ANALIZASISTEMA ODUZIMANJA IMOVINE PRIBAVLJENE VRŠENJEM KRIVIČNIH DJELA U BOSNI I HERCEGOVINI USAID-OV PROJEKAT PRAVOSUĐA U BOSNI I HERCEGOVINI

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini

Grbavička 4, V Sarajevo, Bosna i Hercegovina

Telefon: +387 33 219 678

www.usaidjp.ba

USAID-OV PROJEKAT PRAVOSUĐA U BIH

JULI 2017.

Analiza sistema oduzimanja imovine pribavljene vršenjem krivičnih djela u BiH dostupna je na www.usaidjp.ba

IZJAVA O OGRANIČENJU ODGOVORNOSTIStavovi koji su izneseni u ovom dokumentu ne odražavaju nužno stavove USAID-a ili Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

ANALIZASISTEMA ODUZIMANJA IMOVINE PRIBAVLJENE VRŠENJEM KRIVIČNIH DJELA U BOSNI I HERCEGOVINI USAID-OV PROJEKAT PRAVOSUĐA U BOSNI I HERCEGOVINI

JULI 2017.

II

FOREWORD

USAID’s Justice Project in Bosnia and Herzegovina (the Project) covers two areas: 1) strengthening prosecutorial capacities in combating organized crime and corruption and 2) strengthening the integrity of the judiciary as an institution and the integrity of its individual members. The Project encompasses a variety of activities in both these areas, including producing analyses of certain current issues. The analyses seek to identify problems and obstacles and offer solutions to overcome them. The Analysis of the System of Forfeiture of Proceeds of Crime in Bosnia and Herzegovina (the Analysis) is one such example.

The interest in asset forfeiture in Bosnia and Herzegovina and the region is growing. The public reasonably expects proceeds of crime to be forfeited within the intensified anti-corruption and anti-economic crime action. This expectation is an important part of any discussion on the rule of law and reflected in the message that no one may retain the proceeds of crime. The return of such assets to the state and aggrieved individuals has a dual effect by contributing to the budget and strengthening public trust in the judiciary. Some developed states or their surrounding regions have already developed systems to tackle this challenge, but they still work on advancing them further. In Bosnia and Herzegovina, the legal framework for asset forfeiture exists, and the court decisions refer to forfeited amounts from individual criminals, but the final effect, meaning the amount of proceeds of crime actually forfeited remains scant.

Therefore, the Project decided to conduct the activity that should provide a number of answers to the question why assets are not forfeited to a satisfactory degree, and point to specific ways leading toward an adequate level of asset forfeiture. We are aware that this level is achievable only through long-term, committed and coordinated effort, not only by prosecutors and prosecutor offices, but also the police, courts and relevant state bodies. The direct involvement of some of them may not be readily obvious.

The structure, approach and methodology of the Analysis are presented in greater detail in the Executive Summary and the Introduction. We would like to highlight here the honesty and understanding with which the Project staff were received during the research, data collection and drafting of the Analysis. Prosecutors, judges, members of the High Judicial and Prosecutorial Council of BiH, members of the law enforcement agencies, other state bodies, projects, nongovernmental sector and all other respondents, were open in identifying the problems in the area of asset forfeiture and demonstrated enthusiasm for improving the system. They shared their ideas of best solutions. Had it not been for their support, the drafting of the Analysis would have been much harder. The Project uses this opportunity to thank everyone who invested their time, knowledge and energy in helping us.

We would especially like to thank the reviewers of the Analysis for their invaluable contribution: prosecutor Marija Vučko, Deputy Head the Office for the Suppression of Corruption and Organized Crime (USKOK) of the State Attorney’s Office of the Republic of Croatia and

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini III

PREDGOVOR

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini (Projekat) provodi svoje aktivnosti u dvije oblasti: 1) Jačanje kapaciteta tužilaštava na borbi protiv privrednog kriminala i korupcije, i 2) Snaženje integriteta pravosuđa kako kroz pravosudne institucije, tako i kroz podizanje svijesti o integritetu među pripadnicima pravosudne zajednice. Kroz lepezu različitih aktivnosti u ove dvije oblasti, Projekat radi i na izradi analiza za određena aktuelna pitanja, koje identifikuju probleme i prepreke, i nude rješenja za njihovo prevazilaženje. Analiza sistema oduzimanja imovine pribavljene vršenjem krivičnih djela u Bosni i Hercegovini (Analiza) je jedna od tih aktivnosti.

Diskusije o oduzimanju imovine pribavljene vršenjem krivičnih djela su u Bosni i Hercegovini i regionu sve učestalije. Zahtjevi javnosti da se, u okviru intenziviranja borbe protiv privrednog kriminala i korupcije, oduzima i protivpravno stečena imovinska korist su opravdani. Poruke da niko ne smije zadržati imovinu stečenu izvršenjem krivičnog djela, dio su osnovanih očekivanja građana kada se diskutuje o vladavini prava. Vraćanje takve imovine državi i oštećenim pojedincima istovremeno jača budžet i povjerenje u pravosudni sistem. Neke razvijene države ili njihovi regioni već imaju razrađene sisteme za rješavanje ovog izazova, ali ih dalje razvijaju. U Bosni i Hercegovini, pravni okvir za oduzimanje takve imovine postoji, u sudskim odlukama se pominju iznosi koji se oduzimaju od pojedinih izvršilaca krivičnih djela, ali krajnji efekat - količina oduzete imovine stečene izvršenjem krivičnog djela je zanemariva.

Stoga se Projekat odlučio za poduhvat koji nudi niz odgovora zašto se takva imovina ne oduzima u zadovoljavajućoj mjeri, ali i konkretne pravce kojima bi se trebalo kretati da se dostigne zadovoljavajući nivo na ovom planu. Svjesni smo da se takav nivo može postići samo dugoročnim, predanim koordiniranim radom, i to ne samo tužilaca i tužilaštava, nego i policije, sudova i nadležnih državnih organa od kojih neki, na prvi pogled, nemaju direktnu vezu sa ovim pitanjem.

O strukturi Analize, pristupu i metodologiji izrade biće više riječi u Izvršnom sažetku i Uvodu. Ovdje želimo da istaknemo otvorenost i razumijevanje na koje je osoblje Projekta naišlo prilikom istraživačkog rada, prikupljanja podataka i pisanja Analize. Tužioci, sudije, članovi Visokog sudskog i tužilačkog vijeća BiH, pripadnici agencija za provođenje zakona, drugih državnih organa, projekata, nevladinog sektora, i svi drugi sa kojima smo razgovarali, otvoreno su ukazivali na probleme iz oblasti oduzimanja imovine pribavljene vršenjem krivičnih djela, istovremeno demonstrirali spremnost za rad na unapređenjima u ovoj oblasti i izložili ideje kako da se ta unapređenja što kvalitetnije realizuju. Bez ovakve podrške, izrada ove Analize bila bi znatno otežana, i Projekat se ovom prilikom zahvaljuje svima koji su posvetili svoje vrijeme, znanje i energiju da nam pomognu.

Posebno se zahvaljujemo tužiteljici Mariji Vučko, zamjenici ravnateljice i voditeljici Odjela za istraživanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom pri Uredu za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminiteta (USKOK) Državnog odvjetništva Republike Hrvatske, sutkinji Vrhovnog suda Republike Srpske Danieli Milovanović, i dr. sc. Denisu Pajiću, docentu na Katedri za Krivično pravo, Pravnog fakulteta Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, koji su kao recenzenti dali

IV

Head of the Department for Investigations of Proceeds of Crime; Daniela Milovanović, Judge of the Supreme Court the Republika Srpska, and Denis Pajić, Ph.D., Assistant Professor at the Department of Criminal Law of the Law School of the University of Mostar “Džemal Bijedić”. Their expert comments and guidance were crucial for adequate understanding and presenting important chapters of the Analysis.

The Project does not tend to see its analyses, present or future, as stand-alone deliverables. This Analysis will inform further activities of the Project towards the strengthening of prosecutorial capacities to combat economic crime and corruption, where asset forfeiture will take a more prominent place. The Analysis will also be disseminated for further use to the professional community and the public, as an additional instrument for fighting corruption and crime in general. It is the contribution of the Project to that fight.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini V

izuzetan doprinos izradi Analize. Bez njihovih stručnih komentara i usmjeravanja, neka važna pitanja ne bi bila adekvatno obrađena.

Pristup našeg Projekta je da nijedna od analiza koju smo izradili i koje ćemo izraditi nije sama sebi svrha. Na osnovu ove Analize Projekat planira daljnje aktivnosti u pravcu jačanja kapaciteta tužilaštava u borbi protiv privrednog kriminala i korupcije, u okviru čega će oduzimanju imovinske koristi stečene izvršenjem krivičnog djela biti data jedna vidljivija dimenzija. Analiza će biti data i na korištenje profesionalnoj zajednici i javnosti kao još jedan instrument za borbu protiv korupcije i kriminala uopšte, i ona predstavlja doprinos našeg Projekta toj borbi.

VI

Table of Contents

FOREWORD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . II

EXECUTIVE SUMMARY . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . XII

I. INTRODUCTION . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1

A. Forfeiture of proceeds of crime in BiH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1B. Goals and methodology . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3C. Structure of the Analysis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5D. Who is the targeted audience of the Analysis . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

II. LEGAL FRAMEWORK FOR FORFEITURE OF PROCEEDS OF CRIME . . . . . . . . 7

A. GENERAL INFORMATION ON THE LEGAL FRAMEWORK FOR FORFEITURE OF ASSETS OBTAINED THROUGH CRIMINAL ACTIVITY IN BIH 71. CRIMINAL LEGISLATION . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10

a) Substantive criminal law provisions related to forfeiture of proceeds of crime .......................................10

b) Procedural criminal law provisions related to forfeiture of proceeds of crime ........................................11

B. ADOPTION OF SPECIAL LEGISLATION ON FORFEITURE OF PROCEEDS OF CRIME 131. SCOPE OF APPLICATION OF THE SPECIAL LEGISLATION ON FORFEITURE OF

PROCEEDS OF CRIME . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 15

III. PRACTICAL CHALLENGES IN THE APPLICATION OF THE LAWS RELATED TO THE FORFEITURE OF PROCEEDS OF CRIME AND RECOMMENDATIONS FOR IMPROVEMENTS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 23

A. PROBLEMS AND CHALLENGES IN IDENTIFYING AND DETECTING PROCEEDS OF CRIME 231. Financial investigation as a prerequisite for successful asset forfeiture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232. Instigating financial investigation . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243. Duration and moment of completion of the financial investigation . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 254. Content of the motion for forfeiture of proceeds of crime . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 285. Access to data as a prerequisite for the success of the financial investigation . . . . . . . . . . . . . . . . . 306. Assistance of law enforcement agencies in financial investigations . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 337. Valuating the work of prosecutors and judges on cases involving financial investigation . . . . . . . . . 378. Specialization and training of prosecutors to work on financial investigations . . . . . . . . . . . . . . . . . 42

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini VII

Sadržaj

PREDGOVOR . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . III

IZVRŠNI SAŽETAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . XIII

I UVOD . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1

A. Oduzimanje imovine pribavljene krivičnim djelima u BiH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 1B. Ciljevi i metodologija izrade Analize . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 3C. Struktura Analize . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5D. Kome je namijenjena Analiza . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5

II PRAVNI OKVIR ZA ODUZIMANJE IMOVINE PRIBAVLJENE VRŠENJEM KRIVIČNIH DJELA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 7

A. UOPŠTE O PRAVNOM OKVIRU ZA ODUZIMANJE IMOVINE PRIBAVLJENE VRŠENJEM KRIVIČNIH DJELA U BIH 71. KRIVIČNO ZAKONODAVSTVO . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 10

a) Odredbe krivičnog materijalnog prava vezane za oduzimanje imovinske koristi .....................................10

b) Odredbe krivičnog procesnog prava vezane za oduzimanje imovinske koristi .........................................11

B. USVAJANJE POSEBNOG ZAKONODAVSTVA O ODUZIMANJU IMOVINE PRIBAVLJENE VRŠENJEM KRIVIČNIH DJELA 131. OBIM PRIMJENE POSEBNOG ZAKONODAVSTVA O ODUZIMANJU IMOVINSKE KORISTI . . . 15

III PRAKTIČNI IZAZOVI U PRIMJENI ZAKONODAVSTVA U BIH U OBLASTI ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE VRŠENJEM KRIVIČNIH DJELA I PREPORUKE ZA POBOLJŠANJA . . . . . . . . . . 23

A. PROBLEMI I IZAZOVI KOD UTVRĐIVANJA I OTKRIVANJA IMOVINE PROISTEKLE IZ KRIVIČNIH DJELA 231. Finansijska istraga kao preduslov za uspješno oduzimanje imovine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 232. Pokretanje finansijske istrage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 243. Trajanje i momenat završetka finansijske istrage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 254. Sadržaj prijedloga za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom . . . . . . . . . . . . . . . 285. Pristup podacima kao preduslov za uspjeh finansijske istrage . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 306. Pomoć agencija za provođenje zakona u vođenju finansijskih istraga . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 337. Vrednovanje rada tužilaca i sudija u predmetima s finansijskim istragama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 378. Specijalizacija i edukacija tužilaca za rad na finansijskim istragama . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 42

VIII

B. PROVISIONAL SECURING OF ASSETS TO SECURE FORFEITURE OF PROCEEDS OF CRIME OR REDRESS CLAIMS 441. Seizure or securing of assets pursuant to the CPC . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 452. Provisional security measures pursuant to special laws on asset forfeiture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 483. Duration of security measures . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 544. Importance of ordering security measures on legally obtained assets . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 575. Principle of proportionality in ordering provisional security measures . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 62

C. EXTENDED FORFEITURE OF PROCEEDS OF CRIME 641. Standard of proof for obvious disproportion between assets and legal income . . . . . . . . . . . . . . . . 70

D. ASSET FORFEITURE IN CASE OF DEATH OR FLIGHT 711. Criminal or civil procedure . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75

E. REDRESS CLAIM OF THE AGGRIEVED PARTY AND FORFEITURE OF PROCEEDS OF CRIME 77

IV. ENFORCEMENT OF THE MEASURE OF ASSET FORFEITURE . . . . . . . . . . . . . 85

1. Instigating enforcement procedure . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 852. Court with jurisdiction to conduct enforcement proceedings pursuant to the special law of FBiH 893. Role of the public attorney’s office in the successful enforcement of forfeiture of

proceeds of crime . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 894. Obligation of regular checks of new acquisitions of assets . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 925. Quality of judicial decisions in the part pertaining to asset forfeiture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 936. Proposals for improving the efficiency of enforcement of asset forfeiture . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 947. Managing seized or forfeited assets . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96

V. RECOMMENDATIONS . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini IX

B. PRIVREMENO OSIGURANJE IMOVINE RADI OBEZBJEĐENJA ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI ILI IMOVINSKO-PRAVNOG ZAHTJEVA 441. Privremeno oduzimanje ili osiguranje imovine prema pravilima ZKP . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 452. Privremene mjere osiguranja imovine prema posebnim zakonima o oduzimanju imovinske koristi . 483. Dužina trajanja mjera osiguranja . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 544. Važnost određivanja mjera osiguranja na zakonito stečenoj imovini . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 575. Načelo proporcionalnosti prilikom određivanja privremenih mjera osiguranja . . . . . . . . . . . . . . . . . 62

C. PROŠIRENO ODUZIMANJE IMOVINE 641. Standard dokazivanja očiglednog nesrazmjera između imovine i zakonitih prihoda . . . . . . . . . . . . . 70

D. ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI U SLUČAJU SMRTI ILI BJEKSTVA 711. Krivični ili građanski postupak . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 75

E. IMOVINSKO-PRAVNI ZAHTJEV OŠTEĆENOG I ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KRIVIČNIM DJELOM 77

IV IZVRŠENJE MJERE ODUZIMANJA IMOVINE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 85

1. Pokretanje izvršnog postupka . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 852. Nadležni sud za vođenje izvršnog postupka prema posebnom zakonu FBiH . . . . . . . . . . . . . . . . . . 893. Uloga pravobranilaštva u uspješnom provođenju mjere oduzimanja imovinske koristi . . . . . . . . . . . 894. Obaveza redovnog provjeravanja radi sticanja nove imovine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 925. Kvalitet sudskih odluka u dijelu o oduzimanju imovinske koristi . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 936. Prijedlozi za poboljšanje efikasnosti izvršenja mjere oduzimanja imovine . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 947. Upravljanje privremeno ili trajno oduzetom imovinom . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 96

V PREPORUKE . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 101

X

Lista skraćenica

Analiza Analiza sistema oduzimanja imovine pribavljene vršenjem krivičnih djela u Bosni i Hercegovini

APIF Registar poslovnih subjekata

BD Brčko distrikt Bosne i Hercegovine

BiH Bosna i Hercegovina

CEST Centar za edukaciju sudija i tužilaca

CMS Sistem za automatsko upravljanje predmetima u sudovima

EKLJP Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda

ESLJP Evropski sud za ljudska prava

EU Evropska unija

Eurojust Agencija Evropske unije za pravosudnu saradnju u krivičnim stvarima

FBiH Federacija Bosne i Hercegovine

FOO Finansijsko-obavještajni odjel Državne agencije za istrage i zaštitu

IPZ Imovinsko-pravni zahtjev

KZ Krivični zakon

MUP RS Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske

Posebno odjeljenje Republičkog tužilaštva RS

Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala pri Republičkom javnom tužilaštvu Re-publike Srpske

Projekat pravosuđa ili Projekat

Projekat pravosuđa u BiH Američke agencije za međunarodni razvoj

RH Republika Hrvatska

RS Republika Srpska

SIPA Državna agencija za istrage i zaštitu

TCMS Sistem za automatsko upravljanje predmetima u tužilaštvima

USAID Američka agencija za međunarodni razvoj

USKOK Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta Državnog odvjetništva Republike Hrvatske

VSTV Visoko sudsko i tužilačko vijeće Bosne i Hercegovine

ZIKS BiH Zakon o izvršenju krivičnih sankcija Bosne i Hercegovine

ZIP Zakon o izvršnom postupku

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini XI

XII

THE ANALYSIS

OF THE SYSTEM OF FORFEITURE OF PROCEEDS OF CRIME IN BIH

EXECUTIVE SUMMARY

Forfeiture of assets acquired through criminal activity is instrumental for combatting financially motivated crime, such as corruption, economic crime and organized crime. The fundamental underlying principle of asset forfeiture is that no one may retain the proceeds of crime.

Bosnia and Herzegovina (BiH) has invested significant effort in providing a legislative framework and building an efficient system of asset forfeiture. There are, however, practical challenges in the enforcement and interpretation of the relevant laws at all levels, while the policies adopted in this field have only just begun to show effects. Legal arrangements considerably vary between the two Entities, the Brčko District and the level of the State, which may cast doubt on equal protection of rights.

Despite a considerable number of verdicts ordering forfeiture of proceeds of crime, it is evident that the percentage of assets actually forfeited is significantly different from the statistical indicators derived from the verdicts. There are also no official records of assets actually forfeited.

Setting up an efficient and effective system to identify, secure and forfeit assets is crucial for the successful forfeiture of proceeds of crime from the perpetrators and their accomplices and the return of such assets to aggrieved parties or the state budget for the benefit of the entire community.

The primary focus of the United States Agency for International Development Justice Project in Bosnia and Herzegovina (USAID’s Justice Project or the Project is strengthening prosecutorial capacities in BiH and improving the integrity of the judiciary as a whole. With that aim, asset forfeiture was identified as one of the key areas where knowledge and capacities of judicial institutions should be strengthened for the purpose of a more efficient and comprehensive approach to anti-corruption and combating other forms of crime.

The Analysis of the System of Forfeiture of Proceeds of Crime in BiH (further in the text: the Analysis) you are about to read sought to identify the practices in this field and key shortcomings of the current system, for which asset forfeiture largely remains only theoretical, as part of the verdicts in criminal proceedings. One of the goals was also to offer reasonable and feasible solutions to improve the current practices.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini XIII

ANALIZA

SISTEMA ODUZIMANJA IMOVINE PRIBAVLJENE VRŠENJEM KRIVIČNIH DJELA U BOSNI I HERCEGOVINI

IZVRŠNI SAŽETAK

Oduzimanje imovinske koristi proistekle iz krivičnih djela je jedan od osnovnih oblika suprotstavljanja finansijski motivisanim oblicima kriminala, poput korupcije, privrednog i organizovanog kriminala. Temeljni postulat na kojem počiva ovaj institut je da niko ne može zadržati korist koja je stečena izvršenjem krivičnog djela.

Iako su različiti nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini (BiH) uložili značajne napore u donošenju zakonodavnog okvira i uspostavi efektivnog sistema oduzimanja nezakonito stečene imovinske koristi, ipak u praksi postoje teškoće u njegovoj primjeni i tumačenju na svim nivoima, a efekti usvojenih politika u ovoj oblasti su na samom početku. Normativna rješenja se u značajnoj mjeri međusobno razlikuju u dva entiteta, na nivou Brčko distrikta (BD) i državnom nivou, što može dovesti u pitanje poštivanje principa jednakosti u zaštiti prava.

Iako postoji znatan broj donesenih presuda kojima se izriče mjera oduzimanja imovinske koristi, evidentno je da je procenat stvarno oduzete imovine bitno drugačiji u odnosu na statističke pokazatelje iz presuda, a o stvarno oduzetoj imovini ne postoje ni relevantne službene evidencije.

Uspostavljanje efektivnog i efikasnog sistema utvrđivanja, osiguranja i oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom od ključnog je značaja za uspješno oduzimanje imovinske koristi stečene kriminalom od učinilaca krivičnih djela ili s njima povezanih lica, a potom i vraćanje imovine oštećenom ili državnoj zajednici na opću dobrobit društva.

Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID-ov Projekat pravosuđa ili Projekat) primarno je posvećen jačanju kapaciteta tužilaštava u BiH, ali i unapređenju integriteta cjelokupnog pravosuđa. S tim ciljem, oblast oduzimanja imovinske koristi stečene činjenjem krivičnih djela odabrana je kao jedno od ključnih područja unutar kojeg je neophodno unaprijediti znanja i osnažiti resurse pravosudnih organa radi efikasnijeg i sveobuhvatnijeg pristupa borbi protiv korupcije i drugih oblika kriminala.

Analiza sistema oduzimanja imovine pribavljene vršenjem krivičnih djela u BiH (u daljem tekstu Analiza) koju imate pred sobom, imala je cilj da utvrdi praksu postupanja u ovoj oblasti, kao i ključne nedostatke trenutnih sistema koji dovode do toga da se oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom još uvijek uglavnom svodi na deklarativno izricanje u krivičnim presudama. Jedan od ciljeva je bio i da se ponude prijedlozi mogućih rješenja za unapređenje dosadašnje prakse.

XIV

METHODOLOGY

The main research method applied in the Analysis was structured interviews with representatives of the judiciary. The Project interviewed acting prosecutors with relevant experience, judges in criminal and enforcement divisions of courts, their associates, representatives of public attorney’s offices and the police, members of the academia, and the directors of Entity agencies for management of forfeited assets.

In addition, representative court decisions at all levels of the judiciary in BiH were collected and analyzed, as well as the relevant judgments of the European Court of Human Rights (ECHR) pertaining to asset forfeiture. This methodological approach is justified by the goal of the Analysis to outline practical aspects of the implementation of current laws.

Specialist trainings for prosecutors, conducted in 2016 and 2017, on the topics of asset forfeiture and financial investigations were also used as a type of focus group discussion. Discussions between prosecutors at all tiers of the judiciary, the opinions, views, dilemmas and the conclusions of the trainings were included in the Analysis and used as valuable material to identify key relevant issues for practitioners.

Finally, in cooperation with the Standing Committee for Efficiency of Prosecutor Offices of the High Judicial and Prosecutorial Council of BiH (HJPC), a consultative meeting was convened in March 2017, with a broad range of stakeholders, including representatives of the High Judicial and Prosecutorial Council of BiH, judges, prosecutors, lawyers, public attorneys, members of the academia and entity agencies for management of forfeited assets. This meeting provided the forum for verification of opinions presented in the Analysis and corroboration of views collected in the course of the research, with the aim of tackling all important issues thoroughly and accurately.

OUTLINE OF THE ANALYSIS AND KEY FINDINGS

PART ONE

The introduction provided in Part One of the Analysis specifies the subject and goals of the Analysis, its methodology and structure. The Analysis seeks to put forward reasonable and feasible solutions to perfect and improve current practices. Various stakeholders may use the analysis, such as the HJPC as the creator of justice reform processes in this field, as well as practitioners who greatly influence proper understanding, scope and manner of application of the law. The results of the Analysis pointing to the need for amendments to laws should be used by the legislative bodies in charge of monitoring the implementation of the laws in the field and their further improvement.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini XV

PRISTUP

Osnovni metodi istraživanja u izradi Analize su bili strukturisani intervjui s predstavnicima pravosuđa. Intervjuisani su postupajući tužioci odgovarajućeg iskustva, sudije krivičnih i izvršnih odjeljenja sudova, njihovi saradnici, predstavnici pravobranilaštava i policije, akademske zajednice, kao i direktori entitetskih agencija za upravljanje oduzetom imovinom.

Pored toga, prikupljene su i analizirane relevantne sudske odluke na svim nivoima pravosuđa u BiH, kao i presude Evropskog suda za ljudska prava (ESLJP), koje se tiču oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom. Ovakav metodološki pristup je imao za svrhu ispunjenje cilja Analize, a to je prikaz praktičnih aspekata primjene postojećih zakona i davanje rješenja za unapređenje prakse.

Specijalističke obuke tužilaca provedene u periodu 2016–2017. između ostalog i u oblasti oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom i vođenja finansijskih istraga, također su poslužile kao određena vrsta fokus grupa. Diskusije vođene među tužiocima na svim nivoima pravosuđa, izražena mišljenja, stavovi, dileme kao i zaključci s tih obuka uvršteni su u Analizu i korišteni kao dragocjeni materijal koji ukazuje na suštinska pitanja od značaja za praktičare.

Konačno, kao forum za verifikaciju mišljenja izraženih u Analizi i provjeru stavova do kojih se došlo tokom istraživanja, a sve u cilju temeljite i vjerodostojne obrade svih važnih pitanja, u martu 2017. je organizovan konsultativni sastanak sa širokim krugom subjekata. Sastanak je organizovan u saradnji sa Stalnom komisijom za efikasnost tužilaštava Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine (VSTV), a prisustvovali su mu predstavnici VSTV-a, sudije, tužioci, advokati, pravobranioci, predstavnici akademske zajednice i entitetskih agencija za upravljanje oduzetom imovinom.

KRATAK PRIKAZ ANALIZE I KLJUČNIH NALAZA

PRVI DIO

U prvom dijelu Analize, u uvodnim napomenama, pojašnjeni su predmet i ciljevi Analize, metodologija izrade i njena struktura. Analiza nastoji da ponudi ostvariva i moguća rješenja za poboljšanja i unapređenja postojeće prakse. Može poslužiti različitim subjektima, kako kreatorima reformskih procesa u pravosuđu u ovoj oblasti, poput VSTV-a, tako i praktičarima od kojih u najvećoj mjeri zavisi pravilno razumijevanje, obim i način primjene zakona. Rezultati Analize koji upućuju na potrebu za unapređenjem zakonodavnog okvira mogu koristiti nadležnim institucijama zaduženim za praćenje provođenja zakona u ovoj oblasti.

DRUGI DIO

Analiza se u drugom dijelu bavi pravnim okvirom za oduzimanje imovine stečene krivičnim djelom u BiH. Dat je osvrt na osnovne odrednice postojećeg zakonodavstva na svim nivoima kroz pregled

XVI

PART TWO

Part Two of the Analysis discusses the legal framework for asset forfeiture in BiH. It provides the analysis of the main features of the current legislation at all levels, covering criminal codes and special laws on asset forfeiture.

OVERVIEW OF CRIMINAL CODES

Presenting the provisions of substantive law, the Analysis briefly discusses options of direct and extended asset forfeiture, identifies the differences in definitions of material gain and assets, as well as the types of assets subject to forfeiture. Through the review of procedural laws, the Analysis discusses the procedure of detecting, identifying and securing assets for subsequent forfeiture, as well as the roles played by prosecutors and courts in this process.

SPECIAL LAWS ON ASSET FORFEITURE

Special laws passed at the entity level and in the Brčko District have additionally regulated and specified the framework for successful proving and forfeiting illegally acquired assets.

This part of the Analysis identifies different models of regulating this field, which led to different understanding of legal notions and instruments, as well as the rights of participants in the court proceedings at different levels of the BiH judiciary. The analysis tackles different scope of application of special laws, which may cause unequal protection of rights to property, depending on the jurisdiction in which the proceedings are conducted. The Analysis recommends that the catalogue of criminal offences should be revised and legal arrangements harmonized in relation to the scope of application of statutory provisions on asset forfeiture.

The Analysis also identifies different definitions of key terms in special laws, which may result in different scope of rights of participants in the asset forfeiture procedure. The Analysis recommends the harmonization of key terms, as a prerequisite for their consistent interpretation and application across BiH.

PART THREE

In this part, the Analysis covers challenges in practical application of the legislation in BiH pertaining to asset forfeiture. The course of the asset forfeiture procedure is analyzed through five topics: identifying and detecting proceeds of crime, provisional asset seizure to secure asset forfeiture, extended asset forfeiture, asset forfeiture in case of death or flight, and redress claims. Under each topic, common characteristics and important differences between statutory provisions are identified, and necessary recommendations are made.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini XVII

krivičnog zakonodavstva, a zatim i posebnog zakonodavstva o oduzimanju imovine stečene krivičnim djelom.

PREGLED KRIVIČNOG ZAKONODAVSTVA

Kroz pregled odredbi materijalnog prava, Analiza se kratko osvrće na mogućnosti direktnog i proširenog oduzimanja imovinske koristi, ukazuje na postojanje razlika u definisanju pojmova imovinske koristi i imovine, kao i vrste imovine koje je moguće oduzeti. Pregledom odredbi procesnih zakona dat je osvrt na postupak otkrivanja, utvrđivanja i osiguranja kasnijeg oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom kao i uloge koje u ovom postupku imaju tužilaštvo i sud.

POSEBNO ZAKONODAVSTVO O ODUZIMANJU IMOVINE STEČENE KRIVIČNIM DJELOM

Usvajanjem posebnog zakonodavstva na entitetskom i nivou BD-a dodatno je razrađen i preciziran okvir za postupanje za uspješno dokazivanje i oduzimanje nezakonito stečene imovine.

U ovom dijelu ukazuje se na postojanje različitih modela uređenja ove materije što je dovelo do različitosti u razumijevanju pravnih instituta kao i sadržaja prava učesnika u sudskom postupku na različitim nivoima pravosuđa u BiH. Obrađena su pitanja razlike u obimu primjene posebnih zakona, što u perspektivi može dovesti do nejednake zaštite prava na imovinu u zavisnosti od jurisdikcije u kojoj se vodi postupak. Preporučeno je revidiranje kataloga krivičnih djela i ujednačavanje zakonskih rješenja koja se odnose na obim primjene odredbi vezanih za oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom.

Analiza, također, daje pregled različitosti definicija ključnih pojmova datih u posebnom zakonodavstvu koje mogu dovesti do različitog obima prava učesnika u postupku oduzimanja imovine i preporučuje ujednačavanje pojmovnog definisanja osnovnih termina kao preduslov za njihovo približno isto razumijevanje i primjenu na teritoriji BiH.

TREĆI DIO

Ovaj dio Analize posvećen je praktičnim izazovima u primjeni zakonodavstva u BiH u oblasti oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelima. Tok postupka oduzimanja imovinske koristi analiziran je kroz pet tema koje se tiču utvrđivanja i otkrivanja imovine proistekle iz krivičnih djela, privremenog osiguranja imovine radi obezbjeđenja oduzimanja imovinske koristi, proširenog oduzimanja imovine, oduzimanja imovinske koristi u slučaju smrti ili bjekstva kao i ostvarenja imovinsko-pravnog zahtjeva. Unutar svake teme ukazano je na zajedničke karakteristike i značajnije razlike u zakonodavnim rješenjima kao i preporuke koje se nameću kao neophodne za unapređenje postupanja i postizanje boljih rezultata u ovoj oblasti.

XVIII

PROBLEMS AND CHALLENGES IN IDENTIFYING AND DETECTING PROCEEDS OF CRIME

Within this topic, the Analysis covers the issues of financial investigation, examines the procedure of detecting and identifying evidence on assets suspected to be proceeds of crime and their ultimate forfeiture. A good financial investigation is a prerequisite for successful asset forfeiture, and respective special laws additionally emphasize its importance by devoting a whole chapter to the regulation of financial investigation.

The Analysis highlights different statutory provisions and differing views on the type of order necessary for the opening of a financial investigation, in particular whether rendering of a separate prosecutorial order to conduct financial investigation is needed. The Analysis also suggests that a financial investigation should be covered by a relevant prosecutorial order, regardless of whether it is a separate order or as a part of the order to conduct criminal investigation.

The issue of the appropriate deadline by which the financial investigation may be conducted and motions for asset forfeiture submitted is also covered. The Analysis highlights conflicting interpretations of the statutory provisions, as well as significant differences in norms. One of the most important differences identified among special laws of FBiH, BD and RS is the duration of the financial investigation in relation to extended asset forfeiture. Prosecutors in the RS are allowed a longer period to investigate, detect and identify proceeds of crime, pursuant to an explicit statutory provision. Prosecutors in FBiH and BD, same as prosecutors at the state level, must end the same type of activities simultaneously with the completion of the criminal investigation. The Analysis presents arguments for consideration in discussing the duration of financial investigation. The Analysis also suggests that statutory provisions pertinent to this issue should be harmonized.

The Analysis also identified the lack of clarity in terms of how precise the motion for asset forfeiture should be, both in cases where acquiring this type of gain is a key element of the criminal offence and in cases where extended asset forfeiture is sought. Instances were found where asset forfeiture was not sought at all, both in indictments and in subsequent proceedings, with evident lack of proactive prosecutorial work to determine the situations and circumstances surrounding asset forfeiture. This prompted a recommendation of the Analysis that amendments to criminal procedure codes at all levels should provide for the motion for asset forfeiture relative to the criminal offence charged as the mandatory part of the indictment in all cases where there is grounded suspicion that material gain was acquired through the criminal offence.

The issues of access to information held by various bodies and institutions such as cadasters, land registries, banks, etc. were also analyzed as the prerequisite for the success of the financial investigation. Access to information is highly time consuming for prosecutors in some cases, in particular when the request for information is submitted in writing. Therefore, the Analysis recommends that prosecutors and the police should have direct access to data bases of selected relevant agencies, bodies and organs that are in possession of information on assets. Detecting, securing and forfeiting real estate and other assets abroad is another issue, as well as the enforcement of court decisions, since urgency of action is not acknowledged in these cases. Bearing in mind that the international cooperation is the lengthiest part of the financial investigation, the

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini XIX

PROBLEMI I IZAZOVI KOD UTVRĐIVANJA I OTKRIVANJA IMOVINE PROISTEKLE IZ KRIVIČNIH DJELA

U okviru ove teme, Analiza se bavi pitanjima finansijske istrage, propituje postupak otkrivanja i utvrđivanja dokaza o imovini za koju postoji sumnja da proističe iz krivičnog djela i u konačnici njenog oduzimanja. Dobro provedena finansijska istraga je preduslov za uspješno oduzimanje imovine, a posebnim zakonima je dodatno naglašena važnost njenog vođenja, kroz propisivanje posebnih poglavlja posvećenih finansijskoj istrazi u svakom od ovih zakona.

Analiza ističe različita zakonska rješenja i stavove u pogledu forme za pokretanje finansijske istrage, odnosno potrebe donošenja posebne tužilačke naredbe za pokretanje finansijske istrage. Bilo da se naredba donosi kao posebna ili kao dio naredbe o pokretanju krivične istrage, Analiza ukazuje na poželjnost obuhvatanja radnji finansijske istrage odgovarajućom tužilačkom naredbom.

Posebno je obrađeno pitanje momenta do kojeg je dozvoljeno voditi finansijsku istragu odnosno predlagati mjere trajnog oduzimanja imovine. Ukazano je na podijeljeno razumijevanje odredbi zakona kao i na znatne razlike u normiranju. Kao jedna od najvažnijih razlika između posebnih zakona Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH), BD-a i Republike Srpske (RS), istaknuta je razlika u vremenu trajanja finansijske istrage u pogledu proširenog oduzimanja imovine. Tužiocima u RS-u je izričitom zakonskom odredbom dat duži period za istraživanje, otkrivanje i utvrđivanje nezakonito stečene imovine, dok tužioci u FBiH i BD-u, kao i na državnom nivou, iste aktivnosti moraju završiti istovremeno s okončanjem krivične istrage. U Analizi je dat prikaz argumenata koji bi se trebali uzeti u obzir prilikom razmatranja pitanja trajanja finansijske istrage i sugerisano usaglašavanje zakonskih odredbi koje se odnose na ovo pitanje.

Analizom je utvrđeno i postojanje nejasnoća u pogledu nivoa preciziranosti sadržaja prijedloga za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom kako u predmetima gdje je sticanje ove koristi bitno obilježje krivičnog djela tako i u predmetima gdje se predlaže prošireno oduzimanje imovine. Uočeni su slučajevi potpunog propuštanja stavljanja prijedloga za oduzimanje imovinske koristi kako u optužnici tako i kasnijem toku postupka, a primjetan je i nedostatak inicijative od strane tužilaca u pravcu utvrđivanja okolnosti vezanih za oduzimanje imovinske koristi. Iz tih razloga, jedna od preporuka Analize je da bi se izmjenama zakona o krivičnom postupku (ZKP) na svim nivoima trebalo predvidjeti da prijedlog za oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom za koje se vodi postupak bude obavezni dio optužnice u svim slučajevima kada postoji osnovana sumnja da je krivičnim djelom ostvarena imovinska korist.

Zatim je obrađeno i pitanje pristupa podacima koji se nalaze u posjedu različitih organa i institucija kao što su katastri, gruntovnice ili banke, a što je preduslov za uspjeh finansijske istrage. Tužiocima pristupanje podacima u pojedinim predmetima oduzima jako puno vremena, pogotovo kad se zahtjev za dostavljanje podataka dostavlja pismenim putem, zbog čega se Analizom predlaže da tužioci i policija imaju direktan pristup bazama podataka odabranih relevantnih agencija, tijela i organa koji posjeduju informacije o imovini. Poseban problem predstavlja otkrivanje, osiguranje i oduzimanje nekretnina i druge imovine u inostranstvu kao i izvršavanje sudskih odluka jer se često u ovim slučajevima ne uvažava element hitnosti postupanja. Imajući u vidu da je međunarodna saradnja najdugotrajniji dio finansijske istrage, kroz Analizu se predlaže i uspostavljanje mehanizama

XX

Analysis recommends that mechanisms of inter-state cooperation should be established in the form of bilateral agreements that would specify channels for direct communication with the prosecutor .

Analysis further goes to show uneven resources available to prosecutors, not only in prosecutor’s offices at different levels of the judiciary, but also between those at the same level. Issues of cooperation with law enforcement agencies in financial investigations are discussed. The opportunities for improvements of knowledge and efficiency, and the necessity of specialization of all bodies involved in the financial investigation are highlighted. Recommendations are made that a counterpart organ or body to the Special Unit in the Ministry of Interior of the RS should be established in FBiH and that multidisciplinary teams should be formed to support the prosecutor. It is also recommended that special investigators should be assigned to more complex and bigger cases. Such investigators would be assigned to the prosecutor and work under their orders and continuously on the given case only, as opposed to being reassigned to different cases during the course of the investigation.

Special emphasis is placed on the evaluation of the performance of prosecutors, as well as judges, in cases involving financial investigations. Deficiencies of the current system of performance evaluation in relation to these cases are pointed out, along with the lack of adequate objective criteria for the categorization of cases, which would allow for proper valorization of the work on investigating and detecting illegally obtained assets. The important role of chief prosecutors/court presidents is pointed to in this regard. One of the recommendations of the Analysis is that adequate objective system of valorization of the work should be established, both for prosecutors and for judges who have to invest additional effort to understand a complex matter which is the subject of a financial investigation, including investigating, documenting and deciding on facts relevant to asset forfeiture.

