Amra Ramic

Amra Ramid 1 Maturski rad: GEOGRAFSKI OMOTA; sastav, struktura i dinamika

MATURSKI RAD TEMA: GEOGRAFSKI OMOTA; sastav, struktura i dinamika


UVOD Geografski omota predstavlja jedinstven sistem Zemljinih sfera kojeg ine: Zemljina kora ili litosfera, donji slojevi atmosfere, hidrosfera, biosfera i pedosfera. Svi sastavni dijelovi G.O.i procesi koji se u njemu odvijaju tijesno su uzajamno povezani i zajedniki djeluju. Geografski omota sastoji se od 3 agragatna stanja: VRSTO, TENO I GASOVITO. Nastao je bez utjecaja ovjeka, funkcionie i odrava se po odreenim prirodnim zakonima. ovjek sve vie ugroava njegove prirodne funkcije. Najvedi dio geografskog omotaa predmet je prouavanja fizikogeografskih disciplina: Geomorfologije, Hidrologije, Klimatologije i Biogeografije.

OSNOVNE ODLIKE GEOGRAFSKOG OMOTAA U geografskom omotau odvijaju se veoma sloeni prirodni procesi ije je djelovanje najsnanije na povrini Zemlje. Granice na kojima prestaju ovi procesi ine donju i gornju granicu geografskog omotaa. Njegovu gornju granicu ini najveda koncentracija ozona u sloju atmosfere koja se naziva stratosfera. Ozonov sloj, iako je veoma tanak, transformie i vri selekciju Sunevoga zraenja prema povrini Zemlje, apsorbuje veliku koliinu UV zraenja.

DEFINICIJA SASTAV I STRUKTURA GEOGRAFSKOG OMOTAA Geografski omota je univerzalna sfera koja obavija Zemlju. To je sloen omota i najsloeniji dio nae planete, koji je formiran pod utjecajem unutranjih i vanjskih sila. ine ga Zemljina kora, donji slojevi atmosfere, hidrosfera, biosfera i pedosfera. U geografskoj literature za geografski omota upotrebljavaju se i drugi izrazi, kao to su: gebiosfera ili biogeosfera (prostor na Zemlji u kojem je mogud ivot) landaftna sfera (meusobno razliiti djelovi Zemljine povrine - prirodne zone), te u novije vrijeme neosfera ili antropogeosfera (sfera dometa ljudskog razuma). Geografski omota je nastao bez ljudskog utjecaja i funkcionie po sebi svojstvenim prirodnim zakonima.


Granica do koje slabe ili se ak ne osjedaju fizikogeografski utjecaji sa Zemljine povrine predstavljaju donji i gornju granicu geografskog omotaa. Gornju granicu ini stratosfera (sloj najvede koncentracije ozona na visini od 25 do 30 km), a donja se nalazi ispod Zemljine kore, sipod koje se ne osjedaju zamljotresni talasi. Prema ovim granicama debljina geografskog omotaa iznosi od 35 do 45 km. Geosfere ine vii stepen organizacije materije, koje su uzajamno vezane u prirodnu cjelinu. U njima preovladava jedna komponenta. Tako, npr: mineral i stijene grade povrinski sloj Zemlje koje se naziva Litosfera, vode grade hidrosferu itd. Geosistem je sloen prirodni sistem na povrini Zemlje, kojeg grade djelovi geosfera. Prosti ili osnovni geosistemi formiraju geokomponente nazive organizacije. Mogu biti i sloeni, i oni se u geografiji nazivaju prirodne zone. Prirodne zone nastaju u uzajamnom djelovanju geokomponenata i geosfera na odreenim djelovima Zemljine povrine. Geokompleksi su najsloeniji dijelovi geografskog omotaa i nastaju preobraajem geosistema pod uticajem ljudske aktivnosti. Zbog toga se esto nazivaju i tehnogenim sistemima.


ATMOSFERA Definicija, znaaj, sastav i podjela atmosfere Zrani omota koji obavija Zemlju i zajedno sa njom uestvuje u njenim kretanjima naziva se atmosfera. Ona titi Zamlju od prevelikog zagrijavanja u toku dana i prevelikog hlaenja u toku nodi. Da nema atmosfere, dnevno kolebanje temperature na Zemlji iznoslilo bi oo 200 C. Sem toga, na naoj planeti ne bi bilo vode, pa prema tome ni ivota. Atmosfera titi organizme i od ubitanog dejstva ultravioletnih Sunevih zrakova, koje pri prolazu kroz atmosferu apsorbuju ozon. Atmosfera nas titi i od velikog broja meteorita koji se iz meuplanetnog prostora neprekidno kredu ka Zemlji. Da nije atmosfere, u kojoj najvedi broj meteora sagori, svi meteori bi padali na Zemlju gdje bi u zavsnosti od veliine i brzine imali dejstvo revolverskih, puanih i topovskih zrna, pa ak i avionskih bombi. Bitna odlika atmosfere je njena slojevitost i velika pokretljivost zranih estica u njoj. Donju granicu atmosfere ini povrina kopna i vodenih bazena na Zemlji. Meutim, njenu gornju granicu je voma teko odrediti, jer je zrak sve rjei, ukoliko je visina veda pa je prelaz iz atmosfere u meuplanetarni prostor postepen. Danas se uglavnom smatra da gornja granica atmosfere lei na visini od 4 do 5 hiljada kilometara. Na osnovu najnovijih podataka smatra se da najrei sloj atmosfere tzv. Zemljina korona dopire i do 20000 km. Zrak je najgudi pri Zemljinoj povrini gdje 1m3 zraka ima teinu od oko 1290 grama. Zbog sve vede razrjeenosti, teina vazduha se brzo smjenjuje u srazmjeri sa visinom. Na visini od 20 km teina 1m3 zraka iznosi 90, a na visini od 40 km samo 4 grama. U atmosferi se izdvajaju etri sloja: troposfera, stratosfera, jonosfera i egzosfera. Troposfera je najnii i najbolje proueni sloj atmosfere. Njena debljina u umjerenim irinama iznosi 10 do 12 km, u oblasti polova 8 do 9 km, a u ekvatorijalnom pojasu 15 do 18 km. U njoj se nalazi od ukupne mase zraka i skoro sva koliina vodene pare. Temperatura zraka u troposferi opada ukoliko visina raste i to prosjeno 0,6 C na svakih 100 m, odnosno 6,0C na 1000 m. Zato se na gornjoj granici troposfere temperature kredu od -50 do -60 C. U troposferi se obavlja kruenje vode u prirodi. Stratosfera je drugi sloj atmosfere, koji se prostire iznad troposfere do visine od oko 80 km. Izmeu troposfere i stratosfere lei tanak sloj atmosfere - tropopauza, ija debljina iznosi 1 do 2 km. Zrak u stratosferi je veoma razrjeen, suh, pa je nebo potpuno bez oblaka i ima tamnoljubiastu boju. Samo ponekad, na visini 25 - 30 km nalaze se tzv. Sedefasti, a na visini oko 80 km srebrenasti oblaci. U sloju od 30 do 60 km u kome se nalazi velika koliina ozona (O3) i koji se naziva ozonosfera, temperature dostiu i preko + 80 C.Iznad ozonosfere, na visini od 60 do 80 km, temperature opet opadaju i sputaju se na 70 do 80 stepeni ispod nule. S obzirom na temperaturu zraka, u stratosferi se izdvajaju tri sloja: prvi


do 30 km u kome se temperature ne mjenjaju drugi od 30 do 60 km s visokim temperaturama ozonosfera; i tredi, 60 do 80 km sa niskim temperaturama. U troposferi i stratosferi, tj. U sloju atmosfere do 80 km visine nalazi se vie od 99,5% ukupne mase zraka. Ionosfera zahvata sloj atmosfere do 80 i 1000 km visine. U njoj je zrak jo razrjeeniji nego u stratosferi, a boja neba je potpuno crna. Jonosfera je sloj vazduha koji sadri mnogo jona (naelektrisanih estica azota i kiseonika). Uzrok jonizacije gornjih slojeva atmosfere su kosmiki zraci pod ijim se dejstvom molekuli gasova raspadaju na naelektrisane estice - jone. Vlanost jonosfere je u tome to se od nje, kao od ogledala, odbijaju drugi i srednji radiotalasi i to onemoguduje prenos radioveza na velika rastojanja. U jonosferi se obrazuje polarna svjetlost. Ona nastaje sudaranjem elektrona, koji dolaze sa Sunca, i razrjeenih estica zraka. Temperature zraka u jonosferi rastu sa visinom, dostiu 600 - 700 C, pa i 1000C iznad nule. Zbog visokih temperatura Jonosferu nazivaju i termosferom. Egzosfera lei na visini iznad 1000 km. U njoj je zrak veoma razrjeen. Naziva se jo i sferom rasipanja jer se rjetke estice zraka koje se kredu velikim brzinama ne sudaraju se meu sobom i mogu da odu u meuplanetarni prostor.

Slika 1. Vertikalni presjek kroz atmosferu

Zagrijavanje tla, zraka i vode Ukoliko je upadni ugao manji to isti snop Sunevih zrakova zagrijava vedu povrinu, pa je zagrijavanje slabije. Iz slike 3 vidi se da je povrina AC, na koju snop sunevih zrakova pada pod uglom h veda od povrine AB na koju isti snop zrakova pada pod uglom od 90.


