Aleksa Mikic - Suncana Obala

  • View
    11.369

  • Download
    106

Embed Size (px)

Transcript

Aleksa Miki SUNANA OBALA

MOJ DJEDOtac mi je bio cestar sa slubom daleko od svoga kraja. Jednog dana doe baka po mene. Poslao je djed. Hoe, kae, da me vidi. Baku sam dobro poznavao, jer nam je ona esto dolazila, ali djeda nisam nikad vidio. I od asa kad sam uo da idem k njemu, bio sam veoma radoznao. Stalno sam zapitkivao baku kako izgleda moj djed: ima li brkove, je li visok, da li je previe strog... Ona je morala dugo da mi pria o njemu, a ja sam je opet pitao i tako cijelo vee sve dok nisam zaspao. A sutradan krenuo sam s bakom u svoj rodni kraj, k djedu. Konji su kaskali i grabili putem cijeli dan. Dugo smo se vozili cestom pored rijeke Save, a poslije podne primakli smo se Majevici. Napokon, kasno uvee, skrenusmo u seoski sokak. Ispod konjskih kopita pucala je ilovaa, kola bi tu i tamo zapadala u blato, ali konji, snani i ugojeni, nisu to ni osjeali. U hladnoj i vlanoj jesenjoj noi, po ratrkanim kuama, mirkala su svjetla... Bio sam nestrpljiv i svaki as, kad bih u pomrini ugledao novo svjetlo, pitao sam: Je li tamo djedova kua? Jo malo odgovarala bi baka. Najzad konji stadoe pred visoku kapiju. Iza nje, u vonjaku, titralo je svjetlo. Eto ree baka stigosmo. To je djedova kua. Koija otvori kapiju, konji uoe u vonjak i stadoe pred kuom. Sa fenjerom, koji je drao u ruci iznad glave, izae pred nas stari duguljasta, kotunjava lica i bujnih brkova. Bio je opasan irokim crvenim pojasom, na glavi je imao kapu u svrtnjeve omotanu alom, a iznad nje visoko je strio dugaak kami. To ti je djed apnu mi baka. Prii mu, upitaj se s njim i poljubi ga u ruku. Prvi iskoih iz kola, uhvatih djeda za slobodnu ruku i, poljubivi je, rekoh: Zdravo, djede! A, je li to on?! tre se i kao zaudi moj djed... Pridriderte mi ovaj fenjer, ree i nekom ga dodade do sebe, a mene objema rukama uze ispod pazuha, podie lako kao perku i, gledajui mi u lice, nastavi:1

