Albert Bing-Hrvatska i ljudska prava

SP, br. 1., 1.-308. Zagreb 2008.

195

UDK: 342.7(497.5)''1990/1992''323.1(497.1)''198/199''

327(497.5:497.11)''199''Izvorni znanstveni lanak

Primljeno: 16. 3. 2007. Prihvaeno: 1. 10. 2007.

Hrvatska i ljudska prava 1990. - 1992. - okvir za istra-ivanje (etnocentrizam, autoritarni populizam, ljudska prava i demokracija)

ALBERT BING

Hrvatski institut za povijest, Zagreb, Republika Hrvatska

Ovaj rad predstavlja prilog istraivanju problematike ljudskih prava i razvoja demokra-cije u Hrvatskoj u povijesnom kontekstu raspada Jugoslavije, uspostave hrvatske drave i tranzicije hrvatskoga drutva 1990.-1992. godine. Rad je dio ire studije i bavi se s dva aspekta teme: relevantnosti ljudskih prava za najnoviju povijest Hrvatske i historiograf-skom dimenzijom pojave i sprege etnocentrizma i autoritarnog populizma kao obiljeja nacionalnih homogenizacija poetkom devedesetih godina u Srbiji i Hrvatskoj (bivoj Jugoslaviji). Rad takoer predstavlja metodoloki pokuaj interdisciplinarnog povezi-vanja razliitih - prije svega politolokih - aspekata osnovne teme: znaajki i polazita stajalita novih politikih elita, recepciju vrijednosnih odreenja u uvjetima tranzicije i rata, razumijevanje odnosa nacionalnog interesa i demokratizacije (ija je sastavnica usvajanje naela zatite ljudskih prava) i sl. U irem okviru apostrofira se problematika odnosa nacionalizma i demokracije u diskursu nove politike elite nakon uvoenja po-litikog pluralizma. Te pojave ilustrirane su aktualnim i naknadnim zapaanjima sudio-nika i analitiara toga povijesnog razdoblja te autoru dostupnim dokumentima.

Kljune rijei: raspad Jugoslavije, ljudska prava, Domovinski rat, europske integracije, hrvatsko-srpski odnosi

Uvod

Povijesnu prijelomnicu s poetka devedesetih godina 20. stoljea u Hrvat-skoj obiljeile su tri osnovne povijesne silnice: promjena drutvenog sustava (uvoenje politikog pluralizma), stjecanje samostalne i meunarodno pri-znate drave i sukobi vezani uz raspad Jugoslavije, posebice ratovi u Hrvatskoj i BiH. U tim povijesnim okvirima posebno znaenje imala je problematika ljudskih prava.1 tovie, moe se postaviti teza kako je odnos prema pojedinim

1 O povijesti nastanka i razvoja ljudskih prava postoji opsena literatura koja obuhvaa goto-vo sve drutvene i humanistike znanosti. Osnovne teorije ljudskih prava (u najirem kontekstu) razlikuju graanska, kolektivna, grupna i ljudska prava. Ona se mogu razluiti kao neotuiva, individualna, pravno regulirana, prirodna, negativna i pozitivna prava te socijalna prava. Razli-kuju se i spolna prava (ena i mukaraca) te prava djeteta. Povijest ljudskih prava razlikuje tri

ALBERT BING, Hrvatska i ljudska prava 1990.-1992. SP, br. 1., 195.-218. (2008)

196

aspektima ljudskih prava u Hrvatskoj i Jugoslaviji te meunarodnoj zajednici odredio povijesni tijek, kako u Hrvatskoj tako i u regiji. To se posebice odnosi na problematiku masovnog krenja ljudskih prava, ali i pitanja vezana uz tran-zicijske procese, prije svega razvoj institucije civilnog drutva.

Odnos prema ljudskim pravima moe se promatrati i kao jedno od sre-dinjih pitanja pozicioniranja Hrvatske u meunarodnoj zajednici tijekom procesa raspada Jugoslavije i proglaenja dravne samostalnosti. Meunarod-no priznanje Hrvatske poetkom 1992. godine, kao i dinamika pribliavanja prieljkivanim euroatlantskim integracijama - proces koji traje i danas, bili su u najuoj vezi s pojedinim aspektima problematike ljudskih prava.2 U istom razdoblju ljudska prava predstavljala su jedno od sredinjih politikih pita-nja drutvenog razvoja Hrvatske, koja su se manifestirala nizom sloenih pro-blema u ijem sreditu stoji problem usklaivanja izgradnje drave i razvoja demokratizacije, odnosno civilnog drutva. Razdoblje 1990. - 1992. godine predstavlja povijesno ishodite procesa i dogaaja vezanih uz otvorena pitanja ljudskih prava koja su aktualna i danas. Ve i letimian uvid u aktualne medij-ske politike sadraje danas krajem 2006. i poetkom 2007. godine, ukazuje na iznimno visoku zastupljenost tema iji sukus ini problematika ljudskih prava te, istodobno, duboku podijeljenost dananjega hrvatskog drutva u vezi s tim pitanjima.3 Gledajui iz perspektive suvremene - ubrzane - povijesti, ve tijekom njezina stvaranja pojavljuju se i historiografske ocjene dogaaja na podruju bive Jugoslavije (povijest realnog vremena); jednu od meritornih ocjena (povijesnih) promjena u regiji - koja je u izravnoj vezi s nainom na

generacije ljudskih prava koja su popraena odgovarajuim teorijskim postavkama i razvojem zakonodavstva. O tome vidi, primjerice, www.en.wikipedia.org/wiki/Human_rights (osnovna adresa na kojoj se mogu nai mnogobrojni relevantne informacije i dodatni izvori). Za potrebe ovoga rada odreenje ljudskih prava svedeno je na jedno od recentnijih i openitijih tumaenja toga pojma koje se pojavljuje u kontekstu problematike meunarodnih odnosa: Pitanje ljudskih prava odnosi se na odnose izmeu ljudi te na odnose izmeu po jedinaca i dravnih vlasti na svim razinama - od lokalnih do meunarodnih. Ljudska prava obuhvaaju ona podru-ja individualnih ili zajednikih sloboda ko je se nalaze izvan dosega dravnih vlasti ili koje su, zbog njihove neraskidive po vezanosti s ljudskim dostojanstvom i dobrobiti, predmetom zatite, jamstava ili promicanja od strane dravnih vlasti. U proteklih pola stoljea jedno od temelj nih i najire prihvaenih ljudskih prava bilo je pravo na politiku neovisnost i sa moupravu. Vidi A. LeRoy Bennett, James K. Oliver, Meunarodne organizacije - Naela i problemi, Politika kultura, Zagreb 2004., 332.

2 O tome vidi, primjerice, dokumente njemakih politikih stranaka i njemake vlade iz 1990.-1991. Njemaka, koja je najzaslunija za meunarodno priznanje Hrvatske izravno je uvjetovala svoju pomo odnosom nove hrvatske vlasti prema ljudskim pravima, prije svega odnosom prema Srbima u Hrvatskoj. Vidi Nenad IVANKOVI, Bonn-Druga Hrvatska fronta, Mladost, Zagreb 1993., 187., 188.

3 Meu tim sadrajima istiu se: odnos prema kanjavanju ratnih zloina, problematika pra-va manjinskih naroda, ostvarivanje graanskih sloboda, funkcioniranje pravnih institucija, gru-be povrede radnoga prava slijedom afirmacije 'predatorskog kapitalizma' pretvorbe drutvene imovine u dravnu i njezine privatizacije u uvjetima rata ; u irem povijesnom kontekstu moe se govoriti o problemima rekoncilijacije i koegzistencije naroda u regiji, uspjenosti pro-voenja pravde kao alternative pojavi revanizma i revizionizma, temeljitim promjenama mo-ralne paradigme i sustava drutvenih vrijednosti to odraava i odnos prema konceptu ljudskih prava itd.

197


koji su te promjene tekle te njihovim konanim rezultatom: etniki homoge-nim prostorima (kao posljedicom masovnog krenja ljudskih prava) - iznio je 1996. godine Ivo Banac (1996.): Mnogo toga to se dogodilo, posebno u Bosni i Hercegovini, a dijelom i u Hrvatskoj, govori o tome da su poremeene odreene povijesne linije kontinuiteta, da su itava stanovnitva pomaknuta, da su mnogi ivoti uniteni, da se stvara jedna nova realnost, koja vjerojatno nee biti tako lako osporena, koja nee tako lako biti promijenjena. Poinjemo s neim novim i to nesumnjivo predstavlja pobjedu onih ideja koje smatram pogubnim u zadnjih pet-est godina, ideje etnikog ienja, ideje stvaranja nacionalno homogenih drava.4

Problematika ljudskih prava obuhvaa irok sklop tema kojima se bave gotovo sve humanistike i drutvene znanosti. U turbulentnim okolnostima raspada Jugoslavije i uspostave novih geopolitikih datosti dogaalo se preis-pitivanje cijelog niza vrijednosnih odreenja koja se mogu odrediti odnosom procesa stvaranja nacionalne drave i demokratske preobrazbe. Poetkom de-vedesetih dolazi do promjene koncepta vrijednosti; ljudska prava koja repre-zentiraju socijalistiki sustav vrijednosti pravo na rad, zdravstvenu zatitu, obrazovanje i sl. potiskuju prava na politike slobode (pravo politikog orga-niziranja, samoodreenje naroda, sloboda medija). Poetkom devedesetih godina osnovnu tendenciju ini isticanje kolektivnih ljudskih prava i formali-ziranje individualnih, a u tom kontekstu moe se pratiti geneza odnosa nacio-nalizma i demokracije (izgradnja nacionalne drave u odnosu prema izgradnji civilnog drutva).

Ovaj prilog fokusira jedan aspekt toga sloenog odnosa relevantnog za prilike u Jugoslaviji i Hrvatskoj poetkom devedesetih godina 20. stoljea. U njegovu su sreditu politike pretpostavke pojave masovnog krenja ljudskih prava - etnocentrizam i autoritarni populizam - kao bitna obiljeja jugoslaven-skih ratova. U drugoj polovici osamdesetih godina reim Slobodana Miloe-via uspostavlja paradigmu nacionalne homogenizacije kao model nacionalne konsolidacije Srbije, ali i Jugoslavije. Taj model, koga karakteriziraju etnocen-trizam i autoritarni populizam, dovest e tijekom devedesetih godina do serije jugoslavenskih ratova u kojima e razliitim vidovima krenja ljudskih prava koncept etnike teritorijalizacije postati koncept rjeenja jugoslavenske krize. Prema hrvatskim analitiarima iz ranih devedesetih godina atribucije etni-kog nacionalizma i autoritarnog populizma bile su osnova za razlikovanje pro-demokratskog sjeverozapada (Slovenije i Hrvatske) od agresivnog jugoistoka (Srbija i Crna Gora) Jugoslavije. Meutim, isti sindrom uskoro e se poeti razvijati i u Hrvatskoj. Novi imaginarij balkanske regije tako je obiljeen is-punjenjem jedne davne politike poruke koja je razrjeenje meunacionalnih problema Srba i Hrvata - sagledavala sintagmom do istrage vae ili nae.5

4 Razgovor Ivo BANAC i Vojin DIMITRIJEVI, Zapad i demokracija u Hrvatskoj i Srbiji, gl. ur. Tomislav JAKI, urednik Omer KARABEG, Mostovi dijaloga: razgovori ratu usprkos, Radio Slobodna Europa, Prag, Media Centar, Banja Luka 1998., 272.

