Adrian P. Kezele - Čarobnica

Ritualna priča

Prije nekoliko godina prvi put sam saznao da postoje ritualne priče. Do tada sam, kao i većina drugih ljudi, na priče gledao kao na... pa, samo priče. Nisam znao da postoje priče koje, osim što pričaju o svojim junacima i njihovim pustolovinama, imaju dublja značenja za onog tko ih priča, ali i za one koji ih slušaju (ili čitaju). Ne mislim time samo na simboliku, mitske ili arhetipske poruke koje priče prenose. Mislim na utjecaj koji takva priča ima na svakidašnji život. Također, prije svega mislim na unutarnju promjenu koju donosi pričanje ili slušanje takve priče; istu onu promjenu koju može potaknuti stvarni, duhovni doživljaj. Kao što joj ime kaže, ritualna priča ima značajke rituala. Ona se priča, sluša i čita u posebno vrijeme koje je ponekad točno određeno, a također mogu postojati i napuci o tome gdje se to radi i kako. U tom smislu, pričanje, slušanje ili čitanje takve priče doista je nalik nekom ritualu. Zamisao o ritualnim pričama potječe iz pradavnih tradicija i kultura koje nisu cvjetale u okruženju suvremene tehnologije. Danas su mediji (tisak, radio, televizija i računala) u potpunosti istisnuli kulturu pričanja i slušanja priča, a ako nastavimo u tom smjeru istisnut će i kulturu čitanja knjiga. Ostat će elektronski zapisi, TV zasloni i hologrami. Međutim, tko zna, možda će baš onda, kad se dogodi da čak i knjige postanu dijelom prošlosti, živa riječ pretočena u priču ponovo zauzeti mjesto koje je nekada imala. Već dugo vremena proučavam istočnu filozofiju i kulturu, posebice vedsku. Na ruševinama vedske kulture nastala je hindu kultura i današnja indijska kultura. Vedska civilizacija seže daleko u prošlost. Njen početak je gotovo nemoguće odrediti s bilo kakvom povijesnom točnošću jer iza sebe nije ostavila mnogo materijalnih spomenika. Bila je zasnovana na usmenoj predaji, a nju suvremena znanost ne cijeni previše. Prema mojim spoznajama koje su velikim dijelom subjektivne, vedska civilizacija nestala je najkasnije 1800 godina prije Krista. Njen je nestanak vjerojatno bio uzrokovan geodezijskim promjenama u podnožju Himalaja koje su opet utjecale na tok jedne od najvećih rijeka koja je ikada tekla ovim planetom. Bila je to legendarna rijeka Sarasvati. Tekla je od podnožja Himalaja u smjeru jugozapada, područjem koje je danas pustinja i naziva se Rajasthan. Na zelenim i plodnim obalama te ogromne rijeke razvila se jedna od najzanimljivijih kultura našega planeta - vedska kultura. O njoj se zna vrlo malo. Stručnjaci se spore oko vremenskog razdoblja u koje bi je smjestili. Također se spore oko njenog podrijetla, međudjelovanja s drugim kulturama Azije ali i Europe (poput Grčke). Sve u svemu, povijest ne daje mnogo pokazatelja o pravoj vedskoj kulturi. Uglavnom se ona poistovjećuje s kulturom hindusa i ostalim kulturama pradavne Indije. Točno je da o Vedama i vedskoj kulturi najviše (ako ne i jedino) znamo upravo iz tih pradavnih, ali ipak kasnijih kultura. Vede su utkane u indijsku kulturu, neodvojivo poput starog korijena vrbe iz kojeg su izrasle nove mladice. Ona prvobitna, stara vrba, nestala je brzo, možda u razdoblju od nekoliko desetaka godina. Kad je njena majka, velika rijeka Sarasvati, presušila, presušio je i izvor koji je hranio vedsku kulturu i ona je nestala ostavivši za sobom samo tragove. Mnogo više sam o tome pisao u svojoj knjizi Maitreya. Tamo sam ispisao priču o kratkom životu čovjeka u povijesti zabilježenog samo kao sporedan lik unutar jednog od mnogih spisa čije podrijetlo je, smatra se, vedsko. Radi se o traktatu pod nazivom Brihat

Parashara Hora Shastra ili, u prijevodu Parasharino uzvišeno učenje o vremenu. Sam Parashara je jedan od legendarnih vedskih mudraca ili rišija. Njegova Hora Shastra je spis o primjeni đjotiša ili vedske astrologije na život ljudi. Maitreva je bio njegov najbliži učenik koji je svojim pitanjima potaknuo Parasharu da "znanje o vremenu" izloži na smislen i razumljiv način. đjotiš je mnogo prije pisanja Maitreye postao dio mojega života. Opčinila me djelotvornost i praktičnost znanja o životnim razdobljima, o urođenim i stečenim značajkama ljudi, o načinima pomoću kojih se naslućuju buduće sklonosti i događaji te, najviše, o načinima na koji se uspješno može unaprijed djelovati i sprječavati opasnosti koje se još nisu ni pojavile!

Napisao sam i knjigu pod nazivom Tajne indijske astrologije. Zbog toga me mnogi zovu astrologom. Međutim, uopće se tako ne osjećam! Barem ne u onom smislu u kojem se riječ astrolog i astrologija danas koriste. Za mene je đjotiš (volim tu riječ jer na sans-krtu znači svjetlo, a pomoću nje mogu odvojiti znanje koje proučavam od astrologije u današnjem smislu riječi) prije svega duhovna vještina. Pruža mi razumijevanje i životnu mudrost bez koje bih često umjesto smisla oko sebe vidio kaos. Primjene đjotiša su mnogobrojne i uglavnom individualne. Međutim, njegova bit je u spoznaji prirodnih zakona koji sudjeluju u oblikovanju našega života te primjeni točno određenih postupaka pomoću kojih te prirodne zakone "pridobivamo" za sebe. Odnosno, drugim riječima, đjotiš nam nudi niz metoda i načina da unaprijedimo svoj život pazeći na osobne posebnosti te opće značajke razdoblja u kojem živimo. Bilo bi neprimjerno na ovom mjestu ulaziti u detalje đjotiša. Na posljetku, sve sam to iznio u drugim knjigama poput Umjetnosti davanja i Zdravlja s neba. Spominjem đjotiš jer bez njega ne bi bilo ni ove knjige, a osim toga ritualne priče su dio postupaka koje on preporučuje! Vratha katha - eto, to je sanskrtski naziv za ritualnu priču. Radi se o nekoj vrsti obaveze koju pričatelj i/ili slušatelj (čitatelj) pre- A.P.

uzima na sebe, ne bi li se uskladio sa nekim od prirodnih zakona koji na ovaj ili onaj način utječu na njegov život. U tom smislu, ritualne priče ne samo da se pričaju u određeno vrijeme i na određeni način, one tako mogu i nastati! Naime, većina ritualnih priča je tradicionalnog podrijetla. Njihov se početak gubi u magli vremena. Međutim, ponekad se može jednostavno odlučiti i stvoriti priču koja služi za "ritualno" pričanje i čitanje. To sam već jednom učinio napisavši Veličanstvenog Saturna. čarobnica]e moja druga ritualna priča. Nastala je iz istog izvora i nadam se da će biti jednako tako uspješna kao i Veličanstveni Saturn. Očigledno je da čitatelju koji se prvi put susreće s takvim knjigama moram objasniti barem temelje na kojima počivaju. đjotiš podučava da se čitav stvoreni svijet može objasniti pomoću devet prirodnih zakona. Svaki od tih zakona ima svoja područja djelovanja, a također i svoj naziv. Dopustite mi da vam predstavim devet graha ili devet hvatača karme o kojima govori đjotiš. To su Surja, ćandra, Mangal, Budh, Guru, Šukra, Šani, Rahu i Ketu. Ovih devet junaka naših života Ger, oni to doista jesu - oni sudjeluju u svakoj ljudskoj priči ikad ispričanoj) odgovorni su za sve što vidimo, mislimo i osjećamo. Svaki od njih upravlja nekim značajkama našega tijela, duha i okoline. Ako đjotiš uporabimo kao astrologiju onda će nam on reći da su ti prirodni zakoni utjelovljeni u planetima našeg Sunčevog sustava te da se iz njihovog rasporeda može mnogo štošta saznati o životu na Zemlji. Ali, pazite, đjotiš ne kaže da planeti djeluju na život ljudi. On kaže da se iz njih, kao iz ogledala, može iščitati život ljudi! To su dvije različite stvari, zar ne? U slučaju djelovanja planeta na ljude mi bismo bili lutke na koncu. Ali, ako đjotiš samo "čita" ono što već postoji u nama, onda je uzrok događajima negdje drugdje. To "drugdje" je naša karma ili, što je jednostavnije i reći i razumjeti, naše djelovanje. Kako djelujemo tako nam i jeste. Mistična riječ karma odnosi se na jednostavan zakon uzroka i posljedice. Upravo zbog toga sam devet prirodnih zakona o kojima je riječ nazvao karmičkim

hvatačima. Oni nam, ako ih znamo slušati, mogu reći o našim djelima: kakva su i kakve će biti njihove posljedice. Jednom kad to znamo, možemo lakše uporabiti svoju slobodnu volju i djelovati is-pravnije. Zato uvijek naglašavam kako đjotiš ne služi za proricanje sudbine već za povećanje slobodne volje! No, kažimo još nešto o grahama, o karmičkim hvatačima iz đjo-tiša. Njihova utjelovljenja u planetima su sljedeća: Surja je Sunce, ćandra je Mjesec, Mangal je Mars, Budh je Merkur, Guru je Jupiter, Šukra je Venera, Šani je Saturn, a Rahu i Ketu odgovaraju Sjevernom i Južnom mjesečevom čvoru. Kao što sam napomenuo, svaka od graha ima svoje područje djelovanja. Primjerice Šani, ili

Saturn, je načelo koje upravlja vremenom, trajnošću, upornošću, duhovnošću, teškim radom i ispos-ništvom. Saturn donosi tugu, gubitak i odvajanje. Na tjelesnom području odgovoran je za kronične bolesti, a u okolini ga možemo naći na siromašnim i zapuštenim mjestima. Postoje ljudi koji nisu usklađeni s načelom koje zastupa Šani ili Saturn. Oni će "postati žrtve" njegovih negativnih značajki. Na primjer, mogu biti izloženi tužnim događajima. "Neusklađenost" se može odnositi na određeno životno razdoblje, a ne na cijeli život. U oba slučaja posljedice su iste, samo se razlikuju po vremenu svog očitovanja. Ljudi koji su usklađeni s načelom Šanija ili Saturna pokazuju i žive njegove pozitivne značajke. Oni, primjerice, mogu biti uporni ili pouzdani. đjotiš posjeduje sredstva pomoću kojih određuje koji je čovjek i kada usklađen ili neusklađen s pojedinim prirodnim zakonom. Kad utvrdi neusklađenost, preporučuje sredstva kojima se usklađenost ponovo stvara. Ritualne priče pripadaju u tu skupinu. Konkretno, u slučaju "problema" sa Saturnom, ritualna priča koju sam ispričao pod nazivom Veličanstveni Saturn mogla bi značajno promijeniti situaciju. Nakon što je tiskana ta knjiga (a do sada je već tiskano osam izdanja) mnogi čitatelji su mi prenijeli svoja iskustva s njom. Uglavnom svi kažu da nakon nje mnogo bolje razumiju svoj život te da im je čitanje (najčešće ponovljeno i višestruko) mnogo pomoglo. >aa.

Naime, Veličanstveni Saturn je priča o poštenom i mudrom kralju Vikarami koji iz nepoznatih razloga dolazi u situaciju da procijeni koji dio života je najvažniji. Unutar simbolike "suđenja" prirodnim načelima, skrivaju se mnogobrojne dileme pred kojima se svi mi nalazimo. Kralj Vikarama suočava se sa svih devet prirodnih zakona. Njegova zadaća je teška. On mora procijeniti da li je odlučnost bolja od suosjećanja; da li su ratnici važniji od radnika ili vlastodržaca; da li je ljubav bitnija od znanja; da li ozbiljnost ima prednost pred igrom... i još mnogo toga. Na posljetku, zbunjen i zaveden na izgled pozitivnim stranama života, zanemaruje vrijednost one tamnije strane i osuđuje Saturna, nositelja tuge, na podređeni položaj. Tu počinje njegova drama. Saturn, koji jako dobro zna svoju vrijednost, odlučuje podučiti Vikaramu. Budući strog i odlučan učitelj, Saturn Vikaramu provodi kroz životni pad. Kralj najprije gubi kraljevstvo, zatim svoju čast, ruke i noge te na posljetku i ime. Ipak, na kraju svog Sade satija (tim se izrazom u đjo-tišu označava sedam i pol godina djelovanja Saturna) Vikarama se ponovo vraća u život, ali ovaj put bogatiji za mudrost koju mu je mogao darovati samo veličanstveni učitelj poput Saturna. Teške situacije u sebi nose poduku, a učenje je smisao našega života. Ako ne učimo dobrovoljno, bit ćemo na to natjerani. Mudrost se ne sastoji u procjenjivanju dobroga i lošega, već u prihvaćanju njihove skladne međuigre. To su samo neke od poruka Veličanstvenog Saturna. Kao što sam napomenuo, pomogle su mnogim ljudima da lakše prolaze kroz životne teškoće. U tom smislu, moja je ritualna priča postala vlasništvo mnogih koji su se u njoj prepoznali. Veličanstvenog Saturna napisao sam početkom 1998. godine, baš uoči početka svog Sade satija. Na taj način sam obilježio njegov početak, ispunio ulogu Saturna u svome životu te pomogao da se njegova poruka proširi drugima. Danas, tri godine nakon toga,

iako Sade sati još nije prošao, znam da sam, što god se dogodilo u budućnosti, ispunio svoju zadaću. Međutim, čak i uz to, što god Saturn još zatražio od mene, pokušat ću to učiniti s povjerenjem u mudrost veću od moje osobne. Sada se, međutim, nalazim pred jednom drugom zadaćom. Odlučio sam stvoriti ritualnu priču povezanu s jednom drugom grahom, za mene jednako tako značajnom kao što je Sani ili Saturn. Gledajući svijet oko sebe, mislim da je neusklađenost s njom više nego vidljiva. Zbog toga će, nadam se, i čarobnica doći do srca mnogih ljudi baš kao što je to učinio Veličanstveni Saturn. Radi se o grahi s nazivom Šukra, a koja je utjelovljena u planetu Veneri. Šukra je sasvim drugačija graha nego što je to Šani. U određenom smislu je njegova suprotnost. Tamo gdje je Saturn odricanje, Venera je uživanje; tamo gdje je Saturn tuga, Venera je sreća. Ali, nemojte načiniti istu grešku kao i Vikarama i odmah se prikloniti Veneri! Jer, situacija se može začas okrenuti: tamo gdje

je Saturn razumijevanje, Venera je ispraznost; tamo gdje je Saturn mudrost i umjerenost, Venera je porok i ovisnost! Kao i u svakom drugom slučaju, Šukra ili Venera, nositeljica je prirodnih zakona koji nas mogu uzvisiti, ali i uništiti. Sve zavisi od nas i našeg ponašanja. Zbog toga je usklađivanje s Venerom jednako tako bitno kao i usklađivanje sa Saturnom odnosno, u tom smislu, bilo kojom drugom grahom. Dozvolite mi da vam ukratko opišem područja kojima "upravlja" Venera. Ona utjelovljuje žensku energiju i kao takva predstavlja ljubav, sklad i ljepotu. U svojem najuzvišenijem obliku Venera je vrlo vješt učitelj (legendarni učitelj demona) koji koristi sva moguća sredstva da bi prenio znanje bićima koja su posrnula jako nisko. Šukra upravlja mističnim i okultnim moćima, a iznutra predstavlja jutarnju zvijezdu - prvu iskru svjetla istine. Kao takva predstavlja težnju k istini i čistoći. Također, Šukra je dio anande, božanskog uživanja ili blaženstva. U očitovanom svijetu Šukra daje osjećaj za ljepotu, umjetnost i materijalni izraz sklada. Njoj pripadaju područja poput glume, A.P.fozJe,

mode, nakita i kozmetike. Šukra je zavodnik ili zavodnica. Ne utječe na ljude silom već šarmom i privlačnošću. Njene značajke su seksualnost općenito, a posebice plodnost. Ponekad, Šukra može stvoriti stalnu vezanost za površinsku ljepotu, ispraznu potragu za onim što je vidljivo, strast i pretjeranu seksualnost odnosno traženje osjetilnih užitaka. Ove negativne značajke mogu se očitovati na mnoštvo načina: od ogromnih troškova na luksuz, preko malograđanštine pa do seksualnog nasilja. S druge strane, u svom tamnom izdanju Šukra može zavesti nudeći okultne moći, magiju i vradžbine. Sve ovo ukazuje daje Šukra vrlo zanimljiva graha. Kao i druge grahe, ona ima dvije, na izgled nespojive strane. Naša je zadaća da osvijestimo njih obje i da se uskladimo s onom svijetlom, pozitivnom stranom. Pišući Veličanstvenog Saturna ukazivao sam na isti postupak. Međutim, mora se priznati daje kod Saturna mnogo lakše razlučiti dobre od loših značajki. Saturnovih loših strana se plašimo, a dobre nas ispunjavaju mirom. U ovom slučaju, odluke su mnogo teže. Začinjene su snagom privlačnosti koju Venera isijava kako u svom dobrom, tako i u lošem izdanju. Venera nas jednostavno privlači, zavodi i stvara u nama želju. Ona obećava užitak bez obzira na to kojim sredstvima je postignut. Nije lako oduprijeti joj se, ali oni koji je razumiju, nagrađeni su iznimnim unutarnjim i vanjskim bogatstvom. Jedan od razloga što sam odlučio posvetiti ovu ritualnu priču Šukri je stanje suvremenog društva i civilizacije u kojoj živimo. Svi mi zajedno pod velikim smo utjecajem Šukre. Na žalost, prevladavaju njene negativne strane. Sjedne strane prisutna je gotovo neutaživa glad za ispraznim zabavama. Mediji su prepuni reklamnih poruka koje slave hedonizam i obećavaju zadovoljstvo. Obećanje će biti ispunjeno, poručuje nam iskrivljena Šukra s televizijskih ekrana i divovskih plakata, '| ako potrošimo veliku količinu novaca na kupnju nekog proizvoda. j§ Taj će nas proizvod usrećiti. Filmovi i druge vrste zabava potiču nisku seksualnost i nasilje. Ili, što je najčešće, spajaju to dvoje u seksualno nasilje. Ovisnost i glad za izmijenjenim stanjima svijesti koje pružaju droge najniži su oblici očitovanja Venere. S druge strane, ta se ista Venera uvukla u masovne duhovne sklonosti čineći primamljivim i popularnim razna magijska "znanja", manipuliranje tanahnim energijama unutar i oko nas, a bez pravog duhovnog znanja i ravnoteže. Danas su gotovo svi iscjelitelji "u tri koraka", primaju poruke od duhovnih bića, vide auru i anđele te kontaktiraju sa predstavnicima uzašlih majstora. Iza svega toga smije se zavodljivi Šukra i uživa u svojoj igri. Nije to njegova krivica, on to dobro zna*. Mi ljudi, bića kojima je podarena slobodna volja, pravi smo krivci za sve što nam se događa. Izbor je uvijek naš.

Zbog toga je važno razumjeti što predstavlja prirodno načelo kojeg đjotiš naziva Šukra. Zbližavanje s njim te stvaranje ravnoteže u područjima kojima upravlja moglo bi promijeniti sliku svijeta. Možda će ova knjiga barem malo tome pridonijeti. Međutim, na osobnoj razini, stvaranje ravnoteže i ispravnog odnosa sa Šukrom, važno je za svakog od nas pojedinačno. Naime, uravnoteženi Šukra najdobroćudnija je graha koja će s veseljem pružati unutarnju sreću i vanjsko bogatstvo. Osim znanja i mudrosti, koje također posjeduje u obilju, Šukra će oživjeti blaženstvo i razne vrste užitaka, posebice sposobnost uživanja u glazbi, poeziji, plesu i drugim aktivnostima koje u osnovi izražavaju životnu radost i razigranost. Osobni razlog zbog kojeg želim pokrenuti ritualnu priču o Šukri nalazi se u mojoj natalnoj karti (slici neba u trenutku moga rođenja. Već malo znanja o đjotišu bit će dovoljno za jasan uvid o Šukrinoj ulozi u mojem životu. U određenom smislu, ja sam njeno (ili njegovo, kako vam se više dopada) utjelovljenje. Njene značajke pokretačka su snaga mojega života, a njena iskušenja dio su* Nemojte se zbuniti što o Šukri odnosno Veneri ponekad pišem u ženskom, a ponekad u muškom rodu. Za to postoje razlozi koji će kasnije postati jasniji.

ivotnih poduka koje moram savladati. Uloga pisca i učitelja koju sam na sebe preuzeo sasvim je šukrijanskal Podučavam na njezin način, a također, u velikoj mjeri, tako i živim. Zbog toga je ravnoteža sa Šukrom za mene vrlo važna. Objavljivanjem njene priče nadam se pomoći njoj samoj u ostvarivanju njene zadaće. Nadam se učiniti je jačom, blistavijom i čišćom u životima svih onih koji će ovu knjigu pročitati, a kroz njih i u životima mnogih drugih, s njima povezanih ljudi. Već duže vrijeme razmišljam o knjizi u čast Venere. Osjećajući je tako snažno u sebi, znao sam da ću je jednom morati izraziti. To vrijeme je sada došlo. Ove godine (2001.) Venera se neuobičajeno dugo zadržava na posebnom, njoj dragom mjestu u zodijaku. đjo-tiš kaže daje egzaltirana. To znači da se osjeća izvrsno, da je jaka i voljna dati najbolje od sebe. Uobičajeno je da Venera bude egzaltirana manje od mjesec dana. Ove godine to traje četiri puta duže! Iako se ova situacija ponavlja svakih osam godina, četiri mjeseca Venerine egzaltacije bili su mi dovoljan motiv i poticaj da upravo unutar tog razdoblja počnem s ritualnom pričom koja pripada Šu-kri!

A.P.značiti poklanjanje ove knjige) u vrijeme kad je Venera egzaltirana. Evo tih razdoblja za sljedećih desetak godina.02.03.2002. 15.04.2003. 03.02.2004. 17.03.2005. 27.04.2006. 16.02.2007. 31.03.2008. 27.01.2009. 02.03.2010. 16.04.2011. 03.02.2012. 17.03.2013. 28.04.2014. 16.02.2015.-27.03.2002. -10.05.2003. -29.02.2004. -11.04.2005. -25.05.2006. -13.03.2007. -24.04.2008. -31.05.2009. -27.03.2010. -11.05.2011. -29.02.2012. . 10.04.2013. -24.05.2014. -12.03.2015.

Postoje neka pravila koja se odnose na čitanje ritualnih priča. Zavisno o tome kome su namijenjene, takve se priče pričaju i čitaju u određenim okolnostima i u određeno vrijeme. Evo tih pravila za ovu priču.Šukrin dan je petak. Ako i kad god možete čitajte čarobnim petkom.čitanje ove priče posebno se preporučuje osobama koje su u razdobljima (takozvanim dašama) pod vladavinom Šu-kre. O tome možete saznati na đjotiš savjetovanju jer su ta razdoblja individualna. Svima se preporuča čitanje i širenje ove priče (a to može

Na posljetku, čitanje ove priče povoljno je za sve one koji imaju problema sa Šukrinim značajkama. To može biti ovisnost bilo koje vrste, seksualni problemi, problemi u ljubavi i odnosima, problemi s financijama i/ili pretjeranim troškovima.Kad čitate knjigu dobro je činiti to u posebnom ozračju. Šukra voli luksuz i obilje. Također joj odgovaraju ugodna, umjetnički ukrašena mjesta. Možete se dakle pripremiti za čitanje uređivanjem

i čišćenjem prostorije u kojoj ćete čitati, paljenjem mirisnih štapića, uređivanjem odjeće i slično. Koliko god je to moguće, stvorite otmjeno i profinjeno ozračje, makar u skromnim okvirima. Šukra to voli.

A.P.

Na posljetku, moram barem u nekoliko rečenica objasniti okvir priče koja je pred vama. Radnja se događa u dalekoj prošlosti, negdje oko 2000 godina prije Krista. Mjesto događaja je naselje pored legendarne rijeke Sarasvati, nekih dvije stotine godina prije nego će ona presušiti. Glavni junak je mladić Maitreva, Parasharin učenik, u dobi od 19 godina. Ili, možda je ispravnije reći daje to tajanstvena osoba koju svi zovu čarobnica. Ostalo ćete pročitati sami. Očigledno je da ćete se u priči susresti s mnogim neobičnim mjestima, pojavama i nazivima. Pokušao sam je ispričati na najjednostavniji mogući način, tako da vas ne opterećujem nepotrebnim egzotičnim detaljima. Na neki način ova je priča dodatak knjizi Maitreya, baš kao stoje to priča ispričana u Veličanstvenom Saturnu, s tom razlikom da je tada Maitreva imao nježnih osam godina, a ovdje je nešto stariji. Njegov život je, iako kratak, obilovao mnogim neobičnim događajima. Budući da ga je njegov učitelj Parashara pripremao za neobičnu sudbinu, takvi su događaji bili neophodni. I ovdje moram napomenuti kako sam za sudbinu Maitreve, koliko god to neobično zvučilo, saznao iz prve ruke, na osnovi vlastitog iskustva. Naime, u nizu uglavnom subjektivnih događaja, u mojem su se sjećanju počela pojavljivati iskustva koja nisu pripadala vremenu i prostoru u kojemu živim. Isprva sam ih prihvatio sumnjičavo, ali sam se kasnije prepustio iskustvu želeći vidjeti kuda će me dovesti. Na osnovi tih prisjećanja najprije je nastala knjiga Maitreya. Nakon nje se, kao u bljeskovima javljaju slike i događaji koji su uglavnom nepovezani. Kad ih se nakupi dovoljno, počinje se stvarati određena slika, odnosno moje "sjećanje" poprima neki smisleni oblik. Tako je bilo i s ovom pričom. Svjestan sam da mi nedostaju riječi kojima bih prosječnom čovjeku današnjice objasnio podrijetlo ove priče. Također, s druge strane takvom zamišljenom prosječnom čovjeku nedostaju pojmovni obrasci (Tko se još "sjeća" vremena od prije četiri tisuće godina!?) unutar kojih bi mogli razumjeti iskustvo o kojem pišem. Ipak, priča će biti razumljiva sama po sebi i, nadam se, ostvariti že-

ljeni učinak čak i ako se ne prihvati pozadina na kojoj je nastala. Mnogo toga u ovoj priči povezano je s mojim životom. Pitanja poput onih o smislu ljubavi, odnosa, želja i uživanja u životu pripadaju i meni, a ne samo Maitrevi. Iako se svim srcem i dušom predajem širenju duhovnih znanja, daleko od toga da se uklapam u pretpostavljenu sliku "duhovne osobe". To je zbog toga što današnji svijet malo poznaje duhovnost "venerijanskog" tipa. I meni samom je, iako sam blisko povezan sa Šukrom, bilo potrebno dosta vremena da shvatim tajne koje ona nosi u sebi. Ni pomisliti ne smijem da sam ih otkrio sve. Ipak, danas znam mnogo toga i možda tek sada razumijem zastoje i kako moj život povezan s životom Maitreve. Njegova pitanja, dileme i sumnje, pripadaju i meni. Također, mislim da pripadaju mnogim ljudima. Nadam se da će ova priča pružiti odgovore na ta pitanja i potaknuti dublje razumijevanje života. Na kraju ovog uvoda koji je zapravo početak priče o strastvenoj Veneri, prelijepoj čarobnici i zavodnici koja iza svoje vanjske ljepote ne skriva prazninu već istu takvu ljepotu mudrosti i znanja, ne mogu a da ne spomenem svog prijatelja i vodiča, mudrog i neobičnog Ganeša. U njegovom postojanju, simboličnom kakvo je, sadržane su mnoge značajke koje bih volio ne samo opisati već i utkati u ovu priču. On se u njoj pojavljuje kao sporedni lik, ali je bez njega ne bi bilo! Naime, od samog početka, od prvih bljeskova sjećanja i iskustva proživljenih i opisanih u knjizi Maitreya, Ganeš, mitsko božansko biće s tijelom čovjeka i glavom slona, stalno je uz mene. Ako ne drugačije onda u mojim mislima. Sve na njemu i oko njega služi mi kao žarište u kojem se skuplja svjetlost znanja i energija stvaranja. Njegova vještina da i najsloženije probleme pretvori u svagdašnju šalu pravo je nadahnuće. Također, njegova umješnost u prenošenju i objašnjavanju dubokih duhovnih istina na jednosta-

AP

van način, predstavlja uzor i cilj kojemu težim. Budući daje tradicionalni običaj prije početka novih pothvata zatražiti Ganešovu podršku, najprije molim njegovu zaštitu i pomoć da bi čarobnica, ritualna priča o blještavom Šukri prenijela barem dio njegove mudrosti, pronicljivosti, svrhovitosti, tečnosti, smisla za vedrinu i simboliku koju on utjelovljuje svakim dijelom svojega tijela, od slonovskih ušiju i surle, jedne slomljene kljove, kobre oko pojasa i cvijeta u ruci pa do vječnog osmjeha na licu i očiju dubokih poput svemira. Također, molim ga da svoj blagoslov protegne na svakog čitatelja ove knjige. Napominjem da su Šukra i Ganeš prema legendi braća. Ijedan i drugi su sinovi Sive. Ganeš prema nastanku, a Šukra prema postignuću. Ganešov blagoslov tako dobiva jednu dodatnu dimenziju bratske podrške! Priču čarobnica posvećujem onome kome je i namijenjena: prekrasnom, neodoljivom, savršenom i vještom Šukri, utjelovljenom u planetu Veneri. Iako ga mnogi smatraju površnim i svjetovnim, Šukra je dubok poput modrog neba. Smatraju ga sretnom zvijezdom i to je istina. Ali, mnogi u toj sreći vide samo materijalno obilje i osjetilne užitke. Takve će Šukra bez milosti zavesti i pretvoriti u robove strasti. One druge, koji prepoznaju njegovu pravu narav skrivenu iza savršene i privlačne vanjštine, nagradit će ne samo bogatstvom i ljubavlju, već će im podariti i najveću mudrost te sposobnost stvaranja gotovo ravnu božanskoj. S blaženstvom u srcu i osmjehom na licu pristupam uzvišenom Šukri i molim ga za čarobnu vještinu stvaranja pomoću koje ću njegovu bit izraziti na svima razumljiv način. Neka oživi u meni, onako kako je zamišljeno i naznačeno trenutkom mojega rođenja. Neka kroz moje riječi postane svima vidljiv, a njegovo unutarnje blještavilo neka pročisti svaku dušu koja dođe u dodir s ovom knjigom. U nju sam utkao svoje znanje i vještinu te strast za isti-

nom i životom. Poklanjam je njemu, čarobnom Šukri, s nadom da će u čitateljima probuditi sreću i blaženstvo, te dragocjene darove sjajne Venere!

A

Učiteljeva preporuka

Mislim da uopće ne moraš razmišljati", rekao je stariji čovjek obrativši se mlađem. "Kreni na taj put. Tvoj otac tako želi, a mislim da će to biti korisno i za tebe." Stajali su na maloj zaravni ispred prirodne špilje u stijeni koja se, kao nekim čudom, našla na padini šumovitog brežuljka. Na prednjoj strani špilje, ispred i iznad nje, stajala je nadstrešnica načinjena od drva i prekrivena trstikom. Ispod nje, protežući se u špilju, načinjen je drveni podest. Mjesto je djelovalo neobično, ali ugodno. Bilo je namijenjeno povremenim okupljanjima manjeg broja ljudi. Oni bi obično sjedili na drvenom podu, okrenuti prema unutra, u smjeru malog oltara na kojemu je stajao drveni kip Ganeša. Božanstvo s ljudskim tijelom i glavom slona obično je bilo okruženo cvijećem i voćem, preostalim od čestih puja - obrednih zahvalnica. Možda je zbog toga oko njega uvijek bio neki neodređeni sjaj, vidljiv ljudskom oku samo u posebnom raspoloženju. Svi posjetioci tvrdili su da, ne uvijek ali često, vide tu svjetlosnu auru oko kipića. Neki od njih tvrdili su da se drveni Ganeš ponaša poput pravog, živog stvora. Neki bi vidjeli iznenadni osmjeh, a neki čak i neobičan pokret ruke nalik pozivanju. Kako god bilo, sada je kipić bio miran, sasvim običan, kao što se od njega i očekuje.

A.P.

čistina ispred špilje na kojoj su stajala dva čovjeka bila je otvorena svim stranama svijeta. Od nje se protezala mala šumska staza koja je vodila dolje, sve do obala velike rijeke. Pogled se protezao daleko, preko brežuljaka prekrivenih zelenilom. Sarasvati, tako je bilo ime rijeke, lijeno je tekla dodirujući brežuljke poput nježne ljubavnice. Negdje daleko na zapadu, spajala se s morem u zaljevu Kuch, pored grada čija je slava bila ravna njezinoj. "Ali Dwaraka je daleko", pobunio se mladi čovjek. "A meni se ne putuje. Moram još mnogo toga naučiti." Stariji čovjek je za trenutak odšutio, a onda rekao: "Maitreva, ono što moraš naučiti u ovom trenutku nalazi se na kraju tvoga puta u Dwaraku. Zar više nemaš povjerenja u mene?" Mladić se stresao. Savjet starijeg čovjeka o kretanju na put nije doživio kao naputak učitelja! Da je bilo tako ne bi mu palo na pamet da se pobuni. Zapravo je došao razgovarati, olakšati dušu. Iako to nije često radio, znao je da ga Parashara, njegov učitelj astrologije ali i učitelj života, neće odbiti. Poznaje ga od malih nogu. U nježnoj dobi od nepunih šest godina njegov djed Kusaru i budući učitelj Parashara proveli su ga kroz dosadnu i dugotrajnu inicijaciju nakon koje gaje Parashara formalno prihvatio za svog učenika. U to vrijeme Maitrevi to nije mnogo značilo. Sada je znao daje to bio ne samo središnji događaj njegovog života nego i njegova prava svrha. Razgovor je počeo pričom o tome kako Maitrevu otac želi povesti sa sobom na rijetki, ali važni skup svetih ljudi u najveći grad na ušću velike rijeke, Krishnin grad Dwaraku. Maitrevi se nije išlo. Put će trajati nekoliko mjeseci. Tijekom toga Maitrevin otac Bhaskar će, pod obavezom svoje uloge sangadija, čuvara tajanstvene svete posude istog imena, sudjelovati u mnogim obrednim svečanostima u selima na obali Sarasvati. Neke od tih svečanosti trajat će danima. Putovanje će završiti na skupu svih čuvara sangadija koji će se održati u palačama Dwarake. Sangadi je zajedničko ime za posudu u kojoj se prozvodi soma, legendarni napitak bogova, ali i za ljude koji su čuvali te posude.

Njih nije bilo mnogo, možda tridesetak. Donji dio posude predstavljao je neku vrstu kotla i miješalice istodobno. U nju su se stavljale različite ljekovite biljke i drugi, gotovo svima poznati sastojci. Gornji dio sangadija bila je tajna. Što je unutra nije znao nitko. čak se govorilo da ni sami čuvari to ne znaju. Govorilo se također da povremena okupljanja svih čuvara imaju veze s "punjenjem" tog gornjeg dijela sangadija. No to su bile samo priče, a Maitreva od svoga oca nije mogao saznati istinu. Ilije nije znao ili je bio obavezan daje ne kaže. I u jednom i u drugom slučaju rezultat je bio isti. Iskreno, Maitrevu to i nije previše zanimalo. On je sa svojih devetnaest godina bio potpuno zarobljen u đjotiš, znanje o vremenu, kretanju nebeskih tijela i njihovu povezanost sa životom ljudi. Od prvog susreta s Parasharom on uči samo to. Već je počeo raditi s ljudima i to gaje veselilo. Zapravo, razlog zbog čega otac želi da i Maitreva pođe s njim dijelom je i njegova vještina koju će uporabiti kod određivanja najpovoljnijih sati za provođenje obrednih svečanosti. Dosadna zadaća, što se Maitreve tiče. Njega su sad zanimala tajanstvena i skrivena pitanja o kojima obični ljudi nisu ništa znali. Oni ih ne bi ni razumjeli, a kamoli shvatili zašto su važna. Na primjer, Maitrevu je zanimala uporaba natalne karte koja je nastajala dijeljenjem jednog stupnja zodijaka na sto pedeset jednakih dijelova. Da bi se ona uopće uporabila, točnost vremena rođenja morala je biti manja od desetak sekundi. Tko je uopće, pitao se Maitreva, znao vrijeme svog rođenja u sekundu? Ali, Parashara je govorio o tome. To znači da postoji i znanje koje to objašnjava. I to je ono u što je Maitreva želio uložiti svoje vrijeme, a ne nekakav put na kojem će računati položaj Mjeseca kojeg ionako zna napamet od svoje sedme godine! No, njegov otac je ustrajao u svom zahtjevu. S njima je trebao poći i Maitreyin vršnjak i prijatelj Vijnan. On je imao rođake u Dwaraki i išao je k njima u posjet. Kod njih bi trebali odsjesti za vrijeme trajanja skupa sangadija. Sve to zajedno Maitrevi se uopće nije sviđalo. To je bilo neobično jer bi svi njegovi vršnjaci bili A.P.

oduševljeni kad bi im se ukazala takva prilika. Vidjeti nove ljude i krajeve! Otići iz sive svakodnevice! Uzbuđenje i očekivanje! I, na kraju, slavna Dwaraka, grad u kojem živi istodobno nekoliko desetaka tisuća ljudi. Sve je to trebalo biti dovoljno da uzbudi maštu svakog običnog devetnaestogodišnjaka. Ali, Maitreva nije bio običan. Kad mu je otac ispričao sve te razloge za odlazak i začudio se što Maitrevu to ne privlači, mladić mu je rekao: "Što se čudiš? Pa od djetinjstva ste me pripremali za ulogu brahmana, učenog čovjeka kojeg ne privlače svjetovna zadovoljstva! I sada odjednom želite da me ona privlače. Kako to?" Naravno, Maitreva je bio u pravu i njegov otac Bhaskar je to znao. Nije ništa odgovorio. Otišao je, ali se za sat vremena vratio i počeo ga ponovo nagovarati na put. Maitreva je tada shvatio da nema nade: otac neće odustati i on će, iz osjećaja dužnosti, morati s njim. Zato je pokušao potražiti spas u svome učitelju. Mislio je da će barem on razumjeti. Pa, tjerao ga je da uči i do petnaest sati dnevno! Valjda će on znati kakav je to gubitak vremena, otići i ne učiti nekoliko mjeseci. Tim više je Maitrevino iznenađenje i razočaranje bilo veće kad je Parashara tako glatko potvrdio očevu želju. Zato isprva nije želio povjerovati. Ali, sada je njegov učitelj učinio nešto drugo: svojim je riječima natuknuo da bi odlazak na put mogao biti njegov naputak, a ne samo izvršavanje obaveze! Maitreva je poznavao Parasharu jako dobro. Znao je da on koristi riječi vrlo pažljivo i da nikad ne kaže nešto što ne misli. Također, znao je da se njegove riječi moraju slušati s tri uha, a ne s dva. Ono treće uho je unutarnje. S njim se ponekad čuje i ono što nije izgovoreno. Maitreva je imao takav osjećaj upravo sada. Rečenica: "Zar više nemaš povjerenja u mene?" značila je zapravo: "Otiđi na put jer ti ja, tvoj učitelj, tako kažem." Maitreva se nikad ne bi oglušio na tako nešto. "U tom slučaju", rekao je nakon nekoliko sekundi pažljivo odmjerene stanke, "s radošću ću to učiniti." Zatim je sklopio ruke i pognuo glavu ispred svojeg učitelja. Parashara gaje lagano dodirnuo rukom po tjemenu i otpustio ga tihim riječima blagoslova. Još dok se Maitreva okretao, sjaj oko drvenog kipića se povećao. Kad je Maitrevina sjenka zamakla iza drveća i pretopila se sa šumskim sjenama, Parashara se polako vratio u špilju. Sjeo je ispred Ganeša koji je sada već bio blještavo sjajan."Što misliš", rekao je, "hoće li to uspjeti?" Daje bilo promatrača, oni bi se vjerojatno začudili razgovoru s kipićem. Možda bi vidjeli neko neobično kretanje oko njega, ali vjerojatno ne bi čuli njegov odgovor. A ne bi ni znali da Parashari nisu bile potrebne riječi. Mogao je s Ganešom razgovarati i na drugi način. Zapravo ih je izgovorio iz navike.Kako bilo da bilo, razgovor je bio kratak."Uspjet će", rekao je kipić. "Sve je pripremljeno." "Nisam do kraja spokojan", nastavio je Parashara. "On doista mora još mnogo toga naučiti. Možda je prerano za takav test." "Nije", odvratio je kipić, "sada je pravo vrijeme. On ima devetnaest godina. Sada je spreman." "Ali, što ako nije?" Parashara je bio uporan. "Što ako sve pogrešno shvati upravo zato jer ima devetnaest godina?" "Onda je to tako. Onda će shvatiti pogrešno. Ali, neće, ne brini. Zar više nemaš povjerenja u meneV I tu se kipić malo nagnuo naprijed, kao da se drži za debe-ljuškasti trbuh, sprječavajući se da ne prasne u smijeh. Ni Parashara nije mogao suzdržati smiješak. Ganeš je bio majstor svojeg posla: vidio je šalu na svakom mjestu i nije propuštao priliku za nju čak i kad se radilo o velikom mudracu i svecu Parashari. Parashara mu to, naravno, nije zamjerio. Dopustio si je smiješak, a kad se kipić vratio u prvobitni položaj, zapitao gaje: "Ona je na putu?" "Da", bio je odgovor, "moj brat je spreman i već je tamo. Možeš misliti kako će u svemu tome

uživati!" AP.fade,

2Poljubac

Nekoliko mjeseci puta za Maitrevu su, prema očekivanju, bili potpuni promašaj. Putovali su pješke, njih trojica, Maitreva, Bhaskar i Vijnan. Njegov otac je, prema običaju, bio šutljiv i zadubljen u misli. "Nije on loš", mislio je Maitreva, "ali u ovom trenutku ja želim biti negdje drugdje."Bhaskar je znao za osjećaje svoga sina, ali je jednako tako znao da ih ne može promijeniti. Nadao se da će mu Dwaraka biti zanimljivije mjesto od malenih, gotovo jednakih naselja uz obalu rijeke. Tamo će, možda, pronaći nešto novo, nešto što će mu privući pažnju. Nije ni slutio koliko je bio u pravu. U međuvremenu, uglavnom su razgovarali o vremenima za svečanosti i obrede. Maitreva je svoju dužnost putujućeg đjotišija obavljao preko volje, ali pouzdano i sigurno. Međutim, tamo gdje je Maitrevi bilo dosadno, njegov je prijatelj Vijnan uživao! Kad god bi došli u neko selo, jedva bi čekao priliku da odluta i razgovara s ljudima. Seoskoj dječurliji pričao bi priče i ubrzo postao glavni zabavljač. Međutim, kad bi pala noć i djeca po-zaspala, Vijnan se okrenuo drugoj vrsti publike. Pogledi djevojaka pratili su ga i danju, a noću je on njima uzvraćao. Jednom prilikom, nakon što se vratio s noćnog pohoda, Vijnan je probudio Maitrevu pomalo bučnim ulaskom. "Hej, prijatelju", prodrmao ga je za rame, "danas sam bio sasvim blizu, sasvim blizu!""Blizu čega?" odvratio je sneni Maitreva. "Pa, znaš, onoga", namignuo je Vijnan iako ga Maitreva nije mogao vidjeti u mraku. "Onoga?" Maitreva se pokušavao probiti kroz snove do budnosti i shvatiti o čemu to Vijnan govori. "Dobio sam poljubac! Onaj pravi, slasni! Poljubac punim usnama!" oduševljeno je pričao Vijnan. "Zapravo", dodao je nagnuvši se prema Maitrevi i spustivši glas do šapata, "u igri je bio i jezik, znaš!" Maitreva još uvijek nije shvaćao. Kroz prozor je u sobu ulazila blijeda mjesečina. Jedva je nazirao prijateljevo lice. Tek nakon dulje stanke uspio je povezati Vijnanove riječi sa stvarnošću i konačno shvatio o kakvom to jeziku on govori. "Ah", rekao je zavalivši se natrag na krevet, "ljubiš se s djevojkama. Nisi me morao zbog toga buditi." "Kakav si!" pomalo razočarano će Vijnan. "Kao da to tebe ne zanima! Zanima te, samo ne smiješ zbog oca." Bilo je to pomalo zlobno od Vijnana. Maitreva se nije uvrijedio jer se već navikao na slične postupke. Oduvijek je bio poseban. Nisu ga zanimale iste stvari kao i njegove vršnjake. Oni su se tome čudili, ponekad ga zadirkivali, a ponekad i vrijeđali. Istina je bila da Maitrevu doista nisu zanimale djevojke. Vijnan to nije mogao shvatiti. Pripisao je to strahu od oca. "Ne bojim se oca", rekao je Maitreva. "Ali, nisam zainteresiran za poljupce. Štoviše, pomalo mi se i gadi to što mi pričaš. To s jezikom i slično." Vijnan je odmahnuo rukom. "Pojma ti nemaš. Vidjet ćeš, samo kad se to u tebi probudi." Rekavši to, Vijnan se zadovoljno strovalio na svoj krevet. Neko vrijeme je ležao ruku podvijenih pod glavu, a zatim šapatom dodao, onako, više za sebe: "Još malo i učinit ću to. Osjećam da ću ih imati... mnogo njih..." A zatim je zaspao snom zadovoljnog dje-

®fr

caka koji plovi morem seksualnih maštarija u kojima nema razlike između želje i njenog ispunjenja. Za razliku od njega, Maitreva nije mogao dugo zaspati. Razmišljao je o sebi i svojim željama. Obučavan je za brahmana. To je značilo i za celibat. Do sada mu to nije bilo teško. Još ni jednom nije naišao na neku ženu koja bi u njemu probudila želju. A bilo je lijepih žena i djevojaka oko njega. Primijetio bi pokoje tamno oko kako ga guta i poziva. Ali, u njemu nije bilo odgovora. Miris ženske puti i dodir ženske ruke povezivao je s majkom, a to je u njemu budilo sasvim drugačije osjećaje. Nije, zapravo, znao što je to seksualna želja. I, kako mu se činilo, nije ni htio saznati. Međutim, istina je da je te noći, nakon Vijnanovog prvog poljupca kojeg je podijelio s nepoznatom seoskom djevojkom, Maitreva po prvi put u sebi osjetio neki nemir. Nije to bilo zbog Vijnana. Ne, nije Vijnan bio dovoljno jak da dopre do njega. Bilo je to nešto drugo. Neka slutnja ili unutarnji osjećaj. Kao đjotiši, Maitreva je morao poznavati intuiciju. Radio je na njoj i razvijao je. Obično bi se pojavljivala u svezi nebeskih tijela i natalnih karti koje je kao astrolog proučavao. Sada je nadošla sama. Nešto se spremalo. Nešto čeka na njega. Ta gaje misao uznemirila i zbog nje nije dugo mogao zaspati.

Putovanje u Dwaraku

Putovanje se ipak polako privodilo kraju. Nije bilo nikakvih posebnih događaja. Bhaskar je bio cijelo vrijeme zauzet obredima. Naselja uz Sarasvati bila su na malim udaljenostima jedno od drugog. Što su se više približavali oceanu, ta se udaljenost smanjivala. Ponekad bi se dogodilo da završe obrede u jednom selu, propješaće pola sata i ponovo se zaustave za još jedno dvodnevno ritualno slavlje. Bhaskar nije imao vremena za svog sina. Razgovarali su ponekad, ali sve se svodilo na nekoliko izgovorenih rečenica. "Da li ti je ugodno?" pitao bi ga otac na vratima još jedne sobe u kojoj bi prespavao. "Da, u redu je", odgovarao bi umorno Maitreva, tužno razmišljajući o još nekoliko dana koji će mu pobjeći uzalud. Što li sada radi Parashara?, mislio je. Zašto me je poslao na ovaj put? Ni Vijnan ga nije uspio zainteresirati za svoje pustolovine. Štoviše, nakon nekoliko dana sasvim je prestao pričati o tome. čak je nekoliko večeri proveo u sobi, zaspavši kad i Maitreva. Da li se nešto dogodilo ili ne, Maitreva nije znao. Možda je Vijnan uspio u svojoj nakani. A možda se razočarao i odustao? U svakom slučaju, nije ga to pitao, a Vijnan je, nakon male stanke, već u sljedećem Cotro/>Kičaselu nastavio s istom igrom. Jedino što više ni o čemu nije pričao s Maitrevom. Približavanje Dwaraki donosilo je promjene u klimi. Rijeka je postala još šira i ponekad joj se nije vidjela druga obala. U zraku se osjećao neki miris za koji su Maitrevi rekli daje miris mora. Nije prošlo dugo i iznad seoskih kuća i riječnih molova počele su se glasati neobične ptice. Bili su to galebovi koji su pratili male ribarske čamce u potrazi za hranom. Ljudi je bilo sve više i više. Dok je Bhaskar bio sve umorniji od posla, a Vijnan sve sretniji zbog novih poznanstava i šarenila oko njega, Maitreva je sve to promatrao nezainteresirano. Jedino što mu je ponekad zasmetalo bila je gužva na seoskim trgovima i ulicama. Jedino što mu se sviđalo bio je taj slankasti morski zrak i miris koji ga je na nešto podsjećao. Budio je neke uspomene u njemu, iako je bio siguran da nikad prije nije bio na obali mora. Sarasvati se ulijevala u zaljev Kuch sa sjeveroistočne strane. Od posljednjeg sela do ušća otplovili su plovilom nalik splavi. Bilo je izrađeno od trupaca nekog drveta koje Maitreva nije poznavao. Trupci su bili povezani na neobičan način, pomoću užadi i drvenih klinova. Rubovi splavi bili su podignuti tako da je sličila velikom čamcu. Rijeka je već dugo bila na izgled nepomična. Međutim, njihova splav je bila nošena jakim strujama koje su promatraču bile nevidljive. Tu, na svom ušću, Sarasvati je bila tako široka da Maitreva nije ni primijetio kad su napustili rijeku i uplovili u zaljev. Objasnili su mu da je Dvvaraka na drugoj strani zaljeva, ali da je on tako velik da će ploviti uz obalu. Trebat će im desetak dana da dođu do grada. Na splavi je bilo desetak ljudi koji su se izmjenjivali na veslima. Međutim, veći dio puta uz obalu preplovit će po dobro uhodanom i razvijenom teretnom putu kojim su se namirnice i građevni

materijal dopremali u Dwaraku. Naime, sustavom dobro projektiranih užadi splavi su bile vučene s obale. Za to je korištena neka vrsta pripitomljenog magarca, ali su ponekad to činili i ljudi. Ako je putovanje uz obalu bilo dosadno, onda je plovidba bila

A.P./CezJejoš mukotrpnija. Isprva ga je zabavljalo promatrati ptice, poneku ribu i naselja na obali, ali onda gaje zahvatila neka tupost i pustio je da sati prolaze pored njega. Najteže mu je bilo to što je Vijnan sada stvarno zanovijetao. Njemu je ovo bila noćna mora. Na kopnu je imao što raditi. S nestrpljenjem je iščekivao svaku noć. Ovdje je bio sam sa sobom. I s Maitrevom, a to je bilo gotovo isto. Nigdje nije bilo zabave i Vijnan je to teško podnosio. Maitrevi bi bilo lakše da je bio sam. Ovako, gledavši svog očajnog prijatelja i slušajući njegove uzdahe dok se namještao u čamcu poput nemirne kokoši, Maitreva se osjetio krivim. Nekoliko puta ga je pokušao oraspoložiti, ali ispalo je još gore. Vijnan je bio osjetljiv i brzo su se posvađali. Nakon toga, Maitreva se prepustio plovidbi. Po tisućiti put je u mislima zazvao Parasharu i pitao: "Zašto? Zašto sam morao proći kroz ovu muku?" More ispod njega bilo je nijemo. Na licima svojih suputnika nije mogao pročitati ništa. Ali, nešto u njemu, onaj isti osjećaj nemira kojeg je osjetio one noći i koji mu se povremeno iznova javljao, govorio mu je da pričeka. Kako su se približavali Dwaraki, Maitreva je bio sve sigurniji da ga odgovor čeka u gradu. To isto je mislio i Vijnan, ali iz drugih razloga. Raspoloženje mu je raslo. Posljednji dan bio je opet nemiran, ali ovaj put zbog radosnog uzbuđenja. U sumrak, njihov je čamac zaobišao rt koji im je cijelog dana sprječavao pogled. Bhaskar je ustao, a to su učinili i svi veslači. "Pogledajte", rekao je Bhaskar mladićima. "Vidite li ona svjetla?" Kao da ih je pitao vide li Mjesec u vedroj noći punoj mjesečine! Naravno da su vidjeli svjetla! Tekla su prema njima poput bisernog slapa i dodirnula ih svojom čarolijom. Bilo ih je puno more. Svjetla Dwarake! Grad je u sumrak izgledao veličanstveno. Luka je bila okružena visokim zidinama, a unutar njih nazirali su se tornjevi palača i hramova. Nije bilo zvukova, ili ih oni još nisu čuli. Samo svjetlo koje ih je pozivalo. Dwaraka je čekala na njih. Svjetla Dwarake

Bhaskara je očekivalo nekoliko dana odmora. Nije imao nikakvih obaveza, a do tajanstvenog skupa san-gadija ostalo je još vremena. Zbog toga se posvetio sinu. Već je bio u Dwaraki nekoliko puta i poznavao je grad. Odveo ga je u obilazak pokazujući mu gradske trgove, tržnice, mjesta vlasti i zabavišta. Nije ga začudilo što se Maitreva ipak najradije zadržavao u hramovima. Poznavao je dobro svog sina i nije od njega očekivao ništa drugo. Maitreva je pak bio zahvalan za očevu pozornost. Uživao je hodajući s njim po cijele dane. To su bili rijetki trenuci kad oboje nisu imali ništa drugo za raditi nego biti jedan s drugim. Koliko se on sjećao, to se nije dogodilo već godinama. Također, Maitreva je morao priznati da mu je Dwaraka privukla pozornost. Nije bio imun na šarenilo grada. Zapanjili su ga ljudi, mnoštvo ljudi. Također, tu je po prvi put vidio ljude drugih rasa. Znao je za njih, ali vidjeti ih bilo je nešto sasvim drugo. Vidio je i ulične astrologe. Zastao je pored prvih nekoliko i promatrao što rade. Proricali bi sreću prolaznicima koristeći tko zna kakve metode. Jednog od njih je upitao nešto o trenutnoj situaciji na nebu. Odgovor je bio vrlo općenit i Maitreva je ustrajao na pitanjima. Vidjevši da ima posla sa znalcem, ulični je mudrica ustao i potražio neko mirnije mjesto za "rad". Nakon toga Maitreva je

ostavio na miru ulične proroke. Prepustio se uživanju u razgledavanju hramova i svetišta. Bilo ih je tako mnogo da je uskoro Mai-treyu uhvatio očaj. Shvatio je da neće imati dovoljno vremena da ih sve obiđe. To je bilo po prvi put tijekom cijelog puta da mu je nedostajalo vremena! Razlog za obilazak hramova Maitreva je vidio u svom unutarnjem osjećaju. Još gaje uvijek pratio. Razmišljajući o njemu, sve mu je više postajalo jasno da postoji razlog što gaje Parashara poslao na

put. On bi, ako želi ispuniti zadaću, morao pronaći taj razlog. A gdje će drugdje tražiti nego na mjestima znanja? U hramovima i svetištima obitavali su učeni i mudri ljudi. Možda se u nekom hramu nalazi netko tko će ga nečemu podučiti? Možda je to bio razlog za putovanje? Sresti nekog čovjeka i od njega naučiti neki važni dio znanja, neku mudru pouku ili tajanstveno pravilo iz đjotiša? Tako je Maitreva maštao hodajući ulicama Dwarake, pokušavajući iza svakih vrata ugledati lice tajanstvenog mudraca zbog kojeg je došao u grad. Uskoro je shvatio da bi mogao tako hodati mjesecima a ipak propustiti svog učitelja. I tad ga je uhvatilo malodušje. "Tata", rekao je iznenada zastavši nasred ulice, "kako ću pronaći tog čovjeka?" Bhaskar je začuđeno gledao sina ne shvaćajući o čemu se radi. Uvidjevši da ocu zapravo nije ništa rekao o svojim sumnjama, Maitreva mu je sad ispričao kako traži mudrog čovjeka, možda đjo-tišija, radi poduke. Bhaskar još uvijek nije shvaćao. "Zašto tražiš mudraca? Pa zar ti Parashara nije dovoljan izvor znanja?" "Parashara me potaknuo da idem na put. On nikad ne čini ništa bez nekog dubljeg razloga", odgovorio je Maitreva. "Ah", uzdahnuo je Bhaskar, "mislim da moraš malo popustiti. Zar ne možeš zamisliti daje Parashara želio isto što i ja? Potaknuo te da ideš jer je želio da vidiš malo drugog svijeta, novih lica. Smatrao je da si dovoljno velik da okusiš malo drukčije stvarnosti od one u kojoj si dosad živio. Zar je to tako teško prihvatiti? Mora li iza svega biti neka veća i dublja svrha?" Bhaskar je ove rečenice izgovorio s malo više osjećajnog naboja nego stoje bilo potrebno. Naime, cijeloga života se mučio s tajnom svog rođenja. Prema legendi, njegov otac Kusam morao je naći dječaka koji će ispuniti posebnu svrhu. Tako je i bilo. Bhaskara je Kusaru jednog dana našao u svojoj špilji i usvojio ga. Svi su smatrali da je on ispunjenje legende i taj ga je glas pratio cijelo djetinjstvo. Od njega se uvijek očekivalo nešto posebno. A Bhaskar je, s druge strane, bio sasvim običan čovjek. Nije želio teret ispunjenja neke posebne dharme ili životne zadaće. Što su to drugi više očekivali od njega, to je on od toga više bježao. S vremenom je razvio odbojnost prema traženju "smisla i svrhe" baš u svemu. Zato gaje sinovljeva ustrajnost u tome pomalo smetala. Iako je cijenio znanje i poduku koju Parashara pruža Maitrevi, Bhaskar je ponekad želio da taj stisak malo popusti. Želio je da Maitreva ima normalan život i da barem malo uživa u njemu. Maitreva je promatrao svog oca. On je znao za njegovu situaciju i zbog toga sada nije ništa rekao. Kako da mu kaže da nije u pitanju neko pravilo ili pritisak već njegov unutarnji osjećaj? Možda bi mu trebao reći, ali nekako je osjećao daje bolje šutjeti. Samo je klimnuo glavom. "Možda si u pravu", rekao je. "Možda stvarno pretjerujem." I doista, kad se prepustio jednostavnom i bezbrižnom hodanju ulicama Dwarake, ruku pod ruku s ocem, Maitreva je osjetio dio onog životnog uzbuđenja koje je, kako izgleda, prožimalo sve ljude koje su sretali. Vika prodavača, užurbano kretanje muškaraca i žena, igranje djece između kuća u prolazima i uskim ulicama, naricanje i pjevanje koje dopire iz hramova; sve se to izmiješalo u jednu veliku himnu životu. Maitreva ju je mogao osjetiti. Ali, koliko god se trudio, koliko god se prepuštao, osjećao je kako onaj nemir u njemu još uvijek živi. Nije ga mogao zaboraviti. On je ovdje zbog nekog razloga. Hodajući pored oca, smiješeći se i promatrajući živost jednog od najvećih gradova na svijetu, Maireva je tražio odgovor.

