ABRAM, ABRAHAM I IBRAHIM - Hrvatska … Abraham i Ibrahim 1 D.Berković ABRAM, ABRAHAM I IBRAHIM skica za portret u židovstvu, kršćanstvu i islamu Danijel Berković 1. TRI KROJAČA

1 Abram, Abraham i Ibrahim

D.Berković

ABRAM, ABRAHAM I IBRAHIM

skica za portret u židovstvu, kršćanstvu i islamu

Danijel Berković

1. TRI KROJAČA ZA JEDNU MJERU

1.1. Otac Abraham

Rijetko koja osoba iz religijske povijesti zauzima takvo zajedničko, pa i po

mnogočemu središnje mjesto kao patrijarh Abraham u ţidovstvu, kršćanstvu i islamu.

Kaţemo ovdje s pravom, patrijarh, jer čini se da je Abrahamu, dodijeljena religijsko-

povijesna uloga izvan granica samo jedne od ovih triju vjera. Osobi Abrahama/Ibrahima

odista je udijeljena uloga da za sve tri vjere bude svojevrsni vjerski pater familias. Već

sama činjenica njegove objedinjujuće uloge, bila bi dovoljan razlog za ovaj prikaz, kao

skica za portret Abrahama. Pribliţiti portret osobe Abrahama/Ibrahima u tekstu i

kontekstu, ţidovske, kršćanske i islamske vjere i tradicije, nije samo privlačan, nego i

sloţen i vaţan zadatak. Uvijek aktualan, a po obimu i mnogim tekstualnim ili

tradicijskim detaljima, teško da će ikada biti potpuno dovršeni zadatak.

Oko problematike Abrahama u tri abrahamovske vjere posebno se bavio prof.

Karl Joseph Kuschel u svojim radovima. Kuschel u svojim studijama o Abrahamu,

izrazito uspješno uspjeva objediniti religijsko-povijesne aspekte sa relevantnim

društveno-ploitičkim aspketima ovih triju vjera. Nakon njegova Spora oko Abrahama

(1994), u mnogo obimnijem radu Ţidovi, kršćani, muslimani: podrijetlo i budućnost

(2007) Kuschel prolazi kroz glavne biblijsko-kur'anske likove koji ujedno tvore temelje

ovih triju abrahamovskih vjera. U Podrijetlu i budućnosti, on obraĎuje uz Adama, Nou i

Mojsija, i Novozavjetne likove Marije i Ivana. Kuschel Abrahamu u ovom svom radu

radu posvećuje četiri obimna poglavlja; i tako vrlo uspješno povezuje gore spomenute

likove i njihove zajedničke uloge u ovim trima vjerama.

Zašto je Abraham/Ibrahim zapravo toliko intrigantni lik? Vrlo vjerojatno u ove tri

vjere i tradicije, teško da moţemo naći bilo koji drugi, biblijski ili kur'anski, lik koji bi

toliko bio zajednički i sa poprilično, ako ne istovjetnim, ono barem vrlo bliskim

pogledom i portretom kao što je to Abraham. A opet, on je i dan-danas po mnogočemu

prijeporna osoba ovih triju vjera.


D.Berković

1.2. Abrahamovske vjere

Abrahamovske vjere, Ţidovstvo, Kršćanstvo i Islam, svaka na svoj način nalaze

oslonac u osobi ili polaţu pravo na 'lik i djelo' biblijskog patrijarha Abrahama. Bilo da

se radi o Abrahamu kao ocu nacije (Ţidovstvo) ili kao praocu vjere i pouzdanja

(Kršćanstvo, Islam). Mada bi, po naravi stvari, Abraham zapravo, jednozančno i

isključivo trebao pripadati Ţidovstvu (naciji i vjeri). Kao praotac njihova etniciteta i

religijskog odreĎenja; pa se za ţidovsko etničko odreĎenje često koristi izraz „sinovi

Abrahamovi―. Prema tome druge dvije vjere teško da bi na Abrahama mogli polagati

ikakvo pravo. U tom slučaju i sama sintagma „abrahamovske vjere“ u neku ruku bila

samo priručni tehnički termin.

Ipak, nezaobilazno je i nedvojbeno obećanje, moţda treba reći i poslanje

Abrahama, u kojem stoji: „sva plemena (kol miš'pehat) na zemlji tobom će se

blagoslivljati― (Post. 12:3). U tom pogledu ovaj je abrahamovski blagoslov trans-

nacionalan, a Abrahamu i Izraelu zapravo nalaţe svojevrsnu misiju i program, koja

svakako nadilazi samo ţidovski etnički element. Ne čudi stoga da za Islam, Ibrahim i

nije Ţidov; pa mu se tako na neki način oduzima njegov etnički identitet.

Abraham/Ibrahim naime prvenstveno ostaje nad-nacionalni vjernik i paradigma vjere.

Na sličan način kršćanstvo od ţidovstva, preuzima Abrahama kao transnacionalnu

paradigmu pouzdanja i vjere u Boga. Zato, Kršćanin nije niti „Ţidov niti Grk―, ni

„obrezan ni neobrezan―, niti „rob, ni slobodnjak―, on je etnički neodreĎen. Kršćanin je

nešto 'treće', neki tertium genus, treći rod.1 No, unatoč tome, autor novozavjetne

Jakovljeve poslanice Abrahama će nazvati: „Abraham, naš otac― (Jak 2:21). Istina on

će ovdje i pripomenuti kako je i Abrahamovo djelo poslušnosti zapravo nedvojbeni

dokaz njegove vjere: „ne opravda li se Abraham, naš otac djelima kad prinese svoga

sina Izaka na ţrtvenik?― (id.). Kur'anski tekst stavlja naglasak na poslušnost i pouzdanje

Ibrahima, pa o tome zbori ovako:

„A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje

stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: Učiniću da ti budeš ljudima

u vjeri uzor!― (Sura 2 El Bakare:124).

1 usp. Gal posl 3 i Kol posl 3


D.Berković

Ţidovski hitoričar i historiograf Filon, Abrahama smješta u sveukupnu povijesno-

religijsku sliku, kao Boţjeg prijatelja i kao onoga koji je od Boga poslan, u krug Boţjih

prijatelja, s kojima Bog komunicira poimence (usp. De Somniis, XVIII:173-

XXXIV:193).2 Filon o Abrahamu detaljnije progovara u svoja zasebna dva rada, De

Abrahamo i De Migratione Abrahami.

1.3. Tri vjere, tri krojača

Ove tri religije, ne samo što su najveće monoteisitičke vjere, one su u sveukupnoj

idejnoj, religijsko-povijesnoj, kao i društvenoj, političkoj i kulturnoj slici globalno

svakako najutjecajnije. One su zapravo svojevrsni krojači naše sreće ili nesreće. Ove su

vjere, iskrojile ali i dalje kroje, globlano odijelo čovječanstva. Čak i tamo i onda, kada

bi to i takvo odijelo čovjek poţelio svući, jer mu ovdje ili ondje nije baš uvijek po mjeri.

Čini se ipak da će ga vrlo teško svući. Ovo se osobito odnosi na Europu, gdje su uz

judeo-kršćanske tradicije, brojčano najveće islamske zajednice u raznim europskim

drţavama.3 Imamo dakle tri vjerska krojača, za jednoga globalnog naručioca. U takvoj

je situaciji više nego vjerojatno očekivati probleme. Mimo teoloških razlika i prijepora;

izmeĎu ove tri vjere, problemi će se svakako manifestirati i u prihvaćanju ili

neprihvaćanju stajališta ili ponašanja prema kojima treba ţivjeti u tzv. „kršćanskoj

Europi―, koja je ipak i zapravo već visoko sekularizirano pseudo-kršćansko društvo. U

tome će se načela ţivotnog etosa judaizma i islama osobito razlikovati od povijesne

kršćanske Europe. Davie je svakako u pravu kada ona govori o islamskoj prisutnosti u

Europi,

„islamski je utjecaj stigao u Europu, a tu će i ostati. Zato se Europljani više

ne mogu isključiti iz rasprava o muslimanskom svijetu. SviĎalo se to njima

ili ne, ta su pitanja na njihovu pragu. Mnogim Europljanima nije lako

priznati tu činjenicu, jer je islamski čimbenik nesumnjivo izazov

pretpostavkama o europskom ţivotu― (Davie:29-30).

2 u Filonovoj listi Boţjih prijatelja osobito mjesto zauzimaju Abraham, Mojsije i Jakov. Spomenuta trojica takoĎer i u Kur’anskom

tekstu zauzimaju osobito vaţna mjesta. Filon o takvom Boţjem prijateljevanju sa svojim poslanicima ovako govori: ―When,

however, he comes into assembly of friends, he does not begin to speak before he has first accosted each individual among them,

and addressed him by name, so that they prick up their ears, and are quiet and attentive, listening to the oracles thus delivered, so as never to forget them or let them escape their memory; since in another passage of scripture we read: Be silent and listen‖ (transl.

C.D.Yonge). 3 islamska vjerska zajednica po brojnosti druga je vjera u Europi. Prosjek brojnosti islamske populacije u europskih drţava iznosi

oko 3%. (Davie:29)


D.Berković

Europske kršćanske civilizacije, u 19 st. uspostavljanjem nacionalnih drţava

postale su vjerne svojim nacionalnim drţavama. Prethodno tome, Sveto rimsko carstvo,

papinska europska imperija, nastojalo je oko kohezijskog odrţavanja (kršćanske) vjere

odrţati i očuvati raznovrsne nacionalne zajednice. Za razliku od toga islam nikada nije

izgubio primat načela po kojem je svaka islamska zajednica (el-umma) povezana

vjerskom vezom, a ne nacionalno drţavnom. Prema tome, islamski ideal nisu

nacionalne drţave, koliko jedna globalna zajednička „kuća Islama“ (Dar al-Islam).

