136
UDK:338.43 YU ISSN - 0350-5928 AGROEKONOMIKA AGRIECONOMICA POLJOPRIVREDNI FAKULTET DEPARTMAN ZA EKONOMIKU POLJOPRIVREDE I SOCIOLOGIJU SELA FACULTY OF AGRICULTURE DEPARTMENT OF AGRICULTURAL ECONOMICS AND RURAL SOCIOLOGY NOVI SAD, 2008. BROJ 39-40 VOLUME 39-40

Agroekonomika br. 39-40

  • Upload
    lyphuc

  • View
    259

  • Download
    3

Embed Size (px)

Citation preview

UDK:338.43 YU ISSN - 0350-5928

AGROEKONOMIKA AGRIECONOMICA

POLJOPRIVREDNI FAKULTET DEPARTMAN ZA EKONOMIKU POLJOPRIVREDE I SOCIOLOGIJU SELA FACULTY OF AGRICULTURE DEPARTMENT OF AGRICULTURAL ECONOMICS AND RURAL SOCIOLOGY

NOVI SAD, 2008.

BROJ 39-40

VOLUME 39-40

UDK: 338.43 YU ISSN:0350-5928

AGROEKONOMIKA

Broj 39 - 40

Novi Sad, 2008.

AGROEKONOMIKA ČASOPIS DEPARTMANA ZA EKONOMIKU POLJOPRIVREDE I

SOCIOLOGIJU SELA, POLJOPRIVREDNI FAKULTET, NOVI SAD

GLAVNI I ODGOVORNI UREDNIK: Dr RADOVAN PEJANOVIĆ, redovni profesor UREDNIŠTVO: Dr RADOVAN PEJANOVIĆ Dr NEBOJŠA NOVKOVIĆ Dr NEDELJKO TICA Dr BRANISLAV VLAHOVIĆ Dr VESNA RODIĆ REDAKCIJA: Dr Zoran Njegovan Dr Šandor Šomođi (Mađarska) Dr Katarina Čobanović Dr Herbert Ströbel (Nemačka) Dr Milenko Jovanović Dr Đorđi Đorđevski (Makedonija) Dr Svetlana Potkonjak Dr Franczisek Kapusta (Poljska) Dr Dušan Milić Dr Knjin J. Pope (Holandija) Dr Danica Bošnjak Dr Jorgos Zervas (Grčka) Dr Živojin Petrović Dr Drago Cvijanović (Beograd) Dr Vladislav Zekić Dr Milan Milanović (Beograd) Dr Katarina Marković Dr Nebojša Ralević (Beograd)

Dr Cosmin Salasan (Rumunija) SEKRETAR REDAKCIJE: Nataša Andrić, saradnik u nastavi RAČUNARSKI SLOG: Ana Durec, ecc UDK: Radmila Kevrešan, dipl. hemičar ŠTAMPA: Štamparija „Verzal“, Novi Sad Tiraž: 300 Redakcija i administracija Departman za ekonomiku poljoprivrede i sociologiju sela, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad, Trg Dositeja Obradovića 8, tel. 458-138

AGROEKONOMIKA BR. 39-40/2008.

S a d r ž a j

Njegovan, Z., Pejanović, R. , Petrović, D. .: Regionalizacija ruralnog područja AP Vojvodine: Problemi definisanja ruralnog područja ..................... 5 Regionalization of rural areas of AP Vojvodina ................................................ 5

Pejanović, R., Njegovan, Z., Andrić Nataša: Društveno-ekonomska regulativa kao osnova ruralnog razvoja u AP Vojvodini ................................... 17 Socio-economic regulatory rules as a framework of rural development in AP Vojvodina ......................................................................................................... 17 Vučković, Ž.: Poslovna etika kao faktor privrednog razvoja društva u tranziciji .......................................................................................................... 27 Business ethics as a factor of economic development in transition countries .... 27 Potkonjak Svetlana, Bajčetić, R., Škorić, M.: Pristup planiranju razvoja regionalnih hidrosistema .................................................................................... 38 The aproach of development planning of regional hydrosystems ...................... 38 Anka Popović-Vranješ, Krajinović, M., Pejanović, R., Nataša Andrić: Značaj predtretmana vode, vazduha i otpadnih voda u mlekarskoj industriji ....................................................................................... 46 Significance of water, air and waste water pretreatment in dairy industry ........ 46 Matković, M., Novković, N., Janošević, M.: Značaj informacionih osnova za izradu i ocenu investiconih planova na poljoprivrednim gazdinstvima ......... 53 Data-base importance for investment planning in agricultural farms ................ 53 Vukoje, V., Dobrenov, I.: Analiza finansijskih parametara poslovanja preduzeća iz oblasti šumarstva .......................................................................... 61 The analysis of financial parameters of enterprises operation in the field of forestry ........................................................................................ 61 Vojinović-Miloradov Mirjana, Delić Stanislava, Pejanović, R., Zekić, V.: Mehanizmi podrške korišćenju obnovljivih izvora energije .............................. 69 Mechanisms of support to the use of reneweble energy sources ........................ 69

Nićin, S., Plavšić, M.: Primena metoda glavnih komponenata u ispitivanjima varijabiliteta telesnih mera goveda ............................................ 81 Application of principal component analysis in researches of variability of body measurements of cattle ........................................................ 81 Katarina Marković: Institucionalni okvir kao jedan od uslova za regionalni i ruralni razvoj ................................................................................... 95 Institutional framework as one of the conditions of regional and rural developement ...................................................................................... 95 Svetlana Tabaković: Obrazovanje u funkciji tehnološkog razvoja ..................103 Education in the function of technological development ...................................103 Marković, T., Jovanović, M.: Postojeći sistemi osiguranja useva i plodova kao instrument za upravljanje rizikom u poljoprivredi ......................110 Existing systems of crop insurance as risk management instrument in agriculture ......................................................................................................110 Tica, N., Zekić, V., Milić, D.: Porez na dodatu vrednost u poljoprivredi .........117 Value added tax in agriculture ...........................................................................117 Branka Abadžić: Prikaz knjige, EKONOMIJA II (za agroekonomiste) UVOD U MAKROEKONOMIJU .....................................................................127

POLJOPRIVREDNI FAKULTET DEPARTMAN ZA EKONOMIKU POLJOPRIVREDE

I SOCIOLOGIJU SELA

21000 Novi Sad, Trg Dositeja Obradovića 8 tel: 021/458 -138, 475-02-76, faks/6350-822

e-mail:[email protected]

Departman je u okviru Fakulteta naučnoobrazovna institucija sa dugom tradicijom i velikim naučnoistraživačkim iskustvom. U Departmanu radi dvadesetak naučnih radnika, uglavnom uglednih profesora i mladih talentovanih i perspektivnih saradnika. Departman je organizator i realizator, zajedno sa kolegama sa drugih departmana, osnovnih studija agroekonomskog smera i smera agroturizam i ruralni razvoj, kao i master studija i doktorskih studija iz ovih oblasti. Departman je ovlašćena institucija za procenu vrednosti kapitala preduzeća i drugih subjekata iz agrobiznisa. Pored toga, uspešno radi i studije ekonomske isplativosti (fisibility studies), biznis plan, marketinška istraživanja i analizu tržišta, studije razvoja vodoprivrede, ekonomske, ekološke i agroekonomske ekspertize, studije upravljačko-organizacionog i finansijskog restrukturiranja, ocenu boniteta preduzeća, računovodstvenu reviziju, statističke, demografske i sociološke studije, informatičke, konsultantske i savetodavne usluge, kao i projekte iz ruralnog razvoja. Departman je moderna naučna ustanova koja raspolaže kadrovima, kapacitetima, znanjem, iskustvom, tačnim i pravovremenim informacijama, moćnim pojedincima i uspešnim timovima. Naše ime i naše preporuke se respektuju i uvažavaju. Na tržištu intelektulanih usluga, iz svojih oblasti, Departman je jedna od naših vodećih, kompetentnijih i cenjenijih naučnoobrazovnih kuća.

5

UDK:316.334.3(497.113) Originalni naučni rad Original scientific paper

REGIONALIZACIJA RURALNOG PODRUČJA AP VOJVODINE PROBLEMI DEFINISANJA RURALNOG PODRUČJA

NJEGOVAN, Z., PEJANOVIĆ, R., PETROVIĆ, D.1

Kada se govori o ruralnim područjima, praksa EU ide u prilog činjenici da je pre svega neophodno definisati ruralno područje. Za to je svakako preduslov adekvatno teritorijalno razgraničenje

Rezime

Autori su u radu analizirali probleme ruralnog razvoja u AP Vojvodini. U tom smislu se definiše ruralno područje i vrši rangiranje ruralnih područja – regiona prema stepenu ruralnosti. Takodje se definiše set ruralnih indikatora koji se u sadašnjem trenutku mogu primeniti u AP Vojvodini. Na toj osnovi se zatim vrši pokušaj izračunavanja sintetičkog – kompozitnog indikatora prema kome se ukupno područje AP Vojvodine rangira. Ključne reči: regionalizacija, ruralni regioni, ruralni indikatori, kompozitni indikator, rengiranje, AP Vojvodina.

UVOD

2

1 Prof. dr Zoran Njegovan, Poljoprivredni fakultet Univerziteta u Novom Sadu; Prof. dr Radovan Pejanović, Poljoprivredni fakultet Univerziteta u Novom Sadu; Danijel Petrović, Pokrajinski sekretar za poljoprivredu AP Vojvodine. 2 U savremenim uslovima, EU klasifikacija na rzv. NUTS (1,2,3) statističku podelu predstavlja uzor zemljama koje umesto polit-ekonomskog pristupa u razvoju žele da implementiraju socio-ekonomski koncept.

. Ovakvo teritorijalno razgraničenje ne postoji ni u Republici Srbiji, a samim tim ni u AP Vojvodini. Takodje, ne postoji smislena, sveobuhvatna i kompeksna politika ruralnog razvoja. Umesto toga, u doskora primenjivanom socijalističkom samoupravnom sistemu postojala je praksa dugogodišnjeg sprovodjenja koncepta intenzivne industrijalizacije bazirane na centralizovanoj državi i njenim funkcijama. Razvoj se odvijao u urbanim područjima. S druge strane, u seoskim – ruralnim područjima je kao dominantna ostala poljoprivreda. Stoga nije teško zaključiti da je ovakav razvojni koncept u dugom roku izazvao ogromne probleme u ruralnim područjima.

6

U vezi sa tim, pitanja regionalizacije uopšte, pa samim tim i za potrebe ruralnog

razvoja, praktično kod svakoga, bio on stručnjak za ta pitanja ili krajnji laik, izazivaju različitu percepciju. Generalno posmatrano, regioni u Srbiji (pa i AP Vojvodini) su nastajali, a kako je još uvek na snazi pristup koji perpetuira ovakvu situaciju3, može reći da i dalje nastaju kao rezultanta odnosa moći u datoj teritorijalnoj (političkoj) celini odnosno zajednici. Samim tim oni zapravo predstavljaju jednu od formi za medjusobnu saradnju i uzajamnu kontrolu tzv. "centra" i "periferije", odnosno, ''vrha'' i ''baze''. Oni se u Srbiji (a i u AP Vojvodini) doživljavaju kao svojevrsna apstrakcija koja se dovodi u vezu sa tzv. ''političkim prostorom'' date društvene zajednice4

UTVRĐIVANJE RURALNIH PODRUČJA U AP VOJVODINI

. Zato se često i kaže da veliki broj regionalnih problema ima politički izvor a da svi imaju političke posledice. U osnovi takvog razumevanja problema regionalizacije leži socio-politički pristup. Medjutim, sa aspekta dugoročne održivosti u strategiji koja se ovde promoviše, uglavnom se pribegava rešenjima koja afirmišu tzv. socio-ekonomski pristup.

Nivo regiona u razvojnom smislu te reči, praktično i ne postoji a na snazi je politička podela na opštine, tako da se u ovom trenutku u Srbiji pa samim tim i u AP Vojvodini, ne vodi ni adekvatna regionalna ni ruralna politika razvoja. Tek poslednjih nekoliko godina, javljaju se i stručne, i naučne, i birokratske snage u državnom aparatu koje upućuju na neophodnost vodjenja decentralizovanih politika, medju kojima i politike regionalizacije ruralnog razvoja. Otuda će predmet ovoga rada, pre svega, biti definisanje ruralnog područja AP Vojvodine kao okvira za kreiranje i implementaciju efikasnije politike ruralnog razvoja. Kao uzor za ovakav pristup se često spominje regionalizacija EU i ruralna politika EU kao i razvijenijh zemalja OECD-a, pa njihove metodologije na ovom planu predstavljaju osnovu, tj. paradigmu za manje razvijene zemlje koji u proces kreiranja i vodjenja ruralne politike tek ulaze.

5

U prvom koraku se lokalne teritorijalne jedinice definišu kao ruralne, ako je njihova gustina naseljenosti ispod 150 stanovnika po kvadratnom kilometru. U našem slučaju kao lokalne teritorijalne jedinice možemo uzeti opštine. Opštine u AP Vojvodini sa svojom prosečnom površinom od 478 kvadratnih kilometara i sa prosečno 44.500

U praćenju ruralnog razvoja izuzetno je značajno prvo jasno utvrditi na koje se geografska područja primenjuje pojam ruralno. Vojvodina je sa gustinom naseljenosti od prosečno 93 stanovnika po kvadratnom kilometru. To je svakako daleko ispod granice od 150 stanovnika po kvadratnom kilometru koju kao standard propisuje OECD, a prihvataju mnoge zemlje medju kojima i EU. Ipak, na bazi ovog kriterijuma, AP Vojvodina se kao celina ne može automatski klasifikovati kao ruralno područje, pošto se po metodologiji OECD-a, postupak utvrđivanja ruralnih područja sprovodi u dva koraka.

3 Videti rešenja nacrta najnovijeg Ustava Republike Srbije. 4 Aktuelna podela na okruge u vreme Miloševićeve vlasti. 5 Ovaj rad je nastako kao rezultat empirijskog naučnog istraživanja o regionalizaciji ruralnih područja koje je finansirao Pokrajinski sekretarijat za poljoprivredu AP Vojvodine. Pritom se u radu naglašavaju neki od najznačajnijih aspekata ovog projekta.

7

stanovnika mogu se smatrati lokalnim jedinicama i u administrativnom i u teritorijalnom pogledu.

Velika većina opština u Vojvodini je daleko ispod kriterijuma, tako da se 40 od ukupno 45 opština svrstavaju u ruralna područja. Od svih opština koje ispunjavaju kriterijum, najbliže utvrđenoj granici je Subotica sa gustinom naseljenosti od 145 stanovnika po kvadratnom kilometru. Zahvaljujući relativno velikoj površini opštine i pored relativno velikog broja stanovnika, Subotica se može kvalifikovati kao ruralno područje. Iznad utvrđene granice od 150 stanovnika po kvadratnom kilometru su samo sledeće opštine: Temerin (166), Pančevo (167), Sremski Karlovci (172), Stara Pazova (206) i Novi Sad (449 stanovnika po kvadratnom kilometru), koje nisu ruralna područja prema kriterijumu za lokalne teritorijalne jedinice. Tabela 1: Gustina naseljenosti (broj stanovnika po km2)

Upravni okrug Opština Površina, km2 Broj stanovnika Broj stanovnika po

km2

VOJVODINA 21506 2002598 93 Severnobački 1784 195731 110

Bačka Topola 596 36550 61 Mali Iđoš 181 12943 72 Subotica 1007 146238 145

Srednjebanatski 3256 199999 61 Žitište 525 19014 36 Zrenjanin 1326 128527 97 Nova Crnja 273 11612 43 Novi Bečej 609 25601 42 Sečanj 523 15245 29

Severnobanatski 2329 158984 68 Ada 227 18372 81 Kanjiža 401 26754 67 Kikinda 782 64119 82 Novi Kneževac 305 12170 40 Senta 293 24673 84 Čoka 321 12896 40

Južnobanatski 4245 308706 73 Alibunar 602 21933 36 Bela Crkva 353 19321 55 Vršac 800 53579 67 Kovačica 419 27081 65 Kovin 730 37076 51

8

Opovo 203 10882 54 Pančevo 755 126388 167 Plandište 383 12446 32

Zapadnobački 2420 203985 84 Apatin 350 31294 89 Kula 481 46631 97 Odžaci 411 33173 81 Sombor 1178 92887 79

Južnobački 4016 600204 149 Bač 365 15493 42 Bačka Palanka 579 58738 101 Bački Petrovac 158 14205 90 Beočin 186 15799 85 Bečej 486 39597 81 Vrbas 376 44570 119 Žabalj 400 26853 67

Novi Sad – grad 699 314192 449 Srbobran 284 17168 60 Sremski Karlovci 51 8776 172 Temerin 170 28300 166 Titel 262 16513 63

Sremski 3486 334989 96 Inđija 385 49258 128 Irig 230 11765 51 Pećinci 489 22223 45 Ruma 582 58459 100 Sremska Mitrovica 762 83939 110 Stara Pazova 351 72321 206 Šid 687 37024 54

Izvor: obračun autora

Drugi korak predstavlja utvrđivanje stepena ruralnosti regiona i njihovo razvrstavanje u jedan od tri tipa: izrazito ruralno područje (ako više od 50% stanovništva živi u ruralnim opštinama), delimično ruralno područje (ako od 15% do 50% stanovništva živi u ruralnim opštinama) i izrazito urbana područje (ako manje od 15% stanovništva živi u ruralnim opštinama). Dakle, kriterijum upotrebljen za formiranje tipologije na regionalnom nivou je udeo stanovništva regiona koji živi u ruralnim opštinama. Ova tipologija odražava stepen ruralnosti celog regiona. Pored glavnog kriterijuma (regionalnog udela ruralnog stanovništva), koristi se i sekundarni kriterijum – veličina urbanog centra. Ako u regionu postoji urbani centar sa više od 200.000

9

stanovnika koji čini ne manje od 25% stanovnika regije on se klasifikuje bar u srednju kategoriju delimično ruralnog (mešovitog) regiona. Ovde se pod urbanim centrom smatra opština koja ima više od 200.000 stanovnika i gustinu naseljenosti preko 150 stanovnika po kvadratnom kilometru. U našem slučaju jedini urbani centar u Vojvodini po datim kriterijumima je Novi Sad.

Pošto kod nas još nije utvrđena nomenklatura teritorijalnih jedinica za potrebe statistike (mada postoje određeni predlozi), poseban problem predstavlja utvrđivanje regiona prema kriterijumima NUTS-a. Vojvodina sa oko 2.000.000 stanovnika može se smatrati regionom na nivou NUTS2 (između 800.000 i 3.000.000 stanovnika). Pošto se preporučuje da se tipologija regiona izvrši na nižem nivou regiona, odnosno na nivou NUTS3, kao region na ovom nivou u Vojvodini se mogu smatrati upravni okruzi. Upravni okruzi u Vojvodini, sa prosečnim brojem stanovnika od oko 286.000 stanovnika, ispunjavaju kriterijum za regione na nivou NUTS3 (između 150.000 i 800.000 stanovnika).

Od sedam upravnih okruga u Vojvodini čak u četiri (Severnobački, Srednjebanatski, Severnobanatski i Zapadnobački) 100% stanovništva živi u ruralnim opštinama. U Sremskom upravnom okrugu 78,4% stanovništva živi u ruralnim opštinama, a u Južnobanatskom 59,1%. Ovih šest regiona se razvrstavaju u izrazito ruralne područja (predominantly rural).

U Južnobačkom upravnom okrugu u ruralnim područjima živi 44,5% stanovništva, pa se ovaj region razvrstava u delimično ruralna područja (significantly rural). U ovom regionu se nalazi i urbani centar – Novi Sad.

Kako bi se omogućila poređenja ne samo između ruralnih područja, već i između ruralnih i urbanih područja, preporučuje se da sistem indikatora ne pokriva samo ruralna područja, već kompletnu teritoriju.

IZBOR INDIKATORA ZA RANGIRANJE I KLASIFIKACIJU RURALNOG PODRUČJA AP VOJVODINE

Na osnovu definisanih teorijskih postavki, ciljeva koji su postavljeni strategijom

razvoja ruralnih područja AP Vojvodine i raspoloživih statističkih podataka na regionalnom nivou, a rukovodeći se aktuelnim metodologijama za izbor indikatora ruralnog razvoja6

6 Metodologija OECD-a

, izabrana je lista indikatora koji mogu poslužiti za inicijalnu analizu ruralnih područja u AP Vojvodini i kasniji monitoring razvojnog procesa.

10

Šema 1: Izabrani indikatori za analizu ruralnog razvoja u Vojvodini

1. Socio-ekonomski indikatori Ukupna površina Ukupan broj stanovnika Gustina naseljenosti (broj stanovnika po kvadratnom kilometru) Udeo stanovnika mlađih od 15 godina u ukupnom stanovništvu, u % Udeo radnog kontingenta (stanovnika starosti od 15 do 65 godina) u ukupnom stanovništvu, u % Udeo stanovnika starijih od 65 godina u ukupnom stanovništvu, u % Indeks zavisnosti (odnos neradnog i radnog kontingenta stanovništva) Učešće žena u ukupnom stanovništvu, u % Očekivano trajanje života muškaraca Očekivano trajanje života žena Prosečni godišnji priraštaj stanovništva na 1000 stanovnika Ukupan broj emigracija Udeo radnog kontingenta u ukupnom broju emigracija, u % Ukupan broj imigracija Udeo radnog kontingenta u ukupnom broju imigracija, u % Udeo stanovnika sa završenom srednjom školom, u % Udeo stanovnika sa završenom višom i visokom školom, u % Udeo stanovnika sa završenom srednjom, višom i visokom školom, u % Udeo zaposlenih u ukupnom broju radno sposobnog stanovništva, u % Udeo nezaposlenih u ukupnom broju radno sposobnog stanovništva, u % Udeo duže vremena nezaposlenih u ukupnom broju radno sposobnog stanovništva, u % Prosečna neto zarada u dinarima

2. Indikatori za sektor poljoprivrede Broj stanovnika po ha obradive površine Poljoprivredna površina, ha Poljoprivredna površina, % u odnosu na ukupnu površinu Obradiva površina, u ha Stalni travnjaci, u ha Višegodišnji stalni zasadi, u ha Učešće obradive površine u poljoprivrednoj površini, u % Učešće stalnih travnjaka u poljoprivrednoj površini, u % Učešće višegodišnjih zasada u poljoprivrednoj površini, u % Ukupan broj individualnih poljoprivrednika Broj individualnih poljoprivrednika do 35 godina starosti Broj individualnih poljoprivrednika sa 55 i više godina starosti Udeo individualnih poljoprivrednika u radnom kontingentu stanovništva, u %

11

Broj individualnih poljoprivrednika sa završenom srednjom školom Broj individualnih poljoprivrednika sa završenom višom i visokom školom Udeo individualnih poljoprivrednika sa završenom srednjom, višom i visokom školom, u % Prosečna neto zarada u poljoprivredi, u dinarima

3. Indikatori uslova života i blagostanja Dužina puteva, km Dužina puteva po km2 Broj telefonskih pretplatnika Broj telefonskih pretplatnika na 1000 stanovnika Domovi zdravlja Opšte i specijalne bolnice, klinički centri i klinike Broj lekara Broj stomatologa Broj stanovnika na jednog lekara Predškolske ustanove Osnovne škole Srednje škole Hoteli i moteli Broj ležajeva u ugostiteljskim objektima Broj ležajeva u ugostiteljskim objektima na 1000 stanovnika

Izvor: Autori

Ovi indikatori su razvrstani po temama u četiri grupe u okviru kojih su izdvojeni oni indikatori koje je moguće računati na nivou regiona AP Vojvodine. Poseban pokušaj predstavlja kreiranje tzv. kompozitnog indikatora na nivou AP Vojvodine, pa će o njemu u nastavku biti nešto više reči.

POKUŠAJ KREIRANJA SINTETIČKOG INDIKATORA

Sintetički indikatori su kompozitne mere sastavljene od više individualnih indika- tora u cilju pružanja jednostavne slike o složenom kompleksu koji se posmatra, a u ovom konkretnom slučaju o ruralnom razvoju. Dva osnovna pitanja koja se postavljaju u kreiranju sintetičkog indikatora su: izbor indikatora od koji se formira jedan sintetički indikator i način agregiranja izabranih indikatora u jednu kompozitnu meru.

Za pokušaj kreiranja sintetičkog indikatora ruralnog razvoja opština u Vojvodini izabrano je dvanaest indikatora: Gustina naseljenosti (broj stanovnika po kvadratnom kilometru), Indeks zavisnosti (odnos neradnog i radnog kontingenta stanovništva), Udeo stanovnika sa završenom srednjom, višom i visokom školom, Prosečna neto zarada (svih zaposlenih), Broj stanovnika po hektaru obradive površine, Udeo individualnih poljoprivrednika u radnom kontingentu stanovništva, Udeo individualnih poljo- privrednika sa završenom srednjom, višom i visokom školom, Prosečna neto zarada u

12

poljoprivredi, Dužina puteva u km po km2, Broj telefonskih pretplatnika na 1000 stanovnika, Broj stanovnika na jednog lekara i Broj ležajeva u ugostiteljskim objektima na 1000 stanovnika.

Ponderi svakog indikatora određuju njegov značaj (učešće) u formiranju sintetičkog indikatora. Na tom pristupu zasnovan je obračun sintetičkog indikatora koji je nazvan kompozitni indikator relativnog ranga ruralnog razvoja opština u Vojvodini. Pošto ne postoje empirijski ponderi koji utvrđuju značaj svakog od izabranih indikatora, ponderi su određeni na ekspertskom iskustvenom analizom. Pritom je kao najznačajniji indikator ruralnog razvoja uzeta gustina naseljenosti sa 20% uticaja na kompozitni indicator, zatim broj stanovnika po hektaru obradive površine sa 15% uticaja. Tri indikatora (udeo individualnih poljoprivrednika u radnom kontingentu stanovništva, udeo individualnih poljoprivrednika sa završenom srednjom, višom i visokom školom i prosečna neto zarada u poljoprivredi) učestvuju sa po 10%. Ostalih sedam indikatora (indeks zavisnosti, udeo stanovnika sa završenom srednjom, višom i visokom školom, prosečna neto zarada (svih zaposlenih), dužina puteva u km po km2, broj telefonskih pretplatnika na 1000 stanovnika, broj stanovnika na jednog lekara i broj ležajeva u ugostiteljskim objektima na 1000 stanovnika) utiču sa po 5% u formiranju kompozitnog indikatora.

Vrednost kompozitnog indikatora relativnog ranga ruralnog razvoja opština u Vojvodini (s obzirom na ukupan broj opština – 45) može se kretati od 1 do 45, a vrednost kompozitnog indikatora 23 označava prosečnu vrednost kompozitnog indikatora. Opštine sa nižom vrednošću kompozitnog indikatora imaju relativno nepovoljnije ukupno stanje ruralnog razvoja u odnosu na opštine sa višom vrednošću kompozitnog indikatora. Ovakav način obračuna daje pouzdanije rezultate u odnosu na prosečan neponderisani rang ruralnog razvoja.

U obračun kompozitnog indikatora uključene su sve opštine u Vojvodini, mada je već ranije konstatovano da po kriterijumu za utvrđivanje ruralnih oblasti pet opština (Novi Sad, Stara Pazova, Sremski Karlovci, Pančevo i Temerin) nisu ruralne, već urbane opštine. Najniži kompozitni indikator relativnog ranga ruralnog razvoja je u opštinama Žitište, Alibunar, Plandište i Sečanj, a zatim Nova Crnja, Čoka, Bač, Opovo i Kovačica. To su opštine sa najnižim relativnim nivoom ruralnog razvoja u Vojvodini. Sve ove opštine osim Bača nalaze se u Banatu.

Visok relativni nivo ruralnog razvoja, prema ovom kompozitnom indikatoru imaju sledeće opštine: Subotica, Zrenjanin, Sremska Mitrovica, Beočin, Kula, Apatin, Ruma i Bačka Palanka. Najviši nivo relativnog ruralnog razvoja među ruralnim opštinama imaju opštine Vrbas i Inđija, koje su se po vrednosti kompozitnog indikatora umešale među urbane opštine.

13

Tabela 2: Kompozitni indikator relativnog ranga ruralnog razvoja opština u

Vojvodini

Opština Kompozitni indikator (prosečan

ponderisan rang izabranih indikatora) ruralnog razvoja

Rang

Žitište 8,35 1 Alibunar 8,80 2 Plandište 9,90 3 Sečanj 9,90 4 Nova Crnja 12,05 5 Čoka 12,05 6 Bač 13,05 7 Opovo 13,58 8 Kovačica 13,85 9 Kovin 15,25 10 Pećinci 15,50 11 Bela Crkva 15,65 12 Novi Bečej 15,80 13 Novi Kneževac 16,25 14 Irig 16,85 15 Bačka Topola 17,80 16 Kanjiža 18,80 17 Mali Iđoš 20,30 18 Titel 21,13 19 Šid 21,20 20 Žabalj 21,63 21 Srbobran 22,15 22 Ada 22,95 23 Vršac 23,20 24 Bečej 24,40 25 Senta 25,15 26 Bački Petrovac 25,48 27 Odžaci 25,95 28 Kikinda 26,95 29 Sombor 27,90 30 Bačka Palanka 28,55 31 Ruma 28,95 32 Apatin 30,00 33

14

Kula 30,00 34 Beočin 30,75 35 Sremska Mitrovica 30,85 36 Zrenjanin 30,90 37 Subotica 31,05 38 Temerin 31,85 39 Pančevo 34,55 40 Inđija 34,65 41 Vrbas 35,30 42 Stara Pazova 35,80 43 Sremski Karlovci 37,10 44 Novi Sad – grad 42,70 45

Izvor: obračun autora

Poslednja kolona u ovoj tabeli pokazuje ukupan rang, odnosno redosled opština prema vrednosti kompozitnog indikatora relativnog ranga ruralnog razvoja opština u Vojvodini.

ZAKLJUČAK

Na osnovu analize i obračuna, može se zaključiti sledeće:

a) Prema gustini naseljenosti (broju stanovnika po kvadratnom kilometru) kao osnovnom kriterijumu za utvrđivanje ruralnih oblasti na nivou lokalnih jedinica, utvrđeno je da 40 opština u Vojvodini (od ukupno 45) predstavljaju ruralne oblasti. Jedino su opštine Novi Sad, Stara Pazova, Sremski Karlovci, Pančevo i Temerin urbane oblasti prema kriterijumu na nivou lokalnih jedinica.

b) Na osnovu kriterijuma za utvrđivanje stepena ruralnosti regiona, šest upravnih okruga u Vojvodini (Severnobački, Srednjebanatski, Severnobanatski, Zapadnobački, Sremski i Južnobanatski) su izrazito ruralne oblasti, Južnobački je delimično ruralna oblast, dok nijedan upravni okrug u Vojvodini nije izrazito urbana oblast.

c) Na osnovu raspoloživosti statističkih podataka na opštinskom nivou za pojedine oblasti (demografski podaci, podaci o zaposlenosti i zaradama i podaci o poljoprivredi) izvršen je izbor indikatora ruralnog razvoja koji su grupisani kao socio-ekonomski indikatori, indikatori za sektor poljoprivrede i indikatori uslova života i blagostanja.

d) Na osnovu izabranih indikatora obračunat je sintetički indikator ruralnog razvoja - kompozitni indikator relativnog ranga ruralnog razvoja opština u Vojvodini. Najniža vrednost kompozitnog indikatora relativnog ranga ruralnog razvoja je u opštinama

15

Žitište, Alibunar, Plandište i Sečanj, a najviša u urbanim opštinama i među ruralnim opštinama u Vrbasu i Inđiji.

e) Indikatori ruralnog razvoja daju celovitu sliku stanja ruralnog razvoja opština u Vojvodini i osnovne elemente za vođenje politike ruralnog razvoja.

LITERATURA 1. BRYDEN, J. (2002): Rural development indicators and Diversity in the EU, Eurostat

Report. 2. EU (1981-1999): European regional statistics. Changes in the NUTS classification,

Brussels. 3. EU (2003): Nomenclature of Units for Territorial Statistics (NUTS) / Local Administrative

Units (LAUs), European Office for Statistics (Eurostat), Brussels. 4. EU Directorate-General for Agriculture and Rural Development (2007): Rural

Development in the EU, Statistical and Economic Information, Brussels. 5. HEIDEMAN C., (1992) Regional Planning, A "Reader", University of Karlsruhe,

Germany. 6. JAKOPIN E. i TONTIĆ S. (1999): Decentralizacija, deregulacija i diferencijacija

regionalnog razvoja Srbije, u zborniku: Regionalni razvoj i demografski tokovi balkanskih zemalja, Ekonomski fakultet, Niš.

7. KOLEKTIV AUTORA (2002 - 2005): Multifunkcionalna poljoprivreda i ruralni razvoj u funkciji uključenja Republike Srbije u Evropsku uniju, MINT Srbije, Novi Sad.

8. NIKOLIĆ, M., ŽIVANOVIĆ, J. (2008): Indikatori ruralnosti i razvojne šanse lokalnih zajednica, članak, IAUS, Beograd.

9. NJEGOVAN, Z. (2001): Prilog za razgraničenje suštine agrarnog razvoja i politike R. Srbije, zbornik: Nova agrarna politika i uloga ministarstva poljoprivrede, IEP, Beograd.

10. NJEGOVAN, Z., ZARIĆ, V. (1998): Prilog za obrazovanje i razgraničenje regiona, zbornik «Rast, strukturne promene i funkcionisanje privrede Srbije», Ekonomski fakultet, Kragujevac.

11. NJEGOVAN, Z., ZARIĆ, V. (1999): Savremeni pristup izboru indikatora održivog razvoja, zbornik «Regionalni razvoj i demografski tokovi balkanskih zemalja», Niš.

12. OECD (2007): Rural Households Livelihood and Well-Beeing, Statistics on Rural Development and Agriculture Household Income, The Wye Group Handbook, United Nations, New York and Geneve.

13. PEJANOVIĆ, R., NJEGOVAN, Z., TICA, N. (2007): Tranzicija – ruralni razvoj i agrarna politika; Poljoprivredni fakultet, Novi Sad i Ekonomski institut, Beograd.

14. PEJANOVIĆ, R., TICA, N. (2005): Tranzicija i agroprivreda, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad.

15. VOS, J. B. / F. J. BOER / J. de BOER / C. L. BRAAT / J. van BAALEN (1985): Indicators for the state of the Environment, R85/1 Institute for Environmental Studies, Free University, Amsterdam.

16. WB - IBRD () WB Indicators, Handbook on Rural Households Livelihood and Well-Beeing, The Wye Group Handbook, United Nations, New York and Geneve.

16

17. ZAKIĆ, Z., NJEGOVAN, Z. (1995): Osnova za izgradnju strategije, politike i upravljanja ruralnim razvojem, zbornik, Savez inženjera i tehničara Jugoslavije, Žabljak.

REGIONALIZATION OF RURAL AREAS OF AP VOJVODINA

NJEGOVAN, Z., PEJANOVIĆ, R., PETROVIĆ, D.

Summary

In the paper the authors try to discuss rural development problems and define rural areas e.g. regions in the Authonomous Province of Vojvodina (APV) based upon the existing methodologies like OECD and EU. The authors try to define the intensity of the rural regions in the APV by ranking them. Next step was to identifie the set of rural development indicators which could be implemented in APV and based on that a composed indicator of rural development. They have suggested the proper methodology and implemented it by ranking the Municipality of APV according to that.

Key words: regionalization, rural regions, rural indicators, composed indicator, ranking, AP of Vojvodina.

17

UDK: 631.1:340.1(497.113) Originalni naučni rad Original scientific paper

DRUŠTVENO-EKONOMSKA REGULATIVA KAO OSNOVA RURALNOG RAZVOJA U AP VOJVODINI

PEJANOVIĆ, R., NJEGOVAN, Z., ANDRIĆ NATAŠA∗

1. UVOD

Rezime

AP Vojvodina se u sadašnjem trenutku nalazi u procesu tranzicije koji zahteva konceptualizaciju novog razvojnog procesa koji mora da podrži njen ravnomeran i efikasan razvoj na svim društveno-ekonomskim segmentima. Zahtev da se u ovom trenutku postigne više od onoga što bi bilo logični produžetak današnjice, nalaže da se u perspektivi izgradi kompleksan i sveobuhvatan pristup, a to u centar stavlja integralni ruralni razvoj. Za to je potrebno kreirati i adekvatnu društveno-ekonomsku politiku kao podršku ovom konceptu. U ovom radu autori prikazuju postojeće razvojne dokumente društveno-ekonomske regulative i njihove ciljeve, kao osnove za ruralni razvoj Republike Srbije i u okviru nje AP Vojvodine. Ključne reči: ruralni razvoj, strategija, ciljevi, agrarno zakonodavstvo, regulativa, harmonizacije, AP Vojvodina.

Dugi niz godina ruralni razvoj je bio sinonim za politiku razvoja poljoprivrede.

Međutim, ruralni razvoj je kompleksna oblast koja pored politike poljoprivrede uključuje i druge sektorske politike, zatim strukturne i socijalne politike, kao i sve vrste lokalnih inicijativa koje doprinose razvoju ruralne zajednice. Uvažavajući razlike koje postoje u socijalnom i kulturnom aspektu života, uključujući i razlike u sistemu vrednosti, politika ruralnog razvoja ima za cilj neutralisanje infrastrukturnih i ekonomskih razlika između centara i perifernih regiona.

Centralizovani sistem društvenog organizovanja, na koji je još uvek dominantno opredeljena Republika Srbija, posmatrano s jedne strane i nagomilani problemi i pritisci koji na scenu dovode i promovišu politiku regionalnog i ruralnog razvoja sa elementima neophodne decentralizacije, učinili su da se relativno sporo ali ipak učine odredjene, pre svega, zakonske promene. One nisu dovoljne niti sasvim kvalitetne jer se ukupnom

∗ Prof. dr Radovan Pejanović, Poljoprivredni fakultet Univerziteta u Novom Sadu; Prof. dr Zoran Njegovan, Poljoprivredni fakultet Univerziteta u Novom Sadu; dipl. ing. Andrić Nataša, saradnik u nastavi, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad.

18

problemu ne prilazi sistematski i sa aspekta potreba društvene zajednice efikasan način. Medjutim, ne može se reći da proces nije započet iako tempo kojim se odvija upućuje na još uvek značajnu uzdržanost u orijentaciji na radikalnije promene postojećeg koncepta i njegovo adekvatnije harmonizovanje sa politikama ruralnog razvoja kakve se promovišu i sprovode u EU i razvijenim zemljama OECD-a.

2. ZAKONSKA REGULATIVA

U želji da se prikažu početni pomaci u pripremi neophodnih uslova koje ruralnom razvoju pružaju zakonski i ostali propisi, u nastavku se navode osnovni dokumenti.

Pre svega, značajno je pomenuti da je Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja Republike Srbije, slično konceptima u regionu, donelo Nacrt Zakona o regionalnog razvoju. Nacrt Zakona o regionalnom razvoju rezultat je rada tri Projektne grupe: podgrupa za analizu razvijenosti opština i regiona; podgrupa za institucionalni okvir, horizontalnu i vertikalnu povezanost, i podgrupa za mere i podsticaje.

Visok nivo neophodne horizontalne i vertikalne koordinacije pri izradi Nacrta Zakona postignut je angažovanjem adekvatnih institucija na republičkom, pokrajinskom i lokalnom nivou, kao i velikog broja saradnika i eksperata.

Nacrtom Zakona o regionalnom razvoju uređuju se: • ciljevi i načela podsticanja regionalnog razvoja; • razvojni dokumenti; • institucionalni okvir upravljanja regionalnim razvojem; • ocenjivanje i razvrstavanje opština prema stepenu razvijenosti, čime se

obezbeđuje plansko i kontinuirano ulaganje u nerazvijene opštine; • razvojni regioni u skladu sa standardima Evropske unije; • mere i podsticaji; • finansijski izvori za sprovođenje politike regionalnog razvoja; • Fond za regionalni razvoj, koji će omogućiti finansijsku podršku za

sprovođenje mera regionalnog razvoja i podsticaja kako za nerazvijene, tako i za projekte od nacionalnog interesa za Republiku Srbiju, i

• nadzor i vrednovanje politike regionalnog razvoja. Tekst Nacrta Zakona o regionalnom razvoju je urađen u skladu sa evropskim

standardima regionalne politike. Nacrtom Zakona se uspostavlja jedinstven okvir za politiku regionalnog razvoja i prvi put sistematski definiše i uređuje oblast regionalnog razvoja.

3. RAZVOJNI DOKUMENTI

3.1. Strategija regionalnog razvoja Republike Srbije

Na prvom mestu svakako treba navesti Strategiju regionalnog razvoja Republike Srbije za period od 2007. do 2012. godine. Ovaj razvojni dokument, koji je usvojen u januaru 2007. godine, prvi je strateški dokument iz oblasti regionalnog razvoja koji na

19

konzistentan i celovit način definiše osnovne razvojne prioritete regionalnog razvoja zemlje i načine njihovog ostvarivanja u narednim godinama.

Osnovni motiv za angažovanje države u ovoj oblasti su ogromni unutar-regionalni i međuregionalni neskladi koji sputavaju razvoj, a iniciraju migracione tokove. Razmere regionalnih neravnomernosti ukazuju da je Republici Srbiji danas ovakav razvojni dokument neophodan, kako bi se jasno sagledali putevi ostvarivanja osnovnog cilja, a to je podsticanje ravnomernog regionalnog razvoja Srbije. Ostvarivanje ovog cilja podrazumeva podizanje regionalne konkurentnosti, smanjenje regionalnih nerav- nomernosti i siromaštva i izgradnju institucionalne regionalne infrastrukture.

Strategija se temelji na određivanju stepena razvijenosti putem kategorizacije i tipologije područja. Nakon toga se definišu razvojne politike u funkciji podsticanja regionalnog razvoja Republike Srbije i sprovodi strategija razvoja institucija.

Donošenje i operacionalizacija Strategije neophodni su zbog proevropske orijentacije Srbije, kako bi se, kroz jedan jasan i argumentovan pristup, pokazalo da raspolažemo sopstvenom celovitom regionalnom strategijom koja uvažava sve regionalne specifičnosti i regionalne razvojne potencijale i istovremeno uvažava evropske standarde u ovoj oblasti.

Usled uticaja brojnih internih i eksternih faktora, Strategiju je potrebno, nakon određenog perioda, korigovati. Republički zavod za razvoj u saradnji sa Republičkim zavodom za statistiku bi trebalo da definišu metodologiju praćenja Strategije (sistem indikatora, strukturne indikatore, indikatore na regionalnom nivou, itd.). U tom kontekstu javlja se potreba za jačanjem i modernizacijom navedenih institucija.

Strategija se sastoji od osam delova. Prvi deo je uvod u Strategiju. Drugi deo Strategije obuhvata analizu stanja koja daje celovit dinamički prikaz svih regionalnih neravnomernosti, svih faktora relevantnih za sagledavanje dostignutog stepena razvijenosti, kao i dosadašnjih ograničenja i problema. Treći deo obuhvata definisanje prioritetnih ciljeva i strateških pravaca regionalnog razvoja Republike Srbije. Četvrti deo odnosi se na politiku ravnomernog regionalnog razvoja. Ovo poglavlje se sastoji iz dva dela: (a) određivanje stepena razvijenosti-kategorizacija i tipologija područja; i (b) definisanje podsticajnih mehanizama i mera u svih 14 razvojnih politika koje su najrelevantnije za kreiranje novog podsticajnog ambijenta na regionalnom nivou. Peti deo obuhvata ekonomsku regionalizaciju u funkciji pristupa fondovima Evropske unije. Šesti deo definiše Strategiju razvoja institucija. Ovaj deo predstavlja jedan od stubova Stategije. Prikazana je postojeća institucionalna osnova i stavljen je akcenat na nov institucionalni okvir regionalnog razvoja Republike Srbije. Sedmi deo definiše mere i aktivnosti, sa rokovima, zadacima i organima i organizacijama nadležnim za sprovođenje ove strategije koje su sadržane u Akcionom planu. Osmi deo je završni deo.