Odgovor se naslućuje

Kao što to obično biva, odgovori dolaze s neočekivanih mjesta. I od neočekivanih ljudi. Maitreva je tražio, gledao i pokušavao shvatiti zastoje poslan u Dwaraku. Očekivao je poruku. Također je očekivao da će je donijeti neki čovjek. Međutim, posljednji čovjek na kojeg bi pomislio bio je njegov prijatelj Vijnan! Nakon što su došli u grad, Vijnan je negdje nestao. Dok su Bhaskar i Maitreva odlazili u obilaske, on je izvršavao svoje obaveze prema rođacima. Budući da je to

podrazumijevalo mnogobrojne posjete, Vijnan je u tome uživao. Posjete su značile nova upoznavanja, a ni svakidašnje gošćenje nije bilo loše. Nakon samo nekoliko dana stekao je nove prijatelje, svoje vršnjake i starije mladiće, s kojima je obilazio "posebna" mjesta u gradu. Maitreya gaje jednom vidio, sasvim slučajno, kako ulazi u zgradu sumnjivog ugleda. Nije ga zanimalo kakvo je to mjesto i što Vijnan tamo radi. Neka mu bude. Dovoljno je odrastao da odgovara sam za sebe. Prošlo je desetak dana i Bhaskar se morao odazvati skupu san-gadija. Oprostio se od Maitreve i otišao unutar kraljevskih palača. Tamo se nalazio hram Surji, bogu Sunca, gdje će sljedećih desetak dana Bhaskar i jesti i spavati. Odnosno, to će činiti ako mu tajanstveni poslovi to dopuste. Maitreva ni ovaj put nije mogao iz A.P.

njega izvući što zapravo rade čuvari svetih posuda i zašto su ovdje. Nije previše ni pokušavao, jer je znao da odgovor neće dobiti. To je bila sudbina njegovog oca. Mogao je, iz znatiželje, ustrajati na pitanjima, ali, znao je da bi tako oca samo stavio na muke, a njemu, Maitrevi, to ne bi koristilo. I tako je prepustio znanje o sangadiju onima koji o tome moraju znati. Očev odlazak mu je ostavio veću slobodu da se kreće kuda god želi. Bio je nazočan meditacijama u hramovima, obilazio je sveta mjesta, slušao recitiranje Veda i bio otvorenog duha za očekivanu poruku. Međutim, ona se nije pojavila. Nije se događalo ništa što bi se moglo nazvati neobičnim ili znakovitim. Maitreva je postajao nestrpljiv. "Zar je moguće da je otac bio u pravu?" mislio je. "Zar sam došao sve dovde, izgubio toliko vremena samo da bih se 'zabavio'?" Iako nije mogao povjerovati u to, vrijeme je neumitno prolazilo i Maitreva nije imao drugog izbora nego da se pomiri sa situacijom. Sve do trenutka kad nije ponovo susreo Vijnana na vratima kuće njegovih rođaka u kojoj su stanovali. Gotovo su se sudarili. Maitreva je izlazio, a Vijnan je trčeći ulazio u kuću. "Oh", rekao je Vijnan gotovo srušivši Maitrevu. "Oprosti, žurim, pa sam trčao... Hej, kako si? Kako ti se sviđa Dwaraka?" Maitreva se, iz njemu nepoznatih razloga, razveselio Vijnanu. "Sviđa mi se", odgovorio je. "Već sam mnogo vidio. Zanimljivo mjesto. A ti? Kako si? Što radiš?" "Eto, nećeš vjerovati", odgovorio je Vijnan, "već nekoliko večeri zaredom odlazim ujedan hram.""Što?" začudio se Maitreva. "Doista ti ne vjerujem." "Znao sam!" nasmijao se Vijnan. "Ali, istina je, vjerovao ti ili ne. Odlazim slušati jednog... jednu... ma, stvarno je posebno." Maitreva je promatrao ozareno lice svog prijatelja. Dobro, mogao je povjerovati da odlazi na sveto mjesto. Zašto ne? Pa i u njemu, usprkos mladosti i želji za životnim uzbuđenjima, postoji duša koja žeđa za znanjem. Možda se ta žeđ sada pojačala? Možda je našao način kako daje utaži? "No, dobro", rekao je Maitreva, "vjerujem ti. Ispričaj mi malo o tome. Kamo zapravo odlaziš?""Pričekaj me malo", dogovorio je Vijnan i pojurio u kuću. Nije ga bilo nekoliko minuta, a zatim se vratio u novom svilenom dho-tiju, tradicionalnoj, ali vrlo skupoj odjeći. Maitreva se nasmijao. "Takav ideš u hram? Obučen si više za zabavu nego za mudrost!" Vijnan je samo kimnuo glavom i uhvatio prijatelja pod ruku. Gotovo gaje povukao na ulicu. "Da. Izgleda neobično, ali istina je. Takva je odjeća uobičajena, ako sije možeš priuštiti." Vidjevši Maitrevin pogled pun nevjerice, Vijnan je nastavio: "Gledaj, mjesto na koje idem je običan hram, ali čovjek...", tu je malo zastao, "...koji je tamo, nije običan. Zapravo, i nije čovjek." Vijnan je završio s tupavim osmjehom na licu."Nije čovjek?" začudio se Maitreva. "A što je onda? Bog?" Vijnanu je trebalo nekoliko trenutaka da otrese osmjeh koji mu je još stajao na licu. "Ne, ne", rekao je. "Zapravo, tko zna... ali nisam to mislio. Nije čovjek, žena je!"Sada je na Maitrevi bio red da se tupavo osmjehne. Nije bilo mnogo žena u hramovima. A nikad nije čuo da se odlazi u hram gledati ženu! "Ti me zadirkuješ, zar ne?" sumnjičavo je upitao. Vijnan je zastao i uozbiljio se. "Ne, ne zadirkujem te." Maitreva ga je pažljivo promatrao. Bilo je nešto na

njegovom prijatelju, nešto zbog čega je njegov unutarnji osjećaj postao jasan i opipljiv. Osjetio je kako mu dah postaje kraći, a srce ubrzava. Možda je odgovor blizu? Ali, Vijnan! Kakve veze ima Vijnan s tim? I kakva je to žena koju njegov prijatelj, devetnaestogodišnjak željan seksa, odlazi gledati u hram!? Neko vrijeme su se samo promatrali, a onda je Vijnan jednostavno rekao: "Možda bi bilo najbolje da se sam uvjeriš. Zašto ne pođeš sa mnom?" I prije nego je Vijnan izgovorio svoj poziv, Maitreva je znao da će na njega odgovoriti pozitivno. Osjećao je to u sebi. Sad, nešto je vikalo u njemu, tvoj trenutak dolazilIpak je malo zastao prije nego je odgovorio. Nije želio pokazati

razinu unutarnjeg uzbuđenja i očekivanja. Ne Vijnanu On bi mogao pogrešno shvatiti. Želio je sačuvati dojam odmjerenosti JPnje nego pristanem", rekao je, "možeš mi li reći ime te žene?" Pa , odgovorio je Vinjan, "znaš kako je s imenima. Mogla bi se zvati svakako. Ali, svije zovu... to i nije ime, više je titula Zovu je zovu je Carobnica."

Trg devet hramova

Vijnan je Maitrevu odveo izvan grada. Zapravo, izvan naseljenog dijela grada. Dwaraka je, bez obzira na to koliko bila gusto naseljena i koliko predstavljala žarište života i događanja, bila u silaznoj putanji. Njezin procvat počeo je prije gotovo dvije tisuće godina, kad je proljetna ravnodnevica prešla iz zviježđa Blizanaca u zviježđe Bika.* Svakako, vrhunac Dwarakine povijesti bio je boravak Krišne, božanskog utjelovljenja, u njenim palačama. To je bilo prije otprilike 750 godina od Maitrevinog vremena, s proljetnom ravnodnevicom na sredini Bika. Računanje vremena prema astronomskim događajima, točnije prema prece-siji, za Maitrevu je bilo vrlo jednostavno. Učio je o tome od malih nogu. Međutim, za većinu njegovih suvremenika znanje o vremenu i kretanju nebeskih tijela bilo je uzvišeno i nedostižno. Usprkos tome, bilo je duboko ukorijenjeno u temelje njihove kulture, pa su se znalci đjotiša, poput Maitreve, visoko cijenili. Krišnin boravak u Dwaraki privukao je mnogobrojne hodočasnike. Na tisuće i tisuće njih slijevalo se u ionako veliki grad.* O objektivnom računanju vremena pomoću precesije i sideralnog zodijaka nasuprot dogovorenom vremenu (poput kršćanskog, kineskog, arapskog itd. brojenja godina) pročitajte detaljnije u knjizi Maitreya.

A.P.

Gradilo se ubrzano: najprije šatori, a onda i čvrste građevine. Ljudi su dolazili, ali su rijetko odlazili. Ostajali bi u Dwaraki, ne bi li bili što bliže božanskoj inkarnaciji. Dwaraka je neobuzdano rasla. Međutim, i božanska utjelovljenja imaju životni vijek. Krišna je napustio svoje privremeno tijelo i to je, tako kažu, označilo početak Kali juge - razdoblja u kojem će znanje o životu postupno nestajati. Parashara je Maitrevu podučio o velikim svjetskim razdobljima ili jugama. Međutim, to naučavanje je bilo objektivno i ponešto drugačije od onog za mase. Naime, Kali juga o kojoj se govorilo trajala je tako dugo (432000 godina) da je bilo besmisleno uopće o njoj razmišljati. Tako duga razdoblja bila su od male važnosti za život pojedinaca, pa čak i za život gradova i država. Mnogo korisnija bila su razdoblja zasnovana na kombinaciji precesije i tamnog Sunčevog pratitelja.* U tom smislu, Dwaraka je doista bila u silaznoj putanji, ali ona neće trajati tako dugo kako se mislilo. U trenutku kad su Vijnan i Maitreva hitali prema hramu u kojem će susresti čarobnicu, rubni dijelovi grada bili su napušteni. Nakon Krišninog odlaska ljudi su se sve više vraćali plodnim dolinama rijeke Sarasvati, ali i rijeke Rase, dolje na jugu. U gradu nije bilo dovoljno hrane za sve, a

prestala je motivacija za širenje. Ipak, Dwaraka je još uvijek bila dovoljno velika. I bit će takva, sve do katastrofalnog potresa koji će je pogoditi za nekoliko stotina godina. Nakon njega uslijedit će plimni val koji će vode oceana valjati stotinama kilometara u kontinent. Već to će biti dovoljno da poruši Dwaraku do temelja. A kad se vode budu vraćale, sa sobom će dovlačiti tone i tone pijeska, zemlje i mulja. Dwaraka će biti zauvijek pokopana. Naravno, ni jedan ni drugi mladić o tome nisu ništa znali. Za njih, to je bila daleka budućnost o kojoj nisu ni mogli razmišljati. Maitreva je radoznalo promatrao kako kuće postaju sve zapu-štenije i siromašnije. Kad je ljudi posve nestalo, a oni su i dalje hodali, osjetio je malu nelagodu."Kamo me to vodiš?" upitao je Vijnana.* Ponovo, o tome pročitajte u knjizi Maitreya. "Ne brini", odgovorio je njegov prijatelj ne osvrćući se. "Malo je neobično sada, ali kad dođemo, sve će biti u redu. Zapravo, mislim da će ti se sviđati. Ima veze s tobom." Maitreva nije dalje ništa pitao. Nije bilo smisla jer Vijnan očito nije bio raspoložen za objašnjavanja, a ionako će vrlo brzo sam vidjeti o čemu se radi. Nije prošlo ni deset minuta, a dvojica mladića stigla su na veliki otvoreni trg. Polako se spuštao sumrak, ali se još uvijek dobro vidjelo. Maitreva je u čudu zastao. Odmah je shvatio zašto je Vijnan napomenuo da ovo "ima veze s njim". Naime, trg je bio okružen s devet velikih hramova. Maitreva je odmah shvatio čemu su ti hramovi služili. Boje i oblici ukrasa na njihovim pročeljima jasno su ukazivali na to kome su posvećeni. "Divno", tiho je prošaptao Maitreva ne mogavši reći ništa drugo."Znao sam da će ostaviti utisak na tebe!" pobjedonosno je rekaoVijnan. "Zovu ga Trg devet hramova." Stajali su ispred devet građevina od kojih je svaka bila posvećena jednoj grahi, jednom prirodnom načelu, utjelovljenom u planetima Sunčevog sustava. đjotiši poput Maitreve, svakodnevno su svoju svijest pretapali s grahama, tumačeći drugim ljudima njihove sudbine i dužnosti. Maitrevino srce divlje je lupalo. Ovo je bio san svakog predanog i iskrenog đjotišija! Mjesto na kojem se, u simboličnom obliku, očituju nebeski putnici! Svaka je građevina bila ukrašena u skladu s planetom koji predstavlja. Dvije središnje pripadale su Surji i ćandri, Suncu i Mjesecu, nebeskom ocu i majci. Njihovi simboli jasno su se isticali ispred ulaza u njih. Također su i boje bile u skladu s njihovima. Iako su zgrade bile stare i već dugo neodržavane, Maitreva je mogao razabrati daje Sunčeva zgrada nekoć bila jarko žuta, a Mjesečeva srebrno bijela. Sa Sunčeve strane bili su hramovi posvećeni Jupiteru i Marsu, a s Mjesečeve hramovi posvećeni Merkuru i Veneri. Saturnov hram bio je nasuprot Sunčevog i Mjesečevog, a oko njega nalazila su se

dva manja i mnogo neuglednija hrama. Maitreva je odmah razabrao da se radi o mjestima posvećenim sjenovitim planetima, mjesečevim čvorovima. Ketu je imao svoje mjesto između Marsa i Saturna, a Rahu između Saturna i Šukre. Na taj način je bio zatvoren puni krug. Maitreva i Vijnan su na trg došli između hrama posvećenog Saturnu i onog posvećenog Rahuu. Maitreva je osjetio snažan poriv da još dugo promatra hramove. Želio ih je temeljito istražiti. U njemu je sve kiptjelo od uzbuđenja. To je bilo pravo otkriće! Tko zna što bi sve mogao pronaći u tim hramovima? Možda čak i neke zapise, stare tehnike, unutarnju spoznaju, izravan kontakt s grahama! Maitrevin um je radio ubrzano, a srce mu se topilo od zadovoljstva. Učinilo mu se da je konačno pronašao razlog svoga dolaska u Dwaraku, razlog zbog kojega je morao trpjeti svu onu dosadu i muke dugotrajnog putovanja. Ipak, pogriješio je. Događaji su se odvijali vrlo brzo. Hramovi posvećeni grahama, koliko god ga oduševljavali i koliko god predstavljali ispunjenje snova kojih čak možda nije bio ni svjestan, bili su prazni. Nekada su brujili od života i to ne samo života ljudi. U njima su, Maitreva je to znao, doista živjele i grahe. Možda ne u tijelima poput ljudskih, ali su živjele. Bile su nazočne, aktivne i stvarne. Sada ih više nije bilo, jer nije bilo pažnje i svijesti koja bi ih prizvala. Gledajući te prazne ljušture,

Maitreva je osjetio poriv da ih, jednom, negdje, možda u dalekoj budućnosti, ponovo ispuni životom. Onim ljudskim i onim nebeskim. Možda će se njegova želja jednom doista i ispuniti. Ali, u tom trenutku, stojeći neodlučan na starom napuštenom trgu, Maitrevu su zahvatili drugi vjetrovi. Začuđen i oduševljen kakav je bio, zbunjeno je dozvolio da ga Vijnan doslovce odvuče do ulaza u drugu zgradu na njihovoj desnoj strani. "Hajde, ti sanjaru jedan", šaptao je Vijnan povlačeći Maitrevu za ruku. "Idemo. Zakasnit ćemo." Maitreva je bio jedva svjestan da se iz polumraka između hramova prema njima kreće sve više ljudi. Svi su hitali prema istom ulazu, prema istoj zgradi. Koliko je bio zbunjen svjedoči i činjenica da nije ni primijetio u koji su hram ušli. U glavi mu se okretao čitav svemir. Ovo je mjesto bilo tako snažno da jednostavno nije mogao misliti o tome. Samo je doživljavao. Bez misli. Međutim, uskoro će početi misliti. Uskoro će mu um vrvjeti od misli jer će se suočiti s jednim od najvećih izazova svog života. Tamo u hramu, u Šukrinom hramu, u venerijanskom ozračju protkanom obećanjima užitka, strasti, senzualnosti i ljubavi, na njega je čekala tajanstvena čarobnica.

7Prvi susret

Prošli su kroz pomalo zapušten ulaz. Hodnik je bio velik i dugačak. čak pomalo nesrazmjerno dugačak u odnosu na veličinu zgrade gledano izvana. Hodajući polagano s drugim ljudima, Maitrevi se činilo kako ulazi u neko začarano podzemno mjesto. Osvjetljenje je bilo ugodno, ali je ipak vladao polumrak. Lica ljudi bila su čas u sjenama, a čas osvijetljena nekom srebrnkastom svjetlošću. Na svim licima bio je osmjeh i toplina. Maitreva se tome isprva začudio, ali je uskoro otkrio da se i sam tako smiješi. Još uvijek pod utjecajem otkrića hramova, prepustio se tijekudogađaja. Ušli su u dvoranu koja je bila blago nagnuta prema dolje, čineći neku vrstu arene. Međutim, nije bilo stolica. Pod je bio drven, a na njemu su čekali jastuci i mali prekrivači koji su služili za sjedenje. Vijnan je Maitrevu poveo sasvim naprijed. Prvi redovi već su bili ispunjeni pa su mladići sjeli na prva prazna mjesta. Ispred njih su bila dva ili tri reda ljudi koji su bili očito zadovoljni mjestima na kojima sjede. Prostor iza njih brzo se popunjavao. Naprijed se nalazila neka vrsta pozornice. Zapravo, kad je Maitreva bolje pogledao, bila je to kombinacija pozornice i oltara. Povišeno mjesto izgledalo je kao da će netko na njemu sjediti. Iza A.P.

toga nalazilo se cvijeće i mnoštvo mirisnih štapića koji su u zrak ispuštali opojan miris. Ozračje je ionako bilo puno mirisa jer su sa zidova visjele lampe u kojima je gorio mirisni vosak. Međutim, usprkos svim tim mirisima, ozračje nije bilo teško. Maitreva je mogao disati punim plućima. Polako, ljudi su se smirili. Negdje otraga još su se čuli šumovi dolaska ljudi, ali i to je postajalo sve rjeđe. Na posljetku, u dvorani je nastala tišina. Maitreva je radoznalo gledao oko sebe. Primijetio je ukrase na zidu. Neki od njih su bili apstraktni. Bile su to nježne vitice koje su se ispreplitale tvoreći gotovo senzualne oblike. Pogled mu je zatim skliznuo na prikaze konja u trku s njegove lijeve strane. Promatrao ih je zadivljeno. Da lije to bilo osvjetljenje ili su te slike - nije mogao razabrati jesu li naslikane na zidu ili na nekom drugom materijalu koji je tamo obješen - izgledale žive? Mogao bi se zakleti da je vidio kako se mišići konja pokreću ispod njihove napete kože. To ga je zbunilo. A onda mu je pogled skrenuo nadesno i u polumraku je razabrao crteže i slike ženskog tijela. I u ovom slučaju su slike imale neke neobične značajke. Ali, to nije bilo isto kao gledati konje u trku i diviti se njihovoj snazi! Maitreva je sada promatrao gola ženska tijela i bio uvjeren da se pomiču tanahnim, jedva vidljivim pozivajućim pokretima. A tamo dalje, u još većem

polumraku, učinilo mu se da vidi i nešto više od golotinje. Žene nisu bile same. Dalje se nije usudio gledati. Zbunjeno, pa čak i pomalo zapla-šeno, odvratio je pogled. U tom trenutku po prvi put se zapitao u kojem je hramu. Iako u to nije bilo nikakve sumnje, trebalo mu je još neko vrijeme da spoznaja dođe do njegove svijesti. Promatrao je ljude i njihovu odjeću, svu odreda nalik Vijnanovoj, skupom svilenom dhotiju. Njegova je odjeća bila obična i vjerojatno najsiromašnija u dvorani. Većina nazočnih zatvorila je oči, dok su na licu zadržali smiješak blaženstva. Maitreva je morao priznati daje i njega zahvatila neka unutarnja ugoda. Mogao je zamisliti kako se prepušta tom užitku, zatvara oči i plovi u neka daleka prostranstva u kojima ga

očekuju nebeska zadovoljstva. Ali, nije tako učinio. Previše gaje zanimalo što će se dogoditi. Osim toga, njegov intelekt je konačno počeo raditi. Nagnuo se prema Vijnanu i šapnuo: "Šukra."Vijnan se prenuo iz svog blaženog drijemeža. "Što?""Šukra", ponovio je Maitreva. "Ovo je Šukrin hram." "Ah", rekao je Vijnan očito nezainteresiran za objašnjenje koje mu je Maitreva ponudio. "Nije važno. Samo uživaj", dodao je. Možda je nešto u tom mirisu, pomislio je Maitreva. Stvarno me opija. Ali, ophrvao se prepuštanju i uporno promatrao pozornicu ispred sebe. Netko se morao pojaviti i razjasniti tajnu ovog sastanka. Tako se i dogodilo. Ali, dogodilo se na način koji gaje potpuno zapanjio. Bio je siguran da nije ni trepnuo, a ipak na, u prethodnom trenutku praznoj pozornici, sada je netko sjedio! Maitreva se trznuo cijelim tijelom i protrljao oči. Želio je laktom udariti Vij-nana, ali je shvatio daje ovaj već otvorio oči i oduševljeno gleda u pridošlicu. To su, ne skidajući smiješak s lica, činili i svi drugi. Maitreva nije imao drugog izbora nego utješiti svoj intelekt, obećavajući mu da će kasnije, sasvim sigurno, otkriti o kakvom se triku radi. U ovom trenutku nije imao objašnjenja. Nije bilo dimne zavjese ili zvuka koji bi odvratio pozornost ljudima i otvorio mjesto za iluziju. čovjek se jednostavno pojavio tamo, ni iz čega, niotkuda! A onda, prešavši preko prve zapanjenosti, Maitreva je polako postao svjestan snažne nazočnosti. Nešto se promijenilo u dvorani. I to nešto nije bilo povezano samo sa čudom dolaska. Sama nazočnost je bila na drugoj razini. Maitreva ju je osjećao vrlo snažno. Osjećao ju je u sredini tijela, u samom srcu. Ali, osjećao je kako se ta silna energija spušta i niže od toga. Nije se ni stigao zapitati što se događa, kad je konačno postao svjestan što mu prenose njegove oči. Ispred njih, na pozornici-oltaru sjedila je najljepša žena koju je Maitreva ikad vidio. Njene oči bile su tamna jezera, a lice odraz čistog noćnog neba. Preko lica A.P.

su joj svjetlucale zvijezde, a osmjeh na licu... za taj osmjeh, pomislio je Maitreva, dao bi i svoj život! Ipak, nešto nije bilo u redu s njegovim očima. Kao da nije mogao vidjeti sve na toj ženi. Kao daje dio nje bio u polutami, u sjenkama, iako je pozornica bila dobro osvijetljena. Naprezao se, ali nije išlo. Štoviše, u jednom mu se trenutku učinilo kako se ona pomiče na neobičan način. Bilo je nešto čudno u njoj. Ni bogato ukrašena odora nije mogla sakriti njene grudi, a opet, Maitreva nije mogao dokučiti zašto izgleda pomalo... pomalo... bilo je to čak teško i pomisliti, ali istina je, izgledala je pomalo dječački. Žena, a opet dijete. Što se to događa, pomislio je Maitreva. Ta se misao odnosila na varljivu sliku koju su mu prenosile njegove inače pouzdane oči, ali i na sve snažniji osjećaj koji se javljao u donjem dijelu tijela. Energija koju je isprva osjetio u srcu, sada se povezala s njegovim preponama. Štoviše, ne samo da je osjećao energiju nego je imao i erekciju! To gaje potpuno zbunilo. Ali, nije imao vremena misliti0 tome jer su ljudi oko njega očigledno doživljavali isto. Maitrevaje odjednom postao svjestan kako većina njih ispušta uzdahe zado

voljstva. Neki su počeli duboko disati, a nije prošlo dugo i začuli suse vriskovi uživanja. Ti su ljudi doživljavali orgazam! Maitreva se očajnički borio protiv prepuštanja osjetima. Za ovo nije bio spreman, to je sigurno! Osvrtao se oko sebe i pokušao vidjeti što se događa. Ali, nije bilo ničeg vidljivog i opipljivog. Skup se nije pretvorio u opću orgiju. Ljudi, i muškarci i žene, i dalje su sjedili, ali su očigledno proživljavali seksualno uzbuđenje i slast jednaku onoj u vođenju ljubavi. Neki od njih već su preživjeli vrhunac1 sada se pomalo omamljeni smjestili u poluležeći položaj. Njegovprijatelj Vijnan pored njega, bio je u ekstazi. Nakon nekog vremena, uz velike Maitrevine muke da se održi pri onome što je on smatrao pod zdravim razumom, "pritisak" uživanja je prošao. Na dvoranu se još jednom polako spustila tišina.A onda je čarobnica progovorila po prvi put. "Ljubljeni moji", rekla je glasom kristalno bijelim poput nedirnutog snijega s Himalaja. Maitreva je zadrhtao. "Ljubljeni moji, ponovo ste me osjetili. I bez riječi, i bez dodira, ja mogu doći do vas. Mogu doći do najskrivenijih i najtajnijih dijelova vaše duše. Ja sam vaša želja. Ono sam što vas pokreće i nadahnjuje. Ponovo ste došli večeras, i ponovo ste me osjetili. Osjetili ste kako ulazim u vas i kako se pretapam s vama. To mogu učiniti bilo kada, toga ste svjesni? Mogu to ponavljati zauvijek, do kraja ovog svemira, tako dugo dok vi to želite." Glas čarobnice bio je tako mekan, sladak i dubok, da je Maitreva pomislio kako bi ga mogao slušati zauvijek. Počeo je shvaćati zašto je Vijnan umjesto na uobičajena mjesta zabave počeo dolaziti ovamo. Međutim, istodobno sa slatkoćom, Maitreva je osjećao i oprez. Bilo je neke skrivene prijetnje u glasu ove žene-djeteta-muškarca ispred njih. Kao da potvrđuje njegove misli čarobnica je nastavila: "Ali, ljubljeni moji, iako vam želim pružiti užitak veći od bilo čega o čemu ste do sada sanjali, budite oprezni! Znam da će mnogi od vas dolaziti samo zbog toga. Međutim, molim vas, slušajte pažljivo o čemu govorim. Slušajte pažljivo i učite. Jer, ako budete ovdje samo zbog užitka, a propuštate moju dublju pouku, nećete dobro završiti. Užitak može zavesti. Užitak vas može zarobiti. Vrlo lako možete postati njegovi robovi." Maitreva je ukočeno slušao. Koliko njih, pomislio je gledavši uglavnom mlada lica oko sebe, stvarno čuje ovo što čarobnica sada priča? Koliko njih jednostavno prelazi preko toga i čeka sljedeće čudo, sljedeći val orgazma? Pomalo tupi smiješak blaženstva na licima većine nije ostavljao mnogo nade. "Ja ću vas uvijek pozivati", nastavila je čarobnica, "ali vi ste ti koji morate odabrati pravi put. Ako pogriješite, mene neće stići loša karma jer sam vas upozorila. Upozoravam vas svaki put. Osim toga, moja je narav takva. Pokazujem put do istine i slobode koji prelazi područjem životne vedrine, sreće i zadovoljstva. Moj put je put do čarolije. Najljepši, ali možda i najopasniji put koji postoji." uarobma

A.P. fo

Sada je Maitreya živnuo. Nakon početnih šokova, ovo je već bilo njegovo područje. Zanimalo gaje što će čarobnica dalje reći. A ona je nastavila pričajući o putu ispravnog djelovanja. Njene riječi mogle su se smjestiti na bilo koji skup mudraca ili rišija. I tamo bi bile dobrodošle. Ništa u njima nije bilo što bi poticalo na iskorištavanje drugih ili ropstvo osjetilnim užicima. A opet, zbog okolnosti u kojima su izgovorene i zbog same činjenice da ih je izgovorila ona, čarobnica, te su riječi u sebi skrivale neku tajnu. Tajna je plutala oko njih i iznad njih. Tajna se uvlačila u Maitre-yinu dušu i koliko god ga plašila, počeo je osjećati da mu se sviđa. Da, sviđalo mu se to što je slušao. Ali, kako da pomiri sadržaj onog što je čuo i usta koja su tu mudrost izgovorila!? To su bila usta koja je Maitreya, koliko god mu to bilo

teško priznati, jednostavno želio poljubiti. Želio je piti te riječi izravno iz njih! Želio je preskočiti zvuk, preskočiti ljude i utopiti se u nektaru blaženstva za kojeg je znao da leži upravo tamo, na čarobničinim usnama. A te su usne, nježno i puteno, dalje izgovarale riječi mudrosti. Govorile su o sudbini i evoluciji. Govorile su o stvaranju. I pogađale su Maitreyu ravno u dušu. "Svi su ljudi stvaratelji i moraju sudjelovati u stvaranju svijeta zajedno s Bogom. Zbog toga svaki od nas ima neku posebnu zadaću. Nemamo izbora oko toga hoćemo lije ili nećemo izvršiti. Na posljetku ćemo je izvršiti, to je sigurno. Ono oko čega imamo izbora je način na koji ćemo je izvršiti. Nudim vam najradosniji i najsretniji način za to. Nudim vam put do prosvjetljenja popločan igrom i zabavom. Da biste njime koračali, morate upoznati užitak, ali ga morate naučiti smjestiti na pravo mjesto. On ne smije gospodariti vama, već vi njime." U tom trenutku, Maitreya je gotovo zaboravio zbunjenost početnog iskustva. Slagao se s onim što je čuo. čarobnica je, na neki svoj način, ipak govorila o stvarnosti. Nije veličala privid. No, zatim su došle riječi koje su ga ponovo zbunile. "Na tom putu, najvažnije što ćete naučiti je umijeće čarolije. Zato me zovu čarobnicom, zar ne? Ali, ja nisam samo čarobnica,

ja sam učitelj čarobnjaka!" A zatim se nasmijala. Nasmijala se izazovnim glasom, punim zadirkivanja. Maitreya je bio siguran daje u tom trenutku njen pogled bio uperen izravno u njega. Međutim, na njezin smijeh odgovorili su ljudi svojim smijehom. Smijali su se kao da razumiju. Maitreya je sumnjao. Ponovo gaje obuhvatila nelagoda. "Točno, i vi možete postati čarobnice i čarobnjaci. Potrebno je samo smjestiti stvari na pravo mjesto i iskoristiti ono što vam je dano po rođenju. Gledajte!" Zatim je ispružila ruku, a na njenom dlanu je zasjalo svjetlo. Maitreya se, poput svih drugih, nagnuo naprijed. Zvijezda na dlanu čarobnice počela se lagano uzdizati, a zatim je u blijesku svjetlo iz nje preplavilo dvoranu. Maitreya je morao zatvoriti oči. Kad ih je ponovo otvorio, pozornica ispred njih bila je prekrivena blještavim dijamantima. čarobnica je ustala i stajala iznad njih. Dijamanata je bilo toliko da su joj dopirali do gležnjeva. Uza svo to blještavilo, Maitreya nije mogao ne primijetiti ljepotu njenih bosih stopala kojima je blago razgrtala dijamante. Ljudi su u čudu gledali. Nemali broj njih želio je posegnuti za blagom i barem nešto od toga sakriti u svojoj odjeći. Ipak, čudom možda većim od samog pojavljivanja dijamanata, nitko to nije učinio. čarobnica je imala kontrolu. Maitreya nije bio oduševljen razvojem situacije. činilo mu se da između riječi mudrosti nema mjesta za jeftine trikove. Dijamanti sigurno nisu pravi, a i da jesu, čemu to? Nelagoda je u njemurasla. Kao da čita njegove misli, čarobnica je nastavila: "Prividi ovog svijeta mogu vas ispuniti zadovoljstvom, ali vas mogu i uništiti. Pitate se jesu li dijamanti pravi ili nisu? A ja se pitam tko je 'praviji', dijamanti ili vi? Pitam se, jeste li vi 'pravi'?" Izgovorivši to, čarobnica je izgubila svoju blagu ženstvenost. Izgledala je prijeteće. Maitreya nije bio siguran, ali učinilo mu se da joj je lice postalo malo grublje. Bilo je još uvijek lijepo, ali sada više dječački, čak više muško. Da im se otprve pokazala takva, Mai-

I

A.P,

treva bi pomislio da je pred njim neki zgodan muškarac. Prema njemu nije osjećao isto kao i prema ženskom licu Carobnice. Sve je manje i manje bio oduševljen okolnostima u kojima se našao. "Svaki od vas je došao po nešto", promijenila je čarobnica temu. "Svatko od vas će dobiti upravo to po što je došao. Budite mudri i iskoristite to dobro. Doći ćete ponovo, svi vi, znam to dobro. I ja ću biti ovdje, dok ne ispunim svoju svrhu. Jer, i ja sam ovdje zbog nekog razloga. Vas ću podučiti

usput. Ili zavesti usput, kako već odlučite. Ali, ovdje sam zbog... ovdje sam zbog..." I tada se nešto dogodilo s čarobničinim glasom. Baš kao što prije nije bio siguran vidi li je dobro, Maitreva je sada postao nesiguran u ono što čuje. Njezin je glas dopirao do njega, ali značenja su se nekako gubila. Odjednom, kao daje prestao ulaziti u njega kroz uši. Osjetio gaje izravno u sebi! Osjetio je kako čarobnica govori u njemu! Nije više bio siguran čuju li ostali to što i on čuje. A čarobnica je sada sasvim očigledno zurila u njega stoje pojačalo dojam unutarnjeg slušanja. "...ovdje sam zbog... ovdje sam zbog... tebe!" rekao je njezin glas u njegovoj glavi. Da nije bilo drugih ljudi oko njega, Maitreva bi se zakleo da je istodobno uperila svoj prelijepi prstić prema njemu. "Točno, ljubljeni moj, zbog tebe", nastavila je. "Moram te podučiti mnogim stvarima. Ali rekli su mi da ćeš se opirati. Vidim da to činiš vrlo dobro. Opireš mi se." Maitreva je drhtao cijelim tijelom. čarobnica je nešto govorila cijelom skupu. Ali, to nije bilo ono što je on čuo! Pogledao je Vijnana. Njegov je prijatelj bio zadubljen u čudo ispred sebe i nije imao pojma što se događa Maitrevi. "Točno, opireš se", nastavio je glas u njemu. "Razumijem te, ali nemoj da te zavede površina. Pa, cijela moja poduka sastoji se u tome da razotkrijem privid očitovanja i stvarnost dublje istine. Naučit ću te mnogim tajnama, mladiću. Ali, potrebna mije i tvoja suradnja. Zato, ne opiri se, čuješ li!" Ali, Maitreva se opirao. Opirao se svim svojim bićem. Sve se u njemu bunilo. Nije razumio! Nije razumio što mu se događa, i

najvažnije, nije razumio zašto mu se to događa. "Zašto?", ponovio je zavodnički glas, "Zar doista ne znaš? Ti si ja, ja sam ti, to si već do sada morao naučiti. Ali, ti moraš proći mnoga iskustva dok to ne shvatiš u potpunosti. Moraš mnogo toga doživjeti dok ne shvatiš tko sam ja." Taj ja, osjetio je Maitreva, nije bio izgovoren kao, ja čarobnica, već kao ja, ona koja jesam, koja postojim."Ti, ti..." počeo je mucati Maitreva, "zašto, ti..." "Zašto sam došla?" začuo je odgovor. "Na posljetku, kad naučiš što je potrebno naučiti, ti ćeš shvatiti tko sam ja, ti ćeš stajati na mome mjestu i raditi to što radim ja. Ti ćeš biti čarobnica!" To je bilo previše za Maitrevu. Nešto se u njemu pobunilo. Nešto nije izdržalo pritisak i on je eksplodirao. Možda je vrisnuo, a možda i nije. Možda je odgurnuo ljude oko sebe, a možda i nije. Vjerojatno je bezglavo istrčao van iz hrama. Kasnije, kad je razgovarao s Vijnanom, ovaj se nije ničeg sjećao. Znao je samo da, kad je sve završilo, kad je čarobnica otišla, nije bilo ni Maitreve. Našao ga je kod kuće, u krevetu, kako spava i teško diše oznojena čela. Sljedeća tri dana Maitreva je bio bolestan. Nepoznati uzrok, rekao je liječnik. Mirovanje i sve će najvjerovatnije proći samo odsebe. Ono čega se Maitreva sjećao bio je svježi noćni zrak. Nije znao kako je izišao iz Šukrinog hrama. Stajao je na Trgu devet hramova i držao se za želudac. Kleknuo je i povratio. Zatim je legao na leđa raširenih ruku i nijemo se zagledao u vedro noćno nebo. Neko vrijeme je tako ležao. Sjećao se nekih kretnji na nebu, nekog crvenkastog i zelenog sjaja. Također, bile su i neke slike, ali njih se nije jasno sjećao. A zatim se našao u krevetu svoje sobe kod Vijnanovih rođaka. Dugo je sanjao nepovezane snove. U njima je posjetio svoju kuću na obali rijeke Sarasvati. Vidio je svoje dvije majke Tarapati i Utapati kako mirno sjede ispred vratiju i mašu mu rukom. Zatim je otišao svom učitelju Parashari. Nije mu stigao ništa ni reći, a ovaj gaje već otpustio sa smiješkom, požurujući ga da se vrati. Bilo je još slika. Neke su bile neugodne. Vidio je veliku kobru kako ga u svojim ustima nosi preko rijeke vremena. To gaje užasnulo, ali na neki način i smirilo. Vidio je također i neke slike iz nekih drugih mjesta i vremena koje nisu pripadale njegovom svijetu. Tih je slika bilo najviše. Ali, nije ih razumio pa ih se nije ni sjećao. Međutim, što god sanjao, gdje god u tim snovima bio, s njim je bio i ženski lik kojeg nije mogao

zaboraviti. Stalno gaje pratio, bio uz njega. Najprije ga se pokušavao otresti, a zatim gaje prihvatio pa čak dozivao njeno ime. Vijnan mu je kasnije rekao da je tijekom tri dana svoje bolesti stalno buncao i nešto govorio. Govorio je tiho, tako da se njegov prijatelj jednom nagnuo nad njega ne bi li čuo o čemu priča. "Nisam ništa razumio", rekao mu je, "samo jednu riječ koju si stalno ponavljao."Maitreva nije morao pitati koja je to riječ bila. Znao je. Za svaki slučaj Vijnan mu je rekao: "čarobnica, čarobnica, čarobnica... to si ponavljao. Neprestano. Tri puna dana."

8Venerini snovi

Bhaskar se već petnaesti dan nije vraćao iz palača Dwarake. Nije bilo načina da se dopre do njega, a ni da se sazna koliko će još trajati skup čuvara svetih posuda. Maitreva je bježao. Bježao je od sebe samog, od svojih misli i osjećaja, a najviše je bježao od snova koji su ga, kako mu se činilo, počeli progoniti i danju. Ulice grada bile su mu preuske i ispunjene s previše ljudi. On je želio samoću. Očajnički je želio mir zelenih obala svoje rijeke i udobnu utjehu Parasharinog učilišta na uzvisini iznad njih. Ali, nije mogao otići bez oca, čak i daje to htio. Prijevoznici koji će ih odvesti natrag također su čekali završetak skupa, a pješke se, u stanju u kojem je bio, ne bi usudio krenuti. Vijnana je izbjegavao. Nije želio znati što radi i ide li još u Šu-krin hram. Kad se oporavio od svoje tko zna čime uzrokovane bolesti, Vijnan je pokušao razgovarati s njim. Ali, Maitreva je bio šutljiv i razgovor nije ništa razjasnio."Što se dogodilo, Maitreva?", pitao ga je prijatelj. "Zašto si izišao prije završetka? Zar ti se nije svidjelo?" Maitreva je samo slegnuo ramenima i šutio. "Nisam ni primijetio kad si izišao", rekao je Vijnan, a onda sa smiješkom dodao: "A i da jesam, sumnjam da bih mogao poći za

>ca

A.P.

tobom!" Maitreva nije odgovarao. Znao je da Vijnan govori istinu, koliko god se šalio. Carobnica je doista imala začudan utjecaj na ljude. Maitreva je vjerovao da Vijnan doista nije vidio njegov izlazak jer je bio u nekom svom svijetu punom blaženstva u koji su ga dovele čarobničine riječi. Njegovi vlastiti utisci bili su toliko jaki da o njima isprva nije mogao ni misliti, a kamoli razgovarati. Nakon nekoliko dana, kad se malo smirio i njegov um ponovo preuzeo kakvu-takvu kontrolu, ipak je porazgovarao s Vijnanom. Imao je neke svoje teorije o tome što se dogodilo, ali ih je želio potvrditi. "Vijnane", rekao mu je jednog jutra susrevši ga na doručku, "reci mi, sjećaš li se što se događalo neposredno prije nego sam izišao?" Vijnan ga je upitno gledao. "Pa, ništa", rekao je, "uobičajeno. Sjedili smo. Ona je govorila..." "E, to me zanima!" prekinuo ga je Maitreva. "O čemu je govorila?""Kako to misliš?" bio je zbunjen Vijnan. "Da li se sjećaš o čemu je Carobnica govorila prije nego sam ja izišao?" Nakon malo razmišljanja, Vijnan je rekao: "Govorila je o užitku i vrijednosti užitka u duhovnom razvoju." Nakon male stanke dodao je: "čini mi se." Maitreva gaje promatrao. Njegove sumnje su postale konkret-nije. "Želiš li reći", započeo je, ali je zbunjeno zastao. "Želiš li reći... da se nije obraćala nikome posebno?" Sada je bio red na Vijnana da se zagleda u Maitrevu. "Kako to misliš?" "Pa, tako", odgovorio je Maitreva. "Nije govorila nikome osobno? Mislim... obratila se,

razgovarala s nekim pojedinačno..." "Ne", bio je odlučan Vijnan. "Nije. Govorila je svima. Kao i uvijek, govorila je..." iznenada je zastao i glasno se nasmijao. "Ah,

sada shvaćam! Ti misliš da je govorila tebiV Maitreva je gledao u pod. Nije se usudio izreći to što je mislio. Ali, Vijnan je imao pravo. Kako bi bilo moguće da tamo, usred predavanja, predstave ili što je to već bilo, Carobnica razgovara samo s njim i to pred svima? Doista je bio naivan. "Zavrtjela ti je glavom, zar ne?" nastavio je Vijnan šaleći se. "Ali ne brini, nisi jedini kojemu se to dogodilo. Mnogi se zaljube u nju i smatraju da ona ima s njima nešto posebno. Pričaju da su vidjeli nešto što mi drugi nismo. Kao da ionako nema dovoljno čuda oko nje! Poslije ispadne da su samo maštali i sanjali. Ne brini, doista. Proći će to." Maitreva nije ništa rekao. Tužno je slušao prijateljeve riječi. Osjećao je da se tako i dogodilo. Sve je to bilo u njegovom umu. Drugi nisu čuli kako se Carobnica obraća njemu. Štoviše, točno je mogao odrediti trenutak kad je prešao iz "zajedničkog" doživljaja, u "osobni" doživljaj. Vijnanove riječi ga nisu začudile. Ono što Vijnan nije znao, a stoje zapravo najviše mučilo Maitrevu bila je činjenica da takav "osobni" doživljaj nije manje stvaran od onog zajedničkog. Bilo to u njegovom umu ili ne, vidjeli to drugi ili ne, ono što je Maitreva doživio bilo je stvarno poput kreveta u kojem je spavao ove noći. Njegove je misli prekinuo Vijnan neizbježnim pitanjem: "I onda? Idemo li večeras ponovo?" Bio je siguran u potvrdan odgovor, ali Maitreva je samo ustao, hladno ga pogledao i rekao: "Ni slučajno!" Zatim je izišao u još jednu besciljnu šetnju gradom. Vijnan se nije obazirao na Maitrevine mušice. "Neka mu bude", mislio je. "Ionako je čudan. Neka se sam vadi iz svoje kaše." A Maitreva je upravo to pokušavao. Trudio se koliko je mogao da razumije što mu se dogodilo. Tisuću puta promišljao je riječi koje je čuo od čarobnice. Većina njih bila je mudra i on bi ih rado potpisao. Ali, sve ono drugo? čemu, na primjer, ono seksualno iskustvo na početku, izazvano ničim drugim nego pojavom te osobe? Jeftino, jeftino, uvjeravao je sam sebe Maitreva. Ali najviše Caro i)n/coi

A.P.

ga je boljelo to što su mu se usprkos toj "jeftinoći", misli stalno vraćale upravo na to. Nije se usudio sam sebi priznati, ali sviđalo mu se to što je doživio. Štoviše, želio je to ponoviti! Ali, čim bi se pojavila takva misao, odmah bi je odbacio kao grijeh. Duhovnost zahtijeva čistoću. Ovo nije čistoća, mislio bi. A opet, ako nije, zašto ga tako privlači? Razmišljao je o mnogim stvarima. Razmišljao je o svakoj riječi koje se mogao prisjetiti. Primjerice, što je značila rečenica da je "ona ovdje zbog njega"? Postoji li neki poseban razlog što se čarob-nica pojavila u Dwaraki baš onda kad je on bio ovdje? Ili tako nešto čuju svi kojima, kako kaže Vijnan, čarobnica zavrti glavom? Možda je i tako. Ali, bilo je nekih tanahnih nijansi značenja u čarobničinim riječima koje su nametale drukčije zaključke. "Ti si ja, ja sam ti" rekla je. Značenje toga sijevnulo je Maitrevinim umom jednog popodneva kad je zastao pred trgovinom skupocjenim tkaninama. Gledao je kako trgovac slaže tkaninu prema podrijetlu i nijansama boje. Od sličnog materijala je Vijnanov dhoti, pomislio je najprije Maitreva, a onda su mu misli brzinom munje krenule prema zaključku. Šukra! To je to! Sve u tom hramu povezano je s njom. A i sama čarobnica vjerojatno je Šukrina svećenica. Samo, Šukra ima mnoga značenja. Pitanje je koje od njih koristi čarobnica u svom životu. Ono što je vidio ukazivalo je da joj nisu strane iznimne moći te tajanstveni i magijski utjecaj na druge ljude. Međutim, u tim okvirima, njena rečenica daje "ona on, a on ona" ima smisla! Natalna karta

Maitreve jasno otkriva posebno značenje Šukre. đjotiš kaže da Šukra prilično oblikuje njegovu narav, postupke i sudbinu. Shvativši to, Maitreva je također shvatio da ne smije olako primiti ništa što se dogodilo u hramu. Očigledno je da sve ima svoju simboliku i da ta žena, ili muškarac, podsjetio se Maitreva s dodatnom zbunjenošću, točno zna što radi. I taman kad je Maitreva nakon nekoliko dana pomislio da polako dolazi na trag objašnjenja onog što mu se dogodilo, počeli su snovi. Takve snove nije imao nikada. Možda je to bilo zato jer nije

imao iskustva. A možda su i oni bili dio procesa koji je započeo njegovim upoznavanjem čarobnice. U snovima je bila naravno ona. Sanjao ju je uvijek kraj vode. Promatrao ju je kako prilazi oceanu. Graciozno bi se sagnula i rukama dodirnula površinu. U tom trenutku iz njene bi ruke izišlo tisuću iskara. Nasmijala bi se i uspravila. Zatim bi polako, kao da uživa u tome, počela skidati odjeću sa sebe. Njezin je sari bio u dva dijela, stoje bilo neuobičajeno. Najprije je polako odmotala gornji dio, leđima okrenuta Maitrevi. On bi počeo drhtati i želio se sakriti. Ali, nije imao kuda. Nije bilo nikakvog zaklona. Nikakve stijene, drveta, baš ničega. Samo pijesak i more. Ona je znala daje on promatra. Nije se okretala prema njemu, ali tu i tamo bi, iza slapa tamne kose, Maitreva ugledao bljesak njenog oka. Sada se okrenula postrance. Jednom je rukom prekrila grudi, a drugom je mazno prelazila preko golog trbuha. Zabacila je glavu i spustila drugu ruku. Grudi su joj bile poveće, ali čvrste. Maitreva je u snu znao da takve sigurno nisu bile kad ju je vidio u hramu. Ne bi ih mogla sakriti iza odjeće. Ali sada su bile tu i mamile ga. Vukle su iz njega neku skrivenu želju. Kao da je vidio kako iz napetih bradavica izlazi energetska struja koja gaje privlačila jače od bilo čega što je do sada iskusio. Želio joj je prići. Želio je dodirnuti te grudi rukama i usnama. Želio je piti život s njih. Ali, nije se usudio to učiniti. Kao začaran promatrao je ženu-boginju na obali oceana. A ona je nastavila svoj spori ples otkrivanja. Jednim pokretom ruke odbacila je donji dio tkanine u koju je bila umotana. Kad je iskoračila iz nje svojim je pokretima podsjetila Maitrevu na zmiju koja, svježa i pročišćena izlazi iz svoje stare kože. Iako neobična, ta ga je zamisao dodatno uzbudila. A uzbuđivalo ga je i ono što je vidio. Obline njenog tijela bile su neusporedive ni s čim dosad ugledanim. Maitreva je vidio crteže ženskih tijela, ali ništa od toga ga nije moglo pripremiti na dubinu ljepote o kojoj je sanjao. Njena su bedra bila poziv. Njena stražnjica, znao je, savršeno mjesto za njegove ruke. A prijelaz od trbuha do venerinog brijega, kojeg je AP./Cezde,

ugledao samo u izmaglici, dok je zakoračila u more, bacio gaje u ekstazu. Ponekad, snovi bi tu prestajali, a Maitreva se budio uzbuđen, ali i bijesan na sebe što mu se opet događa ono što ne želi. Ali, kako ne želiš, korio je sam sebe, kad si uspaljen poput pastuhai Njegov nabrekli ud jasno je izražavao njegovu želju. Mogao je on to poricati tisuću puta. Zelja je bila tu. A što je još gore, to nije bila samo želja tijela, već i želja duše. Nakon takvih noći, Maitreva je bježao još jače i još dalje. Hodajući napučenim ulicama, a opet usamljen, lutao bi gradom sve do rubova nenaseljenih dijelova. Zbog svoje muke je izbjegavao Trg devet hramova iako gaje upravo on, u smirenijim trenucima, jako privlačio. Želio gaje bolje istražiti. Ali, nije se usudio otići tamo. Razlog je bio taj što je postojala mogućnost da sretne nju. A Maitreva nije znao kako bi se tada ponašao. Ne, još nije bio spreman da je ponovo sretne. A možda nikad neće ni biti. Međutim, njegov najveći strah ostvario se vrlo brzo i to ne na Trgu devet hramova. Hodajući nekom uskom i dugačkom ulicom koja je u tom trenutku bila pusta, odjednom je na njenom kraju ugledao blijesak ženske haljine. Iz nekog razloga to gaje privuklo mada inače uopće nije obraćao pozornost na događaje oko sebe. Da bi bolje vidio morao je zastati jer je sunce na zalasku bacalo svoje zrake točno njemu u oči. Na kraju ulice, doista je stajala neka žena. Naprežući se i štiteći oči rukom, Maitreva je pokušao razabrati tko je to. Odmah je pomislio na čarobnicu, ali nije bio siguran. Oklijevao je. Nešto u

njemu govorilo mu je da joj priđe, ali se nešto jednako tako jako bunilo protiv toga. Zato je samo stajao i čekao. Osim toga nije bio siguran da lije to stvarno ona ili nije. A onda se žena pokrenula. Mahnula mu je rukom u pokretu sličnom pozivanju, a zatim jednostavno nestala u nekim vratima na lijevoj strani. U tom trenutku Maitreva je postao siguran daje to ona. Istodobno postao je siguran daje želi slijediti.Potrčao je i učas se našao kod vratiju kroz koja je prošla. Bila su

to neugledna, obična kućna vrata. Ipak, nešto je na njima bilo čudno. Maitreva je posegnuo rukom ne bi li ih otvorio, a zatim je usred pokreta zastao. Ako sada otvoriš ova vrata, rekao je neki glas u njemu, povratka više nema. Povratka više nema, ponovio je Maitreva u mislima. Da, znao je to. To je bilo logično. Došao je trenutak izbora. Mogao je duboko udahnuti, smiriti se, i polako se vratiti sobi u kući Vijnanovih rođaka. Njegov otac Bhaskar doći će za koji dan. Nakon toga otputovali bi kući i on, u to je bio siguran, više nikad ne bi vidio čarobnicu. Također, nešto mu je govorilo daje više nikad ne bi ni sanjao, a ubrzo bi prestao misliti o njoj i zauvijek je zaboravio. Druga mogućnost je prolazak kroz ova vrata. Poći za čarobni-com. Razumjeti je. Proživjeti je. Što će se događati dalje, to Maitreva nije znao. Ali, kao što je glas rekao, u tom slučaju povratka više nema. Maitreva je stajao tako nekoliko dugih trenutaka, a zatim duboko udahnuo, smirio se, ispružio ruku i polaganim pokretom otvorio vrata. A.P.