Veliina upadnog ugla zavisi do vie fakrora: geografske irine, visine Sunca iznad horizonta (koja se mjenja kako u toku dana tako i u toku godine), nagiba i ekspozicije padina. Na padinama okrenutim Suncu, odnosno jugu na sjevernoj polulopti, tzv. Prisojnim stranama, upadni ugao Sunevih zrakova je vedi pa je i zagrijavanje jae. Na padinama okrenutim sjeveru, tzv.osojnim stranama Sunevi zraci padaju kosije i slabije ih zagrijavaju. Koliina toplote koja je potrebna da se gram nekog tjela zagrije za jedan stepen (1C) naziva se specifina toplota. Za zagrijavanje 1 cm3 vode potrebno je 1 gram kalorija, suhog pjeska 0,32, a vazduha 0,17 itd. Danju i ljeti povrinski sloj zemljita je zagrijaniji od povrinskih slojeva vode dok je nodu i zimi obrnuto. To znai da je kolebanje temperature u toku dana i godine na povrini kopna znatno vede nego u povrinskim slojevima vode.

Slika 2. Upadni ugao Sunevih zraka na podlogu

Slika 3: Godinje kolebanje temperature u kontinentalnom (puna linija) i matimnom klimatu (isprekidana linija) 2.2.4. Prom


2.2.4. Prom Zrak je dijaterman, to znai da proputa Suneve zrake a da se pri tome uopte ne zagrijava. Zrak se zagrijava od podloge. Zato je zrak pri Zemljinoj povrini najtopliji a sa porastom visine temperature mu postepeno opadaju. Opadanje temperature zraka za svakih 100 m visine naziva se termiki gradijent. Njegova prosjena vrjednost iznosi 0,6C. Vrjednost termikog gradijenta zavisi od geografske irine, godinjeg doba, poloaja mjesta, vlanosti zraka itd. Termiki gradijent je manji zimi (0,1 - 0,2C) nego ljeti.

Slika 4: Godinji tok temperature zraka u razliitim geografskim irinama

Zrani pritisak Pod zranim pritikom podrazumjeva se teina zranog stuba presjeka 1 cm 2 od gornje granice atmosfere do Zemljine povrine. Zrak ima svoju teinu kao i svaka materija, 1m3 zraka teak je oko 1290 grama. Pritisak vazduha od 1,033 kg/cm2 naziva se normalnim zranim pritiskom. Njemu odgovara teina ivinog stuba istog presjeka visine od 76 cm ili 760 mm. U posljednje vrijeme zrani pritisak se sve rjee izdraava u milimetrima ved u milibarima (mb) hiljaditim djelovima bara. Bar je jedinica za mjerenje pritiska jednaka sili od milion dina na kvadratni centimetar. Bar odgovara pritisku ivinog stuba od 750,08 km veliina zranog pritiska zavisi od temperature, vlanost zraka i nadmorske visine. Ukoliko je zrak topliji, on je rjei, pa mu je pritisak ved. Mjerenje zranog pritiska vri se ivinim barometrom, metalnim barometrom (aneroidom) i barografom. ivin barometar sastoji se od staklene cjevi, dugake oko 90 cm koja je na vrhu zatvorena u metalni sud takoer ispunjen ivom. Promjena zranog pritiska izaziva izdizanje ili sputanje ivinog stuba u sjevi. Zrani pristisak odreuje se pomodu skale sa nonijusom.


Slika 5: Barometar

Metalni barometar ili aneroid sastoji se od hermetiki zatvorenih elastinih metalnih kutija sa tankim zidovima u kojima se nalazi veoma razrjeen zrak. Povedanje zranog pritiska izaziva uvijanje kutija a njegovo smanjenje ispravljanje. Barograf je instrument koji automatski registruje promjenu zranog pritiska. Izraen je na principu baromatra aneroida. Sastoji se od vedeg broja malih metalnih barometarskih kutija spojenih meu sobom. Promjena zragnog pritiska dovodi do deformacija zidova tih kutija.

2.3.2. Vjetrovi Zane mase u torposferi neprekidno se kredu u horizontalnom i vertikalnom smislu. Vertikalna strujanja zraka mogu da budu ascendentna (uzlazna) i descedentna (silazna). Horizontalno kretanje zraka naziva se vjetar. Uzrok horizontalnog strujanja zraka je nejednak raspored zranog pritiska. Razlika u zranom pritisku na rastojanju jednog meridijanskog stepena, tj. 111 km naziva se barometarski gradijent. Pri gradijentu od 1 mm Hg brzina vjetra iznosi 8,5 m/sek.


Slika 6: Vildov vjetrokaz

Vjetrovi su veoma razliiti po nainu postanka, osobinama, znaaju itd. Sve vjetrove moemo podjeliti u tri grupe: - stalne - periodine - lokalne Stalni vjetrovi neprekidno duvaju preko Zemljine povrine, pa se nazivaju i planetarnim vjetrovima. U stalne vjetrove spadaju: pasati, antipasati, zapadni i polarni vjetrovi. U ekvatorijalnom pojasu pritisak je uvjek nizak, a u sutropskom visok. Zato iz sutropskih irina prema ekvatoru puu relativno slabi ali i postojani vjetrovi koji se zovu pasati. U ekvatorijalnim oblastima horizontalnih struja - vjetrova gotovo uopte nema. Zato se ovaj pojas naziva pojas tiina, maina ili kalmi. Na visinama iznad 4 km zrak se krede prema sjeveru i jugu u vidu stalnih vjetrova - antipasata. Oni zbog rotacije postepeno skredu prema istoku da bi oko 30 sjeverne i june geografske irine dobili potpuno pravac zapad - istok. Vazdune mase koje zbog rotacije Zemlje skredu prema istoku odnosno dolaze sa zapada nazivaju se zapadni vjetrovi. Oni su naroito postojni na junoj polulopti. U polarnim oblastima gdje su temperature niske, zrani pritisak je uvjek visok. Zato zrak iz njih struji prema zapadu, odnosno dolaze sa istoka, pa se rjee nazivaju i istonim vjetrovima.


Periodini vjetrovi duvaju u pojedinim oblastima i predjelima na Zemlji u pravilnim razmacima vremena i to izvjesno vrijeme iz jednog a zatim iz suprotnog pravca. S obzirom na duinu trajanja jednoga perioda duvanja oni se dijele na vjetrove sa poludnevnim i polugodinjim periodom. U periodine vjetrove s poludnevnim periodom spadaju danik i nodnik i dolinski i gorski vjetar. Danik i nodnik duvaju izmeu kopna i mora i nastaju usljed njihovog nejednakog zagrijavanja i hlaenja u toku dana. Dolinski i gorski vjetar duvaju u planinskim predjelima. Danju se zrak u dolinama vie zagrije i kao laki struji uz planinske strane. To je dolinski vjetar. Hladniji i tei zrak s planinskih strana sputa se nodu u doline i obrazuje gorski vjetar. Ovi vjetrovi najizrazitiji su u toku ljeta pri tihom i vedrom vremenu. Monsuni su najvaniji periodini vjetrovi. Oni duvaju pola godine s kopna na more a pola godine s mora na kopno. Znai, oni su vjetrovi sa polugodinjim periodom. Postoji ljetni (koji donosi obilne kie) i zimski (koji moe da donese kiu jedino ako prelazi preko mora) monusn. Lokalni vjetrovi su karakteristini za pojedine oblasti na Zemlji. U njih spadaju: fen, bura, koava, jugo (iroko), vardarac, mistral, tornado itd. Fen je jak i slapovit vjetar koji se sputa niz sjeverne padine Alpa. On je topao i suh vjetar, pa izaziva topljenje snjega pa ga zbog toga nazivaju i snjegoder. Najedi je u proljetnim i jesenjim mjesecima. Bura je hladan, jak i slapovit vjetar. Brzina joj se obino krede oko 40 km/h, mada ponakad dostie brzinu i do 120 km/h. Obino uslovljava vedro i hladno vrjeme, mada u dodiru sa toplijim i vlanim masama iznad mora moe izazvati kiu pa i snjeg. Najaa je u podnoiju Velebita i Biokova.

iroko je juni vjetar pa ga esto nazivaju i jugo. Nastaje kada je nad sjevrnom Afrikom visok a iznad Evrope nizak zrani pritisak. Poto prolazi iz Sahare iroko je suh i vreo vjetar. Obino duva u zimskoj polovini godine. Koava je slapovit, esto puta jak pa i olujan vjetar, koji donosi vedro i suho vrijeme. Prosjena brzina koave iznosi 20 do 40 km/h, a u pojedinim udarima dostie i do 27 m/sek. to iznosi oko 100 km/h. Pue u zimskoj polovini godine, najede krajem jeseni i poetkom proljeda. Vardarac je suh, slapovit i dosta hladan vjetar. Brzina mu ne prelazi 15 m/sek. najizrazitiji je u dolini Vardara. Maestral je jak sjeverni ili sjeverozapadni vjetar. On je hladan, suh i slapovit vjetar koji uslovljava


vedro vrjeme. Slian je buri i varadcu. Tornado je ameriki naziv za gigantski zrani vrtlog prenika od nekoliko desetina do nekoliko stotina metara, koji se krede prosjenom brzinom od oko 50 km/h. Tornado je prava nesreda. Ne samo da priinjava veliku materijalnu tetu ved odnosi i ljudske ivote. U ciklonima je najnii pritisak i periferije cikolona izazivaju jaka vrtloasta strujanja tj. vjetrove ogromne ruilake snage - orkane. Obrazuju se iznad okeana u blizini ekvatora gdje su temperature vode vie od 26C. Oni predstavljaju ogromne vihore prenika 80 do 300 pa i vie kilometara. Ove ciklonske vjetrove ogromne ruilake snage u SAD-u nazivaju uraganima, u Japanu i Kini tajfunima, u Australiji vili- vili, na Filipinskim ostrvima bagujos. Svi ovi nazivi znae jak vjetar.