The analysis of specialization of prosecutors in prosecutor offices identifies the difficulties in professional development in the current system for which the current system does not grant enough time. The work of prosecutors on complex cases oftentimes goes at the expense of time needed to meet the predefined timeframes for achieving the prosecutorial quota. The system does not proporely recognize this work as more time consuming and requiring mastering specialized knowledge beyond the field of law. The lack of embedded professionals in prosecutor offices required for comprehensive work on these cases, in particular forensic accountants, is highlighted. The Analysis recommends that trainings should be delivered in areas where prosecutors need additional knowledge, such as management of shares, securities law etc. Conferences gathering professionals should also be organized to discuss criminalization of new forms of socially adverse or unacceptable behavior.

PROVISIONAL ASSET SEIZURE TO SECURE ASSET FORFEITURE OR REDRESS CLAIM

Timely ordered provisional security measures are instrumental to subsequent success of asset forfeiture. Without going into the reasons for this, it is widely acknowledged that these measures are not being ordered often enough in our jurisprudence.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini XXI

međudržavne ugovorne saradnje putem bilateralnih ugovora kojim bi se dogovorili direktni kanali komunikacije s tužiocem.

Nadalje, ukazuje se na nejednakost u resursima dostupnim tužiocima, ne samo različitih nivoa pravosuđa nego i u okviru različitih tužilaštava istog nivoa. Obrađena su pitanja saradnje s policijskim agencijama u finansijskim istragama, ukazano na mogućnosti za poboljšanja u znanjima i efikasnosti, te istaknuta neophodnost specijalizacije svih organa koji učestvuju u finansijskoj istrazi. Date su preporuke u pogledu osnivanja organa ili tijela u FBiH i BD-u kao pandana Specijalnoj jedinici pri Ministarstvu unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS) i formiranje multidisciplinarnih timova za podršku tužiocu u radu. Isto tako, predloženo je i imenovanje posebnih istražilaca u složenijim i većim predmetima koji bi bili dodijeljeni tužiocu i radili po njegovom nalogu i kontinuirano na određenom predmetu, umjesto raspoređivanja na rad na drugim predmetima tokom trajanja istrage.

Poseban fokus stavljen je na vrednovanje rada tužilaca, ali i sudija u predmetima s finansijskim istragama. Ukazano je na manjkavosti trenutnog sistema vrednovanja njihovog rada u ovim predmetima i nepostojanje adekvatnih objektivnih kriterija za kategorizaciju predmeta koja bi omogućila odgovarajuću valorizaciju rada na istraživanju i otkrivanju nezakonite imovine. Istaknuta je i značajna uloga koju u tome mogu imati glavni tužioci odnosno predsjednici sudova. Jedna od preporuka Analize je da se u predmetima u kojima su vođene složene finansijske istrage usvoji odgovarajući objektivan sistem vrednovanja rada, kako na strani tužilaca tako i na strani sudija koji moraju uložiti dodatne napore za razumijevanje složene materije koja je predmet finansijske istrage, uključujući istraživanje, dokumentovanje i odlučivanje o činjenicama od značaja za oduzimanje imovine.

Kroz obradu pitanja specijalizacije tužilaca unutar pojedinih tužilaštava, ukazano je na poteškoće u pogledu stručnog usavršavanja za koje u postojećem sistemu nije alocirano dovoljno vremena. Tako i sam rad tužioca na složenim predmetima često ide nauštrb vremena u kojem se očekuje postizanje zadane norme, pri čemu se ne vodi računa o neophodnosti sticanja posebnih znanja koja izlaze iz pravničkih okvira. Naglašen je nedostatak stalno zaposlenog stručnog osoblja u tužilaštvima iz oblasti koje su potrebne za sveobuhvatan pristup radu na ovim predmetima, a posebno stručnih lica u oblasti forenzičkog računovodstva. Dat je prijedlog za organizovanje obuka iz oblasti u kojima su tužiocima potrebna dodatna znanja, poput oblasti upravljanja dionicama, prava vrijednosnih papira i slično, kao i organizaciju stručnih skupova na kojim bi se vodile rasprave o potrebi kriminalizacije novih oblika društveno neprihvatljivog ili štetnog ponašanja.

PRIVREMENO OSIGURANJE IMOVINE RADI OBEZBJEĐENJA ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI ILI IMOVINSKO-PRAVNOG ZAHTJEVA

Blagovremeno određene privremene mjere osiguranja predstavljaju ključ za kasnije uspješno oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom. Bez ulaženja u razloge zašto je to tako, postoji saglasnost da se ove mjere u našoj sudskoj praksi ne izriču u dovoljnoj mjeri.

XXII

In this part, the Analysis examines statutory provisions relative to provisional asset seizure and the securing of assets pursuant to the Criminal Procedure Codes (CPC) and special laws. Issues covered are the duration of security measures, the importance of ordering security measures on lawfully acquired assets, and the principles of proportionality followed in ordering these measures.

Criminal procedure codes at all levels have specific provisions explicitely regulating the securing of assets for the purpose of assuring asset forfeiture or redress claims. These codes also foresee provisional asset seizure as measure of collecting evidence aimed at preventing the use, disposal and transfer of assets, or items, that are to be forfeited under criminal law or may be used as evidence in the criminal proceedings.

The Analysis also discusses the dilemma faced by the practitioners in relation to ex officio actions of the court regarding asset forfeiture. The CPC does provide for this option, but there have been no instances so far where a court proposed the provisional asset forfeiture, either during the investigation or during the main trial. Respondents were unanimous that the provisions of the CPC on provisional security measures be further specified as regards actions of the court ex officio. On the one hand, this would allow the court to intervene in case the prosecutor is passive; and on the other, it would allow the court to have ample evidence necessary to exercise its statutory right of acting ex officio, while preserving the accusatory principle and without prejudice to the procedural roles of the parties and the court.

In terms of application of special laws, the Analysis notes that the Entities and the Brčko District regulate this matter with significant differences regarding the existence of the legal presumption of risk to the claim which is stipulated in FBiH and BD, the catalogue of measures that may be sought and the period of application of such interim security measures. Certain statutory provisions in FBiH and BD facilitate the work of the prosecutor and appear to be more efficient and simpler to enforce. Accordingly, it is recommended that statutory provisions in the RS should be harmonized with the provisions in FBiH and BD.

Although pursuant to all criminal codes provisional security measures may also be ordered to secure redress claims, it has been observed that they are almost never sought or ordered in practice, while aggrieved parties are not sufficiently instructed on their rights. Public attorney’s offices representing redress claims by the state get involved in the proceedings at a very late stage, when such measures become purposeless. Participants in the consultations held in the course of the Analysis all agreed that the aggrieved party as a natural person should be duly informed of their rights, and that there should be better cooperation between prosecutor’s offices and public attorney’s offices for the purpose of securing of the redress claim of the state in due time .

Analysis particularly highlights the importance of ordering security measures on lawfully acquired assets. Even though prosecutors are reluctant to move for measures over such assets, if this practice expanded, asset forfeiture from convicted criminals would be more successful. The Analysis provides an overview of the recent jurisprudence in FBiH, which shows that security measures may be ordered on assets for which no evidence was submitted to show that they are direct proceeds of crime. Unlike in FBiH, the jurisprudence in the RS shows that in order to move

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini XXIII

Analiza u ovom dijelu propituje zakonska rješenja vezana za privremeno oduzimanje i osiguranje imovine prema pravilima ZKP i prema posebnim zakonima. Razmotrena su pitanja dužine trajanja mjera osiguranja, važnosti određivanja mjera osiguranja na zakonito stečenoj imovini kao i načela proporcionalnosti prilikom određivanja ovih mjera.

Krivično procesno zakonodavstvo na svim nivoima sadrži specifične odredbe kojima se isključivo reguliše osiguranje imovine radi obezbjeđenja oduzimanja imovinske koristi ili imovinsko-pravnog zahtjeva (IPZ). Zakonodavstvo ujedno predviđa i privremeno oduzimanje imovine radi osiguranja kao dokaznu radnju usmjerenu na sprečavanje korištenja, raspolaganja i otuđenja imovine, tj. predmeta koji se po krivičnom zakonu imaju oduzeti ili mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku.

U Analizi se iznosi i dilema praktičara u pogledu ex officio postupanja suda u vezi s osiguranjem imovine. Iako je takva mogućnost izričito predviđena ZKP-om, u praksi nisu zabilježeni slučajevi da sud stavlja prijedlog za mjeru privremenog osiguranja imovine bilo za vrijeme istrage ili tokom glavnog pretresa. Sagovornici su bili jednoglasni u stavu da bi bilo poželjno precizirati odredbe o privremenim mjerama osiguranja u ZKP-u u pogledu postupanja suda po službenoj dužnosti. Cilj je da se s jedne strane omogući reagovanje suda u slučajevima nedovoljno aktivne uloge tužioca, a sa druge strane da se osigura da sud ima dovoljno dokaza na osnovu kojih će primijeniti to svoje zakonom dato ovlaštenje bez narušavanja procesnih uloga stranaka, odnosno suda, i bez povrede načela akuzatornosti.

Kada je u pitanju primjena posebnih zakona, u Analizi se uočava da je ova materija u entitetima i BD-u regulisana znatno drugačije u pogledu postojanja zakonske pretpostavke da će nastati opasnost za potraživanje koja je predviđena u FBiH i BD-u, zatim kataloga mjera koje se mogu predložiti, kao i vremena na koje se one mogu odrediti. Pojedina rješenja usvojena u FBiH i BD-u olakšavaju rad tužioca i čine se efikasnijim i jednostavnijim za primjenu. U tom smislu se preporučuje usaglašavanje zakonskih rješenja RS-a s rješenjima u FBiH i BD-u.

Iako svi krivični zakoni omogućavaju i određivanje privremenih mjera za osiguranje IPZ-a, uočeno je da se one u praksi gotovo nikada niti predlažu niti određuju, te da se oštećeni ne poučava dovoljno o svojim pravima, a pravobranilaštva se kasno uključuju u postupak kada preduzimanje takvih mjera već postane izlišno. Pravovremeno upoznavanje oštećenog lica s njegovim pravima, te unapređenje saradnje između tužilaštava i pravobranilaštva s ciljem pravovremenog osiguranja namirenja IPZ-a države je jednoglasan zaključak učesnika u konsultacijama tokom izrade Analize.

Analiza posebno ističe važnost određivanja mjera osiguranja na zakonito stečenoj imovini. Iako tužioci nerado pribjegavaju predlaganju mjera na takvoj imovini, povećanje učestalosti ove prakse dovelo bi do uspješnijeg oduzimanja imovine od osuđenih lica. Analiza, također, daje pregled novije sudske prakse u FBiH prema kojoj je moguće odrediti mjere osiguranja na imovini za koju nisu pruženi dokazi da je neposredno proistekla iz krivičnog djela. Za razliku od FBiH, u RS-u je, prema dosadašnjoj sudskoj praksi, za predlaganje i izricanje mjere osiguranja neophodno postojanje osnovane sumnje da je imovina stečena izvršenjem krivičnog djela. Takođe, uvriježeno je tumačenje da se mjere mogu određivati samo na dijelu imovine za koju postoji ova sumnja. Različito normiranje, uspostavljanje strožijeg standarda za određivanje privremenih mjera u RS-u

XXIV

for and order security measures on lawfully acquired assets, grounded suspicion must exist that assets were acquired through a criminal offence. In addition, it is a common interpretation that provisional measures can only be ordered on the part of assets for which such a suspicion exists. Different norms, and a more stringent requirement for the ordering of security measures in the RS, as opposed to the FBiH and the BD, leads to completely different jurisprudence in relation to security measures on legal assets in the two Entities.

This chapter underlines the importance of proportionality of the security measure and its foreseen purpose. The Analysis stresses the necessity for prosecutors to take this principle into account when moving for security measures.

EXTENDED ASSET FORFEITURE

This part of the Analysis examines statutory provisions about the requirements and procedure for extended asset forfeiture. Substantial and terminological differences between the legislation of the RS and other levels of the judiciary are pointed out. Reasons for scarce jurisprudence in this field are presented and the positions stemming from the jurisprudence of the ECHR outlined.

The vagueness of the provision of the criminal code at the level of BiH, FBiH and BD setting forth the substantive requirement of the determined criminal offence, in order to move for extended asset forfeiture, certainly contributed to the lack of its practical application. Special laws in FBiH and BD define this requirement identically, and thus fail to answer the question whether the assets subject to the motion for extended asset forfeiture must be relatable to the offence charged in the given proceedings. Comparative law undoubtedly shows that unlike the forfeiture of direct material gain, extended forfeiture does not require specification of the exact criminal offence through which the gain was acquired. Albeit limited, the RS jurisprudence also clearly resolved the nature of the extended forfeiture, and took the same position that extended asset forfeiture is not exclusively related to the specific criminal offence and its perpetrator. Rather, any other assets acquired through crime or criminal activity of the perpetrator and persons affiliated with them must be forfeited. Recommendations made in this part of the Analysis refer to clarification of the contentious provisions of criminal and/or special laws. In relation to the text of the law pertaining to extended asset forfeiture, it is recommended that the previous wording of forfeiting “assets originating from the criminal offence” should be replaced with “originating from criminal activity” or “crime”.

The standard of proof for evident disproportion between the assets and legal income is particularly analyzed. The problem of determining “evident disproportion” by the prosecutor is highlighted in light of BiH legal tradition where it is difficult to accept the reversed burden of proof, due to the accusatory principle and the principle of legality of criminal prosecution. The Analysis underlines the importance of the financial expert evaluation in determining the legal income and assets of the suspect, and the potential disproportion between the two, which would serve as basis for the prosecutor’s motion for extended forfeiture. The issue of the time span that the financial investigation should cover in determining these facts is also analyzed.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini XXV

u odnosu na FBiH i BD vodi ka razvoju potpuno drugačije prakse u pogledu mjera osiguranja na zakonitoj imovini u dva entiteta.

U ovom poglavlju se ističe značaj postojanja proporcionalnosti između mjere osiguranja i svrhe koja se njome želi postići. Naglašava se da je neophodno da tužioci vode računa o ovom načelu prilikom podnošenja prijedloga za određivanje mjere osiguranja.

PROŠIRENO ODUZIMANJE IMOVINE

U ovom tematskom dijelu Analize obrađena su zakonska rješenja u pogledu pitanja uslova i postupka za prošireno oduzimanje imovine. Ukazano je na suštinske i terminološke razlike između zakonodavstva RS-a i ostalih nivoa pravosuđa. Izloženi su razlozi za oskudnost sudske prakse po ovom pitanju i dat prikaz stavova proizašlih iz sudske prakse ESLJP.

Nejasnoća odredbe krivičnog zakona na nivou BiH, FBiH i BD-a koja upućuje na materijalni uslov postojanja utvrđenog krivičnog djela kako bi se tražilo prošireno oduzimanje imovine proistekle iz njega, zasigurno je doprinijela izostanku primjene u praksi. Na pitanje da li se imovina za koju se predlaže prošireno oduzimanje imovine mora moći dovesti u vezu s djelom za koje se vodi konkretan postupak – odgovor nisu dali ni posebni zakoni u FBiH i BD-u jer su na identičan način definisali spomenuti uslov. Komparativno pravo nesumnjivo ukazuje na to da, za razliku od oduzimanja direktne imovinske koristi, za prošireno oduzimanje nije neophodno konkretizovati iz kojeg krivičnog djela je korist ostvarena. I sudska praksa u RS-u, iako skromna, na nedvosmislen način je razriješila prirodu instituta proširenog oduzimanja zauzimajući isti stav da prošireno oduzimanje imovine nije vezano samo za konkretno krivično djelo i njegovog izvršioca nego je obavezno oduzimanje i svake druge imovine stečene iz kriminala, odnosno kriminalnih aktivnosti izvršioca i s njim povezanih lica. Preporuke date u ovom dijelu Analize odnose se na preciziranje spornih odredbi krivičnih, odnosno posebnih zakona te kada je u pitanju zakonski tekst vezan za prošireno oduzimanje sugerišu korištenje formulacija o oduzimanju imovine ili imovinske koristi koja je „proistekla iz kriminalnih aktivnosti“ ili „kriminala“, umjesto dosadašnje formulacije da je ona „proistekla iz krivičnog djela“.

Posebno je razmatran standard dokazivanja tzv. „očiglednog nesrazmjera“ imovine i zakonitih prihoda. Istaknut je problem određivanja takvog nesrazmjera od strane tužioca u pravnoj tradiciji BiH u kojoj je teško prihvatiti obrnuti teret dokazivanja zbog načelā akuzatornosti i legaliteta krivičnog gonjenja. Naglašen je značaj finansijskog vještačenja u utvrđivanju zakonitih prihoda i imovine, a samim tim i utvrđivanju nesrazmjera na kojem bi se temeljio prijedlog tužioca za prošireno oduzimanje. Obrađeno je i pitanje vremenskog raspona koji treba da obuhvati finansijska istraga prilikom utvrđivanja ovih činjenica.

ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI U SLUČAJU SMRTI ILI BJEKSTVA

Ova tematska cjelina bavi se pitanjem oduzimanja imovine stečene krivičnim djelom u slučajevima kada postoji zapreka za vođenje krivičnog postupka zbog okolnosti smrti ili bjekstva osumnjičenog ili optuženog. Ukazano je na raznolikost zakonskih rješenja, na nepostojanje sudske prakse u ovoj oblasti i na dileme koje potencijalno otežavaju pokretanje i vođenje ovakvih sudskih postupaka u budućnosti. Zaključak koji se u Analizi izvodi je da u profesionalnoj zajednici postoji saglasnost

XXVI

ASSET FORFEITURE IN CASE OF DEATH OR FLIGHT

This part examines the forfeiture of assets acquired through a criminal offence in cases where there are obstacles to the conduct of the criminal proceedings due to the death or flight of the suspect or the accused. The diversity of statutory provisions is identified, as well as the lack of jurisprudence in this field and the dilemmas that may frustrate the instigation and conduct of such court proceedings in future. The Analysis reaches the conclusion that the professional community agrees on the need to harmonize and improve the legal framework that would allow asset forfeiture from successors and affiliated persons, when proceedings against the suspects or defendants are not possible due to their death or flight.

With reference to asset forfeiture that would be conducted in cases when property gains are not the key element of the criminal offence, and in particular in cases of extended forfeiture, or when there is an obstacle to the conduct of criminal proceedings, the Analysis examines the strengths and weaknesses of civil and criminal procedure. The Analysis also refers to the possibility of asset forfeiture through some form of administrative proceedings and provides an example of the procedure conducted by tax authorities in the majority of European Union (EU) countries. Parallel existence of two different models within one legal system should be a part of a coherent penal policy. In BiH, the criminal law based model of asset forfeiture has been given priority, while an element of civil procedure is explicit only in one provision of the state criminal code. The Analysis recommends that this provision should be significantly amended, in order to specify and clearly list the requirements for the instigation of the proceedings, authority for the instigation, standard of proof, etc. It is also recommended that the application of this provision at the state level should be considered in cases when criminal proceedings cannot be conducted due to death or flight, given the lack of another explicit provision for such course of action at this level.

REDRESS CLAIM OF THE AGGRIEVED PARTY AND ASSET FORFEITURE

Despite it being beyond the primary focus of the Analysis, redress claim is separately examined in this part. The Analysis covers the failures of both the prosecutor and the court which result in the inability to collect redress. Prosecutors often do not collect evidence related to damage made through the commission of the criminal offense, if the damage does not constitute a key element of the crime. The practices also differ in relation to the time when the aggrieved party becomes involved in the proceedings. On the other hand, the Court does not pay sufficient attention to the interests of the aggrieved party, especially when considering guilty pleas and plea agreements.

The most problematic issue identified in this part of the Analysis is the established practice of courts to refer the aggrieved parties at the completion of the criminal proceedings to take civil action to pursue their redress claims, regardless of whether redress could be ordered in the criminal proceedings or not. The Analysis recommends that this practice should change and redress claims ordered in criminal proceedings whenever this is possible.

Other recommendations of the Analysis in this part are: the aggrieved party should be timely and fully informed of all the facts relevant to redress, in order to be able to submit a claim. The

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini XXVII

za ujednačavanjem i unapređenjem pravnog okvira koji bi omogućio da se imovina stečena kriminalom oduzima od nasljednika i povezanih lica u slučajevima kada se zbog smrti ili bjekstva osumnjičenih ili optuženih lica ne može voditi postupak protiv njih.

U pogledu vrste postupka za oduzimanje imovinske koristi koji bi se vodio u situacijama kada ona nije bitno obilježje bića krivičnog djela, a posebno u slučajevima proširenog oduzimanja ili pak kada postoji prepreka za vođenje krivičnog postupka, Analiza je dala osvrt na prednosti i nedostatke građanskog u odnosu na krivični postupak. Analiza, osim toga, ističe i mogućnost oduzimanja imovine u nekoj formi upravnog postupka i daje primjer postupka kojeg vode poreski organi u većini zemalja Evropske unije (EU). Paralelno egzistiranje dva različita modela u okviru jednog pravnog sistema moralo bi biti dio koherentne kaznene politike. U BiH je primarno usvojen krivično-pravni model oduzimanja imovinske koristi, a element građanskog postupka eksplicitno postoji samo u jednoj odredbi državnog krivičnog zakona. Za tu odredbu u Analizi se preporučuje značajnija izmjena u pravcu boljeg preciziranja i jasnog navođenja uslova u kojima se postupak pokreće, nadležnosti za njegovo pokretanje, potrebnog dokaznog standarda i sl. Dodatno se preporučuje i razmatranje primjene ove odredbe na državnom nivou kada krivični postupak nije moguće voditi zbog smrti ili bjekstva jer na tom nivou nije posebno zakonom propisana ova mogućnost.

IMOVINSKO-PRAVNI ZAHTJEV OŠTEĆENOG I ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KRIVIČNIM DJELOM

Iako nije u primarnom fokusu, u ovom dijelu posebna pažnja posvećena je IPZ-u. Obrađeno je pitanje propusta, kako od strane tužioca tako i od strane suda, koji rezultiraju nemogućnošću naplate IPZ-a. Prikupljanje dokaza u vezi sa štetom nastalom počinjenjem krivičnog djela, od strane tužioca često izostaje ako šteta ne predstavlja bitno obilježje krivičnog djela, a različita je i praksa po pitanju momenta uključivanja oštećenog u postupak. S druge strane, sud ne posvećuje dovoljnu pažnju interesima oštećenog, posebno prilikom razmatranja izjava o priznanju krivice i kod sporazuma o priznanju krivice.

Analiza u ovom dijelu kao najproblematičnije pitanje ističe uspostavljenu praksu sudova da prilikom okončanja krivičnog postupka oštećenog u pravilu upućuju da svoj IPZ ostvaruje u parničnom postupku, bez obzira da li je u konkretnom slučaju bilo moguće dosuditi IPZ u krivičnom postupku ili ne. Preporuka Analize je da se takva praksa izmijeni u pravcu dosuđivanja IPZ-a uvijek kada je to moguće već u samom krivičnom postupku.

Ostale preporuke koje daje Analiza u ovom dijelu odnose se na blagovremeno i potpuno informisanje oštećenog o svim relevantnim činjenicama bitnim za postavljanje IPZ-a. Oštećeni mora biti jasno poučen o svim njegovim pravima, odnosno mora se osigurati da oštećeni razumije mogućnost i značaj pravovremenog predlaganja obezbjeđenja svog IPZ-a. Također se ukazuje i na mogućnost suda da ne prihvati izjavu o priznanju krivice, odnosno sporazum o priznanju krivnje, ukoliko oštećenom nije bila data mogućnost da se izjasni po pitanju IPZ-a.

XXVIII

aggrieved party must be clearly instructed of their rights, or in other words, it must be ensured that the aggrieved party understands the opportunity for and importance of timely moving for redress claim to be secured. It is also pointed out that the court has the option not to accept the guilty plea or a plea agreement, if the aggrieved party was not given the opportunity to be heard on the issue of redress.

PART FOUR

Part Four of the Analysis covers the issues of execution of asset forfeiture measure. It gives an account of issues of authority to instigate the proceedings and the role of public attorney’s offices in the successful execution of the measure. The quality of court decisions regarding asset forfeiture is examined. Proposals are made to improve the efficiency of the execution of asset forfeiture measure. There are numerous reasons for poor success rates of the coercive enforcement of this measure, the main one being that the assets subject to the motion for coercive enforcement become unavailable, because the judgment debtor already disposed of them, in order to evade their obligations.

The Analysis shows the difference between the norms and the interpretation of statutory provisions on the authority to instigate enforcement procedure and explains certain situations occurring in practice. As a result, public attorney’s offices in BiH refuse to act as judgment creditors, which puts the courts and court divisions in a situation where they have to take over this role and act as legal representatives of the interests of the state in the proceedings. On the other hand, public attorney’s offices have to be involved from the earliest stages of the criminal procedure, in order for them to be able to defend the interests of the state later on. The Analysis points out different approaches by prosecutors regarding the time when the public attorney’s office should become involved in the proceedings, as well as different reasons for the lack of cooperation with public attorney’s offices throughout the proceedings.

Law on Execution of Criminal Sanctions should be the first to be amended at the level of BiH, along with other relevant laws at all levels, in order to define clearly the authority of public attorney’s offices to instigate the enforcement procedure for asset forfeiture. At the same time, urgent action should be taken to strengthen the capacities of all public attorney’s offices, in order to provide the necessary resources for their work.

A self-evident conclusion is that statutory norms, their interpretation and practical application should be harmonized and clarified both in relation to the cooperation between public attorney’s offices and prosecutor’s offices in the stage of moving for and deciding on asset forfeiture, and in relation to the timely informing of public attorney’s offices on relevant decisions from the earliest stages of the investigation.

It is also recommended that mechanisms for checks of subsequently acquired assets should be improved and records on such checks should be introduced. They would be kept by public attorney’s offices or courts instigating enforcement procedures. The reason for this is the observation that after the termination of the proceedings due to inability to collect the claim, enforcement procedures based on subsequently discovered assets are almost never initiated.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini XXIX

ČETVRTI DIO

Analiza u četvrtom dijelu obrađuje pitanja izvršenja mjere oduzimanja imovine. Osvrće se na pitanje nadležnosti za pokretanje postupka i uloge pravobranilaštva u uspješnom provođenju mjere izvršenja. Propituje se kvalitet sudskih odluka u dijelu o oduzimanju imovinske koristi i daju prijedlozi za poboljšanje efikasnosti izvršenja mjere oduzimanja imovine. Brojni su razlozi za slab stepen uspjeha izvršenja ove mjere prinudnim putem, ali je osnovni taj što imovina na kojoj se treba predložiti prinudno izvršenje postaje nedostupna jer izvršenik u cilju izbjegavanja svoje obaveze njome raspolaže.

Prikazana je razlika u normiranju i tumačenju zakonskih odredbi u pogledu ovlaštenja za pokretanje izvršnog postupka, i navedene određene situacije koje se dešavaju u praksi. Kao rezultat, pravobranilaštva u BiH odbijaju da u ovim postupcima postupaju kao tražioci izvršenja, te se sudovi i sudska odjeljenja nalaze u situaciji da tu ulogu moraju preuzeti na sebe i u postupku izvršenja postupati kao zakonski zastupnici imovinskih interesa države. S druge strane, za postupanje pravobranilaštava neophodno je da već od najranije faze krivičnog postupka budu uključeni u postupak kako bi kasnije bili u mogućnosti zastupati interese države. Analizom se ukazuje na različit pristup tužilaca u pogledu momenta u kojem uključuju pravobranilaštvo u postupak i različite razloge za nedostatak saradnje s pravobranilaštvom u toku cijelog postupka.

Bilo bi potrebno pristupiti izmjenama Zakona o izvršenju krivičnih sankcija, pritvora i drugih mjera (ZIKS) na nivou BiH, ali i drugih relevantnih zakona na svim nivoima, kako bi se na nedvosmislen način odredila nadležnost pravobranilaštva za pokretanje postupka izvršenja odluke o oduzimanju imovinske koristi. Istovremeno bi bilo neophodno preduzeti hitne mjere za jačanje kapaciteta svih pravobranilaštava kako bi se obezbijedili resursi neophodni za njihovo postupanje.

Očiglednim se nametnuo zaključak da postoji potreba za ujednačavanjem i pojašnjavanjem zakonskih normi, njihovog tumačenja i prakse postupanja, kako u vezi sa saradnjom između pravobranilaštva i tužilaštva u toku samog predlaganja i odlučivanja o oduzimanju imovinske koristi, tako i u vezi s blagovremenim obavještavanjem pravobranilaštava o relevantnim odlukama, već od najranije istražne faze.

Također se preporučuje unapređenje mehanizma provjeravanja naknadno stečene imovine i uvođenje evidencija ovih provjera od strane pravobranilaštava, odnosno sudova koji pokreću izvršne postupke. Naime uočeno je da se, nakon obustave postupka zbog nemogućnosti namirenja uzrokovanog nepostojanjem ili nedostupnošću odgovarajuće imovine, izvršni postupci po osnovu naknadno pronađene imovine nikako ili veoma rijetko pokreću u praksi. Osim toga, u okviru odgovarajućih zakona preporučuje se produženje roka zastare izvršenja mjere oduzimanja imovinske koristi.

Kroz izradu Analize uočeno je da izreke sudskih presuda u krivičnom postupku često ne sadrže sve elemente koje izvršne isprave moraju sadržavati da bi bile podobne za izvršenje. Sugerisano je unapređenje zakonskih odredbi, kao i da se o navedenim elementima organizuju edukacije sudija koji postupaju u krivičnom postupku, od strane sudija iz izvršnog odjeljenja.

XXX

In addition, it is recommended that statutes of limitations of the enforcement of asset forfeiture under the relevant laws should be extended.

During the drafting of the Analysis, it was observed that operative provisions of verdicts in criminal proceedings often do not contain all mandatory elements that make documents enforceable. It is suggested that statutory provisions should be improved, and that judges from enforcement divisions should be included in the trainings on these elements with judges who adjudicate in criminal proceedings.

Several proposals are made for improving efficiency of the enforcement of asset forfeiture. A problem identified in practice is the lack of continuity in the duration of the security measure after the criminal verdict becomes final, which means in the period between the end of criminal proceedings and a full compensation of the claim, which causes unwanted disposal of assets and inability to collect the claims in the enforcement proceedings. The Analysis recommends that CPC should clearly provide that provisional security measures may last until the decision on asset forfeiture has been fully enforced.

So-called conditional plea agreements are proposed as one of the possible improvements. This means that the defendant would be obliged to return the gains acquired within a specified period of time, subject to the cancellation of the agreement, or to return the gain prior to entering into the agreement. It is proposed that the involvement of the public attorney’s office in the procedure of entering into the plea agreement should be mandatory whenever state interests are at stake, and that the agreement should be conditional upon their approval.

In the closing chapter the Analysis reflects on the preservation and management of forfeited assets, even though this is not the primary focus of the Analysis as it goes beyond the scope of the criminal procedure and judicial or prosecutorial actions. The Analysis briefly examines the situation of the bodies established for this purpose at the level of the Entities and BD, challenges they face in their work and problems of management of forfeited assets at the state level, due to the lack of appropriate institution or body that would be in charge of this issue.

The conclusion is that it would be important to have a body or institution that would deal exclusively with the management and use of assets seized and forfeited in criminal proceedings at all levels in BiH.

PART FIVE

Analysis in the end contains a summary outline of all recommendations made throughout the narrative part, aimed at advancing and improving current practices in the field of forfeiture of assets acquired through criminal activity. The recommendations seek to assist the national judiciary and other relevant institutions dealing with these issues. International stakeholders in BiH that have increasingly shifted focus on asset forfeiture in the recent period will also find the results of the Analysis useful. This also includes the Justice Project in BiH which authored the Analysis, among other reasons, in order to inform and properly guide its future activities in this field.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini XXXI

Dato je nekoliko prijedloga za poboljšanje efikasnosti izvršenja mjere oduzimanja imovine. Kao problem u praksi pokazao se nedostatak kontinuiteta u trajanju mjere osiguranja nakon pravosnažnosti krivične presude, tj. u periodu od okončanja krivičnog postupka pa do potpunog namirenja potraživanja, a zbog čega dolazi do neželjenog raspolaganja imovinom i nemogućnosti naplate u izvršnom postupku. U Analizi se preporučuje da se u ZKP jasno propiše da privremene mjere osiguranja mogu trajati sve dok se u potpunosti ne izvrši odluka o oduzimanju imovinske koristi.

Kao jedno od mogućih unapređenja predlaže se uvođenje mogućnosti sklapanja tzv. uslovnih sporazuma o priznanju krivnje, gdje bi optuženi bio obavezan u određenom roku vratiti stečenu imovinsku korist pod prijetnjom povlačenja sporazuma ili da se imovinska korist mora vratiti prije sklapanja sporazuma. Predloženo je da se u postupak zaključivanja sporazuma obavezno uključuje i pravobranilaštvo, uvijek kada su u pitanju imovinski interesi države, te da se sporazum ne može sklopiti bez njihove saglasnosti.

Analiza se u posljednjem poglavlju osvrće i na oblast čuvanja i upravljanja oduzetom imovinom, iako to nije u njenom fokusu jer izlazi izvan okvira krivičnog postupka, odnosno postupanja tužilaštava i sudova. Bavi se ukratko i položajem tijela koja su za ovu svrhu osnovana na entitetskom i BD nivou, izazovima u njihovom radu i problemima u upravljanju oduzetom imovinom na državnom nivou zbog nepostojanja odgovarajuće institucije ili organa koji bi se bavio ovim pitanjem.

Zaključeno je da bi bilo važno da na svim nivoima u BiH bude uspostavljen organ ili institucija isključivo nadležna za upravljanje i raspolaganje privremeno i trajno oduzetom imovinom u krivičnom postupku.

PETI DIO

Na kraju se daje sumarni prikaz svih preporuka koje su date u tekstu s ciljem poboljšanja i unapređenja postojeće prakse u oblasti oduzimanja imovinske koristi pribavljene vršenjem krivičnih djela. Ove preporuke imaju za cilj da pomognu kako domaćem pravosuđu tako i drugim nadležnim institucijama koje se bave ovim pitanjima. Rezultate Analize moći će koristiti i međunarodni subjekti u BiH koji u skorije vrijeme sve veću pažnju poklanjaju temi oduzimanja imovinske koristi stečene kriminalom. Među njima je i sam Projekat pravosuđa u BiH koji je izradio Analizu i, između ostalog, kako bi na pravilan i informisan način usmjeravao svoje buduće aktivnosti u ovoj oblasti.

Neke važne odredbe krivičnih zakona koje se tiču oduzimanja imovine su već dugo na snazi, ali nikada nisu istinski zaživjele u praksi i do danas su predmetom različitih tumačenja, dok novije posebno entitetsko zakonodavstvo usvojeno u ovoj oblasti, tek treba da prođe test vremena.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 1

I UVOD

A . ODUZIMANJE IMOVINE PRIBAVLJENE KRIVIČNIM DJELIMA U BIH

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini posvećen je jačanju kapaciteta tužilaštava u BiH za vođenje istraga i uspješno procesuiranje koruptivnih krivičnih djela, privrednog kriminala i organizovanih oblika kriminala. Projekat nastoji osnažiti tužilaštva i potaći ih

da u prvi plan stave procesuiranje visokopozicioniranih počinilaca navedenih krivičnih djela i da strateškim opredjeljenjem za takav rad, grade povjerenje građana da zakon isto vrijedi za sve i da se protiv kriminala bori od vrha prema dnu. Međutim, taj zadatak koji primarno zavisi od tužilaca, u postojećem okviru njihovog djelovanja, otežan je s više faktora, među kojima su: nedostatni resursi unutar tužilaštva potrebni za rad na složenim oblicima kriminala, politički pritisci, opstrukcije i s tim vezana samocenzura, nedovoljna saradnja s policijskim agencijama, curenje informacija, neadekvatno vrednovanje rada tužilaca na ozbiljnim predmetima i dr.1 Sve to utiče na nedostatak motivacije tužilaca da u sistemu u kojem se njihov rad ne vrednuje u odnosu na složenost i izazove koje predmet nosi, ulažu dodatne napore i sprovode kompleksne i rizične istrage o teškim oblicima kriminala.

U tom svjetlu valja posmatrati i rad tužioca na prikupljanju dokaza o imovini stečenoj krivičnim djelom koji zahtijeva posebno, dodatno zalaganje, vještine, znanja i vanredni angažman. Takav angažman evidentno manjka u radu svih tužilaštava u BiH, do mjere da se može govoriti o sistemskom izostanku primjene obavezujućih normi krivičnih materijalnih, procesnih i posebnih zakona koje usmjeravaju rad tužilaca u istrazi. Ove norme obavezuju tužioce na prikupljanje dokaza o imovinskoj koristi stečenoj krivičnim djelom kao i staranje o tome da se ta korist trajno oduzme od učinilaca krivičnih djela. Na to ukazuje i jedan od zaključaka s godišnje konferencije tužilaca u BiH, održane 2016. godine: „Potrebno je afirmisati, aktuelizirati i redovno primjenjivati ovaj institut [oduzimanja imovine] u radu nadležnih tužilaštava, naročito u smislu provođenja finansijskih istraga i oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelima.“2 Sistemske su i slabosti mehanizama praćenja primjene zakona u ovoj oblasti, pa samim tim nije do kraja poznat ni opseg štetnih posljedica koje to ima na javni budžet.

S obzirom na to da se krivična djela korupcije, privrednog i organizovanog kriminala po svojoj prirodi vrše prvenstveno radi sticanja imovinske koristi, društvena borba protiv takvih oblika kriminala nezamisliva je bez oduzimanja svake koristi stečene kriminalnim djelovanjem. Krivičnopravna represija koja se ostvaruje izricanjem zatvorskih ili novčanih kazni, pokazuje se kao neučinkovita. Ukoliko se utvrdi krivnja, ali izostane mjera oduzimanja nezakonito stečene koristi, dolazi i do kršenja

1 Analiza integriteta pravosudnog sektora i mogućih rizika od nastanka koruptivnog ili neetičnog ponašanja u pravosuđu, USAID-ov Proje-kat pravosuđa u BiH, oktobar 2015.

2 IX Godišnje stručno savjetovanje tužilaca u BiH, održano u Neumu od 28. do 30.9.2016. godine. Zaključak br. 2. PANELA II pod nazivom: Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelima. Dostupno na službenoj web stranici Udruženja tužilaca FBiH: http://utfbih.ba/ix-strucno-savjetovanje-tuzilaca-u-bih/ (pristupljeno 6.12.2016).

2

principa prema kojem niko ne može zadržati korist stečenu krivičnim djelom, a istovremeno se i trajno nanosi šteta svima onima koji su pretrpjeli posljedice učinjenog djela. Ukoliko, dakle, zakažu ovi bitni mehanizmi, ne može se u cjelosti ostvariti svrha krivičnog gonjenja jer ne može ni približno doći do uspostave stanja kakvo je vladalo prije učinjenja krivičnog djela. Ovdje je važno naglasiti da nije dovoljno samo izreći mjeru oduzimanja imovinske koristi, već ona mora biti i uspješno sprovedena.

S obzirom na navedeno, oblast oduzimanja imovinske koristi stečene činjenjem krivičnih djela nameće se kao jedno od ključnih područja unutar kojeg je neophodno unaprijediti znanja i osnažiti resurse pravosudnih organa s ciljem efikasnijeg i sveobuhvatnijeg pristupa borbi protiv korupcije i drugih oblika kriminala. Kao rezultat, logičnom se nametnula i potreba da se oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom posveti posebna pažnja izradom analize aktuelnog stanja u ovoj oblasti u BiH, kojoj je pristupio Projekat pravosuđa.

Naime, različiti nivoi vlasti u Bosni i Hercegovini su već uložili značajne napore u donošenje odgovarajućeg zakonodavnog okvira i uspostavu efektivnog sistema za oduzimanje nezakonito stečene imovinske koristi. Krivično zakonodavstvo na svim nivoima sadrži odredbe usmjerene na blagovremeno otkrivanje, osiguranje i oduzimanje imovine pribavljene kriminalnim djelovanjem, a u entitetima, BD-u i jednom kantonu u FBiH su s istim ciljem usvojeni i posebni zakoni.