5 Nikola STOJANOVI, Srbi i Hrvati, Srbobran, br. 168./169., 1902.


198

U uvjetima rudimentarne demokracije - koja obiljeava razdoblje uvoe-nja politikog pluralizma u Hrvatskoj poetkom devedesetih godina, razvija se ideoloki i politiki koncept nove politike elite (prije svega vlasti). On nastaje kao reakcija na politike prilike u tadanjoj Jugoslaviji, ali i kao posljedica slo-ene povijesne batine, u prvom redu sukoba tijekom Drugoga svjetskog rata i autoritarnog naslijea iz razdoblja vladavine komunistike vlasti. Usporedno se razvijaju tenja za demokratizacijom, ali i nacionalizam. Poveznica tih dvaju as-pekata rezultirala je politikom sintezom koja dominira devedesetim godinama u hrvatskoj politici te u bitnom utjee na drutveni razvoj Hrvatske i danas.

Iako je Hrvatska poetkom devedesetih nedvojbeno bila rtva velikosrp-ske ambicije, demokratski deficit koji je obiljeio gotovo puno desetljee nove hrvatske vlasti nije bio samo posljedica izvanrednih okolnosti nametnutog rata. Jedan od razloga usporavanja demokratskih procesa i manjkavog odnosa prema ljudskim pravima moe se pronai u razvijanju hrvatske inaice auto-ritarne vlasti i etnocentrizma. Ona je djelomino bila reakcija na velikosrp-ske pretenzije, ali je imala i svoja autohtona ishodita. U sklopu jednoga ireg istraivanja problematike ljudskih prava (kao kljune sastavnice procesa de-mokratizacije) u povijesnom kontekstu raspada Jugoslavije i uspostave hrvat-ske dravne samostalnosti, ovaj rad se primarno bavi tim aspektom suvremene politike povijesti Hrvatske.

Osvrt na relevantnost problematike ljudskih prava za najnoviju hrvat-sku povijest: kakva nova Hrvatska?

U sumrak jugoslavenske drave politiki vakuum nakon smrti Josipa Bro-za Tita ubrzano se popunjavao politikim previranjima u kojima se kao alter-nativa pokuajima restauracije poljuljanog komunizma pojavljuju opcije koje se pozivaju na tradicije liberalnih demokracija; usporedno sa zahtjevima za graanskom emancipacijom razvijaju se i zahtjevi za nacionalnom emancipa-cijom.6 U osnovi tih politikih tendencija, koje tijekom devedesetih godina na dramatian nain kulminiraju stvaranjem nacionalnih drava, nije bila samo borba novih politikih elita za Titovo naslijee te sukob prodemokratskog sje-verozapada s nacional-komunizmom i velikosrpskom ekspanzijom Slobodana Miloevia; iako su drutveni procesi i dogaaji koji su obiljeili raspad Jugo-slavije imali jasan peat nataloenih povijesnih antagonizama (ne samo naci-onalnih) i kroninih kriza jugoslavenskog drutva, vana inicijalna sastavnica politikih promjena bila je i tenja za ostvarivanjem uskraivanih politikih sloboda i socijalnim boljitkom, koji su doivljavani kao liberalni demokratski koncept temeljen na otvorenom tritu i potivanju ljudskih prava.7 Nametnuti

6 Dakako, (pojedinani) nacionalni interesi nuno ne iskljuuju zastupljenost (univerzal-nih) graanskih interesa.

7 Na prijelazu osamdesetih u devedesete godine 20. stoljea u politikoj retorici politiara sklonih reformama (npr. Velimir Sria) esto se rabila uopena sintagma liberalne provenijenci-je o slobodnom protoku ideja, ljudi, kapitala.

199


rat i okupacija, projekt stjecanja dravne nezavisnosti te dugotrajnija nesta-bilnost regije potisnuli su u drugi plan pitanje kvalitativnih promjena u hr-vatskome drutvu. Dravno osamostaljenje Hrvatske svakako je bilo izniman povijesni dogaaj no ostvarivanje politikih i ekonomskih sloboda te tenja stabilnom drutvu ostaju kljunim sadrajem povijesnih promjena. Slijedom te postavke, u sklopu uvodnih razmatranja apostrofiraju se dva aspekta povi-jesne relevantnosti pitanja demokratizacije i usvajanja naela ljudskih prava u Hrvatskoj devedesetih godina. Prvi se odnosi na korelaciju stvaranja samo-stalne (nacionalne) drave i pitanja njezina uklapanja u meunarodni poredak koji reprezentira vrijednosni sustav liberalnih demokracija (to je istaknuto kao cilj drutvenih promjena u fazi uvoenja politikog pluralizma u Hrvat-skoj). Drugi aspekt upuuje na problem dranja nove politike elite: njezinoj (ne)sposobnosti prepoznavanja kljunih drutvenih problema svedivih na pi-tanje: nacionalizam i/ili demokracija.

Raspadom Jugoslavije i stjecanjem dravne samostalnosti Hrvatske u prvi plan dolazi problem utvrivanja njezina meunarodnog poloaja. To iznimno sloeno pitanje pri emu se dakako mora voditi rauna o tadanjim prili-kama u Hrvatskoj i regiji - podrazumijevalo je jasna stajalita oko koncepta i smjernica razvoja hrvatskog drutva. Kao to je naznaeno i prije formalnog uvoenja politikog pluralizma opredjeljenje hrvatskih graana (mediji, an-kete i sl.) jasno je upuivalo na orijentaciju prikljuivanja Hrvatske drava-ma liberalnih demokracija, odnosno razvijenog Zapada; pojedina istraivanja javnog mnijenja - ak i nakon zaotravanja meunacionalnih odnosa 1991. godine - pokazala su da su pojmovi mira, slobode, ljudskih prava i demokra-cije pozicionirani kao najvanija vrijednosna odreenja osobnih odreenja ispitanika.8 Te tenje, koje su metaforiki iskazivane kao odvajanje Hrvatske od Balkana i prikljuivanje Europi, bile su sastavnicom gotovo svih poli-tikih programa istaknutih na prvim poslijeratnim viestranakim izborima 1990. godine.9 Meutim, u sljedeem razdoblju - rata i demokratske tranzicije - hrvatska eurofilija ubrzo se rastoila u euroskepticizam.10 Taj kvalitativan obrat bio je ekvivalentan pomaku u stajalitima puanstva o meunacional-nim odnosima; u drugoj polovici osamdesetih godina i poetkom devedesetih pozicije etnikog nacionalizma i etnike distance prema drugim jugoslaven-skim narodima podravala je manjina stanovnitva, a napredovanjem procesa

8 Tko bi ratovao (istraivanje politikih stavova i nacionalne distance ispitanika provedeno je istodobno od 25. do 29 srpnja 1991. pisanom anketom u Zagrebu, Beogradu i Ljubljani), Da-nas, 6. 8. 1991.

9 O tome vidi Ivan GRDEI, Mirjana KASAPOVI, Ivan IBER, Nenad ZAKOEK, Hrvat-ska u izborima '90, Naprijed, Zagreb, 1991. Takoer vidi izborne programe stranaka i udruenja u Hrvatskoj i Sloveniji: Nae teme, asopis za drutvena pitanja, God. XXXIV, br. 3-4, Zagreb 1990.

10 O tome vidi studiju Nicole LINDSDROM & Maple RAZSA, Reimagining the Balkans, Syracuse University, www. ksg.harvard.edu/kokkalis/GSW1/GSW1/03%20Lindstrom%20Raz-sa.pdf


200

nacionalne homogenizacije, te posebice nakon izbijanja rata, pada i prag tole-rancije.11 Ljudska prava, koja se jo poetkom devedesete konsensualno istiu kao cilj drutvenih promjena u Hrvatskoj, postupno postaju prijepornim pi-tanjem hrvatske politike javnosti. Petnaest godina kasnije odnos prema ljud-skim pravima dominira kao jedna od temeljnih ideolokih podjela hrvatskoga politikog diskursa.

Tako, primjerice, Niko Pezelj u tjedniku Fokus navodi kako u hrvatskom drutvu vlada rascjep izmeu humanistike inteligencije i hrvatske drave koju je utemeljio prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuman i koja je obranjena u Domovinskom ratu od jugokomunistike i srboetnike agresije; prema Peze-lju dananja humanistika inteligencija obrazovala se na idejama nacionalnog nihilizma, borbenoga ateizma, boljevikoga radikalizma i jugoslavenskoga unitarizma (krivoumni intelektualci pomraenog uma). U Pezeljovu po-litikom imaginariju nacionalni interes suprotstavljen je ljudskim pravima i konceptu civilnog drutva: Na Helsinkoj konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji, odranoj 1975. s uvoenjem 'tzv tree korpe' o ljudskim pravima i demokratskim slobodama, s politike scene su nestali 'pijuni', a zamijenili su ih djelatnici tzv. nevladinih udruga. Iza fasada 'borbe' za ljudska prava i demo-kratske slobode kriju se subverzivno teroristika, psiholoko propagandna i druga djelovanja nekih meunarodnih i domicilnih organizacija i nevladinih udruga koje financiraju nepoznati centri iz inozemstva.12 Drugu pak, dijame-tralno suprotnu paradigmu odnosa nacije, drave i ljudskih prava, reprezen-tiraju stajalita sociologa Srana Vrcana koji je sudjelovao () u tri velika meunarodna projekta u kojima (je) pisao i o nacionalizmu i o politikama identiteta i o civilnom drutvu, a da mnoge stvari (nije) sam sebi razjasnio. Vrcanova zapaanja, iznesena u njegovu posljednjem javnom istupu (umro je nedugo nakon toga), istiu alternativu populistikom gledanju na probleme nacije i nacionalne drave u suvremenome hrvatskom drutvu. Vrcan primje-uje kako je nacionalizam prije svega zaokupljen problemom drave te su stoga nacionalizam i nacionalni pokreti () prije svega dravotvorni, ele uspostaviti dravu koja e biti nacionalna. Jedna od suvremenih teorijsko-po-vijesnih zasada koju Vrcan analizira u kontekstu raspada Jugoslavije i afirma-cije nacionalnih drava razmatra postavke sociologa Ulricha Becka koji kae da je put do nacionalne drave poploen represijom, nasiljem i to prema van u prijeteim ratovima s drugima i prema unutra u guenju i pritiskanju () manjina te da pregled moderne povijesti pokazuje da je u pravu. Slijedom takvih stajalita Vrcan problematizira suvremenu recepciju nacionalnog u Hr-vatskoj: Je li nacija jedini legitimni i pravi kolektivni subjekt modernog ivo-

11 Vidi Vjeran KATUNARI, Sistem moi, socijalna struktura i nacionalno pitanje, Revija za sociologiju 16, 1-4, 1986.; Vjeran KATUNARI, Dimenzije etnike distance u Hrvatskoj, u M. LAZI (ur.), Poloaj naroda i meunacionalnih odnosa u Hrvatskoj, IDIS, Zagreb, 1991.; Ivan IBER, Psihologijski aspekti meunacionalnih odnosa, KPSH, Zagreb, 1988. i sl. Prema Sinia MALEEVI, Ideologija, legitimnost i nova drava Jugoslavija, Srbija i Hrvatska, Jesenski i Turk i Fabrika knjiga, Zagreb, Beograd 2004., 480.

12 Prema rubrici Greatest Shits, Feral Tribune, 4. 5. 2007.

201


ta? Mora li i zato moderna drava imati legitimitet i kao nacionalna? Kakav je odnos izmeu nacionalne kulture i mehanizama civilnog drutva? i sl.13 Ove dvije drutvene paradigme reflektiraju i razliite poglede na problematiku meunarodnog poloaja Hrvatske, odnosno problem njezina pozicioniranja u regiji i meunarodnim integracijama, istodobno problematizirajui i sustav drutvenih vrijednosti u Hrvatskoj.

