135
A.J.Cronin-Zvjezde gledaju s neba THE STARS LOOK DOWM Copyrighl © 1935 by A. J. Crortin ZVEZDE GLEDAJU S NEBA Oprema: Mi lan Žarkovi GLAVA XXXV Kad je glavni plan stupio na snagu, stanje između Artura i njegovog oca postalo je nesF«*n©-r to je bila stanje otvorenog neprijateljstva. Amtrovo ime bilo je na listi, ali, mada je shodno tom novom planu bio dobio poziv, Artur se nije prijavio. To nepojavljivanje trenutno nije prouzrokovalo nikakvu primedbu od strane njegovog oca. Dolazeći dockan za obede u Brežuljak, on je kbegavao Baraba, a u Nepfunu je provodio veći deo vremena ispod zemlje, dolazio je rano i odlazio dole sa Hadspetom pre nego što bi Baras stigao u rudnik. No, u prkos ovoj njegovoj opreznosti, bilo je nemoguće iz-beči neminovne sastanke, pune neprijateljstva, zategnu-tosti i sukoba. Kad bi na kraju dana ušao u kancelariju, prljav i umoran, Baras bi se pretvarao da ga i ne prime-ćuje zbog velikog posla, i na taj način jasno davao Arturu na znanje da; nije potreban u rudnniku. A onda, dižući pogled set gomile hertija, Baras bi tobož iznenada8 primetio Arfur« i nemršiio se. kao da je hteo reći: »A ti si tu, joi si ta!« A kad bi se Artur bez reći okrenuo da ode, Baras bi ga pratio pogledom i, pun besa i sa izrazom nezadovoljstva, brzo dobovao prstima po stolu. Artur je primeiio da njegov otac mrzi da ga viđa oko rudnika. Krajem decembra bio je prinuđen da mu se žali na kvalifet drvenih podupirača u sioju Fajf Korfer, Baras odjednom planu. —■ Gledaj svoj posao, a mene ostavi da gledam svoji Kad mi bude bio potreban tvoj savef, pitaću te za njega. Artur ne odgovori. Znao je da podupirači nisu dobri, neki su bili sasvim fruli pri dnu. Bio je zapanjen kvalitetom materijala koji je njegov otac upotrebljavao. Bla-cfođareći sve većim cenama i užurbanoj proizvodnji, novac je prosfo kuljao u Neptun. A ipak, uprkos pouke koju je pružila nesreća šio se dogodila, ništa se nije trošilo na fo da se osiguraju bolji i sigurniji suslovi u rudniku. Tog istog večera A r g u s je objavio krupnim slovima da je donet Zakon o vojnoj obavezi. Kad je pročitao tu vest, Baras nije mogao da sakrije svoje zadovoljstvo. To će malo da užurba zabušante — objavi on sa pročelja stola. Već je krajnje vreme da se izvrši smotra, ima mnogo tih sfrašljivaca koji su se posakrivali u svoje rupe. -— On se nasmeja kratko i pobedonosno. — Posle ovoga će imati o čemu da misle. Bila je večera, jedna od retkih prilika kad je Artur bio prisutan, i mada je Baras uputio ove reci tetka Kan, žaoka u njima bila je namenjena Arfuru. Prostb je sramno, Karolina — glasnno produži on koliki je broj ostao sposobnih mladih ljudi koji bi mogli da se. bora za svoju zemlju. Dosade su ti mladići izbegli pretvarajući se da rade poslove za koje nisu potrebni. Nisu primali nikakve savete da idu u vojsku. Pa« duie mi, krajnje je vreme da se naleraju da idu u rat. Da, Htičarde ■— promrmlja tetka Kara i brižno pogleda prema Ariuru, koji je ukočeno gledao u fanjir. Naravno, znao sam da će taj zakon doći — produži Baras isiim tonom. — I siguran sam da ću i ja imati udela u njegovo) primeni. Medu nama budi rečeno, pitali su me da li hoću de učestvujem u mesnom sudu za regrutovanje. ■— U sudu za regrufovanje, RiSarde? — brižljivo upita tetka Kara. — Da -—■ izjavi Ričard, pažljivo izbegavajući Artu-rov pogled. — I neću trpeti nikakve gluposti, u to te uveravam. Sad je najzad stvar ozbiljna, i što skorije svet to uvidi, to bolje. Razgovarao sam o tome sa Heiom pre neki dani I ona oseća da je krajnje vreme da se zabu-šanti ulove. Artur polako podiže oči i pogleda u oca. Barts je bio obučen u novo sivo odelo, a u rupici revera imao je cvet. U poslednje vreme bio je poručio nekoliko, novih pari odela, mnogo elegantmjiti od njegovog uobičajenog stila. — Arturu se činilo da je on promenio svog krojača u Tajnkastlu —. i počeo je stalno da nosi cvet u rupici revere, obično ružičast karanfil, koji je sam brao u zimskoj bašli. Njegov izgled bio je preierano uglađen, oči su 'mu bile svetle, dava.o je utisak čoveka uzbuđenog i napetih živaca. <— Čekaj pa ćeš videti, Karolina — nasmeja se on s ogromnim zadovoljstvom — kako će svi oni da pojure u vojsku kad sudovi za regrufovanje počnu s radom! Nastade ćutanje; tetka Kara je, obuzeta brigom, gledala čas u jednog čas u drugog. Zatim Baras, po svom običaju, pogleda u sat i reče: — Pa moram da idem, Karolina. Neka me niko ne čeka večeras. Verovatno ću doći dockan, vodim Hetu u pozorište King. Moramo održavati duh uprkos rata. — Daje se »Planinska devojka«, kažu da je to vrlo dobar komad. Izvodiće ga jedno londonsko glumačko društvo. Heta mnogo žefi da vidi. — On ustade, dodirujući cvef na kaputu. A zatim, ne gledajući u Artura, brzo klimnu glavom Karolini i izađe iz sobe.

A.J.Cronin-Zvijezde gledaju s neba.pdf

  • Upload
    dino

  • View
    263

  • Download
    28

Embed Size (px)

Citation preview

  • A.J.Cronin-Zvjezde gledaju s nebaTHE STARS LOOK DOWM Copyrighl 1935 by A. J. Crortin

    ZVEZDE GLEDAJU S NEBAOprema: Mi lan arkovi

    GLAVA XXXVKad je glavni plan stupio na snagu, stanje izmeu Artura i njegovog oca postalo je nesF*n-r to je bila stanje otvorenog neprijateljstva. Amtrovo ime bilo je na listi, ali, mada je shodno tom novom planu bio dobio poziv, Artur se nije prijavio. To nepojavljivanje trenutno nije prouzrokovalo nikakvu primedbu od strane njegovog oca. Dolazei dockan za obede u Breuljak, on je kbegavao Baraba, a u Nepfunu je provodio vei deo vremena ispod zemlje, dolazio je rano i odlazio dole sa Hadspetom pre nego to bi Baras stigao u rudnik. No, u prkos ovoj njegovoj opreznosti, bilo je nemogue iz-bei neminovne sastanke, pune neprijateljstva, zategnu-tosti i sukoba. Kad bi na kraju dana uao u kancelariju, prljav i umoran, Baras bi se pretvarao da ga i ne prime-uje zbog velikog posla, i na taj nain jasno davao Arturu na znanje da; nije potreban u rudnniku. A onda, diui pogled setgomile hertija, Baras bi tobo iznenada8primetio Arfur i nemriio se. kao da je hteo rei: A ti si tu, joi si ta! A kad bi se Artur bez rei okrenuo da ode, Baras bi ga pratio pogledom i, pun besa i sa izrazom nezadovoljstva, brzo dobovao prstima po stolu.Artur je primeiio da njegov otac mrzi da ga via oko rudnika. Krajem decembra bio je prinuen da mu se ali na kvalifet drvenih podupiraa u sioju Fajf Korfer, Baras odjednom planu. Gledaj svoj posao, a mene ostavi da gledam svoji Kad mi bude bio potreban tvoj savef, pitau te za njega.Artur ne odgovori. Znao je da podupirai nisu dobri, neki su bili sasvim fruli pri dnu. Bio je zapanjen kvalitetom materijala koji je njegov otac upotrebljavao. Bla-cfoarei sve veim cenama i uurbanoj proizvodnji, novac je prosfo kuljao u Neptun. A ipak, uprkos pouke koju je pruila nesrea io se dogodila, nita se nije troilo na fo da se osiguraju bolji i sigurniji suslovi u rudniku.Tog istog veera A r g u s je objavio krupnim slovima da je donet Zakon o vojnoj obavezi.Kad je proitao tu vest, Baras nije mogao da sakrije svoje zadovoljstvo. To e malo da uurba zabuante objavi on sa proelja stola. Ve je krajnje vreme da se izvri smotra, ima mnogo tih sfraljivaca koji su se posakrivali u svoje rupe. - On se nasmeja kratko i pobedonosno. Posle ovoga e imati o emu da misle.Bila je veera, jedna od retkih prilika kad je Artur bio prisutan, i mada je Baras uputio ove reci tetka Kan, aoka u njima bila je namenjena Arfuru. Prostb je sramno, Karolina glasnno produi on koliki je broj ostao sposobnih mladih ljudi koji bi mogli da se. bora za svoju zemlju. Dosade su ti mladii izbegli pretvarajui se da rade poslove za koje nisu potrebni. Nisu primali nikakve savete da idu u vojsku. Pa duie mi, krajnje je vreme da se naleraju da idu u rat. Da, Htiarde promrmlja tetka Kara i brino pogleda prema Ariuru, koji je ukoeno gledao u fanjir. Naravno, znao sam da e taj zakon doi produi Baras isiim tonom. I siguran sam da u i ja imatiudela u njegovo) primeni. Medu nama budi reeno, pitali su me da li hou de uestvujem u mesnom sudu za regrutovanje. U sudu za regrufovanje, RiSarde? briljivo upita tetka Kara. Da - izjavi Riard, paljivo izbegavajui Artu-rov pogled. I neu trpeti nikakve gluposti, u to te uveravam. Sad je najzad stvar ozbiljna, i to skorije svet to uvidi, to bolje. Razgovarao sam o tome sa Heiom pre neki dani I ona osea da je krajnje vreme da se zabu-anti ulove.Artur polako podie oi i pogleda u oca. Barts je bio obuen u novo sivo odelo, a u rupici revera imao je cvet. U poslednje vreme bio je poruio nekoliko, novih pari odela, mnogo elegantmjiti od njegovog uobiajenog stila. Arturu se inilo da je on promenio svog krojaa u Tajnkastlu . i poeo je stalno da nosi cvet u rupici revere, obino ruiast karanfil, koji je sam brao u zimskoj bali. Njegov izgled bio je preierano uglaen, oi su 'mu bile svetle, dava.o je utisak oveka uzbuenog i napetih ivaca.

  • Arfur ostade sedei za stolom potpuno nepomian i nem. Znao je vrlo dobro da su njegov otac i Heta dosta izlazili zajedno: nova odela, cvet u rupici revera, usiljena mladika veselost, sve je ukazivalo na ovu injenicu. ela stvar je bila poela u stavu naknade Arfur je postupio sramno prema Hefi, te je. dunost da se Heti10nadoknadi na neki nain pala na Barasa. Meutim Ar-turu se inilo da je odnos izmeu njih napredovao van granita prosfe naknade. Ali nije bio siguran u to. Zbog ovih misli on teko uzdahnu. Na taj uzdah tetka Kara se nelagodno pomae, Jedva da si ita jeo veeras, Arture promrmlja ona. Zato ne uzme malo od ovog kolaa? Nisam gladafn, tefka-Karo. Ali on je lako ukusan, dragi moj ree ona brinim glasom.On zavrte glavom, nemo je gledajui u svom bolu. Spopade ga iznenada elja da joj sve kae, da joj po-veri sav boi koji mu je leao na dui; ali se uzdra, jer jasno vide da bi fo bilo besciljno. Tetka Kara je bila ljubazna, volela ga je na svoj nain, ali bojaljivost i strahopotovanje koje je oseela prema njegovom ocu one-sposobljavali su je da mu pomogne.On ustade iza stola i ixae iz trpezarije, U sali za-stade pognute glave i neodluan. U trenucima kao to je bio ovaj njegova nena dua udela je za saosea* njem. Samo da je Heta tu ... grlo mu se stee... on se oseti izgubljen i nemoan. Okjete se i polako ode gore, uz stepenice. A zatim, kad stie do vrata majine sobe* on odjednom stade. Spontaniji pokretom stavi ruku na kvaku i ue unutra.- Kako ti je> veeras, majko? upita on.Ona ga otro pogleda. Lekarila je poduprta jastucima; njeno bledo, puno Sice izraavalo je i mrzovolju i iznenaenje. Boli me glava odgovori ona. -*- A i ti si me trgao otvarajui vrata tako naglo. Oprosti, majko. On polako sede na ivicu kreveta. Ah, ne, Arture protestova ona. Ne tu, dragi moj, ne mogu da trpim da mi iko sedi na krevetu kad imam ovakvu glavobolju, to me tako nervira.On pocrvene msio i ustade. Oprostit majko- ree on jo je.dnoitt. Tt:
  • iao na posao. No ak i u rudniku je primetio kako ga Armstrong, Hadspe! i izvesni drugi ljudi udno gledaju; naulicama na putu za Nepiun i natrag esto su mu dovikivali prekore; njegov? neslaganje sa ocem, bilo je opte poznato i pripisivano je njegovom odbijanju da ide u vojsku. Baras se nije ustruavao da otvoreno definie svoja gledita. Njegov odluan, patriotski stav naiao je na opte odobravanje; smatrao se da je plemenito od njega to ne dozvoljava da njegova prirodna oseanja Utiu na njegovo uverenje o tome ta nalae dunpsi u to vreme velike nacionalne potrebe. Artu-ra je paralizovato pseanje da ela varo posmatra sukob izmeu njega i njegovog oca.U teku februara stvari su postajale sve gore, a zatim sredinom marta poe da zasedava sliskeilski sud za regrutovanje. Sud se sastojao od pet lanova, Demsa Rameda, Beitsa, trgovca tkaninama, starog Marisona, Enoha Lova, svetenika crkve u Novoj betelskoj ulici, i Riarda Barasa koji je jednoglasno izabran za predsed-nika. Pored ovih pet, sudu je pripadao, kao savetnik u ime vojnih vlasti, kapetan Daglas iz garnizona u Tajn-kastlu. Rater, sekretar sliskeilskog gradskog vea, vrio je dunost sekretara suda.Sa napetim i bolnim interesovanjem Artur je pratio poetne radnje suda. Brzo je uvide da se u strogost suda nije moglo sumnjati; mladii su jedan za drugim odbijani da budu osloboeni. Daglas je bio tvrd advokat, imao je obiaj da zastrai molioca, odmeri ga od glava