Zavođenje

Kao stoje i očekivao sljedeći je korak bio korak u drugi svijet. Kuća u koju je ušao nije bila poput Šukrinog hrama, a opet je sve u njoj odisalo istim duhom. Umjesto teških i raznobojnih ukrasa, zidovi su bili snježnobijeli. Pod na kojeg je zakoračio bio je prekriven nekim neobičnim svijetlim kamenom. Pogledavši u njega uplašio se da će pasti. S poda su ga promatrali mnogobrojni odrazi njega samog. Raznobojni, blještavi i... različiti. Zastao je promatrajući uznemirujuću igru svjetla ispod svojih nogu. Najmanji pomak očiju, ili samo treptaj, promijenio bi sliku i strukturu poda. "Kako ću prijeći preko ovoga?" pomislio je Maitreva. Ali, prešao je. U tome mu je pomogao poziv koji je došao iz sobe ispred njega. "Dođi", začuo je glas kojeg bi prepoznao među milijunima drugih. "Zašto stojiš vani? Dođi i sjedni pored mene." Maitreva je poslušno prekoračio preko klizećeg svjetla ispod sebe i ušao u prostoriju u kojoj gaje čekala čarobnica. Ovaj put izgledala je mnogo "običnije". Nije bilo posebnog hramskog osvjetljenja, a ni ozračja u kojem ju je Maitreva prvi put ugledao. Možda je ponovo očekivao isti doživljaj pa se sada iznenadio svakidašnjim utiskom. Sjedila je na jastucima prosutim na drvenoj klupi. Odjeća koju je nosila bila je bijela, s jednostavnim

srebrnim vezom oko krajeva rukava i ovratnika. Maitreva nikad prije nije vidio takvu odjeću. Bolje bi pristajala muškarcu nego ženi, ali sad je već znao da čarobnica ima neobičnu sposobnost da zbunjuje svojim izgledom. Zbunjuje, da, ali i privlači! Ako je u hramu izgledala kao zavodnica, sada je izgledala nevino i čisto poput mlade djevojke. Koža joj je bila bijela i nježna, a kosa nije izgledala tako tamna. Ispod glatkog čela promatrale su ga krupne i snene smeđe oči. Kako je lijepa, pomislio je Maitreva osjećajući slabost u koljenima. Ona se nasmiješila kao daje čula njegove misli. Pokazala mu je rukom na drugi kraj klupe pozivajući ga da sjedne. Maitreva je to sa zahvalnošću učinio. čarobnica je šutjela dajući Maitrevi vremena da se prilagodi situaciji. Soba je bila jednostavno namještena. Osim široke klupe s raznobojnim jastucima na kojoj su sjedili, nije bilo mnogo namještaja. U kutu sobe nalazio se mali oltar s kipom Sive i Parvati u ljubavnom zagrljaju. Ispred

njih gorjela je uljanica. Nekoliko mirisnih štapića pored nje stvaralo je blagu izmaglicu svojim dimom, pa je izgledalo kao da se isprepleteni udovi dvaju božanskih ljubavnika pokreću u senzualnom plesu spajanja. Ali, to je bilo sve što je Maitrevu podsjećalo na iskustvo iz hrama. Ostatak sobe bio je neutralan, pa čak i asketski. Drveni pod bio je čist, ali neukrašen. Na zidu je bilo nekoliko stiliziranih crteža koje Maitreva nije mogao prepoznati. Na niskom stoliću s lijeve strane klupe nalazilo se nekoliko pladnjeva sa slatkišima i vrč pun neke crvenkaste tekućine. Bilo je toplo, ali ne prevruće. Prešavši pogledom po sobi, Maitreva se konačno zaustavio na osobi pored sebe. čarobnica je sjedila blago zavaljena i poluokre-nuta prema njemu. Jednu nogu je povukla na klupu skvrčivši je, a drugu je lagano njihala bezbrižnim pokretima. Gledajući je tako snažno gaje podsjetila na malu djevojčicu koja očekuje dobru zabavu. Ni traga tajanstvenoj i strašnoj "čarobnici"! I doista, izraz njenog lica bio je tako bezazlen i tako zaigran da Maitreva nije A.P.

mogao a da se ne nasmiješi. Na njegov osmjeh ona je uzvratila zvonkim smijehom i učas su se oboje smijali. Usprkos uzbuđenju i strahu Maitreva je ipak bio mladić. U njemu nije bilo težine i tuge odraslog čovjeka. Iskoristio je izlaz u vedrini koju mu je ponudila. Kad su se prestali smijati, čarobnica gaje lagano dodirnula po ruci i rekla: "Vidiš, tako je mnogo bolje. Inače si previše ozbiljan. Od te ozbiljnosti ne vidiš dobro stvarnost oko sebe." Maitreva je kimnuo potvrdno glavom još uvijek razdragan od zvonkog smijeha koji gaje cijelog ispunio. Ali, s njenim dodirom u njemu se ponovo pokrenula oluja. Došao je mučen snovima i žudnjama za njom. A evo je sada, sjedi pored njega i smije se s njim kao da mu je najbolja prijateljica iz djetinjstva i kao da njihove duše i tijela nisu sposobne za "grješne" misli o užitku, ljubavi i seksu. Da bi stvar bila još gora, dodirnuvši ga, približila mu se dovoljno da osjeti njezin miris. Njena se košulja malo razdvojila kod ovratnika i iz njene je unutrašnjosti do Maitreye stigao poziv jači nego ikada prije. Na svoje zaprepaštenje Maitreva je ponovo otkrio daje uzbuđen. S uzbuđenjem se vratila i zbunjenost kao i želja da razriješi situaciju u kojoj se našao. "Tko si ti?" upitao je povukavši se na svoju stranu klupe. Ne skidajući osmjeh s lica čarobnica se također odmakla odnoseći sa sobom uznemirujući miris želje. "Mislim da si do sada to već trebao shvatiti", rekla je odmjereno. "Ali, ako nisi, možda ću ti kasnije odgovoriti na to pitanje." "Zovu te čarobnica", nastavio je Maitreva pokušavajući iza riječi sakriti zbunjenost. "Vidio sam te u hramu. Bilo je... zanimljivo, ali bojim se da mi se nije svidjelo." "Ne?" rekla je čarobnica namještajući se na jastucima i pokretima tijela dajući do znanja daje zanima što će Maitreva dalje reći. "Ne, nije", nastavio je on. "Tvoje su riječi bile u redu, ali sve ostalo je bilo previše jeftino. Previše trikova kojim zavodiš sve te mlade ljude." "Ah, znala sam da si previše ozbiljan!" nasmijala se ona. "Zar ne možeš u tome vidjeti zabavu i užitak?" "Upravo u tome je stvar", gorljivo je prihvatio izazov Maitreva. "Zabava i užitak su suprotni duhovnim nastojanjima. Ti zavodiš sve te ljude!" čarobnica je lagano pognula glavu ne skidajući pogled s Maitre-ye. Iz njenih očiju je nestalo nevinosti i pojavio se neobičan sjaj. Maitreya je nehotice zadrhtao. Polagano, čarobnica je ponovila njegove riječi. "Zabava i užitak su suprotni duhovnim nastojanjima?" Iako pomalo uplašen, Maitreva je bio čvrst u svojim stavovima. "Da, jesu," rekao je. "Kako će svi ti ljudi doći do prosvjetljenja i istine ako im nudiš privid u seksualnim užicima?" Još ga uvijek gledajući istim pogledom poluspuštene glave, čarobnica je duboko uzdahnula. "Vidim da ćemo imati mnogo posla", rekla je poluglasno, a onda se trgnula i veselo nastavila:

"Dobro, hajde da vidimo što ti zapravo želiš?"Maitreya ju je zbunjeno gledao. "Kako to misliš?" "Što želiš?" ponovila je. "Zašto si me pratio? Zašto si došao k meni?""Nisam te pratio. Slučajno smo se sreli", odgovorio je Maitreya."Slučajno?" "Pa, da...", pomalo je oklijevao Maitreya. "Slučajno. Vidio sam te na kraju ulice i...""I...?"Maitreya nije ništa rekao. "I krenuo za mnom", dovršila je rečenicu čarobnica. "Ne po-riči. Pratio si me. Mogao si otići. Sjeti se. Nisi morao proći kroz moja vrata." Maitreya je pognuo glavu. Istina je. Imao je izbora. Sjetio se unutarnjeg glasa ispred njenih vratiju koji mu je rekao da nakon ovog nema povratka. čarobnica je u pravu. On nešto želi. "Tako je već bolje", nadovezala se ona na njegove misli. "Sad mi kaži što je to što želiš?" A.P. /CezJe,

Da Maitreva nije bio naviknut na poduku svog učitelja Para-share, njihov bi razgovor vjerojatno bio sasvim drugačiji. Ovako, uvježban godinama koje su zahtijevale disciplinu i predanost istini, Maitreva je brzo shvaćao. Najvažnije od svega bilo je biti iskren prema sebi. Sjećao se kako gaje Parashara korio kad bi se skrivao i pokušavao zataškati vlastite slabosti i pogreške. "To je najgore što možeš učiniti", govorio bi Parashara. "Nije problem u tome što griješiš, već je problem u tome što to ne vidiš. A ne vidiš jer ti je ego narastao više nego bi smio i ne dozvoljava ti da priznaš svoje slabosti." Tako je govorio Parashara Maitrevi milijun puta. Sve dok Maitreva nije naučio. Nema smisla bježati od sebe. Radije pogledaj u oči svemu što jesi. Tek nakon toga možeš mijenjati ono što ti se ne sviđa. I zbog toga je sada Maitreva vrlo brzo prešao iz stanja poricanja u stanje otvorenosti. Osim toga, nešto gaje u čarobnici podsjećalo na učitelja. Uz sve druge značajke ova je djevojka pored njega bila i mudra! To se vidjelo na njoj. Zračilo je iz nje. Baš kao stoje zračila i senzualnost. Zbunjen, zbunjen... odjekivalo je Maitrevinim umom. No ipak, našao je snage da se suoči s istinom. "Želim", odgovorio je na posljetku, "želim saznati što se događa sa mnom i zašto se u meni bude osjećaji i želje za koje sam mislio da se nikad neće probuditi." Kao da joj se svidjelo to stoje Maitreva rekao, čarobnica je odobravajući kimnula glavom. "U redu", rekla je. "Kakve su to želje? Povezane su sa mnom, pretpostavljam." Maitreva ju je pogledao uzdahnuvši. "Naravno da su povezane s tobom. Od kad sam te ugledao moj se svijet preokrenuo. Više se ne prepoznajem. Više nisam onaj stari Maitreva." "Pa, nisi baš star, koliko vidim", sa smiješkom je primijetila čarobnica. "Ali, znam što misliš. Reci mi, kakav je to bio 'stari Maitreva'?" "Bio je...", oklijevajući je izustio Maitreva, "bio je... siguran u sebe. Bio je slobodan od želje za tjelesnim. Bio je duhovan.""A sad se probudila želja za tjelesnim?"

"Da", odgovorio je, "probudila se." Maitreva nije dalje želio govoriti. Postalo mu je neugodno. Osjećao je kako mu tijelom teku neke nepoznate energije. I na njegovu sramotu, jedva je rukom prekrivao nabrekli ud ispod dhotija. Nije želio da ona vidi u kakvom je stanju. Ali, ona to sigurno zna, pomislio je s užasom.Znala je. "I taje želja", nastavila gaje pritiskati, "povezana sa mnom? Ti želiš mene?" Maitrevu je malo razljutio taj pritisak. "Da", priznao je, "želim tebe. Ali ne želim željeti tebe!" Na njegovu vatru odgovorila mu je s nekoliko trenutaka tišine dopuštajući mu tako da se smiri. Zatim je rekla tišim glasom: "Maitreva, zašto misliš daje 'željeti mene' nešto loše? Zašto misliš daje to suprotno od tvojih duhovnih težnji?" Maitreva je podigao glavu pogledavši je začuđeno. Prije nego što je uspio nešto reći njene su ga

oči ponovo privukle i ponovo mu se učinilo da se u njima gubi kao u kakvoj začaranoj šumi. Lijepa je, lijepa je... odjekivalo je njegovom dušom. Jedva se uspio suzdržati a da joj to i ne kaže. Umjesto toga vratio se obrani svojih stavova. "Ja sam brahmin, to znaš. Učim đjotiš, sveto znanje o vremenu, dužnosti, sudbini i slobodnoj volji. Brahmini žive u celibatu. Brah-mini nemaju želju za seksom." Maitreva je sve to izgovorio gotovo molećivim glasom. Želio je da ona potvrdi njegove riječi. Želio je da ustane, skromno pogne glavu ispred njega i tako sakrije te grješne, zarobljavajuće, opasne oči. Želio je da mu kaže kako je u pravu i kako je pogriješila igrajući se zavodničkih igara s jednim brahminom. Želio je da prekine čaroliju i oslobodi ga. Ali, istodobno je znao da ona to neće učiniti. Došao je po poduku i, u to je bio siguran, poduku će dobiti! 0 Bože, pomislio je, hoću li izdržati? Ali, ona je samo bezbrižno rekla: "Izgledaš jadno. Je li ti dobro? Želiš li možda nešto popiti?" S tim je riječima posegnula prema vrču pored sebe. Maitreva je brzo odmahnuo glavom. "Ne, hvala, dobro mije. Ne želim ništa." Carobnica je spustila vrč. "Maitreva", rekla je okrenuvši se ponovo k njemu. "Nisi u pravu kad me osuđuješ. U onome što nudim nalazi se velika snaga. Istina je da se može zlorabiti, ali ako se izbjegnu zamke, nagrada je neopisiva." Zastala je promatrajući mladića pored sebe. Ruke je smjerno sklopila u krilu, a smiješak joj je postao blag i suosjećajan. Maitreva je primijetio promjenu i malo se opustio. Odgovaralo mu je kad nije bila tako ženstvena i primamljiva. Nije imao iskustva sa ženama. S prijateljicom bi mnogo lakše izišao na kraj. Međutim, Carobnica je imala druge planove. Popuštala je samo ako ju je to dovodilo bliže njihovom ostvarenju. Imala je svoj cilj i željela gaje postići na najbolji i najbrži mogući način. "Željela bih ti nešto pokazati", rekla je i iznenada mu se primakla. Maitreva se nije stigao povući, a ne bi ni imao kuda jer je već bio na samom rubu klupe. Drveni naslon mu se urezivao u leđa. Odjednom, njene su usne bile na njegovima. Zapanjila gaje njihova mekoća. Naglo je i duboko udahnuo zrak kroz obje nosnice. Ali, s tim udahom u njegove je grudi ušlo i malo njenog slatkog daha. Vrućina mu se prolijala utrobom. Isprva se želio odmaknuti, ali nije mogao. Ostao je tako prislonjen na nju, obješen poput usamljene zvijezde na noćnom nebu. Mekoća gaje opijala. Više se nije želio pomaknuti, čak i daje mogao. Kao da odgovara na promjenu u njemu, ona je lagano raz-maknula svoje usne. Osjetio je vlažnost njenog jezika kojim mu je dodirnula gornju usnu. Bio je to lagan dodir, nježan, poput dodira paučine. Ali, bio je dovoljno snažan da u njemu probudi vulkan. Osjetio je kako mu je vatra krenula unatrag iz korijena penisa prema dnu kralježnice. Počeo se tresti i ubrzano disati. Njene su usne i dalje bile samo lagano prislonjene na njegove, a od jezika je osjećao tek slutnju. I njegove su se usne razdvojile, pozivajući je k sebi, u sebe. U kralježnici su mu sijevale munje. Tko zna kako bi sve to završilo da se Carobnica nije odmaknula, tek toliko da mu može pogledom obuhvatiti lice. Tiho je prošap-

tala: "Sviđalo ti se?"Maitreva nije mogao ništa reći. Samo je lagano kimnuo glavom. A ona se, na njegovo razočaranje, još odmaknula od njega. Vratila se na svoju stranu klupe i ponovo poprimila onaj svoj djevojački, bezazleni izgled. Kao da ga je netko polio hladnom vodom usred sna, Maitreva se stresao i došao k sebi. Ispustio je dugi uzdah, očajnički tražeći izlaz iz svojih sumnji. Što mi to radi, pomislio je, a zatim se prepustio unutarnjim grčevima. Počeo je plakati. Pokrio je lice rukama i dugo jecao. Za to vrijeme Carobnica je samo tiho sjedila pored njega čekajući da se smiri. "Zašto si sada plakao, Maitreva?" na posljetku ga je upitala. Brišući oči Maitreva je odgovorio: "Vidiš, o tome ti govorim. Zavodiš me. Pokrećeš u meni neke čudne stvari. Ovaj poljubac ili što je već to bilo što si uradila, sasvim me uništio. Tako nešto nisam doživio nikada. Želio bih... želio bih...""Što bi želio?" potakla gaje.

"Želio bih još", tiho je rekao Maitreva gotovo se srameći. Zatim je opet zagnjurio glavu u ruke. Carobnica mu se primakla i zagrlila ga jednom rukom. Međutim, Maitreva se nije mogao pomiriti sam sa sobom. "Ali ne smijem!" uzviknuo je naglo ustajući. "Ne smijem! Ja sam brahmin! Ja živim u celibatu! Ovo je pogrešno! Pogrešno!" Počeo je bijesno hodati po sobi želeći nekako ublažiti svoje osjećaje. Carobnica je također ustala. "Maitreva", rekla je smirujućim glasom, "znam što ti je potrebno. Hoćeš li me, molim te, saslušati?" Nije je htio slušati, zapravo. Ali, odgovorio je na njen glas kao da gaje uvježbavala. Stao je i polako se okrenuo prema njoj."Razgovarajmo", rekla je i ponovo sjela.Maitreva je slijedio njen primjer. Neko vrijeme ga je gledala u oči. Ovaj put, nakon vatre i oluje, njene su oči izgubile zavodnički sjaj. Smirivale su ga. Dopustila je da se u njima ponovo ogleda mudrost. Carotm/aa.

A.P.

"Reci mi, zašto misliš da je tjelesno zadovoljstvo pogrešno?""Zato jer je suprotno duhovnom", odgovorio je Maitreva brzo. "Razmisli malo", rekla je čarobnica oštrije. "Zar 'duhovno' ne predstavlja život sam? Zar te tvoj učitelj nije naučio da ne postoji ništa u stvorenom svijetu što nije dio punine?"Maitreva ju je samo promatrao. "Prisjeti se", nastavljala je ona, "svog obrazovanja kao đjotišija. Zar ima nešto na nebu ili zemlji što ne služi evoluciji? Hajde odgovori mi? Ima li nečeg što ne služi evoluciji?" Njezin glas je izazovno odjekivao. Maitreva je još uvijek šutio. Nije mu se svidjelo ono što je pomislio. A pomislio je kako na ovome svijetu, ni na bilo kojem svijetu, ne postoji ništa što nije stvoreno božjom voljom. To je naučio još odavno. Bila je to jedna od prvih poduka koje mu je Parashara predao. "Šutiš, Maitreva. Znači li to da se slažeš? Znači li to da se slažeš kako i tjelesni užitak služi evoluciji?" Ovo je bilo previše za Maitrevu. Iako je negdje u sebi osjećao kuda ga čarobnica vodi, mladi se isposnik u njemu morao pobuniti. "Ne!", gotovo je viknuo. "Tjelesni užitak ne služi tome. Tjelesni užitak je... to je prepreka. Zamka. To je Šukrina tamna strana."Odjednom, Maitreva je postao svjestan da nešto nije kako valja. Pogledavši čarobnicu trgnuo se i gotovo pao s klupe. Na njenom mjestu je sjedio netko drugi. To jest, bila je to ona, ali se promijenila! Ni traga djevojačkoj bezazlenosti. Ni traga zavodljivoj ženstvenosti. Bila je ista, u istoj odjeći, s istom kosom i crtama lica; čak su joj i usne bile jednako pune i na izgled meke. Ali, osoba pored njega više nije bila žena! Kao i onda u hramu, Maitreva više nije bio siguran u spol svoje sugovornice. "Što se...", zamucao je, "...što se događa?" "Ništa se ne događa", odgovorila je smireno, sada mnogo dubljim glasom. "Ja sam čarobnica, ne zaboravi. čarobnice izvode čarolije. Nastavi. Govorio si o nečemu." Uspjevši se nekako sabrati Maitreva je rekao: "Da, seks, tjelesnost, užici, požuda, želje - to je dio Šukre, planeta Venere. Te

stvari se ne mogu spojiti s duhovnošću." čarobnica koja je sada više izgledala kao čarobnjak neko gaje vrijeme promatrala, a zatim nenadano promijenila temu. "Maitreva, sjećaš li se priče koju ti je Parashara ispričao kad ti je bilo osam ili devet godina?

Sjećaš li se Šani Mahatmje?" Pomalo zbunjen Maitreva je previdio činjenicu daje neobično i nevjerojatno da osoba pored njega zna za taj događaj iz njegovog djetinjstva pa je samo kimnuo glavom. "Da, naravno. Kako se ne bih sjećao priče o veličanstvenom Saturnu?" "Onda mi možeš reći u čemu je bila najveća pogreška jadnog kralja Vikarame? Stoje on zapravo učinio krivo?" "Pa", odgovorio je Maitreva nakon kraćeg razmišljanja, "pogriješio je što nije pravilno shvatio vrijednost Saturna. Krivo gaje procijenio." čarobnica nije ništa rekla. Promatrala je Maitrevu. A on je, osjećajući kako nije bio dovoljno točan nastavio: "Zapravo, pogriješio je stoje uopće nekog procjenjivao. Posebice jednu grahu, utjelovljenje prirodnog zakona. Šani ima svoju ulogu i nitko je ne smije podcijeniti, koliko god se ta uloga njemu ne sviđala. Svaka graha ima svoju ulogu i što god ona radila..." Odjednom, Maitreva je zastao kao pogođen gromom. Oči su mu se raširile dok je shvaćanje punilo njegov predrasudama izmučen intelekt. čarobnica se smiješila. "Vidim, shvatio si", rekla je. "Ne bi bilo dobro da na sebe navučeš Šukrin gnjev, zar ne? Možda njegova kazna ne bi bila takva kao i Šanijeva, ali prirodni zakon je prirodni zakon. Ako ga netko ne poštuje, posljedice slijede." Maitreva je još uvijek bio pod utjecajem svog iznenadnog uvida. Ako svaka graha ima svoju ulogu i mjesto pod suncem i ako nitko ne bi smio prosuđivati tu ulogu jer je ne može ispravno i potpuno sagledati, zašto onda to on stalno radi sa Šukrom? Zašto tako podcjenjuje i odbacuje njene značajke? Zašto o njima misli da su niske i nepotrebne, u usporedbi primjerice s Guruovim znanjem ili Šanijevom disciplinom? Pa učio je o tome godinama! Zašto u nje- govom umu, u njegovoj duši, Šukra ima podređeno mjesto, mjesto koje je potrebno izbjegavati? "Zašto?" rekao je, glasno ponavljajući pitanje koje je odjekivalo njegovim umom. "Ako i znam odgovor", rekla je čarobnica, "ne mogu ti ga reći u samo nekoliko rečenica. Ali, ako želiš, mogu ti ispričati jednu priču. Možda će tako stvari postati jasnije.""Priču?" ponovio je Maitreva. "Želiš mi ispričati neku priču?" "Da", odgovorila je svojim još uvijek pomalo muškim glasom. "Želim ti ispričati priču. To je stvarna priča iako će ti izgledati poput legende." Maitreva ju je promatrao. Nije imao ništa protiv priče, ali slutio je da se u svemu tome ponovo krije neka tajna. "Možda će ti biti lakše", nastavila je čarobnica, "ako ti kažem daje ta priča razlog zbog kojeg smo se sreli? To je razlog zbog kojeg si ti došao u Dwaraku i zbog kojeg sam ja došla u tvoj život." "Onda ne mogu odbiti", rekao je Maitreva sada ponovo razbuđen i znatiželjan. Znao je da mora potvrditi svoju spremnost da čuje čarobničinu priču i zbog toga je jasnim glasom dodao: "Da, želio bih čuti tu priču." čarobnica se nasmijala. "Jako dobro. Vidim da već znaš da se znanje daje samo na zahtjev, zar ne?" Okrenuvši se k njemu, sjela je s obje noge na klupi prekriživši ih u položaj lotosa. Maitreva nije više bio siguran izgleda li mu sada poput žene ili muškarca. Međutim, bilo mu je svejedno. Nakon poljupca, vatre i zbunjenosti, sada je bio više na svom terenu. Učio je. A učenje je bio Maitrevin talenat. To je radio jako dobro. "Prije nego počnem", rekla je čarobnica, "možeš li pogoditi o kome ću ti pričati?" Maitreva se malo zamislio a zatim sretno nasmiješio. Znao je tko će biti glavni junak priče! A znao je da i čarobnica zna da on zna. Nije bilo potrebno ništa reći. Samo slušati. čarobnica se također nasmiješila. "Vrlo dobro", rekla je. "Evo priče."

10vSukrino rođenje

Šukra se po prvi put utjelovio u ljudskome tijelu kao sin velikog rišija Brighua i njegove žene Pulome. Bilo je to na samom početku, u vrijeme kad je ljudi bilo vrlo malo. Prve ljudske duše bile su čiste i jednostavne. Ozračje na našem planetu bilo je tako usklađeno s prirodnim zakonima da ni ljudima nije bilo teško živjeti u skladu s njima. Bilo je potrebno samo malo okretanja unutra i spoznaje su dolazile same od sebe. U to vrijeme živjeli su rišiji - spoznavatelji prirodnih zakona. Brighu je bio jedan od njih. Živio je povučeno, u jednoj špilji iznad rijeke. U špilju se ulazilo kroz šumu s druge strane brda, a prednji joj je otvor bio izbočen dvadesetak metara iznad bijelih brzaca i kaskada vode. Povremeno bi se spuštao u obližnje selo gdje je živjela Puloma sa svojom obitelji. Brighu je oduvijek bio pustinjak, a susret s Pulomom bio je nadahnut snom kojeg su zajedno sanjali. U tom snu oboje su čuli kako im netko na uho šapuće stihove. Bili su to stihovi o ljubavi izrečeni tako nježno i tako skladno da su se probudili vlažnih očiju od suza. Nakon tog sna Brighu je rano ujutro sišao u selo. Prolazeći pored jednog od seoskih izvora susreo je Pulomu. Ugledavši se, prepoznali su jedno drugo shvativši da su tog dana upravo na to mjesto bili vođeni Božjom voljom. Nije im bilo potrebno mnogo A.P.

vremena da utvrde kako su sanjali isti san. Međutim, iako su oboje bili dirnuti do suza riječima koje su čuli ni jedno od njih se tih riječi nije moglo sjetiti! Brighu je odmah shvatio da su riječi ljubavne pjesme mogle doći samo od Kavija - boga pjesnika. Kavi je, smatralo se, sus-tvaratelj našega svijeta, božanstvo koje je zaslužno za ljepotu i sklad, a ne samo djelotvornost. Da nije bilo Kavija, naš bi svijet bio učinkovit, ali suh i bez unutarnje ljepote. Kavi je pjesnik i umjetnik, pa je tu značajku ugradio u naš svemir. Zahvaljujući njemu naše srce je toplo i nježno. Zahvaljujući njemu znamo uživati u ljepoti. Kavi uvijek pronađe način da istakne sklad, čak i tamo gdje ga na izgled nema. Utvrdivši da im se u snu javio božanski pjesnik, zajedno su poželjeli odgonetnuti tajanstvene riječi koje su čuli. Brighu se nakon susreta povukao ponovo u osamu ne bi li u dugim zaranja-njima u dubinu svoje duše otkrio o čemu mu je govorio Kavi. Puloma je na ženski način bila mudrija. Ugledavši Brighua kako silazi niz brijeg tog jutra, njeno joj je srce jasno dalo do znanja tko je čovjek njenog života. Brighu je bio mladolik i snažan. Govorilo se daje star preko tisuću godina i Puloma je u to vjerovala. U to vrijeme ljudi su ionako živjeli duže, a netko mudar poput Brighua sigurno je znao tajne nedostupne drugim ljudima. Možda je Puloma tog jutra bila samo raznježena utiskom sna, a možda ih je doista spojila sudbina jer kad je vidjela kako jutarnje sunce pleše po visokom čelu čovjeka koji joj se približavao, kad je vidjela njegove duboke plave oči i smireni osmjeh kojim ju je pozdravio, znala je da više ne mora tražiti. Na neki način Kavijeve riječi iz sna bile su joj sasvim razumljive iako ih nije mogla izreći. Bile su to riječi ljubavi, a njih ponekad nije potrebno izgovarati. I dok je Brighu u meditaciji tražio odgovore, Puloma je strpljivo čekala i njegovala svoju ljubav. U njoj se rađala želja. Mnogo prije nego što se Brighu vratio iz špilje i rekao joj što je otkrio, ona je znala što mora učiniti.Veliki riši Brighu bio je mudar u duhovnim stvarima. Poznavao

je tajne prirodnih zakona i tajne stvaranja mislima i umom. Iako je za to bio nagrađen zdravim i mladolikim tijelom, nikad ga nije koristio na način na koji su to činili drugi ljudi. Njegova istraživanja u pogledu Kavijevog sna nisu urodila plodom. Ali, on je to isprva pripisivao nedostatku usmjerenosti. Naime, od kad je susreo Pulomu, nije mogao a da ne misli o njoj. često bi se uhvatio kako sanjari o onom prvom trenutku kad ju je ugledao u jutarnjoj izmaglici. Stajala je poput nebeske vile pored izvora okruženog grmovima kupina. Kosa joj je padala u zlatnim slapovima na nježna ramena. Jutro je bilo prohladno i Brighu nije mogao ne primijetiti uzdignute bradavice na njenim malim grudima. Taj ga je prizor progonio i u njemu stvarao neku unutarnju vatru koju do sada nije upoznao.

Međutim, dugo je te svoje misli smatrao smetnjom u otkrivanju tajnog sadržaja Kavijeve poruke. Sve dok mu se Kavi nije ponovo javio u snu. Nije ga vidio, ali ovaj put su riječi bile jasne. Kavi mu je rekao: "Ako želiš saznati sadržaj pjesme koju sam namijenio Pu-lomi i tebi, slijedi svoju želju. Ne opiri se. Kad se vaša ljubav pretvori u tijelo, ti ćeš znati moju pjesmu." I to je bilo to. Brighu je ponovo sišao iz svoje špilje. Od kad su se prvi put sreli Puloma je svakog jutra odlazila na izvor. Na taj je način održavala svoju ljubav živom. Jednom, znala je, on će ipak otkriti tajnu i vratit će se k njoj. Tog jutra, kad se Kavi Brighuu ponovo javio, Puloma ga je čekala okupana jutarnjim suncem. Brighu joj je želio reći stoje sanjao i stoje otkrio, ali nije stigao. Puloma mu se ovila oko tijela i u njemu probudila muškarca. Vodili su ljubav u travi natopljenoj rosom. Kasnije su se, mokri od jutarnje vlage, suza i ljubavnih sokova, ritualno okupali na izvoru. Voda je bila ledena, ali oni nisu osjećali ništa. Brighu je pjevao Vede, one koje je već znao ali i neke druge, nove, koje su se pojavile u njegovoj svijesti baš tada. Puloma je stajala pored njega kupajući se na izgled u iskričavoj vodi izvora. Svaka kap koja joj je dotakla tijelo za nju je bila jedan svemir anande - čistog blaženstva postojanja. Stajala je pored svog muškarca, prožeta ljubavlju i srećom zbog ispunjenja svoje svrhe. A njena je svrha, to je jako dobro znala, upravo ovog jutra začeta u njenoj utrobi. Mogla je osjetiti život u nastanku. Smiješila se i prepuštala dubokim i sporim ritmovima Brighuove Vede. Kasnije, kad su završili s obredom, Brighu joj je ispričao o svom posljednjem snu. Prenio joj je Kavijeve riječi i na posljetku rekao kako ih ipak ne zna do kraja protumačiti. Rekao je da shvaća što znači "sljediti svoju želju i ne opirati se". Rukom joj je prelazio preko grudiju i smiješeći se rekao kako je upravo to učinio. A kad joj je rekao kako ne zna što je Kavi mislio rekavši mu da će saznati njegovu pjesmu onda kad se "njihova ljubav pretvori u tijelo", Pu-loma nije mogla izdržati i počela se glasno smijati."Zašto se smiješ?" pitao ju je zbunjeni mudrac Brighu. A Puloma ga je čvrsto zagrlila, pripila svoje usne na njegove i nakon dugog poljupca nježno prošaptala: "To je tajna, moj sveznajući mudrace. Tajna koju ćeš uskoro saznati." I doista, nije prošlo mnogo i Brighu je saznao što mu je Kavi želio reći. Šukra je po prvi puta rođen u ljudskome tijelu. čarobnica je na trenutak prestala pričati. Oči su joj bile snene i djelovala je izgubljeno u uspomenama. Maitreva ju je zadivljeno promatrao. Naravno, i on je znao da je Šukra, prema legendi bio sin rišija Brighua i Pulome, ali priča koju je upravo čuo bila je puna života. Bila je to ona vrsta priča koje je Maitreva jako volio. Njegove dvije majke Utapati i Tarapati često su mu pričale priče i ova gaje podsjetila na njih. Imala je u sebi neki čar koji su samo one znale unijeti u postojeće legende. Kasnije, kad je malo narastao, priče mu je pričao i njegov učitelj Parashara. I on je imao isti tale-nat da iznenadi neobičnim detaljima poznatih priča. Međutim, Parashara je uvijek prenosio neku poruku iz đjotiša. Dok su Uta-patine i Tarapatine priče bile namijenjene djetetu Maitrevi i ispunjene nježnošću, Parasharine su bile namijenjene učeniku Mai-

treyi i ispunjene znanjem. "Kojem Maitrevi je namijenjena ova priča?" pomislio je gledajući neobičnu osobu na drugoj strani klupe. U tom trenutku, čarobnica se nagnula unatrag i posegnula za vrčem. "Doista ne želiš?" upitala gaje nudeći mu malu šalicu. Maitreva je odbio sporim odmahivanjem glave. Još je uvijek osjećao neki nejasni strah od svega što je povezano s njom. Popiti nešto iz njenog vrča moglo bi imati nepredvidive posljedice. čarobnica je slegnula ramenima. "Kako želiš." Zatim je napunila malu glinenu posudu tekućinom iz vrča i polagano je ispila. Promatrajući njene graciozne i odmjerene pokrete, Maitreva je ponovo pomislio kako je lijepa. Iako u ovom trenutku nije isticala svoju zavodničku značajku, a bila je i pomalo dječačka, sklad njenih crta lica zarobljavao je Maitrevin pogled. Na kraju nije mogao odoljeti i izrekao je svoje misli. "Da nije bilo Kavija, ni ti ne bi bila tako lijepa, zar ne? Kavi je zaslužan za to." Spustivši šalicu, čarobnica se nasmijala. "Hvala ti. Ipak znaš reći i nešto lijepo, kad to želiš."

Maitreva joj je uzvratio smijehom. A zatim su mu na um došla neka pitanja. "Zar nije logično daje Šukra utjelovljenje Kavija, boga umjetnika i pjesnika?" "Naravno", odgovorila je ona. "Zapravo, ispravnije bi bilo reći daje on utjelovljenje njegove pjesme." "Ah, da", oduševljeno će Maitreva, "one koju su Brighu i Puloma čuli u snu!" "One koju mnogi ljudi čuju u snu", nasmijala se čarobnica. "A neki, sretniji, i kad su budni." Maitreva je potvrdno kimnuo glavom. "Mislim da znam o čemu govoriš." čarobnici se nije mogao oteti pomalo izazivajući osmjeh. "Znaš li, doista?" upitala je. Maitreva je slegnuo ramenima. "čini mi se. Možda nemam iskustva, ali mislim da znam. Osim toga, ovo s tobom, moji snovi i razmišljanja o tebi, zar i to nije Kavijeva pjesma? Zar i to nije Šukra?" "Da, i to je Kavijeva pjesma", potvrdila je čarobnica. "Ali, hajde da nastavimo s pričom. Tek smo na početku." "Može", rekao je Maitreva i s očekivanjem se udobnije smjestio u mekane jastuke. 11 Djetinjstvo

Za djecu se uvijek kaže da su lijepa, ali nitko od starih ljudi se nije sjećao da je ikada vidio tako privlačno dijete kao što je to bio Šukra. Ne samo da je bio lijep, već je i osvajao nekim tajanstvenim čarom. Još dok je bio sasvim malen ljudi bi ostajali satima pored njegove kolijevke i promatrali ga kako spava. A kad je počeo gugutati i žene i muškarci su plakali od dragosti. Kad mu se rodio sin Brighu se preselio k Pulomi u selo. Živjeli su u kolibi izgrađenoj samo za njih na rubu šume. Međutim, često se vraćao u svoju špilju jer je kod njih uvijek bila velika gužva. Dolazile su žene i ljudi čak i iz udaljenih sela, a rodbina i prijatelji su neprestance boravili u kući ili oko nje. Dječak Šukra privlačio je poglede i misli drugih ljudi kao što svjetlo privlači noćne leptire. Iako sretan zbog toga, Brighuu je ponekad nedostajala njegova samoća. Puloma je to razumjela. Puloma je razumjela sve. Brighu je ipak bio mudrac. Riši. Njena je sreća što ju je Kavi izabrao za njegovu družicu, ali nije ni na koji način željela smetati Brighuovoj životnoj zadaći. Ako on želi provesti mjesece ili čak godine u svojoj špilji, ona se protiv toga neće buniti. Niti će se njena ljubav prema njemu umanjiti.A Šukra je rastao okružen pažnjom svih. Postavši veći dječak

uarol/rfca

A.P.

ukrao je srca svih djevojčica u selu, a glas o njegovoj ljepoti proširio se nadaleko. Jednom, kad je imao desetak godina, u selo je stigla karavana prepuna dragocjenosti. Predvodio ju je čovjek kojeg su svi nazivali kraljem. Došao je "isprositi" Šukru za svoju kćer! Naime, znajući da takva ljepota i privlačnost nisu uobičajeni, a vjerujući zapravo da ni nisu s ovoga svijeta, taj je kralj želio osigurati svoju kćerku već sada. Iako je kćer imala već petnaestak godina, bili su voljni čekati dok Šukra ne izraste u muškarca. Ponuda je, naravno, odbijena, iako je u igri bilo veliko bogatstvo. Sam Brighu je morao dugo razgovarati s kraljem. Na posljetku mu je uspio objasniti da, budući daje Šukra rođen u posebnim okolnostima, pod božanskom zaštitom, takav mora biti i njegov život. Osim toga, želja je njegovog oca, samog Brighua, da Šukra živi u celibatu, kao što i dolikuje čovjeku koji će proučavati Vede. Vidjevši daje Brighu odlučan, bogatije kralj teška srca morao odustati od svoje namjere. A kćerku su morali svi tješiti jer je gorko plakala. Dolazeći, ona je samo čula o Šukrinoj ljepoti i zaljubila se samo u taj dobar glas. Ali, kad gaje ugledala, koliko god bio mlađi od nje, njeno je srce prokrvarilo.

Šukra je bio svjestan svog utjecaja na ljude. Nikad to nije zlorabio, iako je u tome uživao. Međutim, promatrajući nepoznatu princezu kako plače zbog njega, po prvi put je shvatio kakvu moć nosi u sebi. Zbog njega su ljudi mogli patiti. Zbog njega su bili spremni patiti. Iako još dječak, Šukra je osjetio kako mora biti vrlo oprezan s onim što posjeduje. Inače će umjesto sreće po svijetu širiti patnju, a to nije htio. Zbog toga je, noć prije nego stoje kraljevska karavana krenula natrag, posjetio nesretnu djevojčicu. Isprva nije znao zašto je to učinio. Ali, kad je vidio kako su se njene oči ispunile svjetlom i nadom kad ga je ugledala, točno je znao što mora učiniti. Bilo je to po prvi put da je pokazao svoje pravo lice i uporabio moć koja mu pripada."Draga moja prijateljice", rekao je uplakanoj djevojčici ispred

sebe. "Ne možeš me imati za sebe. S tim se moraš pomiriti. Ali, došao sam ti nešto dati. Nešto zbog čega ćeš biti sretna." "Hvala ti što si došao", odgovorila je djevojčica. "I taj jedan trenutak više koji si mi poklonio veliki je dar za mene. Ali, sretna neću biti više nikada. Moje srce pripada tebi. Ako nemam tebe, što bi mi ti mogao dati?" Desetogodišnji dječak, kakav je Šukra tada bio, nije mogao znati ništa o ljubavi i o tome kakve posljedice ona ima. Nije djelovao svjesno već spontano. "Vjeruj mi", rekao je, "bit ćeš sretna. Ne mogu ti dati ništa što već nemaš u materijalnom smislu. Bogata si. Karavana je prepuna dragog kamenja. Kad se vratiš kući tamo će te čekati mnogi mladići spremni za tebe učiniti sve. Ne mogu ništa tome dodati. Ali, možda ti mogu dati nešto... nešto..." I tu je Šukra zastao, ni sam ne znajući što joj to može dati, ne znajući zašto je zapravo došao ako je ne može utješiti? Djevojčica je čekala suznih očiju, a dječak Šukra je pomalo očajan stajao ispred nje ne znajući što da učini. A tada mu je, kao u bljesku svjetlosti, pala na pamet jedna zamisao."Dat ću ti svoj blagoslov", rekao je ponosno. "Blagoslov?" ponovila je djevojčica zbunjeno. "Što znači tvoj blagoslov?" "Što znači? Pa...", sada se Šukra zbunio. Što zapravo znači njegov blagoslov? On je samo dječak. Kakvo on znanje ima i može li uopće davati blagoslove? "Moj blagoslov znači... to znači da..." nedostajale su mu riječi i počeo je mucati. Djevojčica gaje očekujući promatrala. Božanska majko, pomogni mi, pomislio je očajni Šukra. I u tom trenutku su riječi nadošle same. Povrativši svoj ponosni glas, rekao je: "Moj blagoslov znači da ćeš uživati u materijalnom obilju i da ćeš sve čega se prihvatiš mnogostruko oplemeniti; da će tvoje oči uvijek vidjeti samo lijepe stvari, a uši čuti samo dobro; da će tvoje ruke stvarati i širiti sklad i što je najvažnije, da ćeš spoznati najdublju tajnu ljubavi i sreće."Šukra je zašutio i sam zapanjen onim što je izrekao. Jednako

A.P.

tako je bila zapanjena i njegova nesuđena supruga. Kad se malo pribrala, jednostavno je rekla: "Dobro, daj mi svoj blagoslov. Molim te, želim ga." Suze su nestale iz njenih očiju i lice joj se opustilo. Šukra je već postigao svoj cilj, ali sada se ponovo našao na mukama. Obećao joj je blagoslov i sad ga joj mora dati. Ali, kako se daju blagoslovi! Nekoliko trenutaka stajali su tako jedan ispred drugog, oboje očekujući. Djevojčica je očekivala obećani blagoslov, a Šukra je očekivao još jednu božansku intervenciju koja će ga izvući iz kaše koju je sam skuhao. Međutim, nije se pojavila nikakva božanska svjetlost niti ništa slično tome. Osim ako se pod "božanskim" ne podrazumijeva unutarnji poriv. Šukra se približio djevojčici, popeo se na prste jer je bio manji od nje i poljubio joj usne. Nije znao zastoje to učinio, ali djelovalo je. Kraljevna je preokrenula očima i lagano se spustila na krevet iza sebe. Na licu joj se odražavao smiješak velikog uživanja. Šukra je još neko vrijeme stajao, ni

sam ne znajući što dalje. Kad je vidio da djevojčica više ne obraća pažnju na njega, te da čak izgleda kao da je zaspala, tiho se iskrao van i vratio se svojoj kući. "To je bio moj blagoslov?" mislio je putem. Svidjelo mu se, a očito se svidjelo i njoj. Poželio je to ponoviti, a zatim želju zaboravio ne znajući da će se ona ostvariti još mnogo, mnogo puta. Sljedećeg dana kralj je bio zapanjen preobrazbom svoje kćeri. Bila je sretna i živahna. Ni traga tuge i smrtnog očaja koji ju je obuzimao zbog Šukre. Štoviše, čak je na rastanku veselo pritrčala dječaku i poljubila ga u obraz. Nitko nije čuo tihi hvala i volim te koji mu je tada prošaptala. Sam Šukra je pomalo zbunjeno stajao između svojih roditelja i pogledom ispraćao kraljevsku karavanu. Kasnije, mnogo kasnije, do njih je stigao glas daje mala kraljevna postala vrlo omiljena i mudra kraljica. U njenom kraju ljubav je bila na cijeni više od mržnje, a bogatstvo i obilje nisu bili povlastica nego pravo. Što god učinila i kuda god krenula njeni su putevi bili posuti srećom i blagodatima ne samo za nju nego i za sve koji su je sreli. Snaga Šukrinog blagoslova ostala je zauvijek s njom. čarobnica je ponovo zastala. Znatiželjno je promatrala Mai-treyu kao da nešto od njega očekuje. Možda je tražila znak prepoznavanja, iskru spoznaje. Ali, za sada je u Maitrevi nije bilo. On je napeto slušao priču. Njezin prekid protumačio je kao potrebu za odmorom, a čarobničin pogled ionako je često bio ispitujući. Ipak, priča o Šukrinom blagoslovu je u njemu probudila zanimanje. "Šukra je, u đjotišu, najdobroćudniji i najsretniji planet", rekao je. "Nije čudo da Šukrin blagoslov stvara obilje, sreću i ljubav. Ali, zamisao o poljupcu kao sredstvu prenošenja blagoslova je sasvim neobična. Obično se blagoslov prenosi pogledom na dar-shanu, ritualnom susretu sa svetim čovjekom. Ponekad se prenosi dodirom ruke ili samo pokretom ruke. Za poljubac još nisam čuo." "To je Šukrin blagoslov", rekla je čarobnica. "Ne zaboravi da su njezini blagoslovi posebni. Svaki planet ima svoj način za prenošenje utjecaja. Mars će te primjerice ugristi, što je uglavnom bolno, ali isto tako prenosi blagoslov. Saturn će te natjerati da za njega radiš, što je naporno, ali u konačnici korisno. A Venera, ili naš Šukra, će te poljubiti! Zgodno, zar ne? A možda učini i još nešto... da bi prenio blagoslov." Maitreva nije ništa rekao, a čarobnica nije nastavila u tom smjeru. Jednom će, pomislila je u sebi, Maitreyajako dobro znati na koje sve načine Šukra prenosi svoje blagoslove! I s tom se mišlju nasmijala u sebi. Maitreva nije primijetio njezin unutarnji dijalog. Umjesto toga njegove su se misli vratile k dječaku Šukri. "Rekla si da je Brighu želio da Šukra živi u celibatu i da uči Vede. Da li se tako i dogodilo?" "Da", odgovorila mu je čarobnica. "Od malih nogu Šukra je učio napamet vedske recitacije. Brighu je bio strog učitelj. Naučio je svog sina mnogim znanjima. Šukra je vremenom postao majstorom u liječenju. Znao je astrologiju i sva znanja o ljudskoj sudbini. Provodio je mnoge obrede i znao kako smiriti svoj duh. Mnoge je duge mjesece proveo u meditaciji. Naučio je kako u svijetu oko sebe vidjeti skrivene pojave. Razgovarao je s nebeskim bićima i posjećivao druge svemire pod budnim okom svoga oca. Tijekom tog vremena bilo je mnogo ponuda sličnih onoj prvoj. Kako je rastao Šukrina ljepota je postajala sve izrazitija. Budući da se pretvarao u muškarca, djevojke su doista ludjele za njim. Neke od tih ponuda Šukra je riješio poput one prve, poljupcem blagoslova, iako za to nitko nije znao. Međutim, slijedio je tradiciju i želju svog oca. A one su ga vodile u drugom smjeru, podalje od žena i njihovih svjetovnih želja. Duhovnost i duhovni svjetovi bili su na prvom mjestu. Disciplina, učenje, znanje i mudrost - to je bilo sve što je Šukra morao znati." "Vidiš!" uskočio je Maitreva, glasno je prekinuvši. "Zar ti nisam o tome govorio prije? Za duhovnost je potrebno odreći se svjetovnih želja, posebice tjelesnih. Zar ti nisam upravo o tome govorio? Ako želim slijediti svoj put ne smijem imati takve želje. Brighu je bio u pravu, a kao što i sama kažeš, Šukra gaje poslušao!" čarobnica je strpljivo pričekala da Maitreva završi svoju gorljivu tiradu, a zatim je rekla: "Slažem

se daje Šukrino djetinjstvo za njega bilo korisno. Sve što je naučio, a naučio je vrlo mnogo, kasnije će mu i te kako koristiti. Ali, zašto ne poslušaš priču do kraja? Šukrin život sam po sebi nosi u sebi poruku koju je vrijedno čuti. Možda se tvoji stavovi malo ublaže nakon toga." "Sumnjam", rekao je Maitreva odlučno. "Za mene nema sumnje. Duhovnost i tjelesnost stoje jedno nasuprot drugom. Ne mogu živjeti zajedno. Ali, dobro, priča me zanima. Jako me zanima što se događalo dalje. Nastavi, molim te." čarobnica ga je nekoliko sekundi promatrala, a zatim s uzdahom nastavila.

12Otvaranje nebeskih vrata

Jednom, kad je Šukribilo devetnaest godina, Brighu je odlučio posvetiti se dugotrajnom obredu u čast boga Indre. Obred je trebao trajati godinu dana. Brighu će većinu tog vremena biti u posebnim meditativnim stanjima i bit će mu potreban pomoćnik. Tko bi bolje obavio tu dužnost nego njegov sin Šukra? Naravno, nije bilo ni govora o tome da Šukra ne pristane obavljati tu zadaću. Sudjelovao je u obuhvatnim pripremama za obred. Nabavljao je rijetke biljke s planinskih obronaka i slušao očeva objašnjenja o tome što će se i kada događati. Iako je u svemu sudjelovao s punim srcem i otvorena uma, Šukra je od samog početka osjećao neku nelagodu. Bio je naviknut na dugotrajne meditacije, ali ovaj put će morati danima i mjesecima boraviti pored oca i većinu vremena ga jednostavno čuvati. Samo ponekad, njegova će dužnost biti otpjevati određene dijelove iz Veda. To mu nije bilo neugodno, ali stalno je osjećao neki neobičan osjećaj u srcu. Taj mu je osjećaj govorio da obred koji njegov otac namjerava izvršiti neće proći na uobičajen način. "Jednogodišnji obredi ionako nisu uobičajeni", rekao mu je Brighu kad je Šukra jednom s njim podijelio svoje sumnje. "Znam oče", bio je ustrajan Šukra, "ali ovdje se radi o nečem drugom. Jesi li siguran daje sve u redu? Možda Indra ne želi da mu AP. /Ce

sada pristupiš?" Brighu se na to nasmijao. "Ah, dječače moj! Pa ti se plašiš za mene. Ne brini. Sve će biti u redu. Samo slijedi moje naputke. Što god se događalo, što god ponavljam, nemoj me zvati ni smetati i nemoj nikuda odlaziti." Ali, Šukra se nije plašio za oca. Nije znao čega se plaši i zbog toga se nije mogao jasno izraziti. Otac mu je nekoliko puta razjasnio što znači njegov naputak. Šukra bi mogao vidjeti razne stvari, ljude ili bića. Ona mu ništa ne mogu ako se drži dogovorenih aktivnosti. Ne smije ih slušati niti im se obraćati. Vrlo jednostavno. Odnosno, Šukri je to u tom trenutku izgledalo jednostavno. Nije znao da će nesvjesno prekršiti upravo taj naputak. A ta će "greška" odrediti njegovu daljnju sudbinu. Kako se trenutak početka približavao, Šukrin nemir je postajao sve veći. Puloma, njegova majka, imala je više razumijevanja. "Ako želiš sine", rekla mu je, "zamolit ću tvog oca da nađe drugog pomagača. Ima ljudi koji bi mnogo dali da mogu u tome sudjelovati." Međutim, nakon što je razmislio o svemu, Šukra je odbio majčinu ponudu. Znao je da tako nešto Brighuu ne bi bilo drago. Njegova je dužnost ostati uz oca. Osim toga, zanimalo gaje što će se dogoditi. Naime, obred kojeg se Brighu pripremao izvršiti otvorit će, barem privremeno, vrata nebeskih područja. Što je to trebalo značiti u praksi, to Šukra nije znao, a Brighu je bio vrlo tajanstven u svezi toga. Ako se bilo što zanimljivog dogodi, Šukra je želio biti u blizini, bez obzira na neugodan osjećaj koji gaje pratio. Na posljetku, to možda i nije bio neugodan osjećaj, već samo osjećaj. Znak ili poruka da će se dogoditi nešto važno. S tim mislima i uvjerenjem, Šukra je dočekao dan početka obreda. Otac i sin su se povukli u Brighuovu špilju. Tamo će ostati godinu dana, a hranu će im donositi Puloma i ostavljati je na ulazu. Nitko, pa ni ona, tijekom obreda ne smije razgovarati s njima.

Prvobitno uzbuđenje Šukru je napustilo već nakon nekoliko dana. Redovito je obavljao svoje dužnosti koje su se uglavnom svo-

dile na održavanje vatre i ritualno prolijevanje maslaca u nju, te pjevanje točno određenih vedskih stihova u točno određeno doba dana. Cijelo to vrijeme njegov otac Brighu sjedio je u dubokoj meditaciji, na pripremljenom drvenom podestu u špilji, zaklonjen od mogućih vremenskih nepogoda. Prema dogovorenom planu proći će nekoliko mjeseci prije nego Indra otvori nebeska vrata. Šukra je imao mnogo vremena za razmišljanje. Također, imao je mnogo vremena za meditaciju i zaranjanje u sebe. Ipak, najviše je razmišljao. Na um su mu dolazile slike svih onih ljudi koji su ga okruživali. Prisjećao se njihovih lica koja su se oduševljeno smiješila zbog samo jednog pogleda na njega. Prisjećao se i djevojaka koje su se zaljubljivale u njega i bile spremne predati mu svoje srce i svoj život samo ako bi on to zatražio. Najčešće je u takvim situacijama bio zbunjen, ali se vremenom priviknuo na njih. Imao je poseban talenat da privlači ljude. Imao je, kako su govorili, nebeski šarm. Sada je, sjedeći pored svog oca i slušajući udaljeni šum vodenih brzaca ispod njih, razmišljao o razlozima. Zastoje rođen s tim darom? Zar nije točno da svatko mora otkriti svoj poseban talenat i uporabiti ga za dobro ljudi i svijeta? On svoj poseban talenat zna. Ima, na primjer, mnogo mladića koji su naučili pjevati Vede. Ima ih mnogo koji će biti dobri liječnici i astrolozi. Ali, nema ni jednog, barem on za takvog nije čuo, tko bi se mogao pohvaliti darom takve privlačnosti. Osim toga, primijetio je da ljude čini sretnima i uspješnima. O "blagoslovu" kojeg je tako uspješno primijenio prvi put kod mlade kraljevne, a kasnije i kod drugih koje su zbog njega patile da i ne priča. Međutim, zaštoi Kakvo dobro on može učiniti ljudima i svijetu s tim darom? I ako može, kako da taj dar najbolje stavi na raspolaganje božanskoj inteligenciji od koje gaje i dobio? Takva su pitanja mučila mladog Šukru dok je čuvao svog oca Brighua koji je u tajanstvenim dubinama duše pristupao Indri i njegovim nebeskim područjima. U to vrijeme, očigledno, Šukra je zaboravio tko je. Nije bio svjestan da zastupa cijelo jedno prirodno načelo, jednu grahu. Ali, upravo je obred njegovog oca pokrenuo A.P.

proces u kojem će Šukra naučiti kakva mu je uloga namijenjena. Taj je proces započeo iznenada, s dva istodobna događaja, nakon točno tri mjeseca nepomućenog mira i tišine. Jedan od tih događaja bio je otvaranje nebeskih vrata točno iznad Brighuove špilje, a drugi je bila pojava najljepše žene koju je Šukra ikad vidio. Vrata su se otvorila s udarom groma i bljeskom munje. Naravno, nebo je bilo vedro, a grom i munja nisu nastali između oblaka već između nekih drugih, nedokučivih svjetova. Šukra se trgnuo i skočio na noge. Rukom je zaštitio oči jer je imao osjećaj da odozgo dolazi sjajno svjetlo. Ali, to mu se samo činilo. Ako je i bilo svjetla ono je dolazilo iznutra. Na nebu točno iznad njega stvorio se procjep. Bilo je to kao da je netko napravio rupu u sjajnoj svilenoj tkanini. Ili, kao daje, ako bi to bilo moguće, razdvojio površinu vode na dva dijela i održavao je tako razdvojenu. Ono stoje Šukra vidio u procjepu bilo je gotovo neopisivo. Prvo, bio mu je dovoljan jedan pogled da vidi stvari za koje bi mu bili potrebni sati da bi ih opisao. U tom jednom kratkom djeliću sekunde Šukra je vidio nebeska područja, shvatio njihovu ljepotu i svetost, sagledao njihovo savršenstvo u odnosu na zemaljski život i osjetio neodoljivu želju da ode upravo tamo. Jedva se natjerao da makne pogled s nebeskih vrata ne bi li pozvao oca. "Oče", zaustio je da kaže, ali se na vrijeme suzdržao. Brighu je i dalje nepomično sjedio na svojem mjestu kao da se ništa nije dogodilo. Šukra se prisjetio da mu je otac rekao kako ga ni po koju cijenu ne smije smetati. Zato je ušutio i ponovo podigao pogled prema nebesima. No, nije ih stigao pogledati jer je začuo glas pored sebe. Bio je to ljudski, ženski glas. Glas kojeg tu u špilji ne bi smjelo biti. Ponovo se trgnuo, ovaj put čak i više uplašen. No kad je ugledao izvor tog glasa, zastao je usred pokreta i usred riječi. Oko tri metra od njega, u samom središtu špilje stajala je djevojka. Tijelo joj

je bilo obavijeno samo dugom crnom kosom. Ispod slapova crnine nazirale su se jedre dojke i zanosni bokovi. Vitko tijelo završavalo je dugim nogama, graciozno stisnutim u skromnom pokretu sra-

ma. A lice, njeno lice je bilo poput zvjezdanog neba! Šukra nije mogao odvojiti pogled od nje. Zurio je potpuno smeten. Ali, koliko god Šukra bio zbunjen, jednako je tako bila zbunjena i djevojka. I ona je zurila u Šukru očigledno misleći o njemu isto stoje on mislio o njoj. Divljenje drugih Šukri nije bilo strano. Ono što nije očekivao, bilo je divljenje koje se javilo u njemu. Ova gaje vila, duh ili što već jeste, začarala na isti način kao što to on čini s drugim ljudima. I tako se Šukra iznenada našao u nezavidnoj situaciji. Iznad njegove glave stajala su otvorena nebeska vrata i obećanje vječnosti i svetosti. A ispred njega, u špilji, stajalo je najljepše biće koje je do sada vidio. Jedino biće koje je na njega ostavilo takav utisak. Šukrina glava počela se nesvjesno trzati, kao daje razvlače silnice sjedne i s druge strane. Privlačnost jednog bila je jednaka privlačnosti drugog. Ali, na njegov očaj, te su se dvije stvari nalazile na suprotnim stranama svijeta. Što da promatra? Kuda da usmjeri svoju pozornost? Bojao se da će jedno nestati ako pogleda drugo. Nebeska vrata sigurno neće ostati zauvijek otvorena, a ni ova božanstvena prikaza neće zauvijek biti u njegovoj blizini. Što da radi?"Šukra?" rekla je djevojka nesigurno. I taj je glas bio dovoljan da Šukra donese odluku. Okrenuo se k njoj, ostavljajući nebeska vrata neka vise nad njegovom glavom."Da, ja sam Šukra", odgovorio je. "A tko si ti?""Zovem se Višvahi", rekla je. "Višvahi", ponovio je Šukra mekano, kao da kuša okus njenog imena na svom jeziku. Zadovoljan onim što je osjetio, ponovo joj se obratio: "Višvahi, što radiš ovdje? I kako si došla, uopće?" Umjesto odgovora, Višvahi je zakoračila prema njemu. Crna kosa se razmaknula i Šukra je ugledao njeno tijelo. Gotovo je posrnuo od uzbuđenja i slabosti koje gaje obuzelo. Osjećaji su ga iznenadili i on je ispružio ruke prema njoj. "Ne, ne prilazi mi, molim te!"Višvahi je zastala. "Zašto? Zar ti se ne sviđam? Zar sam ti odboj-

A.P. /Cezde,

na?" "Ne, ne", odmahivao je glavom Šukra. "Nisi mi odbojna. Upravo suprotno. Ali, ne smijem razgovarati s tobom. Ti ne bi smjela biti ovdje." Višvahi je podigla desnu ruku i usmjerila je Šukri u grudi. "Šukra", rekla je, "ja nisam ovdje slučajno. Tebi i menije suđena ljubav. Došla sam da se spojim sa svojim Ljubljenim. S Tobom." Šukra je nijemo gledao u Višvahi. Negdje u sebi začuo je odjek njezinih riječi. Osjetio je kako mu cijelo tijelo titra, uzavrelo od prepoznavanja. Možda je to njegova sudbina? Možda je Višvahi poslana da mu pokaže snagu njegove vlastite privlačnosti? U tom slučaju, morao bi joj prići. Morao bi se prepustiti iskustvu koje mu nudi. "Ali, moj otac to ne želi", uspio je procijediti kroz gotovo stisnute usne. "On želi da njegujem svetost i da se ne miješam sa ženama!""A ti? Što ti želiš?" bila je uporna Višvahi. "Ja... ja želim..." pokušao je odgovoriti Šukra, ali je zanijemio slomljen unutarnjom dilemom. Ispred njega, na dohvat ruke, stajala je djevojka, žena, s kojom su, u kratkim trenucima od njenog pojavljivanja došli nepoznati osjećaji. Znao je daje sve to ludo. Ne može voljeti nekoga koga je tek sreo. Ali, to što je osjećao nije bila obična ljubav. Bila je to slutnja sudbine. Slutnja ostvarenja nečeg većeg od onog o čemu je do sada razmišljao. A opet, kako je moguće da to veće bude suprotno od svih njegovih dosadašnjih ideala? Što će reći otac ako on sada nastavi s tim? "Možeš li...", uspio je progovoriti, "...možeš li jednostavno otići i vratiti se za nekoliko mjeseci kad završimo s ovim obredom? Molim te."

