ABECEDA OPSADE SARAJEVA 1.335 krugova pakla od 1992 - 1995

Kada se govori o pocetku agresije na Bosnu i Hercegovinu, malo se ko uspije suglasiti oko datuma. Za jedne je to napad na Ravno, za druge na Bijeljinu, za trece petoaprilski napad na Sarajevo... No, o terminima opsade ovoga grada, svi se slazu: proljetno stezanje obruca oko Sarajeva zapecaceno je 2. maja 1992. godine, kada je i pticama stopiran let. Sarajevo je u okruzenju bilo 1.335 dana, bez oruzja za odbranu, bez hrane, vode, struje, gasa i sa svakodnevnom porcijom granata, snajperskih metaka, modifikovanih bombi. Sarajevo nije palo, postavsi simbolom barbarizma napadaca, herojstva branitelja, prkosa svojih zitelja, Bosne i Hercegovine. I bilo bi dobro da je kao u pjesmi, da Sarajevo pamti svoju bol i svoje zlotvore. I jos vise svoje heroje

ARMIJA BiH: Nastala zvanicno 15. aprila i to od onih koji su mnogo ranije svojim tijelima prijecili put tenkovima: na njenoj strani, na strani branilaca grada, ni tada kao ni u godinama koje su slijedile nijednog trenutka nisu bili oruzje i municija, vec neizmjerni patriotizam, zapanjujuca hrabrost i zadivljujuca spremnost da se bore. U vrijeme kada su u Sarajevu utihnuli telefoni, po prvi put od 1945. godine oglasio se znak vazdusne opasnosti: bilo je 15 sat i 40 minuta, avioni bivse JNA u brisucem letu parali su ovdasnje nebo, na Skenderiji je dogorijevao tramvaj, Titova ulica vec je bila zatrpana malterom, a njene najljepse zgrade izranjavane gelerima... I bio je drugi maj: gotovo da nema znacajnijeg objekta u gradu koji nije pogoden barem jednom granatom; predajnik na Humu je zapaljen, a statisticari ce do kraja opsade prebrojati 44.742 unistena stana. Izvojevana je prva velika pobjeda. Vec 16. maja dobijena je Pofalicka bitka, sredinom juna Dobrinja je vracena Sarajevu, u jesen 1992. zaustavljena je jos jedna velika ofanziva kojom je trebao biti presjecen grad: u tom su casu glavne bitke vodene na pravcu Vojkovici - Hrasnica - Ilidza, dok su sva oruda i oruzja agresora tukla po Otesu, Barama, Azicima, Stupu… Grad je vec uveliko gubio svoje slavne branioce: Safet Hadzic je poginuo 18. aprila, Specijalna je u maju ostala bez Vinka Samarlica, Zelene beretke su izgubile Enu Sakica, Dino Magoda je pred Vidikovcem stradao osmog juna, Cedo Domuz je na onoj strani sarajevskog obruca poginuo 30. jula, Ramiz Salcin je poginuo 22. augusta, Fadila Odzakovic Zuta 20. septembra… Odbranom Sarajeva vec je komandovao Mustafa Hajrulahovic Talijan, a Armija BiH je upisivala svoje prve zapovjednike - Hasan Efendic pa Sefer Halilovic dobili su celne pozicije, godinu dana kasnije komandnu poziciju preuzet ce Rasim Delic, no vec tada su u Stabu bili i Stjepan Siber i Jovan Divjak, Vahid Karavelic je stigao u grad…

BITKE ZA DEBLOKADU GRADA: U vrijeme kada smo svi vjerovali da ce rat kratko trajati, Jusuf Juka Prazina je sa svojim rezervnim sastavom Specijalne policije kidisao na Ilidzu, Kerim Lucarevic na celu Vojne policije stizao do pred same Vrace… Za to vrijeme na Sarajevo je u svakom trenutku bilo upereno 1.600 artiljerijskih cijevi: oko 100 tenkova, 180 transportera, izmedu 500 i 550 PAM-ova i PAT-ova i jos 150 oruzja vecih kalibara. Obruc dug 62 kilometra stezalo je 12.000 agresorskih vojnika. Statistika bi potvrdila da svaki od njih ima na dusi jednog Sarajliju: broj napadaca i broj zrtava opsjednutog grada - gotovo su identicni. Pa ipak, deblokada

je pokusana i osmog juna: toga dana Armija je ubiljezila 134 poginula borca. I dok je Zlatan Hrenovica iz sluzbe za informiranje Regionalnog staba TO pozivao Sarajlije da pjesmom bodre ljiljane, pripremao se novi napad na Poljine: krajem jula 1992, on se i dogodio… Ostao je upamcen po 52 poginula borca. Deblokade grada reprizirane su sa manjim i(li) vecim rezultatima sve do juna 1995: sarajevski obruc se u meduvremenu smanjio na 57 kilometara.

CACO: Musan Topalovic jedan je od onih narodnih komandanata sa kojim se Armija ove zemlje oruzano obracunala: ubijen je u noci 26. oktobra 1993. godine, no tom su prilikom smrtno stradala devetorica mladica koji su ga trebali uhapsiti. Na obroncima Trebevica, onim istim koje su krvlju i svojim zivotima branile Prva i Deseta brdska brigada, ostala je i najveca mrlja na savjesti opsjednutog grada: Kazani, jama sa neizbrisivim zlocinackim tragovima dijela Desete brdske, spremnog da smrcu civila nebosnjaka ostalih u ovom gradu sprovodi svoju osvetu. Ipak, ostalo je sjecanje na susret oci u oci Cace i tenka na Bostaricima i ostala je podjela na narodne i ostale komandante: odbranom sarajevskog Starog Grada i opcine Centar komandovali su upravo oni: Mujo Zulic, Zakir Puskar, Ramiz Delalic Celo - Prva, Druga, Treca brdska brigada; narodnim je pripadao i Juka Prazina, ali i Ismet Bajramovic Celo, Kerim Lucarevic, Fikret Prevljak

CARSIJA: Iako se danas tvrdi kako je bas tu, na sarajevskoj Carsiji, ubistvom srpskog svata Nikole Gardovica 29. februara 1992. sve pocelo - to nikako nije kompletna istina: Carsija je bila tek povod prvim sarajevskim barikadama. Mnogo prije vojnici bivse JNA prevozili su i rasporedivali artiljeriju oko Sarajeva, u sanducima sa oznakama banana dopremali municiju za visecijevne bacace raketa i oruzjem rastjerivali narod koji nije htio rat.

CELE: Ime ili lozinka, tek, po Ismetu Bajramovicu Celi sve jedinice Vojne policije koristile su to ime: Celo jedan, Celo dva… pa i sest "a"… I ma kako to kome sada zvucalo, celama (i to bas svim) se ne moze osporiti spremnost da u odbranu grada stanu onda kada je to bilo najpotrebnije.

U jesen 1992. godine, Kozara, pogon u naselju Stup, svakog je dana mijenjao vlasnika. Jedinica El-Fatih i Specijalni odred policije koji je u bitku vodio Kemo Ademovic, te vojni policajci Ismeta Bajramovica Cele, s puskama u rukama i ponekom osom zaustavljali su tenkove i nindze - u pancir od glave do pete obucene valjevske i ine dobrovoljce koji su kidisali na grad. Bila je jesen 1992. Na Stupskoj petlji nisu ostali tenkovi.

DOBRINJA: Stotinjak dana ovo naselje na kraju grada bilo je u dvostrukom obrucu. Potpuno odsjeceno. Unutarnjom organizacijom zivota i odbrane, angazmanom svojih ratnih komandanata Hajriza Becirovica i Ismeta Hadzica Mutevelije, hrabroscu specijalaca i vojnih policajaca, Dobrinja je dobila svoju rampu za opstanak. Kako je rat odmicao, veza sa Sarajevom je jacala: no, sredinom juna 1992, kada su vodene najzesce bitke za ovaj prostor, kada je Senad Poturak spusten u mezar harema dzamije samo desetak metara daleko od artiljerijskih cijevi, ni stanari ovog naselja na nicijoj zemlji nisu mogli povjerovati u toliku srecu samo jednog obruca, ovog sarajevskog. Do kraja rata, Dobrinja je ostala prva linija fronte, ali je u meduvremenu dobila i svoju ratnu bolnicu i svoj ratni rezim pa i svoj tunel kao propusnicu za bolji zivot.

DZAFERAGIC SAFET: Nacelnik Staba Druge brdske brigade, jedan od autora spasavanja kompletnog prostora Borija od najezde agresora, borio se oci u oci sa PAT-om. Tesko je ranjen, vise puta operiran i danas je vjerovatno najslikovitiji primjer odnosa Armije BiH, ovoga grada i njenih vlasti spram onih koji su se borili: ratni vojni invalid koji iz novina saznaje kako ce ova drzava regulirati i njegov status.

DJILDA: Dzevad Begic, prijeratni voda Zeljinih "Manijaka", naoruzao se onoga dana kada su u Sarajevu postavljene prve barikade: prica kaze da je pokucao na vrata jednom od osvjedocenih Karadzicevih pristalica i to s nozem u ruci. Ovaj je bez mnogo dileme DJildi poklonio automat - od tada do dana pogibije Dzevad Begic DJilda je bio sve: i rezervni policajac i teritorijalac i dio interventnog voda, borio se i na Ilidzi i na Blekinom potoku i na Zlatistu - naprosto, bio je dio sarajevske mladosti odjednom suocene sa potrebom da navijacke rekvizite zamijeni ubojitim. Za spas svojih najdrazih. I to je i cinio.

EMIRA BASIC: Studentkinja zurnalistike, s pocetkom rata odlucila se za borbu puskom: dobitnica Zlatnog ljiljana poginula je 27. novembra 1993. godine na Jevrejskom groblju. Jos jednom od vrucih mjesta sarajevskih linija odbrane. No, Emira Basic nije samo primjer borca za ovaj grad, ona je na svojevrstan nacin nosilac odlikovanja za sve zene Sarajeva koje su misijom nemoguce uspijevale organizirati zivote svojih porodica, spremiti onaj minimum hrane, boriti se svaka na svoj nacin…

FERHADIJA: Mjesto prvog masakra. Dvadeset sedmog maja 1992. godine, u tadasnjoj ulici Vase Miskina ubijeni su ljudi koji su stajali u redu za hljeb. Bilo je to tek prvo u nizu velikih stradanja civila na jednom mjestu…

GOLO BRDO: Ne, nije ovo malo, sarajevsko, vec ono na Igmanu: tamo gdje su agresorski vojnici morali proci ako se htio sacuvati makar obruc za prezivjele u opsjednutom gradu. Na Golom brdu tokom ljeta 1993. vodene su velike bitke za ovaj grad. Treba reci i ovo: bas tamo, Sarajlijama su u pomoc stigle brojne jedinice sa slobodnih teritorija, kako se tada zvao neokupirani ostatak Bosne.

HVO: Brigada Hrvatskog vijeca obrane "Kralj Tvrtko" tokom cijele agresije ostala je na strani branilaca Sarajeva: i onda kada je Mostar gorio braneci se od drugacijeg HVO-a i Hrvatske vojske. Sarajevo je imalo i svoj HOS - jedinicu koja je takoder predstavljala sastavni dio odbrane grada.

IZETBEGOVIC ALIJA: "Priznavanje BiH bi moglo da presijece planove koji se grade oko Bosne. Zbog toga s nestrpljenjem ocekujemo sesti april", rekao je 31. marta, nakon pregovora u Bruxellesu. Tenkovi JNA vec su bili zaposjeli rezervoar na Mojmilu. Sestog aprila BiH jeste postala priznata, ali je petog napadnuto Sarajevo... Drugog maja je postao zarobljenikom JNA: razmijenjen je dan kasnije. Tek 20. juna 1992, Predsjednistvo, na cijem je celu ostao, proglasilo je ratno stanje. Iako mu se mogu pripisati preveliki apetiti u odredivanju vojne strategije i donosenju kljucnih vojnih odluka, prevelike slabosti spram narodnih komandanata, moraju mu se priznati dvije stvari: gotovo iz inata ostajao je u opkoljenom Sarajevu i odlazio i na linije

odbrane, dovodeci tako do potpune konfuzije upravo one koji su ga imali na nisanu. Alija Izetbegovic je imao obicaj obratiti se vojsci selamom, ali je sa Zuci porucio: "Da je samo jedan Hrvat ili Srbin poginuo braneci Sarajevo, mi mu trebamo odati postu."