    do pete i zatim kratko izjavi: Potreban mi je ovaj o~ vek. Ratned i Ariurov otac bili su naduveni od ne-obuzdanog patriotizma; ostali nisu bili od vee vanosti, Sud je zauzeo neobino strog stav. Kako je molilac imao da dokae osnovanost svog zahleva da ne slui kao borac, to je sud iz toga izveo zakljuak da je moJioca mogao osloboditi samo od borake slube. Boraka sluba bila je glavno pitanje; a alternativa toj slubi zatvor.to je vie vremena prolazilo, to je Arturov gne% protiv samovoljnih metoda suda postajao sve vei. (Hoda lica, on je posmatrao svog oca kad se ovaj vraao posle izricanja presuda. Baras je bio pun likovanja kad god je uArturovom prisustvu opisivao Karoiini zanimljivije dogaaje za vreme zasedanja. Posiednjeg dana me-seca marta Baras doe kui za aj dockan, ali jo raspo-foeniji nego obino. On naroito ne obrati nikakvu panju naArtura, sode za sto i uze sebi u tanjir obilni* koliinu purenog hleba s maslom. Zatim poe da pria o sluaju kojim je bio najvie zauzet to poslepodne, sluaju mladog studenta teologije koji je zahtevao osloboenje na osnovu verskih razloga.- Zna li ta je bilo Ramedovo prvo pitanje? ree on ustima punim mekog purenog hleba. Pitao ga je da li se ikad kupa. On prestade malo se vakanjem da bi se pobedbnosno nasmejao. Ali Oagias ga je ak i nadmaio. Pogledao me je ispod oka, a zatim mu strogo rekao: Znate ii vi da ovek koji odbije da vri vojniku dunost moe da bude streljan? To ga je dokusurilo. Samo da si videla kako se odmah skupio izjavio da pristaje da stupi u vojsku. Kroz tri meSeca on e biti u Francuskoj. Baras se opet nasmeja.Artur ne mogae vie da izdri. On skoi iza stola sav bled u licu. Ti smatra da je to zabavno, zar ne? Svia fi se oseanje da si mu unuo puku u ruke protiv njegove volje! Raduje se to si ga naterao da ide i pokua da ubije nekoga u Francuskoj! Ubij ili budi ubijen! Da divne li lozinke! Trebalo bi da je ispie na zastavi, pa da je obesi iznad svog sedita u sudu. To bi ti pristajalo, Kaem ti, to bi ti pristajalo. Ali ja imam izvesno potovanje prema ljudskom ivotu, ako ga ti nema. Nee14ne zastraivanjem nateraii da i ja idem da ubijam. Nee! Nee!Sav uzdihan, Artur zauta. Zatim se sa beznadenim pokretom okrete i poe prema vratima, ali ga Baras zaustavirecima:

  • : Zar ti to ne pomae da promeni svoju odluku? Ne.Ponovo zavlada utanje. U tom sluaju ree Baras treba da zna da e tvoj sluaj biti izne! pred sud u utorak idue nedelje.Muno oseanje straha obuze Artura. On obori pogled. U dubini svoje due nije oekivao da e njegov otac ii tako daleko, lako nije imao nikakav zvanian poloaj u Neptunu, zamiljao je da je van domaaja tadanjeg zakona. Krajnje je vreme da shvati da te nee zatititi to to si moj sin produi Baras teko. Ti si mlad, sposoban ovek. Nema nikakvo opravdanje. Moja gledita su dobro poznata. Neu da se vie krije iza mojih lea. Ti zamilja da moe na taj nain da me naiera u vojsku? upita Artur drhtavim glasom.. Da. I to je najbolja stvar koja ti se moe dogoditi. Grei, Artur oseti kako jako zadrhta u sebi. Misli da se bojim da izaem pred sud?Baras Se kratko nasmeja. Sasvim tanol ;r Ona grei. Izai u! Izai cul Vene na Baresovom elu nalie se krvlju. U tom sluaju s tobom e se postupiti kao i sa svakim drugim z-ibuantorn. Razgovarao sam o tome sa kapetanom Daglasom. O nekom povlaivanju ne moe biti ni govora. Moja odluka je donesena. Hteo-ne hteo, morae ii u vojsku.Nastade utanje. ta hoe ti sa mnom? upita Artur tihim glasom. Hou da te nateram da vri svoju dunost. Baras brzo ustade, Stajao je za trenutak pored trpeza-rijskog ormana, prav i isturenih grudi. Idi u Tajnkastl sutra i prijavi se u" vojsku. To je moja poslednja re. i on izae iz sobe.Artur ostade sedei za stolom. Jo uvek je oseao drhtanje. Nalakti se na sto i nasloni glavu na ruku.Uavi u sobu posle pet minuta, tetka Kara ga za-fee u tom poloaju. Ona prie i obgrli ga oko povije-nog ramena. Oh, Arfure apnu ona ne treba da se protivi svome ocu. Mora biti razuman. Oh, mora to biti sebe radi.On ne odgovori, ve produi da gleda ukoeno ispred sebe.r Vidi, dragi Arfure > moleivo produi tetka Kara ima stvari kojima ovek ne jnoe da se odupre. Nikote ne razume bolje od mene. Ostaje mu jedino da popusti, hteo ili ne. Mnogo te volim, Arture. Ne bih e-lela da upropasti ceo svoj ivot. Mora uiniti ono to tvoj otac hoe, Arture. Neu ree Artur kao samom sebi. Ah, ne, Artur > molila ga je ona nemoj da bude takav. Molim te, molim te! Plaim se da e se do-goditi neto strano. I pomisli samo na sramotu, stranu16sramotu. Ah, obeaj mi da e uraditi to tvoj otac za-hteva! Ne apnu on moram postupili onako kako smatram da treba. On ustade, tuno i jedva primetno se osmehnu na nju i ode u. svoju sobu.Idueg jutra dobio je poziv da se javi sudu. Baras je bio prisutan kad je stigla pota i paljivo posmairao Artura ispod oka dok je ovaj otvarao sivi koveraf. Ali ako je oekivao da Artur kae neto, morao se razoarati Artur stavi pismo u dep i izae iz sobe. Bio je svestan da je njegov otac raunao na to da e se on pokoriti. Meutim, Artur je bio reen da se ne pokori. Nije bio jake prirode, ali mu je prenapregnutost ivaca sada davala snagu.Dani su prolazili i doao je utorak. Arfur je bio pozvan da se javi u staru kolu u Beteiskoj ulici u deset sati pre podne. Sud je zasedavao u dvorani stare kole; tamo je bilo dovoljno mesfa, a postojala je pozadi i galerija za publiku. Na kraju dvorane nalazio se visoko uzdignut podij um, na kome je stajao sto za kojim je sedelo pet sudija. Rater, sekretar, sedeo je na jednom kraju stola, a kapetan Daglas, vojni strunjak, na drugom. Iza njih na zidu stajala je velika dravna zastava, a ispod nje kolska tala, koja vie nije upotrebljavana, nekoliko preostalih kreda i polica sa okrnjenom bocom na iji je grli bila nataknuta aa.Artur stie u staru kolu u Beteiskoj ulici tano u pet minuta do deset. Rodam, deurni narednik, objivesti ga da je njegov sluaj prvi na listi; zatim ga sa strogim izrazom na licu uvede u dvoranu.Kad Artur ue u sud, zau se uzbuen agor. On podie glavu i vide da je galerija prepuna sveta. Artur raspozna ljude iz rudnika, Hari Ogla, Doa Kina, De-ika Viksa, novog kontrolora mere, i dvanaestinu drugih. Bilo je i mnogo ena, sa Terasa i iz varoi, Ana Breis, gospoa Rid, stara Suzana Kalder, gospoa Plakalo i druge. Novinarska klupa bila je sva zauzeta, dvojica sa fotografskim aparatima stajali su pored prozora. Artur brzo obori oi, bolno svestan senzacije koju je njegov sluaj proizveo. Njegova nervoza, koja je ionako bila velika, postade jo jaa. On sede na stolicu odreenu za njege,T7na sredini dvorane, i poe uzbueno da se igra, maramicom. Osetljiv po prirodi, nikad nije voleo da bude pred oima javnosti, a sada je bio u sreditu panje. On lako zadrhta. Ne snaga, ve ogorenje bilo ga je dovelo tu i

  • vrsto ga dralo u odluci da istraje. Ali on nije bio tvrde ni debele koe. Bio je sasvim svesfan svoga poloaja : opteg neprijateljstva gomile, i oseao se vrlo rie-srean. Oseao se kao obian zloinac.Ponovo se zau agor sa galerije, ali se odmah utt-a. Na pobone vrata ulazili su lanovi suda u pratnji Rafera i kapetana Daglasa-, zdepasta oveka s rumenim licem. Rodam, koji je stajao iza Artura, ree: Ustanite! i Artur ustade. Zatim on podie glavu i pogled mu, kao privuen magnetom, pade na njegovog, oca, koji je sedeo na visokoj predsednikoj stolici, Artur je netremice gledao u svog oca svog sudiju. Nije mogao da odvoji oi od njega, bio je u mrei nestvarnosfi, u hipnotisana} napetosti ivace.Baras se nao preko stola prema kapetanu Daglasu. Dugo su se dogovarali, a zatim Daglas sa odobravanjem klimnu glavom, ispravi ramena i otro zakuca zglavko-vima prstiju o sto.Prestade i najmanje aptanje na gelariji, i u dvorani nastade napregnuto ufanje. Daglas pogleda po dvorani svojim kao elik hladnim oima, obuhvativi vrstim pogledom posmatrae, dopisnike i Artura, a zatim se okretesvojim kolegama za stolom. Govorio je glasno, da bi svi mogli da uju: Ovo je naroito bolan sluaj, jer se tie sina naeg uvaanog predsednika, koji je ve tako mnogo koristio zemlji svojim radom u ovom sudu. injenice su- jasne. Ovs[ mladi, Artur Baras, nije neophodno potreban preduzeu u kome radi rudniku Neptunu a sposoban je. za vojnu dunost. Nema potrebe da ponavljam onoto svi znate. Ali pre nego to ponemo pretres ovog sluaja, moram da izrazim svoje lino divljenje prertia gospodinu Barasu staiijem, koji u svojoj sranoj hrabrosti i patriotizmu nije ustuknuo od dunosti uprkos svojih prirodnih oseanja. Mislim cb imam pravo kad tvrdim da ga tni svi potujemo i ce^rno zbog onoga to je ui-? Zvszda gtodsju i neba tinio. U dvorani nastade pljeskanje, Nikakav pokuajte ne pr&tuze da se fo pljesfcanje obuzda. Kad je prestalo samo po sebi, Dag! produi: Govorei u svojstvu predstavnika vojnih vlasti, alim da istaknem da smo mi se svoje sirane vofjni d& pokaemo najveu predmret-Ijivosi u ovom nesrenom i bolnom sluaju. Molilac ima samo da izjavi svoju gotovost da stupi u boraku vojsku, pa snio, ukoliko je mogue, izai u su$r@t njegovim eventualnim eljama u pogledu jedinice i obuke.On pogleda u Ariura svojini otrim ispitivakim po-gledom. Artur jezikom ovlai suve usne. On vida da se od njega oek'jje odgovor. Prbravi se, on ree;- Odbijam da stupim u ratnu slubu. . Ali vi '(o valjda ne mislite ozbiljno? Sasvim ozbiljno.Nastade jedva primein pauza, napregnuto*! se jo Vie povea. Da.glas brzo pogleda u Barasa, kao da je hteo da izrazi svoju nemo da uini Sta vie, ali Oerns Rdined borbeno isturi glavu napred i upita: Zato odbijate da se borite? Sasluanje poe. Artur prenese pogled na debelovrafog mesara, ijenisko elo i male, duboko usaene oi izgledahu kao da spajaju svojstva bika i svinje. On odgovori jedva ujnim glasom: Neu nikog da ubifam. Govorife glasnijei povika Ramed. Niko ne moe da vas uje!Artur promuklo ponovi: Neu nrfcog da ubijam. Ali zato? upit Ramed. On je ubio mnoge live stvorove u svom ivotu, te nije mogao da razume taj udan stav, To je protiv moje savestj. utaKije. Zatim Ramed surovo resn- Ah, imati suvBe scvesti nije dobro ni zvt koga, Preasni Enoh Lov brzo se umea. Bio je to visok, suv, goljav ovsk 5a uzanim nozdrvam i malim dohotkom. Dems Ramed, glavni pristalica njegove crkve, plaao je polovinu log dohotka, pa se na prsasnog Lova uvek moglo raunati da e u svemu pomoi Rameda. Ali, sluajte obrati se on Arturu. Vi ste hri-anin, zar ne? Nema nita u hrianskoj veri to zabranjuje zakonito ubijanje u interesu vae zemlje.\ Ne postoji takva stvar kao to je zakonito ubijale.1 Preasni Lov isprui svoju koatu glavu. 1 fa hoete time da kaete? ) Artur poe brzo da govori.\ _ Nisam vrlo poboan, bar ne u vaem smislu te reil Ali vi govorife o hrianstvu, o Hrisfovoj veri. Ne mogu da zamislim Isusa Hrista da uzima bajonet u ruke i s-ahada ga u trbuh nemakog ili engleskog vojnika. Ne mog da zamislim Isusa Hrista da sedi iza engleskog ili nema'tkog mitraljeza i kosi potpuno nevine ljude.Preasni Lov pocrvene od uasa, Izgledao je sasvim zapanjen.4 To je bogohuljenje promrmlja on okreui se prema kamedu,AiiMarison ne htede da dozvoli da se ta tema napusti. Maii, izmaeni bakalin hteo je da pokae svoje manje Stetog pisma. Nag.injui se napred, prilino lukavo, kao ds meri jedva taan kilogram unke, on primeti: ZaV ne znate da je Isus Hristos rek.10: Oko za oko, zub 2a zub?Preasii Lov oseao sa jo nezgodnije. Ne I viknu Artur. On fo nikad nije rekao! Jest* rekao, kaem vam riknu Marison to stoji u Svetcm pismu! On se pobedonosno zavali na-trag na stoliSad se uriea Beits, trgovac tkaninama. On je imao jedno pitanjekoje niked nije proputao da postavi, i sad os^ti da je dllo vreme za njege. Gledajui svoje dugake oklemmene brkove, on upita: Ako b\ Nemac napeo vau majku, ta biste vi radili?