Ali, uz ova tri višemilenijska vjerska i geostrateška 'krojača' abrahamovskih vjera,

posljednja stoljeća svjedoče pojavom nekih novih igrača. I to baš u krilu kršćanske

Europe i sada europskog načina ţivota. To su profani krojitelji globalnoga nam odijela,

koji se manifestiraju u raznoraznim pojavnim oblicima, kao što su: sekularizam,

konzumerizam, i sijaset drugih –izama. Svi oni u odnosu na ove tri vjere djeluju

razvodnjavajuće, a najviše moţda upravo na kršćanstvo. Koristeći se poslovnim

rječnikom, ovi novi 'šnajderi' koliko naizgled bili uspješni, u povijesti geopolitičkih

moći, ipak muku muče u ostvarivanju neprijateljskog preuzimanja svih ovih vjerskih

dionica. Ali, čini se da kršćanstvo ovdje najviše posustaje i gubi svoju vjersku bitku.

Islamska je vjerska zajednica i civilizacija, u toj interakciji sa sekularnim svjetonazorom

vjerojatno najotpornija. Huntington dobro primjećuje da, „islamski fundamantalizam

odbacuje nacionalne drţave u korist jedinstva islama― (Huntington:218).

1.4. Zapaljiva roba

Ne samo o teologijama ovih religija, nego i o njihovim povijesnim i geostrateškim

dodirnim ili kolizijskim točkama mnogo se pisalo i piše. Uvijek je to bilo, i ostalo,

zanosno, snaţnih uvjerenja i ţestokih emocija. Jedva ikada hladne glave. Dovoljno je

samo prisjetiti se nekih tematskih motiva koji se veţu na Abrahama, a ujedno su i

prijeporne točke. Sve je počelo pozivom (Boţjim) i obećanjima Abrahamu.

Iz perspektive suvremenih nacionalnih i političkih stvarnosti, a vezano na osobu i

ulogu Abrahama, prisjetimo se samo nekih izdanja i autora koji su svojim pisanjem ili

stavovima nerijetko i dolili ulja na vječni plamen Abrahama i abrahamovskih vjera. Od

Sukoba civilizacija (S.P.Huntingtona) ili Stoljeća rata (F.W.Engdahla). S druge strane

mnogo pomirljivije, obuhvatnije i informiranije progovara Kuschel, u već spoemnutim

radovima: Od sporenja k natjecanju religija ili Spor oko Abrahama: što ţidove, kršćane


D.Berković

i muslimane dijeli, a što ih ujedinjuje (K.J.Kuschela). Tu je zatim iznimno informativno,

po mnogoćemu prosvjetljuujće Lewisovo djelo The Muslim discovery of Europe

(B.Lewis).4 Iz perspektive (ţidovske) vjere i nacija, u odnosu na Abrahama i Islam,

izuzetan povjesno-vjerski portret daje Chaim Potok u svome djelu Wadreings Chaim

Potok's History of the Jews (C.Potok).5 Iznimno koncizno i povijesno dosljedno, Potok

portretira odnos Muhammeda i ţidovske zajednice iz Medine. Muhammed je tada (624

god) čak odredio Jeruzalem kao molitveni orjentir, kako bi privolio Ţidove; ali kako su

ovi odbijali suradnju s Muhammedom, on je tada postavio Meku kao smjer molitava

vjernika. Nekako u isto vrijeme Abraham Ţidov, za Muhammeda postaje Ibrahim

musliman (usp.Potok:328).

Uz preobilnu lektiru ove tematike, ovi naslovi i autori, tek su vrh ledenoga

brijega. Ipak za svakog imalo ozbiljnog studenta ovih triju religija, ipak su nezaobilazna

literatura. U odnosu na vjerska sporenja, ali još i više u odnosu na njihove globalne

geostrateške utjecaje i ciljeve. No, od siline strasti, u već ionako nabijenoj tematici i

atmosferi, neki od autora, pokazuju i svoju ţustru emocionalnu involviranost. Iskazujući

čak i odreĎenu odioznost prema nekim od ovih triju vjera; čime se ipak ne doprinosi

suţivotu. Zapravo time upadaju u zamku tipičnog za religijski sentiment isključivosti i

fanatizma.6

4 prof.Bernard Lewis, svakako je jedan od istinskih poznavatelja i autoriteta u području Islama i Bliskoistočne problematike. Drţao

je katedru Bliskoistočnih studija (Near Eastern Studies) na Sveučilištu Princeton; prije toga takoĎer vodio je odsjek Orjentalnih i

Afričkih Studija na Sveučilištu u Londonu. Brojne njegove knjige iznimno stručno i detaljno se usredotočuju na problematiku ovih

triju abrahamovskih vjera u sasvim konkretnom povijesnom europskom kontekstu. 5 Potok: 323-329

6 William Engdahl u njegovom Stoljeću rata 1 i 2, opravdano u nekim aspektima upire prstom na neke zaplotničke geopolitičke igre

temeljene u nekim od ovih triju abrahamovskih vjera. Ipak on daleko manje opravdano, skoro pa i neskriveno, iskazuje svoju

odbojnost prema jednom djelu kršćanstva i ţidovstva (usp. u pogl.9-11 u Stoljeće rata 1). Zbog toga teoretičari zavjera preučestalo se prepuštaju emocionalnim i interesnim, ponekad jednostranim analizama.


D.Berković

2. TRI KNJIGE, TRI VJERE I JEDAN ABRAHAM

2.1. Tri knjige, jedan Abraham

Ţidovstvo, kršćanstvo i islam nazivaju se religijama knjige ili abrahamovskim

vjerama. Kao što je i Abraham/Ibrahim ovdje u našem radu središte zanimanja. I jedan i

drugi naziv ovih vjera sasvim je dobro i precizno opisni termin. Naime, neupitna nam je

zajednička baština Abrahama. Bilo da se radi o etničkoj liniji kao oca nacije

(ţidovstvo), ili vjerničkoj i teološkoj (kršćanstvo i islam). Isto tako, sve su ovo i vjere

'knjige'. Kako je u ţidovstvu Torah, potpuno i cjelovito samoobjavljivanje Boga-Jahve

svome narodu koji je odabrao; u islamu Kur'an je zapravo svojevrsni inkarnacijski oblik

Alaha; Novi zavjet kršćanima je cjelovita boţansko-mesijanska objava i realizacija

cjelokupnog Boţjeg spasenjskog plana.

U svemu ovome, Abraham/Ibrahim nesumnjivo je jedinstvena osoba, rekli bismo,

čak pojava, koja ove tri vjere povezuje, kao religije triju knjiga na svome vjerskom

putu.

2.2. Obiteljska svaĎa

Kuschel se pita, „zašto su ţidovi, kršćani i muslimani tako zavaĎeni? Jedan od

odgovora glasi: oni su zavaĎeni zato što se kod njih radi o pravoj obiteljskoj svaĎi―

(Kuschel:28). Ovaj Kuschelov iskaz svakako je, kako i sam kaţe, tek jedan od odgovora

na prijepore ovih triju obiteljskih-abrahamovskih vjera. Kako u svakoj svaĎi, osobito

onoj obiteljskoj, valja izvidjeti uzroke i povode svaĎe. I ovdje je Kuschel potpuno u

pravu kada kaţe da obiteljske svaĎe mogu biti osobito strastvene.

Što se Abrahama (Ibrahima) tiče, unatoč prijepora, o kojima ćemo za koji čas

kazati riječ-dvije, čvrsto vjerujem da postoji, mnogo vaţnijih objedinjujućih elemenata

od onih koji nas opterećuju ili razdvajaju. Barem što se Abrahama tiče. Naravno,

iluzorno i pomalo neodgovorno bi bilo jednostavno, u dobroj vjeri i namjeri, pomesti

sve prijepore koje bismo imali oko zajedničkog nam praoca Abrahama. Takva opasnost

naime teško da i postoji. Naime, i mimo teme Abrahama, korjeniti prijepor ovih triju

vjera i njihov najţešči prijepor jest u temeljima ugraĎena eksluzivnost.

No, namjera ovog kratkog uratka jest baš ukazati na one vaţne objedinjujuće

činjenice oko Abrahama/Ibrahima, obzirom da ova Kuschelova usporedba s obiteljskim

sporenjem ide više po drugim linijama spora nego po egzegetsko tekstualnom aspektu.


D.Berković

3. TKO JE UOPĆE ABRAHAM?

3.1. Uzor vjere i prijatelj Božji

Abraham je u sve ove tri vjere i svim njihovim knjigama prije svega prototip

monoteizma, te vjere i potpunog pouzdanja u Boga. U tome je Abraham i Ibrahim

jedinstvena i zajednička baština ţidovstva, kršćanstva i islama.

U Kur'anu, Ibraham, je po svojoj poslušnosti Allahu, predstavljen kao uzor vjere:

„kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje

stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: "Učiniću da ti budeš

ljudima u vjeri uzor!― (Sura 2, El Bakare:124).

Kršćanski Novi zavjet počastio ga je još odličnijim, u biblijskim razmjerima

jedinstvenim titularom, gdje je nazvan „prijatelj Boţji―,

„Abraham povjerova Bogu, i uračuna mu se u pravdu.‖ I bi nazvan

―prijatelj Boţji‖ (Jak posl 2:23).