Ipak, normativna rješenja koja su trenutno na snazi u BiH se međusobno razlikuju, a poteškoće u njihovoj praktičnoj primjeni i njihovo različito tumačenje predstavljaju prepreku za uspješno donošenje i sprovođenje pravosnažnih odluka u ovoj oblasti. Na svim nivoima pravosuđa u BiH, efekti usvojenih politika usmjerenih na oduzimanje imovine stečene krivičnim djelom su, sasvim sigurno, na samom početku.3 Nije zanemariv broj donesenih krivičnih presuda kojima se izriče mjera oduzimanja imovinske koristi pred sudovima u BiH kao ni iznosi tako oduzete koristi.4 Međutim procenat te imovine koji i jeste stvarno oduzet ili vraćen u državni budžet znatno odstupa od iznosa oduzetih u presudama. U BiH o stvarno oduzetoj imovinskoj koristi ne postoje čak ni evidencije, a sagovornici u istraživanju, kako će biti prikazano u nastavku, potvrdili su da je u praksi veoma mali iznos imovine na koju se odnose mjere oduzimanja iz presuda, moguće zaista i oduzeti.

Zbog toga je od ključnog značaja uspostavljanje efektivnog i efikasnog sistema utvrđivanja, osiguranja i oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom, koji ima cilj da se pravda zadovolji, tako što će se, uz utvrđivanje krivnje, imovinska korist stečena kriminalom oduzimati od učinilaca krivičnih djela i njihovih saučesnika, a potom vraćati oštećenim ili kroz državni budžet ulagati u zakonite i društveno korisne djelatnosti.

3 Na ovakav zaključak upućuje i Godišnji izvještaj VSTV-a za 2016. godinu, koji u svom poglavlju Evropske integracije preuzima dio Izvje-štaja Evropske komisije za Bosnu i Hercegovinu za 2016. godinu koji se odnosi na mjere koje je potrebno preduzeti s ciljem uspješnije borbe protiv organizovanog kriminala, navodeći da bi BiH, između ostalog, u 2017. godini naročito trebala „nastaviti razvoj učin-kovitih sistema za zapljenu i povrat imovine na svim nivoima, uključujući i kapacitete za vođenje finansijskih istraga na način da se u potpunosti provode usvojeni zajednički minimalni standardi za sistem za rješavanje pitanja oduzimanja imovine u BiH u skladu s minimalnim standardima uspostavljenim u EU.“, strana 21.

4 Vidi npr. Godišnji izvještaj VSTV-a za 2013. godinu, str. 114., gdje se navodi da je pred sudovima u BiH tokom 2013. godine u ukupno 126 predmeta izrečena odluka o oduzimanju imovinske koristi, kao i da je ukupna vrijednost oduzete imovinske koristi po tim presudama iznosila 8.523.181,00 KM.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 3

S tim ciljem na umu, Projekat pravosuđa pristupio je utvrđivanju prakse postupanja u ovoj oblasti i ključnih nedostataka trenutnog sistema, koji dovode do toga da se oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom još uvijek svodi na deklarativno izricanje u krivičnim presudama, a da društvena zajednica od toga ima malo koristi.

B. CILJEVI I METODOLOGIJA IZRADE ANALIZE

Analiza koju čitalac ima ispred sebe ponudit će kratki pregled pravnog okvira, a zatim će razmotriti praktične aspekte postupanja tužilaca, sudija i drugih učesnika u postupku oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelima. Njena namjena nije da bude

udžbenik za sudije i tužioce, te zbog toga i ne predstavlja sveobuhvatan pregled svih pravnih odredbi koje stoje na raspolaganju učesnicima krivičnog postupka kako bi uspješno osigurali i oduzeli imovinu. Njena svrha je da pravilno dijagnostikuje prepreke za uspješno vođenje postupka oduzimanja imovine, te da na jednom mjestu prikaže postojeće stanje i prakse u ovoj oblasti u cijeloj BiH, imajući u vidu prije svega da je materija na veoma različit način uređena na različitim nivoima pravosuđa u BiH. S tim u vezi, bilo je potrebno ukazati na te razlike, ali i na posljedice takvog raznolikog normativnog uređenja, kao prepreke stvaranju usaglašenog i sigurnog pravnog prostora na teritoriji BiH.

Ono čemu je posvećena posebna pažnja u analizi, jesu praktični aspekti primjene postojećih zakona. U fokusu će se naći uglavnom ona područja ili odredbe zakona za koje se pokazalo da izazivaju nedoumice u praksi, da su predmetom različitih tumačenja ili da na bilo koji način uzrokuju poteškoće u primjeni, a što u konačnici sprečava ili umanjuje željene efekte tih zakona. Naime, svaka pravna norma svoje oživotvorenje i smisao dobija tek primjenom u stvarnim slučajevima i, s tim povezanim, razvojem sudske prakse. Tako je i u pogledu ove materije jasno da zakonska rješenja nisu uvijek u harmoniji sa stvarnošću pa bez toga i ne mogu ostvarivati svoje pune efekte. Isto tako, često ćemo vidjeti i da prateći institucionalni mehanizmi koji trebaju da služe otjelovljenju zakonskih normi, nisu u funkciji, što otežava njihovu punu primjenu. Zbog toga neke odredbe krivičnih zakona koje su već dugo na snazi, a tiču se oduzimanja imovine, nisu nikada istinski zaživjele i do danas su predmetom različitih tumačenja, dok novije posebno entitetsko zakonodavstvo usvojeno u ovoj oblasti, tek treba da prođe test vremena. U tom pogledu, naročito je značajno pratiti taj razvoj i primjenu novog Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom u Federaciji BiH (ZONSIKD FBiH ili posebni zakon FBiH), koja je počela 2015. godine i čiji značajniji efekti tek treba da se vide. S druge strane, ono što imamo u RS-u su već vidljivi, određeni, iako ograničeni, učinci posebnog zakonodavstva usvojenog još 2010. godine. Period od punih sedam godina, koliko je zakon u primjeni u tom entitetu, veoma je dug, pa se, s tim u vezi, može reći i da je dosadašnja praksa primjene zakona prilično oskudna. Analiza treba, između ostalog, i da posluži razmjeni stečenog znanja i iskustva u ovoj oblasti kako bi se povukle paralele i lekcije korisne za ostale jurisdikcije u BiH.

Prethodno definisani ciljevi analize direktno su uslovili primarni metod njene izrade. Kako je svrha istraživačkog dijela rada bila identifikovati dosadašnje prakse, postignuća i poteškoće u oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom, osnovni metod za prikupljanje nalaza bili su strukturisani intervjui s predstavnicima pravosuđa na svim nivoima u BiH. Intervjuisano je preko

4

50 osoba. Razvijen je upitnik koji obuhvata ključne oblasti i faze postupka koje su obrađene u poglavljima Analize. Pitanja iz upitnika su se odnosila na: zakonodavni okvir, radnje tužioca i suda u krivičnom postupku vezane za otkrivanje, osiguranje i oduzimanje imovine, prošireno oduzimanje i oduzimanje od povezanih lica, posebne postupke za oduzimanje imovinske koristi, izvršenje odluka o privremenim mjerama i trajnom oduzimanju te razmjenu informacija s relevantnim organima i institucijama. Intervjui su obavljeni usmenim putem sa sagovornicima na svim nivoima vlasti u BiH i to: postupajućim tužiocima odgovarajućeg iskustva, sudijama krivičnih i izvršnih odjeljenja, njihovim saradnicima, predstavnicima pravobranilaštava i policije (posebno odjelima koji rade na finansijskim istragama), akademske zajednice, kao i s direktorima entitetskih agencija za upravljanje oduzetom imovinom. Svaki od sagovornika upitan je da iz perspektive vlastitih iskustava predstavi svoje viđenje navedenih tema i ponudi rješenja za unapređenje. Projekat je izuzetno zahvalan svim sagovornicima sa kojima su obavljeni razgovori na njihovoj otvorenosti i spremnosti da na kritički način postmatraju ne samo sistem oduzimanja imovine stečene krivičnim djelom u cjelini, već i nedostatke u radu i praksi vlastitih institucija. Zbog poštovanja diskrecije sagovornika, njihova imena nisu navođena u tekstu.

Pored toga, prikupljene su i analizirane reprezentativne sudske odluke na svim nivoima pravosuđa u BiH, kao i relevantne presude Evropskog suda za ljudska prava, koje se tiču oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom.

Nadalje, Projekat pravosuđa u saradnji s VSTV-om i Centrima za edukaciju sudija i tužilaca Federacije BiH i Republike Srpske (CEST FBiH i CEST RS) tokom 2016. godine proveo je niz specijalističkih obuka za dvije odabrane grupe tužilaca svih tužilaštava u BiH koji rade na predmetima 1) korupcije, i 2) privrednog i organizovanog kriminala. Specijalističke obuke sprovedene su i u oblasti oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom i vođenja finansijskih istraga. Navedeni forumi poslužili su kao neka vrsta fokus grupa, a diskusije vođene među tužiocima na svim nivoima pravosuđa, izražena mišljenja, stavovi, dileme kao i zaključci s tih obuka uvršteni su u Analizu i korišteni kao dragocjen materijal koji ukazuje na suštinska pitanja od značaja za praktičare.

Konačno, u martu 2017. godine održan je konsultativni sastanak sa širokim krugom subjekata, među kojima su bili predstavnici VSTV-a, sudije, tužioci, advokati, pravobranioci, predstavnici akademske zajednice i entitetskih agencija za upravljanje oduzetom imovinom. Sastanak je organizovan u saradnji sa Stalnom komisijom za efikasnost tužilaštava VSTV-a i poslužio je kao forum za verifikaciju mišljenja izraženih u Analizi i provjeru stavova do kojih se došlo tokom istraživanja, a sve u cilju temeljite i vjerodostojne obrade svih važnih pitanja u Analizi, kako bi ona istinski bila korisna za stručnu zajednicu.

Stoga se može reći da Analiza na neki način predstavlja direktnu refleksiju trenutnih stavova profesionalne zajednice, tj. šireg kruga subjekata koji u svom radu imaju dužnost da se bave otkrivanjem, utvrđivanjem, osiguranjem i oduzimanjem imovine stečene krivičnim djelima. Zbog misije koju ima Projekat pravosuđa, a koja je opisana u uvodnom dijelu Analize, fokus je svakako bio na tužilačkoj perspektivi, ali je ona neodvojivo vezana za perspektive ostalih vezanih subjekata, što će se i vidjeti u nastavku.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 5

Na ovom mjestu je važno napomenuti da je u toku finalizacije rada na Analizi stupio na snagu novi Krivični zakon Republike Srpske5. Usvajanjem novog zakona nije došlo do izmjene odredbi vezanih za oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom koje su u tekstu analizirane. Takođe, za vrijeme pisanja Analize, van snage je stavljen i Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem Republike Hrvatske (RH), koji je u tekstu analiziran, a njegove odredbe su u najvećoj mjeri integrisane u ZKP RH izmjenama od 27.7.2017, što je navedeno na odgovarajućim mjestima u Analizi.

C. STRUKTURA ANALIZE

Analiza je koncipirana tako da, nakon osvrta na važne karakteristike relevantnog zakonodavnog okvira, predstavi sve važne aspekte primjene tog zakonodavstva. Ona prati postupak oduzimanja imovinske koristi pribavljene vršenjem krivičnih djela i to od

momenta pokretanja finansijske istrage, preko faze optuženja i predlaganja mjera osiguranja, suđenja, pa sve do momenta izricanja presude, trajnog oduzimanja imovine i izvršenja izrečene mjere oduzimanja. Unutar svakog relevantnog poglavlja nastojalo se ukazati na različitosti u zakonskom okviru i potencijalne prepreke uspješnom izricanju i sprovođenju ove mjere kako bi se iznjedrile odgovarajuće preporuke za unapređenje, kako zakona tako i postupanja tužilaštava i sudova u oblasti oduzimanja nezakonito stečene imovinske koristi. Prijedlozi preporuka koje se nalaze u Analizi proistekli su direktno iz mišljenja predstavnika pravosudne zajednice i prepoznati su kao konstruktivni i mogući, te se nadamo da će biti osnovica za kreiranje institucionalnih i upravljačkih mehanizama kojima se potiču nove prakse.

D . KOME JE NAMIJENJENA ANALIZA

Analiza nije sama sebi svrha, već nastoji da ponudi realna i moguća rješenja za poboljšanja i unapređenja postojeće prakse. Ona je namijenjena svim onima koji se na ozbiljan i sveobuhvatan način bave problematikom oduzimanja imovinske koristi proistekle iz

krivičnih djela. To su na prvom mjestu kreatori reformskih procesa u ovoj oblasti, kao što je VSTV kao krovna institucija pravosudne uprave. VSTV treba razmotriti mehanizme adekvatnog vrednovanja rada tužilaca na finansijskim istragama, odnosno sudija koji odlučuju u postupcima za oduzimanje imovinske koristi, kao i unapređenja sistema vođenja statističkih podataka o imovini koja potiče od kriminala i koja treba da služi povećanju državnog budžeta. Pored toga, nadamo se da će Analizu smatrati korisnom i sami praktičari, tj. sudije i tužioci, od kojih u najvećoj mjeri zavisi pravilno razumijevanje, obim i način primjene zakonā. Analiza također treba da posluži i zakonodavnim tijelima zaduženim za praćenje sprovođenja zakona u ovoj oblasti i njihovo daljnje unapređivanje, što će biti vidljivo posebno u dijelovima gdje se jasno nameće potreba za izmjenom zakonske norme. Konačno, brojni međunarodni subjekti koji u BiH sve više pažnje poklanjaju ovoj temi, a među njima i sam Projekat pravosuđa, moći će koristiti rezultate Analize kako bi na informisan i pravilan način usmjerili svoje buduće aktivnosti na jačanju kapaciteta tužilaštava u BiH.

5 „Službeni glasnik Republike Srpske“, broj 64/17.

6

Osnov za oduzimanje nezakonito stečene imovine leži u jednom od ključnih načela sadržanom u materijalnim krivičnim zakonima na svim nivoima u BiH, a to je načelo prema kojem niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 7

II PRAVNI OKVIR ZA ODUZIMANJE IMOVINE PRIBAVLJENE VRŠENJEM KRIVIČNIH DJELA

A . UOPŠTE O PRAVNOM OKVIRU ZA ODUZIMANJE IMOVINE PRIBAVLJENE VRŠENJEM KRIVIČNIH DJELA U BIH

Već dugi niz decenija BiH je u svom osnovnom krivičnom zakonodavstvu (krivični i krivičnoprocesni zakoni) predviđala mjeru oduzimanja imovinske koristi proistekle iz krivičnih djela u klasičnom smislu.6 To podrazumijeva tradicionalni način konfiskacije imovine

direktno ostvarene krivičnim djelom za koje se sudi, kao i predmeta korištenih ili namijenjenih za učinjenje djela. U fokusu takvog postupka se nalazi utvrđivanje krivnje i izricanje kazne učiniocu, dok je slabljenje njegove stvarne ekonomske moći stavljeno u drugi plan. Međutim, i međunarodna i domaća iskustva pokazala su da takav, klasični sistem oduzimanja imovine proistekle iz krivičnog djela, posjeduje niz ograničenja za tužioca. To se prije svega odnosi na (ne)mogućnost dokazivanja da je imovina direktno proistekla iz krivičnog djela, posebno u slučaju većih kriminalnih organizacija (mafijaškog tipa) koje funkcionišu kroz duže periode. Kod takvih vrsta kriminala veliki dio imovine koji potiče od različitih kriminalnih aktivnosti ostaje van domašaja sudske pravde, a kao rezultat inkriminisana lica nakon krivičnog progona (pa čak i za vrijeme njegovog trajanja) nastavljaju s kriminalnim aktivnostima, čime biva izigrana svrha kažnjavanja.

6 „Mjera oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom kao samostalan institut krivičnog prava uvedena je u naše zako-nodavstvo 1959. godine novelom Krivičnog zakonika i to kao mjera sigurnosti. [Krivični zakonik od 2. marta 1951. godine, „Službeni list FNRJ“ br. 13/51 s izmjenama i dopunama od 30. juna 1959., 22. jula 1962., 4. aprila 1965., 29. marta 1967., 26. aprila 1969. i 30. januara 1973. godine].“ [...] „Uvođenje mjere oduzimanja imovinske koristi kao samostalnog instituta krivičnog prava, neminovno je uslovilo i da se izvrše i određene izmjene u Zakoniku o krivičnom postupku iz 1953. godine [...] [Zakonik o krivičnom postupku iz 1953. godine s izmjenama i dopunama iz 1959., 1962., 1967., 1970. i 1973. godine („Službeni list FNRJ“ br. 40/53, 52/59, 5/60., prečišćeni tekst ZKP, 54/70 i 6/73)].“ [...] „U Krivičnom zakonu SFRJ iz 1977. godine [...] oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom nije više bilo predviđeno kao krivičnopravna sankcija nego kao posebna krivičnopravna mjera [...].“ [...] „U periodu od 1992. do 2003. godine nije došlo do bitnih promjena u institutu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Inače za ovaj period karakteristično je da u prvoj fazi dolazi do nasljeđivanja pravnih propisa bivše zajedničke države, da bi potom u drugoj fazi došlo do donošenja novog krivičnog zakonodavstva u FBiH, RS-u i BD BiH. Krivični zakon Bosne i Hercegovine iz 2003. godine [uključujući i krivične zakone iz 2003. na nivou entiteta i Brčko distrikta] ostao je pri određenju oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom kao posebne krivičnopravne mjere, instituta u općem dijelu krivičnog zakona, kojom se ostvaruje načelo da niko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu krivičnim djelom.“ [Ovakvo definisanje instituta oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom ostaje do danas.] Vidi Denis Pajić, Krivičnoprocesni aspekti oduzimanja imovinske koristi pribavlje-ne krivičnim djelom, doktorska disertacija, Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru, Pravni fakultet, Mostar, april 2016. godine, str. 16, 18, 19 i 21.

8

Naša zemlja se reformom krivičnog zakonodavstva iz 2003. godine, kroz uvođenje posebnog oblika oduzimanja imovinske koristi, tzv. proširenog oduzimanja, u krivične zakone,7 pridružila nizu zemalja koje su ga počele uvoditi još od devedesetih godina prošlog stoljeća.8 Namjera je bila da se tužiocu olakša teret dokazivanja porijekla imovine koja proističe iz krivičnih djela i omogući lakše oduzimanje takve imovine, uz istovremeno smanjenje garancija prava optuženog u tom domenu, na kojeg je prebačen teret dokazivanja zakonitosti sticanja imovine, a što je opravdano opštim interesom. U suštini, ovom odredbom su u domaće zakonodavstvo uvedene norme pojedinih međunarodnih ugovora koje je BiH ranije ratificirala, a koje se odnose na mogućnost revidiranja i balansiranja tereta dokazivanja prilikom vođenja postupka za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.9

Međutim, usvojena zakonska formulacija otvorila je dileme u pogledu osnova i načina njene primjene, koja je bila rijetka u praksi, te izazvala brojne kritike u naučnoj i stručnoj javnosti. To je rezultiralo noveliranjem ovih odredbi krivičnih zakona u FBiH, BD i na nivou BiH tokom 2010. godine10 (a u RS donošenjem posebnog zakona11) kada je, između ostalog, institut proširenog oduzimanja preciznije uređen odvojenim odredbama posvećenim proširenom oduzimanju. Njegova primjena je sužena na određenu grupu krivičnih djela koja su po svojoj prirodi teški oblici kriminala.12 Uprkos

7 Član 110. stav 3. Krivičnog zakona BiH iz 2003. godine (identično rješenje bilo je i u KZ FBiH i KZ BD BiH iz 2003. godine). Prema ovoj odredbi, bilo je predviđeno da “sud također može oduzeti korist iz stava 1. ovog člana u odvojenom postupku ukoliko postoji opravdani razlog da se vjeruje da je korist pribavljena krivičnim djelom, a vlasnik ili uživalac nije u mogućnosti da pruži dokaze da je korist pribavljena zakonito”.

8 U Italiji, „[p]rodužena konfiskacija je uvedena u leto 1992. godine Zakonom o borbi protiv imovine mafijaških organizacija [...] kojim je predviđeno da su oni koji su povezani sa mafijom, uključujući učinioce krivičnih dela u vezi sa opojnom drogom, organizovanim kriminalom i pranjem novca, obavezni dokazati zakonito poreklo svoje imovine. Ako to ne urade, kao obavezna mera im je izricana kazna zatvora od najmanje pet godina i oduzimanje dela ili celokupne imovine.“ U Njemačkoj je, npr. prošireno oduzimanje imo-vine uvedeno kao samostalna forma mjere oduzimanja imovinske koristi 1992. godine Zakonom o sprečavanju ilegalne trgovine opojnim drogama i drugih oblika organizovanog kriminala. „Svrha ove mere je da se organizovanim kriminalnim strukturama kroz njenu primenu oduzme ekonomska baza, a uz olakšani dokazni postupak pred sudom.“ U Francuskoj, „[d]o krupnijih promena zakonodavstva 1995. godine, javni tužilac je imao veliku ulogu u postupku, jer je bio obavezan da dokaže kriminalno poreklo imo-vine. Međutim, ovo pravilo je trpilo jedan izuzetak predviđen u Krivičnom zakoniku od 1995. godine, prema kome je kod krivičnih dela u vezi sa prodajom droge učinilac morao dokazati zakonito poreklo imovine. Amandmani francuskog Krivičnog zakonika od 2003. i 2004. godine proširuju izuzetak da bi pokrili sve tipove kriminala.“ Vidi Jelena Gluščević, Oduzimanje imovine stečene krivič-nim djelom, doktorska disertacija, Univerzitet „Union“ u Beogradu, Pravni fakultet, Beograd, 2015. godina, str. 115, 123. i 128.

9 Na prvom mjestu to su: Konvencija Ujedinjenih naroda protiv nezakonitog prometa opojnih droga i psihotropnih tvari iz 1988. godine, Konvencija Ujedinjenih naroda protiv transnacionalnog organizovanog kriminala iz 2000. godine, Konvencija Ujedinjeih naroda protiv korupcije iz 2003. godine, Konvencija Vijeća Evrope o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog krivičnim djelom iz 1990. godine, Krivičnopravna konvencija o korupciji iz 1999. godine i Konvencija Vijeća Evrope o pranju, traganju, privremenom oduzimanju i oduzimanju prihoda stečenog krivičnim djelom i o finansiranju terorizma iz 2006. godine. Ovim ugovorima, pored pitanja proširenog oduzimanja i s njim povezanog obrnutog tereta dokazivanja, predviđeno je normiranje i niza drugih pitanja od pre-sudnog značaja za uspješno oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom poput mjera osiguranja, predviđanja izuzetka od bankarske tajne, oduzimanja protuvrijednosti nezakonito stečene imovine, oduzimanja tzv. dalje imovine koja je proistekla iz nezakonito stečene imovine, oduzimanja od trećih lica, organizovanih grupa i njihovih pravnih sljednika, sankcionisanja “pranja” novca odnosno imovinske koristi koja potiče iz nezakonitih aktivnosti (tj. predikatnog krivičnog djela) i dr.

10 Izmjene i dopune KZ BiH (“Službeni glasnik Bosne i Hercegovine” br. 08/10), KZ FBiH („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/10) i KZ BD („Službeni glasnik Brčko distrikta BiH“ br. 21/10).

11 Zakon o oduzimanju imovine stečene izvršenjem krivičnog djela u RS-u je donesen 2010. godine i uveo je institut proširenog odu-zimanja („Službeni glasnik RS“ br. 12/10).

12 Prema noveliranoj odredbi KZ BiH, čl. 110. a): „kada se vodi krivični postupak za krivična djela iz glava XVII, XVIII, XIX, XXI, XXI A i XXII KZ BiH, sud može odlukom iz člana 110. stav 2. oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem ovih krivičnih djela, a počinilac nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito“. Slična odredba uvedena je članom 114. a) u KZ FBiH, te članom 114. a) u KZ BD. Više o tome u dijelu „Pro-šireno oduzimanje imovine“. U posebnom zakonu RS-a prošireno oduzimanje imovine ograničeno je na djela iz člana 2. Zakona. Više o tome u dijelu „Prošireno oduzimanje imovine“.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 9

novelama, praktična primjena ovih odredbi krivičnih zakona o proširenom oduzimanju je izostala na svim nivoima i primjeri proširenog oduzimanja gotovo da nisu zabilježeni u praksi.13

Dakle, uopšteno rečeno, moglo bi se reći da su, nakon izmjena osnovnog krivičnog zakonodavstva iz 2010. godine, zakoni u BiH pružali dovoljno osnova za različite mogućnosti oduzimanja ili zabrane raspolaganja imovinom. Međutim, te mogućnosti se u praksi nisu dovoljno koristile.

Različiti nivoi vlasti u BiH su zbog toga uložili značajan dodatni napor kako bi uspostavili zaista efektivan sistem za borbu protiv teških oblika kriminala pristupivši usvajanju posebnih zakona posvećenih oduzimanju imovine proistekle iz krivičnih djela, i to RS još 2010., FBiH 2015. i BD 2016. godine. Ovim zakonima se sveobuhvatno na jednom mjestu nastoji pristupiti uređivanju svih pitanja koja se odnose na otkrivanje, osiguranje i oduzimanje imovine stečene vršenjem krivičnih djela. Na državnom nivou je došlo do formiranja radne grupe pri Ministarstvu pravde BiH koja radi na pripremi nacrta posebnog zakona koji bi se odnosio na imovinu oduzetu u toku krivičnog postupka pred Sudom BiH.14 Raslojenost državno-pravnog uređenja rezultirala je i raslojavanjem u usvojenim normativnim rješenjima i njihovom tumačenju.

U entitetima je uočeno da je trebalo proteći dosta vremena od momenta usvajanja posebnih zakona do početka njihove primjene i prvih sudskih odluka. I pored činjenice da su zakoni bili na snazi, a njihova primjena samim tim obavezujuća, dešavalo se da veliki broj tužilaca i sudija nije bio upoznat s odredbama ovih zakonâ te su nastavili postupati u predmetima isključivo po odredbama Krivičnog zakona (KZ) i ZKP-a. Pored toga, u slučajevima u kojima se posebnim zakonodavstvom reguliše ista materija kao i krivičnim zakonodavstvom pojavila se dilema koje odredbe treba primijeniti. U RS-u su nakon usvajanja sprovedene početne obuke za primjenu posebnog zakona, dok se u FBiH u protekle dvije godine također sistematski sprovode obuke svih učesnika u postupku oduzimanja nezakonito stečene imovinske koristi.

U nastavku će biti ukazano na osnovne odrednice postojećeg zakonodavstva na svim nivoima. Kroz to će se, kako u ovom poglavlju tako i u nastavku Analize ukazati na adekvatnost postojećeg pravnog okvira, odnosno potrebu za eventualnim unapređenjima kako u praksi tako i u zakonskim odredbama.15 Praktičari s kojima su obavljeni razgovori imali su priliku da o tome iznesu svoje stavove, što će biti reflektovano kroz cijeli tekst.

13 Prema dostupnim informacijama, u vrijeme pisanja ove analize u FBiH i BD-u nije pravosnažno okončan niti jedan predmet u kojem je izrečena mjera proširenog oduzimanja imovine. Na državnom nivou donesena je jedna pravosnažna odluka u kojoj je izrečena mjera proširenog oduzimanja imovine od trećeg lica, dok je u RS-u također svega jedan predmet u kojem je pravosnažnom sud-skom odlukom došlo do trajnog proširenog oduzimanja imovine.

14 Nacrt zakona u vrijeme pisanja Analize još uvijek nije bio upućen u parlamentarnu proceduru, primarno zbog nedostatka političke volje vezane za pitanje oduzimanja nekretnina i uspostave posebne Agencije za upravljanje imovinom na ovom nivou. Naime, spor-no je rješenje prema kojem bi nekretnine oduzete po odlukama Suda BiH, koje se nalaze na teritoriji entiteta, trebale biti upisane u zemljišne knjige kao vlasništvo države BiH. U dosadašnjoj praksi došlo je do upisa prava vlasništva na ime države BiH na dvije nekretnine koje su oduzete pravosnažnim odlukama Suda BiH. Ipak, na ovom nivou ostaje neriješeno pitanje upravljanja i staranja o tako oduzetoj imovini jer zakonodavstvom nije izričito propisano koje tijelo je nadležno za donošenje odluke o načinu korištenja ili raspolaganju ovim nekretninama.

15 Iako će se osnovne naznake dati već u ovom poglavlju, detaljnija rasprava o pojedinim odredbama naći će svoje mjesto u tematskim poglavljima koja slijede i kojima po svojoj prirodi i sadržaju pripada.

10

1 . KRIVIČNO ZAKONODAVSTVO

a) Odredbe krivičnog materijalnog prava vezane za oduzimanje imovinske koristi

Osnov za oduzimanje nezakonito stečene imovine leži u jednom od ključnih načela sadržanom u materijalnim krivičnim zakonima na svim nivoima u BiH, a to je načelo prema kojem niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.16

Svi krivični zakoni u BiH propisuju oduzimanje imovine direktno proistekle iz krivičnog djela za koje je lice osuđeno, i to sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivičnog djelo učinjeno.17 Pored toga, svi krivični zakoni predviđaju i mjeru sigurnosti oduzimanjem predmeta koji su upotrijebljeni ili namijenjeni za učinjenje krivičnog djela ili su nastali njegovim učinjenjem, pod uslovima propisanim zakonom.18 Kada su u pitanju pravna lica, krivični zakoni predviđaju i kaznu oduzimanja imovine koja se može izreći za krivična djela s propisanom kaznom zatvora od 5 godina ili težom kaznom,19 dok je mjera oduzimanja imovinske koristi od pravnog lica posebno regulisana.20

Tri od četiri krivična zakona u BiH (KZ BiH, KZ FBiH i KZ BD) također od 2010. godine, kao što je ranije navedeno, omogućavaju i prošireno oduzimanje imovinske koristi za koju krivičnom presudom nije utvrđeno da je stečena konkretnim počinjenim krivičnim djelom, ali za koju se opravdano vjeruje da je tako stečena, a za koju počinilac nije pružio dokaze o zakonitom pribavljanju. Mogućnost ovakvog, proširenog oduzimanja je u krivičnim zakonima ograničena na tačno određen katalog krivičnih djela (djela podmićivanja, djela protiv službene i odgovorne osobe, protiv pravosuđa, privrede, poslovanja i sigurnosti platnog prometa) i u tom slučaju je teret dokazivanja po sili zakona prebačen s tužioca na optuženog koji je u obavezi da dokaže zakonitost sticanja imovine (o tome će biti više riječi u posebnom poglavlju koje se bavi proširenim oduzimanjem). Dok se postupak za prošireno oduzimanje prema krivičnim zakonima FBiH i BD sprovodi isključivo u okviru krivičnog postupka u kojem je jedino moguće izreći mjeru takvog oduzimanja, na nivou BiH je izmjenama iz 2015. godine Krivičnim zakonom uvedena mogućnost i da se, ukoliko u toku krivičnog postupka ne budu ispunjeni zakonom utvrđeni uslovi, za oduzimanje imovine pokrene parnični postupak. Na taj način, zakonodavac je samo na državnom nivou uveo mogućnost oduzimanja imovine u parničnom postupku, vjerovatno da bi prevazišao problem nedovoljne primjene instituta proširenog oduzimanja u okviru krivičnog postupka. Međutim, novo rješenje je donijelo još više nedoumica među praktičarima koji do sada gotovo da nisu primijenili

16 Član 110. KZ BiH glasi: „Niko ne može zadržati imovinsku korist, prihod, profit ili drugu korist iz imovinske koristi pribavljenu krivičnim djelom.“ Član 114. KZ FBiH: „Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.“ Član 94. KZ RS: „Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.“ Član 114. KZ BD: „Niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom.“

17 Član 110. stav 2. KZ BiH, član 114. stav 2. KZFBiH, član 94. stav 2. KZ RS i član 114. stav 2. KZ BD.18 Član 74. KZ BiH, član 78. KZ FBiH, član 62. KZ RS i član 78. KZ BD. Naravno, bitno je praviti razliku između predmeta nastalih

učinjenjem krivičnog djela (producta sceleris) i upotrebljenih u učinjenju ili namijenjenih učinjenju krivičnog djela (instrumenta scele-ris), s jedne strane, te imovinske koristi koju učinitelj „izvlači“ iz krivičnog djela, s druge strane. Za razliku od imovinske koristi koja predstavlja prihod pribavljen krivičnim djelom, predmeti nastali učinjenjem krivičnog djela zapravo su proizvodi krivičnog djela koji bez učinjenja djela uopšte ne bi nastali.

19 KZ BiH članovi 131. i 133., KZ RS članovi 134. i 136, KZ FBiH članovi 135. i 137. i KZ BD članovi 135. i 137.20 Član 140. KZ BiH, član 144. KZ FBiH, član 143. KZ RS i član 144. KZ BD.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 11

ovu zakonsku mogućnost.21 Moglo bi se reći da ovo rješenje u državnom zakonu u najvećoj mjeri odstupa od ostalih zakona jer po prvi put uvodi mogućnost oduzimanja imovine stečene krivičnim djelom u građanskom postupku, što generalno nije poželjno sa aspekta usaglašenosti zakona u jednom državno-pravnom sistemu kakav postoji u BiH.22

Kada je u pitanju definisanje osnovnih pojmova, samo Krivični zakon na državnom nivou sadrži definicije pojmova imovinske koristi i imovine, koje su u zakon unesene 2015. godine23, dok su te definicije u entitetima i u BD-u date u posebnom zakonodavstvu.24 Ovakav pristup je donekle razumljiv jer na državnom nivou nema posebnog zakonodavstva posvećenog oduzimanju imovine, već se primjenjuje krivično zakonodavstvo, pa definišući pojmove u KZ-u zakonodavac doprinosi boljem razumijevanju ostalih odredbi ovog zakona i na taj način otklanja nedoumice u pogledu obima njegove primjene. U nastavku ćemo vidjeti da postoje razlike u definisanju ovih pojmova unutar BiH, a usvajanje jedinstvenog pojma imovine svakako bi doprinijelo opštoj usklađenosti propisa u ovoj oblasti i istom razumijevanju instituta koji se vežu za oduzimanje imovine proistekle iz krivičnih djela.

Što se tiče vrste imovine koju je moguće oduzeti, svim krivičnim zakonima je određeno da to može biti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom.25 Također, ukoliko je nezakonita imovinska korist sjedinjena s imovinom stečenom na zakoniti način, takva imovina može biti predmet oduzimanja pod uslovima propisanim zakonom.26 Ukoliko korist nije moguće oduzeti u njenom izvornom obliku učinitelj će se obavezati na isplatu srazmjernog novčanog iznosa.27

Svi krivični zakoni podjednako propisuju da je imovinu proisteklu iz krivičnog djela moguće oduzeti i od trećih lica na koje je prenesena, bez ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti, ukoliko su bili nesavjesni prilikom njenog sticanja.28

b) Odredbe krivičnog procesnog prava vezane za oduzimanje imovinske koristi

Zakoni o krivičnom postupku na svim nivoima u BiH propisuju da se imovinska korist u krivičnom postupku utvrđuje po službenoj dužnosti te da je tužilac taj koji je u postupku dužan prikupljati dokaze i izviđati okolnosti od važnosti za utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.29

21 U razgovorima s tužiocima na državnom nivou istaknuto je da je odredba nejasna, i to kako u smislu vrste postupka koji bi se trebao voditi, tako i nedoumica u pogledu nadležnosti, momenta i načina njegovog pokretanja.

22 U zemljama koje poznaju građansko oduzimanje ono je u pravilu uređeno kao mjera supsidijarnog karaktera koja se primjenjuje u slučajevima kada uopšte nije moguće sprovesti krivični postupak, jer je osumnjičeni, odnosno optuženi umro ili je nedostupan, ili u krivičnom postupku nije moguće izreći mjeru oduzimanja imovinske koristi jer je optuženi oslobođen optužbe. U skladu s prethodnim, to bi bili slučajevi smrti ili bjekstva osumnjičenog, odnosno optuženog.

23 Član 1. Zakona o izmjenama i dopunama KZ BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 40/15).24 Član 4. posebnog zakona FBiH, član 3. posebnog zakona RS i član 2. posebnog zakona BD.25 Član 111. stav 1. KZ BiH, član 115. stav 1. KZ FBiH, član 95. stav 1. KZ RS i član 115. stav 1. KZ BD.26 Član 111. stavovi 2. i 3. KZ BiH, član 115. stavovi 2. i 3. KZ FBiH i član 115. stavovi 2. i 3. KZ BD. KZ RS ne sadrži ovu odredbu.27 Član 111. stav. 1. KZ BiH, član 115. stav. 1. KZ FBiH, član 95. stav 2. KZ RS i član 115. stav 1. KZ BD.28 Samo KZ BiH u članu 111. stav 1. predviđa obligatorno oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom od trećih lica

(oduzet će se). Ostali krivični zakoni predviđaju fakultativno oduzimanje (može se oduzeti). Vidjeti član 115. stav 1. KZ FBiH, član 115. stav 1. KZ BD BiH i član 95. stav 2. KZ RS.

29 Član 35. stav 2. tačka g. i član 392. stavovi 1. i 2. ZKP BiH, član 45. stav 2. tačka g. i član 413. stavovi 1. i 2. ZKP FBiH, član 386. stavovi 1. i 2. ZKP RS i član 35. stav 2. tačka g. i član 392. stavovi 1. i 2. ZKP BD.

12

Ova zakonska obaveza tužioca u velikoj mjeri je zanemarena u praksi, što su potvrdili sagovornici na svim nivoima pravosuđa. Na to ukazuju i gore citirani zaključci s posljednje konferencije tužilaca u BiH kojima se apeluje na afirmisanje, aktueliziranje i redovno primjenjivanje instututa oduzimanja imovinske koristi u radu nadležnih tužilaštava.30

Procesnim zakonima uređen je postupak otkrivanja, utvrđivanja i osiguranja kasnijeg oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.31 U ovom smislu, tužiocu na raspolaganju stoje sve radnje dokazivanja koje predviđa ZKP, uključujući i posebne istražne radnje, što je veoma važno jer su one ponekad jedini način za utvrđivanje i pronalaženje nezakonito pribavljene imovine i prikupljanje dokaza o tome.32

ZKP propisuje postupak oduzimanja imovinske koristi ne samo od počinioca krivičnog djela već i od lica na koja je ona prenesena ili predstavnika pravne osobe ukoliko je na nju prenesena imovina, te zakon tim licima garantuje procesna prava, tj. mogućnost da ospore oduzimanje njihove imovine i sami predlažu dokaze, što je u skladu sa zahtjevima Evropske konvencije o ljudskim pravima (EKLJP) u pogledu garancija zaštite prava na privatno vlasništvo.33

Kad dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, procesni zakoni propisuju da će sud po službenoj dužnosti, po odredbama koje važe za izvršni postupak, odrediti privremene mjere osiguranja.34 U praksi se u svrhu osiguranja oduzimanja nezakonito stečene imovine koriste još i odredbe ZKP-a koje se odnose na privremeno oduzimanje imovine radi obezbjeđenja,35 što je radnja dokazivanja koja ima za cilj da se spriječi korištenje, otuđenje ili raspolaganje imovinom koja se po KZ-u ima oduzeti ili koja može poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. Ove odredbe se primjenjuju u svrhu osiguranja iz razloga efikasnosti jer je provođenje privremenog oduzimanja imovine u skladu s njima brže i samim tim učinkovitije, kako su istakli sagovornici.36

U pogledu izreke odluke kojom se oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, ZKP-om je određeno da ona mora sadržavati navode o tome koji se predmet, odnosno novčani iznos oduzima.37 Zakoni propisuju dužnost suda da posebno obrazloži kojim se razlozima rukovodio

30 Op. cit. fusnota br. 2. Također i Izvještaj Evropske komisije o BiH za 2016. godinu navodi da se finansijske istrage nedovoljno provode. Vidi str. 17, dostupno na: http://dei.gov.ba/dei/media_servis/vijesti/default.aspx?id=17696&langTag=bs-BA (pristupljeno 7.4.2017. godine).

31 Imovinska korist može se trajno oduzeti presudom kojom se optuženi oglašava krivim, rješenjem o sudskoj opomeni ili primjeni vaspitne mjere i presudom koja se donosi u postupku u slučaju neuračunljivosti.