  • Arfur uinipsznadean pokret, ali ne odgovori.Beits opet lovue za brk i ponovi: Ako bi plemac napao vau majku, ta biste vi radili?Artur se ujelje za drhtavu donju usnu.

    20 Kako mogu da vam objasnim na ta mislim odgovarajui na takvo pitanje! Moda to pitanje postavljaju i u Nemackoj. Razumete li? O naim vojnicima. Da li biste radije ubili Nemca ili pustili Nemca da ubije vau .majku? produi Beits vano.Artur ne odgovori, i Beits sa izrazom detinjasiog likovanja pogleda unaokolo, u svoje kolege.Nastade utanje. Izgledalo je da svi za stolom seda ekaju na Barasa. A Baras je, izgleda, ekao na satnog sebe. On se odjednom nakalja. Oi su mu bile svetle, a njegove visoke jagodice neto malo pocrvenele. Gledao je ukoeno preko Arturove glave. / Odbija li ti da prizna nunost ove velika nacionalne borbe, ovog ogromnog svetskog sukoba koji zahteva rtve od svih nas?Dok je njegov otac govorio, Artur o*eti da dre, i to oseanje sopstvene slabosti bedno ga je spnavalo. udeo je za mirnoom i hrabrou, za sposobnou da se izrazi odluno i govorniki. Ali umesto toga usrp su mu drhtale ion uspe samo da promuca: / Ne mogu da priznam nunost da se ljudi feraju u gomilama da ubijaju jedan drugog niti nunost da ene i deca gladuju irom ele Evrope. Naroito k?d niko ne zna emu sve to.Baras jo jae pocrvene. Ovaj rat se vodi da bi se zauvek prestalo sa ratovanjem.__ To *b uvek govorilo! uatviknu Arjbr povienimglasom. To isto e se rei da bi se Ijjidi naveli da ubijaju jedan drugog i kad idui rat izbijRamed poe nervozno da se vrpolji/On uze pero ispred sebe i poe da bocka njime u sto.lBio je navikao na bri j stroi metod u sudu, pa ga je f/o udaljavanje nerviralo,i- Prestanite sa brbljanjem recV on poluglasno Ijutitim glasom pa da se vratimo na pisao.aras, koji je nije uyek auzima* stav preziranja prema Ramedu, ne pokaza t1im da/je nezadovpij^n tom upadicom. Pa da pogledamo na stvar pod drugim uglom, | ako nemate nita protiv. Kaete da neete da sluite vojsku. Ali jeste li razmislili o alternativi?22Artur preblede, svestan mranog neprijateljstva koje je od Daglaa strujalo prema njemu: To nee promeniti moj stav.

  • Tako! Ali ipak ne mislim da elite da budete u. zatvoru dve ili tri godine.Nastade mrtva tiina u sudu. Artur oseti da ga ela gomila paljivo posmatra. On pomisli: Nije mogue da sam ja zaista u ovom uasnom poloaju 1 Najzad s mukom ree: Isto toliko elim da budem zatvoren koliko veina vojnika eli da ide u rovove.Daglasov pogled postade jo otriji. On izjavi jaim' glasom: Oni idu, jer smatraju da je to njihova dunost. Pa i ja moda smatram za svoju dunost da idemu zatvor.Iz gomile na galeriji u se jedva ujan uzdah. Da-glos ljutilo pogleda gore, zatim se polako okrete Barasu. On slee ramenima i u isto vreme nestrpljivim pokretom baci akta na sto, kao da je hteo rei: alim, ali ovaj sluaj je beznadean.Baras je sedeo prav i nepomian na svojoj stolici. On paljivo pree rukom preko ela. Izgledalo je kao da slua laganu diskusiju izmeu svojih kolega. Zatimsveano izjavi: Vidim da ste svi istog miljenja kao i ja. On podie ruku radi tiine. A zatim, posle jednog minuta, u mrtvoj iiini, jo uvek gledajui-preko Adurove glave, Baras izree presudu: Sud je paljivo razmotrio va sluaj izjavi on uobiajenom formulom i nalazi da ne moe da vasoslobodi vojske.Odmah nastade pljeskanje, glasno, dugo pljeskanje; ali Rater, sekretar, ne naredi da ono prestane. Jedna ena sa galerije povika: Bravo, gospodine Barase! Bravo, gospodine! Kapetan Daglas se nae preko stola i prui mu ruku. O-stali lanovi suda uinis to isto, Baras se rukovet sa svima njima, dostojanstveno i pomalo rasejano, pogled mu je bioupravljen prema galeriji, odakle se ulo pljeskanje i glas one ene.23Artur je ostao siojei u sredini dvorane, napregnuta i bezbojna lice, sagnute glave. Izgledalo ]s kao da eka da se neto desi, imao ja oajno oseanje da ga izdaje snaga. Podie glavu kao da pokuava da se pogleda s ocem oi uoi. Teiom mu proe drhtaj. Zatim je okrete i izae iz suda.Bara, se vrati dockan to vee. U sali susrete Artura. Zaslade i odjednom na udan, poluuvreen, poluzbunjen nain ree: Moe se aliti, ako eli. Zna da moe da seali.Artur pogleda oca pravo u oi. Oseao se miransada. Ti si me naterao na ovo ree Artur. Neuda se alim. Resio sam da proem kroz to.Nastade utanje. Vrlo dobro gotovo uvreeno ree Baras. Uostalom, to je tvoja stvar. On se okrete i ue u trpezariju.Dok se Artur peo gore uz stepenice, nejasno je uo kako tetka Kara plae.Te noi vladalo je veliko uzbuenje u varoi. Bara-sov postupak izazvao je ogromnu senzaciju. Patriotizam je dostigao vrhunac u grozniavom oduevljenju i gomila je marirala niz Ulicu Frihold, mahala zastavama i pevalaT i p e r e r i. Gomila je razlupala prozore na kui gospoe Plakalo i zatim odmarirala do radnje Hansa Mesera. Ve izvesno vreme na Hansa se gledalo sa sumnjom zato to je bio stranac, i u tom nastupu patriotskog oduevljenja gomili se uinilo da je ta sumnja osnovana. Sve su porazbijali u njegovoj radnji: izlog, ogledalo, boce, zavesu pocepali, firmu ponos Meserovog srca razlupali u paramparad. Hansa, koji je u paninom strahu bio ustao, napali su i ostavili ga oresveenog na podu.Dva dana docnije Artura sprovedoe u vojne barake u' Tajnkasiflu i tamo ga zatvorie. To se dogodilo u savr-enom miru i redu. On je sada bio u toku aparata, sve je ilo glatko i nezavisno od njegove volje. U barakama jeodbio da obue uniformu. Odmah je izveden pred24vojni sud i osuen na dve godine robije, a zatim poslat u bntonski zatvor.Kad je izlazio iz tog drugog suda, "pitao se u udu kao se sve to desilo. U seanju mu se zadrala udna slika licanjegovog oca: zajapurenog, zbunjenog i neodreeno zauenog.GLAVA XXXVIPred bentonskim zatvorom naglo se zaustavi Crna marica i zau se otkljuavanje brave. Artur je sedeo u ' svojoj mranoj maioj pregradi i, jo uvek zbunjen, pokuavao da shvati da je on tu, u tom ouenikom kamionu.Kamion se zatrese i poe, pa opet naglo stade. Zatim neko otkljua vrata kamiona i irom ih otvori, i unutra jurnu hladan noni vazduh. Iza vrata se zau uva-rev glas: Napolje!Artur i etvorica drugih ustadoe i izaoe iz svojih uskih pregrada. Bilo je to dugo, neudobno putovanje, od Tajnkastla do Bentona, ali sada je to putovanje bilo zavreno i oni su se nalazili u dvoritu zatvora. No je bfla teka i kia je lila kao iz kabla, po uvalama u asfal-tu leale su barice. Artur brzo pogleda oko sebe; visoki, sivi

  • zidovi zgrado koja je liila na staru tvravu, redovi i redovi prozora sa gvozdenim reetkama, uvari u sjajnim mekintoima, tiina i bezoblina tmina, probijena samo tabom utom svetlou fenjera koji je visio iznad zasvoenog ulaza. Pet osuenika stajali su na kii koja |: je lila, zatim jedan od uvara glasno izdade zapovest i >. njih sprovedoe kroz jedna druga vrata u malu, belo okreenu sobu, ija im svetiost zaseni oi posle mraka napolju. U toj maloj, svetloj sobi sedeo je za stoiom jeden oficir, a pred njim su stajala neka akta i jedan spisak. Bio je to ostariji ovek elave, sjajne glave.uvar osuenikog kamiona prie oficiru i stade neto da mu govori. Dok su oni razgovarali, Arfur je posma-Irao etiri osuenika koji su bili dovezeni zajedno s njim. Prva dvojica su bili mali, neugledni ljudi sa crnim ma-nama i dugakim kvekerskim licima, i toliko su liili je-25dan na drugog da je bilo oigledno da su braa. Trei je imao slabu, uvuenu bradu i cviker sa zlatnim okvirom. Liio je na kakvog malog nametenika i, kao i dvojica brae, izgledao bezopasan i oseao se nelagodno. etvrti ovek bio je krupan, neobrijan i prljav, on je bio jedini koji nije izgledao iznenaen niti posfien io se naao tu. Oficir za stolm prestade da razgovara sa uvarem kamiona. On uze svoje pero i ree: Stanite u red, vi tamo. Oficir je bio pisar zatvora. On brzo proita pojedinosti presude tih pet osuenika i unese ih u zapisnik zajedno sa imenom, zanimanjem, veroispoveu i koliinom novca koju je svaki od njih imaokod sebe.Prljavi ovek bio je prvi po redu: on uopte nije imao novac, nijedne krene pare. Osuen je bio na tri godine robije, zbog nanoenja telesne povrede; bio je bez zanimanja, zvao se Hiks. Za njim je doao Artur. Artur je imao kod sebe etiri funte sferlinga, est ilinga i deset i po penija. Kad je oficir svrio s brojanjem Arfu-rovog novca, on sarkastino ree, gledajui na gomilu srebra sa novanicama: Ovaj zabuanf je vrlo bogat.Zatim je doao red na dvojicu brae i siromanog nametenika. Sva trojica su iz uverenja bili protiv rata, i oficir tiho proguna neku jetku primedbu, alei to mora da ima posla i sa takvim svinjama.Kad je svrio sa zapisnikom, pisar ustade i otkljua jedna unutranja vrafa. On im nemo zapovedi svojim palcem,i oni uoe u dugaku sobu sa malim elijama $ obe strane. Oficir ree: Skinite se.Oni se skidoe. Kvekerska braa' bila su zbunjena to su morala da se skidaju pred ostalima. Skidali su se polakoi plaljivo, i pre nego io su se skinuli goli, stajali su za trenutak u gaama i drhtali od stida. Hiksu oni mora da su izgledali smeni. Kad se skinuo sasvim go, Hiks je stajao i pokazivao ogromno, prljavo, maljavo telo, de-limino pokriveno crvenkastim irevima. Stojei rairenih1 Kvekeri su protestantska sekta koja je protiv vojne slube i rata.26nogu, on se nasmeja i napravi prezriv pokret prema kve-kerima. Hajte, devojke ree on. Svi emo da lovimo rakove, Jezik za zube, ti I ree oficir, > Dobro, gospodine posluno ree Hiks. On ode i stade na vagu.Sve ih izmerie na vagi, a izmerie im i grudi i visinu. Kad svrie s tim. Hiks, koji je oito znao ia ima da se radi, pree preko cementnog poda i ode u kupatilo. Bazen je bio dopoSa pun prljave, mlake vode sa prljavom skramom na povrini; i sam bazen je bio prljav. Artur pogleda u Hittsa, koji je ve brkao svoje i-revima pokriveno telo u prljavoj vodi, a onda se okrete oficiru i upita ga tihim glasom: Moram li da idem u taj bazen? Oficir je imao smisla za alu, pa odgovori: . Da, dragi moj. Zatim dodade: Da nisam uo nijednu rel Artur ue u bazen.Posle prljavog kupanja dadoe im robijako odelo. Artur dobi utu flanelsku potkoulju, gae, par arapa i vrlo malu uniformu zemljane boje, koja je sva bila iarana malim crnim strelama. Pantalone su mu jedva dopirale do ispod kolena. Gledajui u iesan, kratak koporan, on pomisli: Najzad vojnika uniforma.Otvorie je jedna unutranja vrata i unutra ue lekar. To je bio okruglast ovek rumena lica, iji su prednji zubi bili ispunjeni zlatom. On brzo ue; ve je bio namest.Lo stetoskop na ui i brzo' ga je upotrebljavao. Bacivi po jedan brz, ravnoduan pogled na svakog od njih, pregleda ih automatski i bezlino. Naredi Arturu da kae dvadeset devet, Vunu ga brzo nekoliko puta i upita ga da li je ikad imao kakvu venerinu bolest. Zatim pree ina druge. Arfur nije krivio lekara to je brz. Mislio je: Da sam ja lekar ovde, i ja bih verovatno bio brc. Artur se trudio da bude pravian. Bio se zakleo sebi da e biti miran i hladnokrvan. To je bio jedini nain: mirno primiti ono to je neizbeno. On je o svemu tome temeljno razmislio prole noi. .Znao je da bi inae lako mo-gao da poludi.2?Posle lekarskog pregleda elavi oficir izae sa leka-rom, a njih prepusti staranju novog uvara, koji je utke uaoi sad ih utke posmatrao. Ovaj uvar bio je niska rasta, snaan, iroke glave i stroga dranja. Imao je vrlo ianke usne, a njegova iroka glave izgledala je kao din je uvek u stavu podozrivog posmatranja. Zvao se uvar Kolins.Poto ih je utei odmerio, uvar Kolins im natenane razdeli line brojeve i brojeve elija. Ariurov broj je bio 115, a broj njegove elije 273. Zatim uvar Kolins otkljua teku gvozdenu kapiju i ree: A sad izlazite. I to brzo.