3.2. Strategija za smanjenje siromaštva

Sledeći razvojni dokument predstavlja Strategija za smanjenje siromaštva (SSS) u Srbiji, kao srednjeročni razvojni okvir usmeren na smanjenje ključnih oblika siromaštva. SSS je nacionalni dokument koji sadrži analizu uzroka, karakteristika i profila siromaštva u Srbiji, kao i glavne strateške smernice za društveni razvoj i smanjenje broja siromašnih u narednim godinama. Aktivnosti predviđene Strategijom za smanjenje siromaštva usmerene su ka privrednom razvoju i rastu, sprečavanju pojave novog

20

siromaštva usled restrukturiranja privrede i na brigu o tradicionalno siromašnim grupa- ma.

Konačnu verziju Strategije Vlada Srbije je usvojila na sednici 16. oktobra 2003. godine, a 17. februara 2005. Vlada je zadužila potpredsednika Vlade Srbije da je redovno informiše o procesu primene i koordinacije SSS u saradnji sa Timom za njenu implementaciju. Tim za implementaciju SSS je formiran u septembru 2004. godine pri kabinetu potpredsednika Vlade Srbije.

Vodeća uloga u pripremi Strategije za smanjenje siromaštva u Srbiji bila je poverena nekadašnjem Ministarstvu za socijalna pitanja čiji se mandat na projektu Strategije završio izradom finalnog dokumenta. Učesnici u procesu izrade ovog razvojnog dokumenta su i ostala resorna ministarstva, a konsultativni proces prilikom izrade Strategije uključio je i brojne druge državne institucije, ali i predstavnike nevladinog sektora, lokalnih samouprava, sindikata, preduzeća, međunarodnih razvojnih partnera i Skupštine Srbije, koji su bili angažovani kroz rad nadležnih savetodavnih odbora.

Strategija za smanjenje siromaštva usklađena je sa naporima Vlade Srbije u procesu približavanja Evropskoj uniji i realizaciji Milenijumskih ciljeva razvoja Ujedinjenih Nacija. Svetska Banka je Strategiju ocenila kao jedan od najuspešnijih dokumenata ove vrste i najnovija Strategija pomoći zemlji (Country Assistance Strategy) Svetske banke za 2005-2007. godinu u potpunosti se oslanja na ovaj razvojni dokument.

Strategija se sastoji od pet poglavlja. Prvo poglavlje prikazuje stanje i glavne uzroke siromaštva u Srbiji, kao i uticaj privrednog rasta na smanjenje siromaštva. Drugo poglavlje obuhvata makroekonomski okvir i faktore održivog privrednog rasta, fiskalna ograničenja za sprovođenje Strategije za smanjenje siromaštva i tranzicione procese ka tržišnoj privredi. Treći deo prikazuje strateške pravce smanjenja siromaštva u Srbiji kroz povećane mogućnosti zapošljavanja, efikasniju socijalnu zaštitu, bolji položaj penzionera i starih, zdravstvenu zaštitu i obrazovanje u funkciji smanjenja siromaštva i ekološke aspekte smanjenja siromaštva. Takođe, u ovom delu se analiziraju regionalni, ruralni i urbani aspekti smanjenja siromaštva, pri čemu se prikazuju: stanje i problemi, infrastrukturna neopremljenost, ciljevi i strateški pravci, podsticajni mehanizmi i moguće aktivnosti lokalnih zajednica. U četvrtom delu se vrši procena troškova prioritetnih aktivnosti Strategije. U petom delu se objašnjava implementacija i praćenje (monitoring) sprovođenja Strategije za smanjenje siromaštva.

3.3. Nacionalna Strategija održivog razvoja

Vlada Republike Srbije je 2008. godine iznela predlog još jednog razvojnog

dokumenta, a to je Nacionalna Strategija održivog razvoja. Strategija definiše održivi razvoj kao ciljno-orijentisan, dugoročan (kontinuiran), sveobuhvatan i sinergijski proces koji utiče na sve aspekte života (ekonomski, socijalni, ekološki i institucionalni) na svim nivoima. Pri tome, dugoročni koncept održivog razvoja podrazumeva stalni ekonomski rast, ali takav koji osim ekonomske efikasnosti i tehnološkog napretka, većeg učešća čistih tehnologija i inovativnosti celog društva i društveno odgovornog poslovanja, obezbeđuje smanjenje siromaštva, dugoročno bolje korišćenje resursa, unapređenje zdravstvenih uslova i kvaliteta života i smanjenje nivoa zagađenja na nivo koji mogu da izdrže činioce životne sredine, sprečavanje budućeg zagađenja i očuvanje biodiverziteta.

21

Cilj Nacionalne strategije održivog razvoja je da dovede do ravnoteže tri ključna faktora, odnosno tri stuba održivog razvoja, a to podrazumeva održivi ekonomski rast i privredni i tehnološki razvoj, održiv razvoj društva na bazi socijalne ravnoteže i žaštitu životne sredine uz racionalno raspolaganje prirodnim resursima, spajajući ih u jednu celinu, podržanu odgovarajućim institucionalnim okvirom.

S obzirom na procese evropskih integracija Republike Srbije, bitno je naglasiti da Nacionalna strategija održivog razvoja zasniva svoja rešenja u skladu sa Strategijom održivog razvoja Evropske unije, koja je usvojena 2001. godine i revidirana 2006. godine i Lisabonskom stategijom Evropske unije. Takođe, Strategija je usklađena sa Milenijumskim ciljevima razvoja Ujedinjenih nacija i Nacionalnim milenijumskim ciljevima razvoja u Republici Srbiji, koje je Vlada usvojila 2006. godine. Ovaj razvojni dokument u potpunosti je usklađen i sa principima i ciljevima usvojenim u drugim razvojnim dokumetntima Republike Srbije, kao što su: Nacionalna strategija Srbije za pristupanje Srbije i Crne Gore Evropskoj uniji, Strategija za smanjenje siromaštva, Nacionalna strategija privrednog razvoja Republike Srbije od 2006. do 2012. godine i Nacrt Nacionalnog programa zaštite životne sredine.

3.4. Akcioni plan regionalnog razvoja

Akcioni plan regionalnog razvoja formulisan od strane Vlade Repulike Srbije

prikazuje i analizira probleme u sledećim područjima: nova institucionalna rešenja, fiskalna politika, kreditna politika, državna pomoć, politika zapošljavanja, politika ekonomskih odnosa sa inostranstvom, investiciona politika, politika stranih ulaganja, politika konkurentnosti, industrijska politika, agrarna politika, politika razvoja preduzetništva, podsticanje razvoja privredne infrastrukture, socijalna politika, prostorno planiranje, politika zaštite životne sredine, uloga lokalne samouprave i monitoring. U navedenom akcionom planu su prikazani ciljevi, mere i aktivnosti po područjima kao i nadležne institucije i rokovi za sprovođenje mera.

Deo akcionog plana regionalnog razvoja koji se odnosi na Agrarnu politiku obuhvata cilj regulisanja funkcionisanja tržišta zemljištem i mogućnost njegovog zakupa, za čije ostvarenje je neophodno završiti katastar zemljišta i time razgraničiti vlasništvo nad poljoprivrednim i šumskim zemljištem i doneti strategiju, koja će se odnositi na pitanje razvoja zadrugarstva. Kao drugi cilj se postavlja poboljšanje kvaliteta hrane i zaštita zdravlja ljudi od bolesti koje potiču od hrane uz pomoć harmonizacije veterinarskih, fitosanitarnih i sanitarnih standardai usvajanja seta propisa o zdravlju bilja, veterinarstvu, sadnom materijalu, semenu, pesticidima i stočnoj hrani. Cilj podrške ruralnom razvoju podrazumeva usvajanje strategije koja će se odnositi na ruralni razvoj i donošenje regionalnih i lokalnih akcionih planova za ruralni razvoj. Neophodno je i formiranje adekvatnog institucionalnog okvira uz pomoć kojeg će se urediti oblast poljoprivrede.

3.5. Strategija za konkurentna i inovativna mala i srednja preduzeća od 2008. do 2013. godine

Strategija za konkurentna i inovativna mala i srednja preduzeća od 2008. do 2013.

godine usvojena je 30.10.2008. godine. Strategija bi trebalo da doprinese stvaranju

22

efikasnog okruženja za poslovanje sektora malih i srednjih preduzeća. Cilj ovog dokumenta je razvoj preduzetničke ekonomije zasnovane na znanju i inovativnosti, koju stvara snažan, konkurentan i izvozno orijentisan sektor MSP i pri tom značajno doprinosi povećanju životnog standarda u Srbiji. Strategija je u potpunosti usklađena sa Small business aktom, dokumentom koji je usvojila Evropska komisija u junu 2008. godine, a koji se bazira na pet stubova. Tih pet stubova obuhvataju promociju preduzetništva i osnivanje novih preduzeća kroz start-up kredite, unapređenje preduzetničkog obrazovanja, obezbeđivanje više izvora finansiranja za MSP, podsticanje konkurentnosti ovog sektora, kao i stvaranje boljeg pravnog, institucionalnog i poslovnog okruženja za MSP u Srbiji.

Uspešno sprovođenje Strategije trebalo bi da obezbedi stvaranje većeg broja novih preduzeća koja opstaju u prvim godinama poslovanja i brži ukupan rast i razvoj sektora MSP. Kreatori Strategije ističu da će njeno sprovođenje obezbediti povećanje izvoza i znatno poboljšati spoljnotrgovinski bilans, povećati zaposlenost i doprineti ravnomernijem regionalnom razvoju.

3.6. Srednjoročni plan regionalnog ekonomskog razvoja AP Vojvodine

Izvršno veće Autonomne pokrajine Vojvodine i Nemačko udruženje za tehničku saradnju GTZ, su se 19. jula 2002. dogovorili da pristupe izradi projekta "Srednjoročni plan regionalnog ekonomskog razvoja AP Vojvodine", koji će biti finansiran od strane GTZ-a, dok će Izvršno veće Autonomne pokrajine Vojvodine pružati logističku podršku. Program predstavlja prvi projekat ove vrste na Balkanu.

Izrada i realizacija projekta "Program privrednog razvoja AP Vojvodine" obuhvata osam faza. Prva i druga faza su obuhvaćene studijom "Analiza dosadašnjeg razvoja i SWOT analiza Autonomne pokrajine Vojvodine", koje su realizovane od strane velikog broja eksperata sa mnogobrojnih fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, Republičkog zavoda za razvoj Vlade Republike Srbije i RWI - Rhine-Westphalia Instituta za ekonomska istraživanja. Ova studija je rađena po metodologiji prihvaćenoj od strane Ekonomske komisije Evropske unije i po uzoru na njena dokumenta. Analiza prikazuje četiri celine, od kojih se prva odnosi na osnovne demografske karakteristike, zaposlenost i nezaposlenost. Druga prikazuje stanje privrede posle 2000. godine, osnovne privredne sektore, spoljnotrgovinske performanse, regionalni aspekt razvijenosti, analizu razvoja MSP i preduzetništva i privatizaciju. Treća celina se odnosi na infrastrukturu, dok je u četvrtoj celini urađena SWOT analiza.

Rezultat prve i druge faze je srednjoročni strateški dokument: "Program privrednog razvoja Autonomne pokrajine Vojvodine", plana kojem je glavni cilj podrška socio-ekonomskom razvoju pokrajine stimulacijom značajnih segmenata privrede kroz više integrisanih programa. Treća faza je rezultirala definisanjem Prioriteta i strategija , tako da razlikujemo tri prioriteta: Prioritet I – korišćenje internih potencijala Autonomne pokrajine Vojvodine; Prioritet II – poboljšanje okvira za ekonomski razvoj ; Prioritet III – poboljšanje kvaliteta i upotrebe ljudskih resursa. U okviru prioriteta, a na osnovu SWOT analize, definisane su sledeće Strategije:

23

Stategije Prioriteta I: korišćenje internih potencijala Autonomne pokrajine Vojvodine: - razvoj malih i srednjih preduzeća; - razvoj poljoprivrede / prehrambene industrije; - razvoj turizma. Strategije Prioriteta II: poboljšanje okvira za ekonomski razvoj: - komunikacione mreže; - poboljšanje snabdevanja energijom i vodom u regionu; - poboljšanje R&D u poslovanju; - poboljšanje okvira za privlačenje stranih investicija. Strategije Prioriteta III: poboljšanje kvaliteta i upotrebe ljudskih resursa: - profesionalna obuka, kursevi modernih tehnologija; - podrška socijalnim grupama sa hendikepom uključivanju na tržište radne snage.

Skupština Autonomne pokrajine Vojvodine je 18. decembra 2003. usvojila Ex-Post analizu (presek stanja razvoja Autonomne pokrajine Vojvodine), SWOT analizu (analizu jakih i slabih strana s jedne, i šansi i mogućnosti s druge strane), kao i definisane prioritete i strategije.

U okviru četvrte i pete faze, daljom razradom Programa, iz prioriteta i strategija definisano je 14 mera-operativnih programa i ciljeva

koje oni moraju ostvariti:

Mera I – Podrška transferu novih tehnologija - BNT, koja ima za ciljeve

stvaranje strateškog dokumenta o osnovnim pravcima tehnološkog razvoja AP Vojvodine, razvoj kapaciteta (eksperti, prostorije, oprema) za transfer i razvoj novih tehnologija, stvaranje pilot projekata za implementaciju novih tehnologija u MSP i javnim institucijama i finansijska podrška MSP-a i javnim institucijama u implementaciji novih tehnologija. Mera II – Fond za osnivanje poslovnih inkubatora – BBI. Ciljevi ove mere su

podrška razvojnom procesu MSP-a, izgradnjom i održavanjem poslovnih inkubatora u Novom Sadu, Subotici i Zrenjaninu, razvijanje preduzetničkog duha konkuretnijim poslovnim idejama i upoznavanje novih preduzetnika sa osnovnim znanjima putem treninga i konsultacija. Mera III – Šema poslovne standardizacije i sertifikacije – BSC. C

iljevi ove mere su unapređenje standardizacije i sertifikacije, obuka osoblja poslovne strukture Autonomne pokrajine Vojvodine, kako bi se osposobili za podršku internom procesu sertifikacije i ISO sertifikacija MSP-a u pokrajini sa izvoznim potencijalom. Mera IV – Fond za promociju izvoza poljoprivrednih proizvoda – APF, koji ima za ciljeve da

omogući izvoz u zemlje Evropske Unije uvođenjem HACCP menadžmenta kontrole sistema u industriji prerade hrane, zatim da omogući izvoz u zemlje Evropske Unije sertifikovanjem organskih linija proizvodnje i da ojača izvoznu konkurentnost diverzifikacijom poljoprivrednih proizvoda. Mera V – Komasacija poljoprivrednog zemljišta – ASC. Osnovni cilj ove mere je komasacija poljoprivrednog zemljišta, kreiranjem zemljišnih poseda koji će se efikasnije eksploatisati.

24

• Mera VI – Fond za podršku promociji izvoza – BPF,

čiji su osnovni ciljevi da podrži (potencijalne) izvoznike obezbeđivanjem učešća na stranim sajmovima širom Evrope, asistencijom u pripremi materijala za prezentaciju i obezbeđivanjem aktuelnih tržišnih informacija i da podrži turizam u AP Vojvodini, organizovanjem učešća na sajmovima predstavnicima Sekretarijata za privredu i njihovim gostima. Mera VII – E – Vojvodina,

gde su osnovni ciljevi definisanje politike i procesa standardizacije za uvođenje informacione i komunikacione tehnologije u pokrajinske i opštinske institucije u AP Vojvodini, postavljanje standarda za komunikacionu infrastrukturu, softversku arhitekturu i dokumentaciju u Skupštini i Izvršnom veću AP Vojvodine, izgradnja lokalne računarske i komunikacione mreže LAN za zgrade Skupštine i Izvršnog veća Autonomne pokrajine Vojvodine i izgradnja internet portal koji će obezbediti sve neophodne informacije i elektronske usluge za javnost. Mera VIII – Projekat energetske efikasnosti – EEP

. Osnovni ciljevi ove mere su: plansko korišćenje energije u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, korišćenje biomase za grejanje domaćinstva u ruralnim delovima pokrajine, korišćenje biomase u industrijske svrhe. Mera IX – Pilot projekat vodosnabdevanja – WSP, čiji su ciljevi: obezbediti vodu za sve potrebe (navodnjavanje, industrija, ribnjaci, turizam,...), zaštita vode i dinamična izgradnja kapaciteta u saglasnosti sa potrebama vodosnabdevanja.

Mera X – Fond za podršku investicija u AP Vojvodini- VIP

(VIP agencija + SIF Fond za podršku investicione infrastrukture), čija će funkcija biti u privlačenju investicija u Autonomnu pokrajinu Vojvodinu, podrška osnivanju kompanija i izgradnja infrastrukture neophodne za novonastanjene kompanije. Mera XI – Projekat razvoja nautičkog turizma – NTD

sa ciljem podržavanja razvoja nautičkog turizma duž obale Dunava, finansijskom pomoći investitorima koji rade u ovom sektoru. Mera XII – Integrisana kvalifikaciona šema – IQS

. Osnovni ciljevi ove mere su: povećanje nivoa znanja nezaposlenih i budućih nezaposlenih lica kako bi se istim olakšalo ponovno zapošljavanje, podrška u cilju transfera znanja za lica koja planiraju osnivanje novih preduzeća i podrška postojećim preduzećima koja, obrazujući svoj menadžment, teže većoj konkurentnosti. Mera XIII – Šema subvencionisanja troškova rada – LCS

bi pružala podršku i doprinela porastu zaposlenosti pripadnika izolovanih društvenih kategorija u Autonomnoj pokrajini Vojvodini, uticala na povećanje njihovih mogućnosti za izgradnju samostalnog života (da ne zavise od socijalne pomoći), podizala svesti o situaciji ovih ciljnih grupa i uticala na povećanje prihvatljivosti pripadnika ove ciljne grupe od strane preduzetnika u Autonomnoj pokrajini Vojvodini. Mera XIV – Centar za strateška ekonomska istraživanja – Vojvodina-CESS. Osnovni ciljevi ove mere su: observacija i analiza statističkih vremenskih serija u Autonomnoj pokrajini Vojvodini i poređenje sa Republikom Srbijom kao celinom i inostranim regionima na sličnim nivoima razvijenosti, priprema dokumenata za Izvršno veće Autonomne pokrajine Vojvodine na specijalne teme, empirijsko istraživanje u oblasti pokrajinskog socio - ekonomskog razvoja i podizanje nivoa obaveštenosti o međunarodnim tržišnim trendovima i novim tehnologijama.

25

Skupština Autonomne pokrajine Vojvodine je 29. jula 2004. godine donela Odluku o utvrđivanju liste programa za realizaciju prioriteta iz Programa privrednog razvoja AP Vojvodine, za period od 2004. do 2007. godine, sa orjentacionim budžetom za njihovu realizaciju koji iznosi 29.772.195 eura.1

1. JAKOPIN E. i TONTIĆ S. (1999): Decentralizacija, deregulacija i diferencijacija regionalnog razvoja Srbije, u zborniku: Regionalni razvoj i demografski tokovi balkanskih zemalja, Ekonomski fakultet, Niš.

Najveća izdvajanja iz planiranog budžeta se odnose na aktivnosti za privlačenje

investicija i pružanje podrške osnivanju kompanija obuhvaćene merom X i na meru XII koja podrazumeva integrisanu kvalifikacionu šemu.

4. ZAKLJUČAK

Ruralna ekonomija treba da predstavlja integralnu, teritorijalno zaokruženu, seosku privredu koju čini skup brojnih medjusobno povezanih delatnosti. Nove potrebe za život, nove navike, novi pogledi na svet i društveni život sve više prisiljavaju stanovnike ruralnih područja na nove oblike života i rada. Oni su u situaciji da postepeno traže ekonomska, pa i politička sredstva za svoju borbu, a u tome je nezaobilazna uloga države. Danas se beleži potpuno autonomni proces ruralnog razvoja. Međutim, on se može oceniti kao neprimeren, relativno stihijski - bez reda, koji ukoliko se ne bude svesno koordinirao, predstavlja ograničenje za brži i kvalitetniji ukupni razvoj.

Na osnovu navedenih strategija i njihovih ciljeva, nameću se sledeći prioriteti za akciju: izgradnja celovitog sistema decentralizacije Republike Srbije, obezbediti partnerstvo – odgovarajuću klimu medju potencijalnim učesnicima na svim nivoima decentralizacije, postepeno – u koracima ili fazama decentralizivati Republiku Srbiju, obezbediti dobru koordinaciju – uskladjenost u procesu decentralizacije svih učesnika i eksterno zatražiti pomoć (tehničku i finansijsku) za potrebe sprovodjenja samog procesa, formulisati programsko usmerenje – obezbediti uskladjenost aktivnosti na decentralizaciji i politike u vezi sa strategijom socio-ekonomskog razvoja, paralelno nastaviti sa politikom podsticanja ravnomernog regionalnog i ruralnog razvoja kroz finansiranje projekata u privredno manje i/ili nedovoljno razvijenim područjima, i svakako, razvijati postepeno sistem sufinansiranja – participacije različitih nivoa – regiona u programiranju i finansiranju projekata socio-ekonomskog razvoja.

5. LITERATURA

2. JANKOVIĆ D. (2005): Perspektive ruralnog razvoja u Srbiji, zbornik „Multifunkcionalna poljoprivreda i ruralni razvoj“, Institut za ekonomiku poljoprivrede, Beograd.

3. Kolektiv autora (2006): Održivi razvoj u SCG: Institucionalno prilagodjavanje rešenjima i praksi u EU, monografija, Ekonomski fakultet, Beograd.

1 Izvor: http://www.vojvodina-cess.org/html/ap5.php

26

4. Kolektiv autora (2008): Nova generacija dokumenata održivog razvoja i pouke za Srbiju, monografija, Ekonomski fakultet, Beograd.

5. NJEGOVAN, Z., BOŠKOVIĆ, O. (2008): Izgradnja koncepta održivog ruralnog razvoja u Republici Srbiji i smanjenje siromaštva, Ekonomski fakultet, Beograd.

6. PEJANOVIĆ, R., NJEGOVAN, Z., TICA, N. (2007): Tranzicija – ruralni razvoj i agrarna politika; Poljoprivredni fakultet, Novi Sad i Ekonomski institut, Beograd.

7. PEJANOVIĆ, R. (2007): Izazovi i rizici strategije razvoja poljoprivrede, Poljoprivrednik, “Dnevnik“, Novi Sad, br. 2360/2007, str. 7.

8. PEJANOVIĆ, R. (2007): Strategija ruralnog razvoja, Poljoprivrednik, „Dnevnik“, Novi Sad, br. 2361/2007, str. 7.

9. PEJANOVIĆ, R., KRAJINOVIĆ, M. (2007): Nužnost nove strategije razvoja poljoprivrede, međunarodni naučni skup, Tematski zbornik, „Multifunkcionalna poljoprivreda i ruralni razvoj“, Institut za ekonomiku poljoprivrede, Beograd, 2007, str. 1052-1064. ISBN 978-86-82121-48-0.

10. PEJANOVIĆ, R., NJEGOVAN, Z. (2008): Aktuelni problemi poljoprivrede i sela Republike Srbije, Industrija, Ekonomski institut, br.1, str. 87-99.

11. Vlada republike Srbije i UNDP (2006): Strategija održivog razvoja Srbije, Beograd. 12. Vlada Srbije (2005): Strategija regionalnog razvoja republike Srbije za period od 2007. do

2012., Beograd. 13. ZAKIĆ, Z. (2007): Strateški ciljevi ruralne ekonomije u Srbiji i problemi usaglašavanja sa

EU, Beograd. 14. ZAKIĆ, Z., NJEGOVAN, Z. (1995): Osnova za izgradnju strategije, politike i upravljanja

ruralnim razvojem, zbornik, Savez inženjera i tehničara Jugoslavije, Žabljak.

SOCIO-ECONOMIC REGULATORY RULES AS A FRAMEWORK OF RURAL DEVELOPMENT IN AP VOJVODINA

PEJANOVIĆ, R., NJEGOVAN, Z., ANDRIĆ NATAŠA

Summary

In present moment AP Vojvodina is in the transition proces which demandes new development proces to sustain balanced and efficient progres in all socio-economic parts.

There is a need to bild a complex and total aproach whith integral rural development as a central segment. This implies a need for creating an adequate socio-economic policy as a support to this concept.

In this paper the authors represent actual development documents of socio-economic regulatory rules and their goals, as a framework of rural development of the Republic of Serbia and AP Vojvodina.

Key words: rural development, strategy, goals, legislative in agriculture, regulatory

rules, harmonisation, AP Vojvodina.

27

UDK: 174:330.342 Originalni naučni rad Original scientific paper

POSLOVNA ETIKA KAO FAKTOR PRIVREDNOG RAZVOJA DRUŠTVA U TRANZICIJI

VUČKOVIĆ, Ž.1

Razgradnja sistema moralnih i duhovnih vrednosti jedna je od najtežih, a rekli bismo i najmanje izučavanih posledica višegodišnje društvene i ekonomske krize u našoj zemlji. Stoga je obnova moralne svesti i samosvesti na svim nivoima društvenog organizovanja i delovanja i posebno obnova odgovornosti kao suštinske etičke kategorije u upravljanju i rukovođenju, pokazatelj i mera spremnosti za prevazilaženje krize i uključivanje u evropske i svetske integracione procese. Otuda proističe i važnost izučavanja poslovne etike ne samo na univerzitetima i u školama, već i u permanentnom obrazovanju naših menadžera. Uverenje o važnosti etičkog obrazovanja i vaspitavanja temeljimo na jednoj od pouka starogrčkog poimanja moralnosti koje je kolevka moderne zapadnoevropske kulture i civilizacije: moralnost se može i mora vežbati i učiti, i

Rezime

Poslovna etika predstavlja polje dodira, ili još češće, polje sudara različitih perspektiva i interesa: logike profita nasuprot logici društvene odgovornosti, logike neograničenog ekonomskog rasta nasuprot logici pravednog i održivog razvoja, logike partikularnih interesa nasuprot interesa zajednice. Svrha poslovne etike jeste da uspostavi produktivan dijalog suprotstavljenih interesa, kroz razvoj moralnog integriteta i odgovornosti kako pojedinaca, tako i korporacija, na dobrobit sveta biznisa i društva u celini. Pоslоvnа еtikа nastoji dа оbnоvi i оsnаži sеnzibilitеt zа suštinskа vrеdnоsnа pitаnjа društvеnоg i humаnоg smislа sаvrеmеnоg biznisа, kао mоgući оdgоvоr nа otvorene pаrаdоksе rаzvоја. Izlаzаk iz lаvirintа rаstućih krizа mоguć је sаmо аkо sе kао putоkаz uzmе kulturа kоrpоrаtivnоg dеlоvаnjа оsmišljеnа nа principu оdgоvоrnоsti i nа vrеdnоstimа kаkvе su pоvеrеnjе, pоštеnjе, prаvičnоst i pоštоvаnjе ljudskоg dоstојаnstvа. U ovom tekstu autor definiše osnovne koncepte i kategorije savremene poslovne etike i analizira dva suprotstavljena primera iz poslovne prakse, a zatim ukazuje na uzroke i posledice zapostavljanja vrednosne i moralne problematike u zemljama u razvoju, uz uverenje da je tranzicija etike preduslov celokupne tranzicije privrede i društva.

Ključne reči: Poslovna etika; Društvena odgovornost; Tranzicija; Sistem vrednosti

UVOD

1 Prof. dr Željko Vučković, Pedagoški fakultet, Sombor

28

naročito dobrim primerom pokazati, a pomenuta mogućnost proizilazi iz suštinskog identiteta znanja i vrline. U ovom tekstu definisaćemo osnovne koncepte i kategorije savremene poslovne etike i analizirati dva primera iz poslovne prakse, a zatim ćemo ukazati na uzroke i posledice zapostavljanja vrednosne i moralne problematike u zemljama u razvoju, uz uverenje da je tranzicija etike preduslov celokupne tranzicije privrede i društva.

1. ČOVEK KAO BIĆE SMISLA I VREDNOSTI

Jednu od suštinskih karakteristika ljudske vrste čini sposobnost čoveka da prevaziđe svoje biološke okvire i ograničenja i da svoj život i život zajednice gradi i stalno razvija u svetu smisla i vrednosti. U proizvodno-tehničkoj praksi čovek oblikuje prirodu, to jest objekte izvan sebe. Specifičnost vrednosne i moralne prakse je u tome što njome čovek gradi i oblikuje sopstvenu prirodu kroz aktivan odnos prema drugim ljudima, kao i prema samom sebi. Vrednosti su deo procesa osmišljavanja čovekovog življenja, a nastaju u toku samospoznavanja i samoostvarivanja ličnosti.

Pojam vrednosti može se razumeti i odrediti kao pozitivno ili negativno značenje nekog objekta, pojave ili procesa, povezano sa željama, interesima ili mišljenjima ljudi. To znači da svet vrednosti nije svet objektivnih datosti, već svet koji čovek stalno stvara i osmišljava, pa se zato za vrednosti ne kaže da postoje, nego da važe. (Perović, 2001)

Vrednosti predstavljaju koncepcije, kriterijume i verovanja o poželjnim ciljevima ljudske egzistencije, načinima ponašanja i društvenim odnosima ljudi, koji se stvaraju i menjaju tokom društveno-istorijske prakse. Vrednosti su shvatanja o lično i društveno poželjnim načinima ponašanja, oblicima aktivnosti i konačnim stanjima društva ili pojedinca. Vrednosti predstavljaju odgovore na pitanja koja počinju sa ''zašto?''

Kao ljudska bića, mi smo suštinski određeni onim šta vrednujemo i načinom na koji to činimo. Kroz naše vrednosti i životne stavove osvetljavamo svoju egzistenciju, prepoznajemo i otkrivamo sebe. Razlikujemo se od drugih živih bića po tome što smo svesni onoga što jesmo i što možemo težiti nečemu višem. Čovek je biće smisla i vrednosti.

Sistem vrednosti možemo definisati kao određen skup vrednosti koje su organizovane na kontinuumu od relativne važnosti i koje međusobno tvore određen tip iskustvenih, logičkih i emocionalnih veza i odnosa.

Filozofi i naučnici učinili su mnogo napora da klasifikuju vrednosti i odrede njihovu hijerarhiju. Doista, izgleda prilično uverljivo da su vrednosti u životima pojedinaca i društvenih grupa poređane kao na nekoj lestvici: nešto ljudi cene više, nešto manje, a nešto često sasvim zanemaruju. Naročito u vremenima krize istorija prisiljava ljude na izbor i odluku između različitih vrednosti. Kao ilustraciju pokušaja da se ustanove hijerarhija vrednosti navešćemo četiri teorije.

Po nemačkom filozofu Maksu Šeleru, postoji sledeća apriorna hijerarhija vrednosti: 1. religiozne vrednosti (sveto) 2. duhovne vrednosti (istinito, lepo, pravično) 3. vitalne vrednosti (plemenito, zdravo, snažno) 4. hedonističke vrednosti (prijatno, neprijatno).

29

Prema Šeleru, hedonističke vrednosti podređene su vitalnim, vitalne duhovnim, dok su sve tri zajedno posvećene vrhovnoj vrednosti svetog.

Poznati psiholozi Olport, Vernon i Lindzi standardizovali su svoju skalu vrednosti koje su organizovane u jednom piramidalnom modelu:

1. religijske vrednosti (jedinstvo) 2. estetske vrednosti (harmonija) 3. političke vrednosti (moć) 4. teorijske vrednosti (istina) 5. društvene vrednosti (ljubav prema drugima) 6. ekonomske vrednosti (korisnost). Erih From ustanovio je sledeću klasifikaciju osnovnih potreba i vrednosti koje

proističu iz specifičnosti ljudske egzistencije: 1. pripadnost 2. prevazilaženje (kreativnost) 3. ukorenjenost (bratstvo) 4. osećanje identiteta (individualnost) 5. potreba za okvirom orijentacije (razum). Jednu od najpoznatijih klasifikacija vrednosti i potreba sačinio je Abraham Maslov.

U njegovoj piramidi nalaze se fiziološke potrebe, zatim potreba za sigurnošću, potrebe za pripadanjem i ljubavlju, potreba za uvažavanjem. Na vrhu piramide nalazi se vrednost samoostvarivanja ličnosti. Čovek mora da bude ono što može da bude. Muzičar mora da se bavi muzikom, pesnik da piše, slikar da slika, naučnik da se bavi istraživanjem. Svaki čovek mora da bude veran svojoj sopstvenoj prirodi i svom najdubljem kreativnom potencijalu. Upravo ovu potrebu i vrednost Maslov naziva samoostvarenjem. Samo u kreativnom aktu čovek se istinski uzdiže izvan pasivnosti i slučajnosti svoje egzistencije u oblast svrsishodnosti i slobode. (Maslov, 1982)

Poseban oblik vrednоsti čine moralne vrednоsti koje se pre svega tiču pojedinačnog čoveka u njegovom životnom delanju. Moralne vrednosti konkretizuju se kroz sistem moralnih normi i ideala, pojmove dobra i zla, ispravnog i neispravnog ponašanja. Kroz praktikovanje i sleđenje svojih moralnih vrednosti u različitim životnim situacijama čovek se susreće sa drugim ljudima sličnih ili ponekad sasvim različitih moralnih uverenja i ponašanja. Zajedničke moralne vrednosti nastaju u stalnom procesu komunikacije kroz uzajamno preispitivanje i usaglašavanje pojedinačnih moralnih vrednosti, bez nametanja i prisile, uz poštovanje slobode izbora i odluke pojedinca i društvenih grupa.

2. PREDMET POSLOVNE ETIKE

Poslovna etika proučava primenu moralnih normi i vrednosti na aktivnosti i ciljeve preduzeća i organizacija. To nije poseban moralni standard, već kritička studija o tome kako poslovni kontekst postavlja svoje specifične probleme pred moralnu ličnost kao element svakodnevnog života i rada. (Dramond; Bein, 2001)

Poslovna etika bavi se moralnim pitanjima na širokom polju biznisa. Kao oblast posebne ili primenjene etike, ona izučava moralne standarde i njihovu primenu u

30

sistemima i organizacijama kroz koje moderna društva proizvode i distribuiraju dobra i usluge, kao i moralne stavove i ponašanja ljudi koji rade u tim organizacijama.

Poslovna etika predstavlja polje dveju različitih perspektiva: moralne ili etičke i poslovne ili ekonomske perspektive. S jedne strane, moralna perspektiva za svoje polazište uzima moralne vrednosti kakve su istina, pravda, poverenje, poštenje, solidarnost. S druge strane, poslovna perspektiva temelji se na ekonomskim vrednostima i kategorijama kakve su profit, efikasnost, konkurentnost, uspešnost.

Moglo bi se reći da je predmet poslovne etike upravo presek koji se dobija ukrštanjem moralnih i ekonomskih aspekata poslovanja. Međutim, odmah se nameće pitanje da li je takva disciplina uopšte moguća i kome je ona uopšte potrebna. Zar se zapravo ne radi o dva potpuno razdvojena sveta koji počivaju na potpuno različitim i suprostavljenim principima? Nije li zato sam koncept poslovne etike svojevrsni oksimoron (samoprotivrečan pojam), nešto kao ''okrugli kvadrat'' ili ''drveno gvožđe''?

Jedna poznata engleska poslovica kaže: Business of business is business. Posao biznisa, odnosno njegov osnovni smisao, jeste da zaradi novac, a koga zanimaju moralne ili kakve druge slične vrednosti, neka se time bavi u svojoj porodici ili, još bolje, u kakvoj crkvi!

Doista, zarađivanje novca nije uvek u bliskoj vezi sa ličnim osećajem za moralnost. Mnogi menadžeri su često s nevericom ili čak podsmehom govorili o neophodnosti uspostavljanja jasnih moralnih kodeksa u poslovnom svetu.

Međutim, od kraja šezdesetih godina 20. veka ovaj uobičajeni nekritički stav o odnosu biznisa i morala ozbiljno je osporen zbog važnih praktičnih i teorijskih razloga. Suštinska društvena i vrednosna pitanja biznisa pokrenuta su kao reakcija na probleme zagađenja životne sredine, toksičnog i nuklearnog otpada, nekontrolisane moći vojno-industrijskog kompleksa. Novi studentski i drugi društveni pokreti snažno su ukazali na probleme otuđenja, moralne i društvene neodgovornosti, korupcije, diskriminacije, kao simbola ozbiljne i globalne krize vrednosti. Uz sve to, rastao je i pokret za zaštitu prava potrošača. Svet biznisa s pravom se našao na udaru kritike zbog nedostatka društvene odgovornosti i različitih oblika ugrožavanja društva i pojedinca. Mediji su bacili dodatno svetlo na značaj pomenutih problema. (Di Džordž, 2003)

Mnoge kompanije započele su uvođenje etičkih programa i usvajanja korporacijskih etičkih kodeksa. Ubrzano je rastao broj seminara i tečajeva iz ove oblasti, objavljeni su značajni priručnici i udžbenici, a predmet Poslovna etika ustanovljen je kao obavezan deo kurikuluma na gotovo svim poslovnim školama u razvijenom svetu.

Pokret za poslovnu etiku osnažio je novi koncept korporativne društvene odgovornosti. Biznis je aktivnost u okviru koje se ljudska bića povezuju radi razmene dobara i usluga na uzajamnu korist. Biznis nije cilj po sebi, već sredstvo za postizanje boljeg života za sebe i bližnje. Uspešan biznis jeste samo moralno odgovoran biznis, poslovanje koje vodi računa o vrednostima kakve su ljudska sloboda i dostojanstvo. Ne postoji dobar način da se uradi loša stvar, biznis koji hoće dugoročan uspeh mora uvažiti temeljne moralne i ljudske vrednosti.

Naravno, kako i u svakidašnjem životu tako i u svetu biznisa važi stav da i najbolji ljudi imaju moralne probleme i dileme: pohlepa, laži o kvalitetu robe i usluga, kršenje obećanja o rokovima, ponižavanje kolega i klijenata, favorizovanje, diskriminacija, dodvoravanje, korupcija, napredovanje na račun drugih, sukob interesa… Svako od nas susreo se sa nekom od ovih dilema i mogao bi spisak lako proširiti.

31

3. POSLOVNA ETIKA I DRUŠTVENA ODGOVORNOST POSLOVANJA

Prema čuvenim rečima Kita Dejvisa, postoji čelični zakon odgovornosti koji kaže da svi oni koji ne koriste moć na društveno dogovoran način imaju velike izglede da tu moć tokom vremena izgube. Ovaj stav u dobroj meri važi i za svet biznisa. Organizacije moraju shvatiti da je u njihovom najboljem interesu da rade na socijalno odgovoran način i da poslovanje usklade sa moralnim i društvenim vrednostima. (Goodpaster, 1983)

Kao dobar uvod u ovu temu navešćemo jedan slučaj iz poslovne prakse američke farmaceutske kompanije MERK, u etičkoj literaturi poznat kao Slučaj leka za rečno slepilo:

Rečno slepilo naziv je jedne užasne bolesti koja napada blizu 20 miliona siromašnih ljudi nastanjenih u selima na obalama reka u tropskim regionima Afrike i Latinske Amerike. Izazivač bolesti je sićušni parazit koji se prenosi sa čoveka na čoveka ujedom crne muve koja se razmnožava u tropskim rekama. Paraziti žive ispod kože obolelih ljudi, odakle se kreću po celom telu, izazivajući tako nesnosan svrab da oboleli ponekad izvršavaju samoubistva. Parazit često napada oči obolelih, izazivajući potpuno slepilo.

Godine 1979. dr Vilijem Kembel, naučni istraživač zaposlen u američkoj farmaceutskoj kompaniji MERK, otkrio je da jedan lek koji se primenjuje na životinje, Invermectin, uspešno uništava izazivače rečnog slepila. Kembelov istraživački tim odmah je uputio molbu menadžmentu kompanije MERK da odobre rad na proizvodnji humane verzije leka.

Merkovo rukovodstvo zaključilo je da bi proizvodnja leka i kliničko testiranje koštalo bar 100 miliona dolara. Bilo je sasvim jasno da se prodajom leka u Africi i Latinskoj Americi uloženi novac nikada neće vratiti. Postojala je i opasnost da humana verzija leka neće dati uspeh u lečenju, pa su troškovi negativnog publiciteta procenjeni na još 300 miliona dolara godišnje.

Merkovi menadžeri nisu znali šta da odluče. Većina je bila protiv da se upušta u projekat sa toliko neizvesnim finansijskim efektom. Međutim, lider menadžerskog tima kompanije MERK, dr Roj Vagelos, odlučio je da preuzme odgovornost i doneo odluku da se pristupi razvoju humane verzije leka.

Posle punih sedam godina istraživačkog rada i kliničkih testiranja, Merkovi farmaceutski stručnjaci uspešno se proizveli novi lek. Samo jedna čarobna pilula u potpunosti je zaustavljala bolest rečnog slepila. Na žalost, ostvarile su se sumnje Merkovih menadžera: nije bilo nikog ko bi mogao da kupi tako skup lek.

Kompanija se zvanično obratila za pomoć Svetskoj zdravstvenoj organizaciji, vladi SAD, kao i vladama svih zemalja potencijalno ugroženih rečnim slepilom. Međutim, niko nije dao finansijsku podršku.

Tada je kompanija MERK donela odluku da će novi lek besplatno podeliti svim obolelima u svetu. Formiran je komitet za realizaciju ovog posla sa zadatkom da obezbedi distribuciju leka i da spreči njegovo pojavljivanje na crnom tržištu lekova. Tokom 1996. godine lek je besplatno podeljen milionima ljudi, a jedna užasna bolest zauvek je pobeđena.

32

Kada su dr Roja Vagelosa novinari upitali kako se kompanija MERK odlučila da izdvoji preko 100 miliona dolara za razvoj i proizvodnju leka koji ne može doneti nikakav profit, on je odgovorio da je jedini mogući etički izbor bio da se pristupi poslu koji spašava milione ljudskih života, bez obzira na finansijske troškove. Dodao je da očekuje da će se zemlje koje su dobile pomoć jednoga dana setiti da im je MERK pomogao i da će zato njegova kompanija u budućnosti na njihovim tržištima imati stratešku prednost. Svoje uverenje temeljio je na iskustvu svoje kompanije sa posleratnim Japanom. Kada je opustošeni Japan posle svih katastrofa u Drugom svetskom ratu napala tuberkuloza, MERK je besplatno pomogao slanjem velikih količina Streptomicina. Zato je i danas MERK vodeća farmaceutska kompanija na japanskom tržištu.

Ovaj primer pokazuje da biznis i moral ne moraju uvek biti suprostavljeni. Upravo suprotno, visokomoralno ponašanje kompanije može osnažiti njen ugled i čak postati komparativna prednost u sticanju profita i u pozicioniranju na tržištu.

4. KOME JE BIZNIS ODGOVORAN ?

Rasprava o moralnoj odgovornosti organizacija prema društvu ima bogatu i zanimljivu tradiciju.

Još 1899. godine slavni industrijalac Endrju Karnegi objavio je knjigu Jevanđelje bogatstva u kojoj je iznet klasični stav o socijalnoj odgovornosti korporacija koji se temelji na dva principa: principu dobročinstva i principu starateljstva. Prema principu dobročinstva bogatiji i srećniji članovi društva treba da pomognu onima sa manje bogatstva i sreće, kroz institucije kakve su crkve, domovi za siromašne i pokret uzajamne pomoći. Dosledan svojim uverenjima, Karnegi je poklanjao milione dolara u dobrotvorne svrhe.

Prema principu starateljstva, dužnost preduzetnika jeste da kroz uvećavanje sopstvenog bogatstva, kroz mudro ulaganje sredstava, umnoži zajedničko društveno bogatstvo.

Na potpuno drugačijem polazištu o socijalnoj odgovornosti biznisa, nobelovac Milton Fridman zasnovao je svoje viđenje da je primarna odgovornost biznisa da maksimizira profite. Prema Fridmanu, postoji jedna i samo jedna socijalna odgovornost poslovanja: da u otvorenoj i slobodnoj konkurenciji koristi sva sredstva i svu energiju biznisa sa ciljem da uveća profit akcionarima i zaposlenima. On insistira na stavu da menadžeri koji izdvajaju korporacijska sredstva za neke društvene potrebe (ili zablude) nepošteno oporezuju sopstvene akcionare, zaposlene, i u krajnjoj liniji i potrošače. Po Fridmanu preduzeća treba da efikasno proizvode robu i usluge, a da rešavanje socijalnih i humanitarnih problema prepuste nadležnim državnim agencijama i ustanovama.