E, pa zdravo, djedovo!... Aferim, aferim, velik momak narastao! A onda me pritite k sebi na grudi pa poe da ljubi u lijevi i desni obraz. Njegovi kao svila meki brkovi kakljili su me po licu. I ti nikada ne bi sam doao da vidi svoga djeda kao prekorno i smijui se ree on sputajui me na zemlju. Pa, evo, djede, doao sam. Doao kad sam baku poslao po tebe! A djed te mnogo poelio. Tu vee, sjedei uz ognjite, djed me drao na svom koljenu i upoznavao sa ukuanima. Baku, veli, zna bolje nego mene, za nju ti neu nita govoriti. A onaj momak to sjedi tamo uz vrata i zvrca u tamburicu, to ti je stric Spasoje, onaj do njega stric Mirko, ona djevojka u arenoj marami tetka Marija, a ovaj to sjedi do nas, to ti je stric Simeun. Vidi, vei je od tebe, a opet goveda esto upusti u tue kukuruze. Je li tako, Simeune? Jest stidljivo odgovori djeak okrugla i punana lica, sa ubom na elu i obori pogled. E, sad pravo kai, upita me djed je li to lijepo? Nije rekoh. Nije, dabome da nije odobravao je on cupkajui me na koljenu. I ti tako malen, znam, bolje bi ih uvao, je l' de? uvao bih promucah. Stric Simeun podie glavu prema meni, sijevnu oima, a onda ponovo obori pogled preda se... Dani provedeni s djedom, to su bili najljepi dani u mome djetinjstvu. Te jeseni preko dana sam vrljao s djedom po vonjacima, brao i spremao za zimu krupne i crvenkaste jabuke, pekao pekmez od ljiva, brao i nizao posljednje liske duvana sa olinjalih stabljika, a naveer sam spavao s njim u njegovoj sobici. On bi me po noi zaukivao svojom velikom bundom. Omotan njom, esto sam leei u postelji gledao kroz prozor kako trepere zvijezde na nebu i sluajui djedove prie zaspao bih slatkim snom... Stric Simeun i dalje je uvao goveda. Svako jutro odlazio je s njima u Trenicu i poslije zalaska sunca vraao se kui. Navee, sjedei uz vatru oko ognjita, djed bi me esto uzeo sebi na krilo i dugo cupkao na koljenima ili bi mi priao neku priu. Tada bi nam obino prilazio i stric Simeun, dugo se oslanjao o djeda elei tako valjda da skrene na sebe njegovu panju. Ali djed to kao da nije opaao, nego se i dalje igrao jedino sa mnom. I tek kad bi mu stric sam sjeo na drugo slobodno koljeno, djed bi se, toboe, kao zaudio: A-a, vidi ti njega, momak pa hoe da se mazi! Gdje si to jo vidio! Nisi ti vie mali kao on. Hajd', hajd' sjedi tamo uz vatru. Ve si ti velik momak. I on bi, pokunjen, odlazio, sjedao po strani na tronoac i dugo, dugo utao... To se ponovilo nekoliko veeri. I Simeun je najzad prestao da se umiljava djedu. Ali kad god bi me djed poeo da cupka na koljenu, primjeivao sam na strievu licu neku tugu. I kad bih ga tada sluajno ta zapitao, on bi se obino brecao na mene. Svako vee, kad bi doao kui, stric mi je priao kako je lijepo kod goveda, kako on tamo povazdan pee peenjke, pri slaninu na vatri i igra se s drugim obanima. Tada bi me obino nagovarao da sutradan i ja poem s njim. U poetku, kad bih djeda pitao za odobrenje, on o tome

2

nije htio ni da uje. Najzad, na moje navaljivanje, jednog jutra popusti: Ali samo mi dobro pazi na njega prikria on stricu pokazujui rukom na mene. Od toga jutra nas dvojica smo uvali goveda. U poetku je bilo lijepo: loili smo vatru, probirali nedozrele kukuruze, pekli peenjke i uvali goveda. A im u poznu jesen nastadoe kini dani, morao sam sam da vraam goveda. Stric je povazdan sjedio uz vatru i grijao se. Nekada je odlazio i susjednim obanima i tamo ostajao sate i sate. Bilo mi je teko samom i jednom za rukom prigovorili mu to tako radi. On se obrecnu. A zar se ne sjea ta si rekao onu vee kad si doao, a? Zar nisi rekao djedu da bi ih bolje uvao od mene? Ja se uzjogunih. Pa i uvam. Do sada nisu bila u teti, a kod tebe jesu. E, pa, djedov unue, i dalje ih uvaj sam! Pazi, kazau ja djedu. Djedu! podviknu on, skoi i pljusnu me dlanom po licu. Hoe li kazati, hoe li kazati, djedu, a? vikao je drmusajui me za ramena. Zapomagao sam na sav glas pokrivi lice dlanovima, i molio ga: Pusti me, molim te, neu djedu nita priati. Krv mi je tekla iz nosa i kvasila koulju na prsima. Kad to vidje, on me odgurnu od sebe zaprijetivi mi: Samo ako mu kae, ubiu duu u tebi. I ako te uspita, kazae mu da ti je najljepe sa mnom. Jesi li razumio? I to sam obeao. To vee, sjedei poslije veere uz vatru na djedovu koljenu, on me zapita: A kako se ti i stric slaete? Tue li te? Ja sam utao. Govori, to uti? nastavi djed uznemireno. Iz oka kue, gdje je neto radio, stric mi neprimjetno poprijeti glavom. Jedino sam ja to vidio i razumio. Ne tue prevalih najzad preko jezika. Dobro mi je s njim. Opet bacih pogled u oak prema stricu. On mi mahnu glavom dva-triput u znak odobravanja kao da kae: samo tako, tako. Dobro, dobro nastavi djed neto mirnije. A ti, stari magare, okrenu se on i zamaha kaiprstom prema stricu dobro mi ga pazi. Inae e se zlo provesti. Osvanuo je kian, jesenji dan. Od kue sam za govedima ponio iroku kavenu vreu, uvukao jednu njenu polovinu u drugu, tako napravio "kabanicu" i navukao je na sebe. Ona mi je od kie titila glavu i leda. I toga sam dana kao i obino sam vraao goveda, donosio drva, a stric je sjedio uz vatru i grijao se. Tako sve do podne. I upravo kad sam sjeo da ruam, dvije krave uputie se prema kukuruzima. Trk, vrati ih! ree on. Pa ruam, idi makar sada. Trk, kad ti kaem!