VODA U ATMOSFERI Vlanost zraka Najvaniji, ali ne i jedini, pokazatelji vlanosti zraka su apsolutna i relativna vlanost. Apsolutna vlanost predstavlja koliinu vodene pare izraene u gramima u 1m3 zraka. Relativna vlanost je stepen zasidenosti zraka vodenom parom. Izraava se u procentima u vidu odnosa izmeu stvarne koliine vodene pare koju zrak sadri u sebi datog momenta i maksimalne koliine koju bi na dotinoj temperaturi mogao da primi da bi bio zasiden. Ako je relativna vlanost 100 % znai da je zrak zasiden vodenom parom, a ako je 0 % zrak je potpunosuh. Relativna vlanost stoji u obrnutom odnosu sa temperaturom zraka. Sa sniavanjem temperature relativna vlanost raste i obrnuto. Utvreno je da do kondenzacije ne moe da doe samo usljed hlaenja zraka ved je neophodno prisustvo sitnih higroskopnih estica koje se zovu kondenzaciona jezgra. Za mjerenje vlanosti zraka upotrebljava se: psihometar, higrometar i higrograf. Psihometar se sastoji od 2 istovjetna verikalno postavljena temometra: suhog i vlanog. Vlani termometar gubi toplotu usljed isparavanja vode. Ukoliko je zrak suhlji, isparavanje je vede i vlani termomear pokazuje niu temperaturu, u odnosu na suhi termometar. Pri temperaturi nioj od 0C psihometar se ne moe korstiti, jer se voda u sudu zamrzne i ne kvasi vlani termometar


Oblaci Oblaci nastaju kondenzacijom i sublimiacijom vodene pare u slobodnoj atmosferi. Oni se satsoje iz sitnih kapljica vode i estica. Oblaci se meu sobom mnogo razlikuju po izgledu, visini, sastavu itd. Prvu klasifikaciju oblaka predloio je 1803. Engelz L. Govard. On je sve oblake svrstao u 4 kategorije: perjeste, gomilaste, slojevite, kine. Krajem XIX vijeka usvojena je meunarodna klasifikacija oblaka sa 10 osnovnih tipova: 1. Perjasti - Cirrus 2. Perjasto - gomilasti - Cirrocumulus 3. Perjasto - slojeviti - Cirrostratus 4. Visoko - gomilasti - Altocumulus 5. Visoko - slojeviti Altostratus 6. Slojevito - kini - Nimbostratus 7. Slojevito - gomilasti - Stratocumulus 8. Slojeviti - Stratus 9.Gomilasti - Cumulus 10. Gomilasto - Kini - Cumulonimbus

Slika 9: Tipovi oblaka


Perjasti, perjasto - gomilasti i perjasto - slojeviti su navii oblaci u stratosferi. Bijele su boje i satsoje se od ledenih kristala. Altocumulus je oblak sastavljen od bjelosivih gomilica koje su u vidu blagih talasa poreane u nizove. Izgraen je od veoma sitnih kapljica vode koje i pri negativnim temperaturama ne prelaze u kristale leda, ved ostaju u tenom stanju. Altostratusi su tipini mjeoviti oblaci koji se sastoje od ledenih kristala i kapljica vode. Iz njih se izluuju slabe padavine. Nimbostratus je debeo oblak tamnosive boje, kroz koji se Sunce ne vidi. Stratocumulusi su oblaci sastavljeni od krupnih bijelih ili sivih gomila meu sobom tako povezanih da pokrivaju vedi dio nebeskog svoda. Stratusi su slojeviti oblaci najblii Zemljinoj povrini. Iz njih se na Zemlju obino izluuje tiha sipeda kia ili sitan i slab snjeg.

Slika 10: Stratusi

Kumulusi su bijeli, gomilasti i debeli oblaci sa gotovo horizontalnom osnovom i vrhovima u obliku, kupola, velikih lopti itd. Satoje se iskljuivo od vodenih kapljica.


Slika 11: Kumulusi ljepog i runog vremena;

Kumulonimbusi su tamne boji i veoma smanjuju jainu Suneve svjetlosti. Iz njih se izluuju jake pljuskovite kie i grad. S njima su esto u vezi i oluje, pa ih nazivaju i olujnim oblacima. Prema visini na kojoj se nalaze, oblaci se djele na visoke, srednje i niske oblake i oblake vertikalnog razvitka. Visoki oblaci lee na visini od 6 do 14 km. U njih spadaju cirusi, cirokumulusi i cirostratusi. Srednji su na visini od 2 do 6 km. To su altokumulusi i altosttratusi. Niski oblaci su na visinama manjim od 2 km. To su nimbostratusi, stratusi i stratokumulosi. U oblake vertikalnog razvitka spadaju kumulosi i kumulonimbusi.

2.4.3. Padavine Padavine se nazivaju svi oblici vodene pare koji se na Zemljinoj povrini javljaju u tenom ili vrstom stanju. Dijele se u dvije grupe: niske i visoke padavine. U niske spadaju: rosa, slana, inje i poledica. Rosa nastaje pri tihim vedrim nodima u ljetnoj polovini godine kada je hlaenje Zemljine povrine i predmeta na njoj brzo i veliko. Hvata se u vidu sitnih kapljica na travi, lidu niskih biljaka itd. Slana se javlja u vidu ledenih kristala veoma razliitog oblika koji se hvataju na travi i zemljitu. Nastaje pri vedrim i tihim nodima u zimskoj polovini godine kada se temperatura zemljita spusti ispod 0C. Inje ine bijeli rastresiti kristali leda slini snjegu koji se hvataju na granama drveda, lidu etinara itd. Poledica nastaje kada sitne prehlaene kapi kie padaju na Zemljinu povrinu ija je temperatura ispod nule.


U visoke padavine spadaju kia, snijeg, krupa i grad. Kia je najedi i najvaniji oblik visokih padavina. ine je vodene kapljice prenika 0,5 do 0,8 mm. Kia se izluuje samo iz oblaka debljih od 700 metara. Sitna i tiha sipeda kia koja pada iz stratusa naziva se izmaglica. Povedanje vodenih kapljica u oblacima nastaje njihovim meusobnim spajanjem tzv. koagulacijom. Snijeg pada najede pri temperaturama od 2 do +2C. Snijeg pomjean sa kiom naziva se susnjeica. Krupa ima izgled bijelih okruglih zrna prenika i do 5 mm. Pada obino pri temperaturama koje se kredu oko nula stepeni. Grad pada u vidu sitnijih ili krupnijih kristala leda prenika 5 di 50 pa i vie milimetara. Zrna grada su razliite veliine, obino veliine ljenika, rjetko golubijeg a veoma rijetko kokoijeg jajeta.

Koliina padavina mjeri se kiomjerom, pluviografom i totalizatorom, a izraava se u milimetrima. Kiomjer je limeni cilindrian sud iji otvor na vrhu ima presjek od 160 mm a povrinu od 200 cm2. Privrden je za drveni stub na visini od 1,25 do 1,50 m. Mjerenje visine padavina vri se obino u 7 asova.


VRIJEME I KLIMA Pojam vremena Vrijeme predstavlja stvarno stanje atmosfere iznad nekog mjesta u momentu mjerenja i osmatranja meteorolokih elemenata i pojava (Sunevog zraenja, temeperature, zranog pritiska itd). Podlono je estim i raznim promjenama. Zavsi od osobina pojedinih zranih masa. Vrijeme ima veliki znaaj za privrednu djelatnost ljudi, naroito poljoprivredu i zrani saobradaj. Predvianje vremena naziva se prognoza. Prognoza vremena omogudena je gustom mreom meteorolokih stanica na kojima se svakodnevno u 1,7,13 i 19 sati vre osmatranja meteorolokih elemaenata za potrebe Meunarodne sinoptike slube.

Klima i klasifikacija klimata na Zemlji Klima ili podneblje je mnogogodinji reim vremena iznad nekog mjesta ili djela Zemljine povrine. Termin klima potie od grke rjei klima to znai nagib (misli se na upadni ugao Sunevih zrakova). Visina Sunca i duina trajanja Sunevog sjaja imaju najvedi uticaj na klimu. Klima zavisi od rasporeda kopna i mora, reljef, nadmorske visine, biljnog prekrivaa itd. Klima koja bi zavisila samo od koliine Sunevog zraenja naziva solarna ili matematika klima. Na zemlji vlada fizika ili realna klima koja je rezultat uzajamnog dejstva svih klimatskih inilaca: astronomskih, geografskih i meteorolokih. V.Kepen je izdvojio pet glavnih klimatskih tipova koje je oznaio velikim slovima latinske azbuke: A - tropski vlani klimat oko ekvatora u kome je temperatura najhladnijeg mjeseca iznad 18C. U odnosu na koliinu klimatskih padavina izdvajaju se 3 klimatska tipa: praumska, monsunska i savanska klima. B - suhi klimat sa malom koliinom padavina i takoer sa dvije varijante: klimatom stepa i klimatom pustinja (manje od 200 mm padavina) (200 - 250 mm) C - umjereno topli klimat u kome je temperatura najhladnijeg mjeseca via od 3C nia od 18C. U njemu se izdvajaju 3 klimatske varijante: umjereno - topli klimat sa suhom zimom (monsunski) umjereno - topli klimat sa suhim ljetom (sredozemni) i umjereno -topli vlani klimat. D - umjereno - hladni ili borealni klimat sa dva izrazita godinja doba: hladnom zimom i toplim ljetom. Temperatura najhladnijeg mjeseca je ispod 3C a najtoplijeg iznad 10C. U njemu se izdvajaju 2 varijante: umjereno - hladni sa suhom zimom (kontinentalni klimat) i umjereno hladni i vlani klimat.