Za razliku od pomenuta dva pristupa, Karnegijevog i Fridmanovog, koji ipak predstavljaju dve krajnosti u kontinuumu ideja o socijalnoj odgovornosti biznisa, nama se najprihvatljivijom čini novi koncept nazvan ''sporazumna poslovna etika''. Ona poseduje tri suštinske karakteristike:

1. Kao primarni cilj biznisa vidi stvaranje vrednosti u njenim različitim oblicima, 2. Profit i druge socijalne zasluge vidi više kao rezultat drugih ciljeva nego kao

najvažniji ili jedini cilj,

33

3. Problemima poslovanja i upravljanje pristupa više kao obliku međuljudske komunikacije.

Sporazumna etika uvažava produktivnost i rentabilnost, ali i suštinske vrednosti individualizacije i autonomnosti svih ličnosti u organizaciji. Organizaciju ne čini samo objektivna stvarnost strukture, sistema i strategija, već i subjektivna stvarnost koju kreiraju ljudi sa svojim mišljenjima, emocijama i vrednostima. Sporazumna etika povezuje motive zasnovane na profitu sa vrednostima koje doprinose stvaranju poverenja, saradnje i solidarnosti među ljudima. (Dramond; Bein, 2001)

5. KONCEPT KORPORATIVNE DRUŠTVENE ODGOVORNOSTI

Primer farmaceutske kompanije MERK sa pokazuje da je moguće uskladiti privatni interes biznisa i opšti interes društva. Zato je neophodno aktivno raditi na izgradnji kulture i svesti menadžmenta o neophodnosti jačanja korporativne društvene odgovornosti savremenog poslovanja. U tom okviru korporativna društvena odgovornost može se definisati kao angažovanje biznisa u ostvarivanju održivog ekonomskog razvoja, kroz rad sa zaposlenima, lokalnom i širom zajednicom u cilju poboljšanja kvaliteta života i uspostavljanju visokih standarda humaniteta jer je to istovremeno dobro i za biznis i za razvoj i za zajednicu. (Velasques, 1992)

Korporativna društvena odgovornost podrazumeva one aktivnosti organizacije koje utiču na društvo u kojem organizacije postoje i deluju. Baš kao što ne možemo izbeći pitanje moralne odgovornosti u svakodnevnim, uobičajenim životnim dešavanjima, ne možemo izbeći ni postavljanje etičkih pitanja i dilema u savremenom poslovanju. U svetu biznisa možemo ustanoviti pet različitih nivoa ili kategorija u okviru kojih se mogu postaviti i razrešiti moralni problemi. Tih pet nivoa su globalni, društveni, nivo svih interesnih grupa (stejkholdera), nivo unutrašnje politike firme i nivo lične odgovornosti:

NIVO 4 UNUTRAŠNJA POLITIKA FIRME

NIVO 3

SVI STEJKHOLDERI

NIVO 2 DRUŠTVO

NIVO 1

GLOBALNI POREDAK

Na globalnom nivou postavljamo etička pitanja o moralnim dilemama globalnog svetskog poretka. Tako se, na primer, možemo pitati koliko je opravdano nametanje interesa svetskih moćnih političkih i finansijskih institucija, ili koliko je moralno

NIVO 5 POJEDINAC

34

opravdano da se produbljuje jaz u društvenom bogatstvu i moći između razvijenih i nerazvijenih delova sveta.

Na društvenom nivou bavimo se moralnom analizom osnovnih institucija u jednom društvu. Tako jedna kompanija može da se pita da li da uđe u poslovni odnos sa kompanijom u drugoj zemlji u kojoj vlada rasna ili polna diskriminacija, ili u kojoj se koristi dečji rad da bi se smanjili proizvodni troškovi. Takođe, možemo sa moralnog aspekta analizirati pravednost društveno-ekonomskih formacija kakve su socijalizam ili kapitalizam. Kakvu ulogu treba da imaju vlade u regulisanju tržišta? Da li je moralno dopušteno tolerisati ogromne nejednakosti u zaradama između radnika i rukovodilaca? Imaju li kompanije obavezu da pomažu razvoj lokalne zajednice? To su karakteristična pitanja na ovom nivou etičke analize.

Treća kategorija etičkih pitanja odnosi se na sve interesne grupe na koje poslovanje jedne organizacije utiče. Radi se o svim stejkholderima - dobavljačima, potrošačima, akcionarima i ostalim. Na ovom nivou etičke analize postavljaju se pitanja kako da se organizacija ophodi prema različitim spoljašnjim grupama na koje ima uticaja svojim delovanjem i svojim odlukama, kao i kako stejkholderi treba da se ophode prema kompanijama. Primer etičke dileme na ovom nivou jeste pitanje da li kompanija ima obavezu da obavesti potrošače o potencijalnim opasnostima od svojih prizvoda (na primer proizvođači duvana ili alkohola)?

Četvrti nivo etičke analize bavi se pitanjima takozvane ''unutrašnje'' politike organizacije, odnosno situacijama u kojima se razmatra priroda odnosa između kompanije i njenih zaposlenih. Kao primere možemo navesti moralne dileme oko prava i obaveza radnika, odnosa menadžera prema podređenim, otpuštanja sa posla, stimulacije, motivacije, liderstva i slično.

Najzad, na nivou pojedinaca bavimo se problemom kako ljudi unutar jedne organizacije treba da se ponašaju jedni prema drugima. Da li treba da budemo iskreni jedni prema drugima, bez obzira na posledice? Možemo li svoje kolege tretirati kao sredstvo za postizanje sopstvenih ciljeva i sopstvenog uspeha na poslu? Kakve su naše moralne obaveze, kao radnika koji ispunjavaju određene radne uloge i funkcije, ali i kao ljudskih bića, prema šefovima, kolegama i najzad prema samima sebi? Očigledno je da su ovo životni problemi iz svakodnevnice bilo koje organizacije i da i najbolji ljudi imaju slične etičke dileme. To je i razumljivo kada se zna da se u moralnom ponašanju čovek ne može uvek zaklanjati i pravdati politikom i interesima firme, već da u konačnoj instanci odgovornost za svoje postupke mora samostalno poneti kao izraz vlastite slobode i vlastitog ljudskog dostojanstva.

6. TRANZICIJA ETIKE KAO PREDUSLOV TRANZICIJE DRUŠTVA

Nеdаvnо је јеdnоm еkspеrtu Svеtskе bаnkе pоstаvljеnо pitаnjе pо čеmu sе suštinski rаzlikuјu sаvrеmеnа rаzviјеnа i nеrаzviјеnа društvа. Pо njеgоvоm mišljеnju, rаzlikа niје u stаrоsti zеmljе i trаdiciјi, niti u prirоdnim bоgаtstvimа, niti u rаsi i kulturi, pа čаk ni u prоcеntu аkаdеmski оbrаzоvаnih grаđаnа. Ključnа rаzlikа је u sistеmu stаvоvа i vrеdnоsti kојi sе stiču i prеnоsе оbrаzоvаnjе m, kulturоm i društvеnim оdnоsimа. Оvi stаvоvi i vrеdnоsti ispоljаvајu sе krоz оdnоs prеmа rаdu, оdgоvоrnоsti, tаčnоsti, pоštоvаnju zаkоnа i prаvilа mоdеrnоg civilnоg društvа. O tome najbolje govori primer

35

poznate Šećerne afere koja je imala značajne ekonomske, političke i moralne posledice po našu zemlju:

Krајеm аprilа 2003. gоdinе Еvrоpskа uniја uvеlа је zаbrаnu nа pоvlаšćеni izvоz šеćеrа iz Srbiје i Crnе Gоrе. Zаbrаnа је prvо vаžilа tri mеsеcа, dа bi јоš dvа putа bilа prоdužеnа, i tо pо pоlа gоdinе. Pо sistеmu prеfеrеnciјаlа, kојi је Еvrоpа uvеlа kао pоmоć nаšој zеmlji, Еvrоpskа uniја plаćаlа је nаšim izvоznicimа 630 dоlаrа pо tоni šеćеrа, iаkо је tаdаšnjа cеnа nа svеtskim bеrzаmа bilа 300 dоlаrа.

Mеđutim, krајеm 2002. gоdinе оrgаnimа Еvrоpskе uniје pоstаlо је јаsnо dа stvаri sа nаšim izvоzоm nisu čistе, iz јеdnоstаvnоg rаzlоgа štо smо u tој gоdini prоizvеli оkо 200.000 tоnа šеćеrа, а skоrо istо tоlikо izvеzli u Еvrоpu. Pоstаvilо sе pitаnjе štа su nаši grаđаni јеli i kо žеli dа prеvаri Еvrоpu i njеnе pоrеskе оbvеznikе?

Suštinа prеvаrе bilа је u tоmе dа su nаšе firmе izvеzlе u Еvrоpu gоtоvо sаv dоmаći šеćеr, а umеstо njеgа zа nаs uvеzlе јеftiniјi kubаnski šеćеr sа svеtskih bеrzi. Pоrеd tоgа, prоcеnjuје sе dа је tоkоm 2002. gоdinе izvеzеnо 70.000 tоnа šеćеr а kојеg su nаšе firmе uvеzlе а zаtim prеpаkоvаlе i prоdаlе Еvrоpi pо dvоstrukо vеćој cеni. Niје tеškо izrаčunаti dа је nеkо zаrаdiо оgrоmаn nоvаc, nа štеtu еvrоpskih pоrеskih оbvеznikа, аli јоš višе nа štеtu dоmаćе privrеdе i cеlоkupnоg uglеdа nаšе zеmljе.

Sudskа istrаgа niје dаlа znаčајniје rеzultаtе. Nеki оd аktеrа аfеrе ukаzivаli su dа rееkspоrt šеćеrа niје zаkоnоm zаbrаnjеn. Mеđutim, оčiglеdnо је dа је tо suprоtnо duhu prеfеrеnciјаlа i dа su nеki u nаšој zеmlji pоkušаli dа nаsаmаrе оnе kојi su žеlеli d а nаm pоmоgnu. Јаsnо је kаkvu smо pоruku pоslаli Еvrоpi i dа ćе аfеrа imаti nе sаmо еtičku dimеnziјu, vеć i izаzvаti dirеktnu i indirеktnu еkоnоmsku štеtu u iznоsu kојi sе mеri stоtinаmа miliоnа dоlаrа.

Mоžеmо zаključiti dа је uspоstаvljаnjе nоvih еtičkih оkvirа, оdnоsnо trаnziciја еtikе, оsnоvni prеduslоv cеlоkupnе trаnziciје nаšеg društvа. Nаvеdеni primеr "šеćеrnе аfеrе" nајbоljе pоkаzuје kоlikо ćе prеprеkа i оtpоrа prоmеnаmа јоš mоrаti dа sе sаvlаdа nа putu kа еvrоpskim i svеtskim intеgrаciјаmа. Јеdnо је ipаk sigurnо: pоslоvni i vrеdnоsni sistеm hајdučiје i nеоdgоvоrnоsti nеćе nаs оdvеsti u Еvrоpu.

Istinе rаdi, trеbа rеći dа krizа pоslоvnоg mоrаlа pоgаđа i rаzviјеni svеt. Nа vrhuncu tеhnоlоškоg nаprеtkа, čоvеčаnstvо је, kао nikаdа dо sаdа, zаbrinutо dа bi njеgоvе nаučnе i tеhnоlоškе snаgе mоglе dа ugrоzе prirоdu, pа i sаmu ljudsku vrstu. Dеhumаnizаciја, dеpеrsоnаlizаciја, nеpоstојаnjе istinskе mеđuljudskе kоmunikаciје, histеričnа trkа zа mаtеriјаlnim vrеdnоstimа, zаgаđеnjе prirоdе i duhа, svе vеći јаz izmеđu bоgаtih i sirоmаšnih, nеminоvnо su uticаli i nа sistеm vrеdnоsti i nа nоrmе pоslоvnоg mоrаlа. Tаkоđе, trаdiciоnаlnе kаtеgоriје kаkvе su stаlnо zаnimаnjе ili prоfеsiја zаmеnjuјu sе fluktuirајućоm zаpоslеnоšću, u kојој vеliki brој ljudi nеmа trајnо rаdnо mеstо, vеć rаdi nа pоvrеmеnim pоslоvimа ili prојеktimа, čеstо nе izlаzеći iz svоg stаnа. Оvаkvа dinаmičnоst, pоtpоmоgnutа sаvrеmеnim kоmunikаciоnim tеhnоlоgiјаmа, stvаrа оsеćај slоbоdе, аli istоvrеmеnо оtеžаvа fоrmirаnjе trајnih vrеdnоsti kаkvе su pоslоvnа trаdiciја, оdаnоst firmi i sličnо.

Poslovna etika predstavlja polje dodira, ili još češće, polje sudara različitih perspektiva i interesa: logike profita nasuprot logici društvene odgovornosti, logike neograničenog ekonomskog rasta nasuprot logici pravednog i održivog razvoja, logike partikularnih interesa nasuprot interesa zajednice. Svrha poslovne etike jeste da uspostavi produktivan dijalog suprotstavljenih interesa, kroz razvoj moralnog

36

senzibiliteta, integriteta i odgovornosti kako pojedinaca, tako i korporacija, na dobrobit sveta biznisa i društva u celini.

Pоslоvnа еtikа prеdstаvljа pоkušај dа sе оbnоvi i оsnаži sеnzibilitеt zа suštinskа vrеdnоsnа pitаnjа društvеnоg i humаnоg smislа sаvrеmеnоg biznisа, kао mоgući оdgоvоr nа pоmеnutе pаrаdоksе rаzvоја. Izlаzаk iz lаvirintа rаstućih krizа mоguć је sаmо аkо sе kао putоkаz uzmе kulturа kоrpоrаtivnоg dеlоvаnjа оsmišljеnа nа principu оdgоvоrnоsti i nа vrеdnоstimа kаkvе su pоvеrеnjе, pоštеnjе, prаvičnоst i pоštоvаnjе ljudskоg dоstојаnstvа.

Višе nеgо ikаdа rаniје, svеtu је nеоphоdаn еtički zаsnоvаn mеnаdžmеnt kојi prеpоznаје i usklаđuје krаtkоrоčnе i dugоrоčnе intеrеsе biznisа, оdnоsnо pаrtikulаrnе i оpštе intеrеsе svih grupа nа kоје pоslоvаnjе utičе – vlаsnikа, zаpоslеnih, kupаcа, pаrtnеrа, аkciоnаrа i cеlоkupnоg оkružеnjа.

U еtičkој tеоriјi i u mоrаlnој prаksi mоgućе је zаstupаti dvа оsnоvnа stаvа: dеоntоlоški princip bеzuslоvnоg pоštоvаnjа dužnоsti i mоrаlnоg intеgritеtа, i utilitаristički princip kоrisnоsti, kојi isprаvnоst nаših pоstupаkа prоcеnjuје prе mа prаgmаtičnim pоslеdicаmа kоје оni dоnоsе. Sа dеоntоlоškоg stаnоvištа, оčiglеdnо је dа i zа svеt biznisа mоrајu vаžiti isti mоrаlni zаhtеvi kао i zа svе drugе sfеrе ljudskоg živоtа, јеr sе еtоs živоtа i еtоs rаdа tеmеljе nа zајеdničkim vrеdnоstimа.

Mеđutim, čаk i оni kојi biznisu pristupајu sаmо sа аspеktа kоrisnоsti i prоfitаbilnоsti mоgu dоći dо sličnоg zаključkа о nеоphоdnоsti еtičkоg pоslоvаnjа . Brојna еmpiriјskа istrаživаnjа pоkаzuјu dа је mоrаlni intеgritеt sаvrеmеnih оrgаnizаciја, izrаžеn krоz tаkоzvаni "indеks оpštеg mоrаlа", u dirеktnој kоrеlаciјi sа tržišnim uspеhоm i prоfitаbilnоšću. Kоrpоrаtivnа društvеnа оdgоvоrnоst dаklе niје sаmо stvаr аltruizmа, vеć i kоmparativna prеdnоst оnih firmi kоје sе оprеdеlе dа svој kоmеrciјаlni uspеh pоstižu nа nаčin dа pоštuјu еtičkе vrеdnоsti, ljudе, zајеdnicu i prirоdnu оkоlinu. U tоmе је smisао moralnog оprеdеljеnjа kоје је izrеkао vlаsnik slаvnе јаpаnskе kоmpаniје Mаcušitа: Prе nеgо štо prоizvеdеmо rоbu, mоrаmо prоizvеsti Čоvеkа.

LITERATURA 1. BALJ, B. (2005). Uvod u poslovnu etiku. Zrenjanin: IP Beograd. 2. BEAUCHAMP, T. ; BOWIE, N. (1997). Ethical Theory and Business. Englewood Cliffts:

Prentice - Hall. 3. BLANČARD, K. ; Pil, N. V. (1990). Moć etičkog poslovanja. Zagreb: Horvat elektronika. 4. BOJANOVIĆ, R. (1998). Psihologija međuljudskih odnosa. Beograd: Centar za

primenjenu psihologiju. 5. CARMICHAEL, S. ; DRUMOND, J. (1989). Good Business: A Guide to Corporate

Responsibility and Business Ethics. London: Century Business Books. 6. DI DŽORDŽ, R. (2003). Poslovna etika. Beograd: "Filip Višnjić". 7. DONALDSON, T.; GINI, A. R. (1990). Case Studies in Business Ethics. Englewood

Cliffts: Prentice-Hall. 8. DRAMOND, DŽ.; BEIN, B. (2001). Poslovna etika (zbornik). Beograd: CLIO. 9. DRUCKER, P. (1981). What is Business Ethics? The Public interest, 64: 18. 10. FREEMAN, E.; GILBERT, D. (1988). Corporate Strategy and the Search for Ethics.

Englewood: Prentice-Hall. 11. FRITZSCHE, D. J. (1997). Business Ethics. New York: Mc Graw-Hill.

37

12. FUKUYAMA, F. (1995). Trust: The Social Virtues and Creation of Prosperity. New York: Free Press.

13. GOODPASTER, K. (1983). The Concept of Corporate Responsibility. Journal of Business Ethics, 2: 7-16.

14. KOVI, S. (1994). Sedam navika uspešnih ljudi: obnova etike karaktera. Beograd: Grmeč. 15. LUKIĆ, R. (1995). Sociologija morala. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna sredstva,

BIGZ. 16. MASLOV, A. (1982). Motivacija i ličnost. Beograd: Nolit. 17. MOORE, B. (1998). Moral Aspects of Economic Growth. Ithaca: Cornel University Press. 18. PEROVIĆ, M. (2001). Etika. Novi Sad: Grafomedija. 19. PRŽULJ, Ž. (2000). Kultura i preduzetništvo. Beograd: Zadužbina Andrejević. 20. RAKAS, S. (2005). Uvod u poslovnu etiku. Beograd: Megatrend.. 21. STEIDLMEIR, P. (1992). People and Profits: The Ethics of Capitalism. Englewood:

Prentice-Hall. 22. STOJANOVIĆ, S. (1991). Savremena meta-etika. Beograd: Zavod za udžbenike i nastavna

sredstva. 23. STONER, DŽ.; FRIMAN, E.; GILBERT, D. (2002). Menadžment. Beograd: Želnid. 24. SUBOTIĆ, D.; LAZIĆ, J. (2000). Business ethics. Beograd: Fakultet scenskih i

primenjenih umetnosti. 25. VELASQUES, M. G. (1992). Business Ethics: Concepts and Cases. Englewood: Prentice-

Hall. 26. VEBER, M. (1975). Protestantska etika i duh kapitalizma. Beograd: Prosveta. 27. VUČKOVIĆ, Ž. (2006). Biznis i moral:osnovi poslovne etike. Novi Sad: CEKOM. BUSINESS ETHICS AS A FACTOR OF ECONOMIC DEVELOPMENT

IN TRANSITION COUNTRIES

VUČKOVIĆ, Ž.

Summary

Business ethics represents an area of contact, or more often, an area of collision of different perspectives and interests: profit logic versus social responsibility logic, unstoppable economic growth logic versus fair and sustainable development logic, and particular interests versus community interests. Business ethics intent to create a productive dialogue between opposed interests through moral integrity development and personal, as well as corporate responsibility, to the benefit of business world and society in general. Business ethics aims to restore and strengthen the sensibility for core values of social and humane characteristics of contemporary business, as a possible answer to the evident development paradoxes. In order to escape the labyrinth of growing crises, the corporate culture based on the responsibility principle and values like trust, honesty, equity and respect for human dignity should be considered as guidance. In this text the author defines basic concepts and categories of contemporary business ethics and analyses two counterexamples from business practice. He, also, depicts the causes and consequences of value and moral issues negligence in developing countries, concluding that ethics transition is a prerequisite of economic and social transition in general.

Key words: Business ethics; Social responsibility; Transition; Value system

38

UDK: 711.16:626.11 Originalni naučni rad Original scientific paper

PRISTUP PLANIRANJU RAZVOJA REGIONALNIH HIDROSISTEMA

POTKONJAK, SVETLANA1, BAJČETIĆ, R.2, ŠKORIĆ, M.

1 Prof. dr Svetlana Potkonjak,prof. dr Mićo Škorić, Poljoprivredni fakultet,Novi Sad 2 Ratko Bajčetić,dipl.inž.,JVP «VodeVojvodine»,Novi Sad

1

Rezime

Planiranje razvoja regionalnih hidrosistema predstavlja aktuelni problem u praksi a i u naučno-istraživačkom radu. Tehnička i tehnološka rešenja za pojedine namene RHS su značajno napredovala, kriterijumi planiranja su sve strožiji a uvode se i novi parametri za ocenu efekata (sociološki,zaštita okoline,ekonomski). U ovom radu nakon razmatranja dostignuća i pristupa u ovoj oblasti, predložen je algoritam pomoću kojeg se može uspešnije planirati razvoj RHS. Isti je verifikovan na konkretnom RHS. Ključne reči : planiranje, pristup, algoritam, regionalni hidrosistem

UVOD

Poslednjih godina u Srbiji a posebno u Vojvodini započeto je sistemsko planiranje i projektovanje regionalnih hidrosistema. Uglavnom je korišćen klasičan pristup u većini slučajeva inženjerski sa malo ekonomskih parametara za odlučivanje. U međuvremenu došlo je do ubrzanog razvoja teorije regionalnog planiranja i metoda operacionih istraživanja, tj. instrumentarija koji mogu uspešno da poboljšaju kvalitet izrade regionalnog plana. U tom cilju iskorišćen je ovaj napredak te je razvijen postupak koji je primenjen na konkretnom regionalnom hidrosisteu u Vojvodini. Obzirom da se planovi RHS rade u više varijanti to je u daljem postupku potrebno izabrati odgovarajući metod rangiranja na osnovu kojeg se može predložiti optimalna varijanta.

PRINCIPI REGIONALNOG PLANIRANJA HIDROSISTEMA

Svaki regionalni ili vodni plan sadrži bazne principe planiranja koji su

karakteristični za određene regione ili slivna područja. Brojna literatura o principima regionalnog planiranja sadrži različit broj prisutnih principa ali se svi oni generalno mogu grupisati u četiri najopštija :

39

a) Prostorna efikasnost korišćenja i uprave nad resursima, infrastrukturom i zemljištem.

b) Očuvanje životne sredine i promocija otvorenog prostora c) Ekonomski razvoj i fiskalna odgovornost d) Socijalna jednakost i kvalitet života. Prostorna efikasnost u korišćenju i upravljanju u sebi sadrži niz principa vezanih za

obnovljive i neobnovljive resurse i njihovo korišćenje uz uslov održivosti razvoja. Raznovrsnost i balansiranost različitih svrha korišćenja zemljišta jedan je od preduslova za uspešnost i dugorčnost jednog plana. Saobraćajna mreža mora biti efikasna, dobro dimenzionisana i sa što većim učešćem vodnog saobraćaja. Mora obezbediti laku dostupnost u svaki deo regiona.

Očuvanje životne sredine i promocija otvorenog prostora u sebi sadrži principe vezane za očuvanje kvaliteta vode, zemljišta i vazduha kao i principe jasne diferenciranosti urbanih zona od otvorenog prostora i principe promocije ,, zelene” politike. Usko je vezana za ostale tri grupe principa. Otvoreni prostor predstavlja teritoriju u kojoj su ljudske aktivnosti ispoljene isključivo u pravcu stvaranja ili konzervacije prirodnog pejzaža, bez stambenih, poslovnih, i drugih objekata, koji bi taj pejzaž remetili. U prvom redu se misli na parkove i prostore uz korita vodotoka u urbanim zonama, koji obiluju visokom vegetacijom.

Ekonomski razvoj i fiskalna odgovornost je uslovljena, kao i prethodne, održivošću razvoja, uz korišćenje savremenih tehnologija i umanjenje utroška energije. U zemljama zapadne Evrope često se koristi izraz knowledge vs power, koji dobro oslikava predviđeni način za ostvarenje ekonomskog razvoja. Ekonomski razvoj nekog regiona se ne sme zasnivati na moći istog nego na korišćenju nauke i ,,zdravih” tehnoloških inovacija koje mogu ubrzati razvoj u privrednim oblastima gde je korišćena prljava tehnologija, a na uštrb životne sredine.

Principi socijalne jednakosti potenciraju značajnost socijalnih programa kao preduslova za viši životni kvalitet. Socijalna nejednakost u jednom regionu dovodi do neravnomernog razvoja društvene zajednice, što implicira pojavu konfliktnih situacija, na primer između stambenih zona i komunalnih službi.

Jedan od najcelovitijih prikaza principa planiranja vodnih resursa dao je Miklós N. (1995). Osnovni zadatak metodološke pripreme je uspostavljanje i određivanje baznih principa. U ovaj proces su u Mađarskoj uključeni VITUK i ATIVIZIG ali i druge institucije i eksperti koji dobro poznaju ovu tematiku. Na osnovu njihovog iskustva, određeni su sledeći bazni principi:

a) Plan upravljanja vodnim resursima mora odražavati sve aspekte upotrebe vodnih resursa, svih koji su uključeni u poslove vezane za potrošnju i korišćenje voda. Zahtevi treba da poteknu ,,odole”, uz učešće svih zainteresovanih strana. Kontradiktornosti među zaiteresovanima moraju biti eleminisane kompromisom, odnosno, alternativnim rešenjima. Cilj svakako ne sme biti napredak interesa samo glavnih upravljača vodnim resursima, nego napredak svih zainteresovanih i uključenih strana.

b) Glavni cilj nikako ne sme biti zasebno bavljenje samo određenim glavnim problemima (kao što su transport vode ili zaštita od poplava), nego izrada integrisane konturne celine svih problema vodnih resursa jednog regiona, koji

40

moraju biti rešavani na sveobuhvatan način uz uključivanje verovatnoća određenih hidroloških pojava kao i prognoze budućih zahteva korisnika.

c) Pored čisto tehničkih izveštaja, neophodni su i netehnički izveštaji, jer su neopterećeni brojevima, bave se i najsitnijim detaljima budućeg plana, a svrha im je međusobno upoređivanje. Racionalni, jasni i lako razumljivi planovi treba da vode uspehu u konsultacijama. Stoga ,,kosultacioni planovi” i ,,finalni planovi” moraju svaki put biti skicirani u razdvojenim postupcima. Obe forme moraju iznova biti kosultovane sa organima upravljanja vodnim resursima i bazirane na temeljnim odrednicama budućeg (u skoroj budućnosti) vodnog akta (zakona, ukaza, propisa, plana itd.)

d) Osim integralnog pristupa, regionalni vodni plan mora podržavati smernice održivog razvoja, stoga je saradnja sa organima Ministarstva zaduženih za pitanja životne sredine i pitanja regionalnog razvoja neophodna. Ovom saradnjom se sva pitanja vezana za planove i programe zahvatanje voda, kriterijuma za odeđivanje stanja kvaliteta vode, sanitarne i otpadne vode, sigurno upravljanje i rukovanje stavljaju u kontekst održivog razvoja, odnosno očuvanje vodnih resursa i sprečavanje šteta koje mogu biti nanete resursu.

Primenom prethodno izloženih principa buduća slika korišćenja vodnih resursa će biti potpuno definisana sa jasno uočenim ciljevima, a regionalni planovi vodnih resursa će pomagati ekonomskom uzdizanju, kako regiona, tako i cele države.

METODI PLANIRANJA REGIONALNIH HIDROSISTEMA

Postoji veliki broj metoda koje se, uopšte koriste u planiranju, ali se sve, generalno mogu grupisati u šest osnovnih . To su:

a) Planiranje bazirano na zahtevima

b) Benefit-Cost planiranje

c) Višekriterijumsko planiranje

d) Planiranje u konfliktnim situacijama

e) Tržišno orijentisano planiranje

f) “Nasumično” planiranje

Planiranje bazirano na zahtevima je poznato i pod nazivom “projektuj i obezbedi” , mora ispuniti specifične funkcije ili zahteve, uz uslov da se postiže najveći stepen sigurnosti, ili najniža cena za odobrena sredstva. Osnovna karakteristika ovog pristupa je vidljiva iz samog naziva pristupa, a to su precizirani zahtevi korisnika, koji moraju biti ispunjeni u traženoj meri ili više od toga. Uglavnom se koristi kada se planiranje sprovodi uz zahteve koji su od velikog značaja, a da pri tome cena ne predstavlja značajan kriterijum. Ovaj pristup se veoma retko koristi pri izradi regionalnih planova.

Benefit - Cost pristup se zasniva na odnosu novčane dobiti, koja će se ostvariti tokom implementacije i "života" plana i ukupne cene sprovođenja plana. Korišćenje ovog pristupa, pri većem broju alternativnih rešenja koja zadovoljavaju postavljene

41

kriterijume, jasno daje prednost alternativi sa najvećim odnosom Benefit - Cost. Pristup se često koristi u procesu regionalnog planiranja, kada nema bitnih nesuglasica ili konflikata među zainteresovanim stranama.

Višekriterijumsko planiranje se zasniva na međusobnom poređenju mogućih, identifikovanih alternativnih rešenja, a prema većem broju maksimiziranih ili minimiziranih kriterijuma različite prirode. Pristup se u praksi ograničava na upoznavanje donosilaca odluka sa merodavnim trendovima koji učestvuju u odlučivanju ili na pomoć pri identifikaciji alternativa ”koje obećavaju”, a zadovoljavaju široko polje izabranih kriterijuma.

Planiranje u konfliktnim situacijama se zasniva na postizanju rešenja sa kojim se saglase sve strane, a često na štetu racionalnosti ili, na primer ekonomičnosti. Najčešće korišćeni modeli ovog pristupa su prilagodljivo upravljanje i modeliranje zajedničkog gledišta, eksperimentalno modeliranje i planiranje sliva. Prvi model se zasniva na fazi akcije u dogovorenom pravcu plana, fazi reakcije sistema na zadatu akciju i fazi dogovaranja novog modela plana. Eksperimentalno modeliranje se bazira na seriji eksperimenata na planovima i procesima sa ciljem projekcije njihove delotvornosti na realan sistem. Treći, model planiranja sliva, je karakterističan za planiranje vodnih resursa, a zahteva izuzetnu fleksibilnost zainteresovanih strana i detaljno razmatranje kvalitativnih i kvantitativnih osobina samih resursa.

Tržišno orijentisano planiranje se zasniva na strateškoj analizi ugovora, postignutih među zainteresovanim stranama i zahteva potpuno poznavanje tržišta i tržišnih odnosa. Iako je tržite samo po sebi veoma efikasno, planiranje prema ovom pristupu može biti veoma ograničeno.

„Nasumično“ planiranje polazi od stanovišta da je efikasnije praviti periodične napretke u pravcu koji je na duže vreme poželjan, nego korenito menjati trenutno stanje i time izazvati nerazumevanje i nesnalaženje zainteresovanih strana, kao i njihove međusobne konflikte i nesporazume i tako izazvati razvojni vakuum. Prednost ovog pristupa ogleda se u razvijanju osetljivosti shvatanja problema i mogućnosti da se uoče sve bitne posledice preduzetog koraka. Izrada regionalnog plana, započeta drugim pristupom neretko završava "nasumičnim" planiranjem, upravo zbog pomenutih prednosti.

PLANIRANJE ODRŽIVOG RAZVOJA NA PRIMERU RHS «NOVA CRNJA-ŽITIŠTE»

Planiranje razvoja konkretnog regionalnog hidrosistema podrazumeva

interdisciplinarni pristup nekoliko naučnih disciplina i to : pravo, ekonomika, inže- njerstvo, ekologija i političke nauke. U tom smislu za potreba izrade plana razvoja RHS «Nova Crnja-Žitište» razvijen je algoritam koji uključuje sve važnije aspekte planiranja (šema 1).

U I fazi planiranja najpre se postavljaju i definišu ciljevi planiranja tj. ciljevi izgradnje ovog RHS a to su u ovom slučaju : * efikasna evakuacija spoljnih velikih voda, * stvaranje uslova za efikasno i što jeftinije odvođenje unutrašnjih voda sa branjenog područja, *obezbedjenje uslova za plovidbu na Plovnom Begeju, * obezbeđenje potrebnih uslova za navodnjavanje u vegetacionom periodu i * stvaranje uslova za

42

prihvatanje otpadnih voda naselja i industrije. Pored ovoga svaki od ovih ciljeva je definisan i konkretnim numeričkim podacima (najpre fizičkim a potom i finansijskim).

Metodologija koja je korišćena za planiranje razvoja ovog RHS bazirana je na pristupu baziranom na zahtevima iako je bilo moguće da se koristi metod B/C planiranja ili višekriterijumsko planiranje.

Područje planiranja određeno je preko nekoliko parametara : položaj, veličina, reljef, hidrografske, klimatske , hidrogeološke i pedološke odlike dotičnog područja. Granice planiranja ovog RHS date su na sl. 1.

Potrebe korisnika ovog RHS date su preko namena za koje će isti služiti a to su : * odbrana od poplava (merodavna je teritorija RHS koja je ugrožena spoljašnjim 10-godišnjim velikim vodama kao i predloženi objekti za odbranu-nasipi); * odvodnjavanje (postojeći lokalni sistemi kao i novi koje treba graditi), * navodnjavanje (struktura setve,deficit vlage u vegetacionom periodu na različitim vrstama zemljišta); otpadne vode (industrijski objekti i naselja čije će otpadne vode prihvatati ovaj RHS ); *snabdevanje vodom ribnjaka ( površine koje se mogu osposobiti za ribnjičarsku proizvodnj); * plovidba ( postojeći kanali i vodotoci kao i potrebe za novim objektima).

Varijante tehničkih rešenja poželjno je dati za svaku od navedenih namena RHS. Napredak nauke i tehnologije omogućio je da se navedene potrebe korisnika mogu rešavati na različite načine, različitm objektima i sa različitom cenom koštanja.

Ekonomski aspekti plana razmatrani su korišćenjem SWOT analize i Benefit-Cost analize.

Sl. 1 : Područje koje pokriva RHS

SWOT analiza u ovom slučaju je korišćena za međusobno poređenje zadovoljavajućeg i zabrinjavajućeg stanja unutrašnjeg dela sistema (prednosti i slabosti) sa uticajima iz njegove spoljašnjosti (mogućnosti i pretnje).

Osnovni postupak Benefit – Cost analize sastojao se iz četiri faze. U prvoj fazi se određuju projekti koji će uopšte biti razmatrani jer rešenje nekog (pogotovu

43

višenamenskog hidrosistema) problema može biti višeznačno, odnosno može postojati više alternativa nekog rešenja.

Druga faza podrazumeva određivanje i evidenciju efekata svake od predloženih alternativa nekog rešenja. Ovi efekti su u funkciji svih ulaznih i izlaznih parametra koji su od bitnog značaja za izgradnju i korišćenje nekog plana ili projekta.

Šema 1. Algoritam za izradu plana regionalnog sistema (RHS)

CILJEVI PLANIRANJA

METODOLOGIJA PLANIRANJA

PODRUČJE PLANIRANJA

POTREBE KORISNIKA RHS

VARIJANTE TEHNIČKIH

REŠENJA

EKONOMSKI ASPEKTI PLANA

PREDLOG VARIJANTE ZA REALIZACIJU

- evakuacija spoljnih voda - odvođenje unutrašnjih voda - obezbeđenje uslova za plovodbu - obezbeđenje uslova za navodnjavanje - prihvatanje otpadnih voda naselja i

industrije

- izbor odgovarajućeg metoda planiranja (planiranje baziran na zahtevima, B/C

planiranje, višekriterijumsko planiranje)

- položaj područja - veličina područja i reljef - hidrografske odlike područja - klimatske odlike područja - hidrogeološke odlike područja - pedološke odlike područja

- odbrana od pplava - odvodnjavanje - navodnjavanje - otpadne vode - snabdevanje vodom ribnjaka - plovidba

- VARIJANTA 1 - VARIJANTA 2

- SWOT ANALIZA - BENEFIT-COST ANALIZA

- tehnički parametri predloženih rešenja - ekonomski parametri predloženih

rešenja

44

Treća faza je određivanje/procenjivanje vrednosti i potrebnih sredstava. Ove

vrednosti se mogu podeliti na vrednosti pri izgradnji sistema i vrednosti pri eksploataciji sistema. U slučaju vodoprivredne delatnosti procenjena sredstva za izgradnju sistema su angažovani materijal, energija, usluge, radna snaga, finansijska sredstva i drugo, dok su ova sredstva u fazi korišćenja troškovi funkcionisanja, troškovi usluga i troškovi radne snage.

Četvrta faza je poređenje odnosa koristi (rezultata) i troškova (potrebnih sredstava). Izgradnja budućeg sistema zavisi od vrednosti poređenja i ako je rezultat negativan znači da su troškovi veći od koristi, pa se sistem neće graditi.

Predlog varijante za realizaciju je poslednja faza u kojoj se predlažu potencijalna tehnička rešenja sa osnovnim tehničkim parametrima ( npr. površina za odvodnjavanje, navodnjavanje, ribnjake -ha, hidromoduli, dužina kanala, dužina nasipa i dr.) kao i ekonomskim ( troškovi izgradnje, troškovi eksploatacije, ekonomski efekti koji se pritom postižu).

ZAKLJUČAK

Planiranje razvoja regionalnih hidrosistema zahteva interdisci-plinarni pristup iz više različitih naučnih oblasti: pravo, ekonomija, inženjerstvo, ekologija.političke nauke.

Pre nego što se pređe na planiranje konkretnog sistema potrebno je razraditi postupak u koji će biti uključeni i definisani svi relevantni parametri.

Potrebni tehnički parametri za istraživanje su na nivou idejnog projekta a potrebni ekonomski parametri su na nivou studije opravdanosti dotičnog hidrosistema.

Neophodno je je za pojedine namene hidrosistema predložiti više tehničkih rešenja na osnovu čega će postojati veća mogućnost izbora. Ekonomske aspekte potencijalnih rešenja upotpuniti parametrima dobijenih korišćenjem benefit-cost analize. Koristi i troškovi projekta kao i odnos koristi-troškovi mogu biti relevantni pokazatelji kod konačnog donošenja odluke o izboru optimalne varijante razvoja.

Predloženi postupak za planiranje razvoja upotpuniti izborom optimalne varijante i rangiranjem najboljih rešenja, koji se može izvršiti primenom nekoliko metoda koje se u ovom slučaju mogu koristiti (AHP, višekriterijumska optimizacija, ICCOR, Promethey i sl.)

LITERATURA 1. GOODMAN A.S: (1984) : Principles of Water Resources Planning, Prentice Hall. 2. LANINI S., at all (2004) : Socio-hydrosystem modelling for integrated water-resources

management. ELSEVIER Ltd. 3. MacLEOD M.,SMITH,ELTA (2003) : Economic Principles for Sound Water Planning.

Environmental Defense, Austin, Texas. 4. MAJOR D., SCHWARZ E. (1990) : Large Scale Regional Water Resources Planning.

Kluwer Publishers.

45

5. MIKLỏS N. (1995): The Program of Regional Planning in Water Management in Hungary ( Hungarian-Netherlands Workshop, 19-22 September),Gyula, Hungary.

6. MALANO H., ROBERTSON B., (2003): Strategic planning for irigation and drainage organisations. FAO, Rome

7. POTKONJAK SVETLANA: Ekonomski efekti investicija u izgradnju regionalnih hidrosistema. Agroekonomika, broj 23.,1994., str. 71-76.

8. POTKONJAK SVETLANA, SRDJEVIĆ B.: Planiranje, razvoj i upravljanje melioracionim sistemima primenom metoda operacionih istraživanja.

9. Deo monografije: Primena operacionih istraživanja u poljoprivredi. 10. PKB Centar za informisanje i izdavačku delatnost. Beograd, 1997.

THE APROACH OF DEVELOPMENT PLANNING OF REGIONAL

HYDROSYSTEMS

by POTKONJAK, SVETLANA, BAJČETIĆ, R., ŠKORIĆ, M.

Summary

Planning of regional hydrosystems (RHS) development represent actual problem in praxis and in scientifically- researching work. Technical and technological solutions for individual purposes of RHS are considerably advanced, the criterion for planning are full rigids and introduced new parameters for appraisal ( social, environmental, economical). In this paper, after consideration of achievement and approach in this field, are suggested the flowchart that can successfully plan the development of RHS. This flowchart is verified on realy RHS.

Key words : planning, approach, flowchart, regional hydosystem

46

UDK: 637.1:502/504 Originalni naučni rad Original scientific paper

ZNAČAJ PREDTRETMANA VODE, VAZDUHA I OTPADNIH VODA U MLEKARSKOJ INDUSTRIJI1

ANKA POPOVIĆ-VRANJEŠ,

2 KRAJINOVIĆ, M., 2 PEJANOVIĆ, R.,2 NATAŠA ANDRIĆ

U poslovanju dvadeset i prvog veka, u delu proizvodnje prehrambenih proizvoda najvažniji zahtev je – bezbednost po zdravlje potrošača. U Regulativi 852 (EC) «voda za piće« označava vodu koja ispunjava minimalne zahteve definisane Direktivom Saveta 98/83/EC (dopunjena Regulativom (EC) broj 1882/2003).Voda za piće mora da zadovolji higijenske standarde koji podrazumevaju organoleptička svojstva, fizička, hemijska i biološka. Analizom opasnosti lako se može konstatovati da voda a i vazduh kao fluidi mogu biti mehanički, biološki i hemijaki zagađeni i kao takvi predstavljaju opasnost za mleko i mlečne proizvode sa aspekta njihove bezbednosti. U našoj praksi, nažalost opasnost od ovih fluida u nekim pogonima se ne rešava na adekvatan način, pa postoji verovatnoća da se to više ili manje odražava na bezbednost proizvoda, što se može negativno odraziti na zdravlje potrošača. Stoga je cilj ovog rada da na primeru tehničko-tehnoloških rešenja pripreme vode i vazduha u Somboled d.o.o. ukaže na praktične mogućnosti obezbeđenja potrebnog kvaliteta vode za piće i vazduha. Na bazi

2

Rezime

U radu su prikazana tehničko-tehnološka rešanja za predtretmane vode za piće i vazduha u industriji mleka i mlečnih proizvoda. Voda za piće je jedan od osnovnih fluida u primarnoj i sekundarnoj proizvodnji mleka koja ima važan uticaj na bezbednost gotovih proizvoda. Na bazi postojećeg kvaliteta otpadne vode pokazana je neophodnost ugradnje adekvatnog uređaja za predtretman vode. Otpadne vode moraju biti u granicama vrednosti koncentracija zagađujućih supstanci koje nakon ispuštanja neće promeniti kvalitet prirodne vode. Ključne reči : voda ,vazduh, zdravstvena bezbednost,otpadna voda.

UVOD

1 Rad je deo istraživanja u okviru projekta pod brojem 20100, „Organizovanje proizvodnje mleka i proizvoda od mleka na principima organske proizvodnje i održivog razvoja“. 2 Prof. dr Anka Popović-Vranješ, Prof. dr Milan Krajinović, Prof. dr Radovan Pejanović, dipl.ing. Nataša Andrić, saradnik u nastavi, Poljoprivredni fakultet, Trg Dositeja Obradovića 8, Novi Sad, [email protected]

47

ispitivanja otpadne vode postavljeni su zahtevi potrebnog stepena prečišćavanja i ugradnje uređeja za predtretman otpadne vode.