Jedan od izvora tih problema lei u povijesnoj divergenciji drutvenih pro-cesa u Hrvatskoj i (bivoj) Jugoslaviji u odnosu prema relevantnim europskim i svjetskim trendovima integracija, to je u izravnoj svezi s poimanjem i dru-tvenom stratifikacijom ljudskih prava i konceptom (nacionalne) zajednice. Na proslavi pedesetogodinjice Europske unije u oujku 2007. godine kancelarka Savezne Republike Njemake Angela Merkel istaknula je integriranje europ-skog prostora kao zaetak procesa koji je dananjih 480 milijuna Europljana koji imaju zajedniku zamisao kako bi htjeli ivjeti doveo do dananje Europ-ske zajednice.14 Jedna od kljunih poveznica zamisli o zajednikom ivotu (populacije stotinjak puta vee od Hrvatske) tijekom razdoblja od pola stoljea poslijeratne Europe temelji se na evoluciji nacionalnog ekskluzivizma u nad-nacionalnu - solidarnu i interesnu zajednicu; ili, kako je to svojedobno izra-zio ministar vanjskih poslova Francuske Robert Schuman - jedan od pionira europskog zajednitva pedesetih godina 20. stoljea - u svome programskom spisu za Europu, nenasilnom afirmacijom naela jednakosti prava i obve-za.15 U razdoblju nakon Drugoga svjetskog rata povijest zapadne Europe moe se promatrati kao postupna evolucija prevladavanja pojedinanih nacionalnih interesa i afirmacija zajednitva koje poiva na sintezi zajednikih interesa i vrijednosnih odreenja. Pitanje potiskivanja pojedinanih identiteta amor-tizira se afirmacijom regija (kao organskih povijesno-kulturnih entiteta), a na-cionalni interes (ekonomski suverenitet) zajednikim organiziranim tritem. Jedna od supstancijalnih postavki na kojoj poiva suvremeni koncept integra-cije europskog kontinenta - koji je Milan Kundera definirao kao maksimum razliitosti na minimumu prostora - bila je, uz uvaavanje geopolitikog po-retka utvrenog nakon Drugoga svjetskog rata i batinu liberalnih demokraci-ja, potovanje univerzalizma ljudskih prava. Te postavke iskljuivale su nasilan geopolitiki preustroj, revizionizam i revanizam te posebice rat i genocid, od-nosno politike opcije koje bi zagovarale takve ideje.16

13 Vladimir MATIJANI, Posljednji intervju nedavno preminulog sociologa Srdjana Vrca-na, Nacionalna drava je poploena nasiljem, Feral Tribune, 1. 3. 2007. Vidi http://nwbih.com/news.cgi?ref1=938

14 Knut PRIES i Gerd NIEWERTH, Intervju Angela Merkel, Jutarnji list, 24. 3. 200715 ROBERT SCHUMAN, Za Europu, Zagreb, 2000. , 7. 16 Problematika odnosa nacionalnih interesa i sigurnosti, dodatno optereena blokovskom

podjelom, predstavlja glavnu preokupaciju poslijeratne Europe. U tom povijesnom kontekstu razvija se Konferencija europske sigurnosti i suradnje koja slijedom irih odrednica Povelje UN-a razvija meunarodne pravne norme relevantne i za pitanja raspada Jugoslavije. O po-vezivanju naela KESS-a i UN-a s jugoslavenskom krizom vidi Alois MOCK, Dossier Balkan i Hrvatska - Ratna agresija u bivoj Jugoslaviji-perspektive za budunost, Zagreb 1998., 51.


202

Na prijelazu osamdesetih u devedesete godine 20. stoljea u recepciji po-litike javnosti na zapadu (EU, SAD) povijesni procesi i idejni postulati koje je zagovarao Zapad bili su u posvemanjoj suprotnosti s drutvenim proce-sima i politikim tendencijama koje se razvijaju u Jugoslaviji i dijelu istone Europe zahvaene tranzicijskim procesima. Takvo stanje stvari u Jugoslaviji bilo je izvor kontroverzi u zemlji, s jedne, i nerazumijevanja s inozemnim prijateljima, s druge strane, kako je problem poloaja Hrvatske i Jugoslavije poetkom devedesetih sagledao opozicijski politiar Mika Tripalo.17 Iako su u jugoslavenskoj dravi krajem osamdesetih i poetkom devedesetih godina postojale vane razlike u politikim postavkama aktera raspada Jugoslavije - te injenice, kako te postavke nisu bile niti dovoljno prepoznate niti na vrijeme prihvaene od strane najvanijih meunarodnih initelja EU-a i SAD-a (koji su mogli utjecati na tijek jugoslavenske krize) vrijednosni kriteriji euroa-tlantskog poretka postat e jednom od osnova vrednovanja, a u konanici i okosnicom povijesnog suda meunarodne javnosti o dogaajima vezanim uz raspad Jugoslavije. Na povijesnu sliku o uzrocima i posljedicama te osobito nainu nestanka jugoslavenske drave (i nastanku novih drava) u najveoj mjeri utjecat e promiljanja koja su upravo koncept ljudskih prava uzela kao jednu od okosnica interpretacija te povijesne teme.

O tome svjedoe mnogi relevantni radovi inozemnih strunjaka koji sli-jedom globalizacije informacija i znanosti kreiraju dominantnu paradigmu recepcije dogaaja u bivoj Jugoslaviji. Primjerice, izniman znanstveni opus Sabrine P. Ramet; tijekom dva desetljea Ramet sustavno i temeljito prati i analizira niz jugoslavenskih tema u rasponu od otre kritike hipokrizije me-unarodne zajednice u presudnim trenucima raspada jugoslavenske drave do preispitivanja utemeljenosti koncepta samoodreenja naroda u uvjetima

17 Potkraj studenoga 1990. u Rimu je odran meunarodni skup u organizaciji Instituta za meunarodni politiku, ekonomsku i kulturnu suradnju (ICIPEC) i Meunarodnog odjela Socijalistike partije Italije, koji se, izmeu ostaloga, pozabavio i pitanjem kuda ide Jugoslavija. Na tom znanstvenopolitikom seminaru bili su mnogi istaknuti senatori i parlamentarci Italije i rukovodioci Socijalistike partije, a iz Jugoslavije su uvodna izlaganja podnijeli Dobrica osi, knjievnik iz Srbije, Mika Tripalo, lan Predsjenitva Hrvatske narodne stranke, Ciril Zlobec, knjievnik i potpredsjednik Predsjednitva Slovenije, te profesor Vojin Dimitrijevi, predsjed-nik Foruma za ljudska prava. Tripalo biljei kako je ve sam uvodni papir ICIPEC-a o nave-denoj temi govori(o) sam za sebe. Uz konstataciju da su se u Istonoj Evropi dogodile velike promjene kae se i ovo: Dok se u zemljama kao to su Poljska, Maarska i ehoslovaka (a da ne govorimo o Njemakoj) proces prelaska na demokraciju odvijao brzo i na miran nain, dovo-dei do raanja i uvrivanja novih institucionalnih i drutvenih modela, u drugim sluajevima nasljee je bilo nejasnije i kontradiktornije. U balkanskoj stvarnosti pojavljuju se sluajevi, iako svaki sa svojim posebnostima takoer predstavljaju teak prelazak, iji je ishod i dan-danas nesiguran i teak za tumaenje. Tako npr. sloena situacija u Jugoslaviji, iako ima zajednike elemente s drugim tekim prelascima istonih zemalja, teka ekonomska kriza i delegitimacija komunistikog reima, specifina je po buktanju nacionalistikih tenji (koje se esto granie s iredentizmom), i po krizi savezne vlade kao faktora ujedinjenja i integracije. O tadanjim odnosima u Jugoslaviji sam Tripalo zakljuuje sljedee: Nepovjerenje je uzelo toliko maha da je realnije oekivati miran i demokratski razlaz nego postizanje sporazuma o nekom obliku novog saveza. Mika TRIPALO, Kuda ide Jugoslavija?, Danas, 19. 2. 1991.

203


nepomirljivih sukoba i etnike iskljuivosti.18 Mark Thompson dokumentira-no prati ulogu kontroliranih medija strana u sukobu u promicanju krvavih sukoba koji divljaju zemljama bive Jugoslavije.19 Tzv. Tindemansova komi-sija svojevrsna suvremena inaica tzv. Carnegieve komisije iz vremena bal-kanskih ratova - politiki koncept etnocentrizma pozicionira kao povijesno ishodite genocida u jugoslavenskim ratovima.20 Desetine drugih pojedinaca i institucija razliitih provenijencija, politikih kroniara, novinara i strunjaka razliitih profila u podrujima humanistikih i drutvenih znanosti, koncept ljudskih prava - ak kada ga i veoma razliito interpretira, istie, kao jedno od najvanijih uporita u svojim tumaenjima jugoslavenskih zapleta. Pitanje masovnog krenja ljudskih prava prilikom nestanka Jugoslavije i nastanka no-vih nacionalnih drava pokrenulo je osnivanje Meunarodnog suda za zloi-ne poinjene u bivoj Jugoslaviji u Haagu. Milijuni prikupljenih dokumenata koje ve cijelo desetljee obrauju strunjaci razliitih profila (ukljuujui i povjesniare) doveli su do iznimne povijesne situacije u kojoj je pitanje odnosa prema krenju ljudskih prava pozicionirano kao meritum povijesnih dogaaja; hake sudske optunice i presude promovirale su pravnu istinu kao osnovu povijesne istine, uglavnom neprihvatljivu onima na koje se odnosi.21 U tre-nucima kada Angela Merkel poziva na osnivanje kue europske povijesti, a Hrvatska u predvorju Europske zajednice eka na prijem u kuu europskog zajednitva, te injenice svakako imaju teinu.22

Kao to je uvodno naznaeno, uz prikljuivanje Hrvatske euro - atlantskim integracijama, podjednako je vano bilo pitanje ostvarivanja viih razina slo-boda, boljitka i sigurnosti hrvatskih graana te stabilnosti regije (emu je izla-

18 Vidi Sabrina P. RAMET, Yugoslav Crisis and the West: Avoiding Vietnam and Blunde-ring into Abesinia, East European Politics and Societies 8, no 1, 1994.; Sabrina P. RAMET, ija demokracija? Nacionalizam, religija i doktrina kolektivnih prava u srednjoj i jugoistonoj Europi nakon 1989. godine, Alineja, Zagreb 2001.; Sabrina P. RAMET, Postkomunistika Europa i tra-dicija prirodnoga prava, Alineja, Zagreb 2004.; Sabrina P. RAMET i Davorka MATI, Demo-kratska tranzicija u Hrvatskoj, transformacija vrijednosti, obrazovanje, mediji zbornik radova, Zagreb 2007. itd.

19 Mark THOMPSON, Kovanje rata, Mediji u Srbiji, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, Zagreb 1995.

20 Nedovreni mir, Izvjetaj meunarodne komisije za Balkan (predgovor Leo TINDEMANS), HHO & Pravni centar FOD BiH, 1997.

21 O utjecaju hakog tribunala na povijesni sud i svoenju povijesne istine u okvire pravne istine govori, primjerice, ugledni srpski odvjetnik Srdja Popovic: Haag upravo ispisuje povijest posljednjih deset godina. Ono to se dogodilo bio je zloin, a odgovarajua artikulacija toga provedena je u Haagu. Nita se pored tog nije posebno dogodilo, nije bilo sukoba razliitih ideja, izmeu razliitih koncepata, izmeu razliitih ideologija. To je naprosto bio ogroman zloin, u osnovi poinjen od strane Srba. To je povijest, to je cjelokupna povijest regije u posljednjih deset godina. To je povijest zloina. I treba biti istraena na kriminalnom sudu. () Ta povijest bit e brzo utvrena, dokumentirana i prihvaena od svakoga osim poinitelja. The Future of the Former Yugoslavia, The Weight of False History, East European Constitutional Review, Volume 10 Numbers 2/3, Spring/Summer 2001., 8. Prema http://www.law.nyu.edu/eecr/vol10num2 _3/features/banac.html.