  • Oni izaoe i pod hladnim pogledom uvara Ko-iinsa odoe jedan za drugim u glavni deo zatvora.Zatvor je bio sazidan kao bunarsko okno, ogromno, duboko, zvonko bunarsko okno sa elijama svud unaokolo. Galerije elija jedna iznad druge dostizale su veliku visinu. Svaka galerija bila je ograena debelim gvozdenim ipkama, tako da je zajedniko proelje galerija davalo utisak ogromnog kaveza. Vazduh je bio hladan i, uprkos mirisa dezinfekcionog sredstva, oseao se hladan zadah memle. Artur zadrhta kad osefi taj zadah.uvar Kolins pokaza Arturu eliju broj 273, koja se nalazila na treoj galeriji. Artur ue unutra. elija je bit* est stopa iroka, trinaest dugaka i vrlo visoka. Zidovi su joj bili od cigle, obojeni mrkoutom bojom na donjoj polovini, dok je gornja bila belo okreena. Visoko na zidu nalazio se mali prozor sa jakom gvozdenom reetkom;bio je tako mali da se upravo jedva i mogao smatrati prozorom. Kroz njega je dolazilo vrlo malo sve-tlbsti i po svetlom; sunanom danu. Jedna elektrina lampa, okruena icom i paljena spolja, osvefljavala je eliju slabom svetlou. Pod elije bio je od cementa; na njemu je stajao jedan lonac i noni sud. Smrad stotina takvih sudova irio se kroz zatvor.Krevet se sastojao od daske, duge est stopa i iroke dve i po stope, sa pokrivaem, ali bez slamnjaee. Iznad kreveta stajala je polica sa emajliranim loncem, ia-njirom, kaikom i plehanim noem. Iznad police visile su tablica i pisaljka; ispod tablice stajalo je malo Sveto pismo namefeno da pada u oi.28Pregledavi sve to, Artur se okrete i vide da uvar Kolins stoji pored vrata, kao da eka da uje Arturovo-miljenje o eliji. Usne je bio malo uvukao, a glavu isturio napred. Kad vide da Artur nema ta da kae, okrete sebez reci i polako odgeguca.Poto se vrata zalupie, teka vrata sa otvorom na kome je stajala reetka, Artur sede na ivicu daske koja je predstavljala njegov krevet. Bio je u zatvoru. To je bila zatvorenika elija, i on je bio u njoj. Vie nije bio Artur Baras. Bio je broj 115.Uprkos njegove odluke, spopade ga hladan strah: ovde je bilo gore, mnogo gore nego to je oekivao. Napolju jebilo lako govoriti nemarno o zatvoru, kad se nije imalo ni pojma kakav je zatvor u stvarnosti, ali unutra fo nije bilo tako lako. Zatvor je bio strasno mesto. On pogleda po maloj, polutamnoj, zatvorenoj eliji. Ne, to sa nee tako lako izdrati.U sedam sati doneia je veera. Bila je to naroita veera, veera za novpdoave: anak sa vodnjikavom kaom. Mada mu se gadila ta kaa, Artur prisili sebe da jede. Jeo je stojei, i kad je svrio, seo je na ivicu kreveta. Znao je da moe biti kobno ako se oda suvinom razmiljanju, ali nije imao ta drugo da radi. Bilo je suvie mrano dabi mogao da ita Sveto pismo, a nije oseao nikakvu elju da ita pie na tablici.Pitao se zato je tu? Bio je tu jer je odbio da ubija, jer je odbio da ode i zarije bajonet u telo drugog oveka u pustom, blatnjavom kraju Francuske. Bio je tu ne zato io je ubio nekoga, ve zato to je odbio da ubija ljude. Toje bilo udno, ak i smeno"; ali to je vie mislio o tome, postajalo mu je sve manje smeno. Uskoro poee da mu se znoje dlanovi: to je bio fiziki znak njegove nervoze. Znoj mu je kapao s dlanova tako dugo da je mislio da nikad nee prestati.Odjednom, dok je sedeo tako, zau se iznenadno jaukanje i Artur se tre od straha. Ono je dolazilo sa dna zatvora, iz najnie galerije, u kojoj su se nalazile samice; to je bilo savim neljudsko i neobuzdano, strano jau-kanje. Artur skoi. ivci mu zatreperie kao ice na violini od saoseanja prema biu koje je tako strahovito ja-29ukalo; sluao je s napregnutom panjom. Jaukanje postade tako jako da je bilo nesnosno. Zatim odjednom pre-stade, kao da je nasilno uutkano. Tiina koja potom nastade bila je ispunjena pretpostavkama o nainu na koji jejaukanje zaustavljeno.Artur poe da koraa gore-dole po eliji. KoraaoI je sve bre i bre. ekao je da jaukanje ponovo pone, ali ono ne poe. Gotovo je trao lamo-amo po cement-nom podu svoje elije, kad odjednom zazvoni zvono i svetla se ugasie.Stajao je nepomino na sredini elije, zatim polako 'ski.de svoju strelicama obeleenu vojniku uniformu i lee na posteljo1 od- daske. Nije mogao da spava. Teio se milju da nije ni mogao oekivati da e odmah zaspati na toj dasci, ali da e se vremenom navii na njenu tvrdou. U meuvremenu veliki kaleidoskop gorkih misli obrtaose j sevap mu u mozgu, kao ogroman tocjak koji se okreta? i poveavao dok nije ispunio eliju. U tom zahukta-lom tpku okretali su s.e lica i scene. Njegov otac, Heta, Ramed, sud za regmtovanje, Neptun, mrtvi u Neptunu, ljudi pali na bojnim poljima, s mrtvim oima koje su pro-testovale, svi su bili pomeani i okretali se u kovitlac sve bre i bre, pkretali se u tom uasnom toku. Znojavim rukama hvatao se za ivicu daske, kao da je traio uporite protiv tog haosa, dok je no polako prolazila.U pola est ujutru, jo po mraku, zazvoni zatvorsko zvono. Artur ustade. Umi se, pbue, savi svpj pokriva i poisti eliju. Tek to je svrio s tim, klju u bravi se okrete. Zvuk okretanja kljua u bravi njegove elije bio je udan: otro kripanje, kao kad se dva hrapava metala taru jedan o drugi; taj zvuk je dopirao dp sanje sri Arfurovih kostiju. uvar Kolins ubaci u eliju nekoliko potanskih vrea i ree: Da se uliju! Zatim zalupi vrata.Artur podie potanske vree, komade mrkog, debelog, grubog platna za dakove. Nije znao kako da h uije i spusti vree na pod, Seo je i posmalrao skrojene vree oi sargije sva do sedam sati, kad se ponovo zau klju u bravi i on rjes$4 svoj doruak. Doruak se sastojao od vodnijikrave kaa i komada crnog hleba.30

  • Posle doruka uvar Kolirts proturi svoju iroku glavu kroz odkrinuta vrata. Dobro pogleda u nesaivene potanske vree, a zatim se udno zagleda u Artura, Ali rte vjini nikakvu primedbu, ve prilino meko ree: Izaite da se proetate.etao se n dvoritu zatvora. Dvorite se sastojalo od kvadrata masnog asfalta $a ogromnim, visokim zidovima i uzdignutom platformom na jednom kraju. Na platformi je stajao uvar i posmatrao krug ijudi koji su se polako kretali. Naroito je posmatrao njihova usta, da im ne bi dao da govore. Ovda-onda bi viknuo: , Ne govorite!* jer su stari osuenici bili takvi vetaci da su mogli dar razgovaraju jedan s drugim a da ne miu usnama.U sredini dvorita nalazio se nunik, kruni metalni zaklon na niskim stubovima. Kruei po dvoritu, Ijudi su dizali ruke i na taj nain traili dozvolu od uvara ds idu u nunik. Kad bi otili tamo, glave bi im se videle iznad, a noge ispod metalnog zaklona. Smatralo se za veliku povlasticu dobiti dozvolu za dugo sedenje u nuniku; tu povlasticu uvar je davao samo svojim miljenicima.Artur je etao unaokolo sa ostalima. U bledoj sveflo-sti ranog jutra krug Ijudi koji su etali bio je neshvatljiv razumu, besmislen kao cirkus poludelih, Lica tih Ijudi bila su uniena, zamiljena, mrzovoljna, beznadena. Telasu im zaudarala na zatvor, ruke su im visile kao da nisu bile ljudske.Artur spazi da je drugi ispred njega Hiks, koji se is-fcezi preko ramena u znak pozdrava. Da li bi voleo jednu cigaretu, mali? upita ga Hiks samp krajem usta. Ne govorite! povika uvar Hol sa svoje platforme. Vi tamo, broj 514, ne srne se razgovarati!Okolo i okolo, kruili su kao toak u Arturovom mozgu, kruili oko sramotnog nunika. Glas uvara Hola direktora cirkusa, pucao je kao bi. Na govorite! Ne govorite! Luda okrefaljka etaa ila je unaokolo.U devet su otili u radionicu, dugaku, hladnu sobu gde su se ile potanske vree. Artur je dobio jo skrojenih vrea. uvar Bib, nadzornik radionice, dade Arturu31potanske vree, pa kad vide kako neveto rukuje njima, sae se i objasni: Ovako, glupi mladiu, ovako se to radi. Provu e veliku iglu kroz dva nabora debele sargije, dobroudno mu pokazujui kako treba da pravi bodove. Zatim dodade sa ljubaznom ironijom:> Ako saijete veliki broj potanskih vrea, dobiefe kakao veeras. Razumete li, glupi mladiu? Solju dobrog,loplog kakaoa.Ljubaznost u glasu uvara Biba ohrabri Artura. On pote da ije potanske vree. Oko sto Ijudi ili su potanske vree. ovek koji je sedeo do Artura bio je star i sede brade; on je io vesto i brzo i tako osiguravao kakao za sebe. Svaki put kad bi bacio dole saivenu potansku vreu, poeao bi se Ispod pazuha i kriom pogledao u Artura, ali nije nita govorio, jer ako bi govorio, izgubio bi svci kakao.U dvanaest asova zvono opet zazvoni. Oni prestadoe sa radom u radionici i jedan za drugim vratie se u elije za ruak. U bravi Arturove elije zakripa klju. Ruak se sastojao od branave orbe, hleba i ueglog margarina. Posler uka uvar Kolins proviri kroz otvor na vratima. Njegove oi gledane kroz otvor, izgledale su strane i velike. On ree: Vi niste poslati ovamo da besposliite. Produite sa ivenjem potanskih vrea,Artur produi sa ivenjem potanskih vrea. Od proturanja teke igle kroz debelo platno boioJe su ga ruke, na palcu mu se bio pojavio plik. Rodio je mehaniki. Nije znao ta radi ni zato radi; njegovi pokreti su ve bili postali automatski, io je i io potanske vree. Opet zau klju u bravi- uvar Kolins ue s veerom, vodnjikavom kaom i parefom hleba. Uavi u eliju, on pogleda u potanske vree, a zatim u Arfura, i podife gornju usnu tako da mu se videe zubi. Nije moglo biti sumnje da je iuvsr Kolins \x nekog razloga bio protiv Artura. Ali on se nije urio, imao je dosta meseci na raspolaganju d iskali svoju mrnju, secn toga znao je iz dugog iskustva da e imati vie zadovoljstva ako probavi Vile vremena oko toga. On samo zamiljeno ?e: Zar ste samo to uradili? Mi ovde ne trpimo ienost.32 Nisam vian ovom poslu odgovori Arfur. To je i nesvesno rekao takvim ionom kao da je eleo da ga odobrovolji, kao da je shvatao vanost toga da stoji dobro, sa uvarom Kolinsom. On podie oi, umorne od pi-ljenja pri ivenju, i uini mu se kao da je uvar Kplins postao nekako vei. Naroito njegova glava, njegova i-roka, nakazna glava bila je fantastino uveana i kao da je pretila. Artur je morao da zaseni oi da bi mogao da gleda u uvara Kolinsa. Bolje da se to pre naviknete na to. lako je uvar Kolins govorio sasvim meko, on mu se. unese u. lice svojom irokom, nakaznom glavom. Nemojte misliti da ste izbegli vojsku da biste imali udoban posao ovde. Produite sa ivenjem vrea dok ne ujete zvono.Viur produi sa ivenjem vrea dok ne u zvono. On u zvono u osam sati. Zvonjenje zvona ispuni duboko okno zatvora jakim brujanjem; Artur je znao da pred sobom ima c^lu no u kojoj e biti sam.Sede na ivicu daske i, gledajui u iroke crne strelice na svojim pantaionama zemljane boje, poe da povlai kaiprstom po arama strelica. Zato su tu utisnute strelice? I sam je bio sav pokriven strelicama; elo njegovo telct, obavljeno nejasnom maglom, lepom obamr-lou, bilo je probijeno mnogim i mnogim irokim crnim strelicama. Imao je udno oseanje kao da je prestao da postoji, oseanje- da je duhovno uniten. Te strelice^ su ga ubile,