Na osebujnost odnosa izmeĎu Boga i Abrahama, Stari zavjet upućuje već izrana,

netom nakon Boţjeg poziva Abrahamu, na vrlo osobit način. Abraham postaje ne samo

posrednik za spas gradova Sodome i Gomore, nego i svojevrsni Boţji suradnik, kojem

se i sam Jahve povjerava:

„Jahve pomisli: "Zar da sakrivam od Abrahama što ću učiniti. Abraham će

ipak postati narod velik i moćan, i u njemu će biti svi narodi na zemlji

blagoslovljeni. Zato ću mu dati da to sazna, pa da zapovjedi svojoj djeci i

svojemu potomstvu da se drţe puta Gospodnjega, radeći po pravdi i pravici,

da bi Gospodin izvršio na Abrahamu što mu je obećao―(Post 18:17-20).7

Ţidovska će pak predaja Abrahamov status još dodatno ojačati i utvrditi na više

načina. IzmeĎu ostaloga i tako što će mu pripisati obdrţavanje cjelokupnog Zakona

(Torah); iako ovaj još nije bio (Bogom) objavljen (usp.Talmud,Yoma 28b).8 Dodatno

7 S.Grubišić ovdje prevodi: ―tako da Jahve mogne ostvariti što je Abrahamu obećao‖ (18:19b) (Biblija, KS).

8 oko toga, je li već Abraham obdrţavao i ispoštivao sve odredbe Zakona, vodila se ţiva rabinska rasprava, o čemu posebno

svjedoči Talmud u svom odjeljku Yoma 28. Za primjer moţe posluţiti rasprava izmeĎu Rabi Eleazara i Rabi Shimeia: ―Our father

Abraham kept the whole Torah, as it is said: Because that Abraham hearkened to My voice [kept My charge, My commandments, My statutes, and My laws]. R. Shimi b. Hiyya said to Rab: Say, perhaps, that this refers to the seven laws? — Surely there was also


D.Berković

tome, po predaji, Abraham je postao svečenikom, zamjenivši Šalemskog kralja

Melkisedeka u njegovoj svečeničkoj sluţbi.9

3.2. Abrahamov monoteizam

Povijesnost osobe Abrahama kao i njegovo (naglo?) preobraćenje na monoteizam,

predmeti su mnogih rasprava. Ţidovska i islamska tradicija oko njegove povijesnosti i

neupitnog monoteizma uopće ne dvoji.

S druge strane, kršćanski komentatori, Abrahama i njegov monoteizam po sudu i

zaključcima nekih istraţivanja ukazuju na to da je taj (monoteizam) bio evolucijske

naravi a ne nuţno revolucionarna promjena u abrahamovskom bogoštovlju. O tome

govori i Marijan Jurčevića, u Problemu Abrahamovog monoteizma (Jurčević, 2004:269-

280), gdje Jurčević o tome razlaţe u svjetlu povijesti religije i teoloških tumačenja.

Postoje i tumačenja da su biblijski patrijarsi pokazivali tragove animizma. Osobito

u odnosu na činjenicu da se u Starome zavjetu na povijesnom i vjerskom putu biblijskih

patrijarha često susrećemo sa svetim mjestima gdje su njihova teofanijskog iskustva

označena ne samo zemljopisnim lokacijama (Betel, Penuel) nego i potencijalnim

oznakama objekata sa animističkim svojstvima (stabla, izvori, kamen,itd). NB:...“ “

(usp.Berković, 2009:53-54).

Kada se Abraham razdvojio od svoga nećaka Lota, stigao je u mjesto Šalem, gdje

se susreo sa, Melkisedekom, kraljem Šalema, za kojega se takoĎer kaţe da je bio

„svećenik Boga Svevišnjega― (kohen le el elyon), koji je pak, indikativno, balgoslovio

Abrama (Post 14:18). Ţidovska predaja u ovome zapravo vidi prijenos svečeničkih

ovlasti na Abrama. ...(usp.Rowley,1967:17-18).

O Abrahamovu monoteističkom razvoju, ili o njegovoj vjerskoj evoluciji Filon

posebno govori u već spomenutom djelu De Migratione Abrahami; za koga Filon veli,

da Abraham „ni u jedno stvorenje nije tako vjerovao kao u nestvorenoga oca svih

stvari―, te ga je „teţnja za spoznajom Ţivoga ispunjavala―. Nastavno na Filona,

slijedeći veliki ţidovski ljetopisac Jospi Flavije, u svojim ţidovskim starinama

(Antiquitates Judaicae) opširno se dotiče Abrahama, ali sada posebno u odnosu na

that of circumcision! Then say that it refers to the seven laws and circumcision [and not to the whole Torah]? — If that were so,

why does Scripture say: ‗My commandments and My laws‘?‖(Yoma 28b). 9 usp. Gen R 55:6


D.Berković

okolne kulture i narode. Flavije zapravo čini se ţeli inzistirati, ne na ţidovskoj izolaciji,

nego upravo na programu ostvarenja abrahamovskog blagoslova, na ostale narode.10

3.3. Povijesni Abraham

Što se tiče povijesnosti biblijske osobe imenom Abraham i Ibrahima Qur'ana;

ţidovska i islamska teološka misao, u odnosu na kršćansku prosvjetiteljsku i

racionalističku, jedva da igdje ima uporišta ili upitnosti oko toga je li Abraham uopće

bio povijesna osoba. U povijesti kršćanske teologije, Abraham, i ne samo Abraham, i

mnogi drugi biblijski likovi (Noa, Job) ţive pod velikim upitnim znakom njihove

stvarne povijesne opstojnosti. S jedne strane ovo su priče, mitsko fiktivne. Ili ovi

biblijski likovi paradigmatske naravi. I jedno i drugo, zanijekane povijesne opstojnosti,

ali od presudne teološke vaţnosti.

3.4. Ime Abraham

Qur'an u svom tekstu poznaje samo jedan oblik imena, Ibrahim. Ţidovski TaNaK

(Stari zavjet) ima dva oblika imena biblijskog patrijarha: Abram i Abraham. Ova

promjena imena sasvim je u skladu sa biblijskom tradicijom, značenjem imena i značaj

koji taj pojam ima. Osim toga u Starom zavjetu sve znamenite osobe i njihova imena, uz

ostalo, imaju etiološku vrijednost. Etiologija (od gk. aitia, uzrok, razlog) je svojevrsna

knjiţevna forma u kojoj se prošli dogaĎaji (ili nazivlja) tumače u svjetlu novonastale

situacije (inema) pa time ovi postaju uzrokom zatečenog stanja.11

Dakle, većina imena

(osobnih ili zemljopisnih) u Starom zavjetu utoliko imaju i etiološku vrijednost jer se

njihovom eventualnom promjenom zapravo ukazuje i na suštinsku promjenu, samog

nositelja imena.12

O samom imenu i dvojakoj formi imena Abram/Abraham vodile su se mnoge

rasprave. Prvotno u odnosu na eventualnu proširenu prisutnost takvog ili sličnog imena

u semitskih naroda (u razdobljima prvog ili drugog tisućljeća). O tome vidjeti u

10

o tome više, vidjeti u Kuschel (2001): 73-77 11

etiologija je egzegetsko-hermenutska biblijska metoda koja se primjenjuje na tekstove opisa dogaĎaja ili nazivlja (osobnih i

zemljopisnih imena) – te zatečeno stanje, opis nekog dogaĎaja ili promjenu (u imenu ili nazivlju) – zapravo tumači (etiološki),

uzročno. Dakle, neko osobno ili zemljopisno biblijsko ime ili dogaĎaj, tumačiti će se kao uzročno-posljedična povezanost. Nakon snaţnog teofanijskog iskustva Jakova, na mjestu koje se zvalo Luz, on to mjesto prozva Betel (= kuća Boţja)(Post 28:19). Isto tako i

sam taj isti Jakov, imenom će postati Izrael. 12

u podvrstama etiloloških formi ima i tzv. etimološka etiologija, koja se bavi uzročno-posljedičnim vezama u promjeni imena

mjesta ili osoba.


D.Berković

D.Wiseman Abraham reassessed,(1980:139-156). Zatim i o samom značenju imena

Abram/Abraham.

Ime Abram (Abraham), sloţenica je od ab (otac), i glagola rum (uzvisiti, podići,

uzveličati). Tada bi se ime Abraham moglo uskladiti sa Boţjim obećanjem iz Post 12:2

da će mu sam Bog „ime uzveličati―. Iako se u tom tekstu koristi glagol gdl a ne rum,

etiološki ovo Boţje obećanje ipak je sasvim u skaldu sa imenom Abram. Što se pak tiče

imenskog oblika Abraham; ono se odnosi na tekst u Post 17, gdje se po izričitoj odluci

Boţjoj, nakon uspostave Saveza, dogaĎa i promjena njegova imena iz Abrama u

Abraham. Ovo bi pak novo ime trebalo značiti 'otac mnogim narodima': „Odsad tvoje

ime neće biti Abram, nego ćeš se zvati Abraham; jer te postavljam ocem mnogobrojnim

narodima― (17:5). I ovdje moramo posegnuti za načelima etimološke etiologije, jer nam

sama gramatika ne dopušta da iz navedenog biblijskog teksta, načinimo ime Abraham.

3.5. Abraham kao paradigma

Moramo zaključiti da neovisno od religijsko-povijesnih rasprava oko Abrahama;

dakle, povijesnosti njegove osobe, ili njegove nagle religijske metanoje; Abraham je

istinska paradigma. On je definitivan obrazac vjere i pouzdanja.

Dakako, njegovo napuštanje očinskog doma teološka je paradigma. I to

tranzicijske, a moţda i revolucionarne naravi; prijelaza iz politeističkog u monoteistički

sustav. Moţda ovo i ne treba promatrati isključivo samo kao stvar promjene u

religijskom sustavu. Štoviše, kršćanski je pojam obraćenja (metanoia) ovdje blizak

Kur'anskom viĎenju Ibrahima koji je svome ocu i obitelji posvjedočio svoje 'obraćenje'

(usp. Sura 6).

Otići „iz zavičaja i doma očinskog― (Post 12:1) za Abrahama nije značio tek

zemljopisni pomak, odlazak i raskid sa obitelji, nego i raskid sa religijskom stečevinom

očevine i bogovima njegovih otaca. Ubuduće će Jahve, biti jedan i jedini Bog otaca

(Abrahama, Izaka i Jakova) (usp. Izl 3:13 etc). Kako to uvijek iznova i opetovano

najavljuje Šema: „Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan!― (Pnz 6:4).


D.Berković

4. NOMEN EST OMEN

4.1. Sve je u imenu

Sve je u imenu. Ovo bi donekle bio slobodniji prijevod znane latinske: nomen est

omen, čime se zapravo odreĎuje ţivotna sudbina ili poziv 'nositelja' imena.