"Ali Šukra", rekla je Višvahi, "ovaj obred mi je omogućio da dođem. Ne mogu se vratiti. A ne mogu ni otići. Jedino s tobom mogu ostati. Ili s tobom otići. Nemoćna sam, zar ne vidiš?" I doista, u očima su joj se pojavile suze. Spustila je ruku koju je sve do sada držala usmjerenu u Šukrino srce, pognula je glavu i

zaplakala. Međutim, do Šukre je doprlo značenje njenih riječi i u njemu se probudio razum. "Kako to da ne možeš otići? Zar nisi došla kroz ulaz u špilju?"Višvahi nije odgovarala, samo je tiho jecala. "Ne, nisi", zaključio je Šukra. "Nisi tako došla jer nisi ljudsko biće. Što si ti? Odgovori mi!" Višvahi je podigla glavu. Niz obraz su joj tekle suze. "Ako ti nešto znači, ja sam apsara." Šukra je znao tko su apsare. Također, znao je i kakva opasnost prijeti od njih. A opet, kad je Višvahi izgovorila tu riječ, u njegovom srcu se nije rodio strah, već suosjećanje. Osjetio je kako mu postaje draga. Osjetio je kako je želi zaštititi i ne dozvoliti da joj itko ikada nanese patnju. Odjednom, svaka suza na njenom licu postala je gorući bol u Šukrinom srcu."Apsara..." ponovio je polako."Da, apsara. Tvoja apsara", rekla je Višvahi. Šukra ju je nijemo promatrao. "Što mi to donosiš, Višvahi?" pomislio je, a ona je čitajući mu misli odgovorila glasno. "Sebe, Šukra. I ljubav koju nosim sa sobom." I s tim riječima Šukra je znao da nema izbora. Višvahi ga je osvojila. Ali, također je i shvatio da ako joj sada priđe više nikad neće moći ocu pogledati u oči. Ne samo zato jer će odabrati drukčiji put od onog kojeg je Brighu za njega odredio, već i zato što će izravno prekršiti njegov naputak. U tom trenutku, kao da potiče Šukrinu dilemu, odozgo, iznad njihovih glava začuo se dubok brujeći šum. Nešto se događalo s nebeskim vratima. Šukra je podigao pogled. Tamo, u procjepu između nebeskog i zemaljskog svijeta stajao je Indra. Smiješio mu se. Bio je snažan i mladolik. Golom do pojasa, ispod napete kože prelijevali su mu se mišići. U jednoj ruci je držao svjetlucavu zmiju. Tek usmjeren pogled otkrio bi da se radi o munji, ukroćenoj i stavljenoj u službu gospodara neba. Šukra je promatrao Indrin nebeski lik. Iako više nalik ratniku nego svecu, iz A.P.

Indre je zračio mir mudraca. Promatrajući ga Šukra je osjetio kako iz njega nestaju sumnje. Želio je taj mir. Želio je tu pouzdanu snagu koju je vidio iznad sebe, utjelovljenu u Indri. A onda je još začuo njegov glas. Zapravo, bila je to misao u njegovom umu, ali misao za koju je znao da pripada Indri. "Šukra," rekao mu je Indra, "nebeska vrata se uskoro zatvaraju. Sada je prilika. Pođi sa mnom." Stojeći tamo, rastrzan između Višvahi i svog oca Brighua, Šukri se učinilo da će odlazak na nebo biti izlaz. To će zasigurno riješiti problem, mislio je Šukra. Otac mi neće zamjeriti što sam slijedio Indru. A Višvahi... Višvahi je apsara. Njena ljubav ionako će biti ispunjena u nebeskim područjima. I s tom mišlju Šukra je spustio pogled do Višvahi. "Odlazim", rekao je. "Odlazim u nebo." S istim zvukom groma i udarom munje s kojim su se otvorila, nebeska vrata su se sada zatvorila. Obredna vatra je ugasla, a Brighu je naglo otvorio oči. Osim njega, u špilji nije bilo nikoga. "I ja bih tako učinio", iskoristio je Maitreva dramatičnu stanku u čarobničinoj priči. "I ja bih otišao na nebo. Tamo je svetost. Tamo je mir. A Višvahi i njena ljubav pripadaju zemaljskom području. To je nemir i nepotreban kaos. Šukra je dobro učinio." "Kako si brz u prosudbi", rekla je čarobnica pomalo tužno. "Ne kažem da Šukra nije učinio dobro. Ali, mislim da ti u ovom trenutku ne znaš zastoje to bilo dobro. Tvoji razlozi ne moraju biti ispravni." Maitreva je za trenutak razmišljao o tim riječima. "Dobro", na posljetku je rekao. "Možda ne znam sve. Ali, zar ne vidiš da sve što mi pričaš oslikava moj problem? Šukra je bio učenik i brahmin. Živio je u celibatu. Otac je za njega zacrtao put mudraca i rišija. I sad se pojavljuje Višvahi, apsara, koja ga od svega želi odvojiti. Tako je i sa mnom. U meni su se također pojavile

želje koje nisu u

skladu s mojim dosadašnjim putem. I sad, što? Gdje je nebo u koje ću ja pobjeći?" čarobnica se nasmijala na Maitrevin ton. "Ne moraš nikud pobjeći. Sve imaš pred sobom. Osim toga, kao što ćeš uskoro čuti ni Šukra nije pobjegao. Zar ne znaš da se od ljubavi jedne apsare ne može pobjeći?" Maitreva je čuo za apsare. Prema legendi, to su nebeska bića koja se zaljubljuju u ljude. Obično su žene, ali mogu biti i muškarci. Kad se jednom zaljube, a to znači kad odaberu svoju žrtvu, onda je zavode. Budući da su apsare neizrecivo lijepe, malo tko im može odoljeti. Prvi put kad se pojave pred njima, ljudi obično polude od želje i pristanu na odnos s apsarom. Budući da su poznate po svojim ljubavnim vještinama, taj se pristanak u početku čini najboljom mogućom odlukom. Međutim, s vremenom na površinu ispliva ona druga strana medalje. Naime, apsare su užasno ljubomorne. Ne dozvoljavaju da čovjek pogleda nekog drugog, a kamoli da upostavlja neke odnose. Budući da su apsare duhovna bića one mogu čovjeka pratiti posvuda i točno znati što radi. Kad god dođe u situaciju u kojoj bi dijelio dio ljubavi s nekim, apsare to djelotvorno sprečavaju ne prezajuci ni pred tim da ubijaju druge ljude koji dolaze u dodir s njihovim odabranikom. No, ni to ne bi bilo tako strašno kad bi se radilo samo o ljubavnim odnosima. S vremenom apsare postaju ljubomorne na bilo kakvu prisnost svog odabranika s bilo kim. Tako su ljubomorne na njegove prijatelje, djecu i rodbinu. One jednostavno žele cijelog čovjeka samo za sebe. I tada nastaje pakao. Da, od "ljubavi" apsara se teško bježi! Maitreva je sve to znao i zato je samo kimnuo glavom. čarobnica je, međutim, nastavila: "Osim toga, čak i daje Šukra pobjegao od Višvahi, ostaje pitanje rnubandane.""Rnu... što?" zbunjeno će Maitreva. "Rnubandane", ponovila je čarobnica. "Karmičke veze koja nastaje zbog naših misli i želja." "Ah", rekao je Maitreva, ali nije izgledao uvjerljivo pa je čarobnica nastavila: "Nemoj misliti da karmičke veze nastaju samo zbog djelovanja. I misli i želje su djelovanje. Sa svakim koga si ikada poželio imaš rnubandanu. I morat ćeš ju otplatiti prije ili kasnije." "Svaku želju? Otplatiti? To znači izvršiti? Ispuniti?" Maitreva je izgledao zbunjen preko mjere, tako da nije mogao do kraja izgovarati rečenice."Da", jednostavno je potvrdila čarobnica. "Ali, to znači daje Šukra stvorio rnubandanu s Višvahi", rekao je Maitreva."Točno. I to snažnu rnubandanu." Maitreva je raširio oči. Spoznaja o nužnosti ispunjenja svih veza nastalih zbog želja pogodila gaje duboko u dušu. "To znači da ću i ja morati...", započeo je zagledavši se u čarobničine oči. Ali, nije dovršio rečenicu jer mu je nešto drugo palo na pamet. "Da li se rnubandane nastale tjelesnim željama uvijek moraju odraditi tjelesnim spajanjem, seksom i slično?" pitao je. "Eh, Maitreva! Nema ništa sličnog seksu!" zabavljala se čarobnica na Maitrevinim mukama. "Znaš što mislim", naljutio se Maitreva. "Dakle, moraju li se te želje ispuniti baš na taj način? Postoji li mogućnost da se rnuban-dana odradi drukčije?" čarobnica se i dalje vragolasto smijala dopuštajući da u Mai-treyi naraste nemir. "Pa, možda", neodređeno je rekla na posljetku. "Ako, sve uradiš kako treba, možda i postoji. Ali, obično je rnubandane najlakše odraditi onako kako su nastale. To znači, ako si nekog poželio, najvjerojatnije je da ćeš ga i imati!" I s tim se riječima veselo zagledala u Maitrevu promatrajući kako crvenilo prekriva mladićevo lice. Neko vrijeme se tako naslađivala na njegovoj neugodi, a onda rekla: "No, opet, zašto ne poslušaš dalje? Šukra je očigledno stvorio rnubandanu s Višvahi. Poželio ju je, a zatim, nezadovoljan mogućnostima koje je ta želja otvorila, pobjegao za Indrom u nebo. Hajde da čujemo što je bilo dalje." Maitreva nije ništa rekao. Naslonio se dublje u jastuke i zatvorio oči spreman za nastavak priče.

13Indrin svijet

Teško je reći što je Šukra proživio u nebeskim područjima. Ona su toliko drukčija od zemaljskih. Ljudi ih obično zamišljaju kao rajska mjesta puna uživanja, onog duhovnog, ali i tjelesnog. Međutim, istina je da ono što zovemo "nebom" zapravo predstavlja tanahno, duhom prožeto područje koje se nalazi između apsolutne, vječne stvarnosti božanskog i relativne, promjenjive stvarnosti stvorenog svijeta. Nebeska područja kojima upravlja Indra nalaze se između ta dva svijeta: vječnog i promjenjivog. Njihova najvažnija značajka je da su prilagodljiva mislima i osjećajima bića koje ima tu sreću da se u njima nađe. Zbog toga je istina da u "nebu" svatko pronalazi ono što mu je potrebno. Ili, ono što je donio sa sobom. Ipak, postoje neka mjesta koja su stalna, mjesta koja služe poput orijentira u nepreglednom oceanu mogućnosti. Jedno takvo mjesto je Indrin dvorac. Budući da su iznad njega bila otvorena nebeska vrata, svaka misao koju je Šukra pomislio imala je snagu izvršenja. Njegova odluka da pobjegne iz nezavidne situacije u kojoj ga apsara Višvahi smeta kod obavljanja dužnosti prema ocu odmah gaje podigla iz materijalnog svijeta i prenijela do nebeskog. Prolazak kroz vrata bio je lagan jer ga je s druge strane čekao sam Indra. Šukra je bio Brighuov sin, a Brighu je, kao jedan od najvećih mudraca, uživao velik ugled. čim je prošao kroz nebeska vrata, Indra mu je rekao: "Šukra, ovdje si dobrodošao. No, možeš ostati samo neko vrijeme. Potreban si svijetu iz kojeg si otišao i tamo ćeš se morati vratiti." Šukra je to prihvatio. Nije ni mogao učiniti ništa drugo. Izgledalo mu je kao da leži u Indrinom dlanu i kupa se u neizmjernom blaženstvu. Nije mogao ni vidjeti ni čuti ništa. Nalazio se u nepreglednoj bjelini. "Prihvatio sam te", nastavio mu je govoriti Indra, "jer moraš mnogo toga naučiti, upravo na ovom mjestu. Kad savladaš tu poduku, morat ćeš se vratiti. Pristaješ li?" Šukra je, naravno, pristao. U njemu nije bilo nikakve sumnje da je upravo to ono što želi. Kakvu god poduku mu Indra želi dati, on će je s radošću prihvatiti. "Postoji još jedan uvjet", nastavio je Indra. "Kad se budeš vraćao, sa sobom možeš ponijeti samo znanje. Ništa drugo. Da li si razumio?" Šukra je potvrđivao Indrin zahtjev mislima i riječima. Zašto bi i želio nešto ponijeti sa sobom? Bio je siguran da neće biti nikakvog problema u smislu ispunjavanja tog uvjeta. "Također", dodao je Indra, "nitko ne smije otići s tobom. Sve što pripada nebeskom području, mora ostati ovdje. Pristaješ li?" "Da", rekao je Šukra. "Pristajem. Došao sam sam, sam ću i otići." Bile su to jednostavne i logične riječi. No u tom trenutku Šukra nije znao što ga očekuje u Indrinom kraljevstvu. Daje znao, možda bi bolje razmislio prije nego ih je izrekao. Ali, Indri je njegovo obećanje bilo dovoljno. Odjednom, njih su se dvojica našli usred velike dvorane. Indra je sjedio na prijestolju načinjenom od žive vatre, a Šukra je klečao ispred njega. Dvorana je bila ispunjena ljudima i ženama koji su pozorno promatrali što se događa. "Šukra", rekao je Indra, "ovo je sad i tvoj dom. Osjećaj se kao kod kuće. Svatko koga ćeš sresti poseban je, jer inače ne bi bio ovdje. Uči. Sve ovo je za tebe."

A.P, /CizJe, I s tim riječima, nebeski vladar Indra nestao je, a plameno prijestolje pretvorilo se u buktinju koja je nastavila gorjeti i osvjetljavati dvoranu. čarobnica je duboko udahnula. Priča o Šukrinom prijelazu iz ovoga svijeta u nebeski kao da ju je zamislila. Maitreva je otvorio oči i promatrao je. Sada je sjedila malo pognute glave. Pogled je usmjerila u svoja koljena i lagano se njihala. Kao daje o nečemu razmišljala. Zaustila je da nastavi priču, a onda se opet predomislila i ušutjela. Maitreva je također šutio. Nije ju želio smetati. Nakon nekoliko dugih minuta, konačno je progovorila: "Ono što se Šukri događalo u nebeskom

području sljedećih sto godina nije toliko bitno za moju priču. Reći ću ti samo daje susreo mnoge učitelje. Podučavali su ga znanjima kojima ga njegov otac Brighu nije mogao naučiti. Postao je majstor stvaranja. Naučio je kako misli pretvoriti u stvarnost. Naučio je kako ostvariti svoje želje. Iako to u nebeskom području nije bilo teško, načela stvaranja jednaka su i tamo i ovdje. Zbog toga ih je, kasnije, mogao primjenjivati i ovdje." I s tim riječima, čarobnici se vratio osmjeh na lice. "Pogledaj", rekla je i ispružila otvoreni dlan prema Maitrevi. Maitreva je znatiželjno gledao prazni dlan. Mislio je da mu pokazuje svoju ruku, pa se opet divio njenoj nježnosti. Upravo je poželio dodirnuti je, kad je na njenom dlanu zabljesnula svjetlost. Maitreva se trgnuo, a kad se ponovo snašao na njenom dlanu je ležao veliki prozirni dijamant."Želiš li ga?" upitala ga je. Maitreva je zadivljeno promatrao kamen. Prelijevao se unutarnjim sjajem. Iako je bio bijel, čak i najmanji pokret, najmanji drhtaj čarobničine ruke, stvorio bi eksploziju boja u njemu. Bio je prekrasan!"Da li je... da li je pravi?" bio je zbunjen Maitreva.

A.P. /Cezeie,

"Najpraviji", sa smiješkom je odgovorila čarobnica. "Želiš li ga?""Ne znam", odgovorio je Maitreva. "Znaš li koliko vrijedi? Znaš li koliko bi stvari mogao dobiti za njega?" izazivala ga je čarobnica. No, Maitreva doista nije bio privučen dijamantom. Sviđao mu se kamen, to je istina. I otprilike je znao da vrijedi više od cijelog njegovog sela. Ali, nije imao povjerenja u to što je čarobnica radila. Nije imao povjerenja u čarolije... "Da li bi ti bilo lakše kad bih ti rekla da sam ga iskopala u nekom rudniku i izvukla iz utrobe Zemlje?""Možda..." polako je odgovorio Maitreva. "Toga se moraš osloboditi, mladiću moj. To je predrasuda. Sve što je oko tebe stvoreno je na isti način. Svemir je nastao iz božanske misli. Bog je poželio i svemir je bio tu. Ista sposobnost stvaranja predana je i ljudskim bićima. Zašto je odbaciti? Zar ne misliš da je tvoje nepovjerenje u stvarnost mojih čarolija proisteklo iz izrazitog materijalizma? Mislila sam da si duhovan čovjek i da svijet duha za tebe ima prvenstvo!" Maitreva je odmahivao glavom. Zbunjivala gaje ova... ova... ni sam nije znao kako bi je nazvao! Naravno da je bila u pravu! Ako sagledaš stvarnost u cjelini onda moraš dati prednost duhu. Jer, sve je i nastalo iz energije misli, želja, svijesti... Kamen kojeg je stvorila mislima jednako je vrijedan kao i onaj kojeg bi iskopala. O tome je učio godinama. Parashara ga je podučavao tome. A evo, sad kad mu je čarobnica to pokazala u praksi, on se odupire. Doista ima predrasude! Kao da mu čita misli, čarobnica se nasmiješila i ponovo mu ponudila dijamant. "Onda? Hoćeš li ga?" Maitreva je posegnuo rukom prema kamenu, ali se na pola puta zaustavio. "Ali, što ću ja s njim?" pitao je iskreno. čuvši te riječi, čarobnica se ponovo nasmijala. "Točno. Što ćeš s njim? To nije tvoja poduka ni tvoje iskušenje. Hajde da ga se riješimo." Brzim pokretom bacila je kamen preko ramena a ovaj

se, prije nego je dodirnuo pod, pretvorio u kišu svjetlećih iskara. "Tvoje iskušenje je nešto drugo, zar ne?" mazno je dodala pro-tegnuvši se ispred njega i nagrađujući ga svojim najzamamnijim osmjehom.Maitreva je pocrvenio, ali nije ništa rekao. "U svakom slučaju", uozbiljila se čarobnica, "sljedećih sto godina Šukra je učio vještinu stvaranja. Postao je čarobnjak. Nije to bilo samo stvaranje materijalnog bogatstva. Učio je i o umjetnosti. Podučavale su ga najbolje muze i boginje nadahnuća. Učio je o skladu i ljepoti. Bio je okružen profinjenim i vrijednim djelima. U nebu to ima drukčiji značaj nego ovdje, naravno. Ovdje je svako

stvaranje materijalno. Tamo, čak i lijepa misao, nikad neizrečena ni zapisana ostaje zauvijek prisutna. Jednom stvorena, nikad ne nestaje. Zbog toga su mogućnosti stvaranja u nebu mnogo veće. Ali, jednako tako je odgovornost stvaratelja veća. Ovdje možeš odustati od svog stvaranja ako ti se tijekom procesa ne svidi ono što nastaje. Ali tamo! Tamo se svaka misao ostvaruje odmah. Ako ne paziš, ubrzo si okružen mnogobrojnim promašajima i samo malim brojem dobrih i lijepih djela. Zbog toga su dobri i vješti stvaratelji u nebu na cijeni više nego ovdje. A Šukra je bio vrhunski stvaratelj!" Maitreva je bio uvjeren da u čarobničinom glasu naslućuje primjesu ponosa. Kao daje govorila o nečemu što pripada njoj; o nečemu u čemu je i ona sudjelovala. Međutim, budući daje bila obožavateljica Šukre, taj ponos je bio razumljiv. "Šukra je uživao", nastavila je čarobnica. "Bio je na mjestu gdje su se njegove sposobnosti savršeno uklapale. Stvarao je i to gaje u potpunosti ispunjavalo. Također, bio je okružen čistoćom i mudrošću. Učio je o dharmi, o zakonima prirode, o životnim zadaćama i Vedi. čak je, po prvi put u životu, riješio problem svog utjecaja na druge ljude. Tamo je svatko mogao poprimiti oblik koji želi pa Šukrina iznimna privlačnost nije dolazila do izražaja. Imao je sve i bio je sretan. Tek je ponekad pomislio na svoga oca. Međutim, znao je da bi Brighu bio ponosan na njega i o tome nije brinuo. Malo je češće pomišljao na Višvahi. Ali, protiv toga se borio i tako AP./Cetdt,

dugo dok je bio okružen znanjem i stvaranjem, uspijevao je potiskivati svoju želju." Na to se Carobnica nasmiješila nekako neobično, kao da se smije sama sebi. Odmahnula je glavom tjerajući neke samo njoj znane misli. U tom trenutku Maitreva se po prvi put ozbiljno zapitao tko je ona? Možda bi bilo dobro saznati odakle je, kako je živjela i kako živi, kako se zapravo zove? Ali, nije se usudio pitati. U međuvremenu, Carobnica je nastavila: "Šukra je bio pošteđen svojih problema točno sto godina. Sto godina je malo u nebeskom svijetu. Tamo vrijeme ionako ne teče istim ritmom kao ovdje. Ali, svejedno, imao je dosta vremena da nauči sve što mu je bilo potrebno. Sve, osim one posljednje poduke.""A to je...?" uskočio je Maitreva.Carobnica gaje začuđeno pogledala. "Zar ne znaš?"Maitreva je zbunjeno odmahnuo glavom. "Ne", rekao je. "Njegova posljednja poduka bila je...", Carobnica je zastala usred rečenice, a zatim nastavila, "...bila je Višvahi.""Višvahi!?" uzviknuo je Maitreva. "Da, Višvahi. Nakon sto godina učenja, nakon sto godina potiskivanja svoje želje, Šukra je ponovo sreo Višvahi. Došlo je vrijeme da odradi svoju rnubandanu, svoj dug prema ljubavi." "Ali...", mucao je Maitreva, "kako je to moguće? Gdje je sreo Višvahi?""Na nebu, naravno", odgovorila je Carobnica."Zar apsare mogu biti na nebu?" Carobnica ga je začuđeno pogledala. "A nego gdje bi bile? Pa, apsare su nebeska bića, zar ti to nisam rekla?" "Znam", bio je ustrajan Maitreva, "ali zar one mogu biti u Indri-nom kraljevstvu? Zar mogu dosegnuti čovjeka čak i tamo gdje je najsvetije? Kako se njihova želja za tjelesnom ljubavi i svim ostalim može spojiti s nebeskim životom?" Carobnica je ponovo odmahivala glavom. "Maitreva, Maitreva, ti si tako zbunjen. U svom umu si podijelio stvari na dobre i loše. A ne shvaćaš da ništa što je stvoreno ne može biti loše samo po sebi.

Može se samo loše uporabiti. Susret s Višvahi bio je najbolje što se Šukri moglo dogoditi. Na posljetku, zbog njega je i došao u nebo, zar ne?" Maitreva se protiv toga nije mogao pobuniti. Istina je. Zbog apsare Šukra je pobjegao na nebo. Imao je želju. Želja je stvorila dug. Dug se mora vratiti. Ni nebo nas ne može spasiti od toga. Ono s

čim je imao teškoća bilo je prihvaćanje dobrog u tom susretu. Očekujući nastavak priče Maitreva se osjećao prilično rastrzan. Osjećao je kako ga Carobnica sve više i više uvlači u svoj svijet. Legenda o Šukri, za koju je tvrdila da je istinita, bila je, u simboličnom smislu, tako slična njegovoj situaciji! Došao je u Dwaraku zbog osjećaja obaveze prema svom ocu. Slušajući k tome i svog učitelja tražio je u svemu poduku. Otišao je na mjesto koje je smatrao svetim i tamo u hramu posvećenom jednom od prirodnih zakona, susreo neobičnu osobu koja je u njemu probudila želju. U tom trenutku, Maitreva je pomislio kako je tajanstvena Carobnica gotovo sigurno jedna od apsara. Pojavila se u njegovom životu ne bi li ga testirala. Zavodi ga. Priča mu priču pomoću koje se nada uvjeriti ga u ispravnost želja, bogatstva, uživanja i svega drugog što donosi Šukra. Stresao se od te pomisli. Kako će se oduprijeti ap-sari? Ali, do sada je u tome uspijevao. Ako ne pristane, apsara mu ne može ništa. Pomislio je kako bi ipak bilo najbolje da ustane, prekine sve ovo i vrati se kući, svom učitelju i proučavanju đjotiša kojeg je toliko volio. Ali, negdje duboko u sebi znao je da to neće učiniti. Svoju je odluku donio prošavši kroz ulazna vrata. Sada je ovdje i, bila kraj njega apsara ili ne, on će naučiti što je potrebno, ma kakvu cijenu morao platiti za poduku. Osim toga, ako ode, vjerojatno nikad neće saznati što se zapravo dogodilo sa Šukrom i Višvahi. Nekako je osjećao da mu tu priču ne može ispričati nitko drugi. "Što je bilo dalje?" rekao je. "Kako su se Šukra i Višvahi sreli? Da lije Šukra izdržao u celibatu ili je popustio?" Carobnica se nasmiješila na Maitrevinu nestrpljivost i nastavila priču. A.P. /CtzJe,

14Višvahi

Sreli su se na izgled slučajno. Šukra je uživao u šetnji oko Indrine palače. Vrijeme koje je odabrao bilo je proljeće. Miris procvalog cvijeća i pomalo slankast zrak. Pjevao je na sav glas pjesmu koju je tog časa izmislio. Odjednom, pjesma je zastala u trzaju iznenađenja. Ispred njega, točno na njegovom putu, stajala je ona! Promatrala gaje svojim velikim očima u kojima se vidjelo jednako takvo iznenađenje. Ni ona nije očekivala ovaj susret. Prošlo je mnogo vremena, ali za jednu apsaru, to je tek sitnica. Međutim, Višvahi je, iako apsara, teško proživjela vrijeme koje je prošlo od trenutka kad je prvi put ugledala Šukru. U mislima, bila je s njim svakoga dana. Razmišljala je o tome gdje je pogriješila onoga dana. Možda je postojao neki način da ga zadrži? Ali, on je bio tako odlučan i tako siguran da ne može ostati s njom. Razumjela je njegovu odluku. Da je učinio bilo što drugo bilo bi to djelo izravno protiv volje njegovog oca. A čak i to što je učinio bilo je zato jer se između njih rodila ljubav. To je Višvahi davalo nade. Znala je da ljubav nikad ne ostaje neispunjena. Jednom, negdje, Šukra i ona morat će se sjediniti. Osjećaji prema Šukri postali su tihi, ali duboki i stvarni. Višvahi je bila strpljiva, ali svaki izgubljeni dan za

nju je bio bolan. Ugledali su se iznenada, vođeni sudbinom jačom od njih samih. I baš kao i prvi puta, oba srca su zatitrala od čežnje. Šukra je izgovorio njeno ime, a Višvahi njegovo. I u te dvije riječi bila je sadržana slutnja njihove budućnosti. Vječni ljubavnici, to je ono što će postati. Zapravo, u tom su trenutku shvatili da su oduvijek bili ljubavnici. Koliko god u ljudskom svijetu fraza "stvoreni jedno za drugo" zvuči otrcano, u nebeskom svijetu ona je savršeno odgovarala ovom paru. Ali, koliko god njihovi osjećaji bili snažni, i jedno i drugo osjećali su kako se moraju bolje upoznati. Šukra je i dalje bio pun dilema. Apsara! Višvahi je apsara. Još nitko nikada nije imao sreće u ljubavi s jednom apsarom! Njegove misli o potrebi celibata još su uvijek bile s njim, ali sasvim izblijedjele. Ako je Višvahi ovdje, a ja sam od nje pobjegao za Indrom u nebo, mislio je Šukra, onda je to neki znak. To je sudbina i tome se ne smijem opirati.

S druge strane, Višvahi je također imala svoje sumnje. Otkad je ugledala Šukru, prestala je razmišljati kao apsara. Naučila je sve o ljubavnoj vještini, znala je tajne spajanja i skrivene hodnike užitaka. Ali, sve joj to uopće nije bilo važno u usporedbi sa Šukrom. Ipak, i ona je bila svjesna kako osjeća njen rod. Hoće li i ona vremenom ljubav zamijeniti ljubomorom? Hoće li njena demonska narav vremenom doći na površinu i uništiti Šukru kojeg ona sada tako voli? To ne bi htjela. To je posljednje što bi učinila. Radije će se sakriti u najdalji kutak svemira i ne pojavljivati se više do njegovog kraja nego da Šukri učini nešto na žao. A opet, kako je mogla biti sigurna? Njeni su osjećaji bili snažni, tako snažni! Ako ode, samo zato jer postoji mogućnost da povrijedi Šukru, neće li na taj način izgubiti prigodu za sudbinu mnogo plemenitiju nego je ikada zamišljala? Sve te sumnje i misli Šukra i Višvahi sakrivali su duboko u sebi tijekom proteklog vremena. Nije bilo razloga da ih izvlače na površinu. Ali sada, kad su se konačno ponovo susreli i kad im je postalo jasno da ne mogu pobjeći jedan od drugoga sad su one Carobnica

A.P. fa

postale glavna tema njihovih razmišljanja. U tom sudbonosnom trenutku, kad su im se pogledi sreli i oni istodobno izgovorili ime onog drugog, poželjeli su potrčati jedno drugom u zagrljaj. Poželjeli su voditi ljubav ovdje, u travi i cvijeću koje je Šukra stvorio samo poradi svoje šetnje. Poželjeli su strgnuti sa sebe odjeću i goli stati jedno uz drugo, a zatim se divlje spojiti. Poželjeli su, ali to ipak nisu učinili. Šukra je samo prišao Višvahi i pružio joj ruke. Višvahi ih je prihvatila. Između njih je potekla energija prepoznavanja. Bila je vrela, snažna i opojna. Nisu ništa rekli, nisu imali što reći, ali su im se srca otvorila, a oči nasmiješile. Od tog trenutka nadalje bili su nerazdvojni. Šukra je ubrzo otkrio kako Višvahi nije samo tijelo koje ga uzbuđuje i privlači. Višvahi je imala dušu. I to dušu koja je nadopunjavala Šukrinu. Bili su slični u mnogim stvarima. Voljeli su ljepotu i umjetnost. Voljeli su stvaranje, igru i zabavu. Višvahi je postala Šukrina učenica. Podučio ju je mnogim stvarima koje je znao i shvatio kako je radost koju su oboje osjećali tijekom toga neusporediva s bilo kojom radošću njihovoga dosadašnjeg života. U tjelesnoj ljubavi se nisu žurili. Šukra je bio neiskusan. Poznavao je samo svoje osjećaje, ali tijelo... o tijelu nije znao mnogo. Višvahi je znala sve. Ali, prošlo je mnogo mjeseci prije nego je Šukra uspio odbaciti svoje sumnje i predati se Višvahi. Kad je to jedne noći ipak učinio, Višvahi se pokazala kao nježna i pažljiva učiteljica. Vodila ga je sigurno od prvog dodira pa sve do ekstaze vrhunca. Taj prvi put, Šukra je shvatio da nikada neće napustiti Višvahi. Višvahi nikada. Shvatio je da ne želi živjeti bez nje. A Višvahi, ona je to odavno znala. I tada, nakon te prve ljubavi, Višvahi je Šukri ispričala zašto se onog dana pojavila u špilji njegovog oca. Kad je bila još sasvim mlada i neiskusna, njeni su je roditelji poslali na planinu Meru, prema želji i naredbi Parvati, Šivine družice. Parvati je majka svih apsara, njihova učiteljica. Mora to biti jer poznaje ljubavnu vještinu kojom zadovoljava samog gospodara svemira, Sivu. Umijeće koje je potrebno za tako nešto mora biti

ogromno. Legendarna vještina koju posjeduju apsare samo je blijedi odraz Parvatine umješnosti. Ali, Parvati rijetko kad osobno podučava nekoga. Zbog toga su Višvahini roditelji bili ponosni. I doista, pod budnim okom Parvati, Višvahi je učila o skrivenim tajnama energije koja prati svako svjesno biće. Naučila je sve o munjevitoj kundalini i o tome kako je usmjeriti u željenom smjeru. Postala je majstorica tantre i ljubavnih vještina. Ali, Parvati joj je stalno govorila kako je sve to o čemu uči samo u službi višeg cilja, spajanja s božanskim, i da se ne smije zlorabiti. Također, rekla joj je kako je osobno podučava zbog toga jer joj želi prenijeti svo znanje o ljubavi tako da ga ona može prenijeti nekom drugom, nekom posebnom. Dugo joj Parvati nije željela reći o kome se radi.

"Kad dođe vrijeme, saznat ćeš", odgovarala je na njena pitanja. Tek kad ju je podučila svemu stoje znala i tek kad je Višvahina vještina bila gotovo ravna njenoj, ispričala joj je za mladog brahmina, rođenog u porodici rišija Brighua. Ispričala joj je kako je taj mladić utjelovljenje pjesme Kavija, boga pjesnika i da će odigrati posebnu ulogu u održavanju svemira. Naime, taj mladić, imenom Šukra, postat će jedan od oslonaca stvorenog svijeta, čuvar jedne od graha, prirodnih načela bez kojih ovog svijeta ne bi moglo biti. I tako je Šukra po prvi put iz Višvahinih usta čuo za svoje pravo podrijetlo i za svoju buduću sudbinu. Povjerovao joj je, iako je bio zbunjen. Povjerovao joj je jer je tijekom vođenja ljubavi s njom imao neobične vizije koje su potvrđivale njene riječi. Šukra je polako, ali sigurno hvatao svoju sudbinu u svoje ruke. "Ali, kako si zapravo došla u pećinu moga oca?" pitao ju je na posljetku. "Našla sam se tamo", odgovorila je Višvahi. "Parvati me pozvala i rekla daje vrijeme. Dodirnula me prstom po čelu i ja sam se jednostavno stvorila ispred tebe." Nakon zamišljene stanke, Višvahi je rekla: "Ali, Parvati mi nije ništa rekla o tebi. Nije rekla kakav si. Nije rekla kako ću se zaljubiti u tebe čim ću te ugledati. Ja sam na tebe gledala kao na posao; za- A.P./CzzJe

daću koju moram obaviti. Ali, sada shvaćam da je ne bih mogla obaviti da te nisam zavoljela!" Dugi poljubac načas je prekinuo njihov razgovor. Svaki put kad bi se njihove usne dodirnule Šukraje bio sve sigurniji daje postupio pravilno. Bez ove ljubavi on ne bi pronašao sebe."Što si radila dok sam ja ovdje učio?" pitao ju je. "Kad si otišao, ja sam se vratila k Parvati. Ona nije bila zabrinuta. Rekla je da tako mora biti i da ti dam vremena. Nije mi rekla što da radim i otpustila me od sebe. Što sam radila? Mislila na tebe i lutala svijetom. Pokušala sam biti apsara i zavoditi ljude, ali nije mi išlo. Nisam imala volje. Ja sam tvoja, najdraži moj Šukra!" I opet dugi poljubac. Svaki razgovor između Višvahi i Šukre bio je isprekidan ljubavlju kojoj se ni jedno ni drugo nije znalo oduprijeti. Osim toga, vrijeme im je prolazilo tako brzo da su ponekad prošli dani dok bi oni izgovorili samo nekoliko rečenica. I razmijenili samo nekoliko poljubaca. Dugih poljubaca u kojima su se gubili i ponovo nalazili. Na kraju, kad su rekli sve što se moralo reći i shvatili ono što su morali shvatiti, Šukra je prema običaju ritualno zamolio Višvahi da ga poduči ljubavnoj vještini. Višvahi je s radošću pristala. Međutim, odmah mu je rekla kako će im biti potrebna samoća i mnogo, mnogo vremena. "Nema problema", oduševljeno je rekao Šukra i uporabio svoje znanje o stvaranju. Stvorio je poseban svemir samo za njih. U tom svemiru nije bilo nikoga osim njih dvoje. Tamo su otišli i za sobom zatvorili vrata. Prošlo je milijun godina prije nego su se vratili. Milijun godina ekstaze ljubavi između Šukre i Višvahi. "Ne mogu to prihvatiti", iskoristio je Maitreva trenutak kad je čarobnica posegnula za još jednom šalicom svog napitka. "Što ne možeš prihvatiti?" upitala gaje ona gledajući ga preko ruba šalice."To što si rekla o ljubavnoj vještini. Kako svrha toga može biti

spajanje s božanskim? Tijelo je privid, maja, i Višvahi je Šukru zavela i odvela ga izvan stvarnosti. Tjelesno zadovoljstvo ne može dovesti do oslobođenja." "Ah, stvarno si uporan u svojim procjenama", odvratila je pomalo ljuto čarobnica. "Zašto se buniš protiv toga? Većina rišija koje ti tako cijeniš vodili su ljubav. I to mnogo i često. Neki od njih imali su više žena. Vedske žene imale su više muškaraca. Rišiji su vodili ljubav s djevojkama koje su prvi put sreli, kao stoje to učinio Vjasa, pored rijeke, i tako začeo cijelu povijest Mahabharate. Što ima loše u tome?" "Ali, Šukra i Višvahi, oni to nisu mogli raditi zauvijek. To ne traje zauvijek.""Radili su to milijun godina, rekla sam ti.""Milijun godina?"

"Da, milijun godina. Više-manje. Što se čudiš?"Maitreva je samo odmahivao glavom. "Maitreva", nastavila je čarobnica pomirljivijim tonom, "ništa na ovome svijetu ne traje zauvijek. Sve će ionako proći. Ali u tom prolaženju može nastajati ananda, blaženstvo ili pak patnja i tuga. Izbor je naš." Maitreva nije odgovarao. Razmišljao je. Bio je još daleko od prihvaćanja zamisli o uživanju na putu do prosvjetljenja. Međutim, ipak mu je postalo jasno da Šukra, kao nositelj tih značenja, doista može vladati takvim putevima. I, morao je priznati, nije na njemu da procjenjuje ispravnost ili neispravnost toga. Naslutivši Maitrevinu spremnost i konačno prihvaćanje barem nekih zamisli o kojima mu je govorila, čarobnica je rekla: "Znam što te muči. Ti smatraš da su žudnje loše, pa stoga odbacuješ i ljubav kao mogućnost na duhovnom putu, posebice tjelesnu ljubav. Ali, ne zaboravi da su želje energija. Ako se pravilno usmjeri, ta energija može postići mnogo toga. Jesi li bio u hramu kad sam pričala priču o Tulsidasu?"Maitreva je odmahnuo glavom."Dobro, onda ću ti je sada ispričati. Jednom sam imala učenika,

A.P./CezJe,

zvao se Tulsidas. Do mene je došao nakon što gaje Ratnavali, njegova žena, otjerala. Naime, bio je tako opsjednut seksom da ju je morao imati svake noći barem jednom, a obično je to bilo nekoliko puta. Na posljetku više nije mogla izdržati i organizirala je posjet majci i sestri. Željela je otići na nekoliko dana samo da se odmori. Prve noći kad je Tulsidas ostao sam obuzela gaje takva žudnja da nije mogao spavati i osjećao je velike bolove u penisu. Morao se zadovoljiti. Krenuo je noću i pretrčao tridesetak kilometara. Trčao je prečicom i promašio most. Našao se na groblju i u svojoj obuzeto-sti željom vidio truplo mrtvaca koje je bilo pripremljeno za spaljivanje. Mislio je daje to deblo drveta. Uzeo gaje i na njemu sretno preplivao rijeku. Došavši do kuće u kojoj je spavala Ratnavali, popeo se do njenog prozora uporabivsi zmiju za koju je mislio daje uže. Zbunjena zmija nije znala što bi učinila i jednostavno se prepustila svojoj sudbini. Tulsidas je provalio kroz prozor i onako prljav i mokar navalio na Ratnavali. Ušao je u nju vičući od zadovoljstva. Ratnavali gaje molila da to ne čini jer joj je bilo neugodno pred majkom i sestrom koje su spavale u susjednoj sobi. Ali, Tulsidas se morao izdovoljiti. Za nekoliko sekundi sve je bilo gotovo i on je zaspao pored nje. Drugi dan gaje Ratnavali otjerala rekavši mu daje gori od svinje." Maitreva je s gađenjem slušao ovu neukusnu priču. A čarob-nica je izgovarala besramne riječi uopće se ne obazirući na Mai-trevino zaprepašćivanje. Zatim je još jednom popila gutljaj svog napitka. "Što bi ta priča morala značiti?" na kraju je zbunjeno upitao Maitreva. "Ah, da", nastavila je čarobnica. "Tulsidas je došao do mene i opisao mi svoj problem. Ja sam bila oduševljena. Vidiš, Maitreva, kad netko ima takvu vatru u sebi, vrlo ju je lako usmjeriti na pravo mjesto. Problem je kad ljudi nemaju vatre. No, uglavnom, naučila sam Tulsidasa kako tu silnu želju usmjeriti prema božanskom. Za tri dana se prosvijetlio. Eto."Maitreva je zabezeknuto gledao. "Ima dalje", nastavila je čarobnica. "Nakon nekog vremena Ratnavali je potražila Tulsidasa i zamolila ga da joj se vrati. Nije htio. Rekao joj je da on sada ima važnijeg posla. Tako joj i treba. Da je bila mudrija, znala bi kako u njemu probuditi težnju za božanskim i preusmjeriti njegovu seksualnu želju u pravom smjeru. Ali, nije bila dovoljno mudra. Gledala je samo površinu i propustila svoju sreću. I ti gledaš samo površinu, moj Maitreva." Rekavši to nagnula se prema njemu još ga jednom zapahnuvši svojim zanosnim mirisom. Prošaptala mu je zavodnički: "Jezik i penis te mogu odvesti u najveće visine, ali i stropoštati u najveće dubine. Zavisi kako ih koristiš." Zatim se, namignuvši mu, vratila na svoje mjesto. Budući da Maitreva od silne smetenosti nije mogao ništa reći, čarobnica je veselo nastavila s

pritiskom. "Vidiš, mislim da imaš gotovo ispravan odnos prema materijalnom bogatstvu. Zašto s takvom lakoćom shvaćaš kako materijalne stvari nisu važne? Zato jer nisi vezan za njih. Materijalno bogatstvo može izazvati vezanost. Ali, zašto ga ne iskoristiti? Isto tako je i sa seksom. Potpuno isto. Zašto si vezan za to?""Nisam vezan za seks", gotovo uvrijeđeno će Maitreva."Jesi", veselo će čarobnica, "jer ga odbijaš!"Maitreva je samo uzdahnuo.

A.P.

15Milijun godina ljubavi

Prošlo je milijun godina i uživanje u zajedničkoj ljubavi između Šukre i Višvahi došlo je svome kraju. Šu-kra se promijenio. Naučio je stvari koje kao brahman i svećenik nikada ne bi. Sada je znao sve o tajnama tjelesne ljubavi. Postao je majstor i znalac skrivenih mjesta na tijelu svoje ljubljene Višvahi. Naučio je kako je dodirivati nježnim dodirima tako da u njoj izazove ekstazu koja je trajala neprestance. Naučio je kako i kada biti snažan i siguran u svojim pokretima tako da Višvahi nije imala izbora osim potpuno mu se predati. A to je i činila. Podučavala gaje ljubavnim vještinama koje joj je prenijela Parvati, ali je istodobno bila potpuno njegova. Svaki trenutak njihovih milijun godina Višvahi je posvetila Šukri, nikuda ne odlazeći čak ni u mislima. Znala je da, koliko god im bilo lijepo, njihovo vrijeme neće trajati zauvijek. I Višvahi se promijenila. Njena narav apsare potpuno se izrazila u davanju svojem voljenom. Ali, vodeći ljubav s njim, kao da je uvijek znala da će jednom Šukra otići. Neobično, ali to u njoj nije izazivalo ljubomoru i bijes. Daje bila prava apsara poludjela bi od same pomisli da će izgubiti svog ljubavnika. A ipak, ona je bila prava apsara. Samo, ljubav sa Šukrom ju je promijenila. Iskreno ga je voljela i dok ga je podučavala tajnama izazivanja ekstaze, isto-

dobno je od njega učila nešto drugo. Šukra je u duši bio iskren i čist. Njegova ljubav je bila potpuna. Milijun godina takve ljubavi promijenilo bi čak i najtvrdokorniju apsaru. Višvahi je, onako usput, gledajući u Šukrine oči i prateći njegove ruke na svojem tijelu, učila o pravoj ljubavi. Nekako je znala da ona nikada neće prestati. Šukra će uvijek biti uz nju. Polako, tijekom vremena, taje spoznaja uklonila sve tragove ljubomore. Željela je davati. To je bilo sve. Željela je da njen Šukra bude sretan. Ono njen nije podrazumijevalo sebičnost i posesivnost uobičajene za apsare. Njen - to je podrazumijevalo pripadnost njemu; želju da ga učini sretnim bez obzira na sve, bez obzira na kraj koji se, iako milijun godina daleko, naslućivao od samoga početka. "Šukra", pitala ga je jednom dok su udisali isti dah ležeći jedno pored drugog, "znaš li da naša ljubav nikad neće prestati?" U Šukrinim očima pojavio se smiješak. "Znam, voljena moja, znam to dobro." A onda je smiješak ustupio mjesto tuzi. "A ipak", nastavio je, "ipak ćemo morati... znaš da ćemo morati..." Višvahi ga je prekinula poljupcem. Pripila se uz njega i toplinom prekrila hladne odjeke budućeg rastanka. Poziv od Indre došao je jednoga jutra. Višvahi i Šukra osjetili su da će se nešto dogoditi još prethodne večeri. Zbog toga su noć i jutro proveli odvojeno, svaki u svojoj tišini. Po prvi put nakon milijun godina, Šukra nije dočekao izlazak sunca stapajući se s Višvahi. Sjedio je zatvorenih očiju i dopuštao svom duhu da plovi oceanima unutarnjeg blaženstva. I tada, koristeći svoje pravo kao vladara svih nebeskih svjetova, Indra je prešao neizmjernu granicu koju je Šukra postavio stvarajući zasebni svemir samo za Višvahi i sebe. To ne bi moglo uspjeti nikome osim Indri. Pojavio se ispred Šukre u viziji. Ali, bilo je to isto kao da se pojavio u tjelesnom obliku. Na posljetku, Indrino tijelo načinjeno je od vizija."Jesi li spreman?" bile su riječi kojima se Indra obratio Šukri. "Spreman sam da te primim", odgovorio je Šukra. "Samo se nadam da sam spreman ispuniti

zahtjev koji je svrha tvog dolaska." A.P.

Indra se nasmijao čuvši Šukrin odgovor. "Ti znaš svrhu mog dolaska. Prošlo je mnogo vremena. Naučio si sve stoje bilo potrebno. Vrijeme je da počneš koristiti naučeno. Vrijeme je da ti počneš ispunjavati svoju svrhu. Svemiri i sva bezbrojna bića u njima te očekuju. Bez tebe, stvaranje je nepotpuno." Šukra je šutke saslušao Indrine riječi. Nisu mu bila potrebna objašnjenja. Posljedice ljubavi s Višvahi bile su mnogo veće od pukog zadovoljstva i uživanja u neprekidnoj ekstazi. Energija koja se stvarala na taj način poslužila je kao most do skrivenih tajni Šukrinog podrijetla. Šukra je preko tog mosta prelazio svaki dan tijekom prošlih milijun godina! Znao je tko je. On je Kavi, stvoritelj i pjesnik; Kavi pred kojim će čak i ovaj Indra pognuti glavu jer bez njega ne bi bilo ni jednog svemira kojim bi mogao vladati. Bez njega ne bi bilo čarobne moći stvaranja pa ni mogućnosti da bilo što novog nastane. Kavi je svoju dušu dao na raspolaganje svim bićima ne bi li pomoću nje nastavili njegovo djelo. Jer, stvaranje kakvo je zamislio Kavi nije nikad prestajalo. Nastavljalo se samo iz sebe. Da bi to postigao Kavi je sposobnost stvaranja morao dati drugima. To je i učinio. A svoju bit, svoju dušu, prenio je u njega, Šukru. Ipak, rodivši se u tijelu čovjeka, Šukra se morao podvrgavati istim zakonima. A jedan od zakona kojima se ljudi, kao i sva bića, moraju podvrgavati je zakon karme. Šukra je znao da gaje Indra došao podsjetiti upravo na to."Ostavio si iza sebe nedovršen posao", rekao je Indra. "Znam", tiho je odgovorio Šukra. "Nisam već dugo... nisam dugo o tome razmišljao. Moja je pažnja bila na drugim mjestima. Moj otac... Brighu... kako je bilo s njim?" "Dobro je. Kad si otišao od njega, morao je prekinuti obred kojeg je započeo. Međutim, tvoj je odlazak značio daje uspio otvoriti vrata neba, makar i za trenutak. Zbog toga ti nije zamjerio. Zapravo, isprva je želio zamjeriti meni. Bio je razočaran i bijesan. Mislio je da te netko odveo. Ja, naime. Međutim, kasnije je shvatio. Sada te čeka."Na ovo je Šukra naglo podigao glavu. "čeka me?! Ali... ali,

prošlo je tako mnogo..." "Šukra, Šukra...", prekinuo gaje Indra. "Zar si zaboravio gdje si? Zar si zaboravio daje vrijeme samo tvorevina uma? Tvoj otac te čeka. Iako je sve u redu, svojim si odlaskom pokrenuo karmu koju sada moraš dovršiti. Svako djelo ima svoje posljedice. Došlo je vrijeme da se vrate dugovi. Morat ćeš otići odavde. Kad vratiš dug, otpočet će tvoja prava zadaća u svijetu ljudi i ostalih stvorenja." Shvaćajući, Šukra je kimnuo glavom. "U redu", rekao je. "Moram vratiti dug. Kako ću to učiniti?" "Ne znam točno kako", rekao je Indra. "Kad te otpustim iz nebeskog područja morat ćeš proći nekoliko ponovnih rođenja. Tijekom tih života zaboravit ćeš sve što se događalo do sada. Tek kad vratiš dug, vratit će ti se i sjećanje." Šukra je šutke slušao. Nije želio otići. Višvahi i on su stvorili nešto što nije želio napustiti a još manje zaboraviti pa čak i ako će mu se sjećanje vratiti. A opet... znao je da mora vratiti dug. Otišao je i napustio oca iako je preuzeo obvezu da će ostati pod svaku cijenu. Bilo što se dogodilo, rekao mu je otac. A on je, eto, otišao, misleći da to što se dogodilo ne ulazi u ono bilo što. čak i ako to nije bila pogreška - a nije, jer njegov životni put sada je potpuno oblikovan i jasan - posljedice njegovih djela morat će na svojim leđima ponijeti sam. I s tom mišlju u Šukri se probudio užas: sami Sam, to znači bez Višvahi! 0 Bože, gotovo je zavapio Šukra, Višvahi! Što će biti s Višvahi!? Međutim, prije nego je stigao izreći svoju spoznaju, Indra gaje preduhitrio odgovorom koji je Šukri zvučio poput smrtne presude. "Kad si dolazio", rekao je Indra, "pristao si na jedan uvjet. Sjećaš li ga se? Bio je to moj zahtjev da, odlazeći s ovog mjesta, ne možeš nikog povesti sa sobom. Ništa osim znanja. Sjećaš li se, Šukra?" Šukra se sjećao. Sjećao se jako dobro. Tada, kad je pristao na to, nije ni slutio što će se dogoditi.

Pobjegao je od Višvahi. Pobjegao je od želje i odricanje od bilo kakve vezanosti za bilo što i bilo koga izgledalo mu je ne samo poželjno nego i potrebno. To je bilo tada. A.P./CizJe,

Ali sada... sada nakon svega što je prošao? Nakon sve te ljubavi? Nakon što je doista upoznao Višvahi? Još jedna karma. Još jedna posljedica počinjenih djela i donesenih odluka. "U redu", nastavio je Indra. "Vidim da se sjećaš. Tako ćeš i postupiti. Kad budeš spreman, dođi k meni. Pomoći ću ti da se vratiš." I s tim riječima Indra je počeo blijedjeti. Međutim, u posljednjem trenutku Šukra ga je zadržao povikom: "Indra, moj gospodaru! Daj mi još godinu. Samo jednu godinu. Dozvoli mi da se pripremim kako treba." Zastavši, Indra se nasmijao: "Jedna godina u ovom svijetu. Neka bude. Bilo ih je milijun. Jedna neće ništa promijeniti. Vidimo se." I s tim riječima Indra je napustio Šukru, ostavivši ga da se pripremi na povratak u svijet iz kojeg je pobjegao i u kojeg se sada, iz istog razloga - zbog Višvahi! - ne želi vratiti.

liju.""čaroliju?" "Da, posebnu čaroliju pomoću koje se mogu ispuniti i nemogući zahtjevi, poput onog Indrinog." Maitreva nije ništa rekao. Bilo mu je jasno da mora pričekati. Ako mu čarobnica želi reći kako je to Šukra učinio, onda će mu i reći. Ako ne, neće je na to natjerati, toliko ju je sada već poznavao. čarobnica je postupila na svoj način. Objasnila mu je, a opet i nije. U tom trenutku Maitreva nije znao daje zagonetka Šukrinog odlaska s neba jedna od onih u čije rješenje nikad neće biti do kraja siguran.