E - hladni klimat. U njemu su takoer izdvojene 2 klimatske varijante klimat sa temperaturom najtoplijeg mjeseca od 0 do 10C i klimat vjeite hladnode sa temperaturom najtoplijeg mjeseca ispod 0C.

Slika 15: Raspored klimatskih rareda po kopnu;

Francuski geograf Emanuel de Marton izdvaja na Zemlji 9 klimatskih tipova i to: 1. 2. 3. 4. 5. 6. 7. 8. arki bez suvog doba (ekvatorijalni); arki sa suvim dobom (tropski) ; Monsunski ; Pustinjski sa toplom zimom; Pustinjski sa hladnom zimom; Umjereni sa toplom zimom (sredozemni); Umjereni sa toplim ljetom; Hladni sa hladnim ljetom (polarni);


L.S.Berg izdvaja dvije grupe klimata: klimat nizija i planinski klimat. U klimatu nizije izdvaja klimat okeana i klimat kopna, a u planinskom klimatu: klimat visoravni i klimat planinarskih vjenaca i dovojenih planina. Meu klimatima nizija Berg izdvaja 11 tipova: 1. Klimat tundra; 2. Klimat tajge; 3. Klimat listopadnih uma umjerenog pojasa; 4. Klimat monsunskih uma umjerenog pojasa; 5. Klimat stepa; 6. Klimat pustinja sa hladnom zimom; 7. Sredozemni klimat; 8. Klimat sutropskih uma; 9. Klimat pustinja sa toplom zimom; 10. Klimat savana; 11. Klimat vlanih tropskih uma;

HIDROGRAFIJA I HIDROGRAFSKI OMOTA

Hidrografija je nauka o prirodnim obiljejima vod i rubnog kopna uz njih. U opdem smislu hidrografija se odnosi na mjerenje i opis bilo kojih voda. Tako shvadana hidrografija se dijeli na okeanografiju i limnologiju. U strunom smislu se termin primjenjuje samo na mjerenje i opise voda sigurnih za plovidbu. Struni naziv je sada uobiajeniji u primjeni, jer su dijelovi hidrografije postali glavna podruja znanosti. U irem mjerilu hidrologijom se obino bave nacionalne i internacionalne organizacije koje podupiru sakupljanje podataka kroz precizna istraivanja i izraivanje karata i opisnih materijala za navigacijske svrhe. Znanost o okeanografiji je djelomice izdanak klasine hidrografije. U mnogim pogledima podaci se mogu zamjenjivati, meutim brodski hidrografski podaci de biti posebno usmjereni na plovidbu brodova i njenu sigurnost. Hidrografska mjerenja ukljuuju informacije fizike okeanografije, tj. plimu i oseku, morske struje i valove. Oni ukljuuju i mjerenje dna, ali s posebnom vanodu na morska geoloka obiljeja kao to su stijene, plidine, grebeni itd. koji predstavljaju rizik za plovidbu te sprjeavaju prolazak brodova. Za razliku od okeanografije, hidrografija ukljuuje obiljeja obale, prirodna i


ljudska, koja pomau u plovidbi. Hidrografsko istraivanje stoga ukljuuje pouzdane poloaje i prikaze brda, planina, svjetala i tornjeva koji pomau u odreivanju poloaja broda jednako kao i izgled mora te morskog dna. Hidrografija dijelom zbog sigurnosnih razloga tei tradicionalnom gleditu te ima konvencije koje nisu u potpunosti "naune". Hidrografske karte primjerice pokazuju najmanje dubine i zanemaruju pravu topografiju podmorja koja se ucrtava na batimetrijskim kartama. Stoga su hidrografske karte najbolje mornarsko orue za izbjegavanje nesreda, a batimetrijske najbolji prikazi podmorja pa kao i topografske karte slue za naune i ostale svrhe. Hidrografsko istraivanje se razlikuje od batimetrijskog u nekim vanim pogledima, dijelom zbog sklonosti najmanjim dubinama, koje su primjerene sigurnosnim zahtjevima prvog i geomorfologiji opisnih zahtjeva posljednjeg. Samo jo jedan vaan primjer pokazuje kako se zvuni odjeci sakupljaju pod postavkama nagnutih prema najmanjim dubinama dok se u batimetrijskim istraivanjima oni namjetavaju za najbolji opis topografskih obiljeja podmorja koja mogu ukljuivati brzinu zvuka i korekcije strmina koji su pouzdanije ali uklanjaju sigurnost. Hidrografija rijenih tokova sadrava informacije o dnu toka, strujama, kvaliteti vode i okolnog kopna. Interijerna hidrografija ili hidrografija slijevova poklanja posebnu panju rijekama i slatkovodnim vodama.

Vanost vode za odravanje ivota, za njegovo bujanje i puninu izuzetno je velika. to vie, ivot kakav poznajemo na Zemlji bez vode je nemogud. Znanstvenici su miljenja da je ivot nastao u vodi. Naravno ovo je samo hipoteza i teko ju je dokazati, ali i obezvrijediti. Meutim, ivot kao pojava i stvarnost usko je povezana s vodom. Stoga je ovjek od svojih poetka imao poseban odnos prema vodi. Tako su antiki filozofi imenovali vodu jednim od etiri prapoela. U raznim kulturama, civilizacijama, religijama voda je tijekom povijesti imala i religiozno-obredno znaenje. Ima ga i danas.

Vodena masa prekriva ak 71% povrine naega planeta. Meutim i uz tu injenicu danas se sve vie osjeda nedostatak kvalitetne, pitke vode. Posebno to dolazi do izraaja u nekim dijelovima Zemlje. A u idudim desetljedima i stoljedima to de moda biti i arite sukoba izmeu pojedinih drava. Razlog tome treba traiti u injenici da je samo mali dio vodene mase na Zemlji prikladan za pide, te u neprestanom oneidavanju tih voda od strane ovjeka. Stoga je nuno vodu tititi i uvati. ak i zakonskim odredbama. Meutim, nije samo pitka voda u opasnosti. Oceani i mora takoer su ugroeni od raznih oneidivaa. Svuda gdje dopire naa, dananja civilizacija dolazi do oneidenja. ak i duboka podmorja nisu poteena te poasti


nae civilizacije. Stoga nije ni udno da su se i vlade svih drava osjetile ponukanim progovoriti u zatitu okolia, a posebno voda.

RASPROSTRANJENOST VODE NA ZEMLJI I NJENA SVOJSTVA

Koliko je danas poznato, u naem sunanom sistemu jedino na Zemlji postoji voda u tekudem stanju. I to u izobilju. Naravno da ova pojava izaziva nekoliko pitanja na koje nauka danas ne moe dati zadovoljavajudi odgovor. Tako se postavlja pitanje o porijeklu vode na naoj Zemlji. Takoer se postavlja pitanje o razlozima postojanja vode samo na naem planetu. Nije cilj ovoga lanka traiti odgovore na ova pitanja nego ukazati na rasprostranjenost vode kao i na njenu vanost. Vode na Zemlji dijelimo na morske i kopnene. U morske spadaju oceani i mora, a u kopnene rijeke, jezera, podzemne vode, te vode u obliku leda i snijega. Sam raspored i razdioba vodene mase na naoj Zemlji vrlo je zanimljiv. Povrina naega planeta velikim dijelom pokrivena je vodenom masom. Tako vodene mase ine 70,8% ukupne povine nae zemlje, a kopneni dio iznosi samo 29,7%, odnosno 1,32 milijarde km3 . Slatka voda tvori vrlo maleni dio vodene mase na neem planetu i to u ovim oblicima: ledenjaci i snijeg na polovima ini 2,14% ili 29,1 milijarde km3 ukupne koliine vode, voda u atmosferi ini 0,001%, odnosno 0,0136 milijardi km 3 , povrinska voda tvori 0,017%, odnosno 0,23 milijarde km3 , i na kraju voda temeljnica 0,625% odnosno 8,2 milijarde km3 . Zanimljive su jo i neke injenice u vezi s vodenom masom. Tako srednja dubina oceana je oko 3700 m, dok srednja visina kopna iznosi samo 870 m. Volumen mora vedi je za oko 10 puta od ukupnog volumena kopna koje se nalazi iznad povrine mora. I ovi odnosi pokazuju kolika je vodena masa na neem planetu. Postoje i brojne razlike izmeu morske i kopnene vode. Najznaajnija razlika je u kemijskom sastavu. Tako kopnene vode sadravaju uglavnom karbonate i sulfate dok u morskim vodama dominiraju kloridi. Naravno da to utjee i na ivi svijet kako jednog tako i drugog ivotnog prostora. Kopnene vode po svom postanku spadaju u takozvane mlade vode i nastale su nakon ledenog doba. Morske vode su takozvane stare vode, nastale su mnogo prije i to je poetaknastajanja vode na naoj Zemlji. Morske vodene mase su povezane premda je njihova povrina iznimno velika.