Suvremenom terminologijom to će se nazivati onomastički determinizam, teorije po

kojima će ime osobi značajno odreĎivati ţivotne uspjehe ili neuspjehe. Takvo poimanje

stvari ili odreĎenje, dakkao u svakodnevici, modernom je čovjeku sasvim je nepoznato

iskustvo. U tom pogledu, jedino što nam je preostalo jesu tzv. aptronimi

pridodana/izmjenjena imena osobama usklaĎena njihovim naravima ili ponašanjem.13

Presudna vaţnost, simbolizam ili čak magijska moć imena, nepoznati su suvremenom

čovjeku. Imena djece, barem kako mi to poznajemo u Zapadnoj kulturi, daju se

uglavnom po roditeljskom i obiteljskom konsenzusu – odabrana po zvučnosti, ljepoti,

razdoblju i prostoru na kojem ţivimo, po kojima će pojedina imena biti aktualna.14

Ovakva suvremena praksa puko je estetskog, pragmatičnog ili entuzijastičkog

karaktera dodjeljivanja imena kao identifikacijskog čina. Ona sasvim odudara od

invokacijsko-prizivne snage imena u biblijskom tekstu, ali i u Qur'anu. Tamo je odista

ona poslovična, nomen est omen ('ime je znamen'), u biblijskom i quranskom tekstu

potpuno uozbiljena. Ondje je ime, i njegovo značenje, istovjetno osobi i svim

karakternim osobinama dotične osobe. Ponešto pojednostavljeno, moţemo reći ime

jednako osoba.15

4.2. Nositi i nastaniti ime

Ţidovska biblijska izvješća, o imenu, osobito o promjeni imena osobe, zauzimaju

izuzetno značajno mjesto. Uz to se veţe i sama uporaba svetog imena Boţjeg, kako je to

izrečeno u trećoj Boţjoj zapovijedi: „Ne uzimaj uzalud imena Gospodina Boga

13

aptronimi su uglavnom disfemične, pomalo podrugljive naravi. Aaptronim, to jest, dodavanje/promjena imena osobi, u skladu ili

koje bi odgovaralo njegovoj/njenoj karakteru, sklonosti ili iskazivanju. Npr. Mudrijaš, Pametnjaković..isl. U povijesti literature,

posebno kršćanskog kruga, znamenito je metaforičko knjiţevno djelo Johna Bunyana ‗Put kršćanina‘ (Pilgrim‘s Progress) u kojem

ćemo naći likove pod imenima: Pričljivko i Mudrijaš, i tome slično. 14

postoje statistički izračuni o tome koja su imena i u kojim razdobljima bila, ili jesu, popularnija od drugih u pojedinim krajevima

svijeta. Ima i nemilosrdnih dogaĎanja kada ponekad i ponegdje roditelji djeci dodjeljuju imena, koja neki od njih trpno (pod)nose i

doţivotno. Bilo bi komično a da nije tuţno primjetiti kako su neki roditelji na našim prostorima, u vrijeme njihova entuzijazma tzv.

samoupravnim socijalizmom znali svojoj ţenskoj djeci dodijeliti ime kao 'Traktorka' ili 'Mašinka'. U nekim našim krajevima s naglašeno muškom macho kulturom, bilo je i sinova koje su roditelji u matične knjige upisivali pod imenom: 'Tarzan'. 15

po latinsko-hrvatskom rječniku (M.Divković,1900), imenični oblik 'nomen' ima hrvatsko značenje, 'kob', 'znamenje' (bilo dobro

ili zlo); takoĎer i 'dobra ţelja' ili običaj. Glagolski oblik 'ominor', znači 'proricati' ili 'slutiti'; npr. 'male ominanta' znači 'zloslutiti'. Pridjevni oblik 'ominosus' znači 'znamenit' ili 'koban' (Divković:730).


D.Berković

svojega―. Zanimljiva je ovdje i indikativna jezično-gramatička opaska Chouraquia u

odnosu na treću Boţju zapovijed (Deset zapovijedi danas:101). On primjećuje i

podsjeća da u izvornom hebrejskom tekstu ondje stoji, nećeš uzalud „nositi ime― (lo´

tissa et-šëm-yhwh) Gospoda Boga svojega. Jer, kako Chouraqui zapaţa, „nositi ime

implicira savez, brak s njim,slušanje njegovih odredaba, priklanjnaje njegovoj volji,

prianjanje uz njegovu prisutnost i trajnost― (Chouraqui:101). O blizini i neposrednoj

Boţjoj prisutnosti ţidovska Torah upotrebljava izraz „nastaniti ime― (šakkën šemô šam)

(Pnz 16:11; Jer 7:12) ili „(us)postaviti ime― (sûm ét-šemô) (Pnz 12:5). Uostalom,

mesijansko, i ţidovsko i kršćansko iščekivanje temeljeno na Izaiji proroku izriče to kao

'Emanuel' (Bog-s-nama ili Bog-meĎu-nama) (Iz 7,14; 8,8).

Ponešto od toga naći ćemo u kršćanskoj teologiji Novoga zavjeta; gdje se u

promjeni imena nazire promjena poziva, naravi ili poslanja. Kršćanstvo i kršćanska

teologija, tradiciju oko ove promjene imena, preuzima od ţidovstva. Dakle

Starozavjetnog teksta. Tako, u kršćanskom Novom zavjetu (farizej) Savao, postaje

(apostol) Pavao (Dj 13:9); (ribar) Šimun postati će Petar (apostol) (Mat 16:18).16

Prethodno tome, u biblijskom tekstu Staroga zavjeta (heb.TNK), Jakov će postati Izrael

(Post 32), a Abram postaje Abraham (Post 17).

U islamskoj tradiciji osim invokacije zazivnog apelativa „u ime Allaha

milostivog...―, „u ime Gospodnje― (Bešemádonay) zajedničkog svim trima vjerama.

4.3. Promjena imena

Još u Starozavjetnom tekstu, promjena imena značila je i promjenu identiteta i

poslanja osobe; što je kasnije preuzelo i kršćanstvo u poimanju promjene osobe. Dakle,

promjena imena, osim kad bi to bilo učinjeno iz pukih administrativnih pobuda, znači i

promjenu identiteta osobe (promjenu njenog ponašanja i karakternih osobina); u

konačnici i radikalnu svjetonazorsku promjenu. Kršćanstvo je ovdje snaţno i

soterilološki oslonjeno na pojam obraćenja i spasenja. A koje se odnosi na suštinsku

promjenu osobe. O tome u kršćanstvu snaţno svjedoči i podupire, Pavao apostol, ţidov

16

o Pavlovom preimenovanju sa ţidovskog Saula (Savao) u helenističko Pavao, jedino i šturo, pomalo enigmatski izvešćuje se,

govoreći o sastavu antiohijske crkve, u kojoj je bio i dvojac Barnaba i Savao. Ali, tek po prvom misijskom putovanju, ovoga dvojca,

na Cipru, autor Djela apostolskih naglo ustanovljuje i obavještava nas da je taj Savao bio zvan i Pavao. “Tada Savao, koji se zvaše i Pavao…” (Dj 13:9).


D.Berković

i kršćanin, rekavši: „je li tko u Kristu, nov je stvor. Staro uminu, novo, gle, nasta!― (2

Korinćani posl 5:17).17

Najbliţe ovom kršćanskom poimanju promjene (imena) i obraćenja osobe, u

islamu jest pojam tawbah (pokajanja).18

17

u svojevrsnom buntu protiv svoje religijske ţidovske baštine, apostol dalje veli: „Uistinu, niti je što obrezanje niti neobrezanje,

nego - novo stvorenje― (Gal posl 6:15). Islam, iako ne poznaje, na isti način pojam obraćenja kao kršćanstvo, koje u smislu promjene osobe, preuzimajući iz Staroga zavjeta

stoţerni pojam 'novoga srca' (leb hadaš), ustrajava na novosti stvorenja. Qur'an ipak napominje da Allah prihvaća sve koji mu se

'iskreno obrate' (Sura 42:13, Eš Šura ili Dogovaranje), i on prima „pokajanje“ (42:25) (cf. Sura49:12; Sura 66:8). 18

usp. Denny, F.M. The Qur‘anic vocabulary of repentance.


D.Berković

5. IME BOŽJE I PRIZIV NA IME

5.1. Ime Božje i zaziv Imena

Kako smo ustanovili ime je bitna dimenzija osobe po kojem će biti ne samo

identificiran i prepoznatljiv, nego i djelatan u skladu s imenom koje nosi. Tim je više i

vaţnije da Bog ima ime, pa je stoga i po naravi stvari bio sasvim razumljiv ţidovski

interese o imenu Boţjem, kada su to traţili od Mojsija koji im je bio teofanijski

posrednik. Kada se Bog Izraelaca njima ţelio objaviti, Mojsijeva najveća briga bila je

upravo Boţje ime: „Ako doĎem k Izraelcima pa im kaţem: Bog otaca vaših poslao me k

vama, i oni me zapitaju: Kako mu je ime (mah šemo)? - što ću im odgovoriti― (Izl 3:13);

na što je Mojsije dobio i boţanski odgovor: „Ja sam koji jesam― (éhyèh ´ášer éhyèh),

odatle ime jhvh.

Ţidovski boţanski Tetragramaton (yhvh) se istina ispisuje, ali se kao takav ne

izgovara. Zapisana forma (ketib) yhvh, u izgovaranju čita se (qere) kao adonay

(Gospodin). Neke će pak ţidovske tradicije još dodatno limitirati na čitanje hašem

('ime').19

5.2. Ne zazivaj uzalud

Upotreba, priziv na ime ili zaziv imena: 'bog' u kolokvijalnom pučkom govoru

učestao je i za puk čini se evidentno od presudne vaţnosti. Ţidovski Dekalog (Deset

Boţjih zapovijedi), izričito stoga nalaţe u svojoj trećoj zapovijedi: „Ne uzimaj uzalud

(šw') imena Gospodina (Jahve), Boga svoga― (Izl 20:7; Pnz 5:11).20

Što se Kršćanstva

tiče svojevrstan je problem što Kršćanstvo ne dodaje Bogu ime, osim ovog sasvim

općeg i generičkog pojma. Dok ţidovski Bog nosi ime Jahve, islamski Alah, Kršćanstvo

najbliţe u tom pogledu dolazi s imenom Krist Isus.

Već samo započinjanje islamskih obrednih ili osobnih poboţnih čina ukazuje na

značaj i izuzetno poštovanje imena Boţjega. Svakodnevna molitva započeti će zazivom:

„Bismillahi-r-rahmani-r-rahim (U ime Allaha, Milostivog, Svemilosnog).