  • U devet sati sveila se pogasile i on, poto je sedeo osamuce.no jedan minut u mraku, kao u zanosu pade po-leuke na krevet i zaspa.Ali nije spavao dugo. Odmah posle ponoi probudi ga jaukanje koje ga je bilo uznemirilo i prole noi. O-voga pute, meutim, jaukanje nije prest a ja |o. Bilo je divlje i sasvim izbezumljeno. Artur skoi s kreveta U mraku. Spavanje ga je bilo osv.eilo. Bio je opet iv, strahovito i bolno iv, i nije mogao da snosi jaukanje, ni mrak, ni samou. On viknu povienim glasom: Prestani, prestani, za ime boga, prestani! i poe da udara pesnicom u vrata svoje elije. Vikao je i udarao kao mahnit, i posle jednog minuta u kako i drugi viu i udaraju. Iz mranih katakombi galerije podie sestrana graja i buka od vikanja i udaranja. Ali niko ne obrati panju na to, i sva ta graja i buka od vikanja i udaranja postepeno ieze u mraku i tiini.Artur je stajao za trenutak obraza pritisnuta uz hladan, zatvoren otvor na vratima, rairenih ruku, dok su mu se grudi dizale i sputale. Zatim se udalji odatle i poe da koraa po eliji. Nije bilo prostora za kretanje, a ipak je morao da se kree, jer mu je bilo nemogue da bude nepomian. Pesnice su mu jo uvek bile stegnute, nije imao moi da olabavi telo. S vremena na vreme bacao se na dasku, ali uzalud, njegove ivane muke nisu ga ostavljalena miru. Samo mu je koraenje prualo izvesno olakanje. Mora.o je da koraa gore-dole po eliji.Jo uvek je koraao kad se zau klju u bravi. kripa kljua bio je znak da poinje dan. On skoi na tu kripu i nae se usred elije, licem u lice sa uvarom Kolinsom. On zadihan ree: Nisam mogao da spa /am zbog onog jaukanja! Nisam mogao da spavam zbog toga! Kakva teta! ree Kolins podrugljivo.'- Nisam mogao da spavam! Nisam mogao da spavam! Kakvo je. to jaukanje? Ovde se ne srne govoriti! ^ Kakvo je to jaukanje? Kakvo? Ovde se ne srne govoriti, kaem vam! Ali kad ve hoete da znate, to je jaukao jedan osuenik koji je poludeo. Sad je na postnatranju; poslae ga u duevnu bolnicu, utife! Ovde se ne srne govoriti! uvar Kolinsizae.Artur siite elo obema rukama, pokuavajui iz sve snage da se savlada. Glava mu klonu, vie nije bio u stanju da se dri na nogama. Oseao se smrtno bolestan, nije imogao da jede branavu orbu koju mu je uvar Kolins ostavio po obiaju u zemljanoj iniji. Miris bra-nave orbe gadio mu se. On sede na krevet od daske. Nije mogao da jede tu branavu orbu.Odjednom se u kiju. uvar Kolins ue unutra, pogleda Arfura i podie uvis svoju gornju usnu. Zato ne dorukujete?Artur ga oamueno pogleda. Ne mogu.$ Zvoide gledaju s neba II34 Ustanite, kad vam govorim! Artur ustade. Jedite svoj doruak! Ne mogu.Kolinsovj- gornja usna, Veoma tanka i plava, spusti se.-r- Nije vam dovoljno dobro jelo, a? Nije dovoljno fino za zabuanta? Jedite svoj doruak, zabuanteiArtur oamueno odgovori: Ne mogu.uvar Kolins se polako pogladi po bradi. Stvar je ve dobro poinjala. Znate li ta e vam se desiti? upita on. Bi-ete hranjeni silom, ako ne budete oprezni. Siavie vam se cev u drelo i -orba e vam se sasuti, u stomak, ra-zumefe li? Radio sam to i ranije, pa u uiniti i ovog puta, ao mi je ree Artur oborena pogleda. Ako je jedem, znam da e mi se smuiti. Uzmite iniju! naredi Kolins.Artur se sae i podie iniju. uvar Kolins ga je po-smatrao dok je on to radio. Jo od samog poetka Kolins je osetio duboku mrnju prema Arturu, jer je ovaj bio odnegovan, obrazovan i gospodin. A postojao je i jo jedan razlog. Kolins polako objasni taj razlog. Posmatrao sam vas, zabuante. Ja ne volim abu-onle. Uzeo sam vas na nian im ste doli. Imam sina u rovu, razumefe li? To treba da vam objasni dosta, razu-mte |i? To objanjava zato ete morati da pojedete taj doruak. Jedite svoj doruak, zabuante!Artur poe da jede branavu orbu. On proguta po-jovlnu tih splaina, zatim s gaenjem ree: Ne mogu. I im to ree, smui mu se i on se pojbljuva na cipele uvara Kolinsa.uvar Kolins sav preblede. On pomisli da se Arfur namerno pobljuvao na njegove cipele, pa zaboravi na tehnikusvoga sadizma. Bez ikakvog oklevanja udari ie-sfoko Artura po licu.Artur preblede kao kreda i pogleda uvara Kolinsa bojnim pogledom. Vi to ne smete ree on bolno diui. Pri-javuu vas to ste me udarili.35 Hoete? uvar podie svoju gornju usnu to je vie mogao. Onda u isto vreme prijavite i ovo! Om zamahnu pesnicom i udari Artura tako jako da ga obori.

  • Artur pade na cementni pod elije i osta nepomian. On tiho zajea, a na to se uvar Kolins, koji se seti svoga sina u rovu, zlurado nasmei. On obrisa svoje uprljane cipele o Arturov koporan i, drei jo uvek podignutu gornju usnu, izae iz elije. Klju zakripa.GLAVA XXXVIIOnoga dana kad je Artur leao bez svesti u bari bra-inave orbe na cementnom podu svoje elije, Do je potpunosvesno sedeo za stolom pored zdele ostriga u hotelu Central u Tajnkasilu, Pored ostalih stvari, Do je nedavno bio otkrio i vrednost ostriga. Ostrige su bile udna stvar, udna u svakom pogledu, a naroito udna po koliini koju je ovek mogao da pojede. Do je mogao bez po muke da pojede tuce i po kad je bio raspoloen za to, a on je obino bio raspoloen za to. Ali one tu zaista bile dobre sa malo bibera i nekoliko kapi limunova soka. Velike, debele ostrige bile su najbolje.Mada su se izvesne namirnice, na primer govee meso i piletina, mogle dobiti samo u vrlo ogranienim koliinama, oni koji su znali da se snau mogli su uvek, ta vreme sezone, dobiti i ostrige u hotelu Central. Sto ta tie toga, Do je mogao dobiti u Centralu gotovo sve ilo je hteo. Dolazio je tako esto da je ve bio dobro poznattamo, svi su trali oko njega, a glavni kelner, stari Su njegovo pravo ime bilo je Suhard, ali mu je Do u svojoj navici srdanog drueljublja skratio to ime trao je bre nego iko. Zato ne kupite akcije Krokera i Dksona? savetovao je Do uzgred starog Sua pre nakoliko meseci. - Ah, nemojte da izgledate tako upla-l*ni zbog toga, znam da ne pekuliete otac porodice i *ve to, a, Su? ali ovo je neto drukije, freba da kupite sto akcija sporta radi. Nedelju dana posle toga Su je ekao Doa na ulazu u trpezariju i, pun zahvalnosti, gotovo na kolenima, odveo ga najboljem stolu. | U redu, Su, to je sitnica, ne treba da se zahvaljujete. Koliko ste zaradili? ezdeset funti sterlinga. To e vam biti za cigarete za izvesnp vreme, a, Su? Ha, ha. U redu, starajte se vi za mene, razumete, pa u se i ja starati za vas.Novac je, razmiljao je Do otvarajui poslednju ostrigu i vesto je sputajui da mu sklizne niz guu, zaista najsigurnije sredstvo da se doe do onoga to ovek eli. Dok je kelner odnosio biseraste ostatke i donosio mu peenje, on je zadovoljno posrnatrao trpezariju. Trpezarija Centrala bila je u to veme pravo ieilite; ak i nedeljom je bila dupke puna u taj lokal dolazili su svi ljudi koji su uspevali, poslovni ljudi koji su iveii kao bubrezi u loju. Do ih je poznavao gotovo sve, Bingama i Havar-da, dva lana vea za proizvodnju mumcrje, Snaga, advokata, Ingrama, sopstvenika pivare, Vainrajta, velikog ber-zijanca, i Peningtona, iji je specijalitet bioveslaki pekmez. Do.je sistematski stvarao veze s bogatim ljudima, sa svakim ko mu je mogao biti od koristi. Lina naklonost nije znaila nita, odravao j prijateljstvo samo sa onima koji su mu mogii biti od pomoi da to bolje uspe u ivotu, ali je bio tako srdaan u ponaanju, tako drueljubiv da su ga svugde smatrali kao jednog od najboljih ljudi.Dvojica ljudi koji su sedeli pored prozora spazie ga. On im klimnu glavom, a oni mu u otpozdrav mahnue rukom. Do se nasmei sa oseanjem tajnog zadovoljstva. Bostok i Sfouks bili su pametan par da, obadvojica su imali zube mudrosti. Bostok je bio obuar, koji je pre rata imao malu fabriku u istonom delu varoi i nije radio bogzna kako, meutim za poslednjih osamnaest meseci Bostok je uspeo da dobije veliki broj ugovora s vojskom. Ali zarada nije poticala toliko od ugovora, mada su ovi bili povoljni, koliko od cipela. U Bostokovim cipelama nije bilo nimalo koe, nijednog santimetra. Bosfok je po-verio Dou fu tajnu jedne noi u Grofovijskom klubu, kad je b'io neto malo vie zagrejan piem nego obino. Bostok je pravio cipele od neke vrste kore, za koju se jedino moglo tvrditi da nije trajna. Ali to nije nita marilo, Bosfok mu to suzno poveri, cipele su ipak trajale due nego veina nesrenika koji su ih nosili. teta! Ah, go-37spoda mi, Do, zar to nije teta? uzviknuo je Bosfok u tom asu strasne patriotske oseajnoti.Stouks se bavio krojakim poslom. Za poslednjih nekoliko meseci kupio je sva imanja u blizini svoje radnje, i sad je uzgred govorio o toj svojoj fabrici. Bio je najvei patriota u svom kraju varoi; stalno je govorio o anacionalnim potrebama, terao je sve svoje radnice da besplatno rade prekovremeno, smanjio im odmor za vre-me ruka, esto ih gonio da rade nedeljom do osam sati uvee. I povrh toga, vei deo rada davao je radnitvu koje je radilo u svojini stanovima. Plaao je sedam pe-nija za jedne akire, a iling i po za elu uniformu; voj-nike koulje plaao je dva ilinga tuce, vojnike akire peni i etvrt, pojaseve osam penija tuce; igle i konac davale su radnice. A zarada? Do halapljivo ovlai usne. Primera redi da uzmemo pojaseve. Do je potpuno sigurno znao da ih je Stouks prodavao po osamnaest ilinga tuce, a Stouksa je tuce kotalo svega dva ilinga i deset penija! Gospode, to je bilo sjajno! Ono, istina, neka socijalistika svinja izraunata je da Sfouks plaa radnitvu koje radi u njegovim ustanovama proseno svega jedan peni na sat i pokrenuta je pitanje u Gradskom veu o nemoralnom iskoriavanju radnitva,* Gluposti, pomisli Do. Nemoralno jskoriavanje radnitva, kojeta! a te ene su se borile da dobiju taj posao, zar ne? A i ima ih tusta i trna eto da ovek samo pogleda dro-njave gomile koje stoje i ekaju da dou na red za, margarin! A sem toga, zar nismo u ratu?Dou je iskustvo pokazalo da nita nije zgodnije od rata za oveka koji eli da brzo doe na pravo mesto. Bar Do je to pripisivao ratu. U Milingtonovom predu-zeu on je uspeo da doe na pravo rnesfo; sad su ga se svi plaili. Morgan, Irvin, pa ak. i staro zakeralo Dobi. Do se nasmei. Zavali se u stolicu i paljivo skide omot sa havanske cigare. Sfouks i Bosfok mogli su puifi svoje cigare ne skidajui omot, prostaki zelenai, ali on razu-

  • me te stvari bolje od njih. Odjednom on sede uspravno da bi pozdravio Dima Mosona, koga vide da dolazi. Oekivao je da e Mpson, koji je uvek ruavao kod kue nedeljom, doi oko dva sata.38Dim polako proe izmeu stolova prepune trpezarije i sede za Doov sto. Njegove teke, duboko usaene oi podigoe se prema Dou, i Oo mu utei otpo-zdravi klimanjem glave: pozdrav dvojice ljudi koji su znali ta je fa. Nastade pauza za vreme koje je Moson s dosadom gledao po restoranu. Viski, Dime? upita najzad Do.Dim zavrte glavom i zevnu. Ponovo nastade u-tanje. > Kako izgleda? Ne tako ravo. Do polako izvadi ceduljicu iz depa prsluka. Proizvodnja prole nedelje: dve stotine tona rapnela, deset hiljada Milovih bombi, hiljadu bombi za izazivanje poara, znate, i hiljadu i pet stotina osamnaestofuntovnjaka. Gospode! ree Dim, zatim bez uzbuenja prui ruku i uze akalicu iz malog staklenog suda. - Ako ne pazite, vi ete brzo privesti rat kraju s tolikom proizvodnjom.Do se oprezno iskezi. Ne brinite se, Dime. Neke od tih granata ne bi mogle razbiti ni koksov orah. Go-spode, nikad nismo imali toliko neuspelih livova kao prole nedelje. To je zbog materijala koji ste mi prodali proli put, Dime. Polovina toga materijala nije ni za ta. To gvoe je mekano kao sir. Morali smo da zaepimo rup ilovaom i da ih dvaput bojadiemo. Ah! uzdahnu Dmi. Znai, taj materija! zaista nije ni za ta?- To znate i sami, Dime. Ako meci uopte izau u celosti iz cevi, raspae se posle nekoliko metara. teta! sloi se Dim, zanimajui se akalicom. Zatim ga upita: Koliko vam treba toga gvozda ove nedelje?Nakrivivi glavu kao da razmilja, Do odgovori; Pa, poaljite mi sto pedeset taj-ia. Moson klimnu glavom. I, sluajte, Dime produi Do stavite u raun za ovu nedelju da je bilo tri stotine i pedeset tona.Dimove zagonetne oi upitae: da to ne bude opasno? Ne treba da prenaglimo ree on najzad zamiljeno. Treba biti oprezan zbog Dobija,3* Ah, Dobi j f^oja briga! Po raunu on nije u stanju da zna ta i koliko je doneseno U livnicu. Kad god, mu je zbir taan, on misli da je sve uredu. Moda je Do govorio sa izvesnim grtevom, jer su njegovi prvi probnipokuaji da korumpira Dobija, toga okastog, zacvikerenog, udljivog blagajnika, bili sasvim neuspe-ni. Sreom, Dobi se, mada nepodmitljiv, mogao lako prevariti. Sve njegove misli bile su usredsreene na ra-une, ali on nije znao nita o praktinoj strani. Ve me-secima Do je uspeno svravao ove zabavne male po-, slove sa Mosonom. Danas, na primer, poruio je sto pedeset tona gvozda, ali raun, koji e on parafirati kao taan, glasie na tri stotine i pedeset tona.Dobi e platiti za tri stotine i pedeset tona, a Moson i Do podelie na pola svotu isplaenu.za -dva stotine tona po ceni od sedam funti sterlinga tona. Malenkost od hiljadu i etiri stotine funti slerlinga! To je bio, moda, samojedan od sporednih rezultata zajednikih pothvata Dima i Doa, ali je ta malenkost ipak bila dovoljna da izazove u njima zahvalnost to je nastao rat.Poto je posao povoljno zavren, Moson se zavali u svojoj stolici, neno se drei za trbuh. ufanje. Ona dvojica dolaze ovamo izjavi on najzad. Stouks i Bostok su bili ustali i sada prioe njihovomstolu. Obadvojica su biti crveni u licu pd jela i pia, sre-ni i vani. Stouks prui svoju kutiju sa cigarama Dou i Mosonu. Kad Do ostavi svoju polupopuenu havansku cigaru i sae se da izabere cigaru iz zlatom oiviene ku-tije od krokodilske koe, Sto^ks sasvim nepotrebno na^-mignu i ree: Nema potrebe da ih miriete, one me kotaju pola dolara komad. Bogami, sadanje cene nisu ala vrlo sveano ree Bostok. Bio je popio samo etiri rakije. Njihao se pomalo, ali je bio savreno ozbiljan. Znate li da jedno prokleto jaje kota pet penija? To nije skupo za vas ree Do. Ja i ne jedem jaja ree Bostok. Smui mi se od njih, a i suvie sam zauzet. Sad kupujem sebi jednu veliku kuu u Kenfonu, ena i ki to ele. Ah, ene, ene!40Ali fa hou da kaem, to je, kako e, do avola, rai da se produi ako jedno jaje kota pet penija? Sekui svoju cigaru, Moson ree: Moete se osigurati protiv tog rizika. Ja sam to uradio. Petnaest odsto u sluaju svretka rata ove godine. To vredi uraditi.Bostok odgovori vrlo trezveno: Ja. govorim o jajima, Dime. Stouks namignu na Doa i ree: Zeto kokoka prelazi preko puta? Bostok pogleda Stouksa i ree vrlo sveano: Brbljivel< Vi ste brbljivac odgovori Stouks i prijateljski se uhvati za Bostokovo rame da se ne bi njihao.Instinktivno, Do i Moson izmenjae poglede pune prezrenja: Stouks i Bostok nisu bili dorasli bogastvu koje su stekli, nisu znali kako da se ponaaju, bili su hvalisav-ci, oni nee moi da idu ukorak s prilikama, jednog dana lako se moe desiti da njihov uspeh nestane kao dim. Doovo miljenje o samom sebi bilo je duboko polaskano