22 Knut PRIES i Gerd NIEWERTH, Intervju Angela Merkel, Jutarnji list, 24. 3. 2007.


204

zak iz Jugoslavije i ostvarivanje dravne nezavisnosti trebao sluiti).23 U tom kontekstu moe se izdvojiti pitanje steevina dravne samostalnosti i nacio-nalnog suvereniteta u dijelu koje se odnosi na ciljeve slobodnijeg i pravednijeg drutva, odnosno drutva temeljenog na usvajanju demokratskih vrijednosti. Kao prilog pitanju prepoznavanja i razumijevanja toga povijesnog problema, u vremenu kada se unato, ili upravo zbog okolnosti rata i okupacije - odrei-vala dinamika demokratske tranzicije, indikativna su zapaanja Mike Tripala s poetka 1992. godine. U svojevrsnom rezimeu ratne 1991. godine. Tripalo je anticipirao povijesne posljedice tadanjih dogaaja i politike na suvremeno hrvatsko drutvo (rije je o procesima koji traju i danas). Otricu svoje kritike Tripalo je usmjerio na tendenciju umanjivanja vanosti razvoja demokracije u odnosu na obranu i ostvarivanje dravnog suvereniteta od vladajue garnitu-re te njezin pokuaj ideoloke unifikacije i zagovaranja jedinstva (ve vienog na ovim prostorima) karizmatskog politikoga voe, partije, naroda i drave: Ratne strahote i ugroenost opstanka hrvatskog naroda i nae Hrvatske kao da opravdava stajalita onih koji bi odgodili demokraciju, uveli prekomjerna ratna ogranienja, odgodili stranake razlike za budua, bolja vremena - jed-nom rijeju oni bi uveli neko novo jednoumlje.24 Tripalo istie kako je najva-nije pokretanje svih domovinskih snaga u obrani zemlje (zapravo naglaava potrebu ouvanja politikog konsenzusa koji je afirmirala jo uvijek aktualna vlada Demokratskog jedinstva), to je mogue postii samo razvitkom de-mokracije te zakljuuje: U protivnom bismo izgubili rat i kad ga na bojitu dobijemo.25

Uz ovo naelno stajalite Tripalo kao eksplicitna pitanja ograniavanja de-mokratskog razvoja navodi sljedee dogaaje iz 1991. godine: Pravna drava je poela padati na ispitu kada nije dovedena do kraja istraga o ubojstvu efa osjeke policijske uprave (Reihl Kira, op.a.). Krenje principa pravne dra-ve je nastavljeno sve do hapenja i postupka protiv Dedakovia i suprunika Toth. Ministarstvo obrane uti na nezakonito djelovanje slube i sigurnosti, koja je pod njegovim okriljem, a ministar obrane ne daje ostavku niti odgovara to je istina o novcu za vukovarsko oruje. Nije opozicija izmislila misteriozni nestanak veeg broja Srba oko Gospia, kao ni neke nerazjanjene akcije pred-stavnika Ministarstva unutranjih poslova i jednog od tamonjih zapovjednika hrvatske vojske. Nisu opozicioni politiari smislili, od stranog tiska ponovno koritenu krilaticu, da su sretni to im supruge nisu ni Srpkinje ni idovke, kao to nisu ignorirali postojanje manjinskog pitanja u Hrvatskoj. Zbog toga je ispalo da se Zakon o pravima nacionalnih zajednica donosi iskljuivo pod pritiskom Evropske zajednice. Nismo mi mijenjali antifaistike nazive u Za-grebu i drugim gradovima, a jo manje ukazivali povjerenje ovjeku koji je u Sjevernoj Americi tvrdio da je najvei vojskovoa Hrvatske u prolom ratu

23 Slijedom tih postavki moglo bi se postaviti pitanje cost-benefit projekta dravnog osa-mostaljenja.

24 Mika TRIPALO, Ruiaste slike jednoumlja, Danas, 7. 1. 1992.25 Isto.

205


bio ustaa Maks Luburi. Nadam se da neemo morati iznositi nove primjere i argumente. Hrvatskoj je potrebna istina o samoj sebi, a ne istina koja e u to ljepem svjetlu prikazivati njenu vladajuu garnituru. Svijet tu istinu o Hrvat-skoj i onako zna, ali ona nam je potrebna zbog nas samih.26

Gotovo sva pojedinana pitanja koja Tripalo apostrofira 7. sijenja 1992. godine (tjedan dana uoi meunarodnog priznanja Hrvatske) aktualna su 15 godina nakon to je objavljen njegov tekst.27 Razlog tomu moe se pronai u nerjeavanju problema vezanih uz razvoj demokracije i ljudskih prava. Uvaa-vajui okolnosti velikosrpske agresije - okupaciju i ratne okolnosti te nestabil-ne prilike u regiji, pojedini analitiari recentne hrvatske povijesti ukazuju kako je u manje od deset godina Hrvatska od jedne od najizglednijih postkomu-nistikih drava za prikljuenje Europi dola na samo zaelje reda (zajedno s jugoistonim susjedima poput Bugarske, Rumunjske i Turske); to se dogaa unato injenici da je od svih est republika koje su inile jugoslavensku fe-deraciju, Hrvatska, zajedno sa Slovenijom, bila daleko vie integrirana u eu-ropske sustave () zahvaljujui habsburkoj batini, geopolitikom poloaju, snanoj izvoznoj proizvodnji i turistikoj industriji te da Hrvatska jo uvijek ima vii BDP i vei prosjean mjeseni prihod nego Maarska, eka ili Polj-ska, drava za kojima Hrvatska mnogo kasni u svome poduhvatu prikljuiva-nja europskim politikim i ekonomskim institucijama.28

Razloge takav nezahvalan poloaj Hrvatske u oima Zapada autori nala-ze u problematinom odnosu hrvatskih vlasti prema pitanjima ljudskih prava; kao dokaz za takav zakljuak iznose se argumenti iz tumaenja dokumenta kojim je odbijena hrvatska aplikacija u Vijee Europe (studeni 1996. godine), a u kojem se apostrofiraju: ratni zloini poinjeni od hrvatske strane tijekom

26 Isto.27 Krajem 2006. i poetkom 2007. godine svi politiki mediji u Hrvatskoj bave se istim ili

slinim pitanjima na koje upozorava Tripalo, a iji su zajedniki nazivnik ljudska prava. Na to upozorava pregled sadraja nekih od najgledanijih emisija elektronikih medija: obiljeavanje godinjice zloina na Ovari i vukovarskih rtava (HTV-1, Brisani prostor, 16. 11. 2006.; HTV-2, Tragovi, Istina o Vukovaru, 28. 3. 2007.), nepodizanje optunice u Hrvatskoj protiv V. Kadije-via, . Pania i drugih odgovornih za masovna krenja ljudskih prava nesrba u Vukovaru i u Hrvatskoj (Nova TV, Kontakt, 20. 3. 2007.); prve kriminalizacije Domovinskog rata uhienjem zapovjednika Vukovara M. Dedakovia (HTV-1, Nedjeljom u 2, 12. 11. 2006.; HTV-1, Lica na-cije, 19. 11 2006.), zahtjev za izruenjem i kanjavanjem ubojice Reihl-Kira (OTV, Cenzura, 20. 11. 2006.), ubojstva Srba u Osijeku - tzv. afera Glava (selotejp), (HTV-1 Kontraplan, 28. 11. 2006.), status Srba u Hrvatskoj (OTV, Cenzura, 2. 10. 2006.), ratni zloini nad Srbima tijekom Domovinskog rata (HRT-2, Tragovi, Lora, 28.2 2007.), odnos Hrvata i Srba u Vukovaru (HRT-1, Otvoreno, 12. 3. 2007.). Kao stalna tema zastupljeno je tematiziranje suenja hrvatskim gene-ralima u Haagu i Hrvatskoj, odnosno pitanje kriminaliziranja Domovinskog rata (HTV-1, Kontraplan, 21. 11. 2006., HTV-2, Tragovi, Carla del Ponte, 21. 3. 2007. itd.), prekvalifikacija ratnih zloina Srba u krivina djela i zatim proglaenje amnestije pod pritiskom meunarodne zajednice (Z-1, Vjebanje demokracije, 21.11. 2006.). Jedno od pitanja koje 1992. godine postav-lja Tripalo, a poetkom 2007. godine dolazi u iu interesa hrvatske javnosti, odnosi se na temu ratnog profiterstva i bogaenja nove politike elite - tzv. afera Zagorac (Nova TV, Kontakt, 19. 3. 2007.); u irem kontekstu apostrofira se pitanje pretvorbe i privatizacije. Snimke u posjedu autora.

28 Nicole LINDSDROM & Maple RAZSA, n. dj., 1.


206

rata, mrani izvjetaji o potivanju ljudskih prava, pritisci na slobodu medija, kontinuirani pokuaji podjele Bosne i Hercegovine i odbijanje pune suradnje s Meunarodnim kaznenim sudom u Haagu.29 Iz navedenog se moe zaklju-iti kako je odnos slubene hrvatske politike prema demokratizaciji i ljudskim pravima u bitnom odredio povijesni tijek, posebice meunarodno pozicioni-ranje i drutveni razvoj hrvatske drave.

Hrvatska i ljudska prava 1990. - 1992.

Na Dan ljudskih prava 10. prosinca 1992. godine predsjednik Hrvatske Franjo Tuman odrao je govor u kome je ukratko rezimirao burno jedno i polgodinje razdoblje od svoga dolaska na vlast u svibnju 1990. godine. Izraa-vajui opredijeljenost Hrvatske za najvie stupnjeve potivanja prava ljudskih bia bez obzira na njihov jezik, vjeru, nacionalnost, stale, spol, rasu, politike i ideoloke poglede ili njihovo kulturno zalee i orijentaciju, Tuman je podsje-tio i na svoje rijei izreene 30. svibnja 1990. na prvoj sjednici viestranakog Sabora Socijalistike Republike Hrvatske (na kojoj je izabran za predsjednika Predsjednitva SR Hrvatske): U demokratskoj republici Hrvatskoj mi ne eli-mo vidjeti podjelu na prvi i drugi stale ljudi, pobjednike i poraene, podobne i nepodobne ili pouzdane i nepouzdane. Hrvatska mora teiti stvaranju dru-tva u kome e vrijednosti i poloaj pojedinca odreivati njihove sposobnosti zajedno sa njihovim graanskim i etnikim vrijednostima. Mi elimo graditi istinsku demokraciju u kojoj e vladavina veine tititi manjinu.30

Tumanova retorika, kao i navodi, bili su, meutim, u potpunom neskladu s politikim realitetima, kako na poetku njegove vlasti (svibanj 1990. godine), tako i krajem 1992. godine.31 tovie, u naznaenom razdoblju odnos drave

29 Isto.30 Republic of Croatia, Ministry of Foreign Affairs Information Department, Newsletter 2,

December the 16th, 1992. (Citat je prijevod s engleskoga) Kopija u posjedu autora.31 Dva mjeseca prije govora predsjednika Hrvatske na Dan ljudskih prava, u listopadu 1992.