JNA: "Armija nece ni mrava zgaziti", obecavao je Milutin Kukanjac kao komandant Druge armijske oblasti: a onda su tenkovi poceli da ruse gradove i ubijaju civile. U samom Sarajevu, bivsa JNA imala je svoja uporista: od kasarne "Marsal Tito", preko kasarne "Viktor Bubanj", Jajce kasarne, kasarne "Jusuf Dzonlic", kasarne "Slavisa Vajner Cica" u Lukavici, vazduhoplovnog kompleksa u Rajlovcu, do Komande Druge vojne oblasti na Bistriku. Iz oruzja kojim je raspolagala, na grad je u prosjeku bacano vise od 1.000 granata dnevno - manjih i vecih kalibara. Raskrsnice su pokrivane najmodernijim snajperima dometa do 3.000 metara: ne, oni nisu koristeni zbog dometa, vec zarad preciznosti.

KORPUS: Vojna formacija: ovaj sarajevski bio je Prvi. Prvi komandant Prvog korpusa bio je Mustafa Hajrulahovic Talijan; poslije njega to je postao Vahid Karavelic, pa Nedzad Ajnadzic. Ovaj posljednji ratni je u svojoj knjizi Odbrana Sarajeva, nedavno objavljenoj, iznio i podatke o brojnom stanju: impresivno zvuci, no Prvi korpus je vec 1993. godine brojao 87.009 boraca. Od toga - iz okruzenog Sarajeva za grad se iz godine u godinu borilo u prosjeku 38.000 ljudi s puskom u ruci. Tokom opsade, Prvi korpus je, opet u okruzenom gradu, ubiljezio svoj crni bilans poginulih boraca: za zonu Vraca - Dobrinja zivot je dalo 799 boraca, na potezu Bozica pumpa - Saobracajni fakultet poginula su 742 borca, od Bozica pumpe do piste 695 boraca, od Hrastove glavice do Vraca 423, od Saobracajnog fakulteta do Pionirske doline 407, od Pionirske doline do Mrkovica 324 i od Emirovice do Hrese 197. Nacionalni sastav poginulih izgleda ovako: 6.104 Bosnjaka, 223 borca srpske nacionalnosti, 240 boraca hrvatske nacionalnosti i 196 ostalih.

LOGISTIKA: Koliko je bila vazna, shvatilo se zbog rata: trebalo je naoruzati se. Danas, kada se raspravlja o prvom udaru agresora i odbrani BiH, istice se angazman Stranke demokratske akcije na naoruzanju bosnjackog naroda i linija koja je pod okriljem Hasana Cengica unosila oruzje. Bila je to grupa ciji su najpoznatiji clanovi jos bili Senahid Memic, Sulejman Vranj i Suaib Seta i koja je oruzje dopremala u Glavni logisticki centar u Visokom, kojim je rukovodio Halid Cengic, poznatiji kao Hadzija i Hasanov otac. No, za samo Sarajevo mnogo je znacajnija bila domaca proizvodnja jer je sve drugo valjalo unijeti u opkoljeni grad. Odlukom Presjednistva RBiH, 17. jula formiran je Centar namjenske proizvodnje pri Glavnom stabu Oruzanih snaga RBiH. Nosioci projekta: Faik Kulovic i Berko Zecevic. Realizacija Odluke je pocela odmah ukljucivanjem i povezivanjem malih radionica za rucnu izradu minsko-eksplozivnih sredstava (kakva je bila sarajevski "Behar") imobilizacijom "Sumoprojekta", "Zice", "Vase Miskina Crnog", Energoinvestovih "Armatura", radionice GRAS-a, Masinskog fakulteta, "Zraka"...

LJILJAN: Obiljezje Armije BiH, prepoznatljivi detalj zastave i grba Republike Bosne i Hercegovine. Profesor koji je ljiljan ucrtao na kape branilaca Bosne i Hercegovine je sarajevski historicar Enver Imamovic. Ljiljan je zavrsio kao i opsada: u prisilnom zaboravu.

MUP: Ponesi zastavu, Dragane Vikicu. Svojim komandantom zvali su ga ne samo policajci iz tadasnje Specijalne jedinice (pokojni Vinko Samarlic, Zoran Cegar, Musan Kovac, Kemo

Ademovic, Muhamed Gafic, Zdravko Stojic...) vec i ovdasnji penzioneri, a njegova je komanda u Domu policije vrvjela mladicima koji su htjeli da se bore. Neki su analiticari kasnije ovaj period nazvali "dobom romanticarskog zanosa patriotizmom", no nikada nisu uspjeli osporiti nemjerljiv doprinos Specijalne, svakog njenog pojedinacnog policajca, te preostalih policajaca u gradu u odbrani Sarajeva.

NUSRET DAUT: Na brdu Mojmilo unistio je tenk: bila je to prva sarajevska pobjeda covjeka nad oklopnjakom.

NJENO VELICANSTVO BOSANKA: U malim gradskim radionicama rucno je napravljena bomba "bosanka". Sem nje, u ovom su gradu za odbranu pravljeni jos i trombloni, zapaljive flase i puske. Sarajevski Centar namjenske proizvodnje svojim strateskim proizvodom smatra detonatorsku kapslu DK-8 u ratnim uslovima, no "bosanka" je ostala njegov ponos. Kasnije su pravljene i tromblonske rasprskavajuce mine, a i usavrsena "bosanka" sa tehnoloskim preduslovima za serijsku proizvodnju od 5.000 komada mjesecno. To je bilo u oktobru '92. No, proizvedeno je samo 700 komada. Na Dobrinji su novembra iste godine obavljena i prva ispitivanja rakete 50 mm i dometa 2.300 metara. Umjesto 1.600, proizvedeno je jedva 150 raketa, te po jedan jednousmjeravajuci i devetousmjeravajuci lanser za njih. Proizvedena je i jedna vrsta napalm-smjese za napalm-tepihe koji sluze za zaprecavanje. Decembra '92. pocela je proizvodnja tromblonske kumulativne mine.

OPSADA: Duga 1.335 dana: o njoj bas svaki prezivjeli Sarajlija moze sam napisati svoju knjigu. Odnijela je 1.620 zivota djece: gotovo 15.000 najmladih stanovnika Sarajeva je ranjeno, i to je ono sto svi u ovom gradu priznaju da su u doba rata najteze podnosili. Smrt je bila tako blizu, svako je izgubio nekog - djecu je izgubio ovaj grad, zamro od bola kada je jedna granata rasula djecije mozgove po bijelom snijegu Alipasinog Polja. Bio je 22. januar 1994.

PLAVI PUTEVI: Sta su oni znacili Sarajevu ilustruje podatak da je za 15 dana, od 13. do 28. jula 1994, na relaciji Dobrinja - Butmir proslo ukupno 42.090 ljudi, 556 autobusa, 2.745 automobila i 4.201 kamion. Dnevni je prosjek bio: 421 osoba i 75 vozila, a put je bio otvoren samo cetiri i po sata dnevno: od 10 do 12.30 prije podne i od 14 do 16 sati poslije podne. Ali, prije plavih puteva i prije tunela, aerodromska je pista sluzila kao put. Moze se nazvati i crvenim - gotovo da nije bilo noci kada pista nije uknjizila danak u krvi. Emir Redzovic, major Armije BiH i tadasnji zamjenik komandanta Cetvrte motorizirane brigade, smjestene u Hrasnici, sjeca se da su "Biseri", jedinica za obezbjedenje Predsjednistva pod komandom Harisa Lukovca, prvi trasirali put pojedinacne deblokade Sarajeva. Vodio je preko aerodromske piste: te noci "Biseri" su unijeli u grad onoliko protuoklopa koliko je moglo stati u njihove ruksake. Tako je pocelo organizirano prelazenje aerodromske piste na kojoj je, po jednoj vojnoj evidenciji, ostalo 268 zivota, a gotovo 700 ljudi je ranjeno. Pogibija doktora Mustafe Pintola dio je one ratne price kakva se samo ovdje mogla zabiljeziti: sticajem okolnosti, cuvao je dijete ciji su roditelji bili "na onoj strani". Krenuo je u Sarajevo u potrazi za nacinom da spoji rastavljenu srpsku porodicu: ubijen je na pisti.

Put preko piste u nekoliko je navrata spasio Sarajevo, oruzjem i municijom: pistu su prelazili vojnici, policajci, duznosnici sa kompletnom pratnjom i odvazni civili u potrazi za hranom ili porodicom. Za sve je vazio isti princip: dodes do zice, spustis se u rov i cekas da transporter odmakne. Onda trcis.

Najvise je zrtava medu civilima. Iako je prelazak preko piste uvijek bio lutrija, igra se razlikovala u nijansama: kada su pistu prelazili generali, nacelnici i pokoji ministar, onda je dio pratnje istrcavao prije vremena i odvlacio paznju transporteru - dok su se vojnici UN-a objasnjavali s njima, delegacija je nesmetano prolazila. U jednoj kuci u Butmiru bila je baza dijela Specijalne jedinice Lasta: ovim momcima neposredno je komandovao ministar policije Bakir Alispahic, a imali su zadatak da sa slobodnih teritorija prebacuju materijalno-tehnicka sredstva u Sarajevo. Apsolutni rekorder u broju prelazaka piste se ne zna, no pouzdano se zna da je najcesci putnik iz Cetvrte motorizirane bio vojnik Nusret Karisik - nosio je postu i bio veza sa komandom Korpusa.

RAKETE: Sve ono cime je bivsa JNA raspolagala u naoruzanju, braniocima ovoga grada bila je samo zelja. Pa ipak: marta 1993. godine, u vrijeme zestoke ofanzive na Stup, kada su cetnicki tenkovi u dva maha izasli do petlje u Azicima, Sefer Halilovic je naredio Zaimu Backovicu: "Posiljka nocas po cijenu zivota mora uci u grad." Backovic i Nijaz Zorbic, tadasnji komandant jedinice Silver fox, dolaze u komandu Cetvrte viteske i kazu: "Moramo unijeti MTS u Grad." Ojacava ih i Cetvrta, pa je pred diverzantima kojima tada komanduje Emir Bogunic Carli slozen zadatak: lanser 107 mm sa raketama, lanser TF - crvena strijela, rucni bacaci, LPG-jevi, zolje, ose... na nosilima, prekriveni bijelim carsafima, pored unproforaca ulaze u grad. Posada lansera TF i njen komandir po naredbi Mustafe Hajrulahovica Talijana odlaze na Sokolje: crvena strijela tada pogada jedan tenk i jedan transporter. Ofanziva je zaustavljena.

SARAJEVO: Grad pod opsadom u kojem su, zasto i to ne reci, prezivjeli imali na raspolaganju ravno 159 grama hrane dnevno. U istom periodu, zracnim mostom dopremljeno je 31.448.000 kilograma osnovnih zivotnih namirnica, a kamionima 168.432.000 kilograma. Vodu smo tocili pod kisom metaka, struju mijenjali lojanicom, svi u prosjeku izgubili 9,543 kilograma i ponovno otvorili 89 starih grobalja: samo na Kovacima su 1.284 nova mezara.

SUCUR SLAVISA: Zlatni ljiljan je zaradio u tenku: i danas je jedan od rijetkih koji svojom hrabroscu imponira. Sa istim intenzitetom i hrabroscu sa kojima je branio Sarajevo, danas se bori za njegovu buducnost.

TRG PERO KOSORIC: Zgrada Lorisa i neboderi na samom trgu najilustrativniji su primjeri ciljeva napada na ovaj grad: sistematicnost sa kojom je artiljerija bivse JNA teskim pancirnim granatama pronalazila svaki stan, pretvarajuci betonske blokove u hrpu prasine, nezaobilazan je primjer zelje za unistenjem. Svega sto se s brda doimalo civilizacijskim.

UGORSKO: Linija na kojoj su smjene bile moguce samo u nocima bez mjesecine: Hakija Mrso upravo je ovdje izveo jedan od onih podviga koji se moraju izucavati kao obavezna literatura umijeca ratovanja. Ugorsko je od prvog dana nosilo svoje zrtve: Amel Beckovic, Rasid Beslija, Senad Cizmovic, Izet Delic, Feriz Merzuk… samo su neki od boraca poginulih na liniji ove

odbrane koju cetnici nisu prosli upravo i samo zahvaljujuci hrabrosti i odvaznosti svakog pojedinca koji joj je poklonio sebe.

VIJECNICA: Univerzitetska biblioteka konstantno granatirana dok nije spaljena: vojnici opsjede grada gadali su u toj zgradi historiju, knjizevnost, biologiju, nasljede, tradiciju… Onako kako je spaljena ostala da prkosi, predstavljala je zapravo recept neunistivosti.