  • tom nemom izmenom miljenja izmeu Mosona T njega. On poe gotovo da prezire Stouksa i Bostoka, sada je on bio iznad njih, daleko iznad obadvojice. On sladostrasno stee cigaru usnama, a zatim pusti podrugljiv dim. Sta ete da radite posle podne, Dime? dobroduno upita Sfouks.Moson upitno pogleda u Doa i ree: Mislim da emo ii u Crcfovijski klub.> I nama se ide tamo ree Bostok. Hajdemo svi zajedno u klub.Do i Moson ustadoe i svi u grupi uputie se vratima trpezarije. Devojka-pikolo usluno okrete vrata toj etvorici pobedonosnih mukaraca, tim raskono obuenim i dobre uhranjenim gospodarima vasione. Oni su inili upadljiv utisak na glavnim stepenicama restorana. Do je bio malo zastao pozadi, nameiajui svoj plavi, svileni al. Moson mu se prisno obrati: Hajte, Do; igraemo karte uetvoro.Do sa aljenjem pogleda u svoj sat od platine koji je nosio na ruci.41 alim, Dime, imam posla.Bostok zavrita od smeha i pripreti debelim kaiprstom: To je suknja, to je dama koja se zove Braun. Do zavrte glavom. Posao ree on prijateljski. Posao u vezi s ratom ree Stouks s nestanim osmehom.Oni ga pogledae sa zaviu. Zdravo, onda ree. Bostok. Moj rukoljub, moj rukoljub, do vienja!Moson, Bostok i Stouks uputie se u pravcu kluba. Do ih je posmatrao za trenutak, a zatim sie niz plonik i brzim koracima prie svom automobilu. Sede i potera u pravcu Virfieja: bio je obeao da ode do kantine po Lauru. Terao je zamiljeno kroz ulice, koje su bile mirne, jer je bila nedelja, glava mu je bila puna Mosonovog plana, novca, posla, granata, elika, a i eludac mu je bio pun bogate hrane i pia, oseao se vrlo ugodno i sa zadovoljstvom je mislio na popodne koje ga je ekalo. On se nasmei samozadovoljnim osmehom. Laura je bila onakva kakva je trebalo da bude, on joj je dosta dugovao. Ona mu je pokazala mnoge stvari, od vetine vezivanjamane za frak pa do kraja gde je naao mali udobni stan u kome je stanovao ve est meseci. Ona ga je nauila otmenosti i iiglaenosti. Priinjavalo joj se zadovoljstvo da uini neto za njega, kao, na primer, da ga zalani u Crofovijski klub i da diskretno udesi da ga pozivaju u goste Havardovi, Peningtonovi, pa ak i gospoa Don Ratlej. Bila je sasvim luda za njim. Njegov osmeh postade jo iri. Sad je potpuno shvatio Lauru. Uvek je laskao sebi da poznaje ene: uplaene, hladne kakve su bile najee pretvarala; ali nikad ranije nije sreo tip slian Lauri. Nije udno to nije mogla da mu se odluno odupre, ili, bolje rei, to nije mogla da se odupre samoj sebi.Kad je skrenuo na trg ispod fabrike municije u Vir-tleju iz oiglednih razloga oni su se uvek tu sastajali Laura se pojavi ha suprotnog ugla idui ofmenim hodom. Njena tanost mu se dopadala. On skide eir i,42ne izlazei iz automobila, otvori joj vrata. Laura ue i on bez reci potera u pravcu svoga stana.Nekoliko minuta nisu nita govorili; to Je bilo uta-nje potpune prisnosti. Voleo je da je ima pored sebe, ona je uvek izgledala otmeno, plavi kostimi su joj odlino stajali. Njegovo oseanje prema njoj bilo je ose-anje mua prema eni koju jo voli. Naravno, vie nije bilo onog prvobitnog uzbuenja, sama svest da mu je ona potpuno naklonjena otupljivala je njegov prohtev. Gde si ruao? upita ona najzad. U Centralu odgovori on. A ti? Pojela sam sandvi sa slaninom u kantini.On se blago nasmeja: znao je da se nije mnogo in-teresovala za hranu. Zar ti jo nije dosadilo to mesto? upita on. Stajati i sluiti hranu radnicima! Ne odgovori ona zamiljeno. Godi mi da mislim kako je u meni ostalo jo nekih pristojnih instinkata.On se opet nasmeja, napusti taj predmet, i oni poee da govore o obinim stvarima dok nisu stigli do drugog kraja Ulice Nordern, gde se, u mirnom luku iza glavne ulice, nalazio Doov stan. Taj stan se sastojao od donje polovine kue podeljene na dva stana i imao je visoke sobe, kamine i udubljenja u zidovima. Bate ispred i pozadi kue pojaavale su utisak prostranstva, Laura mu je namestila stan vrlo ukusno Laura se mnogo intere;ovala za takve stvari. Stan se lako odravao u redu, jedna devojka dolazila je svako prepodne; a kako je stan bio itavih osam kilometara udaljen od Jaroua, bio je sasvim bezopasan za odravanje njihovog odnosa. Za one koji su je videli da dolazi i odlazi Laura je bila Do-ova sestra.Do otkljua vrafa i ue sa Laurom. On odvrnu elektrinu pe u salonu, sede i poe da se izuVa. Laura nasu sebi au mleka i poe da je pije stojei i gledajui u Doova lea. Hoe li jedan viski sa sodom? upita ona. Ne, nisam za viski. On uze nedeljne novine i otvori finasijsku stranu.Ona ga je utei merila pogledom i pila mleko. Zatim je nekoliko minuta ila tamo-amo-po sobi nameta-43

  • jui ovo ili ono, kao da je oekivala da on kae neto, a onda je neprimetno izala u susednu spavau sobu. uo ju je da se kree po sobi i skida, te spusti novine i jedva primetno se nasmei. Ili su u krevet svake nedelje posle podne, mirno i pristojno, kao to svet ide u crkvu, ali u poslednje vreme, otkako je njegova elja bila manje vatrena, zabavljalo ga je da se malo ali sa Laurom. Sad je oklevao itavih pola sata pre nego to je, sa oi-glednim zevanjem, otiao u spavau sobu.Laura je leala poleuke u njegovom krevetu, u jednostavnoj beloj nonoj koulji od lepog materijala ! kroja, kosa joj je bila divno nametena, odelo paljivo savijeno na stolici, njen laki miris oseao se u sobi kao poziv. Morao je priznati da je otmena. Pre nedelju dana imao je malu pustolvinu sa jednom radnicom u tabrici municije u Virtleju u stvari bio je otiao s njom njenoj kui oh, sasvim krasnom i istom devojkom, bez sumnje privukla ga je ta svetla plavua posle crnomanja-ste Laure ali njena prosta nona koulja i siromani krevetskiaravi nekako su ga ispunili gaenjem. Da, nije bilo sumnje da ga je Laura vaspitala. Jasno je, najbolji naan da se naui lepo ponaanje jeste da se spava sa dobro odgojenom enom.On se polako svlaio, svestan da ga Laura posmatra, i dugo vremena namefao na ormaniu kljueve, zlatnu tabakeru i srebrn novac. Cak je stajao izvesno vreme u koulji i gaama i zainteresovano brojao srebrn novac prenego to je priao i seo na ivicu kreveta. Da nisi sluajno reavao koliko novaca da mi da? upita ga ona uzdranim glasom.On prsnu u gromoglasan smeh, radostan to moe na taj nain da izrazi veselost koja je kljuala u njemu. Zaista, Do produi ona ironino ba sam razmiljafar.o tome kako sam od nas dvoje ja ta koja uvek daje. Tabakeru, sat, dugmad za manetne, sve te male poklone, upotrebu automobila. Ti si ak iskamio od mene i ovaj namefaj. Oh, znam, ti uvek namerava da mi da ek, i sve mi je jedno da li e to uiniti ili ne. Nadam se da nisam sitniar, Rekla sam ti ovo samo zato to se esto pitam da li ti shvata ta sam ja sve u ovom ili onom pogledu uinila za tebe,44U odlinom raspoloenju, on opipa svoje miice. Pa ree on uinila si zato to ti je bila volja da to uini. Dakle, tako ti gleda na to? Ona zaufa. Kad pomislim kako je sve to poelo. Onog jutra kad si doaoza one prepie rauna. Trenutak lude slabosti i sad ovo. Ah, iskezi se on desilo bi se isto u svakom sluaju. Zna i sama da luduje za mnom. Kakav divan izrazi Zna, Do, zaista verujem da nimalo ne mari za mene. Samo si me iskoriavao, isko-ristio si me to si vie mogao, iskoristio me da bi napredovao ... Pa zar nisam i tebi bio od neke koristi? utanje. Ti si majstor ree ona polako u tome d izazove u meni mrnju prema samoj sebi. Ah, ne govori tako, Laura usprotivi se on, i zatim skide koulju i uvue se u krevet pored nje. Ona uzdahnu, gotovo zajea zbog svoje slabosti i elje, zatim se okrete k njemu i predade mu se.Posle su spavali oko jedan sat. Do prilino nemirno, jer ga je uvek ljutilo to se ona pripijala uz njega i poto je njegova elja zodovoljenja. Za vreme njihovih prvih dana godilo je njegovoj sujeti da joj pokazuje svoju mu-kost, da istie snagu svog vrstog, tela u poreenju sa. Sfenlijevom oiglednom mlifavou, ali sada je ve bio umoran od toga, nije imao nameru da zbog nje iscrpljuje rezerve svoje fizike snage. Kad ona otvori oi i pogleda u njega, on joj preko jastuka odvrati donekle podrugljivim pogledom. Zar me ne voli vie, Do, upita ona. Zna da te volim.Ona uzdahnu i obori pogled.- Ah! ote se iz njenih grudi. fa je? Nita. U stanju si da bude mrzak kad hoe. Ponekad zbog tebe izgledam samoj sebi uasna. utanje. Pa moda i jesam uasna, ali ta ja tu mogu.On produi da gleda u nju, svestan svog unutranjeg cerekanja, koje ga nije naputalo ceo dan. Bio je ve do-speo dotle da je uivao posmatrajui igru osearija na45njenom licu. Naroito je posmairao njeno lice u trenucima ekstaze; to mu je laskalo u njegovom oseanju va-nosti, oseanju da je prouzrokova njene unutranje uzburkanosti. Da je on gospodar, kako je on to nazivao, tu nije bilo sumnje. Jo uvek mu se dopadala, naravno, ali je bilo dobro da ona ponekad oseti da zavisi od njega. Sada, poto je video da je Laura raspoloena za ne-nosti, on poe da izigrava veselu aljivost. Mislim da je vreme da pijemo aj ree on. -Strano sam edan.On poe da se kezi, kad odjednom zazvoni telefon. Kezei se jo uvek, nae se preko kreveta i dohvati slualicu. Alo! ree on. Da, ovde gospodin Goulan. Da, Morgane... Da ... ne znam, ne, nemam pojma ... 5ta! Doov glas se promeni. Nastade podue utanje s njegove strane. Kako... Gospode boe, to je nemogue .. . telegram je, kaete, doao u kancelariju ,.. Da, Morgane ... Da, naravno ... Odmah u doi tamo. Da, doi u lino.Do ostavi slualicu i polako se vrati na svoje me-sto u krevetu. Nastade utanje. ta je to bilo? upita Laura.