19

zaziv imena ili priziv na Boţje u većini religija ima ne samo osobito značenje, nego i svojevrsnu ilokucijsku snagu samoga

izrijeka imena. O tome, što se Staroga zavjeta tiče, lucidno razlaţe J.Wevers u svome tekstu A study in the form criticism of individual complaint psalms (VT 6 1956). 20

A.Chouraqui, na izuzetan način izlaţe Dekalog u svojoj knjizi Deset zapovijedi danas. Tamo je vaţno primjećeno i s pravom

istaknuto, da ono što mi danas nazivamo „zapovijedima“, zapravo i nisu zapovijedi, a indikativan je i njihov gramatički oblik koji nije priloţen u imperativu, nego hebrejskom imperfektu, što je zapravo ovdje u Dekalogu indikativan oblik.


D.Berković

Kada Chouraqui govori o toj trećoj Boţjoj zapovijedi iz Dekaloga, on pripominje

da su Ţidovi ţivjeli u sredini koja je bila i prezasićena magijskim praksama, pa su se i

imena njihovih boţanstava rabila (uzalud?!) magijski protiv zlih sila ili neprijatelja

nastojeći neutralizirati njihove učinke (usp.Chouraqui:103).

Chouraqui inače ovu biblijsku zapovijed prevodi na nešto neuobičajeni način, ali

sasvim vjerno hebrejskom izvorniku: „Ime Adonaja, Elohima svoga nositi (ns') nećeš

uzalud (sw') jer Adonaj, tvoj Elohim, ne smatra nevinim (nqh) onoga koji nosi ime

njegovo uzalud―.

5.3. Abraham i ime Božje

Kada je sklopio savez sa gerarskim kraljem Abimelekom, Abraham je „zazvao

ime Gospodina Boga Vječnoga (el olam)― (Post 21:33). Ime stoga ukazuje na

prerogative i atribute same boţanske osobe. Ovdje je puno ime boţje „Bog Vječni“,

gdje ovo 'vječni' nije atribut, nego apelativ (nomen appelativum), kojim se što naziva.

Tekst izričito veli da je Abraham zazvao ime Gospodnje (qara bešem adonay).

Izraz 'zazvati ime', u biblijskom tekstu, osobito kada se radi o imenu Boţjem, značilo bi

i uspostavu vlasti i ovlasti dotičnoga (boga). Tako je i Abram (Abraham), kako se u

svojem ţivotnom putovanju pomicao „od postaje do postaje― (Post 12:4-9).21 Sve su

ove postaje uglavnom za Abrahama bila mjesta teofanija na kojima je on 'zazivao ime'

Boţje (Post 21:33) (usp. Berković, 2009:54).

Drţimo stoga neupitnim da se i u Ţidovstvu ali i Islamu, a nastavno potom i u

Kršćanstvu treba govoriti o teologiji imena.

5.4. Allahova imena

Kao što je u Judaizmu i biblijskom tekstu ime uopće bitna odrednica, to više je

ime Boţje u samom temelju vjere i teologije, kako Judaizma tako i Islama.

U Islamu ne samo da je ime Allahovo veliko, jer „Allah ima najljepša imena i vi

Ga zovite njima, a klonite se onih koji iskreću Njegova imena― (Sura 7 Al Araf:180),

zato, „Zovite: ‘Allah‘, ili zovite: ‘Milostivi‘, a kako god Ga budete zvali, Njegova su

imena najljepša― (Sura 17 El Isra :110).22

Od svih Allahovih imena, naglašeno

21

znamenit je ovdje hebrejski glagol (ns') koji u svom primarnom značenju označava vaĎenje šatorskoga klina, kao oznaka selidbe,

pomicanja logorišta i nastavljanje u etapi putovanja do slijedeće postaje. 22

takoĎer i Sura 20 Ta-Ha:8


D.Berković

najvaţnija su Milostivi (Er-rahim) i Svemilosni (Er-Rahman). Smatra se da ima 99

Allahovih imena oko kojih se Islam usredotočuje na samu bit Allahovu.23

5.5. Abraham i Ibrahim

U Mekki (612) Muhammed započinje javno propovijedati o svome iskustvu i

navještaju koji je primio od anĎela Gabriela (Jibreel). Nastavivši kritizirati pohlepu

aristokratskih plemena, na sebe je navukao osobiti animozitet aristokratskog i snaţnog

Quraysh plemena. Muhammed je prinuĎen sa nekih 60-ak obitelji izbjeći iz Mekke u

Medinu (Yathrib) 622 god. (hijra). Tamo je zatekao populaciju Ţidova Medine. Njih je

nastojao privoljeti na svoju stranu; zbog čega je čak odredio da se i molitve upućuju u

smjeru Jeruzalema. Ipak, nakon više neuspjelih pokušaja prema tom savezništvu i nakon

što su Ţidovi potom protjerani iz Medine (624), Muhammed se odlučuje da se molitve

okreću prema Mekki, a ne više prema Jeruzalemu. U tom razilaţenju sa Ţidovima, za

Abrahama je ustvrĎeno kako je Islam zapravo istinsko nasljedovanje vjere Abrahamove;

a ovaj zapravo i nije Ţidov. Tako Abraham postaje Ibrahim.

Abrahamov se identitet definitivno mijenja u Ibrahima uspostavljanjem svetišta

(Ka'aba) u Mekki (630). Nakon osam godina Muhammedova izbjeglištva u Medini,

Ka'aba je bila očišćena (od 360 poganskih idola) i posvećena. O tome svjedoče riječi

Sure 22:

„kada smo kao pribjeţište Ibrahimu pokazali mjesto gdje je Hram, rekli smo

"Ne smatraj Nama nikoga ravnim, i očisti ovaj Hram Moj za one koji će ga

obilaziti, koji će tu u blizini njegovoj stanovati, i koji će molitvu obavljati, i

oglasi ljudima hadţ!" - dolaziće ti pješke i na kamilama iznurenim; dolaziće

iz mjesta dalekih, da bi koristi imali i da bi u odreĎene dane, prilikom

klanja kurbana, kojim ih je Allah opskrbio, Njegovo ime spominjali. Jedite

meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog! Zatim, neka sa sebe

prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i naka oko Hrama drevnoga

obilaze― (Sura 22, El-Hadţdţ: 26-29).

Postoji tumačenje i legenda kako je uspostavljanje Ka'abe u Mekki neka vrsta

kompromisa, iza kojeg stoji malobrojna ţidovska zajednica Mekke. No, o Ibrahimovu

nadnacionalnom identitetu, jasno se izraţava u Kur'anu u Suri 3:

23

vidi: Mešić:42-45


D.Berković

―Ibrahim nije bio ni jevrej ni kršćanin, već pravi vjernik, vjerovao je u Boga

jednoga i nije bio idolopoklonik. Ibrahimu su od ljudi najbliţi oni koji su ga

slijedili, zatim ovaj vjerovjesnik i vjernici. - A Allah je zaštitnik vjernika―

(Sura 3, Al'Imran:67-68)

Za Abrahamov identiet kao Ibrahima izuzetno je zato vaţna ova povezanost

izmeĎu Ka'abe i Abrahama. Predaje, naime govore o tome kako se Ka'aba treba

pripisivati unazad još od vremena Adama (Adem) i Noe (Nuh). U tom pogledu, ona

prethodi Ţidovstvu i Kršćanstvu, što će reći da je Abraham ipak zapravo Ibrahim: „O

sljedbenici Knjige, zašto se o Ibrahimu prepirete, pa zar Tevrat i Indţil nisu objavljeni

poslije njega?― (Sura 3:65). Osim toga i riječi ajeta 78 u Suri 22 odnosile bi se na

Ibrahima i Ismaila: „Allah vas je odavno muslimanima nazvao― - ili muslimin, dakle,

oni koji se predaju i pokoravaju Bogu.


D.Berković

6. IBRAHIM VJERNIK I APOLOGETA

6.1. Ibrahim u Kur'anu

U Kur'anu ali i islamskoj predaji, Ibrahim zauzima posebno mjesto. Njegovoj

vaţnosti u prilog svjedoče mnoge predaje i tumačenja koje se odnose, bilo na ţivotopis

ili vjeru Ibrahimovu. MeĎu ostalima, Ibrahimov ţivotopis i njegovo rodoslovno stablo,

nalazimo već izrana, npr. kod tumača (mufassir) al-Thalabia, kasnije jedno od klasičnih

tumačenja u odnosu na Ibrahima nalazimo i kod Ismaila ibn-Kathira u njegovoj

pripovijesti o Ibrahimu.24

U obiteljskoj lozi predaka o Ibrahimu se kaţe da mu je ime bilo Abraham Ibn

Tarikh, Ibn Nahur… a o njegovoj obitelji i njihovim religijskim sklonostima Ibn-Kathir

navodi kako po predaji, Ibrahimov otac ne samo da je bio idolopoklonik koji je

izraĎivao kumire, nego je sasvim odbacio Allaha. O Ibrahimovoj ranoj, još dječačkoj

aktivnosti nasuprot mnogoboštva njegove obitelji, detaljno svjedoče tumačenja koja

nam podastiru al-Thalabi i ibn-Kathir.

6.2. Ibrahim vjernik

Čak i kada bismo diskutirali spor oko povijesnosti osobe imenom

Abraham/Ibrahim, on ipak povezuje ove tri vjere, ne samo svojom osobom i

povijesnosti, već jedinstvenim obrascem vjere (nade i pouzdanja) i vjere kao

monoteističke osnovice. U tom je pogledu Abraham u sve tri religije paradigmatska

osoba. Njegova osoba i djelo označeni su u ţidovstvu, kršćanstvu i islamu kao pravi

standard vjere i poslušnosti Bogu:

„A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovijedi u iskušenje

stavio, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: "Učiniću da ti budeš

ljudima u vjeri uzor!― (Sura 2:124).

O uzoru vjere Kršćanstvo će, preuzeti Abrahama kao uzor, uz dodatno

istumačenje, kako ćemo vidjeti u hermenutici Pavla apostola i njegov a odnosa spram

Abrahama.