3

utao sam i jeo. On izazivaki nastavi: Nee, djedov unue, a? A zar se ne sjea ta je djed sino rekao? On skoi kao oparen i izbi mi jelo iz ruke. Hljeb pade pored vatre, a sir odletje u kukuruze. Evo ti djed, evo ti na, neka ti pomogne oborivi me na zemlju vikao je i tukao me pesnicama po glavi, prsima, svuda. Ja sam se zaklanjao rukama, molio ga, preklinjao, ali on je svakog asa bivao sve bjenji... Uini mi se da je to trajalo itavu vjenost... Najednom neto kao da ga podie i on zajauka na sav glas. Podigoh glavu i kroz pla vidjeh ga vie sebe kako u vazduhu mlatara nogama. Djed ga je drao objema rukama za ui, drmusao ga tako, a on se otimao, koprcao... Tako ti, magare jedan, radi s njim, a? Mislilo si da neu doznati. I krv si mu pustio? Zar te nije stid, katile jedan? Zatim ga spusti na zemlju, uhvati ga lijevom rukom za jaku od koporana, a desnom iza vrata izvue svoj dugi trnov kami, i s njim poe da ga bije po leima, bedrima... On se neprestano savijao, grio, sklapao ruke, molio i obeavao da me vie nee tui. Neka. neka, vidi kako je kad se tue. Hoe li ikad vie? Nikada, tata, vie, samo me pusti. Znam, znam, nee sada, a to si to do sada radio, a?... Zar unuka moga, ovako nejaka, da tue, katile jedan katilski! Nikada djeda nisam vidio tako srdita, ni prije ni poslije. Strica nije nikako putao, i meni se raali. Priem djedu i ponem ga moliti da ga ne bije vie. Djed, sav crven od ljutine, pusti ga, neprestano mu prijetei i maui svojim kamiem po vazduhu. A Simeun, im se iupa iz njegovih ruku, plaui otra da vrati krave. Djed me odvede do oblinje barice i opra mi lice od krvi. Vie s njim nee uvati goveda ree mi on putem vodei me za ruku. Zar da te onaj katil osakati. Nikada vie nee od mene. I vie se od njega nisam rastajao.

BIJEG IZ VODENICELijepa, neobino lijepa bila je ta jesen. Sunce je peklo kao da je ljeto, putem se iza kola dizala praina i samo kad bi pala kia, zahladnjelo bi dan-dva, a onda bi opet nastali topli dani. Moj djed imao je te jeseni pune ruke posla. Suio je ljive i nije se smirivao ni danju ni nou. Ja sam mu preko dana pomagao da reda ljese i probire suve ljive, ili bi mu s drven jaka donosio drva koja je on stavljao u pei sunice. Ni po noi se nisam rastajao od djeda, nego bih pokriven njegovom bundom spavao u sunici. I kad god bih se probudio, djed je uvijek bio budan, puio je na svoju lulu i loio pei, pazei da u svima njima podjednako gori vatra. Kao god to je bila ta jesen lijepa, tako su bile lijepe i veeri u naoj sunici, gdje se esto sijelilo do u kasnu no. Najee bi dolazili Lazar Tanackovi i Petar Peji, djedovi drugovi iz

4

djetinjstva, pa bi se onda zaturile prie o hajducima, vilama i divovima. Nekada bi stari Petar Peji donio gusle, pa obino zapjevao pjesmu o Marku Kraljeviu i Musi Kesediji. I mada smo tu pjesmu slu