ZELENE BERETKE: Nastali i nestali u kratkom roku, oni su rijetki koji imaju pravo reci: znali smo da ce biti rata. Pripremali su se za odbranu, ma kako to neuko cinili: na Sirokaci ih je organizirao Faik Avdibegovic, u Vatrogasnoj brigadi predvodio ih je Kenan Slinic, Libe je bio na Aerodromu, Jozo Planinc na Cengic-Vili, Jahija u Sokolovicima, Faik na Stupu, Dzevad Kovacevic na Grbavici, Enes Cavcic na Brijescu, Salih i Saud na Bjelavama, Tufo u Pazaricu, Ago pred Jevrejskim grobljem, braca Karamustafic na Colinoj kapi i Sulejman Zolj... Alija Miladin, Dino Magoda, Eno Sakic medu prvima su pali za slobodu Sarajeva kao dio vec legendarne jedinice nastale u Pjafu… Zelena beretka je bio i Caco, i Juka, i Ramiz Delalic Celo, i Emin Svrakic, i… ali to je posao za historicare.

ZUC: Brdo za koje mnoge Sarajlije nikada ranije nisu ni cule, postalo je strateska tacka odbrane grada. Odnijelo je 255 zivota: na Zuci se Sarajevo i branilo i spasavalo, na Zuci se odlucivalo hoce li agresor podijeliti grad. Znao je to i Enver Sehovic, jedan od onih sarajevskih komandanata koji su komandovali na frontu: zivot je izgubio na Zuci 27. jula 1993. Prva slavna je na ovom istom ratistu ostala bez brojnih svojih heroja: Dubravko Andelic je poginuo januara '93, Ibrahim Dervisevic je nesto kasnije tesko ranjen… Nadomak slavnih momaka, liniju su cuvali vitezovi Safeta Zajke: Druga motorizovana je komandanta izgubila na Mijatovica kosi, samo pet dana nakon sto je na ovim istim obroncima smrtno stradao Safet Isovic, tada nacelnik staba ove brigade… I nije tacno da Sarajlije smiju zaboraviti svoje heroje s prvih linija: Smajo Sikalo, Sefik Halimanovic, Omer Dolovcic, Ejub Delalic, Nedzad Delic, Kenan Dubravic, Anes Causevic, Emir Catak, Behrudin Basovic, Admir Hebib, Senad Mandic, Predrag Lasica… i jos mnogi, mnogi drugi svoje su zivote darovali slobodi ovoga grada. I zato moraju biti upamceni. Bas svi.

POCEO PROCES ZA ZLOCINE NAD SARAJLIJAMA

Danas je u Haaskom tribunalu zapoceo proces za zlocine koji su pocinjeni tokom - kako je rekao tuzilac Mark IERACE, "bitke za Sarajevo", odnosno troipogodisnje srpske opsade glavnog grada BiH.

Stanislav Galic, general vojske bosanskih Srba, optuzen je za namjerno ubijanje Sarajlija u napadima iz teskih orudja i snajpera, rasporedjnih na brdima koja okruzuju ovaj grad.

RFE

Pred Sudskim vijecem 1, kojim predsjeda holandski sudac Alphonsus Martinus Maria Orie, tuzilac Mark IERACE je obrazlaganjem optuznice zapoceo proces Stanislavu Galicu, komandantu

Sarajevsko-romanijskog korpusa vojske bosanskih Srba, jedinice koja je 44 mjeseca drzala u opsadi grad Sarajevo.

IERACE

Nikada profesionalna vojska nije vodila kampanju neumoljivog nasilja nad jednim evropskim gradom, kako bi stanovnike toga grada svela na srednjevijekovnu deprivaciju, u kojoj su bili u stalnome strahu od smrti.

U periodu koji pokriva ova optuznica, za stanovnike Sarajeva nije bilo sigurnog mjesta. Zasto se to dogodilo?

Sarajevo, grad od pola miliona stanovnika, je bilo multietnicka zajednica u procvatu. Grad ponosan svojim kulturnim nasljedstvom i medjunarodnim statusom, jer je bio domacin Zimskih olimpijskih igara 84.

Kraj mira dosao je pocetkom aprila 92. Kada je 6. aprila Evropska zajednica priznala Republiku BiH, pocela su neprijateljstva.

Sljedecih dana bosanski Srbi proglasili su se "Srpskom republikom Bosnom i Hercegovinom", te su trazili vecinu teritorija ove republike.

Cilj Republike Srpske bio je da podijeli grad Sarajevo u srpski i muslimanski dio.

Uskoro je postalo ocigledno da su civili koji su odlucili ostati u Sarajevu, unutar linije sukoba, bili namjerno ciljani.

Zanimanje, dob, spol i nacionalna pripadnost nisu bili vazni za snajpere.

Trogodisnje dijete ustrijeljeno je na vratima svoje kuce. Devetogodisnja djevojcica je pogodena dok se igrala u dvoristu.

Na civile se pucalo u njihovim kucama dok su gledali televiziju, pili kavu ili se molili.

Na njih se pucalo dok su prelazili preko ulice, dok su skupljali drva, dok su izvlacili vodu iz kanala, nosili je kuci, cistili smece i dok su pokapali svoje mrtve.

Onim Srbima koji su odlucili ostati u gradu nije bilo oprosteno. Na njih se pucalo, zajedno sa njihovim sugradjanima, Sarajlijama muslimanima.

RFE

Optuzenog Galica je prije gotovo dvije godine uhapsio SFOR. Na prvom pojavljivanju pred haaskim sucima Galic se izjasnio kao nevin po svim tackama optuznice, koja ga po osnovi licne i komandne odgovornosti tereti za zlocine protiv covjecnosti i krsenja zakona i obicaja rata.

Galicev nacelnik staba, a potom i nasljednik na celu korpusa, general Dragomir Milosevic, takodjer je optuzen za zlocine nad Sarajlijama, ali je on i dalje u bjekstvu.

Vec danasnje uvodno slovo tuzbe potvrduje da ce ovaj proces biti dugotrajan, jer je rijec o zlocinima, kako je rekao tuzilac IERACE, koje je dan za danom, mjesec za mjesecom, godinu za godinom, sa gnusanjem posmatrao cijeli svijet.

U namjernim artiljerijskim i snajperskim napadima na Sarajlije i nasumicnim napadima na civilna podrucja ubijene su hiljade ljudi, ali tacan broj nije poznat. Tuzilac se poziva samo na raspolozive registrovane podatke koji premasuju hiljadu. Vecina zrtava su Bosnjaci, ali medju njima ima i Srba i Hrvata.

MARKALE U HAAGU: CIJA JE GRANATA

General-pukovnik Stanislav Galic uhapsen je 20. decembra 1999. godine u Banjoj Luci. Akciju hapsenja izvele su britanske snage SFOR-a, a na osnovu optuznice za zlocine protiv covjecnosti i krsenje zakona i obicaja rata, koju je protiv Galica podiglo Tuzilastvo Tribunala u Haagu 26. marta 1999. godine.

U optuznici se izmedju ostalog kaze da je Stanislav Galic, kao komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa, bio u nadredjenom polozaju u odnosu na oko 18.000 pripadnika vojske RS rasporedjenih u deset brigada. Snage kojima je rukovodio i komandovao provodile su kampanju snajperskog djelovanja i granatiranja usmjerenu protiv civilnog stanovnistva Sarajeva. Kao komandant Sarajevsko-romanijskog korpusa, Stanislav Galic je bio odgovoran i za provodjenje dogovora o zoni potpunog iskljucenja teskog oruzja kao i za osiguravanje nesmetanog pristupa UNPROFOR-a i ostalog osoblja UN-a teritoriji oko Sarajeva, a posebno lokacijama na kojima se nalazilo tesko naoruzanje.

Stanislav Galic rodjen je 12. marta 1943. u selu Golesi u opcini Banja Luka. Imao je cin general-potpukovnika u Vojsci Republike Srpske. Komandu nad Sarajevsko-romanijskim korpusom preuzeo je oko 10. septembra 1992. i na tom polozaju ostao do otprilike 10. augusta 1994.

Na sudjenju generalu Vojske RS Stanislavu Galicu prosle nedjelje je vojni ekspert iz Irske John Hamill, inace posomatrac UN-a tokom bombardovanja Sarajeva, iscrpno svjedocio o zlocinu na sarajevskoj pijaci Markale, kada je ubijeno sezdeset sest, a ranjeno oko 200 gradjana;

Galic je imao kontrolu nad artiljerijom oko Sarajeva

Oficir Vojske RS me pitao zasto mi je vazna samo jedna od 40 hiljada granata ispaljenih na grad!?

* Istraga koju su prije nas vodili pripadnici UNPROPFOR-a bila je zapanjujuce amaterska

* Ljude na Markalama ubila je minobacacka granata 120 mm ispaljena iz pravca Mrkovica - tamo su postaja cetiri minobacaca Vojske RS i dva Armije BiH

* Masakr na Dobrinji posljedica je bombardovanja Galiceve artiljerije iz pravca Toplika

* Tokom jednog dana izbrojali smo 3600 granata koje je Vojska RS ispalila na Sarajevo

Na sudjenju generalu Vojske Republike Srpske Stanislavu Galicu prosle sedmice nastupili su neki od kljucnih svjedoka koji su govorili o vjerovatno najstrasnijem pojedinacnom zlocinu koji se stavlja na teret ratnom komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa VRS - prvom masakru na pijaci Markale, koji se dogodio 5. februara 1994. godine, kada je poginulo 66 a ranjeno oko 200 gradana Sarajeva. Kako je poznato, srpski mediji dugo su ubjedjivali javnost RS i Jugoslavije da su masakr inscenirale ili prouzrocile snage lojalne Aliji Izetbegovicu. Svjedocenje neutralnog eksperta koji je, nakon incidenta pozvan da napravi analizu kratera granate, bilo je dobra prilika da se potpuno odbace barem neke od besmislica kojima su do sada manipulirali srpski mediji.

Artiljerijski oficir irske vojske John Gerard Brendan Hamill prosle je sedmice pred advokatima optuzbe i odbrane odgovarao na pitanja iz djelokruga vojne promatracke misije UN-a za podrucje teritorija koje su tokom rata bile pod kontrolom srpskih snaga. Major Hamill je vec 30 godina u vojnoj sluzbi, tokom koje je ucestvovao u brojnim misijama UN-a. Od maja 1993. do jula 1994. radio je kao komandir u promatrackoj misiji UN u BiH, zaduzen za srpska podrucja oko Sarajeva.

Objasnjavajuci sta je bila sustina te misije, major Hamill je kazao da su nenaoruzani promatraci UN-a, kad god su dobivali dojave o otvaranju vatre s bilo koje strane, pokusavali prije svega posredovati u osiguravanju primirja. Uporedo s tim oni su pravili detaljne dnevne izvjestaje o upotrebi artiljerijskog oruzja izmedju zaracenih strana. U nekoliko navrata tokom svog svjedocenja, major Hamill ponovio je da je na Sarajevo, u pojedinim fazama rata, sa srpskih polozaja ispaljivano i po 3.600 granata dnevno.

Njegova je komanda bila u kasarni srpske vojske u Lukavici, a promatraci UN-a bili su rasporedjeni na vise lokacija na kojima su se nalazili artiljerijski polozaji sa kojih se djelovalo po Sarajevu. Svaka terenska stanica promatracke misije imala je obavezu da obilaze sve artiljerijske pozicije i izvjestava o dnevnim dogadjajima i svojim zapazanjima.

Kada je o zahtjevima za prekid otpocetih napada rijec, svjedok je izjavio da ih je najcesce prenosio oficirima za vezu ili drugim visim oficirima iz staba srpske vojske u Lukavici. Najcesce su to bili izvjesni pukovnik Zarkovic i njegovi pomocnici Misa Indic i Brane Luledzija. Komandantu Sarajevsko-romanijskog korpusa generalu Stanislavu Galicu nije direktno podnosio te zahtjeve, ali je izjavio da ga je cesto vidao u kasarni upravo u drustvu spomenutih oficira s kojima je direktno saradivao. Svjedok Hamill je kazao kako je Galic bio nadredjen svim

artiljerijskim posadama oko Sarajeva i kako je u svakom trenutku mogao pokrenuti ili obustaviti njihovu paljbu.

Kao strucnjak za analizu kratera, Hamill je od komande UN-a pozvan da izvrsi ekspertizu i pokusa odrediti sa cijih je polozaja ispaljena granata na Markale. Ovo su neki od najinteresantnijih odgovora koje je major Hamill dao tokom svog svjedocenja u Haagu. Pitanja i odgovori neznatno su skraceni i prilagodjeni formi prikaza za stampane medije.

ISPITIVANJE OPTUZBE

Kada ste doputovali u Sarajevo?