24

Ahmad ibn Muhammad al-Thalabi iz 11 st. jedan je od utemeljitelja tafsira (tradicijske predaje tumačenja). Ibn-Kathir ugledni je

mufassir (tumač) i muhaddith (prenositelj usmene predaje) iz 14 st. Ibn-Kathir na ţivopisan način u narativnom obliku izlaţe Ibrahimov ţivotopis, isprepleten mnogim elementima njegova 'obraćenja' od vjere Ibrahimovih otaca.


D.Berković

O ovoj prekretnici i religijskoj tranziciji Stari zavjet manje detaljno izvještava od

Kur'ana. Tamo ćemo Ibrahima naći kao istinskog monoteističkog apologetu, koji se u

odnosu na njegovu politeističku religijsku očevinu zdušno zalaţe za 'obraćenje'. U

Bibliji Staroga zavjeta o Abrahamovoj mnogoboţačkoj baštini, izrijekom nalazimo tek

u Knjizi Jošue, gdje ovaj opetovano upozorava Izraelce:

„ovako veli Gospodin, Bog Izraelov: U staro doba prebivali su vaši praoci s

one strane rijeke: Terah, Abrahamov i Nahorov otac, i štovali su druge

bogove...zato se sada bojte Jahve i sluţite mu savršeno i vjerno! Uklonite

bogove kojima su sluţili oci vaši s onu stranu Rijeke i u Egiptu i sluţite

Jahvi!― (Još 24:2,14).

Ono što na neki način objedinjuje i pribliţava Abrahama Ţidova i Ibrahima

Muslimana, jest naglašena apologija beskompromisnog monoteizma. Istina u

biblijskom tekstu taj se aspekt, kako smo već naveli, spominje tek u naznakama.

Kur'anski tekst Ibrahima izričito prikazuje kao apologetu. Njegova misija započinje

upravo unutar njegove vlastite mnogoboţačke obitelji.

6.3. Ibrahim apologeta

Jednakomjerno rasporeĎeno kroz cjeli Kur'an Ibrahim je oslikan kao apologeta i

svojevrsni utemeljitelj beskompromisnog monoteizma. On se kao zagovaratelj

monoteizma spominje uz Musu (Mojsija) i u jednoj kratkoj Suri 87 od svega 19 ajeta.

Tamo tekst završava riječima: „Ovo doista ima u listovima davnašnjim, listovima

Ibrahimovim i Musaovim― (87:19).

Prema svome ocu i obitelji Ibrahim je nastupao sasvim izravno, smiono

napadajući mnogoboţački način svoje obitelji i svoga oca Azera.25

„A kad Ibrahim reče svome ocu Azeru: "Zar kumire smatraš bogovima?!

Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi― (Sura 6, El Anam:74)

25

Azer, je ovdje imenovan kao Ibrahimov otac. Je li ovo riječ o istoj osobi, kao što je u biblijskom tekstu Eliezer Damaščanin (Post

15:2-3). U biblijskoj teologiji, identitet tog Eliezera je enigmatičan i nejasan. Osobito u svjetlu izraza ben beti (posjednik mojega

doma). Iako se iz Post 24:2 („Abraham prozbori svome najstarijem sluzi u kući―) jasno dade naslutiti postojanje razraĎene hijerarhije u Abrahamovu domačinstvu.


D.Berković

U daljnjem tekstu Sure 6, u ajetima 75-79, Ibrahim zaključuje: „Ja okrećem lice

svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih

koji Njemu druge pridruţuju!―. U religijski primitivnoj panteističkoj sredini Ibrahim

zapravo revolucionarno za svoje okruţenje eklatantno ispovijeda Boga stvoritelja koji je

iznad stvorenja.

„MeĎu znamenjima Njegovim su noć i dan, i Sunce i Mjesec. Ne padajte

licem na tle ni pred Suncem ni pred Mjesecom, već padajte licem na tle pred

Allahom, koji ih je stvorio, ako ţelite da se samo Njemu jedinom klanjate―

(Sura 41:37)

U tom Ibrahimovu nastupu zapravo postoje i neke posredne aluzije na biblijski

izvještaj o stvaranju, iz Postanka 1. Osobito u odnosu na nebeska tijela (mjesec, sunce i

zvijezde) u tom biblijskom tekstu, izričito se stavlja Stvoritelj iznad stvorenja, što je

neposredni raskid sa svakim panteizmom.

„I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I

kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: "Ovo je Gospodar moj!" A pošto

zaĎe, reče: "Ne volim one koji zalaze!" A kad ugleda Mjesec kako izlazi,

reče: "Ovo je Gospodar moj!" A pošto zaĎe, on reče: "Ako me Gospodar

moj na Pravi put ne uputi, biću, sigurno, jedan od onih koji su zalutali." A

kad ugleda Sunce kako se raĎa, on uzviknu: "Ovo je Gospodar moj, ovo je

najveće!" - A pošto zaĎe, on reče: "Narode moj, ja nemam ništa s tim što vi

Njemu druge pridruţujete! Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema

Onome koji je nebesa i Zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge

pridruţuju!― (El En'am 6:75-79)

Sura 21, El Enbija:57-63 ukazuje i na to kako je Ibrahim uništavao obiteljske

kumire pa je zbog toga bio i proganjan. Na Ibrahimovo pitanje svom ocu: „Kakvi su ovo

kumiri kojima se i dan i noć klanjate?―, otac mu odgovara: „I naši preci su im se

klanjali―. Ibrahim nije samo ustrajavao na tome da se ovi odreknu kumira, on im je te

idole i porazbijao:

„Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!" - I porazbija

ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili― (21:57-58).


D.Berković

Na ovaj potez, Ibrahim je i od narod ali i od obitelj na sebe navukao protivljenje,

pa su ovi zapitkivali:

„Ko uradi ovo sa bogovima našim" povikaše oni, "zaista je nasilnik?" Čuli

smo jednog momka kako im huli- rekoše - ime mu je Ibrahim (21:59-60).

Sve predaje kao i Kur'anski tekst jasno dakle prikazuje Ibrahima kao izvornog

vjernika i apologeta koji evidentno zauzima osobito mjesto u islamu i islamskoj predaji,

baš kao što će se to pokazati i u ostale dvije abrahamovske vjere, ţidovstvu i kršćanstvu.


D.Berković

7. ABRAHAM U ŽIDOVSTVU

7.1. U biblijskom tekstu

Abrahamov ţivotopisni put u biblijskom je tekstu prikazan u Postanku 11-25, uz

mnoge intrige i zaplete, o kojima ovdje nije moguće detaljnije izlagati. U ovim

biblijskim poglavljima, ipak nećemo naći narativno neprekinuti biografski niz

Abrahama, to je više koloplet biografskih scena iz Abrahamova ţivota. Evidentno je da

mnogi od tih Abrahamovih ţivotopisnih inscenacija dolaze iz tada raznih i različitih

literarnih i teoloških izvora. To rezultira i tzv. dubletima, dakle, dvostrukim i različitim,

ali komplementarnim pripovijestima istoga dogaĎaja. Takav jedan je i pripovijest o

roĎenju Izaka i Jišmaela, kako to prenose i Post 16 i Post 21.

U biblijskoj i ţidovskoj povijesti Abraham je apsolutno nezamjenjiv lik u prikazu

nastanka razvoja ţidovske vjere, religije i nacije. On je osim toga i prelomnica iz

politeističkog, u ekslukzivni i beskompromisni monoteizam. Uz, mnogo kasnije

Mojsija, i utemeljiteljem Jahvizma, dakle Ţidovstva. Konačno, Abraham je prava

paradigma vjere, poslušnosti i pouzdanja; u tom smislu i temeljni lik za Kršćanstvo.

Cjelokupna Abrahamova priča ima svoj početak i temelj u njemu bogomdanim

mu obećanjima: naroda (i nacionalnog odreĎenja), te obećanju zemlje (postojbine i

domovine). Abraham je u biblijskom tekstu po prvi puta nazvan Hebrejem u tekstu

Postanka 14.26

Po mnogočemu Postanak 14 je intrigantno, a pomalo i enigmatsko

poglavlje cijele knjige Postanka.27

Abraham (Abram) je prvi od biblijskih likova koji nosi dva imena. To smo već

istakli u razmatranju o značaju (teologije) imena i promjeni imena. Njemu će ime biti

promijenjeno od Abram na Abraham, a u istom tom poglavlju (Post 17) i njegovoj ţeni

Saraji u Saru (17:15). Za Abrama je izričito rečeno: „nećeš se više zvati Abram - već

Abraham će ti ime biti, jer naroda mnogih ocem ja te postavljam“ (Post 17:5).28

Ova

promjena Abramova imena ali i njena etimološka vrijednost ili značaj, umnogome još

uvijek ostaju na razini spekulacije ili raznih tumačenja.

26

.―A bjegunac neki - roĎak Eškola i Anera, Abramovih saveznika - donese vijest Abramu Hebrejcu dok je boravio kod hrasta

Amorejske Mamre‖ (Post 14:13) 27

Post 14 je poglavlje koje stoji samo za sebe, sasvim nepovezano sa susjednim tekstovima, a u širem kontekstu knjige Postanka

nemoguće ju je povezati s bilo kojim od poznatih literarnih ili teoloških predaja Petoknjiţja. Povijest i kronologija ovog poglavlja takoĎer su sasvim nejasni. Identifikacija spominjanih kraljeva u tom poglavlju takoĎer je teško moguća. Izgleda da je ov o poglavlje

pred nama samo zbog dva osebujna lika tamo spominjana: Lot i Melkizedek (usp.Brueggemann:134 i dalje). 28

postoje svakojake interpretativne varijante toga imena. Jedna od neobičnijih je ona Rabbi Ibn Ezre, koji ime Abraham dovodi u

vezu sa 'abir' (biti moćan, ili moćni) sa dodatkom 'hamon' (mnoštvo) i još 'goyim' (narodi).


D.Berković

Biblijski tekst dalje opisuje kako se Abrahamova mnogoboţačka obitelj, iz klana

Terah, seli iz kaldejskog Ura prema Kanaanu (Post 11:31). Ova obiteljska migracija

tumači se ponekad i na način da je ona zapravo utjecana odlukom samog Abrama,

nakon njegova teofanijskog iskustva.

