Pod pojmom alhamijado književnosti podrazumijeva se književnost na narodnom jeziku pisana arebicom.Naziv je izveden od arapske riječi al adžemijje što znaži strani, tuđi, nearapski.

U naroda, kod kojih je vladavina Arapa i islamiziranih Turaka trajala duže vremena i gdje je književnost na orijentalnim jezicima dosezala do svog zenita, u njenoj sjenci egzistirala je i književnost na narodnim jezicima pisna arapskim pismom.

To se dešavalo u Španiji, Grčkoj, Albaniji, Poljskoj, Bjelorusiji a posebno bogatstvo primjera ovakve knjiŽevnosti susrećemo u književnosti BiH. Ona je vezana isključivo za muslimansku sredinu i sa književnošću drugih konfesionalnih grupa nema dodirnih tačaka.

U razdoblju nešto dužem od oko tri i po stoljeća živjela je i razvijala se bosanska alhamijado književnost. Najstariji, do sada pronađeni, tekst muslimanske pisane književnosti na narodnom jeziku je ljubavna pjesma Hirvat turkisi iz 1588/89. godine od Mehmeda Erdeljca.

Alhamijado književnost je s rijetkim izuzecima, imala uglavnom pobožno-didaktički karakter. Njeni glavni oblici cu bili: ilahije, kaside, zatim poslanice, pozivi i poruke (tzv. arzuhali), te pjesme napisane po uzoru na narodnu poeziju. Najznačajniji pisci ovog peroda su: Muhamed Hevaji Uskufi, Abdul-Veham Ilhamija, Umihana Čuvidina.

Arebica prilagođena narodnom jeziku u BiH

Ilahije – pobožne pjesme pisane u slavu vjere i Boga, pjevane s ciljem zadobijanja Božije milosti, često s izrazima derviške, mističke ljubavi prema Bogu. Naistaknutiji pisci ilahija u razdoblju između 17/18. st. bili su Uskufi i Ilhamija

Kaside - izvorno su pjesme-pohvalnice, međutim u alhamijado književnosti predstavljale su poučne pjesme svejtovnog karaktera, mada se njihova pouka također zasnivala na religioznom moralu.

Poslanice – pjesme upućene ličnostima autoriteta (višim vlastima, sultanu) u obliku molbi, žalbi ili pritužbi. Zanimljive su jer daju sliku društvenog, moralnog i ekonomskog stanja tadašnjeg društva.

Sve tri vrste pjesama pisane su u kratkim stihovima u katrenama gdje se posljednji stih ponavlja kao neka vrsta refrena

Pjesme nastale po uzoru na na narodnu poeziju – najčešće se izražava ljubav prema dragoj osobi (ženi ili muškarcu). Umihana Čuvidina je preuzela i formu naših narodnih pjesama: pisala je u desetercu svoju poznatu pjesmu Sarajlije iđu u vojsku.

Abdul-Veham Ilhamija

1773-1821pisac alhamijado književnostinajznačajnija je njegova Kasida

(Čudan zeman nastade) zbog koje je i osuđen na smrt

osim na bosanskom pisao je i na turskom jeziku

poezija mu je uglavnom sufijska, mistička

Čudan zeman nastade, Turčin nema amela, Svi veziri pravo sude, sve zlikovac postade, krivda pravdu zamela, pa i paši dobro

bude, din-dušmanin ustade; pa se pravda omela; al’ murtati

krivo gude šta se hoće zaboga? Šta se hoće zaboga? teška muka,

zaboga.

Već takata nestade, Nasta čudna ulema. I kod paša ima ljudi,

zlo nam svako postade, jer ne čine amela, Ko je dobar vrlo hudi,

dobrih ljudi nestade; od njih jedna proloma; kad je više zlijeh ljudi;

šta se hoće zaboga? šta se hoće zaboga? niko ne zna do Boga!

Ne gledaju u ćitab, Ulemskoga sada hala, ne uzimaju hič-dževab, zalud njima gdjegod hvala, niti misle na hesab; vrat slomiše porad mala; šta se hoće zaboga? šta se hoće zaboga?

Ovo trpit’ – teška muka, Nije kader biti imam, a još više turska bruka, a kaže se potamam, munafika stoji huka; jordam čini k’o šeh-islam; šta se hoće zaboga? šta se hoće zaboga?

nepoznate riječi: zeman – vrijeme, takat – moć, din dušmanin – neprijatelj vjere hič-dževab- bez odgovora hesab – račun amel – dobro vladanje hal – položaj, mal - imanje

- O čemu govori Ilhamija u Kasidi? - Protiv koga govori?- Šta možemo zaključiti kakvo je bilo stanje

u BiH u vrijeme kada je on napisao Kasidu?

- Na koji ćitab (knjigu) i koji hesab (račun) Ilhamija misli?

- Koje sve zle ljude Ilhamija spominje? Koji su njihovi grijesi?

-