Tablica prikazuje ukupnu koliinu vode na zemlji (u raznim podrujima), izraena u postocima na ukupni iznos, a dubina ili debljina sloja izraena je u metrima

rezervoari vode Oceani i mora Polarne kape i ledenjaci Voda temeljnica Rijeke i jezera Atmosfera

postotak od ukupne koliine 97,96% 1,64% 0,36% 0,04% 0,001%

dubina (debljina) sloja 2685 metara 45 metara 10 metara 1 metar 0,03 metra

KOPNENE VODE

Ved je naglaeno da kopnene vode moemo razlikovati bilo po agregatnom stanju (tekude, kruto, plinovito) ili po mjestu gdje se nalazi (podzemne i povrinske vode) ili pak na tekudice, odnosno stajadice. Vanost kopnenih voda za odravanje ivota na zemlji, a posebno ovjeka je izuzetno velika. Kako smo ved vidjeli koliina voda prema morskim je neznatna, ipak te vode obiluju razliitim stanitima tako da pridonose velikoj raznolikosti ivog svijeta u njima. To je i uzrokom da se slatkovodne ivotinje u mnogoemu razlikuju od onih koje obitavaju morska prostranstva. Tako se slatkovodne ivotinje razvijaju uglavnom unutar jajne opne, gdje se nalazi velika koliina hranjive tvari. Ovoj oko jajeta titi ih od prodiranja vode. Nepovoljne uvjete preivljavaju u obliku trajnog stadija. Veli broj vrsta prilagoene su na velike klimatske varijacije. Stajade vode na kopnu moemo podijeliti na : lokve (plitke udubine ispunjene vodom i redovito u sunom razdoblju presue); movare (osobitosti movare su u niskom pH, niskoj koncentraciji soli i obilju dentritusa); bare (ovu vrstu kopnenih voda karekateriziraju plitkost vodene mase, razvijenost vodenog bilja jer sunane zrake probijaju do dna); jezera (kod jezera mogu se u pravilu razlikovati dva sloja vode, gornji koji je osvijetljen eufotiki pa je to i produktivni dio jezera trofogeni; donji ili dublji sloj je neosvjetljen afotiki te je on neproduktivan trofolitiki). Tekudice ili tekude vode takoer spadaju u kopnene vode. Dijele se na : izvore, potoke (to je vrsta tekudica koje imaju do 5 irina korita), rijeke (ovo su tekudice ije korito ima irinu vedu od 5 metara). Tekudice imaju neke karakteristike koje ih razlikujuod drugih kopnenih voda. Tako kod tekudica ne postoji vertikalna stratifikacija temperature, otopljenog kisika i ugljinog dioksida nego postoji longitudinalni gradient. To se naravno odraava na ivi svijet u tekudicama poto su to vani parametri za rasprostranjenost biljaka i ivotinja. Imajudi u vidu


spomenute parametre (temperatura, koliinu kisika i ugljinog dioksida) kod tekudica moe se razlikovati: gornji, srednji i donji tok. Za gornji tok karakteristina je niska temperatura i viskoka koncentracija kisika. Za srednji tok znaajna je manja koliina kisika, vie ugljinog dioksida i vede kolebanje temperature. U donjem toku postoji veliko kolebanje temperature, kisika i ugljinog dioksida. Opdenito se moe redi da u tekudicama, zbog brzine vode, postoje ivotinje koje su razvile posebne prilagodbe za takvo stanite te posjeduju razna pomagala koja im omoguduju stabilnost u odnosu na medij. Treba na ovom mjestu spomenuti i boate vode, koje su karakteristine po velikom kolebanju temeperature i slanosti. Nalaze se u podruju uda rijeka u more. To specifino ivotno podruje nastavaju ribe: iverak (Pleuronectes flesus luscus), cipal (Mugil i Liza), lubin (Dicentrarchus labrax), jegulja (Anguilla).

Fizika i hemijska svojstva vode Molekula vode ima posebna fizikalna i kemijska svojstva koja ne nalazimo kod drugih lajih molekula poput amonijaka, ugljinog dioksida i vodika. Voda je na naem planetu najvedim dijelom prisutna u tekudem stanju, dok su druge tee molekule u plinovitom stanju (npr. kisik, duik, ugljini dioksid). Takoer posebna svojstva molekule vode vidljiva su i u temperaturi kljuanja (373 K). U usporedbi s metanom koji ima slinu molekularnu teinu u tom je bitna razlika. Tako metan toku ledita ima na 89 K a toku vrelita na 112 K. Pae tvari koje imaju osjetno vedu molekularnu teinu od vode imaju niu toku ledita i vedu toku vrelita. Vano je spomenuti i jo jedno svojstvo vode, a koje je u suprotnosti s oekivanim. Naime, vedina tvari kod ledenja postaju gude, odnosno tee. Voda u stanju leda postaje laka i led odlazi na povrinu vode. Ovo svojstvo vode posebno je vano na ivot u vodi. U sluaju da je ledena faza vode tea od tekude faze tada bi ivot u vodi bio ugroen. Ovako u donjim dijelovima vodene mase ivot se odvija dok voda na povrini moe biti pokrivena ledom. Jo jedan izuzetno vaan faktor vode je da je ona vrlo dobro otapalo. Voda je zasigurno najbolje i najuniverzalnije otapalo. Naravno da ovo svojstvo vode ima veliku vanost za ive organizme jer tvari toplive u vodi mogu doprijeti do svakog dijela organizma. Na taj nain organizam odstranjiva i tetne tvari. Bududi da je voda za vedinu tvari dobro otapalo nije zauujude da je 80 elemenata otopleno u morskoj vodi, barem u tragovima, od 92 koliko ih je danas poznato na naem planetu. Moda se jo neki od elemenata prisutnih na Zemlji nalazi otopljeni morskoj vodi a koje do sada naunici nisu registrirali.


Slika 19: Kopnene vode (Plitvice)

KRUENJE MATERIJE U PRIRODI

Proces kruenja vode u prirodi Voda ini samo 0,2 % Zemljine mase, ali je njeno kruenje u prirodi jedan od najvanijih sistema na svijetu. "Kruenje vode" (meu naunicima poznatiji kao hidroloki ciklus) oznaava kontinuirani proces razmjene vode u hidrosferi, izmeu atmosfere, povrinske i podzemne vode, tla i biljnog svijeta. Naime, 22 % solarnog zraenja koje dopire do Zemlje grije vodene povrine okeana, mora, jezera i reka pretvarajudi tenu vodu u vodenu paru. Oslobaanje vodene pare u atmosferu vre i biljke tokom transpiracije. Osloboena vodena para se die vazdunim strujama u vie i hladnije dijelove atmosfere, kondenzuje i obrazuje oblake. Ovako formirane koliine voda se vradaju ponovo na kopno u vidu padavina. Ovakav kruni ciklus vode se ponovno nastavlja. Jedan dio vode na Zemlji blokiran je ved relativno dug vremenski period u ledenim kapama i gleerima. Led gleera pokriva 10-11 % kopna. Kada bi se danas otopili svi gleeri, nivo mora bi porastao za 70 metara, a u toku poslednjeg ledenog doba, nivo mora bio je oko 122 metara nii nego danas, dok su gleeri prekrivali skoro jednu tredinu kopna.


Slika 20. Proces kruenja vode u prirodi

Jedan dio hidrolokog ciklusa koji svakodnevno moemo vidjeti predstavlja i slatka voda koja postoji na Zemlji, u vidu bara, jezera, akumulacija (vjetakih jezera), movara i rijeka. Iako neke definicije evapotranspiracije ukljuuju isparavanje iz povrinskih vodnih tijela, kao to su jezera, pa ak i okeani, evapotranspiracija se moe definisati i kao gubitak vode sa povrine kopna u atmosferu, kao i transpiraciju podzemnih voda biljkama putem njihovih listova. Transpiracija je proces prenosa vlage kroz biljku od korena do malih pora na donjoj strani listova, gde se menja u paru i oslobaa u atmosferu. Transpiracija je, u sutini, isparavanje vode sa listova biljaka. Procenjuje se da se oko 10 % vlage u atmosferi oslobaa iz biljaka putem transpiracije. Kondenzacija, suprotno evaporaciji, predstavlja proces prelaska vodene pare u vazduhu u teno stanje. Kondenzacija je vana za hidroloki ciklus zato to je odgovorna za formiranje oblaka, a samim tim, i padavina. ak i kada nema oblaka na kristalno istom nebu, voda je ipak prisutna u formi vodene pare i kapljica koje su nevidljive golim okom. Oblaci se formiraju u atmosferi zato to se vazduh koji sadri vodenu paru podie, hladi i kondenzuje. Voda postoji u atmosferi u vidu pare, kao to su oblaci i vlanost. Iako atmosfera ne moe biti veliki rezervoar vode, to je izuzetan "super-autoput" za kretanje vode oko planete. Procenjuje


se da je zapremina vode u atmosferi u bilo kom trenutku oko 12 900 km 3 i kada bi se odjednom sruila na Zemlju u vidu kie, prekrila bi povrinu kopna samo do prvih 2,5 centimetara.

Cirkulacija atmosfere na obje Zemljine polulopte sastoji se od tri elije. Na ekvatoru se topli vazduh podie, krede se ka sjeveru i jugu i pada u tropskim oblastima. Hladan vazduh pada iznad polova, azatim dolazi do srednjih geografskih irina. Padavine predstavljaju vodu koja se oslobaa iz oblaka u vidu kie, ledene kie, susnjeice, snijega ili grada i osnovni je vid povratka vode iz atmosfere na Zemlju. Oblaci sadre vodenu paru i kapljice, koje su toliko male da dopiru kao padavine, ali su dovoljno velike da formiraju vidljive oblake. Da bi dolo do pojave padavina, prvo se tanke kapljice vode moraju kondenzovati na esticama praine, soli ili dima. Zatim, kapi se sudaraju i uvedavaju dovoljno da mogu da padnu na Zemlju. Milioni kapljica je potrebno da se stvori samo jedna kap kie.