32 Član 72. ZKP BiH, član 86. ZKP FBiH, član 389. ZKP RS i član 72. ZKP BD.33 Član 393. stavovi 1, 2. i 3. ZKP BiH, član 414. stavovi 1, 2. i 3. ZKP FBiH, član 387. stavovi 1, 2. i 3. ZKP RS i član 393. stavovi 1, 2. i

3. ZKP BD. Vidi Raimondo protiv Italije, predstavka broj 12954/87, presuda ESLJP od 22.2.1994. godine. i Silickiene protiv Litve Pred-stavka broj 20496/02, presuda ESLJP od 10.7.2012. godine.

34 Član 395. ZKP BiH, član 416. ZKP FBiH, član 389. ZKP RS i član 395. ZKP BD.35 Član 73. ZKP BiH, član 87. ZKP FBiH, član 138. ZKP RS i član 73. ZKP BD.36 Sagovornici u razgovorima su istakli ovo mišljenje, budući da spomenute odredbe o privremenom oduzimanju imovine radi osi-

guranja, u stavu 2. predviđaju i da: „[o]vlaštena službena osoba može, kada postoji opasnost od odlaganja, privremeno oduzeti imovinu [...], zaplijeniti imovinu ili poduzeti druge neophodne privremene mjere kako bi se spriječilo bilo kakvo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom. O poduzetim mjerama ovlaštena službena osoba mora odmah obavijestiti Tužitelja, a o preduzetim mjerama odlučuje sudija za prethodni postupak u roku od 72 sata.“

37 Član 396. stav 2. ZKP BiH, član 417. stav 2. ZKP FBiH, član 390. stav 2. ZKP RS i član 396. stav 2. ZKP BD. Ova odluka se dostavlja i osobi na koju je imovinska korist prenesena.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 13

pri odluci da treba izreći oduzimanje imovinske koristi.38 Sud visinu imovinske koristi utvrđuje po slobodnoj ocjeni ukoliko bi inače njeno oduzimanje bilo povezano s nesrazmjernim teškoćama ili znatnim odugovlačenjem postupka.39

Kada je u pitanju državni nivo, neka važna pitanja koja se odnose na izvršenje mjere oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom nalaze se i u ZIKS-u BiH40. Isti zakoni na ostalim nivoima ne sadrže takve odredbe, već su ova pitanja uređena u zakonima o krivičnom postupku, odnosno posebnim zakonima o oduzimanju imovine stečene krivičnim djelom.

B. USVAJANJE POSEBNOG ZAKONODAVSTVA O ODUZIMANJU IMOVINE PRIBAVLJENE VRŠENJEM KRIVIČNIH DJELA

Kao što je ranije navedeno, na entitetskom nivou i na nivou BD-a zakonodavac se odlučio da materiju oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelima preciznije uredi posebnim zakonima. Prvi posebni zakon usvojen je u RS-u, i to Zakon o oduzimanju imovine stečene

izvršenjem krivičnog djela u RS (ZOISIKD RS ili posebni zakon RS), čija primjena je počela 1.7.2010. godine. U FBiH je Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom (ZONSIKD FBiH ili posebni zakon FBiH) usvojen 2014. godine, a počeo se primjenjivati 1. marta 2015. godine.41 Na nivou BD je također usvojen novi Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine (ZONSI BD ili posebni zakon BD). S obzirom na to da je njegova primjena počela u januaru 2017. godine, još uvijek se ne može govoriti o efektima njegove primjene. Na nivou države BiH ne postoji poseban zakon posvećen ovoj materiji, već se primjenjuju isključivo KZ BiH, ZKP BiH i ZIKS BiH. Ipak, kako je već ranije spomenuto, trenutno je u pripremi nacrt posebnog zakona i na ovom nivou. Konačno, i jedan od Kantona u FBiH (Zapadno-hercegovački kanton) je 12.10.2015. usvojio Zakon o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom, ali se još uvijek ne može reći da je taj zakon zaživio u praksi. Jedan od najvažnijih razloga za njegovo usvjanje bila je činjenica da je prema posebnom zakonu FBiH previđeno da svi prihodi dobijeni od prodaje privremeno ili trajno oduzete imovine pripadaju budžetu FBiH.42 Usvajanjem posebnog zakona u Zapadno-

38 Član 290. stav 8. ZKP BiH, član 305. stav 8. ZKP FBiH, član 304. stav 8. ZKP RS i član 290. stav 8. ZKP BD.39 Član 394. ZKP BiH, član 415. ZKP FBiH, član 388. ZKP RS i član 394. ZKP BD.40 Vidi član 215. stavovi 1. i 2. ZIKS BIH.41 Zakon je u Federaciji BiH donesen u paketu tzv. seta antikorupcijskih zakona, kao jedan od alata u odlučnom suprotstavljanju

korupciji. Primjena osnovnog Zakona o suzbijanju korupcije i organizovanog kriminala u FBiH, kojim se uspostavljaju Posebni odjeli pri Federalnom tužilaštvu FBiH i Vrhovnom sudu FBiH još uvijek nije započela jer se za to nisu stekli materijalno-tehnički uslovi. Neki od sagovornika su istakli stav da je ZONISKD zamišljen da funkcioniše u korelaciji s ovim osnovnim zakonom, tj. kao alat Posebnog odjela Tužilaštva FBiH.

42 Vidi član 36. ZONSIKD FBiH. U razgovoru obavljenom s Ministricom pravosuđa i uprave Županije Zapadnohercegovačke dana 5.7.2017. godine, navedeno je da zakon FBiH ne predviđa pravičnu raspodjelu sredstava između budžeta FBiH i kantona čije pra-vosuđe svojim radom dovede do oduzimanja imovine. U razgovoru je naglašeno da je ovo ujedno bio i jedan od osnovnih motiva za donošenje posebnog zakona u ovom kantonu.

Navedeni zakon međutim neće biti posebno razmatran prilikom komparativnog prikaza zakonskih rješenja u ovoj Analizi, imajući u vidu da se radi samo o jednom od 10 kantona u FBiH u kojem je usvojeno posebno zakonodavstvo, kao i da su rješenja usvojena u tom zakonu u najvećem dijelu identična onim u posebnom zakonu FBiH. Najvažnije odstupanje u odnosu na zakon u FBiH odnosi se na pomenuti način raspodjele prihoda od oduzete imovine, što nije predmet ove analize.

14

hercegovačkom kantonu usvojeno je rješenje prema kojem prihodi od prodaje privremeno ili trajno oduzete imovine pripadaju budžetu kantona.43

Kada smo sagovornike iz pravosuđa, koji u svojstvu sudije ili tužioca postupaju u krivičnom postupku, pitali da li su krivični zakoni predstavljali dovoljan pravni okvir za uspješno dokazivanje i oduzimanje nezakonito stečene imovine, većina njih odgovorila je pozitivno u smislu da su krivični zakoni propisivali sve potrebne instrumente. Međutim, potvrdili su da je u praksi bio veoma mali stepen njihove primjene. U vezi s tim, istaknuto je da je usvajanjem posebnog zakonodavstva dodatno razrađen i preciziran okvir za postupanje te su sagovornici izrazili nadu da će to rezultirati većim stepenom oduzimanja imovine od počinilaca krivičnih djela. Ipak, kazali su da je uprkos usvojenim posebnim zakonima i dalje mali broj predmeta u kojima su tužioci uspješno dokazali, a sudovi izrekli i izvršili mjeru oduzimanja nezakonito stečene imovine (posebno u značajnijim iznosima), i to primjenom bilo odredbi krivičnog bilo posebnog zakonodavstva. Sve to nedvojbeno ukazuje da i dalje postoji nedovoljna primjena postojećih zakonskih mogućnosti, a što nas tjera da razmišljamo u pravcu rješenja koja nisu isključivo zakonodavne prirode kako bi se olakšala i intenzivirala primjena zakona u ovoj oblasti.44

Model posebnog zakona u RS-u rađen je po modelu zakona iz Republike Srbije45, uz određene razlike, dok se zakonodavac u FBiH i BD-u u ovom pogledu odlučio za model regulisanja ove materije kakav je prihvaćen u Republici Hrvatskoj. Naime, ti modeli su međusobno različiti u nizu odredbi, počev od obima primjene, a zatim toka i vrste postupka oduzimanja imovine, tako da u najkraćem predstavljaju dva različita pristupa u uređenju ove materije. Razlika u prihvaćenim modelima dovela je i do različitosti u razumijevanju pravnih instituta pa i sadržaju samih prava učesnika u sudskom postupku na različitim nivoima pravosuđa u BiH, i, bez sumnje, do udaljavanja stanovišta sudske prakse koja se razvija u različitim pravcima kada je u pitanju ova materija u dva entiteta, BD-u i na nivou BiH.

Ono što je zajedničko za sva tri posebna zakona jeste da svi oni sadrže odredbe koje su po svojoj prirodi materijalnog, procesnog i organizacionog karaktera jer nastoje da na jednom mjestu regulišu pitanja koja se tiču otkrivanja, osiguranja, oduzimanja nezakonito stečene imovine, zatim izvršenja odluka koje se u ovom postupku donose, te upravljanja privremeno i trajno oduzetom imovinom. Tako koncipirani zakoni zamišljeni su kao dopuna osnovnom krivičnom zakonodavstvu i po svom sadržaju bi morali biti u potpunosti usaglašeni s njim, što nije slučaj u cijelosti. Svi posebni zakoni (u FBiH, RS i BD) tako sadrže odredbu prema kojoj oni imaju primat, tj. primjenjuju se kao lex specialis, u odnosu na krivične zakone (lege generali) u svim postupcima za oduzimanje imovine pribavljene krivičnim djelima za koja je propisana obavezna primjena posebnih zakona.46

43 Član 36. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine kaznenim djelom, „Narodne novine Županije Zapadnohercegovačke“ broj 24/15.

44 U prilog tome govori i činjenica da je u vrijeme pisanja Analize u Republici Hrvatskoj usvojen prijedlog za ukidanje posebnog zako-na o postupku oduzimanja imovine (po uzoru na koji je izrađen i posebni zakon u FBiH i BD-u) zajedno s paralelnim izmjenama i dopunama zakona o kaznenom postupku u koji su prebačene relevantne odredbe. Hrvatska pravna i akademska je zajednica nakon 6 godina primjene posebnog zakona zaključila da on iako je donio novine i unaprijedio postupak oduzimanja, nije opravdao svrhu svog postojanja kao odvojenog zakona. Odlučeno je da se veći dio odredbi tog zakona uvrsti u ZKP, a da se on kao poseban zakon ukine. Prijedlog je usvojen 27.7.2017. godine, kada je posebni zakon prestao da važi.

45 Zakon o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog djela (“Službeni glasnik RS”, br. 32/2013 i 94/2016).46 Član 4. ZOISIKD RS, član 3. ZONSIKD FBiH i član 4. ZONSI BD.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 15

U dijelu analize posvećenom praktičnim izazovima u primjeni zakonodavstva u BiH, posebno zakonodavstvo će na odgovarajućim mjestima biti prikazano na detaljan način. Posebno su istaknute zajedničke karakteristike i značajnije razlike u zakonodavnim rješenjima. Date su i preporuke koje se nameću kao neophodne u fragmentiranom pravnom okviru koji trenutno postoji u BiH.

1 . OBIM PRIMJENE POSEBNOG ZAKONODAVSTVA O ODUZIMANJU IMOVINSKE KORISTI

Ono što se prvo uočava kada je u pitanju obim primjene posebnog zakonodavstva, jeste činjenica da posebni zakoni koji omogućavaju efikasniji postupak oduzimanja imovine, nisu jednako primjenjivi u oba entiteta te u BD-u. Kao što je rečeno, na državnom nivou ne postoji posebni zakon posvećen ovoj materiji.

ZONSIKD FBIH ZOISIKD RS ZONSI BD

Primjena zakona Član 3.

Odredbe ovog zakona primjenjuju se u postup-cima za oduzimanje imo-vinske koristi pribavljene krivičnim djelima propi-sanim KZFBiH za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža ka-zna.

Član 2.(1) Odredbe ovog zakona primjenjuju se za krivična djela propisana Krivičnim za-konom Republike Srpske („Službeni gla-snik Republike Srpske“, br. 49/03, 108/04, 37/06 i 70/06) i to:

a) protiv polnog integriteta: trgovina ljudima radi vršenja prostitucije (član 198); iskorišćavanje djece i maloljetnih lica za pornografiju (član 199); proi-zvodnja i prikazivanje dječije pornogra-fije (član 200),b) protiv zdravlja ljudi: neovlašćena proizvodnja i promet opojnih droga (član 224),v) protiv privrede i platnog prometa: falsifikovanje i upotreba hartija od vri-jednosti (član 275); falsifikovanje kre-ditnih kartica i kartica za bezgotovinsko plaćanje (član 276); falsifikovanje zna-kova za vrijednost (član 277); pranje novca (član 280); nedozvoljena trgovi-na (član 281); utaja poreza i doprinosa (član 287),g) protiv službene dužnosti: zloupo-treba službenog položaja ili ovlašćenja (član 347); pronevjera (član 348); pre-vara u službi (član 349); primanje mita (član 351); davanje mita (član 352); protivzakonito posredovanje (član 353),d) organizovanog kriminala (član 383a),đ) protiv javnog reda i mira: izrađiva-nje i nabavljanje oružja i sredstava na-mijenjenih za izvršenje krivičnih djela (član 398); nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija (član 399) ie) protiv čovječnosti i vrijednosti zašti-ćenih međunarodnim pravom.

(2) Odredbe ovog zakona primjenjuju se i za druga krivična djela propisana Krivičnim zako-nom Republike Srpske ako imovinska korist, odnosno vrijednost predmeta koji su upotri-jebljeni ili su bili namijenjeni za izvršenje ili su nastali izvršenjem krivičnog djela, prelazi iznos od 50.000,00 konvertibilnih maraka.

Član 4.(1) Odredbe ovog zakona primjenjuju se u postupcima za oduzimanje nezakonito stečene imovine pribavljene krivičnim djelima propisanim Krivičnim zakonom (Brčko distrikta) za kojaje kao poseban minimum propisana kazna zatvora od tri godine.(2) Odredbe drugih zakona kojima se propisuje utvrđiva-nje, osiguranje, oduzimanje, izvršenje odluka o oduzima-nju i upravljanje nezakonito stečenom imovinom primje-njuju se samo ako ovim zako-nom nije drugačije propisano.

16

Iz tabelarnog prikaza vidljivo je da je u FBiH katalog krivičnih djela na koja se zakon primjenjuje različit od kataloga djela iz posebnih zakona u RS-u i BD-u. U posebnom zakonu RS-a su pobrojana pojedina krivična djela za koja je zakonodavac procijenio da predstavljaju ozbiljnu društvenu prijetnju i u odnosu na koja je obavezna primjena ovog zakona, uključujući i predviđeni cenzus od 50.000 KM vrijednosti stečene imovinske koristi za sva ostala krivična djela.

Za razliku od toga, u FBiH je određeno da se posebni zakon može primijeniti u postupcima koji se vode u vezi s krivičnim djelima propisanim KZ-om FBiH za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, što

je dosta široko određeno polje primjene. Imajući u vidu da je intencija zakonodavca bila da se zakon primjenjuje samo na najteže oblike krivičnih djela, ovakvim vidom propisivanja je to u određenoj mjeri dovedeno u pitanje. Naime, zbog navedene zakonske formulacije u opseg primjene zakona uključena su i djela za koja je kazna od 3 godine propisana samo kao zakonski maksimum. Na taj način stvara se veoma širok spektar djela na koje bi se ovaj zakon morao primjenjivati, što može dovesti do primjene zakona i u slučajevima krivičnih djela koja se ne mogu okarakterisati kao teški odnosno najteži oblici kriminala.U posebnom zakonu BD-a, koji je donesen dvije godine kasnije, unaprijeđena je ova odredba, pa je kao uslov za njegovu primjenu propisano da se mora raditi o krivičnom djelu za koje je kazna od 3 godine zatvora propisana kao posebni zakonski minimum za dato krivično djelo. Neki od sagovornika istakli su stav da bi ovakvo normiranje, za razliku od prethodno navedenog u FBiH, moglo pak značiti preveliko sužavanje obima primjene zakona, i to zbog činjenice da se on ne bi mogao primijeniti u onim slučajevima kada je učinjenjem određenog krivičnog djela stečena izuzetno visoka imovinska korist, a propisani posebni zakonski minimum je kazna zatvora ispod 3 godine, što bi isključilo primjenu posebnog zakona. Zbog toga bi najpovoljniji način normiranja bio uz formulaciju prihvaćenu u posebnom zakonu BD-a uvesti i cenzus kako bi se, i u navedenim slučajevima kada je stečena znatna imovinska korist, omogućilo oduzimanje te koristi.

Pored toga, u posebnim zakonima FBiH i BD-a je došlo do odstupanja od postojećih odredbi krivičnih zakona koje se odnose na mogućnost proširenog oduzimanja imovine. Naime, prema KZ FBiH je propisano da se prošireno oduzimanje može predlagati isključivo za krivična djela iz glava XXII, XXIX i XXXI tog zakona, a prema KZ BD-a za djela iz glava XVIII, XXII, XXIII, XXIX i XXXI. Budući da se posebni zakoni mogu primjenjivati na sva djela za koja se po krivičnom zakonu može izreći kazna zatvora od 3 godine ili teža kazna (odnosno u BD-u na djela za koja je kao poseban minimum propisana kazna zatvora od 3 godine), katalog krivičnih djela za koja se može voditi postupak za prošireno oduzimanje je time na potpuno drugačiji način uređen u odnosu na ono što je propisano krivičnim zakonima. Nedosljednosti u odnosu na krivične zakone nisu dobre i nisu

Potrebno je ujednačiti zakonske odredbe na svim nivoima u BiH kojima se definiše obim primjene posebnog zakonodavstva o oduzimanju imovine. Posebno je to potrebno učiniti u pogledu proširenog oduzimanja, na način da se osigura njegova primjena na najteže oblike kriminala, odnosno krivična djela u kojima je ostvarena znatna imovinska korist, kako bi se obezbijedila jednaka zaštita prava na imovinu.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 17

u duhu neophodne podudarnosti dvaju zakona u definisanju opsega primjene.47 To je takođe u suprotnosti s ciljem donošenja posebnih zakona, odnosno s namjerom da se primjena normi koje se odnose na prošireno oduzimanje imovinske koristi ograniči na tačno konkretizovanu kategoriju najtežih krivičnih djela. Pored toga što se time na neki način izigrava svrha zakona, postavlja se i pitanje opravdanosti ograničavanja prava optuženog, kroz institut proširenog oduzimanja, u postupcima za djela manje težine. Takvo ograničavanje prava mora biti opravdano većim društvenim interesom, kao što je borba protiv teških oblika kriminala kojima se nanosi teška imovinska šteta državi ili drugim oštećenicima. S obzirom na cilj donošenja posebnog zakona u FBiH, potrebno je suziti obim njegove primjene propisan članom 2., kako bi se ovaj zakon primjenjivao isključivo na najteže oblike krivičnih djela.

S druge strane, i u pogledu kataloga djela na koja se primjenjuje posebno zakonodavstvo u RS-u iznesene su veoma konkretne primjedbe od strane sagovornika iz prakse. Neka krivična djela, kao što je zelenaštvo iz člana 245. ili iznuda iz člana 242. KZ RS koja su po svojoj prirodi usmjerena na sticanje nezakonite imovinske koristi, nisu obuhvaćena katalogom djela na koja se primjenjuje posebni zakon. Primjena je moguća samo ukoliko bi se dosegao predviđeni imovinski cenzus od 50.000 KM. Posljedice toga došle su do izražaja u jednom konkretnom predmetu kojeg je vodilo jedno od tužilaštava u RS-u u saradnji s Jedinicom za finansijske istrage MUP-a RS. U tom predmetu je zbog iznosa direktne koristi stečene krivičnim djelom koji je bio neznatno niži od cenzusa, kao i zbog činjenice da se radilo o krivičnom djelu zelenaštva koje nije uključeno u katalog djela iz člana 2. posebnog zakona RS-a, bila isključena primjena tog zakona, a samim tim i onemogućeno prošireno oduzimanje imovine u višemilionskom iznosu. S tim u vezi, trebalo bi razmotriti revidiranje i prilagođavanje kataloga krivičnih djela čije izvršenje za sobom povlači primjenu posebnog zakona, a na osnovu dosadašnjih iskustava u primjeni zakona.48

Razlike u katalogu djela na koja se posebni zakoni primjenjuju mogu u perspektivi da dovedu do nejednakog zakonskog tretmana počinilaca krivičnog djela, u zavisnosti od toga na teritoriji kojeg entiteta je djelo izvršeno, odnosno u zavisnosti od jurisdikcije u kojoj se protiv njih vodi postupak. Time se znatno odstupilo od principa da sva lica na teritoriji BiH moraju uživati ista procesna prava i garancije, a koji je bio vodilja prilikom sprovođenja reforme krivičnog zakonodavstva iz 2003. godine. Razlike u katalogu djela na koja se posebni zakoni primjenjuju na taj način mogu dovesti u pitanje i Ustavom zagarantovani princip prema kojem sva lica na teritoriji BiH moraju imati jednak obim zaštite prava i sloboda zagarantovanih Ustavom ili međunarodnim ugovorima, bez diskriminacije po bilo kojem osnovu.49

Potrebno je raditi na ujednačavanju zakonskih rješenja koja se odnose na obim primjene zakonskih odredbi koje se odnose na oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom kako bi se ispoštovao Ustavni princip jednake zaštite prava svih lica na teritoriji BiH.

47 Za razliku od toga, na državnom nivou, zbog nepostojanja posebnih zakona, odredbe KZ-a su mjerodavne za primjenu instituta oduzimanja imovinske koristi, uključujući i prošireno oduzimanje. Članovi 110. i 110 a. KZ BiH.

48 To bi u prvom redu bila krivična djela protiv imovine (razbojništvo, razbojnička krađa, prevara, utaja, zelenaštvo itd.), krivična djela protiv slobode i prava građanina (npr. otmica), kao i prošireni krug krivičnih djela protiv privrede i platnog prometa.

49 Ustav BiH, član II stav 4. (Nediskriminacija).

18

Definicije osnovnih pojmova

ZONSIKD FBIHČlan 4.

ZOISIKD RSČlan 3.

ZONSI BDČlan 2.

Imovina a) imovina predstavlja stvari i prava koja je stekao učinilac kriv-ičnog djela ili poveza-na osoba, a obuhvata sve stvari i prava koja mogu biti predmet izvršenja te posebno nekretnine i pokret-nine, potraživanja, poslovne udjele, vrijednosne papire, novac, umjetnine, plemenite metale i drago kamenje u vlas-ništvu, posjedu ili pod kontrolom učinioca krivičnog djela ili pov-ezane osobe;

a) imovina je skup imovinskih prava i obaveza vlasnika imov-ine na nepokretnim i pokretnim stvarima. Imovinom se smatra i prihod ili druga korist ostvarena neposred-no ili posredno iz krivičnog djela, kao i dobro u koje je ona pretvorena ili s kojim je pomiješana;

a) imovina predstavlja stvari i prava koja je stekao počinilac kri-vičnog djela ili pove-zano lice, a obuhvata sve stvari i prava koja mogu biti predmet iz-vršenja te posebno ne-kretnine i pokretnine, potraživanja, poslovne udjele, vrijednosnepapire, novac, umjetni-ne, plemenite metale i drago kamenje u vla-sništvu,posjedu ili pod kontro-lom učinioca krivičnog djela ili povezanog lica;

Imovinska korist pribavljena kriv-ičnim djelom / Imovina steče-na izvršenjem krivičnog djela / Nezakonito ste-čena imovina

b) imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, u skladu s ovim i drugim za-konom, jeste svako povećanje ili spreča-vanje smanjenja imov-ine koja potiče od krivičnog djela;

b) imovinom stečen-om izvršenjem kriv-ičnog djela smatra se imovina učinioca krivičnog djela, vlasnika imovine, stečena prije pokretanja postupka za krivično djelo iz člana 2. ovog zakona koja je u očiglednoj nesrazmjeri s njegovim zakonitim prihodima. Zakoniti prihodi su raspoloživa finansijska sredstva vlasnika imov-ine za koje je moguće utvrditi zakonitost sticanja;

b) nezakonito steče-na imovina, u skladu s ovim zakonom, je svako povećanje ili sprečavanje smanjenja imovine koja potiče od krivičnog djela;

Vlasnik c) vlasnik je počinilac protivpravnog djela ili s njimpovezana osoba;

đ) vlasnikom se sma-tra učinilac krivičnog djela ili s njim pov-ezano lice, ostavilac, pravni sljedbenik ili treće lice;

c) vlasnikom se smatra počinilac protupravnog djela ili s njim poveza-no lice;

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 19

Definicije osnovnih pojmova

ZONSIKD FBIHČlan 4.

ZOISIKD RSČlan 3.

ZONSI BDČlan 2.

Povezana osoba / Povezano lice

d) povezana osoba je: podstrekač ili po-magač u krivičnom djelu; pravni sljedbenik počinioca i saučesni-ka u krivičnom djelu ili druge fizičke ili pravne osobe za koje sud utvrdi da su na njih prenesene stvari ili prava koja pred-stavljaju imovinsku korist pribavljenu kriv-ičnim djelom a da to prenošenje nije bilo u dobroj vjeri;

e) povezanim licima smatraju se: članovi porodice fizičkog lica: supružnik, srodnici u prvoj liniji, braća i ses-tre, usvojenici i njihovi potomci koji žive u zajedničkom domaćin-stvu i srodnici do trećeg stepena srodst-va; lica koja kontrolišu pravno lice ili lica koja zajednički kontrolišu pravno lice, posjedo-vanjem najmanje 50% vrijednosti imovine ili najmanje 50% udjela u akcionarskom društ-vu, direktno ili putem jednog ili više fizičkih, odnosno pravnih lica i ostala fizička i pravna lica: izvršioci, saiz-vršioci, organizatori zločinačkog udruženja, podstrekači i pomagači (u daljem tekstu: vlas-nik imovine);

d) povezanim licem se smatra: podstrekač ili pomagač u krivičnom djelu; pravni sljedbenik počinioca i saučesnika u krivičnom djelu ili druga fizička ili pravna lica za koje Sud utvrdi da su na njih prenese-ne stvari ili prava koja predstavljaju nezakoni-to stečenu imovinu a da to prenošenje nije bilo u dobroj vjeri;

Treća osoba/ Treće lice

e) treća osoba je osoba koja tvrdi da u pogledu imovine koja je predmet postupanja po ovom zakonu ima pravo koje sprečava njegovu primjenu i traži da se osiguranje ili izvršenje proglasi nedopuštenim.

d) trećim licem se smatra fizičko ili prav-no lice na koje je pre-nesena imovina steče-na krivičnim djelom.

e) treće lice je lice koje tvrdi da u pogledu imovine koja je pred-met postupanjaprema ovom zakonu ima pravo koje spreča-va njegovu primjenu i traži da se osiguranje ili izvršenje proglasi ne-dopuštenim.

20

Posebno zakonodavstvo sadrži odredbe kojim su definisani određeni ključni pojmovi korišteni u tim zakonima, među kojima su pojam imovine, imovinske koristi stečene krivičnim djelom, trećih lica, povezanih lica i dr. Razlike u tim definicijama, kao što se vidi iz gornjeg prikaza, su veoma značajne, a što se direktno odražava na obim primjene tih zakona i razvoj buduće sudske prakse. Kao i ostale različitosti, i ove mogu dovesti do različitog obima prava koja uživaju učesnici u postupku oduzimanja imovine na teritoriji BiH. Ujednačavanje pojmovnog definisanja osnovnih termina korištenih u

posebnim zakonima, osnovni je preduslov za njihovo približno jednako razumijevanje i primjenu. Konačno, definisanje pojmova imovina i imovinska korist predstavlja međunarodni standard i uobičajena je praksa u zakonskom normiranju predmetne materije u uporednim zakonodavstvima.

Preporučuje se ujednačavanje pojmovnog definisanja osnovnih termina korištenih u posebnim zakonima, a na prvom mjestu pojmova imovine i imovinske koristi, u skladu sa međunarodnim standardima, što je osnovni je preduslov za njihovo približno jednako razumijevanje i primjenu.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 21

22

„Zakon o oduzimanju imovine reguliše upravo takozvano prošireno oduzimanje imovine koje nije vezano samo za konkretno krivično djelo i isključivo izvršioca tog krivičnog djela (za razliku od oduzimanja imovinske koristi) nego propisuje zakonsku obavezu oduzimanja i svake druge imovine stečene iz kriminala kako samog izvršioca krivičnog djela, tako i povezanih lica, ostavioca, pravnog sljedbenika ili trećeg lica kao vlasnika takve imovine, ukoliko ova lica kao vlasnici imovine ne dokažu da su imovinu stekli iz zakonitih prihoda.“

Iz rješenja Okružnog suda u Banja Luci, 2014. godina

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 23

III PRAKTIČNI IZAZOVI U PRIMJENI ZAKONODAVSTVA U BIH U OBLASTI ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE VRŠENJEM KRIVIČNIH DJELA I PREPORUKE ZA POBOLJŠANJA

A . PROBLEMI I IZAZOVI KOD UTVRĐIVANJA I OTKRIVANJA IMOVINE PROISTEKLE IZ KRIVIČNIH DJELA

1 . FINANSIJSKA ISTRAGA KAO PREDUSLOV ZA USPJEŠNO ODUZIMANJE IMOVINE

Finansijska istraga se u krivičnopravnom smislu vodi s ciljem prikupljanja dokaza o imovini za koju postoje osnovi sumnje da potiče iz krivičnog djela i koju je u postupku neophodno otkriti, utvrditi njenu visinu i konačno oduzeti. Kao takva, finansijska istraga je integralni dio krivične

istrage uvijek kada vrsta i priroda krivičnog djela nalažu istražne aktivnosti usmjerene na otkrivanje imovine. Iako postoji obaveza da se imovinska korist pribavljena krivičnim djelom utvrđuje u krivičnom postupku po službenoj dužnosti, odnosno postoji dužnost tužioca da u toku postupka prikuplja dokaze i izviđa okolnosti koje su od važnosti za utvrđivanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, u praksi se pokazalo da tužioci mahom ne ulažu dovoljno napora u otkrivanje ove imovine, izvan obima neophodnog za dokazivanje obilježjā krivičnog djela. Međutim, imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom potrebno je utvrđivati i kada ona ne predstavlja obilježje bića krivičnog djela, a isto tako potrebno je otkriti i svu drugu imovinu koja eventualno potiče od kriminalne aktivnosti osumnjičenog/optuženog, a povodom koje se nužno ne mora voditi krivični postupak.

Posebnim zakonima u RS-u, FBIH i BD-u, dodatno je naglašena važnost vođenja finansijske istrage, čemu je posvećen značajan dio odredbi, tj. propisano je posebno poglavlje u svakom od ovih zakona. Na taj način u zakonodavstvo u BiH uveden je pojam finansijske istrage, odvojen od pojma krivične istrage (dok zakoni o krivičnom postupku i dalje koriste isključivo pojam krivične istrage). Takvim propisivanjem se ukazuje na razlike i značaj takve vrste istrage, iako je u praksi jasno da ona čini sastavni dio krivične istrage. U pogledu načina vođenja finansijske istrage posebni zakoni upućuju na shodnu primjenu odredaba ZKP-a, što podrazumijeva primjenu svih radnji dokazivanja regulisanih ZKP-om prilikom vođenja ove vrste istrage. Posebnim zakonima se obavezuju institucije

24

koje raspolažu podacima od značaja za finansijsku istragu na saradnju s tužiocima i drugim ovlaštenim službenim licima.50

Ono što je posebno važno naglasiti jeste neodvojiva veza između imovinske koristi stečene krivičnim djelom i IPZ-a oštećenog lica, bilo da se radi o državi ili privatnim licima. Cilj finansijske istrage jeste utvrditi obim i vrstu imovine koja je ostvarena krivičnim djelom, pa samim tim i štete koja je nanesena oštećenim, a sve kako bi se ostvarila važna svrha krivičnog gonjenja, a to je uspostava stanja kakvo je vladalo prije učinjenja krivičnog djela. Zbog toga je u svim krivičnim procesnim zakonima regulisana obaveza tužioca da prikuplja dokaze i utvrđuje činjenice potrebne za ostvarenje IPZ-a, kao i za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

O specifičnim problemima u vezi s ostvarenjem IPZ-a bit će riječi u odvojenom poglavlju u nastavku. Ipak na ovom mjestu je potrebno naglasiti da su gotovo svi sagovornici, kako među tužiocima tako i među sudijama, istakli da se tužioci tokom finansijske istrage ne posvećuju u dovoljnoj mjeri utvrđivanju činjenica od značaja za odlučivanje o IPZ-u.

2 . POKRETANJE FINANSIJSKE ISTRAGE

Preduslov za vođenje finansijske istrage je postojanje osnova sumnje da je imovina proistekla iz krivičnog djela, odnosno da je potrebno utvrditi porijeklo nezakonito stečene imovine.51 Stoga, kada je riječ o momentu pokretanja finansijske istrage, ona bi se u širem smislu (finansijski izvidi) mogla pokrenuti i prije same krivične istrage za koju su potrebni osnovi sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. Jedinstveno je shvatanje među sagovornicima na svim nivoima da vršenje finansijskih izvida, koje obavljaju ovlaštena službena lica prilikom istraživanja da li je počinjeno krivično djelo i pribavljena korist, treba započeti što ranije, kako bi se na vrijeme otkrila imovina povezana s krivičnim djelom i pravovremeno obezbijedila radi oduzimanja. Ipak, svi sagovornici s kojima su obavljeni razgovori jedinstveni su i u stavu da je za vođenje finansijske istrage u formalnom smislu preduslov postojanje krivične istrage, unutar koje je moguće pribaviti zakonite dokaze koji će se moći koristiti u postupku pred sudom. Drugim riječima, smatraju da bi vođenje finansijske istrage prije pokretanja krivičnog postupka predstavljalo nedozvoljeno ili pak neosnovano utvrđivanje porijekla imovine.

U tom kontekstu neki učesnici u istraživanju problematizovali su i povezano pitanje forme za pokretanje finansijske istrage. Naime, posebnim zakonom u RS-u propisano je da se finansijska istraga obavezno pokreće posebnom tužilačkom naredbom,52 dok je u FBiH i BD-u donošenje takve naredbe ostavljeno na diskreciju tužioca.53 Tužioci sa svih nivoa pravosuđa s kojima su obavljeni razgovori, smatraju da se naredba za provođenje finansijske istrage može donijeti po ZKP-u bilo posebno54 ili kao sastavni dio naredbe o provođenju krivične istrage. Na državnom nivou postoji praksa da se posebna naredba donosi kada se u postupak uključuje Finansijsko-obavještajni odjel

50 Član 8. stav 2. ZONSIKD FBiH, član 6. stav 3. i član 19. stav 3. ZOISIKD RS te član 8. stav 3. ZONSI BD.51 Član 15. stav 1. ZOISIKD RS: „Finansijska istraga pokreće se protiv vlasnika imovine kada postoje osnovi sumnje da ima imovinu

stečenu izvršenjem krivičnog djela“; vidi također član 8. stav 1. ZONSIKD FBiH i član 9. stav 1. ZONSI BD.52 Član 17. stav 1. ZOISIKD RS.53 Član 8. stav 1. ZONSIKD FBiH i član 8. stav 1. ZONSI BD.54 Osnova za takvo postupanje bila bi u članu 35. stav 1. i stav 2. tačka g. ZKP BiH, član 45. stav. 1. i stav 2. tačka g. ZKP FBiH, član 35.

stav 1. i stav 2. tačka g. ZKP BD i član 43. stav 1. i stav 2. tačka d. ZKP RS.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 25

SIPA-e (FOO), dok se u drugim slučajevima naredba može, ali i ne mora donijeti.

Dok neki tužioci smatraju da je uvijek korisno donijeti posebnu naredbu kojom će se precizno odrediti metodologija i radnje koje je potrebno preduzeti u istrazi, zatim sastaviti tim osoba koje rade na istrazi i podijeliti njihova zaduženja, drugi smatraju da je posebnu naredbu potrebno donijeti samo ukoliko naredbom o provođenju istrage nije obuhvaćeno sve što je potrebno preduzeti u toku finansijske istrage. Neki pak vezuju donošenje posebne naredbe za složenost predmeta, pa smatraju da bi u složenijem predmetu bilo važno donijeti posebnu naredbu, a u manje složenom ne. Dakle, iako u vezi sa svrsishodnošću donošenja posebne naredbe postoje različiti stavovi, važno je reći da je njeno donošenje poželjno iz više razloga, bilo da se ona donosi kao posebna naredba ili da njen sadržaj čini dio naredbe o pokretanju krivične istrage. Detaljnim instrukcijama u naredbi tužilac svim organima s kojima sarađuje daje konkretne upute za rad, razrađuje plan istrage i osigurava da se na temeljit, organizovan i sveobuhvatan način utvrdi porijeklo i vrijednost imovine proistekle iz krivičnog djela. Na taj način ostvaruje se efikasnije rukovođenje i nadzor tužioca nad istragom, kao i upravljanje aktivnostima ostalih organa, a sve u cilju prikupljanja relevantnih finansijskih i drugih informacija koje ukazuju na prirodu i porijeklo imovine za koju se sumnja da je pribavljena na nezakonit način. Zbog svega navedenog, poželjno je u svakom slučaju radnje finansijske istrage obuhvatiti odgovarajućom tužilačkom naredbom, bilo da se ona donosi kao posebna naredba ili da njen sadržaj čini dio naredbe o pokretanju krivične istrage.

Mnogi tužioci su istakli da bi bilo korisno na tužilačkim obukama obuhvatiti i sadržaj i metode pisanja ovih naredbi. U vezi s postupkom provođenja finansijskih istraga, korisno bi bilo organizovati i radionice na kojma bi kroz konkretne primjere i hipotetičke slučajeve tužioci unaprijedili znanja i vještine u materiji donošenja i provođenja naredbi o finansijskim istragama.

3. TRAJANJE I MOMENAT ZAVRŠETKA FINANSIJSKE ISTRAGE

U pogledu vremenskog trajanja finansijske istrage samo posebni zakon u FBiH predviđa instruktivni rok od šest mjeseci u toku kojeg bi bilo potrebno okončati tu istragu,55 dok zakoni u BD-u i RS-u, ne određuju poseban rok. Također, ni odredbe ZKP-a ne uređuju eksplicitno pitanje trajanja finansijske istrage. Zbog toga se kao posebno zanimljivo postavlja pitanje, do kojeg momenta je

55 Član 9. stav 3. posebnog zakona FBiH.

Poželjno je da tužilac radnje finansijske istrage obuhvati odgovarajućom tužilačkom naredbom, bilo da se ona donosi kao posebna naredba o provođenju finansijske istrage ili da njen sadržaj čini dio naredbe o pokretanju krivične istrage. Detaljnim instrukcijama u naredbi tužilac treba da svim organima s kojima sarađuje da konkretne upute za rad, razradi plan istrage i osigura da se na temeljit, organizovan i sveobuhvatan način utvrdi porijeklo i vrijednost imovine proistekle iz krivičnog djela. Na taj način tužilac ostvaruje efikasnije rukovođenje i nadzor nad istragom, kao i upravljanje aktivnostima ostalih organa.

Preporučuje se organizovanje tužilačkih obuka i praktičnih radionica na kojima bi se tretirale teme sadržaja i metoda pisanja naredbi o provođenju finansijskih istraga.

26

dozvoljeno voditi finansijsku istragu, tj. predlagati mjere trajnog oduzimanja imovine, odnosno koliko vremena je dato na raspolaganje tužiocima da utvrde sve činjenice i okolnosti vezane za imovinu u pogledu koje se predlaže trajno oduzimanje.