čarobnica je zašutjela, a Maitreva se s iznenađenjem zagledao u nju. Gledala je u pod, pognute glave. Takav izraz tuge Maitreva još ni na kome nije vidio. Kao da se teret cijelog svijeta spustio na njena ramena. Tišina je potrajala nekoliko minuta. Maitreva nije znao što učiniti. Nekoliko puta je poželio nešto reći, upitati je stoje, ali nije mogao. Na posljetku ju je pustio neka tako sjedi. I kad je već pomislio da nikad neće podići glavu, ona je to učinila. I to naglim pokretom, iznenada mijenjajući izraz lica iz tuge u vragolastu radost."Ali, Šukra je uspio!" rekla je oduševljeno."Uspio? U čemu?" začuđeno je upitao Maitreva. "Uspio je u nemogućem. Ispunio je svoje obećanje Indri, ali je ispunio i svoju želju!" Maitreva je na trenutak razmišljao. "Želio je ostati s Višvahi, to je jasno. Ali, morao se vratiti da odradi svoj dug. A vratiti se mogao jedino sam. Višvahi nije mogla s njim. Kako je onda uspio?""Pa", nasmijala se čarobnica, "uspio je, ipak! Uporabio je čaro- Kad je Indra otišao, Šukra je dugo ostao sjediti na istom mjestu. Višvahi mu je prišla tek nakon nekoliko sati. Zagrlila gaje s leđa i nježno mu šapnula na uho: "Naša ljubav neće prestati, najdraži moj. Ja ću uvijek biti uz tebe, kuda god otišao." "Ali, ne razumiješ" odmahnuo je glavom Šukra. "Tamo kuda moram otići... tamo ti ne možeš..." "čula sam sve", rekla je Višvahi. "Stajala sam nedaleko vas i sve sam čula. Znam da se moraš vratiti u svijet ljudi. Ali, svejedno. Ponovo ti kažem da naša ljubav neće prestati. Ti i ja smo jedno." Šukri su potekle suze. Kako je to slatko čuti, pomislio je. Ali, to je samo zamisao. U stvarnosti, što mu preostaje ako mora napustiti nekog tko mu je postao tako drag? Tuga, čežnja, želja koja se nikad ne ispunjava... sve će ga to pratiti zauvijek na njegovom putu."Višvahi", rekao je tiho, "ne želim otići. Ne želim te napustiti."

Višvahi nije ništa rekla. Okrenula gaje prema sebi, usnama do-dirnula njegovo čelo i tako dugo i nepomično osjećala kako život struji iz njega u nju, iz nje u njega. Zatim su vodili ljubav i u zaboravu užitka pronašli utjehu. Imali su jednu godinu. Još samo jednu godinu provedenu zajedno. Šukra je neprestano mislio o tome. Njegovum je grozničavo A.P./CuJe,

tražio rješenje. Želio je pronaći rješenje. A želje su, znao je, stvorene da bi se ostvarile, a ne da bi nas mučile. Zbog toga nije odustajao. Koristio je snagu njihovog spajanja ne bi li pronašao odgovor i rješenje na izgled nemoguće situacije. Jednom je tako, ljubeći Višvahi i osjećajući snažno stezanje njezinog orgazma oko svojeg penisa, osjetio kako ga obuzima ne-bična vizija. Odvojio se od svog tijela i promatrao sebe i Višvahi okupane svjetlom ljubavi. Njihova tijela bila su spojena do te mjere da su rubovi jednog tijela prelazili u drugo. Odjednom, Šukra je vidio kako jedno tijelo propada u drugo i na mjestu gdje su se oni nalazili, sada je bio netko drugi. Taj netko mu se nasmijao, a Šukra je zapanjeno promatrao njegovo lice. Lice je bilo... bilo je nekako dvostruko. I prije nego gaje Šukra mogao bolje promotriti, lice je nestalo, a on se vratio natrag u svoje tijelo.Višvahi gaje promatrala. "Vidio si, zar ne?", upitala gaje."I ti si vidjela?" "Da, bila sam pored tebe i promatrala što radimo. A zatim se to pojavilo." "Tko je to bio?" upitao je Šukra. "Isprva sam mislio da je to vizija Sive, ali onda sam pogledao lice... bilo je tako... neobično." "Da, neobično", nasmijala se Višvahi. "Znam tko je to bio. Par-vati mi je jednom o tome govorila. Vidjeli smo Sadašivu, moj Šukra. Vidjeli smo Sivu i Parvati u jednom, a opet ne spojene, jer oni nikad ne mogu biti spojeni.""Sadašiva..." ponovio je zamišljeni Šukra. "Da, Sadašiva. Parvati i Šiva. Zauvijek odvojeni. Zauvijek spojeni. Zauvijek dvoje. Zauvijek jedno. Jedna osoba. Dvoje. Jedno." Zauvijek odvojeni, zauvijek spojeni... odjekivalo je Šukrinim umom još dugo nakon tog događaja. Jedna osoba, dvoje, jedno... Nakon toga, Višvahi i Šukra su još nekoliko puta prizvali Sadašivu svojom ljubavlju. A svaki je put nakon toga Šukra bio sve zamišljeniji. Polako, u njegovom umu se oblikovala neobična zamisao. Indra neće dozvoliti da sa sobom povede još nekog. Iz nebeskog područja može otići sam - jedino sam. Ali, što ako bi on bio

drugačiji nego je sada? Što ako bi on bio... i tu su se njegove misli povlačile, prestrašene od pomisli ispunjene nadom i očajom. A opet, stalno se vraćao istoj zamisli. Na posljetku, njihova zajednička vizija - Sadašiva, plod njihove ljubavi - nije došla bez razloga. Na posljetku, Šukra se usudio svoje misli ispričati Višvahi. Na njegovo iznenađenje, Višvahi mu je priznala da ima iste misli. Odjednom, njihovo očajničko rješenje postalo je jedino moguće. "Ali, kako ćemo to učiniti?" pitao je Šukra. "Kako se tako nešto radi?" Višvahi je zamišljeno uzdahnula. "Ako to bilo tko zna, onda je to Parvati. Idem k njoj." I ne sačekavši Šukrin odgovor, Višvahi je otišla, ostavivši svog ljubavnika u napetom očekivanju. Vratila se nakon nekoliko tjedana. Šukra je već bio iscrpljen od čekanja i silno se obradovao kad ju je vidio."Jesi li... jesi li saznala?" pitao ju je nestrpljivo. "Jesam" rekla je Višvahi. "Parvati je sve već znala i očekivala me. Bilo mi je potrebno neko vrijeme da naučim, ali sada znam."Višvahi je zastala i zagledala se duboko u Šukrine oči. "Što je, ljubavi moja?" pitao je Šukra primijetivši oklijevanje u njoj. "Šukra, to nije tako jednostavno. Mi više nikad, više nikad..." A zatim mu je ispričala što moraju

uraditi i što će se dogoditi. Međutim, Šukra je znao da, ako žele ostati zajedno, nemaju drugog izbora. Kad je prošla poklonjena im godina, Šukra se pojavio ispred In-dre, a ovaj gaje otposlao na put kroz nebeska vrata, natrag u svijet ljudi. Morao je vratiti dug stvoren svojom odlukom. Pobjegao je u nebo od ljubavi, samo da bi je tamo našao. A sad se vraćao natrag, noseći je sa sobom, duboko u srcu i duši. A Višvahi nitko nikada više nije vidio. Kruže razne priče o tome gdje je i da li uopće postoji. Neki tvrde daje ponovo postala apsara i da je priča sa Šukrom bila samo dio njene zadaće, ali ne i njena svrha. Drugi pak kažu da je nestala onog trenutka kad je Šukra A.P.

iskoračio iz nebeskog područja, rasplinuvši se natrag u neoči-tovano, kao da je nikada nije ni bilo. Treći pak tvrde da je neko vrijeme lutala nebeskim područjima i na posljetku zamolila Indru daje poštedi muka koje proživljava zbog odvojenosti od Šukre. Navodno je Indra to i učinio uklonivši je zauvijek iz postojanja. Ali sve su to samo priče. Nitko pouzdano ne zna što se dogodilo s Višvahi. Nestala je, to je jedino stoje sigurno. Možda samo njena učiteljica Parvati zna što se dogodilo s Višvahi, apsarom koju je podučavala i pripremala za zadaću dostojnu ljubavi Kavija, pjesnika među stvoriteljima. Da, možda samo Parvati zna pravu istinu o ljubavi Višvahi i Šukre. "A i ja znam", dodala je veselo čarobnica, završivši priču o tajanstvenom "rješenju" Šukrinog problema. Maitreva je znao da nikakvim ispitivanjima neće izvući još obavijesti iz nje. Rekla mu je što je htjela. Ostalo je tajna. Ipak, Maitrevin umje radio punom brzinom. Nametnula mu se pomisao daje upravo ona, čarobnica, zapravo Višvahi, apsara koja je sada došla da i njega izaziva. Taje pomisao bila neobična, ali ga je obuzela tako naglo i snažno da se nije mogao suzdržati."Ti si Višvahi!" izletjelo mu je. čarobnica gaje začuđeno pogledala kao da za trenutak ne vjeruje onome što je čula, a onda se gromoglasno nasmijala. "Zar ti doista tako izgledam?" upitala ga je i okrenula se licem prema njemu. "Pogledaj me. Pogledaj me dobro." Odjednom, Maitreva više nije bio siguran "kako" mu ona izgleda. Ponovo je ispred sebe vidio prelijepu ženu, ali istodobno nije mogao da ne vidi i dječačke crte lica. Zapravo, upravo sada, pred njegovim očima, čarobnica se ponovo počela mijenjati. Ramena su joj se naizgled proširila, a grudi uvukle. Crte lica postale su malo tvrde, a Maitreva je bio uvjeren da su se mišići njenih nadlaktica povećali. Ne, pomislio je Maitreva, to ne može biti ona. A

opet... nije bio siguran. Nije čak bio siguran da lije ovo biće ispred njega muško ili žensko! Iako Maitreva nije odgovorio na postavljeno pitanje, čarobnica je izgleda bila zadovoljna izrazom posvemašnje zbunjenosti na njegovom licu. U trenutku je nestalo tvrdoće iz njenog pogleda i nasmijala se poput mlade djevojke. Zvuk njenog smijeha opustio je i Maitrevu koji je čujno odahnuo. Ipak, sumnje su ostale. Odgovor na pitanje o tome tko je zapravo čarobnica pričekat će neku drugu prigodu. Želeći nekako otjerati svoju zbunjenost Maitreva je pitao: "Što je bilo dalje sa Šukrom? Vratio se na Zemlju? Što je radio?" "Ah, odjednom imaš mnoštvo pitanja", rekla je čarobnica po-segnuvši za šalicom njenog napitka. Primijetivši da je šalica prazna, napunila ju je tekućinom iz vrča. Uzevši šalicu u ruke, okrenula se Maitrevi. "Mislim da sam ti rekla upravo onoliko koliko si mogao primiti. Ako želiš dalje...", zastala je značajno gledajući Maitrevu u oči. "Želiš li dalje?" "Želim", bio je sada siguran Maitreva. "Upravo sam zatražio nastavak priče." "Da, čula sam te. Ali, neću nastaviti samo tako jer ono što slijedi nije za tvoje uši."Maitreva je u čudu podigao obrve. "Nije za moje uši?" "Ne. Ili, bolje reći, nije za tebe ovakvog kakav si sada. Da bi razumio ono što slijedi moraš se

promijeniti. Ako ti ispričam što je dalje bilo sa Šukrom ti ćeš to prihvatiti na običnoj razini svijesti, ovoj u kojoj si sada. I nećeš razumjeti. Koliko god ti ja to ispričala vjerno i istinito, ti nećeš razumjeti. Da bi razumio, moraš se promijeniti. Moraš se promijeniti tako da doživiš svaku riječ koju ću ti reći. Moraš se promijeniti tako da sve o čemu ću ti pričati doživiš na svojoj koži. Moraš proći kroz moju priču kao da se dogodila tebi." Maitreva je u tišini slušao čarobničine riječi. čuo ih je, ali nije bio siguran da li ih razumije. "Moram se promijeniti... kako?""U uobičajenim okolnostima", odgovorila je čarobnica, "za to

A.P.

bi ti bile potrebne godine. Ali, ovo nisu uobičajene okolnosti. Mogu ti pomoći. Mogu ti pomoći da se promijeniš vrlo brzo. Barem privremeno, tako da me možeš pravilno razumjeti." "Privremeno se promijeniti?" Maitreva je postajao sve zbunjeniji. "Hoćeš li stalno ponavljati moje riječi?" ironično je rekla čarobnica. "Zar nisu dovoljno jasne? Da, privremeno se promijeniti. Kasnije ćeš se vratiti u svoje uobičajeno stanje svijesti, ali bogatiji zajedno iskustvo. Za mnoga iskustva, zapravo." Maitreva je promatrao čarobnicu. Oči su joj bliještale poput dijamanata. U njoj je gorjela neka unutarnja vatra koja je njemu bila nedokučiva. Ali, osjećao ju je. Isijavala je iz nje poput stvarne, tjelesne topline. Što god to bilo, privlačilo gaje više od bilo čega i bilo koga do sada. Ako ona kaže da se mora promijeniti, onda joj vjeruje. "Što moram učiniti?'" na posljetku je upitao u sebi se nadajući da to neće biti nešto užasno; nešto njemu neprihvatljivo. Umjesto odgovora, čarobnica je prema njemu polako ispružila ruku u kojoj je držala šalicu. Nije ništa rekla, ali pokret je bio jasan: ona želi daje Maitreva ispije! Za trenutak su tako stajali, poput smrznutih kipova. Maitreva je ukočeno promatrao crvenkastu gustu tekućinu kako se lagano pomiče unutar šalice, a čarobnica je promatrala njega. Odjednom, u Maitrevi se javio isti onaj osjećaj kojeg je imao prije nego je ušao u kuću prateći čarobnicu. Kad je stajao ispred njenih vrata imao je izbor: proći kroz njih ili se okrenuti i otići kući. Znao je da je taj trenutak odredio njegovu buduću sudbinu. Sva poigravanja s čarobnicom, njena predstava u hramu i njegove misli i snovi o njoj, sve je to bilo ništa; samo magla na putu. Ali, prolazak kroz ta vrata bio je čin njegove slobodne volje. Njime je izrazio svoju želju i namjeru i, koliko god nevoljko, pristao na sve ovo. A sada se našao pred drugim raskrižjem. čuo je priču o Šukri. Iskusio je čarobničine čari sasvim dovoljno da zna da im nije dorastao. Ako ga ona želi, imat će ga, koliko god se opirao tome. A ipak, ona ga nije pritiskala. Samo mu je pričala priču koju je vjero-

jatno mogao čuti i na nekom drugom mjestu. činjenica daje čuje od nje bila je vrijedna i Maitreva joj je bio zahvalan na načinu na koji ju je pričala. Ali sada, kad ju je čuo, ponovo je mogao otići. Mogao je prekinuti njihov susret, zahvaliti joj se, ustati i izići kroz ista ona vrata kroz koja je ušao. Znao je da ga ne bi zaustavljala. Nekako bi se probio i kroz onaj neobičan hodnik. Jednostavno ne bi gledao dolje. Da, mogao bi to učiniti i, znao je, iako nikad ne bi zaboravio ovu večer, njegov bi se život postupno vratio u normalan kolosijek. A sada mu ona nudi svoj napitak. Maitreva nije ni za trenutak sumnjao da je "čaroban". Tko zna što će mu se dogoditi ako ga popije. Možda je neka opojna droga koja će mu izvrtjeti mentalne procese i pomiješati osjećaje. Možda je neka vrsta some koja će mu doista privremeno uzdići svijest na višu razinu. Tko bi ga znao. Već gaje nekoliko puta nudila i on je uporno odbijao bojeći se upravo ovog što mu je sada otvoreno rekla: promjene svijesti. A sada je ponuda drugačija: ako želi nastavak, morat će popiti čarobničin napitak! čarobnica je nepomično promatrala Maitrevu držeći ispruženu ruku. Površina crvenkaste tekućine neobično se ljeskala. I tada, u trenutku nadahnuća, Maitreva je uzeo ponuđenu šalicu. "Kad sam već došao do ovog mjesta", rekao je prinoseći je ustima, "mislim da nema smisla sada odustajati." Rekavši to ispio je

sadržaj šalice zatvorenih očiju. Kad je otvorio oči oprezno ispitujući okus koji mu je ostao u ustima vidio je kako se čarobnica smiješi. Izgledalo je kao da mu se ruga. Još ga je malo iskosa promatrala, a zatim prešla u otvoreni kikot."Stoje?" upitao je Maitreva. "Zašto se smiješ?" "Tebi se smijem, luda glavo!" odvratila je čarobnica odmahujući rukom u njegovom smjeru. "Pogledaj se samo! Što ti zapravo misliš o meni?" "Što mislim o tebi? Zašto me to pitaš?" Maitreva je ponovo bio zbunjen. A.P. /CizJe,

"Zašto te to pitam? Pa, eto, reci mi, što misliš da si upravo popio?" "Ne znam", Maitreva je pažnju ponovo okrenuo prema okusu napitka. "Ima okus poput... poput... šipka. I limuna. Ne znam... dobro je..." "Naravno da je dobro!" uskliknula je čarobnica. "To je moja posebna 'limunada'. Samo što ima više čaja od šipka nego soka od limuna. Osvježava, zar ne?" Maitreva ju je promatrao širom otvorenih očiju. "čaj od šipka", ponovio je ne shvaćajući. "Da, ludice, hladni čaj od šipka. A ti si mislio da te želim drogirati, zar ne? Mislio si da ću ti dati nešto 'čarobno' tako da izgubiš razum, je li? I kako onda da imam povjerenja u tebe, kad ti nemaš povjerenja u mene? Zar misliš da se tako nisko spuštam da te moram drogirati kako bih doprijela do tebe? Eh, moj Maitreva, sumnjičavi Maitreva..." Posljednje riječi popratila je smiješno žalos-tivim kimanjem glave. Maitreva je posramljeno šutio. Nije znao što bi rekao. Istina je daje doista mislio da će ga čarobnica drogirati ili nešto slično. Ali, tko to ne bi pomislio na njegovom mjestu? "No, dobro, ne zamjeram ti", rekla je veselo čarobnica. "Priznajem, volim zbunjivati ljude. To me zabavlja. Ali doista, nije mi potreban čarobni napitak da bih te promijenila. Ja mijenjam ljude drugačije, zar si zaboravio?" I s tim riječima, čarobnica je brzo ustala i prišla Maitrevi. Dlanove je položila na njegove obraze i podigla mu glavu prema sebi. "Popio si moj napitak. Iako je bezazlen, ti si mislio da time daješ pristanak. Prihvaćam taj pristanak. A ovo što ću ti sada dati, doista će te promijeniti." I zatim je priljubila svoje usne na njegove. Bio je to strastveni poljubac. Mekoćom svojih usana ona je obuhvatila njegove. Zatim je lagano jezikom dodirnula njegovu gornju usnu, izazivajući ga. Odvojila se za trenutak od njega, a zatim ga ponovo poljubila. Ovaj put Maitrevi je uzdah otvorio usne i njezin je jezik pronašao put do

njegovog. U tom trenutku iz nje je potekla tekuća vatra i izlila se u njega. Kao da gaje pogodilo tisuću munji odjednom. Maitreva se ukočio dok mu je energija prolazila najprije nepcem, a zatim kroz nosnu šupljinu nagrnula u glavu. Tisuće sunaca, tisuće zvijezda i neizdrživo blještavilo - to je sve što je Maitreva osjećao. A zatim se čarobnica odmakla od njega i sjela na svoje mjesto, na udaljeni kraj klupe. Maitreva ju je vidio, ali u glavi mu je još bila svjetlost. Nakon njenog poljupca, svijet se promijenio. "Evo", rekla je čarobnica kao da se ništa nije dogodilo, "sada ćeš neko vrijeme biti onakav kakav moraš biti da bi čuo nastavak priče o Šukri. Želiš lije čuti još uvijek?" Maitreva je kimnuo glavom nesposoban da bilo što kaže. Da, želio je čuti tu priču. Zbog nje je pristao na ovo. Na napitak, zapravo, ali je umjesto njega dobio poljubac. Svejedno, rezultat je bio isti. Sada je želio čuti to što mu čarobnica može ispričati. Ali, kad je progovorila, Maitreva je shvatio da je bila u pravu. Slušanje više nije bilo samo slušanje. Sve što je rekla ulazilo bi izravno u Maitrevinu svijest i on bi osjetio, doslovce osjetio, sve o čemu je govorila. U početku je priča bila jednostavna, ali onda su se počele događati stvari koje Maitreva nije očekivao. Nije očekivao da će mu pričati o tome! Ali, bilo je kasno. Nesposoban da se pokrene, nesposoban da je prekine i nesposoban da se odvoji od sadržaja priče, Maitreva je proživio Šukrin život od trenutka kad je napustio nebeska područja i ponovo sišao u svijet ljudi.

A.P./CtzJe,

16Silazak na Zemlju

Ono što je Maitreya doživio slušajući čarobničinu priču o Šukrinom silasku među ljude mnogostruko je nadilazilo njegove sposobnosti shvaćanja. Zbog toga je propustio mnoge detalje koje nije prepoznavao. Snaga doživljaja bila je velika, a ipak je cijelo vrijeme bio svjestan svoga vlastitog tijela, neobične sobe i još neo-bičnije žene koja gaje dovela u to stanje. Prvo što mu je čarobnica rekla bilo je da je Šukra "pao na Mjesec" i tamo proveo neko vrijeme promatrajući Zemlju. Maitreva je odmah doživio viziju planeta koji se okreće ispod njegovih nogu. Zatim je, prema čarobničinim riječima, Šukra skliznuo s Mjeseca i ušao među oblake. Tamo je pričekao neko vrijeme i zajedno s kišom pao u rižina polja. Daje tako nešto Maitreva čuo u običnom stanju svijesti nasmijao bi se ili bi u tome vidio nepoznatu simboliku. Ali sada je vrištao od straha dok je padao prema tlu očekujući kako će se razbiti u tisuću komadića! Istodobno, čarobnica se smijala njegovoj nelagodi. "Ti si kao dijete", rekla mu je. "Pa zar ne znaš da je sve to privid? čak i ti, Maitreva, tvoje sadašnje tijelo, jednako je privid kao i ona kišna kap na kojoj se Šukra vratio na Zemlju!" A zatim se nastavila smijati dok se Maitreva polako smirivao. Imao je osjećaj

da ga samo testira. Mogla mu je ispričati bilo što, a on bi to trenutno doživio na svojoj koži. Odjednom se počeo bojati. Što ako će mu pričati stvari koje on ne želi doživjeti? Na primjer, što ako će morati nekog ubiti? Ili, još gore, što ako ga izloži iskustvu umiranja? "Bojiš li se umiranja?" pitala gaje odmah očigledno zavirujući u njegov um jednakom lakoćom kao što je vidjela njegovo lice."Ne znam", odgovorio je zbunjeni Maitreva. "Ali, Šukra je promijenio tijelo mnogo puta prije nego je odradio karmu počinjenu odlaskom s očevog obreda otvaranja nebeskih vrata. Rekao si da želiš znati o Šukri. To je dio njegovog života." A zatim je počela pričati najneobičnije stvari bacajući Maitrevu iz jedne krajnosti u drugu. Najprije se pretvorio u zrno riže kojeg su pospremili i pojeli tek nakon godinu dana. Pojeo ga je neki svećenik, a Šukra je putovao kroz njegovo tijelo i na kraju završio u njegovim testisima. Oplodio je njegovu ženu i na posljetku bio rođen u porodici brahmana. Koliko god izgledalo nemoguće i njemu prije toga potpuno nezamislivo, Maitreva je proživio sve te događaje kao da im svjedoči. Bio je svjesno rižino zrno kojeg su pojeli. Zatim je bio svjesni komadić materije i energije koji se kretao kroz želudac i crijeva drugog ljudskog bića. Na posljetku je bio svjesna stanica koja je ušla u jajašce brahmanove žene i tamo se umnožavala, postala dijete i na kraju se rodila u svijetu ljudi. Ali, to nipošto nije bio kraj priče o Šukrinom odrađivanju svoje karme. Prošao je kroz mnoge živote tijekom kojih se nije sjećao sebe i svoje uloge. Ipak, s vremena na vrijeme bi se dogodilo nešto što je bilo toliko neobično da je izazvalo pažnju ljudi oko njega. Njegova prava narav, a također i znanje o neobičnim sposobnostima, povremeno bi izišli na površinu. Ponekad je to prošlo gotovo neprimijećeno, a ponekad ga je natjeralo da ubrzano krene novim karmičkim stazama. U svom prvom rođenju nakon silaska s neba, dječak koji je bio Šukra živio je u selu pored guste šume. Ponovo se obučavao za A.P./CezeA

brahmana i vodio život pun meditacije i duhovne predanosti. često je boravio u šumi i bio veliki prijatelj životinja. Razgovarao je s njima, a one su dolazile k njemu, jele mu iz ruke i, kako je izgledalo, također pričale s njim. Ljudima je to bilo simpatično sve dok se jednog dana nije pronio glas da Šukra opći sa srnama. Navodno ga je netko vidio slučajno prolazeći šumom.

Kad je čarobnica izgovorila te riječi, Maitrevino srce samo što nije stalo. Jer, ono stoje ona rekla, to je on osjetio! I sada je osjetio kako to izgleda: čovjek i srna. Međutim, ono što gaje najviše zapanjilo je potpuni nedostatak odbojnosti. Vidio je - osjetio je - Šukru kako to radi, a osjetio je i prelijevanje energije između dva bića. Također je znao da ono drugo biće, na izgled srna s kojom je Šukra vodio ljubav nije bila srna! Bila je to apsara koja je došla tražiti pomoć od Šukre. Iako on nije bio svjestan sebe i svojih moći, apsara je naslutila dajoj može pomoći. Naime, željela se osloboditi stalne žudnje za tjelesnim užicima, a jedan od načina bio je da doživi vrhunski užitak, onaj nakon kojeg svi drugi užici izgledaju blijedo. Vidjevši mladića Šukru u njemu je prepoznala buduće božanstvo užitaka i zamolila ga da je spasi od stalne potrage koja nikad ne završava. Mladić je djelovao nagonski. Nije razmišljao o tome, ali je znao što mora učiniti. Apsara je bila u tijelu srne zbog svojih djela, svoje karme. Šukra je vidio izvan i iznad toga. Vodili su ljubav, a ljubav sa Šukrom u potpunosti ispunjava svaku želju i žudnju. Nakon toga, apsara je bila oslobođena trčanja za tjelesnim, ali je Šukra nastradao. Nisu mu pomogla nikakva objašnjenja. Zapravo, objašnjenja nije ni imao. Jadni se nesvjesni mladić samo branio da to nije radio sa svim životinjama, čak ni sa svim srnama nego samo s tom jednom i to jedan jedini put. Naravno, takve su riječi izazvale dodatno gađenje kod njegovih suseljana. Na sreću, njegovi ga roditelji nisu optuživali stoje znatno rasteretilo njegovu karmu. Prethodne noći su zajedno sanjali san u kojem im je, barem djelomično objašnjeno posebno poslanstvo njihovog sina. Ali, običaji su nalagali da otjeraju Šukru. Iako nevoljko, to su i učinili. Šukra je morao napustiti selo i uputio se duboko u šumu.

Tamo je proveo još godinu dana u meditaciji, a zatim umro od ko-brinog ugriza. Maitreva je slušao zatvorenih očiju. I dalje je doživljavao sve što je čuo. Ali, sada, nakon toliko toga, nije više bio iznenađen. Odvojio se od tih doživljaja. Nije se u njih uključivao već je samo promatrao "predstavu". Jedino je na kobrin ugriz reagirao vrlo snažno. Nije se bojao, ali ga je doživio duboko u sebi. Imao je snažan osjećaj da će to iskustvo proživjeti još jednom. I doista, iako to Maitreva tada nije znao, njegov vlastiti život bit će završen na isti način. Samo što kobra koja će ga ponijeti na posljednje putovanje izvan granica vremena neće biti obična već ona koju Ganeš, simpatično božanstvo s tijelom čovjeka i glavom slona, nosi oko pojasa. Međutim, u tom trenutku, kad je Šukra završavao svoje prvo utjelovljenje nakon silaska s neba, Maitreva je samo promatrao, naslućujući neku vrstu prepoznavanja koju nije razumio. Šukrino sljedeće rođenje je bilo u kraljevskoj porodici. Bio je princ, a zatim i kralj velike zemlje daleko na sjeveru, iza planinskih lanaca Himalaje. Vladao je dugo i bio poznat po tome što je svom kraljevstvu donio neviđeno bogatstvo i sreću. U tom rođenju nije bilo neobičnih ispada. Maitreva je uživao u pravednosti i dobročinstvima koje je Šukra provodio. O tom je rođenju slušao s unutarnjim zadovoljstvom i mirom. Međutim, cijelo to vrijeme Šukra nije znao tko je, a kad je na posljetku umro prirodnom smrću u dubokoj starosti, njegova gaje karma nosila dalje. Prošao je još nekoliko desetaka rođenja. Neka od njih su bila jednostavna, poput predanog monaha koji je služio bogu Sivi, a neka su bila potpuno neobična poput rođenja u tijelu pitona, pa čak i u tijelu bambusa koji je rastao na obali neke male rijeke! Međutim, čak je i tim neobičnim utjelovljenjima morao doći kraj. Sve su to, u osnovi, bile posljedice njegove odluke da prođe kroz nebeska vrata u bijegu od velike privlačnosti koju je osjetio prema Višvahi. Kad je sve to završilo Šukra je prošao kroz posljednje nesvjesno utjelovljenje i život brahmana i učitelja. Bolest crijeva od koje je umro bila je zadnji karmički dug kojeg je morao otplatiti. Odmah nakon smrti povratilo mu se sjećanje na sve stoje prošao, na sebe i njegovu ljubav Višvahi. Također povratilo mu se sjećanje na svog prvog oca Brighua i majku Pulomu. Unutarnjim okom vidio ih je kako sjede u svojoj kući i shvatio da se mora još jednom oprostiti od njih. Njegovo prvobitno tijelo, tijelo lijepo iznad svake zamisli o ljudskoj ljepoti, ono koje je nestalo kad je prošao kroz nebeska vrata, ponovo se stvorilo na istom mjestu, u Brighuovoj špilji. Budući da više nije imao potrebe za rađanjem, odrastanjem i proživljavanjem ni dobre ni loše karme, Šukra se vratio izravno u njega. Sišao je s brdašca ponad sela i pojavio se pred svojim roditeljima. Njihov susret je

bio dirljiv, ali i tužan. I Brighu i Puloma sada su znali tko je Šukra i nisu se nadali da će im se vratiti sin kojeg su odgajali. Šukra je morao svojim putem, a nekoliko mjeseci koje je proveo kod njih bili su samo izraz duboke ljubavi i štovanja za ljude iz čijih se tijela i duha rodio.

Maitreva ju je prijekorno pogledao. "Ne, ne hvala. Ne želim." Carobnica se nasmijala. "Nisam mislila na to", rekla je pokazujući vrč. "Mislila sam na poljubac. Možda te malo popustilo pa ti je potrebna nova doza?" Da nije bilo tog vragolastog osmjeha i iskre u njenim očima Maitreva bi se možda i naljutio na to zadirkivanje. Ovako je samo odmahnuo rukom. "U redu onda", rekla je Carobnica udobnije se smještajući među jastuke. "Sada slijedi ono najvažnije što moraš znati o Šukri. Bit će zanimljivo. Jesi li spreman?" Maitreva je znao da to nije bilo pravo pitanje. Bio on spreman ili ne, Carobnica će mu ispričati tu priču onako kako ona smatra da je mora ispričati. Ipak je kimnuo glavom podvrđujući svoju "spremnost".

"Maitreva", tiho ga je zazvala Carobnica. Maitreva je polako otvorio oči i nasmiješio joj se. "Neobično je", rekao joj je, "tako promatrati slijed života, pa čak i ako pripadaju Šukri. Iako znam da je to tako, vidjeti, pa čak i svjesno doživjeti prijelaze iz jednog života u drugi nešto je sasvim posebno." "Da, Maitreva", potvrdila je Carobnica, "to je doista nešto sasvim posebno. A još je posebnije kad svjesno to činiš. Mislim, prelaziš iz jednog u drugi život." "I to se može, znam", rekao je Maitreva, "ali to je tako daleko nama ljudima." "Možda je u ovom trenutku daleko, ali i za to će doći vrijeme." Malo je zastala, a zatim ga upitala: "Kako se osjećaš, Maitreva?" "Sasvim u redu", rekao je. "Sada sam smiren i čini mi se da se više ne bojim.""Dobro. Želiš li još malo 'čarobnog' napitka?" Otišavši od svojih roditelja, Šukra se našao pred neistraženim područjem. Završio je svoju obuku, proživio i živio ljubav veću od samog svemira, a također i odradio svoje dugove. Pred njim je bila samo njegova zadaća, svrha njegovog postojanja. Sada je već znao da je utjelovljenje Kavija, boga stvoritelja i umjetnika, te da kao takav predstavlja grahu, prirodni zakon. Njegova je svrha svojim postupcima i podukom izraziti sebe, izraziti taj prirodni zakon i približiti ga svim stvorenjima. Kako to učiniti? Šukra je neko vrijeme lutao i promatrao svijet. Nije ništa činio jer se želio dobro pripremiti za obavljanje svoje zadaće. Kako da prenese poruku ljubavi, blagostanja, uživanja i sreće? Istodobno, kao što to svaka graha čini, kako da istakne opasnosti od pogrešnog shvaćanja i nepoštivanja prirodnih zakona? Svaka graha ima svoj način djelovanja, pa je tako i Šukra morao pronaći svoj. Isprva je samo promatrao i razmišljao, a onda odlučio slijediti svoje srce. Shvatio je da intelektom nikad neće dokučiti što je to što mora raditi te se prepustio unutarnjim porivima. Svoju za- A.P.

daću nije počeo ostvarivati s ljudima već s drugačijim bićima. Iako je predstavljao čistoću i istinu, Šukru su snažno privlačila odbačena bića, posrnule duše. Zbog toga se sve više družio s asurama i rakšasama. Drugim riječima, družio se s demonima. Počeo ih je i podučavati. Jedan od njegovih prvih učenika bio je demon Ra-vana. To je bio demon užasna izgleda. Imao je deset glava i vrlo naglu narav. Šukra mu se uspio približiti zahvaljujući svojoj ljepoti, ali gaje s vremenom počeo podučavati životnoj mudrosti. Najprije gaje podučavao đjotišu, ajurvedi i sličnim vještinama, a kroz to je u njemu uspio potaknuti želju za prosvjetljenjem. Poslužio se lukavstvom i nadahnuo Ravanu

da otme Situ, Raminu ženu. Posljedica svega toga bila je da je Ravana doživio prosvjetljenje u trenutku smrti, poginuvši od Ramine strijele. Pričajući o Ravani, čarobnica je bila vrlo kratka. Zapravo je rekla da mu o tome neće pričati jer će mu tu priču, jednom kasnije, ispričati netko drugi. Maitreva nije razumio što mu želi reći, a ona je tako brzo prešla preko toga da nije stigao ni pitati.* Ubrzo je Šukra shvatio da može podučavati čak i najniža bića. Za znanje nije bilo prepreka. Sve je, zapravo, samo pitanje načina. Osim toga, sve što je stvoreno ima svoju svrhu, pa tako i bića koja su svi drugi nazivali lošima. Šukra nije priznavao tamu. Za njega je sve bilo svjetlo. U različitim oblicima, ali ipak svjetlo. Zapravo, on je vidio svjetlo tamo gdje su svi drugi vidjeli tamu. Zbog toga nije odbacivao nikoga. Štoviše, budući da su se "dobrim" vidovima stvorenog svijeta već bavili drugi, Šukra je ispunio prazninu i postao učiteljem demona! Prenosio im je znanja koja je imao. Naravno, tijekom toga morao je koristiti svu moguću diplomaciju. Demoni su vrlo osjetljiva bića. Njihov ego je jak i, zapravo, to ih razlikuje od božanskih stvorenja. Šukra je morao pobijediti taj ego, a to nije mogao nikako drugačije nego koristeći upravo ego! Zbog toga je hranio njihov osjećaj vrijednosti, poticao ih i štitio. Jedna od zadaća koju je preuzeo* Potpunu priču o Ravani Maitrevi će ispričati Ganeš. Možete je pročitati u 25. poglavlju knjige Maitreya, Dvostruka Duga, čakovec, 1997.

bila je zaštita postojanja demonskih bića. Naime, budući da nije priznavao negativnu stranu stvorenog svijeta, bilo je jasno da se svi njegovi vidovi moraju očuvati. U tom je smislu došao u sukob s mnogim božanskim bićima, a njih su slijedili i svećenici, čuvari religija. Oni su smatrali da se čovjek mora boriti protiv negativnog i zlog. Za Šukru nije postojalo zlo samo po sebi. Postojala je samo pogrešna uporaba bilo čega. Sve se moglo pogrešno uporabiti, a isto se tako sve moglo uporabiti za dobro. Zbog svog je podučavanja, a i načina života Šukra došao na loš glas. Brahmani i bogovi su ga počeli prezirati, ali su ga se istodobno pomalo i plašili. Šukra je bio vrlo moćan. U sebi je utjelovljivao značajke najvećih mudraca. Ali, na užas svih onih koji su došli u dodir s njim a bili pod utjecajem prevladavajućih stavova, Šukra je u sebi utjelovljivao i značajke najljepših žena! Doslovce je zavodio svojim izgledom. Predani i pobožni jednostavno nisu mogli zamisliti kako se takvo znanje može slagati s izrazitom tjelesnošću. Kad se tome dodala činjenica daje Šukra živio u posvemašnjoj raskoši, dojam je bio potpun, a Šukra osuđen kao razvratnik i prevarant. Naravno, to Šukru nije smetalo da obavlja svoju zadaću. On nije donosio prosudbe već je radio svoj posao. Znao je da će svatko pronaći svoj put, a donošenje prosudbi je karma koja će svakoga dostići prije ili kasnije. Nakon što je utvrdio svoj status kao učitelj i zaštitnik tamne strane života, a istodobno darovatelj obilja i sreće, Šukra se okrenuo ljudima. Zapravo, ljudi su se polako počeli okretati k njemu. Neki su bili privučeni raskoši, neki ljepotom, neki tajanstvenim moćima, a tek su rijetki kod njega tražili znanje. Šukra nije previše brinuo o tome. Njemu nije bila važna masovnost, već stvaranje puta namijenjenog onim izabranima, onima koji će u njemu prepoznati svoj način. Koliko će takvih biti, njemu nije bilo važno. Oni s pogrešnim motivima brzo bi se pokazali na svjetlu dana. Šukra je nudio mnogo toga stoje moglo zavesti. Zbog toga je došao na glas kao vrlo opasan učitelj. Slijediti njega značilo je izložiti se opasnosti od ovisnosti o bogatstvu, ljepoti, seksu i mnogim drugim A.P./C&zefe,

površnim stvarima. Sve je to Šukra davao u izobilju, pobrinuvši se da uz to ide i pouka. Međutim, ljudi su, zaslijepljeni tim izobiljem, prečuli pouku i vrlo često padali u zamku. I sam Šukra je bio svjestan toga, pa je dragovoljno počeo skrivati svoje učenje. Postao je tajanstven. Do njega se nije moglo samo tako doći. Izvana je pokazivao svoju materijalnu stranu. Ispravno ponašanje nagrađivao je vanjskim obiljem i srećom. Njegova duhovna narav polako je prelazila u zaborav. Ali,

on je pomno pratio sve što se događa i čekao prave učenike. Kad bi se takav pojavio, prihvaćao ga je punim srcem i davao mu sve. Najviše je privlačio žene: one su bile među njegovim najčešćim i najvjernijim učenicima. Podučavao bi ih ljubavnim vještinama, onim istim koje je naučio od Višvahi, a zatim ih slao u svijet da podučavaju druge. Njegove su učenice bile ljubavnice i svećenice. Neke od njih kasnije su postale kurtizane: žene koje su nudile svoje ljubavno umijeće drugima. U pradavna vremena, pradavna čak i za Maitre-yino razdoblje, riječ kurtizana i sve što ona nosi sa sobom nije imala negativno značenje. Za te negativnosti pobrinulo se vrijeme i, kako to Šukra voli reći, pogrešna uporaba znanja. U početku, Šukrine su svećenice bile cijenjene poput svih drugih. Pronašle su svoje mjesto među ljudima, baš poput učitelja, liječnika i svećenika. Imale su svoj status i slobodno su podučavale znanjima o ljudskom tijelu, seksualnosti i uporabi velikih energija koje se na taj način mogu pokrenuti i iskoristiti za duhovni razvoj. Ali, budući da je taj put vrlo opasan i prepun skrivenih opasnosti, ubrzo su ih izopćili i na njih gledali posprdno. Neke od Šukrinih učenica također su potpale pod utjecaj privlačnosti vanjskog, a pridružile su im se i neobučene i nepripremljene svjetovne žene i Šukrine su učenice došle na loš glas. Poput svog učitelja i one su morale napustiti svijet i prijeći u tajnost. Ipak, nisu nestale. Nikad nisu nestale. Šukrina podrška je uvijek bila uz njih i zbog toga one svoju zadaću obavljaju nesmetano, ali daleko od očiju javnosti.Ubrzo je i sam Šukra shvatio zašto to mora tako biti. Naime, nje-

govo znanje i istraživanja koja je poduzeo daleko su nadmašivala zamisli prosječnog čovjeka. Bio je nezaustavljiv u ocrtavanju svoga puta. Da bi lakše podučavao osnovao je svoj hram kojeg je nazvao Khajurao. U tom hramu je podučavao ljubavnim vještinama, tantri i seksualnim umijećima. Nije se zaustavljao na uobičajenim oblicima ljubavi. Znao je kolika se snaga nalazi u želji i žudnji i počeo ju je koristiti za poticanje duhovnih iskustava. Utvrdio je mnoštvo seksualnih obreda čija je svrha bila proširiti ljudske sposobnosti i otvoriti put božanskom, ali ne kroz odricanje, već kroz uživanje. A uživanje ne poznaje granice. Zidovi hrama Khajurao bili su oslikani prizorima ljubavi kakve obični ljudi ne mogu ni zamisliti. Šukra je podučavao ravnoteži različitih energija, a ponekad se ta ravnoteža mogla izraziti kroz zajedničko uživanje više ljudi. Grupne seksualne prakse nisu bile strane hramu Khajurao. Pričalo se da ono što je oslikano na zidovima predstavlja samo blaži oblik onog što se zapravo događalo iza njegovih zidova. Ali, to su sve bile samo priče jer oni koji su ušli u hram Khajurao nikad više iz njega nisu izišli. Jedni zbog toga jer su se u njemu pronašli i više nisu morali robovati granicama tijela, vremena i prostora. Oni nisu imali potrebe pričati o svojim iskustvima. Oni drugi, oni koji se nisu pronašli, izgubili su se i najčešće brzo nastavljali svoju evoluciju u nekom drugom tijelu. Oni pak nisu mogli pričati o tome. Khajurao je došao na zao glas. Iz njega nije bilo povratka. 0 njemu se pričalo šapatom kao o zlom mjestu. Teško je ljudima bilo razumjeti postojanje nečeg takvog. Proglašavali su ga mjestom raz-vrata, što je, gledajući sa strane doista i bio. Orgije, bludnosti i razni obredi provodili su se svakog dana. Mnogi su posrnuli na tom putu, ali one koji nisu Šukra je uzdigao do vrhunca duhovne evolucije otkrivši im božanska područja. Iako malobrojni, pravi Šukrini učenici pridružili su mu se u ostvarivanju njegove zadaće. Pomagali su mu kako su najbolje mogli. Preuzeli su na sebe podučavanje onih loših i odbačenih. Pristupali su ljudima podučavajući ih skrivenim vidovima njihovog života i nisu se bojali odbacivanja. Nisu tražili savršenstvo u razumijevanju. Nudili su svoj put tiho, A.P.

ne odbacujući nikog. Ali, pozorno su motrili na sve ljude s kojima su došli u dodir. Tek ponekad, kad bi vidjeli da postoji mogućnost pravog razumijevanja, otkrili bi ponešto od Šukrinog učenja. Za to im je bio potreban veliki oprez jer je bilo vrlo lako pogrešno shvatiti njihove riječi, a posebno postupke. Ipak, Šukrin je put preživio usprkos svim preprekama i otporima. Najveći otpor predstavljalo je pogrešno razumijevanje njegove naravi. Šukra je vrlo brzo shvatio da će, ako bude

potpuno otvoreno govorio o svom putu, odbiti mnoge, a zavesti još više njih. To mu nije bio cilj. Želio je širiti sreću. Želio je da ljudi shvate kako je svaki dio njih stvoren za božansko iskustvo. A ljubav, posebice ona tjelesna, predstavlja jedan od najizravnijih načina za dosezanje božanskog. Budući da je najbrži i najizravniji, mnogi ga pogrešno protumače i zbog toga, na žalost, taj put mora ostati skriven. Khajurao je mnogo puta bio razrušen. Napadali su ga ljudi raz-bješnjeli nad "nemoralom" koji je tamo vladao. Napadale su ga vojske nadahnute riječima čuvara religija. Na posljetku, nakon jednog takvog napada, Šukra je odlučio ne obnavljati izvorni Khajurao. Ostavio je ruševine neka stoje i povukao se još više u tajnost. Izgrađen je novi Khajurao, na nepoznatom mjestu. Učenice i učenici koji su izlazili iz njega u mnogim su mjestima osnivali i pokretali tajne zajednice koje su provodile Šukrine vježbe i prakse. Ali, sa svakom godinom i svakim danom, Khajurao je sve više tonuo u zaborav. Tajnost je postala jedna od najvažnijih značajki Šukrinog puta. Tajnost do te mjere da se na njegovo postojanje sasvim zaboravilo, a njegovi detalji su izvan moći zamišljanja. Šukra je ipak ostao vjeran sebi. Nastavio je podučavati da u svakom užitku postoji božanski osmjeh. Stvoreni smo za uživanje. Stvoreni smo za sreću. Zar je on kriv što su ljudi to počeli zlorabiti? Također, zar je on kriv što su ih razni moralisti uvjerili da je pogrešno i grješno koristiti svoje tijelo za susret s Bogom? Ne, Šukra nije za to kriv. Nikad se nije tako osjećao. Iako su ga prisilili da radi u tajnosti, on zna da će njegovo vrijeme doći. Bit će to vrijeme potpune slobode i čistog i iskrenog prihvaćanja životne

punine. Šukra i dalje radi svoj posao i strpljivo čeka. čeka da ljudi odrade karmu nakupljenu stoljećima nerazumijevanja i pogrešnog postupanja. Možda će čekati još vrlo dugo. Ali, u međuvremenu s radošću prihvaća svakog tko mu pristupi i zatraži njegovo znanje. čarobničine riječi zamrle su u tišini. Maitreva je imao zatvorene oči. Njegovo tijelo još je lagano podrhtavalo od prizora koje mu je opisivala čarobnica. Prošao je kroz sve to, prošao je kroz Khajurao, vidio je, osjetio je... doživio je... a sada je osjećao istodobnu sreću i slabost. Iako zbunjen, nije s odbacivanjem gledao na iskustva takvih seksualnih sloboda i užitaka koje pružaju. Ali, isto tako je znao da to nije, da to ne može biti njegov put! On je brahman i odlučio se za celibat! Dakle, ne samo da ne može prihvatiti Šukru u svom najslobodnijem obliku, na neki način ga ne prihvaća ni na uobičajeni način. Zašto, zašto mu onda čarobnica sve to priča? Zašto gaje provela kroz to iskustvo i sve mu to pokazala? Zar ga zavodi? Zar će ga doista otrgnuti od njegovog životnog puta? "Ne, Maitreva", prošaptala je ona ponovno znajući o čemu misli. "Ne mogu te otrgnuti od tvoga puta jer on nije različit od moga! Ali, ne brini. Shvatit ćeš jednom. Jednom, kad dođe vrijeme, kad se svega ovog budeš prisjećao. Možda će proći mnogo vremena, možda će svijet izgledati prilično drugačije nego što izgleda sada, ali ti ćeš shvatiti. I tada, tek tada ćeš moći sa sigurnošću prihvatiti sve što si danas doživio. Ovo je bila tek priprema, tek rana, vrlo rana priprema." Maitreva ju je iscrpljeno slušao. Mora da su bili zajedno već satima. Možda je već jutro. Oči su mu se sklapale i počelo mu se zijevati. "Da, Maitreva", rekla mu je tiho, "sada spavaj. Ispruži se na ovim jastucima i odmori se. Želim ti slatke snove." Kao da slušaju njene riječi, snovi su brzo došli i odnijeli Mai-treyu u neki drugi svijet. A.P.

17Demoni

Kad se Maitreva probudio, bilo je jutro. čarobnica je sjedila pored njega i s osmjehom ga promatrala. "Dugo si spavao, Maitreva", rekla je. "Vrijeme je." "Vrijeme za što?" upitao je Maitreva brzo se pridižući u sjedeći položaj.Prostorija je bila okupana suncem. Iza njega nalazio se veliki prozor koji je gledao na istok. Jučer

ga nije primijetio. Zapravo, kladio bi se da je na tom mjestu jučer bila samo bjelina zida. Ali, sada ga više ništa nije čudilo. čarobničin svijet je bio drugačiji od njegovog, pa su i prozori mogli preko noći nastati tamo gdje ih prije nije bilo. "Za sada smo završili", odgovorila mu je. "Otac ti se vratio još jučer. Nije te bilo pa se zabrinuo. Vijnan mu je ispričao da si u posljednje vrijeme bio čudan. Mislim da te sada traže po gradu. Vrijeme je da kreneš." Otac! I Vijnan... A kod kuće njegovi dragi... učitelj Parashara... Cijeli taj svijet kojeg je ostavio za sobom i kojeg je gotovo zaboravio otkad je sreo ovu neobičnu ženu. Maitreva je osjetio snažnu čežnju za domom. Također, osjetio je sigurnost i mir koju mu pruža njegov svijet. Neće više biti promjenjivih prostorija i nejasnih podova, neće više biti snova punih senzualnosti i tijela, neće više biti zbu-

njenosti zbog dvosmislenih riječi pomiješanih s nepoznatim osjećajima... Da, Maitreva se želio vratiti kući. A ipak, promatrajući čarobnicu kako stoji pored njegovog privremenog ležaja na kojem je proveo preostalih nekoliko noćnih sati nakon razgovora s njom, vidio je nježnu i krhku ženu koja gaje privukla više nego je ikada mislio da je moguće. Vidio je ispred sebe utjelovljene skrivene snove za koje nije ni znao da ih ima. Hoće li ga doista napustiti? Hoće li proći misli o njoj? Ili će ostati čežnja i on će ostatak života sanjati o ovoj noći u kojoj se zapravo i ništa nije dogodilo između njih. Ništa, osim razgovora. Ništa osim preživljavanja onog dijela Šukrinog života kojeg je Maitreva najmanje želio proživjeti. I s tom mišlju vratila su mu se pitanja i sumnje s kojima je zaspao. Sve ono što ga je zbunjivalo, ali je bilo pomalo ublaženo noćnim ozračjem, čarobničinom blizinom i, morao je to priznati, njenim mirisom, sada je postalo oštrije, jasnije i mnogo nepomir-ljivije. U ovom trenutku, kad su mu jutarnje zrake sunca dodirivale lice i tako jasno otkrivale sve detalje neobične sobe, čarobnica pred njim nije mu više izgledala zastrašujuće. Nije više bila tako "čarobna". Oh, bila je lijepa i dalje! Bila je nebesko lijepa: izgledala je poput nježnog anđela kojeg je netko postavio da stoji u slapu sunčevog svjetla. Oči su joj bile nježne, tople i pune ljubavi, a s lica joj nije silazio smiješak. Mogao bije tako gledati godinama. Mogao bi je tako gledati svakog jutra, pomislio je i odmah otjerao tu misao. Njegova sudbina je bila drugačija. A sada, u ovom blistavom jutru, iako ispunjen privlačnošću koju je čarobnica isijavala oko sebe, Maitreva je znao da mora otići. Osim toga, usprkos svojoj ljepoti, ona mu je rekla stvari s kojima se, tako je barem mislio, nikako ne bi mogao pomiriti. "Demoni!" rekao je Maitreva ustajući. "Kako to može biti dobro? čemu oni služe osim da stvaraju nered i čine zlo?"čarobnica je samo podigla obrve. "Ne razumijem kako je Šukra mogao preuzeti na sebe zadaću očuvanja demona?" nastavio je Maitreva. "Svatko pri zdravoj A.P. /CizJe,

pameti bi se borio protiv njih ili ih odbacio. Očuvanje demona izgleda mi suprotno evoluciji." čarobnica se odmakla od njega zamišljeno kimajući glavom. Prišla je prozoru i žmirkajući gledala u Sunce. "Dođi, Maitreva", pozvala gaje, a kad joj je prišao pokazala je rukom točno u središte svjetla. "Pogledaj", rekla mu je, "pogledaj u Sunce!""U Sunce?""Da, pogledaj u Sunce!" Maitreva je pokušao, pomalo zaklanjajući oči rukom. Nije mogao dugo izdržati. Žmirkao je neko vrijeme, a onda odvratio pogled."Vidiš li me?" upitala ga je čarobnica."Molim?" zbunjeno je odvratio Maitreva."Da li me sada vidiš, nakon što si gledao u Sunce?"

"Pa, zapravo i ne", rekao je Maitreva trljajući oči rukama. Vidim tamne mrlje pred očima. "Ah", rekla je čarobnica i uhvatila ga za ruku neposredno iznad zapešća. Blagim pokretom odvukla ga je do klupe i rekla mu da sjedne. "Te mrlje", rekla je sjedajući pored njega, "ta tama koju vidiš nastaje zbog toga jer ne možeš podnijeti svjetlo. Sunce je prejako da bismo izravno gledali u njega. Možemo gledati samo postrance. A kad pogledamo izravno, umjesto svjetla vidimo tamu." Gledala gaje ravno u oči smješeći se široko. Očekivala je reakciju, ali Maitreva je i dalje bio zbunjen. "Što mi želiš reći? Ne razumijem." "Ne razumiješ? Ne postoji tama. Postoji samo svjetlo. Ali, to je svjetlo toliko jako da kad gledamo izravno u njega ne vidimo ništa. Kad bismo to dugo činili doslovce bismo oslijepili. Tama je rezultat nesposobnosti da podnesemo izravno svjetlo." Maitreva i dalje nije shvaćao. "Pitao sam te za demone. Ne znam kako..." "Demoni, Maitreva", pomalo nestrpljivo gaje prekinula čarobnica, "demoni su dio poretka stvari. Šukra je shvatio da ne postoji

ništa drugo osim svjetla. Ne postoji ništa drugo osim bjeline i blis-tavila. Njegovo ime, to znaš, označava bjelinu. A opet, ta bjelina, ta čistoća i svjetlo, u potpunosti razumije našu nesposobnost da je prihvatimo kakva jeste. Štoviše, razumije da ako bismo joj se predali cijeli, izgorjeli bismo. Nestali. Otišli i izgubili se za tu istu bjelinu." Budući da je Maitreva šutio, čarobnica je nakon nekoliko sekundi tišine nastavila. "Dobro i zlo, Maitreva, samo su naša procjena. U pravoj stvarnosti postoji samo svjetlo. Ali, u našoj stvarnosti to nije tako, zar ne? Vidimo oko sebe da ne postoji samo dobro. Ima i loših stvari. Odnosno, stvari koje se nama čine lošima. Međutim, baš kao što su takozvane 'dobre' stvari nastale iz svjetla, tako su i takozvane 'loše' stvari nastale iz istog svjetla. Mi gledamo i vidimo, dragi Maitreva, zbog Sunca. Također, ova tama, noć, mrlje pred očima, nastaju zbog istog Sunca. Nemoj dozvoliti da te zavedu oni koji predlažu sukob i nesklad. Pokušaj vidjeti Jedno iza svih razlika. Jer jedino to Jedno doista postoji. Sve ostalo je privid." Sada je Maitreva već pozorno slušao. Posljednje čarobničine rečenice bile su mu bliske. Podsjetile su ga na vedsko učenje koje je prihvatio od malih nogu. Tako su mu govorili svi njegovi učitelji uključivši i Parasharu. Biti Jedno. Nadrasti sve razlike. Biti iznad relativnog i živjeti apsolutno. Ali, čarobnica je do tog naučavanja došla iz sasvim drugog kuta! "Da li znaš priču o amriti, nektaru besmrtnosti?" upitala ga je čarobnica. Maitreva je potvrdno kimnuo glavom. čuo je tu priču mnogo puta. Ali, već je do sada shvatio da se priče mogu ispričati na razne načine. U tom smislu su ponekad mnogo više govorile o onome tko ih je ispričao nego o svom vlastitom sadržaju. "Amritu su iz prvobitnog oceana blaženstva zajedničkim trudom izvadili bogovi i demoni zajedno. Već sama ta činjenica ukazuje na to da 'besmrtnosti' nema ako se ne udruže obadvije strane. 'Bogovi' predstavljaju ono što je po mišljenju ljudi 'dobro', a demoni ono što je 'loše'. Nema amrite bez shvaćanja jedinstva iza tih A.P. /Ceztie,

suprotnosti. To je prva stvar. Drugo, dogovor je bio da se amrita nakon stvaranja podijeli jednako između demona i bogova. Pazi, Maitreva, nisu demoni bili ti koji su prekršili dogovor! Bogovi su se polakomili i nisu željeli dijeliti pronađeno blago sa svojim suparnicima, bez obzira na obećanja koja su prethodno dali! Razmisli o tome, molim te. Dobro razmisli!"* Maitreva je doista razmišljao. Da, čuo je već za to. I sjećao se da je, kad je bio još dječak, naivno upitao svog djeda Kusarua koji mu je to ispričao zašto su bogovi bili tako nepošteni? Djed mu se samo gromko nasmijao i rekao da to nije u potpunosti točno, ali da će više razumjeti jednom, kad odraste. Možda je sad došlo vrijeme da to razumije? "Tko je dobar, a tko loš?" nastavila je čarobnica. "Maitreva, u svemiru postoji samo svjetlo. Također postoje samo različite uloge koje igraju pojedina stvorenja, različite uloge koje nose

različiti prirodni zakoni. Mrlje pred tvojim očima koje nastaju kad gledaš izravno u Sunce, pa čak i bol koji osjećaš ako bi to činio duže, služe za tvoje dobro. To je način da ti Sunce kaže kako ne smiješ gledati izravno u njega. Moglo bi se reći da demoni u tom smislu predstavljaju kaznu za kršenje prirodnih zakona, ali da li to samo po sebi njih čini lošima? Ne, Maitreva. Oni imaju svoju ulogu. I ta uloga se mora održati i zaštititi. To je Šukrin posao. Zaštititi ulogu demona." "Hoćeš reći", konačno se uključio Maitreva, "da bi nestanak demona bio poput nestanka 'kazne za kršenje prirodnih zakona'?" "Upravo tako!" oduševljeno je uzviknula čarobnica. "To si jako dobro rekao. Zamisli da nestane kazne za kršenje prirodnih zakona. Bilo bi to užasno, zar ne? I to je uloga Šukre." Maitreva je odobravajući kimao glavom. Možda je konačno doista počeo shvaćati zašto su demoni važni. Međutim, čarobnica nije bila do kraja zadovoljna tim zaključkom."To je samo jedan način da razumijemo razloge očuvanja de-* Detaljniju priču o dogovoru između bogova i demona u traženju amrite možete pročitati u 17. poglavlju knjige Maitreya, Dvostruka Duga, čakovec, 1997.

mona", rekla je. "Ali, i oni su stvorenja. I oni su svjesna bića. Možda ih zbog svog djelovanja možemo nazvati posrnulima, ali zar oni ne zaslužuju milost? Gdje je dobro, ono pravo, istinsko dobro, ako nemamo milosti? Što je sa suosjećanjem? Zar možemo odbaciti neko stvorenje zato jer djeluje loše? Zar možemo i smijemo okrenuti leđa od nekog kome je možda potrebna pomoć? Šukra je suosjećajan, znaš. On doista voli sva stvorenja. On je utjelovljena ljubav; bezuvjetna ljubav prema svima..." Govoreći to čarobnica je poprimila tako zanesen izraz lica daje Maitreva ponovo pomislio da je pred njim apsara Višvahi. Jedino bi netko potpuno zaljubljen u Šukru mogao tako govoriti o njemu. Ali, možda i nije tako. Možda je ona samo jedna od učenica iz hrama Khajurao? Da to bi moglo biti, mislio je Maitreva. Khaju-rao! Da, to ga je također mučilo! Ovo sa demonima još nekako može prihvatiti, iako mu je teško. Međutim, Khajurao! Razuzdani, razvratni Khajurao! "čarobnice", rekao je najopreznije što je mogao s obzirom na uznemirenost koju je ponovo osjetio. "Živio sam u celibatu do sada. Nadam se da ću i dalje, jer mije moj učitelj, Parashara, tako rekao. Sve do tvog poljupca jučer, nisu me dotakle ženske usne. Ne znam mnogo o seksu i ljubavnim vještinama. Ali, čini mi se da to što Šukra zagovara nije baš u redu. To je njegova negativna strana. Kako seks može biti dobar? I još k tome takav, neobuzdan i bez granica?" "Ah; Maitreva", rekla je čarobnica smiješeći se, "tvoja sposobnost da blago kažeš stvari koje te iznutra dovode do ludila je zapanjujuća!" Maitreva se počeo vrpoljiti jer je uz njezine riječi opet uhvatio malo mirisa iz njene haljine, a to gaje doista izluđivalo! "Ali, ne brini, u redu je", nastavila je čarobnica, "ne želim te otrgnuti od tvoje sudbine. Iako ti otvoreno kažem daje još uvijek ne poznaješ. Kad je upoznaš, i kad je sagledaš izvan okvira života kojeg trenutačno živiš, tvoji će se stavovi promijeniti. Ali, zasad, neka bude: u pravu si. Moraš živjeti život koji si odabrao. To je do- Caroh?arob/aca.