Svake godine oko 40 000 km3 ispari iz okeana i padne na kopno. Taj godinji tok je vedi od toka rijeke Amazon i teoretski gledano dovoljan je za snadbijevanje pet puta vie ljudi od dananjeg broja stanovnika Zemlje.

LOKALNO KRUENJE VODE Mnogi povezani ciklusi ine opti proces kruenja vode. Kretanje vode u prirodi uslovljeno je mnogim faktorima meu kojima su koliina i tip padavina, reljef, geoloki sastav sredine. Infiltracije vode sa povrine terena vri se u dijelovima koje je sainjeno od poroznih ili propustljivih stjena, ali ne i kroz nepropusne tipove zemljita. Infiltracija predstavlja prodiranje vode sa povrine terena u dubinu. Bilo gdje na svetu, dio vode koji padne u vidu kie, infiltrira se u podzemne slojeve. Koliko de se infiltrirati, zavisi od vedeg broja faktora. Dio infiltrirane vode zadrade se u povrinskom sloju zemlje, gdje moe da se prazni u rijeni tok prodiranjem kroz obalu. Zatim, dio vode moe prodrijeti i dublje, prihranjujudi podzemne akvifere.

Velike koliine vode se akumuliraju u zemljitu. Voda se ovde jo uvijek krede, vjerovatno vrlo sporo, i ona je jo uvek dio hidrolokog ciklusa. Vedi dio vode u zemljitu potie od padavina koje prodiru u dubinu sa povrine terena. Gornji sloj zemljita je nezasidena zona, gdje je voda prisutna u koliinama koje se mijenjaju sa vremenom, ali zemljite ostaje nezasideno. Ispod ovog sloja, nalazi se zasidena zona, gdje su sve pore, pukotine i prostori izmeu estica stijena zasidene vodom.

Pradnjenje podzemnih voda predstavlja izbijanje vode na povrinu zemlje. Ne prihranjuju akvifere samo padavine koje prodiru u zemljite (usljed gravitacije) jedan dio nailazi na


vodonepropusne slojeve i poinje da se krede u horizontalnom smjeru. Dio ove vode de oticati na povrinu terena u rijena korita i u okean. Voda koja se krede ispod povrine terena zavisi od permeabiliteta (koliko je lako ili teko da se voda krede kroz njih) i poroznosti (veliina otvorenih pora u materijalu) podzemne stijene. Ako stijena omogudava da se voda nesmetano probija kroz nju, onda se podzemne vode mogu kretati veoma daleko danima.

Ciklus ugljenika u prirodi Vazduh sadri 0,03 % ugljen-dioksida. Biljke ugljen-dioksid koriste tokom procesa fotosinteze kako bi stvorile organske supstance (koje sadre ugljenik kao osnovni hemijski element) kao to su ugljeni hidrati i belanevine. Ove materije ivotinje (biljojedi) uzimaju jedudi biljke. ivotinje zatim, ba kao i biljke, gljive i neke bakterije stvaraju ugljeni-dioksid respiracijom, tj. disanjem. Sagorevanje raznih vrsta goriva takoe odaje odreenu koliinu ugljen-dioksida. Stoga sagorevanje previe uglja i uljanih supstanci (koje sadre organske komponente) moe naruiti prirodnu ravnoteu kruenja ugljenika u prirodi i koliinu ugljen-dioksida u atmosferi. Od svih karika lanca ovog ciklusa jedino biljke koriste ugljen-dioksid, dok ga sve ostale karike lanca samo stvaraju.

Slika 21. Proces kruenja ugljenika u prirodi Ciklus kiseonika u prirodi Vazduh sadri 21 % kiseonika. Kiseonik koriste biljke i ivotinje u procesu respiracije, a koriste ga i bakterije i gljive za proces razgraivanja otpadnih materija. Za sagorevanje drveta i drugih vrsta goriva takoe je neophodan kiseonik. Biljke isputaju kiseonik u atmosferu kao nusprodukt procesa fotosinteze. Ciklus ugljenika i ciklus kiseonika u prirodi su meusobno vrsto vezani - za proces fotosinteze neophodan je ugljen-dioksid pri emu se stvara kiseonik, a za proces respiracije (disanje) neophodan je kisonik pri emu se stvara ugljen-dioksid.


ZEMLJINA KORA I NJEN SASTAV

Zemljina kora je povrinski dio Zemlje, koja zajedno s gornjim dijelom plata sainjava stjenovitu cjelinu - litosferu. Razlikuju se 2 tipa: kontinentalna i oceanska kora. Stare konsolidirane mase ili kratoni (titovi i platforme) ine dijelove kontinentalne kore. Ona se sastoji preteno od granita, a naziva se i SIAL po glavnim elementima siliciju i aluminiju. Prosjene je debljine 35km, a najvie do 70km. Izrazito je heterogenog sastava, a sadri i ogromnu koliinu tzv. inkompatibilnih elemenata (Cs, Rb, K, Ba, Pb, La, Ce, U, Th, Ta, Nb i P). Inkompatibilni elementi su elementi koji imaju ionske polumjere i/ili ionske naboje takve da ne dozvoljavaju njihovim ionima da se lako izmjenjuju i ukljuuju u glavne kristalizirane faze plata. Zbog toga su, pri diferencijacijskim procesima, za vrijeme taljenja zaostali u magmi.Kontinentalna kora se konvencionalno dijeli u granitni gornji sloj i gabroidni donji sloj, koji su meusobno odijeljeni Conradovim diskontinuitetom. Ta podjela je pogrena jer gabro ne moe egzistirati pri uvjetima temperature i tlaka kakvi vladaju u donjem dijelu kore, nego bi morao prijedi u eklogit,no gustoda eklogita je previsoka za vrijednost dobivenu seizmikim mjerenjima. Ako bi postojalo dovoljno vode, gabroidne stijene bili bi amfiboliti, koji imaju traena seizmika svojstva. Alternativa je da je donja kontinentalna kora sastavljena od gnajsova i granulita razliitog sastava. Oceanska kora izgrauje vrstu podlogu oceana. Seizmikim mjerenjima pokazalo se da ne varira ni horizontalno ni vertikalno u sastavu, nego da se sastoji vedinom od bazalta s malim koliinama serpentinita. Naziva se i SIMA po glavnim elementima siliciju i magneziju. Debljine je svega 10 do 12km.

Granina zona izmeu kore i plata je Mohoroviidev diskontinuitet. Prosjena debljina Zemljine kore iznosi 35 km na kontinentima i oko 7 km ispod oceanskog dna. Priblini sastav joj je:

kisik - 47% silicij - 28% aluminij - 8%


eljezo - 4.5% kalcij - 3.5% natrij - 2.5% kalij 2.5% magnezij 2.2%.

Zemljin plat Zemljin plat je debela ljuska, sastavljena od gustih stijena, koja okruuje vanjsku tekudu jezgru, a nalazi se direktno ispod relativno tanke Zemljine kore. Protee se do 2,900 km dubine i zauzima 70% Zemljinoga volumena.

Struktura

Granica izmeu kore i plata naziva se Mohoroviidev diskontinuitet, skradeno moho. Moho je granica na kojoj se brzina seizmikih valova iznenada mijenja. Dubina na kojoj se nalazi moho varira od 5 km ispod oceana do 80 km u nekim planinskim regijama poput Tibeta. Dio plata koji se nalazi tono ispod kore sastavljen je od relativno hladnih i stoga snanih stijena plata. Ovaj snani sloj izgraen od kore i gornjeg plata naziva se litosfera i takoer varira u dubini, ali u prosijeku se protee do 100 km dubine. Podruje ispod litosfere koje se protee do dubine od 250 km naziva se astenosfera. U tom podruju seizmiki valovi putuju sporije, stoga se jo i naziva zona sporijih brzina (LVZ eng. low velocity zone). Zbog ega dolazi do usporavanja? Po nekim pretpostavkama, stijene u astenosferi su blie toki talita nego one iznad ili ispod, a neki geolozi smatraju da su stijene u astenosferi djelomino rastaljene. Ako je to tono, onda je ta zona vana iz dva razloga: 1. to je zona gdje se stvara magma; 2. stijene u to zoni imaju relativno malu snagu i zato mogu lake plutati, to znai da astenosfera djeluje kao lubrikant za litosferne ploe.

Karakteristike Plat se razlikuje od kore po svojim mehanikim svojstvima i kemijskim sastavom. Ustvari, kora je prvenstveno produkt taljenja plata. Parcijalno taljenje materijala plata uzrokuje pojavu da se inkompatibilni elementi izdvoje iz stijena plata i skupa s rjeim materijalom otplutaju do povrine gdje se hlade i skrutnjavaju. Tipine stijene plata imaju


povienu koncentraciju eljeza i magnezija , a manju koncentraciju silicija i aluminija u odnosu na koru. Stijene plata plide od 400 km vedinom se sastoje od olivina, piroksena, spinela i granata; tipine stijene su peridotiti, duniti, i eklogiti. Izmeu 400 i 670 km dubine olivin nije stabilan pa nastaju minerali iste kompozicije, ali stabilnije strukture pri uvjetima visokog tlaka i temperature. Ispod 670 km svi minerali iz gornjeg plata postaju nestabilni. Prevladavaju minerali strukture perovskita. Te promjene u mineralokoj strukturi plata vrlo lako se mogu uoiti promjenom u brzini seizmikih valova. One mogu utjecati na konvekciju plata, jer rezultiraju promjenama u gustodi i stoga se moe apsorbirati ili otpustiti latentna toplina kao i smanjiti ili povedati dubina polimorfnih faznih prijelaza za podruja razliitih temperatura. Zato je unutarnja jezgra kruta, vanjska tekuda, a plata krut/plastian? Zato to agregatno stanje ovisi o relativnoj toki talita razliitih slojeva (jezgra se sastoji vedinom od eljeza i nikla, a plat i kora od silikata ), ali i o povienju temperature i tlaka s povedanjem dubine. Na povrini su slitine eljeza i nikla te silikati dovoljno hladni da bi se nalazili u krutome stanju. U gornjem platu silikati su vedinom kruti, iako postoje manja podruja s rastaljenom tvari (tzv. magmatske komore), a kako je gornji plat vrud i pod relativnom malim tlakom, stijene tog podruja imaju relativno malu viskoznost. Nasuprot tome, donji plat je pod visokim tlakovima i stoga ima vedu viskoznost nego gornji. Metalna vanjska jezgra je u tekudem stanju usprkos vedem tlaku nego u platu jer su za nikal i eljezo toke talita ispod onih za silikate. Unutarnja jezgra je u krutome stanju zbog ogromnih tlakova u sreditu Zemlje.