Obavljeni razgovori ukazali su na podijeljenost mišljenja sudija i tužilaca po pitanju razumijevanja odredbi zakona: 1) mišljenje jednih bilo je da je za razliku od krivične, finansijsku istragu moguće voditi, a samim tim i prijedlog za oduzimanje podnijeti i nakon podizanja optužnice. Smatrali su da bi suprotno tumačenje bilo veoma ograničavajuće i ne bi ostavljalo dovoljno vremena da se tužilac bavi utvrđivanjem obima stečene imovine koje često zahtijeva značajne vremenske, ljudske i logističke resurse, a koji se za vrijeme trajanja krivične istrage primarno fokusiraju na dokazivanje postojanja krivičnog djela i krivnje učinioca;56 2) Druga grupa praktičara kategorična je u stavu da se finansijska istraga o imovini proistekloj iz krivičnog djela mora završiti zajedno sa završetkom krivične istrage, a prijedlog za oduzimanje imovine podnijeti isključivo uz optužnicu, te da bi svako naknadno vođenje takve finansijske istrage predstavljalo povredu prava optuženog na pravično suđenje jer on do podnošenja optužnice mora biti obaviješten o svemu šta mu se stavlja na teret.

Zbog navedenih razlika u stavovima, među praktičarima postoji određena nesigurnost u vezi s dopuštenosti predlaganja i izvođenja dokaza vezanih za imovinu koji bi bili prikupljeni nakon podizanja optužnice.

Uvidom u zakonske odredbe o ovom pitanju nailazimo na znatne razlike u normiranju. Kada su u pitanju odredbe ZKP-a, finansijska istraga za oduzimanje direktne imovinske koristi provodi se u okviru ili paralelno s krivičnom istragom, kada ta korist čini element krivičnog djela, tj. korist mora biti sadržana u činjeničnom opisu optužnice. Samim tim, finansijska istraga mora biti završena do podizanja optužnice kako bi se u njoj precizno odredio iznos imovinske koristi stečene izvršenjem djela. Ukoliko pak imovinska korist ne čini obilježje krivičnog djela, ali je direktno proistekla iz njega ili se radi o proširenom obliku oduzimanja imovine, ZKP ne sadrži eksplicitne odredbe, no kao što je pomenuto jedan dio sagovornika smatra da prema ZKP-u nema zapreke da tužilac i nakon podizanja optužnice nastavi istraživati, tj. prikupljati dokaze u vezi s pribavljenom imovinskom koristi, kao i da sudu predloži izvođenje tih dokaza odnosno određivanje mjere oduzimanja te koristi.

Za razliku od toga, u RS-u je posebnim zakonom eksplicitno propisano da se prijedlog za trajno oduzimanje imovine (prošireno oduzimanje) podnosi nakon podizanja optužnice, a najkasnije u roku od godine dana od pravosnažnog okončanja krivičnog postupka.57 Drugim riječima, tužiocu je dat znatno duži period za vođenje finansijske istrage, koja de facto može da se vodi i nakon podizanja optužnice pa sve do isteka roka od godinu dana od pravosnažnosti presude donesene u vezi s tom optužnicom. Cilj je bio omogućiti dodatno istraživanje imovine i nakon okončanja krivične istrage, odnosno podizanja optužnice, i time otkrivanje i druge imovine koja nije utvrđena

56 Zagovornici mogućnosti vođenja finansijske istrage i podnošenja prijedloga nakon podizanja optužnice kao dodatni argument ističu da se ovdje radi o postupku utvrđivanja imovine, a ne krivnje, te da se takvim postupanjem ne dira u ljudska i procesna prava optuženog. Također, imajući u vidu da oduzimanje imovinske koristi nije sankcija, već posebna krivičnopravna mjera, i taj argument se navodi u prilog dopuštenosti vođenja istrage usmjerene na imovinu nakon podizanja optužnice.

57 Član 28. stav 1. posebnog zakona RS.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 27

tokom krivične istrage, a za koju postoji mogućnost proširenog oduzimanja prema odredbama ovog zakona.58

Prema posebnim zakonima u FBiH i BD-u finansijsku istragu (za prošireno oduzimanje) nije moguće voditi nakon pravosnažnog okončanja krivičnog postupka i to predstavlja jednu od najvažnijih razlika između ovih dvaju zakona i zakona u RS-u. Pored toga, zakoni u FBiH i BD-u jasno nalažu da se prijedlog za oduzimanje imovine podnosi uz optužnicu, što znači da bi već do tog momenta finansijska istraga trebala biti okončana, drugim riječima da finansijsku istragu nije moguće nastaviti nakon podizanja optužnice, te da se i zahtjev za prošireno oduzimanje podnosi samo do tog momenta.59

Dakle, u pogledu perioda trajanja finansijske istrage koja se odnosi na prošireno oduzimanje tužiocima u RS-u je izričitom zakonskom odredbom evidentno dat duži period za istraživanje, otkrivanje i utvrđivanje nezakonito stečene imovine u vezi s kriminalnim aktivnostima, dok tužioci na ostalim nivoima trebaju isti posao završiti istovremeno s okončanjem krivične istrage. Ukoliko tužilac naknadno podnese dokaze pribavljane nakon podizanja optužnice, prema ZKP-u ima obavezu obrazložiti razloge zbog kojih to nije mogao učiniti ranije, što predstavlja dodatni uslov kojim se otežava prihvatljivost takvih dokaza. Logično je da očekivani rezultati takvih istraga ne mogu biti isti i jednako efikasni, a različit položaj u koji su stavljeni tužioci u BiH posebno je naglašen u razgovorima s tužiocima izvan RS-a.

Zbog toga, trebalo bi prilikom razmatranja pitanja trajanja finansijske istrage imati na umu sljedeće argumente. Prema ZKP-u iznošenje dokaza u krivičnom postupku nije izričito vezano za rok. Dokazi u vezi s imovinom nisu usmjereni na dokazivanje krivnje već stečene imovinske koristi, pa tim prije njihovim izvođenjem u kasnijoj fazi postupka ne bi trebalo biti dovedeno u pitanje pravo optuženog na odbranu. Pored toga, ne treba zaboraviti ni da optuženi prema zakonu ima mogućnost iznošenja svojih dokaznih prijedloga kojima se pobijaju dokazi tužioca, čime mu se daje prilika da pobija predložene dokaze protiv njega. U svakom slučaju, tužilac je u obavezi da na temeljit način ispita okolnosti i prikupi dokaze u pogledu oduzimanja imovine, a na sudu je da odluči da li će prihvatiti eventualnu dopunu dokaznog postupka prihvatanjem novih dokaznih prijedloga tužioca, cijeneći obrazloženje razloga zbog kojih ti dokazi nisu mogli biti podnijeti uz optužnicu. Teško je očekivati da sud odbije utemeljen i obrazložen prijedlog tužioca, posebno imajući u vidu njegovu zakonsku obavezu da po službenoj dužnosti oduzme svaku imovinsku korist stečenu krivičnim djelom.

58 Također, prema definiciji datoj u posebnom zakonu RS-a, imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela smatra se imovina učinioca krivičnog djela, vlasnika imovine, stečena prije pokretanja postupka za krivično djelo iz člana 2. zakona koja je u očiglednoj nesrazmjeri s njegovim zakonitim prihodima. Imajući u vidu da nakon potvrđivanja optužnice, a najkasnije u roku od godinu dana po pravosnaž-nom okončanju krivičnog postupka, tužilac podnosi zahtjev za trajno oduzimanje „imovine“ stečene izvršenjem krivičnog djela, to proizilazi da se radi isključivo o istraživanju imovine koja ne potiče iz krivičnih djela iz člana 2. posebnog zakona, već iz pretpostav-ljene kriminalne aktivnosti vlasnika. Drugim riječima, odredba o trajanju finansijske istrage odnosi se na prošireno oduzimanje.

59 Član 10. stav 2. ZONSIKD FBiH, član 10. stav 2. ZONSI BD.

Usaglašavanje odredbi kojima se propisuje trajanje i momenat završetka finansijske istrage bilo bi od imperativnog značaja za ustanovljavanje jednakog položaja svih učesnika u postupku otkrivanja i oduzimanja imovine stečene kriminalnim djelovanjem koji se vodi na teritoriji BiH.

28

Nadalje, sud je dužan dati obrazloženje razloga u slučaju odbijanja prijedloga tužioca, a tužiocu i u tom slučaju ostaje mogućnost da tu okolnost ističe u žalbi.

Usaglašavanje odredbi kojima se propisuje trajanje i momenat završetka finansijske istrage bilo bi od imperativnog značaja za ustanovljavanje jednakog položaja svih učesnika u postupku otkrivanja i oduzimanja imovine stečene kriminalnim djelovanjem koji se vodi na teritoriji BiH. Također, nedavno su upućene inicijative prema VSTV-u za usvajanje određenih mjera za praćenje uspješnosti rada tužilaca u oblasti vođenja finansijskih istraga. Takve mjere, ukoliko se i usvoje, bi tek usaglašavanjem navedenih odredbi mogle biti podjednako mjerodavne za sve tužioce i proizvoditi željene učinke.

4. SADRŽAJ PRIJEDLOGA ZA ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KRIVIČNIM DJELOM

U vezi sa sadržajem prijedloga za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, tokom istraživanja se pokazalo da postoje nejasnoće među tužiocima u pogledu nivoa preciziranosti ovog prijedloga u momentu podnošenja optužnice (u svim onim jurisdikcijama u kojima se prijedlog podnosi uz optužnicu60). Pojavilo se pitanje u kojoj mjeri, koliko precizno i na kojem mjestu u optužnici trebaju biti obrazloženi elementi koji se tiču tačnog utvrđivanja vrijednosti i obima stečene imovine čije se oduzimanje predlaže.

Tu je prije svega potrebno praviti razliku između onih krivičnih djela kod kojih sticanje protupravne imovinske koristi predstavlja bitno obilježje krivičnog djela, i onih krivičnih djela kod kojih to nije slučaj. Naime, ukoliko je sticanje imovinske koristi bitno obilježje krivičnog djela, prijedlog za oduzimanje imovine mora biti u potpunosti ili u što većoj mjeri preciziran već u optužnici. Tačnije, iznos ostvarene koristi za koju se tereti optuženi mora biti naveden već u samom dispozitivu optužnice s obzirom na to da on predstavlja zakonski element bića krivičnog djela za koje tužilac u vrijeme podnošenja optužnice mora imati dovoljno dokaza. Svakako da je taj prijedlog moguće kasnije u toku postupka urediti odnosno precizirati (na isti način kao što se u toku postupka mogu mijenjati i drugi dijelovi činjeničnog opisa krivičnog djela), a uvijek kada tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici.61

Međutim, ukoliko sticanje imovinske koristi nije propisano kao zakonsko obilježje djela, a krivičnim djelom je stečena imovinska korist, postavilo se pitanje na koji način se i koliko precizno prijedlog za oduzimanje podnosi u optužnici. Ovo će biti slučaj kako u predmetima gdje je imovinska korist stečena direktno počinjenjem djela, ali ne čini njegovo bitno obilježje, tako i u predmetima gdje se predlaže prošireno oduzimanje imovine,62 a zbog činjenice da u tim slučajevima tužilac u momentu podnošenja optužnice često nije u mogućnosti u potpunosti precizirati iznos stečene imovinske

60 To je prema postojećim zakonskim rješenjima nivo FBiH, BD-a i BiH, te RS-a ukoliko se prijedlog za oduzimanje imovine podnosi po pravilima ZKP-a (direktno oduzimanje). Prema posebnom zakonu RS-a zahtjev za trajno oduzimanje imovine može se podnijeti nakon potvrđivanja optužnice u okviru posebnog postupka za trajno oduzimanje imovine (prošireno oduzimanje). Vidi član 28. stav 1. ZOISIKD RS.

61 Član 275. ZKP BiH, član 290. ZKP FBiH, član 290. ZKP RS i član 275. ZKP BD.62 Primjer za to bili bi produženi oblici teških krivična djela kao što je organizovani kriminal, trgovina ljudima, navođenje na prostituciju

i slično, gdje optuženi kroz duži vremenski period stiču nezakonitu imovinsku korist koja treba biti predmetom oduzimanja, ali se u momentu podnošenja optužnice ne može precizirati tačan iznos imovinske koristi stečen od krivičnog djela za koje se terete, a tužilac ističe prijedlog za prošireno oduzimanje imovine.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 29

koristi, niti je to primarni fokus istrage do tog momenta. Preovladava stav da je u ovim slučajevima dozvoljeno da u momentu podnošenja optužnice prijedlog za oduzimanje imovine bude paušalno podnesen, a da se tek naknadno, nakon podnošenje dokaza u pogledu obima imovine, prijedlog precizira.63 Ovo tim prije zato što činjenični opis krivičnog djela kod proširenog oduzimanja ne sadrži dio o imovinskoj koristi, jer se radi o imovini koja nije pribavljena direktno krivičnim djelom za koje se vodi postupak. Stoga bi kod proširenog oduzimanja prijedlog za oduzimanje imovinske koristi trebao biti naveden nakon zakonskog i pravnog opisa krivičnog djela iz dispozitiva, a prije popisa dokaza i obrazloženja optužnice. Povrh toga, različit je i dokazni standard potreban za ono što se nalazi u dispozitivu optužnice od nivoa dokaza potrebnih za prošireno oduzimanje, a imajući u vidu da za prošireno oduzimanje optuženi može naknadno dokazati zakonitost sticanja. S tim u vezi, čini se ispravnim stav da se prošireno oduzimanje treba predlagati izvan dispozitiva optužnice.

U vezi s navedenim, sagovornici su istakli da postoji potreba za edukacijom i razmjenom iskustava u pogledu načina pisanja činjeničnog opisa optužnica u predmetima u kojima se želi predložiti oduzimanje imovinske koristi. Posebno bi bilo potrebno razjasniti pravilan pristup formulisanju dispozitiva, ali i drugih dijelova optužnice u slučajevima proširenog oduzimanja, kao i pojasniti mogućnosti vezane za njeno preciziranje ili izmjenu u toku postupka, a nakon izvođenja dokaza u vezi s imovinom.

Važno je istaći da su u praksi uočeni slučajevi gdje tužilac propušta da podnese prijedlog za oduzimanje imovinske koristi, kako u optužnici tako i u kasnijem toku postupka. Iako sud ima obavezu da po službenoj dužnosti vrši oduzimanje imovinske koristi, da bi mogao obaviti tu svoju funkciju neophodno je da ima dovoljno dokaza o imovini na osnovu kojih bi mogao odlučivati, a koje je neophodno da tužilac prikupi i predoči sudu. Istraživanje je pokazalo da u praksi često izostaje upravo ova inicijativa tužilaca u pravcu utvrđivanja činjenica i okolnosti vezanih za oduzimanje imovine. Stoga bi de lege ferenda, izmjenama ZKP-a na svim nivoima, trebalo predvidjeti da prijedlog za oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom za koje se vodi postupak bude obavezni dio optužnice u svim slučajevima kada postoji osnovana sumnja da je krivičnim djelom ostvarena imovinska korist.

63 Ovo posebno zato što je većina sagovornika ocijenila da je prekratak rok u kojem se započeta finansijska istraga mora završiti, a koji je propisan za FBiH u trajanju od 6 mjeseci. Rok se smatra instruktivnim i o njegovom produženju iz opravdanih razloga odlučuje kolegij tužilaštva.

Preporučuju se obuke i razmjene iskustava u pogledu načina pisanja činjeničnog opisa optužnica u predmetima u kojima se predlaže oduzimanje imovinske koristi, s posebnim osvrtom na formulisanje dispozitiva te drugih dijelova optužnice u slučajevima proširenog oduzimanja, kao i mogućnosti preciziranja ili izmjene optužnice u toku postupka.

Izmjenama ZKP-a na svim nivoima, trebalo bi predvidjeti da prijedlog za oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom za koje se vodi postupak bude obavezni dio optužnice u svim slučajevima kada postoji osnovana sumnja da je krivičnim djelom ostvarena imovinska korist.

30

Kako je ranije navedeno, posebnim zakonima FBiH i BD-a je jasno određeno da se prijedlog za oduzimanje podnosi uz optužnicu. S obzirom na obavezu suda da po službenoj dužnosti oduzme imovinsku korist pribavljenu počinjenjem krivičnog djela za koje se vodi krivični postupak, važno je imati na umu da propuštanjem podnošenja prijedloga od strane tužioca nikako ne bi smjele nastupiti posljedice u vidu propuštanja da se takva imovina ipak oduzme. Drugim riječima, ukoliko tužilac iz bilo kojeg razloga propusti da podnese prijedlog prilikom podizanja optužnice, pa to učini u kasnijem toku krivičnog postupka, sud ga ne bi mogao odbiti samo iz razloga jer prijedlog nije podnesen uz optužnicu. Ovo se odnosi samo na tzv. redovno ili direktno oduzimanje, dok je situacija je drugačija ukoliko se radi o proširenom oduzimanju, koje sud nije obavezan vršiti po službenoj dužnosti, tj. bez prijedloga tužioca.

5 . PRISTUP PODACIMA KAO PREDUSLOV ZA USPJEH FINANSIJSKE ISTRAGE

Iako je većina tužilaca istakla da nemaju poteškoća u vezi s pristupom podacima koji se nalaze u posjedu različitih organa i institucija, osim, eventualno, problema s dužinom trajanja postupanja po zahtjevima, ipak određene okolnosti dodatno usporavaju rad tužioca pri provođenju finansijske istrage. Jedna od njih je problem vanknjižnog vlasništva nad nekretninama gdje je tužiocu poznat vlasnik odnosno posjednik imovine, ali se usljed činjenice da imovina nije uknjižena64 ne zna kako postupiti s njom i osigurati je za oduzimanje. Jedan od prijedloga bio bi da se u takvim slučajevima odobrava određena vrsta hitnog upisa nekretnine u zemljišnu knjgu uz istovremenu zabilježbu o zabrani raspolaganja, a da takva mjera ostaje na snazi sve do donošenja odgovarajuće odluke u krivičnom postupku.65

Veliki problem predstavlja i nepostojanje centralizovanih/jedinstvenih registara o vlasništvu nad nekretninama, zbog čega je veoma teško utvrditi da li neko posjeduje nekretninu. Tužilac je zbog toga primoran da se upitima obraća desetinama različitih katastara i gruntovnica što umnogome odugovlači postupak. Primarni razlog za to je što načini rada i ustroj tijela od kojih se traže podaci, zahtijevaju da se prije slanja podataka tužiocu, provedu određene procedure (odobrenja više osoba, zapisnici o

64 Do toga može doći iz različitih razloga: nepostojanje zemljišnih knjiga (npr. uništenje tokom rata), slučajevi prodaje nekretnina u periodu prije posljednjeg rata koje nisu uknjižene i koji ugovori se danas ne mogu provesti bez aneksiranja (npr. nema ovjerenog potpisa, došlo je do promjene naziva ulice, prodavac koji je pravno lice prestao je postojati i sl.), slučajevi prodaje putem udruži-vanja sredstava s kantonalnim stambenim fondom i Sarajevo stanom (u Kantonu Sarajevo), neprovedivost ugovorā koje su pravila nestručna lica iz kojeg razloga se kupac ne može uknjižiti kao vlasnik nekretnine, slučajevi bespravne gradnje i dr.

65 Problematični su također i oni slučajevi u kojima je sam osumnjičeni ili optuženi stekao vlasništvo na nekretnini, ali to njegovo pravo nije upisano u zemljišnim knjigama. Jedan od prijedloga bio bi da se i u BiH afirmiše praksa kakva postoji u RH. Ta praksa omogu-ćava određivanje privremene mjere zabrane otuđenja i raspolaganja na takvoj imovini. U RH je ovakav postupak nekoliko puta uspješno proveden od strane Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK). U tim slučajevima tužilaštvo pribavlja ispravu temeljem koje je posjednik (optuženi) stekao vlasništvo, a zatim temeljem te isprave traži od suda privremenu mjeru zabrane otuđenja i raspolaganja u odnosu na zemljišnoknjižnog vlasnika kao i posjednika kao izvanknjižnog vlasnika. Na taj način osigurava se zabrana daljnjeg raspolaganja u zemljišnoj knjizi, a temeljem takvog sudskog rješenja je moguće naknadno od suda tražiti uknjiženje izvanknjižnog vlasnika ističući da država ima pravni interes da se taj vlasnik uknjiži, jer ona na toj nekretnini ima osiguranje svog potraživanja.

Potrebno je u BiH afirmisati praksu kojom se omogućava stavljanje privremenih mjera zabrane otuđenja i raspolaganja na nepokretnoj imovini koja nije uknjižena kroz uvođenje određene vrste postupka hitnog upisa prava i zabrane u zemljišne knjige.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 31

primopredaji i sl.), usljed čega, u najboljem slučaju, tek nakon više dana tužilac dobiva podatke, što je za postupak osiguranja oduzimanja imovinske koristi isuviše kasno. Naime, sve dok tužiocu ne bude omogućen pristup određenim bazama podataka, tj. sve dok se isključivo bude oslanjao na policiju i druga tijela da bi dobio podatke, ne može se očekivati da bude dovoljno brz i efikasan u finansijskim istragama.66

U RH, na primjer, državni odvjetnici iz Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) imaju direktan pristup bazama podataka Porezne uprave, Financijske agencije, Zemljišnih knjiga i Ministarstva unutarnjih poslova RH. Pored toga, i druga državna odvjetništva u RH imaju direktan pristup bazama Financijske agencije i Zemljišnih knjiga/katastra, dok USKOK s velikim brojem tijela od kojih traži podatke ima sporazume o saradnji kojim su određene kontakt osobe kako bi se podaci neposredno i brzo razmjenjivali. Na ovaj način, u vrlo kratkom roku, tužilac ima sve podatke potrebne za predlaganje osiguranja oduzimanja imovinske koristi (privremene mjere), a onda u daljnjem toku postupka koristi policiju i sva ostala tijela koja su mu potrebna za kompletnu istragu i prikupljanje dokaza. Zbog navedenog, potrebno je ustrajati u nastojanjima da tužioci i policija u BiH dobiju direktan pristup bazama podataka odabranih relevantnih agencija, tijela i organa koji posjeduju informacije o imovini, kao i da se sklope sporazumi o saradnji s određenim tijelima i imenuju kontakt osobe za saradnju, čime bi se ostvarila brza i efikasna razmjena podataka u okviru provođenja finansijskih istraga.67

Nadalje, bankarski sistem ni u FBiH ni u RS-u nije uvezan, a i unutar svakog od entiteta je ponekad teško doći do podataka o otvorenim računima fizičkih i pravnih lica. Put koji se koristi u praksi je pozivanje na odredbe ZKP-a (i posebnih zakona) prema kojima su svi organi dužni sarađivati s tužilaštvom, i u skladu s kojima tužilac upućuje upite bankarskim institucijama kako bi dobio informacije o otvorenim računima. U praksi se dešava da tužilac upit proslijedi svim bankama, a da zatim banke pojedinačno upućuju odgovor tužilaštvu, što je ne samo izrazito spor već i riskantan način pribavljanja podataka zbog mogućnosti kompromitovanja interesa istrage. Također, ni policija ne može izvršiti direktan uvid u podatke o otvorenim računima u bankama. Konačno, u slučaju izdavanja sudske naredbe banci za dostavu podataka o

66 Pored potrebe za uspostavljanjem jedinstvenih registara, logičnom se nametnula i potreba da se i policiji omogući direktan uvid u određene baze podataka kojim trenutno nemaju pristup ili neki vid elektronske razmjene podataka kako bi se i na taj način olakšao rad tužilaštava. Sagovornici iz reda policije su istakli da bi im rad u velikoj mjeri bio olakšan kada bi imali direktan pristup određenim bazama podataka, kao npr. bazama Poreske uprave, Centralne banke u smislu registara računa pravnih i fizičkih lica, Centralnog registra kredita, Registra poslovnih subjekata (APIF) itd. Posebno u periodu vršenja inicijalnih provjera na osnovu kojih se donose odluke da li je potrebno otvoriti finansijsku istragu ili ne. S druge strane, tokom razgovora značajan broj tužilaca nije pokazao zainteresovanost za direktan pristup podacima.

67 Ova preporuka je u skladu i sa zahtjevima EU navedenim na str. 17. pomenutog Izvještaja Evropske komisije o BiH za 2016. godinu (Op. cit. fusnota br. 30). u kojem se navodi: „U narednoj godini Bosna i Hercegovina bi posebno trebala uraditi sljedeće: [...] [U]naprijediti propise o uzajamnom pristupu bazama podataka i razmjenu informacija između agencija za provedbu zakona i tužilašta-va, kojim bi se detaljno propisale procedure i uzajamna prava pristupa [...]“.

Potrebno je ustrajati u nastojanjima da tužioci i policija u BiH dobiju direktan pristup bazama podataka odabranih relevantnih agencija, tijela i organa koji posjeduju informacije o imovini. Preporučuje se sklapanje sporazuma o saradnji s određenim tijelima koja posjeduju informacije o imovini te imenuju kontakt osobe za saradnju, a radi brže i efikasnije razmjene podataka u okviru provođenja finansijskih istraga.

32

depozitima na računu i drugim finansijskim transakcijama i poslovima, postoji različita praksa čak i među sudijama istih sudova. Dok neki sudovi naredbu vraćaju tužiocu kako bi je on proslijedio instituciji od koje se traže podaci, drugi naredbu putem suda direktno prosljeđuju banci nakon čega se informacije dostavljaju tužiocu. Odredbama ZKP-a BiH nisu strictu sensu predviđene novčane ili neke druge sankcije za neizvršavanje naredbe suda o dostavi navedenih podataka, što može biti značajan nedostatak. U budućnosti bi trebalo razmotriti izmjene propisa o bankarskom poslovanju kako bi se predvidio izuzetak od bankarske tajne u odnosu na zahtjeve tužioca za dobivanje podataka, te bi se na taj način izbjeglo traženje naloga suda i skratio put pribavljanja podataka. Također, u okviru zakonskog teksta potrebno bi bilo predvidjeti odgovornost i

kažnjavanje službene ili odgovorne osobe u banci ili drugoj pravnoj osobi koja odbija ili sprečava ispunjenje obaveze koja proizilazi iz sudske naredbe.

Iz svega navedenog pokazuje se da su opravdane tvrdnje tužilaca da im je u pojedinim predmetima potrebno jako mnogo vremena da prikupe sve podatke od značaja za odlučivanje o oduzimanju imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, posebno kada se zahtjev za dostavljanje podataka upućuje pismenim putem.

Poseban problem je i otkrivanje, osiguranje i oduzimanje nekretnina i druge imovine koja se nalazi u inostranstvu, te izvršavanje sudskih odluka, budući da se često ne uvažava element hitnosti postupanja. U vezi s tim, mnogi sagovornici istakli su međunarodnu saradnju kao jednu od oblasti

u kojima je potrebna dodatna edukacija. U praksi se ispostavilo da je redovni postupak pružanja međunarodne pravne pomoći uglavnom spor, unatoč tome što ovakvi predmeti zahtijevaju hitnost u postupanju, imajući u vidu da sa svakim odugovlačenjem postupka osumnjičeni/optuženi dobija na vremenu da raspolaže imovinom i osujeti njeno konačno oduzimanje. Problem predstavlja činjenica da podaci pribavljeni putem policijske saradnje i direktne saradnje tužilaca ne mogu biti korišteni kao dokaz u krivičnom postupku ukoliko ne postoji ugovor država o toj vrsti direktne saradnje, već samo mogu poslužiti kao dobra podloga za slanje zamolnice u okviru redovnog postupka međunarodne pravne

Trebalo bi razmotriti izmjene propisa o bankarskom poslovanju kako bi se predvidio izuzetak od bankarske tajne u odnosu na zahtjeve tužilaca za dobivanje podataka, kako bi se izbjeglo traženje naloga suda i skratio put pribavljanja podataka.

Također, u okviru zakonskog teksta potrebno bi bilo predvidjeti odgovornost i kažnjavanje službene ili odgovorne osobe u banci ili drugoj pravnoj osobi koja odbija ili sprečava ispunjenje obaveze koja proizilazi iz sudske naredbe.

Postoji potreba za dodatnom edukacijom u oblasti međunarodne saradnje, a posebno u pogledu otkrivanja, osiguranja i oduzimanja nekretnina i druge imovine koja se nalazi u inostranstvu, te izvršavanja sudskih odluka.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 33

pomoći, putem koje se pribavlja dokaz.68 Imajući to u vidu, kao i da je međunarodna saradnja najdugotrajniji dio finansijske istrage, u predmetima s inostranim elementom, umjesto redovne procedure za pružanje međunarodne pravne pomoći, mnogo efikasnije je koristiti mehanizme međudržavne ugovorne saradnje gdje se putem bilateralnih ugovora reguliše neposredan način saradnje u međunarodnoj pravnoj pomoći. U tom slučaju se komunikacija također obavlja putem zamolnica za međunarodnu pravnu pomoć kao i kod redovne saradnje, ali se ona dostavlja direktno tužiocu kanalima dogovorenim kroz bilateralne ugovore, a ne posredno preko ministarstava pravosuđa odnosno vanjskih poslova.

U ovom smislu, interesantno je navesti primjer dobre prakse Tužilaštva BiH u složenijim predmetima vezano za mogućnost koju je ovo tužilaštvo iskoristilo, a koja se tiče uspostave zajedničkih istražnih timova u predmetima prekograničnog kriminala putem sporazuma u okviru Eurojust-a. Postupajući tužioci u ovakvim predmetima naglasili su koliko je redovna međunarodna pravna pomoć spora, te da nije rijetkost da se krivični postupak završi prije nego što stigne odgovor na zamolnicu. Uspostavljanje zajedničkih istražnih timova označeno je i kao finansijski povoljno rješenje za istraživanje prekograničnog kriminala jer Agencije Evropske unije za pravosudnu saradnju u krivičnim stvarima (Eurojust) finansira troškove saradnje kao što su prevođenje, vještačenje, preduzimanje istražnih radnji i dr, te što je najvažnije nije potrebno koristiti redovnu proceduru pružanja međunarodne pravne pomoći jer sporazum zamjenjuje zahtjev za međunarodnu pravnu pomoć. Naravno, treba imati na umu da je ovo rješenje primjenjivo samo u složenim predmetima s međunarodnim elementom u kojima su ispunjeni uslovi za formiranje zajedničkog istražnog tima.

6. POMOĆ AGENCIJA ZA PROVOĐENJE ZAKONA U VOĐENJU FINANSIJSKIH ISTRAGA

Značajan segment u razmatranju uspostave efikasnijeg sistema oduzimanja imovinske koristi jeste i stvaranje normativne osnove za djelovanje posebno specijalizovanih istražnih organa s tužiocem na čelu. Njihova adekvatna tehnička opremljenost, multidisciplinarni pristup u otkrivanju i dokazivanju imovinske koristi, primjena posebnih istražnih radnji, međusobna saradnja i koordinacija, provođenje

68 U presudi broj 11 0 K 006949 12 Kž 8 od 11.12.2012. godine Vrhovni sud RS izrazio je stav: „Istaknuti prigovori žalbe branioca optu-ženog [...] su po ocjeni ovoga suda osnovani. Za valjanost procesne radnje izvršene u Republici Srbiji, dakle u drugoj državi, mora biti ispunjen uslov da je provođenje takve radnje zatraženo zamolnicom organa države moliteljice, u ovom slučaju zamolnicom Specijalnog tužilaštva Banja Luka upućene Tužilaštvu Republike Srbije s molbom da to tužilaštvo predloži sudu pred kojim postupa izdavanje naredbe za provođenje istražnih radnji tehničko snimanje i nadzor komunikacija, u ovom slučaju telefonskih razgovora SMS poruka i dr. koje je lice prema kome se izdavanje takve naredbe traži ostvarivalo sa drugim licima protiv kojih se vodi krivični postupak. [...] Stoga se i po ocjeni ovoga suda radi o dokazu na kome se ne može zasnivati presuda, čime je počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka z) ZKP, zbog koje se presuda mora ukinuti po članu 329. stav 1. tačka a) ZKP RS.“

U predmetima s inostranim elementom, umjesto redovne procedure za pružanje međunarodne pravne pomoći, efikasnije je koristiti mehanizme međudržavne ugovorne saradnje gdje se putem bilateralnih ugovora reguliše neposredan način saradnje.

34

finansijskih istraga i dobro poznavanje forenzičkog računovodstva ključni su elementi u borbi protiv najtežih oblika kriminala motivisanog sticanjem dobiti i njenog efikasnijeg oduzimanja.69

Činjenica je da u tužilačkom sistemu u BiH postoji neravnopravnost u resursima dostupnim tužiocima ne samo različitih nivoa već i različitih tužilaštava istog nivoa. Prilikom prikupljanja podataka od značaja za utvrđivanje obima nezakonito stečene imovine, velika je razlika između tužioca koji se sam mora direktno obraćati institucijama i organima u posjedu relevantnih podataka i tužioca koji za tu namjenu ima na raspolaganju specijalizovane istražioce ili policijske jedinice.

Tužioci na državnom nivou uopšteno imaju veći broj stručnog osoblja koje im pruža podršku u radu, a na nivou RS-a jedino Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog i najtežih oblika privrednog kriminala pri Republičkom javnom tužilaštvu RS (Posebno odjeljenje Republičkog tužilaštva RS) ima na raspolaganju stalno zaposlene specijalizovane istražioce. U susjednoj Hrvatskoj je na primjer ZKP-om iz 2013. godine propisano osnivanje posebnih odjela za istraživanje imovine stečene krivičnim djelom u četiri najveća županijska državna tužilaštva70 i u USKOK-u. Prema sistematizaciji u navedenim odjelima predviđeno je zapošljavanje finansijskih stručnjaka i savjetnika (revizori, poreski savjetnici i sl.) koji bi pomagali tužiocima u finansijskim izvidima.71 Također, u ZKP-u RH predviđena je mogućnost da tužilac angažuje službenike Ministarstva finansija u predmetima finansijskih istraga velike vrijednosti koji su dužni da postupaju po nalogu tužioca i njemu odgovaraju za svoj rad.72

Nadalje, kada je u pitanju pomoć policijskih agencija u provođenju finansijske istrage, Finansijsko-obavještajni odjel SIPA-e (FOO) primarno postupa u predmetima na državnom nivou dok mu se tužilaštva iz entiteta izuzetno obraćaju u predmetima u kojima se radi o krivičnom djelu pranja novca. U RS-u je, kako je ranije navedeno, uspostavljena posebna organizaciona jedinica pri MUP-u RS-a specijalizovana za finansijske istrage koja pruža podršku u radu svim tužilaštvima u RS-u. U FBiH kao i u BD-u ne postoji posebna organizaciona jedinica policije za ovu namjenu pa bi se moglo reći da su tužioci na ova dva nivoa u najnepovoljnijem položaju kada je u pitanju specijalizovana podrška policijskih organa. Pored FOO kojem se pod određenim uslovima mogu obraćati i entitetska tužilaštva, tužioci se na nivou FBiH za podršku primarno obraćaju odgovarajućim odjelima kantonalnih MUP-ova.

Međutim, kada se radi o postupanju redovne policije na ovim zadacima, u praksi se na svim nivoima pokazalo da ima mnogo prostora za poboljšanja u znanju i efikasnosti. Uopšteno je istaknuta primjedba da policija nema dovoljno specijalizovanog znanja za ove vrste istraga. Policijski

69 U vezi s navedenim, ranije pomenuti Izvještaj Evropske komisije o napretku BiH za 2016. godinu (vidi fusnotu br. 30) navodi: „U narednoj godini Bosna i Hercegovina bi posebno trebala uraditi sljedeće: [...] [O]jačati okvir za interresornu saradnju između tijela za provedbu zakona kako bi se omogućilo uspostavljanje specijalizovanih interresornih istražnih timova za rješavanje složenih slu-čajeva organizovanog kriminala, privrednog kriminala i korupcije, te raskrinkavanja kriminalnih mreža[.]“

70 Član 206i. ZKP RH, to su županijska odvjetništva u Zagrebu, Rijeci, Osijeku, Splitu.71 Navedeni odjeli su osnovani, imenovani su voditelji odjela, te tužitelji raspoređeni na rad u njima. Odjeli do momenta pisanja ove

Analize još uvijek nisu bili popunjeni finansijskim stručnjacima, što je planirano tokom 2017. godine, a odredbom člana 206. i. stava 2. ZKP RH propisano je: „Za kaznena djela iz nadležnosti županijskog suda u kojima postoje osnove sumnje da je stečena znatna imovinska korist, u provođenju izvida i hitne dokazne radnje privremenog oduzimanja predmeta sudjeluju financijski istražitelji, državnoodvjetnički savjetnici i stručni suradnici iz posebnog odjela za istraživanje imovinske koristi stečene kaznenim djelom u sastavu državnog odvjetništva. Odjel provodi izvide u dogovoru i po nalogu državnog odvjetnika s ciljem utvrđivanja vrijednosti imovine i osiguranja oduzimanja, odnosno pronalaženja imovine stečene kaznenim djelom.“

72 Član 206 i. stav 3. ZKP RH.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 35

izvještaji, osim navođenja dokaza, trebaju biti i analitički obrađeni. Iz razgovora obavljenih s tužiocima utvrđeno je da ovim izvještajima nedostaje analitičkog kvaliteta i jasnoće u obrazlaganju veze s elementima krivičnog djela, a izvještaji se ponekad dostavljaju čak i bez identifikovanja potencijalnih svjedoka.73 Policija, također, nema na raspolaganju ni vještake ekonomske struke koji su specijalizovani za finansijske istrage, pa tužioci ulažu dodatne napore da razumiju sve prikupljene dokumente i sravne podatke, za šta im često treba stručna pomoć.

Iako na nivou FBiH postoji Finansijska policija FBiH, njena nadležnost nije usmjerena na operativni rad, otkrivanje i istraživanje krivičnih djela i vođenje finansijskih istraga.74 Dakle, ono što se čini kao nedostatak postojećih zakonskih rješenja u FBiH i BD-u jeste nepostojanje specijalizovanih jedinica koje bi se bavile isključivo prikupljanjem dokaza u toku finansijske istrage.

Jedna od mogućnosti bilo bi i formiranje multidisciplinarnih ad hoc timova za podršku tužiocu u radu na odabranim predmetima. Trenutno postoji osnov za formiranje ovakvih stručnih timova u FBiH, i to u Zakonu o suzbijanju korupcije i organizovanog kriminala u FBiH (ZOSKOK), koji u vrijeme pisanja Analize nije zaživio. Naime, zakonom je predviđeno da posebni zamjenik glavnog federalnog tužioca75, prilikom vođenja krivičnog postupka za krivična djela iz svoje nadležnosti, može od policijskog tijela, Porezne uprave FBiH, Finansijske policije FBiH, Federalne uprave za inspekcijske poslove, Komisije za vrijednosne papire FBiH ili drugog tijela uprave i upravnih organizacija u FBiH zatražiti upućivanje zaposlenika na rad u Posebni odjel tužilaštva FBiH. Kao što je ranije navedeno u RH je predviđena ta mogućnost, i to u slučajevima kada se radi o sumnji na počinjenje krivičnih djela kojima je pribavljena imovinska korist velike vrijednosti (preko 600.000 HRK). Tada državni odvjetnik može tražiti od ministra

73 Novija istraživanja koja su za predmet imala međusobni odnos tužilaca i ovlaštenih službenih osoba u kontekstu efikasnosti otkri-vanja i dokazivanja krivičnih djela, ukazuju, između ostalog, na sljedeće probleme: slaba komunikacija s ovlaštenim službenim oso-bama; kasno obavještavanje tužioca o krivičnom djelu, što im oduzima kreativnost u radu; nedovoljan broj istražitelja finansijske struke i stručnih saradnika; nepostojanje instituta za odgovarajuća složena vještačenja; neprimjenjivanje novih metoda u radu na otkrivanju i dokazivanju krivičnih djela; nedovoljna edukacija tužilaca, uz napomenu da ni ovlaštene službene osobe nisu dovoljno edukovane, naročito u pogledu otkrivanja i dokazivanja specifičnih krivičnih djela; slaba tehnička opremljenost tužilaštava i dr. Vidi Sijerčić-Čolić, H., Međusobni odnosi tužilaca i ovlaštenih službenih osoba s aspekta efikasnosti otkrivanja i dokazivanja krivičnih djela – Istraživanje o primjeni krivičnoprocesnih zakona u Bosni i Hercegovini, Projekat EU podrške provedbi zakona u BiH, Sarajevo, 2014, str. 36-37.