A.P,

bro za tebe. Međutim, to ne znači da moraš njegovati pogrešna uvjerenja. Seks je loš ako zavodi i stvara ovisnost. Drugim riječima, ako mu se pristupa pogrešno. Ako mu se pristupi na pravi način onda stvara životno zadovoljstvo te pokreće velike energije koje se mogu uporabiti u duhovne svrhe. Istina je da u tome ima mnogo zamki. Vrlo je lako upasti u njih. Šukrin put nije ni lak ni jednostavan. To je put primamljivih i čarobnih stvari. Istodobno to je put prepun opasnosti. Tjelesna

uživanja, uobičajena i ona manje uobičajena, mogu poslužiti kao sredstvo poticaja duhovnosti, ali istodobno se mogu pretvoriti u niske porive koji će čovjeka zarobiti za mnoge živote." "Da, to razumijem", rekao je Maitreva. "Razumijem da ga tjelesna zadovoljstva i istraživanja senzualnosti i seksualnosti mogu zarobiti. Manje mi je jasno kako mogu pomoći u duhovnom rastu, ali recimo da prihvaćam to kao mogućnost. Međutim, stalno govoriš o Šukrinom putu. Kakav je to zapravo put?" "To je put čarobnjaka", odgovorila je Carobnica gotovo radosna stoje Maitreva postavio to pitanje. "Nemoj misliti da se radi samo o njegovanju demona i seksu bez ograničenja! Prije svega to je put stvaratelja. čarobnjaci su stvaratelji. Prethodnih dana sam ti pokazala neka 'čuda', kako si ih nazvao. Ali, stvaranje je uvijek čudo kako god ga ti izveo. Možeš naslikati prekrasnu sliku ili ispjevati najnježniju ljubavnu pjesmu i to će biti čarolija. A možeš i zaraditi mnogo novaca prodajući razne stvari, pametno poslovati i živjeti u obilju. I to je put čarobnjaka, jer čarobnjaci stvaraju u materijalnom svijetu. Oni su sposobni očitovati stvari tu i sada. Oni nisu poput 'mudraca' koji stvarnost doživljavaju u sebi i o njoj samo pričaju. Ne podcjenjujem jer znam da mogu pomoći ljudima podučavajući ih sreći i unutarnjem miru. Ali, ako me pitaš, uvijek su mi draži stvaratelji, bili oni umjetnici ili ljubavnici! Ako k tome još uporabe pravo, istinsko znanje o stvaranju, ono što se s pravom naziva čarolija, onda su na Šukrinom putu." Slušajući je, Maitreva nije mogao poreći da mu se sviđa to što čuje. U nekim nepoznatim dubinama samoga sebe i on je želio pos-

tati stvaratelj. Možda je želio postati i umjetnik, a sasvim sigurno nije imao ništa protiv života u obilju. Jedino mu je pitanje seksajoš bilo nejasno... Međutim, nešto drugo mu je privuklo pažnju. "Rekla si", upitao je, "da postoji 'istinsko znanje o stvaranju'. Možeš li mi reći nešto više o tome?" "Mogu, dragi Maitreva, naravno da mogu", rekla je Carobnica pomalo ga zadirkujući. "Istinsko znanje o stvaranju je ono koje koristi iste načine koje je vrhovna Stvarateljica koristila kad je stvarala sve ove bezbrojne svemire. To znanje je najveća tajna, ali i najveći dar Šukre. Sve drugo su samo izrazi tog znanja." "Kako je vrhovna Stvarateljica stvarala svemir?" upitao je Maitreva ne želeći propustiti priliku. "Ah, Maitreva, ti si vrlo lukav. Znaš da ti ne mogu samo tako odgovoriti na to pitanje. Odnosno, mogu ti odgovoriti na pitanje, ali te ne mogu tome podučiti. A to je ono što si želio, zar ne? Želio si naučiti to znanje?" "Pa", promucao je Maitreva, "ni sam ne znam da li sam baš to želio..." "Jesi", bila je odlučna Carobnica. "To si želio jer te privlači. Jednom, kasnije, proći ćemo kroz obuku koja je za to potrebna. Naučit ćeš sve što je potrebno znati. Ali, ne sada. Ne još. Za sada ću ti samo reći kako postoje tri svijeta: jedan vječni, jedan promjenjivi i jedan između njih. U vječnom svijetu boravi Ona, vrhovna Stvori-teljica; promjenjivi svijet je ovaj naš, očitovani svijet materije. Međutim, onaj svijet između, prijelazno područje, to je mjesto na kojem se odvija stvaranje. čarobnjaci, Šukrini učenici i učenice, znaju kako djelovati u tom svijetu. Jedna njihova misao, pomišljena na pravi način, i u očitovanom svijetu nastaju promjene. To je čarolija stvaranja. To je način pomoću kojeg sam jučer stvorila onaj dijamant ni iz čega. To je također način pomoću kojeg sam promijenila tvoje stanje svijesti i omogućila ti da bolje doživiš samog Šukru. Jednom, kasnije, i ti ćeš znati kako se to radi. Jednom, kasnije, i ti ćeš, Maitreva, postati čarobnjak."Maitreva je opčinjeno slušao što mu Carobnica govori. Nije više

AP.

osjećao takav otpor. Štoviše, bila je u pravu: privlačilo gaje stvaranje. Doista je nudila nešto što je bilo potpuno novo i privlačno. Izgledalo je stvarno. Izgledalo je kao da je... da, morao je to priznati, izgledalo je kao daje stvoreno za njega! A opet, imao je sumnje. Nije ih se mogao otresti. "čarobnice", rekao je najzad popuštajući dječačkim brigama u sebi, "to što si rekla doista odjekuje u meni snagom koju nisam očekivao. Ali, kaži mi, moraju li svi čarobnjaci imati veze s tim... s tim Khajuraom, i sa svime što...?

Nije uspio dovršiti rečenicu jer je Carobnica prasnula u takav smijeh daje morala pokriti lice rukama."Stoje?" pitao je zbunjeni Maitreva. "Što se događa?" Ali, Carobnica mu nije odmah odgovorila. Nije mogla jer se i dalje smijala od sveg srca. Na posljetku je uzdigla oči prema nebu kao da traži izlaz iz bezizlazne situacije. Ostala je tako nekoliko trenutaka, a zatim je, kao da je dobila odgovor iz nepoznatog izvora, spustila svoje tamne oči prema Maitrevi. Doista, da je Maitreva imao iste sposobnosti kao i ona i da je znao kako oslušnuti misli drugih ljudi, čuo bi kako je Carobnica bez glasa rekla: "Ti vragolane jedan od mog brata, sada znam zašto si bio tako tajanstven i zašto si se smijuljio sebi u bradu kad smo dogovarali ovaj susret!" A daje Maitreva imao još čvršću i dublju sposobnost zapažanja, čuo bi i odgovor onog kome se Carobnica obratila. čuo bi kako je rekao: "Ma, da. Znao sam da će tako biti. Ali, sve je u redu. Sjeme je posijano. Mislim da ga sada možeš ostaviti samog na neko vrijeme." Međutim, Maitreva svega toga nije bio svjestan. Sve stoje vidio bila je prelijepa žena ispred njega. Žena koja ga je gledala očima koje, sada je već u to bio siguran, nikad neće zaboraviti. A ona je ispružila svoju ruku i blago ga pomilovala po kosi. Zatim ga je dotakla po licu i na nekoliko dugih trenutaka zadržala svoj dlan na njemu."Vrati se kući, Maitreva", rekla je tiho. "Još ćemo se jednom

vidjeti. Potraži me kad budeš spreman." A zatim se okrenula, zakoračila nekoliko koraka do vratiju i nestala kao da je nikada nije ni bilo.

A.P. /CizJe,

18Plan se ispunjava

Blagi povjetarac iz smjera velike rijeke tek je nježno pomicao duge i još uvijek tamne vlasi Parasharine kose. Sjedio je unutar nadstrešnice i promatrao majku Sarasvati kako vijuga prema zapadu. Oko njega nije bilo nikoga, a veliki je učitelj ipak izgledao zamišljen. Oči su mu gledale u daljinu, ali svaki bi promatrač shvatio da zapravo gledaju unutra. Koliko god to bilo neobično, Parashara je bio zabrinut. Na malom oltaru pored njega gorjela je voštanica i nekoliko mirisnih štapića. Pod nogama drvenog kipića Ganeša ležalo je voće prekriveno cvijećem - ostaci nedavno završene puje, obreda zahvalnosti mitskom božanstvu, uklonitelju prepreka i zaštitniku đjotiša. Ta je puja bila dio svakidašnje rutine mudraca koji je većinu svog života proveo na ovome mjestu. Tu je primao svoje učenike i tu ih je podučavao. Upravo je jedan od tih učenika, onaj kojeg je poznavao od malih nogu i vodio ga kroz život, bio razlogom njegove zabrinutosti. Zapravo, nije to bila prava zabrinutost, ona koja tako često muči ljude slabije volje i manje mudrosti. Bilo je to više očekivanje, osjećaj da se nešto događa, a da on, Parashara, na to ne može utjecati.Odjednom, slabašno se svjetlo pojavilo oko kipića s njegove

lijeve strane. Iako drven, Parasharin je Ganeš ponekad pokazivao neobične značajke živih stvorenja. Svjetlo oko njega obično je bio prvi znak takvog oživljavanja. Iako, mora se reći i to da ga neupućeni promatrač vjerojatno ne bi zapazio. Jednako tako bi nezapažen prošao i svaki tajanstveni razgovor koji je Parashara često vodio sa svojim Ganešom. No, to ne znači da ti razgovori nisu bili stvarni. Možda je Parashara razgovarao sa samim sobom, odnosno onim dijelom sebe koji je bio Ganeš. A možda je pravi Ganeš doista ulazio u svoju prispodobu u obliku drvenog kipića na Para-sharinom oltaru. Kako bilo da bilo, ono što je Parashara vidio bio je pomak Ganešove surle i neobično namigivanje njegovih velikih očiju."Ne moraš brinuti", rekao je Ganeš.

Parashara je duboko uzdahnuo. Uopće ga nije začudila činjenica da čuje neki glas iako oko njega nema stvorenja od krvi i mesa. Odavno je već prihvatio Ganeša i njemu slične kao dio svoje stvarnosti. "Znam da nema razloga za brigu. Na posljetku će biti kako biti mora. Ipak, zanima me što se događa. Kako je Maitreva?" "Maitreva je dobro", odgovorio je Ganeš smireno. "Moj brat upravo svršava s njim." Na te se riječi Parashara naglo okrenuo prema kipiću upitno ga pogledavši. Ganeš se samo nasmijao. "Oprosti, nisam mogao odoljeti. Sve je u redu, ne brini!" "Poznavajući 'tvoga brata', pomalo ironično napomene Parashara, "ne bi me začudilo daje to što si rekao doslovce istina." "Hm, da", skrušeno je priznao Ganeš, "on je stvarno ponekad... ma, ponekad je takav. Zabavlja se. Osim toga to je njegova narav. Gdje bi svi mi bili bez njega, zar ne?" "Da, da", potvrdio je Parashara, "to je istina, ali trenutno mi takve šale stvaraju grč u želucu. Mnogo toga je u igri. Ako Maitreva posustane... cijeli naš plan će doći u pitanje. Što ako..." "Naš plan nije u pitanju", odrješito je odgovorio Ganeš. "Osim toga, ako neće Maitreva, bit će netko drugi. Ili će Maitreva dobiti A.P.

drugu priliku. Svejedno." Parashara je šutio. Znao je da Ganeš govori istinu. Međutim, Parashara je bio čovjek. Njegova je perspektiva, bez obzira na znanje o širini i dubini života, ipak bila ljudska. A to znači i različita od Ganešove. Ganeš je bez većih problema mogao razmišljati o gubitku nekog života ili o putovanjima duše iz života u život ne gubeći iz vida cjelinu. Za njega je to bilo poput sna i budnosti. Zaspiš pa se opet probudiš, i to je sve. S druge strane, Parashara je usprkos znanju i iskustvu takve cjeline i neprekidnosti svijesti, znao što za ljudsko biće znači taj konačni san. Nije to baš tako lako i jednostavno ljudima kao stoje Ganešu. No, također je znao da i Ganeš zna kako je ljudima. Njegove riječi su bile, kao i uvijek, naglašene zbog poduke. Eto, čak je i njega, Parasharu, Ganeš još uvijek morao podučavati! Na tu se misao Parashara nasmijao. "Znam, brineš se za Maitrevu", nastavio je Ganeš pomirljivo, "jer ti je drag i voliš ga. Ne želiš da se dogodi nešto nepredviđeno. Međutim, ovaj rizik je bio dio njegovog odrastanja. Ako te to tješi, koliko se zasada čini, on testove polaže bez većih problema." Parashara je potvrdno kimnuo glavom vidno zadovoljan tom informacijom. "Hoće li se uskoro vratiti?" pitao je na posljetku. "Da", odgovorio je Ganeš. "Upravo sada on i njegov otac napuštaju Dwaraku. Za nekoliko tjedana bit će kod tebe.""U redu", rekao je Parashara i zatvorio oči.Svjetlo oko kipića je načas utrnulo, a zatim se opet pojačalo. "Još nešto", rekao je Ganeš ponovo. "Doći će s pitanjima. Mnogo pitanja.""Ha!" uskliknuo je Parashara. "Na to sam navikao!" "Da, znam, ali pokušaj mu uskratiti izravne odgovore. Jako je važno da do njih dođe sam, svojim iskustvom i zaključivanjem. Odgovaraj što je potrebno, objašnjavaj ako je općenito, ali ne odgovaraj izravno. U redu?"Parashara se nasmiješio i potvrdno kimnuo glavom.Nije bilo potrebno ništa više reći. Svjetlo oko drvenog Ganeša

sada je ugaslo, a veliki je učitelj nastavio sjediti okrenut sjeveru. Blagi povjetarac s rijeke Sarasvati i dalje je tek dodirivao njegovu kosu donoseći mu mirise ocvalih trava. Šum spore rijeke bio je jedva čujan, ali je Parashara uživao u njemu. Za njega, to je bio šapat prošlih vremena; vremena znanja i mudrosti, zlatnih vremena kad su istina i stvarnost bili jači od privida. U toj je prošlosti Parashara živio svoj život, a sada se nalazi na pragu novog razdoblja. On je još uvijek tu, star ali

živahan, iako će samo njegovi učenici sudjelovati u stvaranju budućnosti. Morao je priznati sam sebi: slutnja tih budućih vremena, vremena u kojima Sarasvati više neće teći, u njemu je stvarala tugu.

A.P.

19Devet duhovnih staza

Vraćali su se kući istim putem. Najprije brodom uz obale zaljeva Kuch, zatim neko vrijeme niz Sarasvati, a onda većinu puta pješke. Iako je ovaj put išlo brže, Bhaskar je imao obavezu zastati na svakom mjestu na kojem je u dolasku sudjelovao u obrednim svečanostima. Ovaj put, međutim, Maitreva je bio mnogo strpljiviji. Bio je okrenut prema unutra, izgubljen u mislima o čarobnici i onome što je s njom doživio. čak mu ni Vijnanovo zanovijetanje nije smetalo. Zapravo, mora se priznati da je i Vijnan bio drugačiji. Kad su napuštali Dwaraku i on je bio pomalo zamišljen, ali kako je vrijeme prolazilo očigledno je svoje uspomene ostavljao iza sebe i jedva čekao da se vrate kući. Tamo su ga čekali njegovi prijatelji kojima će još mjesecima, a možda i godinama pričati o svojim pustolovinama. I Bhaskar je bio drugačiji. Iz palača Dwarake vratio se izgledajući nekoliko godina stariji. Iako su mu oči sijale nekim unutarnjim sjajem, činilo se da se malo smanjio, kao da se pogrbio pod teretom nekog saznanja kojeg nije mogao ni sa kim podijeliti. Tu večer, kad se vratio, također su mu rekli da Maitreve nema već dva dana pa se prilično zabrinuo. Vijnan mu nije bio od prevelike pomoći. Tvrdio je da ne zna gdje je Maitreva i samo nešto nesuvislo

pričao o svećenici u starom, zaboravljenom hramu. Sljedeće jutro su proveli pokušavajući organizirati potragu, ali to nije bilo lako u gradu kakav je bio Dwaraka. Mnogi su nudili pomoć, ali višesatno ispitivanje nije urodilo plodom. Nitko nije vidio Maitrevu. Ako ga i jesu vidjeli, bilo je to znatno ranije, prije nekoliko dana. Jutro je prošlo u uzaludnoj i užurbanoj potrazi za Maitrevom. Kad se on konačno pojavio sredinom dana, pokazalo se da ni sam nije bio svjestan koliko je izbivao. Bio je siguran da je čarob-nicu sreo prethodne večeri i nije znao objasniti gdje su nestala dva dana. Naravno, to nije nikome rekao. Nije se usudio. Mislio je da je bolje ako svoje pustolovine zadrži za sebe. Osim toga da je priznao kako je dva dana i tri noći proveo s jednom od najljepših žena ikad viđenih u Dwaraki, većina ljudi bi mislila daje prekršio svoj zavjet celibata. Iako mu nije bilo važno što drugi ljudi misle, znao je da bi glasine bile loše za njegovog oca, a i on sam nije želio imati više problema nego je morao. Ljudi će ionako pričati što im je volja. Bolje je da im ne daje dodatnog materijala za to. Jedino je Vijnanu dao naslutiti gdje je bio. To je učinio zato jer je ovaj navaljivao tako jako da je i drugima postalo očigledno da mladići nešto skrivaju. Maitreva gaje uporno odbijao govoreći da ne zna gdje je i kako proveo izgubljeno vrijeme. Međutim, nakon nekoliko sati Vijnanovog pritiska i upitnih pogleda koje im je Bhaskar postrance upućivao, Maitreva je odlučio ušutkati svog prijatelja. "Reći ću ti gdje sam bio", šapnuo mu je na uho nagnuvši se prema njemu. "Ali, pod uvjetom da me nećeš dalje ispitivati i da o tome nećeš ništa govoriti drugima." Vijnan je najprije oklijevao. Bilo mu je žao prihvatiti obavezu da takvu informaciju, za koju je znao daje vrlo zanimljiva, ne dijeli s drugima. Vidjevši, međutim, izraz Maitrevinog lica, shvatio je da mora prihvatiti što mu se nudi ili neće dobiti ništa. "Bio sam sa čarobnicom", rekao je Maitreva ispod glasa nakon Vijnanovog obećanja da će šutjeti. Promatrajući kako se oči njegovog prijatelja šire u nevjerici, dodao je: "Nismo radili ništa što si ti Caro&ma.

AP.

odmah pomislio da jesmo. Razgovarali smo. Pričala mije o svojoj filozofiji i onome što radi. Eto. Bilo je zanimljivo, ali više od toga ti neću reći." Vijnan je zaustio da nešto kaže, ali Maitreva se okrenuo na drugu stranu i do kraja puta, zapravo do kraja svog života, nije više o tome progovorio ni riječi. Ni ne znajući, tim je svojim postupkom već preuzeo na sebe neke od značajki Šukrinih učenika. Znao je neke skrivene stvari koje nije dijelio s drugima. Postao je tajanstven. A ta je tajanstvenost u njemu potakla neke druge Šukrine značajke. Poput šarma, na primjer. Prolazeći kroz ista sela u kojima je Vijnan osvajao djevojke, ijedan i drugi mladić su s nevjeri-com zapazili promjenu. Djevojke su ovaj put pažnju poklanjale i Maitrevi iako on na to nije reagirao. Nije to bilo ništa napadno, ali za razliku od dolaska kad je Vijnan bio neprijeporno u središtu, a za Maitrevino postojanje gotovo da nitko nije ni znao, sada su sve češće nailazili na djevojke koje su šapatom nešto pričale i bacale sramežljive poglede u smjeru Bhaskarovog sina. Istina bilo je takvih stvari usmjerenih i na Vijnana koji je plijenio svojom mladalačkom ljepotom. Ali, čak i ovakva "pravedna podjela" je u Vij-nanu izazvala čuđenje pa čak i malu ljubomoru. Tim više što je bilo očigledno da Maitreva ne čini ništa da bi se djevojkama približio. Zapravo bio je prema njima ravnodušan. Međutim, nešto u njemu se promijenilo i to nije mogao poricati. čarobnica je u njega posijala Šukrino sjeme koje je sada raslo htio on to ili ne. Maitreva i Bhaskar ponovo nisu mnogo razgovarali. Nakon početnog pokušaja ispitivanja sina o tome gdje je bio i što mu se dogodilo, te nakon neodređenih odgovora o susretu s mudracem (u muškom rodu!), Bhaskar je zaključio daje od jasne informacije važnija činjenica kako je Maitreva živ i zdrav. Osim toga, imao je povjerenja u svog sina. Na posljetku je zaključio da je Maitreva vjerojatno proveo dvije noći na nekom duhovnom satsangu, raspravljajući o svojim omiljenim temama, đjotišu, meditaciji i Bogu. Njegov zaključak uopće nije bio daleko od istine. Budući obuzet

svojim uspomenama i obavezama koje su ga očekivale, Bhaskar je također na kraju odustao od ispitivanja. Na posljetku, kako je vrijeme prolazilo, svi su jedva čekali da se vrate u svoju svakodnevicu i da prijateljima i najdražima ispričaju što se dogodilo. Maitrevinu pustolovinu su svi zaboravili. Svi, osim samog Maitreve! On je nije zaboravio, jer ni o čemu drugom nije ni razmišljao. Tek gaje susret s Tarapati i Utapati raznježio i na trenutak vratio u sretno djetinje stanje u kojem su se njegove dvije majke brinule za njega i njegovale ga pripremajući mu omiljena jela. Istina je daje njihov prodoran pogled odmah primijetio promjenu na Maitrevi, ali o tome nisu ništa pitale. Njih dvije bile su mudrije nego je to izgledalo. Mnoge su stvari znale intuitivno i o njima nije bilo potrebe govoriti. Tako je bilo i ovaj put. Odmah im jebilo jasno daje njihov sin odrastao. Unjemuje sada bilo tragova muževnosti. Ali, budući da je odabrao duhovni put brahmaćarje, samca, o tome nije bilo potrebe pričati. Ako je Maitrevi bila potrebna pomoć, postojala je samo jedna osoba koja mu je to mogla pružiti: njegov učitelj Parashara. Prošlo je nekoliko dana nakon povratka kući prije nego je Maitreva dobio priliku otići do Parashare. Nestrpljivo je očekivao taj susret jer je jedino njemu mogao sve ispričati. Imao je mnogo pitanja i nadao se mnogim odgovorima. Hodajući uzbrdo prema Parasharinom učilištu, nesvjesno je ubrzao korak sve do laganog trka tako daje do špilje došao potpuno zadihan. "Hej, mladiću", dozvao ga je glas ispod drveća, "čemu takva žurba?" Parasharino lice bilo je ozareno širokim osmjehom. Pozvao je Maitrevu pokretom ruke. Prilazeći mu Maitreva je osjetio potrebu da zagrli svoga učitelja, a isto to je pomislio i Parashara. Međutim, običaji su nalagali drugačije i Maitreva je duboko sagnuo glavu spojivši dlanove na prsima. Na posljetku je, osjetivši A.P./CczJe,

iznenadni poriv pao na koljena i glavom dodirnuo učiteljeva stopala.

Parashara se sagnuo prema njemu i dodirnuo ga po ramenima. "Ustani", rekao je. "Drago mije da te vidim. Dođi sa mnom. Sjest ćemo i pričati." Međutim, nisu odmah počeli pričati. Najprije su oboje zatvorili oči i proveli neko vrijeme u tišini. Oboje su dobro znali da nikakve riječi ne mogu povezati dvoje ljudi kao što to može tišina. Nakon meditacije, Maitreva je ispričao Parashari o svom putu u Dwaraku. Kad je došao do susreta sa čarobnicom, na trenutak je zastao. Želio je ispričati sve što mu se dogodilo, ali je odjednom osjetio kako ne zna može li to pravilno prenijeti. Primijetivši njegovo oklijevanje, Parashara gaje očekujući promatrao."Sreo sam nekog", na posljetku je rekao Maitreva."Da...", potaknuo gaje Parashara. "Sreo sam osobu koju su svi zvali čarobnica", rekao je Maitreva govoreći kao da se bori s riječima. "Ah, to!" nasmijao se Parashara. "Mislio sam da će tako biti. Duhovni putevi uvijek na kraju završe u čaroliji!" Maitrevu je ovakva reakcija najprije zbunila, a onda je u Para-sharinim mudrim i blagim očima pronašao odgovor. Kako je bio glup! Pa, od početka je znao da gaje njegov učitelj poslao na put s Bhaskarom imajući na umu neku dublju svrhu! Onih prvih dana u Dwaraki mučio se oko toga da je pronađe, a sada je mislio da Parashara ništa o tome ne zna. Naravno da zna! Vjerojatno je sve to skupa planirao. Iako... i tu se Maitreva malo zbunio. Kako netko može planirati takve stvari? Moglo se sasvim lako dogoditi da Maitreva nikad ne pronađe Trg devet hramova. Moglo se dogoditi da ne susretne čarobnicu, da je ne slijedi, da ne prođe kroz njena vrata... moglo se dogoditi tisuću stvari koje se ne mogu planirati! A ipak, izraz lica njegovog učitelja govorio je o postojanju plana i namjere. Iznenada Maitreva se osjetio slabim i malim. Koliko još mora učiti! Ali, sada je u njemu progovorilo povjerenje i on je Parashari otvorio svoje srce. Ispričao mu je sve što se dogodilo, ne

ispuštajući ni najmanji detalj, pa čak ni čarobničine poljupce, pa čak ni Khajurao! Parashara ga je pažljivo slušao. Maitreva nije mogao biti u to siguran ali činilo mu se da na osjetljivim dijelovima njegov učitelj pomalo suspreže dah, a kad je završio sa cijelom pričom, nije mogao ne primijetiti mali i napola skriveni uzdah olakšanja koji se Parashari oteo. Ipak, nije komentirao Maitrevinu priču. Samo je nekoliko puta kimnuo glavom, očigledno odobravajući ono što čuje. Vidjevši da neće dobiti ništa ako ne pita, Maitreva je rekao: "Učitelju, što ti misliš o tome? Što misliš o toj čarobnici?" Parashara je malo oklijevao. "Pa,", rekao je, "mislim daje sasvim posebna osoba. Također mislim da si imao sreće. Sresti ga u takvom obliku i još uspjeti zadržati sebe kakav jesi... mislim da si doista imao sreće. Ili snage, kako god želiš." Maitreva je kimnuo glavom. Slagao se sa "srećom". I on je osjećao da je doživio nešto vrlo posebno. Nešto što zaslužuje punu pozornost, iako je bilo vrlo zbunjujuće. Bilo mu je potrebno nekoliko minuta prije nego je shvatio daje Parashara uporabio muški rod govoreći o čarobnici. "Sreo 'njega'?" konačno je rekao. "Da, ponekad sam bio zbunjen, ali mislim da je ipak bila žensko..." "Da, da", prekinuo gaje Parashara, "zabunio sam se, naravno." Zatim se okrenuo i počeo nešto raditi oko Ganešovog oltara. Maitreva je malo suzio oči na ovu učiteljevu izjavu. Parashara se nikad do sada nije "zabunio". Što se događa? Ali, budući da njegov učitelj očigledno nije želio nastaviti razgovor u tom smjeru, Maitreva nije ništa rekao o tome. "Što misliš, tko je ona?" upitao je gledajući Parasharina leđa. Parasharina ramena su se malo trznula na to pitanje. Maitreva nije vidio kako je njegov učitelj najprije zatvorio oči, a onda u blagom prijekoru pogledao Ganešov kipić. Zatim je tiho, da Maitreva ne čuje, promrmljao sebi u bradu: "Eto ti sad. I moram biti tajanstven, je li? Ne smijem izravno odgovarati na pitanja? Baš sam ti A.P.

zahvalan, da znaš!" Možda mu je Ganešov kipić namignuo, a možda i nije. Budući da nije očekivao nikakav odgovor od njega, Parashara se polako okrenuo prema Maitrevi. Uzdahnuo je. "Mai-treya, ti zapravo znaš tko je ona. Samo malo bolje razmisli i bit ćeš u to potpuno siguran." Vidjevši daje Maitreva zaustio da ga nešto dalje pita, Parashara je podigao ruku dlanom okrenutim prema njemu dajući mu tako do znanja da je razgovor o toj temi završen. Znao je da mu Maitreva to neće zamjeriti. Na posljetku, mnogo puta je tako prekidao Maitrevina nepotrebna, neželjena ili preuranjena pitanja. Ovo ne bi trebala biti neka posebna iznimka. I doista, Maitreva je znak svog učitelja primio sasvim smireno. Iako gaje žarko zanimalo njegovo mišljenje, ili znanje, o tome tko je čarobnica, prihvaćao je Parasharinu odluku da o tome ne govori. Ali, to ne znači da ga ne može pitati o čarobničinim riječima i filozofiji! Bilo je mnogo toga što mu je rečeno, a za što bi volio čuti Parasharin komentar. "Učitelju", započeo je ponovo Maitreva, "ta mije osoba govorila mnoge stvari s kojima sam se mogao složiti, ali i mnoge s kojima nisam. Također, muče me moje želje prema njoj. Probudila je u meni muškarca, to znam. Ali, moj put je, kao što znaš, već zacrtan i ide drugim smjerom. Bojim se rnubandane, kar-mičke veze koju sam pokrenuo s njom. Da li sam dobro učinio? I što da dalje radim u svezi toga?" Parashara je dugo promatrao svog najdražeg učenika. Volio je njegovu otvorenost i iskrenost. Do sada je uvijek on bio taj koji je mladiću pružao odgovore na njegova pitanja. U podučavanju je uživao jednako tako kao što je Maitreva uživao u učenju. Ali, sada... sada su došli do područja koje nije njegovo. A Maitreva i to mora naučiti. "Maitreva", s uzdahom je otpočeo Parashara, "dao sam ti sve što je bilo potrebno. Nadam se da imaš dovoljno povjerenja u mene da prihvatiš moje povlačenje u ovom slučaju. Vidiš, postoje znanja koja ti ne mogu prenijeti. Ta će ti znanja dati drugi učitelji. Mislim da si upravo sreo jednog od njih. Imaš moj blagoslov i podršku. Sva pitanja o tome raspravi s njim." Ponovo muški rod, pomislio je Maitreva dok je Parashara nastavio nakon male stanke. "Ono što ti želim reći je da si postupio ispravno i zbog toga sam ponosan na tebe. Nema sumnje u Tvoj put, sada i ovdje. Ali, tvoja zadaća je možda šira i veća od ovog života, moj Maitreva. O tome ćemo pričati kad dođe vrijeme. A rnuban-dana... ne boj se rnubandane. Ona postoji i na neki način ćeš je morati odraditi. Ali, ponovo, imaj povjerenja. Mislim da si u dobrim rukama. Uči. Radi kao što si i dosad radio i drži se svojeg puta. Ali, uči. Trebat će ti." Maitreva je promatrao svog učitelja. Oh, tako gaje volio! Tako je volio taj nepresušni izvor mudrosti i znanja. Bio je to njegov oslonac, njegov temelj. Bez Parashare on bi bio nitko i ništa. Da, znao je što bi mu Parashara rekao na to: bilo je i drugih učitelja. Da nije Parashare, našao bi se netko drugi tko bi ga podučio. Znanje uvijek pronađe put do žedne duše. Iako je znao da je tako, Maitreva je bio sretan što ima Parasharu. I što je on baš takav kakav jeste. Baš takav kakav mu je potreban. Odjednom je iznutra osjetio smirenost kakvu već dugo nije. Dolazak čarobnice u njegov život bio je praćen nemirom. Ona je još uvijek bila tu, ali sada se vratio i mir. Sada je znao daje sve u redu. Osmjeh koji mu je ozario lice bio je osmjeh duboke zahvalnosti. Ponovo je skupio ruke i naklonio se pred svojim učiteljem. Kad je podigao pogled i susreo jednako tako razdragane i nježne Parasharine oči, na um mu je palo još jedno pitanje. "Imam jednu dilemu za koju mislim daje možeš riješiti. To je pitanje o duhovnim putevima."Parashara je pokretom glave dao Maitrevi dozvolu da nastavi. "čarobnica mije pričala o Šukri. Značajke o kojima je govorila slične su onima koje sam naučio od tebe, ali ipak ponešto različite. Također, stalno je spominjala Šukrin duhovni put. O čemu se radi? Kakav je to put u svjetlu znanja o đjotišu?" "Da, mogu ti odgovoriti na to pitanje", rekao je Parashara gotovo radostan što se razgovor vratio na uobičajeni teren. "Kao što je cijeli svemir sazdan od devet graha, devet prirodnih zakona, tako AP.fade,

su i duhovni putevi podijeljeni između tih devet načela. Dolazak do sebe, evolucijski razvoj i na posljetku susret s Bogom, mogući su na devet različitih načina." "To znači", Maitreva je iskoristio malu stanku, "da svaka graha upravlja jednim duhovnim putem." "Točno", nastavio je Parashara. "Samo što su neki putevi češći i rašireniji, a neki rjeđi i tajanstveniji. Na primjer, jedan od rijetkih je Surjin duhovni put. To je put vladara, kraljeva i državnika. Rijedak je jer je malo ljudi koji bi njime mogli ići. Vladara je malo, podanika mnogo. Zbog toga se o Surjinom putu zna jednako tako malo. Na žalost, čak i oni učitelji koji su znali nešto o tome sada polako nestaju. Vladari su sve više usmjereni prema van i zavodi ih moć. Zaboravljaju da svoj položaj mogu iskoristiti za mnogo veću svrhu: svoj vlastiti duhovni razvoj, ali i duhovni razvoj zajednice. Surjin put je opasan put. Malo je ljudi koji mogu sigurno kročiti njime. Privlačna snaga moći i vlasti toliko je velika da mnogi posr-nu na njemu. Ali, oni koji izdrže, vrlo brzo napreduju." "Razumijem", rekao je Maitreva. "Pretpostavljam da su potrebne određene značajke osobnosti da bi se išlo Surjinim putem?" "Tako je. Ali ne samo to, već i vanjske okolnosti. Surjinim putem mogu ići samo vladari. Nitko drugi. ćandrin duhovni put je drugačiji. To je put suosjećanja. Brinuti se za druga stvorenja, ljude, životinje i biljke, pomagati im, davati, njegovati ih - sve su to postupci koji pripadaju ćandrinom putu. Taj put je mnogo češći. Njime mogu ići svi. Osim toga, vrlo je siguran. Na putu suosjećanja gotovo da nema zamki, osim možda umišljanja i skrivenog hranjenja ega koji sebi pripisuje zasluge i dobra djela. Međutim, ta opasnost je daleko manja od opasnosti moći i vlasti Surjinog puta." Maitreva je pozorno slušao svog učitelja. Znao je da svaka riječ koju će čuti ima neprocjenjivu vrijednost. A Parashara je nastavio sa svojim izlaganjem. "Mangalov duhovni put je put ratnika. Njime mogu kročiti mnogi. Sličan je Surjinom s tom razlikom što glavna opasnost na tom putu nije vlast, nego kontrola i snaga. Mangalovim putem

kroče ratnici, vojnici, svećenici borci i svi oni koji razvijaju borilačke i ratničke vještine. U njima oni mogu pronaći ravnotežu duha i razvoj svojih sposobnosti. Ali, ako pogriješe, mogu skliznuti u nisku agresivnost i izgubiti se. Takvima će biti potrebno mnogo vremena da se vrate na put duhovnosti i počnu iznova. Duhovni put kojim upravlja Budh također je čest: to je put filozofije, razlučivanja i razumijevanja. Mnogi učenjaci i svećenici pridaju veliku važnost intelektu i shvaćanju istine. Taj put može biti zabavan i vrlo dobar za ljude velikih umnih sposobnosti. Ali, ako postane sam sebi svrha, postat će suhoparan i formalan. Guruov duhovni put je najčešći. To je put religije, predanosti i mudrosti. Većina ljudi hoda ovim putem jer je on, to se mora priznati, najopćenitiji, prilagođen svakome i vjerojatno najsigurniji." Parashara je zastao na trenutak. Maitreva je znao da njegov učitelj opisuje duhovne puteve prema redoslijedu graha u đjotišu. Sada je bila na redu Šukra i njezin duhovni put. Međutim, Mai-treyu nije iznenadilo kad je Parashara preskočio Šukru i prešao na Šanija. "Šanijev duhovni put pripada asketama. To je put siromaštva, odricanja od svijeta, teških vježbi i discipline. Šanijevim putem idu pustinjaci. On nije za svakog i zapravo je vrlo rijedak. Opasnost na tom putu sastoji se od pretjeranosti i uništavanja duha i tijela iscrpljujućim vježbama, gladovanjem i drugim vrstama trapljenja. Dva karmička čvora, Rahu i Ketu također upravljaju svojim duhovnim putevima. To su putevi koji idu do krajnosti. Rahuov put, primjerice, obuhvaća neobične prakse kao što je korištenje mrtvih duša u duhovnom razvoju, zazivanje duhova i namjeran dodir s astralnim i drugim bićima, uzimanje opojnih sredstava i droga sa svrhom promjene duha i tijela i slično. Ketuov put je više usmjeren na buđenje unutarnjih energija, posebice kundalini energije, te manipulacija tim energijama. I Rahu i Ketu sudjeluju u duhovnim putevima koji obuhvaćaju utjecaj na druge ljude, dakle magijskim praksama. Opasnost od tih puteva je očigledna. Oni su načinjeni da zavode i odbijaju slabe. Vrlo su rijetki - vrlo, vrlo rijetki - ljudi AP.

koji sigurno mogu ići tim putevima. I na posljetku, i Rahu i Ketu sudjeluju u duhovnim putevima koji koriste seksualnu energiju, poput tantre." Parashara je ponovo na trenutak zastao dajući Maitrevi vremena da upije ono što je čuo. Kad je vidio da je njegov učenik budan i spreman za dalje, nastavio je s pričom. "I to nas dovodi do Šukre. Tantra, onaj seksualni dio tantre, svakako pripada Šukri. Ali, Šukrin duhovni put je zapravo put ljubavi. Neobično je to reći, ali iako su svi ljudi sposobni kročiti njime, pravi Šukrini učenici vrlo su rijetki. To je zato jer su zamke velike. Ljubav je općeprisutna, ali se malo kad povezuje s duhovnim težnjama. Većina ljudi smatra da ljubav pripada svijetu, a ne Bogu. Ne govorim sad o izravnoj ljubavi prema Bogu, kao u slučaju predanosti i religije kojom, kao što sam rekao, upravlja Guru. Govorim o svakidašnjoj ljubavi. Ta se 'svakidašnja ljubav također povezuje s tjelesnim vidom života i to dodatno zbunjuje. Zbog toga je i Šukrin put rijedak. Lako gaje iskriviti i potrebno je mnogo rada i objašnjavanja da se stvarnost oslobodi pritiska predrasuda. Onaj češći i lakši dio Šukrinog puta je put umjetnika i stvaratelja. Njime već može hodati mnogo ljudi. Ali i tu postoje zamke. I stvaratelji moraju znati što i kako činiti da na sebe ne preuzmu zasluge koje im ne pripadaju te da njihovo stvaranje bude u skladu s božanskim stvaranjem. Dakle, iako bi mogao biti najprihvatljiviji, Šukrin put je najskriveniji i najviše podložan iskrivljenjima." Maitreva je zamišljeno slušao posljednje Parasharine riječi. Nakon susreta s čarobnicom mnogo se toga u njemu promijenilo. Primjerice, da mu je Parashara objasnio duhovne puteve prije toga, on bi vjerojatno zauzeo pozitivan stav prema Guruovom putu, putu mudrosti i predanosti. Također bi u potpunosti razumio Candrin put suosjećanja i rada za druge. Šanijev put mu također ne bi bio stran, a imao bi razumijevanja za Budhov put filozofije. Međutim, na Surjin i Mangalov put bi vjerojatno gledao s ravnodušnošću, Šukra, Rahu i Ketu bi ga užasnuli i odbili. Sada je bilo drugačije. Prvo stoje osjetio bila je spoznaja o ravnopravnosti

svih tih puteva. A s njom je došao i osjećaj potrebe za očuvanjem svakog od njih. Ravnoteža se mora sačuvati. Ne bi bilo ispravno da bilo koji od tih puteva nestane. A čarobnica... pa ona je zasigurno išla Šukrinim putem. On, Maitreva, osjećao je snažnu povezanost sa Šukrom, iako nije znao kako bi se to moglo očitovati u njegovom životu. čarobnica mu je čak i rekla da će postati Šukrinim čarobnjakom! To mu je izgledalo malo vjerojatno, ali sada, nakon što mu je Parashara objasnio značajke različitih duhovnih puteva, u njemu se javila želja da nešto učini. Šukrin put ne smije nestati! Iako je odbačen, prezren i potpuno pogrešno shvaćen, on mora ostati čekajući na one koji će kročiti upravo njime; one kojima drugi putevi ne bi toliko odgovarali. Pomislivši na to, negdje duboko u sebi Maitreva je shvatio da je otkrio jednu od svojih životnih zadaća! Samo, kako će je ostvariti? Kako, kad je njegov put sada sasvim drugačiji? Duboko je uzdahnuo, svjestan da će na odgovor morati pričekati. A možda ga, i to je znao, neće nikad ni dobiti. Za to vrijeme, dok je Maitreva razmišljao o Šukrinom putu i svojoj ulozi u tome, Parashara je promatrao svog učenika. Na njegovom licu je vidio onaj zamišljeni, ali odlučni izraz čovjeka koji zna što želi i po tome je znao daje svoj posao učitelja obavio kako treba. Nasmiješio se i zatvorio oči. Nakon nekog vremena Maitreva je primijetio da je njegov učitelj zaronio u meditaciju te je tiho ustao ne želeći ga više smetati. Međutim, prije nego je izišao ispod trstikom pokrivene nadstrešnice začuo je Parasharin glas: "Maitreva", dozvao ga je učitelj, "pitao si me za Šukrine značajke i razlike koje si primijetio u odnosu na ono što si do sada znao. U svezi toga mogu ti reći samo sljedeće: ako on ne zna kakav je, onda to doista nitko ne zna!" I s tim je riječima Parashara ponovo zaronio u meditaciju, ostavivši Maitrevu da zbunjen potraži put kući. A.P./CezJe,

20Utapati i Tarapati

Utapati i Tarapati su sa smiješkom promatrale Mai-treyu. Bile su slične, ali opet beskrajno različite. Njihova se sličnost i različitost istodobno odražavala upravo u tom smiješku kojeg su sada, s istim mislima na umu i istim osjećajima u srcu, poklanjale Maitrevi. Tarapatin je osmjeh otkrivao otvorenost i majčinsku nježnost. Nitko, gledajući je, ne bi u to posumnjao. S druge strane, iako se je Utapati smiješila na isti način, male boriće oko njenih usana kao da su joj davale jednu dodatnu dimenziju; dimenziju koju nije bilo lako protumačiti. Utapati je bila tajanstvena, a Tarapati otvorena i jasna. Utapatine crne oči mogle su skrivati mnogo toga, a Tarapatine svijetle bile su poput bistrog mora koje otkriva svoje dubine. Tarapati i Utapati bile su sestre blizanke, rođene s razmakom od svega 10 minuta. Nerazdvojne od rođenja, poznavajući dušu i srce one druge, nisu mogle izabrati odvojeni život. Odlučile su ostati zauvijek zajedno i zbog toga izabrale istog muškarca, Bhas-kara, Maitrevinog oca. Zapravo, istina je da su ga zajedno sanjale kad im je bilo tek deset godina. Taj su san shvatile kao predska-zanje i kad se Bhaskar pojavio u njima nije bilo nikakve sumnje što moraju učiniti. A i Bhaskar se, budući neodlučan, jednostavno priklonio sudbini.Biti u braku s dvije žene nije bilo uobičajeno, ali nije bilo ni

zabranjeno. Štoviše, civilizacija nastala na obalama rijeke Sarasva-ti, koja se protezala od podnožja Himalaje na sjeveru pa do Dwara-ke i zaljeva Kuch na zapadu, u prošlosti je poznavala i priznavala različite oblike zajedničkog života. Jedna žena je mogla imati više muževa, a isto je to vrijedilo i za muškarca. Obično se radilo o sestrama ili braći jer je tako bilo najlakše organizirati praktične životne stvari. Međutim, sloboda stvaranja jednostrukih ili višestrukih zajednica bila je duboko ukorijenjena u pradavnu vedsku kulturu. Zbog toga Maitreva nikad nije imao teškoća sa svojim majkama. Da, zvao ih je majkama obje, iako je Tarapati bila njegova biološka majka. Utapati nikad nije zanijela, a poslije Maitreve ni Tarapati. Tako je Maitreva bio jedinac sa dvije majke. Obje su se za njega brinule jednako i u njegovom srcu nije bilo razlike u pogledu odnosa prema njima. U najranijem djetinjstvu uopće nije ni razmišljao o tome, a kad je odrastao shvatio je da nije moguće imati dvije majke. Međutim, dugogodišnja navika potpomognuta čistim i otvorenim odnosom dviju sestara prema njemu, bila je jača od intelektualne spoznaje. Na razini srca on je Utapati volio jednako kao i Tarapati. čim se Maitreva vratio iz Dwarake, Tarapati i Utapati su odmah primijetile promjenu. Maitreva je bio zamišljen i često je sam odlazio u duge šetnje. Manje vremena je posvećivao svom omiljenom učenju, a ponekad su ga vidjele kako razgovara sa svojim vršnjacima što je bila dobra, ali ipak neočekivana promjena. Sestre nisu ništa rekle Maitrevi, a kratki razgovor s Bhaskarom otkrio im je da, kao i obično, otac ne zna mnogo o unutarnjim doživljajima svoga sina. čekale su prigodu da porazgovaraju s Maitrevom. Međutim, poznavajući ga, znale su da on mora prvi otpočeti razgovor. Ukoliko bi to učinile one, Maitreva bi se vjerojatno povukao u sebe ili bi nehajno odmahnuo rukom odbacujući svaku brigu, a posebice savjet. Dvije su sestre promatrale svoga sina koji je sjedio ispred njih. Drveni stol pred njima bio je ispunjen raznim posudama iz kojih je mirisala hrana. Očekivali su Bhaskara i njegovog kolegu sangadija AP.

iz susjednog sela. Bila je to jedna od čestih prigoda razmjene posjeta između dviju porodica. "Moram vas nešto pitati", rekao je Maitreva još dok su sestre iznosile hranu na stol. Kao po naredbi, obje su odmah prekinule posao i sjele nasuprot njemu, nudeći mu svoj najbolji smiješak ohrabrenja. Maitreva je uzdahnuo. "Do sada nisam imao sumnji u svoju odluku. Ali, sada razmišljam o tome. Da lije ispravno što sam još od malih nogu odlučio da ću živjeti bez žene?" Smiješak na licu Utapati nije se promijenio, ali su se njene obrve lagano podigle. Tarapati je isti osjećaj izrazila laganim pomakom glave unatrag. Iako su slutile da će upravo to biti predmet njihovog razgovora, sada kad je Maitreva to izrekao, osjetile su lagani nemir.

"Naime", nastavio je Maitreva, "možda nisam dovoljno znao za takvu odluku. Možda sam trebao pričekati da isprobam... ovaj, to..." i tu se Maitreva lagano zacrvenio i za trenutak ušutio."Misliš seks?" rekla je Utapati malo preglasno."Ili život sa ženom?" dodala je Tarapati istog trenutka. Sada je bio red na Maitrevi da osjeti nemir. Njegove su majke bile nevjerojatne! U jednom jedinom trenutku, u dvije kratke rečenice, uspjele su izreći sumnje koje su njega mučile danima. Sto on zapravo želi i o čemu razmišlja? čarobnica je u njemu potaknula osjećaje za koje je mislio da ih nema. Ali, nije li to samo žudnja za tjelesnim? Jer, doista, nije on razmišljao o životu sa ženom. Nije razmišljao o tome kako će postati porodični čovjek. To bi, pretpostavljao je, došlo kasnije, samo po sebi. Njega su sada privlačile druge stvari. Privlačilo gaje uzbuđenje i energija koja se u njemu budila na pomisao o privlačnosti tajanstvene osobe koja mu opsjeda um već nekoliko mjeseci, a također je razmišljao i o duhovnim putevima o kojima mu je govorio Parashara. Da lije put uzdržavanja od seksualnih iskustava doista njegov put? Šukra u njemu reagirala je vrlo snažno na mogućnost duhovnog napredovanja pomoću neobičnih, venerijanskih sredstava tjelesne i du-

hovne ljubavi. Ali, on je donio drugačiju odluku još kad za to nije ni znao. Da li je postupio ispravno? "Mislim i na jedno i na drugo", na posljetku je rekao. "To nekako ide zajedno, zar ne?" "Ne mora biti!" vragolasto se nasmijala Utapati dok ju je sestra pomalo prijekorno pogledala. Bio je to rijedak trenutak u kojem se mogla uočiti razlika u mišljenju i pristupu dviju sestara. Utapati je bila slobodnija i sklonija humoru. Tarapati je sve shvaćala vrlo ozbiljno. Međutim, trenutak je brzo prošao i sada su sestre zajedno uzdahnule spremajući se odgovoriti svojemu sinu najbolje što su znale i umjele. Učinile su to na način koji je često zbunjivao mnoge ljude, govoreći zajedno i nadopunjavajući jedna drugu. Njihove misli bile su tako povezane da je svaka od njih točno znala što i kada reći da upotpuni rečenicu koju bi započela ona druga."Maitreva", započela je Tarapati, "to je ozbiljno pitanje..." "Ali, pitanje", nastavila je odmah Utapati, "na koje se mora odgovoriti...""Poradi tvog duševnog mira", zaključila je Tarapati. "Znam", rekao je Maitreva. "Zato sam i želio razgovarati s vama. Mnogo vremena mi odlazi na razmišljanje o tome. Želio bih povratiti svoj mir kojeg sam imao prije odlaska...""A što se zapravo dogodilo u Dwaraki?" upitala je Utapati. "Bhaskar ne zna ništa o tome što si radio i gdje si bio", nadovezala se njena sestra. "Sreo sam jednu... jednu zanimljivu... ženu", promucao je Maitreva. "Ah", značajno je uskliknula Utapati. "Znala sam da je u pitanju žena!" Tarapati ju je opet prijekorno pogledala. "I što se dogodilo? Jesi li bio sam s njom? Jesi li prekršio svoj zavjet celibata?" "Oh, ne!" uskliknuo je Maitreva. "Ni slučajno! Ne bih to učinio bez prave odluke i... bez blagoslova onih pred kojima sam dao zavjet. Ne bih ga prekršio bez da njih barem o tome unaprijed ne Caro&irfc

A.P./Ctzde,

obavijestim." Pod "njih" Maitreva je prije svega smatrao Parasharu, svoga učitelja, ali naravno i svoje roditelje."Dobro", rekla je Tarapati. "A što te onda muči?" "Zar ne vidiš?" ubacila se Utapati. "On misli o njoj! Njegovo srce se koleba između dharme, njegove dužnosti i njegovih mladalačkih žudnji. On je na kušnji jer postoji mogućnost da će njegova dharma slijediti put na kojem će biti u dodiru sa ženama, a ne put pustinjaka."