U Sarajevo smo stigli 10. februara 1994.

Do kojeg roka je izvjestaj tima morao da bude zavrsen?

Koliko se sjecam, morali smo zavrsiti izvjestaj do 15. februara.

Jeste li odmah po dolasku otisli da vidite mjesto dogadaja, dakle pijacu Markale?

Tamo smo otisli odmah ujutro 11. februara. Na lice mjesta smo isli i 12. februara, a potom smo intervjuirali svjedoke i ostale osobe koje su bile vazne za nas izvjestaj koji smo zavrsili u tri sata ujutro, 15. februara.

Ko su sve bili clanovi tima?

Vodja tima bio je pukovnik Michel Gauthier, iz Kanade; ostali clanovi tima bili su potpukovnik Nikolaj Rumiancev, iz Rusije, major Sahaiser Khan, iz Pakistana; kapetan Jose Grande, iz Spanije, kapetan Lavarde, iz Francuske, te dva tehnicka savjetnika John Hamill i Chef Dubant, iz Francuske.

Da li je vas izvjestaj zavrsio zakljuckom da “ne postoji dovoljno fizickih dokaza koji bi potvrdili da je granatu ispalila jedna ili druga strana; minobacacka granata mogla je biti ispaljena i sa jedne i sa druge strane”?

Da, to je bio nas zakljucak. To je bilo najvise do cega smo mogli doci imajuci u vidu ogranicenja koja je nametala tadasnja situacija i metode koje smo primjenjivali. U konkretnom slucaju bilo je nemoguce utvrditi odgovornost za ovu eksploziju.

Vas je izvjestaj takodjer utvrdio da je eksploziju izazvala konvencionalna, tvornicki proizvedena minobacacka granata od 120 milimetara, koja je detonirala nakon udara o zemlju?

Da. Napisali smo to upravo tako jasno, kako bismo otklonili svaku mogucnost da je granata eksplodirala prilikom udara o pijacni stand na otprilike jedan metar visine iznad zemlje. To je bio pocetni izvjestaj takozvanog tima za analizu kratera.

Naveli ste, takodjer, da je granata ispaljena na konvencionalan nacin iz cijevi 120-milimetarskog bacaca.

Da. To smo naveli zato jer je jedna od strana tvrdila da je bomba ispaljena uz pomoc pneumaticke sprave sa jedne adrese u centru Sarajeva, nedaleko od pijace Markale. Nas tim je odbacio takvo tumacenje.

Vi ste radili analizu kratera. Koje ste metode tom prilikom koristili?

Koristio sam dvije metode. Prva je utvrdivanje pravca tunela kojeg je u podlozi napravi detonator granate. Kada minobacacka granata udari o podlogu, njen neeksplozivni dio, tj. detonator i rep granate zariju se u tlo i formiraju tzv. tunel granate. Rep granate po pravilu ostaje unutar tog tunela, dok se ostali dijelovi granate rasprskavaju u svim pravcima. U tunel se postavlja stap i onda mjerenjem specijalnim kompasom zapocinje utvrdivanje smjera odakle je ispaljena predmetna granata. Kompasi koji se koriste pravac utvrduju u milima, umjesto u stepenima, kako je to uobicajeno. U jednom krugu ima 6400 mila, odnosno ako u krugu imamo 360 stepeni, onda u svakom stepenu kruga ima oko 17.78 mila. Mil je dakle preciznija mjera u utvrdivanju pravca. Mi smo ustanovili pravac sjever-sjeveroistok od oko 0360 mila. Granata je dosla iz tog pravca.

Kazali ste da ste koristili jos jedan metod analize kratera.

Da, to je tzv. metoda izravnavanja polova i centra rasprskavajuceg obrazca. Naime, kada granata eksplodira na cvrstoj podlozi brojni komadi vrelog metala iscrtaju uvijek jedan isti obrazac na asfaltu u obliku dva duga krila. Na ovim krilima se identificiraju polovi koji zajedno sa centrom kratera cine ugao cija sredina odreduje pravac ispaljivanja granate.

Vasi rezultati nisu se slagali sa nalazima tzv. ekspertnog tima, koji je prije vas uradio analizu kratera.

Da. Njihov je metod bio vrlo sumnjiv, neuobicajen, manjkav po mnogim pitanjima i u osnovi pogresan.

Vi ste pronasli da su oni koristili tabele udaljenosti za pogresno oruzje.

Mi nismo mogli vjerovati da su oni to mogli uraditi. Kapetan Verdy je koristio tablice koje se odnose na granate ispaljene iz haubica. Svako oruzje pojedinacno ima svoje tablice koje se ne odnose ni na jedno drugo oruzje. Te su tablice rezultat napornog naucnog rada kojim se utvrduju karakteristike oruzja u smislu njegovog dometa, putanje i eksplozivnih svojstava. To je,

dakle, bilo potpuno pogresno. Niko od clanova naseg tima nije mogao vjerovati da se ovo dogodilo.

Vi ste utvrdili da je granata dosla iz pravca sjever-sjeveroistok. Da li je vojnim promatracima UN-a bio dopusten prilaz tom regionu?

Ne. Bilo je jako tesko promatracima UN-a da rade u podrucju izmedju Vogosce i Sumbolovca.

Promatraci sa kojima ste razgovarali izjavili su da je njima od Armije bosanskih Srba bilo zabranjeno kretanje u sjeveroistocnom kvadrantu Sarajeva jos od oktobra 1993.

Da, to je tacno.

Da li je medu onima koje ste intervjuirali nakon analize bilo clanova bosanske vlade i armije?

Da.

Da li su timu pokazane artiljerijske pozicije bosanske armije?

Ne.

Ipak, u izvjestaju je naznaceno da su clanovima Vaseg tima pokazane minobacacke pozicije bosanske armije.

Ne, to se dogodilo 9. februara, kada je pukovnik Pardon, zamjenik komandanta staba za sektor Sarajevo, obisao te pozicije. To nije bio clan naseg tima.

Pukovnik Pardon je ipak utvrdio da su te pozicije izvan procijenjenog pravca iz kojeg je otvorena vatra.

Da, ali morate znati da je pravac koji su oni tada imali bio pogresno utvrden. Dakle, oni su trazili u pogresnom smjeru. Osim toga, ukoliko je granata ispaljena od snaga bosanske armije, nije bilo nikakve sanse da se UN-u dopusti pristup toj lokaciji.

Da li ste razgovarali sa bilo kojim pripadnikom vojske RS?

Da, razgovarao sam sa pukovnikom Cvetkovicem, koji je bio komandir minobacacke cete u Mrkovicima. On je bio odreden od vlasti RS da sa nama razgovara o ovom pitanju. On je potvrdio da postoji odreden broj minobacackih polozaja u Mrkovicima, koji su u pravcu sjever-sjeveroistok od Markala, koji smo utvrdili kao pravac odakle je ispaljena granata.

Da li on kazao nesto u vezi s ispaljivanjem minobacackih granata na Sarajevo od strane vojske bosanskih Srba?

Da, kazao je da oni nisu ispalili ovu granatu. Dodao je, medjutim, da su tokom prethodne godine oni ispalili oko 40 hiljada granata na grad te da ga cudi zasto se mi interesiramo samo za ovu.

Da li ste dosli do bilo kakvog zakljucka kada je u pitanju lokacija s koje je ispaljen projektil?

Da. Na osnovu tragova artiljerijske paljbe na zemljistu, utvrdili smo sest lokacija u pravcu 0360 mila. Dvije lokacije pripadale su Armiji BiH, dok su se cetiri nalazile na strani vojske bosanskih Srba. Nije bilo nacina da se utvrdi s koje od ovih sest pozicija je ispaljena granata.

Vi ste u decembru prosle godine bili jos jednom bili u Sarajevu i tada ste izvrsili analizu kratera granata koje su ispaljene na Dobrinji.

Da, ti su krateri bili oznaceni nekom crvenom supstancom slicnom plastici koja je vrlo dobro sacuvala krater. Udubljenja kratera bila su popunjena ovom crvenom masom.

Nakon sto ste izvrsili analizu tih kratera, kakve ste zakljucke izveli?

Utvrdio sam da je upotijebljeno artiljerijsko oruzje kalibra izmedju 100 i 130 milimetara, te da granata dosla iz pravca 2200 mila istok-jugoistok, odnosno iz regiona Toplika.

Koja je strana kontrolirala tu zonu u junu 1993?

Vojska Republike Srpske!

PITANJA ODBRANE

Sta mozete kazati o intenzitetu razmjene vatre u vrijeme dok ste bili u Bosni? Koliko su bila cesta granatiranja i pucnjave?

Nije bilo dana koji je prosao bez pucnjave ili granatiranja. Nekada su to bila vrlo teska granatiranja. Sjecam se jednog dana tokom kojeg smo zabiljezili ispaljenje 3610 projektila za 12 sati. Ti su projektili bili upucivani sa strane Vojske RS. Slicno tome, imali smo redovne napade sa strane Armije BiH, iako ne u istom obimu. Ali svakodnevno. Pucnjava iz lakog oruzja i mitraljeza, a granatiranje teskim artiljerijskim orudima.

Kakve su bile Vase informacije u vezi sa naoruzanjem Armije BiH? Koju vrstu oruzja su oni koristili?

Generalno govoreci, oni su imali lako naoruzanje. Imali su, medutim, minobacace. Znali smo da su imali nesto tenkova i topova, ali vrlo malo. U osnovi, njihovo oruzje su bile puske, mitraljezi i RPG-ijevi.

Da li ste tokom Vaseg boravka u Bosni bili svjedokom ijednog napada Armije BiH na VRS?

Da, bilo je takvih napada. U julu 1993. npr. Armija BiH napala je polozaje VRS na Zlatistu. Bio je to pjesadijski napad, koji su snage VRS odbile uz minimalne gubitke.

Imate li ikakvih informacija o tadasnjem rasporedu minobacaca i topova bosanske armije?

Oni su minobacace koristili na klasican nacin, odnosno pomjerali su ih sa lokacije na lokaciju, ispalili bi nekoliko projektila i onda ih sklanjali. Oni su imali vrlo malo ovih oruzja, koristili su njihovu mobilnost i sakrivali ih kako ne bi bili osteceni od kontraudara neprijateljske artiljerije.

S kojih su pozicija najcesce koristeni ti minobacaci?

Oni su ispaljivali projektile sa brojnih lokacija, ukljucujuci i prostore dvorista ispred glavnog staba UN-a u Sarajevu ili krug bolnice Kosevo.

Bolnicu Kosevo posjetili ste 5. decembra 1993. Tada ste bili u prilici da analizirate krater u zidu bolnice.

Da, bila je rupa u zidu okruglog oblika, precnika oko jednog metra. Ostecenje mi je pokazano kao primjer minobacackog napada. No, meni se cinilo, nisam uradio preciznu analizu, ali mi se cinilo da je taj krater izazvao tenkovski projektil. S tog mjesta nisam mogao vidjeti niti jednu poziciju odakle je Vojska RS mogla tenkovski djelovati prema bolnici Kosevo. Mislim da ta granata nije bila ispaljena sa prostora koje je kontrolirao Sarajevsko-romanijski korpus, vec sa neke pozicije iz samog grada.

Da li Vam je poznato da se u blizini bolnice Kosevo nalazio tunel u kojem je Armija BiH imala svoj tenk.

Ne, to mi nije poznato.

Spomenuli ste da je granata na Markale mogla biti ispaljena sa sest lokacija. Da li je vjerovatnoca da se ovaj cilj pogodi bila ista sa svih ovih sest lokacija?

Da. Vjerovatnost pogadanja je nesto veca ukoliko je oruzje blize meti, ali ne puno. Ovdje je rijec o istom trajanju projektila jer ukoliko je polozaj blizi meti, tada projektil ide vise u zrak i, u krajnjem, imamo isto trajanje projektila.

Mozete li kazati kolika je vjerovatnoca da ce projektil ispaljen iz minobacaca pogoditi cilj?

To nije posebno precizno oruzje. Gotovo je nemoguce pogoditi metu iz prvog pokusaja.

Procitacu Vam dio pisma viseg vojnog zvanicnika UN-a Jana Segersa, koji je zabiljezio: “Cak i bosanski muslimani granatiraju svoje gradane. Najgori su primjeri strasni masakri na pijaci Markale. Kada je rijec o prvom, iz februara 1994, UN je uvijek saopcavao da se ne zna ko je odgovoran za to, mada se znalo da to nisu uradili Srbi. Neke glasine su govorile da je eksploziv

postavljen pod jedan sto na pijaci. ... Naravno da balisticka vjestacenja i analize kratera nisu precizne nauke. No, svi smo znali da se nama manipulira. Lokalne vlasti su nas koristile za svoje interese.” Ovdje se spominju odredene glasine. Da li ste i Vi culi za takve price?