MATERIJAL I METOD RADA

U industrijskom pogonu za preradu mleka u Somboledu d.o.o. iz Sombora su u cilju proizvodnje visokokvalitetnih i bezbednih po zdravlje potrošača proizvoda, ugrađeni uređaji za pretretman vode za piće, jer voda u tom području nije odgovarala potrebnom kvalitetu. U radu je prikazan uređaj i data su potrebna objašnjejna koja pokazuju način predtretmana vode za piće.U svim prostorijama gde tehnološki proces zahteva čisti vazduh ugrađeni su potrebni filteri čiji princip rada, pozicija i nivo prečišćavanja su opisani u radu.

Mesto uzimanja uzorka: prepumpna stanica otpadnih voda (u kanalizaciju). Metod uzimanja uzorka: vremensko-proporcionalno kompozitni-8-mo časovni uzorak. Interval između uzoraka: 60 minuta. Način merenja protoka: Laserski merač (Endress-Hauser). Analize otpadne vode su vršene u ovlašćenoj akreditovanoj laboratoriji.

REZULTATI ISTRAŽIVANJA

Predtretman vode za piće

Primenjeni postupak obrade vode za piće zavisi od vrste zagađenja vode, količine vode koju je potrebno obraditi, kao i savremenih dostignuća primene određenog postupka. Za snabdevanje pogona tehnološkom vodom Somboled koristi vodu iz sopstvenih bunara (Smb1 – 143 m, kapaciteta 7 l/s i Smb2 – 141 m, kapaciteta 8 l/s). Voda se posle tretmana lageruje u vodotoranj kapaciteta 350 m3, i visine oko 35m čime je obezbeđen dovoljan pritisak do najudaljenijeg mesta potrošnje. Na osnovu analiza i praćenja rada postojećeg postrojenja (za filtriranje i hlorisanje) utvrđeno je da sastav, temperatura i ostale značajne karakteristike vode iz bunara odstupaju u okviru prirodnih promena a karakteriše ih povišen sadržaj gvožđa, mangana, arsena, triholometana, natrijuma, ortofosfata, fosfora te se kao takva ne može koristiti za potrebe proizvodnje. Kako voda za tehnološki proces proizvodnje mleka i proizvoda od mleka mora biti u potpunosti bezbedna investirano je u novo postrojenje za pripremu vode, firme Tehnobiro iz Maribora.

Deferizacija i demanganizacija služe za katalitičku filtraciju sirove bunarske vode i u filteru se odijaju procesi deferizacije i demanganizacije vode katalitičkim delovanjem ispune filtera (Tehno DE masa) i kiseonika iz vazduha. U vodi za piće koja se prema potrebi koristi i za tehnološke potrebe, više gvožđa je nepoželjno. Gvožđe u dodiru sa kiseonikom prelazi u feri oblik, a zatim se odvaja u obliku tamno muljastog taloga ferihidroksida. Ako je koncentracija gvožđa u vodi viša od 3 mg/dm3

Mangan u prirodnim vodama obično prati gvožđe, ali u manjim koncentracijama. Maksimalno dozvoljena koncentracija (MDK) mangana u vodi za piće je 0,1 mg/dm

, onda voda poprima neprijatan gvožđast ukus (Đukić et.al.2005).

3. Mangan se nalazi u vodi najčešće u obliku manganobikarbinata ili manganosulfata, a

48

demagnazacija se obavlja aeracijom kao i ferizacija. Prilikom aeracije mangan se odvaja iz vode u vidu taloga manganoksihidrata MnO(OH)2

Aktivna filtracija služi za adsorpciju eventualnih nečistoća iz vode. Efekat adsorpcije nečistoća na aktivnom ugljenu zavisi,od veličine granulacije i vrste aktivnog ugljena, o specifičnom opterećenju te sadržaju nečistoća koje treba ukloniti. Inače kolona sa aktivnim ugljenom postavlja se kao sigurnosna zaštita u cilju dobijanja besprekornog kvaliteta vode. Granulacija zrna aktivnog ugljena koja se najčešće upotrebljava iznosi 0,5-5 mm. Brzina filtracije iznosi obično 5-20 m/h. Kada aktivni ugalj izgubi adsorbcionu moć odnosno kad više ne adsorbira nečistoće potrebno ga je zameniti s novom količinom aktivnog ugljena. Dalje je potrebna stalna kontrola kvaliteta vode nakon kolone s aktivnim ugljenom. U liniji predtretmana vode za obradu reverznom osmozom, filter sa aktivnim ugljem je pre svega namenjen dehlorinaciji vode budući da aktivni hlor degradira poliamidnu membranu od koje je načinjen RO modul. Izbor odgovarajućeg predtretmana polazne vode (uklanjanje hlora, gvožđa, koloidnih materija, omekšavanje vode) je osnovni uslov za efikasan i dugotrajan rad membrana. Za izvođenje procesa membranske separacije u Somboledu je postavljen uređaj Tehno RO-36 i vrši uklanjanje natrijuma, ortofosfata i fosfora, kalcijuma, magnezijuma i drugih soli iz vode. U praktično izvedenom

. U sledećoj fazi se filtracijom uz primenu procesa adsorpcije uklanja arsen i

trihalometan. Uklanjanje arsena je pomoću filtera ispune TEHNO ARZ-45 .

RO modulu (Sl 1.), realizacija ovog procesa se, ostvaruje tako što se voda pod nadpritiskom dovodi na membranu, koja propušta molekule vode i mali procenat soli (permeat), a zadržava rastvorene soli odakle se sa delom toka ulazne vode spiraju sa membrane i kao tok sa povećanom koncentracijom soli (koncentrat) odvodi u centralni kanalizacioni odvod.

Sl.1 Šema tokova vode u RO modulu sa tangencijalnim (cross-flow

Nakon RO dobijena voda (permeat) se meša s vodom nakon prve faze uklanjanja gvožđa, mangana, arsena i trihalometana u željeni kvalitet u odnosu 1:4. Postrojenje za pripremu vode je automatizovano i sa mimalnim učešćem ljudskog rada. Nakon procesa filtracije obrađena voda se dezinfekuje natrijum hipohloridom na osnovu stalnog merenja reziduala hlora iz postrojenja te se distribuira u vodotoranj obrađene vode,

) protokom vode

49

zapremine 350 m3

Sl.2 Postrojnje za pripremu vode u SOMOLED d.o.o.

. Hlorisanje vode predstavlja jedan od najjednostavnijih i najrasprostiranijih postupaka dezinfekcije vode. U suštini hlorisanje predstavlja oksidoredukcionu reakciju do kojih dolazi prilikom reagovanja hlora (npr.u obliku natrijumhipohlorita) na organske supstance ćelija mikroorganizama. Pri tome, hipohlorasta kiselina koja nastaje hidrolizom hlora u vodi stupa u reakciju sa enzimima bakterija, i time narušava razmenu materija u ćeliji. Za hlorisanje je važno da pH sredine bude ispod 9,0. Za uspešno hlorisanje u vodi mora zaostati 0,3-0,5 mg/l aktivnog hlora. Na bazi analiza koje su rađene u akreditovanoj laboratoriji u Zavodu za zaštitu zdravlja – Subotica, Služba higijene i zaštita životne sredine, utvrđeno je da voda za piće odgovara zahtevima iz Pravilnika (Sl.list 42/98).

Predtretman vazduha

Priprema vazduha se vrši u klima komorama smešteni u klima podstanici koja se obično nalazi na tehničkoj etaži. U klima podstanici su instalirani sisitemi ventilacije i klimatizacije. Za snadbevanje sistema ventilacije i klimatizacije svežim vazduhom obično se gradi zajednički građevinski plenum pri fasadi (predkomora), na koji se priključuju svi sistemi. Za izbacivanje otpadnog vazduha takođe se građevinski izgrađuje zajednički plenum u koga izbacuju otpadni vazduh svih sistema. Plenum svežeg i plenum otpadnog vazduha se grade jedan ispod drugog pri fasadi, a raspored žaluzina svežeg i otpadnog vazduha je takav da ne dolazi do mešanja otpadnog i svežeg vazduha. U klima komorama se ugrađuju filteri klase EU 4, grejači vazduha, hladnjaci vazduha, dovodni i odsisni ventilatori, prigušivače buke i filteri klase EU7. U odelenjima gde su visoki zahtevi čistoće vazduha, izvodi se klimatizacija, Tu: 18/26ºC, i trostepena filtracija dovodnog vazduha: grubi filter EU 4, fini filter EU7 u komori i kanalski filter

50

EU 11(H11). Sistemom se održava zadata temperatura u zimskom i letnjom periodu u zadatim granicama i nadpritisak u prostoru 10-15%, koji se održava automatikom.

U prostoru gde su manji zahtevi kao što npr. paletizaciji izvodi se klimatizacija, Tu: 18/26 ºC, zatim dvostepeno filtriranje dovodnog vazduha, grubi filter EU 4, fini filter EU7. Sistemom se održava zadata temperatura u zimskom i letnjom periodu u zadatim granicama i nadpritisak u prostoru 5%, koji se održava automatikom.

Filtracija vazduha se provodi u svim klima i ventilacionim sistemima mlekare u zavisnosti od zahteva konkretne prostorije.Visoki zahtevi su u svim prostorijama gde se vrši punjenje tečnih proizvoda ili pakovanja sireva zatim u komorama za zrenje odnosno svugde gde tehnološki proces zahteva čisti vazduh.Uopšteno filteri za prečišćavanje vazduha koji se koriste u mlekari su filteri za klima i ventilacione sisteme i to: grubi filteri G2-G4, fini filteri klase F5-F9 i apsolutni filteri H 10 - H 14. U zavisnosti potrebe za određenom čistoćom vazduha raspoređuju se i filteri u sistemu. Apsolutni filteri (HEPA filteri) zadržavaju 99,97 % čestica veće od 0,3 mikrona što znači veći deo čestica prašine, bakterija, peludi, plesni i ostalih štetnih sastojaka u vazduhu zbog čega se posebno preporučuju za prečišćavanje vazduha prostorija za punjenje .

Predtretman otpadne vode

Kvalitet otpadne vode iz industrijskog pogona proizvodnje mleka i mlečnih proizvoda (konzumno-sirarski tip) je prikazan u Tabeli 1. Tabela 1.1. Kvalitet otpadne vode pre ulivanja u gradsku kanalizaciju

R.br PARAMETAR Jedinica Rezultat 1. Temperatura vazduha ˚C 16.8- 26.7 2. Temperatura vode ˚C 26.2- 28.6 3. Boja sivkasta 4. Miris na uskislo

mleko (slab) 5. Vidljive materije nema 6. Taložive materije po Imhofu 30 min ml/l 0 7. Taložive materije po Imhofu 120 min ml/l 0 8. pH vrednost 4.81 9. Hemijska potrošnja kiseonika-bihromat mg/l 5940 10. BPK,homogenizovanog uzorka mg/l 3040 11. BPK,filtriranog uzorka mg/l 2380 12. Suspendovane materije(105˚C) mg/l 860 13. Suvi ostatak (105˚C) mg/l 6562 14. Zarcni ostatak (600˚C) mg/l 1502 15 Gubitak žarenjem (600˚C) mg/l 5060 16 Aciditet ˝p˝ otpadne vode ml/l

0.1MNaOH -

17. Aciditet ˝ m˝ otpadne vode ml/L 0.1MNaOH

-

18 Amonijačni azot nakon destilacije mg/l 11.30

51

19. Nitratni azot(NO-N)u otpadnoj vodi mg/l 1.35 20. Ukupan azot po Kjoldahi-u mg/l 177.6 21 Ukupan fosfor mg/l 35.80 22 Sulfati mg/l 131.9 23 Sulfidi nakon destilacije mg/l 0.43 24 Vodoniksulfid mg/l 0.42 25 Etarski ekstrakt mg/l 124.2 26 Detergenti mg/l 0.02 27 Penolni indeks mg/l 0.18 28 Natrijum mg/l 436.5 29 Kalijum mg/l 178.2 30 Hloridi mg/l 144.6

Na osnovu ispitivanih parametra uzoraka vidi se da otpadna voda ima nisku Ph vrednost, sadrži veoma veliku količinu organskih, neorganskih i suspendovanih materija, visoku koncentraciju amonijaka, azota, fosfora, natrijuma i kalijuma i ima visoku vrednost za etarski ekstrakt. Ukupna količina otpadne vode u ispitivanom periodu je bila 423,5m3. U cilju rešavanja otpadne vode zaključeno je da se mora ići na postrojenje za predtetman kapaciteta od 1.000 m3

1. GAĆEŠA S. (1980): Osnove tehnologije vode i otpadnih voda, Novi Sad.

/d. Kako je recipijent prečišćene vode gradska kanalizacija, što diktira kriterijume za ispuštanje (BPK5 ispod 500 mg/l).

ZAKLJUČAK Savremenim postupcima pretretmana vode za piće i vazduha u mlekarskim pogonima (gde postoji potreba) postiže se njihov visok kvalitet, čime se može preventivno delovati na bezbednu proizvodnju, veći ukupan kvalitet proizvoda i duži rok upotrebe. Dosadašnje konstatacija da je voda u nekim područjima godinama zagađena, iz geoloških razloga, ne sme biti pravdanje za rad sa takvom vodom. Za proizvodnju bezbednih mlečnih proizvoda osnovni fluidi-voda i vazduh, moraju biti u skladu sa važećim zahtevima kvaliteta.U cilju zašite životne sredine potrebno je da otpadna voda ide na uređaj za pretretman. Otpadna voda iz mlekarski pogona je opterećena ostacima mleka i mlečnih proizvoda i surutkom, te kao takva se ne bi smela ispuštati u gradsku kanalizaciju.

LITERATURA

2. ĐUKIĆ, D., RISTANOVIĆ, V.(2005): Hemija i mikrobiologija voda, Čačak. 3. Pravilnik o higijenskoj ispravnosti vode za piće, Sl.list SRJ, br.42/98 i 44/99. 4. Regulativa (EC), broj 852/2004, o higijeni prehrambenih proizvoda. 5. Regulativa (EC), broj 853/2004, o higijeni animalnih proizvoda. 6. Regulativa (EC) broj 1882/2003.

52

7. Zakon o vodama, Sl.Glasnik RS101/95. 8. REKALIĆ, V. (1989): „Analiza zagađivača vazduha i vode”, Tehnološko-metalurški

fakultet, Beograd. 9. VESELINOVIĆ, D., GRŽETIĆ, I., ĐARMATI, Š., MARKOVIĆ, D. (1995): „Stanja i

procesi u životnoj sredini”, Fakultet za fizičku hemiju univerziteta u Beogradu.

SIGNIFICANCE OF WATER, AIR AND WASTE WATER PRETREATMENT IN DAIRY INDUSTRY

ANKA POPOVIĆ-VRANJEŠ, KRAJINOVIĆ, M., PEJANOVIĆ, R.,

NATAŠA ANDRIĆ

Summary

In this paper are represented technical and technological solutions of pretreatment of drinking water and air in dairy industry. Drinking water is one of the main fluids in primary and secondary production of milk, and it has a significant influence on the safety of final products. According to the present quality of waste water it is necessary to implement adequate unit for pretreatment of water. Waste water has to have limited concentration of pollution substances, so when it is sluiced into the natural water it won’t change its quality.

Key words: water, air, safety, waste waters

53

УДК: 631.1:007 Оригинални научни рад Original scientific paper

ЗНАЧАЈ ИНФОРМАЦИОНИХ ОСНОВА ЗА ИЗРАДУ И ОЦЕНУ ИНВЕСТИЦИОНИХ ПЛАНОВА НА ПОЉОПРИВРЕДНИМ

ГАЗДИНСТВИМА

MATKOВИЋ, M., НОВКОВИЋ, Н., ЈАНОШЕВИЋ, М.1

Један од најчешћих проблема пословања наших пословних система је неуређеност и неусклађеност информационих токова и недефинисаност носиоца информације – документације. Решавањем овог проблема ствара се основна подлога за ефикасније пословање, прелазак на интегрални информациони систем

Резиме

Циљ рада је да се укаже на значај информационих основа на пољопривредним газдинствима за израду реалног инвестиционог пројекта, као и правилне оцене економске оправданости израђеног инвестиционог пројекта. Инвестиције имају велики значај за пољопривредu. Због споријег обрта капитала, као и због свих других њених специфичности, пољопривреди су неопходна додатна екстерна финансијска средства, како би се обезбедила финансијска стабилност, економски раст и социјална сигурност носиоца пољопривредне производње, а нарочито када су у питању пољопривредна газдинства. Веома је важно да се доношење инвестиционих одлука заснива на реалним квантитативним и квалитативним подацима, због сигурности да су финансијска средства сигурно уложена тако да остварују најбоље резултате, како за инвеститора тако и за друштво, који се могу обезбедити једино редовним и правилним вођењем евиденције производње и пословања на газдинствима при чему искључиви значај имају информационе основе за евидентирање производње на газдинствима. Кључне речи: пољопривредна газдинства, пољопривредна производња, информационе основе, евиденција, инвестиције, оцена ефективности инвестиције,

УВОД

1 Мр Миленко Матковић, директор, СЗ Машинац, Нови Сад Др Небојша Новковић, редовни професор Пољопривредног факултета, Нови Сад Мр Миљојко Јаношевић, ВМА, Београд

54

подржан рачунарима и увођење стандарда квалитета. Крајни циљ уређења организационо-информационих токова је поступак контроле, надзора и информисања у свим процесима. Поступком се добија:

Запис о :

Неуређеност и неусклађеност информационих токова тј. непостојање одговарајуће информационе основе за потребе управљања, највише је изражено на сељачким газдинствима.

Пошто се пољопривредна активност одвија на отвореном тржишту и у сложеним друштвеним и економским условима, а развој је могућ само уз екстерна инвестирања, инвестиције морају бити реализоване на начин који ће осигурати максималну ефективност експлоатације. Доношење инвестиционих одлука мора се заснивати на реалним квантитативним и квалитативним подацима, који се могу обезбедити једино редовним и правилним вођењем евиденције производње и пословања на газдинствима при чему искључиви значај имају информационе основе за евидентирање производње на газдинствима. Важно је извршити оцену економске ефективности инвестиције у пољопривреди због сигурности да су финансијска средства сигурно уложена тако да остварују најбоље резултате, како за инвеститора тако и за друштво. Инвеститори обично могу бити банке и државни фондови, који су пожељнији од банака због бољих финансијских услова кредитирања.

МАТЕРИЈАЛ И МЕТОДЕ РАДА

Методе примењене у овом раду су метод моделирања као и методе установљене за оцену инвестиционх планова. Модел је у овом случају информациони систем за праћење и анализу ратарске производње и пословања у складу са ''добром производном праксом'', Након проучавања литературних извора и дефинисних информационих захтева изграђена је јединствена методологија евидентирања агротехнологије производње и пословања на пољопривредним газдинствима, оносно модела евиденције производњеи проузводнихи економских резултата на пољопривредном газдинству.

Шта је кад je чимe je ТО како је

учињено направљено испоручено постигнуто

процесу, производу систему, услузи

55

Са друге стране, неопходно је извршити спознају о параметрима релевантних за процес инвестирања, где је кључни документ свакако инвестициони програм. Он је резултат развојних амбиција и жеља инвеститора, уклопљених у формална ограничења околине. У вези са тим, метод рада и кориштени материјал су ставњени у функцију циља рада, да се укаже на значај информационих основа на пољопривредним газдинствима за израду реалног инвестиционог пројекта, као и правилне оцене економске оправданости израђеног инвестиционог пројекта са свим његовим специфичностима.

ПРЕГЛЕД ЛИТЕРАТУРЕ

У изради рада кориштена је литература која се бави проблематиком информационих основа и инвестиција, као и оценом ефективности инвестиција у пољопривреди. Могуће је идентификовати три групе радова:

Прву групу, чине радови који са теоријског аспекта посматрају специфичности пољопривредне производње и сељачких газдинстава са једне стране и теоретске основе за увођење информационих основа у управљање пољопривредном производњом (Шомођи, 1984; Бошњак, 1997;).

Другу групу, чине радови који говоре о инвестиционим плановима. Најчешће се односе на едукацију крајних корисника како би сами саставили инвестициони план за свој посао, да науче како да самостално и поуздано провере своје идеје. Ово је нарочито заступљено у литературама Крстић, 2003; Достић, Бахто, 2000; Марић, 2000;).

Трећу групу,чине радови који са теоријског аспекта посматрају специфичности пољопривредне производње (биљна, сточарство, вишегодишњи засади, механизација,) са једне стране и потребе за коришћењем и израдом инвестиционих планова по врстама производње (Новковић, 1999; Фонд за развој АП Војводине 2003;).

РЕЗУЛТАТИ РАДА СА ДИСКУСИЈОМ

Вођење евиденција о „доброј пољопривредној пракси“ подстиче пољопривредне произвођаче да се упусте у процес израде реалног инвестициони пројекат и процене исплативости инвестиције. На бази стечене теоријске и практичне основе, а у вези информационих основа у вођењу и евидентирању пољопривредне производње на газдинству, непосредни произвођачи би могли да:

• сами доћи до јасних показатеља инвестиционе оправданости • увиде значај инвестиционих пројеката • науче како би користили расположиве методе за састављање

инвестиционих пројеката • избегну последице неефикасног улагања капитала • смање ризик реализације пословне идеје

Сагласно правилима, оцена сваког пројекта врши са аспекта самог пројекта, при чему се посматра ефикасност инвестиционог пројекта као подухвата, без

56

обзира на изворе финансирања. Уколико је пројекат оправдан за реализацију, сагледавају се извори финансирања, обавезе према њима и остале импликације везане за начин финансирања. У наредном кораку, по потреби, сагледава се друштвена ефикасност, ефикасност са аспекта неког саулагача.

Оцена инвестиционог програма може се вршити само у једном раздобљу века пројекта, или у читавом веку. Сагласно томе, разликује се тзв. Статичка и динамичка оцена, од којих се, једино на основу динамичког начина оцене, може донети исправна инвестициона одлука, те се сва разматрања која следе односе на оцену пројекта у целом његовом веку.

Аналитичку основу за оцењивање ефикасности инвестиционог програма на основу које се доноси закључак о оправданости, чини новчани ток пројекта, као резултат свих пословних догађаја у веку, пресликаних на укупне „користи“ и „трошкове“. При томе је финансијски ток најкомплекснији приказ економских процеса и институционалних услова у којима се ти процеси одвијају, из кога се одстрањивањем појединих ставки добија економски ток.

Новчани токови (финансијски и економски) су деривирани аналитички и синтетички прикази свих пословних догађаја у веку пројекта, са карактеристикама прилива и одлива, зависно какав пословни догађај приказују.

Финансијски ток служи за оцену ликвидности инвестиционог пројекта

Финансијски ток

Р. бр

ЕЛЕМЕНТИ “O” 2008 2009 2010 2011 2012 2013 I УКУПНИ ПРИМИЦИ (1+2+3) 1. Укупан приход

2. Извори финансирања -туђи -сопствени

3. Остатак вредности пројекта - Основна средства - обртна средства

II УКУПНИ ИЗДАЦИ (4+5+6+7)

4. Инвестиције - у основна средства - у обртна средства

5. Пословни расходи (без амортизације)

6. Порез на добит

7. Об. према изворима финансирања

III НЕТО ПРИМИЦИ (I-II) Економски ток пројекта служи за сагледавање рентабилности у његовом веку.

57

Општи облик економског тока, као подлогу за утврђивање ефикасности инвестиционог пројекта приказује следећа табела:

Економски ток:

Ред. бр.

ЕЛЕМЕНТИ “O” ГОДИНЕ ПРОЈЕКТА

2008 2009 2010 2011 2012 2013 I УКУПНИ ПРИМИЦИ (1+2) 1. Укупан приход

2. Остатак вредности пројекта - основна средства - обртна средства

II УКУПНИ ИЗДАЦИ (3+4+5)

3. Инвестиције - У основна средства - у обртна средства

4. Пословни расходи (без амортизације)

5. Порез на добит III НЕТО ПРИМИЦИ (I-II)

Метода времена поврата уложених средстава

Основа за квантификовање ефеката о овој методи су нето примици економ- ског тока, а време поврата улагања дефинише се као време потребно да приходи од пројекта покрију све трошкове пројекта. Краће време поврата указује на бољи пројекат, а критеријум оправданости се гледа у томе да време поврата мора бити краће од века пројекта.

Време поврата инвестиционог улагања

Година у веку пројекта Нето примици

Економског тока Непокривени део

инвестиције

1 2 3 »O« негативан

1 негативан 2 негативан 3 негативан 4 негативан 5 негативан

УКУПНО Метода нето садашње вредности

58

Ова метода представља основну методу која је представник свих метода базираних на техници дисконтовања, тј. израчунавању садашње вредности улагања и будућих ефеката инвестиције. У делу у коме се дефинише инвес- тициони програм, напоменуто је да је једна од основних хипотеза на којима је базирана његова израда, хипотеза временске преференције новца која има за циљ да прикаже што реалнију слику свих догађаја у животном веку инвестиције, који се кроз новац квантификују и у крајњој линији утичу на доношење коначне одлуке о оправданости реализације инвестиционе намере.

Општа формула за дисконтовање ефеката улагања је:

1/(1+к)ª

Gde je: k - цена новца извора финансирања дугорочног улагања а - број година који протекне од године улагања,(„0“) до године остварења (примања) ефеката при чему је бољи онај пројекат који даје већу садашњу

вредност.

Метода интерне стопе рентабилности

Интерна стопа рентабилности представља ону дисконтну стопу при којој је критеријум нето садашње вредности једнак нули. Математички интерпретирано:

Pr = Pp + [Sop(Pn- Pp ) : (So

p-Son)]

Pr = интерна стопа рентабилности Pp = дисконтна стопа уз коју је нето садашња вредност пројекта последњи пут

позитивна Pn = дисконтна стопа уз коју је нето садашња вредност пројекта последњи пут

негативна So

p = нето садашња вредност пројекта уз дисконтну стопу p So

n = нето садашња вредност пројекта уз дисконтну стопу n

Одакле следи да је интерна стопа рентабилности (ISR) она дисконтна стопа при којој је реализација инвестиционог пројекта „празан посао", односно показује при којој дисконтној стопи je реализација пројектa још увек оправдана.

Интерна стопа рентабилности сходно методологији треба да буде најмање једнака, односно већа од каматне стопе даваоца кредита, односно, пондерисане каматне стопе свих извора.

59

ЗАКЉУЧАК Истраживања у овом раду указују на следеће: 1. Без информационих основа, односно потребних информација за вођење

пословања газдинства пољопривредни произвођач не може да опстане, јер није у могућности да обезбеди потребна финансијска средства за проширење производње, обнову механизације и других средстава.

2. Само пољопривредни произвођач који има редовно евидентирано производњу

и пословање може лако да састави инвестициони пројекат и сам правилно процени оправданост инвестирања у исти. На тај начин ће избећи неисплативе инвестиције и смањити ризике у пословању.

3. Успешна примена презентираног модела у пракси захтева ажурно и тачно

праћење великог броја техничких и економских фактора.. 4. Неопходан предуслов примене овог модела је свакако употреба рачунара и

софтвера за вођење ратарске производње и пословања на сељачким газдинствима.

ЛИТЕРАТУРА 1. БОШЊАК, Д (1997): Организационо-економска обележја ратарске производње у

Србији, Агроекономика, Институт за економику пољопривреде и социологију села, Пољопривредни факултет, Нови Сад

2. ДОСТИЋ, М., БАХТО, С., (2000): Бизнис план, приручник за бизнис планирање. Економски факултет, Сарајево

3. ЈОВАНОВИЋ, Д., (1976): Економика инвестиција у пољопривреди. Привредни преглед

4. MАРИЋ, Б., (2000): Управљање пројектима. Факултет за предузетни менаџмент. Универзитет „Браћа Карић“, Нови Сад

5. НОВКОВИЋ, Н., (1996): Планирање и пројектовање у пољопривреди. Пољопривредни факултет, Нови Сад

6. НОВКОВИЋ, Н., (1999): Мала и средња предузећа у агробизнису. Научно стручни семинар, Пољопривредни факултет, Нови Сад

7. ФОНД ЗА РАЗВОЈ АП ВОЈВОДИНЕ,(2003): Методологије за израду бизнис планова 8. ЦЕРАНИЋ, С., (2004): Менаџмент у малим и средњим предузећима. Факултет за

менаџмент МСП, Београд 9. ШОМОЂИ, Ш. (1984): Организација аутоматске обраде података, IIO,

Суботица

60

DATA-BASE IMPORTANCE FOR INVESTMENT PLANNING IN

AGRICULTURAL FARMS

MATKOVIĆ, M., NOVKOVIĆ, N., JANOŠEVIĆ, M.

Summary

Objective of this paper was to show importance of data-base in agricultural farms, for real investment planning, and economics review of investment projects.

Investments are very important in agriculture, because of charcteristics of agricultural production. It is very important, that investion decisions are based on real quantitative and qualitative presumptions, which can be provide only from farmers information system, according with “good agricultural practice”.

Key words: agricultural farms, agricultural production, data-base, investment review

61

UDK: 630*6 Originalni naučni rad Original scientific paper

ANALIZA FINANSIJSKIH PARAMETARA POSLOVANJA PREDUZEĆA IZ OBLASTI ŠUMARSTVA

VUKOJE, V., DOBRENOV, I.1

Rezime

U radu je izvršena komparativna analiza osnovnih pokazatelja finansijskog rezultata i finansijskog položaja JP „ABC“ iz oblasti šumarstva i sektora „A“, koga čine poljoprivreda, lov, šumarstvo i vodoprivreda, sa područja AP Vojvodine. Analiza se odnosi na dve uzastopne godine (2005-2006) i uglavnom se zasniva na podacima iz zbirnih bilansa. JP „ABC“ je u posmatranom periodu ostvarilo pozitivan neto finansijski rezultat, za razliku od sektora „A“, koji je zabeležio gubitak u 2005. godini. Stope prinosa na ukupan uloženi kapital JP „ABC“ imaju zadovoljavaljuće vrednosti (1,84-1,90%), kada se uzme u obzir specifičnost delatnosti navedenog privrednog subjekta. Finansijska struktura navedenog preduzeća je dosta povoljna, omogućava održavanje likvidnosti i potpunu autonomnost u donošenju poslovnih odluka. To pokazuje visok procenat pokrića stalnih zaliha obrtnim fondom (125,67-128,93%). Realna vrednost neto kapitala preduzeća je umanjena za 5,28 indeksnih poena, što je više u odnosu na sektor „A“, čiji neto kapital je smanjen za 1,92 indeksnih poena. Ključne reči: analiza poslovanja, poljoprivreda, šumarstvo, bilans, finansijski rezultat i položaj

UVOD

AP Vojvodina značajno doprinosi afirmaciji poljoprivrede kao vodeće privredne grane u našoj zemlji. Pored raspoloživosti sa odličnim prirodnim uslovima, postoji niz slabosti i ograničenja koji onemogućavaju normalan tempo razvoja agrara u pokrajini. Problemi vezani za neuređenost zemljišnog kompleksa, ekstezivna proizvodnja po strukturi i prinosima, nedovoljno korišćenje vodnog potencijala, slaba zastupljenost stočarstva, loša organizovanost seljačkih gazdinstava, nedovoljna podrška od strane države, problem staračkih domaćinstava i devastacija sela, uslovljavaju dalje produžavanje perioda stagnacije domaće poljoprivrede. Poboljšavanjem proizvodno-finansijskih uslova i inteziviranjem proizvodnje, očekuje se da poljoprivreda postane konkurentna privredna grana na evropskom tržištu.

1 Dr Veljko Vukoje, docent, dipl.inž. Ivan Dobrenov, postdiplomac, Poljoprivredni fakultet – Departman za ekonomiku poljprivrede i sociologiju sela, Novi Sad.

62

Male porvšine šuma i šumskog zemljišta u Vojvodini (175.136 ha), čine ozbiljne poteškoće, ne samo u ekološkom smislu, već predstavljaju i ozbiljan ekonomski problem. Loša situacija u pogledu rasporeda šuma u pokrajini, kao i mali procenat šumovitosti (6,51%), stavljaju privredne subjekte iz ove oblasti pred veliki izazov.

Sektor „A“ je zapošljavao oko 35.542 radnika u 2006. godini, što je za oko 4,35% manje nego u prethodnoj (37.160). U ovom sektoru postoje ukupno 831 preduzeća, od čega mala preduzeća čine 82,91%, srednja 11,31 i velika samo 5,78%.

Poslovanje preduzeća iz sektora „A“ (poljoprivreda, lov, šumarstvo i vodoprivreda) se odvija u dosta teškim uslovima. Mere ekonomske politike koje se preduzimaju u cilju poboljšanja položaja ovog sektora privrede daju značajne pozitivne efekte, ali je to još uvek nedovoljno. Takve prilike su uticale na nisku rentabilnost sopstvenog kapitala kod preduzeća u sektoru „A”. To se posebno ističe u 2005. godini, zbog zbirnog gubitka, odnosno negativne stope rentabilnosti -1,58%. Ipak je 2006. godina donela odgovarajuće pozitivne promene, koje i dokazuje rast stope rentabilnosti sopstvenog kapitala na 1,32%.

MATERIJAL I METOD RADA

U radu se vrši analiza osnovnih parametara finansijskog rezultata i finansijskog položaja JP „ABC” i sektora „A”. Analiza se prevashodno zasniva na podacima iz završnih računa posmatranog preduzeća, odnosno iz zbirnih bilansa sektora „A“ za 2005. i 2006. godinu, koje prikuplja i obrađuje NB Srbije – Centar za bonitet. To znači da su obuhvaćeni samo privredni subjekti sa svojstvom pravnog lica (preduzeća i zadruge), ali ne i individualna poljoprivredna gazdinstva i preduzetnici.

Budući da se uglavnom radi o analizi bilansa, korišćeni su specifični metodi za ovu vrstu analize. Kao osnovni, primenjeni su metod raščlanjivanja i metod poređenja. Ostvareni rezultati preduzeća „ABC“ porede se procečnim rezultatima sektora „A“ (poljoprivreda, lov, šumarstvo i vodoprivreda) na nivou Vojvodine, i to u dve uzastopne godine (2005-2006). Pored navedenih osnovnih metoda, korišćeni su i određeni matematičko-statistički metodi, kao i specifični metodi analize bilansa Na osnovu izvršenih analiza daju se ocene najvažnijih proizvodno-finansijskih pokazatelja uspeha i preporuke za njihovo poboljšanje.

REZULTATI I DISKUSIJA

Posmatrano preduzeće „ABC“ ima status javnog preduzeća, raspolaže značajnim

prirodnim, tehničkim i kadrovskim resursima, bavi se dosta širokim djapazonom aktivnosti i ima lidersku poziciju u svojoj grani. Pored uzgoja, zaštite, održavanja i obnove šuma, bavi se i proizvodnjom šumskog semena i sadnog materijala, podizanjem šumskih zasada, lovstvom, turizmom, ugostiteljstvom itd.

Apsolutnu dominaciju u ukupnoj aktivi JP „ABC” čini stalna imovina. Struktura se nije značajnije menjala za posmatrane dve godine (91,67-91,29%), dok se obrtna imovina zadržala na učešću nešto većem od 8%. Uzimajući u obzir prirodu delatnosti preduzeća, ovakav odnos između stalne i obrtne imovine je sasvim normalan. Evidentne

63

su razlike u strukturi aktive posmatranog preduzeća u odnosu na sektor „A”, kod koga je učešće stalne imovine manje za oko 21%, u korist obrtne imovine. To je očekivano, budući da ovaj sektor obuhvata i ona preduzeća koja se bave čistom poljoprivredom i ribarstvom. U aktivi sektora „A” pojavljuje se i pozicija gubitka iznad visine kapitala (0,43-0,74%). Radi se o zbirnom bilansu koji obuhvata sva preduzeća iz ovog sektora sa područja Vojvodine, a među njima očigledno ima i onih čiji su kumulirani gubici premašili vrednost sopstvenog kapitala.

Opšta karakteristika strukture ukupnih prihoda posmatranog preduzeća je dominantno učešće poslovnih prihoda (tabela 1). S obzirom na svoju delatnost, odnosno bavljenje proizvodnim aktivnostima, ovakva struktura je i očekivana. Finansijski prihodi preduzeća zauzimaju vrlo mali procenat (0,71-0,73%). To je i logično, budući da se radi o proizvodnom preduzeću kome nije osnovna delatnost plasiranje finansijskih sredstava. Ostali prihodi pokazuju tendenciju značajnog smanjenja, i u poslednjoj godini su dostogli prihvatljiv nivo od 2,25%, za razliku od sektora u celini (8,35%).

Tabela 1. Struktura ukupnog prihoda i njegove raspodele (u %)

Redni broj Pozicija

JP “ABC” Sektor “A” 2005. 2006. 2005. 2006.

1. Poslovni prihodi 91,51 96,72 92,49 89,27 2. Finansijski prihodi 0,71 0,73 1,37 2,38 3. Ostali i vanredni prihodi 7,78 2,55 6,14 8,35 4. Ukupni prihodi 100,00 100,00 100,00 100,00 5. Poslovni rashodi 87,81 91,35 93,55 90,41 6. Finansijski rashodi 0,65 0,95 4,02 3,19 7. Ostali i vanredni rashodi 5,26 1,43 4,52 4,86 8. Ukupni rashodi 93,72 93,73 102,09 98,46

9. Neto dobitak (gubitak) poslovanja koji se obustavlja

- - 0,02 -

10. Bruto rezultat 6,28 6,27 -2,07 1,54 11. Porez na rezultat 0,42 0,30 0,10 0,12 12. Neto rezultat 5,86 5,97 -2,17 1,42

Najveći deo ukupnih prihoda odlazi na pokriće poslovnih rashoda, i to 87,81% u

2005., odnosno 91,35% u 2006. godini. Slična situacija je i u sektoru „A”, gde se procenat učešća poslovnih rashoda u ukunom prihod kreće od 93,55% do 90,41%. Udeo rashoda finansiranja kod posmatranog preduzeća je na vrlo niskom nivou, uz blagi rast sa 0,65% na 0,95%. Na pokriće ovih rashoda u sektoru „A” se troši znatno veći procenat ukupnog rihoda (od 4,02% do 3,19%), ali je to još uvek na vrlo prihvatljivom nivou, uz izraženu tendenciju smanjenja. Poželjno je da ostali rashodi u što manjoj meri opterećuju ukupni prihod (manje od 1% i da teže nuli). Može se reći da je preduzeće u poslednjoj godini posmatranja skoro dostiglo ovu preporuku (1,43%).

Ukupni prihodi JP „ABC” su u obe godine bili veći od ukupnih rashoda, što znači da je ostvaren pozitivan bruto finansijski rezultat. Iskazana stopa bruto dobitka se može

64

smatrati zadovoljavajućom (6,28-6,27%). Sektor „A” je u 2005. godine zabeležio negativan bruto finansijski rezultat (-2,07%), a u 2006. godini pozitivan (1,54%). Neto rezultat, kao razlika između bruto rezultata i svih izdvajanja iz njega (porezi i lična primanja poslodavaca), predstavlja krajnji pokazatelj finansijskog rezultata. Primetan je blagi rast ovog pokazatelja kod posmatranog preduzeća (5,86-5,97%).

Analiza strukture finansijskog rezultata pokazuje da preduzeće u obe godine ostvaruje pozitivan rezultat iz redovnog poslovanja (zbir poslovnog i rezultata finansiranja). To se posebno ističe u 2006. godini, kada je rezultat iz poslovnih prihoda učestvovao sa 85,49% u bruto finansijskom rezultatu. Sektor „A” u obe godine ostvaruje negativan rezultat iz redovnog poslovanja. Posebno treba istaći 2005. godinu, u kojoj je bruto finansijski rezultat bio veoma opterećen negativnim rezultatom finansiranja, usled čega je zabeležen i neto gubitak. Sektor „A” je u 2006. godini uspeo da ostvari pozitivan neto finansijski rezultat, smo zahvaljujući pozitivnom rezultatu iz ostalih i vanrednih prihoda. Na pozitivan finansijski rezultat iz ovih prihoda se ne može dugoročno računati, jer su oni privremenog, odnosno povremenog karaktera.

Preduzeće uspeva da ostvari skromne, ali ipak pozitivne stope rentabilnosti ukupnog kapitala, i to 1,84% (2005), odnosno 1,90% (2006). U prvoj godini je to znatno bolje u odnosu na sektor „A” (0,27%), ali ne i u drugoj godini (2,31%). Prilikom tumačenja stope rentabilnosti treba obratiti pažnju da JP „ABC” ima visoko učešće dugogodišnjih zasada u poslovnoj imovini, odnosno da se radi o kapitalno vrlo intenzivnom preduzeću. To ima za posledicu i vrlo niske koeficijente obrta ukupnih sredstava (0,29-0,31), odnosno niske stope rentabilnosti uloženih sredstava, i pored solidnih stopa pozitivnog finansijskog rezultata. U tom svetlu treba tumačiti i vrednost dobijenih stopa rentabilnosti, i ne izvoditi olako zaključke da su one „jako niske“ ili „nedovoljne“ (grafikon 1 i 2).

0.00%

0.50%

1.00%

1.50%

2.00%

2.50%

2005 2006JP "ABC" Sektor "A"

-2.00%

-1.50%

-1.00%

-0.50%

0.00%

0.50%

1.00%

1.50%

2.00%

2.50%

2005 2006

JP "ABC" Sektor "A"

Graf. 1. Rentabilnost ukupnog kapitala Graf. 2. Rentabilnost sopstvenog kapitala

Ocena finansijskog položaja izvršena je na osnovu analize: (a) finansijske ravnoteže, (b) zaduženosti, (c) sposobnosti održavanja realne vrednosti kapitala i (d) reprodukcione sposobnosti.

Finansijska ravnoteža je analizirana pomoću obrtnog fonda (grafikon 3). Predu- zeće je u posmatranom periodu ostvarilo obtrni fond koji je bio više nego dovoljan za finansiranje stalnih zaliha (125,7%, odnosno 128,9%). Ovakav odnos potvrđuje posto-janje finansijske ravnoteže, odnosno pretpostavki za održavanje likvidnosti preduzeća.

65

Sektor „A” je u prvoj godini uspevao da iz obrtnog fonda finasira svega oko 1,8% stalnih zaliha, a u 2006. godini je zabeležen čak negativan obrtni fond (-587.369 hiljada dinara). To znači da se iz kratkoročnih izvora finansiraju ne samo celokupne stalne zalihe, već i deo ostale stalne imovine. U takvim uslovima je vrlo teško održavati tekuću likvidnost preduzeća.

0

50000

100000

150000

200000

250000

300000

350000

400000

2005 2006

Stalne zaliheObrtni fond

Grafikon 3. Pokrivenost zaliha obrtnim fondom - JP „ABC” (u 000 din)

Analiza likvidnosti, samo na osnovu podataka iz bilansa stanja, ne može biti dovoljno pouzdana. Bilans prikazuje stanje sredstava i obaveza samo u momentu bilansiranja, a likvidnost predstavlja sposobnost plaćanja dospelih obaveza u svakom trenutku tokom godine. Preciznija ocena bi zahtevala detaljniju analizu bilansa tokova gotovine, odnosno korišćenje drugih analitičnijih metoda, koji se zasnivaju na vremenskoj usklađenosti dinamike novčanih priliva i dospeća obaveza.

Analiza zaduženosti pokazuje da JP „ABC” ima izuzetno visoke stope samofinansiranja u obe godine (95,22-95,27%). Organski sastav sredstava preduzeća je jako visok (oko 90%), a osnovni razlog leži u prirodi njegove delatnosti, odnosno velikom učešću dugogodišnjih zasada u strukturi poslovne imovine. I pored značajne inflacije, i visokog organskog sastava sredstava, zaduženost preduzeća se može oceniti vrlo niskom, tj. povoljnom. Sektor „A” ima nešto nepovoljniju situaciju sa aspekta zaduženosti. Stopa samofinansiranja je znatno niža, uz tendenciju pada (67,29-62,41%), ali još uvek vrlo visoka. Uzimajući u obzir i relativno visok organski sastav sredstava (oko 66,36%), stepen zaduženosti sektora „A” se može oceniti prihvatljivim, ali ne i dobrim.

Neto kapital JP „ABC“ je uvećan u 2006. godini odnosu na 2005. godinu za 1,32% (tabela 2). Budući da je stopa inflacije iznosila 6,6%, jasno je da preduzeće nije uspelo da očuva realnu vrednost kapitala. Sopstveni neto kapital je u 2006. godini smanjen za 5,28 indeksnih poena. Neto kapital sektora „A“ je takođe realno umanjen, ali u nešto manjem procentu (za 1,92%).