godine, izbio je sukob Hrvata i Muslimana-Bonjaka u BiH koji e tijekom 1993. godine dovesti do prijetnji sankcijama Hrvatskoj od strane meunarodne zajednice zbog tekih povreda ratnog i humanitarnog prava. Time je otvoreno novo poglavlje problema odnosa drave prema pita-njima ljudskih prava u razdoblju koje je uslijedilo. O tome vidi Situation of Human Rights in the Territory of the Former Yugolavia, Second periodic report on the situation of human rights in the territory of the former Yugoslavia submitted by Mr. Tadeusz Mazowiecki, Special Rappor-teur of teh Commission on Human Rights, pursuant to paragraph 32 of Commision resolution 1993/7 of 23 february 1993, preslika dokumenta u posjedu autora. Takoer vidi Vidi Mario NOBILO, Hrvatski feniks-Diplomatski procesi iza zatvorenih vrata 1990. - 1997., Nakladni zavod Globus, Zagreb 2000., 565.; Razgovor Sine Karli s Januszom Bugajskim, Amerika prijetnja zranim udarom na HVO veliko je upozorenje Zagrebu!, Globus, 17. 8. 1993. i drugdje. Nita manje Tumanu nije bio sklon dobar dio politike opozicije i inteligencije koji su sve otvorenije i glasnije prozivali hrvatsku vlast te posebice predsjednika drave zbog autoritarnosti i gue-nja demokratskih sloboda. Nakon otvorenog pisma estero uglednih hrvatskih intelektualaca u kome se traila ostavka predsjednika drave zbog poraznog uinka njegove politike i kriti-koga govora predsjednika hrvatskog PEN-a Slobodana Prosperova Novaka na meunarodnoj glazbenoj priredbi Europa musicale u Munchenu - koji je hrvatsku vlast okarakterizirao kao

207


prema problematici ljudskih prava to se dovodi u najuu vezu s pitanji-ma izgradnje graanskog drutva, odnosno liberalne demokracije - iskazuje postojanu tendenciju svoenja na problematiku meunacionalnih odnosa te jaanje autoritarnog ponaanja vlasti, na elu sa samim predsjednikom. Takav trend izravno se odrazio i na meunarodni poloaj Hrvatske. S ime je bio odreen odnos nove hrvatske vlasti prema ljudskim pravima i izgradnji civil-nog drutva? Koji dogaaji i drutvene tendencije su obiljeili odnos prema ljudskim pravima u naznaenom razdoblju? U emu se najizrazitije manifesti-rao odnos hrvatskih vlasti prema ljudskim pravima?

Kao to je naznaeno, odnos prema pitanjima ljudskih prava mora se pro-matrati u irem kontekstu problema demokratizacije hrvatskog i jugoslaven-skog drutva krajem osamdesetih i poetkom devedesetih godina 20. stoljea. Politike promjene u Hrvatskoj nakon provedenih izbora u travnju i svibnju 1990. godine i odnos nove vlasti prema izgradnji demokracije i civilnog dru-tva moe se odrediti sljedeim osnovnim initeljima.

1. Politike i drutvene prilike u Jugoslaviji krajem osamdesetih i poet-kom devedesetih godina 20. stoljea, pri emu sredinju ulogu ima odnos Sr-bije i Hrvatske.

2. Politika nove hrvatske vlasti, predsjednika RH Franje Tumana i Hrvat-ske demokratske zajednice, nakon pobjede na izborima 1990. godine.

3. Dranje meunarodne zajednice prema jugoslavenskoj krizi, prije svega najutjecajnijih meunarodnih imbenika EZ-a, SAD-a i UN-a.32

Politike prilike u Jugoslaviji u vrijeme dolaska na vlast dr. Tumana i HDZ-a krajem svibnja 1990. godine; problemi povijesne interpretacije geneze i uinka nacionalnih politika

Nakon to su 1990. godine provedeni prvi viestranaki izbori u Sloveniji i Hrvatskoj dotadanja komunistika vlast u tim republikama dolazi u polo-aj politike opozicije.33 Na jugoslavenskoj politikoj sceni formiraju se dva osnovna politika bloka: nekomunistiki, konfederalistiki sjeverozapad iju okosnicu ine Slovenija i Hrvatska i komunistiki, federalistiki jugoistok u kome glavnu ulogu ima reformirana Srbija i Crna Gora Slobodna Miloevia te JNA koja ostaje jedinom integracijskom sponom Titove Jugoslavije. Prode-

nedemokratsku te da ugroava osnovne slobode pojedinaca i graanina, na kritiare vlasti svalila se estoka kritika kontroliranih medija. Taj sluaj, jedan od nezavisnih novinara, popratio je komentarom kako Hrvatskoj vie kodi jedno krenje ratnog ili humanitarnog prava i njego-vo prezentiranje u inozemnoj javnosti nego tisuu govora nalik na Novakov. Marko BARII, Kritiari i leinari, Novi Danas, 12. 10. 1993.

32 U okvirima ovoga rada teme pod brojevima 2. i 3. samo su naznaene zbog ogranienog prostora.

33 Znaajan katalizator ubrzane erozije komunistike vlasti u Jugoslaviji bio je raspad Saveza komunista Jugoslavije na izvanrednom 14. kongresu odranom u sijenju 1990. godine.


208

mokratski orijentirana savezna vlada Ante Markovia - koja zagovara ekonom-ske reforme kao osnovicu preureenja Jugoslavije, unato potpori inozemstva (SAD, EZ), postaje beznaajna politika snaga. Politiki razvoj u Hrvatskoj, a time i odnos prema pitanjima ljudskih prava i demokratizacije, od samog trenutka preuzimanja vlasti Franje Tumana i HDZ-a krajem svibnja 1990. go-dine obiljeile su prilike u Srbiji, posebice politika kosovizacije Jugoslavije, na ijem se udaru nala i Hrvatska. Iako su u pregrijanoj predizbornoj i postiz-bornoj atmosferi primjetne i manifestacije radikalnog nacionalizma (koje se, uglavnom, pojavljuje na retorikoj razini u predizbornim aktivnostima HDZ-a i drugih stranaka poetkom 1990. godine), najznaajnije silnice koje temeljno utjeu na slubenu politiku nove vlasti u Zagrebu odnose se na dranje meu-narodne zajednice (iju potporu trai Hrvatska) te, s druge strane, na politiku Beograda (koji prieljkuje hrvatski radikalizam kako bi pod krinkom zatite ugroenih Srba u Hrvatskoj - slino kao i u ostatku Jugoslavije opravdao velikosrpsku ekspanziju).

Duhovnu klimu toga vremena u Srbiji kraj svibnja 1990. (u vrijeme dola-ska Tumana i HDZ-a na vlast) - zorno opisuje pisac Mirko Kova: Taj gadni srpski ovinizam trovao je duu. Mrnja se ve opaala na licima ljudi; izobli-avala ih je. Sloboda brbljanja pretvorila se u netrpeljivost. Onaj polupismeni prigradski svijet samouvjereno stupa na politiku scenu i tumai historiju na svoj nain. Srpska inteligencija zagazila je u iste primtivne vode. 'Vlast inte-lektualnog prostatva' dominira javnim ivotom. Briu se granice izmeu elite i svjetine. Tko bi ukazao na sljepilo srpskog drutva proglaavan je izrodom. Beogradu sam kidao mnoga prijateljstva, neka uz teku svau, a neka posve mirno, bez velike patnje i alosti. Nisam pratao, iako sam poneto nauio o toleranciji. Neki susreti i razgovori koji su mi onda djelovali bezazleno, iz sa-danje pozicije doimaju se sablasno. Prisjetih se jednog susreta u Knez Mi-hajlovoj ulici s mojim drugarom, darovitim srpskim piscem i akademikom, Dragoslavom Mihailoviem. Na Terazijama se igralo ikino kolo, tretale su 'dugmetare', dralo se i podvriskivalo, Srbi su slavili proglaenje ustava. Toga dana ubijeno je 27 mladih Albanaca. Pitao sam kolegu kako mu se dopada ovaj primitivni ples u Beogradu uz pucnjavu i ubijanje ljudi na Kosovu. 'Valjda ne misli da su iptari ljudi?' uzvratio je knjievnik. udno me pogledao, a onda znatieljno upitao: 'Je li istina da ti je ena Hrvatica?' Potvrdno sam odgovorio, a moj drugar je nekako razoarano izustio: 'A tako mi je bila simpatina.' To se tada moglo uzeti kao tos, ali danas je postalo i suvie ozbiljno i krvavo.34

Analizu fenomena obnove Srbije u vrijeme dogaaja koje opisuje Kova dao je i filozof iz Beograda, Zoran ini: eleo bih da pokaem kako Sr-bija moe da postoji samo ako poseduje izvesni magnetizam, privlanost za narode koji ive u njoj i oko nje. Dakle, samo ako prednjai u demokratskim reformama. Na prividno paradoksalan nain, kritika stanja u kome je Srbija bila svedena na predkumanovski format zavrava se kao potpuno gaenje nje-ne unutranje privlanosti. Na kraju, ona e zaista biti svedena na status koji

34 Mirko KOVA, Izgorjela svjetlost, Novi Danas, 24. 8. 1992.

209


je imala u vreme nepopularnog kralja Milana. To se deava zbog toga to je u ovoj 'obnovi' zahtev za 'jedinstvom' potpuno apsorbovao zahtev za demokra-tizaciju. Razumem nepoverenje koje pri tom raste kod ne-srpskih naroda.35 ini se osvrnuo i na aktualne prilike u kolektivnom tijelu dravnog vrha Predsjednitva Jugoslavije, koga Miloevi pokuava pretvoriti u instrument svoje politike: Pristupna izjava novog Predsednika drave, Jovia. Iznena-ujue tvrda pria o socijalizmu (koji emo 'branit'), implicitna kritika stanja u Sloveniji i Hrvatskoj. ak nekoliko puta pominje se termin 'graanski rat'! Pretpostavljam da e u vrlo bliskoj budunosti Predsednitvo drave postati doslovan citat Predsjednitva SKJ. Deo lanova e istupiti i bojkotovati ga, a ostatak e sebe proglasiti autorizovanim zastupnikom celine, Jugoslavije. Ta-kvo zastupanje bie, sreom, toliko fiktivno koliko je fiktivna i celina. to znai, bie na granici da postane ista fikcija. Jo emo se sa nostalgijom seati stalo-enog i razlonog Drnoveka.36

Zahtjev za jedinstvom koji je potpuno apsorbovao zahtev za demokrati-zaciju u Hrvatskoj se manifestirao orkestriranim pripremama lokalnih Srba na pobunu kao zakljune faze veliko-dravnih ambicija Slobodna Miloevia; jedinstvo Jugoslavije, koje Miloevi ve nekoliko godina dosljedno povezuje s konceptom homogenizacije Srba (znatno prije pojave Tumana i HDZ-a), u trenucima uvoenja pluralizma poetkom 1990. godine poprima jasne obrise finalizacije antibirokratskog udarca na Hrvatsku. Ova temeljna povijesna i-njenica esto se relativizira ili se pak umanjuje njezin znaaj u razmatranjima koja sugeriraju geometrijski ravnomjernu distribuciju kolektivne odgo-vornosti za posljedice uinaka nacionalistikih ideologija u bivoj Jugoslaviji. Kronologija raspada Jugoslavije ukazuje kako srpski nacionalizam osamdese-tih godina prethodi ostalim jugoslavenskim nacionalizmima.

U naznaenom razdoblju on se, takoer, stubokom razlikuje od njih: u or-ganizacijskim predispozicijama (tendencija ovladavanja federalnim instituci-jama), formi (protuzapadna orijentacija), intenzitetu i opsegu politike akcije (dogaanje naroda i mitinzi istine kao viegodinji masovan srpsko-jugo-slavenski pokret) te krajnjim ciljevima (ovladavanje Jugoslavijom ili stvaranje Velike Srbije). Meutim, u povijesnim interpretacijama izbor relevantnih i-njenica kojima se rekonstruiraju dogaaji, esto podlijee selektivnosti, sua-vanju povijesnog konteksta i/ili ignoriranju vremenskog slijeda dogaaja.