Jesam, i o tome sam vec govorio. Bila je prica jednog kapetana Sarajevsko-romanijskog korpusa po kojoj je projektil ispaljen iz pneumaticne naprave sa svega 150 metara od Markala. Druga prica je govorila o podmetnutom eksplozivu i tvrdila da nije ni postojala minobacacka granata. Ali to su bile najobicnije gluposti. Ovo pismo je takoder besmisleno. Glasine su glasine, a cinjenice su cinjenice.

U ovom se pismu govori o manipulaciji medunarodnom zajednicom. Jeste li Vi bili svjesni pokusaja manipulacija?

Zasigurno je bilo pokusaja manipulacija. No, sa tim se moze raditi. To nije problem.

Vi ste maloprije spomenuli da ste znali za minobacacku vatru iz kruga bolnice Kosevo. Jeste li Vi mogli vidjeti te minobacacke pozicije sa svojih osmatrackih mjesta izvan grada?

Ne, to je informacija koju sam dobio od kolega koji su bili posmatraci na strani Armije BiH.

Da li Vi tu informaciju smatrate pouzdanom?

Da.

PITANJA SUDA

Mozete li nam dati neki podatak o odnosu granatiranja i pucnjave izmedju dviju strana? Je li to bilo 50:50, 40:60, ili neki drugi odnos?

Bilo je mnogo vise granatiranja od strane vojske RS. Pucnjavu sa strane VRS uvijek je pratila upotreba teske artiljerije, topova i minobacaca. Sa strane Armije BiH dolazila je veca koncentracija pjesadijskog oruzja. Kada je u pitanju granatiranje, otprilike oko 90 procenata je dolazilo sa strane vojske RS. Tu nikada nije postojala ravnoteza.

STRATEGIJA SNAJPERISTA

Haasko sudenje za zlocine koji su pocinjeni tokom cetverogodisnje opsade Sarajeva, za sta je optuzen general vojske bosanskih Srba Stanislav Galic, ulazi narednih dana u svoj treci mjesec. Tuzilastvo je ove sedmice izvelo neke vrlo zanimljive svjedoke.

RFE

Haaski proces pod nazivom “Sarajevo”, u kojem se za zlocine pocinjene tokom 44 mjeseca srpske opsade ovoga grada sudi Stanislavu Galicu, ulazi ovih dana u svoj treci mjesec. Svjedoci

tuzbe, dan za danom, svjedoce o srpskim snajperistima, granatiranjima, pogibijama civila i nehumanim uvjetima u kojima su Sarajlije gotovo cetiri godine zivjele i umirale. Tuzilastvo je ove sedmice izvelo nekoliko vrlo zanimljivih svjedoka.

RFE

Svjedok “D”, Hrvat po nacionalnosti, zivio je u dijelu Sarajeva koji se zove Grbavica i koji su, prema njegovom svjedocenju, u maju 1992. godine “zauzeli JNA i naoruzani ljudi iz Srpske demokratske stranke”. “Zivjeli smo, iz opravdanih razloga, u velikom strahu. Postojala je velika opasnost ili da nas neko protjera, da budemo ubijeni ili da budemo psihofizicki maltretirani”, svjedocio je on. Kako bi se zastitio, svjedok je odlucio da se dobrovoljno javi u jedinice srpske vojske, u kojima je bio od 22. juna 1992. do pocetka maja 1993. godine.

Svjedok je najcesce bio na srpskim polozajima u neboderima uz Miljacku, kao i u Ozrenskoj ulici. Svjedoka ispituje tuzilac Mark Ierace.

IERACE

U tim prilikama, kada ste bili u Ozrenskoj ulici, da li ste vi ikada razgovarali sa snajperistima koji su tamo bili rasporedeni?

SVJEDOK “D”

Jesam. Razgovarao sam.

IERACE

Da li su oni ikad govorili o metama, na sto su gadali?

SVJEDOK “D”

Jesu, govorili su. Gadali su jednako i civile i vojnike. To pucanje se cesto odnosilo na pucanje na te raskrsnice koje su se nalazile na tzv. transverzalama, koje su izgradene poprecno po gradu i dobro se vide sa tih polozaja.

* * *

RFE

Fotoreporter Associated Press-a, Morten Hvaal, takoder svjedok u ovom procesu, smatra da je rat u Bosni i Hercegovini donio nova iskustva i novinarskoj profesiji.

HVAAL

Mislim da postoji jedna percepcija, i to tocna, medu vecinom nas koji smo imali iskustvo iz ranijih sukoba, da je ovaj rat, zapravo, bio prvi sukob u kojem su jasno obiljezeni medijski ljudi - novinari, bili mete. Associated Prees, odnosno ja sam doveo prvi blindirani automobil u Sarajevo za Associated Press u septembru 92. On je imao svijetlonarandzastu fluoroscentnu traku na sebi. Jako je tesko nalijepiti rijec “press”, pa smo onda napisali TV. Uglavnom, to smo imali po citavoj strani vozila, na krovu, na bokovima, svuda je bila oznaka TV. Mislim da to vozilo postoji i dan-danas, ali ono je potpuno izresetano. Izgleda poput svicarskog sira. Ima posvuda rupe.

RFE

Fotoreporter agencije Associated Press, koji je tokom srpske opsade Sarajeva vise puta boravio u ovom gradu, svjedocio je vrlo podrobno o mnogo cemu sto je vidio u Sarajevu. Ispricao je i kako je sudjelovao u spasavanju jedne zene koju je smrtno ranio srpski snajperista.

HVAAL

To je bio nacin na koji se djelovalo iz snajpera u Sarajevu. Prva zrtva bi bila pogodena. Vrlo cesto zrtva ne bi odmah umrla i onda bi snajperista cekao da neko dode da pomogne toj zrtvi i, naravno, sto je bilo vise ranjenih, to je proces spasavanja duze trajao. To je bio obrazac: ne da se zrtve dokrajce, vec da se saceka da neko pokusa da tim ranjenicima pomogne.

IERACE

Rekli ste nam da ste primijetili granatiranje pogrebnih povorki, i to u vise navrata tokom tog vremenskog razdoblja. Jeste li se vi ikada nasli u neposrednoj opasnosti - mozda bih trebao reci u vecoj opasnosti nego sto ste bili u ovom prilikom?

HVAAL

Da. Mislim da je bilo trenutaka kada bi granate padale cak i blize nego tada. Na ovome konkretnom groblju, na groblju Lav, na kraju vise nismo tamo mogli ni ici tokom dana i to smo izbjegavali iz tog razloga. Zato je bilo mnogo razloga, ali izvjestavanje sa groblja bilo je nesto sto se, na kraju, smatralo jako opasnim.

IERACE

Primijetili ste da su se kasnije sprovodi odvijali nocu a ne danju.

HVAAL

Rekao bih da je to postalo pravilo negdje do kraja 93. Samo u izuzetnim slucajevima bi se sprovodi odvijali danju.

RFE

Fotoreporter Hvaal je u jesen 1993. godine snimio jednu od najupecatljivijih fotografija bosanskog rata: ranjenu Irmu Hadzimuratovic, djevojcicu koja lezi na krevetu, uza se ima lutku, i koja je cjevcicama spojena na bolnicke aparate.

HVAAL

Ovdje je bila u komi (govori o fotografiji, op.a.). Imala je visestruke rane od gelera minobacacke mine. Mislim da je ona bila sa svojom majkom i jos jednom zenom. Mislim da joj je majka poginula, a moguce i ta druga zena da je poginula.

IERACE

Zbog te vase fotografije da li je taj dogadaj, tj. ova djevojcica, da li je ona privukla veliku medunarodnu paznju?

HVAAL

Jeste.

IERACE

Je li to bilo zato sto ste vi izvjestili da su vam lijecnici kazali da bez lijecenja, koje oni ne mogu pruziti, da ce ona naprosto umrijeti.

HVAAL

Rekli su nam da oni ne mogu uciniti nista drugo vec da je kratko vrijeme jos odrzavaju na zivotu, a isto tako da ona koristi vrlo bitne resurse koji bi se mogli iskoristiti za slucajeve koji se mogu spasiti. A isto tako da ima i jos druge djece u slicnim situacijama...

IERACE

Je li vam njezin lijecnik sta rekao u vezi prognoze za buducnost?

HVAAL

Receno nam je da prognoza, u takvim uvjetima - bez tekuce vode, struje i bez grijanja i uz vrlo osnovnu zdravstvenu opremu, jako losa i da ce ona umrijeti u vrlo kratkom vremenskom periodu, te se na nas apeliralo da izvijestimo svijet o toj situaciji, tako da se paznja cijelog svijeta skrene na tu situaciju. Mi smo napravili reportazu o njoj. Ona je evakuirana u Veliku Britaniju. To je, zapravo, navelo Ujedinjene narode da organiziraju vece evakuacije velikog broja ranjene djece iz Sarajeva.

IERACE

Da li je ona prezivjela?

HVAAL

Nazalost, ne.

* * *

RFE

Dvodnevno, takoder vrlo podrobno svjedocenje, dao je u ovom procesu i poznati novinar Sky News televizije, Aernout van Lynden. Braniteljica optuzenog, Mara Pilipovic, pokusavala je u vise navrata od van Lyndena dobiti iskaz koji bi bio koristan za njenu strategiju odbrane optuzenog Galica – da jedinice pod njegovom komandom nisu pucale po civilima u Sarajevu, ali se cini da u tome nije imala previse uspjeha.

PILIPOVIC

Dok ste boravili u Sarajevu, da li ste informisani kao ratni izvestac da je Mojmilo brdo, uzvisenje pored Aerodroma Butmir i Dobrinje, da su sve vreme tu polozaje drzali Armija bosanska ili Armija BiH?

VAN LYNDEN

Kad sam sigao u Sarajevo brdo Mojmilo su drzali Srbi, bosanski Srbi. Tek u junu 92. Armija BiH zapravo je otjerala srpske vojnike koji su bili na brdu.

PILIPOVIC

Podseticu svedoka – govorio je o kasarni “Marsal Tito”. Da li nam mozete reci kada je to bilo?

VAN LYNDEN

Koliko se sjecam, to je bilo pocetkom juna 92.

PILIPOVIC

Rekli ste nam da je kasarna gadana artiljerijom. Da li ste vi to videli?

VAN LYNDEN

Nakon povlacenja snaga bosanskih Srba iz Kasarne “Marsal Tito” vidio sam nekoliko dana intenzivne artiljerijske vatre i vatre iz VBR-ova, iz visecjevnih bacaca raketa po kasarni “Marsal Tito”. To sam vidio sa najgornjeg kata bivse Vojne bolnice, sadasnje Drzavne bolnice.

PILIPOVIC

Da li ste videli sa kojih polozaja je gadana Kasarna?

VAN LYNDEN

Iz daljine se ne vidi, bar po mom iskustvu, otkud dolazi artiljerijska paljba. Dakle, opcenito govoreci, odgovor bi bio - ne. Jedino ono sto smo mogli vidjeti na ovoj strani, dakle negdje na vrhu brda, ovdje sa istocne strane Sarajeva, koji se mogao vidjeti sa najgornjeg kata bolnice, vidjela se raketna vatra kako dolazi od tamo i kako projektili padaju na grad. To je, ja mislim, polozaj na koji sam kasnije bio odveden u septembru 92. na koji me je odveo general Mladic.

RFE

Na kraju je Galiceva braniteljica pokusala dovesti u pitanje i kredibilitet ovog svjedoka sljedecim pitanjem:

PILIPOVIC

Da li se vama u vasoj licnoj karijeri desilo da neka od agencija, za koju ste radili, nije htela izvorno da objavi vas izvestaj?

VAN LYNDEN

Ne.

PILIPOVIC

Vasa visosti, zahvaljujem, odbrana nema vise pitanja.

* * *

RFE

Za sljedecu sedmicu su u Haaskom tribunalu najavljene rasprave o zahtjevima za privremeno pustanje na slobodu Rahima Ademija i Miodraga Jokica. Takode, za srijedu je zakazana rasprava pred Zalbenim vijecem o zahtjevu Carle del Ponte da se u jedan proces spoje sve tri optuznice protiv Milosevica – Kosovo, Hrvatska i BiH. Od odluke Vijeca ce zavisiti da li ce 12. februara zapoceti ranije zakazano sudenje po optuznici za Kosovo.