Utapati je sve to rekla prodorno i čvrsto, istodobno suosjećajno gledajući Maitrevu. A Maitreva joj je vratio zahvalni pogled jer ga je poštedjela izricanja riječi koje ni njemu samom nisu bile do kraja jasne. Tarapati je samo zamišljeno kimnula glavom. "Što kaže Parashara?" upitala ga je nakon nekoliko sekundi tišine. "Parashara kaže da postoje trenuci kad moram učiti od drugih učitelja. Ovo je takav trenutak i on mi ne može pomoći više od toga", odgovorio je Maitreva. "Rekao je još daje potražim." "Daje potražiš? Nju? Tu ženu? Ali kako kad je ona u Dwaraki?" iznenađeno je upitala Tarapati. "Dakle, to nije bila obična djevojka ili žena", zaključila je Utapati ne čekajući Maitrevin odgovor, a zatim je dodirnula ruku svoje sestre. Tarapati je okrenula glavu prema njoj. Nije im bilo potrebno dugo da dođu do ispravnog zaključka. Maitreva im nije morao pričati o tome što se dogodilo u Dwaraki. Na nekoj unutarnjoj razini one su to znale. Sada su sjedile ispred njega promatrajući jedna drugu. Maitreva ih je već viđao u takvim situacijama. Gledale bijedna drugoj u oči i kao da su zajedno razmišljale. Zapravo, bilo je to više kao da su zajedno odletjele u neki drugi svijet, u neku drugu dimenziju i tamo tražile odgovore. To bi činile kad se događalo nešto presudno za njihov daljnji život. Očigledno su zaključile daje ovo jedan od takvih trenutaka. Maitreva je čekao. Znao je da ih ne smije prekidati. No, nije prošla ni minuta, a Tarapati je prva odvojila oči od sestre i po-

gledala Maitrevu. Utapati je za trenutak zatvorila oči. Tko zna što su zajedno vidjele, tko zna na kakvom mjestu su bile, ali ono što mu je Tarapati tada rekla, bilo je poput nektara za njegovu dušu. "Maitreva, izabrao si ispravan put. Ipak, i na tom putu postoje kušnje. Također, nijedan put nije vječan. Ljudi prolaze jednim putem neko vrijeme, a zatim... a zatim izabiru drugi. Međutim, ti ćeš ići svojim putem čvrsto i postojano." I tu je Tarapatin glas malo zadrhtao. Lagano se nakašljala i brzo nastavila. "Sve što ti je potrebno je naučiti nešto i o drugim putevima. Možda bi stoga bilo dobro da doista potražiš tu... tu ženu. Imamo osjećaj, Utapati i ja, da ona nije daleko. Imamo osjećaj da je vrlo blizu i da ćete se uskoro sresti." Zatim je ustala i prišla Maitrevi. Zagrlila ga je i tiho dodala ljubeći ga u kosu: "Bit će sve u redu." Iako nije dobio odgovore na svoja pitanja i nije znao mnogo više nego prije, u Maitrevinom srcu se odjednom probudilo malo dijete. Iznenada se osjetio tako lagano i sretno. Sve njegove sumnje raspršile su se i nestale kao da ih nije ni bilo. Vjerovao je svojim majkama. One ga ne bi lagale. Bile su intuitivne, pa čak i više od toga. Bile su u dodiru sa svjetovima do kojih obični ljudi ne mogu doći tako lako. I uvijek, koliko je Maitreva znao, uvijek se pokazalo da,su bile u pravu. Njihova potvrda o tome kako je na pravom putu, a posebice potvrda da mora potražiti čarobnicu, mnogo mu je značila. Osim toga, Tarapati je rekla daje blizu! To znači da možda neće morati natrag u Dwaraku daje potraži! Iznenada je osjetio kako ga napuštaju brige. S unutarnjim veseljem pojavio se ijedan drugi osjet. "Gladan sam", rekao je dodirujući želudac. Utapati i Tarapati su se zajedno nasmijale. U tom trenutku, kao da odgovaraju na promjenu raspoloženja, vrata su se otvorila i iza njih se pojavilo nasmijano Bhaskarovo lice. Ručak je prošao u najboljem redu, poput mnogih koji su mu prethodili, ispunjen smijehom, veseljem i zahvalnošću zbog darova života i ljubavi koja je nesmetano tekla između njih. A.P./CezJe,

21Potraga za tajanstvenom ženom

Prošlo je osam dugih mjeseci prije nego što su se Mai-treya i čarobnica ponovo sreli. Bilo je to neobično razdoblje Maitrevina života. Gledajući unatrag nije se mogao prisjetiti što je zapravo tada radio. Život je na površini izgledao isti, ali nipošto nije bio takav. Tijekom tog vremena Maitreva je uredno ispunjavao svoje obaveze. Učio je, iako kasnije nije mogao reći što je naučio. Posjećivao je Parasharu, ali njihovi razgovori su bili šturi. Starog je učitelja uglavnom pronalazio kako sjedi

zatvorenih očiju u tišini. Najčešće nije ni počinjao razgovor. A ako i jeste, bio je to razgovor o detaljima đjotiša, o tumačenju kozmičkog plesa planeta koji oslikavaju čovjekovu sudbinu. Kad god bi se Maitreva makar i za trenutak približio pitanjima vezanim za čarobnicu, Parashara bi se nasmiješio i nekako ih uspio zanemariti. Nekoliko puta je otvoreno odbio pričati o tome, pa je Maitreva na posljetku odustao. Poruka je bila jasna: sa čarobnicom se morao razračunati sam. Ali, kako da to učini kad je nema!? Doista, većinu vremena Maitreva je tragao za tajanstvenom ženom. Prije nego što su se rastali ona je obećala da će doći i rekla mu daje potraži. Ali, gdje daje traži? U naselju na obali rijeke Sarasvati nije živjelo mnogo ljudi. Dolazak strankinje, a posebice dolazak tako lijepe i posebne stran-

kinje, zasigurno ne bi prošao nezapaženo. O tome bi Maitreva čuo istog trenutka. U takvom slučaju nije ju ni morao tražiti. Mogao je sjediti kod kuće ili bilo gdje drugdje i jednostavno čekati vijest o njenom dolasku. Ali, osjećaj mu je govorio da to nije način na koji će se ona pojaviti. Ona neće jednostavno zakoračiti iz nekog brodića ili splavi i reći, evo me, ovdje sam. Ne, to ne bi bilo u njezinom stilu. Ona će doći tako da za to nitko neće znati. Ili, još vjerojatnije, tako da je nitko neće prepoznati. Nakon nekog vremena Maitreva je bio siguran u ovu posljednju zamisao. Vjerojatno će se sakriti iza nekog drugog, možda doći pre-rušena ili promijenjena. Na ovu posljednju misao se nasmijao: promjena njoj ne bi bila strana, ta ona je čarobnica! Ali onda, glasila je sljedeća misao, kako daje prepozna? Kako da zna gdje je i kako daje pronađe? Takve misli stalno su mučile Maitrevu. Imao je osjećaj da vrijeme posvećuje isključivo njima i da zapravo ništa drugo i ne radi osim toga. U trenucima malodušnosti bio je siguran daje ona već ovdje, daje možda susreće svaki dan, ali daje ne prepoznaje. Nije bio sretan s takvim mislima. Također, nije bio sretan sa samim sobom. Živio je u stanju očekivanja, u stanju unutarnjeg nemira. Izvana, sve je na izgled bilo u redu. Nitko od njegovih susjeda ili malobrojnih prijatelja nije primijetio promjenu u Maitrevi. Također, toga nisu bili svjesni ni svi oni koji su dolazili Maitrevi zbog raznoraznih usluga iz područja đjotiša. Maitreva je uvijek bio na visini svoje zadaće i obavljao je vrlo stručno i odgovorno. Njegov učitelj Parashara se držao po strani, a jedino su njegove majke Ta-rapati i Utapati tek ponekim suosjećajnim pogledom izrazile znanje o tome kroz što prolazi. Ali, nakon njihovog posljednjeg razgovora više nisu o tome pričali. Utapati i Tarapati bile su vrlo mudre i znale su da Maitreva mora pronaći svoj put sam. Bilo je to za njih teško, posebice za Tarapati koja je ponekad krišom plakala na ses-trinom ramenu, ali izdržale su i Maitrevi davale podršku na onoj unutarnjoj razini; na razini ljubavi i prihvaćanja.Maitreva je bio siguran da će čarobničin dolazak biti venerijan-

A.P.

ski. Svakog dana odlazio je u malu riječnu luku u kojoj bi se ponekad zaustavljale splavi i brodovi. Iako su se njima prevozile namirnice i ostale potrepštine, ponekad bi se pojavio i poneki putnik. Maitreva se nadao da će ga neki čudan spoj slučajnosti dovesti na to mjesto upravo onda kad će tamo biti i čarobnica. U malobrojnim prigodama kad bi tamo doista zatekao nekog stranca ili strankinju, Maitreva bi ih iz prikrajka dobro promotrio. Tražio je znakove. Tražio je sličnosti. Skrivene poglede ili prikrivene pozive. Tražio je bilo što što bi mu otkrilo pravi identitet stranca. Jer, to je dobro znao, za čarobnicu je prava sitnica pretvoriti se u drugi oblik, izgledati poput trgovca ili lutajućeg svećenika. Što se toga tiče ona bi se mogla pojaviti u obliku neke životinje! Takve misli ga nisu činile sretnim, jer kako će je onda prepoznati!? Međutim, nije odustajao. Osim luke posjećivao je i sva druga mjesta na kojima je mislio da bi mogao dobiti neki znak. Jednom mu se učinilo da se čarobnica pretvorila u trgovca svilom. Taj je čovjek bio mlad i lje-puškast, a nudio je vrlo rijetke i skupe svilene tkanine i odjeću. Bilo je nešto u njegovom ponašanju što je Maitrevu podsjetilo na nju. Ali, nakon što je proveo oko sat vremena motajući se oko trgovca nije se dogodilo

ništa, nikakav znak, nikakva poruka izgovorena samo za njega, nevidljivi poziv rukom ili osjećaj u srcu koji bi mu rekao kako je njegova potraga završena. Ništa, baš ništa. Trgovac je bio upravo to kako je izgledao: trgovac. Na kraju je taj čovjek otišao, a Maitreva je ostao sam i tužan kao i prije. Trudio se biti nazočan svim proslavama za koje je čuo. Znao je da bi se Šukrina svećenica mogla pojaviti na mjestima gdje ima glazbe, plesa i zabave. Zbog toga je iznenadio mnoge pojavivši se na nekoliko vjenčanja ne samo u svojem nego i u susjednim naseljima uz rijeku. Jednom je tako pješačio oko pet sati ne bi li stigao na proslavu. Vijest o njoj donijela je neka vrlo lijepa žena čije su oči Maitrevu podsjetile na čarobnicu. Govorila je vrlo ushićeno o glazbenicima koji su došli iz velike daljine da bi uveličali vjenčanje prekrasne kćeri njihovog mjesnog poglavara. Te dvije činjenice bile su dovoljne da se Maitreva na opće čuđenje otpremi na dug

put. Nadao se da će tamo pronaći nju. Mislio je da su to znakovi koje mu ona šalje i da ih mora slijediti. Ne bi si oprostio da ih je zanemario, a kasnije saznao kako su bili ispravni. Međutim, i taj se put pokazao uzaludnim. Proslava je bila živopisna. Bilo je mnogo ljudi koje bi, tako je mislio Maitreva, čarobnica mogla izabrati za svoje prikazivanje u javnosti. Bilo je tu glazbenika, lijepih žena, plesača, pa čak i jedan samozvani tan-trički svećenik koji se tu našao nepozvan. Na njega su mu čak posebno obratili pozornost jer je ometao ljude u slavlju. Za trenutak je Maitreva pomislio daje njegova potraga završena iako je taj čovjek izgledao potpuno drugačije od čarobnice. Bio je polugol, mršav i daleko od toga da bi ga se nazvalo lijepim. Međutim, išao je od čovjeka do čovjeka i nepozvan pričao o velikoj "kobrinoj moći" koja je dostupna svima. Govorio je kako je on posjeduje i kako je može prenijeti drugima putem ljubavne ekstaze ili tajanstvenih napitaka čije recepte zna. Ova druga ponuda, koju je izricao svim ženama na koje je naišao, na posljetku je bila razlog što su ga otjerali. Usprkos tome, Maitreva je bio zainteresiran za njega. Mislio je da bi čarobnica mogla izvesti tako nešto da zavara ostale, a da njega privuče. Međutim, pokazalo se da to nije bio slučaj. čovjek je bio pod utjecajem opojnih trava. Imao je stalnu erekciju, a osim napamet naučenih ponuda koje je stalno ponavljao čak i kad nije bilo nikog u blizini, njegove rečenice su bile besmislene i nepovezane. Maitreva je na sigurnoj udaljenosti gledao kako ga odvlače od proslave i ostavljaju u šumi, a zatim mu je prišao, samo da bi ustanovio kako je i ovaj put na pogrešnom tragu. Međutim, kad se okretao od njega dogodilo se nešto zbog čega je osjećaj uzaludnosti postao nešto manji. Razgovor s drogiranim čovjekom bio je nemoguć. Iz njegovih ustiju tekla je bujica nepovezanih riječi. Kad bi Maitreva progovorio "tantrik" je šutio i izgledalo je kao da sluša. Ali, njegovi su odgovori bili potpuno nepovezani s pitanjem. Nakon nekoliko minuta, Maitreva je odustao. čovjek je i dalje govorio dok se Maitreva udaljavao od njega. Već je bio izgubljen u mislima i razočaran zbog neuspjeha kad je začuo nešto što gaje natjeralo da se ponovo okrene. "Blizu je ona, dragi moj, sasvim blizu. Još malo i tu je, još malo..." "Što?" upitao je Maitreva s nadom. "Tko je blizu? O čemu ti to govoriš?" Međutim, bilo je gotovo. Sve stoje Maitreva dalje mogao izvući bila su obećanja o neobičnim moćima koje će dobiti ako popije poseban napitak kojeg "tantrik" posjeduje, o moći i slavi koja ga čeka ako ga bude slijedio, a bilo je i ljubavnih ponuda koje uopće nisu bile upućene njemu. Bilo je veliko pitanje da li su i one dvije rečenice bile upućene njemu. Ali, na neki način, Maitreva ih je prihvatio kao znak. Osjećao se bolje, a kad se vratio kući čekanje mu nije tako teško padalo. Međutim, pokazalo se da je ludi tantrik bio u pravu. čarob-nica je doista bila blizu! Njegova pustolovina sa Carobnicom približavala se svom posljednjem dijelu. Za desetak dana susrest će je ponovo, ali na potpuno neočekivanom mjestu: na mjestu koje će mu otkriti nove i neslućene dimenzije čarobničine moći.

22Susret kod pogrebne lomače

Vraćajući se iz još jednog šutljivog posjeta Parashari, te je noći Maitreva prolazio pored mjesnog

groblja. Zapravo, radilo se o prostranoj zaravni pored rijeke na kojoj su stajale pripremljene lomače za sutrašnje kre-miranje umrlih. Dogodilo se da je prethodnog dana umrlo troje ljudi i sada je svjetlo rastućeg Mjeseca svjedočilo trima velikim nakupinama drva i slame. Na njima će sutra biti ritualno spaljena tijela, a njihov pepeo prosut u rijeku. Maitreva se nije bojao takvih mjesta. Budući da na njima nije bilo ostataka ljudi kao kod nekih naroda koji su, kako je Maitreva samo s užasom čuo, zakapali svoje mrtve u zemlju, mjesta za pogrebne lomače bila su poput svetih hramova. Bila su to mjesta na koja se dolazilo sa štovanjem i mirom u srcu. Na njima su se pjevale svete pjesme i svatko tko bi došao zamislio bi se nad pro-laznošću zemaljskog života, a posebice krhke materije koju zovemo tijelom. U tom smislu, "krematoriji" su bili mjesta moći i zbog toga visoko na listi Maitrevinog ukusa. Jedino je, a to je morao priznati, imao malu odbojnost prema noćnim posjetima, posebice noć prije spaljivanja. Naime, tu noć su tijela umrlih bila ostavljana da leže na lomačama pod otvorenim nebom. Legende su govorile Cas-o/ima

A.P./CizJe,

da po neka tijela dolaze bogovi i zbog toga im se mora omogućiti da po svoje izabranike dođu nesmetano i bez prepreka. To je značilo da su jednu noć prije spaljivanja tijela pokojnika ostavljana bez nadzora. Maitreva je znao da te noći, neposredno prije spaljivanja, koriste pripadnici rijetkih i odbačenih kultova. Aghori, kako su ih zvali, bi dolazili noću i provodili svoje rituale nad mrtvim tijelima. Njihova zamisao je bila da tijelo nedavno preminulog u sebi sadrži tanahne, ali vrlo moćne energije koje se, uz dozvolu pokojnika, mogu uporabiti za velike duhovne uvide. Maitrevi nije bilo jasno kako aghori dobivaju "dozvolu od pokojnika", ali oni su tvrdili da je imaju te da ukoliko je ne dobiju ne izvršavaju obred. Pripadnici aghori škole nisu bili baš omiljeni, a svoja su učenja čuvali u tajnosti. Maitreva je načuo da se za pridruživanje aghorima moraju proći rigorozni testovi koje mnogi ne prežive. Osobno, on ih nije baš volio ali ih nije ni odbacivao odnosno prezirao kako su to činili drugi ljudi. Posebice sada, kad mu je Parashara objasnio postojanje devet duhovnih puteva, od kojih je jedan sasvim sigurno pripadao Rahuu. Aghora je Rahuov put. To je put koji vodi po mračnim stazama. Korištenje pokojnikova tijela kao oltara za uzdizanje vlastite duše jedna je od tih mračnih staza. Naravno, u tom procesu bilo je mnogo opasnosti. Pričalo se da su mnogi aghori završili opsjednuti duhovima i silama koje su priz-vali na taj način. Također, pričalo se da ima mnogo zloporaba i oskvrnuća tijela. Naime, nekim ortodoksnijim školama aghore nije bilo strano ni tjelesno spajanje s tijelom pokojnika putem spolnog čina ili jedenja dijelova tijela. No, to su bile samo priče. Maitreva nikad nije sreo nekog tko je to radio ili tko je takvoj praksi svjedočio. No, budući da se sve to odigravalo u strogoj tajnosti, možda je i razumljivo zašto nitko o tome nije želio ništa reći. Nisi mogao samo tako doći do nekog i pitati ga o tome. Ljudi koji su nešto znali o tome nisu pričali. A oni koji su pričali, vjerojatno nisu ništa pouzdano ni znali.Bilo je sigurno jedino to da su se ponekad, noć prije spaljivanja,

oko lomača motali neki čudni ljudi koji su izišli iz mračnih šuma. Ako biste baš gledali u tom smjeru, mogli ste vidjeti sjenke koje polako hodaju prema umrlima. Neke od njih bi zastale i sjele, a neke su se nastavile kretati polaganim pokretima nalik transu. Tu i tamo bi se vidjela neka udaljena blijeda svjetlost, a ponekad bi se začuli i neobični, gotovo neljudski glasovi. Sve u svemu, to nije bilo nešto čemu se težilo i što se željelo vidjeti. Noć prije spaljivanja ljudi su radije izbjegavali krematorije. Oko njih obično nije postavljana nikakva straža. Prvo, vjerojatno je da takvu stražu nitko ne bi

želio držati a, drugo, doista se vjerovalo da bogovi dolaze po tijela nekih pokojnika. A, istina je, kako će obično ljudsko biće znati koja od sjenki koje će ispuzati iz okrilja noći predstavlja pravo božanstvo, a koja samo nekog starog možda poluludog aghorija? I zato su se ljudi držali po strani. Agho-riji su provodili svoje obrede i uglavnom bi s tijelima nakon toga bilo sve u redu. Tek ponekad bi pored lomače ujutro pronašli iscrpljeno mrtvo tijelo nekog pustinjaka. To bi značilo daje sam aghori umro u pokušaju provođenja opasnog obreda. Tek rijetko, vrlo rijetko, bi tijelo pokojnika nestalo. U takvim bi se slučajevima ritual spaljivanja i prosipanja pepela održao bez obzira na nedostatak tijela. Pretpostavilo bi se da su se za tijelo pobrinuli bogovi i nikakva pitanja se nisu postavljala. Takav bi se pokojnik zapamtio po posebnoj milosti i dugo se zadržao u mislima i molitvama svojih sumještana koji su se oslanjali na njegovu pomoć u svakidašnjem životu, ali i u očekivanju teškog prijelaza iz života u smrt. Kad je te noći Maitreva ugledao svjetlo koje je dolazilo iz smjera rijeke, točno na mjestu gdje se nalaze lomače, na trenutak je zastao. Vidio je on takvo svjetlo više puta, ali te je noći bilo drugačije. Obično bi bilo mutno i udaljeno, a često je imalo i neki crvenkasti sjaj. Ovaj put je bilo bijelo i čisto poput mjesečine, samo što nije dolazilo s neba. Možda gaje upravo to navelo da promijeni smjer i odabere put koji je vodio pored lomača. A možda je to bila njegova unutarnja uznemirenost i stanje neprestanog očekivanja ili pak neobičan miris kojeg je osjetio u noćnom zraku; svjež, lagan miris A.P.

koji gaje podsjetio na nju. Kako bilo da bilo, došavši do prolaza između drveća koji je vodio do zaravni, Maitreva je zastao i neodlučno razmišljao hoće li se odvažiti i ući ili će nastaviti putem do svoje kuće. Blaga svjetlost poput mjesečine je obasjavala prolaz ispred njega, a nedaleko od njega, možda dvjestotinjak metara, mogao je vidjeti blijedu sjenu prve lomače. Zrak je bio čist i lagan, a blagi je povjetarac nosio miris riječne vlage. Maitreva je neodlučno stajao. Odjednom svjetlost se pojačala. Na licu je osjetio neku promjenu u temperaturi. Nije to bila toplina, ali nije bila ni hladnoća. Jednostavno, kao da se nešto promijenilo, a Maitreva je to protumačio kao poziv. Zakoračio je i hrabro prošao kroz prolaz u drveću. Možda je očekivao da će naići na skupinu aghorija usred njihovih rituala, ali na čistini nije bilo nikoga. Nastavio je hodati i za nekoliko sekundi došao do prve lomače. Kao što je znao, bile su tri lomače, postavljene ukoso prema obali rijeke, tako da ni jedna nije imala neku prednost u odnosu na druge. Tu je zastao. Prostor je bio osvijetljen i sve je vidio vrlo jasno. Ali, osim lomača visokih oko tri metra i, pretpostavljao je, tijela pokojnika koja su ležala na njima, ovdje nije bilo nikoga. Ilije barem njemu tako izgledalo. Prošlo je nekoliko minuta. Maitreva se nije usuđivao istraživati naokolo, a nije ni čuo niti vidio ništa što bi mu privuklo pažnju. U jednom trenutku osjetio je kako mu drhtaj prolazi tijelom, poput drhtanja od iznenadne hladnoće. Uzdahnuo je odlučivši da ovdje nema ničega. Okrenuo se spreman da napusti ovo sablasno mjesto na najbrži mogući način. Ali, nije stigao otići! Nije ni okrenuo leđa lomačama, a dozvao ga je poznati glas: "Zar ćeš doista otići? Sada kad smo se konačno sreli?" Maitreva se okrenuo natrag brzo poput preplašenog psa. Ispred njega, na dohvat ruke, stajala je ona!"Kako si... kako si se stvorila..." mucao je Maitreva."Kako sam se stvorila pored tebe?"nasmijala mu se ona svojim

najljepšim smiješkom. "To nije bilo teško. Toliko si mislio o meni, da te nisam mogla promašiti." Maitreva je samo stajao promatrajući lik kojega je toliko puta zamišljao tijekom dugih mjeseci koji su prošli od njihovog posljednjeg susreta. Shvatio je daje vrijeme malo otupjelo oštricu utiska kojeg je čarobnica imala na njega. Dani i tjedni koji su prolazili u svakidašnjim aktivnostima učinili su svoje. Maitreva je zapravo zaboravio kako je čarobnica zanosno lijepa! Prvih dana nakon rastanka maštao bi o njoj i pokušao je zamišljati. Kasnije bi to činio rjeđe, a na posljetku je od svega ostalo samo sjećanje o njenoj ljepoti. Još malo i to bi sjećanje također izblijedjelo.

Ali sada, kad je ponovo stajala ispred njega, sve mu se iznenada vratilo! Osjećaj čežnje, želja daje dodirne, sreća stoje s njim... sve ga je pogodilo silinom iznenadnog groma. Maitreva je bez riječi dopustio da njegovi osjećaji budu vidljivi samo u pogledu kojim je promatrao najljepšu ženu koju će ikada ugledati njegove oči. Ali, ono što ga je posebno iznenadilo nije bilo zaboravljeno divljenje ljepoti. Iznenadila gaje snaga osjećaja koji su ga pratili. Zar je moguće da mu je toliko nedostajala? "Maitreva", rekla je čarobnica nježno, samo osmjehom pokazujući daje primijetila koliko je mladiću značio ovaj ponovni susret, "moram ti mnogo toga reći. Noć je kratka, a ona je jedina koju imamo. Moramo požuriti." Te su riječi vratile Maitrevu u stvarnost. Odjednom je postao svjestan mjesta na kojem se nalaze, sablasne svjetlosti oko njih i činjenice da nedaleko od njih leže tri umrla tijela."Zašto ovdje?" upitao je."Misliš, zašto smo se ovdje sreli?" "Da, zašto ovdje kad sam te tražio na svim drugim mjestima koja bi bolje pristajala tvom izgledu i naravi?" "Maitreva, ti si naučio davati komplimente! Hvala ti!" uskli-knula je veselo čarobnica. "Ti dakle misliš da ja ne pripadam ovom mjestu?"Maitreva je potvrdno kimnuo glavom.

A.P.

"Možda si u pravu. Možda i ne pripadam", rekla je okrenuvši se prema lomači. "Mrtva tijela i ja. Smrt i ja. Na izgled to ne ide zajedno, zar ne?" Maitreva nije ništa rekao shvaćajući da njeno pitanje ne zahtijeva odgovor. Bio je u pravu jer je čarobnica nastavila. "To je dio poduke, znaš. Htjela sam ti nešto reći i pokazati mjestom našeg sastanka. Smrt i ja smo prijatelji." Rekavši to, naglo se okrenula Maitrevi. "Znaš li zašto?" Njen nagli pokret malo je uplašio Maitrevu pa je zbunjeno ponovio njeno pitanje. "Znam li zašto? Zašto - što?" "Zašto smo smrt i ja dobri prijatelji?" ponovila je strpljivo čarobnica. Maitreva je samo niječno odmahnuo glavom ni ne pokušavajući razmišljati o odgovoru. "Zato što", nastavila je čarobnica, "je stvaranje promjena. Stvarati znači promijeniti postojeće stanje u nešto novo. U tom smislu, smrt nije ništa drugo nego vrhunska promjena. Gospodar smrti je majstor čarobnjak. On mijenja postojeće stanje stvari. Osim toga, bez njega ni ja ne bih mogla djelovati. Smrt je uklanjanje nepotrebnih obrazaca. Rušenje starog da bi moglo nastati novo. Smrt i čarolija, smrt i stvaranje, to ide jedno s drugim. Ako želiš postati dobar čarobnjak moraš upoznati smrt, moraš se sprijateljiti s njom." Maitreva je s uzdahom popratio njene riječi. Sva ta čežnja, sve te misli o njoj i poruci koju mu prenosi, a eto nas opet na istom mjestu, mislio je Maitreva. Ona mu govori stvari koje ne razumije ili ih razumije djelomično. Ili ih možda ne želi razumjeti, kako god. Ali, jedno je sigurno, što god mu donijela, njegov se život iz trenutka u trenutak mijenja. Koliko god on to odbacivao, promjena je tu. Ali, u kom smjeru se kreće? I želi li on tu promjenu uopće? Na posljetku je samo rekao: "Ja ne znam želim li postati dobar čarobnjak. Ne znam što želim i zašto mi to govoriš." čarobnica gaje opet podarila jednim od svojih vragolastih pogleda. "Jadni Maitreva. Ne zna što želi! Ali, ja znam što ćeš postati.

Također znam da ćeš svojom voljom, svojom odlukom, pobijediti smrt. Točnije, da ćeš postati s njom prijatelj. To znam sigurno, kao što znam da sam sada ovdje s tobom na ovom neobičnom mjestu. Također znam da do tog trenutka neće proći mnogo vremena." Izgovorivši ove posljednje riječi, čarobnica je okrenuvši se krenula prema najudaljenijoj lomači. Maitreva je ponovo zadrhtao. Nije se usudio ni misliti što znače te njene riječi o pobjedi nad smrću. Posebice se nije usudio razmišljati o nagovještaju da bi ta pobjeda, a kojoj će sigurno prethoditi i susret, mogla biti ubrzo. Jednostavno je odmahnuo glavom pokušavajući se otresti neugode. Nije u

tome uspio pa je jednostavno krenuo za čarobnicom koja je već skoro zamakla izvan kruga blijede svjetlosti i nestala negdje u sjeni posljednje lomače.* Kad ju je sustigao ona se već penjala ljestvama na lomaču. Te su ljestve bile prislonjene zbog prinošenja žrtvi i raznih predmeta koji su bili spaljivani s pokojnikom. Također, vjerovao je Maitreva, dobro su koristile aghorijima koji su se penjali do mrtvih tijela ne bi li im bili bliže."Kamo ideš?" užasnuto je upitao Maitreva. "Pa vidiš", odgovorila je čarobnica. "Penjem se na lomaču. Zar misliš da ove ljestve vode negdje drugdje? Hajde, dođi za mnom." Maitreva je zapanjen stajao ispod lomače i gledao kako njena bijela suknja nestaje na vrhu. Nije se mogao natjerati na to! Zar će ga nakon svega čarobnica natjerati na neki iskrivljeni obred koristeći mrtvo ljudsko tijelo? Ne, na to jednostavno neće pristati! Kao da odgovara na njegove misli, čarobničin glas je došao s visine: "Hajde, dođi i ne budi lud. Zar sam te ikad natjerala na nešto što nisi želio? Hajde, popni se. Imam razloga za to. Nećemo dugo. Samo da nešto vidiš."Ne, nisi me natjerala na ono što nisam želio, to je istina, mislio je* Kao što čitatelji knjige Maitreya (Dvostruka Duga, čakovec, 1997.) znaju, mladi je Maitreva doista nešto kasnije morao donijeti odluku koja gaje uzdigla iznad kruga života i smrti, te njegov život proširila izvan granica vremena. Na taj način on se doista "sprijateljio" sa smrću.

A.P. /Cezeie,

Maitreva. Ali, natjerala si me na stvari koje sam želio a da to nisam ni znao! Kako da znam - možda i to želim! Ipak, nije ništa rekao i počeo se penjati. Znao je da se nema smisla opirati. Znao je da će učiniti što god od njega bude tražila. Morao je to učiniti. Morao je doći do kraja ove neobične pustolovine. Kad se popeo, prizor na kojeg je naišao nije bio tako strašan kao stoje očekivao. Vrh lomače bio je zapravo prostrani ležaj na kojem su se, tako mu se činilo, mogla bez problema smjestiti dva ili tri tijela. Međutim, tu je ležalo samo tijelo nekog starca. Bio je čist i obučen u skupocjeni dhoti. Maitreva je napola očekivao da će osjetiti miris smrti i raspadanja, ali ni toga nije bilo. čarobnica je sjedila pored tijela i pokazala mu da sjedne na drugu stranu u isti položaj. Kad je Maitreva to učinio, čarobnica gaje naglo upitala: "Želiš li da oživim ovo tijelo?" Maitreva je gotovo ponovo ustao podboden riječima koje je čuo. "Da ga oživiš? Ne, ne... zašto? Kako da ga oživiš? Zar ti to možeš?" "Mogu", odgovorila je mirno čarobnica. "I učinit ću to, samo ako želiš da ti to dokažem." I s tim je riječima čarobnica ispružila desnu ruku i stavila je iznad prsiju starčeva umrlog tijela. Prodorno je gledala Maitrevu čekajući njegov znak. Maitreva je šutio. Znao je da će ona to doista učiniti ako on tako bude htio. A želi li on to vidjeti? Želi li vidjeti kako ovo mrtvo tijelo ponovo postaje živo? Što bi se dogodilo? Starac bi otvorio oči, zahvalio mu se i otišao kući na vjerojatni užas ukućana koji ga sada sigurno oplakuju? Ili to više ne bi bio isti starac? Ako ne bi, tko bi ili što bio uskrsnuli? Takve misli nisu stvarale mir u Maitrevi. Štoviše, osjetio je da osjeća neku odbojnost prema tome. Ne, doista ne, nije bilo potrebno oživljavati ovo tijelo samo da bi se uvjerilo njega, Maitrevu. "Ne", na posljetku je rekao, "ne želim da to učiniš osim ako nemaš neke druge razloge. Ja ti vjerujem. U svom srcu znam da možeš uskrsnuti mrtve ako to želiš." čarobnica gaje promatrala još koji trenutak, a zatim polako povukla ruku. "U redu, Maitreva. Ispravno si odlučio. Sanjivini vidya nije vještina za testiranje ili pokazivanje sumnjičavima. To je vrhunski dokaz moći stvaranja." Gledajući Maitrevu preko mrtvog tijela na vrhu lomače na kojoj će sutra biti spaljeno, čarobnica je duboko udahnula svježi noćni zrak. U daljini se začula neka noćna ptica, a Sarasvati je pored njih postojano tekla. "Sanjivini vidya je božanska moć stvaranja, a njezin najfascinantniji dio je sposobnost oživljavanja umrlih. Tu je sposobnost božanski gospodin Šiva dao svojim sinovima,

Ganešu, Skandi i na kraju Šukri. Naravno, posjeduje je i Parvati. Također, kasnije ju je u sumnjivim okolnostima prigrabio i Guru, učitelj bogova. Ali, Skanda i Ganeš, kao i Parvati sama, sanjivini vidyu su dobili po svojevrsnom krvnom ili rodbinskom pravu. Od svih koji je posjeduju, Šukra ju je jedini zaslužio svojim radom i sposobnostima. Zbog toga je priča o tome važna za razumijevanje Šukre i svega što on predstavlja. Želiš li čuti tu priču, Maitreya?" Maitreya je brzo i kratko kimnuo glavom. Što je drugo mogao, sjedeći na vrhu lomače, s najljepšom ženom na svijetu i mrtvim tijelom koje će sutradan biti spaljeno? Baš pravo ozračje, pomislio je i prepustio se priči. A.P.

23Pristupanje Sivi

Govorilo se da je od svih bogova vrhovnog trojstva, Višnua, Brahme i Sive, do ovog posljednjeg najteže doći. Na neki način, Brahma i Višnu uključeni su u stvoreni svijet postupkom njegovog stvaranja i održavanja. Za razliku od njih, Šiva, kozmički plesač uništi-telj, nema ništa zajedničko sa svijetom stvorenih bića. On dolazi kad je nešto potrebno uništiti, ukloniti i napraviti mjesto za novo. Nakon uništenja Šiva odlazi i ustupa mjesto Brahmi i Višnuu. Shodno toj svojoj ulozi Šiva se prema legendi nalazi na najvišem vrhu nebeske planine Meru i tamo igra ljubavnu igru sa svojom družicom Parvati. Šiva je kralj pustinjaka, asket kojem tisuće godina meditacije prolaze zajedan tren. Jedna njegova misao dovoljna je za uništenje čitavih galaksija. I tko bi se onda usudio prići mu i riskirati njegove misli? Jer, ako mu se priđe i ako se privuče njegova pažnja, Šiva će misliti, to je sigurno. Mislit će o onome tko gaje uznemirio i tražit će za to dobar razlog. Ako ga taj netko nema, Šivine misli će postati strašne. A onda, jao si ga ne samo uznemiritelju već i cijelom svemiru! Zbog toga je Šiva dobro skriven i čuvan. Da bi se došlo do njega mora se proći preko i kroz njegovu družicu, majku prirodu ime-

nom Parvati. Njeno drugo ime je Šakti ili snaga. Savladati Šakti nije moguće. Šakti je svemoguća i presnažna za bilo kakvu kontrolu. Moguće je jedino uskladiti se s njom i na divljim strujama njenog bića doći do njenog voljenog, do njenog gospodara Sive. Ali, čak i kad bi netko uspio postići sklad sa Šakti i njenih tisuću lica, na pragu Šivinih odaja dočekala bi ga dva njegova sina. Najprije strašni Skanda, bog rata, a zatim neobični i simpatični Ganeš, božanstvo s glavom slona i tijelom čovjeka. Ali, nemojte se prevariti! Skandu se može savladati pukom silom, iako je istina da bi ta sila morala biti veća od sile stvorenog svemira. Međutim, proći pored Ganeša može se samo posebnim darom, posebnom milošću o vrijednosti koje će odlučiti Ganeš sam. Sa Skandom se ne isplati boriti; on će uvijek pronaći način da ispadne pobjednikom u borbi. Međutim, kao i u svakom ratu, pomoći će savezništvo i diplomacija. To su vještine koje se mogu naučiti, a strah od Skande se može savladati. Za Ganeša, međutim, ne postoje pravila. Morate jednostavno imati dobar razlog da vas on propusti do Sive. Taj razlog mora biti nešto veliko, nešto o čemu ovisi sudbina svemira. Jer, Šiva je njega ionako postavio da se brine o redu u prirodi, da se brine o provođenju prirodnih zakona. Njegove ovlasti su vrlo velike. Teško je i zamisliti nešto što Ganeš ne bi znao ili smio riješiti. Ako i nije dobio posebno odobrenje za to, on će već smisliti način da stvari postavi na pravo mjesto. Njegova je snalažljivost beskrajna i vjerojatno ne postoji problem kojeg ljudsko biće može smisliti, a da ga Ganeš ne bi mogao riješiti. Drugim riječima, jako je malo razloga da Ganeš zbog bilo koga ili bilo čega uznemirava svoga oca i gospodara Sivu. Doći do njega na taj način postaje gotovo nemoguća zadaća. Ali, upravo tu nemoguću zadaću ispred sebe je postavio Šukra! Nakon što je učinio sve što je mogao i znao da u stvoreni svijet unese poduku o vrijednosti ljubavi i užitka, a zauzvrat dobio prezir i bio protjeran baš kao i njegove učenice i učenici, Šukra je odlučio ispraviti nepravdu i

zatražiti Šivin blagoslov za obavljanje svoje životne misije. Zapravo, Šukra je morao pronaći unutarnji mir. AP.

Želio je dokazati da izlaganje zadovoljstvu i tjelesnim užicima, materijalnom obilju i slično, nije suprotno duhovnim sposobnostima. Štoviše, znao je da njegovo znanje, koje je dobio od Višvahi, dolazi upravo s tog mjesta, od Parvati koja je podučila Višvahi, a jasno je daje Šiva bio taj koji je u prvom redu podučio samu Parvati. Dakle, on Šukra, širi znanje koje dolazi od Sive, a za to dobiva prezir i odbacivanje. Nakon dugog razmišljanja Šukra je odlučio da mora uzdići svoj status. Nije mu smetalo odbacivanje prosječnih ljudi i neznalica. Znao je da će uvijek biti skriven i tajanstven. Znao je da će uvijek biti pomalo nedostupan. Međutim, računao je na izabrane. Računao je na one rijetke koji će shvatiti i prihvatiti. Za njih je imao veliko znanje i veliku nagradu, ali morao je priskrbiti jednako tako velik autoritet. Odgovor na pitanje kako to postići Šukra je dobio u jednom snu. Sanjao je tri mudraca ispred kojih se pojavio kao sasvim maleni dječak. Mudraci su stajali na ulazu u špilju, skriveni sjenkom, a on je klečao ispred njih na travi, obasjan suncem. Najprije je iz sjenke izišao prvi mudrac, prišao mu i stavio mu ruke na ramena. Šukra gaje odmah prepoznao; bio je to Brighu, njegov otac! Mudrac je to i potvrdio. Rekao je: "Ja sam Brighu. Posljednji otac tijela koje pripada tebi." Šukra je osjetio veliku ljubav i poštovanje za svog tjelesnog oca. Podigao je pogled i vidio kako su Brighuove oči ispunjene suzama ljubavi. Brighu se zatim povukao, a prema Šukri je kročio neki nepoznati čovjek. Šukra mu nije vidio lice, ali je osjetio veliku radost u njegovoj nazočnosti. Taj mu je čovjek prišao, stavio desnu ruku na njegovo srce i rekao: "Ja sam Kavi, stvoritelj i umjetnik, otac tvojeg srca i tvoje duše. Ti šija. Ja sam ti." Kad je Šukra podigao pogled ne bi li bolje pogledao Kavija, iznad sebe je ugledao svoje vlastito nasmiješeno lice! Kavi se nije morao vratiti u špilju; jednostavno je nestao ili se pretopio u samog Šukru. Ostao je još treći mudrac. Polako, sasvim polako, pokrenuo se iz sjenke. Izišavši na svjetlo, oko njega su zaplesale njegove duge,

tamne pletenice, a kobra oko vrata je zasiktala vrlo glasno. Šiva! U Šukrinom snu se pojavio Šiva! Prišao mu je i dodirnuo ga prstom po čelu. "Ja sam također tvoj otac", rekao je. "Otac tvojeg znanja, tvoje moći i tvojeg ugleda." Šukra je počeo podizati pogled prema Sivi koji se nadvio nad njega, ali nije u tome uspio. Probudio se, žaleći što je susret sa Sivom tako kratko trajao. Ali, taj mu je san dao mnogo materijala za razmišljanje. Ubrzo je shvatio njegovu poruku. Bila je sasvim jednostavna i jasna: Šukra ima tri oca. Za prvu dvojicu, za Brighua i Kavija, već je znao. Ali, Šivino očinstvo mu je bilo nejasno. On nije Šivin sin. Međutim, nakon još malo razmišljanja shvatio je daje taj dio sna bio naputak, zadaća koju mora ostvariti. Mora postati Šivin sin! Koliko je on znao nitko još dosad nije postao Šivinim sinom zato što je to htio ili morao. Što se toga tiče, nečijim sinom se postaje na sasvim određen način, dakle rođenjem, kao što je to slučaj s Brighuom. Ili, simbolički, utjelovljenjem, kao što on predstavlja utjelovljenje Kavija, boga pjesnika. A u pogledu Sive... istina je da posjeduje Šivino znanje, i u tom smislu jest njegov sin, ali to nije dovoljno. Morao je postojati bolji, čvršći način da se izrazi odnos oca i sina. Kako postati Šivinim sinom? Kako učiniti nemoguće i dobiti ono što do tada nitko nije dobio? Šukra je mislio i mislio, ali ništa nije mogao smisliti. Na kraju je shvatio da ako itko zna odgovor na njegovu dilemu, onda je to sam Šiva. Dakle, on zna što hoće, a Šiva neka se muči s načinom ostvarivanja te želje! Na posljetku, ne kaže se uzalud da Sivu ne možeš sanjati po svojoj volji ili slučajno. Ako ga sanjaš, to znači daje on sam odlučio posjetiti te. U slučaju daje to istina, mislio je Šukra, onda je Šiva to sve i započeo pa će vjerojatno znati i završiti. I tako je Šukra zacrtao svoj plan. Međutim, za ostvarenje tog plana postojao je jedan uvjet koji se

pokazao prilično teškim: morao je najprije doći do Sive! Šukra je znao da će, želi li u tome uspjeti, najprije morati umilostiviti Parvati, zatim Skandu i na posije- ??«?*•

ku Ganeša. Ali, bio je spreman na sve; oboružan mnogobrojnim znanjima koja je do sada skupio i odlučan da ostvari svoj plan koliko god mu za to bilo potrebno vremena. Kako se na posljetku pokazalo bilo mu je potrebno otprilike deset tisuća godina, ali je na kraju uspio! Najprije je morao prići Parvati i uspostaviti odnos s njom kao Šakti, izvorom svih energija. Šukri to nije bilo nepoznato. Ono što je radio s Višvahi tijekom svog boravka na nebu nije bilo ništa drugo nego igra s Parvati i jahanje na njenim energijama. Međutim, sada je morao sve to usmjeriti prema osobnom vidu i obličju Šivine družice. Morao je u sebi osjetiti sve njene energije, doživjeti ih kao dio sebe, a zatim ih predati kao žrtvu tražeći milost i podršku za ispunjenje svoje želje. Tisuću godina Šukra je provodio strogu duhovnu praksu prije nego je uspio zadovoljiti sve Parvatine uvjete. Kad se ona konačno pojavila ispred njega licem u lice rekla mu je da će učiniti sve stoje u njenoj moći da ga podrži. Podarila mu je blagoslov i usmjerila ga prema svom sinu Skandi. Pristupanje Skandi bilo je sasvim drugačije. Bog rata zahtijeva utjelovljenu destruktivnu energiju pod potpunom kontrolom. On neće ni pogledati nekog tko nije savršeni ratnik. Koliko god to bilo suprotno njegovoj naravi, Šukra je morao postati ratnikom. Budući daje već podučavao demone, sada ih je počeo okupljati u vojsku. Uloge su se pomalo promijenile i neki od njegovih učenika sada su mu postali učitelji u ratničkim vještinama. Tijekom tog razdoblja Šukra je s vojskom demona sudjelovao u mnogim bitkama protiv druge strane, protiv bogova. Trebalo mu je sljedećih tisuću godina dok nije usavršio vještinu ratovanja do te mjere daje Skanda obratio pozornost na njega. Prvi obred prizivanja koji je Šukra izveo završio je podsmjehom od strane Skande. Bog rata mu je jednostavno rekao da nema o čemu s njim razgovarati te da, ako želi do Sive, mora njega, Skandu pobijediti u bici. Drugog načina nema. Šukra se tada našao na mukama. Kako pobijediti samog boga rata, kad je ratničku vještinu naučio samo zato da dokaže kako je

sve moguće ako postoji snažna želja, pa čak i to da pjesnik, umjetnik i ljubavnik postane vojskovođa. Pokušavao je na mnoštvo načina ukazujući Skandi na svoje pobjede i ratničku vještinu. Skanda se nije na to obazirao. Vrijeme je prolazilo, a Šukra je postajao pomalo očajan. Na posljetku mu nije preostalo ništa drugo nego da izazove Skandu na izravan dvoboj. Ono što Šukra nije znao bila je činjenica daje svojim naporima već zadobio Skandinu naklonost. Skanda se, budući čvrst i nepokolebljiv, prema Šukri ponašao s blagim prezirom. Ali, iznutra mu je godilo što se netko toliko trudi zbog njega. Šukra nije ni znao daje već prošao drugu prepreku na putu do Sive i učinio bi najveću grešku izazvavši Skandu. Skanda bi ga zasigurno ubio, a sama činjenica da mu se suprotstavio onemogućila bi bilo kakvo dobrovoljno propuštanje od strane boga rata. U posljednji tren, noć prije nego se spremao uputiti izazov Skandi, Šukra se u mislima obratio Parvati za milost i savjet. Nije očekivao da će se Parvati osobno umiješati, ali upravo tako se dogodilo. Ona se pojavila ispred njega i odgovorila ga od pogreške. "Šukra", rekla mu je Parvati, "ne budi lud. Ako izazoveš Skandu upropastio si sve svoje dosadašnje napore. Nemaš nikakve šanse protiv njega. Umjesto izazova koristi svoje oružje. Koristi ono gdje si najjači." I s tim je riječima Parvati nestala, a Šukra je razmišljao cijelu noć. Što to on ima čime bi mogao poraziti Skandu? Dugo se mučio s tim pitanjem dok ga nije malo promijenio: što to on ima čime bi mogao pridobiti Skandu? I kad se pitanje promijenilo, odgovor se odmah pojavio! Drugog je jutra zazvao Skandu koji se odmah pojavio pred njim. Do tog vremena Šukra je postao omiljen u Skandinim mislima. Jedva je čekao da vidi što će sljedeće učiniti. A Šukra mu je ponudio nešto što nije mogao odbiti! Najprije mu je rekao kako mu ne pada na pamet boriti se s njim jer koliko god se trudio, koliko

god napredovao u ratničkoj vještini nikad neće doći ni blizu Skandinom umijeću, snazi i veličini. vca

A.P. /C

Rekavši to, Šukra je osvojio Skandu. Kao i svaki ratnik, Skanda je također uživao u hvalospjevima u svoju čast. Priznanje poput Šukrinog uzdiglo je njegov ego. Budući iznutra plemenit, Skanda je sada bio spreman na ustupke. Šukra nije tražio milost od Skan-de. Nije tražio da ga ovaj jednostavno propusti. Ponudio mu je svoje znanje o ljubavnim vještinama. Ponudio mu je da će obučiti 33 apsare koje će ga posluživati tijekom sljedećeg razdoblja. Skanda neka odredi kako će to biti dugo. Dok će apsare uvađati Skandu u tajne ljubavi, Šukra će se posvetiti duhovnoj disciplini i pripremi za sljedeću zadaću na svom putu. Skandi nije bilo potrebno mnogo vremena da prihvati ponudu. Međutim, odredio je vrijeme od osam tisuća godina! čuvši brojku Šukra je iznutra zadrhtao. Ali, Skandine oči su bile čvrste i nepokolebljive i Šukra je samo kratko kimnuo glavom pristavši na te uvjete. I tako je sljedećih osam tisuća godina Skanda uživao sa Šukri-nim apsarama, a Šukra se u nekoj špilji zadubljivao u ponore svoje duše. Na posljetku je i to prošlo i Šukra se našao pred posljednjom preprekom do Sive: Ganešom. Razmišljajući o Ganešu, Šukra je došao do ispravnog zaključka da ga neće moći ni prevariti, ni zaobići, ni pobijediti. S Ganešom je vrijedila jedino iskrenost. Ako će on smatrati daje Šukrin problem vrijedan uznemiravanja Sive, tako će i biti. Ako će smatrati da nije, onda su svi dosadašnji Šukrini napori bili uzaludni. Na njegovu sreću, čim gaje Ganeš saslušao odmah je shvatio da se ovdje radi o nečemu što može imati posljedice na red u svemiru. Naime, ako tako važno znanje kao stoje znanje o stvaranju, umjetnosti i ljubavnim vještinama bude zanemareno ili još gore ako bude zlorabljeno, svijet će biti zakinut za nešto vrlo dobro i lijepo. Složio se sa Šukrom da mu je potreban veći autoritet nego što ga ima sada. "Međutim", rekao mu je Ganeš na posljetku, "ne znam kako će te Šiva učiniti svojim sinom. Mogao bi te usvojiti ili proglasom utvrditi očinstvo nad tobom. Ali, bojim se da će biti potrebno nešto više od toga. Ne znam. To mora riješiti on." I s tim riječima Ganeš je otvorio put Šukri do vrhunca planine Meru. Ali, u trenutku kad je Šukra mislio da je sve gotovo i da će sada doći do Sive, Ganeš je izveo nešto sasvim u svom stilu. Kao slučajno se okrenuo i doviknuo Šukri: "Hej, nisam ti rekao. Prije nego što staneš pred njega, moraš za to biti spreman jer će te inače samo jedan pogled njegovih očiju pretvoriti u ništavilo. Malo dalje putem ćeš naći jednu špilju. Tamo moraš zapaliti vatru i živjeti samo od njenog dima sljedećih tisuću godina. Ako u tome uspiješ, spreman si za Sivu." Šukrino veselje odmah je splasnulo. Još tisuću godina! Snuždeno je gledao Ganeša, a ovaj mu je vragolasto dobacio: "Možeš ti i prije do njega. Ja te neću sprječavati. Ali, na svoj rizik! Međutim, preporučio bih ti da me poslušaš, moj potencijalni budući brate!" Naravno da gaje Šukra poslušao. Nakon svega stoje prošao ne bi se usudio riskirati nepripremljenost pred gospodarem svemira. Zastao je u toj špilji i proveo tamo traženih tisuću godina živeći samo od dima. U cijelosti, njegov put do vrhunca planine Meru doista je trajao desetak tisuća godina. Maitrevaje napeto slušao čarobničinu priču. činilo mu se daje zaboravio gdje je i što radi. Noć je postajala tamnija, a svjetlo koje je osvjetljavalo zaravan na kojoj su bile postavljene lomače kao da se polagano gasilo. Ali, to mu nije smetalo. Nije mu više smetalo što između njih leži tijelo pokojnika, niti činjenica da se nalaze na tako neobičnom mjestu. Slušajući priču o Šukrinom usponu na planinu Meru, učinilo mu se daje vrh lomače na kojoj sjede jednako tako dalek i nedostupan kao i onaj nebeske planine. I začudo, osjetio se zaštićenim. Svidjelo mu se to što je slušao. Maitreva je

volio vidjeti upornost i odlučnost na djelu. Ako je i bilo nekih stvari koje mu se kod Šukre nisu sviđale, u ovom dijelu priče, kad Šukra pokazuje svoju snagu, mogao se poistovjetiti s njim. Znao je da u njemu živi veliki dio Šukre. To je znao iz đjotiša. Možda je sada, A.P.

slušajući čarobnicu, upoznavao upravo taj dio sebe. A prelijepa žena nasuprot njemu smiješila mu se kao da odobrava njegove misli. Neko vrijeme su šutjeli, a onda je ona nastavila priču. Susret sa Sivom bio je mnogo jednostavniji nego što je Šukra to zamišljao. Alije istodobno njegov ishod bio mnogo složeniji. Ni u jednom trenutku do sada Šukra nije razmišljao o tome kako će zapravo postati Šivin sin. To je prepustio samom Sivi. Međutim, sada, kad je skromno koračao prema neuglednom prijestolju od stijene i tihom, asketskom liku koji je sjedio na njemu, zapitao se upravo to: kako? Šiva gaje dočekao otvorenih očiju i s blagim smiješkom na licu. Saslušao je njegov problem, saslušao je njegovu želju, a zatim neko vrijeme šutio. Na posljetku je progovorio: "Razumijem te i podržavam. Doista, ono što ti predstavljaš u prirodnom poretku stvari uzvišeno je i potrebno. Ali, kao što znaš, ljudima je podarena slobodna volja upravo stoga da bi mogli odlučivati o svojim postupcima. Ako odaberu negativnu stranu nekog prirodnog načela, sami se moraju suočiti s posljedicama. Ni ti ni ja ih od toga ne možemo spasiti." "No, dobro" dodao je Šiva nakon kratkog trenutka razmišljanja, "možda možemo nešto učiniti u pojedinačnim slučajevima, ali općenito govoreći, zakon karme je postavljen tako i ne može se mijenjati." "Sile uništenja su prezrene", usudio se dodati Šukra, "i razumiju se pogrešno. Toliko se pogrešno razumiju da su same prema sebi postale negativne i uništavajuće. Znanje o ravnoteži je skriveno. Ističe se jedan vid stvarnosti, a time se zapravo ističe privid. Moj je posao ukazati na ravnotežu tako da svjetlo otkrivam tamo gdje se obično vidi samo mrak. Znam daje to opasan posao i znam da će hodajući tim putem mnogi zalutati. Ali on mora postojati, ne

smije nestati. Zbog toga tražim tvoj blagoslov. Ne samo blagoslov već tvoju potpunu zaštitu: želim postati tvoj sin jer ću samo tako imati dovoljan autoritet da širim znanje koje posjedujem." Šiva je promatrao Šukru suženih očiju. Neko vrijeme je šutio, a zatim tihim glasom rekao: "To nije lako, dijete moje. Ali, učinit ćemo to. Kao nagradu podučit ću te posebnoj vještini uzdizanja mrtvih, sanjivini vidyi, koju poznaju samo oni blisko povezani sa mnom." Na te je riječi Šukrino lice ozario osmjeh sreće i zadovoljstva. Međutim, Šiva gaje odmah prekinuo. "Rekao sam da neće biti lako. Zapravo, što si spreman učiniti da bi se to dogodilo? Postoji li nešto što ne bi učinio? Imaš li neki odmak od toga? Nešto što ne bi mogao žrtvovati?" Šukra je shvatio ozbiljnost pitanja. Šiva ga ne bi ispitivao o tome da nije važno. Dakle, morat će žrtvovati mnogo toga. Ali, što on posjeduje, a da ne bi mogao žrtvovati? "Imam znanje i svoju ljubav prema Višvahi. Posjedujem mudrost i vještine koje sam stekao teškim radom tijekom mnogo vremena. čak ako mi to i oduzmeš, mislim da ništa ne može pobijediti iskru želje za slobodom i istinom u meni. Ako izgubim ono što sam naučio, ponovo ću to steći, koliko god teško bilo. A u pogledu drugih stvari... mislim da se ne bojim ničega. Umirao sam i rađao se mnogo puta. čega se novog mogu bojati?" "Ničeg novog", potvrdio je Šiva. "Ali, da bi postao moj sin upravo se to mora dogoditi." Malo je zastao, a onda rekao: "Šukra, morat ćeš umrijeti i ponovo se roditi kao moj sin. Jesi li spreman na to?" Šukra je pognuo glavu. Nalazio se na vrhu nebeske planine, do nogu nebeskog gospodara koji mu je nudio blagoslov iznad svih blagoslova: svoje očinstvo. Za tu se milost borio svojim životom i žrtvovao svoje vrijeme. Može li sada od toga odustati? Odgovor je bio jasan i Šukra je podigao pogled. "Spreman sam na sve."

Te su riječi bile dovoljne. Šiva nije oklijevao. Brzim pokretom ruke izvadio je polumjesec upleten u svoju kosu. Još bržim pokre- A.P.

tom zgloba zavitlao ga je u smjeru Šukre koji se nije ni pomakao. Polumjesec mu se zabio u čelo probivši lubanju i zadržavši se u sredini glave. Šukrino tijelo je u trenutku umrlo. Nakon toga Šiva je prišao mrtvom tijelu, otvorio svoja usta, jednom mišlju rastegnuo prostor tako daje postao mnogo većim, a zatim u jednom zalogaju progutao Šukrino tijelo. Teško je reći koliko dugo je Šukra boravio u Šivinom tijelu. U svakom slučaju bilo je to dovoljno dugo da nauči sanjivini vidyu, a i mnoge druge korisne vještine. Parvati i Šiva su zatim proveli poseban obred sjedinjavanja namijenjen izbacivanju Šukre iz Šivinog penisa u obliku sperme. Ta je sperma izbačena u more, a bila je tako snažna i koncentrirana da se Šukra odmah ponovo utjelovio, postavši doslovce Šivin sin! Posljednju scenu između Šukre i Sive čarobnica je izgovorila neobičnim glasom i, kako se Maitrevi učinilo, ubrzano, kao da želi što prije prijeći preko toga. Promatrao ju je i nije mogao ne primijetiti kako joj se čelo nabire od nekog teškog sjećanja, poput sjećanja na veliki bol. I doista, čarobnica je priču završila u nekom neobičnom grču. Maitreva se nije usudio ništa pitati, ali je poželio dodirnuti je, možda joj stisnuti ruku ili je zagrliti. Izgleda daje osjetila njegovo suosjećanje pa gaje zahvalno pogledala. A zatim je rekla nešto neobično. "Nije bilo lako, znaš. Bilo je vrlo bolno. Šivina utroba prepuna je istine, a istina je ponekad strašna i puna patnje. Osim toga, to je bilo prvi put nakon spajanja, prvi put što se Višvahi... Višvahi se gotovo izgubila... morao sam na nebo, ponovo i ponovo... ali učinio bih to milijun puta...za nju..." Maitreva nije razumio o čemu to ona govori? Odakle se sad stvorila Višvahi? Zastoju spominje? Također, promatrajući čarob-nicu u sada već potpuno tamnoj noći, učinilo mu se daje izgubila svoje ženstvene značajke i da pred njim ponovo sjedi neki zgodni

mladić. Kako je to bilo čudno! Maitreva je poželio skočiti i rastrgati taj veo privida i čarolije koji ju je okruživao. Poželio je već jednom jasan odgovor na pitanje tko je osoba s kojom razgovara? Ali, čarobnica se trgnula, svjetlost se malo pojačala i pred njim je ponovo bila lijepa, senzualna i zavodljiva žena. "Mislim da je bolje da nastavim priču o Šukri", rekla je. "Nema još'mnogo. Pri samom smo kraju. Gdje smo ono stali?" Maitreva je uzdahnuo. Već se navikao prihvatiti zagonetke. Neka bude. Već će on pronaći prave odgovore. Na posljetku će sve biti jasno. "Gdje smo stali?" ponovio je pitanje. "Pa, Šukra se vratio, ponovo utjelovljen, sa znanjem o sanjivini vidyi i autoritetom Šivinog sina." "Da", potvrdila je čarobnica. "Ali, to mu je znanje kao i taj autoritet priskrbio nove nevolje. Naime, zavist bogova.""Zavist?" začudio se Maitreya. "Zar bogovi mogu biti zavidni?" "Mali bogovi mogu", rekla je čarobnica. "Mali bogovi -to se odnosi na prirodne zakone koji, kako ljudi misle, čine dobro. Ali, kao što sam već mnogo puta rekla, istina je iznad naših pojmova o dobrom i lošem. Istina je ravnoteža. Priča o prevari oko božanskog nektara, amrite, samo je jedan primjer toga. Ovo što ću ti sada ispričati je drugi primjer. Naime, sanjivini vidyu, zasluženo predanu Šukri, na prevaru je oteo Guru, graha, prirodni zakon koji se smatra najvelikodušnijim i najpoštenijim. Poslušaj još taj dio priče, mislim daje vrlo poučan." Maitreyi nije padalo na pamet ništa drugo nego upravo to: pažljivo slušati! A.P.