Na to kao da upučuje i obrana Stjepana prvomučenika u Jeruzalemu pred

Velikosvečeničkim vijećem u Novozavjetnoj knjizi Djela apostolskih, tamo Stjepan

ovako zbori:

„Braćo i oci, čujte! Bog slave ukaza se ocu našemu Abrahamu dok bijaše u

Mezopotamiji, prije negoli se nastani u Haranu, i reče mu: IziĎi iz zemlje

svoje, iz zavičaja svoga, hajde u zemlju koju ću ti pokazati. On nato iziĎe iz

zemlje kaldejske i nastani se u Haranu. Odande ga nakon smrti oca njegova

Bog preseli u ovu zemlju u kojoj vi sada boravite―(Dj ap 7:2-4).

Uz taj jedinstveni i novi osobni religijski doţivljaj u povijesti religije (obraćenje

Abramovo u neprikosnoveni monoteizam), u njegovu ţivotu, i spasenjskoj providnosti,

izuzetnu će ulogu odigrati i ţena mu Saraja (Sara). Ona takoĎer biva preimenovana u

Saru, kao što je i Abram preimenovan u Abraham. Upravo motiv Sarajine jalovosti ali

njeno malovjerje na Boţja obećanja, postaju za samog Abrama lakmus test i njegove

osobne vjere.

7.2. U židovskoj predaji

U literturi Hagade Abraham se smatra istinskim pretečom pravoga Ţidovstva. U

tim predajama on je usklaĎivan sa mnogočime što još religijski-povijesno još nije niti

zaţivjelo. Tako primjerice, za njega Hagadah, pretpostavlja da je obdrţavao sve Boţje

zapovijedi, mada ove još nisu bile niti objavljene. Naime, mišljenje je da je Abraham u

potpunosti ţivio i ponašao se u skladu s Boţjim zakonima, preko usmene legislativne

predaje. Pa se veli: "Nitko nije bio toliko zauzet boţanskim zapovijedima kao Abraham"

(Ned. 32a).

U hagadskoj interpretaciji i ţivotopisu, Abraham je već sam kao dijete ili

adolescent prepoznao Boga i bio otvoren za (glas) samo jednoga Boga (usp.Gen Rab

95:2; 64:4). Potom je još kao dijete porazbijao idole kojima je bio okruţen, što je


D.Berković

razgnjevilo kralja Nimroda (usp. Post 10:8-9) koji baca mladog Abrahama u uţarenu

peć, iz koje ga izbavlja anĎeo Gabrijel.29

Uz ove opise mladoga Abrahama, njegov kasniji odnos s Bogom, u ţidovskoj

predaji, opisivan je na način da ponešto nalikuje i portretu Mojsija koji je s Jahvom

komunicirao: „licem u lice, kao što čovjek govori s prijateljem― (Izl 33:11). Filon, kako

smo već napomenuli, ima u tome uvid i tumačenje nekih biblijskih starozavjetnih

likova, s kojima je Bog uspostavljao osobiti prijateljski odnos, pa im udijeljuje osobitu

ulogu i poslanje.30

29

to dakako ima svoje usporednice u Kur'anskim izvještajima i islamskim tafsir tumačenjima Ibrahima i njegove borbe protiv

mnogoboţačke tradicije svoje obitelji. 30

o više detalja o tome kako hagadska predaja gleda na Abrahama, treba vidjeti u:

Encyclopaedia Judaica, vol.2:115-118


D.Berković

8. ABRAHAM U KRŠĆANSTVU

8.1. Isus i Abraham

U kontekstu Isusovih susreta sa ţidovskim vjerskim vodstvom, biblijska

Novozavjetna EvanĎelja (Indţil), na mnogo mjesta izvještavaju o bitnoj ulozi

Abrahama. Nerijetko on tamo postaje i točka prijepora sa tadanjim ţidovstvom, jer ga

ne prikazuje toliko u njegovu ţidovsko-etničkom odreĎenju, koliko u njegovoj bitnoj

univerzalnoj paradigmatskoj ulozi vjernika. U tom pogledu učitelj, Isus iz Nazareta,

Ţidov, nerijetko će uzburkati tadanje vjerske i nacionalne vode svojim stavom da je

Abraham prvenstveno uzorak vjere, a tek onda i nacionalnog identiteta. Po njemu, svaki

istinski vjernik svoju sliku i priliku mora pronaći u Abrahamu. Utoliko je Abraham u

sve tri abrahamovske vjere na sličan način i prikazivan. Što se pak ţidovstva biblijskih

vremena tiče, po nekim indicijama, ovaj aspekt Abrahama-vjernika biva u to vrijeme ili

zanemaren ili stavljen u drugi plan.31

U kršćanskim Novozavjetnim tekstovima Abraham je redovito prikazivan kao

obrazac, vjere i vjernika, poslušnosti i pouzdanja u Boga, par excellance. Pavao apostol

Abrahama će titulirati: „vjernikom Abrahamom― (Gal 3:9). U svojim prikazima

novozavjetni biblijski autori, Abrahama portretiraju iz različitih uglova i s različitim

naglascima. Svi biblijski novozavjetni autori redom i jedinstveno Abrahama prepoznaju

kao „oca vjere“. Po rječima Pavla apostola, oni koji su istinski vjernici oni su „od vjere i

blagoslivlju se s vjernikom Abrahamom.

Negdje biblijski autori Abraham spominju i osobitim izričajima i frazama, kao što

je to na primjer jedinstveni izraz: „krilo Abrahamovo― (Lk 16:22). U pripovijesti o

siromašnom Lazaru i obijesnom bogatašu, nakon što umire Lazar, kaţe se da su ovoga

anĎeli odnijeli „u krilo Abrahamovo―, dok za preminulog bogataša tekst kaţe za ovoga:

„umrije i bijaše pokopan“.32

Zamalo ćemo kao primjer ukazati na Ivanovo EvanĎelja i scenu u kojoj se Isus iz

Nazareta prikazuje kao istina koja oslobaĎa. Luka evanĎelista, Abrahama redovito pak

postavlja u kontekst u kojem se nalaze i 'outsideri' tadašnjega društva. Dakle, oni koji su

iz ovih ili onih razloga društveno ili vjerski 'označeni' pojedinci (Lk 13:10-17; 16:19-31;

31

razloge tome vjerojatno treba traţiti u političkom datom povijesnom trenutku; ali zasigurno i u pojavi novog vjerskog pokreta,

provokativno anacionalnog učenja Isusa iz Nazareta. 32

neki autori pretpostavljaju da se ovdje radi o stanju blaţenstva i gozbe balgostanja u kojem se Lazar sada nalazi za obilnim

stolom s Abrahamom.


D.Berković

19:1-10). O toj sklonosti Luke evanĎelista da u kontekst s Abrahamom stavlja potlačene

i odbačene svjedoči i Marijin hvalospjev u kojem se govori „u prilog Abrahamu― kao

programu po kojem će Bog gledati na neznatne a suprostaviti se bahatima. U tom se

hvalospjevu veli za Boţje djelo da će ono raspršiti one koji su „oholi u misli―, zbaciti

„vladare a uzvisiti neznatne―, da će „gladne zasititi dobrima, a bogataše otpustiti

praznih ruku―. I sve to kao obećanje „u prilog Abrahamu― (Lk 1:55), i kao djelu

abrahamovskog blagoslova.

8.2. Abraham u Ivanovu evanĎelju

Jedna od najčešćih incidentnih situacija izmeĎu Isusa iz Nazareta i ţidovskog

vjerskog vodstva dogaĎao se upravo oko osobe Abrahama. Abraham je za tadanje

ţidovstvo prvenstveno bio ne samo izričito etnička oznaka, nego i znak ekslukzivnog

Boţanskog izabranja njihove etnički zajednice. Abraham, za Isusa Ţidova, etnički nije

zanemarivi faktor, no on u tome za njega ipak nije i presudan. Štoviše za Isusa oznaka

abrahamstva oznaka je pouzdanja i vjere, a tek onda i etniciteta. Isus u tom kontekstu

dodatno ističe osloboĎenje od ropstva grijeh, pa je njegovo ustrajavanje na slobodi (od

grijeha) i obraćenju, tadanjim Ţidovima bilo doţivljavano kao prekomjerno vjersko

'granatiranje'.

On njima veli: „Ako ustrajete u mojoj nauci, uistinu ste moji učenici; upoznat ćete

istinu, a istina će vas osloboditi―. Okupljeni su to shvatili kao izravnu provokaciju. U

svojoj se reakciji tada pozivaju na činjenicu da su oni pravi i slobodni ţidovi, jer:

„Potomstvo smo Abrahamovo i nikome nikada nismo robovali. Kako to ti govoriš:

'Postat ćete slobodni?―.33

Bez sumnje njegove su riječi postavili u politički a ne moralni

kontekst. Ili moţda nisu? Ono što je ovdje nejasno jest da su ovakvom svojom

reakcijom zapravo izrekli jednu potpunu političku i povijesnu besmislicu. Upravo je

ropstvo (Egipat, Babilon, Rim) bila jedna od njihovih tuţnih povijesnih konstanti. Za

pretpostaviti je da se ova njihova izjava više odnosila i prizivala na vječna Boţja

jamstva i obećanja upućena Abrahamu (zemlja, potomstvo, blagoslov) i svim njegovim

budućim potomcima. U tom smislu, oni vjerojatno na taj način iskazuju, da i unatoč

33

Iv Ev 8:31 i dalje


D.Berković

bolnoj nacionalnoj povijesti oni nikada istinski ne mogu biti u robovi, čak i kada to

povijesno jesu.34

8.3. Abraham u Lukinu evanĎelju

Već smo spomenuli da Luka evanĎelista u svome EvanĎelju Abrahama redovito

stavlja u kontekst u kojem se suprostavljaju jaki i slabi, oni 'pravovjerni' i oni drugačiji.