AVIONI SU ZEZALI SARAJLIJE

Knjiga: "Najmracniji momenat - Britanija i unistenje Bosne"

Za razliku od Michaela Rosea, Mishe Glennyja i njima slicnih, Brendan Simms, profesor historije i medjunarodnih odnosa Univerziteta u Cambridgeu, objavio je sopstveno vidjenje britanske uloge u Bosni i Hercegovini, koje je pospjesio do sada najbogatijom riznicom izvora i citata.

Knjiga: Najmracniji momenat - Britanija i destrukcija Bosne (Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia) u izdanju Penguin Pressa, pojavila se u londonskim knjizarama prije nekoliko sedmica. Nasi Dani su predstavili ovo djelo i objavili najzanimljivije dijelove u nastavcima.

Anegdota kaze da je svojedobno Vlado Segrt, nekoc nevjerovatno uticajan istocni Hercegovac, ovako objasnjavao zvanicni stav o knjizi Noz, tada jos samo knjizevnika Vuka Draskovica: "Ja vam nisam cit'o, ali kazu da to nista ne valja."

Tako je pokojni narodni heroj, vjerovatno nenamjerno, ukazao na jedan ozbiljan problem s kojim se redovno susrecu postovaoci sopstvenog misljenja. U uslovima kada politicki, kulturni i akademsko-novinarski establisment stvori opstu atmosferu, vrlo je tesko iskazati sopstveni stav koji je dijametralno suprotan preovladavajucim stavovima u drustvu. U takvoj su se situaciji nasli brojni britanski posmatraci prilika na Balkanu tokom devedesetih godina proslog stoljeca.

Samodopadnost vladajucih konzervativaca koji su arogantno ucvrscivali svjetski prestiz sopstvene politike bio je potpomognut popularnim radovima Mishe Glennyja, sudeci po prisutnosti u medijima tada vjerovatno vodeceg eksperta za pitanja Balkana, nekolicine manje znacajnih publicista te brojnom memoarskom literaturom sudionika i svjedoka ratova u pokojnoj Jugoslaviji kao sto su general Michael Rose i major Milos Stankovic.

Sve ovo je, dakle, bilo dovoljno da se opravda jedna politika necinjenja i sprecavanja drugih da bilo sta ucine kroz cudnu simbiozu snaga koje se u domacoj politici cesto nalaze na oprecnim stranama, ljevici i desnici dakle.

Kamufliranje istine

Istovremeno je znacajan broj kriticara tadasnje britanske medjunarodne politike javno prezentovao argumente protiv i, moze se reci, izvojevao nekakvu pirovu pobjedu na kraju, ali niko jos nije sastavio sveobuhvatnu analizu kroz seriju kljucnih dokaza o ulogama i ponasanju glavnih aktera tokom tog perioda.

Brendan Simms, profesor historije i medjunarodnih odnosa Univerziteta u Cambridgeu, objavio je sopstveno videnje britanske uloge u Bosni i Hercegovini, koje je pospjesio do sada najbogatijom riznicom izvora i citata. Knjiga, Najmracniji momenat: Britanija i destrukcija Bosne

(Unfinest Hour: Britain and the Destruction of Bosnia), u izdanju Penguin Pressa, pojavila se u londonskim knjizarama prije nekoliko sedmica.

Tesko bi bilo ustvrditi da je ovo potencijalni bestseler, prvenstveno zbog obima (462 strane) i cijene (£18,99), ali je uspjela momentalno privuci paznju akademskih i publicistickih krugova. Bivsi glavni akteri britanske politike vjerovatno drze ovu knjigu na nocnim ormaricima pored kreveta da im se nadje pri ruci tokom besanih noci.

Medjutim, ovo je samo pretpostavka u slucaju da ti isti ljudi imaju sopstvenu savjest. Ako im ista probudi savjest, ova knjiga je vrlo dobar kandidat za takvo nesto.

Svaka nacija ponosna je na sopstvenu historiju te donekle opsjednuta prosloscu. Ni Velika Britanija nije izuzetak, sto je ocito iz naslovne aluzije ovog djela.

Naime, Churchill je svojedobno, opisujuci predstojece zadatke i motive pripadnika Kraljevske armije tokom Drugog svjetskog rata, nazvao tu eru "the finest hour", sto je kod nas bilo prevedeno kao "zvjezdani trenuci" jedne politike, nacije i armije. Samim time uloga politike i vojske te donekle nacije koja je izabrala vladajuce politicare prvog dijela devedesetih godina dvadesetog stoljeca je dijametralno suprotna svijetlim Churchillovim tradicijama iz onog kasnije svjetskog rata.

U uvodnom dijelu, Brendan Simms obrazlaze kako je to njegov licni stav te da brojni saradnici pri stvaranju ovog djela ne snose nikakvu krivicu za takav odnos iako su mu strahovito pomogli u akumuliranju enormnog broja izvora te citata koje su protagonisti izrekli tokom svoje sluzbe i nakon nje trazeci objasnjenje te opravdanje za svoje cine iz bliske proslosti.

Autor uspjesno konfrontira izjave iz razlicitih perioda koje same ogoljuju pokusaje kamufliranja istine i sopstvene propuste glavnih likova da apsolutno nema potrebe za Simmsovim nametanjem sopstvenog stava iako je on sasvim jasan jos od naslova te uvoda ovog opseznog obima.

Cak ni teorija zavjere

Neophodno je napomenuti da ovo nije knjiga o Bosni i Hercegovini jer autor pretpostavlja da citalac vec posjeduje ako ne apsolutno, ono barem dovoljno povrsno znanje ratne BiH; ovo je knjiga o britanskoj politici tokom jedne ere u kojoj se desio rat "tamo negdje na Balkanu", koji je trebao posluziti da se ucvrsti Zalivskim ratom donekle obnovljeni prestiz nekocnje imperijalne velesile.

Vjerovatno su ti snovi o ponosnoj proslosti, mada je i ta ponositost upitna, ali to nije predmet niti knjige kao ni ovog prikaza, uz pomoc niza ostalih donekle slucajnih faktora, poput nekompetentnih ljudi dovedenih na kljucne pozicije te brojnih predrasuda o "balkanskom divljastvu", "srpstvu", "islamu", "katolicanstvu" te Sjedinjenim Americkim Drzavama, svi zajedno

doveli do krajnjeg rezultata koji je prilicno crn, ako ne najmracniji po blisku britansku istoriju, kako autor navodi.

To je, dakle, osnovna teza Brendana Simmsa sa kojom se citalac ne mora slagati u potpunosti, ali po citanju knjige tesko mu je osporiti ubjedljivost dok nakon "slijeganja stiva" ne postane konacno istomisljenik s autorom.

Odnos prema ratu u Bosni i Hercegovini te njegovim glavnim protagonistima je kristalno cist i autor ne ulazi u diskusije o samom karakteru rata, vec, kao u matematickoj jednadzbi, ti dijelovi su poznati elementi dok on ispituje nepoznanice koje bi se mogle podvesti pod opis britanski udio u medunarodnom faktoru.

Takav njegov odnos, mada jedini moguc, jer predmet knjige nije sam rat, moze lazno privuci neke sljedbenike teorija konspiracije koji ce u Najmracnijem trenutku traziti konacni krucijalni dokaz da je bjelosvjetska zavjera potpomognuta potkupljivanjem mocnika rezultirala krvavim crescendom bosanskog rata.

To nije bio slucaj, kako Simms predocava, jer "bilo bi pogresno traziti odgovore u teorijama zavjere ili etickim izoblicenjima. Britanska reakcija na bosansku krizu ogleda se u gresci, ne toliko moralnoj koliko prosudbenoj. Visi oficirski slojevi jos uvijek su prozeti antiamerikanizmom. Dosta pripadnika uticajnih esalona u Ministarstvu vanjskih poslova ostali su srbofili i u osnovi antiamericki raspolozeni." To su upravo krugovi koji su imali presudni uticaj na britansku politiku dok su je vodili ljudi nedovoljno kompetentni za shvatanje balkanskih dogadaja s kraja proslog stoljeca.

Simms, iako izuzetno kritican prema vodecim ljudima tadasnjeg establismenta, obrazlaze u razumnom stilu sta je zapravo stajalo iza te politike:

"Oni nisu, u njihovim javnim istupima barem, rasisti; njihova politika nije bila ocito vodjena islamofobijom. Britanski politicari nisu potajno dijelili antikatolicizam koji je rukovodio stavove nekih intelektualaca. Oni nisu, kakva god bila njihova rezervisanost spram priznanja Slovenije i Hrvatske, gajili bilo kakve pritajene strahove od njemackog ekspanzionizma. Ukratko, nikakva teorija zavjere ne moze objasniti britansku izuzetno katastrofalnu politiku prema agresiji i etnickom ciscenju u Bosni."

Ovakav stav ce vjerovatno uciniti Brendana Simmsa popularnim u zelenijim krajevima Federacije, a priori neprihvatljivim sirom vrleti RS-a, dok ce krsevitiji dio Federacije cekati dio o ratu koji se cesto eufemisticki naziva "hrvatsko-bosnjacki sukobi". Ipak, bez obzira na nacionalne ili politicke afinitete citalastva u Bosni i Hercegovini, ovo djelo trebalo bi, uz zdravo citalacko prosudjivanje, pomoci u shvatanju medunarodnog odnosa prema ratu u BiH, kakve su prilike vladale tada van dometa tenkova T-84, sta je rukovodilo svjetske lidere ka jednoj ili drugoj, pa ako hocete i trecoj, strani, kako se utice na zvanicnu politiku u demokratiji, ko moze imati uticaja te kako i razvijena demokratija moze biti vrlo gresna.

Ovo je idealno stivo za bilo koga zainteresovanog za savremene socioloske ili politoloske studije, a to sto je djelo nastalo zbog rata u BiH trebalo bi samo jos vise pomoci u shvatanju kreiranja politike u vodecim svjetskim zemljama.

Podjela zlih uloga

Da li je bila agresija na Bosnu i Hercegovinu ili, pak, gradjanski rat u istoj, da li se jednako provodilo etnicko ciscenje i krsenje ljudskih prava na svim stranama, te da li je vlada u Sarajevu bila zaista legitimna (posebno nakon decembra 1992, kada je Izetbegovic produzio sebi mandat na celu predsjednistva) i multietnicka, pitanja su koja ova knjiga ne obradjuje, vec uzima odgovore kao unaprijed poznate:

"Izmedju aprila 1992. i oktobra 1995. jedna evropska zemlja je unistena.

Deseci hiljada njenih stanovnika su ubijeni, vise od milion je protjerano ili izbjeglo, nepoznat broj je silovan, ponizen i traumatizovan. Bosanci svih etnickih porijekla - muslimanskog, srpskog i hrvatskog - bili su i zrtve i pocinioci zlodjela.

Hrvatska vlada Franje Tudjmana i njegovi nacionalisti u Bosni odigrali su posebno zlu ulogu.

Medjutim, osnovni i primarni agresori bili su srpski radikalni nacionalisti predvodjeni Radovanom Karadzicem i generalom Ratkom Mladicem te njihovi sponzori u Beogradu.

Za razliku od strane bosanske vlade, koja nikada nije u potpunosti izgubila uocljiv multietnicki sastav, ovi Srbi namjerili su kreirati etnicki cistu drzavu u kojoj je svaki trag njenog muslimanskog naslijedja bio unisten."

Takvo vidjenje 'rata' autor smatra opstepoznatim te je vjerovatno mudro ne diskutovati ovaj uvodni dio knjige jer je ta tema obradjena u brojnim drugim knjigama, novinskim i televizijskim izvjestajima te politickim debatama.

Ono sto je novo i bitno jeste uloga u Bosni i Hercegovini dobro poznatih Britanaca.

U tom glavnom dijelu ove knjige Simms nista ne ostavlja kao unaprijed poznato i ne daje licne ocjene. Sve je predstavljeno samim izjavama aktera i historijskim faktima. Da bi se sprijecio rabljeni dozivljaj prepricavanja iz druge ruke, neke epizode vodecih likova bit ce citirane direktno iz knjige Brendana Simmsa - Najmracniji trenutak: Britanija i unistenje Bosne.

Odgovornost nobelovca

U novembru 1999, Kofi Annan, najnoviji dobitnik Nobelove nagrade za mir, objavio je na 155 stranica izvjestaj UN-a o tragediji u Srebrenici.

Ovim podatkom, Brendan Simms zapocinje svoje djelo i kritiku prvenstveno britanske ali i medjunarodne politike prema Bosni i Hercegovini tokom rata. Simms je vrlo pazljiv u svojoj kritici te objektima kritike priznaje i dobre strane te samim time preventivno jaca odbranu sopstvenih argumenata od onih koje je kritikovao.