  • Pa Do se nakalja. Vidi ... ta p a? .On je oklevao, cupkajui ivicu arava. Ba sad je stigao telegram u kancelariju.Laura se podie u krevetu i odjednom ree: Stenli? Nije nita brzo ree Do. Sasvim mu je dobro, samo je ivano poremeen usled eksplozije granate u njegovoj blizini. ivano poremeen ponovi Laura i usne joj prebledee.- To je sve odgovori on. Nita vie.Laura pritisnu elo rukom. Ah, boe! ree ona jedva ujnim glasom. Znala sam da e se desiti tako neto, znala sam! Znala sam! Ali to nijp nita ponovi on. Nemoj da se uznemiruje. Nije pozleen. Samo ga je bila zatrpala46granata prilikom eksplozije, pa ga alju kui da se oporavi. On nije ranjen. Kaem ti, to nije nita, On pokua da je uhvati za ruku, ali ona je tre. Ostavi me! ree i brinu u pla. Ostavi me ... Ali on ak nije ni ranjen ,..Ona se odjednom okrete od njega, skoi iz kreveta i, jecajui, skide nonu koulju. Zatim se nae svojim nagim belim telom nad stolicu i poe brzo da uzima odelo i da se oblai. Ali, Laura usprotivi se on. Nikad je ranije nije video da plae.- uti, ma ta da kae, samo e pogorati sfvar. Uinio si neto meni. Uinio si da mrzim samu sebe. A sad Stenli... ah, boe ...Ona brzo navue kaput, zgrabi eir i, goioglava, istra jecajui iz sobe.On ostade nalaken jedan minut, zatim slee golim ramenima, zevnu, prui ruku te uze cigaretu s nonogi stoia i zapali je.GLAVA XXXVIIIBilo je prolee godine 1916, napunilo se skoro etrnaest meseci otkako su Hilda i Greis dole u London da budu bolniarke, a Hilda je bila srenija nego ikad u ivotu. udna promena kod njenog oca, bolni odjeci nesree u Nepfunu, sva mrana drama u vezi sa Arturovim hapenjem, opisani u tunim pisimima tetke Kare, uticali su na nju vrlo malo. Kad je Greis, sva uplakana, dola i rekla joj: Oh, Hilda, moramo uiniti neto za Ariura. Ne moemo ostati ovde i dozvoliti da se tako dogaa Hilda je otro odgovorila: fa moemo mi da radimo? Nita, sem da >n drimo daleko od svega toga. Kad' god bi Greis pokuala da pokrene to pitanje, Hilda bi je otro presekla.Kua lorda Kela nalazila se na Trgu Beigreiv. Bila je to ogromna zgrada, koju su izuzev lepih kristalnih svenjaka i nekoliko slika i goblena- sasvim ispraznili i pretvorili u vrlo podesnu bolnicu. Kua je imala47est ogromnih, visokih soba sa politiranim hrastovim podovima, svaka od njih bila je kao osrednja dvorana za igranke; one su pretvorene u bolesnike sobe. Velika zimska bata pozadi kue pretvorena je bila u opera-cionu dvoranu, i 'u je Hilda proivela svoje najsrenije asove.Hilda je neobino brzo napredovala; za est meseci temeljno je nauila ono to osrednja bolniarka naui tek u toku trogodinje obuke. Gospoica Gibs, upraviteljica bolnice, ve je bila stekla miljenje da je Hilda neto sasvim naroito. Gospoica Gibs je preporuila Hildu za operacionu dvoranu, i Hilda je premefena tamo. Hildine osobine bile su ba onakve kakve su bile potrebne za operacionu dvoranu. Tiha, samopouzdana i iana, Hilda je radila u toj operacionoj dvorani savesno i savreno pravilno. Hilda je, istina, svoje slobodno vre-me provodila u ozbiljnom uenju, ali je, u stvari, njeno savrenstvo poticalo od njenog instinkta i njene naravi. Dovoljno je bilo pogledati Hildu, pa videti da je za nju bilo nemogue da pogrei. Gospodin Nes je nekoliko putaza vreme njene prve nedelje u operacionoj dvorani pogledao Hildu svojim brzim, prodornim pogledom, i to uvekkad je Hilda unapred naslutila fa mu treba. Nes je bio glavni hirurg, kratak, strog, svetloplav ovek, koji se strano znojio za vreme rada, ali je bio pravo udo u trbunoj hirurgiji. Docnije je mirno rekao gospoici Gibs dabi Hilda uskoro mogla biti vrlo korisna kao bolniarka u operacionoj dvorani.Kad je Hildi saopteno Nesovo inferesovnje za njen rad, ona ne pokaza nikakvo ushienje ta izvanredna poast, kako je to gospoica Gibs rekla, nije nimalo uzbudila Hildu. Osetila je kratak treptaj unutranjeg za-dovoljstva, koji je odmah potisnula, ali nije bila savladana tim saoptenjem. Uspeh je pojaao Hildinu odluku i jo vie je podstakao da radi na ostvarenju svog. cilja. Kad je stajala pored Nesa i posmafrala ga kako see, spajai uiva, ona nije mislila o vremenu kad e mu kao bolniarka operacione dvorane intimno pomagati u tom njegovom radu. Ne, ona je posmatrala Nesa kako operie, a misli su joj bile usredsreene na dan kad e ona linovriti operacije. To je bila Hildina ambicija, ona je uvek48elela da bude doktor-hirurg. Uvek. Bila je moda malo bdocnUet, ali je bila jo mlada; imala je svega dvadeset ipet godina. I oikako se onako udno oslobodila Breuljka, Hilda se bila zaklela da je nita nee spre-iti da postigne svoj cilj. Bila je srena imala je cilj, imala svoj posao i imala Greis.

  • Greis nije tako sjajno uspela kao Hiida, u stvari, Greis uopte nije uspela. Aljkava, netana, neuredna sirota Greis nije imala nijednu od osobina bitnih za uspeh. Dok se Hilda kao raketa podigla do vrtoglavih visina operacione dvorane, dotle je Gref ostala da riba patose u prizemlju. Greisi je to bilo svejedno. Greis je bila savreno zadovoljna, tako zadovoljna da ju je gospo^ ica Gibs dvaput zvala i prekorela to je u bolnikoj sobi davala aj enama bolesnika i to je jednom kriom odnela cigarete naredniku koji je disciplinski kanjen da ne pui zato to je psovao bolniarku. Greis je, kako je to gospoica Gibs bez ustezanja rekla, bila nesposobna. Od Greise nee biti nikad nita, rekla je gospoica Gibs, ako iz osnove ne izrneni svoje ponaanje.Ali u tom ponaanju bila je sva Greis; i izgleda da niko, sem gospoice Gibs i Hilde, nije eleo da ga Greis promeni. Greis je bila vrlo omiljena kod ostalih bolniarki. U domu bolniarki, jednoj kui u Ulici Sloun, uda-ljenoj oko pola kilometra, uvek je neko dolazio u Gre-isinu neurednu, malu sobu da trai ili ponudi cigaretu, asopis Bajstender, gramofonsku plou ili jednu od tobonjih okolada ratne proizvodnje. Ili je dolazio da pozove Greis na aj, ili u bioskop, ili da, se upozna sa neijim bratom koji je doao kui na odsustvo.Hilda je mrzela sve to. U njenu strogo urednu sobu nije dolazio niko, a i Hilda nije eleia da joj niko doe, niko sem Greise. Da, Hilda je elela Greisu, svim srcem svojim elela je da ona bude sama njena. Ona je nastojala da prilikom prijateljskih poseta Greisi stvori ledenu atmosferu, nastojala da presee Greisina prijateljstva u pupoljku. Hoe rei Tisdeil, Tisdeil, pe-karev sin?Greis odgovori vrlo prosto: Da. Gospode boe! planu Hilda. Ne misli, valjda, da kae e, nikad jo u svom-ivotu nisam ula za neto tako idiotsko. Zato idiotsko?4 Zvezde giedju s neba H50 Zato? podrugljivo upita Hilda. Zbilja zato? Zar ne misli da je to poniavajue biti u romantinim odnosima sa takvom jednom prosiainom kao fo je taj pekarev sin?Greis preblede, glas joj postade vrlo tih. Moe da govori neljubazne stvari, Hilda' ree orta ali Dan Tisdeil nema ega da se stidi. On mi pie naflepa pisma koja sam ikad dobila u ivotu. Mislim da nema nieg poniavajueg u'tome. Ti misli da nema prekorno ree Hilda. A ja mislim da ima. I neu dozvoliti da se ponaa kao zacopana uenica. Ima ve veliki broj glupih ena koja su se rtvovale svojim ratnim herojima! Ah, to je od-vratno, odvratno! Mora prestati sa tim pismima!Greis zavrte glavom. alim, Hilda. Mora, kaem ti! Greis opet zavrte glavom. Neu ree ona, Greisine oi bile su pune suza, ali glas joj je bio tako odluan da ofera Hiidin gnev i sasvim je uplai.Hilda ne ree nita vie to vee, ali zauze naroit stav i pokua njime da natera Greisu na poslunost. Bila je hladna prema Greisi, obraala joj se otro i kratko, ili se sa izrazom podrugljivog preziranja pravila da je i ne primeuje. To je trajalo dve nedelje, meutim pisma su i dalje stizala.Zatim, u potajnom strahu, Hilda odjednom promeni svoje dranje. Potpuno se raskravi, izvini se Greisi, poe da je miluje i mazi i odvede je j Kardomu kafanu koju su bolniarke najradije poseivale da je asti najboljim

  • ajem koji se, novcem i Hildinim ulicajem kod sopstvenice, mogao dobiti. elu nedelju dana Hilda je ugaala Greisi, a Greis je primala to ugaanje isto onako pokorno kao to je bila primila i grdnju. Zatim Hilda jo jednompokua da nagovori Greisu da prestane da pie Danu Ali uzalud, sasvim uzalud, Greis nije htela da pristane na to.Hilda je motrila na ta pisma, ta mrska, veita pisma. Svako jutro ila je rano, sa oseanjem mrnje, da gleda policu za pisma, i jednog jutra u junu mesecu ona seSilie od iznenaenja kad spazi da na pismu koje je siiglo tog jutra stoji ig Loubare.Ona zaustavi Greisu posle doruka. Obuzdanim glasom je upita:, Je li ranjen? Da ree Greis gledajui u strahu, ~ Teko? Ne.t U bolnici? Da.Duboko u dui Hilda oseti tajno veliko olakanje Loubara je daleko,, vrlo daleko; poto rana nije teka Dah e se uskoro vratiti u Francusku. Meutim, napuivi usne, ona podrugljivo ree: Trebalo je, naravno, da bude donesen ovamo. To se tako deava u najboljim petparakim romanima.Gresi se brzo okrete. Ali pre nego fo je mogla da ode, Hilda produi: Bilo bi tako divno za njega, kad se probudi posle narkoze, da te vidi pored svog kreveta gotovu da ga zagrli.Drhtanje u Hildinom glasu pokazivalo je koliko je Hildu bolelo da to kae strano bolelo. Ali je morala da kae. Gorela je od ljubomore.Greis ne odgovori Hildi. Ona ode u bolesniku sobu nosei Danovo pismo u depu svoje kecelje. Proitala ga je nekoliko puta dok je bila na dunosti.Dan je u velikoj bici kod Some bio ranjen u levu podlakticu i runi zglob. Ozdravie vrlo brzo, pisao je, ruka ga nimalo ne boli, samo privremeno nee moi da se slui akom.Danova pisma postala su neredovna krajem jula, ali poslednjeg dana u mesecu, kad je Greis ila uvee niz: UlicuSloun, ona vide kako neko u uniformi, sa rukom u zavoju, stoji preko puta doma. Bila je sama i ila je prilino polako, jer je bila umorna i raaloena mislim o Arturu i promenama kod kue u Sliskeilu. Toga jednog puta sve joj je izgledalo tuno. Gospoica Gids odrala joj je jo jednu pridiku zbog njene neurednosti, a bila je zabrinuta i to joj Dan ne pie udo jedno koliko se bila navikla na ta Danova pisma! Kad vide52iu priliku u uniformi, ona stade, ali nije bila sasvim sigurna. A zatim odjednom postade sigurna. Srce joj jae zakuca. To je bio Dan. On pree preko ulice i pozdravi je po vojniki. Dan! Mislila sam... da, mislila sam da ste to vi. Lice joj je bilo ozareno radou to ga vidi. Vie se nije oseala umorna; sasvim zaboravljajui na umor i tugu, ona mu prui ruku.On se bez rei stidljivo rukova s njom. Njegov stid od nje bio je gotovo kao bolest, izgledalo je kao da se gotovo boji da je gleda. Greis nikad ranije nije videla nikoga ko se plaio nje, to je bilo tako smeno da joj se i smejalo i plakalo. Brzo, pre nego to bi uinila takvu glupost, ona ree; Jeste li ekali, Dane? Zato niste otili u dom? Nisam hteo da vam budem na smetnji. Mislio sam da u moi da razgovaram s vama jedan minut kad se budete vraali u dom. Jedan minut! Ona se opet nasmei. Iznenada pogleda u njegovu ranjenu ruku. Kako je vaa ruka? Imali su muke sa runim zglobom... sa ilama odgovori on. Poslat sam ovde, u Langmanovu kliniku, radi ortopedskog teenja. U toj klinici lee elektri-citetom i nekom novom mainom za vebanje. Ovde u biti est nedelja na leenju pre nego to budem mogao otii natrag na front. est nedelja!Njen uzvik radosti gotovo ga uveri. On zbunjeno ree: Mislio sam da li biste, hou rei, ako ne biste imali nita protiv ... ako nemate nita bolje da radite ... Ne ree ona brzo nemam nita protiv. 1 nemam nita bolje da radim. Ona zauta, gledajui ga radosnim oima. Kosa joj je bila smeno ispala ispod bolnike kape, na obrazu joj se jasno mogla videti mrlja, Sutra u biti slobodna dva sata. Da idemo na aj?On se nasmeja, oi su mu jo uvek gledale u zemlju:
  • gn-ezdo u Sluis Dinu i doneo etveni venac sa Avorijevog majura. I, uprkos svoje porunike uniforme i ruke u zavoju, Dan nije bio nimalo drukiji nego u onim dobrim starim danima. Znala je da je trebalo da se vrafi s fronta vrlo odsean i strog, potpuno izme-njen i spolja i iznutra. Ali Dana je, kao i nju, bilo nemogue izmenifi, ostao je onaj isti stidljivi i skromni Dan. Greis nije ni slutila da je zaljubljena u Dana, ali je znala da, otkako je otila iz Breuljka, nijednom nije bila tako srena kao sada. Ona mu prui ruku.- Sutra u tri, Dane. ekajte me napolju, ali nemojte da dolazite suvie blizu, jer bi me mogli otpustiti zbog vas. Ona otra uz stepenice pre nego to je on mogao da joj odgovori.Sastali su se idueg dana u tri sata i otili na aj u novi Harisov lokal u Okfordskoj ulici. Razgovarali sii i razgovarali.Kad god bi se oslobodio svoje stidljivosfi, Dan je govorio zanimljivije nego iko tako je bar Greis mislila a eleo je i da ona govori i sluao je s velikim interesovanjem sve to bi priala, to je Greisi izgledalo neobino i prijatno. Podstaknufa njegovim in-feresovanjem, poveri mu sve svoje brige o Arfuru i svom ocu. On ju je sluao utei i sa saoseanjem. Stvari kod kue ne stoje kako treba otkako se desila ona nesrea u rudniku, Dane zavri ona ozbiljnih i tunih oiju. Vie mi to ne izgleda isto mesto. Nikako ne mogu da zamislim da u se ikad opet vratiti tamo.On klimnu glavom. Razumem vas, Greis.