Temperatura U platu se temperature kredu od 500C do 900C na granici s korom do vie od 4000C na granici s jezgrom. Unato tome to su tako velike temperature daleko vede od temperatura talita na povrini, plat je gotovo u potpunosti krut. Ogromni litostatski tlak u platu spreava taljenje, zato to temperatura talita raste s porastom pritiska.

Kretanje Zbog temperaturne razlike izmeu Zemljine povrine i vanjske jezgre sposobnosti kristaliziranih stijena da na visokim temperaturama i tlaku podlijeu sporim, viskoznim deformacijama, u platu postoji cirkulirajudi mehanizam konvekcije. Vrudi materijal se izdie, vjerojatno s granice s vanjskom jezgrom, dok hladniji i tei materijal tone. Za vrijeme uzdizanja materijal se hladi i adijabatski i kondukcijom u hladnije dijelove plata koji ga okruuju. Temperatura pada sa smanjenjem tlaka (koje je povezano s manjom dubinom), pa se toplina materijala raspodjeljuje na vedi volumen. Poto temperature talita opadaju sa smanjenjem tlaka, mogude je da se parcijalno taljenje dogaa tono ispod litosfere to uzrokuje vulkanizam i plutonizam.


Konvekcija plata je kaotian proces (u smislu dinamike fluida) i sastavni je dio tektonike ploa. Tektoniku ploa nikako se ne bi smjelo mijeati sa starijim terminom pomicanje kontinenata. Kretanje litosfere i plata na kojemu lei su povezani jer je litosfera koja tone dominantna sila za pokretanje konvekcije u platu. Tektonika ploa je komplicirana veza izmeu sila koje uzrokuju da oceanska kora tone i kretanja unutar plata. Zbog relativno niske viskoznosti u gornjem platu, moglo bi se pretpostaviti da nema potresa ispod dubine od 300 km. Meutim, u zonama subdukcije, geotermalni gradijent moe se smanjiti gdje hladni povrinski materijal tone, to povedava snagu stijena plata i uzrokuje pojavljivanje potresa na dubinama od 400 km do 600 km. Tlak na bazi plata iznosi priblino 136 GPa. Tlak se povedava s povedanjem dubine jer donji materijal mora drati teinu materijala iznad sebe. Cijeli plat se deformira kao tekudina na dugim vremenskim skalama. Pretpostavlja se da viskoznost plata iznosi izmeu 10 19 i 1024 Pas, ovisno o temperaturi, sastavu, stanju pritiska i mnogim drugim faktorima. Unato tome, gornji plat tee vrlo sporo. Pod utjecajem snanih sila moe postati slabiji, to je moda jako vano u formiranju granica izmeu litosfernih ploa.

BIOSFERA

Biosfera (iz strogrkog , bos = ivot i , sfaira = lopta) oznaava prostor ili podruje na nebeskom tijelu u kojem se nalaze ivi organizami. Sastoji se od gornjeg dijela (litosfera), podruja vode (hidrosfera) i sloja zraka (atmosfera). Koliko je do sada poznato, Zemlja je jedino mjesto na kojem postoji ivot. ivotni oblici ine biosferu planeta. Smatra se da je razvoj biosfere na Zemlji zapoeo prije otprilike 3.5 milijardi godina. ivotne zajednice (biomi) nastanjuju gotovo cijelu povrinu Zemlje, od vrlo rijetko nastanjenih arktikih i antarktikih podruja, do gusto naseljenih podruja oko ekvatora. Razvitak ivih organizama na zemlji posljedica je evolucije. Na rasporeivanje organizama najvie utjeu imbenici kao to su zemljopisna irina, nadmorska visina i dostupnosti vode kao osnovne tvari koje omoguduju ivot. Nauka koja se bavi irenjem organizama na povrini zemlje zove se biogeografija.


Zahvaljujudi zemljinoj atmosferi i vodi u tekudem stanju mogude je postojanje biosfere, koja sadri tvari bitne za ivot. Svi ekosistemi Zemlje ine funkcionalnu cjelinu nazvanu biosfera (sfera ivota). Jedinstvo ive i neive prirode ne ograniava se na ekosisteme, ved se protee i na itavu planetu Zemlju. Biosferu sainjavaju dijelovi ostalih Zemljinih sfera koje su naseljene ivim bidima:

atmosfera, sloj plinova koji ini perifernu oblogu nae planete; hidrosfera, vodeni omota Zemlje i litosfera, povrinski, tvrdi pokriva Zemlje

U biosferi se objedinjuju svi stepeni organizacije ivog svijeta tako da biosfera predstavlja vrhunski bioloki sistem. Odlikuje se specifinom strukturom, koja se ogleda u odreenom prostornom rasporedu ekosistema:

horizontalnom i vertikalnom.

Horizontalan raspored ekosistema odreen je, prije svega, klimatskim uvjetima. Idudi od ekvatora ka polovima, moe se uoiti izvjesna pravilnost u rasporedu razliitih ekosistema na obje Zemljine polulopte. Vertikalni raspored ekosistema na kopnu u skladu je sa horizontalnim rasporedom ekosistema od ekvatora ka polovima. Od podnoja do planinskih vrhova temperatura opada i mijenja se klima, pa se u skladu sa tim smjenjuju i ekosistemi. Tako se lidarske i etinarske ume smjenjuju livadama i panjacima, a planinske tundre i zona vjenog leda nalaze se na vrhovima planina.

BIOGEOGRAFIJA Biogeografija je nauka koja prouava rasprostranjenost ivih bida na Zemlji i njihovu zavisnost od geografske sirine.Koreni biogeografije nalazimo jos u antickoj Grckoj i Rimu. Tek je pohod Aleksandra Makedonskog u Persiju i Indiju omogudio da se upozna ivi svet izvan Mediterana. Prva biogeografska uporeivanja izvrio je Teofrast, Aristotelov uenik, za vrema pohoda Aleksandra Makedonskog i doao je do zakljuaka o uticaju klime na vegetaciju, o specifinostima vegetacije mangrove, o razlikama izmau planinske i nizijske vegetacije itd. Ipak , stvaranje jedinstvene biogeografske nauke, koja prouava itavu zemlju, vezano je za velika putovanja velikih putnika kao to su: Kristofer Kolumbo, Marko Polo, Vasko De Gama, Amerigo Vespui, Magelan, arls Darvin i Amundsen i dr.


Nesumnjivo, osniva biogeografije je Aleksandar Humbolt. On je svojim naunim delima postavio temelje novoj nauci i dao podstrek za njen dalji razvoj. Nakon Humbolta pojavljuje se niz botaniara, zoologa, i biogeografa koji su dalje razvijali biogeografiju. arls Darvin je u tom pogledu jedan od najznaajnijih. Razvoju biogeografije na prostoru Balkanskog poluostrva najvie je doprineo biolog Josif Paanid. Danas je biogeografije postala jedna od vrhunskih bioloko-geografskih nauka, obogadena novim sadrajima; ona se sada oslanja na itav niz drugih nauka, koje se takoe oslanjaju na nju. Prema klasinoj emi biogeografgija se deli na sledede kategorije: 1) Horologija- nauka 0o savremenoj rasprostranjenosti ivih bida na Zemlji, pri emu je osnovni objekat istraivanja areal 2) Historijska biogeografija- nauka o prolosti rasprostranjenja odreenih grupama biljaka i ivotinja; 3) Sintezna biogeografija- nauka koja definie geografsko- bioloku strukturu rasprostranjenosti ivih bida na Zemlji 4) Ekoloke biogeografija- nauka koja prouava ekologiju ivih bida i ekoloke uslove stanita. U novo vreme u okviru biogeografije pojavljuje se sve vie biogeografskih disciplina kao to su: fitogeografija, zoogeografija, populaciona biogeografija, ostrvska biogeografija, planinska biogeografija, pelobiogeografija itd. Biogeografske oblasti na Zemlji Na Zemlji se izdvaja pet toplotnih pojaseva:jedan zarki, dva umerena i dva hladna (polarna) pojasa. Kako rasprostranjenost biljnih i zivotinjskih zajednica zavisi prvenstveno od klime u okviru svakog toplotnog pojasa mozemo izdvojiti vise biogeografskih oblasti Biogeografske oblasti zarkog toplotnog pojasa Zarko toplotni pojas se prostire izmedju 30 severne i 35 june geografske sirine.Osnovna