66

Tabela 2. Analiza održavanja realne vrednosti kapitala (u 000 din) Redni broj Pozicija

JP “ABC” Sektor “A” 2005. 2006. 2005. 2006.

1. Kapital 8.373.673 8.484.310 128.935.313 135.728.627 2. Gubitak - - 815.541 1.606.790

3. Neto sopstveni kapital (1-2) 8.373.673 8.484.310 128.119.772 134.121.837

4. Indeks neto kapitala

101,32 104,68

5. Indeks cena na malo

106,60 106,60

Preduzeće ostvaruje solidne stope sredstava za reprodukciju, uz jasno povećanje u

poslednjoj godini analize (sa 6,95% na 8,19%). Relativno niska stopa otpisanosti osnovnih sredstava (16,82-15,32%) rezultat je, u prvom redu, visokog učešća bioloških sredstava, koja za zamenu dospevaju posle dužeg vremena (više decenija), u zavisnosti od vrste drveta. Preduzeće ima pozitivne pokazatelje dugoročne finansijske ravnoteže, čime se stvara značajan višak sredstava raspoloživih za finansiranje reprodukcije. Ceneći navedene specifičnosti i utvrđene parametre, može se reći da je JP „ABC” sposobno da samostalno finansira sopstvenu reprodukciju.

Tabela 3. Analiza reprodukcione sposobnosti (u 000 din) Redni broj Pozicija

JP “ABC” Sektor “A” 2005. 2006. 2005. 2006.

1. Neto dobitak (gubitak) 147.133 167.387 -2.002.665 1.771.312

2. Amortizacija i rezervisanja 463.826 564.419 4.601.167 5.329.658

3. Bruto sredstva za reprodukciju (1+2) 610.959 731.806 2.598.502 7.100.970

4. Prosečna ukupna sredstva 8.794.424 8.939.398 191.217.100 216.479.955

5. Stopa sredstava za reprodukciju (3/4)x100

6,95 8,19 1,36 3,28

6. Dugoročna finansijska ravnoteža 1,01 1,01 0,87 0,87

7. Stopa otpisanosti osnovnih sredstava 16,82 15,32 30,69 31,50

Sektor „A” ostvaruje vrlo skromne stope sredstava za reprodukciju (1,36-3,28%), što uz drastično poremećenu finansijsku ravnotežu i značajan stepen otpisanosti osnovnih sredstava, navodi na zaključak da ne postoji sposobnost samostalnog finansiranja reprodukcije.

67

ZAKLJUČAK

Na osnovu analiziranih parametara finansijskog rezultata i finansijskog položaja JP „ABC“ i sektora „A“ na nivou Vojvodine, mogu se izvesti sledeći najvažniji zaključci: Neto finansijski rezultat pokazuje da je JP „ABC” uspešno poslovalo u

posmatranom periodu, zabeleživši vrlo dobre stope neto finansijskog rezultata (5,86-5,97%).

Posebno je važno da preduzeće pozitivan finansijski rezultat ostvaruje, pre svega, iz redovnog poslovanja, za razliku od sektora „A“.

Iskazane relativno skromne stope rentabilnosti ukupnog kapitala (1,84-1,90%) ipak su, realno sasvim zadovoljavajuće, kad se ima u vidu izuzetno visoko učešće stalne imovine.

Finansijska ravnoteža je uspostavljena, sa značajnim rezervama za održavanje likvidnosti. Na drugoj strani, ravnoteža u celom sektoru je drastično poremećena.

Visoki stepen samofinansiranja (95,22-95,27%) omogućava punu nezavisnost preduzeća u donošenju poslovnih odluka.

Posmatrano preduzeće se, kao i ostali privredni subjekti, susreće sa negativnim uticajem inflacije, koja umanjuje realnu vrednost kapitala. Ipak, ostvarivanjem pozitivnog finansijskog rezultata, odnosno opredeljivanjem značajnog dela za akumulaciju, preduzeće se uspešno bori protiv ove negativne pojave.

Solidne stope sredstava za reprodukciju (6,95-8,19%), uvažavajući osobenosti preduzeća u pogledu strukture osnovnih sredstava, dovoljne su za samostalno finansiranje ne samo proste, već dobrim delom i proširene reprodukcije.

LITERATURA 1. OBRENOVIĆ, D, VUKOJE, V: Financing of working capital in primary agricultural

production, Financing the agribusiness sector, p.243-252, (1999), Belgrade. 2. OBRENOVIĆ, D, VUKOJE, V: Analiza finansijskog rezultata i finansjskog položaja

poljopri-vrednih preduzeća Vojvodine, Agroekonomika 29/2000, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad (2000).

3. Rodić, J, Vukelić, Gordana: Teorija i analiza bilansa, Poljoprivredni fakultet, Beograd (2003). 4. VUKOJE, V: Analiza osnovnih pokazatelja uspeha poljoprivrede i prehrambene industrije

Vojvodine, Savremena poljoprivreda, 2-4, 2007, s. 235-244, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad. 5. VUKOJE, V, ZEKIĆ, V: The analysis of financial results and financial position of

agricultural in Vojvodina, Management of durable rural development, p. 367-374, Faculty of farm managament, Timisoara, 2007.

68

THE ANALYSIS OF FINANCIAL PARAMETERS OF ENTERPRISES OPERATION IN THE FIELD OF FORESTRY

VUKOJE, V., DOBRENOV, I.

Summary

This work gives an comparative analysis between the basic financial indicators of company JP „XYZ“ in the field of forestry and the economic sector „A“ that is made up of agriculture, hunting, forestry and water management on the territory of the Autonomous Province of Vojvodina. The analysis refers to two consecutive years of 2005 and 2006, and is mostly based on total balance data.

Company JP „XYZ“ recorded a positive net financial result in the period of interest as opposed to that of sector „A“ that recorded a negative one in 2005. The income rates of total invested capital of JP „XYZ“ have acceptable values (1.84 – 1.90%) regarding the specificity of the economic subject. Financial structure of the company is quite favourable, doesn’t produce any liquidity maintaining problems and enables complete autonomy in making bussines decisions. All of this suggests a high percentage of permanent supplies cover with turnover fund (125,67-128,93%), the net company capital has been decreased by 5.28 index points which is more than that of sector „A“ whose (neto) capital has been decreased by 1.92 index points.

Key words: business analysis, agriculture, forestry, balance, financial result and

position

69

UDK: 502.131.1 Originalni naučni rad Original scientific paper

MEHANIZMI PODRŠKE KORIŠĆENJU OBNOVLJIVIH IZVORA ENERGIJE

VOJINOVIĆ - MILORADOV MIRJANA, DELIĆ STANISLAVA,

PEJANOVIĆ, R., ZEKIĆ, V. *

Obnovljivi izvori energije su ključni za rešavanje problema klimatskih promena. Tehnologije obnovljivih izvora su sposobne odgovoriti na ograničenja trenutno postojećih izvora energije i njihove potrošnje, te mogu doprineti daljnjoj modernizaciji energetskog sektora. Obnovljivi izvori energije mogu doprineti sveukupnoj strategiji održivog razvoja. Oni pomažu smanjenju zavisnosti od uvoza energije a time osiguravaju održivu sigurnost snabdevanja energije. Obnovljivi izvori mogu doprineti industrijskoj konkurentnosti i imaju pozitivan uticaj na regionalni razvoj i zapošljavanje. Evropska industrija obnovljivih izvora je globalni predvodnik i već je postigla promet od 10 milijardi EUR i zapošljava 200.000 ljudi. Promena klime je postala globalni problem (United Nation Framework Convention on Climate Change – UNFCCC). Glavni cilj Konvencije je da se postigne "stabilizacija koncentracije gasova koji proizvode efekat staklene bašte na nivou koji ne bi doveo do opasnih antropogenih uticaja na klimatski sistem". Da bi dostigla taj cilj, Konvencija poziva industrijalizovane zemlje (Aneks-I) da

Rezime

Korišćenje obnovljivih izvora energije u skladu je s globalnom strategijom održivog razvoja. Korišćenje biogoriva doprinosi povećanju sigurnosti snabdevanja i smanjenju zavisnosti prometnog sektora o nafti, smanjenju udela emisije gasova koji izazivaju efekat staklene bašte i podršci održivog razvoja ruralnih područja. Poticajne mere Vlade usmerene prema proizvodnji i primeni biogoriva u Srbiji moraju biti dobro promišljene zbog prednosti koje donose (smanjenje uvoza nafte, smanjenje emisije gasova koji izazivaju efekat staklene bašte, povećanje zapošljavanja, povećanje količine kvalitetne stočne hrane, obradu trenutno neobrađene zemlje).

Ključne reči: Energija, održivi razvoj, životna sredina

UVOD

*dr Mirjana Vojinović - Miloradov, prof. emeritus, FTN, Novi Sad, mr Stanislava Delić, Institut za prehrambene tehnologije, Novi Sad, dr Radovan Pejanović, red. prof., dr Vladislav Zekić, docent, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad.

70

primene planove akcija i mere za smanjenje emisije gasova staklene bašte (Greenhous Gases – GHG) kao i da obezbede finansijske resurse i transfer tehnologije za zemlje u razvoju. U gasove koji proizvode efekat staklene bašte spadaju ugljendioksid (CO2), metan (CH4), azotsuboksid (N2O) i industrijski gasovi hidrofluorougljenici (HFC) , perfluorougljenici (PFC) i sumporheksafluorid (SF6).

KJOTO PROTOKOL

Tekst Protokola Okvirne Konvencije o Klimatskim Promenama Ujedinjenih Nacija (UNFCCC) usvojen je na trećoj sesiji Konferencije Članica (Conference of the Parties – COP-3) Konvencije koja je održana 11. decembra 1997. godine u Japanskom gradu Kjoto. Protokol je stupio na snagu nakon što je preko 55 Članica Konvencije ratifikovalo isti. Zemlje Članice Aneksa-I Konvencije (razvijene zemlje) koje su ratifikovale Kjoto protokol imaju udeo od najmanje 55% ukupne emisije CO2

Industrijalizovane zemlje koje nisu potpisnice Kjoto protokola, poput SAD, učestvuju u trgovini emisijama posredstvom dobrovoljnih mehanizama trgovine, kao što je Čikaška berza emisija (Chicago Climate Exchange), samoregulišuća berza sa sopstvenim Pravilnikom kojom upravljaju članovi. Oni se dobrovoljno obavezuju (a kada se jednom obavežu to za njih postaje zakonska obaveza) da će smanjiti emisije GHG kako bi ostali konkurentni na sve većem globalnom tržištu proizvoda i usluga sa niskim nivoom emisija, kao i da bi u očima klijenata podigli svoj rejting na polju društvene korporativne odgovornosti. Štaviše, vodeći investitori u Sjedinjenim Državama udružili su se sa nekim od najvećih kompanija iz te zemlje u inicijativi upućenoj Vladi SAD da sledi primer Evrope i odredi obavezne ciljne vrednosti kako bi se smanjile emisije koje proizvodi Amerika, uz objašnjenje da bi američke firme mogle da izgube konkurentnost po pitanju energetske efikasnosti ukoliko federalne vlasti ne preuzmu vođstvo na ovom polju. Pored Evrope i SAD, i druge industrijalizovane zemlje,

te grupe zemalja u 1990. godini.

Kjoto protokol stupio je na snagu 16. februara 2005, a danas pokriva više od 163 zemlje i preko 55% GHG emisija na globalnom nivou. Protokol uspostavlja tri tzv. Fleksibilna mehanizma sa ciljem da pomognu razvijenim zemljama (Članice Aneksa-I) da smanje troško veostvarivanja ciljne emisije gasova sa efektom staklene bašte, u prvom periodu obaveze od 2008 do 2012, tako što će ostvariti smanjenje emisije u drugim državama u kojima su ti troškovi manji. To su:

Međunarodna trgovina emisijama (International Emission Trading – IET) omogućava državama da prenose deo njihove “dodeljene emisije” (Asigned Amount Units – AAU). Sistem EU za trgovanje emisijama (EU Emissions Trading Scheme, EU ETS) počeo je sa radom 1. januara 2005, čime je stvoren prvi multinacionalni sistem za trgovanje emisijama u svetu, i ujedno i najveći takav mehanizam ikada uspostavljen. Reč je o obaveznom sistemu zasnovanom na slobodnom trgovanju koji bi trebalo da pomogne EU u ostvarivanju ciljeva zadatih Kjoto protokolom. Osnovana je Evropska berza emisija (European Climate Exchange, ECX) koja predstavlja panevropsku platformu za trgovanje GHG emisijama. Preko 70 vodećih kompanija, uključujući i globalne firme kao što su: Barclays, BP, Calyon, E.ON UK, Endesa, Fortis, Goldman Sachs, Morgan Stanley i Shell, članovi su ove berze.

71

poput Australije, Japana i Novog Zelanda, već imaju sisteme trgovanja emisijama ili ih upravo uspostavljaju 1

1 US investors join business to call for emission cut“, European Climate Exchange News, 20. mart 2007, http://www.europeanclimateexchange.com/index_flash.php

. Zajednička primena (Joint Implementation – JI) dozvoljava državama upotrebu

“karbon kredita” za ostvarenje svoje obaveze prema Protokolu, a koji nastaju kroz smanjenje emisije prilikom investiranja u drugoj industrijalizovanoj državi i rezultira prenosom odgovarajućeg iznosa “jedinica smanjenja emisije” (Emission Reduction Units – ERU) između država.

Mehanizam čistog razvoja (Clean Development Mechanism – CDM) dozvoljava projekte smanjenja emisije, podržavajući održivi razvoj zemlje u razvoju, kojima se generiše “sertifikovano smanjenje emisije” (Certified Emission Reductions – CER) i koje može koristiti investitor za svoje potrebe.

Mehanizmi daju mogućnost državama Članicama, i njihovim javnim ili privatnim kompanijama ovlašćenim od strane Članice za učešće, da ostvare smanjenje emisije bilo gde u svetu – gde god su troškovi niži – i da računaju to smanjenje u smislu ispunjenja svojih ciljeva.

Države koje su ratifikovale Kjoto protokol podeljene su u dve glavne grupe: 1. industrijski razvijene zemlje (države navedene u Aneksu I Kjoto protokola, ili

kraće Aneks I zemlje) koje su prihvatile obavezu da smanje emisije ovih gasova do 2012. godine; ove zemlje moraju da pripredmaju i dostavljaju inventar gasova sa efektom staklene bašte svake godine i

2. zemlje u razvoju (države koje nisu navedene u Aneksu I Kjoto protokola, tj. ne – Aneks I zemlje) koje nemaju nikakve obaveze u pogledu smsnjenja emisija, ali mogu da doprinesu smanju emisija gasova staklene bašte i ciljeva razvijenih zemalja putem realizacije projekata kroz Mehanizam čistog razvoja Kjoto Protokola. Republika Srbija je potpisnica Okvirne konvencije Ujedinjenih nacija o klimatskim promenama od 2001. godine. Ratifikacijom Kjoto Protokola u oktobru 2007. godine, kome je Srbija stekla status ne-Aneks 1 zemlje, za preduzeća u Srbiji otvorila se mogućnost korišćenja Mehanizma čistog razvoja Kjoto Protokola (Clean Development Mechanism – CDM).

Ovaj mehanizam omogućava dopunsko finansiranje projekata koji za cilj imaju smanjenje emisije gasova sa efektom staklene bašte, kao što su projekti povećanja energetske efikasnosti, zamene goriva, korišćenja obnovljivih izvora energije, korišćenja postrojenja za spregnutu proizvodnju toplotne i električne energije (kogeneracija) itd.

72

Grafikon 1. CDM statistika realizovanih projekata u svetu 2

OIE; 571Poljoprivreda; 81Pošumljavanje; 1Upravljanje i odlaganje otpada; 223Izbegnuta emisija iz procesa proizvodnje i potrošnje sumporhlorida; 16Izbegnuta emisija iz goriva (čvrsta, tečna i gasovita); 85Rudarstvo, proizvodnja minerala; 5Transport; 1Hemijska industrija; 15Industrijska proizvodnja; 66Energetske potrebe; 14

Trgovina emisijama gasova koji izazivaju efekat staklene bašte predstavlja veoma dobar primer za to kako se tržišni mehanizmi mogu koristiti u svrhe zaštite životne sredine. Trgovanje tim emisijama firmama pruža fleksibilnost pri postizanju ciljnih vrednosti emisija koje odrede njihove države, i samim tim i najisplativiji način na koji privredne grane koje proizvode velike količine emisija mogu da ispune svoje obaveze da ih umanje.

Tržište emisija gasova razlikuje se od drugih tržišta roba utoliko GHG ne mogu da se skladište ili prenesu u narednu godinu, već moraju da se iskoriste tokom tekuće godine. Ovo rešenje primenjuje se zato što je mehanizam za smanjenje emisija osmišljen da bi se godišnje emisije smanjile za određeni procenat u odnosu na nivo iz 1990. Stoga se svake godine godišnje emisije nezavisno porede sa nivoom iz 1990), pa nije moguće špekulisati na tržištu na osnovu, na primer, toplije zime u jednoj zemlji.

Tokom 2007. porastao je obim trgovine emisijama gasova od 50% na svetskom tržištu (u 2007. skoro 2,4 milijarde tona ekvivalenta ugljen-dioksida (CO2e) bilo je predmet trgovanja, što predstavlja rast u odnosu na 1,6 milijardi tona u 2006)3

2 www.ceteor.ba 3 Carbon market to grow 50% in 2007, Environmental Finance, 2007http://www.environmental finance.com/onlinews/

. Priliv sredstava u sektor fondova emisija porastao je za 3,5 milijarde evra tokom poslednjih šest meseci, i iznosi preko devet milijardi evra, zahvaljujući delimično i ulasku 12 novih fondova na tržište. Privatni sektor je obezbedio skoro 90% priliva svežeg novca na

73

tržište tokom poslednjih šest meseci, uključujući i investiciju od 2,3 milijarde evra koju je preduzela investiciona banka Morgan Stanley. Manje od polovine (tačnije, 42%) ukupnog novca uloženog u tržišta emisija namenjen je za neposrednu kupovinu emisija, dok se ostatak (tj. 58%) ulaže u razvoj projekata neophodnih za stvaranje emisionih kredita.4

ULOGA OBNOVLJIVIH IZVORA U ENERGETSKOJ POLITICI EU

Zemlje Evropske unije danas su svesne značenja obnovljivih izvora energije.

Evropska komisija postavlja ciljeve, donosi Direktive koje obavezuju članice i pokreće brojne programe finansijske i institucionalne podrške. Zemlje EU-a, međutim, u pravilu ne čekaju da ih na korišćenje obnovljivih izvora obaveže EK jer su prednosti njihova korišćenja poznate i političarima i javnosti. Podrška ne samo da postaje sastavni deo državne politike i programa političkih stranaka EU-a, već i civilizacijskog nasleđa lokalnih zajednica i celokupnog stanovništva koje takve projekte zahteva, podržava i sprovodi. Na taj se način, otvaraju se nova radna mesta, doprinosi razvoju ruralnih područja, otvaraju nove mogućnosti zarade za poljoprivrednike, smanjuje uvoz energije kojom je Evropa siromašna, čuva vlastitu životnu sredinu, smanjuje globalna emisija stakleničkih gasova te doprinosi zdravlju ljudi u urbanim područjima.

Zbog svega toga, nije neobično da su tzv. male zemlje prve prepoznale prednosti obnovljivih izvora. Tako Finska 1/4 svojih potreba za energijom pokriva iz biomase, Danska već godinama intenzivno razvija program vetroelektrana, a Austrija se ubrzano približava udelu od 80% električne energije proizvedene iz obnovljivih izvora.

Evropska unija prepoznaje važnost obnovljivih izvora te je kroz službene dokumente (Zelena knjiga, Bela knjiga, Direktive 5 donesen celokupni program njihovog koričćenja i podsticanja. Dokument koji određuje opšte smernice za EU u području energetike je Bela knjiga o energetskoj politici 6

Temeljni dokument koji određuje politiku EU-a prema obnovljivim izvorima energije je Bela knjiga o obnovljivim izvorima

. Između ostalog, navode se tri zahteva za budući razvoj energetskog sistema, a tehnologije proizvodnje energije iz obnovljivih izvora se u tom smislu prepoznaju kao potpuno u skladu s navedenim zahtevima: zaštita životne sredine, sigurnost plasmana energijom i konkurentnost industrije.

7

4 Carbon Market News,2007, Point Carbon, www.pointcarbon.com 5 Bela knjiga Evropske komisije je dokument koji sadrži predloge programa implementacije za pojedino područje. U nekim slučajevima se nadovezuje na Zelenu knjigu koja se objavljuje radi pokretanja diskusije i konsultacija na evropskom nivou. Na osnovu pozitivno ocenjene Bele knjige od Veća Evrope stvara se program implementacije EU-a za navedeno područje. Direktive, odnosno smernice se uobičajeno nadovezuju na Belu ili Zelenu knjigu i detaljnije određuju potrebne mere i ciljeve za realizaciju programa. Direktive predlaže Evropska Komisija, a usvaja ih Veće Evrope. 6 White Paper: an Energy Policy for the European Union, COM(95) 682, Final, January 1996 7 Energy for the Future: Renewable Sources of Energy, ‘White Paper for a Community Strategy and Action Plan’, COM(97)

. On se nadovezuje na Zelenu knjigu o obnovljivim izvorima usvojenu 1996. godine radi podsticanja diskusije o problematici njihovog korišćenja. Kao jedan od važnijih zaključaka se navodi da su, pored značajnog

74

potencijala, obnovljivi izvori trenutno nejednako i nedovoljno iskorišćeni u EU-u. Njihov udeo u ukupnoj potrošnji energije iznosi oko 6% i u budućnosti se predviđa značajan porast.

Osnovni cilj EU-a na području obnovljivih izvora koji je određen u Beloj knjizi je do 2010. godine je da se poveća udeo u ukupnoj potrošnji energije na 12%. Svaka zemlja EU-a u tom smislu donosi vlastitu strategiju, unutar čega predlaže svoj doprinos ukupnom cilju i navodi planirane podsticajne mere. U svrhu podsticanja razvoja i tržišnog prodora projekata u većem broju, EK je predložila posebnu kampanju za promovisanje obnovljivih izvora koja definiše zasebne ciljeve za pojedine tehnologije. Ključna mera koje se predlaže je rezultat, odnosno ugradnja sljedećeg: 1 000 000 fotonaponskih sistema, 10 000 MW vetroelektrana, 10 000 MW postrojenja na biomasu, integracija obnovljivih izvora u lokalne zajednice i proizvodnja 5000000 t tečnih biogoriva.

Korišćenje obnovljivih izvora se prepoznaje i kao jedan od postupaka kojim se povećava sigurnost snabdevanja energijom te je kao jedan od ciljeva navedeno sledeće: do 2020. godine 20% goriva u saobraćaju potrebno je zameniti alternativnima.

Ispunjenje tog ambicioznog cilja zahteva značajan napor i zajedničku koordinaciju svih zemalja te EK objavljuje tri dokumenta vezana uz korišćenje alternativnih goriva u saobraćaju:

- Direktivu o alternativnim gorivima za korišćenje u saobraćaju i grupu mera za podsticanje korišćenja biogoriva 8

- Direktivu o promociji upotrebe biogoriva u saobraćaju

- dodatno naglašavajući prednosti korišćenja alternativnih goriva i navodi biogoriva, prirodni gas i vodonik kao tri potencijalna alternativna goriva od kojih svako do 2020. godine može dostignuti udeo od 5% ili više u saobraćaju.

9 – usvojena je 8.5.2003. godine na osnovu Predloga Direktive o alternativnim gorivima za korišćenje u saobraćaju 10

- Predlog amandmana na Direktivu 92/81/EEC s obzirom na mogućnost primene manjih poreznih stopa, odnosno troškova na mešavinu mineralnih goriva s biogorivima i na čista biogoriva

i daje jasnu definiciju svih biogoriva te propisuje obavezu zemljama EU-a za osiguranje plasiranja minimalnog udela biogoriva na tržište.

11

- stvaraju se novi uslovi za oporezivanje biogoriva, odnosno omogućava se primena nižih poreza radi postizanja niže cene što se prepoznaje kao ključni uslov postizanja zadanih ciljeva.

Osim na području tečnih goriva, EK kroz direktive daje značajnu podršku i korišćenju obnovljivih izvora za proizvodnju električne energije i za kombinovanu 8 Communication from the Commision to the European Parliament, the Council, the Economic and Social Committee and the Committee of the Regions on Alternative fuels for Road Transportation and on a Set of Measures to Promote the Use of Biofuels, COM(2001) 547 Final 9 Directive 2003/30/EC of the European Parliament and of the Council of 8 May 2003 on the promotion of the use of biofuels or other renewable fuels for transport, Official Journal L 123 10 Proposal for a Directive of the European Parliament and of the Council on the Promotion of the Use of Biofuels for Transport, 2001/0265 (COD) 11 Proposal for a Council Directive Amending Directive 92/81/EEC with Regard to the Poossibility of Applying a Reduced Rade of Excise Duty on Certain Mineral Oils Containing Biofuels and on Biofuels, 2001/0266 (CNS)

75

proizvodnju električne i toplotne energije. Do sada su ukupno objavljena dva dokumenta relevantna za to područje:

- Direktiva o promociji električne energije iz obnovljivih izvora 12

- Direktiva o promociji kogeneracije

- usvojena je 27.9.2001. godine i za cilj postavlja da do 2010. godine 22,1% ukupno proizvedene električne energije bude iz obnovljivih izvora, a uz značajne odredbe o obavezi povećanja energetske efikasnosti pri proizvodnji električne energije, po prvi put donosi jasnu i preciznu definiciju biomase koja glasi: ‘Biomasa je biorazgradiva frakcija proizvoda, otpada i ostataka iz poljoprivrede (uključujući sve grane), šumarstva i srodnih delatnosti te biorazgradivi deo industrijskog i komunalnog otpada’

13

MEHANIZMI PODRŠKE KORIŠĆENJU OIE U EU

- objavljena je 11.2.2004. godine i predlaže da se za ciljeve u pojedinoj državi postavi udeo od 18% kogeneracije u proizvodnji električne energije do 2010. godine, a nacrt dodatno identifikuje i predlaže načine uklanjanja prepreka za kogeneraciju, omogućava olakšan pristup mreži za proizvođače koji u kogeneraciji koriste obnovljive izvore i sl.

Kada se govori o mehanizmima podrške korišćenju OIE u EU se pre svega misli na podršku pri korišćenju za dobijanje električne energije. U tom smislu Direktiva o promociji električne energije iz OIE14

U literaturi

je dala osnove za kvantifikaciju nacionalnih ciljeva korišćenja električne energije proizvedene iz OIE i formiranje odgovarajućih mehanizama podrške radi njihove realizacije. Dakle, najmanje srednjoročno gledano, politika podrške u zemljama članicama EU će biti krucijalno bitna za prodor OIE na tržište električne energije. Radi ostvarenja te politike u zemljama članicama EU danas se primenjuje ili se razmišlja o primeni čitavog niza konkretnih instrumenata podrške koji obuhvataju cenovne mehanizme, mehanizme pomoći i subvencija, poreske olakšice i izuzeća, garancije prodaje električne energije, zelene sertifikate, merenje i označavanje “zelene električne energije” i sl. Države članice, takođe donose razne administrativne i tehničke propise, poput pravila planiranja i ugovaranja pristupa električnoj mreži i sprovode kampanje promovisanja OIE.

15

12 Directive 2001/77/EC on the Promotion of the Electricity Produced from Renewable Energy Source in the International Electricity Market, Official Journal L 283 13 Directive 2004/8/EC on the Promotion of Cogeneration Based on a Useful Heat Demand in the Internal Energy Market 14 Directive 2001/77/EC of the European Parliament and of the Council of 27 September 2001 on the promotion of electricity produced of electricity produced from renewable energy sources in the internal electricity market 15 Grupa autora, Final report of the project Green-X, EC, Research DG, 2004.

je moguće naći različite načine klasifikacije mera podrške OIE, prema tome da li je akcenat na izgradnji novih kapaciteta ili povećanoj proizvodnji, odnosno da li je stimulacija na strani proizvodnje ili potrošnje električne energije iz OIE. Bez obzira na raznolikost instrumenata podrške i brojne nacionalne specifičnosti tri osnovna tipa

76

podrške su promotivna (feed-in) tarifa, obavezne kvote u kombinaciji sa zelenim sertifikatima i sistem javnih nabavki/ponuda. Kao pomoćni mehanizmi se pojavljuju investicione olakšice i subvencije i odgovarajuće mere fiskalne politike.

Podsticajne tarife su vrlo rasprostranjen mehanizam promocije OIE u EU i predstavljaju regulisane, garantovane minimalne cene, odnosno dodatne premije na tržišnu cenu koja se plaćaju proizvođaču električne energije.

Odgovarajuća regulativa koja prati mehanizam uvodi obavezu javnog servisa da proizvođaču plati cenu koju je Vlada definisala i zbog toga politika tarifa mora biti praćena odgovarajućom državnom finansijskom podrškom.

Visina tarifa je obično definisana za određeni vremenski period da bi investitorima garantovala siguran prihod u znatnom delu životnog ciklusa projekta.Sistem se pokazao kao veoma efikasan u nekim zemljama i donosi veoma brzo povećanje količine energije proizvedene iz OIE. Međutim sistem ne uzma u obzir efikasnost proizvodnje energije.

Obavezne kvote se uvode da definišu minimalni deo proizvodnje ili potrošnje električne energije iz OIE. Vlada postavlja okvire u kojima tržište mora proizvoditi, prodati ili distribuirati određene količine električne energije iz OIE. Obaveza se može uvesti bilo na stranu potrošnje, bilo na stranu proizvodnje. Da bi sistem kvota zaživeo neophodno je uvođenje zelenih serifikata, specifičnih potvrda o “čistom” poreklu električne energije. U slučaju kvota na strani proizvodnje, proizvođači električne energije iz tradicionalnih izvora su u obavezi da nadoknade štetu koju pričinjavaju životnoj sredini kupujući unapred propisanu količinu zelenih sertifikata od proizvođača “neutralnih“ sa stanovišta zagađenja. Dakle, mehanizam stvara sekundarno tržište zelenih sertifikata, koje obezbezbeđuje prihod proizvođačima OIE. U smislu efekta, mehanizam je sličan oporezivanju zagađivača i stimulaciji “čistih” proizvođača, ali za razliku od njih sekundarno tržište definiše cenu zagađivanja.

Sistem ponuda se koristi radi izbora korisnika investicionih ili proizvodnih subvencija (sličnih podsticajnim tarifama) ili nekih drugih prava, lokacije za vetrogeneratore, male hidro elektrane i sl. Potencijalni investitori ili proizvočači se takmiče putem procedura javnih ponuda sa unapred poznatim kriterijumima za njihovo vrednovanje.

Ponuđači sa najpovoljnijim tehničkim i komercijalnim uslovima imaju garantovanu prodaju nacionalnoj mreži u unapred definisanom periodu.

Takmičarska priroda ovog sistema deluje na obaranje direktnih troškova proizvodnje električne energije iz OIE, odnosno obezbeđuje njegovu ekonomsku efikasnost.

Mehanizmom investirane subvencije se prevazilazi problem visokih inicijalnih investicija za instalaciju kapaciteta OIE. Nivo subvencija se obično kreće u opsegu od 20 do 50% od investicionih troškova. Modifikacija ovog mehanizma je podrška putem kredita sa niskim kamatnim stopama, odnosno politika poreskih olakšica za investicije u OIE koja ima za cilj da poveća raspoloživost komercijalnog kapitala za ulaganje u OIE.

Preske olakšice pri investiranju su samo neke od fiskalnih mera koje zemlje Evropske unije koriste radi podrške OIE. Neke zemlje su uvele porez na korišćenje fosilnih goriva ne bi li tako kvantifikovale negativne eksterne uticaje koje to korišćenje ima, a koje nije uključeno u tržišnu cenu proizvedene električne energije. Energija dobijena iz OIE je izuzeta iz poreza, pa se tako postiže relativna kompetitivnost. Prisutne

77

su i druge fiskalne mere kao niža stopa PDV-a, poreske olakšice, pa čak i oslobađanje od poreza za “zelene” fondove, poreski atraktivne amortizacione šeme i sl.

Sistem zelenih cena

Tabela 1 . Subvencije proizvodnji električne energije iz OIE u 2001. i projekcija za 2010.

je baziran na volji nekih potrošača da plate više za električnu energiju proizvedenu iz OIE. Potrošačima se daje pravo da izaberu procenat od potrošene električne energije za koji su spremni da plate uvećanu cenu, a snabdevač - distributer je u obavezi da preuzme za svaku jedinicu energije plaćenu po premiranoj ceni, jedinicu energije proizvedenu iz OIE. Sistem je pogodan kao inicijalni za formiranje tržišta električne energije iz OIE, ali je suštinski u suprotnosti sa principom „zagađivač plaća“.

Država Subencija mil. evra / godišnje

Subvencija evro centa / kWh

2001 2010 2001 2010 Austrija* 122 702 2.49 4.11 Belgija* 27 55 2.7 2.70 Danska* 273 499 4.19 3.87

Francuska* 112 814 3.13 3.13 Nemačka* 1047 3326 6.21 6.58

Italija 1067 2493 6.31 5.88 Holandija 59 679 1.98 5.69 Španija* 323 1537 2.78 2.65 Švedska 100 220 1.89 1.28

Velika Britanija 96 547 1.73 1.45 * koristi podsticajnu tarifu

Procena je 16

16 Energy Subsidies and External Costs, UIC Nuclear Issues Briefing Paper 71, 2005, [on-line] web-site:

da će nivo direktne podrške snabdevanju električnom energijom iz OIE u Evropskoj uniji, ukoliko se zadrže sadašnji podsticajni mehanizmi i trendovi njihove primene, narasti na 11,7 milijardi evra 2010. godine, od čega bi 7,4 milijardi evra bilo plasirano kroz podsticajne tarife. Po istoj proceni, subvencije svedene na proizvedeni kWh iz OIE bi se kretale od 0.4 c/kWh u Finskoj do 6.6 c/kWh u Nemačkoj. Bez obzira na značajan udeo korišćenja primarne energije za zadovoljenje toplotnih potreba, na nivou Evropske unije nije usvojena zajednička podsticajna politika korišćenju OIE za zadovoljenje toplotnih potreba, već se ta politika vodi na nivou država članica u zavisnosti od lokalno raspoloživih potencijala.

www.worldnuclear. org/info/inf68.htm

78

Tabela 2. Trenutno stanje instalisanih kapaciteta primarne energije iz OIE za EU do 2001. i predviđanja do 2010. prema definisanim ciljevima u Beloj knjizi17

Vrsta energije

1995. EUROSTAT

2001. EUROSTAT

GSP * 1995-2001

Bela knjiga Potrebna GSR 2001-2010

Vetar 2.5 GW 17.2 GW 37.9% 40 GW 9.8% Hidro 87.1GW 91.7GW 0.9% 100 GW 1.0% Solarna (PV) 0.04 Gwp 0.26 GWp 36.6% 3 GW 31.2% Biomasa 44.8 Mtoe 56.5 Mtoe 3.6% 135 Mtoe 10.3% Geotermalna 2.72 Mtoe 3.43 Mtoe 3.9% 5.2 Mtoe 4.7% Solarna (T) 6.5 Miom2 11.4 Miom2 9.8% 100 Miom2 27.2%

* godišnja stopa rasta

ZAKLJUČAK

Srbija je ratifikovala Konvenciju o klimatskim promenama i potpisala Kjoto protokol. Mere za realizaciju ciljeva Kjoto protokola u oblasti energetike, odnose se pre svega na smanjenje količina emisija ugljen dioksida vezano za rad termoenergetskih postrojenja. Glavna korist od ratifikacije Kjoto protokola je kvalifikovanost za primenu Kjoto mehanizama. Oni stvaraju mogućnost pristupa dodatnim finansijskim resursima za investicije u energetsku efikasnost i druge projekte smanjenja emisije GHG. Ratifikacija Kjoto protokola ne proizvodi nikakve konkretne dodatne obaveze za našu zemlju, a otvara mogućnosti za pristup dodatnim finansijskim sredstvima u cilju održivog razvoja. Ratifikacija Kjoto protokola bila bi pozdravljena od strane međunarodne zajednice i prepoznata kao korak u dobrom pravcu.

U cilju zaštite vazduha, smanjenje emisija štetnih gasova u energetskom sektoru se može postići: uvođenjem čistih proizvodnji i sistema upravljanja zaštitom životne sredine u energetska postrojenja (ISO14.000, EMS), rekonstrukcijom postojećih postrojenja koje emituju zagađujuće materije uspostavljanjem automatskog monitoringa na značajnim emiterima, usvajanjem i implementacijom međunarodnih sporazuma koji se odnose na zaštitu vazduha, klimatske promene i zaštitu ozonskog omotača.

LITERATURA

1. Carbon Market News, 2007, Point Carbon, www.pointcarbon.com 2. Communication from the Commision to the European Parliament, the Council, the

Economic and Social Committee and the Committee of the Regions on Alternative fuels

17 Izvor za 2001 EU 15: European Renewable Energy Council: Renewable energy target for Europe - 20% by 2020 (2004). Izvor za EU 25 : Fraunhofer-ISI (Germany), Final report of FORRES 2020 EU project: Analyses of the EU renewable energy sources evaluation up to 2020, (2005).

79

for Road Transportation and on a Set of Measures to Promote the Use of Biofuels, COM(2001) 547 Final

3. Directive 2001/77/EC of the European Parliament and of the Council of 27 September 2001 on the promotion of electricity produced of electricity produced from renewable energy sources in the internal electricity market

4. Directive 2001/77/EC on the Promotion of the Electricity Produced from Renewable Energy Source in the International Electricity Market, Official Journal L 283

5. Directive 2003/30/EC of the European Parliament and of the Council of 8 May 2003 on the promotion of the use of biofuels or other renewable fuels for transport, Official Journal L 123

6. Directive 2004/8/EC on the Promotion of Cogeneration Based on a Useful Heat Demand in the Internal Energy Market

7. Energy for the Future: Renewable Sources of Energy, ‘White Paper for a Community Strategy and Action Plan’, COM(97)

8. Energy Subsidies and External Costs, UIC Nuclear Issues Briefing Paper 71, 2005, [on-line] web-site: www.worldnuclear. org/info/inf68.htm

9. European Renewable Energy Council: Renewable energy target for Europe - 20% by 2020 (2004).

10. Fraunhofer-ISI (Germany), Final report of FORRES 2020 EU project: Analyses of the EU renewable energy sources evaluation up to 2020, (2005).

11. Grupa autora, Final report of the project Green-X, EC, Research DG, 2004. 12. PEJANOVIĆ, R. TICA, N.: Tranzicija i agroprivreda, monografija, Poljoprivredni fakultet,

Novi Sad, 2005, 411 strana. 13. Proposal for a Council Directive Amending Directive 92/81/EEC with Regard to the

Poossibility of Applying a Reduced Rade of Excise Duty on Certain Mineral Oils Containing Biofuels and on Biofuels, 2001/0266 (CNS)

14. Proposal for a Directive of the European Parliament and of the Council on the Promotion of the Use of Biofuels for Transport, 2001/0265 (COD)

15. White Paper: an Energy Policy for the European Union, COM(95) 682, Final, January 1996

16. www.ceteor.ba 17. www.europeanclimateexchange.com/index_flash.php

80

MECHANISMS OF SUPPORT TO THE USE OF RENEWEBLE ENERGY SOURCES

VOJINOVIĆ - MILORADOV MIRJANA, DELIĆ STANISLAVA,

PEJANOVIĆ, R., ZEKIĆ, V.

Summary

Use of reneweble energy sources is coherent with the global strategy of sustainable development. Utilisation of biofuels contributes to the growing safety in supply and reduction of dependence on oil market sector, reduction of gas emition which causes Greenhouse effects and supports the sustainable development of rural areas. Encouragement measures of the Government towards production and use of biofuels in Serbia have to be well organised because the advantages they bring (reduction of oil import, reduction of gas emision that causes Greenhouse effects, employment growth, growth of produced quantities of quality feed, cultivation of uncultivated land).

Key words: energy, sustainable development, environment.

81

УДК: 636.2:519.237 Оригинални научни рад Original scientific paper

ПРИМЕНА МЕТОДА ГЛАВНИХ КОМПОНЕНАТА У ИСПИТИВАЊИМА ВАРИЈАБИЛИТЕТА ТЕЛЕСНИХ МЕРА

ГОВЕДА

НИЋИН, С.1, ПЛАВШИЋ, М.2

1 Мр Слободан Нићин, Департман за економику пољопривреде и социологију села, Пољопривредни факултет, Нови Сад 2 Др Мирослав Плавшић, редовни професор, Департман за сточарство, Пољопривредни факултет, Нови Сад

Резиме

У овом раду приказана је практична примена метода главних компонената као једног од метода мултиваријационе анализе који се користи код смањења димензионалности проблема ( свођења скупа великог броја променљивих на мањи број међусобно некорелираних линеарних комбинација). Нарочито је од великог значаја примена овог метода у регресионој анализи, у решавању проблема мултиколинеарности. Циљ рада је да се на практичним примерима везаним за сточарску производњу у пољопривреди објасни примена метода главних компонената. Такође, биће приказане могућности и значај овог метода у објашњавању варијабилитета телесних мера говеда. Биће извршено и упоређење резултата добијених посебно за краве, а посебно за јунице подолске расе.

Кључне речи: мултиваријациона анализа, метод главних компонената, телесне мере говеда, scree - дијаграм

УВОД

Мултиваријациона анализа представља анализу великог броја променљивих, која омогућава њихово испитивање и квантификовање, као и утврђивање зависности, односно повезаности већег броја променљивих.

Метод главних компонената један је од бројних метода мултиваријационе анализе. Овај метод омогућава трансформисање великог броја променљивих у мањи број компонената које нису у међусобној корелацији. Ове трансформисане променљиве представљају линеарне функције улазних променљивих.

Аутор Срђан Богосављевић (1980) наводи да је главне компоненте, у смислу математичког појма дефинисао Карл Пирсон 1901. године проучавајући проблеме нестохастичког карактера.

82

Ковачић (1994) наводи значај примене метода главних компонената у социо-економским испитивањима где је потребно свести изузетно велик број показатеља ове врсте на мали број репрезентативних показатеља.

Према ауторки Ани Куцојанис (1977) , метод главних компонената само је један специјалан случај општијег модела факторске анализе. Као циљ метода главних компонената ауторка наводи формирање низа променљивих од постојећих променљивих. Прва линеарна комбинација названа главном компонентом урачунава максимално могући удео укупног варијабилитета у низу сачињеном од свих улазних променљивих, друга главна компонента преузима максимално могући део преосталог варијабилитета, трећа максимално могућу преосталу варијабилност итд.

Метод главних компонената има веома широку примену у социолошким, економским, биолошким истраживањима и истраживањима везаним за биљну и сточарску производњу у пољопривреди. Предности примене метода главних компонената у овим испитивањима долазе до изражаја када је број променљивих које треба анализирати већи од величине узорка.

Једна од најважнијих примена метода главних компонената јесте у регресионој анализи, где поред тога што смањује димензионалност у вишеструкој регресионој анализи, омогућава смањење мултиколинеарности. Ово проистиче из чињенице да се вишеструка регресиона анализа изводи помоћу мањег броја трансформисаних међусобно некорелираних променљивих.

MЕТОД РАДА И ИЗВОРИ ПОДАТАКА

У примеру везаном за сточарску производњу испитивано је 9 променљивих: висина гребена (cm), висина крста (cm) , дужина трупа (cm), ширина груди, дубина груди, обим груди, обим цеванице, ширина седних кврга и ширина бедрених кврга. Резултати који су коришћени за илустрацију примене метода главних компонената у овом примеру су непубликовани подаци, а настали су као резултат мерења различитих телесних мера код јуница и крава подолске расе говеда на три локалитета: Сремска Митровица, Бачка Топола и Банатска Паланка. У овом раду илустрован је метод главних компонената посебно за краве и посебно за јунице.

Мерења спроведена су 2004. и 2005. од стране Института за сточарство Пољопривредног факултета у Новом Саду , под руководством проф др Мирослава Плавшића.