    wm54Ona se ozbiljno zagleda u njega: - Hoeie li se vi vraati u Neptun, Dane? Ah, bilo bi mi mrsko da mislim kako ete se vratiti u onaj uasni rudnik. Pa 'Odgovori on mislim da mi je dosta rudnika. Vidite, imao sam vremena da razmislim o svemu. Nikad nisam ni voleo da budem tamo ali, ah, ta vredi opef govoriti o tome? To je reeno toliko puta... znate, ona nesrea i sve to. On malo pouta. Ako preivim rat, voleo bih da budem farmer. Da, Dane.Produili su da razgovaraju. Razgovarali su tako dugo da je kelnerica dvaput dolazila da ih oholo upita treba li im jo togod.Posle su otili da etaju po Hajd parku. Iznenadili su se kad je pre dolo pet sati. Pred domom Greis zastade i ree: Ako vam nisam bila dosadna, Dane, moda bismo mogli opet izii zajedno?Creis i Dan poeli su da izlaze redovno. Ili su na najudnija mesta i divno se provodili oh, kako su uivali u svemu tome! etali su po etalitu na Tem-zinom keju, ili brodom do Patneja, a omnibusom u Ri-mond, pronalazili udne, male restorane; u Sohu su jeli makarone. Sve je to bilo banalno i lepo, to se ve desilo milion puta, ali Creis i Danu se to nikad ranije nije desilo.Meutim, jedno vee kad su se vraali iz etnje po Kensingtonskom parku, naili su pravo na Hildu, pored samog doma. Hilda je znala sve o Gseisinim izletima s Danom, ali, mada je go-ela od t'fe da kat. neto o tome,drala se oholo po strani. Nt~ sada Hilda stade. Ona se ledeno nasmei na Dana i ree:. Dobro vee.To je bilo kao amar. Dan odgovori:> Dobro vee, gospoice Baras.Nastade utanje, zatim Hilda progovori: Vi, izgleda, dobro iskoriujete rat, gospodine Tisdeil. Dan je zadobio rane, ako si to mislila da kae Ijutito ree Greis.55 Ne odgovori Hilda onim istim nesnosnim pokroviteljskim tonom. Nisam ba to mislila.Dan pocrvene. On pogleda Hildu pravo u oi. Naslade nelagodno utanje, posle ega Hilda ree: Bie veliko olakanje kad rat proe. Onda emo se svi moi vratiti tamo gde pripadamo.Nije moglo biti sumnje na ta je nianila. Dan je izgledao vrlo nesrean. On brzo ree laku.no, rukova se sa Greisom i ne pogledavi je, i krete niz ulicu.U domu Hilda se prezrivo okrete Greisi: Sea li se, Greis, kad smo se kao deca igrale i tobo ile kod glupog pekarevog sina da kupimo hieb? I sa hladnim gorkim osmehom na usnama ona poe lagano da se penje uz stepenice.Ali Greis potra za njom i Ijutito je uhvati za ruku:' Ako se usudi da mi opet tako govori ree ona zadihano ili Danu, vie neu imati nita s tobom dokle god sam iva, . ,Greisine i Hildine oi se susrefoe u dugakom, plamenom pogledu. Hilda prva obori pogled.

  • Idui izlet koji su Dan i Greis ugovorili bio je u etvrtak poslednje Danove nedelje u Londonu, a to je imao da bude i njihov poslednji izlet. Detnov runi zglob je bio izleen, vie nije nosio ruku u zavoju i imao je da se vrati svom bataljonu u idur pcmeeljelte , .Otili su u park Kju* Dan je mnogo eleo da vidi taj park. Imao je strast za parkove, pa su naroito bili ostavili park Kju za svoj poslednji izlet. Ali nije izgledalo da e taj izlet biti vrlo uspean. Pre svega dan je bio mutan i nije obeavao lepo vreme, a Hilda ih je obadvoje uznemirila. Dan je bio utljiv, a Greis tuna. Greis je bila vrlo tuna, sada vie nije bilo nikakve sumnje, Greis'je znala da voli Dane, i srce joj se cepalo i pri samoj pomisli da se Dan Vraa u Francusku ne znajui da ga ona voli. Oan, naravno, nije mogao biti zaljubljen u nju. On ju je smatrao samo za prijateljicu, Pa ko bi se uopte mocpo zaljubiti u nju? Ona je bila nemarna i aljkava, pa ek nije bila ni lepukasta. Nesnosan bol poe da je gui u grlu dok je utei ila pored utljivog Dana.56Otili su da posmatraju ptice pevaice na malom jezeru odmah iza leskove ume. Po jezeru su plivale lepe pbvkei Dan ree da su to lepe pbvke. Qn dodade tuno: Ako bih ikad u ivotu imao mogunosti za to, voleo bih da gajim takve plovke.Greis ree: Da, Dane.To je bilo sve to je Greis bila u stanju da kae foga trenutka.Stajali su zajedno, dve tune prilike pored jezera, i posmatrali ptice sa iepim arenim perjem. Odjednom poe da pada kia, i to veliki pljusak.* Ah, boe! uzviknu Greis. Moraemo da trimo ree Dan. Ovo e da lije kao iz kabla. Pojurie da se sklone,' pojurile u staklenu batu orhideja. U obino vreme mnogo bi uivali u tom tranju da se sklone od kie, ali sada nisu nalazili uivanja u tome. Ba nikakvog uivanja.Greis je bila u svom plavom kaputu, ali Dan je bio bez kaputa, te mu je bluza skroz pokisla. Kad su stigli u staklenu bafu i povratili dah, Greis se okrete Danu. elo joj je bilo nabrano od brige. Vaa bluza je skroz mokra, Dane. Ona pogleda unaokolo, bili su sasvim sami. Ne smete ostati u njoj. Dozvolite da vam je osuim na radijatorima.Dan otvori usta da odbije, ali ih opet zatvori. On bez reci skide bluzu i dade je Greisi, Uvek je radio ono to mu Greis kae pa tako uini i sad. Kad Greis uze bluzu, jedan stari vrtar pojavi se s druge strane staklene bate. Video ih je kad su trali u batu da se sklone. On klimnu glavom Danu i nasmei se Greisi. Hodite ovamo, sestro, da je osuite. Radijatori su topliji ovde.Greis se zahvali vrtaru i ode za njim u jedno malo udubljenje puno radijatora. Ona istrese Danovu bluzu, izvrhu je i stavi na tople radijatore. A zatim se oglednu u malom etvrtastom ogledalu koje je vrtar drao iznad radijatora. Vetar joj je bio razbaruio kosu, bila je ne-urednija nego ikad. Gospode, tuno pomisli ona, ja sam pravo strailo; nije udo to Dan mrzi i da me pogleda.57ekala je da se Danova bluza osui i, iz utivosti, pomalo sluala vrtara, koji je bio star i brbljiv i koji je svaki as ulazio i izlazio, i govorio poglavito o tekoama da se nabavi gorivo. Kad se bluza osuila, ona je odnese Danu. On je zamiljeno gledao napolje u kiu. Potom se tuno okrete: Padae kia ele nedelje. Ona ree: Da, tako izgleda.Zatim isprui ruke drei bluzu da bi je obukao. On se zagleda u nju dok je ona, rairenih ruku, neufena i s kosom razbaruenom od vetra, stajala pred njim. Gledao ju je i gledao, i odjednom teko i bolno uzdahnu. Volim te, ^reis, volim:4eJ.=r- uzviknu on, i oni poletee jedno drugom u zagrljaj.Bluza je leala na zemlji. Srce joj je ludo, ludo kucalo od sree. Oh, Danel apnu ona. Morao sam ti rei, Greis, morao sam, morao; nisam mogao drukije... ponavljao joj je on svoje izvinjenje.Njeno srce je jo uvek ludo, ludo kucalo od sree; oi su joj bile pune suza; ali sada je u sebi oseala snagu i mir. Da li me zaista voli, Dane? Ah, Greis...Ona podie glavu i pogleda ga, Kad odlazi, Dane? utanje. U ponedeljak. Koji je dan danas? etvrtak, Greis.Ona ga je mirno posmatrala. Hajde da se venamo u subotu, Dane ree ona.Dan sav preblede. Gledao je u nju, a ela dua mu je bila u oima. Greis! proapta on. Danel58

  • Sfari vrtar, koji je virio iza orhideja, zaboravi na oskudicu ugija i umalo ne dobi srani napad.Venali su se u subotu. Greis je posle velike borbe uspela da dobije odsustvo od gospoice Gibs za ceo kraj nedelje. To je bio njihov medeni mesec. Proveli su ga u Brajtonu. Kao to je Dan prorekao, te nedelje padala je kia sve vreme bez prestanka, ali ona nije nite smetala srei Greise i Dana.GLAVA XXXIXDockan po podne toga avgtistovskog dana korpa polako stie gore iz Paradaiza, i Baras u pratnji Armstrdn-ga i Hadspeta izie u dvorite rudnika. Baras je bio u svom rudarskom odelu; zagasitom norfoikom kaputu i akirama, s okruglom konom kapom na glavi i debelim tapom u ruci. On je za trenutak stajao pored kancela-rije u razgovoru sa Armstrongom i Hadspetom, svean, slino glumcu koji igra vanu ulogu, radnikih pogleda upravljenih na njega.__ Mislim > ree on kao da razmilja da bi dobro bilo da poaljete izvetaj o tome novinama. Bar A r g u s u u svakom sluaju. Bie im milo da znaju otome.__ Svakako, gospodine Barase ree Armsfrong. Telefonirau im sutra sigurno.__ Dajte im sve pojedinosti o proceni kotanja novog potkopa. Vrlo dobro, gospodine..__ A, umalo ne zaboravih, Armstrone, moete ihobavestiti da su glavni razlozi za ovaj moj korak patriotski. Jednom kad opet dospemo u Paradaiz, udvostrui-emo nau proizvodnju.Baras klimnu glavom, okrete se i ode prema kapiji. Svestan jednostavnog dostojanstva koje mu je davalo rudarsko odeto, namerno je otimao u Breuljak kroz varo. Svakih nekoliko koraka dizao je ruku u odgovor na klanjanje i pozdrave pune potovan}. Sada je bio ne-verovatno omiljen. Njegove patriotske dolatnosti bile 5U ogromne, udnovato, ali Arturovo tamnovanje povealo59je te delatnosti. Baras je isprva gledao sa strahom na taj neoekivani rezultat svojih metoda ubeivanja, ali se brzo prilagodio. Njegova mata, pretrpana uurbanim nizom svojih sopstvsnih delatnosti, nije primala nikakvu uznemirujuu sliku njegovog sina kako pati u zatvoru. Bio je sve vri u svom stavu da uvek otvoreno prizna daje Artur u zatvoru i da tu injenicu to ee po~ mi nje u javnosti sa izvesnim stoikim aljenjem.Svi su se slagali u tome da se Baras velianstveno drao. O tom sluaju se mnogo pisalo u dnevnoj tampi - A r g u s ga je izneo na dva stupca pod naslovom Spartanski otac, S a n d i eho doneo je uvodnik Kape dote velikom patriotu. Taj sluaj je izazvao veliku senzaciju ne samo u Sliskeilu ve i u samom Tajn-kastlu. Baras sekretao u velianstvenom blesku slave, to mu nije bilo nimalo neprijatno. Vie puta kad je veera-vao u Centralu sa Hetom primefio je kako ljudi pokazuju na njega, i u tim prilikama nije mogao da potisne; oseanje velikog zadovoljstva. Dosta je izlazio sada, da bi to vie bio u svetlosti opteg odobravanja. Bio je dospeo u takvo duevno stanje da je namerno ciljao da mu spoljni ivot bude. ceo ivot. U poetku je ta reakcija bila odbrambenog karaktera; a sada je postala namerne. Vie nije imao privatnih trenutaka razmiljanja niti tihog samoposmatranja i ;amoispitivanja. Nema vremena, nema vremena za to! Izgledalo je kao da, zadihan i crvena lica, izgovara te rei preko ramena i uri, uri dalje. Bio je utonuo u spoljni ivot, potpuno zauzet svojom javnomdelatnou, i jedina razonoda su mu bili popularnost, huka i buka spoljnog ivota, gomila i njeno pljeskanje.Njegov rad u sudu bio je udvostruen. Bilo je gotovo nemogue, ak i u najopravdanijim sluajevima, dobiti osloboenje kad god je Baras predsedavao u tom samovoljnom sudu. Nestrpljivo dobujui prstima po stolu, iz-gledao je kao da tobo nepristrasno slua nepovezane dokaze i uzbuena uveravanja, a u stvari nije ni obraao panju na logiku datog sluaja; njegova odluka bi!a je ve unapred donesena: nema osloboenja ni za koga.Kad su tokom vremena njegove odluke, zbog svoje iistovetnosti, poele da blede, ubrzao je svoj metod, re60avao je brzo sluaj za sluajem i poeo da se ponosi brojem sluajeva koje je uspeo da syri u jednom zase-danju. Uvee, posle takvih uspenih dana, vraao se kui s toplim zadovoljstvom i oseanjem da je zasluio odo-bravanje svojih blinjih.Ali ovog trenutka, idui uz Ulicu Koupen, na licu mu se odraavalo jo dublje zadovoljstvo. Sporazum koji je zakljuio u Neptunu danas proizveo je u njemu toplo oseanje samoodobravanja. Ve mesecima alio je to je, usled one poplave, rad u Paradaizu bio obustavljen, ali nije mogao da se resi da podnese velike-trokove oko pravl