74 Zakon o finansijskoj policiji FBiH, čl. 7.75 Posebni zamjenik glavnog federalnog tužioca je Rukovodilac Posebnog odjela Federalnog tužilaštva Federacije BiH za suzbijanje

korupcije, organiziranog i međukantonalnog kriminala (u daljnjem tekstu: Posebni odjel tužilaštva FBiH).

Nedostatak zakonskih rješenja u FBiH i BD-u u odnosu na nivo BiH i RS-a jeste nepostojanje specijalizovanih policijskih jedinica koje bi se bavile isključivo prikupljanjem dokaza u toku finansijske istrage.

Preporučuje se formiranje multidisciplinarnih ad hoc timova za podršku tužiocu u radu na odabranim predmetima.

Potrebno je preduzeti mjere kako bi se i za nivo FBiH osnovalo tijelo koje bi bilo pandan Specijalnoj jedinici MUP-a RS, u okviru kojeg bi multidisciplinarni tim istražilaca i stručnjaka odgovarajućeg profila pomagao tužiocima u provođenju finansijske istrage, i to na nivou svih kantonalnih tužilaštava.

36

finansija i direktora policije da mu stavi na raspolaganje službenika za rad na finansijskim izvidima u tom konkretnom predmetu.76

Zbog svega navedenog, potrebno je preduzeti mjere kako bi se i za nivo FBiH osnovao organ ili tijelo koje bi bilo pandan Specijalnoj jedinici u RS-u, u okviru kojeg bi multidisciplinarni tim istražilaca i stručnjaka odgovarajućeg profila pomagao tužiocu u toku finansijske istrage, i to na nivou svih kantonalnih tužilaštava.

Finansijske istrage predstavljaju novinu u radu jer se, prema riječima nekih, policija istraživanjem imovine do sada bavila samo na nivou operativnog i obavještajnog rada. Policiji je potrebna edukacija iz načina na koji se vrši inicijalna procjena u pogledu postojanja očigledne nesrazmjere između imovine i zakonitih prihoda, na osnovu koje tužilac treba donijeti odluku o potrebi provođenja finansijske istrage. S druge strane, ne treba zanemariti ni značaj koji ima način sastavljanja tužilačkih naredbi jer one moraju biti jasne i precizne, kako bi ovlaštena službena lica znala šta tačno tužilac od njih očekuje u pogledu prikupljanja dokaza.

Tokom procesa konsultacija u izradi ove Analize, svi sagovornici su se složili da efikasnost provođenja finansijske istrage u odlučujućoj mjeri zavisi od specijalizacije svih organa koji u njoj učestvuju. Specijalizacija osoblja koje radi na ovim osjetljivim istragama unutar policijskih agencija je posebno značajna i zbog postojanja opasnosti od eksponiranja istrage u fazi prikupljanja podataka, koja je tim

veća što je više osoba uključeno pa je potrebno to osoblje svesti na minimum uz pokušaj da ista lica rade na predmetu od početka do okončanja. Uopšteno govoreći, opasnost da osumnjičeni sazna za istragu koja se vodi protiv njega raste s brojem upita koji se šalju prema različitim organima ili institucijama.77 Praksa je pokazala da zbog ustroja policijskih organa i unutrašnje hijerarhije, dolazi do česte smjene policijskih službenika koji rade na istom predmetu s tužiocem i na taj način dolazi

76 U 2015. godini pri Ministarstvu financija Republike Hrvatske formiran je poseban Samostalni sektor za otkrivanje poreznih pri-jevara, koji postupa u složenim i značajnijim predmetima, u kojima treba provesti i finansijske izvide oko utvrđivanja i pronalaska imovinske koristi koja je pribavljena tim krivičnim djelima, tako da u tim predmetima veliki dio izvida provodi navedeni sektor i o tome se dostavlja izvještaj tužiocu.

77 Kada se radi o vršenju uvida u stanje na računima za koje je potrebna i naredba suda, tada posebno postoji bojazan da bi banka mogla naći načina da obavijesti svog klijenta o postojanju istrage. Neki tužioci s kojima su obavljeni razgovori su naveli primjere radnji koje je nemoguće preduzeti bez da osumnjičeni sazna za istragu, kao npr. izvršiti procjenu vrijednosti nekretnine od strane vještaka i sl.

Efikasnost provođenja finansijske istrage u odlučujućoj mjeri zavisi od specijalizacije svih organa koji u njoj učestvuju.

Iskazuje se potreba za edukacijom policije na temu inicijalne procjene o postojanju očigledne nesrazmjere između imovine i zakonitih prihoda, a na osnovu koje tužilac treba donijeti odluku o potrebi provođenja finansijske istrage.

Preporučuje se ostvarivanje bliske saradnje tužioca s timom policijskih službenika koji rade na provođenju finansijske istrage čiji se članovi neće mijenjati u toku istrage. Cilj je da se postigne zajednički dogovor o metodologiji rada koja će biti precizirana odgovarajućom tužilačkom naredbom, te da članovi tima preduzimaju sve radnje pod nadzorom tužioca.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 37

do gubitka znanja, vremena pa svakako i curenja informacija.78 Također, način na koji će policija izvršiti zadatak zavisi i od njihove savjesnosti te osjećaja odgovornosti i integriteta. Zbog toga bi bilo poželjno imati zajedničke sastanke, odnosno blisku saradnju tužioca s timom koji radi na provođenju finansijske istrage čiji se članovi neće mijenjati. Cilj je da se postigne zajednički dogovor o metodologiji rada koja će biti precizirana odgovarajućom tužilačkom naredbom, te da članovi tima preduzimaju sve radnje pod nadzorom tužioca.

7 . VREDNOVANJE RADA TUŽILACA I SUDIJA U PREDMETIMA S FINANSIJSKIM ISTRAGAMA

Gotovo svi sagovornici među tužiocima su istakli da složene finansijske istrage iziskuju izrazito velika kadrovska i novčana ulaganja, da mogu trajati i po nekoliko godina te samim tim mogu konzumirati mnogo tužilačkog vremena. S obzirom na to da je imovinu moguće oduzimati i od pravnih sljedbenika i povezanih lica, često je potrebno istragom obuhvatiti ovaj širi krug lica. U tom slučaju tužilac prikuplja dokaze i o tome da li su ta lica postupala u dobroj vjeri, tj. da li je imovina na njih prenesena sa ili bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara njenoj stvarnoj vrijednosti, odnosno da su ta lica znala ili morala znati da imovina potiče iz krivičnog djela. Iz tih razloga se u praksi opravdano postavilo pitanje adekvatnog vrednovanja tužilačkog zalaganja u vezi s dokazivanjem stečene imovinske koristi. Trenutno važeći normativni okvir ne poznaje kriterije i parametre kojima bi se pravilno ocijenio i vrednovao rad u ovoj oblasti. Tužioci su istakli da trenutni sistem normiranja njihovog rada djeluje demotivirajuće jer se predmeti u kojima je potrebno utrošiti mnogo vremena da bi se istražio i imovinski aspekt kriminalne aktivnosti vrednuju jednako kao i drugi predmeti u kojima to nije potrebno. Isto tako, ni sistem ocjenjivanja sudija ne prepoznaje specifičnosti odlučivanja u predmetima u kojima su vođene finansijske istrage i gdje je prikupljen obiman dokazni materijal koji se odnosi na imovinsku korist stečenu krivičnim djelom.

Veliki broj tužilaca u ovakvom sistemu ocjenjivanja prioritetno postupa s ciljem postizanja utvrđene mjesečne odnosno godišnje tužilačke norme, propisane od strane VSTV-a, umjesto da prioritet daju rasvjetljavanju svih aspekata krivičnih djela koja istražuju. Najjednostavnije rečeno, čini se nespornim da finansijska istraga koja ide izvan onoga što je neophodno dokazati kako bi se dokazalo krivično djelo usporava rad i zahtijeva dodatno vrijeme, dok bi se predmet faktički mogao završiti i bez te dodatne istrage i samim tim bez oduzimanja imovine.

Također, tužioci na svim nivoima su u vrijeme provođenja intervjua uputili i kritike na račun sistema ocjenjivanja navodeći da ne postoje adekvatni objektivni kriteriji za kategorizaciju predmeta kao složenih ili manje složenih, koji bi omogućili odgovarajuće vrednovanje rada na predmetima koji zahtijevaju finansijske istrage. Naime, postoji mogućnost tzv. većeg vrednovanja predmeta putem

78 U Dijagnostičkoj analizi integriteta pravosudnog sektora u BiH i mogućih rizika od nastanka korupcije ili neetičnog ponašanja u pravosuđu, USAID-ovog Projekta pravosuđa u BiH (oktobar 2015), navodi se: „[...][U] praksi je često zabilježeno da rukovodilac policijske agencije predmete koji su već dodijeljeni određenom policijskom službeniku dodjeljuje drugom policijskom službeniku bez ikakvih konkretnih obrazloženja, što može predstavljati rizik za neetično postupanje ili ugrožavanje toka istrage. Tužioci su u razgovorima istakli da zbog problema česte smjene inspektora koji rade na njihovim predmetima ne mogu efikasno voditi istragu, gube među-sobno povjerenje te se stvara rizik od nedostatka ili curenja informacija.“ Vidi str. 25.

Međutim, u razgovorima s predstavnicima Specijalne jedinice MUP-a RS za finansijske istrage navedeno je da je rizik sveden na mini-mum uvijek kada postupa ova Jedinica, jer se formira tim ljudi koji se kasnije ne mijenja. Jedinica u radu s odgovarajućim institucijama odredi osobu s kojom sarađuje na pribavljanju podataka, tako da je u slučaju curenja informacija krug potencijalno odgovornih lica prilično sužen. Ovakva praksa je veoma poželjna i trebala bi biti primijenjena i u drugim policijskim agencijama.

38

podnošenja obrazloženog zahtjeva glavnom tužiocu, koji zatim ima diskreciju da o tome odluči. Budući da je neke od sagovornika rad na ovoj vrsti predmeta udaljio od rada na drugim predmetima, zbog čega nisu uspjeli postići normu, koristili su navedenu mogućnost i pokušali podnošenjem zahtjeva prema glavnim tužiocima postići veće vrednovanje svog rada. Pokazalo se međutim da su stavovi glavnih tužilaca u pogledu vrednovanja rada na složenim finansijskim istragama različiti, što je u praksi dovelo do različitog tretmana među tužiocima, pa su tako nekim zahtjevi uvažavani, a drugima odbijani bez

davanja posebnog obrazloženja.

U međuvremenu, u julu 2016. godine VSTV je usvojilo izmijenjeni Pravilnik o orijentacionim mjerilima za rad tužilaca, kojim se prepoznaju posebne situacije većeg vrednovanja predmeta u zavisnosti od njihove složenosti, a kao kriteriji za ocjenu težine predmeta propisani su: broj krivično pravnih radnji, težina dokazivanja (veći broj svjedoka), broj provedenih posebnih istražnih radnji, broj radnji dokazivanja (pretresa i drugih radnji za koje je potrebno pribavljanje naredbe suda).79 Među kriterijima za ocjenu složenosti predmeta povodom zahtjeva za njihovo veće vrednovanje nisu se na eksplicitan način našli i kriteriji koji se odnose na vođenje finansijskih istraga. Glavni tužilac je i prema novom Pravilniku zadržao važnu ulogu u odlučivanju, odnosno od njegove odluke zavisi da li će doći do posebnog vrednovanja predmeta po zahtjevu postupajućeg tužioca.

Primjena izmijenjenog Pravilnika u praksi će tek pokazati da li će rad u složenim finansijskim istragama naći svoje mjesto u odlukama o većem vrednovanju predmeta, unutar nekog od novousvojenih kriterija. Zbog navedenog bi, mimo postupka uvećanog vrednovanja predmeta koji se izuzetno pokreće u zavisnosti od složenosti, bilo neophodno dodatno unaprijediti Pravilnik kako bi se osiguralo adekvatno i objektivno redovno vrednovanje rada na finansijskim istragama kroz tužilačke norme. U tom pravcu je bio usvojen i zaključak s godišnje konferencije tužilaca u BiH, održane u Neumu u oktobru 2015. godine, a odnosi se na između ostalog i na poboljšanje funkcionalnosti Sistema za automatsko upravljanje predmetima u tužilaštvima (TCMS): „Potrebno je osigurati posebno vrednovanje rada tužilaca kroz tužilačku normu u smislu primjene instituta oduzimanja imovinske koristi, te prilagoditi funkcionalnosti TCMS-a u smislu vođenja evidencija o ovoj vrsti predmeta (vođenje finansijskih istraga, privremene mjere oduzimanja, trajno oduzimanje i drugo).“80 Kada se radi o sudijama, Pravilnik o orijentacionim mjerilima za rad sudija i stručnih saradnika u sudovima u BiH je zadnji put izmijenjen u maju 2013. godine. Ovaj Pravilnik također predviđa mogućnost većeg vrednovanja predmeta ukoliko nakon završavanja pojedinog predmeta sudija ili stručni saradnik

79 Član 8. stav 3. Pravilnika. Veće vrednovanje predmeta omogućeno je i za slučajeve u kojima je tužilac postupao kao član tužilačkog tima, iako nije bio zadužen predmetom. U ovom slučaju glavni tužilac mora donijeti pismenu odluku o uspostavi takvog tima. Veliki broj i dužina trajanja pretresa još su jedan od mogućih razloga za uvećanje norme, kao i sama činjenica podnošenja žalbe od strane tužioca.

Bez posebne odluke glavnog tužioca norma se uvećava u zavisnosti od broja prijavljenih/osumnjičenih lica u predmetu. Vidi članove 9–12 Pravilnika.

80 Zaključak br. 5. panela pod nazivom: Oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelima, VIII Godišnje stručno savjetovanje tužilaca u BiH, Neum, 5–7.10.2015. godine.

Neophodno je dodatno unaprijediti Pravilnik o orijentacionim mjerilima za rad tužilaca kako bi se mimo postupka uvećanoog vrednovanja predmeta koji se izuzetno pokreće u zavisnosti od složenosti, osiguralo adekvatno i objektivno redovno vrednovanje rada na finansijskim istragama kroz tužilačke norme.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 39

smatra da dodijeljena vrijednost u konkretnom slučaju ne odgovara njegovoj pravoj vrijednosti. Tada se može predsjedniku odjeljenja uputiti pismeni obrazložen zahtjev za priznavanje većeg vrednovanja predmeta, koji će predsjednik odjeljenja, uz mišljenje o osnovanosti zahtjeva, dostaviti predsjedniku suda da donese konačnu odluku.81 Pravilnik ne predviđa detaljnije kriterije za ocjenu složenosti predmeta pa samim tim ni one koji bi se odnosili na posebno vrednovanje rada i odlučivanja u predmetima u kojim su vođene složene finansijske istrage. Uputstvom za primjenu ovog Pravilnika određeno je da je pojam složenosti predmeta faktično pitanje koje će predsjednik suda cijeniti u svakom konkretnom slučaju na osnovu podnesenog i obrazloženog zahtjeva od strane sudije. Sve to upućuje na zaključak da kod uvećanog vrednovanja rada sudija i stručnih saradnika odlučujuća uloga u postupku u još većoj mjeri pripada predsjedniku suda, nego što je to slučaj sa ulogom glavnog tužioca u izmijenjenom pravilniku koji se odnosi na tužioce, jer u odlučujućoj mjeri zavisi od subjektivne procjene predsjednika suda.

Kao što je rečeno, ostaje da se vidi kako će teći primjena novog Pravilnika o orijentacionim mjerilima za rad tužilaca, međutim ne može se izbjeći zaključak da je sistem postavljn tako da je glavni tužilac/predsjednik suda, odlučujući o zahtjevima za veće vrednovanje predmeta, jedini korektiv eventualnih nedostataka u redovnom sistemu ocjenjivanja rada nosilaca pravosudnih funkcija. Također, u ovom kontekstu neophodno je naglasiti da nije predviđen ni poseban pravni lijek na odluke glavnih tužilaca/predsjednika sudova o većem vrednovanju predmeta, iako rezultat koji je nosilac pravosudne funkcije postigao u ostvarenju norme čini najvažniji kriterij za određivanje ukupne ocjene njihovog rada. U samom postupku ocjenjivanja, nosilac pravosudne funkcije može podnijeti prigovor VSTV-u na ukupnu odluku o ocjeni rada koju je donio rukovodilac pravosudne institucije. Ipak, konačna odluka VSTV-a ne predstavlja upravni akt protiv kojeg je moguće voditi upravni spor tako da sistem faktički ne predviđa sudsku zaštitu protiv odluka o ocjenjivanju rada nosilaca pravosudnih funkcija.

Ukoliko se žele ostvariti značajniji pomaci u pogledu oduzimanja imovine proistekle iz kriminalnih aktivnosti, nameće se zaključak da je sistem ocjenjivanja potrebno uspostaviti na način da se objektivno vrednuje rad na finansijskim istragama. U ovom smislu, u predmetima u kojima su vođene složene finansijske istrage potrebno bi bilo razmotriti adekvatno vrednovanje rada, kako tužilaca tako i sudija koji moraju uložiti dodatne napore za razumijevanje često obimne dokumentacije, ocjenu ponuđenih dokaza i odlučivanje u ovim predmetima. Posebnu pažnju treba posvetiti i radu na istraživanju, dokumentovanju i odlučivanju o činjenicama od značaja za prošireno oduzimanje imovine.

81 Član 9. Pravilnika o orijentacionim mjerilima za rad sudija i stručnih saradnika u sudovima u BiH.

Potrebno je razmotriti adekvatno vrednovanje rada, kako tužilaca tako i sudija koji moraju uložiti dodatne napore za razumijevanje često obimne dokumentacije, ocjenu ponuđenih dokaza i odlučivanje u predmetima s finansijskim istragama. Posebnu pažnju treba posvetiti i radu na istraživanju, dokumentovanju i odlučivanju o činjenicama od značaja za prošireno oduzimanje imovine.

Obavezu utvrđivanja, blagovremenog osiguranja i oduzimanja imovine stečene kriminalom, koja je propisana ZKP-om, trebaju pratiti mehanizmi umanjenog vrednovanja ili negativnog ocjenjivanja rada zbog propusta u tom pravcu.

40

Nesumnjivo je da su novelirane odredbe ZKP-a prema kojima je tužilac dužan u istrazi da utvrđuje činjenice vezane za IPZ i imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom imperativne prirode.82 U zakon su unesene upravo zbog nedovoljnog angažmana tužilaca na tom dijelu istražnih radnji. Stoga bi obavezu utvrđivanja, blagovremenog osiguranja i oduzimanja ove imovine morali pratiti mehanizmi umanjenog vrednovanja ili negativnog ocjenjivanja rada, a po nekima čak i disciplinske odgovornosti83 onih nosilaca pravosudne funkcije koji se oglušuju na ovu zakonsku obavezu.

Zbog svega navedenog, bilo bi uputno da glavni entitetski tužioci, tj. tužioci u BD-u i na nivou BiH, izdaju instrukciju postupajućim tužiocima da se u svim predmetima u kojima je stečena značajnija imovinska korist moraju provoditi finansijske istrage. Pored toga, sagovornici iz specijalne jedinice MUP-a RS-a također su rekli da bi bilo dobro ukoliko bi glavni tužioci izdali instrukciju na nivou ovog entiteta da se u predmetima u kojima postoji sumnja da je krivičnim djelom stečena imovina u većem iznosu, postupa po posebnom zakonu, odnosno da se u skladu s tim zakonom otvaraju finansijske istrage.84

Jednako tako, važna je i uloga rukovodilaca pravosudnih institucija koji treba da djeluju poticajno na nivou cijele institucije, kako bi se povećao procenat uspješnog otkrivanja, osiguranja, izricanja

mjere oduzimanja nezakonito stečene imovine i njenog izvršenja. S tim u vezi, podjednako je važno da se u kriterije za ocjenjivanje rukovodilaca pravosudnih institucija uvrste i oni koji se odnose na uspješnost oduzimanja imovinske koristi ostvarene krivičnim djelima na nivou čitave institucije kojom rukovode. Jedna od mogućnosti bila bi da se rad cijele institucije dodatno vrednuje ukoliko se postigne pravomoćno izricanje i/ili izvršenje mjere oduzimanja imovinske koristi u većem obimu. Na ovaj način bi se i glavni tužioci i predsjednici sudova, ali i ostali nosioci pravosudnih funkcija motivisali da ulažu napore u vođenje finansijskih istraga, predlaganje, zastupanje i odlučivanje u predmetima oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom.

82 Član 35. stav 2. tačka g. ZKP BiH i član 45. stav 2. tačka g. ZKP FBiH i član 35. stav 2. tačka g. ZKP BD.83 „Osnov za pokretanje [disciplinskog] postupka,[...], može biti i kada informacije iz istrage procure u javnost ili kada tužilac nepa-

žnjom ili nemarom ne istraje u oduzimanju nelegalno stečene imovine u pravosnažnim predmetima.“ Vidi Arben Murtezić u intervjuu za Justice Report, URL: http://www.justice-report.com/bh/sadržaj-članci/murtezić-složeni-predmeti-vuku-prijave-pro-tiv-tužilaca-ili-sudija (zadnji put pristupljeno 3.3.2017).

84 U radu Jedinice je uočeno da je do marta 2016. godine podneseno preko 100 izvještaja o počinjenju takvih krivičnih djela, koji se tiču predmeta privrednog kriminala, ali da je u malom broju njih naređeno vođenje finansijske istrage od strane tužilaca.

Važno je, da se u kriterije za ocjenjivanje rukovodilaca pravosudnih institucija uvrste i kriteriji koji se odnose na uspješnost oduzimanja imovinske koristi ostvarene krivičnim djelima na nivou čitave institucije kojom rukovode. Jedna od mogućnosti bila bi da se rad cijele institucije dodatno vrednuje ukoliko se postigne pravomoćno izricanje i/ili izvršenje mjere oduzimanja imovinske koristi u većem obimu.

Bilo bi uputno da glavni tužioci na svim nivoima, izdaju instrukciju postupajućim tužiocima da se u svim predmetima u kojima je stečena značajnija imovinska korist moraju provoditi finansijske istrage.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 41

Pored prijedloga za uvećanje norme, oslobađanje od dijela norme i unapređenje ukupnog sistema ocjenjivanja rada, u razgovorima su se pojavili i drugi prijedlozi „nagrađivanja“ rada na ovim predmetima koji nisu finansijske prirode i koji bi djelovali kao poticaj za češće otvaranje finansijskih istraga. Neki od njih bi bili dodjeljivanje slobodnih dana ili odobrenje kliznog radnog vremena tužiocima koji rade na ovim predmetima, odnosno istragama.

Adekvatno praćenje i normiranje rada predmeta koji uključuju finansijske istrage zahtijeva i određene prilagodbe u sistemima upravljanja predmetima (T/CMS85) kao što je uvođenje dodatnih funkcionalnosti koje bi bile preduslov da se rad tužilaca adekvatno prati, vrednuje i ocjenjuje. U tom smislu, potrebno bi bilo omogućiti bilježenje i praćenje parametara koji se tiču otvaranja, trajanja i završetka finansijske istrage, podnošenja prijedloga za određivanje mjera osiguranja i odluka po ovim prijedlozima, zatim podnošenja prijedloga za trajno oduzimanje i pripadajućih odluka, vrijednosti i vrste imovine na koju se ovi prijedlozi i odluke odnose i posebno mjerenja uspješnosti izvršenja mjere trajnog oduzimanja imovinske koristi. Većina navedenih podataka se trenutno ne evidentira u T/CMS-u.

Tokom 2017. godine, VSTV je započeo rad na unapređenju funkcionalnosti TCMS-a u pravcu boljeg vođenja evidencija o oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom, kao i praćenja tužilačkog rada u ovoj oblasti. U momentu pisanja ove Analize, u toku je razvoj posebnog modula T/CMS-a koji će omogućiti praćenje i izvještavanje po svim gore navedenim parametrima. Rezultati ovih unapređenja će se moći vidjeti tek s početkom primjene novih funkcionalnosti, u svakom slučaju očekuje se znatan iskorak u odnosu na postojeće stanje u kojem je veoma teško pratiti trendove u oblasti oduzimanja imovinske koristi od strane sudova odnosno tužilaštava u BiH. U ovom smislu, bit će neophodno osigurati redovno, pravilno i istinito bilježenje ovih parametara od strane korisnika T/CMS-a kako bi se omogućila uspostava efektivnog i vjerodostojnog sistema za praćenje i mjerenje postignutih rezultata na planu oduzimanja nezakonito stečene imovine.

U TCMS-u koji se trenutno koristi u tužilaštvima, donošenjem posebne naredbe o provođenju finansijske istrage otvara se posebna faza u predmetu (tzv. KTF), a ova naredba se vrednuje kao i svaka druga tužilačka odluka. Intervjuisani tužioci koji koriste navedeni sistem istakli su da čak ni tako ustanovljen sistem uračunavanja

85 Sistem za automatsko upravljanje predmetima u tužilaštvima (TCMS), Sistem za automatsko upravljanje predmetima u sudovima (CMS).

Preporučuje se uvođenje odgovarajućih mehanizama „nagrađivanja“ rada koji nisu finansijske prirode, za tužioce koji rade na složenim predmetima, a koji bi djelovali kao poticaj za češće otvaranje finansijskih istraga. Neki od njih bi mogli biti dodjeljivanje slobodnih dana ili odobrenje kliznog radnog vremena.

Neophodno je osigurati redovno, pravilno i istinito bilježenje parametara koji se odnose na oduzimanje imovine, od strane korisnika T/CMS-a, kako bi se omogućila efikasnost novog modula TCMS-a i uspostavio vjerodostojan sistem za praćenje i mjerenje postignutih rezultata na planu oduzimanja nezakonito stečene imovine.

42

naredbe o provođenju finansijske istrage u normu ne predstavlja adekvatan način vrednovanja njihovog rada, aludirajući tako da bi se ovaj rad trebao dodatno vrednovati.

8 . SPECIJALIZACIJA I EDUKACIJA TUŽILACA ZA RAD NA FINANSIJSKIM ISTRAGAMA

Specijalizacija tužilaca unutar pojedinih tužilaštava doprinosi njihovom uspješnijem radu. To podrazumijeva ukidanje prakse prema kojoj svi tužioci rade na svim vrstama predmeta. Naime, tužioci su istakli da je poželjno omogućiti im da se prema preferencijama opredijele za rad na pojedinim vrstama predmeta za koje imaju interesovanje. Veliki broj sagovornika među tužiocima je potvrdio da su afiniteti među tužiocima različiti. Jedan od razloga za specijalizaciju je svakako i mogućnost boljeg nadzora nad radom istražilaca koji su

sve češće specijalizovani za rad na određenoj vrsti predmeta.

Iako u mnogim tužilaštvima postoje odjeli za privredni kriminal, organizovani kriminal i korupciju, specijalizacija ipak nije u potpunosti zaživjela. S tim u vezi, iako među tužiocima postoje oni koji bi se upravo željeli posvetiti kompleksnim predmetima, u praksi se dešava da se oni u velikoj mjeri bave manje složenim predmetima. Najčešći razlog za to je već pomenuti problem nedovoljnog vrednovanja rada na složenim predmetima, u odnosu na vrijeme koje je na njih potrebno utrošiti, pa su tužioci zbog ostvarenja norme prisiljeni da se bave manje složenim predmetima.

Pored toga, u organizacionom smislu, a u cilju što veće specijalizacije, rad u tužilaštvima trebalo bi urediti na način da se tužioca koji radi na složenim predmetima ”oslobodi” za određeni period tehničkih ili manjih poslova (koji mu odvlače pažnju i prekidaju kontinuitet rada), s ciljem bolje koncentracije i fokusiranosti na predmete u kojima se provode složene finansijske istrage. Dakle, potrebno je stvoriti mehanizam koji bi omogućio praćenje zaduženja tužilaca u složenim predmetima, posebno ukoliko je potrebno ispoštovati hitne rokove ili preduzeti hitne radnje, kako se oni ne bi istovremeno raspoređivali na druge poslove. Ovakva organizacija rada zahtijevala bi i koordinaciju s pisarnom kako bi se tužioci mogli osloboditi obaveze preduzimanja radnji u manje složenim predmetima ili predmetima odsutnih kolega ili obaveze pojavljivanja na ročištima za izricanje presude i slično, a sve to nauštrb rada na složenim predmetima.

Potrebno je rad u tužilaštvima organizovati na način da se omogući praćenje zaduženja tužilaca u složenim predmetima, kako bi se u mjeri u kojoj je to neophodno oslobodili rada na drugim poslovima i time omogućila veća efikasnost u radu na složenim predmetima.

Potrebno je da specijalističke obuke tužilaca budu prilagođene njihovim sklonostima i izraženim preferencijama za rad na određenoj vrsti predmeta, kao i da budu od praktičnog značaja za njihov rad.

Neophodno je da se sistem edukacije nosilaca pravosudnih funkcija unaprijedi i uveže sa sistemom ocjenjivanja, kako bi se zalaganje pojedinca na planu stručnog usavršavanja cijenilo na adekvatan i mjerljiv način i spriječile dugoročne negativne posljedice koje nedostatak navedenih mehanizama ima na kvalitet kadra u pravosuđu.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 43

U 2016. godini započelo je provođenje dvogodišnjeg specijalističkog programa obuke tužilaca u tri oblasti: 1) Privredni i organizovani kriminal, 2) Korupcija i 3) Kibernetički kriminal.86 Provođenje ovog programa predstavlja značajan pomak u pravcu specijalizacije tužilaca za pojedine oblike kriminala. Važan fokus ovih specijalističkih obuka upravo su finansijske istrage i oduzimanje imovine stečene krivičnim djelima.

Međutim, primijećeno je da se prilikom donošenja odluka o pohađanju obuka ne vodi dovoljno računa o gore pomenutim preferencijama tužilaca. Tako se dešavalo da se određeni tužioci prijave na obuku za rad na pojedinim vrstama predmeta, a da njihova prijava ne bude odobrena ili pak da taj tužilac bude upućen na neku drugu obuku za koju nije iskazao interes ili koja nije od praktičnog značaja za njegov rad.

I sudije i tužioci su istakli da se u postojećem sistemu prilično teško usavršavati i ulagati dodatno vrijeme na pohađanje obuka ili angažman u svojstvu predavača radi razmjene stručnih iskustava. Svaki vid ovakvog angažmana ide nauštrb vremena u kojem se od nosilaca pravosudnih funkcija očekuje da postižu zadane norme, što može rezultirati kvantitativno slabijim rezultatom, a samim tim i slabijom ocjenom rada. Dakle, sistem ne predviđa dovoljno vremena za usavršavanje niti se ta vrsta zalaganja na mjerljiv način cijeni, što djeluje demotivirajuće na nosioce pravosudnih funkcija i dugoročno može imati negativne posljedice na kvalitet i unapređenje kadra u pravosuđu.

Uspješno vođenje finansijske istrage zahtijeva znanja koja izlaze iz pravnog okvira i koja su neophodna kako bi tužioci mogli da usmjere istragu u pravom smjeru. Tužioci su istakli da su posebna znanja neophodna i prilikom angažovanja vještaka imajući u vidu da tužioci moraju poznavati materiju koja je predmet vještačenja gotovo u istoj mjeri kao i vještaci, da bi na pravilan način mogli usmjeravati njihov rad, postavljati pitanja i/ili pobijati njihove nalaze pred sudom. S tim u vezi, jedna od istaknutih poteškoća za tužioce je pronalaženje kvalitetnih vještaka koji su u određenim oblastima stručni i objektivni. U razgovorima je posebno naveden nedostatak vještaka finansijske struke, gdje je naglašeno da u ovoj oblasti ima jako puno pod-oblasti za koje ne postoje stručne osobe u BiH, kao npr. za vještačenja vezana za dioničko poslovanje, prekomorske tokove novca, procjenu vrijednosti umjetnina i nakita, pa čak postoji i nedostatak vještaka građevinske struke.

Također, naglašeno je kako u tužilaštvima nema stalno zaposlenog stručnog osoblja iz oblasti potrebnih za sveobuhvatan pristup radu na ovim predmetima. Stručna lica u oblasti forenzičkog računovodstva bila bi od posebne koristi tužilaštvima imajući u vidu da ni policijski službenici ni tužioci, nemaju dovoljno razvijena znanja iz oblasti računovodstva koja se posebno brzo

86 Program specijalističke obuke tužilaca provodi se u okviru programa za obuku entitetskih centara za edukaciju sudija i tužilaca (CEST RS i CEST FBiH) za 2016. i 2017. godinu, uz podršku USAID-ovog Projekta pravosuđa u BiH te VSTV-ovog Projekta jačanja efikasnosti tužilaštava u sistemu krivičnog pravosuđa.

Potrebno je povećati broj kvalifikovanih vještaka u različitim pod-oblastima finansijskog vještačenja, koji bi mogli biti na raspolaganju tužiocima u radu na složenim finansijskim istragama.

Upošljavanje stručnjaka za forenzičko računovodstvo u tužilaštvima bi bilo od posebnog značaja za unapređenje efikasnosti rada na predmetima s finansijskim elementima.

44

razvija. Sve to se negativno odražava na krivično gonjenje privrednog kriminala, te na otkrivanje, prikupljanje i predstavljanje dokaza koji su u obliku računovodstvenih dokumenata. Stručnjaci za forenzičko računovodstvo stoga bi mogli i te kako biti od pomoći policiji i tužiocima u sticanju novih znanja koja se odnose kako na bolje razumijevanje i korištenje računovodstvenih kategorija, tako i na zloupotrebe u predstavljanju informacija o poslovanju privrednih subjekata.

Kada je u pitanju obuka tužilaca, nekoliko je oblasti u kojima je naglašena potreba za dodatnim znanjima. Tu je na važnom mjestu oblast prava koja proizlaze iz vrijednosnih papira kao što su upravljačka prava iz dionica. Isto tako je važno da se tužioci obuče o svim mogućnostima koje pruža državni aparat u BiH kada je u pitanju pribavljanje informacija. To podrazumijeva znanja o tome koji podaci se mogu tražiti direktno, a za koje je potrebno prethodno pribaviti naredbu suda, zatim na kojim adresama se mogu tražiti pojedine vrste podataka i sl. Predložena je i organizacija stručnih skupova na kojim bi se razmatrale mogućnosti kriminalizacije određenih ponašanja koja su u drugim državama definisana kao novi oblici krivičnih djela. Mnogi su naveli da se u BiH postupa po zakonima koji su u određenoj mjeri zastarjeli, jer su krivična djela zadnji put definisana 80-ih godina prošlog vijeka.

B. PRIVREMENO OSIGURANJE IMOVINE RADI OBEZBJEĐENJA ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI ILI IMOVINSKO-PRAVNOG ZAHTJEVA

Blagovremeno određivanje mjera usmjerenih na zabranu otuđenja imovine iz koje bi se stečena protivpravna imovinska korist trebala vratiti državi ili oštećenim, prema mišljenju svih sagovornika koji su ispitani prilikom izrade Analize, od ključnog je značaja za kasnije uspješno

provođenje pravosnažno izrečene mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Opšta ocjena je, međutim, da se ove mjere u sudskoj praksi u BiH ne predlažu i ne izriču u dovoljnoj mjeri. Za to postoji više razloga, od kojih su neki usko vezani za ranije pomenute mehanizme praćenja i vrednovanja takvog rada. S druge strane postoje i zakonske odredbe čije tumačenje nije uvijek jednoznačno, pa sudije i tužioci s pravom strahuju od neopravdanog ugrožavanja prava na privatnu svojinu, što će dodatno biti obrazloženo u nastavku. Konačno, ni institucionalni resursi potrebni za upravljanje privremeno oduzetim dobrima, nisu zanemariv razlog usljed kojeg je ponekad takvo oduzimanje nemoguće provesti u praksi. Problem troškova staranja o imovini koja je predmet mjera obezbjeđenja bio bi riješen konačnom uspostavom funkcionalnih organa nadležnih za upravljanje ovakvom imovinom. U ovom momentu takve specijalizovane agencije su operativne jedino na nivou RS-a i FBiH, dok je u BD-u za tu namjenu posebnim zakonom predviđen Ured za upravljanje javnom imovinom koji djeluje pri Vladi BD-a i o kojem će biti više riječi u nastavku. Na državnom nivou još uvijek ne postoji tijelo nadležno za staranje niti o privremeno niti o trajno oduzetoj imovini, pa ova obaveza pada na teret tužilaštava i sudova koji često nemaju kapaciteta da se bave i ovim aspektom krivično-pravne zaštite.

Stručna, a i opšta javnost u prilici je da saznaje za slučajeve u kojima u toku samog krivičnog postupka, pa čak i nakon njega, dolazi do raspolaganja imovinom koja bi trebala biti predmet

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 45

oduzimanja, a na štetu države i oštećenih,87 bez bilo kakvih ozbiljnijih posljedica za odgovorne učesnike u postupku. Zbog toga neki sagovornici među tužiocima u ovom vide osnovu za disciplinsku odgovornost sudija čijim postupanjem dolazi do propusta, smatrajući da se u neblagovremenom postupanju po prijedlogu za određivanje mjere osiguranja ustvari stiču obilježja povrede službene dužnosti jer ovakvo postupanje rezultira nemogućnošću kasnijeg oduzimanja imovinske koristi, iako je zakonodavstvom jasno propisana obaveza kako tužioca tako i suda da ovu korist oduzme od učinioca krivičnog djela.

1 . PRIVREMENO ODUZIMANJE ILI OSIGURANJE IMOVINE PREMA PRAVILIMA ZKP

Krivično procesno zakonodavstvo, na svim nivoima u BiH, propisuje mjere koje se koriste u cilju sprečavanja raspolaganja imovinom. Prije svega, svi zakoni o krivičnom postupku u BiH u poglavlju o dokaznim radnjama predviđaju institut privremenog oduzimanja imovine radi osiguranja88 kao dokaznu radnju usmjerenu na sprečavanje korištenja, raspolaganja i otuđenja imovine, tj. predmeta koji se po krivičnom zakonu imaju oduzeti ili koji mogu poslužiti kao dokaz u krivičnom postupku. Ova odredba omogućava da se, u slučaju opasnosti od odlaganja, imovina odmah privremeno oduzme, uz obavezu pribavljanja naknadnog odobrenja suda. Iako navedena mjera nije primarno propisana radi postizanja svrhe osiguranja oduzimanja imovinske koristi, o čemu su se sagovornici složili, ona se u praksi često koristi upravo u ovu svrhu, pa je zato na ovom mjestu i pominjemo. Pored toga, postoji još jedna značajna odredba u istom poglavlju o radnjama dokazivanja prema kojoj sud može rješenjem narediti pravnoj ili fizičkoj osobi da privremeno obustavi izvršenje finansijske transakcije za koju postoji sumnja da predstavlja krivično djelo, ili da je namijenjena učinjenju krivičnog djela, da služi prikrivanju krivičnog djela ili prikrivanju dobiti ostvarene krivičnim djelom.89

Pored navedenih odredbi, zakoni o krivičnom postupku sadrže specifične odredbe kojima se isključivo reguliše osiguranje imovine radi obezbjeđenja oduzimanja imovinske koristi ili IPZ.90 Njima je propisano da će, kada dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, sud po službenoj dužnosti odrediti privremene mjere osiguranja po odredbama koje važe za izvršni postupak. Potrebno je naglasiti da odredbe o sudskim mjerama osiguranja u entitetima više nisu

87 Vidi članke: „Arslanagić sa računa podigao 220.000 maraka“, dnevna novina Oslobođenje, od 26.8.2015; „Imovina stečena krimina-lom nestaje nakon presuda“, informativni portal Centra za istraživačko novinarstvo (CIN), od 16.3.2012. godine, https://www.cin.ba/imovina-stecena-kriminalom-nestaje-nakon-presuda/ (pristupljeno 1.5.2017).

88 ZKP BiH predviđa: „Sud može u bilo koje vrijeme u toku postupka donijeti na prijedlog Tužitelja privremenu mjeru oduzimanja imovine koja se ima oduzeti po KZ BiH, mjeru zaplijene ili drugu neophodnu privremenu mjeru kako bi se spriječilo korištenje, otuđenje ili raspolaganje tom imovinom.“ Vidi član 73. stav 1. ZKP BiH, član 87. stav 1. ZKP FBiH, član 138. stav 1. ZKP RS i član 73. stav 1. ZKP BD.