У испитивање је укључено укупно 91 грло, од чега 59 крава и 32 јунице. За потребе овог рада коришћен је статистички софтвер STATISTICA 8.1.

РЕЗУЛТАТИ ИСТРАЖИВАЊА

У раду je урађен метод главних компонената посебно за краве и посебно за јунице.

83

Табела број 1. Aритметичка средина, стандардна девијација и коефицијент

варијације за поједине променљиве ( краве)

Телесне мере (cm) средине стан.девијација

коеф.варијације (%)

Висина гребена 126.0 4.66 3.70 Висина крста 128.6 4.35 3.38 Дужина трупа 160.6 11.44 7.12 Ширина груди 41.9 6.25 14.92 Дубина груди 67.2 5.14 7.65 Обим груди 189.1 14.91 7.88 Обим цеванице 19.2 1.48 7.71 Ширина седних кврга 13.2 2.32 17.58 Ширина бедрених кврга 45.3 4.22 9.32 Табела број 2. Aритметичка средина, стандардна девијација и коефицијент

варијације за поједине променљиве ( јунице) Телесне мере (cm) средине стан.девиј

ација коеф.варијације (%)

Висина гребена 109.5 10.60 9.68 Висина крста 112.3 10.41 9.27 Дужина трупа 125.9 16.91 13.43 Ширина груди 31.7 4.78 15.08 Дубина груди 52.2 6.08 11.65 Обим груди 147.7 15.92 10.78 Обим цеванице 15.8 2.24 14.18 Ширина седних кврга 10.4 1.81 17.40 Ширина бедрених кврга 32.3 5.46 16.90

Пројекција променљивих у факторској равни , у примеру где је узет узорак крава указује на то да променљиве дубина груди,ширина груди и обим груди (заклапају најмањи угао са осом прве главне компоненте), највише доприносе првој компоненти (која објашњава 58.70 % варијабилитета скупа променљивих), а самим тим и укупном варијабилитету скупа посматрања. Другој главној компоненти (која објашњава 15.10 % варијабилитета) највише доприносе променљиве ширина седних кврга, обим цеванице и дужина трупа. Укупно је, помоћу прве и друге компоненте објашњено 73.80 % укупног варијабилитета посматраног скупа крава (графикон број 1).

84

Графикон број 1. Приказ променљивих у факторској равни у примеру са кравама (променљиве: стар=старост, висгре=висина гребена, вискрс=висина крста, дужтру=дужина трупа, ширгру=ширина груди, дубгру=дубина груди, обигру=обим груди, обицев=обим цеванице, ширсед=ширина седних кврга, ширбед=ширина бедрених кврга).

Пројекција променљивих у факторској равни (у примеру са јуницама), указује на то да променљиве дубина груди, висина гребена и обим груди (заклапају најмањи угао са осом прве главне компоненте), највише доприносе првој компоненти (која објашњава 70.72 % варијабилитета скупа променљивих), а самим тим и укупног варијабилитета скупа посматрања. Другој главној компоненти (која објашњава 11.72 % варијабилитета) највише доприносе променљиве ширина седних кврга, висина крста и обим цеванице. Укупно је, помоћу прве и друге компоненте објашњено 82.44 % укупног варијабилитета посматраног скупа јуница (графикон број 2).

Приказ променљивих у факторској равни ( краве)

Active

visgre viskrs

duztru

sirgru dubgru

obigru

obicev

sirsed

sirbed

-1,0 -0,5 0,0 0,5 1,0

Прва главна компонента: 58,70%

-1,0

-0,5

0,0

0,5

1,0Д

руга

глав

на к

омпо

нент

а: 1

5,10

%

85

Графикон број 2. Приказ променљивих у факторској равни у примеру са јуницама Табела број 3. Факторске координате појединих променљивих (краве)

засноване на корелацији Телесне мере (cm) ГК

1 ГК 2

ГК 3

ГК 4

ГК 5

ГК 6

ГК 7

ГК 8

ГК 9

Висина гребена -0.74 -0.16 -0.59 0.09 -

0.03 0.00 -0.02 0.26 0.01

Висина крста -0.73 -0.10 -0.62 0.01 -0.04

-0.03

-0.02

-0.25 0.04

Дужина трупа -0.68 -0.42 0.33 0.22 -0.44 0.03 0.05 -

0.01 0.02

Ширина груди -0.87 0.02 0.23 -0.35

-0.01

-0.22

-0.04 0.04 0.15

Дубина груди -0.89 -0.07 0.20 0.00 0.20 0.31 -0.08

-0.01 0.11

Обим груди -0.86 -0.37 0.12 -0.24 0.05 -

0.00 -0.08

-0.01

-0.23

Обим цеванице -0.71 0.62 -0.05 -0.18

-0.10 0.10 0.25 0.01 -

0.05 Ширина седних кврга -0.52 0.79 0.08 0.18 -

0.12 -0.04

-0.22

-0.00

-0.05

Ширина бедрених кврга -0.83 -0.01 0.21 0.37 0.32 -

0.16 0.12 -0.01

-0.02

Приказ променљивих у факторској равни ( јунице)

Active

visgre viskrs

duztru

sirgru dubgru obigru

obicev

sirsed

sirbed

-1,0 -0,5 0,0 0,5 1,0

Прва главна компонента : 70,72%

-1,0

-0,5

0,0

0,5

1,0

Дру

га гл

авна

ком

поне

нта

: 11

,72%

86

Табела број 4. Факторске координате појединих променљивих (јунице), засноване на корелацији

Телесне мере (cm) ГК

1 ГК 2

ГК 3

ГК 4

ГК 5

ГК 6

ГК 7

ГК 8

ГК 9

Висина гребена -0.95

0.19 0.00 -0.07

0.10 0.16 -0.05

0.04 0.13

Висина крста -0.92

0.29 -0.02

-0.13

0.01 0.21 -0.04

-0.03

-0.11

Дужина трупа -0.93

0.11 -0.13

0.08 -0.18

0.01 0.24 -0.04

0.02

Ширина груди -0.90

-0.06

-0.07

-0.13

0.38 -0.16

0.05 -0.03

-0.01

Дубина груди -0.96

-0.01

-0.01

-0.13

-0.13

-0.11

0.00 0.15 -0.03

Обим груди -0.94

0.08 0.05 -0.08

-0.21

-0.15

-0.15

-0.09

0.02

Обим цеванице -0.59

-0.28

0.75 0.13 0.02 0.03 0.03 -0.00

-0.01

Ширина седних кврга

-0.32

-0.91

-0.21

-0.15

-0.05

0.09 -0.01

-0.02

0.00

Ширина бедрених кврга

-0.82

-0.12

-0.26

0.49 0.05 0.00 -0.08

0.02 -0.02

Факторске координате променљивих (пример са кравама) засноване на

коефицијентима корелације указују на највише вредности ових коефицијената код променљивих дубина груди (-0.894), ширина груди ( -0,867) и обим груди (-0.855) (у односу на компоненту број 1) и променљивих ширина седних кврга (0.790), обим цеванице ( 0.620) и дужина трупа ( -0.418) (у односу на компоненту број 2) (табела број 3).

Факторске координате променљивих (пример са јуницама) засноване на коефицијентима корелације указују на највише вредности ових коефицијената код променљивих дубина груди (-0.965), висина гребена (-0,950) и обим груди (-0.942) (у односу на компоненту број 1) и променљивих ширина седних кврга (-0.905), висина крста ( 0.289) и обим цеванице (-0.280) (у односу на компоненту број 2) ( табела број 4).

Својствене вредности ( у примеру са кравама) указују на то да је помоћу прве компоненте објашњено готово 60 % укупне варијабилности посматраног скупа (58.70 %). Друга компонента објашњава 15.10 %, трећа 11.17 %, четврта 4.84 %, пета 4.10 %, шеста 2.00 %, седма 1.55 %, осма 1.48 %, и девета 1.07 % . Са прве три компоненте, је дакле објашњено 85 % укупне варијабилности (табела број 5) .

Својствене вредности (у примеру с јуницама) указују на то да је помоћу прве компоненте објашњено око 70 % укупне варијабилности посматраног скупа (70.72 %). Друга компонента објашњава 11.72 %, трећа 7.68%, четврта 3.79%, пета 2.81%, шеста 1.52%, седма 1.03 %, осма 0.39 %, и девета 0.35 %. Са прве три

87

компоненте, је дакле објашњено нешто преко 90 % укупне варијабилности (табела број 6). Табела број 5. Својствене вредности на бази корелационе матрице (пример са

кравама) Својствена

вредност %од укупног

варијабилитета Кумулат

ив Кумулатив

структуре % 1 5.28 58.70 5.28 58.7 2 1.36 15.10 6.64 73.8 3 1.00 11.17 7.65 85.0 4 0.44 4.84 8.08 89.8 5 0.37 4.10 8.45 93.9 6 0.18 2.00 8.63 95.9 7 0.14 1.55 8.77 97.5 8 0.13 1.48 8.90 98.9 9 0.10 1.07 9.00 100.0 Графикон број 3. Scree- дијаграм својствених вредности ( пример са кравама)

Својствене вредности на бази корелационе матрице

58,70%

15,10% 11,17%

4,84% 4,10% 2,00% 1,55% 1,48% 1,07%

-1 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11

Број својствене вредности

-1

0

1

2

3

4

5

6

Сво

јств

ена

вред

ност

88

Табела број 6. Својствене вредности на бази корелационе матрице ( пример са јуницама)

Својствене вредности корелационе матрице

Својствена вредност

% од укупне

Кумула-тив

Кумулатив структуре %

1 6.36 70.72 6.36 70.7 2 1.06 11.72 7.42 82.4 3 0.69 7.68 8.11 90.1 4 0.34 3.79 8.45 93.9 5 0.25 2.81 8.70 96.7 6 0.14 1.52 8.84 98.2 7 0.09 1.03 8.93 99.3 8 0.04 0.39 8.97 99.7 9 0.03 0.35 9.00 100.0 Графикон број 4. Scree- дијаграм својствених вредности ( пример са

јуницама) Графикон број 5 Пројекција појединачних посматрања ( грла крава ) у факторској равни

Својствена вредност

70,72%

11,72% 7,68%

3,79% 2,81% 1,52% 1,03% ,39% ,35%

-1 0 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11

Број својствене вредности

-1

0

1

2

3

4

5

6

7

Сво

јств

ена

вред

ност

89

Графикон број 5. Табела број 7. Факторске координате појединачних посматрања (грла- краве)

засноване на корелацији ГК 1 ГК 2 ГК 3 ГК 4 ГК 5 ГК 6 ГК 7 ГК 8 ГК 9 1 0.04 3.06 15.47 9.80 0.284 1.675 7.758 4.99 1.486 2 0.34 1.27 0.74 0.01 5.865 0.535 0.183 1.48 0.815 3 0.34 3.65 0.35 0.58 0.995 0.303 0.364 0.37 0.170 4 0.25 1.05 0.34 8.35 0.522 9.248 0.051 0.46 2.818 5 0.60 12.49 1.34 0.74 1.030 0.806 0.600 8.79 0.254 6 0.85 9.33 1.87 2.43 4.696 0.048 7.263 0.09 0.846 7 0.73 21.90 0.15 1.28 0.391 1.855 1.829 0.38 0.898 8 0.40 14.47 1.66 0.00 0.933 0.230 1.875 5.96 2.154 16 10.34 0.57 1.58 0.20 4.812 0.364 0.149 1.32 2.988 17 3.22 0.07 11.83 5.84 3.429 1.268 0.015 12.51 0.857 18 3.60 0.63 0.03 0.49 5.266 0.017 0.250 0.44 3.541 19 0.06 3.43 2.93 1.41 0.333 4.032 0.624 1.94 0.303

Пројекција појединачних посматрања ( краве) у факторској равни

Active

1 2

3

4

5 6

7

8

16 17 18

19

20

21 22 23 24 25

26 29

30

31

32

33 34 35

36

37

38 39 40

41 42

43

44

45

46

47

48

49

50 51

52 53

54 55 56 57 58 59 60

61 62

63 64 65 66

67 68

-8 -6 -4 -2 0 2 4 6 8 10

Главна компонента број 1: 58.70%

-4

-3

-2

-1

0

1

2

3

4

5

6

Глав

на к

омпо

нент

а бр

ој 2

: 15.

10%

90

20 1.70 0.48 0.78 0.69 4.067 0.001 0.735 12.62 2.067 21 0.48 2.31 2.28 0.73 3.123 0.074 1.908 0.60 0.464 22 0.00 0.86 2.95 1.99 0.808 0.931 0.144 0.27 0.802 23 0.05 1.41 1.24 0.01 1.617 2.194 0.002 0.09 0.056 24 0.00 1.18 5.74 0.46 1.034 0.222 2.683 4.11 3.961 25 0.00 1.63 1.37 0.04 1.827 1.947 3.949 0.57 0.637 26 0.00 0.23 0.07 1.43 0.783 1.879 4.227 2.23 0.111 29 2.38 0.83 0.81 2.72 0.067 1.563 0.000 0.98 0.268 30 2.19 0.02 0.04 14.05 3.258 1.221 8.404 0.09 1.512 31 3.51 1.68 0.04 1.94 1.060 1.328 0.083 0.70 0.125 32 0.89 0.05 3.22 3.25 0.023 0.556 1.185 4.99 2.044 33 0.50 1.14 1.00 1.21 0.625 6.907 0.785 0.01 6.425 34 0.06 0.36 3.16 0.04 4.229 4.745 0.287 0.36 4.000 35 1.80 0.28 1.21 2.83 0.109 7.185 0.280 4.29 0.725 36 0.86 0.00 1.54 3.88 5.556 0.211 0.022 1.11 0.367 37 1.93 0.56 0.52 6.22 0.402 0.158 5.789 0.82 0.430 38 3.93 0.04 0.59 0.12 1.104 0.001 1.384 0.90 5.298 39 1.44 0.00 2.42 0.00 2.821 0.235 0.040 0.10 1.719 40 0.19 0.07 0.00 0.18 0.467 0.772 0.219 0.11 0.003 41 0.34 0.37 2.19 2.17 2.894 0.103 0.027 0.24 0.053 42 0.55 0.01 0.76 1.01 3.921 0.175 0.553 0.17 0.212 43 0.11 0.21 0.20 0.21 0.789 4.958 0.324 0.52 5.181 44 1.77 2.62 1.30 0.15 0.450 3.163 3.376 0.00 0.861 45 0.01 0.38 0.04 0.30 0.752 1.428 6.405 1.32 0.039 46 3.98 0.83 0.61 0.21 5.272 2.528 0.571 0.29 1.677 47 0.37 0.02 0.70 1.70 0.005 0.070 0.014 10.78 0.362 48 1.84 2.20 0.02 0.25 0.038 3.269 4.937 0.01 1.299 49 1.13 0.50 0.01 2.31 0.076 2.784 0.534 0.03 2.462 50 0.00 0.13 0.12 0.05 1.339 2.010 7.193 0.16 1.290 51 0.00 0.00 0.47 0.08 1.276 1.505 4.744 0.09 0.014 52 2.16 2.04 0.47 0.65 0.896 1.760 2.174 0.02 4.477 53 3.62 1.85 1.50 0.60 0.647 2.577 1.325 0.21 0.598 54 0.14 0.01 0.72 0.18 0.602 2.025 3.257 1.09 0.424 55 0.02 0.02 3.65 0.96 0.084 1.324 0.084 0.01 5.337 56 0.23 0.03 0.01 0.04 0.120 5.613 2.011 0.02 7.073 57 2.64 0.01 0.69 0.03 0.759 0.115 0.077 0.15 4.047 58 0.86 0.29 0.94 1.21 0.348 2.138 0.299 0.21 0.193 59 0.86 0.01 5.87 0.48 5.991 0.002 1.691 0.80 0.895 60 1.98 0.02 0.08 0.20 1.987 0.665 0.134 0.02 1.376 61 1.72 0.71 0.21 1.57 0.359 0.165 5.554 0.02 7.560 62 0.79 0.56 0.51 0.16 0.038 0.036 0.044 0.29 4.246 63 0.40 0.01 0.40 0.12 1.163 1.612 0.018 4.08 0.358 64 0.64 0.03 0.01 4.33 0.239 0.013 0.106 0.12 0.062 65 1.77 0.00 1.85 4.99 1.182 0.334 0.202 1.77 0.078 66 6.80 0.14 0.48 1.44 3.265 1.633 0.009 0.08 1.501 67 9.37 1.21 0.34 0.00 3.600 0.000 0.943 1.92 0.099 68 13.19 0.73 8.57 1.70 0.372 5.487 0.309 1.91 0.083

91

Графикон број 6. Пројекција појединачних посматрања (грла јуница ) у факторској равни Табела број 8. Факторске координате појединачних посматрања (грла-

јунице) засноване на корелацији ГК 1 ГК 2 ГК 3 ГК 4 ГК 5 ГК 6 ГК 7 ГК 8 ГК 9 9 2.17 12.57 1.69 3.38 2.13 1.62 1.35 2.33 8.37 10 1.73 20.96 0.22 0.99 3.92 0.11 1.80 1.77 7.41 11 3.02 14.50 0.40 5.19 0.41 2.37 1.64 0.60 0.01 12 11.96 2.46 0.02 0.28 0.19 3.45 1.35 3.18 3.07 13 0.02 5.98 44.84 1.96 0.00 0.05 1.47 0.41 3.95 14 15.48 3.00 2.01 0.97 5.38 0.09 7.72 0.19 1.55 15 3.89 1.52 18.62 0.38 3.28 2.25 2.69 0.29 0.02 27 0.11 3.23 1.27 12.42 2.70 3.94 4.99 4.85 2.04 28 0.03 3.47 0.99 2.05 0.79 15.31 0.03 5.51 22.77 69 7.72 0.74 0.23 0.01 13.94 1.10 2.35 7.60 0.21 70 11.69 3.14 0.00 0.04 5.50 5.18 5.27 0.51 11.75 71 5.15 1.55 0.81 0.85 3.62 6.73 1.47 2.24 2.52 72 1.79 0.14 0.14 2.34 15.46 1.51 0.16 2.09 0.11 73 1.84 0.08 9.54 30.22 3.60 1.42 1.93 0.09 1.83 74 1.72 0.01 0.18 1.49 0.57 1.17 1.37 0.09 0.09 75 0.61 0.01 0.20 0.03 0.32 7.08 0.36 0.03 1.44 76 0.80 0.72 0.06 0.11 1.19 0.25 0.04 11.32 1.71

Пројекција појединачних посматрања ( јунице) у факторској равни

Active

9

10 11

12

13

14 15

27 28

69

70 71

72 73 74 75

76 77

78

79

80

81

82

83

84

85 86

87

88 89

90

91

-8 -6 -4 -2 0 2 4 6 8 10

Главна компонента број 1: 70,72%

-5

-4

-3

-2

-1

0

1

2

3

Глав

на к

омпо

нент

а бр

ој 2

: 11,

72%

92

77 1.98 0.01 0.31 2.14 0.04 2.35 0.01 0.00 0.22 78 0.07 0.74 0.59 1.69 9.72 0.57 7.77 2.08 2.26 79 1.51 0.01 0.90 13.52 3.87 2.69 2.91 0.91 0.16 80 1.35 1.16 0.08 10.53 1.02 3.93 0.03 0.83 0.19 81 0.14 0.00 3.97 1.81 1.40 0.81 0.33 2.73 0.01 82 0.12 2.88 0.06 0.65 0.31 4.13 4.82 2.23 0.91 83 1.71 0.00 0.05 1.15 0.30 0.07 3.73 4.40 2.77 84 1.54 1.86 1.95 0.59 5.64 3.91 4.56 3.20 3.61 85 0.95 2.63 0.51 2.47 0.42 13.03 4.11 7.35 3.73 86 3.81 3.70 0.55 0.00 0.68 4.56 2.12 3.37 2.75 87 4.37 1.19 1.91 2.24 0.43 6.78 5.77 0.24 0.00 88 3.47 1.59 1.28 0.02 2.57 0.01 0.16 5.72 13.68 89 0.83 0.60 4.00 0.40 3.74 3.31 13.67 14.31 0.43 90 1.12 6.59 1.49 0.04 0.13 0.24 1.45 0.00 0.36 91 7.30 2.98 1.13 0.06 6.72 0.01 12.58 9.51 0.06

Факторске координате појединачних посматрања (у примеру са кравама) указују да укупном варијабилитету највише доприносе краве под редним бројем 68 (13.19), редним бројем 16 ( 10.34) , редним бројем 67 (9.37), редним бројем 66 ( 6.80) и редним бројем 46 ( 3.98) ( за компоненту број 1), и то су углавном краве са локалитета Бачка Топола и грла са редним бројевима 7 (21.90), 8 (14.47), 5 (12.49), 6 ( 9.33) и 3 (3.65 ) (за компоненту број 2), и то су углавном краве са локалитета Сремска Митровица (табела број 7). Највећи допринос објашњености прве главне компоненте дају млађе краве, старости од 3 до 4 године, док највећи допринос објашњености друге главне компоненте дају краве средње старости, од 5 до 6 година.

Факторске координате појединачних посматрања (у примеру са јуницама) указују да укупном варијабилитету највише доприносе јунице под редним бројем 14 (15.48), редним бројем 12 (11.96) , редним бројем 70 (11.69), редним бројем 69 (7.72) и редним бројем 91 (7.30) ( за компоненту број 1), и то су углавном јунице са локалитета Бачка Топола и Сремска Митровица комбиновано, и грла са редним бројевима 10 (20.96), 11 (14.50), 9 (12.57), 90 (6.59) и 13 (5.98 ) (за компоненту број 2), и то су углавном грла са локалитета Сремска Митровица (табела број 8). Код јуница највећи допринос објашњености прве главне компоненте дају комбиновано и грла старости 1 и грла старости 2 године, док објашњености друге главне компоненте највише доприносе млађе јунице, старости годину дана.

ЗАКЉУЧАК

У примеру са кравама, као и у примеру са јуницама, показало се да димензије грудног дела највише доприносе првој компоненти, а димензије седног дела и доњих делова екстремитета највише доприносе другој компоненти.

Код јуница је констатована већа објашњеност укупног варијабилитета помоћу прве главне компоненте (70,72 %), него код крава (58,70 %). Такође већа је објашњеност укупног варијабилитета и помоћу прве две главне компоненте ( 82,44% код јуница, а 73,80% код крава).

93

Може се констатовати да објашњености укупног варијабилитета у примеру са кравама највише доприносе грла са локалитета Бачка Топола (највише објашњавају прву главну компоненту), а затим грла са локалитета Сремска Митровица (дају највећи допринос објашњености друге главне компоненте) , док у примеру са јуницама укупном варијабилитету највише доприносе грла са локалитета Сремска Митровица и Бачка Топола комбиновано (највише објашњавају прву главну компоненту). Највећи допринос објашњености друге главне компоненте дају јунице са локалитета Сремска Митровица.

У погледу старости грла која највише утичу на варијабилитет прве две главне компоненте, може се извести закључак да највећи допринос објашњености прве главне компоненте дају млађе краве, старости од 2 до 4 године, док највећи допринос објашњености друге главне компоненте дају краве средње старости, од 5 до 6 година. Код јуница највећи допринос објашњености прве главне компоненте дају комбиновано и грла старости 1 и грла старости 2 године, док објашњености друге главне компоненте углавном највише доприносе млађе јунице од јегне године старости.

Примена метода главних компонената кроз илустроване примере упућује на констатацију да уочене и квантификоване променљиве могу послужити у научном и експерименталном раду при испитивању утицаја већег броја променљивих у конкретном случају, односно примерима везаним за сточарску производњу.

Практичан значај овог рада јесте у томе да добијени резултати применом метода главних компонената могу да омогуће боље и детаљније сагледавање утицаја појединих фактора на посматране појаве.

ЛИТЕРАТУРА 1. БОГОСАВЉЕВИЋ, С. (1980), Употреба модела регресије на главне компоненте,

Савезни завод за статистику, Београд. 2. JOLLIFFE, I.T. (2004), Principal Component Analysis, Springer, New York 3. КОВАЧИЋ З. (1994), Мултиваријациона анализа, Економски факултет, Београд

KOUTSOYIANNIS A. (1977), Тheory of Econometrics,The Macmillan Press ltd., London and Basingstoke.

4. НИЋИН С. (2008), Примена метода главних компонената у квантитативној анализи, магистарска теза, Пољопривредни факултет, Нови Сад

5. STATISTICA 8.1 (2008), StatSoft, Универзитетска лиценца, Универзитет у Новом Саду.

94

APPLICATION OF PRINCIPAL COMPONENT ANALYSIS IN RESEARCHES OF VARIABILITY OF BODY MEASUREMENTS OF

CATTLE

NIĆIN, S., PLAVŠIĆ, M.

Summary

What is presented in this study is practical application of principal component analysis as one of the multivariate statistical methods that are used in reduction of dimensionality of problem converting large number of variables into smaller number of their linear combinations that are not mutualy correlated. Оne of the most important application of principal component analysis is the one in regresion analysis. In multiple regression analysis it is helpful in solving problem of multicollinearity.

Main aim of this study is an explanation of application of principal component analysis on practical examples that are related to livestock production in agriculture. What is going to be shown in this study is a presentation of possibilities and importance of this method in explanation of variability in data related to body measures of cattle. Also, what is going to be performed here is a comparison between results obtained separately for cows and heifers.

Key words: multivariate analysis, principal component analysis, body measurements of cattle, scree - plot

95

UDK:338.43 Originalni naučni rad Original scientific paper

INSTITUCIONALNI OKVIR KAO JEDAN OD USLOVA ZA REGIONALNI I RURALNI RAZVOJ

KATARINA MARKOVIĆ1

1 Dr Katarina Marković, asistent, Departman za ekonomiku poljoprivrede i sociologiju sela, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad

Rezime

Realizacija politike i programa ruralnog razvoja jedan je od prioriteta definisanih u brojnim razvojnim dokumentima vezanim za oblast agrara u našoj zemlji. Uspešno ostvarivanje tog prioritetnog cilja zahteva angažovanje relevantnih institucija i pružanje, kako finansijske, tako i tehničke podrške ruralnom razvoju. U ovom radu su analizirani postojeći institucionalni potencijal Republike Srbije i AP Vojvodine za realizaciju politike regionalnog i ruralnog razvoja. Ključne reči: institucije, ruralni razvoj, regionalni razvoj, ruralna sredina, poljoprivreda

UVOD

Unapređenje uslova života i rada u seoskim sredinama navodi se kao jedan od ključnih ciljeva u aktuelnoj Strategiji poljoprivrede Srbije, kao i drugim razvojnim dokumentima. Takvo stanovište potpuno je opravdano s obzirom na činjenicu da se, sudeći prema empirijskim podacima i odgovarajućim indikatorima životnog standarda, ruralno stanovništvo, kao nosilac poljoprivredne proizvodnje, suočava sa nizom limitirajućih faktora. Finansijska i tehnička podrška koju obezbeđuje država može biti efikasna samo u slučaju da institucije, kao osnovni koordinacioni element, uspešno funkcionišu. Iskustva razvijenih zemalja, koje su svoj ruralni prostor počele da unapređuju 60-ih godina prošlog veka, potvrđuju da institucionalna infrastruktura predstavlja jedan od preduslova za uspešnu realizaciju politike ruralnog razvoja. Zadatak institucija relevantnih za oblast regionalnog i ruralnog razvoja odnosi se, pre svega, na kreiranje razvojnih dokumenata u kojima se definišu strateški ciljevi. Takođe, institucije, u skladu sa zakonskom regulativom i pomenutim razvojnim dokumentima, donose razvojne programe sa pojedinačnim ciljevima i merama. Tu se, naravno, uloga institucija u ruralnog razvoju ne završava. Naprotiv. Jedan od prioriteta u njihovom radu trebalo bi da bude koordinacija svim relevantnim subjektima u cilju što efikasnije realizacije politika i programa regionalnog i ruralnog razvoja.

96

Institucionalni okvir za podršku ruralnom razvoju u Srbiji po svojoj strukturi i funkcijama reformiše se i prilagođava zahtevima koja pred našu agroprivredu stavlja proces evropskih i međunarodnih integracija, odnosno priključenje Evropskoj uniji i Svetskoj trgovinskoj organizaciji.

PREDMET I CILJ ISTRAŽIVANJA

Intenziviranje procesa transformacije privrede i društva, posle 2000. godine, odrazilo se nizom strukturnih promena u svim oblastima privrednog sistema, a samim tim i u poljoprivredi. Naime, proces ekonomske transformacije bitno je uticao na stanje i odnose u poljoprivredi, njenu poziciju u primarnoj raspodeli, položaj poljoprivrede u društvu, kao i položaj ruralnog stanovništva i stanje u ruralnim regionima. Aktuelno stanje i problemi ruralnih područja u našoj zemlji nameću kao neminovno intenziviranje aktivnosti na smanjenju regionalih razlika u pogledu stepena razvijenosti, kao i stvaranje povoljnih uslova za aktivno sprovođenje politike ruralnog razvoja. S tim u vezi, predmet istraživanja u ovom radu je analiza stanja institucionalne organizovanosti na republičkom i pokrajinskom nivou. Cilj istraživanja je da se, na osnovu upoznavanja stanja, uoče prednosti i ograničenja institucionalnog okvira ruralnog i regionalnog razvoja u našoj zemlji.

REZULTATI ISTRAŽIVANJA

Jedna od institucija, čije su aktivnosti direktno vezane za realizaciju politike ruralnog razvoja je Ministarstvo poljoprivrede šumarstva i vodoprivrede Republike Srbije sa svojim razvojnim i finansijskim institucijama i agencijama. Ministarsvo poljoprivrede šumarstva i vodoprivrede formiralo je Mrežu za podršku ruralnom razvoju, koju čine jedanaest Regionalnih centara na području Srbije. Putem ovih kancelarija, građani koji žive u ruralnim sredinama su u mogućnosti da budu bolje informisani i upoznati sa izmenama zakona i uredbama u oblasti poljoprivrede i ruralnog razvoja koje sprovodi Ministarstvo, jer je krajnji cilj postojanja ovih kancelarija razvoj i unapređenje poljoprivrede, stvaranje boljih uslova života i rada u ruralnim sredinama i iskorenjavanje siromaštva u tim sredinama. Mreža za podršku ruralnom razvoju sastavljena je od jedanaest Regionalnih centara na području Srbije.

Mreža za podršku ruralnom razvoju pomaže razvoj ruralnih područja, odnosno sela i stanovništva u njima, kroz niz aktivnosti:

• pružanje informacija o subvencijama i drugim podsticajnim merama koje nudi

Ministarstvo poljoprivrede šumarstva i vodoprivrede; • pružanje informacija o tome kako da bolje koriste podsticajna sredstva i

subvencije Ministarstva; • edukacija o planiraju i pripremi projekata za razvoj sela; • izvršavanje potrebnih priprema za korišćenje sredstava iz evropskih fondova

(IPA), kada Srbija bude kandidat za članstvo u Evropskoj uniji;

97

• pružanje pomoći za ostvarivanje bolje komunikacije i saradnje sa lokalnim vlastima i resornim Ministarstvima;

• pružanje stručne pomoći oko pripreme zahteva za dobijanje podsticajnih sredstava, kao i

• pružanje drugih informacija, pomoći i saveta vezanih za ruralni razvoj. Razlike u stepenu razvijenosti pojedinih regiona u Republici Srbiji su najviši u

Evropi i pokazuju trend rasta iz godine u godinu. Prema indeksu razvojne ugroženosti, odnos između najrazvijenijeg i najnerazvijenijeg okruga je 1:7. Zvanični statistički podaci takođe ukazuju da su indikatori nerazvijenosti znatno više izraženi u regionima i sredinama pretežno ruralnog karaktera. U cilju smanjenja razlika u nivoima razvijenosti sprovode se programi pod ingerencijom Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja. Ova institucija je kao jedan od prioriteta u svom radu definisala vođenje aktivne politike regionalnog razvoja.

Prvi ozbiljan korak u rešavanju problema regionalnih dispariteta učinjen je donošenjem Strategije regionalnog razvoja Srbije za period od 2007. do 2012. godine, koju je Vlada usvojila u januaru 2007. godine. Ovaj dokument, prvi put na sveobuhvatan i konzistentan način, posmatra regionalni razvoj u Srbiji, sve probleme i disparitete koji su nastali i predlaže niz mera za njihovo ublažavanje i rešavanje.

U okviru Ministarstva formiran je Sektor za politiku regionalnog razvoja. Jedan od osnovnih zadataka ovog sektora je donošenje Zakona o regionalnom razvoju. Nacrt Zakona već je donet, a konačan tekst biće formiran nakon niza prezentacija Nacrta Zakona u gradovima Srbije. Na taj način će se, kroz konstruktivni dijalog, doprineti kvalitetu konačnog teksta Zakona. Ovaj Zakon bi trebalo da odredi kriterijume za razvrstavanje opština i gradova u četiri grupe po razvijenosti, po ekonomskim parametrima i u skladu sa praksom Evropske unije, a za svaku grupu opština biće definisane posebne aktivnosti i mere aktivnih regionalnih politika.

U Sektoru za politiku regionalnog razvoja obavljaju se poslovi iniciranja i predlaganja mera radi stvaranja preduslova za smanjenje razlika u ekonomskom i ukupnom društvenom standardu, analize raspoloživih prirodnih, privrednih, ljudskih i drugih resursa, definisanja i primene metodologije za merenje stepena razvijenosti, izrade mape teritorijalnih delova Republike Srbije definisane po različitim kriterijumima sa ciljem definisanja razvijenosti lokalnih zajednica, iniciranja i izrade zakona i drugih propisa i praćenje njihovog sprovođenja, izrade razvojnih strategija i utvrđivanja, planiranja i predlaganja projekata iz oblasti regionalnog razvoja. Sektor obavlja poslove koji se odnose na uspostavljanje saradnje sa međunarodnim regionalnim i lokalnim institucijama od interesa za realizaciju razvojnih planova, saradnju sa odgovarajućim donatorskim institucijama, interesnim organizacijama ulagača i pojedinačnim investitorima, koordinira aktivnostima za uspostavljanje veza između korisnika podsticajnih sredstava i donatora i vrši usklađivanje sa standardima Evropske unije za ekonomsku i socijalnu koheziju.

Pored navedenih institucija, koje omogućavaju realizaciju razvojnih programa na republičkom nivou, postoje i relevantne institucije na nivou AP Vojvodine. Pokrajinske institucije, u saradnji sa republičkim i samostalno, obavljaju niz funkcija kojima utiču na smanjenje razlika u stepenu razvijenosti pojedinih regiona i unapređenju ruralnih područja. Institucionalni okvir za podršku regionalnog i ruralnog razvoja u Vojvodini

98

čine: Pokrajinski sekretarijat za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo, Fond za razvoj AP Vojvodine, Garancijski fond AP Vojvodine, kao i druge državne i nevladine organizacije.

Pokrajinski sekretarijat za poljoprivredu, vodoprivredu i šumarstvo u okviru Izvršnog Veća AP Vojvodine obavlja poslove u oblasti poljoprivrede, šumarstva, lovstva, vodoprivrede, prehrambene industrije, veterinarstva, zaštite bilja, ribarstva i zemljoradničkog zadrugarstva kao i razvoja sela.

• obuku i udruživanje poljoprivrednih proizvođača;

Sekretarijat je formirao Program ruralnog razvoja koji predstavlja inicijativu i podršku socijalnom i ekonomskom regenerisanju ruralnih sredina, prevashodno marginalnih sredina, kakva je većina u Vojvodini.

Program ruralnog razvoja u AP Vojvodini prvi put je ustanovljen 2006. godine. Prema Odluci o budžetu za AP Vojvodinu u 2006. godini odobrena sredstva za Program ruralnog razvoja iznosila su 173.000.000,00 dinara. Tokom 2008. godine dodeljena su bespovratna sredstva koja su namenjena ruralnom razvoju Vojvodine. Za ovu namenu iz pokrajinskog budžeta je izdvojeno 123 miliona dinara za 106 projekata.

Program ruralnog razvoja Vojvodine je sačinjen po ugledu na slične programe, koji se u Evropskoj uniji već 15-tak godina sistemski realizuju sa veoma velikim fondovima. Projekti koji su prihvaćeni na osnovu javnog konkursa odnose se na tri oblasti:

• izgradnju hladnjača i distributivnih centara, kao i • razvoj seoskog turizma i uslužnih delatnosti. Na taj način učinjen je pokušaj da se, u aktuelnim uslovima, diverzifikuju delatnosti

u ruralnim sredinama i unaprede znanja i ekonomska snaga poljoprivrednih proizvođača u ruralnim područjima Vojvodine.

Fond za razvoj AP Vojvodine osnovan je 2002. godine od strane Skupštine AP Vojvodine sa ciljem:

• razvoja poljoprivrede i prehrambeno prerađivačke industrije; • osnivanja i razvoja preduzetništva malih i srednjih preduzeća; • povećanja zaposlenosti, naročito rešavanje problema radno angažovanih lica

koja su u procesu tranzicije ostala bez posla; • povećanja izvoza; • supstitucije uvoza; • povećanja stepena inovativnosti; • štednje energije kroz pronalaženje alternativnih rešenja; • uvođenja menadžment sistema kvaliteta; • zaštite životne sredine, i • ravnomernog regionalnog razvoja.

Lokalne kancelarije Fonda su raspoređene po sledećim opštinama prikazanim na

Slici 1.

99

Slika 1: Lokalne kancelarije Fonda za razvoj AP Vojvodine Figure 1. Vojvodina Developement Fund – regional offices

Izvor: http://www.vdf.org.yu/kancelarije.htm

Garancijski fond AP Vojvodine osnovan je 2003. godine, od strane Skupštine AP Vojvodine radi obezbeđenja lakšeg pristupa finansijskom tržištu i obezbeđenja povoljnijih uslova kreditiranja od onih koje nudi finansijsko tržište individulanim poljoprivrednim proizvođačima, privatnim preduzetnicima, malim i srednjim preduzećima čije je prebivalište, odnosno poslovno sedište na teriotoriji AP Vojvodine. Kao osnovni kriterijumi za dodelu garancija Fonda definisani su: ekonomska opravdanost projekta, korišćenje domaćih resursa, zapošljavanje većeg broja radnika, zaštita životne sredine i doprinos programima i projektima uravnoteženog regionalnog razvoja AP Vojvodine.

Ove zadatke Fond realizuje kroz svoju osnovnu delatnost, odnosno izdavanje garancija bankama kao sredstava obezbeđenja urednog vraćanja bankarskih kredita. Kreditne linije banaka Fond obezbeđuje zaključenjem Sporazuma o poslovnoj saradnji sa bankama. Pri tome banke su spremne da podrže programske aktivnosti Fonda i svoje uslove kreditiranja (visina kamatne stope, rok i način otplate kredita) prilagode uslovima definisami u Programu rada Fonda i konkursima koje Fond raspisuje za odobravanje garancija za obezbeđenje kredita namenjenih finansiranju određenih privrednih delatnosti.

Fond za razvoj u svojim godišnjim programima rada utvrđuje opšte ciljeve, a sve u sklopu strateških pravaca razvoja AP Vojvodine. Opšti ciljevi koji se odnose na razvoj

100

nedovoljno razvijenih područja i mešovitih nacionalnih sredina na teritoriji Vojvodine se operacionalizuju, pored ostalog, i kroz kreditiranje početka poslovanja i razvoj malih i srednjih preduzeća i preduzetništva.

U periodu od 2005. do 2007. godine ukupno su realizovane sledeće aktivnosti prikazane u Tabeli 1. Tabela 1: Realizovanost garantnog potencijala po namenama za period 2005-2007. godine Table 1.Alocation of the realisation of the guarantee potential for period 2005-2007

Akcija Rezultat

Angažovani garantni

potencijal (din.)

Broj garancija

Nabavka mineralnih đubriva 20.148 tona NPK 334.053.488 42

Nabavka poljoprivredne mehanizacije (traktora)

460 jedinica 1.231.643.187 393

Podrška ženskom preduzetništvu, nova radna mesta

187 novih radnih mesta 53.153.238 43

Stimulacija izvoza 781.000,00 ЕUR 62.500.000 12

Ukupno 1.681.349.914,76 490

Izvor: http://www.garfondapv.org.yu/poslovanje2007.pdf

U okviru Poljoprivredne savetodavne službe AP Vojvodine formiran je Centar za ruralni razvoj i edukaciju savetodavaca koji je u periodu od 2002.-2006. godine realizovao više projekata iz oblasti poljoprivrednog savetodavstva, ruralnog razvoja i socijalne ekologije:

• Uloga poljoprivrednih stanica u poljoprivrednom savetodavstvu Vojvodine; • Prezentacija rada u poljoprivrednom savetodavstvu i ostalih aktivnosti

odabranih poljoprivrednih stanica na području Vojvodine; • Izrada Tipologije usluga i saveta u radu poljoprivrednih stanica na

unapređenju seljacke/farmerske poljoprivrede ; • Vodič za rad u poljoprivrednom savetodavstvu ; • Program edukacije poljoprivrednih stručnjaka zaposlenih u poljoprivrednim

stanicama Vojvodine; • Socioekološko istraživanje stanovništva grada Novog Sada; • Učesnička procena stanja živote sredine u funkciji izrade LEAP-a grada

Novog Sada; • Izrada baze podataka – Dosijea i softvera za praćenje proizvodnje na

odabranim gazdinstvima sa doradom Tipologije usluga.

101

Svoju ulogu u regionalnom razvoju i ruralnom razvoju naše zemlje imaju i nevladine organizacije. Ovaj sektor, u skladu sa novim razvojnim programima, poslednjih godina i na području AP Vojvodine dobija na značaju. Jedna od oranizacija tog tipa, čije aktivnosti zavređuju pažnju je Zelena mreža Vojvodine. Kao nezavisna, nevladina i neprofitna organizacija registrovana je 2001. godine u skladu sa saveznim zakonodavstvom.

Zelena mreža Vojvodine promoviše i podržava zaštitu životne sredine i održivi razvoj na lokalnom, regionalnom, nacionalnom i međunarodnom nivou. Takođe, ona promoviše toleranciju i demokratiju kao i nenasilno rešavanje konflikata. Jedan od prioriteta Zelene mreže Vojvodine, pored tzv. zelenih aktivnosti, je razvoj svesti građanstva Vojvodine o neophodnosti mirne koegzistencije svih nacija, etničkih grupa i ispovesti. Po mišljenju Zelene mreže Vojvodine, upravo bogatstvo i raznolikost spektra nacija i konfesija u Vojvodini jeste njeno civilizacijsko i kulturno nasleđe i osobenost.

Zelena mreža Vojvodine pruža podršku lokalnim zajednicama, nevladinim organizacijama, biznisu i pojedincima za održivi i ruralni razvoj kroz. Neke od oblasti u kojima Zelena mreža pronalazi sfere interesovanja i delovanja su: edukacija o uređenju javnih prostora, edukacija o ruralnom razvoju, edukacija o održivom razvoju, kao i promovisanje obrazaca održive poljoprivredne proizvodnje i potrošnje.

ZAKLJUČAK

Stvaranje povoljnih institucionalnih pretpostavki za regionalizaciju i ruralni razvoj u Republici Srbiji ostvaruje se, u najvećoj meri, po ugledu na relevantne institucije u Evropskoj uniji. Takva tendencija u potpunosti je opravdana, s obzirom na strateško opredeljenje Srbije za ulazak u ovu evropsku porodicu naroda i neopodnu harmonizaciju standarda, pravila, zakonske regulative, a samim tim i institucionalne infrastrukture. Bez obzira da li svoju delatnost obavljaju na republičkom, pokrajinskom ili pak regionalnom nivou, bez obzira da li su državne ili nevladine, sve institucije analizirane u ovom radu imaju istu misiju, a to je stvaranje povoljnijih uslova za kvalitetan život i ekonomski efikasnu poljoprivrednu proizvodnju u ruralnim sredinama. Diverzifikacija privrednih aktivnosti, unapređenje infrastrukture, stvaranje uslova za kvalitetniji obrazovni sistem i zdravstvenu zaštitu, edukacija poljoprivrednika o značaju održivog razvoja i zaštite životne sredine, između ostalog, predstavljaju ciljeve institucija koje kreiraju i operacionalizuju programe regionalnog i ruralnog razvoja u našoj zemlji.