karakteristika ovog pojasa je temperatura visa od 20 C u toku citave godine.S obzirom na godisnju kolicinu padavina i njenu raspodelu u toku godine u zarkom toplotnom pojasu se izdvajaju sledece biogeografske oblasti 1) oblast tropskih suma; 2) oblast vegetacije mangrove; 3) oblast savane; 4) oblast pustinja; Oblast tropskih uma Oblast tropskih suma mozemo podeliti na: a) oblast vlanih (kinih)tropskih uma; b) oblast monsunskih tropskih uma; a) Oblast vlanih ( kinih ) tropskih uma Tropske kine ume predstavljaju najbujniju i u pogledu strukture najsloeniju vegetaciju na Zemlji. Tropske kine ume su rasprostranjene u onim tropskim oblastima u kojima postoje optimalni uslovi temperature i vlanosti u toku cele godine. To su oblasti sa vrlo veliki koliinama padavina, od 2000-4000mm vodenog taloga godinje ( u planinskim oblastima Havaja i do 12 000 mm ). Padavine su manje ili vie tavnomerno rasporeanje tokom godine i bitno je da nema perioda sue. Temperaturni uslovi su tokom cele godine takoe veoma povoljni i kredu se izmeu 25 C i 30C. Tropske kine ume su veno zeleni tip umske vegetacije, sa vrlo visokim drvedem iji su listovi krupni i vedinom sjajni. Kod mnogih vrsta drveda listovi su postavljeni gotovo vertikalno kako sunevi zraci ne bi padali pravo na povrinu lista. Kod tropskih kinih uma se ne obrazuje potpuno kompaktan i zatvoren sprat drveda to omogudava bujan razvoj vegetacije lijana, bunova i zemljastih biljaka.

Tropske kine ume zauzimaju ogromne oblasti severno i juno od ekvatora: u Africi ( sliv reke Kongo, donji tok reke Niger i istoni deo Madagaskara ), u Americi ( sliv Amazona, Gvajana, niz ostrva Malih Antila ), u Aziji ( jugozapadni delovi Indije, Malajsko poluostrvo, Filipinske poluostrva ) i u Australiji ( Nova Gvineja, Tihookeanska ostrva i severnoistoni delovi Australije )


Junoamerike tropske kine ume zauzimaju ogromne oblasti oko reke Amazon i njenih pritoka kao i istone primorske oblasti sve do junih tropa. Ove ume su poznate i pod nazivom selvasi. Selvasi su najbolje razvijeni u zapadnom delu bazena reke Amazon i istiu se po bujnosti i gotovo u potpunosti kompkatnoj vegetaciji U oblasti reke Amazon mogu se razlikovati dva tira salvasa. Prvi tip se nalazi na niim poloajima i povremeno je plavljen ( tip plavljenih selvasa ili igapo ) , dok je drugi tip na uzdignutijem terenu i nije plavljen ( ete ). Na istonim padinama Anda, sa povedanjem nadmorske visine menja se floristiki sastav tako da na visini od 1500m dominiraju palme, a na visini od 2400m dominiraju koka, kininovo drvo i drvolike paprati.

Amazonske kine ume Afrike tropske kine ume su razvijene u slivu reke Kongo u oblastima oko Gvinejskog zaliva i Kamerunskih planina. Afrike tropske kine ume poznate su pod nazivom praume. U Afrikim praumama zastupljeno je gorostasno drvede i do 80m. Sa udovinim daskastim potpornim korenima. Azijske tropske kine ume su najbolje razvijene na Malajskom arhipelagu. Ove ume se odlikuju izuzetnim floristikim bogatstvom, tako je npr. na Javi naeno oko 500 vrsti biljaka dok je u celoj Evropi naeno svega 250 vrsta. Od drveda su najzastupljenije drvolike paprati, a biljke kao to su kauukovac, biber i cimet uzgajaju se kao domada kultura Australijske tropske kine ume zauzimaju manje oblasti u severoistonim pacifikim priobalnim podruijima. Razvijena su takoe i na novoj Gvineji i veoma su sline malezijskim kinim umama. ivotinjski svet tropskih kinih uma je takoe veoma bogat i raznovrsan. Ove ume predstavljaju stanite velikog broja majmuna, zveri, gmizavaca, ptica i insekata. Karakteristine ivotinjske vste kongoanskih kiih uma su impanze i gorile, a azijskih giboni, orangutani, panteri i tigrovi. Amazonskim umama javljaju se sisari sa dugakim repovima koji im omogudavaju lake kretanje kroz umu. Predstavnici dugorepnih sisara su majmun drekavac, oposum, srednji i mali mravojed.


Oblast monsunskih tropskih uma

Tropske monsunske ume su razvijene u tropskim oblastima gde periodino i naizmenino duvaju suvi i vlani vetrovi ( monsuni ) . U vezi s ovom okolnodu postoje dui ili kradi periodi sue i to je pre svega osnovna razlika izmeu tropskih kinh i monsunskih uma. Ovaj tip tropskih uma naroito je karakteristian za jugoistonu Aziju i poznat je pod nazivom dungle. Monsunske ume su zastupljene u Indokini i na istonim ostrvima indonezijskog arhipelaga.


ZAKLJUAK Geografski omota je univerzalna sfera koja obavija Zemlju. To je sloen omota i najsloeniji dio nae planete, koji je formiran pod utjecajem unutranjih i vanjskih sila. U sastav geografskog omotaa ulaze: geokomponente, geoosfere, geosistemi i geokompleksi. Atmosfera je mehanika smjesa razliitih gasova, ije procentualno uede gasova je nepromjenjivo. U prizemnim slojevima atmosfere, do 20 km visine, uede azota iznosi 78,09, a kisika 20,95%, to ini 99,04% ukupne zapremine svih atmosferskih gasova. U vrlo malim koliinama zastupljeni su jo argon 0,92%, vodik i drugi plemeniti gasovi kao to su: helij, neon, kripton i ksenon. Ugljenmonoksida ima oko 0,03%. Na osnovu promjene tempeeature sa visinom izvrena je podjela atmosfere na nekoliko slojeva. Ona se dijeli na: tropodferu, stratosferu, mezosferu, termosferu i egzosferu. Ukupna koliina energije koju sunce izluuje naziva se Suneva radijacija. Postoji direktna i difuzna radijacija. Povrinski sloj Zemlje na koji se dozrauje Suneva radijacija naziva se aktivni sloj zraenja. U niim slojevima atmosfere ist i suh zrak proputa kratkotalasno Sunevo zraenje, a da se pri tome veoma malo zagrijava. Zrak je slab provodnik toplote. Ledenim ili mraznim danima smatraju se oni ija je prosjena dnevna temperatura manja ili jednaka 0C. Topli dani su oni ija je prosjena dnevna temperatura veda ili jednaka 25C, a vreli ili tropski dani imaju prosjenu dnevnu temperaturu vedu ili jednaku 30C. Zrak ima svoju masu, pa prema tome i teinu koja se naziva atmosfera ili zrani pritisak. Instrumenti kojima se mjeri zrani pritisak su: ivin barometar, matalni barometar ili aneroid i barograf. Oblast visokog pritiska u ijem je centru zatvorenih izobara pritisak najrjei naziva se bariki maksimum ili anticiklona. Premjetanje ili strujanje zraka, preteno u horizontalnom pravcu naziva se vjetar. Vjetrovi se djele na: stalne, periodine i lokalne. Koliina vodene pare u atmosferi je promjenjiva, ali na datoj temperaturi odreena zapremina zraka moe sadravati odreenu koliinu vodene pare. To je maksimalna vlanost. Relativna vlanost je precentualni odnos izmeu postojede (apsolutne vlage) i najvede mogude (maksimalne vlage) koju bi taj zrak na toj temperaturi morao imati. Oblaci nastaju kondenzacijom i sublimacijom vodene pare u slobodnoj atmosferi. Prema izgledu oblaci se djele na: gomilaste (kumuluse), slojevite (stratuse) i pramenaste (ciruse). U najpoznatije oblane padavine spadaju: kia, snijeg i grad. Padavine se mjere instrumentima koji s enazivaju kiomjer, pluviograf i totalizator. Prema termikim karakteristikama zrane mase se djele na tople i hladne zrane mase. Prema mjestu nastanka zrane mase se dijele na: arktiki zrak, zrak umjerenih irina, tropski i ekvatorijalni zrak. Jedna zrana masa od druge je odvojena


graninim slojem koji se naziva zranim ili atmosferskim frontom. Toplim frontom naziva se proces nadolaska toplog zraka, pri emu se on naznetno mjea sa hladnim zrakom. Zona u kojoj se nalazi elo hladne zrane mase kojim se ona dodiruje s toplim zrakom naziva se hladnim frontom. Klima je prosjeno stanje vremena nad datim prostorom i u odreenom razdoblju, uzimajudi u obzir i njegovo odstupanje od prosjenih. U tropskoj klimi se izdvajaju: praumski, savanski i monsunski klimati. Pustinjeske klima zahvataju sutropsku zonu u kojoj preovladava visok zrani pritisak. Stepske klime zahvataju geografska prostranstva na rubovima pustinjskih klima. Prosjena koliina padavina iznosi 250 do 600 mm. Stepske klime djele se na tople i hladne stepske klime. Prema koliini padavina u ovoj klimi razlikuje se umjereno topla vlana klima, sredozemna (mediteranska) i sinijska klima. Borealne klime s obzirom na koliinu i strukturu padavina djele se na vlanu i suhu barealnu klimu. Na osnovu temperatura najtoplijeg mjeseca mogu se izdvojiti klima tundre i klima vjeitog leda.

Documents

Amra Ramic