89 Član 72. stav 4. ZKP BiH, član 86. stav 4. ZKP FBiH, član 136. stav 4 i član 72. stav 4. ZKP BD.90 Članovi 202. i 395. ZKP BiH, članovi 216. i 416. ZKP FBiH, članovi 112. i 389. ZKP RS i članovi 202. i 395 ZKP BD.

Potrebno je razmotriti pokretanje mehanizama disciplinske odgovornosti nosilaca pravosudne funkcije zbog čijeg (ne)postupanja dolazi do nemogućnosti privremenog ili trajnog oduzimanja imovine stečene krivičnim djelom.

46

sadržane u zakonima o izvršnom postupku (ZIP), već u zakonima o parničnom postupku (ZPP), pa u tom smislu treba i čitati upućujuće odredbe ZKP-a.

Na ovom mjestu također je važno naglasiti jedan od izazova u primjeni zakonskih odredbi o privremenim mjerama osiguranja imovinske koristi stečene krivičnim djelom, a tiče se nedovoljno aktivne uloge tužioca. Naime, iako ZKP izričito predviđa da će sud navedene mjere izreći po službenoj dužnosti, ova odredba imperativnog karaktera se slabo primjenjuje. U praksi postoje različita shvatanja među sudijama o tome trebaju li se one, ili ne,

određivati bez prijedloga tužioca. Većina smatra da sud to treba činiti, jer je obaveza suda da po službenoj dužnosti osuđujućom presudom oduzme imovinu stečenu krivičnim djelom, čak i kada tužilac nije podnio prijedlog u ovom smjeru. Međutim, problem u vezi s ex officio postupanjem suda u vezi osiguranja imovine je činjenica da sud odluku o određivanju mjere osiguranja može donijeti samo na osnovu dokaza koje treba da prikupi i iznese tužilac. Zbog procesne uloge tužioca u krivičnom postupku, neke sudije su izrazile bojazan da bi prikupljanje ili izvođenje dokaza ovim povodom od strane suda povrijedilo načelo akuzatornosti.91 Postavlja se i pitanje na temelju kojeg činjeničnog supstrata bi sud po službenoj dužnosti u toku istrage mogao odrediti privremenu mjeru kada istragu vodi tužilac, a sud u toj fazi nema saznanja o rezultatima finansijske istrage niti u njoj sudjeluje. S druge strane, u fazi suđenja, sud bi, ukoliko tužilac do tada nije predložio određivanje privremene mjere, trebao i mogao sam odrediti mjeru jer u toj fazi ima uvid u činjenično stanje, a zakon mu daje ovlasti, tj. obavezuje ga da to učini.92

U svakom slučaju, gore iznesene dileme praktičara sigurno su razlog što u praksi, na osnovu istraživanja pri izradi ove Analize, nisu zabilježeni slučajevi da sud stavlja prijedlog za privremeno oduzimanje imovine ili mjeru privremenog osiguranja, bilo za vrijeme istrage ili tokom glavnog pretresa. Imajući u vidu jednoglasan stav sagovornika da je problematično i teško zamislivo da će sud po službenoj dužnosti odrediti mjere osiguranja u toku prethodnog postupka, s jedne strane, te s druge strane značaj koji ova mogućnost ima ukoliko bi se primijenila u kasnijoj fazi postupka, poželjno bi bilo precizirati odredbu o privremenim mjerama osiguranja u ZKP-u. Jedna od mogućnosti bi bila da se odredi da privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi određuje sud na osnovu prijedloga tužioca, uz mogućnost da i sam sud po službenoj dužnosti odredi privremenu mjeru osiguranja, ali tek kada postoji osnovana sumnja da dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi (u svakom slučaju prilikom ili nakon potvrđivanja optužnice), a da pritom tužilac nije podnio prijedlog o privremenim mjerama osiguranja.

Nadalje, s obzirom na činjenicu da u postojećim uslovima postoji pravna praznina jer se u pogledu određivanja privremenih mjera osiguranja zakonodavac poziva na pravila izvršnog

91 O ovome, također, postoje različita shvatanja među sudijama i tužiocima, pa neki smatraju da je sud u obavezi dopuniti dokazni postupak u svakom slučaju kada ima sumnju u pogledu odlučivanja, pa tako i u ovom slučaju, a drugi smatraju da sud treba da odlučuje isključivo na osnovu dokaza koje je prikupio tužilac.

92 Za razliku od BiH, u RH sud po službenoj dužnosti ne može odrediti privremenu mjeru osiguranja.

Poželjno bi bilo u zakonima o krivičnom postupku precizirati odredbu o privremenim mjerama osiguranja koje sud određuje po službenoj dužnosti, u slučajevima kada postoji osnovana sumnja da dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi, vodeći računa o procesnim ulogama tužilaštva s jedne strane, a suda s druge.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 47

postupka, a oblast sudskih mjera osiguranja je u entitetima uređena u okviru Glave X ZPP FBiH i ZPP RS, to može značajno uticati na efikasnu primjenu mjera osiguranja imovinske koristi. De lege ferenda bi u entitetskim ZKP-ovima93 trebalo predvidjeti da se sudske mjere osiguranja određuju po odredbama koje važe za parnični postupak.

Kada se radi o osiguranju uspješne naplate IPZ-a, sud u krivičnom postupku može odrediti privremene mjere radi osiguranja IPZ-a, isto tako po odredbama koje važe za izvršni, tj. parnični postupak. Za razliku od mjera osiguranja imovinske koristi, kada je u pitanju određivanje privremene mjere radi osiguranja IPZ-a, u skladu s navedenim odredbama uvijek mora postojati zahtjev ovlaštene osobe, tj. oštećenog, bez obzira da li se radi o državnoj ili o privatnoj imovini.94 Da bi oštećeni kao ovlaštena osoba mogao staviti prijedlog za određivanje privremene mjere prema trećem licu, neophodno je da je već postavio prijedlog za ostvarivanje IPZ-a u krivičnom postupku.

Međutim, ono što je utvrđeno u praksi jeste da se mjere osiguranja IPZ-a gotovo nikada niti predlažu niti određuju. Oštećeni kao fizičko lice i neuka stranka se ne poučava dovoljno o svom pravu na podnošenje prijedloga za mjere osiguranja. Pritom, tužioci često pokušavaju imovinu, iz koje će se ispuniti IPZ, osigurati mjerom obezbjeđenja imovinske koristi stečene krivičnim djelom. S druge strane, kada je oštećena država, ni pravobranilaštvo kao organ ovlašten za predlaganje mjere osiguranja, u praksi ne koristi ovu mogućnost, primarno zato što se kasno uključuje u postupak, kada je preduzimanje takvih mjera izlišno. Iako pravobranioci, u razgovorima koji su obavljeni, tvrde da kada im se pruži prilika koriste sva sredstva koja su im na raspolaganju, ipak je evidentno da postoji slaba uspješnost utuženja i kasnijeg izvršenja odluka o IPZ-u.

Učesnici u konsultacijama koje su obavljene povodom analize su se saglasili sa stavom da je veoma važno da se oštećeni, kada je to fizičko lice, pravovremeno upozna s njegovim pravima, u koja spada i pravo predlaganja sudu određivanja mjera osiguranja IPZ-a, a da je u slučajevima kada je oštećena država neophodno unaprijediti saradnju između tužilaštava i pravobranilaštava s ciljem ranog uključivanja pravobranilaštva u postupak, pa samim tim i pravovremenog osiguranja namirenja IPZ-a države.

93 Član 416. ZKP FBiH i član 389. ZKP RS.94 Član 202. stav 1. ZKP BiH, član 112. stav 1. ZKP RS, član 216. stav 1. ZKP FBiH i član 202. stav 1. ZKP BD.

Veoma je važno da se oštećeni, kada je to fizičko lice, pravovremeno upozna s njegovim pravima, u koja spada i pravo predlaganja sudu određivanja mjera osiguranja IPZ-a. U slučajevima kada je oštećena država je neophodno unaprijediti saradnju između tužilaštava i pravobranilaštava s ciljem ranog uključivanja pravobranilaštva u postupak, pa samim tim i pravovremenog osiguranja namirenja IPZ-a države.

48

2 . PRIVREMENE MJERE OSIGURANJA IMOVINE PREMA POSEBNIM ZAKONIMA O ODUZIMANJU IMOVINSKE KORISTI

Pored krivičnog procesnog, i posebno zakonodavstvo na svim nivoima (RS, FBiH i BD) regulisalo je materiju mjera osiguranja oduzimanja nezakonito stečene imovinske koristi, uvijek kada dolazi u obzir primjena posebnih zakona.95 U ostalim slučajevima, kao i na državnom nivou, primjenjuju se isključivo odredbe krivičnih procesnih zakona.

Ipak, postoje razlike među posebnim zakonima u RS-u s jedne strane, i FBiH i BD-u s druge, u regulisanju mjera osiguranja. Tako, posebni zakon na nivou RS-a predviđa mogućnost da tužilac sudu podnese zahtjev za privremeno oduzimanje imovine kada postoji opasnost da bi kasnije oduzimanje imovine stečene krivičnim djelom bilo otežano ili onemogućeno.96 Za donošenje ove mjere osiguranja, koja po svojoj prirodi predstavlja samo jednu od vrsta sudskih mjera osiguranja nenovčanih potraživanja (u skladu sa ZPP-om97), neophodno je održavanje ročišta kako bi se vlasniku imovine omogućilo da se izjasni o zakonitom porijeklu imovine. Tužilac je dužan u zahtjevu navesti okolnosti iz kojih proizlazi osnovana sumnja da je imovina stečena izvršenjem krivičnog djela i razloge koji opravdavaju potrebu za privremenim oduzimanjem.98

Međutim, posebni zakon pored toga u članu 22. predviđa i mogućnost određivanja privremenih mjera osiguranja u skladu s pravilima ZPP-a, što je na određeni način zbunjujuće. Prema pravilima ZPP-a (na svim nivoima), zbog hitne prirode ovog postupka nije neophodno održavanje ročišta radi određivanja privremenih mjera osiguranja, već se protivniku osiguranja omogućava da osnovanost mjere pobija nakon donošenja odluke. Prema ZPP-u, za ovu mjeru tužilac/predlagač osiguranja je dužan učiniti vjerovatnim da je ona osnovana i hitna i da bi se drugačijim postupanjem izgubila svrha mjere osiguranja.99 Međutim, ono što je problematično je da zakonodavac vezuje određivanje privremenih mjera iz člana 22. posebnog zakona RS-a za prethodno podnošenje zahtjeva za privremeno oduzimanje imovine iz člana 21, iako ono predstavlja samo jednu od mogućih mjera osiguranja. Ovakva zakonska formulacija u posebnom zakonu izaziva zabunu i zapravo sužava vrste sudskih mjera osiguranja koje bi se inače prema ZPP-u mogle predlagati. Nije jasno zašto je zakonodavac ograničio moguće vrste sudskih mjera osiguranja isključivo na privremeno oduzimanje imovine.

Većina ispitanika se složila da postoji nejasnoća zbog navedenog načina na koji su normirane spomenute odredbe, dok je određeni broj ispitanika čak rekao da je moguće i da se radi o grešci u zakonu. U svakom slučaju, ovakve nedoumice dovode do različitih tumačenja u praksi te u

95 Vidi članove od 16. do 22. posebnih zakona FBiH i BD, te članove od 21. do 27. posebnog zakona RS.96 Član 21. stav 1. posebnog zakona RS.97 Ostale moguće mjere osiguranja su: zabrana protivniku osiguranja da otuđi, sakrije, optereti ili raspolaže imovinom, koja se bilježi

u odgovarajućim javnim registrima; zabrana protivniku osiguranja da preduzima radnje koje mogu nanijeti štetu imovini na koju je upravljeno potraživanje ili nalog protivniku osiguranja da izvrši određene radnje potrebne da bi se sačuvala imovina ili da bi se održalo postojeće stanje stvari, ovlaštenje predlagaču osiguranja da preduzme određene aktivnosti; predbilježba založnog prava na nepokretnosti protivnika osiguranja i dr.

98 Član 21. stav 2. posebnog zakona RS.99 Ovo je prema ZPP-u u entitetima uslov za određivanje privremene mjere osiguranja koja se uvijek predlaže istovremeno s „redov-

nom“ mjerom osiguranja, dok je za određivanje „redovnih“ mjera osiguranja neophodno pozvati protivnika osiguranja da se o prijedlogu izjasni, što dodatno odugovlači postupak i potencijalno ugrožava samu svrhu određivanja mjere. Vidi član 278. stav 1. ZPP FBiH i član 278. stav 1. ZPP RS.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 49

konačnici neprimjenjivanja odredbi posebnog zakona u pogledu određivanja privremenih mjera osiguranja. Razgovori obavljeni s tužiocima ukazali su da se oni kod direktnog oduzimanja radije opredjeljuju za primjenu odredbi ZKP-a. Ovo stoga što se određivanje privremene mjere ne vezuje za predlaganje neke druge mjere osiguranja, pa samim tim nema obaveze održavanja ročišta, a ni rok trajanja privremene mjere po ZKP-u nije ograničen na momenat donošenja odluke o toj drugoj mjeri, što ovaj postupak čini efikasnijim. Imajući u vidu da materija proširenog oduzimanja u RS-u nije regulisana krivičnim zakonima (za razliku od ostalih jurisdikcija u BiH), u predmetima koji uključuju prošireno oduzimanje bi se mjere osiguranja morale predlagati po posebnom zakonu. U tom smislu, moglo bi se reći da evidentno postoje zakonske nejasnoće koje predstavljaju prepreku za adekvatno određivanje mjera osiguranja proširenog oduzimanja imovine u RS-u, na što ukazuje i činjenica da u praksi nema slučajeva osiguranja proširenog oduzimanja.

Također, kada je u pitanju obavezno održavanje ročišta propisano posebnim zakonom RS-a kao preduslov za mjeru privremenog oduzimanja, ono podrazumijeva da će protivnik osiguranja, ukoliko prethodno nije određena privremena mjera, biti unaprijed obaviješten o mogućnosti privremenog oduzimanja te da potencijalno može onemogućiti njegovo provođenje. U Republici Srbiji, po uzoru na čiji zakon je rađen zakon u RS-u, efikasnost je povećana nedavnom izmjenom zakona u skladu s kojom se ročište prenosi u žalbeni postupak pred drugostepenim sudom u slučaju da vlasnik uloži prigovor, dok u prvostepenom postupku sud vlasniku ostavlja rok od 15 dana u kojem se može izjasniti o zahtjevu tužioca za privremeno oduzimanje.100 Pored toga, prema srbijanskom zakonu, kada tužilac podnese zahtjev za privremeno oduzimanje imovine, a postoji vjerovatnoća da će vlasnik raspolagati imovinom, on može donijeti naredbu o zabrani raspolaganja imovinom i o privremenom oduzimanju pokretne imovine koja se izvršava odmah i traje do donošenja odluke suda po zahtjevu tužioca, a najduže tri mjeseca.101 Bilo bi poželjno da slična mogućnost bude data na raspolaganje tužiocima i u RS-u, tj. bude uvedena kroz odgovarajuće zakonodavne odredbe.

Za razliku od posebnog zakona RS-a koji predviđa mjeru i postupak za privremeno oduzimanje imovine, a upućuje na shodnu primjenu ZPP-a za određivanje privremenih mjera osiguranja, u posebnim zakonima FBiH i BD-a, zakonodavac se odlučio da taksativno navede privremene mjere osiguranja koje se mogu predlagati.102 One svojim sadržajem u najvećoj mjeri odgovaraju mjerama koje se mogu predlagati i po ZPP-

100 Član 23. Zakona o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog dela (“Službeni glasnik Republike Srbije”, br. 32/2013 i 94/2016).101 Ibid, član 24.102 Član 17. stav 2. Zakona FBiH. Mjere osiguranja definisane posebnim zakonom sadržajno u velikoj mjeri odgovaraju mjerama osi-

guranja koje je moguće odrediti primjenom odredaba ZKP-a, tj. primjenom odredbi o sudskim mjerama osiguranja iz ZPP-a, s tim što eksplicitno definišu ulogu koju Agencija za upravljanje oduzetom imovinom ima u čuvanju imovine na kojoj je mjera osiguranja određena. Važno je naglasiti da posebni zakon BD-a u stavu 2. ne pominje mjeru oduzimanja nekretnine i njenog povjeravanja na upravljanje i čuvanje, što je veoma značajna razlika u odnosu na zakon u FBiH.

Bilo bi potrebno unaprijediti odredbe posebnog zakona RS koje se odnose na određivanje privremenih mjera osiguranja u slučajevima proširenog oduzimanja imovine. Neophodno je da se na jasniji način propiše mogućnost određivanja različitih vrsta privremenih mjera osiguranja, te da se poveća efikasnost tužilaštva u postupku određivanja mjera u slučajevima hitnosti, odnosno kada postoji vjerovatnoća da će vlasnik raspolagati imovinom.

50

u. Međutim, zakonodavac nije bio jasan u tome da li je pobrojana lista mjera iscrpna ili ne, tj. da li se pored pobrojanih mogu predlagati i druge mjere. Ovo zbog toga što se u stavu 1. člana 17. posebnog zakona FBiH i zakona BD-a jasno navodi da tužilac „može predložiti osiguranje bilo kojom mjerom kojom se najefikasnije može postići svrha osiguranja“, a već u narednom stavu se taksativno navode mjere. Očito je da zakonodavac nije imao namjeru ograničiti vrste mjera koje se mogu predložiti, jer u tom slučaju ne bi ni propisivao stav 1. U tom smislu nameće se zaključak da bi se stav 2. morao primjenjivati tumačenjem u vezi sa stavom 1, na način da lista mjera nije iscrpna. Zakon RH po uzoru na koji su doneseni posebni zakoni u FBiH i BD-u, također, sadrži nabrajanje mjera, ali ne na taksativan način, već primjerično, tako da se njime ne isključuje primjena i drugih privremenih mjera.103 Može se zaključiti da se u zakonima FBiH i BD-a vjerovatno radi o nepreciznoj zakonskoj formulaciji koja bi se izmjenom i dopunom mogla lako otkloniti.

Za razliku od RS-a, prema posebnim zakonima u FBiH i BD-u prilikom određivanja privremenih mjera osiguranja nije potrebno dokazivati opasnost da bi kasnije oduzimanje imovine bilo otežano ili onemogućeno, već je uvedena zakonska pretpostavka postojanja opasnosti da će potraživanje FBiH (odnosno BD-a) na neki način biti osujećeno ukoliko ne dođe do određivanja mjere.104 Ovo je veoma važna razlika između ova dva zakona jer, kao što je rečeno, prema posebnom zakonu RS-a tužilac postojanje te opasnosti mora dokazivati, što je mnogo manje efikasno rješenje. Uvođenje oborive zakonske pretpostavke ove vrste, prihvatljivo je prema standardima ESLJP-a, sve dok se protivniku osiguranja pruža dovoljno garancija za njeno osporavanje.105 U skladu s tim i odlukama Vrhovnog suda FBiH potvrđeno je da se ovdje radi o oborivoj zakonskoj pretpostavci te da je osumnjičenom/optuženom omogućeno da u žalbi ovu pretpostavku opovrgne.106 S tim u vezi, u posebnim zakonima u FBiH i BD-a, s obzirom na to da oni propisuju određivanje samo privremenih mjera osiguranja koje su po svojoj prirodi hitne, ne postoji obaveza održavanja ročišta

103 Iako je Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem RH prestao da važi 27.7.2017, navedene odredbe su u istom obliku prenesene u ZKP RH, u članu 557a, koji glasi: „Radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom predlagatelj osiguranja je ovlašten [...] predložiti osiguranje bilo kojom privremenom mjerom kojom se postiže ta svrha, a posebno [...]“ [mjerama koje su dalje pobrojane u nastavku istog stava]. Dakle, u zakonu RH riječ „ posebno“ je jasno odredila da mjere koje su pobrojane ne predstavljaju zatvoren skup mjera.

104 Član 16. stav 1. posebnih zakona FBiH i BD.105 Tako je u predmetu Phillips protiv Ujedinjenog Kraljevstva presudom od 5.7.2001. godine ESLJP odlučio sljedeće: „43. Povrh toga, iako

je primjena pretpostavke bila obavezna da bi sud koji izriče presudu izvršio procjenu da li je i u kojoj mjeri podnosilac predstavke stekao korist od imovinske dobiti stečene trgovinom opojnim drogama, postupak nije bio lišen zaštitnih mjera. Dakle, procjenu je izvršio sud u sudskom postupku, uključujući tu i javnu raspravu, argumenti tužilaštva bili su unaprijed dostavljeni podnosiocu pred-stavke, a bilo mu je i omogućeno da pruži dokaze u vidu pismenih ili usmenih dokaza. Sud je imao ovlaštenje da donese rješenje o trajnom oduzimanju koje bi glasilo i na manji iznos, da se uvjerio, na osnovu veće vjerovatnoće, da je samo manji iznos imovinske koristi mogao da bude ostvaren. Glavna zaštitna mjera, međutim, bila je ta da je pretpostavka, shodno Zakonu iz 1994. godine, mogla da bude opovrgnuta da je podnosilac predstavke dokazao, takođe na osnovu veće vjerovatnoće, da je imovinu stekao na neki drugi način a ne trgovinom opojnim drogama. Povrh toga, sudija je imao diskreciono pravo da ne dozvoli primjenu pretpostavke, ako je smatrao da bi njenom primjenom bila stvorena ozbiljna opasnost od nepravičnog postupanja.”

106 U ovom smislu Vrhovni sud FBiH je u svom Rješenju br. 09 0 K 026779 16 Kž 4 od 21.12.2016. godine naveo: „Također, neosnovan je žalbeni prigovor da prvostepeni sud nije dao obrazloženje zakonskog uvjeta koji se odnosi na postojanje opasnosti da potraži-vanja Federacije Bosne i Hercegovine (FBiH) u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom neće moći biti ostvarena ili da će njihovo ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena.

Ovo stoga što je odredbom člana 16. stav 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom jasno propisano da se u ovom postupku (osiguranja privremenom mjerom), radi o pretpostavljenoj opasnosti u pogledu nemogućnosti ili otežanog namirenja potraživanja FBiH. Radi se dakle o oborivoj pretpostavci čije postojanje nije potrebno posebno dokazivati, odnosno argumentirati, jer ona proizilazi iz samog zakona, ali je dopušteno pobijati njeno postojanje, no u konkretnom slučaju, žalba u tom pravcu nije usmjerena.“ Slično je Vrhovni sud FBiH odlučio i u Rješenju br. 09 0 K 027412 16 Kž od 16.1.2017. godine i Rješenju br. 09 0 K 026779 17 Kž 9 od 3.4.2017. godine.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 51

na kojem bi se vlasnik imovine mogao izjasniti o prijedlogu, već je vlasniku omogućeno pravo na žalbu koja se može podnijeti u roku od tri dana i koja ne zadržava izvršenje rješenja. Dodatno, na prijedlog protivnika osiguranja, privremena mjera se može ukinuti ili zamijeniti drugom prije isteka vremena na koje je određena ukoliko sud utvrdi da ona nije potrebna ili da se osiguranje može postići drugom privremenom mjerom te ako protivnik osiguranja položi jamstvo. Prema praksi Vrhovnog suda FBiH, određivanje mjere osiguranja prije nego što je optuženom omogućeno da se o njoj izjasni ne predstavlja povredu prava na pravično suđenje u smislu člana 6. EKLJP-a.107

Nadalje, po pitanju hitnosti postupka, u posebnim zakonima i FBiH i BD-a je propisano da se radi o hitnom postupku, a ujedno je određeno da se rješenje o prijedlogu za određivanje mjera osiguranja donosi najkasnije u roku od sedam radnih dana. Mnogi ispitani tužioci bili su mišljenja da je propisani rok predug i samim tim nespojiv s hitnošću postupka, te da bi ukoliko je postupak hitan trebalo postupati odmah, a ne propisivati rok, posebno ne rok od sedam radnih dana. Upravo zbog ovako određenog roka bilo je moguće da u određenim slučajevima, među kojima su i neki gore citirani medijski eksponirani predmeti korupcije, dođe do raspolaganja imovinom, koja je trebala biti obezbijeđena, te osujećenja potraživanja oštećene (države).108 Nadalje, Vrhovni sud FBiH je u jednom predmetu istakao da se ovdje ne radi o prekluzivnom,

107 Prethodno citirano Rješenje br. 09 0 K 026779 16 Kž 4 od 21.12.2016. godine: „[...][Posebni] zakon [FBiH], optuženom osigurava mogućnost zaštite svojih prava u ovom postupku podnošenjem prijedloga za ukidanje privremene mjere osiguranja u skladu s članom 20. stav 2. ovog Zakona, kao i izjavljivanjem žalbe na rješenje, u skladu sa članom 17. stav 6. Zakona. Odbrana optuženog [...] je izjavljivanjem žalbe na pobijano rješenje iskoristila tu svoju zakonsku mogućnost osporavanjem izrečenih mjera osiguranja. S obzirom na navedeno, ne mogu se prihvatiti osnovanim navodi u žalbi da su povrijeđena prava optuženog [...] zbog toga što nije dostavljen prijedlog tužitelja na odgovor i tako mu pružena mogućnost da se izjasni o prijedlogu prije nego je sud o istom donio odluku. Pri tome, potrebno je imati u vidu da postupak osiguranja oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom nema karakter postupka odlučivanja o krivičnoj optužbi protiv optuženog, a niti o njegovim građanskim obavezama u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda [...], nego mu se privremeno zabranjuje raspolaganje imovinom, konkretno novčanim sredstvima na navedenim računima [...].“

108 Vidi fusnotu br. 87..

Potrebno je izmijeniti odredbe posebnog zakona FBiH na način da sud imperativnom zakonskom formulacijom bude u obavezi odmah postupiti po prijedlogu tužioca za određivanje privremene mjere, umjesto u roku od sedam radnih dana, a što bi bilo u duhu proklamovane hitne prirode ovog postupka.

52

već instruktivnom roku,109 čime je dodatno dovedena u pitanje u zakonu proklamovana hitnost postupka. Iako je Vrhovni sud u istoj odluci prepoznao da rok treba da osigura pravovremeno odlučivanje o prijedlogu tužioca za određivanje privremene mjere, ipak je cijenio da okolnost proteka ovog roka ne može biti osnov za gubitak mogućnosti prvostepenog suda da o prijedlogu

mjerodavno odlučuje. Na taj način, Vrhovni sud svojom odlukom prevazilazi nedostatak zakonskog teksta koji nije na imperativan način propisao rok za određivanje mjere, tumačeći normu u svjetlu svrhe koja se njenom primjenom u konkretnom postupku nastojala postići. Iz navedenih razloga, čini se uputnim predložiti da zakonska odredba iz člana 17. stav 4. bude izmijenjena na način da sud imperativnom zakonskom formulacijom bude u obavezi postupiti po prijedlogu odmah, što bi bilo u duhu hitne prirode ovog postupka.

Poseban problem u vezi s hitnošću postupanja kod određivanja privremenih mjera osiguranja, na koji su ukazali sagovornici za vrijeme istraživanja, jeste i činjenica da niti u posebnim zakonima FBiH i BD-a niti u posebnom zakonu RS-a ne postoji rok za odlučivanje višeg suda po žalbi uloženoj na rješenje o određivanju privremene mjere.110 Ovo može prouzrokovati značajne probleme u praksi, posebno kada se radi o upravljanju određenim vrstama imovine koje iziskuje velike troškove. Tako se u praksi dešavalo da se na rješenje po žalbi čeka i po tri, četiri i više mjeseci. U tom slučaju postavlja se pitanje kakve posljedice mogu nastati ukoliko prvostepeno rješenje bude po žalbi ukinuto. Iako se formalno-pravno to ne može smatrati nezakonitim ili neosnovanim ograničavanjem prava na imovinu, činjenica je da ovakvo zakonodavno rješenje djeluje demotivirajuće na tužioce kada odlučuju o tome da li da predlože određivanje mjera osiguranja u praksi. Zbog navedenog, bilo bi poželjno definisati rok za odlučivanje po žalbi na rješenja kojim su određene mjere osiguranja, kako bi se osigurala hitnost postupanja.

109 Rješenje Vrhovnog suda FBiH br. 09 0 K 023659 15 Kž od 18.2.2016. godine. U ovom predmetu je branitelj optuženog kao podno-silac žalbe osporavao odluku o privremenoj mjeri jer je donesena nakon isteka roka od sedam radnih dana, navodeći da se nakon proteka tog roka ne može odrediti mjera zbog nastupanja zakonske prekluzije. Odlučujući o žalbi, Vrhovni sud je u obrazloženju naveo: „Neprihvatljiva je tvrdnja iz žalbe optuženikova branitelja da prvostupanjski sud, zbog toga što je od podnošenja prijedloga za određivanje privremene mjere osiguranja imovinske koristi stečene kaznenim djelom pa do odlučivanja o tom prijedlogu prote-kao vremenski period duži od sedam dana, predloženu mjeru nije mogao izreći, odnosno da je, postupajući suprotno prethodno navedenom, na konkretan slučaj nepravilno primijenio odredbu člana 17. stav 4. ranije navedenog Zakona, koja propisuje da rješe-nje kojim se određuju mjere osiguranja do podizanja optužnice donosi sudac za prethodni postupak, nakon podizanja optužnice do njenog potvrđivanja sudac za prethodno saslušanje, a nakon potvrđivanja optužnice, sudac pojedinac ili vijeće kaznenog odjeljenja suda u skladu sa ZKP FBiH, najkasnije u roku sedam radnih dana od dana podnošenja prijedloga od strane tužitelja. Predmetnom odredbom je, dakle, prvenstveno određena funkcionalna nadležnost pojedinih procesnih subjekata za odlučivanje o prijedlogu mjerodavnog tužitelja za određivanje mjere osiguranja ovisno o fazi konkretnog kaznenog postupka, a potom i instruktivni rok od najmanje sedam radnih dana u odnosu na dan podnošenja prijedloga u kojem sudac za prethodno saslušanje (Kps faza), odnosno sudac pojedinac ili vijeće kaznenog odjeljenja nadležnog suda sukladno odgovarajućim odredbama ZKP FBiH (K faza), donose rje-šenje kojim se predložene mjere osiguranja određuju ili eventualno odbija njihova primjena. Okolnost da je od podnošenja prijed-loga za određivanje mjere osiguranja pa do dana odlučivanja o istom proteklo više od sedam radnih dana ne može biti osnov za gubitak mogućnosti prvostupanjskog suda [...] da o predmetnom prijedlogu mjerodavno odlučuje. Radi se o instruktivnom roku koji, u osnovi, treba osigurati pravovremeno odlučivanje o prijedlogu kantonalnog tužitelja za određivanje privremene mjere. U prilog prethodno navedene ocjene (da rok nije prekluzivan) ide i činjenica da odredbe koje se odnose na mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi stečene kaznenim djelom ne propisuju da sud pred kojim se konkretni kazneni postupak vodi, nakon što propusti da o prijedlogu odluči u roku od sedam radnih dana od dana njegovog podnošenja, o istom naknadno neće moći odlučivati.“

110 Kada se određuje privremena mjera po posebnom zakonu RS-a, sud je obavezan svaka tri mjeseca provjeravati da li je mjera opravdana, a zakon propisuje da ona može trajati najduže do donošenja odluke o trajnom oduzimanju.

Potrebno je u posebnom zakonu FBiH definisati rok za odlučivanje po žalbi na rješenje kojim su određene mjere osiguranja, kako bi se osigurala hitnost postupanja.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 53

Uočavamo da je materija privremenog osiguranja, kada se primjenjuju posebni zakoni, bitno drugačije regulisana u dva entiteta, odnosno BD-u. U najkraćem, rješenja usvojena na nivou FBiH i BD-a olakšavaju rad tužioca uvođenjem zakonske pretpostavke o opasnosti za potraživanje FBiH i BD-a, čime se umanjuje opasnost od raspolaganja imovinom. Nadalje, posebnim zakonom u FBiH i BD-u katalog mjera koje se mogu predložiti je širi u odnosu na zakon u RS-u, zbog gore pomenutih razloga. Konačno, zakoni u FBiH i BD-u omogućavaju određivanje privremenih mjera osiguranja u dužem trajanju od zakona u RS-u. U FBiH i BD-u nije potrebno ročište za određivanje mjere, niti se vlasniku mora dati mogućnost da prijedlog osporava prije određivanja mjere, dok je prema zakonu RS-a ovo ročište obavezno prilikom odlučivanja o prijedlogu. Rješenja u zakonima FBiH i BD-a se čine efikasnijim i jednostavnijim za primjenu te bi usaglašavanje zakonskih odredbi u tom pravcu bilo poželjno.

Pored navedenog, opravdano se postavilo pitanje da li činjenica da ista materija propisana i u krivičnim procesnim i u posebnim zakonima, i to uz određene važne razlike, omogućava tužiocu odnosno sudu da primijeni i jedan i drugi zakon. U praksi se tužioci i sudije susreću s problemom po kojem zakonu da predlože, odnosno odrede privremene mjere. Zbog navedenog, tužioci i sudije različito postupaju, pa neki predlažu i određuju privremene mjere pozivajući se samo na odredbe ZKP-a, neki samo na odredbe posebnog zakona, a neki i na odredbe posebnog zakona i na ZKP.

U RH je Vrhovni sud odlučivao o ovom pitanju111 i zauzeo stanovište da se na prijedlog tužioca mogu u krivičnom postupku odrediti privremene mjere i temeljem ZKP-a i posebnog zakona. Pri tom je sud ukazao da tužilac u slučaju kada predlaže privremene mjere po posebnom zakonu RH ima mogućnost iskorištavanja privilegije suženog standarda dokazivanja, jer prema posebnom zakonu ne treba dokazivati sve okolnosti koje mora dokazivati kada taj prijedlog podnosi pozivom na ZKP koji predviđa primjenu Ovršnog zakona (primjerice pretpostavka opasnosti da se potraživanje RH neće namiriti).

Naši sudovi još uvijek nisu odlučivali o ovom pravnom pitanju, ali se osnovano postavlja pitanje kako onda tumačiti odredbe koje ukazuju na lex specialis prirodu posebnih zakona u odnosu na odredbe ZKP-a. Ipak, kako je ranije navedeno, kod predlaganja i određivanja mjera osiguranja u RS-u ne treba izgubiti iz vida da krivičnim zakonodavstvom nije uređena materija proširenog oduzimanja te da bi u ovim slučajevima mjere osiguranja trebale u svakom slučaju da se predlažu po posebnom zakonu. Učesnici u postupku konsultacija su smatrali da je u svim drugim slučajevima primjena oba zakona opravdana, ali da bi tužioci trebali prioritet dati lex specialis propisu. No, ono što je važno, bilo da se primjenjuje jedan ili drugi zakon, jeste da protivna strana mora imati zagarantovana prava osporavanja prijedloga kojim se zadire u njegova prava privatne svojine.

111 Kž-Us-119/13 od 18. 6.2014. godine.

Potrebno bi bilo usaglasiti zakonska rješenja posebnih zakona u RS-u i FBiH/BD-u, u pogledu uvođenja na svim nivoima zakonske pretpostavke o opasnosti za potraživanje, usaglašavanja kataloga mjera koje se mogu predlagati, kao i ujednačavanja dužine trajanja privremenih mjera te prava i garancija protivnika osiguranja. Cilj je da se olakša rad tužioca i postupak određivanja privremenih mjera učini efikasnijim.

54

Potrebno bi bilo usaglasiti zakonska rješenja posebnih zakona u RS-u i FBiH/BD-u, u pravcu rješenja usvojenih u posebnim zakonima FBiH i BD-a koja olakšavaju rad tužioca i čine postupak određivanja privremenih mjera efikasnijim.

3. DUŽINA TRAJANJA MJERA OSIGURANJA

Prema svim ZKP-ovima u BiH, odnosno prema odredbama na koje oni upućuju, mjere osiguranja najduže mogu trajati do isteka roka od 30 dana od nastupanja uslova za prinudno izvršenje potraživanja koje se mjerom obezbjeđuje.

Prema posebnom zakonodavstvu u FBiH i BD-u, privremena mjera osiguranja može ostati na snazi najduže 60 dana nakon što sud predlagaču osiguranja dostavi obavijest da je presuda kojom je izrečena mjera trajnog oduzimanja imovinske koristi postala pravosnažna.112 U ovom smislu se može reći da u FBiH i u BD-u nema značajnije razlike u trajanju mjere osiguranja u zavisnosti od toga da li je ona određena po ZKP-u ili po posebnom zakonu, ali je svakako efikasnije njeno određivanje po posebnom zakonu gdje se opasnost da će biti ugroženi interesi FBiH (BD-a) pretpostavlja.

Za razliku od toga, u skladu s posebnim zakonom u RS-u, privremeno oduzimanje imovine može da traje najduže do isteka roka predviđenog za okončanje postupka za trajno oduzimanje imovine, a to je prema zakonu dvije godine od pravosnažnosti presude u krivičnom postupku. Ovo ima bitnu praktičnu primjenu jer se onemogućava da vlasnik raspolaže imovinom stečenom izvršenjem krivičnog djela, sve dok se ne okonča postupak po zahtjevu za trajno oduzimanje imovine.

Evidentno je da postoji značajna razlika u dužini trajanja mjera prema posebnom zakonu RS-a u odnosu na ostale zakone, pri čemu se može postaviti pitanje opravdanosti propisivanja ovako dugotrajnih rokova kojima se može ugroziti pravo na uživanje imovine. Već u prvom predmetu u RS-u u kojem je primijenjen posebni zakon postupak za trajno oduzimanje je trajao i nakon isteka roka od 2 godine nakon pravosnažnosti krivične presude, tj. ukupno tri godine i tri mjeseca.113 Poređenja radi, u posebnom zakonu u Republici Srbiji, po uzoru na koji je rađen zakon u RS-u, rok za podnošenje prijedloga za trajno oduzimanje je skraćen s jedne godine na šest mjeseci od pravosnažnosti presude kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno. Zakon nadalje sadrži odredbe kojim se dodatno garantuje skraćenje ukupnog trajanja postupka za trajno oduzimanje, a koje se odnose na propisivanje rokova u kojim je obavezno zakazati, održati i okončati ročišta za odlučivanje o prijedlogu.114

Dugotrajnost postupaka u kojima se utvrđuje i oduzima imovinska korist, posebno ako se sabere trajanje i redovnog krivičnog i posebnog postupka (kao što je slučaj u RS-u), može dovesti do predugog trajanja mjera osiguranja prije pravosnažnosti odluke o trajnom oduzimanju te je za očekivati da određene sudije iskažu nespremnost za određivanje ili produžavanje takvih mjera, a

112 Vidi član 21. posebnog zakona FBiH i član 21. posebnog zakona BD-a.113 Predmet broj 11 OK 004561 14. Prema stavu koji je zauzeo Vrhovni sud RS-a u ovom predmetu postupka (Rješenje Vrhovnog

suda RS broj 11 OK 004561 14 Kž4 od 10.8.2014. godine), zakonski rok od dvije godine za okončanje postupka trajnog oduzimanja primjenjuje se isključivo na postupke u kojima je zahtjev za trajno oduzimanje podnesen u toku prvostepenog krivičnog postupka, dok se on ne primjenjuje u slučajevima kada je zahtjev podnesen tek nakon pravosnažnog okončanja.

114 Vidi članove 38-44. Zakona o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog dela u Republici Srbiji.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 55

radi pomenute opasnosti od povrede prava na imovinu i odštetnih zahtjeva. U praksi su zabilježeni slučajevi gdje je imovina vremenom znatno izgubila na vrijednosti ili propala, što može uzrokovati štetu ili dodatne troškove agencijama ili organima koji upravljaju imovinom. Prodajom imovine koja je izgubila na vrijednosti nije više moguće namiriti iznos imovinske koristi stečene krivičnim djelom koji je po presudi potrebno oduzeti od osuđenog jer prodajom nije moguće postići cijenu koja bi bila jednaka procijenjenoj vrijednosti imovine po presudi. Zbog svega navedenog, trajanje postupka treba maksimalno racionalizovati i sve radnje u njemu preduzimati s naročitom hitnošću.