Tako za Annana kaze da "nije ni pokusao umanjiti ili zamaskirati sopstvenu odgovornost kao podsekretara zaduzenog za mirovne misije ili odgovornost UN-a kao cjeline. Cvrsto je odbacio mogucnost da krivi Bosance bilo za srebrenicki masakr, bilo za cjelokupni rat. Umjesto toga, uperio je prst krivnje direktno ka Srbima i 'njihovom osnovnom ratnom cilju: kreiranju etnicki ciste geografski povezane teritorije'".

Simmsovo podsjecanje na ovaj izvjestaj dobro je i zbog nedavne buke u Bosni i Hercegovini povodom proglasenja Nobelovog laureata:

"Predugo je postojala opsta tendencija da se smatra kako su sve strane podjednako krive i odgovorne za napade koji su se desavali.

UN-ov embargo na isporuku oruzja medjunarodno priznatoj Vladi BiH nije ucinio nista vise do zaledio vojni balans u bivsoj Jugoslaviji", Simms citira generalnog sekretara UN-a.

Douglas Hurd je na novogodisnji dan 1992. rekao da je "Britanija tokom nedavnih godina dostigla prestiz u svijetu preko sopstvene realne snage. Mi namjeravamo da nastavimo tim putem". Ta zelja za svjetskim uticajem, dobrim dijelom kroz organizaciju UN-a, imala je za konsekvencu konstantno britansko sprecavanje bilo kakvog cinjenja tokom ratova u bivsoj Jugoslaviji, objasnjava autor.

On takodjer konfrontira jednu kasniju izjavu Hurda: "Ja ne vjerujem i nisam se nikada sluzio retorikom koja bi nekoga vodila ka vjerovanju kako je dio britanskog interesa da rjesava svaku ljudsku nepogodu u svijetu."

Citirajuci bivseg ministra vanjskih poslova tokom citavog niza godina i u najrazlicitijim prilikama, Simms zakljucuje kako nije nimalo iznenadjujuce da se i Hurd kao i vecina tadasnje vlade politicki formirao u postratnoj Britaniji koja se upravo oporavljala od jedne nedavne katastrofalne intervencionisticke akcije u Sueckom kanalu.

Mladi clanovi establismenta odrasli su tokom vijetnamskog rata, sto ih zajedno vodi ka velikom oprezu prema bilo kakvoj vojnoj intervenciji.

Konacno, tu je uvijek prisutna Sjeverna Irska i problem da su britanske trupe na kraju napadnute od strane onih zbog cije zastite su i dosle u ovu oblast - katolika.

Strah od nepoznate buducnosti, posthladnoratovski period koji je donio smanjenja vojnih budzeta, samo su jos vise ucvrstili stecena ubjedenja da Britanija, a samim time ni svijet ne trebaju nista uraditi u BiH.

Hurdova opsjednutost Bosnom

Korijeni ove politike sezu u 19. stoljece i tadasnje "Istocno pitanje", kada su Britanci bili preokupirani turskim zlocinima u Bugarskoj a javnost sugerisala intervenciju u Bosni. "Tu je takodjer neuralgicna asocijacija rijeci 'Sarajevo' te 'Bosna' koja je formirala svijesti generacije diplomata i drzavnika koji su obrazovani da vjeruju kako je Prvi svjetski rat uzrokovan opskurnim balkanskim dogadajem." Hurd je ponovno citiran:

"Bosna je intelektualno i moralno zamrsena. Uzevsi u obzir uske nacionalne interese, Bosna se za Britance ne moze rangirati visoko. Niko hladne glave u vladi nece izabrati Bosnu kao primaoca ekonomske pomoci ili mjesto gdje treba razmjestiti britanske trupe. Postoji britanski interes u sprecavanju opsteg balkanskog rata ili ozbiljnih nesuglasica sa Jeljcinovom Rusijom ili znacajnih razmimoilazenja unutar NATO-a ili EU. Ali to su konsekvence, a ne centralne stvari po pitanju Bosne. Instinkt realiste je da se drzi van Bosne."

Hurd je, ipak, bio opsjednut Bosnom te je cak opisan kao "totalno paralizovan Bosnom pred kraj svog mandata", dok je jedan poznavalac prilika opservirao kako ce Bosna biti ugravirana na Hurdovom nadgrobnom spomeniku. Brendan Simms nasao je uticaje situacije u Bosni i u Hurdovom bogatom beletristickom stvaralastvu za koje je sam Hurd rekao da treba sluziti donekle i kao memoarsko. U jednom djelu glavni junak, koji je inace britanski ministar vanjskih poslova (da li je to bas Hurd), drzi vatreni govor u prilog vojnoj intervenciji u nekoj dalekoj evropskoj zemlji. Medjutim, stvarni Hurd nikada nije u zivotu odrzao takav govor.

Britanska politika je ostala konstanta posto je premijer John Major bio obuzet pitanjem Iraka, a i inace je prepustio spoljnu politiku svojim manje-vise iskusnijim clanovima kabineta. Tako se desila tragikomicna situacija:

"Pocetkom 1993, bas kao da zezaju gradjane Sarajeva, britanski i americki avioni izvrsili su seriju vazdusnih napada na ciljeve u Iraku. Major je kasnije napisao: 'Od svih uloga u vladi koje sam obnasao, najmanje sam bio pripremljen za spoljne poslove. Posto sam bio relativno neiskusan u ovoj oblasti, sretan sam da su Douglas Hurd i Malcolm Rifkind vodili ovu oblast i pomagali mi kao premijeru.'"

"Tokom kasne 1991. i rane 1992. godine, pokornost i konfuzija Johna Majora bile su ocite. Konflikt u Bosni, napisao je u svojoj biografiji, zadesio nas je dok je nam je paznja bila okrenuta ka burnim dogadjajima u Sovjetskom Savezu. Zadesio nas je nepripremljene Korijeni konflikta bili su bewildering*. Od male pomoci bio je podijeljeni kabinet po pitanju eventualne vojne intervencije. Michael Heseltine, Peter Lilley, Ian Lang i Kenneth Clarke protivili su se daljoj akciji. Ova podjela, potrebno je naglasiti, bila je na one koji su bili za limitiranu humanitarnu operaciju te one koji su protiv bilo kakvog ukljucivanja. Nije bilo nijednog glasa u prilog vojnoj intervenciji. Koliko god limitiranoj, u prilog bosanskoj vladi."

Londonska konferencija

"Carringtonova strategija zasnivala se na labavoj asumpciji i labavoj taktici. Sa svoje pozicije Carrington je drzao manje ili vise sve strane podjednako krivim i odgovornim za upotrebu sile. Oni su svi, kasnije ce tvrditi, 'nemoguc narod jedni slicni drugima, jednako losi, te samo je cinjenica da je Srba vise'.

Stvarno, Carrington je bio ubjedenja da je rat u Hrvatskoj 'zaista Tudjmanova greska' jer je proglasio nezavisnost bez dovoljnih garancija srpskom stanovnistvu, Carrington nije pokazao vise razumijevanja i za rjesavanje rata u Bosni. Jos jednom, on je pokazao jasnom svoju opstu odbojnost prema svim 'stranama'; odlucno je odbio napraviti ikakvu razliku izmedju naglasenih poteza ka velikoj Srbiji, bosanskoj samoodbrani, te hrvatskom separatistickom oportunizmu.

Ovo se odrazilo u njegovom zapamcenom komentaru na pocetku rata u aprilu 1992: 'Svi su krivi za ono sto se dogadja u Bosni i Hercegovini i, cim dodje do prekida vatre, nece biti potrebe nikoga kriviti.' Jedan od velikih problema, Carrington je rezonovao nesto kasnije, jeste 'demonizacija Srba'. Stavise, Carrington je vjerovao da je Izetbegovic 'odgovoran za neke od zlocina ne bi li zainteresovao Amerikance. Odvratan covjeculjak.' Ponovno je Carrington ulozio nadu u soluciju 'ispregovarane' podjele. 'Mir nece stici u Bosnu dok se ne desi de facto podjela'", tvrdio je Carrington u julu 1992.

"Shodno hitnosti situacije, odluka da se odrzavanje Londonske konferencije objavi tri sedmice unaprijed bila je nasiroko interpretirana kao poziv Srbima da maksimiziraju svoja osvajanja prije nego sto ih ratifikuje medjunarodna zajednica. Stavise, kao sto se tadasnji celnik sekretarijata za odbranu i inostranstvo u vladinom kabinetu, Pauline Neville-Jones, sjeca: 'Cijeli Foreign Office, nakon odluke da odrzi ovu konferenciju i trazenja premijera da predsjedava, otisao je na godisnji odmor. Svi do jednoga. Politicki direktor, cijela skupina vodecih ljudi. Nisu ostavili gotovo nikoga da pripremi tu mamutsku konferenciju'.

Kada su razni drzavnici i diplomate konacno stigli, Britanci su obezbijedili izostanak izravne osude Srba u komunikeu.

Zaista, John Major je kasnije otvoreno priznao da je proceduralnom strategijom odbacio holandske pokusaje da se Beograd izdvoji kao krivac. Sve sto je ostvareno jeste sporazum o 'principima civilizovanog ponasanja' te 'unilateralnu obavezu' bosanskih Srba - dogovorenu izmedju Nikole Koljevica i Douglasa Hogga, ministra u Foreign Officeu - da nece koristiti tesko naoruzanje oko Sarajeva i tri druga grada te da ce dozvoliti da to naoruzanje medjunarodna komisija kontrolise i pregleda.

Viktor Jakovic ovako je to opisao: 'Imali smo ozbiljne poteskoce da saznamo sta London pokusava da uradi. Kada smo stigli, saznali smo o cemu se radi: kontrolisani pritisak. Dozvoli Srbima da daju obecanja i prihvati ih, znajuci da nemaju namjere odrzati ih. To je bio glavni pokazatelj odnosa prema ratu i briljantno izvedeno od strane Britanaca.'"

"Londonska konferencija oznacila je i prvu pojavu lorda Owena, koji je zamijenio lorda Carringtona kao pregovarac EU. Ubrzo je postalo jasno da konferencija nije ostvarila nista. Granatiranje Sarajeva i ostalih gradova je nastavljeno dok je etnicko ciscenje eskaliralo.

Douglas Hurd je kasnije pojasnio da je kontrola teskog naoruzanja dogovorena u principu na konferenciji'. To se nije ostvarilo djelimicno jer Srbi nisu na to pristali i djelimicno jer je to bilo tesko provesti. Lako je posumnjati da su dva razloga medjusobno povezana.

Ministar odbrane (Malcolm Rifkind) bio je iskreniji: Ono sto se desilo do sada jeste da je vrlo mali broj orudja prikupljen na jedno mjesto, ali moram dodati da oni koji su posjedovali orudja prije, posjeduju ih i sada te pucaju iz istih.

Sve sto je dozvoljeno UN-u je da cijelu operaciju nadgleda.

Ne mogu vjerovati da je to postivanje duha obecanja koje su dali oni koji su osjecali shodnim dati takvo sto'. Ove ocjene - klasicni primjer konzervativnog realizma - moraju sigurno biti ubrojane medju najzalosnije od bilo kojih izrecenih od strane vladinog ministra neke sile sa stalnim mjestom u Savjetu bezbjednosti."

BBC

"Sasvim suprotno od podrzavanja Bosanaca u njihovom trazenju medjunarodne intervencije, korporacija (BBC) je cesto nesvjesno ili nekriticki apsorbovala vladinu retoriku i nasjedala brifinzima u Foreign Officeu ili Ministarstvu odbrane.

Najocitiji znak ovakvog ponasanja je uporno referiranje o tri zaracene strane', izjednacavajuci tako medjunarodno priznate vlasti u Sarajevu sa srpskim i hrvatskim pobunjenicima.

Snage bosanske vlade, koje su na nekim ratistima imale znacajnu proporciju Hrvata i Srba, rutinski su nazivane muslimani ili muslimanske snage. Kada je Hrvat - izricito identifikovan kao takav prije programa - gostovao na televizijskom dnevniku kao predstavnik bosanske vlade, voditeljica Kirsty Wark predstavila ga je - kao muslimana.

Kasniji protesti doveli su do objasnjenja da termini musliman i Bosanac su sinonimi u ocima gledalaca i da je drugacije postupljeno, konfuzija bi bila izazvana u ocima gledalaca." ()

() "U martu 1993, UN je obznanio da je avion koji je bombardovao Srebrenicu ostao formalno neidentifikovan, ali je vidjen da odlijece u pravcu Srbije. BBC (svjetski servis) emitovao je vijest: Britanski izvori tvrde da su u toku provjere utvrdjivanja odakle je doletio avion.' U junu 1995, tri godine nakon pocetka opsade Sarajeva, jedna emisija vijesti izvijestila je da gadjanje rezidencijalnih dijelova Sarajeva minobacacima i raketama, ocevidno ispaljenim sa pozicija bosanskih Srba, relativno je novi razvoj dogadjaja.