Na osnovu analize aktuelnog stanja može se zaključiti da institucionalni sistem, kao jedan od preduslova ruralnog razvoja u našoj zemlji nije u potpunosti razvijen. S tim u vezi, u realizaciji postojećih programa ruralnog razvoja dolaze do izražaja brojne prednosti, ali i organičenja institucionalne infrastrukture. Izvesni pomaci, u smislu unapređenja postojećih i kreiranja novih institucija ruralnog razvoja već su učinjeni, ali se očekuje da se u budućnosti razvoj institucija ostvaruje u sklopu sistemskog rešavanja problema našeg agrarnog sektora.

102

1. ATKINSON, G. at al. (1997) Measuring Sustainable Development – Macroeconomics and the Environment, Edward Elgar, Cheltenhan, UK

LITERATURA

2. Vlada Srbije (2005): Strategija regionalnog razvoja republike Srbije za period od 2007. do 2012., Beograd

3. GIDDENS A., (1984) The constitution of Society, Cambridge, Polity Press, GB 4. JAKOPIN E. i TONTIĆ S. (1999) Decentralizacija, deregulacija i diferencijacija

regionalnog razvoja Srbije, u zborniku: Regionalni razvoj i demografski tokovi balkanskih zemalja, Ekonomski fakultet, Niš

5. JANKOVIĆ D. (2005): Perspektive ruralnog razvoja u Srbiji, zbornik „Multifunkcionalna poljoprivreda i ruralni razvoj“, Institut za ekonomiku poljoprivrede, Beograd

6. Kolektiv autora (2006): Održivi razvoj u SCG: Institucionalno prilagodjavanje rešenjima i praksi u EU, monografija, Ekonomski fakultet, Beograd

7. PEJANOVIĆ, R., NJEGOVAN, Z., TICA, N. (2007): Tranzicija – ruralni razvoj i agrarna politika; Poljoprivredni fakultet, Novi Sad i Ekonomski institut, Beograd

INSTITUTIONAL FRAMEWORK AS ONE OF THE CONDITIONS OF

REGIONAL AND RURAL DEVELOPEMENT

KATARINA MARKOVIĆ

Summary

Realization of rural developement policy and programs is one of the most important aims in agricultural developement documents in Serbia. Succes in realization of that top-priority aim depends of efficiency of institutions and financial and technical support. In this paper there have been analyzed institutional potentiality for implementation of regional and rural developement policy in Serbia and Vojvodina.

Key words: institutions, rural developement, regional developement, rural area,

agriculture

103

UDK:37.014:001 Pregledni rad Review paper

OBRAZOVANJE U FUNKCIJI TEHNOLOŠKOG RAZVOJA

SVETLANA TABAKOVIĆ1

Evidentan je, medjutim, raskorak i dubok jaz izmedju opštih proklamacija i konkretne politike i ponašanja pojedinih subjekata društva. S druge strane, nedostaju naučno-stručne podloge, rešenja (a često ni spremnosti) za radikalnije promene u sistemu i politici vaspitanja i obrazovanja kojima bi se ova delatnost smelije usme ravala ka savremenim naučno-tehnološkim tokovima u svetu i u nas – stavljala više u funkciju razvoja. Iz godine u godinu smanjuje se učešće sredstava za obrazovanje u nacionalnom dohotku i ograničava pravo na obrazovanje, posebno zaposlenih. Tvrdi se da smo ''preobrazovano društvo'', da imamo previše visokostručnih i naučnih kadrova, da treba drastično ograničiti pristup odraslih obrazovanju (jer ne znamo šta ćemo ni sa mladim

Rezime

Obrazovanje i nauka, zajedno sa tehničkom kulturom, nisu samo sredstvo nego i cilj razvoja, pa je, otuda, potrebno stvarati uslove i odnose u društvu u kojima će obrazovanje i nauka moći da ispolje svoju ulogu i funkciju (pokretača kulturnog i civilizacijskog razvoja i napretka društva) koje im se dodeljuju. Tehnološka i društvena stvarnost menjaju se danas brže nego što se menjaju predstave o njima u sistemu i procesu vaspitanja i obrazovanja, a naučna otkrića daleko brže prodiru u proizvodnju nego u nastavno-naučne programe. Pod uticajem teškog ekonomskog stanja i krupnih socijalnih problema i drastičnog osiromašenja materijalne osnove obrazovanja ''steže se obruč sadašnjosti'' oko obrazovanja, zarobljava ga i ''spušta rampa'' prema budućnosti. Budućnost i futurološka istraživanja, a u tom sklopu i strategija tehnološkog razvoja, moraju postati ''pedagoški izazov'' i sastavni deo svih nastavno-naučnih disciplina, na svim nivoima obrazovanja, a futurološka razmišljanja morala bi se smatrati važnim elementom procesa učenja i studiranja.

Ključne reči: obrazovanje, tehnologija, tehnološki razvoj, tehničko stvaralaštvo. O socijalnoj i ekonomskoj funkciji obrazovanja, o obrazovanju kao činiocu naučno-

tehnološkog progresa kao uslovu i komponenti svestranog razvoja ličnosti i humanizacije društva napisane su brojne studije i rasprave. U nacionalnim i medju- narodnim razmerama realizuju se istraživački projekti i organizuju zapaženi naučni skupovi o medjuzavisnosti obrazovanja i tehnološkog razvoja – o zakonitostima medjudejstva nauke, tehnologije, društva, ličnosti i obrazovanja.

1 SVETLANA TABAKOVIĆ, dipl. ekonomist, Galenika-Fitofarmacija a.d., Batajnički drum bb, 11080 Zemun

104

nezaposlenim kadrovima). U javnosti ima zahteva za vraćanje na stari koncept obrazovanja, za ukidanje politehničkog vaspitanja i obrazovanja (koje ''predstavlja atak na humanizam'' i označava ''duhovno osiromašenje učenika''), za napuštanje koncepcije o jedinstvu procesa učenja i proizvodnje (tvrdi se da je ''tehnološko obrazovanje antipod humanizmu'') itd. I dalje preovladjuje se-doktorski i potrošni pristup i tretman obrazovanja.

Neprihvatljivo je i isključivo insistiranje na prilagodjavanju obrazovanja i nauke zahtevima i potrebama društva. Obrazovanje i nauka, zajedno sa tehničkom kulturom, nisu samo sredstvo nego i cilj razvoja, pa je, otuda, potrebno stvarati uslove i odnose u društvu u kojima će obrazovanje i nauka moći da ispolje svoju ulogu i funkciju (pokretača kulturnog i civilizacijskog razvoja i napretka društva) koje im se dodeljuju. Mora se, dakle, pristupiti takvom organizovanju društva putem koga bi se nauka i obrazovanje, tehnologija i kultura preobražavali u osnovne poluge ličnog i društvenog progresa. U društvu se moraju vršiti promene sa stanovišta potreba i interesa razvoja nauke i obrazovanja, odnosno potreba i interesa radnih ljudi i gradjana i društva u celini za naukom i obrazovanjem.

OBRAZOVANJE PRED IZAZOVOM BUDUĆNOSTI

U našem sistemu vaspitanja i obrazovanja – i pored niza preduzetih merana liniji njegove reforme, modernizacije – preovladjuju zastareli sadržaji, metode i uslovi rada i dominira vaspitanje za adaptaciju. Parcijalne analize programa fundamentalnih, zajedničkih predmeta u svim nivoima i vrstama obrazovanja pokazuju da u njima dominira prošlost sa elementima sadašnjosti ali bez pogleda na pitanja i probleme koji nas očekuju u budućnosti. Tehnološka i društvena stvarnost menjaju se danas brže nego što se menjaju predstave o njima u sistemu i procesu vaspitanja i obrazovanja, a naučna otkrića daleko brže prodiru u proizvodnju nego u nastavno-naučne programe. Ovome treba dodati da je i u onim nastavno-naučnim disciplinama u kojima su sadržaji usmereni na sadašnjost njihovo izučavanje pretežno u funkciji objašnjavanja i rešavanja ''gorućih'' problema, ali bez sagledavanja perspektive, budućnosti. Javlja se i teza da smelije okretanje i usmeravanje ka budućnosti treba ostaviti ''za bolja, dalja vremena'', kada bude prebrodjena sadašnja ekonomska i društvena kriza, odnosno ''kada budemo zaplovili u mirnije vode''.

Kriza u kojoj se nalazi naše društvo koristi se kao paravan, spasonosni ''ra- zlog'' za odbijanje onih sistemskih (koncepcijskih), programskih, organizacionih i tehnoloških rešenja (promena) kojima bi se obrazovanje – i kao podsistem globalnog društvenog sistema i kao funkcija svakog njegovog dela – smelije i šire usmeravalo ka budućnosti. Pod uticajem teškog ekonomskog stanja i krupnih socijalnih problema i drastičnog osiromašenja materijalne osnove obrazovanja ''steže se obruč sadašnjosti'' oko obrazovanja, zarobljava ga i ''spušta rampa'' prema budućnosti.

Ovde se ne radi samo o sadržajima kojima bi se obezbedilo obrazovanje čoveka za uspešno ostvarivanje njegovih polivalentnih funkcija i potreba u budućnosti, nego, pre svega, o razvijanju osetljivosti, senzibiliteta za novo, za ''odlepljivanje'' od sadašnjosti, za razvijanje sposobnosti za usmeravanje svih društvenih (i tehničko-tehnoloških privrednih) tokova u cilju izgradnje željene budućnosti. Mlade generacije danas nose tu težnju u sebi, već po prirodi svog medjugeneracijskog položaja, dok ih

105

vaspitno-obrazovni proces okreće u suprotnom smeru. Učenici i studenti bi se morali naučiti i osposobiti da budu osetljivi na promene,za verovatnoću za alternativnu budućnost, na niz mogućnosti koje budućnost sobom donosi, na načine adaptacije i na ispravnu akciju koja donosi promene. Oni moraju biti ohrabreni da nadmaše prethodno iskustvo, da kreativno zamišljaju budućnost i da nadju sredstva i načine da do svojih zamisli dodju i realizuju ih. Naš sistem vaspitanja i obrazovanja, naročito u programskom i tehnološkom (didaktičko-metodičkom) smislu, je paralizovan i nedovoljno otvoren za promene. Rascepkanost znanja u zatvorene sektore i discipline karakteristika je postojećih nastavnih planova i programa. Nauka koja funkcioniše po disciplinama okrenuta je ka jednom statičnom svetu ili svetu koji se nalazi u stabilnom stanju. U takvom svetu moguće je rešavati probleme i rešenja držati u rezervi za budućnost, kao što se i dešava u slučaju tehnološkog procesa, ali u živom svetu ništa nije nepokretno. Pored toga, realnost koju sačinjavaju mreža medjudejstava predstavlja celinu koja se ne bi mogla definisati zbirom disciplina koje su njeni delovi, kao što je nemoguće svesti bilo koji realni sistem na zbir njegovih elemeata. Zatvaranje u koncepcije ''čiste nauke'' u suprotnosti je sa realnim potrebama i savremenim tokovima tehnološkog razvoja.

Svet tehnike i tehnologije se u mnogim našim školama izučava u preživelim, zastarelim kategorijama. Bez obzira na pojavu elektronskog računara, na primer, kao tipičnog predstavnika mašina za obradu informacija (kod kojih se ulazni simboli pretvaraju u finalni tekst – veliki deo mašinskih potencijala savremenog sveta ''hrani'' sa simbolima) u osnovnim pa i srednjim školama mašina se i dalje definiše kao splet mehanizama (a mehanizam kao spoj dva ili više mašinskih elemenata) kojima se prirodne sile pretvaraju u odredjena kretanja. I dalje je za učenike kinematika osnova za definisanje mašine a ne matematička logika.

S druge strane, učenici se u području fizike i elementarnog tehničko – tehnološkog obrazovanja kao i u fundamentalnim (opštestručnim) predmetima ma-šinske struke i dalje ''kreću'' u trodelnom sistemu: radni deo (radna mašina, alatna mašina) – prenosni deo (prenosni mehanizam, transmisija) – pogonski deo (mo-tor). Oni ne stiču predstavu o četvorodelnom sistemu mašina – četvrti deo koji obezbedjuje automatsko podešavanje, upravljanje i regulisanje procesa proizvodnje. Nadalje, tehnologija se u našim školama definiše kao nauka (proces) o obradi i preradi materijala (retko kada i informacija), odnosno kao primena tehnike u materijalnoj proizvodnji. Ona se pretežno izučava sa čisto tehničkog stanovišta, bez uzimanja u obzir njene društvene strane. Gubi se iz vida da u savremenim uslovima tehnologija nije više samo primena tehnike u materijalnoj proizvodnji već tekuća materijalizacija naučnih dostignuća, koja pomaže čoveku da upravlja celovitim privrednim i društvenim procesima, odnosno da je tehnologija usmeravanje materijalnih, organizacionih i intelektualnih resursa ka zadovoljavanju unapred postavljenih društvenih potreba. Tehnologija bi se u školama i na fakultetima morala izučavati kao socijalni proces – u protivnom, od učenika i studenata stvaraćemo pristalice tehnološkog projekta društvenog razvoja, umesto društvenog projekta tehnološkog razvoja.

U našim školama težište je na izučavanju tehnike, a tehnologija je na sporednom koloseku, iako se suštinske promene odigravaju ne toliko u tehnici koliko u tehnologiji proizvodnje (bez obzira na to mnogi govore o naučno-tehničkoj a ne naučno-

106

tehnološkoj revoluciji). Naime, u periodu pre naučno-tehnološke (po nekima tzv. treće tehnološke) revolucije promene u proizvodnoj opremi bile su usmerene na povišavanje snage, brzine i usavršavanje tehnike rukovanja i upravljanja alatima i mašinama, ali uz očuvanje osnovnih principa konstruisanja i delovanja. Reč je o procesu usavršavanja proizvodne opreme i povećanju stepena njegove složenosti. Danas, medjutim, uporedo sa tim procesima, nezadrživo astupa smena fundamentalnih principa tehnologije proizvodnje. Na primer, u procesu obrade metala, uporedo sa daljim usavršavanjem tradicionalnih alatnih mašina za obradu metala skidanjem strugotine (glodalice,strugovi, rendisaljke i dr.) započela je obrada metala principijelno drugim metodama – elektroerozijom, elektronskim, plazminim i laserskim zracima, hemijskim sredstvima itd. Postepeno se istiskuje mehanička tehnologija, a u materijalnoj proizvodnji sve značajniju ulogu imaju fizički i hemijski procesi u čijoj osnovi su strukturne promene materije na nivo elementarnih čestica i atomskog jezgra. Na bazi prirodnih procesa, koji se odigravaju na mikro nivou, razvija se danas radiotehnika i elektronika, ultrazvučna i laserska tehnika, a u proizvodnjise sve više primenjuju izotopi, radiacioni i mikrobiološki procesi. Reč je o tzv. mikrokosmizaciji prirodne osnove tehnike tehnologije što izaziva suštinske promene u sistemu: predmet rada – tehnika, odnosno tehnika – čovek. Umesto mašine, kao osnovnog sredstva rada, nastupa tzv. bezmašinska tehnika. Ovde se kao orudje rada, kojim se menja oblik predmeta rada, javljaju hemijski i elektrohemijski procesi, ultrazvučne i elektromagnetske oscilacije, svetlosni zrak s visokom koncentracijom energije, itd. Preobražaj predmeta rada, u proizvodnim procesima zasnovanim na tzv. bezmašinskoj tehnici, ostvaruje se na račun energije samog prirodnog procesa. Prenosni mehanizam u takvom proizvodnom procesu ili ne postoji, ili se javlja u sasvim drugim oblicima nego što su mehanički uredjaji, mašina. U tzv. bezmašinskoj tehnici nestaju, kao što se vidi, svi elementi mašina (tehnika u tradicionalnom smislu reči): orudje rada (radna mašina), motor (pokretač, pogonska mašina) i transmisija (prenosni mehanizam). Tehnika kao sredstvo ne javlja se više u obliku mašine, već kao tehnički uredjaj,aparat, pribor – dakle kao tehnološka oprema.

Nastavni proces u našim školama veoma je daleko od ovih procesa. Anketa koja bi se sprovela medju nastavnicima (učenike i da ne pominjemo) o poimanju tehnologije, o njenoj klasifikaciji, o savremenim pravcima tehnološkog razvoja (mikroelektronika, robotika, genetsko inženjerstvo, razvoj novih materijala), odnosu nauke, tehnologije i društva, itd. dala bi poražavajuće rezultate. To se posebno odnosi na nepismenost u pogledu, skoro neograničenih, dometa mikroelektronike – kao potke i stuba nosača visoke tehnologije i vize za ulazak u XXI ek – u čijem fokusu je njegovo veličanstvo ČIP.

Otuda potreba preispitivanja koncepta, programa, organizacije, oblika, metoda, sredstava i subjekata vaspitanja i obrazovanja sa stanovišta pretpostavljene budućnosti Srbije, odnosno strategije tehnološkog razvoja naše zemlje. Budućnost i futurološka istraživanja, a u tom sklopu i strategija tehnološkog razvoja, moraju postati ''pedagoški izazov'' i sastavni deo svih nastavno-naučnih disciplinana svim nivoima obrazovanja, a futurološka razmišljanja morala bi se smatrati važnim elementom procesa učenja i studiranja. Pored jačanja politehničke orije-ntacije u celini sistema vaspitanja i obrazovanja i širenja pokreta naučno-tehni-čkog stvaralaštva mladih potrebno je izvršiti radikalne inovacije u programima prirodno-naučnih i matematičkih disciplina

107

kao i u svim opštestručnim i uže stručnim nastavno-naučnim predmetima usmerenog obrazovanja sa stanovišta osnovnih pravaca bazičnih tehnologija. Programi obrazovanja za sticanje bilo kog stepena stručnosti, u okviru usmerenog obrazovanja, moraju biti usmereni i prožeti tehnologijama budućnosti – dakle, bazičnim tehnologijama. U sadržaju svake kvalifikacije svakog zanimanja i struke mora se pojačati udeo onih komponenata koje predstavljaju potku bazičnih tehnologija.

TEHNOLOŠKO OBRAZOVANJE ZA SVE I PODSTICANJE TEHNIČKOG STVARALAŠTVA

Strategija tehnološkog razvoja, u čijoj osnovi je orijentacija na razvoj sopstvenih

tehnologija, odnosno politika i princip oslanjanja na sopstvene snage – uz prihvatanje i oplemenjivanje uvozne tehnologije – zahtevaju proširivanje ko-ncepta, funkcije i programa podsticanja i razvijanja inovacija i stvaralaštvu uopšte. Ne radi se tu samo o ''obrazovanju kadrova za ovladavanje novim tehnologijama i tehnologijama budućnosti'', o ''formiranju i favorizovanju škola i kadrova za tehno-logije budućnosti'' i o ''prekvalifikaciji u funkciji tehnologije budućnosti'' – premda sve to ima ogroman značaj. Neophodno je obezbediti stvaralački pristup radu i stvaralaštvo u radu što bi morala postati karakteristika svih oblika i programa va-spitanja i obrazovanja i delatnosti naučno-tehničkog i proizvodno-radnog karakte-ra, posebno delatnosti Narodne tehnike. Treba uspostavljati društvenu klimu irazvijati takve odnose i uslove kojima bi se ukorenjivao u svest i svakodnevni život omladine i radnih ljudi i gradjana svojevrsni kult inovacija-opsesija, traganja za novim tehničko-tehnološkim rešenjima. Suština tehnološkog progresa jeste otivacija svih faktora za inovacije. To zahteva od stručnjaka i naučnika sa područja organizacije rada i proizvodnje, od psihologa i pedagoga, andragoga i i kibernetičara da razrade i razviju programe i metodiku vaspitanja mladih i odraslih za radoznalost, za stvaralaštvo za inovacije. U tome je velika uloga, ali i izuzetna šansa asocijacije pronalazača, novatora i racionalizatora od čijeg angažovanja bitno zavisi realizacija ovakve orijentacije, čime se, istovremeno – kao povratni uticaj – proširuje kadrovska baza (podmladak) za jačanje pokreta inovatora uopšte.

Morali bismo insistirati na objedinjavanju svih programa, oblika i subjekata u oblasti tehničke kulture i naučnotehničkog stvaralaštva dece, omladine i odraslih i stvaranju opštenarodnog pokreta – Saveza za tehničku kulturu. Bazu takvog pokreta činili bi: škole i fakulteti, organizacije materijalne proizvodnje, Narodna tehnika Srbije, Savez inženjera i tehničara i različiti oblici organizovanja mladih istraživača. Stvaranje i razvijanje takvog pokreta trebalo bi podržati različitim merama i sredstvima, ukuljučujući i mere sistemskog karaktera, posebno u jačanju njegove materijalno-tehničke baze. Proizvodni programi sa razvijenom tehnološkom opremom, laboratorije i razvojno-istraživačka odeljenja u naučno-istraživačkim institutima, razvijenim radionicama i kabinetima škola i fakulteta morali bi se više otvoriti za uključivanje što šireg kruga omladine i odraslih u programe tehnološkog obrazovanja.

Takva orijentacija zahteva široko uključivanje inženjersko-tehničkog i naučnog kadra u programe i oblike podizanja nivoa tehničke kulture i tehnološkog obrazovanja uopšte. Inženjersko-tehnički i naučni sastav naučnih instituta i fakulteta morao bi se društveno proglasiti naučno-tehničkim obrazovnim potencijalom i motivisati za

108

angažovanje na zadacima i programima tehnološkog obrazovanja svih. Mentorstvo u naučnom i istraživačkom pokretu mladih sve bi više preuzimali stručnjaci i naučnici koji bi pomogli razvijanju interdisciplinarnih naučno-tehničkih i proizvodno-radnih timova mladih na programima i delatnostima u kojima se ostvaruje integracija nauke, tehnike, tehnologije i proizvodnje (umesto preovladjujućeg zatvaranja) u ''čiste'' nauke.

Tehnološka nepismenost nije pojava karakteristična samo za obične radnike i gradjane, odnosno prosvetne radnike. Ona se jednako odnosi i na ljude koji na ra-zličitim nivoima organizacije rada i društva donose odluke o budućnosti zemlje,o glavnim pravcima njenog društveno-ekonomskog i tehničko-tehnološkog razvoja, a time i razvoja nauke i obrazovanja. Minimum tehnološkog obrazovanja neopho- dan je svima – od radnika i gradjanina u mesnoj zajednici do članova vlade. Svi se moraju osposobiti i obrazovati za promene, steći neophodnu tehnološku pismenost. Jer, treba imati u vidu da svaku značajniju promenu neizbežno prati, a možda još i prethodi, promena shvatanja. Sada je vreme za promene, prema tome i vreme za masovno (naročito tehnološko) obrazovanje svih za te promene. Pored škola, fakulteta, radničkih i narodnih univerziteta, naučnih instituta kao i sredstava javnog informisanja, društvo u svim svojim dimenzijama moralo bi se angažovati u obrazovanju svih za tehnološki razvoj. Moramo postati društvo koje uči – obrazovno društvo, zajednica koja vaspitava, jer ''bogatstvo jedne zemlje nije više u obilju sirovine i energije nego u znanju – znanje postaje jedina i presudna komparativna prednost''. Nažalost, takvo uverenje još nije preovladalo u svesti i praktičnom ponašanju brojnih subjekata koji na različitim nivoima donose ključne odluke o našem budućem društveno-ekonomskom i naučno-tehnološkom razvoju.

Mi nemamo, nažalost, valjane odgovore na mnoga pitanja koja se odnose na sadržaje i didaktičko-metodičke aspekte obrazovanja sa stanovišta (i potreba) tehnološkog razvoja. Ne postoji nijedna naučna institucija u Srbiji niti su poznate grupe-timovi stručnjaka koji se profesionalno (dakle, isključivo) bave istraživanjima promena u sadržaju, karakteru i organizaciji rada, posebno u njegovoj tehnološkoj osnovi, u funkciji razvijanja nastavno-naučnih planova i programa. Ne raspolažemo ni metodologijom transfera naučnih i tehničkih dostignuća u vaspitno-obrazovni i nastavno-naučni proces.

Otuda su nam potrebna istraživanja (na bazi udruživanja sredstava i naučnog potencijala u državnim razmerama) koja bi dala odgovore na sledeća pitanja: (1) Kako razvijati sposobnosti čoveka za prihvatanje, primenu i unapredjivanje novih dostignuća nauke i tehnologije? (2) Kako opšteobrazovne sadržaje staviti u funkciju razvoja nauke i tehnologije, a stručno (usmereno) obrazovanje i tehnologiju u funkciju razvoja opšte kulture? (3) Kojom metodologijom, kriterijumima i na kojim principima vršiti izbor nastavno-naučne materije iz bazičnih tehnologija i kako ih transponovati u nastavno-naučne discipline usmerenog obrazovanja i vaspitanja? (4) U čemu je suština i kojim putem obezbediti politehničku usmerenost i zasnovanost nastave matematike, fizike, hemije i biologije u osnovnom i srednjem obrazovanju i vaspitanju? (5) Gde su dometi i ograničenja u primeni dostignuća savremene obrazovne tehnologije u obrazovanju za potrebe nauke i tehnologije uz uvažavanje individualnih osobina subjekta obrazovanja?

I na kraju jedna napomena. Nauka, tehnologija, obrazovanje i tehnička kultura bitni su i nerazdvojni činioci naučno-tehnološkog razvoja i napretka Srbije kao celine.

109

Zajedničke osnove sistema vaspitanja i obrazovanja i zajednička politi-ka i strategija razvoja vaspitanja i obrazovanja i kadrova imaju – zajedno sa nau-kom i tehničkom kulturom – sudbinski značaj za obezbedjivanje ustavno utvrdje-nog jedinstva Srbije. Otuda i potreba ugradjivanja vaspitno-obrazovne (pored naučne i tehnološke) komponente-funkcije u ''nadležnost'', delokrug rada i obaveza izvršnih organa države. Time bi se, pored jačanja saradnje i zajedništva medju različitim subjektima sistema i politike vaspitanja i obrazovanja, stvorili uslovi da se i na nivou države prate, proučavaju, razmatraju, usmeravaju i koordiniraju globalna pitanja strategije, politike i sistema obrazovanja kao i društveno-ekonomski odnosi i uslovi njegovog razvoja. U nadležnosti ovih organa mora biti i koordinacija uspostavljanja i ostvarivanja medjunarodne saradnje Srbije u oblasti obrazovanja. Tome treba dodati ulogu obrazovanja, kao opšte državnog dobra, u medjunarodnoj politici i saradnji Srbije sa drugim zemljama.

LITERATURA 1. KOTLICA, S.: Osnovi menadžmenta novih tehnologija i inovacija, Megatrend, Beograd,

2003. 2. KOMAZEC, G.: Upravljanje istraživanjem i razvojem, Megatrend, Beograd, 2002. 3. LEVI-JAKŠIĆ, M.: Strategija inovacija u tehnologiji i organizaciji, u zborniku radova,

''Upravljanje dinamikom tehnologije i razvoj inovativne organizacije'',Ministarstvo nauke RS, Beograd, 1995.

4. JOVANOVIĆ, M., LANGOVIĆ, A.: ''Upravljanje projektom'', Megatrend, Beograd, 2001.

5. VLAHOVIĆ, M.: ''Hrana'', Prirodno-matematički fakultet, Novi Sad, 2000.

EDUCATION IN THE FUNCTION OF TECHNOLOGICAL DEVELOPMENT

SVETLANA TABAKOVIĆ

Summary

Education and science together with technical culture is not only appliance than aim

of development, so it's necessary to make conditions and relationships that education and science can improve their cradle and function of activator culture and civilisation development and progress of society which is added to them. Reality of tehnological and society today is changed faster then conception of them in system and process of train and education, and science discovery is much faster entering in production then in educations programs. Under the influence of difficult energetic state, big social problem and drastically deficit of material basis of education, circle of today is pinch around the education and captivate him and falling down ramp to a future. Future and futurist research and in that direction, strategy of technological development, must become pedagogic challenge and part of education discipline on all education levels and futurist distinguish must be considered as important element of education and studing.

Key words: Education, technology development, technologym creativity

110

UDK: 368.51 Originalni naučni rad Original scientific paper

POSTOJEĆI SISTEMI OSIGURANJА USEVA I PLODOVA KAO INSTRUMENT ZA UPRAVLJANJE RIZIKOM U POLJOPRIVREDI

MARKOVIĆ, T., JOVANOVIĆ, M.1

Za smanjenje i otklanjanje posledica od šteta koriste se razni instrumenti za upravljanje rizikom, a u okviru njih osiguranje zauzima značajno mesto za rešavanje ovog ekonomskog problema. U okviru samog osiguranja javljaju se različiti sistemi, a

Rezime

Autori iznose karakteristike glavnih instrumenata za upravljanje rizikom u poljoprivredi (fondovi za naknadu šteta od prirodnih katastrofa, zajednički osiguravajući fondovi, osiguranje) kao i njihove prednosti i nedostatke. Analiziraju se i specifičnosti različitih sistema osiguranja useva i plodova koje Weber et all (2008) razvrstavaju u tri kategorije (osiguranje od gubitka prinosa, osiguranje garantovanog prinosa i osiguranje bazirano na vremenskim indeksima). Takođe se daje pregled različitih formi osiguranja useva i plodova u pojedinim zemljama sveta, sa posebnim osvrtom na rizike od kojih se usevi i plodovi osiguravaju, kao i na visinu državnih subvencija poljoprivrednim proizvođačima u vidu nadoknade troškova premija osiguranja Ključne reči: instrumenti za upravljanje rizikom, osiguranje useva i plodova, postojeći sistemi, osigurani rizici, državne subvencije

UVOD

Poljoprivredna proizvodnja, a u okviru nje i biljna, mnogo je više izložena brojnim opasnostima od elementarnih i drugih nepogoda, nego proizvodnje nekih drugih privrednih grana. Budući da se ova proizvodnja odvija u specifičnim uslovima i da je manje-više nezaštićena, povećava se rizik od nastupanja nekog štetnog događaja (grad, mraz, provala oblaka, oluja, suša, poplava i sl.), često sa katastrofalnim posledicama.

Na osnovu prognoza istraživača klimatskih promena, pored globalnog zagrevanja i promena u količini padavina, u budućnosti se mora računati na pojavu snažnih vremenskih nepogoda, koje bi mogle da u ogromnoj meri oštete poljoprivredne kulture. Zbog toga je svakom poljoprivrednom proizvođaču važno kako da se zaštiti od mogućih gubitaka prinosa useva i plodova, koji se mogu pripisati „ćudima vremena.“

1 Mr Todor Marković, asistent, dr Milenko Jovanović, redovni profesor, Departman za ekonomiku

poljoprivrede i sociologiju sela, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad, autor za kontakt: Todor Marković, e-mail: [email protected]

111

pojedine od njih autori detaljno objašnjavaju u ovom radu. Svi ti sistemi, za poljoprivredne proizvođače raznih zemalja, predstavljaju jedan manje-više efikasan instrument za upravljanje rizikom.

INSTRUMENTI ZA UPRAVLJANJE RIZIKOM U POLJOPRIVREDI

Za otklanjanje posledica šteta na usevima i plodovima izazvanim nekim štetnim

događajem koriste se razne ekonomske mere. U glavne instrumente za upravljanje rizikom u poljoprivredi, ubrajaju se: fondovi za naknadu šteta od prirodnih nepogoda, zajednički osiguravajući fondovi i osiguranje (Bielza et all, 2007).

Fondove za naknadu šteta od raznih vremenskih nepogoda (eng. natural disaster insurance funds) najčešće regulišu Vlade raznih država. Kada nema tržišno orijentisanih instrumenata koji stoje na raspolaganju za upravljanje rizikom kao što su osiguranje i regionalni osiguravajući fondovi ili kada to nije dovoljno, onda se iz ovih fondova pomaže poljoprivrednim proizvođačima u slučaju prirodnih katastrofa ili snažnih vremenskih nepogoda. Najčešće se ovim putem nadoknađuju gubici od onih rizika od kojih se poljoprivredni proizvođači ne mogu osigurati kod osiguravajućih kompanija. Visina novčanih sredstava za nadoknadu zavisi od iznosa sredstava, koja se od strane države izdvajaju za ovu namenu, a ne postoji ni zakonski osnov po kome se ova sredstva dodeljuju. Pošto ovakvi fondovi samo sprečavaju dalji razvoj tržišta osiguranja i ne predstavljaju dugoročno rešenje, u većini zemalja dolazi do njihovog postepenog gašenja.

Zajednički osiguravajući fondovi (eng. mutual insurance funds) su organizovani na regionalnom (mikro) nivou i odnose se na fondove gde se sami učesnici (poljoprivredni proizvođači) štite od vremenskih nepogoda. Prednost ove regionalne organizacije je da se na ovaj način izbegavaju moralni hazard i neprirodna selekcija kao glavni problemi kod osiguranja. Nedostatak ovakvih fondova je opasnost da svi, ili većina poljoprivrednih proizvođača pretrpe gubitke u isto vreme. Sa druge strane, poljo- privrednim proizvođačima ne polazi uvek za rukom da uspešno organizuju ovakve zajedničke osiguravajuće fondove koji bi efikasno poslovali. Rešenje ovog problema bi bila mogućnost reosiguranja ili kooperacija sa zajedničkim osiguravajućim fondovima iz drugih regiona, koji bi mogli da pokriju eventualni gubitak. U novije vreme dolazi do ukrupnjavanja ovih fondova i do njihovog prerastanja u zajedničke osiguravajuće kompanije.

Osiguranje (eng. insurance) je verovatno najbolji instrument za upravljanje rizikom, koji se javlja kao važan faktor stabilnosti svake proizvodnje (pa i poljoprivredne odnosno biljne), jer nadoknađuje gubitke u proizvodnji i omogućava njen kontinuirani proces. Osiguranje je savremeni oblik ekonomske zaštite proizvodnje, kojim se obezbeđuje konačni rezultat rada i sredstava uloženih u proizvodnju.

SISTEMI OSIGURANJA USEVA I PLODOVA U SVETU

Prema Bielza et all (2007) razlikuje se više sistema osiguranja useva i plodova. Najrašireniji postojeći sistem osiguranja useva i plodova u Evropi je osiguranje od grada,

112

koje najčešće sadrži i druge pojedinačne rizike kao što je npr. požar. Ovakav način osiguranja se naziva osiguranje od jedne vrste rizika (eng. single risk insurance) i prisutan je u većini evropskih zemalja. Za razliku od ovoga, postoji nekoliko zemalja u kojima se poljoprivredni proizvođači jedino mogu osigurati od pojave grada (Belgija, Velika Britanija, Irska, Danska, Finska).

U slučaju kada polisa osiguranja pokriva npr. grad i ograničen broj drugih opasnosti (najčešće požar, mraz, oluju i sl.) onda se govori o kombinovanom osiguranju od više vrsta rizika (eng. combined risk insurance). Osiguranje protiv suše, koja danas poljoprivrednicima zadaje dosta poteškoća, najčešće nije uključeno u kombinovano osiguranje. Mnoge bivše socijalističke zemlje, danas članice Evropske Unije, mogle bi se svrstati u ovu grupu. U prošlosti je sistem osiguranja u ovim državama bio pod kontrolom države i osiguranje je bilo obavezno. Prilikom prelaska na tržišni sistem privređivanja došlo je do privatizacije i ovakvi sistemi se uz podršku države dalje razvijaju (Češka, Slovačka, Mađarska, Rumunija, Bugarska) ili su negde konstruisani potpuno na novim osnovama (Poljska). Ovakav sistem osiguranja postoji i u Srbiji, gde je sada u toku finalizacija procesa privatizacije velikih osiguravajućih kuća (Marković i Jovanović, 2007).

Poseban vid osiguranja predstavlja osiguranje prinosa (eng. yield insurance). Na ovaj način se pokrivaju gubici prinosa određenih useva i plodova nastalih pod dejstvom različitih vremenskih nepogoda. Ovde se ne koristi termin osiguranje od više vrsta rizika (eng. multi-risk crop insurance) jer se ono ponekad odnosi na kombinovano osiguranje, a ponekad na osiguranje prinosa. Tu se mogu razlikovati dva sistema osiguranja. Kod sistema osiguranja prinosa u Evropi, koji je prisutan u nekoliko evropskih država (Portugalija, Austrija, Luksemburg, Grčka, Kipar, Francuska, Italija) mora biti procenjena šteta nastala pod dejstvom vremenskih neprilika (Marković, 2008). U Španiji i Severnoj Americi (Sjedinjene Američke Države, Kanada) osiguranje od više vrsta opasnosti (eng. multiple peril crop insurance) uključuje gubitak prinosa izazvan štetnim događajem, odnosno prirodnom katastrofom koji se računa na taj način što se utvrdi razlika između garantovanog i ostvarenog prinosa (Berg, 2002; Marković i Jovanović, 2008; Fock et all, 2008). Evropski sistem iziskuje veće troškove nadoknađivanja gubitaka, ali se izbegava postojanje moralnog hazarda, koji je jedan od najvećih problema sistema osiguranja u Sjedinjenim Američkim Državama (Prettenthaler et all, 2008). Osiguranje od svih vrsta rizika (eng. all-risk crop insurance) omogućuje poljoprivrednicima da se osiguraju od svih opasnosti koje mogu da nanesu štetu njihovim usevima i plodovima.

Osiguranje prinosa celokupnog gazdinstva (eng. whole-farm yield insurance) pokriva gubitke svih useva i plodova na poljoprivrednom gazdinstvu. Smanjenje prinosa jednog useva neće biti kompenzovano od strane osiguravača, ako smanjenje proizvodnje celokupnog gazdinstva ne dostigne odgovarajuću graničnu vrednost.

Osiguranje vrednosti proizvodnje (eng. revenue insurance) predstavlja kombinaciju osiguranja prinosa i cene. U ovom slučaju nadoknada se vrši ukoliko ukupna vrednost proizvodnje ne dostigne odgovarajuću vrednost. Osiguranje dohotka (eng. income insurance) uključuje u obračun i troškove proizvodnje. Ovakav sistem osiguranja se primenjuje u Sjedinjenim Američkim Državama, ali ne i u Evropi. Svi prethodni sistemi osiguranja se vezuju za rezultate na individualnim gazdinstvima i nastale štete se procenjuju na polju, a ukupni gubici se izračunavaju na nivou poljoprivrednog gaz-

113

dinstva. Sa druge strane, osiguranje zasnovano na indeksima (eng. index insurance) je bazirano na podacima vezanim za određeni region ili administrativnu jedinicu.

Tabela 1: Osiguranje useva i plodova u pojedinim zemljama sveta Table 1: Crop insurance in some countries in the world

Rizik od grada

Risk-hail

Ostali rizici Other risks

Učešće države u troškovima premija

osiguranja (%) State subsidy on

premium rates (%) Austrija Austria

Da Mraz, suša, poplava, sneg, preobilne padavine, oluja, štetočine

50

Belgija Belgium

Da - -

Češka Czech Rep.

Da Poplava, oluja, požar, izmrzavanje, prolećni mraz, mraz u vinogradarstvu

30

Francuska France

Da Poplava, suša, izlišna vlaga, led, oluja (kod kukuruza i suncokreta)

35-40

Grčka Greece

Obavezno osiguranje

Oluja, suša, mraz, poplava, more, toplotni talas, štete od medveda i divljih svinja

50-80

Italija Italy

Da Zemljotres, lavine, mraz, preobilna kiša, suša, led, grad, slana, oluja, poplava

50-80

Japan Japan

Da Suša, tajfun, snežni nanos, poplava, zemljotres, vulkan, bolesti i štetočine

55

Kanada Canada

Da Suša, mraz, snažne padavine, poplava, oluja, sneg, razne bolesti i štetočine

66

Kipar Cypern

Obavezno osiguranje

Preobilne padavine, mraz, toplotni talas, oluja, suša, jak suvi vetar, poplava

50

Litvanija Lithauen

Da Obilne padavine, izmrzavanje, suša 35-40

Luksemburg Luxembourg

Da Mraz, oluja, poplava, suša, izmrzavanje, dugotrajna vlaga

50

Mađarska Hungry

Da Visoka voda, oluja, požar, mraz, suša, izmrzavanje, sneg, poplava, bujice

-

Nemačka Germany

Da Oluja, preobilne padavine, mraz, izmrzavanje

-

Portugalija Portugal

Da Požar, udar groma, eksplozija, oluja, mraz, snažan pljusak, zemljotres

45-85

SAD USA

Da Suša, poplava, mraz, požar, udar groma, oluja, razne bolesti i štetočine

50-75

Slovačka Slovakia

Da Poplava, oluja, požar, izmrzavanje, prolećni mraz, mraz u vinogradarstvu

50

Slovenija Slovenia

Da Požar, udar groma, mraz, oluja, poplava 45

Srbija Serbia

Da Požar, udar groma, oluja, poplava, mraz 30

Španija Spain

Da Požar, mraz, poplava, provala oblaka, oluja, suša, bolesti i štetočine

20-55

Izvor: Samostalna izrada autora uz pomoć: Bielza et all. (2007), European Comission (2001), Vereinigte Hagel Versicherung (2002), Von Alten (2008) Source: Prepared and presented by the authors and: Bielza et all. (2007), European Comission (2001), Vereinigte Hagel Versicherung (2002), Von Alten (2008)

114

Tako, osiguranje zasnovano na prinosu određenog regiona (eng. area yield based insurance) kao osnovu uzima razliku između ranije određenog, prosečnog prinosa za taj region i stvarno ostvarenog prosečnog prinosa. To znači, da se kompenzacija vrši nezavisno od stvarno nastalih šteta na pojedinim poljoprivrednim gazdinstvima. Osiguranje zasnovano na vrednosti proizvodnje pojedinog regiona (eng. area-revenue insurance) bazirano je na proizvodu prosečnog prinosa i cene za određeni region. Ako je taj iznos niži od ranije određene prosečne vrednosti proizvodnje za ovaj region, nadoknadu će dobiti svi osigurani poljoprivredni proizvođači tog regiona.

Indirektno indeksno osiguranje (eng. indirect-index insurance) se ne odnosi na prosečan prinos određenog regiona, već na odgovarajuće meteorološke parametre. U ovom slučaju, nadoknada se vrši ako je određena granična vrednost (npr. u količini padavina ili prosečnoj temperaturi) prebačena ili nije dostignuta. U ovu kategoriju osiguranja bi se mogli svrstati vremenski derivati.

U tabelarnom pregledu na prethodnoj strani (tab. 1) je prikazano od kojih rizika poljoprivredni proizvođači mogu da osiguraju svoje useve i plodove u pojedinim zemljama sveta i koliko država sistemom subvencija pokriva troškove premija osiguranja. Iz priložene tabele se mogu uočiti velike razlike koje postoje među pojedinim zemljama u svetu. One se odnose na vrstu i broj rizika od kojih se poljoprivredni proizvođači u pojedinim zemljama mogu osigurati. Sa druge strane, moguće je sagledati i razlike u tome koliko je država spremna da učestvuje u troškovima premija osiguranja, koje poljoprivredni proizvođači kao osiguranici plaćaju osiguravajućim kućama.

Generalno posmatrano, postoji mogućnost da sve sisteme osiguranja podelimo na osnovu na osnovu broja rizika (osiguranje od jedne vrste rizika, od više vrsta rizika ili od svih vrsta rizika) ili na osnovu načina kompenziranja rizika (osiguranje garantovanog prinosa, osiguranje od nastanka šteta na usevima i plodovima, odnosno osiguranje od smanjena prinosa i osiguranje bazirano na vremenskim indeksima).

ZAKLJUČAK Poslednjih godina je sve češća pojava različitih vremenskih nepogoda, koje

izazivaju velike štete na poljoprivrednim površinama. Jake provale oblaka, orkanske oluje, udari grada i ekstremna suša samo su neke od prirodnih katastrofa koje dovode do ogromnih gubitaka prinosa i ozbiljno prete egzistenciji poljoprivrede. Jedan integrisani sistem upravljanja rizikom u poljoprivredi danas predstavlja neminovnost, kako bi se donekle kompenzovale posledice vremenskih neprilika (Berg, 2005).

Osiguranje useva i plodova, kao savremeni oblik ekonomske zaštite proizvođača, verovatno je najbolji instrument za upravljanje rizikom, jer nadoknađuje gubitke u proizvodnji i omogućava njen kontinuirani proces. Svi navedeni sistemi osiguranja uglavnom se vezuju za razvijene zemlje Evrope i Severne Amerike. Zemlje u razvoju i bivše socijalističke zemlje treba da koriste, sa jedne strane, iskustva iz već postojećih sistema u razvijenim zemljama, a sa druge strane treba da razvijaju nove koncepte osiguranja useva i plodova koji odgovaraju agrarnoj strukturi tih zemalja.