U tom sklopu moe se promatrati i rad povjesniara Momila Mitrovia pod naslovom Etniko ienje kao strategija drava na prostoru bive SFRJ.37

35 Zoran INI, Najloije prolaze najblii, Danas, 22. 5. 1990.36 Isto.37 Momilo MITROVI, Etniko ienje kao strategija drava na prostoru bive SFRJ, To-

kovi istorije 1-2, Beograd, 2005. Metodologija Mitrovieva pristupa mogla bi se primijeniti, pri-mjerice, na odnose u Drugom svjetskom ratu; iz injenice da su sve strane u ratu inile ratne zlo-ine moe se izvesti (pogrean) zakljuak o podjednakoj krivnji svih sudionika ili pak uopeni sud rat implicira zloin. Na slian nain u Hrvatskoj pojedinci pokuavaju tumaiti pitanje od-nosa zloina ustaa i partizana. Studija o pojavi etnocentrizma i autoritarnog populizma u Srbiji i Hrvatskoj tei utvrivanju povijesnog konteksta i glavnim obiljejima te razlikama tih pojava


210

Iako Mitrovi korektno navodi i izvore prema kojima su Srbi poinili razmjer-no najvie povreda ljudskih prava i ratnih zloina (npr. u BiH 80% prema T. Mazowietskom, odnosno 90% prema CIA), njegovo osnovno stajalite implici-ra (ahistorijsku) tendenciju unifikacije jugoslavenskih nacionalizama (koja ne-odoljivo podsjea na haku formulaciju zdruenog zloinakog pothvata): Nema sumnje da je osamostaljivanje drava na prostorima bive SFRJ pratilo smiljeno, plansko i organizovano etniko ienje teritorija projektovanih ili ostvarenih dravnih zajednica. Sigurno je da su sve budue drave kao stra-teki cilj elele iste ili to 'istije' etnike prostore za svoje budue nacionalne drave. (...) Sasvim je jasno da su postojali razraeni (osmiljeni) metodi kod pojave etnikog ienja kod sve tri zaraene strane.38 Iako Mitrovievi na-vodi nisu bez osnova o emu se moe elaborirati mnogim indicijama i fak-tografskim primjerima39 povrne generalizacije bez primjerenog povijesnog ralanjivanja i kontekstualizacije neizbjeno potiu mnoga pitanja: U emu se oituje smiljeno, plansko i organizovano etniko ienje teritorija: postoji li doista srpski, hrvatski, bonjaki Mein Kampf ? (teko je povjerovati da su ak i pisci Memoranduma planirali pogubne dogaaje koje je potaknuo njihov dokument). Je li ba pouzdana - sigurno je...!? - povijesna injenica da su sve budue drave kao strateki cilj elele iste ili to 'istije' etnike prostore za svoje budue nacionalne drave.? Moe li se, doista, nedvojbeno tragina sudbina krajinskih Srba iz Hrvatske nakon Oluje (kao i ubojstva Srba u Osijeku i Gospiu), izjednaiti s Vukovarom, Srebrenicom, Keratermom, Omarskom?... Jesu li nacionalizmi koji su proizveli homogene etnike pro-store neposredni uzroci ili, pak, istodobno i posljedice prijanjih povijesnih okolnosti i initelja koji su ih odredili?...

kao i njihovu utjecaju na tijek dogaaja. U drugom pak radu istoga autora, na osnovi informa-cija prikupljenih oralnom povijesti, registrira se etniko ienje Srba iz Zagreba 1992.-1994. godine. Prema iskazima svjedoka rtava represije, gotovo svi (su) iveli u nacionalno izme-anim sredinama 'skladno' i 'bez problema', sve do pojave nacionalnih stranaka na samom kraju osamdesetih godina prologa veka; preuzeto stajalite o uzroku stradanja - pojava nacionalnih stranaka - takoer predstavlja simplifikaciju koja dovodi do uopenih zakljuaka (za sve je kriv nacionalizam, svi nacionalizmi su isti itd.). Vidi Momilo MITROVI, Etniko ienje Srba iz grada Zagreba 1992 - 1994., Tokovi istorije 3-4, Beograd, 2003. , 89., 94. Slina forma uopenih interpretacija na temu raspada Jugoslavije zastupljena je na jednoj Internet stranici koja reklamira dokumentarni serijal Smrt Jugoslavije: Umjesto mirnog razdruivanja naroda koji su inili bivu Jugoslaviju i ustroja demokratskih drutava nastala su masovna raseljavanja i iseljavanja, ogromne rtve poginulih i ranjenih, etnika ienja, silovanja, pljake i nezakonje u takvim razmjerima koje Evropa nije dosad doivjela. http://www.robnakuca.com/film_dok.html

38 Isto, 180., 190.39 Tako predstavnik vojvoanskih Hrvata poetkom devedesetih godina Bela Tonkovi svje-

doi kako je 26. rujna 1992. godine potpisan sporazum izmeu gospodina Tumana i gos-podina osia (u to vrijeme predsjednika SR Jugoslavije, op. Ur.) u kojem se u etvrtoj toki spominje kategorija humanog preseljenja. Vidi radijski razgovor Milorad PUPAVAC i Bela TONKOVI, Srbi u Hrvatskoj i Hrvati u Srbiji, Glavni editor Tomislav JAKI, urednik Omer KARABEG, Mostovi dijaloga: razgovori ratu usprkos, Radio Slobodna Europa, Prag, Media Cen-tar, Banja Luka 1998., 76. Dakako, Tonkovievo svjedoanstvo potie raspravu o tumaenjima humanog preseljenja: politikim okolnostima dogovora, eventualnim meunarodnim spon-zorima koji su zagovarali takva kompromisna rjeenja (poput Daytona) i sl.

211


U pojedinim izvorima koje koristi Mitrovi navode se sljedee pojave koje ukazuju na srpsku verziju odnosa povijesnih uzroka i posljedica: Jedan od znaajnih momenata u etnikom ienju Srba iz Hrvatske i nesrpskog sta-novnitva iz pojedinih delova Hrvatske bilo je formiranje autonomne oblasti Krajina krajem 1990. godine. Nakon prvog oruanog sukoba 31. marta 1991. godine na Plitvicama, u Krajini su izneti razlozi za njezino formiranje. Kao razlog, navedeno je izbacivanje Srba iz Ustava Republike Hrvatske kao konsti-tutivnog naroda. Simboli i tehnologija vladanja reima u Hrvatskoj podseala je u mnogome na Nezavisnu dravu Hrvatsku. Srbima nisu garantovane na-cionalne i graanske slobode, izbacivani su sa radnih mesta i iz stanova, nisu videli dalju mogunost zajednikog ivota u iole ravnopravnim odnosima i toleranciji. Progonjeni su iz veih gradova Zagreba, Splita, ibenika, Osijeka, itd.40 Ova formulacija kojom se tumai stvaranje nacionalistikog ozraja u Hrvatskoj (koje je kao posljedicu imalo etniko ienje) jednostavno ignorira injenicu kako tijekom nekoliko godina dogaanja naroda i pokuaja koso-vizacije Jugoslavije popraenog sustavnim irenjem simptoma ugroenosti srpskog naroda (praktino u svim dijelovima Jugoslavije), u Hrvatskoj uope ne postoji organizirana politika snaga koja bi se izravnije suprotstavila Milo-eviu i srpskom nacionalizmu. Do 14. kongresa SKJ u sijenju 1990. jedina znaajnija kompenzacija hrvatske utnje bili su mediji, poput tjednika Da-nas i Omladinskog radija, na kome prvi put - kao relativni politiki margina-lac - javno istupa Tuman 1989. godine (nije nezanimljivo primijetiti kako su spomenuti mediji, koji su se prvi u Hrvatskoj suprotstavili Miloeviu, uskoro nali i na udaru Tumanove vlasti).41

Na tu vanu povijesnu injenicu ukazuju mnogi relevantni analitiari uzro-ka i okolnosti raspada Jugoslavije. Neki od njih su - poput Momila Mitrovia - i estoki kritiari politike stvaranja etniki homogenih prostora te svakako ne slove kao pojedinci koji bi favorizirali politiku Franje Tumana i HDZ-a. Meutim, potuju kauzalni slijed i iri raspon povijesnih uzroka. Tako, pri-mjerice, Bogdan Deni za koga je etniki nacionalizam, danas, oblik komu-nitarne politike eksplicitno suprotstavljene liberalno-demokratskom konceptu individualnih prava i ihad protiv McWorlda, istie: Srpski nacionalistiki intelektualci i politiari jo su 1988. godine poeli organizirati srpsku manjinu u Hrvatskoj kako bi izvrili pritisak na hrvatsku partiju (SKH, op.a.) i vladu zbog podrke politike na Kosovu. To se dogaalo uz znatnu pomo Beograda posredstvom masovnih mitinga i stavljanjem u pogon simbola ekstremnoga srpskog nacionalizma. Tako je agresivna mobilizacija srpskih nacionalista u Hrvatskoj otpoela davno prije izbora Tumanove nacionalistike vlade. To je,

40 Zbornik radova i izvetaja, Knin, 1993., 9. Prema Momilo MITROVI, n., dj., 194.41 Iako su Danas i Omladinski radio imali izvanredne zasluge za promoviranje politikog

pluralizma, nova hrvatska vlast nastojala ih je staviti pod svoju kontrolu, od ega je odustala prijanja komunistika vlast. Kako navodi Slaven Letica, Danasovo ubojstvo bilo je kolektivo djelo u kojemu je znaajnu ulogu imala i stranka na vlasti koja se od prvog trenutka bori pro-tiv slobodnog i apsolutno (financijski, politiki i profesionalno) nezavisnog novinarstva. Vidi Slaven LETICA, Divlje misli, Zagreb 1993., 35.


212

takoer, znailo da su srpski nacionalisti poeli sa svojim napadima na hrvat-ske poteze prema labavoj federaciji ili konfederaciji prije nego su mogli ocije-niti svoj prava u Hrvatskoj ugroena u bilo kome pogledu.42

U nizu povijesnih ocjena uzroka raspada jugoslavenske drave svakako treba istaknuti i zapaanja Latinke Perovi, koja spada u red vrlo ozbiljnih povjesniara (u Srbiji, op.a.) koji nikada nisu podlegli raznim sirenama veliko-srpskog nacionalizma.43 U radijskom razgovoru, u kome je sudjelovao i Mika Tripalo, Perovi govori o premisama raspada jugoslavenske drave i odgovara na tezu novinara Omera Karabega identinu postavkama Mitrovia - da su nacionalne stranke donele nesreu narodima bive Jugoslavije; izraavajui slaganje s Tripalom, Perovi istie da je Jugoslavija za Srbiju faktiki bila njena proirena drava, a za druge narode uslovna drava, drava poeljna u meri u kojoj oni zaista uspevaju da sauvaju svoj nacionalni identitet.44 Pojednostav-ljenu pak tezu o nacionalizmima kao izvoru ratova Perovi izravno otklanja kao sutinski uzrok sukoba: Ne mislim da su nacionalne stranke donele ne-sreu. Slaem se sa Tripalom da je rat u stvari bio dugo psiholoki pripreman i na kraju on je sadran ve u tom shvatanju Jugoslavije kao proirene Srbije. Ako vi u jednoj dravi, koja ima brojne narode sa pravom da steknu elemente dravnosti, a potom i stvarnu dravnost, tretirate te narode samo kao neke podstanare u dravi, onda je jasno da vi praktino pripremate dugorono jedan vojni sukob. Ako imate armiju, kakva je bila jugoslovenska armija sa domina-cijom srpskog elementa i u redovnom sastavu i u stareinskom sastavu, usko povezanu jo s jednom integralistikom i egalitaristikom ideologijom, mislim da tu nacionalne stranke nisu generatori rata, pre bih rekla da je generator rata bio jedan rigidni centralizam koji nije uvaavao nunost jednog demokratskog reenja nacionalnog pitanja u Jugoslaviji, jer to se stalno gubi iz vida.45

Konfuzija oko povijesnih interpretacija uzroka i posljedica djelomino proizlazi iz osebujnosti problema viestrukih perspektiva (hrvatskih, srp-skih...), razliitih miljenja koja pretpostavljaju odreena poimanja povijesnog naslijea, neusklaenog pojmovnika - nacije, nacionalnih interesa, tranzici-je..., te u irem kontekstu, cijelog niza sloenih pitanja koja odreuju histo-

42 Bogdan DENITCH, Ethnic Nationalism, The Tragic Death of Yugoslavia, University of Minnesota Press, Minneapolis, London, 1994., 106., 197. Na slian nain i jedan od jetkih kriti-ara politike Franje Tumana, Nikola Viskovi, u svojoj analizi karaktera jugoslavenskih ratova primjeuje kako je pogrean injenini sud, koji se tu i tamo uje, da graanski rat implicira 'jednaku odgovornost obiju strana' za rat i njegove posljedice. Nikola VISKOVI, Sumorne godine, Kultura & Rasvjeta, Split 2003. 137.