'U augustu 1995. agencije su citirale jednog americkog zvanicnika da iako su snage bosanske vlade i Hrvati odgovorni za izolovane slucajeve, velika vecina slucajeva etnickog ciscenja od 1992. moze biti pripisana bosanskim Srbima'.

Svjetski servis je to ovako predstavio: Americki zvanicnik je izjavio da su hrvatske i muslimanske snage takodjer vrsile zlocine.' Bez ikakvog pomena originalne distinkcije na kojoj je cijela prica bazirana."

LOGORI SMRTI SARAJEVO

Sarajevo je jos prije oruzane agresije stavljeno u potpuno okruzenje i blokadu. Srpske zlocinacke oruzane formacije su za vrijeme agresije na BiH neprestano granatirale i raketirale one dijelove Sarajeva koje nisu mogli osvojiti. Cijenu slobode i ljubavi prema svome gradu platile su mnoge Sarajlije zivotima. Brojka zrtava bombardiranja i ubijenih branitelja iz dana u dan sve je vise rasla. U isto vrijeme, civili iz onih dijelova grada koji su pod srpskom okupacijom zrtve su neprestanog maltretranja, hapsenja po ulicama i stanovima i odvodjenjima u logore koji se nalaze na razlicitim lokacijama ovog grada.

U sarajevskim opcinama je do srpsko-crnogorske agresije zivjelo 259.470 muslimana (49,23% od ukupnog broja stanovnistva). U svim okupiranim dijelovima grada srpske oruzane agresorske snage su formirale konclogore za nesrpsko stanovnistvo:

1) Garaze na Aerodromskom naselju. - U ovom sa-rajevskom naselju je 17. i 18. juna 1992. pocinjen nezapamcen zlocin nad civilnim stanovnistvom. Na zvjerski nacin ubijeno je 40 ljudi u ulicama Georgi Dimitrova, Akifa Seremeta, Sefika Dorica i Ernesta Telmana. Prezivjele zene, djecu i starce Srbi su drzali u garazama, a potom ih vodili u aerodromske hangare i zatvor "Kula". Za to vrijeme, zlocinci SDS-a, oficiri JNA, oruzane formacije dobrovoljaca i placenika iz Srbije, Crne Gore, Rusije i Rumunije pljackali su njihove stanove.

2) Aerodromski hangari. - U njima je bio sabirni logor u kojemu su Srbi nakon zauzimanja ovog aerodroma pa do njegova preuzimanja od UNPROFOR-a drzali zatocene Bosnjake. Svo zarobljeno bosnjacko stanovnistvo dobrinjskog naselja Aerodrom I proslo je kroz ovaj logor, a nekima se tu put i zavrsava. O tome svjedoci zatocenik u ovim hangarima i, kasnije, u "Kuli", Aladin Badzic iz spomenutog naselja. Fatima Sljivo, takodjer iz ovog naselja, cijeg supruga Husniju su srpski zlocinci ubili prilikom upada u njihovu ulicu prica: "Cetnici su nas istjerali pred zgradu u kojoj smo stanovali i psovali nam 'mater balijsku', te govorili kako sve Sandzaklije treba pobiti. Vodja grupe unio se Husniji u lice i pitao ga kako se zove. Samo sto mu je nesretnik odgovorio, zlikovac je pred ocima nase djecice (17-godisnjeg Mehe i 11-godisnje Melihe) hladno ispalio rafal. Zejna, Husnijina majka, klekla je pored njegovog tijela i zavristala: 'Oci moje, sto mi te ubise? Ubijte sada i mene!' Zlikovci su je kasnije poslusali." Fatimin sin Meho prisjeca se: "Odveli su nas u Aerodromski hangar, gdje nam je naredjeno da legnemo na beton. Doslo je gotovo 30 cetnika da nas udara i gazi vojnickim cokulama. No, nakon 15 minuta, stigao je cetnicki oficir i rekao im: -Ako hocete da se izivljavate idite u naselje!- Poslije dva sata, ukrcali su nas u autobuse i kamione i odveli u zatvor "Kula"."

3) Hangari u Rajlovcu. - U njih je deportovano mjesno bosnjacko stanovnistvo. Tu su silovane brojne Bosnjakinje, o cemu postoje pouzdana svjedocenja.

4) Kasarna na vojnom aerodromu u Rajlovcu. - Stravicna mucenja prezivjeli su stanovnici ovoga i okolnih naselja. Svjedocenja prezivjelih zatocenika iz Ahatovica doista su zastrasujuca. Njihov imam, Ibrahim Husic, sa svojim dzematlijama je bio na vratima pakla ovoga svijeta. Mucitelji su im vecinom bile komsije Srbi. Zatvarali su Bosnjake u kontejnere i cisterne gdje nije bilo zraka. Cak su im upustali plin i suzavac kako bi se pogusili. Husica su prisiljavali da daje izjave za beogradsku TV kako se ovdje prema njima "humano" postupa i kako se ne krsi kodeks humanizma i ljudskog dostojanstva. On je, naravno, to odbio.

5) Distributivni centar u Rajlovcu. - U njemu je bilo zatoceno 2.200 Bosnjaka. Sprovodilo se nasilje nad zatocenicima kao i u drugim koncentracionim logorima koje su formirali Srbi. U ovom logoru pobijeno je vise zatocenika. Tako je u ljeto 1992. odvedeno 48 mladjih muskaraca u pravcu Ilijasa. Tom prilikom su kod sela Sokolina svi zoljama i bombama pobijeni u zatvorenom autobusu. Nekoliko mjeseci kasnije, pronadjena je masovna grobnica u kojoj su bili sahranjeni.

6) Kasarna Butile.- Ovdje je ubijeno preko stotinu civila, a 740 ih je bilo zatoceno.

7) "Energopetrol" u Rajlovcu. - Ovdje je bilo zatoceno 740 Bosnjaka.

8) Bivsi studentski dom na Vracama. - U njemu je bilo zatoceno preko 27.000 Bosnjaka, a vise je od 500 ubijeno na najgrozomorniji nacin. To je bio zloglasni kazamat u koji su zatvarani stanovnici sarajevskih naselja, posebno Grbavice i Vraca. Najgore zlocine nad zatocenim bosnjackim civilima vrsili su pripadnici tzv. srpskog MUP-a, isljednici s Pala i srpski zlocinci sa Sokoca. Iz ruku domacih zlocinaca nisu zivi izasli oni koji su ih poznavali. Iz ovog logora je u jednom danu na Romaniju odvedeno 39 Bosnjaka na kojima su se srpski zlocinci ucili vjestini klanja. Nijedan se ziv nije vratio.

9) Kasarna "Slobodan Princip Seljo" u Lukavici. - Bila je sabirni logor iz kojeg su Srbi deportirali Bosnjake u druge koncentracione logore. U njemu su posebnim mucenjima podvrgavani stanovnici sarajevskog naselja Dobrinja koje granici s ovom kasarnom. Ovdje je bio zatocen i predsjednik Predsjednistva RBiH, gospodin Alija Izetbegovic, Sabina Berberovic, njegova kcerka i sefica kabineta, ministar u vladi RBiH Zlatko Lagumdzija i Dince, osobni pratilac pred-sjednika Predsjednistva. Razmijenjeni zatocenici kazivali su o izlaganju psiholoskim pritiscima.

10) Grbavica - Lenjinova br. 6.

11) Soping (podrumske prostorije "Lesnine") na Grbavici. - Zatocenica u ovome logoru po imenu Sadzida ispricala je najtragicniju stranicu svoga zivota, koja ubjedljivo osvjetljava svu monstruoznost srpskih zlocinackih oruzanih formacija i njihovih zlodjela u BiH. Naime, krajem maja 1992., njoj su u stan na Grbavici upali srpski zlocinci, medju kojima je neke i poznavala. Muza su joj odmah ubili, sve vrijednosti u stanu opljackali, a potom nju i njezinu malodobnu

kcerku odveli u Soping, tacnije podrumske prostorije robne kuce "Lesnina" na Grbavici u Sarajevu. Tu je zatekla 20 djevojaka Bosnjakinja. Najmladja medju njima, Fatima iz Rogatice, imala je svega devet godina.

Vec prve noci njezina zatocenistva, odveli su je u jedan stan pun pijanih srpskih zlocinaca gdje su je najprije tukli, a zatim zaredom silovali. Nazivali su je "balijkom". Od maja do 3. decembra iste godine, svake noci su je odvodili i silovali, najmanje cetiri do pet zlocinaca. Kada je osjetila da je zatrudnjela, trazila je da ode lijecniku, ali joj je jedan zlocinac rekao: "Pa i jeste tu da radjate male cetnike!" U poodmakloj trudnoci razmijenjena je, a koncem maja rodila je djecaka koji je nekoliko dana kasnije umro. Naumila je nadjenuti mu ime Muhamed i odgojiti ga u islamu. Iza nje su ostale zatocenice nastavile tamnovanje u tom strasnom mucilistu.

12) Garaze na Grbavici. - Jedan od najgorih zlocinaca u ovom kazamatu bio je izvjesni Batko koji je vrhom noza dijelio "pravdu". Zatocene Bosnjake iz ovih garaza su vodili u radne vodove po terenu, kako svjedoce izbjegli s Grbavice.

11) Kazneno-popravni dom "Kula" na Butmiru. - Bio je jedan od najgorih srpskih koncentracionih logora. Iz njega su "vaznije" zatocenike Srbi odvodili na Pale, Sokolac ili u vojnu kasarnu u Lukavici. Kroz ovaj kazamat proslo je oko 30.000 Bosnjaka iz Dobrinje, Hrasnice, Ilidze i drugih sarajevskih naselja. Svi oni pohvatani su po stambenim naseljima Sarajeva. Veliki broj zatocenika cinile su zene, osobe preko 60 godina, pa i malodobna djeca ispod jedne godine zivota.

Prema izjavi obitelji Sljivo sa Aerodromskog Naselja, koja je deportirana u ovaj logor, vidi se da su svakodnevno bili ispitivani. U jednoj spavaonici bilo je 28 zatocenika koji su dnevno dobivali litar i po vode za pice na sve njih zajedno, a dnevni obrok sastojao se od dvije kriske hljeba. Istrazni postupak vodio je Rade Przulj iz Kalinovika, bivsi radnik MUP-a BiH, i cetnik pod nazivom "Tajson", koji je zatvorenike prisiljavao da ga zovu "vojvoda".

Ovdje su bila zatocena dva profesora Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu: mr. Nijaz Sukric i cijela njegova obitelj, te mr. Ibrahim Dzananovic. Za njihovo oslobadjanje Srbi su trazili pustanje zarobljenih agresorskih vojnika. Koliko je tacno zatocenika ubijeno na "Kuli", nepoznato je; mnogi su pretuceni, zlostavljani, muceni gladju i zedju i na razne druge nacine maltretirani. U mucenju su se posebno isticali teroristi Zeljka Raznjatovica Arkana i Vojislava Seselja. Njih su se cak bojali i domaci zlocinci.

12) Kasarna u Nedzaricima. - Na pocetku agresije, kroz ovu kasarnu su prolazili zarobljeni Bosnjaci koji su dalje deportirani na "Kulu", Pale, itd. Jedan od zatocenika, Ibrahim Salaka, prica: "Jedne noci u nasu celiju u Nedzaricima uletio je Radivoje Grkovic, komandant cetnicke jedinice u ovom zloglasnom naselju. Sa njim su bili i njegovi pratioci Miso, Slobo, Sinisa i Dragan. Jednog po jednog su nas izbacivali u hodnik. Udarajuci nas nogama, tjerali su nas da izujemo obucu i legnemo na pod. Policijskim palicama su nas sibali po tabanima, govoreci kako 'koljemo srpsku djecu i zene'. Tu noc je, kako smo kasnije saznali, agresorska televizija 'Srna' objavila da je 'na

Dobrinji zaklano srpsko dijete i silovana Srpkinja'. U usta su nam, zatim, stavljali zapaljene cigarete tjerajuci nas da ih jedemo."

13) Bivse preduzece "Digitron", zenski logor, gdje je bilo zatoceno 20 djevojcica. Logor je bio aktivan od maja do septembra 1992. godine. Neke djevojcice su razmijenjene u drugom stanju.