24Krađa sanjivini vidye

Saznavši da se Šukra vratio u život i to s vrlo dragocjenom vještinom oživljavanja mrtvih, Guru, poglavar i učitelj takozvane svjetle strane, požalio se Višnuu kako je tamna strana sad u prednosti jer će Šukra oživljavati sve one koji poginu u borbi. Na taj način će tamna strana imati prednost. Međutim, Višnu mu nije mogao pomoći jer, kako je rekao, sanjivini vidya pripada samo Sivi i jedino je on može nekome dati. Guru nije bio zadovoljan tom situacijom i smislio je način da na prevaru dobije znanje o uskrsnuću mrtvih. Tijekom vremena Šukra je s jednom od apsara dobio dijete, prekrasnu kćer Devavani. Dogodilo se daje Guruov sin Kacha, u to vrijeme bio taman spreman za traženje životne družice. Guru je naputio Kachu da ode k Šukri i zamoli ga za poduku. Smatrao je da Šukra neće odbiti prigodu da podučava njegovoga sina. Tako je i bilo. Usprkos pobuni koja je nastala u vojsci demona kad se pojavio Kacha, sin njihovog neprijatelja, Šukra ga je u svojoj velikodušnosti prihvatio kao učenika. Znao je da je Kacha zapravo došao zbog sanjivini vidye, ali smatrao je da će korist od drugog znanja koje će Kacha dobiti biti veća od moguće opasnosti zbog krađe.Kacha je dugo godina živio sa Šukrom. Budući iskren po pri-

rodi, Šukra gaje zavolio. A zavoljela gaje i Devavani. čak je i sam Kacha na trenutke bio sretan zbog razvoja situacije. Ipak, duboko u sebi čekao je prigodu da se dokopa toliko željenog znanja. Kacha je postao Šukrin miljenik, a također i njegov budući zet. Međutim, Šukrini štićenici, oni posrnuli predstavnici tamne strane koji su jako voljeli Šukru, smatrali su da sve to ne vodi dobrome i na svaki način su se željeli riješiti Kache. Budući da im otvorena pobuna nije uspjela, počeli su kovati zavjere. čak dvije od njih su im uspjele i na veliki užas Devavani, a i zgražanje Šukre, uspjeli su ubiti Kachu. To se dogodilo dva puta, a u oba slučaja Šukra je uporabio sanjivini vidyu i oživio svog dragog učenika. "Slušajte", rekao je svojim mračnim učenicima nakon drugog pokušaja uklanjanja Kache, "možda se vama čini daje Kacha špijun i da će me prevariti. Možda ste čak i u pravu. Ali, zar se ne sjećate mojih poduka? Neprijatelj kojeg pobijedite uvijek će ostati neprijatelj i zapravo ga niste pobijedili. Ali neprijatelja kojeg pretvorite u prijatelja, zauvijek ste uklonili s ovoga svijeta." Mračna je i niska svita bijelog majstora ljubavnih vještina pokorno kimala glavom, ali u svom srcu je kovala završni udarac, smatrajući daje njihov učitelj zaveden i da gaje potrebno spasiti. Nisu pomogla ni Šukrina upozorenja o tome kako će svojim postupcima učiniti upravo ono što njihovi neprijatelji žele. Na žalost, tako se i dogodilo. Treće ubojstvo Kache i postupak s njegovim tijelom doveo je Šukru u situaciju da otkrije tajnu sanjivini vidye svojim neprijateljima. Ubivši Kachu po treći put, zavjerenici su njegovo tijelo spalili tako da smanje mogućnost oživljavanja. A onda su se još i dosjetili pa pepeo prosipali u Šukrino piće. Ništa ne sluteći Šukra je zapravo popio Kachino tijelo i pretvorio ga u svoje. Kad je shvatio što se dogodilo, našao se na tisuću muka. Devavani je plakala i nagovarala ga da ipak oživi njenog ljubavnika. Šukra je isprva to odbijao, ali je sve više o tome počeo razmišljati. Na posljetku je pristao. Ali, proces oživljavanja Kache iz njegovog vlastitog tijela nije bio tako jednostavan. Ako uporabi sanjivini vidyu i oživi Kachu, on sam će od- A.P.

mah umrijeti jer će se Kacha stvoriti u njemu, a to znači da će se njegovo tijelo raspoloviti. čuvši to Devavani je počela još jače plakati. Slomljen njenom tugom, Šukra je odlučio proći i kroz tu muku. Podučio je Devavani sanjivini vidyi i naputio je da ga oživi nakon što uskrsne Kacha. Tako je i bilo. Ponovni život Kache značio je trenutnu smrt za Šukru. Devavani je zatim uporabila istu vještinu i oživjela svog oca. I tako su njih troje ponovo bili na okupu. Međutim, tada se dogodilo ono zbog čega je ova priča uopće ispričana. čarobnica je naglo ustala, prekoračila mrtvo tijelo i brzo se počela spuštati ljestvama. Ugledavši njeno lice na trenutak blizu svojeg, Maitreva je vidio izraz velikog bola. Vjerojatno je upravo taj bol bio razlogom tako naglog prekida. čarobnica nije mogla mirno sjediti i dalje pričati o tome.

Ne rekavši ništa Maitreva je krenuo za njom. Spustili su se ljestvama s lomače, a Maitreva je bio gotovo siguran da su svojim silaskom otjerali neka tamna stvorenja koja su lutala tamnom obalom rijeke. Međutim, čarobnica se nije na to obazirala. Odlučnim je korakom krenula prema drugom kraju zaravni, suprotnom od ulaza na koji je ušao Maitreva. Iako nije ništa rekla, bilo je očigledno kako želi da je Maitreva slijedi. On je to poslušno učinio. Kad su stigli na rub tamne šume, čarobnica je zastala i okrenula se Maitrevi. "Oprosti", rekla je. "Ovo mije bilo potrebno. Još uvijek me obuzme bijes kad se sjetim što se dogodilo.""A što se zapravo dogodilo?" upitao je Maitreva. "Budući daje bio u Šukrinom tijelu, Kacha je osjetio djelovanje sanjivini vidye dok ju je Šukra uporabio. Iako ne potpuno svjestan, saznao je one unutrašnje uvjete, osjećajne i mentalne, koji su potrebni za provođenje oživljavanja. A kad je oživio, Devavani nije bila dovoljno oprezna i pred njim je odmah oživjela svoga oca. Tako je Kacha čuo i vidio vanjski postupak uskrsavanja. Uzevši sve

zajedno, saznao je sanjivini vidyu."čarobnica je zastala čvrsto stisnuvši usne. "Ali, zar Šukra nije bio svjestan da će se to dogoditi prije ili kasnije?" pitao je Maitreya. "Primio je Kachu za učenika, a znao je i s kojim motivima je ovaj poslan. čemu onda iznenađenje?" "Ako gaje primio za učenika", odgovorila je čarobnica pomalo oštro, "to ne znači da mu je namjeravao otkriti tajnu uskrsavanja! Učitelj nema obavezu svojim učenicima predati baš svo znanje. Ako tako odluči može im dati samo dio. To je njegovo pravo i učenik ne može zahtijevati više!" Maitreya je malo ustuknuo pred snagom njenih riječi. Ali, slagao se s njima. Na posljetku, učitelj je taj koji zna više i vidi dalje. Osim toga to je njegovo znanje i s njim će učiniti što god želi. "Ali, nije to razlog zbog kojeg sam ljuta", nastavila je čarobnica sada mnogo mekšim glasom. "Šukra je znao što će se dogoditi. Da je bio siguran kako ne želi Kachi otkriti sanjivini vidyu ne bi se upustio u postupak oživljavanja čak ni zbog svoje kćerke. Ne, nije stvar u tome. Šukra je imao povjerenja u Kachu! Njegovo treće oživljavanje trebalo je biti posljednji test međusobnog povjerenja između učitelja i učenika. Znaš li zastoje Šukri taj test bio važan?"Maitreya je odšutio odgovor. "Zato jer je u Kachi", nastavila je čarobnica, "vidio mogućnost 'pomirenja' tamne i svjetle strane! Vidio je mogućnost stvaranja ravnoteže i svitanja znanja o njoj. Kad bi se to dogodilo, svi bi ljudi, a i ostala stvorenja, vidjeli istinu vrlo jasno. Privid bi izgubio snagu. Zbog toga mu je bilo stalo do Kache, kao predstavnika suprotne strane. Ne samo predstavnika nego i sina njihovog poglavara. Ljubav između Devavani i Kache bio je dodatni razlog za Šukrine napore. Ta bi ljubav učvrstila ravnotežu i sklad, a znanje bi zauvijek, mislio je Šukra, bilo dostupno svima. Šukra je razmišljao kao učitelj, kao otac i kao političar. Morao je riskirati. Ali...""Ali?" nije se mogao suzdržati Maitreya. "Ali, na žalost, nije uspio. Izgubio je na niskim porivima. Izgubio je zbog pohlepe i častohleplja. Izgubio je jer je od silne želje A.P.

donio pogrešnu procjenu.""Kacha gaje iznevjerio, zar ne?" umiješao se Maitreva. "Točno. Kacha gaje iznevjerio. Tamo gdje je moralo postojati razumijevanje i ljubav, odjednom je nastala velika praznina. Na-učivši sanjivini vidyu Kacha je odjednom prestao biti zainteresiran za Šukru, a što je najgore i za Devavani. Ostavio ih je istog trenutka, osramoćene i ponižene. Vratio se svom ocu te mu ponosno predao znanje o uskrsnuću mrtvih. Eto, to je priča o poštenju onih koji su na izgled na svijetloj strani!" Posljednje riječi čarobnica je ponovo izgovorila bijesnim tonom. Iz očiju su joj sijevale vatrene iskre. Maitreya je pomislio kako se ne bi želio naći na njihovom putu. Bijes ove žene zasigurno je

ubojit. Ali, razumio gaje! I te kako gaje razumio. Kacha je postupio kukavički i prevarantski. Tu nije bilo opravdanja."Što je bilo s Devayani?" upitao je Maitreya na posljetku. čuvši pitanje čarobničin se izgled u trenutku promijenio u mnogo blaži. "Dragi moj Maitreya!" rekla je gotovo ushićeno. "Vidiš, zbog toga te volim. Ti imaš srca. Odmah si shvatio tko je najviše povrijeđen u cijeloj priči. Devavani je dala svoje srce Kachi. Zbog nje je morao umrijeti njezin otac. Zbog nje je dragocjeno znanje došlo u ruke onih koji ga ne zaslužuju. Devavani se osjećala krivom." čarobnica je duboko uzdahnula i zatvorila oči. Kad ih je nakon nekoliko trenutaka otvorila, Maitreyi se učinilo kako su joj vlažne od suza. "Devavani je odlučila umrijeti", rekla je čarobnica tiho. "Šukra je nije mogao spriječiti. Tri dana od Kachina odlaska Devavani je odbacila tijelo i otišla u nebeska područja gdje će ostati zauvijek." Maitreya nije ništa rekao. Osjećao je bijes. Osjećao je tugu. Osjećao je prezir prema svima onima koji se ne drže svoje riječi i koji ne ispunjavaju svoje obaveze, ma kojoj strani pripadali. Ali, više od svega osjetio je želju da nešto učini. Svijet se mora promijeniti, pomislio je. Svijet mora shvatiti stoje vrijedno, a što nije. Svijet mora postati drugačiji. Ali, taj isti svijet i dalje se kretao iznad i oko njega, kao da se ništa nije dogodilo. Noćni zrak je bio sve svježiji, a tama sve gušća. One blage svjetlosti kao da je potpuno nestalo. Svijetlile su još jedino čarobničine oči koje su ga suosjećajno promatrale. AP.

25Sadašiva

Tišinu je prekinula čarobnica, pozvavši ga daje slijedi. "Dođi", rekla je, "želim te odvesti što dalje od ove zaravni."Neko su vrijeme hodali kroz šumu. Maitreva nije znao kamo točno idu. Koliko je mogao vidjeti, zapravo više čuti u tom mraku, uglavnom su pratili riječnu obalu. Nekoliko puta su se zaustavili na nekim čistinama samo da bi čarobnica kratko promotrila situaciju, niječno odmahnula glavom i nastavila dalje. Hodali su oko pola sata prije nego su pronašli čistinu dovoljnu dobru za zaustavljanje. S jedne strane je bila otvorena rijeci, ali ne previše. Uglavnom je bila skrivena gustim drvećem i bambusom. Kad su stigli do nje, Maitrevi se učinilo da se ponovo pojavila ona blijeda svjetlost koja ih je pratila na zaravni lomača. Možda je to primijetila i čarobnica i zbog toga se zaustavila. Kako bilo da bilo, pronašli su jedno udobno mjesto u travi i zajedno sjeli. Tijekom hodanja Maitreva je polako zaboravljao priču o otimanju sanjivini vidye i sudbini jadne Devavani. Bijes i nevjerica su popuštali, a sve je više bio svjesniji onog zanosnog mirisa koji se širio iz čarobničine odjeće. U polumraku je promatrao njeno gipko tijelo kako pronalazi put između šipražja. Izgledalo je kao da

joj sitne grančice pa čak i trnje uopće ne smetaju. Kad su sjeli, Maitreva je osjećao pečenje po rukama, a ona je na izgled bila potpuno nedirnuta. No, više ga nije ništa čudilo. Sve je kod čarobnice bilo u njenom stilu - čarobno! A takav je bio i pogled kojim ga je podarila nakon što su sjeli. Ponovo mu se vratila ona omaglica koju je osjećao u njenoj sobi u gradu. Te oči... te usne... taj vrat... Oh, mislio je Maitreva, samo da smognem snage i ne učinim nešto ludo! Ali, što bi bilo luđe od sjedenja na vrhu pogrebne lomače, razgovora s nepoznatom prelijepom ženom u praskozorje, na travi, pored velike rijeke koja je lijeno tekla svojim putem? Pa, bilo bi luđih stvari, rekao je Maitreva sam sebi. Mogao bih, na primjer, mogao bih sjesti bliže k njoj. Mogao bih je zamoliti za jedan, samo jedan dodir tih ruku, ili možda usana? Štoviše, mogao bih je ništa ne pitati i jednostavno je poljubiti, a možda, možda... ali prestao je o tome razmišljati kad je

osjetio napetost u preponama i tvrdoću erekcije. Ne, to nije njegov način. To nije njegov život! I tako je i taj trenutak prošao, a Maitreva je ostao sam i izgubljen u Carobničinim očima. Ona gaje gledala radosno, kao da zna kuda lutaju njegove misli i kao da odobrava njihov ishod. Ipak, Maitreva nije mogao a da ne primijeti laganu vragolastu nijansu u njenom osmjehu. Ona je znala o čemu on misli i to ju je zabavljalo! A ipak, nije učinila ništa u svezi toga. Daje došla kako bi ga zavela i odvela s njegovog puta, mogla je to učiniti mnogo puta, a noćas je bila najbolja prigoda. Ona je to znala, a nije učinila ništa. I s tim mislima, Maitreva se odjednom opustio. Odjednom je stekao potpuno povjerenje u nju, u svog iznenadnog, neočekivanog i tako lijepog učitelja. "Možda si sada spreman", rekla je čarobnica, "shvatiti svrhu moga dolaska. Možda sije spreman prihvatiti." Neko vrijeme gaje promatrala u polutami, kao da na njegovom licu traži znak te spremnosti. Možda gaje i pronašla, ali nije ništa o tome rekla. Umjesto toga, nakratko se vratila na prošlu priču."To što sam ti rekla o Šukri i njegovom životu trebalo bi ti po-

AP.

moći da bolje razumiješ i njega i svijet. Nastao je s talentom i sasvim određenom ulogom koja mu je namijenjena. Najprije je napravio 'pogrešku' i pobjegao od Višvahi, napustivši svoga oca i tako prekršivši zadanu riječ. Međutim, na posljetku je ispalo da to i nije bila pogreška već dio plana kojeg je morao izvršiti. Da ga nije slijedio, na izgled nesvjesno, ne bi imao vremena naučiti od Višvahi mnogo toga stoje kasnije donio svijetu. Zatim se vratio i sablaznio taj isti svijet nudeći mu ljubav, tjelesno i osjetilno uživanje. Pretvorio je 'zabranjeno voće' u duhovni put. Okrenuo je svijet naglavačke i ono stoje na površini izrazito materijalno pretvorio u jednu od najvećih i najzanimljivijih duhovnih staza. Do njegove pojave ljudi su imali izbor između ispraznosti i stroge, čiste, ali prazne i nezanimljive asketske duhovnosti. Sada su dobili mogućnost, zavodljivu mogućnost, da uživaju u obilju istodobno sudjelujući u stvaranju s božanskim. Šukra je napravio veliki posao. Ali, za to je nagrađen prezirom i odbacivanjem. A kad je na posljetku dokazao svoje duhovne moći pristupajući Sivi i zadobivajući njegov najveći blagoslov u obliku očinstva, vraćeno mu je zavišću, izdajom i posrednim izazivanjem smrti njegove kćerke. Što ti, Maitreva, misliš o svemu tome?" Pitanje je Maitrevu pomalo iznenadilo. Kratko sažimanje priče o Šukri vratilo mu je dio buntovničkog i pravedničkog raspoloženja. Međutim, prije nego je stigao bilo što odgovoriti, čarob-nica je nastavila. "Ne moraš ništa reći. Sve ima svoje razloge. Ali, upravo to moraš sagledati. Razloge. Ravnotežu. Svrhu. Nemoj optuživati. Prihvati. Idi za svojom naravi i svojom zadaćom. Sada, u ovom trenutku svoje evolucije, tvoja zadaća je biti Maitreva, sin Bhaskara, Tarapati i Utapati, učenik Parasharin i, ako smijem reći, miljenik jednog neobičnog stvorenja kojeg ćeš, to sam sigurna, uskoro upoznati. Radi to što radiš. Djeluj kako si naučio djelovati. Tvoja sudbina će te odvesti na pravo mjesto. Međutim, upravo zbog te sudbine, koja je sasvim posebna, došla sam ti ispričati priču o Šukri. Ona će ti biti potrebna. Također potrebno će ti biti znanje koje

ti se spremam dati. Naravno, ako ga želiš prihvatiti." Maitreva nije shvaćao baš sve što je čuo. Ali, na to se dosad naviknuo. Nejasne dijelove ostavio je slutnji. U ovom trenutku um su mu zaokupile misli o razlozima i svrsi. "Znaš", rekao je, "od samog početka me pomalo muči priča o rnubandani. Nema smisla skrivati ono što osjećam. Nema smisla skrivati svoje želje, zar ne? Ne pred tobom. Ti ionako sve osjetiš i sve znaš." Tu je Maitreva zastao zagledavši se još dublje u tamu čarob-ničinih očiju. Nije tražio potvrdu. Samo je koristio priliku. Kao da je osjećao da će, odsad nadalje, prilika biti sve manje. čarobnica nije ništa rekla, pa je Maitreva nastavio: "Naš susret ima svrhu, to je jasno. Ti možda znaš više o njoj. Ono što ja vidim i znam je buđenje osjećaja koje do sada nisam imao. Niti sam mislio da ću ih ikad imati. Kaži mi, ali molim te, kaži mi jasno, postoji li rnubandana između nas i

kako ćemo je odraditi?" čarobnica nije pričekala kraj njegove rečenice. Nagnula se prema njemu i poljubila ga najnježnijim poljupcem. Njene su meke usne ponovo pokrenule val blaženstva u Maitrevi. Oh, mogao bi ih tako ljubiti zauvijek! Mogao bi se zauvijek izgubiti u labirintu slasti koje su mu pružale! Ali, trenutak je ponovo prošao, a čarobnica se odvojila od njega. "Rnubandana je stvorena u trenutku kad si me prvi put vidio. Ovim poljupcem je smanjena. Ali, ti i ja, odnosno ti i moja utjelovljenja, još ćemo se sretati. Sada si u celibatu. Neće to uvijek tako biti. Moraš me okusiti. Moraš me osjetiti. To je rnubandana." "Moram te okusiti? Ali, kada? Kada, kad sam u celibatu i ne mislim prekršiti svoj zavjet? Govoriš li ti to o budućim životima? "Da", odgovorila je ona. "Govorim o mnogim budućim životima." I tu je bio kraj Maitrevinim pitanjima o njihovoj rnubandani. Što je mogao više reći ili pitati? Njegova budućnost ovisi o njegovim odlukama, ma kakav bio božanski plan. Ne bi bilo nikakvog smisla tražiti od čarobnice da mu kaže kada i gdje. Scenarij će se Car-olm/oa.

već odigrati sam od sebe. Ali, sad je barem znao da on postoji. Znao je da će se njih dvoje još susretati. Neobično, ali ta mu je spoznaja donijela mir. Ako ne sad, mislio je, bit će... jednom. "Osim te čežnje i želje koju osjećam, a koju sada ne mogu zadovoljiti, hoćeš li me još nečemu podučiti?" "Da, Maitreva", odgovorila je ona. "Moram te podučiti važnim stvarima. Moram ti predati znanje koje će koristiti... Eh, sad... Ni sama ne znam kako da to kažem. Znanje koje ću ti predati, nećeš koristiti ti sam, odnosno hoćeš, ali ne sada, ne ovdje. Ipak, to znanje mora biti sada predano jer drugih prigoda vjerojatno neće biti. Razumiješ li?" Maitreva joj je uzvratio zbunjeni pogled. Naravno da nije ništa razumio! Tko bi razumio takve zbunjujuće rečenice o znanju koje se mora sada predati ali ne za njega, a opet za njega? Nije razumio ništa i to je jasno pokazao svojim izrazom lica. Vidjevši ga, čarobnica se nasmijala. "Ah, ne brini", odmahnula je rukom. "Sve će sjesti na svoje mjesto. Tijekom vremena ćeš razumjeti. Osim toga, ja te neću napustiti. Tvoja sam, znaš. Pratit ću te svuda. S vremenom ćeš postati moj čarobnjak. To je tvoja sudbina." Te su riječi zvučale tako slatko: tvoja sami Maitreva bi ih mogao slušati cijelu noć. Ne zato što je smatrao čarobnicu doslovce svojom - to ne se ne bi usudio misliti, a uostalom, to nije ni moguće -već zato što su te riječi u njemu stvarale osjećaj zajedništva i pripadanja. Da, sviđalo mu se čuti ih iz njenih ustiju. čak mu i činjenica da će "postati njezin čarobnjak", ma što to značilo, više nije stvarala neugodu. Sada je imao povjerenja u nju. Bit će što mu ona kaže da će biti. "Maitreva", prekinula ga je čarobnica iz zanesenosti, "uskoro će zora. Moramo požuriti. Imaš li još nekih pitanja prije nego počnemo s posljednjom podukom?" Maitreva je želio odmahnuti glavom kad mu umom iznenada proleti jedna misao. Odmah ju je izrekao: "Gdje je Višvahi? Stoje bilo s njom?" Prva reakcija čarobnice bila je tišina, a onda je polako rekla: "Zar ne vidiš?""Što?" upitao je Maitreva."Zar ne vidiš daje ovdje?" Maitreva je raširio oči od čuđenja. Nije znao što bi rekao. Ali, nije ni znao kako je to "Višvahi ovdje"? "Ona je ovdje", nastavila je čarobnica. "Zauvijek. Sa mnom. Takva ljubav nikad ne prestaje. Nikad. Nismo se mogli razdvojiti i ostali smo zauvijek zajedno." Iako neočekivane, ove su riječi u Maitrevi potvrdile sumnje koje je već dugo imao. Mnogo puta se pitao tko je i stoje osoba s kojom razgovara; odakle je i gdje je naučila sve te stvari o kojima mu govori i koje mu, na posljetku i pokazuje. Mogla je biti neka od Šukrinih ženskih učenica, mogla je biti neka od apsara, mogla je biti sama Višvahi, a mogla je biti i sam... 'onaj koji će najbolje znati

stoje, kakav je', kako mu je to lijepo rekao njegov učitelj Parashara. Međutim, sve do ovog trenutka, Maitreva nije mogao biti siguran. Zapravo, ni sada nije mogao biti siguran. čarobnica je već govorila na neobičan način. Tko zna nije li i ovo sada samo jedan mali izlet u ekscentričnost? Ali, bez obzira na to, u tom je trenutku Maitrevi sve bilo jasno. Znao je s kim razgovara, iako to nije mogao jasno ni pomisliti, a kamoli izgovoriti. Ali, ako je to bilo točno, ako su njegove sumnje i nade potvrđene, o čemu je riječ? Što se zapravo dogodilo s Višvahi? Po svom starom običaju, čarobnica je odgovorila na njegove misli, vraćajući se istodobno u uobičajeni oblik razgovora. "Vidiš, Maitreva", rekla je, "nakon svih onih godina provedenih u ljubavi i blaženstvu, Šukra i Višvahi nisu mogli prihvatiti činjenicu da se moraju razdvojiti. A opet, nisu imali drugog izbora. Uloga Višvahi je bila završena, a Šukrina karma gaje vukla natrag. Istodobno, Indra je Šukru vezivao obećanjem da ništa i nikog neće povesti natrag sa sobom. To je značilo da sve, uključujući i Višvahi, mora ostati na nebu, dok će se Šukra vratiti u stvoreni svijet. Našli su se u procjepu. Na izgled nije bilo izlaza. Ali, onda se Višvahi dos- A.P,

jetila i ispričala Šukri o tajanstvenom obredu koji se u svom punom obliku koristi vrlo rijetko. Bio je to Sadašiva obred." čarobnica je zastala značajno pogledavši Maitrevu. Možda je očekivala neku reakciju od njega, ali Maitreva nije ništa rekao niti ičim pokazao da razumije. čarobnica je uzdahnula i nastavila: "Sadašiva obred se provodi kao neka vrsta tantričke inicijacije pojedinaca i parova. Radi se o svojevrsnom spajanju duša. Sadašiva je oblik božanstva u kojem su spojene ženske i muške značajke. Kad su Šiva i Parvati u ekstazi jedinstva, oni se ne spajaju u Jedno unutar kojeg se ne može razlučiti tko je tko. Oni postaju Sadašiva, jedno božanstvo, ali sa jasno razdvojenim značajkama Parvati i Sive. Sadašiva je vrhunac ljubavi. Istodobno, Sadašiva inicijacija bi morala biti početak svake ljubavi, priprema za ljubav. To je bio dio znanja koje je Šukra dobio od Višvahi. Međutim, sada mu je Višvahi rekla kako taj obred ima i svoju 'tvrđu', konačnu inačicu u kojoj dvije duše koje se stapaju ostaju spojene zauvijek. Ako se konačni Sadašiva izvede kako treba, dvoje postaje jedno. Zauvijek. Nerazdvojivo." Sada je Maitreva polako počeo shvaćati o čemu čarobnica govori. "Hoćeš reći da su Šukra i Višvahi proveli Sadašiva obred u potpunosti i tako postali jedna duša?" "Upravo tako!" radosno je uskliknula čarobnica. "Učinili su upravo to. Međutim, nemoj misliti da je bilo lako. Postojala je opasnost da jedno od njih, odnosno oboje, u tom procesu zauvijek nestanu. Također, morali su odlučiti koje tijelo će odbaciti.""Molim?" izletjelo je Maitrevi. "Koje tijelo će odbaciti?" "Da, morali su odbaciti jedno tijelo. Nisu mogli zadržati oba. Sadašiva živi samo u jednom tijelu, a ne u dva. Izbor je bio logičan. Budući da se Šukra morao spustiti s nebeskog područja i budući da je on imao posebnu zadaću u svemiru dok je Višvahi svoju zapravo izvršila, odlučili su da odbace tijelo Višvahi te da zadrže Šukrino." Maitreva je zbunjeno promatrao čarobnicu. Bilo je doista teško pratiti sve o čemu mu je pričala. Neke su stvari, poput ove priče, bile tako fantastične, da su izlazile iz područja očekivanog čak i za

bogove i druga nebeska stvorenja. Ipak, značenje svega toga se polako probijalo u Maitrevin um. "To znači", rekao je na posljetku, "da je Šukra ipak ponio Višvahi sa sobom?" "Da", potvrdila je čarobnica. "na neki način su ispunili obvezu danu Indri, a opet su ostali i zajedno. Kad se tako promijenjeni Šukra, zapravo kad su se Šukra i Višvahi kao jedna duša u jednom tijelu pojavili pred Indrom, on je odmah shvatio što se dogodilo. Ali, samo se nasmijao i propustio Šukru natrag. Što je mogao učiniti? Šukra je bio jedan. Nije nosio ništa sa sobom. Međutim, Indra je bio toliko uviđavan daje otišao po tijelo Višvahi. Pronašao ga je u svemiru koji je Šukra načinio za njih i nekako ga uklonio. Eto, to je istina iza govorkanja daje Indra ubio Višvahi.

Nije. Ali se riješio njenog tijela. Na taj je način pomogao Šukri i Višvahi da bolje odigraju svoju ulogu." Maitreva je u nevjerici kimao glavom. Šukra i Višvahi! Zauvijek jedno, a opet odvojeni i posebni! Kakva to mora biti ljubav da se pristane na tako nešto? Kakva razina povezanosti i sklada! Šukra i Višvahi očigledno su bili stvoreni jedno za drugo i od tog trenutka dalje živjeli su jedno za drugo. Jedno u drugom, bilo bi ispravnije reći! Maitreva je podigao pogled i promotrio svoju sugovornicu u novom svjetlu. Muško načelo i žensko načelo. Muško i žensko. U jednom. "To znači", rekao je polako, "da sve što je činio Šukra, zapravo čini i Višvahi, samo što to nitko ne zna?" čarobnica se nasmijala kao da ju je taj zaključak iznenadio. "Da, ako želiš to tako gledati onda je to istina.""Zar to nije malo nepošteno prema Višvahi?" "Nepošteno? Kako to misliš nepošteno?" čarobnica je oštro odmahnula glavom odbacujući tu misao. "Ako misliš da je nepošteno, onda ne znaš što je prava ljubav! Zar misliš daje bilo kome od njih, Višvahi ili Šukri, uopće stalo što netko o tome misli i poznaje li ih pod jednim ili drugim imenom? Oni su Sadašiva, mla- diću moj. Jedno. Nerazdvojno Jedno. Shvaćaš li?" Maitreva je shvaćao. Shvaćao je posljedice spajanja duša od samog početka, od prve rečenice u kojoj je čarobnica to spomenula. Ali, njegov je um tražio potvrde za ono što je srce nepogrješivo znalo. Šukra i Višvahi učinili su nešto što nitko do tada nije. Postali su jedno i razmijenili sve što su imali. Maitreva je osjetio kako mu se srce otvara. Iako do tada nije ništa znao o tome, u tom trenutku, sjedeći na travi, u polumraku, okružen grmljem, drvećem i tihim zvukom protjecanja velike rijeke, Maitreva je shvatio veličinu ljubavi. Pred njom nema granica ni prepreka. Ljubav sve može i njoj ništa nije nemoguće. S tim osjećajem u duši, Maitrevinim licem se razlio smiješak prepoznavanja. Vidjevši ga, čarobnica je s olakšanjem duboko udahnula. "Sada si spreman", rekla je tiho. "Konačno si spreman."

26Khajurao tehnike

Spreman za što?" upitao je Maitreva tek nakon nekoliko trenutaka dok mu je do uma došlo značenje ča-robničinih riječi."Za puno znanje o Khajuraju. Za znanje o tehnikama i praksama koje su se tamo provodile." "Ali...", pokušao se pobuniti Maitreva no čarobnica ga je zaustavila prislonivši mu prst na usta. "Nemoj ništa govoriti. Dovoljno si se opirao. Otvori svoj duh i sve će biti u redu. Dogovorili smo se da tvoj put ostaje tvoj put. Vjeruj mi, u ovom trenutku, ja ga poznajem bolje od tebe. Također sam ti objasnila da znanje koje ćeš dobiti neće biti za tebe; ne za tebe sada i ovdje, već za neka buduća vremena. Bit ćeš samo prenositelj, samo način da se stvari kažu i sačuvaju. Opusti se, molim te. Nemamo više vremena." Kao da potvrđuje njene riječi na istoku se pojavio prvi nagovještaj crvenila zore. U grmlju pored njih začulo se šuštanje koje je ubrzo prestalo. Očigledno su njihovi glasovi probudili neko usnulo stvorenje. Maitreva se doista nije želio opirati. Imao je neobičan osjećaj da su preostali samo kratki sati do njihovog konačnog rastanka. Da, bio je gotovo siguran da nakon ove zore više neće vidjeti čarob- A.P.

niču. Barem ne u ovom tijelu i u ovom životu. A što se budućih tiče... o tome nije bilo smisla razmišljati.

čarobnica je skinula prst s njegovih usana i ponovo mu se približila. Njene su usne dodirnule njegovo čelo, polako, nježno. Osjetio je kako se stapa s njenom mekoćom. Osjetio je kako propada negdje duboko, u toplu i tekuću zaštitu njenog bića. Kratki je poljubac u čelo bio tek dodir, tek slutnja, ali je Maitrevu ispunio nevjerojatnom energijom. Prisjetio se kako je već jednom to doživio. Bilo je to u Dwaraki, kad gaje čarobnica poljubila i tim svojim poljupcem prebacila u posebno primamljivo stanje svijesti. I tada mu je pričala o Khajuraju. Željela je da Maitreva svim osjetilima doživi ono o čemu je govorila. Tako je i bilo. Maitreva se jasno prisjećao svojih doživljaja iz Dwarake. Sve što bi čarobnica rekla ulazilo je u njega ne poput obavijesti o nečemu već poput samog iskustva. Sada je bilo isto ili vrlo slično. Nekoliko sekundi nakon poljupca u čelo, Maitreva je zapao u stanje nalik budnom snu. Tamni obrisi drveća oko njih pretvorili su se u sivu izmaglicu iako je, ako bi izoštrio pogled, usprkos mraku mogao vidjeti svaki detalj najmanje grančice. Također, odjednom je čuo sve što se događalo u travi i grmlju oko njega u promjeru od više stotina metara. čuo je svaki pokret svakog najmanjeg insekta ili životinjice. čuo je i pokrete lišća i grančica zbog laganog povjetarca s rijeke. A do nosnica su mu dolazili najrazličitiji mirisi. Vlažni zrak iznad Sarasvati miješao se s teškim mirisom zemlje. Neke su trave cvjetale i odaši-ljale prodorne i lepršave mirise peluda. Mirisi života miješali su se s mirisima smrti i raspadanja ostataka umrlih ili ubijenih životinja. Ali, svaki je nepogrješivo dolazio do Maitreve i prenosio mu svoju poruku. čarobnica mu je laganim pritiskom ruke na ramena pokazala neka legne. Osjetio je gustu travu ispod platna svojeg dhotija. Osjetio je i male kamenčiće i grudice zemlje, pa čak i balegu neke male životinjice. Osjećao je sve. Maitrevini osjeti bili su potpuno otvoreni svemiru.

L Gledajući u nebo još uvijek puno zvijezda, Maitreva je primijetio kako osim zemaljskih stvari vidi i neke druge, neobične oblike koji su ga okruživali. Bilo je to kao da se nalazi opkoljen raznobojnim oblacima dima. Ti su oblaci poprimali razne oblike. Neke od njih je prepoznavao kao likove ljudi ili bogova, a drugi su bili potpuno nepoznati. A onda je, između sve te gužve s ovog i onog svijeta, Maitreva osjetio nečiju nazočnost. Nije to bila nazočnost nečeg snažnog i velikog. Ali, isticala se iz drugih oblika nečim posebnim. Privlačila je Maitrevinu pozornost. Odjednom, Maitreva je shvatio da nije sam. Također je shvatio, a da nije mogao objasniti kako i zašto, daje upravo ta nazočnost razlog zbog kojeg se sve ovo događa. Osjetio je toplinu i ljubav, a također i veliku sigurnost da će sve biti u savršenom redu. "Da, sve je spremno. Došli smo do kraja naše pustolovine", rekla je čarobnica tiho, a Maitreva je imao osjećaj da se obraća kako njemu tako i tom nejasnom obliku koji je lebdio iznad njih. A zatim je legla pored njega, na bok, nogom tek malo prekrivši njegovu i naslonivši glavu na njegovo rame. Malo ju je podigla tako da mu je mogla nesmetano šaptati u uho. Već sama njezina blizina u Maitrevi je izazvala eksploziju osjeta i osjećaja. Njezin mirisni dah kupao gaje poput morske pjene. Ispunile su ga boje i zvukovi. Lebdio je na njihovim valovima poput maslačkovih sjemenki na ljetnom povjetarcu. A zatim mu je čarobnica počela govoriti. Govorila je tihim i jednoličnim glasom, ali se svaka njena riječ u Maitrevi oblikovala u iskustvo. Nepoznata, ali draga nazočnost približila im se i kao da ih je obuhvatila svojim energetskim nabojem. Maitreva je shvatio da i ona svjedoči svemu što mu je čarobnica pričala. A pričala mu je o pravoj istini Khajuraja. Pričala mu je o tome kakve su i koje prakse provodili na tom mjestu. Maitreva je saznao-osjetio kako izgleda Šukrin put. čarobnica mu je pričala o vježbama tijela, daha i duha koje su pripremale čovjeka za Khajurao iskustvo. Opisala mu je i pokazala kako provoditi stvaranje, kako provoditi čarolije. Pripremila gaje i opskrbila znanjem da postane čarobnjak. Zatim mu je detaljno opisala mnoge tantričke vježbe koje su se provodile samostalno, u paru ili u grupi. Posebnu pozornost obratila je Sadašiva inicijaciji i načinima na koji se ona provodila.

Objasnila mu je kako je ta inicijacija način da se u čovjeku probude muške i ženske energije potrebne za cjelovito shvaćanje stvarnosti. A zatim mu je pričala o mnogim drugim tehnikama od kojih su neke bile seksualnog ili tjelesnog tipa, a neke isključivo duhovnog. Neke su bile pojedinačne, a neke su obuhvaćale skupine ljudi.* Međutim, što god mu rekla, Maitreva je u svom duhu odmah vidio scenu koju je opisivala. Također je na svom tijelu osjetio dodire i sve druge osjete koje su pojedine tehnike stvarale. U potpunosti je prošao kroz svako od tih iskustava samo slušajući čarob-ničin meki i tihi glas na svom ramenu. I tako je to trajalo nekoliko sati, sve dok jutarnje sunce nije u potpunosti osvijetlilo neobičnu scenu na obali velike rijeke. Maitreva je bio u potpunosti obuzet iskustvom tako da nije ni primijetio odlazak noći i dolazak dana. Na posljetku je, potaknut čarobničinim naputkom, skliznuo u san ne primijetivši kad se čarobnica odmakla od njega i neobičnim pokretom ruke otpustila duhovnu nazočnost s kojom su dijelili cijelo iskustvo. Također nije znao ni kad gaje posljednji put poljubila prislonivši svoje usne na njegove. Možda je to bilo onda kad je u snu dotaknuo najsjajniju zvijezdu i okupao se u njenoj svjetlosti, ostavljajući sve svoje misli i osjećaje iza sebe.* čitatelja upućujem da pročitaju Zaključak na stranici 225. Tamo sam malo pojasnio iskustvo koje je ovdje opisano, kao i njegovu moguću praktičnu primjenu (primjedba autora).

27Venerin pozdravMaitreva se probudio nakon nekoliko sati. Vjerojatno je već bilo podne jer je sunce sjalo visoko iznad njegove glave. Osjećao se lagano i odmoreno. Također, osjećao je neku neobičnu unutarnju sreću. Kao da je upravo savladao neku veliku zadaću; kao daje skinuo s ramena neki veliki teret. Završeno je, pomislio je. Sada se ponovo može vratiti svom životu. Može s mirom dovršiti svoju životnu zadaću. Duboko je udahnuo i protegnuo se. Osjećaj svježine i lakoće nije pokvarila ni misao kako više nikad neće vidjeti prelijepu ženu koju je zvao čarobnica. Možda je morao osjećati tugu, ali nije. Znao je daje sve na svome mjestu. Sve je upravo onako kako je moralo biti. Krenuo je natrag kroz gustiš i drveće u smjeru gdje je pretpostavljao da će pronaći poznati puteljak kojim je prethodne noći namjeravao stići kući. Odmičući granje i visoko lišće paprati razmišljao je o čarobnici, o osjećajima koje je u njemu probudila, ali i o obećanjima koja, znao je, neće moći ispuniti tijekom ovoga života. Razmišljao je o rnubandanama, o vezama između ljudi i o os-jetilnim užicima. Kako je to neobično! Još do prije nekoliko mjeseci odbacio bi takve stvari kao potpuno nepotrebne na duhovnom putu. Zapravo, ne samo nepotrebne već i suvišne! Odbacio bi ih A.P.

kao smetnju. A sada, sada zna mnogo više. Osjetio je, doživio je kako upravo ta energija, energija želje i zadovoljstva može biti najveći pokretač duhovnih iskustava i razvoja svijesti. Energija ljubavi i energija stvaranja - to je bilo ono što mu je pokazala. Naučila ga je da one nisu različite. Podučila ga je čaroliji; podučila ga je kako postati sustvaratelj s božanskim koristeći snagu svojih vlastitih misli. Ali, istodobno je iskusio ono što je i otprije znao: na tom putu ima mnogo više zamki nego na putu kojim je on trenutno išao. Šukrin put nije bezazlen. To je tajanstveni put koji nudi velike nagrade, ali skriva jednako tako velike opasnosti. Zatim su mu misli skrenule na njegove vlastite osjećaje prema čarobnici; na njegove želje i maštarije. Kakve li je samo rnuban-dane stvorio na taj način!? Kako će ih odraditi? Kada? Ipak, važnije od tih pitanja bilo mu je sjećanje na njenu blizinu i, morao je to priznati, na njene poljupce. S tim bi poljupcima mogao umrijeti. Ili živjeti da ih osjeti ponovo. I ponovo rnubandane! Što da radi sa svojim željama? Već ih je osjetio, rekla mu je ona, pa što sad da radi, kad su one već tu? Ništa, naravno. Morao je prihvatiti posljedice nastanka tih želja. Ali, pitao ju je dalje, da li je rnubandane bolje odraditi ili potisnuti? Želje i maštarije o drugim ljudima imaju svi. Neke od tih želja se nikako ne mogu ostvariti, bilo zbog običaja, okolnosti ili nepristajanja onog drugog. Ako je svaka misao i želja rnubandana, onda imamo previše obaveza!

Na to se Carobnica samo nasmijala. Izgleda tako, govorila mu je, ali se mogu naučiti načini i tehnike kako rnubandane odrađivati u vlastitoj svijesti; kako stvarati iskustva u vlastitoj svijesti. Ako bismo to mogli, a upravo noćas, tijekom njihovog posljednjeg susreta, podučila gaje i tome, onda bismo mogli odraditi svaku želju, svaku misao, i ukloniti najveći dio rnubandana, bez potrebe da u to uključujemo druge ljude! Maitreva je to znanje prihvatio. Nije znao kada će ga i kako uporabiti, ali gaje nosio u sebi. Međutim, negdje duboko u svom srcu također je znao da ga čak ni to znanje neće spasiti od rnuban-

dane koju ima s njom. A to je zbog toga što je sada, nakon svega, potpuno jasno znao tko je Carobnica. Ako je u pravu, a u njemu nije bilo nikakve sumnje o tome, onda se on veselio toj rnuban-dani! Želio je ostvariti je, iako nije znao kako i, što je još značajnije, kada će to učiniti. Maitreva je još jednim zamahom ruke maknuo granu koja mu je zatvarala put. Sagnuo se ne bi li izbjegao njene pomalo oštre grančice i zakoračio na poznati puteljak. Nekoliko kilometara nizvodno od njega nalazila se zaravan lomača. Mogao je vidjeti bijeli tanki dim kako se diže u pravcu neba. Obredi su već završili, pomislio je, a tijelo onog starca nad kojim su jučer sjedili već je predano vatri i vodi. Kuda sad? Maitreva se osjećao odmoran. Poželio je vidjeti Parasharu. Osjećao je da će danas njegov stari učitelj promijeniti stav prema njemu. Osjećao je daje šutnji došao kraj. Konačno će mu moći ispričati sve što se dogodilo. Iako mu nisu bila potrebna objašnjenja, znao je da će se osjećati bolje i sigurnije kad se povjeri onom u čije znanje ima neograničeno povjerenje. Ali, prije toga ipak se mora javiti svojim roditeljima. Krenuo je žustrim korakom, a misli su se njegovim umom kretale jednako tako žustro. Carobnica! Pojavila se u njegovom životu onda kad je bio spreman slušati o željama i njihovom mjestu u ljudskom životu. Pojavila se da bi mu ispričala fantastičnu priču o Šukri, bijelom i čistom majstoru umjetnosti i ljubavi. Isprva ju je pogrešno procijenio. A kako i ne bi kad je nastupila s madioničarskim trikovima koje on uopće nije cijenio. Naravno, kasnije je saznao da to nisu bili trikovi već pravo pravcato stvaranje. Carobnica nije željela zavesti njihova osjetila; željela im je pokazati moć i slavu ljudske svijesti. A zatim se igrala s njim, zbunjivala ga i poticala na raščišćavanje vlastitih osjećaja. Što je zapravo osjećao prema njoj? Da li ju je volio? Da li ju je želio? Na posljetku je doista čeznuo za njom, ali s tom čežnjom su se miješali osjećaji bespomoćnosti i snažna želja da konačno završi s tim. Upoznao je nemir. Upoznao je ponor strasti, iako nije u njega pao. Carobnica je to izvela savršeno! Ispitala gaje, testirala, podučila, potaknula i na posljetku ostavila mnogo potpunijeg i zrelijeg nego je bio prije. Da, sada, nakon svega, nije imao nikakve sumnje u to tko je ona. Tko bi drugi mogao znati toliko o Šukri? Tko bi drugi mogao znati toliko o Višvahi? O tome što su radili, osjećali, planirali? Tko bi drugi mogao znati toliko o čarobnjacima, demonima, sanjivini vidyi, ljubavi i užitku? Tko bi drugi mogao spojiti čistu duhovnost s njezinom suprotnošću? Ne, takvu priču nije mogao ispričati nitko sa strane. Takvu je priču mogao ispričati samo onaj koji ju je proživio. I ponovo se prisjetio poljubaca koje je primio; ne, blagoslova koje je primio! Imao je sreće, pomislio je. Malo tko se može pohvaliti da ga je poljubila ljubav sama; malo tko ima karmičku obavezu prema Ljubavi! Iznenada Maitreva je osjetio poriv da zastane. Podigao je glavu i okrenuo je prema Suncu. Iako je znao da ne može ništa vidjeti jer je blještavilo bilo prejako, ipak je zaklonio oči rukom, i pogledao u smjeru plamene nebeske lopte. Tamo negdje pored nje, uvijek blizu nje, uvijek pored svjetla, nalazi se jedna zvijezda. Ne, nije to zvijezda, podsjetio je sam sebe: to je planet. Gledao je tako, zaklanjajući poluzatvorene oči, negdje u neodređeni prostor pored blje-štavila, ne očekujući ništa. Ali, onda se dogodilo nešto neobično. Tik pored Sunca pojavila se jedna iskra svjetlosti, još blještavija, još sjajnija od samoga Sunca. Zabljesnula je iznenadnom snagom i onda ugasla, kao da pozdravlja upravo njega, Maitrevu. I dok je zraka svjetlosti odaslana s bijele Venere dodirivala njegovo čelo, Maitreva se nasmiješio. Još će se oni sresti, znao je to dobro. A kad god to bilo, u kome god životu, u kome god vremenu, bit će to još jedna čarolija.

Jedva čekam, pomislio je Maitreva i žustrim se koracima uputio prema kući svojih roditelja, a onda još dalje, preko rijeke, sve do Parasharinog učilišta, u susret svojoj sudbini.KRAJ

Zaključak

yanas, 30.05.2001., kad pišem ovaj zaključak, nakon što sam završio svoju ritualnu priču, vratha kathu, o Šukri, Venera je na kraju svog razdoblja egzaltacije. Večeras, oko 19 sati, prijeći će iz sideralnog zviježđa Riba i ući u zviježđe Ovna. Iako će na svom najmilijem mjestu na nebu boraviti neko vrijeme i sljedeće godine, proći će još osam punih godina prije nego se toliko dugo i snažno zadrži na njemu. Kad počnete pisati neku knjigu, a što se toga tiče i kad počnete stvarati bilo koje djelo, nikad ne znate kad ćete je završiti. Knjige imaju svoj život. One su ponekad nepredvidljive. Krenu smjerom koji nitko, a najmanje osoba koja se pomalo drsko naziva njihovim autorom, nije unaprijed zamislio. Neka se poglavlja produže, a pojave se i nova o kojima nitko ništa nije znao sve do trenutka njihovog nastanka. Zbog tog samostalnog života knjige u nastanku gotovo je nemoguće predvidjeti vrijeme kad će se knjiga konačno uobličiti. Kao što ste pročitali u uvodu, čarobnicu sam namjerno počeo pisati upravo u vrijeme kad je graha kojoj je posvećena, dakle Šu-kra, bila u posebnom položaju u odnosu na Zemlju. Završio sam je, dakle, u posljednji trenutak, na sam dan kad je to razdoblje završilo. Možda zvuči neobično, ali ova činjenica jasno mi govori da knjiga ima blagoslov prirodnih zakona! Sretan sam zbog toga, a bit ću još sretniji kad taj blagoslov kroz nju dopre do svih onih koji je budu čitali. Ne mislim duljiti s ovim zaključkom. Sve je već napisano. Malo je toga što se može dodati. Ako je poruka prenesena, onda je suvišno govoriti bilo što. Ako nije, dodatna objašnjenja neće pomoći. <oa Tješi me činjenica da će knjiga djelovati kao ritualna priča čak i onda kad se čitatelj neće slagati s njenim sadržajem, to jest, čak i onda kad razumijevanja neće biti. Već sama činjenica da se čita, knjizi daje barem neku snagu djelovanja. Dopustite mi da ipak za vas sažmem osnovne poruke Šukrinog puta.• Užitak, zadovoljstvo, sreća, seks, igra, umjetnost i stvaranje općenito, nisu suprotni duhovnom rastu. Štoviše,oni su s njim povezani i mogu poslužiti kao snažan poticajza njega.• Stvaranje o kojem svjedoči Šukra je božansko stvaranje.Očitovanje bilo čega zamišljenog iz ništavila svijesti djeluje poput čarolije i zbog toga Šukra svoje učenike zovečarobnjacima.• Sam Šukra, graha iz đjotiša, prirodno je načelo kroz kojegse prethodne pouke provode. Potrebno je uskladiti se snjim, a to znači razumjeti i integrirati sve njegove značajke za najviše dobro. Osim ovog moram odgovoriti i na neizbježna pitanja o cijeni knjige. Naime, svaki je kupac primijetio daje cijena čarobnice viša nego je to slučaj s ostalim knjigama iste opremljenosti. To je namjerno. Naime, sve u svezi ove knjige u službi je istog prirodnog načela. Skupoća, ljepota, luksuz - sve to pripada Šukri. Ako joj želite pristupiti onda se morate unaprijed pripremiti da će to biti skupo! Osim toga, prema načelima Umjetnosti davanja, odvajanje od dijela svoje energije (a novac je jedan od izraza vaše energije) izvrsna je metoda za usklađivanje s prirodnim načelima. Donacije, pokloni i davanje općenito, dobar su način pristupa granama. Dakle, činjenica da ste za ovu knjigu dali nešto više novaca nego što dajete za neke druge, sasvim je u skladu sa značajem i naravi samog Šukre.Zbog osjetljivosti ove teme ukazujem na činjenicu da je knjiga

A.P. /CezJe,Veličanstveni Saturn, također ritualna priča, ali namijenjena Satur-nu, besplatna (odnosno ukupan prihod od slovenskog izdanja namijenjen je invalidima Slovenije), što je sasvim u skladu sa značajem Saturna koji je siromašan i ne voli luksuz. Šukra nije takva. Upravo suprotno. Knjiga posvećena njoj, mora slijediti njenu narav. Knjige poput Maitreye, Veličanstvenog Saturna i sada čarobnice dio su mojih sjećanja. Znam da je teško objasniti kako su ta sjećanja nastala. Već sam odgovorio na pitanje o tome da li su ta sjećanja stvarna ili nisu. Stvarnost je točka gledišta. Sjećanja nisu stvarna u smislu stvarnosti materijalnog predmeta, primjerice knjige koju držite u ruci, ali to ne znači daje njihova stvarnost manje vrijedna. "Sjećanja" koja su oživjela u ovoj knjizi za mene su jednako stvarna kao i sjećanje na trenutak kad sam kao malo dijete ogrebao nogu, upisao se u gimnaziju ili svirao u rock grupi. Razlike nema. Sjećanje je sjećanje. I baš kao što su životna sjećanja ostavila na mene svoj utisak pod kojim djelujem, i ova su sjećanja ostavila svoj trag. Oblikovala su moju sadašnjost. Znanje kojeg prenosim dio je toga. Na primjer, znanje o načinima stvaranja, kao i konkretne tehnike o tome, prenosim onima koji savladaju meditativnu tehniku - tehniku Integralne meditacije, na naprednim tečajevima, a posebice na tečaju pod nazivom Tečaj za čarobnice i čarobnjake. Mislim da čitatelju ove knjige ne moram objašnjavati zašto se tečaj tako zove! Taj tečaj, koji uključuje praktične tehnike aktivacije, najkon-kretniji je izraz Šukrinog puta. Njega preporučujem svakom traga-telju iako, naravno, postoje uvjeti za to. Jedan od tih uvjeta je i zrelost osobe, odnosno sposobnost održavanja određene ravnoteže duha i tijela.U pogledu drugih dijelova Šukrinog puta postoji mnogo više ta-

janstvenosti. Tako mora biti. Taj je put sam po sebi skriven i ne može se izraziti unutar jasnih obrazaca. No, to ne znači da ne postoji i da se do njega ne može doći. U tom smislu napominjem daje 26. poglavlje ove knjige pod nazivom Khajurao tehnike, nepotpuno. Naime, jednostavno nisam mogao u knjizi, dakle javnom mediju, opisati sve ono što je Maitreva saznao od čarobnice. To ne bi bilo dobro, a nije ni potrebno jer to znanje doista nije za svakoga. Međutim, to ne znači da se potpuno i cjelovito 26. poglavlje ne može pročitati! Može se. Pročitat će ga svatko tko bude pristupao Sadasiva inicijaciji, kao dio pripreme za nju. Ali, nemojte očekivati da ćete odgovor na pitanje kako to izgleda i o čemu se zapravo radi, pronaći u knjizi. Nećete. Također, nemojte očekivati ni da ćete odgovor saznati od mene. Sasvim je moguće da vam ga neću reći, čak i ako me izravno pitate. A možda i hoću, tko zna? Ne ljutite se, ali tako mora biti. To je Šukrin put. Tajanstven, skriven i neobično privlačan. I na posljetku, neizmjerno sam zahvalan za mogućnost da sudjelujem u ritualnoj priči za sjajnu Veneru, planet sreće, uživanja i obilja. Svakom od vas, hrabrih čitatelja koji ste došli do ovih posljednjih redaka, želim njenu podršku. Uživajte u njenim darovima, ali budite uvijek svjesni da su oni, kao i svi darovi života, ovdje da bi nas podučili, da bismo na njima i kroz njih rasli i na posljetku spoznali svoju pravu, božansku narav.Neka blještavi Šukra uvijek bude na vašoj strani!S ljubavlju, APK Jadrija, 30.05.2001.