43 Rije je o izjavi Ive Banca na radiju Slobodna Europa: u Srbiji postoji itav niz vrlo ozbiljnih povjesniara koji nikada nisu podlegli raznim sirenama velikosrpskog nacionalizma, i s tim ljudima, posebno ako je rije o onima koji su se bavili 19. i 20. stoljeem, poput recimo Latinke Perovi, poput recimo Olge Obradovi i tako dalje, bila je uvijek ast suraivati. http://search.rferl.org/65001_searchobject.asp?searchIndex=danas&cpid=1250&searchtext=Banac

44 Latinka PEROVI i Mika TRIPALO, O ratu, njegovim uzrocima i buduim odnosima, Glavni editor Tomislav JAKI, urednik Omer KARABEG, Mostovi dijaloga: razgovori ratu uspr-kos, Radio Slobodna Europa, Prag, Media Centar, Banja Luka 1998., 73.

45 Isto, 74.

213


riografsku ralambu i realitet pluralizma povijesnih istina jednog iznimno sloenoga povijesnog trenutka. Razliita vienja istih dogaaja u Hrvatskoj poetkom devedestih godina, dakako, nisu samo povezana uz (pojedinana) miljenja i ope ocjene (koja, poput Mitrovievog, podlijeu zavodljivom po-jednostavnjenju ishitrenih generalizacija ili pak to nije sluaj Mitrovia - jednostranih tumaenja zasnovanih na tendencioznoj selekciji informacija). Uz historiografske sudove (poput iznesenih miljenja), najvaniji aspekt ini utvrivanje relevantnih injenica. Zaokruivanje jugoslavenske slike jo uvi-jek je izloeno manjku relevantne historiografske dokumentacije, dominaciji medijskih i memoarskih informacija, te posebno strastima s kojima svjedo-ci-tumai, nerijetko i aktivni sudionici dogaaja koje opisuju i interpretiraju, pristupaju.

Veina hrvatskih izvora (prije svega kronologija nastalih na dostupnoj slu-benoj dokumentaciji i medijima), koji se oblikuju tijekom devedesetih godina, reprezentiraju hrvatsku verziju selektivnog pristupa informacija o dogaajima (npr. stradanje Srba do koga dolazi 1990./1991. godine i kasnije opisuju se kao pojedinani i izolirani sluajevi). Tako, primjerice, neposredno prije dolaska Tumana i HDZ-a na vlast, jedan hrvatski izvor naglaava politiku klimu na podruju budue Republike Srpske Krajine (a izostavlja probleme Srba u dije-lovima Hrvatske gdje ine manjinu); opisuje se opstrukcija osnivakog skupa HDZ-a u Benkovcu u oujku 1990. godine od skupine lokalnih Srba koji su okupljene nazivali ustaama te izvikivali: Ubit emo Tumana! Benkovac je Srbija! Slobo - Srbine!, a navodi se i pokuaj (dvojbenog) atentata na samoga Tumana.46 O faktografiji najvanijih dogaaja koji slijede pobjeda HDZ-a i pobuna krajikih Srba - slau se i srpski i hrvatski izvori (uz dijametral-no suprotna tumaenja uzroka i politikih namjera onih drugih). Za razliku od citiranoga srpskog izvora (Zbornik radova i izvetaja, Knin) kojim se slui Mitrovi, iz navedenoga hrvatskog vrela (Reuf Mirko Kapetanovi, Kronolo-gija...) moe se iitati sljedei zakljuak: Ve u sljedeih nekoliko mjeseci u Krajini dolazi do otvorene pobune lokalnih Srba tzv. balvan revolucije koja postaje novim kriznim aritem u Jugoslaviji. Nastojanja Zagreba da, barem zbog taktikih razloga konsolidacije nove vlasti, pokrene dijalog s krajinskim Srbima uglavnom su opstruirali srpski ekstremisti uz izravnu pomo i na suge-stije iz Beograda.47 Slini hrvatsko-srpski prijepori oko odgovornosti za izbija-nje rata u Hrvatskoj povezani su uz utvrivanje injenica u sluaju raketiranja Borova Sela u kome su sudjelovali visoki dravni i stranaki (HDZ) dunosnici te ubojstvom ravnatelja policije u Osijeku Reihl Kira.48

46 Reuf Mirko KAPETANOVI, Kronologija zbivanja u Republici Hrvatskoj 1989. - 1995., Zagreb 1997., 4.

47 Prema istom izvoru elnici MUP-a Boljkovac i Juri ne uspijevaju postii dogovor o inte-griranju kninske policije. Istodobno, Srbi preuzimaju poiljke oruja iz Srbije i pripremaju se na oruani otpor protiv novih hrvatskih vlasti. Ministar saveznog MUP-a Petar Graanin izjavljuje kako je osobno instruirao pobunjenike kako postavljati barikade. Isto, 7.-8.

48 O tome vidi TV- seriju Smrt Jugoslavije (BBC, 1995.) te istoimenu knjigu Laura SILBER & Allan LITTLE, Smrt Jugoslavije, Otokar Kerovani, Opatija 1996. Srpska verzija interpretacije


214

Uz injenicu da srpski nacionalizam ve nekoliko godina operativno djelu-je u Jugoslaviji (dok se hrvatski tek razvija, uglavnom na deklarativnoj razini) vanu razliku 1990. godine ine ideoloke i politike pozicije koje odreuju politiku operacionalizaciju pojedinoga nacionalnog programa. Kao to je istaknuto, razvoj prilika u Jugoslaviji i Hrvatskoj i prije dolaska Tumana i HDZ-a na vlast, snano je obiljeila veliko-dravna doktrina Srbije (koja je odredila hrvatsku politiku u cjelini), ukljuujui i njezin odnos prema pitanji-ma demokracije i ljudskih prava. Bez obzira na prave politike ciljeve i retoriku izbornog pobjednika Tumana i lanova njegove stranke, imperativ hrvatske politike 1990. - 1991. bio je izgradnja demokratske legitimacije, koji je, prije svega, zastupljen u nastojanjima Zagreba oko internacionalizacije jugoslaven-ske krize kao brane pred pohodom velikosrpskog nacionalizma. U tom kon-tekstu vanu poziciju imaju analitiari tadanjih drutvenih odnosa.

Pokuavajui teorijski objasniti dosadno ponavljanje velikosrpske povije-sti, jedan od kroniara toga vremena te savjetnik predsjednika Tumana 1991. godine, sociolog Slaven Letica postulirao je kao jednu od analitikih para-digmi koje objanjavaju izvorite velikosrpskih deluzija pojam etnocen-trizam. Taj pojam koji se radikalno suprotstavlja pojmovniku ljudskih prava, postat e jednom od temeljnih paradigmi percepcije jugoslavenskih sukoba u meunarodnoj javnosti, kao i u dijelu regionalnih analitiara. U svojoj inter-pretaciji etnocentrizma Letica se poziva na W. G. Sumnera koji je jo 1906. godine njime pokuao izraziti predrasude pripadnika jedne etnike skupine (npr. plemena ili nacije) prema sebi i prema pripadnicima drugih etnikih sku-pina s kojima ta etnika skupina ima izravan kontakt.49 Poistovjeujui aktu-alne (veliko)srpske pozicije s tom paradigmom Letica primjeuje kako radi-kalni etnocentrizam prerasta u rasizam, ovinizam i faizam: Etnocentrizam poiva na nekritinoj glorifikaciji 'naih' vrijednosti, vrlina, obiaja i pona-anja i demonizaciji 'njihovih'. Etnocentrizam negira in dividualizam i istie subjektivitet kolektiva: plemena, lokalne zajednice, nacije. () Srbi su 'izabra-ni narod'; oni su mudri, hrabri, demokratini, tolerantni, poteni i sl. 'Drugi' su, a posebno Hrvati, ne-narod, svekoliki olo, ne-dravotvorbeni, podli, zli, genocidni. Usmjerenost srpskog etnocentrizma prema Hrvatima i hrvatstvu (vrijedi i obrnuto) moe se objanjavati poznatom psihoanalitikom tezom o narcizmu malih razlika.50

ovih dogaaja uzima ove dogaaje kao dokaz provociranja meuetnikih sukoba od Hrvata, dok hrvatska strana osporava vjerodostojnost dogaaja ili, pak, naglaava njegovu irelevantnost za ukupan tijek dogaaja.

49 Slaven LETICA, Predgovor, u zbornik (grupa autora ur. Boe OVI), Izvori velikosrpske agresije, August Cesarec i kolska knjiga, Zagreb 1991., 10.-11. Zanimljivo je primijetiti kako Le-tica pitanje reciprociteta pojave etnocentrizma - (vrijedi i obrnuto) - pozicionira u drugi plan (to se donekle moe tumaiti fokusiranjem na pitanje srpskog, a ne hrvatskog etnocentrizma), kao to i Mitrovi turi spomen poveznice izmeu proglaenja SAO Krajine krajem 1990. i et-nikog ienja nesrba potiskuje nabrajanjem. Ne umanjujui vrijednost oba iskaza moe se primijetiti kako usprkos prividno tenji objektivnom prikazu i Letice i Mitrovia, u oba sluaja dolazi do ublaavanja etnocentrinih pozicija vlastite nacije.

50 Isto, 11.

215


Pojam etnocentrizma, o kome govori Letica u ranim fazama velikosrpske agresije na Hrvatsku, afirmira se kao primarna jugoslavenska politiko-ide-ologijska inaica ekskluzivnog i agresivnog nacionalizma poetkom deve-desetih godina. Primjena takvog koncepta (kako to opisuju Kova i ini) nije predstavljala samo postkomunistiku manifestaciju politike demagogije koja u ime jedinstva jedne (srpske) nacije - potiui, pritom, puistiko nasi-lje - zagovara nadnacionalno jugoslavensko jedinstvo. Ponaanje Srbije, koja se tijekom 1990. ubrzano pribliava pozicijama armijskoga vrha te prakti-no rui saveznu vladu premijera Ante Markovia, uspostavlja politiki mo-del koji afirmira supremaciju jednog radikalno interpretiranoga kolektivnog prava. Ekskluzivno pravo jedne nacije da, ne obazirui se na druge, nasiljem ostvari svoje ciljeve predstavljalo je sutinsku suprotnost demokratinosti i poimanju kako kolektivnih prava drugih, tako i ljudskih prava pojedinca (gra-anska prava). Godinama kasnije, rezimirajui slijed jugoslavenskih sukoba, bosanskohercegovaki povjesniar Dubravko Lovrenovi u svojem Pledoajeu protiv historiografije etnocentrizma, traginom uskrsavanju 'retrospektivnih mrnji' i stavljanjem prolosti u slubu 'nacionalizma ujedinjenja', suprotstav-lja sveobuhvatnu koncepciju o ovjeku i vremenu jednu vrstu historiogra-fije osloboenja.51 Humanistiki apel jednog povjesniara, koji 'monotonoj tragediji komplementarnih neprijatelja' (sukobu etnocentrinih koncepcija) trai alternativu u univerzalnim opeljudskim vrijednostima, s lakoom se moe transponirati u vrijednosni sustav univerzalizma ljudskih prava. Daka-ko, poetkom devedesetih godina razvijala se manje idealistika i hipotetska povijesna zakonitost.