Ovaj je biblijski autor i inače osjetljiv na takve društvene i vjerske suprotnosti. Samo u

njegovu evanĎelju nalazimo pripovijesti o vjernom rimskom stotniku (Lk 7), o

milosrdnom Samarijancu (Lk 10); o izgubljenom sinu (Lk 15), o zakidanju bijedne

udovice i nepravednom sucu (Lk 18), o udovici koja daje i svoju zadnju lipu (Lk 21). uz

ove navedene odjeljke i one u kojima Abraham odigrava vaţnu ulogu u prilog takvih

društvenih izopćenika, čudaka koji su drugačiji, nepoćudni i odbačeni. Abrahamsku

predaju Luka uključuje u nekoliko ključnih pripovijesti.

U pripovijesti o opsjednutoj i bolešću zgrečenoj ţeni, koju Isus naziva „kćer

Abrahamova― (13:16), riječ je o skoro dva desetljeća društveno izopćenoj osobi.

Slično je i u priči o bogatašu i Lazaru (16:24). Lazar, siromah svojevrsni je tada

znak nikako blagoslova nego prokletstva; pa će i danas pučka izreka kazati 'sirotinjo i

Bogu si teška'. Po pripovijedanju evanĎelista Luke, Abraham se u ovoj pripovijesti čak i

osobno oglašuje, u odgovoru na bogataševu molitvu koju ovaj upučuje baš njemu (!).

Konačno, u abrahamovskim tradicijama, tu je i pripovijest o omraţenom

nacionalnom izopćeniku Zakeju (19:1-10). Na zgraţanje Ţidova, Isus je svoj stav u

odnosu na Abrahama, pokazao u primjeru, u ţidovskim očima, nacionalnog izdajnika,

Zakeja. Ovaj je, mada Ţidov, sluţbovao u rimskoj upravi, i to za Ţidove u

najomraţenijem odsjeku - sluţbi poreznika. Ovakvi, kao Zakej, uredno su i sustavno bili

u sluţbi okupacijskoj rimskoj vlasti, nerijetko i neuvijeno pljačakali svoj valstiti narod.

U EvanĎelju Luke, toga Zakeja, sunarodnjaci prepoznaju kao 'grešnika', a za Isusa vele:

„Svratio je u kuću jednog grešnika― (Lk 19:7). Pošto je Zakej shvatio svoje stanje i

nedjela svog neopravadnog bogaćenja, ponudio je svima koje je zakidao vratiti i

čeverostruko. Na ovu njegovu promjenu/obraćenje Isus ovako reagira: „Danas je došlo

spasenje ovoj kući, i on je Abrahamov sin―.

34

ovdje treba uzeti u obzir da je Isus u svojem iskazu i pozivom na istinu, uz taj moralni i vjerski aspekt, u konotativnom smislu,

apelirao da je istina i spoznaja stvarnosti, pravog stanja stvari, do čega se, po njemu moţe doći upravo po njemu i kroz njega

samoga. Ovdje vidjeti diskusiju C.H.Dodda, oko Ivanova poimanja i čestog korištenja riječi istina, u odnosu na hebrejski jezični i mentalni sklop (emet), te u odnosu na semantiku istog pojma u grčkom jezično-mentalnom sklopu (usp.Dodd:176 i dalje).


D.Berković

8.4. Pavao apostol i Abraham

Tematika abrahamovske predaje izuzeteno je bitna za cjelokupni nauk apostola

Pavla, ali to je pozamašno biblijsko novozavjetno područje koje nadmašuje mogućnosti

da se time detaljnije ovdje bavimo.35

Negdašnji uvjereni i zagriţeni ţidovski progonitelj kršćana, Savao, postavši Pavao

apostol i sluga Isusa iz Nazareta, po svom obraćenju ali i svojoj ţidovskoj pripadnosti

redovito ukazuje na Abrahama. Pavao svojim obraćenjem nije postao anacionalan („i ja

sam Izraelac, potomak Abrahamov―, Rim 11:1).36

Ali, i on kao Isus, o Abrahamu ne

govori primarno kao ocu nacije, nego kao vjerniku. On, istina, upućuje na starozavjetne

portrete Abrahama kao prijatelja Boţjeg; ali ustrajava na tome da je pravi Abrahamov

status pred Bogom odreĎen, ne pravednošću svojih djela niti njegovim etničkim

odreĎenjem, nego isključivo pouzdanjem i vjerom.

„Abraham povjerova Bogu i uračuna mu se u pravednost. Shvatite dakle:

oni od vjere, to su sinovi Abrahamovi― (Gal posl 3:6).

Boţja obećanja i jamstva Izraelu, Pavao apostol, nikako ne namjerava 'utopiti' u

baštinjenju po Abrahamovu etnicitetu, nego po vjeri. On čak, u zadanom kontekstu u

kojem se nalazi, za svoje ţidovske slušatelje, pomalo drsko ustvrĎuje: „nisu svi djeca

Abrahamova zato što su njegovo potomstvo― (Rim 9:7). Kao Kristov apostol on zatim

veli:

„Ako li ste Kristovi, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po

obećanju― (Gal posl 3:29)

Pavlov rječnik, u odnosu na Abrahama, višekratno ističe da se ovdje ne radi o

poimanju vjere kao religijske zadanosti, Abraham nije samo opravdan vjerom, on je

trajno i aktivno vjerujući.

8.5. Abraham u Hebrejima poslanica

U Novozavjetnoj poslanici Hebrejima, izvještaj o Abrahamu po mnogočemu je

izuzetan (Heb posl 11:8-12). Prije svega, u ovom poglavlju vjere (Heb 11), autor

35

u opusu ovoga apostola neki njegovi tekstovi, u odnosu na abrahamovsku predaju, zauzimaju istaknuto mjesto, kao npr: Rim 4,

Rim 9, Gal 3, Gal 6 itd. 36

usp.2 Kor 11:16-33


D.Berković

poslanice Abrahamu daje nesrazmjerno više prostora od svih drugih drevnih primjera

vjernika. Ovaj pisac zatim, u abrahamovskoj predaji, evidentno očekuje istu paţnju i od

Ţidova i od kršćana.

U ovom, po mnogočemu jedinstvenom opisu, Abraham je postavljen u kontekst

tri odredišne točke koje u cjelosti odreĎuju njegov ţivot i ponašanje. To su njegova

pokornost Bogu („Abraham se pokori kad primi poziv―), njegova pomalo nezamisliva

vjera i pouzdanje, jer („ode, iako nije znao kamo ide―), čak i pod cijenu da tamo gdje

ide bude tuĎinac. Konačno, razlog svemu tome je stoţerna točka, Boţje obećanje, bez

toga sve bi se navedeno u Abrahamovu ponašanju moglo protumačiti i kao nemoguća

misija sumanutog fanatika. Pod utjecajem takvoga Abrahama, ovdje tekst veli da je „čak

i Sara povjerovala“ (11:11).


D.Berković

Summary

As the title and subtitle imply - Abram, Abraham and Ibrahim: a portrait sketch in

Judiasm, Christianity and Islam - this article attempts to sketch a portrait of the

patriarch Abraham in the form of a synoptic depiction, drawing on each of the

Abrahamic faiths (Judaism, Christianity and Islam). We are given three variations of the

name (Abram, Abraham and Ibrahim), but do these denote three different identities?

This question is posed in the context of the crucial importance of the concept of 'the

name', particularly as expressed and observed in TNK of Judaism and the Christian

Bible. In addition to this, the author considers it impossible not to emphasise and denote

the religious and historical context, of these three faiths along with their interactions,

which have in many ways characterised and continue to determine, at least

geostrategically, the global dynamics of contemporary world.


D.Berković

Literatura:

Berković, D. (2009) Modaliteti Boţje prisutnosti (Kairos,3/2)

Brueggemann, W. (1982) Genesis (John Knox, Atlanta)

Chevalier,J. (1987) Rječnik simbola (MH, Zagreb)

Chouraqui,A. (2005) Deset zapovijedi (Konzor, Zagreb)

Davie, G. (2005) Religija u suvremenoj Europi (Golden marketing, Zagreb)

Denny, F.M. (1979) The Qur‘anic vocabulary of repentance (JAAR, 47)

Divković,M. (1900) Latinsko-hrvatski rječnik (Zagreb, reprint)

Dodd, C.H. (1953) The Interpretation of the Fourth Gospel (CUP, Cambridge)

Jurčević, M. (2004) Problem Abrahamovog monoteizma (u 'Stari zavjet vrelo vjere i

kulture', Rijeka)

Gibb H./Kramers J. Shorter encyclopaedia of Islam (Cornell Univ Press, Ithaca)

Kuschel, K.J. (2001) Spor oko Abrahama (Svjetlo riječi, Sarajevo)

Kuschel, K.J. (2003) Od sporenja k natjecanju religija: Lessing i izazov Islama (ib.)

Kuschel, K.J. (2011) Ţidovi, kršćani, muslimani: podrijetlo i budućnost (Svjetlo Riječi)

Lewis, B. (2000) The Muslim discovery of Europe (Phoenix Press, London)

Mešić, M. (2010) Islam iznutra (KDBH Preporod, Zagreb)

Moubarac, Y. (1958) Abraham dans le Coran (Paris)

eds. (1972) Encyclopaedia Judaica, vol.2:111-127 (Keter Pub,Jerusalem)

Potok, C. (1978) Wanderings: Chaim Potok's History of the Jews (Fawcett, NY)

Rowley, H.H. (1967) Worship in Ancient Israel: its forms and meaning (SPCK,

London)

Ruether, R.&H. (2002) The Wrath of Jonah: the crisis of religious nationalism...

(Fortress Press, Minneapolis)

Wevers,J. (1956) A Study in the Form Criticism of Individual Complaint Psalms (VT

6:80-96)

Wiseman, D.J. (1980) Abraham reassessed (Wiseman/Millard, Essays on the

Patriarchal Narratives) (IVP)

Yonge,C.D.ed. (1993) The Works of Philo (Hendrickoson,Massachusetts)

Documents

ABRAM, ABRAHAM I IBRAHIM - Hrvatska … Abraham i Ibrahim 1 D.Berković ABRAM, ABRAHAM I IBRAHIM skica za portret u židovstvu, kršćanstvu i islamu Danijel Berković 1. TRI KROJAČA