115

LITERATURA

1. BERG, E.: Das System der Ernte- und Einkommensversicherungen in den USA - Ein Modell für Europa? In: Berichte über Landwirtschaft 80 (1): S. 94-133, 2002.

2. BERG, E.: Integriertes Risikomanagement: Notwendigkeit und Konzepte für die Landwritschaft. In: Deitmer, J. (Hrsg.): Agrarökonomie im Wandel. Tagungsband zum Fachkolloquium anlässlich des 80. Geburtstages von Prof. Em. Dr. Dr. h.c. Günter Steffen, 24.09.2004, Bonn, S. 53-67, 2005.

3. BIELZA, MARIA, STROBLMAIR, J., GALLEGO, J.: Agricultural Risk Management in Europe, Paper prepared for presentation at the 101st

4. EUROPEAN COMISSION: Risk Management Tools for EU Agriculture with a special Focus on insurance, Working Document, 2001.

EAAE Seminar “Management of Climate Risks in Agriculture”, Berlin, Germany, July 5-6, 2007.

5. FOCK, T., FUCHS, C., KASTEN, J., MAHLAU, M., SEYFFERTH, T.: Risikostrategien für Marktfruchtbau in Nordost-Deutschland. In: Schriftenreihe der Rentenbank, Band 23, Frankfurt am Main, S. 74-82, 2008.

6. МАРКОВИЋ, Т., ЈОВАНОВИЋ, М.: Развој осигурања усева и плодова у Србији. Агроекономика бр. 36 (1), Пољопривредни факултет, Нови Сад, стр. 100-110, 2007.

7. MARKOVIĆ, Т.: Osiguranje useva i plodova od više vrsta rizika – postojeći evropski modeli, Letopis naučnih radova, godina 32, broj 1, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad, str. 155-163, 2008.

8. МARKOVIĆ, Т., ЈОVANOVIĆ, М.: Španski model osiguranja useva i plodova od više vrsta rizika. Агроекономика бр. 37 (1), Poljoprivredni fakultet, Novi Sad, 2008. (u štampi)

9. PRETTENTHALER, F., STRAMETZ, SANDRA, TÖGLHOFER, C., TÜRK, A.: Anpassungsstrategien gegen Trockenheit - Bewertung ökonomisch-finanzieller versus technischer Ansätze des Risikomanagements, Wegener Center Verlag: Graz, S. 56-73, 2006.

10. VEREINIGTE HAGEL VERSICHERUNG: Ernteversicherungssysteme, URL: http://www.vereinigte-hagel.de/ernte002.htm, 2002.

11. VON ALTEN, GRACE: Das Risikoverhalten von Landwirten – eine Studie am Beispiel der Erntemehrgefahrenversicherung, Cuvillier Verlag Göttingen, Göttingen, S. 92-116 2008.

12. WEBER, R., KRAUS, TERESA, MUßHOFF, O., ODENING, M., RUST, INSA: Risikomanagement mit indexbasierten Wetterversicherungen – Bedarfsgerechte Ausgestaltung und Zahlungsbereitschaft. In: Schriftenreihe der Rentenbank, Band 23, Frankfurt am Main, S. 14-22, 2008.

116

EXISTING SYSTEMS OF CROP INSURANCE AS RISK MANAGEMENT INSTRUMENT IN AGRICULTURE

MARKOVIĆ,T., JOVANOVIĆ, M.

Summary

The authors show the characteristics of the main risk management instruments in agriculture (natural disaster insurance funds, mutual insurance funds, insurance) as well as their advantages and disadvantages. The characteristics of different crop insurance systems are being analyzed and classified in three categories (yield-loss insurance, yield-guaranteed insurance and weather-index insurance). Also, there is an overview of different forms of crop insurance in some countries in the world, with an emphasis to crop insurance risks, as well as state subsidy to farmers on premium rates.

Key words: risk management instruments, crop insurance, existing models,

insurance risks, state subsidy

117

UDK:336.226.3:631 Originalni naučni rad Original scientific paper

POREZ NA DODATU VREDNOST U POLJOPRIVREDI

TICA,N., ZEKIĆ, V., MILIĆ, D.1

Rezime

Primena poreza na dodatnu vrednost /PDV/ podrazumeva višefazni obračun poreza u svim fazama reprodukcije. U pitanju je savremeni oblik poreza koji se primenjuje u domenu potrošnje. Pri obračunu poreza za poreskog obveznika iz osnovice za oporezivanje izuzimaju se sve nabavke, uključujući i nabavku kapitalnih dobara, tako da se izbegava dvostruko oporezivanje. Primena poreza na dodatu vrednost treba da omogući smanjenje obima sive ekonomije i poreske evazij kao i, harmonizaciju poreske politike sa standardima Evropske unije i povećanje naplate poreza. U oblasti poljoprivrede, kada su u pitanju mala gazdinstva, primena poreza na dodatu vrednost u najvećem broju slučajeva se ograničava na obračun i isplatu PDV naknade. Pored toga, poljoprivredni proizvođač može da se opredeli za dobrovoljni ulazak u sistem PDV ili da na osnovu prometa, prema zakonskim propisima, postane zakonski obveznik. Ako se u obzir uzmu obaveze i ograničenja koja se ulaskom u sistem poreza na dodatnu vrednost imaju individualni proizvođači potrebno je veoma pažljivo razmotriti odluku o uvođenju gazdinstva u sistem poreza na dodatnu vrednost. Ključne reči: porez na dodatu vrednost, poljoprivreda.

UVOD

Poreski sistem i poreska politika predstavljaju segment ukupne ekonomske politike jedne države. Kao instrument ekonomske regulacije, oporezivanje može da utiče na druge segmente ekonomske politike, kao što su: zaposlenost, životnu sredinu, zdravstvo, medjunarodnu konkurentnost. S razvojem međudržavnih integracija značaj dobro razvijene i odmerene poreske politike dobija na značaju. U skladu sa ovim u okviru Evropske unije sprovodi se harmonizacija poreskih propisa. Na osnovu planirane reforme sistema javnih prihoda i rashoda u našoj zemlji, u toku 2004. godine, usvojen je Zakon o porezu na dodatu vrednost. Ovim poreskim propisom uvoen je porez na dodatu vrednost koji je u potpunosti zamenio prethodni sistem jednofaznog poreza na promet u okviru kojeg se porez na promet obračunavao i plaćao u fazi krajnje potrošnje.

1 Dr Nedeljko Tica, redovni profesor, dr Vladislav Zekić, docent, Dragan Milić, saradnik u nastavi, Poljoprivredni fakultet, Novi Sad

118

METOD RADA I IZVORI PODATAKA

U okviru istraživanja u ovom radu analizira se primena poreza na dodatu vrednost u poljoprivredi. Poljoprivredna proizvodnja ima veliki značaj. Ona poseduje niz specifičnosti koje utiču da se primena poreza na dodatu vrednost u odredjenoj meri razlikuje u odnosu na ostale delatnosti. Posebno se analiziraju okolnosti i pogodnosti koje individualni poljoprivredni proizvodjači ostvaruju prilikom ulaska u sistem poreza na dodatnu vrednost.

REZULTATI ISTRAŽIVANJA SA DISKUSIJOM

Nosioci poljoprivredne proizvodnje u Srbiji su poljoprivredna gazdinstva organizovana kao preduzeća ili kao fizička lica koja imaju status poljoprivrednika. Bez obzira što veliki deo robne poljoprivredne proizvodnje stvaraju poljoprivredna preduzeća individualni poljoprivredni proizvođači poseduju većinu poljoprivrednog zemljišta i drugih kapaciteta za poljoprivrednu proizvodnju. Prema zakonskim odbredbama poljoprivrednim gazdinstvom, smatra se gazdinstvo sa najmanje 0,50 hektara poljoprivrednog zemljišta na teritoriji Republike Srbije, na kome preduzeća, preduzetnici, zemljoradničke zadruge, naučnoistraživačke organizacije, poljoprivredna gazdinstva sa statusom pravnog lica i poljoprivrednici obavljaju poljoprivrednu proizvodnu. U skladu sa ovim poljoprivredno gazdinstvo mogu registrovati i fizička lica, odnosno individualni poljoprivredni proizvođači. Upis u Registar poljoprivrednih gazdinstava je dobrovoljan, a vrši se na zahtev nosioca poljoprivrednog gazdinstva. Registar se vodi u Ministarstvu finansija Republike Srbije u okviru Uprave za trezor. Upisom u registar, poljoprivrednom gazdinstvu se dodeljuje broj poljoprivrednog gazdinstva, izdaje potvrda o upisu poljoprivrednog gazdinstva u registar i legitimacija o upisu poljoprivrednog gazdinstva kojom se prema trećim licima dokazuje status registrovanog poljoprivrednog gazdinstva. Kao sedište poljoprivrednog gazdinstva koristi se mesto prebivališta nosioca poljoprivrednog gazdinstva, bez obzira na mesto obavljanja poljoprivredne proizvodnje.

U okviru poreskog sistema naše države osnovni način oporezivanja poljoprivrednika odvija se kroz oporezivanje prihoda od poljoprivrede i šumarstva na osnovu katastarskog prihoda. Poljoprivredniku je pored toga data mogućnost da se na početku godine opredeli za utvrđivanje stvarnog prihoda od poljoprivrede i šumarstva, uz obavezu da o tome obavesti nadležni poreski organ. U takvoj situaciji, poljoprivredni proizvodjač ima status preduzetnika i u obavezi je da vodi poslovne knjige kao i ostali preduzetnici.U slučaju da se poljoprivredni proizvođač ne opredeli za utvrđivanje stvarnog prihoda katastarski prihod se utvrđuje za svaku posebnu jedinicu zemljišta zavisno od kategorije zemljišta, njegove plodnosti i očekivanog prihoda koji to zemljište može da ostvari, ne zavisno od toga da li se taj prihod ostvaruje na toj parceli. Ako se poljoprivrednik oporezuje prema katastarskom prihodom, prema našim propisima, ne podnosi poresku prijavu poreskom organu i nije dužan da vodi poslovne knjige.

Rešenje nadležnog poreskog organa o utvrđivanju poreza na prihode od poljoprivrede i šumarstva na osnovu katastarskog prihoda koji glasi na ime fizičkog lica smatra se dokazom da je to lice obveznik ovog poreza.

119

Porez na dodatu vrednosti predstavlja posredni porez koji se primenjuje u domenu potrošnje. Koncept poreza na dodatu vrednost u literaturi sreće se prvi put 1918. godine u Nemačkoj. U pitanju je nekumulativni višefazni porez na promet koji se danas primenjuje u preko 120 država. Naknada u iznosu od 5% je obaveza koju poreski obveznici u sistemu poreza na dodatu vrednost isplaćuju kada nabavljaju poljoprivredne i šumarske proizvode, odnosno primaju poljoprivredne usluge od poljoprivrednika (obveznika poreza na dohodak građana od poljoprivrede i šumarstva na osnovu katastarskog prihoda). Oni su dužni da obračunatu PDV nadoknadu od 5% isplate poljoprivrednicima u novcu. Navedena obaveza isplate u novcu odnosi se samo na PDV nadoknadu. Vrednost poljoprivrednih dobara i usluga moguće je platiti poljoprivredniku i putem razmene za druga dobra ili usluge, što je u praksi najčešći slučaj. Navedene transakcije prate se putem izdavanja odgovarajuće dokumentacije.

Poreski obveznik dužan je da za prodati proizvod izda overen račun sa sledećim podacima: 1) firma, odnosno naziv, sedište i adresa preduzeća, odnosno trgovinske radnje, 2) ime i prezime, 3) prebivalište i adresa prodavca, 4) naziv, 5) količina i kvalitet, odnosno klasa kupljenih proizvoda, 6) cena kupljenih proizvoda i 7) datum isplate. Pored toga, obveznik je dužan da obračuna PDV nadoknadu u iznosu od 5% vrednosti primljenih dobara i usluga, o čemu izdaje dokument za obračun – PDV priznanicu. Prema zakonskim odredbama, priznanica sadrži sledeće podatke: 1) naziv, adresu i PIB obveznika – izdavaoca priznanice, 2) mesto i datum izdavanja i redni broj priznanice, 3) ime, prezime i adresu i PIB poljoprivrednika, 4) vrstu i količinu isporučenih dobara i vrstu i obim usluga, 5) datum prometa dobara i usluga, 6) vrednost primljenih dobara i usluga, 7) iznos PDV nadoknade obračunate poljoprivredniku.

Prilikom otkupa poljoprivrednih proizvoda obveznici poreza na dodatu vrednost imaju pravo da odbiju iznos isplaćene nadoknade kao predhodni porez. Navedeni odbitak moguće je ostvariti pod uslovom da su PDV nadoknada i vrednost primljenih dobara i usluga plaćeni poljoprivredniku. Potrebno je istaći da se PDV nadoknada se ne ostvaruje za sva dobra koja poljoprivrednici stavljaju u promet, odnosno prodaju poreskim obveznicima u sistemu poreza na dodatu vrednost. Navedena naknada ostvaruje se samo za dobra koja se smatraju poljoprivrednim i šumskim proizvodima. Poljoprivreda je klasifikovana u Sektor /A/ poljoprivreda, lov, šumarstvo i vodoprivreda, odnosno podsektor /AA/ poljoprivreda. U okviru podsektora poljoprivreda obuhvaćene su sledeće oblasti i grane delatnosti: 1) Gajenje useva i zasada, povrtarsto i holtikultura, 2) Uzgoj životinja, 3) Gajenje useva i zasada u kmbinaciji sa uzgojem životinja, 4) Poljoprivredne usluge i usluge u uzgoju životinja osim veterinarske usluga, 5) Lov i traperstvo, dobavljanje i uzgoj divljači, uključujući i odgovarajuće usluge. Poljoprivrednim proizvodima smatraju se svi proizvodi poljoprivrede koji se dobijaju u: gajenju useva, gajenju zasada voća i uzgoj stoke i živine. U skladu sa time poljoprivrednim proizvodima čijom prodajom poljoprivrednici ostvaruju pravo na PDV nadoknadu, smatraju se svi osnovni poljoprivredni proizvodi dobijeni gajenjem useva, zasada, povrtarske kulture, holtikulture, zatim uzgoj životinja, proizvodi dobijeni gajenjem biljaka, kao i proizvodi dobijeni sakupljanjem šumskih pečuraka, bobica i drugih plodova šume.

Poljoprivrenim proizvodima ne smatraju se proizvodi dobijeni u drugom stepenu prerade, kao što su npr. sir ili kajmak, maslac i drugi mlečni proizvodi, vino i rakija,

120

vinski i šljivov destilat i dr. Prilikom otkupa ovih ili sličnih proizvoda ne obračunava se PDV nadoknada, jer se radi o proizvodima koji se dobijaju u postupku prerade.

Obračun PDV nadoknade vrši i prilikom izvođenja usluga u okviru poljoprivredne proizvodnje. Poljoprivrednim uslugama na koje poljoprivrednici ostvaruju pravo na PDV nadoknadu smatraju se usluge: gajenje svih vrsta useva, voća, vinograda, cveća i pečuraka, sakupljanje šumskih pečuraka i tartufa, uzgoj životinja, usluge sistema za navodnjavanje, zasađivanje i održavanje vrtova i sportskih terena, redovna obrada, žetva, setva, tretiranje, berba i priprema biljnih proizvoda za tržište i zaprašivanje useva i zasada.

Obračun poreza na dodatu vrednosti i PDV nadoknade se vrši i u slučaju naturalne razmene. Naime, promet dobara koji nastaje razmenom tih dobara za druga dobra i usluge i promet usluga koji nastaje razmenom za dobra ili druge usluge izvršen između poreskih obveznika na teritoriji Republike Srbije smatra se prometom na koji obračunava i plaća PDV. To znači, da ako se ugovara i vrši promet tako što se medjusobno razmenjuju dobra i usluge a pritom se ne koristi novac, smatra se da je nastao promet na koji se obračunava PDV. Suština problema prilikom utvrđivanja poreza na dodatnu vrednost jestu u utvrđivanju poreske osnovice na koju se isti obračunava. U slučajevima naturalne razmene poreska osnovica se utvrđuje u visini tržišne vrednosti koja važi na dan isporuke dobara ili usluga koje se primaju kao naknada. Pored toga u naturalnoj razmeni dobara potrebno je utvrditi odnose izmedju cena proizvoda i usluga /paritet/ koji su predmet razmene. Bez utvrđenog pariteta ne moze se knjigovodstveno iskazati nastala razmena proizvoda i usluga, što znači da u razmeni prethodno moraju biti poznate cene proizvoda koji su predmet razmene.

Od velikog je značaja i ulazak poljoprivrednih proizvođača u sistema PDV-a. Ako se poljoprivredni proizvođač opredeli za dobrovoljni ulazak u sistem PDV, obaveza plaćanja PDV traje najmanje dve kalendarske, odnosno poslovne godine. Pored dobrovoljnog ulaska u sistem poreza na dodatnu vrednost, poljoprivrednik koji je u prethodnih 12 meseci ostvario ukupan promet na računu veći od 4.000.000,00 dinara ima obavezu da podnese evidencionu prijavu nadležnom poreskom organu najkasnije do isteka prvog roka za podnošenje periodične poreske prijave. Bez obzira da li poljoprivrednik po sili zakona postaje obveznik PDV ili se dobrovoljno opredeli za obavezu plaćanja PDV on gubi status obveznika na koga se primenjuje poseban postupak oprezivanja i dužan je da: obračunava i plaća PDV, izdaje račune o izvršenom prometu dobara i usluga, vodi evidencije o ulaznim i izlaznim računima druge propisane evidencije, podnosi periodične i druge prijave. Pored toga, ulaskom u sistem PDV, poljoprivrednik gubi pravo na PDV nadoknadu u iznosu od 5%.

Ukupan ekonomski interes koji poljoprivredni proizvođač ostavaruje pri ulasku u sistem poreza na dodatnu vrednosti vezan je za postojanje dve stope po koijm se vrši primena i obračun poreza na dodatnu vrednost. Naime, za oporezivi promet dobara i usluga, u skladu sa odredbama Zakona, propisane su: 1) opšta stopa PDV, koja iznosi 18%, posebna stopa PDV koja iznosi 8% pri čemu se po opštoj stopi 18% oporezuje se promet i uvoz svih dobara i usluga osim onih za koje je propisana poseba stopa PDV. Posebnom stopom PDV od 8% oporezuje se promet dobara i usluga ili uvoz dobara kao što su mineralna đubriva, sredstva za zaštitu bilja, semena za reprodukciju, komponente krmne smeše za ishranu stoke i žive stoke i dr.

121

Maksimalna ekonomska korist u sistemu poreza na dodatu vrednost ostvaruje se u slučaju da je ulazni iznos poreza na dodatnu vrednost jednak ili viši u odnosu na izlazni porez na dodatnu vrednost. U tom slučaju moguće je tražiti povraćaj više plaćenog poreza ili stvoriti poreski kredit. Navedena okolnost po pravilu je moguća u slučaju znatnog obima investicija na gazdinstvu ili velikog obima nabavki reprodukcionih materijala ili korišćenja tudjih poljoprivrednih usluga. U svakom slučaju, posebne stope za primenu poreza na dodatnu vrednost, putem koje se oprezuju svi proizvodni primarne proizvodnje i osnovni reprodukcioni materijali, pružaju poljoprivrednim proizvodjačima mogućnost da izvrše analizu potencijalnih efekata koje ulazak u sistem poreza na dodatnu vrednost ima na poslovanje gazdinstva. Bez detaljno izvršene analize nije moguće oceniti efekte primene poreza na dodatu vrednost.

Ocena finansijskih efekata poreza na dodatu vrednost, u okviru ovog istraživanja izvršena je na osnovu podataka iz obračunske kalkulacije proizvodnje proizvodnje šećerne repe u toku 2008. godine. U obračunu koji se prikazuje u dinarima po jednom hektaru ocenjivane su sledeće mogućnosti: 1) Poljoprivredni proizvođač je u sistemu PDV-a. Poseduje potrebne pogonske i priključne mašine i ne koristi tudje usluge za izvođenje agrotehničkih operacija. U skladu sa ovim nabavlja potrebne materijale za proizvodnju /seme, mineralna djubriva, hemijska sredstva, pogonsko gorivo i dr/. Svi dobavljači su u sistemu PDV-a. Pored ovoga u toku 2008.godine nabavio je osnovna sredstva za proizvodnju šećerne repe u iznosu od 236.000,00 dinara u okviru kojeg je obuhvaćen i porez na dodatu vrednost u iznosu od 36.000,00 dinara. 2) Poljoprivredni proizvođač je u sistemu PDV-a. Nema u posedu potrebne pogonske i priključne mašine i koristi tudje usluge za izvođenje agrotehničkih operacija. U skladu sa ovim nabavlja potrebne materijale za proizvodnju /seme, mineralna djubriva, hemijska sredstva, pogonsko gorivo i dr/ i koristi tudje usluge. Svi dobavljači su u sistemu PDV-a. Pored ovoga u toku 2008.godine nabavio je osnovna sredstva za proizvodnju šećerne repe u iznosu od 236.000,00 dinara u okviru kojeg je obuhvaćen i porez na dodatu vrednost u iznosu od 36.000,00 dinara. i 3) Poljoprivredni proizvođač nije u sistemu PDV-a. Poseduje potrebne pogonske i priključne mašine i ne koristi tudje usluge za izvođenje agrotehničkih operacija. U skladu sa ovim nabavlja potrebne materijale za proizvodnju /seme, mineralna djubriva, hemijska sredstva, pogonsko gorivo i dr/. Svi dobavljači su u sistemu PDV-a. Pored ovoga u toku 2008.godine nabavio je osnovna sredstva za proizvodnju šećerne repe u iznosu od 236.000,00 dinara u okviru kojeg je obuhvaćen i porez na dodatu vrednost u iznosu od 36.000,00 dinara.

Ukupni prihodi koje proizvođač prodajom ostvaruje iznose 165,000.00 dinara bez uračunatog PDV-a (tab.1 ).

122

Tabela 1. Obračun prihoda u proizvodnji šećerne repe

Opis Količina (kg/ha)

Cena (d/kg)

Vrednost (dinara/hektaru)

Koren šećerne repe 55,000.00 3.00 165,000.00

Obračun troškova obuhvata ukupne troškove proizvodnje. Obračun troškova agrotehničkih operacija izvršen je prema cenovniku Zadružnog saveza Vojvodine. Troškovi materijala obračunavaju na osnovu tržišnih cena:

Tabela 2. Troškovi materijala u proizvodnji šećerne repe bez uračunato PDV-a

Opis Jedinica Mere

Vrednost (j.m./ha)

Cena (d/j.m.)

Vrednost (d/ha)

Semenski materijal kg/ha 1.30 5,400.00 7,020.00 Đubrivo 23,860.00 NPK 15:15:15 kg/ha 160.00 36.00 5,760.00 NPK 5:10:25 kg/ha 350.00 38.00 13,300.00 AN kg/ha 200.00 24.00 4,800.00 Sredstva za zaštitu 19,936.00 Trend l/ha 0.20 300.00 60.00 Frontier l/ha 0.80 1,800.00 1,440.00 Safari l/ha 0.03 3,200.00 96.00 Betanal l/ha 2.00 2,400.00 4,800.00 Eminent l/ha 0.50 3,000.00 1,500.00 Altocombi l/ha 0.40 3,800.00 1,520.00 Goltix l/ha 1.50 2,400.00 3,600.00 Galant l/ha 1.20 2,600.00 3,120.00 Betanal l/ha 1.00 3,800.00 3,800.00 Ukupno 50,816.00

Pregled troškova obrade zemljišta i ostalih agrotehničkih operacija daje se u sledećoj tabeli:

123

Tabela 3. Troškovi tehnoloških aktivnosti u proizvodnji šećerne repe

Opis Jedinica mere

Vrednost (ha)

Cena (d/ha)

Vrednost (d/ha)

Podrivanje d/ha 1.00 7,600.00 7,600.00 Ljuštenje strništa d/ha 1.00 4,200.00 4,200.00 Oranje na 30 cm d/ha 1.00 8,400.00 8,400.00 Tanjiranje d/ha 1.00 5,200.00 5,200.00 Rasipanje mineralnog đubriva d/ha 2.00 950.00 1,900.00 Priprema zemljišta setvosremačem d/ha 1.00 2,000.00 2,000.00 Setva d/ha 1.00 1,400.00 1,400.00 Zaštitu useva d/ha 1.00 1,420.00 1,420.00 Ubiranje i transport d/ha 1.00 21,000.00 21,000.00 Prevoz vode d/ha 1.00 650.00 650.00 Ukupno 53,770.00

Pored navedenih kategorija troškova značajni su i ostali troškovi kao što su vodni doprinos, opšti troškovi proizvodnje i troškovi zarada (tab. 4).

Tabela 4. Ostali troškovi i troškovi zarada u proizvodnji šećerne repe

Opis Jedinica Mere

Vrednost (d/ha)

Ostali troškovi 5,715.00 Vodni doprinos d/ha 1,215.00 Procenjeni opšti troškovi d/ha 4,500.00 Troškovi zarada 3,600.00 Zarade stalnih radnika d/ha 3,600.00 Ukupno 9,315.00

Cena koštanja jedne tone korena šećerne repe, utvrdjena na osnovu prikazanog obračuna iznosi 2,070.93 dinara. Na osnovu razlike izmedju vrednosti i troškova proizvodnje dobija se pozitivan finansijski rezultat /dobitak/ u proizvodnji šećerne repe u iznosu od 929.07 dinara po toni, odnosno 51,099.00 dinara po hektaru.

Obračun vrednosti i troškova proizvodnje šećerne repe, kao što je navedeno, zasniva se na cenama u koje nije uračunat porez na dodatu vrednost. Ovo je učinjeno da bi se pravilnije uočio uticaj poreza na dodatu vrednost. U skladu sa pretpostavljenim varijantama, obračun poreza na dodatu vrednost u proizvodnji šećerne repe daje se u sledećoj tabeli:

124

/u dinarima/

Varijante obračuna

Ulazni PDV - tekuća

proizvodnja

Ulazni PDV- investicije

Izlazni PDV Razlika izmedju ukupnog ulaznog i izlaznog PDV-a

Gazdinstvo u sistemu PDV, ne raspolaže sa poljoprivrednim mašinama

4.620,00 36.000,00 29.700,00 10.920,00

Gazdinstvo u sistemu PDV, raspolaže sa poljoprivrednim mašinama

8.366,00 36.000,00 29.700,00 14.666,00

Gazdinstvo nije u sistemu PDV-a

4.620,00 36.000,00 8.250,00 -32.370,00

U pogledu poreza na dodatu vrednost /PDV/, u prvoj i drugoj varijanti obračuna ostvaruje se poreska pretplata odnosno postoji korist od obračuna poreza na promet proizvoda. U trećoj varijanti obračuna koja podrazumeva da se ostvaruje PDV nadoknada u iznosu od 5% ne postoji mogućnost obračuna ulaznog i izlaznog PDV i time ne postoji mogućnost korišćenja poreske pretplate. Praktično, poljoprivredni proizvodjač u III varijanti obračuna, plaća ulazni PDV koji je za 32.370,00 dinara veći od PDV-nadoknade i ne može da zahteva povraćaj razlike u PDV-u ili da realizuje poresku pretplatu u budućnosti /tzv. poreski kredit/.

U skladu sa izvršenim obračunom moguće je izvesti zaključak da je ulazak u sistem PDV-a opravdan i da donosi korist posebno ukoliko postoje značajne investicije u poljoprivrednu proizvodnju. Za poljoprivrednike ovo nesumnjivo predstavlja značajnu prednost. Medjutim, poljoprivredno gazdinstvo ne može biti u sistemu poreza na dodatu vrednost ukoliko nema status preduzetnika odnosno ne vodi poslovne knjige jer ulazak u sistem poreza na dodatu vrednost, prema našim propisima, nije moguć ukoliko se oporezivanje vrši na osnovu katastarskog prihoda. Ovo se može smatrati ograničavajućim faktorom uključivanja malih poljoprivrednih gazdinstava u sistem PDV-a.

125

ZAKLJUČAK

Prema poreskom sistemu Srbije poreski tretman poljoprivrednika zasniva se na oporezivanju prihoda od poljoprivrede i šumarstva na osnovu katastarskog prihoda. U skladu sa ovim, primena poreza na dodatu vrednost u najvećem broju slučajeva se ograničava na obračun i isplatu PDV naknade u iznosu od 5%. Ovu naknadu poreski obveznici u sistemu poreza na dodatu vrednost isplaćuju kada nabavljaju poljoprivredne i šumarske proizvode, odnosno primaju poljoprivredne usluge od poljoprivrednika. Sa druge strane, poljoprivredni proizvođač može da se opredeli za dobrovoljni ulazak u sistem PDV ili da na osnovu godišnjeg prometa stekne zakonsku obavezu. Ukupan ekonomski interes koji poljoprivredni proizvođač može da ostvari pri ulasku u sistem poreza na dodatu vrednosti svodi se na mogućnosti da prilikom obračuna poreskih obaveza stekne pravo na povraćaj poreza koji je veći od ostvarene PDV naknade. Prilikom donošenja odluke o dobrovoljnom uključivanju u sistem PDV-a potrebno je uzeti u obzir koristi, obaveze i ograničenja koji na ovaj način nastaju.

LITERATURA

1. BUKVIĆ R. ˝Finansijski položaj i efikasnost poslovanja poljoprivrede Srbije u tranziciji˝, Institut za ekonomiku u poljoprivredi, Beograd, 2003.

2. BJELICA V., RAIČEVIĆ B., RADMILOVIĆ S. ˝Finansije - teorija prakse˝, Novi Sad, 2001.

3. POPOVIĆ, D.: ˝Nauka o porezima i poresko pravo˝, Savremena administracija, Beograd, 1997.

4. RAIČEVIĆ, B.: ˝Utvrđivanje i naplata javnih prihoda˝, Viša poslovna škola, Beograd, 1977.

5. RAIČEVIĆ, B.: ˝Finansije˝, Financing, Novi Sad, 1995. 6. RISTIĆ, Ž.: ˝Fiskalni menadžment˝, Savremena administracija, Beograd, 1995. 7. Zakon o porezu na dodatu vrednost, Sl.glasnik RS, 84/2004, 86/2004 i 61/05.

126

VALUE ADDED TAX IN AGRICULTURE

TICA,N., ZEKIĆ,V., MILIĆ, D.

Summary

The appliance of value added tax in agriculture considers multiphase calculation in all reproduction stages. This is a modern form of tax applied in the expenditure domain. In the calculation of the tax for the tax tributary, all procurements, including the procurement of the capital goods are excluded from the taxation base, in order to avoid double taxation. The appliance of the value added tax should provide decrease of the grey economy range and the tax evasion, harmonisation of the tax policy with the standards of the European Community and increase in the tax charging. In the sphere of the agriculture, when we speak about small farms, in the majority of cases the appliance of the value added tax is limited to the calculation and payment of the VAT. Apart from that, the agricultural producer can decide to voluntarily enter the VAT system or to become legal tributary based on the commerce, according to the legal regulations. Taking in consideration obligations and limitations that individual producers acquire by entering the system of the value added tax, it is necessary to carefully examine the decision on introducing the farm into the value added tax system.

Key words: value added tax, agriculture

127

Prikaz knjige

EKONOMIJA II (za agroekonomiste)

UVOD U MAKROEKONOMIJU "Pojmove treba jasno definisati ali upotreba izraza ne sme da bude kruta". (A. Maršal)

Knjiga Ekonomija II, autora dr Radovana Pejanovića, redovnog profesora na Poljoprivrednom fakultetu u Novom Sadu, namenjena je prvenstveno kao udžbenik studentima agroekonomskog smera Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu, a takođe može poslužiti i studentima ostalih fakulteta i viših škola na kojima se izučava ekonomija. Knjiga je izdata 2008. godine, a izdavač je Poljoprivredni fakultet, Novi Sad.

Udžbenik je rezultat višegodišnjeg neposrednog rada autora sa studentima i na naučno-istraživačkom polju, tako da je u ovo delo pored teorijskog ugrađeno i praktično iskustvo autora. Sadržaj udžbenika je struktuiran u 2 dela i 13 poglavlja, uz predgovor na početku, kontrolna pitanja i literaturu na kraju. Prvi deo, Ekonomski razvoj društva, obuhvata 2 poglavlja, a drugi deo, Uvod u makroekonomiju, 11 poglavlja. U izradi udžbenika korišćeno je 77 izvora domaće i strane literature i koncipiran je prema standardima svetskih udžbenika takve vrste.

U prvom poglavlju "Osnovna ekonomska pitanja i različiti ekonomski sistemi" autor pokušava da pronikne u osnovne ekonomske probleme, koja dobra i usluge proizvoditi, kako će se proizvesti i za koga, koji su neizostavni deo svakog društva, bez obzira na tip ekonomskog sistema. U nastavku autor razmatra kako različiti ekonomski sistemi rešavaju ta pitanja i objašnjava različite oblike privređivanja, mikroekonomske i makroekonomske ciljeve savremenog društva, kao i istorijski razvoj ekonomskih sistema.

Poglavlje "Tržište i država u ekonomiji " definiše pojam, vrste i funkcije tržišta, stavljajući akcenat na berze, kao poseban oblik tržišne institucije moderne privrede. Autor nas upoznaje sa pojmovima konkurencije i konkurentnosti i njihovim ograničavajućim i podsticajnim faktorima. U okviru ovog poglavlja autor se bavi i razlozima državnog intervencionizma na tržištu, ulozi države u ekonomiji, njenim funkcijama i odnosu države i ekonomije, a posebno je zanimljiv prikaz odnosa države i korupcije, zbog aktuelnosti ove teme u tranzicionim zemljama.

U sledećem poglavlju koji je ujedno i uvod u II deo, dat je uporedan prikaz osnovnih teorijskih postavki i principa mikroekonomije i makroekonomije. U nastavku autor ukazuje na različite intelektualne pravce u makroekonomiji, osnovne ciljeve i instrumente makroekonomske politike.

U četvrtom poglavlju pod nazivom "Najvažnije makroekonomske teorije i politike" objašnjeni su ključni pojmovi najvažnijih makroekonomskih škola današnjice: kenzijanske i monetarističke. Za svaku školu dat je u preglednom i sažetom obliku prikaz osnovnih ideja, predstavljena ograničenja i dometi, kao i njihove razlike. Autor se osvrnuo i na tzv. novu klasičnu ekonomiju.

128

Poglavlje "Agregatna ponuda i agregatna tražnja" detaljnije definiše dva osnovna makroekonomska alata, agregatnu ponudu i agregatnu tražnju, njihove determinante i promene. U ovom poglavlju dat je grafički prikaz kriva agregatne ponude i agregatne tražnje, AS-AD modela i promene ravnoteže u AS-AD modelu.

U šestom poglavlju autor nas upoznaje sa osnovnim makroekonomskim agregatima: društvenim proizvodom (DP), društvenim bruto proizvodom (DBP) i nacionalnim dohotkom (ND). U cilju približavanja ove tematike dat je primer obračuna društvenog proizvoda i na osnovu toga je pružen osnov za objašnjenje dve izuzetno značajne ekonomske pojave: investicije i štednje.

U poglavlju "Potrošnja, štednja, investicije – faktori nacionalnog dohotka i zaposlenosti" prikazuje se jedna od osnovnih oblasti kojima se bavi savremena postkejnzijanska makroekonomska analiza, odnosno faktori koji određuju nivo nacionalnog dohotka u koje spadaju struktura potrošnje pojedinih grupa stanovništva, sklonost potrošnji ukupnog stanovništva jedne države i međusobno delovanje štednje i investicija.

"Novac i monetarna politika" je naziv osmog poglavlja ovog udžbenika. U ovom poglavlju autor nas upoznaje sa konceptom novca i ulogom centralne banke u kontrolisanju količine novca. Autor detaljnije objašnjava funkcije novca, preko kojih se isti i definiše, njegove oblike, valutu, valutni paritet i devizni kurs, inflaciju i deflaciju kao pojave koje se javljaju usled narušavanja sklada između ukupne robne i ukupne novčane mase. Nakon toga nam autor pruža informacije o bankama, bankarskim poslovima, kreditima i nihovom sistematizovanju i grafički prikaz ponude, tražnje i ravnoteže na tržištu novca.

S obzirom da visoka stopa nezaposlenosti predstavlja izražen problem najvećeg broja makroekonomija tržišnog sveta, počev od industrijske revolucije pa do današnjih dana, autor u devetom poglavlju predstavlja različite oblike nezaposlenosti i njihov uticaj na rast inflacije. Autor u poglavlju "Državni budžet i fiskalna politika" prikazuje najznačajnije aspekte fiskalne politike, pre svega njenu stabilizacionu i razvojnu funkciju koje su u značajnom stepenu determinisane državnim budžetom. U savremenim uslovima, po pravilu država troši više u odnosu na svoje prihode. Centralno makroekonomsko pitanje koje autor postavlja odnosi se na efekat istiskivanja investicija sa finansijskog tržišta usled aktivne fiskalne politike i rasta kamatnih stopa. Premda odgovor nije jednostavno dati, autor ukazuje da veliki državni dug utiče na istiskivanje privatnog kapitala sa finansijskog tržišta, a da država prevelikim poreskim opterećenjem negativno deluje na makroekonomsku efikasnost.

Jedanaesto poglavlje nosi naziv "Međunarodna ekonomija i makroekonomska politika". U njemu se navode neke od teorija međunarodne trgovine, kao što su klasična teorija međunarodne trgovine, teorija nejednake razmene, model Heckschera-Ohlina, neotehnološka teorija i teorija konkurentske prednosti Majkla Portera, kao i aktuelni trendovi i instrumenti u toj oblasti.

Naredno poglavlje govori o savremenim svetskim razvojnim trendovima. Autor pokušava da prikaže kako naučno-tehnički progres pruža i otvara nove perspektive ljudskog društva. Takođe, kroz neka iskustva razvijenih zemalja SAD-a i Evropske Unije, autor ukazuje na karakteristike savremenog razvoja poljoprivrede.

Poslednje poglavlje udžbenika autor je posvetio procesu tranzicije. Autor opisuje ovaj dugoročan i složen proces, njegove etape, zakone i razvojnu logiku. Autor

129

naglašava da tranzicija zahteva, pored vremena i sredstava, strpljenje, poverenje, veru u uspeh, odricanje, pogodnu političku klimu, proučavanje tuđih uzornih modela i primenu pozitivnih rešenja, uvažavanje domaćih specifičnosti i izgradnju originalnog razvojnog modela.

Autor je na pristupačan način uspeo da obradi veoma aktuelne ekonomske teme. Ono što daje poseban kvalitet prikazanom udžbeniku je logički sled tema: autor se posebno potrudio da napravi metodološki redosled od najopštijih i najjednostavnijih pojmova, termina i kategorija prema složenijim, i da sve to nekako proističe jedno iz drugoga, uz izbegavanje ponavljanja. Ovaj udžbenik studentima nudi savremena i kompetentna ekonomska objašnjenja, a svojom jasnoćom omogućuje njihovo jednostavno razumevanje i usvajanje.

Na kraju ovog prikaza odlučila sam se za citat iz knjige "Makroekonomija" G. N. Mankiwa gde on navodi tri razloga zašto student na početku XXI veka treba da izučava ekonomiju: "...Prvi razlog je što će im ekonomija pomoći da shvate svet u kojem žive. Drugi je što će ih ekonomija učiniti pronicljivijim učesnikom u privrednom životu. Znanje koje se stekne omogućiće da se na najbolji način donose životne, odnosno ekonomske odluke: koliko će se potrošiti od plate, a koliko uštedeti, kako će se ušteđevina investirati i sl. Treći razlog je taj što će omogućiti bolje shvatanje mogućnosti i ograničenja ekonomske politike. Kao glasač čovek doprinosi da se izaberu politike koje rukovode alokacijom resursa društva. Kada pojedinac odluči koju će politiku podržati, postavlja sebi razna pitanja o ekonomiji: kakva opterećenja podrazumevaju alternativni oblici oporezivanja, koji su efekti slobodne trgovine s drugim zemljama, koji je najbolji način zaštite životne sredine, kako deficit državnog budžeta utiče na ekonomiju..."

Branka Abadžić, dipl. ecc. istraživač i saradnik u nastavi

130

PREPORUKA AUTORIMA

1. Radove slati na e-mail: [email protected] ili poštom na CD-u ili na disketi. Redakcija ne vraća dostavljene materijale pošiljaocima – autorima;

2. Uz rad navesti adresu, e-mail i telefon autora, odnosno prvog

autora, ako se radi o grupi autora. U grupi autora dobro je da se nalaze i strani autori, zbog impakt faktora časopisa.

3. Redakcija praktikuje makar jednu e-mail ili telefonsku

komunikaciju sa prvim autorom, a u najvećem broju tih komunikacija zahtevaju se ispravke, dorade i pojašnjenja na osnovu zahteva recenzenata, koji su anonimni;

4. Poželjan prosečan obim rada je jedan autorski tabak (oko 30000

slovnih mesta), ali to nije odlučujući kriterijum; prihvatiće se, zavisno od kvaliteta, i duži i kraći radovi;

5. Radove struktuirati na uobičajen način: Naslov ( na jeziku na

kojem je rad – što je najčešće srpski – i na drugom jeziku – što je najčešće engleski), Rezime i ključne reči (takođe na dva jezika), Uvod, Razrada ( u tri – četiri podtačke), Zaključak i Literatura;

6. Citiranje izvora u tekstu rada na sledeći način: Pejanović i sar.,

2008 - ako je više od dva autora. Ako su samo dva autora onda Pejanović i Tica, 2008, ili Pejanović i sar. 2008. Koristiti citate novijeg datuma. Preporučujemo, zbog impakt faktora časopisa, da se u radu citiraju (i u literaturi navode) radovi koji su štampani u časopisu „Agroekonomika“, u brojevima iz zadnje dve godine, a u vezi sa tematikom rada.

7. Redni broj tabele i njen naslov stavlja se iznad tabele, a redni broj

slike i naslov slike ispod slike. Izvor slika i tabela stavlja se u njihov donji desni ugao. Posebno se numerišu tabele, a posebno slike. Nazive tabela, slika i grafikona pisati na srpskom (normal) i engleskom (italik) jeziku.

131

8. Tekst radova bi trebalo da bude pisan latinicom ili ćirilicom, font Times New Roman, veličina slova 10 pt. A4 formata (Portrait), normalnog proreda (Single). Margine: Top 2,0 cm, Left 4,2 cm, Bottom 8,7 cm, Right 4,2 cm; Justify, sa uvlakom 0,6 cm, veličina slova naslova 11 pt velikim slovima bold, poglavlja velikim slovima 10 pt, bold. Bez paginacije (numerisanja stranica rada);

9. Naslov rada spustiti 5 entera ispod gornje margine, a pisanje

počinje u petom redu. Ime i prezime autora se pišu velikim slovima, Font size 10, centrirano sa jednim razmakom ispod naslova rada. Iznad imena zadnjeg autora, označava se Footnote, u kojoj se navodi titula, ime i prezime, zvanje, ustanova u kojoj rade pojedini autori. U Footnote se navodi i naziv projekta, ako je rad u vezi sa tim istraživanjem;

10. Autori ( i koautori) čije radove objavimo dobijaju po dva primerka

časopisa „Agroekonomika“, poštom ili lično. Radovi se ne honorišu.

Adresa redakcije časopisa „Agroekonomika“ Poljoprivredni fakultet Trg D. Obradovića 8 Glavni i odgovorni urednik 21000 Novi Sad Prof. dr RADOVAN PEJANOVIĆ Tel.: ++ 021/458-138

132

133

CIP – Каталогизација у публикацији Библиотека Матице српске, Нови Сад 330.342:631 AGROEKONOMIKA – Agrieconomica : časopis Departmana za Ekonomiku poljoprivrede i sociologiju sela / glavni i odgovorni urednik Radovan Pejanović. – 1972, br.1 – Novi Sad: Poljoprivredni fakultet, Departman za ekonomiku poljoprivrede i sociologiju sela, 1972 -. – 24 cm. Tromesečno ISSN 0350-5928 COBISS.SR-ID 28370439

134