U uvjetima poistovjeivanja srpstva i jugoslavenstva - koji promovira agresivna politika Slobodana Miloevia, te u ozraju rudimentarnoga poli-tikog pluralizma, namee se potreba redefinicije nacionalnih identiteta; na udaljavanje od jugoslavenskih spona i naglaavanje pojedinanog nacionalnog identiteta potvrdio je izborni poraz najpopularnijeg Jugoslavena, premije-ra Ante Markovia. Agresivni Miloeviev nastup potaknuo je nacionalizam spojenih posuda.52 Pojavu, koju e knjievnik i politiar HDZ-a blizak pred-sjedniku Tumanu - Ivan Aralica, objanjavajui pozicije slubenoga Zagreba u kasnijim bosanskohercegovakim sukobima, nazvati obrambenim secesio-nistikim nacionalizmom; nacionalizmom koji se razvija kao reakcija na ek-spanzionistiki srpski nacionalizam.53

51 Dubravko LOVRENOVI, Pledoaje protiv historiografije etnocentrizma, Osloboenje, 15. 2. 1998.

52 U jednoj recentnoj analizi ekstremnog slovenskog nacionalizma usmjerenog protiv Hrvat-ske i manjina u Sloveniji Marinko uli primjeuje kako svi nacionalizmi na ovom prostoru funkcioniraju po sistemu spojenih posuda. Marinko ULI, Osoba tjedna Zmago Jelini, Feral Tribune, 26. 10. 2007.

53 Ivan ARALICA, to sam rekao o Bosni, Zagreb 1995., 54.-55. Dakako, istom sintagmom mogli su se posluiti, primjerice, i pobunjeni Srbi u Hrvatskoj; jedna od suvremenih tipologija nacionalizama ukazuje na secesionistiki nacionalizam, karakteristian za raspade europskih carstava nakon Prvoga svjetskog rata; vidi Hans-Ulrich WEHLER, Nacionalizam, povijest, obli-ci, posljedice, Zagreb 2005., 68.


216

U svojim analizama uzroka jugoslavenskih ratova povjesniarka Drago-vic-Soso istrauje konverziju mnogih srpskih intelektualaca u nacionalizam i njihov 'politiki brak' s Miloevievim reimom; pritom, (kako primjeuje Sabrina P. Ramet) paljivo izbjegava pribjegavanje jednoznanim objanjenji-ma toga fenomena te naglaava da se nacionalizam ne razvija u izolaciji, ve u interakciji jednoga s drugim, proizvodei spiralu radikalizacije.54 U jugo-slavenskom kontekstu promjena drutvenih vrijednosti manifestira se i odno-som prema shvaanju ljudskih prava; tako pravo na obrazovanje, zdravstvenu zatitu te posebice rad (koje je istaknuto kao najvia socijalistika vrijed-nost) krajem osamdesetih godina ustupaju mjesto kolektivnim politikim ljudskim pravima u ijem je sreditu nacija koja postaje sredinjim politikim subjektom (namjesto radnog naroda). Za ovaj rad posebno je zanimljiva po-litika konverzija inteligencije koja univerzalizam ljudskih prava zamjenjuje nacionalnim pravima (koja se u konanici svode na etnocentrine pozicije). U kontekstu srpske politike osamdesetih godina na taj aspekt paradigmatski upuuje obrat jednoga od vodeih srpskih i jugoslavenskih filozofa Mihaila Markovia krajem osamdesetih i poetkom devedesetih godina. Uz akademika Vasilija Krestia - specijaliziranog za pitanja povijesne krivnje Hrvata zbog genocida poinjenog od strane ustaa u Drugome svjetskom ratu, Markovi se 1986. godine afirmira kao jedan od glavnih tvoraca Memoranduma SANU. U godinama koje su slijedile on postaje i jedan od stupova intelektualne potpore politikog uspona Slobodana Miloevia.55 Meutim, jo poetkom sedamde-setih godina Markovi aktivno zagovara univerzalizam ljudskih prava i predaje teoriju rezolucije konflikta na meunarodnim seminarima u Beu (1970.) i Helsinkiju (1971. - 1972.).56

U sklopu jedne od relevantnih analiza srbijanskog masovnog pokreta (u odnosu prema hrvatskom pitanju) iz 1991. godine moe se istaknuti i komplementarno zapaanje politologa Anelka Milardovia. Aludirajui na Miloevia i njegov autoritarni populizam, Milardovi istie kako on poiva na karizmatskom i iracionalnom autoritetu voe te ga povezuje s desno radikalnim pokretima koji uz pomo politikog marketinga i kontrole medija uvijek lansira mit o neprijatelju.57 Miloevi je jo u gazimestanskom govoru 1989. godine historicistiki povezao tradiciju i modernitet: kosovski dogaaj iz 1389. i povratak srpske dravnosti 1989.; evokacija herojske srpske rtve posluila je kao jasna i nedvosmislena poruka suvremenim neprijateljima: kako protivnicima obnove srpske drave (homogenizacija srpskog naroda)

54 Jasna DRAGOVIC-SOSO, Saviours of the Nation: Serbia's Intellectual Opposition and the Revival of Nationalism, London: C. Hurst & Co., 2002., 256.-257. Prema Sabrina P. RAMET, Thinking about Yugoslavia, Scholarly Debates about Yugoslav Breakup and the Wars in Bosnia and Kosovo, Cambridge University Press, 2005., Cambridge, New York. Melbourne, 2005., 153.

55 O glavnim sudionicima Memoranduma SANU vidi http://www.balkan-archive.org.yu/ko-sta/memorandum/the.beginning.and.end.of.the.memorandum.commitees.work.html

56 O Mihailu Markoviu vidi Jens Martin ERIKSEN, Vasilije KRESTIC, Mihajlo MARKO-VIC, Frederik STJEMFELT, The Memorandum: Roots of Serbian nationalism, An interview with Mihajlo Markovic and Vasilije Krestic, http://www.eurozine.com/articles/2005-07-08-eriksen-en.html. Takoer, http://en.wikipedia.org/wiki/Mihailo_Markovi%C4%87.

57 Anelko MILARDOVI, Srbijanski pokret i hrvatsko pitanje, Zagreb 1991., 66.

217


tako i jugoslavenskim birokratima koji ele unititi zajedniku jugoslaven-sku dravu (antibirokratska revolucija).58 Pritom, mit o neprijatelju kako primjeuje Milardovi - ima mobilizacijsku, integracijsku i diferencijacijsku funkciju. Mobilizacijska funkcija oituje se u usmjerivanju nezadovoljstva i agresije prema pripadnicima druge grupe. Integracijska funkcija odnosi se na zbijanje pripadnika iste grupe iji pripadnici pred zbiljskim ili fiktivnim ne-prijateljem postaju bliskiji, srodniji i nadasve solidarniji. Diferencijska, pak, funkcija mita o neprijatelju iskazuje se u strogom razgranienju na mi i oni, tj. one koji su nai i nisu nai., a tako se uspostavlja egzistencijalni odnos prijate-lja i neprijatelja, koji u ekstremnim situacijama vodi u graanski rat.59

Kada je rije o temeljnim povijesnim injenicama koje su neposredno odredile tijek i nain raspada jugoslavenske drave treba naglasiti kako je velikosrpska ideologija i politika Slobodana Miloevia suvremeno povije-sno ishodite svih jugoslavenskih nacionalizama koje je ne samo kronoloki prethodilo spirali politikog radikalizma ve ga i funkcionalno proizvodilo. U razdoblju koje je uslijedilo 1991. godine i kasnije, taj povijesni temelj znaio je instrumentarij koji je potaknuo pomak od zagovaranja nacionalnih prava i politike borbe za pojedinane nacionalne interese do nasilja - masovnog kre-nja ljudskih prava i genocida. Pojava autoritarnog populizma i etnocentrizma koje hrvatski analitiari registriraju u Srbiji kao protudemokratsku politiku formaciju na prijelazu osamdesetih u devedesete godine 20. stoljea postupno se razvija i u Hrvatskoj. Tim pitanjima, koja zbog prostornog ogranienja nisu obuhvaena ovim radom, bavi se, izmeu ostaloga, nastavak ove studije.

Zakljuak

Od samog izbijanja jugoslavenske krize problematika ljudskih prava na-metnula se kao initelj koji je u bitnom odredio recentnu povijest Hrvatske i prostora bive Jugoslavije. Krajem osamdesetih i poetkom devedesetih godi-na 20. stoljea proces nacionalnih homogenizacija postaje dominantan dru-tveni proces u Jugoslaviji, a peat im daje pojava autoritarnog populizma i etnocentrizma. U povijesnom smislu kronoloko ishodite takvih povijesnih silnica zastupljeno je u Srbiji, a slijedom niza povijesnih datosti ukljuujui reakciju na politiku srpske politike elite - te pojave razvijaju se na osebujan nain i u drugim republikama (kod drugih naroda). Historiografija tek treba ralaniti i povijesno kontekstualizirati pojedine oblike etnikih ienja - stvaranje etniki homogenih prostora, te utvrditi korelaciju i povijesni sud o nacionalizmima koji se razvijaju kod naroda bive Jugoslavije. U tom sklopu valja razmatrati i ulogu meunarodne zajednice. Ovaj rad predstavlja uvodni dio studije koja se bavi obiljejima i povijesnim kontekstom nacionalnih po-kreta u Srbiji i Hrvatskoj odnosno sastavnicu ireg istraivanja problematike ljudskih prava u povijesnom kontekstu raspada Jugoslavije i stvaranja novih nacionalnih drava.

58 Isto, 63.59 Isto, 67.-68.


218

SUMMARY

CROATIAN AND HUMAN RIGHTS 1990-1992 RESEARCH FRA-MEWORK: ETHNOCENTRISM, AUTHORITARIAN POPULISM, HU-

MAN RIGHTS AND DEMOCRACY

The author is concerned with the relevance of human rights for the con-temporary history of Croatia as well as the historiographical dimension of the appearance and combination of ethnocentrism and authoritarian populism as a framework for national homogenization in Serbia and Croatia (former Yugo-slavia) at the beginning of the 1990s. In the article he attempts to tie together various above all, political aspects of the basic theme: the origin and mea-ning of the ideas of the new political elites, the reception of value positions at a time of transition and war, an understanding of the relationship between na-tional interests and democratization (whose point of contact is the acceptance of the principle of the protection of human rights), etc. In broader terms, he focuses on the problem of the relationship between nationalism and democra-cy in the discourse of the new political elites after the introduction of political pluralism. At the end of the 1980s and the beginning of the 1990s the process of national homogenization became the dominant social process in Yugosla-via, and this was confirmed by the appearance of authoritarian populism and ethnocentrism. In a historical sense, these forces had their chronological point of origin in Serbia, and because of a number of historical circumstances in-cluding the reaction to the policies of the Serbian political elite these develo-pments took particular forms in other Republics (and among other peoples). Modern historiography has to examine and contextualize particular forms of ethnic cleansing the creation of ethnically homogenous areas, as well as establish the correlation to and historical significance of the nationalism that developed among the peoples of the former Yugoslavia. The role of the inter-national community in this regard has to be examined as well.

Key words: The Break-up of Yugoslavia, Human Rights, The Homeland war, European integration, Croat-Serb relations

Documents

Albert Bing-Hrvatska i ljudska prava