Što se tiče momenta predlaganja privremenih mjera osiguranja, važno je s jedne strane pitanje kada se najranije mjera može predložiti u odnosu na pokretanje krivičnog postupka, a s druge do kada se najkasnije ona može predlagati. U pogledu inicijalnog momenta predlaganja, prema zakonskim rješenjima u BiH ni jedan od zakona ne predviđa eksplicitno mogućnost predlaganja privremenih mjera prije pokretanja krivičnog postupka, kao što je npr. slučaj u RH, gdje je zakonom115 određeno da se privremena mjera može predložiti prije pokretanja postupka, tj. prije otvaranja istrage i da može trajati maksimalno dvije godine, odnosno da će se po isteku tog roka ukinuti ako ne bude potvrđena optužnica.116

Usljed takvog uređenja u BiH, ne postoji mogućnost da se blokira nezakonito stečena imovina prije formalnog pokretanja krivičnog postupka i time spriječi da vlasnik imovine preduzme korake da zaštiti ili prikrije svoju imovinu. Naravno, ovdje se nužno postavlja i pitanje koji momenat se smatra momentom pokretanja krivičnog postupka, o čemu postoje različita stanovišta, a pitanje nije precizno riješeno procesnim zakonima u BiH (kao što je slučaj u Hrvatskoj, u čl. 17. ZKP RH117). Prema jednom stanovištu postupak se pokreće momentom donošenja naredbe o provođenju istrage ili preduzimanjem mjera ovlaštenih službenih osoba u skladu s članom 218. ZKP-a BiH118, s kojima se nakon obavještenja saglasi tužilac. S tim u vezi, većina sagovornika iznijela je stav da je najraniji momenat u kojem je moguće predlagati mjere osiguranja, odmah nakon donošenja naredbe o provođenju krivične istrage. Prema drugom stanovištu krivični postupak počinje u onom momentu kada okrivljeni sazna za optužbu protiv njega – drugim riječima u momentu preduzimanja prve radnje u postupku kojom on dobiva to saznanje. Takve radnje

115 Raniji član 11. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem koji je od 27.7.2017. pre-stao da važi, a ista odredba preuzeta je u ZKP RH u članu 557e. i glasi: “Radi osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom predlagatelj osiguranja je ovlašten prije i nakon pokretanja kaznenog postupka ili postupka iz članka 6. ovoga Zakona predložiti osiguranje bilo kojom privremenom mjerom kojom se postiže ta svrha, a posebno:...“

116 Ovaj rok od dvije godine ne predstavlja problem u predmetima u kojima istrage traju šest mjeseci. Međutim, rok se pokazao pre-kratak u složenim predmetima u kojima istrage mogu trajati i godinu i po dana, nakon čega se optužnica mora podnijeti najdalje u roku od dva mjeseca, usljed čega do samog sazivanja optužnog vijeća može proteći rok od dvije godine, a posebno u situacijama u kojim sud optužnicu vrati u istragu. Zbog navedenog, USKOK uglavnom privremene mjere predlaže onog dana kada donosi rješenje o provođenju istrage, usljed čega privremene mjere imaju duži rok trajanja.

117 Član 17. ZKP RH: „Kazneni postupak započinje: 1) pravomoćnošću rješenja o provođenju istrage, 2) potvrđivanjem optužnice ako istraga nije provedena, 3) određivanjem rasprave na temelju privatne tužbe, 4) donošenjem presude o izdavanju kaznenog naloga (članak 541. stavak 1.).“118 Član 233. ZKP FBiH, član 226. ZKP RS i član 218. ZKP BD.

Potrebno je ujednačiti dužinu trajanja privremenih mjera osiguranja imovine u svim jurisdikcijama u BiH, kako bi svi subjekti, bez obzira na to gdje se vodi postupak, uživali iste garancije i prava vezana za privatno vlasništvo.

56

mogu biti, i često jesu, dio ranije pomenutih finansijskih izvida koji prethode formalnoj krivičnoj istrazi. Ako prihvatimo ovo drugo stanovište, tada bi se mjere osiguranja mogle predlagati i u toj fazi, tj. čim se započne s finansijskim izvidima. U svakom slučaju, da bi mjere osiguranja postigle svoju svrhu i polučile rezultate, mora biti omogućeno da se one odrede prije nego što osumnjičeni sazna da se protiv njega vodi postupak, tj. prije momenta preduzimanja prve radnje u postupku kojom on dobiva to saznanje.

U pogledu momenta do kojeg se najkasnije može predlagati određivanje mjera osiguranja, prema ZKP-u one mogu da se predlažu do okončanja krivičnog postupka. Po posebnom zakonodavstvu na sva tri nivoa privremene mjere mogu da se predlažu i nakon okončanja krivičnog postupka,119 međutim, zbog ranije pomenute činjenice da je u FBiH i BD-u trajanje mjere ograničeno na 60 dana to i nema veliki praktični značaj kao što je slučaj u RS-u. Bilo bi poželjno da se u svim jurisdikcijama, po uzoru na rješenje u RS-u, omogući da se privremene mjere mogu ne samo predlagati već i ostati na snazi i nakon završetka krivičnog postupka, a sve do potpunog namirenja potraživanja. Naravno, pritom je potrebno voditi računa o obavezi periodičnog provjeravanja opravdanosti mjere kako ne bi došlo do prekomjernog ograničavanja prava na imovinu.

Ovo rješenje bi u znatnoj mjeri olakšalo posao pravobranilaštvu ili oštećenom u kasnijem postupku prinudne naplate potraživanja.

Konačno, kada se radi o obavezi suda da vodi računa o razlozima za ukidanje ili produženje privremenih mjera osiguranja,120 treba reći da je i to pitanje također različito riješeno. Naime, prema ZKP-ovima,

koji upućuju na pravila parničnog postupka propisano je da nakon što sud odredi mjeru osiguranja ona traje sve do naredne odluke suda. Dakle nije propisana jasna obaveza suda da odredi vremenski rok trajanja mjere, niti je propisano da li sud po službenoj dužnosti vodi računa o provjeri opravdanosti produženja mjere ili isključivo po prijedlogu tužioca. Posebnim zakonom RS-a na mnogo jasniji način je uređena obaveza provjeravanja od strane suda, na način da je sud u obavezi da „svaka 3 mjeseca ispituje da li je opravdano dalje produženje privremenog oduzimanja imovine“.121 Za razliku od toga posebni zakoni u FBiH (BD-u), iako propisuju da rješenje

119 Član 17. stav 1. posebnog zakona FBiH: „U cilju osiguranja imovinske koristi za koju se sumnja da je pribavljena krivičnim djelom, tužilac može u toku ili nakon okončanja krivičnog postupka ili kada nisu ispunjeni uvjeti za vođenje krivičnog postupka zbog okol-nosti iz člana 5. stav 1. ovog zakona, predložiti osiguranje bilo kojom privremenom mjerom kojom se najefikasnije može postići svrha osiguranja.“ Vidi također član 17. stav 1. posebnog zakona BD-a, te članove 21. i 22. posebnog zakona RS-a.

120 Član 27. stavovi 1. i 2. Zakona RS, član 17. stav 3. i član 21. Zakona FBiH i član 17. stav 4. i član 21. stavovi 1. i 2. Zakona BD.121 Član 27. stav 1. posebnog zakona RS.

Potrebno je da se u svim jurisdikcijama omogući da se privremene mjere mogu predlagati i nakon završetka krivičnog postupka, odnosno da mogu ostati na snazi sve do potpunog namirenja potraživanja, a uz obavezu periodičnog provjeravanja opravdanosti mjere kako ne bi došlo do prekomjernog ograničavanja prava na imovinu.

Da bi mjere osiguranja postigle svoju svrhu i polučile rezultate, mora biti omogućeno da se one odrede prije nego što osumnjičeni sazna da se protiv njega vodi postupak, tj. prije momenta preduzimanja prve radnje u postupku kojom on dobiva to saznanje.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 57

o privremenoj mjeri mora sadržavati i tačno vrijeme na koje je ona određena, nalažu da će sud nakon isteka tog vremena, u zavisnosti od ishoda krivičnog (ili posebnog) postupka, donijeti rješenje o produženju ili ukidanju mjere.122 Ovakva zakonska formulacija upućuje na zaključak da sud u momentu odlučivanja o produžetku ili ukidanju mjere mora znati koji će biti ishod krivičnog (ili posebnog) postupka kako bi u odnosu na tu činjenicu donio odluku. Na taj način otežana je uloga suda u svim slučajevima kada je mjera određena na period koji je kraći od ukupnog trajanja postupka, imajući u vidu da je nemoguće znati ishod postupka. Sagovornici u FBiH su isticali da se, s tim u vezi, uspostavila praksa određivanja trajanja ovih mjera nedovoljno određenim formulacijama, kao npr. „do okončanja krivičnog postupka ili do donošenja druge odluke suda“.123 U jednom predmetu je tako trajanje mjere bilo određeno „do donošenja odluke u predmetu istrage Kantonalnog tužilaštva [...] ukoliko se podnese optužnica, i u trajanju od godinu dana nakon podizanja optužnice ili do donošenja druge odluke suda u krivičnom predmetu u odnosu na osumnjičeno lice [...]“ i sl.124 Vrhovni sud FBiH usvojio je žalbu podnesenu radi nerazumljivosti izreke navedenog rješenja uz obrazloženje da „je takva izreka ujedno nerazumljiva i nejasna, jer se vrijeme trajanja mjere određuje prema budućem neizvjesnom događaju za koji se ne zna da li će, i ako hoće, kada nastupiti“.125

S obzirom na gore navedeno, može se zaključiti da je u interesu pravne sigurnosti neophodno usaglasiti zakonske odredbe na svim nivoima kako bi vlasnik imovine u svakom slučaju znao na koji tačno vremenski period je mjera osiguranja određena te koji organ je i koliko često dužan provjeravati opravdanost njenog zadržavanja na snazi.

4. VAŽNOST ODREĐIVANJA MJERA OSIGURANJA NA ZAKONITO STEČENOJ IMOVINI

Veoma važno pitanje u kontekstu pravovremenog osiguranja trajnog oduzimanja imovine stečene krivičnim djelom jeste mogućnost određivanja privremenih mjera osiguranja i na zakonito stečenoj imovini126, a ne samo na imovini za koju postoji sumnja da je proistekla iz krivičnog djela. Činjenica je da se u sudskoj praksi u BiH mjere u pravilu ne određuju na zakonitoj imovini. One se u pravilu određuju na konkretnoj imovini ili njenom dijelu za koju postoji sumnja da je stečena krivičnim

122 Član 17. stav 3. posebnog zakona u FBiH glasi: „O prijedlogu tužioca za određivanje privremenih mjera […] rješenjem odlučuje sud koji bi bio nadležan za suđenje u krivičnom postupku za krivično djelo iz kojeg je pribavljena imovinska korist koja je predmet osiguranja. Ovo rješenje mora sadržavati i tačno vrijeme na koje je privremena mjera određena, nakon čega sud u zavisnosti od ishoda krivičnog postupka ili posebnog postupka za oduzimanje imovinske koristi donosi rješenje o produženju privremene mjere ili rješenje o ukidanju privremene mjere.“ Član 17. stav 4. posebnog zakona BD glasi: „Rješenje [...] ovog člana mora sadržavati i vri-jeme na koje je privremena mjera određena, nakon čega Sud, u zavisnosti od ishoda krivičnog postupka za oduzimanje nezakonito stečene imovine, donosi rješenje o produženju privremene mjere ili rješenje o ukidanju privremene mjere.“

123 Vidi npr. Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 027412 16 Kpp 4 od 15.11.2016. godine.124 Vidi npr. Rješenje sudije za prethodni postupak Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026779 16 Kpp 6 od 12.7.2016. godine.125 Rješenje broj 09 0 K 026779 16 Kž 2 od 20.7.2016. godine.126 Pod pojmom zakonito stečene, tj. zakonite imovine, u daljnjem tekstu analize podrazumijevat ćemo imovinu za koju ne postoji

sumnja da je stečena krivičnim djelom već se pretpostavlja da je stečena na zakonit način.

U interesu pravne sigurnosti neophodno je usaglasiti zakonske odredbe na svim nivoima kako bi vlasnik imovine u svakom slučaju znao na koji tačno vremenski period je mjera osiguranja određena te koji organ je i koliko često dužan provjeravati opravdanost njenog zadržavanja na snazi.

58

djelom. Uvriježeno je tumačenje među većinom tužilaca, a posebno među sudijama koji su bili učesnici ispitivanja, da bi predlaganje i određivanje mjera osiguranja na zakonito stečenoj imovini bilo nedopušteno i da bi moglo dovesti do povrede ljudskih prava, odštetnih zahtjeva prema državi te uopšteno pravne nesigurnosti. S druge strane, pojedini tužioci i sudije istakli su da smatraju dobrom praksom predlaganje i određivanje mjera osiguranja na zakonitoj imovini još u krivičnom postupku, posebno kada je u pitanju primjena instituta proširenog oduzimanja imovine za koju se po samoj prirodi ovog instituta pretpostavlja da je stečena nezakonito, ali za koju u momentu predlaganja mjera nema konkretnih dokaza o njenom tačnom porijeklu i obimu. Naime, određivanje mjera osiguranja na zakonitoj imovini osumnjičenog/optuženog još u fazi krivičnog postupka, zasigurno bi dovelo do osjetno većeg stepena uspješnog izvršenja mjere oduzimanja nezakonito stečene imovine. Time bi se preduprijedili i problemi koji se javljaju u redovnom izvršnom postupku, među kojima je najvažniji onaj da do momenta izvršenja, izvršenik, svjestan prijetećeg izvršnog postupka, ima dovoljno vremena da imovinom raspolaže i na taj način osujeti izvršenje mjere. Određivanjem mjera osiguranja na zakonitoj imovini bi se također poslala poruka svim potencijalnim učiniocima da ni zakonito stečena imovina nije neprikosnovena i da se prevarnim raspolaganjem imovinom ne može izbjeći obaveza vraćanja koristi koja je nezakonito pribavljena na štetu društvene zajednice.

Ukoliko pogledamo odredbe krivičnih zakona, sud će prema ZKP-u presudom obavezati osuđenog na isplatu novčane protuvrijednosti stečene koristi ako se desi da je u toku krivičnog postupka raspolagao, sakrio ili uništio imovinu za koju je postojala osnovana sumnja da je proistekla iz krivičnog djela, pa je ona ostala nedostupna. Drugim riječima, zahvat u zakonitu imovinu je od momenta donošenja osuđujuće presude nedvojbeno dozvoljen, i izriče se u vidu novčane protuvrijednosti imovine. Oštećeni se dalje u izvršnom postupku također ima pravo naplaćivati iz zakonitih prihoda i imovine dužnika. Naime, prinudno izvršenje se prema postojećim odredbama koje vrijede za izvršni postupak, provode i na zakonito stečenoj imovini izvršenika (osuđenog lica). U nekim sistemima dozvoljeno je krivičnom presudom oduzeti i zakonitu imovinu kao zamjensku u slučaju kada se izvorna imovinska korist ne može oduzeti u onom obliku u kojem je pribavljena. Uvođenje iste takve mogućnosti u materijalne zakone u BiH moglo bi motivisati tužioce da predlažu mjere osiguranja i na ovoj imovini.

Povećanje učestalosti prakse predlaganja i određivanja mjera osiguranja na zakonito stečenoj imovini osumnjičenog tokom krivičnog postupka bilo bi pozitivan i logičan iskorak koji bi vodio ka uspješnijem oduzimanju imovine od osuđenih lica i punom ostvarenju principa da niko ne može zadržati korist pribavljenu krivičnim djelom. Naime, privremene mjere imaju svoj smisao i svrhu jedino ako se njima osigura namirenje potraživanja, dok bi čekanje pravosnažne presude, da bi se tek u izvršnom postupku pronašla i osigurala zakonita imovina, bilo nesvrsishodno i potpuno kontraproduktivno onome što bi mjere trebale polučiti.

No, imajući u vidu da gotovo ne postoji praksa predlaganja mjera osiguranja na zakonitoj imovini, postavlja se pitanje koja je svrha vođenja finansijske istrage, utvrđivanja osnovanosti sumnje da je krivičnim djelom stečena imovinska korist, dokazivanja obima stečene koristi i predlaganja njenog oduzimanja, ukoliko su ovi napori u najvećoj mjeri već unaprijed osuđeni na propast. To pitanje se postavlja zbog toga što u momentu provođenja mjere postoji velika vjerovatnoća da više nema zakonite imovine na kojoj bi se odluka mogla prinudno izvršiti.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 59

U FBiH se u 2016. godini počela uspostavljati sudska praksa prema kojoj je moguće odrediti mjere osiguranja na imovini za koju nisu pruženi dokazi da je neposredno proistekla iz krivičnog djela.

Tako je u jednom predmetu Vrhovni sud FBiH, odlučivao po žalbi kantonalog tužilaštva na rješenje kojim je u jednom dijelu odbijen prijedlog za određivanje mjera osiguranja na nekretninama. Kao razloge prvostepeni sud je naveo, između ostalog, da se te nekretnine ne mogu vezati za period izvršenja krivičnog djela, niti za način sticanja iz optužnice, zatim da je nekretnina vlasništvo supruge osumnjičenog, da je naslijeđena, te da za jednu nekretninu nije dostavljen historijat iz kojeg bi bilo vidljivo temeljem kojeg pravnog posla je izvršen upis prava vlasništva. Tužilaštvo je u žalbi navelo da je prvostepeni sud pogriješio kada je odbio prijedlog tužilaštva ističući „da je u ovoj fazi postupka cilj obezbijediti imovinu, tako da ne bude otuđena u toku postupka i time osujećeno ili otežano namirenje potraživanja FBiH, zatim da su predložene mjere procesnog karaktera i da su nužno sredstvo u ovoj fazi postupka, pa da bi se bez njihovog određivanja izgubio smisao vođenja postupka za krivična djela iz kojih je pribavljena korist“. Vrhovni sud je, uvažavajući žalbene navode tužilaštva, označio pogrešnim razloge iz kojih prvostepeni sud nije odredio mjere osiguranja te je pobijano rješenje u tom dijelu ukinuo i vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje, nalažući da tom prilikom otkloni povrede i nepravilnosti na koje je Vrhovni sud detaljno ukazao u svom rješenju.

Kantonalni sud je, shodno uputama Vrhovnog suda, prijedlog kantonalnog tužilaštva za određivanje mjera osiguranja uvažio sa sljedećim obrazloženjem:

„[...]sud je odredio privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene kriv-ičnim djelom u odnosu na optužene [...] i to Zabrana otuđenja ili opterećenja nekretnine ili stvarnih prava upisanih na nekretninama označenim u izreci ovog rješenja, iako iz dostavljenih dokaza uz optužnicu ne proizilazi da su navedene nekretnine neposredno pribavljene krivičnim djelom. Navedeno iz razloga jer se u konkretnom slučaju radi o postupku osiguranja oduzimanja imovinske koristi koji se provodi u skladu sa odredbama Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, te da shodno članu 16. stav 1. pomenutog zakona, za njegovu primjenu nije neophodno utvrđenje suda da je imovina koja je predmet tih mjera neposred-no pribavljena krivičnim djelom, nego je potrebno da se radi o imovini iz koje se može osigurati izvršenje mjera da potraživanje Federacije Bosne i Hercegovine u pogledu oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom bez primjene privremene mjere osiguranja, neće moći biti ostvareno, ili da će njihovo ostvarenje biti otežano, ako ta privremena mjera ne bude izrečena.“127

127 Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 019389 16 Kps 3 od 18.4.2016. godine.

Povećanje učestalosti prakse predlaganja i određivanja mjera osiguranja na zakonitoj imovini osumnjičenog tokom krivičnog postupka bilo bi pozitivan i logičan iskorak koji bi vodio ka uspješnom oduzimanju imovine od osuđenih lica i punom ostvarenju principa da niko ne može zadržati korist pribavljenu krivičnim djelom.

60

Kantonalni sud je u istom rješenju, također slijedeći obrazloženje Vrhovnog suda FBiH iz pomenutog rješenja, pojasnio i da ne postoji obaveza postojanja vremenske poveznice između momenta sticanja imovine na kojoj se mjera određuje i izvršenja krivičnog djela:

„Dakle, iako iz priloženih izvoda iz zemljišnih knjiga, te druge dokumentacije za nekretnine na kojima je predložena privremena mjera osiguranja, proizilazi da su optuženi [...] navedenu imovinu stekli, odnosno izvršili pravo upisa u zemljišnim knjigama kod nadležnog suda, prije vremena učinjenja krivičnih djela za koja se terete, odnosno iako je imovina optuženog [...] stečena po rješenju o nasljeđivanju, kao i zbog činjenice da za imovinu optuženog [...] nije dostavljen istorijat, s obzirom na smisao odredbe 16. stav 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine, navedeno nije od uticaja za predmetno odlučivanje u konkretnoj krivičnoj situaciji. To iz razloga, jer je u pitanju samo procesna odluka, određivanje privremene mjere osiguranja oduzimanja imovinske koristi od pomenutih optuženih, pa radi toga nije od značaja kada i na koji način su stekli imovinu za koju su predložene privremene mjere osiguranja.

Obzirom na navedeno, te osnovanu sumnju o visini pričinjene štete, odnosno prib-avljene imovinske koristi krivičnim djelom, a u cilju osiguranja imovinske koristi za koju se sumnja da je pribavljena krivičnim djelom, sudija za prethodno saslušanje smatra da je osnovan prijedlog tužioca za određivanje privremene mjere [...] u odnosu na navedene optužene, a sve u cilju postizanja svrhe osiguranja [...]“128

Ovakva odluka Vrhovnog suda Federacije i posljedično Kantonalnog suda u Sarajevu je u najmanju ruku ohrabrujuća jer uvažava činjenicu da ukoliko je nezakonitom imovinom već raspolagano, neće se imati na čemu odrediti i provesti mjera osiguranja, a samim tim vjerovatno ni mjera trajnog oduzimanja, te će vođenje finansijske istrage i krivičnog postupka u tom dijelu biti učinjeno bespredmetnim. Ukoliko ovakvo tumačenje ne postane opšteprihvaćeno u praksi, ovakva imovina u najvećem broju slučajeva neće biti oduzeta i vraćena društvenoj zajednici, kao što je dosadašnja praksa i pokazala.

U predmetu iz jula mjeseca 2016. godine129, Vrhovni sud FBiH je odlučujući po žalbi branitelja optuženog u predmetu u kojem je tužilaštvo predložilo, a prvostepeni sud odredio mjeru privremenog osiguranja na zakonitoj imovini, naveo:

„Prema članu 115. stav 1. KZ FBiH, kojim se regulišu načini oduzimanja imovin-ske koristi pribavljene krivičnom djelom, učinitelju će se oduzeti novac, predmeti

128 Slično, u Rješenju br. 09 0 K 027412 16 Kž od 16.1.2017. godine, odlučujući o žalbi branitelja osumnjičenog na rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja, Vrhovni sud FBiH navodi: „[...][Č]injenica da li je nekretnina na koju se odnosi određena privremena mjera osiguranja pribavljena u periodu za koji se veže postojanje osnovane sumnje o pribavljanju protivpravne imovinske koristi izvršene krivičnim djelom nije odlučna činjenica, pa zbog izostanka razloga o tim činjenicama nije učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka na koju branitelj osumnjičenog neosnovano ukazuje žalbom.“

129 Rješenje Vrhovnog suda FBiH, broj 09 0 K 023702 16 Kž 9 od 13.07.2016. godine.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 61

od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a, ako oduzimanje nije moguće, učinitelj će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi. Stoga se, po ocjeni ovog suda, osiguranje oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom može vršiti i nad imovinom koja bi mogla poslužiti za ovaj drugi zakonom propisani način oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Smisao navedenih zakonskih odredaba je da se u ovoj fazi postupka, kada postoji sumnja da je krivičnim djelom pribavljena imovinska korist, obezbijedi imovina kako ne bi bila predmet raspolaganja u toku postupka i time osujećeno ili otežano oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Iz tog razloga je, po ocjeni ovog suda, neutemeljen stav koji se iznosi u žalbi branitelja optuženog da se mjere osig-uranja mogu odrediti samo u odnosu na imovinu koja je neposredno pribavljena krivičnim djelom.”130

Isti stav je zauzeo i Vrhovni sud RH u svojim odlukama131 u kojima je iznio stav da se mjerama osiguranja može obuhvatiti sva imovina okrivljenika koja može biti predmetom izvršnja, pa makar ta imovina bila stečena na zakonit način, jer se i iz te imovine može naplatiti imovinska korist koja je ostvarena krivičnim djelom. Sve ovo svakako treba biti ohrabrujuće za tužioce da privremene mjere predlažu i na zakonitoj, a ne samo onoj imovini za koju postoji sumnja da je stečena krivičnim djelom.

S druge strane, prema dosadašnjoj praksi u RS-u, a u skladu s odredbama posebnog zakona132, mjere osiguranja se predlažu i određuju samo na imovini za koju postoji osnovana sumnja da je stečena izvršenjem krivičnog djela. To praktično znači da u toku postupka za trajno oduzimanje imovine, tužilac može predložiti privremenu mjeru samo u odnosu na imovinu za koju osnovano sumnja da je proistekla iz krivičnog djela, a to je ona imovina koja je predmet zahtjeva za trajno oduzimanje imovine (prošireno). Ovakvo različito normiranje, gdje su u RS-u, uvijek kada se primjenjuje posebni zakon (prošireno oduzimanje), uspostavljeni strožiji standardi za određivanje privremenih mjera osiguranja u odnosu na one koji vrijede na nivou FBiH, BD-a i BiH, vodi k razvoju potpuno različite prakse u pogledu mjera osiguranja na zakonitoj imovini u dva entiteta.

Konačno, o mogućnosti određivanja mjera osiguranja na zakonito stečenoj imovini posredno je odlučivao i ESLJP Džinić protiv Hrvatske133, koji je u tom predmetu našao povredu člana 1. Protokola 1.

130 Slično, u Rješenju br. 09 0 K 027412 16 Kž od 16.1.2017. godine, odlučujući o žalbi branitelja osumnjičenog, Vrhovni sud FBiH navodi: „Prema odredbi člana 17. stav 1. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom, u cilju osiguranja oduzimanja imovinske koristi za koju se sumnja da je pribavljena krivičnim djelom može se odrediti privremena mjera kojom se najefikasnije može postići svrha osiguranja, pa između ostalog, u skladu sa stavom 2. tačka a) navedene zakonske odredbe, i zabrana otuđenja i opterećenja nekretnina. Dakle, navedena zakonska odredba ne propisuje određivanje mjera zabrane samo na imovinskoj koristi, odnosno imovini neposredno pribavljenoj krivičnim djelom, nego na imovini iz koje se može namiriti imovinska korist pribavljena krivičnim djelom. To slijedi i iz odredbe člana 115. stav 1. KZ FBiH, kojom je propisan način oduzimanja imovinske koristi pribav-ljene krivičnim djelom i prema kojoj će se učinitelju oduzeti novac, predmeti od vrijednosti i svaka druga imovinska korist koja je pribavljena krivičnim djelom, a ako lišenje nije moguće, učinitelj će se obavezati na isplatu novčanog iznosa srazmjernog pribavljenoj imovinskoj koristi.“

131 Odluke Vrhovnog suda RH Kž-Us-90/11 od 6.10.2011. i Kž-34/15 od 3.2.2016.132 Član 24. stav 2. posebnog zakona RS-a.133 Predstavka br. 38359/13, presuda ESLJP od 17.5.2016. godine.

62

uz EKLJP zbog prekršenog principa proporcionalnosti prilikom određivanja privremenih mjera. Iako je utvrđeno kršenje konvencijskih prava, u toj presudi vidljivo je da za Sud nije bilo problematično određivanje mjera osiguranja na imovini za koju nije utvrđeno da je stečena nezakonito. Ono što je bilo sporno u ovoj presudi bilo je određivanje privremenih mjera na imovini čija vrijednost je znatno prevazilazila vrijednost stečene imovinske koristi, o čemu će više riječi biti u poglavlju koje slijedi.

5 . NAČELO PROPORCIONALNOSTI PRILIKOM ODREĐIVANJA PRIVREMENIH MJERA OSIGURANJA

U samoj prirodi privremenih mjera osiguranja sadržan je rizik da se naknadno ispostavi da su mjere bile nepotrebne ili neopravdane. S tim u vezi, ranije je pomenuta bojazan koja opravdano postoji kod sudija i tužilaca zbog mogućeg prevelikog zadiranja u pravo vlasništva i druga ustavna prava osumnjičenih/optuženih i povezanih osoba, a slijedom toga i tužbi za naknadu štete koju je dužna platiti država. Ono što je važno imati na umu u vezi s tim jeste da mora postojati neophodna proporcionalnost između mjere osiguranja i svrhe koja se njome želi postići. To se postiže prije svega na način da se imovinska prava ograničavaju samo do iznosa navodno stečene imovinske koristi. Nadalje, mjere osiguranja trebaju da se određuju tako da se, uz zabranu raspolaganja, ostavi mogućnost korištenja predmetne imovine i sticanja prihoda iz nje, odnosno mjere trebaju uvijek biti koncipirane tako da minimalno ograničavaju vlasnika u korištenju imovine do pravosnažne odluke suda o njenom trajnom oduzimanju, odnosno do prinudnog izvršenja mjere trajnog oduzimanja.134 Iz ovakvog pristupa proizlazi da je potrebno poznavati koja sve prava vlasnik uživa povodom određene imovine kako bi se ista ograničila u najmanjoj mogućoj mjeri kojom će se ostvariti svrha određivanja mjera.

ESLJP je u nekoliko predmeta razmatrao prihvatljivost privremenih mjera osiguranja i oduzimanja imovinske koristi u odnosu na eventualnu povredu prava na zaštitu vlasništva iz člana 1. Prvog protokola uz EKLJP. Tako je u predmetima Raimondo protiv Italije135 i Silickiene protiv Litvanije136 zaključak suda bio da je osiguranje oduzimanja prihoda od nezakonite djelatnosti prihvatljivo ako je opravdano općim, javnim interesom, pri čemu je važno da trajanje takve mjere u konkretnom slučaju bude prilagođeno ekonomskoj moći osobe čije se pravo vlasništva ograničava, tj. da ne bude nesrazmjerno cilju takve mjere. Oduzimanje imovinske koristi od krivičnog djela (u konkretnom slučaju radilo se o konfiskaciji) ESLJP drži prihvatljivim pod sljedećim pretpostavkama:

134 Ovakav stav potvrđen je i Rješenjem Vrhovnog suda FBiH br. 09 0 K 026779 16 Kž 4 od 21.12.2016. godine, povodom odlučivanja o žalbi branitelja osumnjičenog izjavljenoj na rješenje o određivanju privremene mjere osiguranja. U žalbi branitelj osumnjičenog, između ostalog, navodi da je određivanjem mjere osiguranja postupljeno suprotno stavu Ustavnog suda BiH zauzetom u predmetu AP-2753/13 da „svako miješanje u pravo na imovinu prema drugom ili trećem u pravilu mora biti predviđeno zakonom, mora služiti legitimnom cilju i mora uspostavljati pravičnu ravnotežu između javnog ili općeg interesa i pojedinačnih prava“.

Odlučujući po ovom navodu iz žalbe, Vrhovni sud FBiH je utvrdio sljedeće: „U konkretnom slučaju došlo je do miješanja u imovinu, s obzirom na to da je pobijanim rješenjem određena privremena mjera, ali iz sadržaja pobijanog rješenja kao nesporno proizilazi da ta imovina nije oduzeta osumnjičenom ali je određena privremena zabrana otuđenja te imovine (udjela) tako da pobijano rješenje predstavlja „kontrolu“ koja daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulisala korištenje imo-vine u skladu sa općim interesima, tako da po stavu Ustavnog suda BiH [...] nije povrijeđeno pravo na imovinu jer je u okolnostima konkretnog slučaja miješanje u to pravo bilo u skladu sa zakonom i u javnom interesu, pri čemu nije stavljen pretjeran teret, te je na taj način postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca, tako da je u konkretnom slučaju osnov miješanja proporcionalan cilju i svrsi.“

135 Op. cit. fus nota br. 33.136 Ibid.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 63

• ako je cilj konfiskacije spriječiti priskrbljivanje prednosti za okrivljenika ili kriminalnu organi-zaciju kojoj on pripada, a na štetu društva;

• proporcionalnost konfiskacije navedenom osnovnom cilju, pri čemu ne bi smjela sadržavati dodatna ograničenja u odnosu na sekvestraciju kao privremenu mjeru;

• ukoliko preventivna svrha opravdava neodgodivu primjenu konfiskacije, bez obzira na uloženu žalbu.

U konačnici, sud navodi da prihvatljivost privremenih mjera i oduzimanja imovinske koristi podrazumijeva i postojanje jednakosti oružja kao jednog od elemenata načela pravičnog postupka, odnosno pravo osumnjičenog/optuženog i drugih stranaka u postupku da načelno preduzimaju sve radnje koje može preduzeti i njihov protivnik. Pri tome nije nužno da zakonodavac strankama unaprijed jamči potpunu ili apsolutnu jednakost oružja, nego samo ujednačene mogućnosti uticaja na odvijanje i rezultate krivičnog postupka.

U ranije spomenutom predmetu ESLJP Džinić protiv Hrvatske137, predmet razmatranja suda, kako je navedeno, bilo je pitanje proporcionalnosti. Sud je našao kršenje člana 1. Protokola 1. uz EKLJP upravo zbog toga što nije postojala proporcionalnost između korištenih sredstava i cilja koji se želi ostvariti, odnosno nije postojala „pravična ravnoteža“ između zahtjeva opšteg interesa zajednice i zahtjeva zaštite osnovnih prava pojedinca. Sud u odluci, između ostalog, navodi:

„73. [...] [S]ud primjećuje kako je bez obzira na nedostatak jasnih naznaka vrijed-nosti imovine koja je navedena u prijedlogu za određivanje privremene mjere osig-uranja nad imovinom podnosioca zahtjeva, Županijski sud u Vukovaru prihvatio prijedlog u cjelosti i odredio privremenu mjeru osiguranja na imovini navedenoj u prijedlogu. Stoga nije izvršio nikakvu procjenu proporcionalnosti između vrijednosti blokirane imovine i imovinske koristi koju je podnosilac zahtjeva navodno direktno ili indirektno ostvario počinjenjem krivičnog djela [...].“

U daljem toku postupka koji se odvijao pred Vrhovnim sudom138 ESLJP zaključuje sljedeće:

„U takvim okolnostima Sud konstatuje kako je osporena blokada nepokretne imovine podnosioca zahtjeva u okviru predmetnog krivičnog postupka, iako u načelu zakonita i opravdana, određena i održavana na snazi bez utvrđivanja da li vrijednost blokirane imovine odgovara mogućoj odluci

137 Op.cit. fusnota br. 133.138 Podnosilac predstavke je uložio prigovor na rješenje o određivanju privremene mjere Županijskog suda upravo zbog nedostatka

procjene proporcionalnosti između vrijednosti blokirane imovine i imovine koja je navodno stečena izvršenjem krivičnog djela. Međutim, ni Vrhovni sud RH nije ispravio taj propust na način da izvrši odgovarajuću procjenu proporcionalnosti osporene mjere, te je samo napomenuo kako načelo proporcionalnosti nije bilo povrijeđeno. Podnosilac predstavke je zatražio da se ocijeni opseg privremene mjere osiguranja nad njegovom imovinom, tvrdeći kako je postojao izrazit nesrazmjer između vrijednosti blokirane imovine i navodno pribavljene protivpravne imovinske koristi. U tu svrhu, predao je Vrhovnom sudu RH detaljnu procjenu vrijed-nosti blokirane imovine baziranu na javno dostupnim informacijama o tržišnoj vrijednosti nekretnina u Hrvatskoj. Prema ocjeni ESLJP-a, Vrhovni sud povodom zahtjeva podnosioca predstavke nije izvršio dodatnu procjenu vrijednosti blokirane imovine niti se očitovao o navodima podnosioca predstavke u vezi s postojanjem nesrazmjere, već ih je samo odbio kao spekulativne. Sud s tim u vezi napominje kako se u predmetu nije radilo o tzv. proširenom oduzimanju, odnosno da nije postojala tvrdnja da je cjelokupna blokirana imovina posljedica krivičnog djela ili da se može povezati s krivičnim djelom.

64

o oduzimanju protivpravne imovinske koristi ostvarene počinjenjem krivičnog djela. Sud stoga smatra kako primjena takve mjere nije bila primjerena da se pokaže kako je ispunjen zahtjev „pravične ravnoteže” sadržan u drugom stavu člana 1. Protokola br. 1.“

Zbog svega navedenog, neophodno bi bilo da tužioci vode računa o zahtjevima načela proporcionalnosti prilikom podnošenja prijedloga za određivanje mjera osiguranja. Ovo je za tužioca manji problem kada je u pitanju osiguranje oduzimanja imovinske koristi pribavljene onim krivičnim djelom za koje se vodi

krivični postupak, jer u pravilu u činjeničnom opisu stoji iznos koristi koji treba oduzeti, a time i osigurati.139 Međutim, problem se može javiti kod osiguranja proširenog oduzimanja imovine. Doslovnom primjenom principa proporcionalnosti, da bi tužilac predložio privremenu mjeru kod proširenog oduzimanja on treba već prilikom predlaganja imati izračunat nesrazmjer zakonite i nezakonite imovine i tačno znati za koji obim imovine će predlagati prošireno oduzimanje. S obzirom na to da je za takvo nešto potrebna opsežna finansijska istraga koja dugo traje, može doći do gubitka dragocjenog vremena, a time i svrhe privremenih mjera. Zato je bitno da tužilac dobije sve neophodne podatke o imovini što prije (primjerice da sam ima uvid u relevantne baze podataka), kako bi mogao uz pomoć finansijskih stručnjaka/istražilaca u što skorijem roku napraviti prikaz nesrazmjera i potkrijepiti prijedlog za privremenu mjeru konkretnim navodima na najbolji mogući način, a kako bi u najranijoj fazi istrage osigurao oduzimanje nezakonite imovine.

C. PROŠIRENO ODUZIMANJE IMOVINE

Za razliku od dokazivanja i oduzimanja imovinske koristi direktno pribavljene krivičnim djelom za koje se vodi krivični postupak, institut proširenog oduzimanja imovine omogućava da se od lica za koje tužilac učini vjerovatnim da imovina koju posjeduju potiče iz kriminalne

aktivnosti oduzme i ta imovina ukoliko je ona u očiglednoj nesrazmjeri sa zakonitim prihodima vlasnika i ukoliko vlasnik nije u stanju dokazati zakonitost njenog sticanja. Uslovi i postupak za prošireno oduzimanje imovine su u BiH definisani krivičnim zakonima i posebnim entitetskim zakonima. Ovdje se radi o tzv. balansiranom teretu dokazivanja gdje je tužilac obavezan dokazati nezakonito porijeklo imovine do nivoa da se opravdano vjeruje da ona potiče iz krivičnog djela, kada teret dokazivanja zakonitog sticanja prelazi na optuženog.

139 Čini se da novija praksa Vrhovnog suda FBiH također stoji na ovom stanovištu, da je za utvrđenje eventualne povrede načela pro-porcionalnosti neophodno u prijedlogu za određivanje mjere, a samim tim i u rješenju, imati podatak o iznosu imovinske koristi koji se mjerom osigurava. Vidi Rješenje Vrhovnog suda FBiH br. 09 0 K 026779 17 Kž 9 od 3.4.2017. godine: „[...] [U] izreci pobijanog rješenja nije navedena vrijednost pribavljene imovinske koristi za koju je određena privremena mjera, kako to propisuje odredba člana 17. stav 2. tačka e) Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom.

S obzirom na naprijed navedeno, [...], osnovano se u žalbi branitelja optuženog [...] ukazuje da pobijano rješenje nema razloge o odlučnim činjenicama, a to je da li je produženjem privremene mjere osiguranja, pobijanim rješenjem [...] stavljen prevelik teret na optuženog i da li je na štetu optuženog povrijeđen princip proporcionalnosti. Ovo zbog toga [...] jer u pobijanom rješenju nije označena vrijednost imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, pa se ne može zaključiti da li je određena mjera proporci-onalna vrijednosti imovinske koristi koja se osigurava donesenom privremenom mjerom osiguranja.“

Neophodno je da tužioci vode računa o zahtjevima načela proporcionalnosti prilikom podnošenja prijedloga za određivanje mjera osiguranja kako bi se izbjeglo preveliko zadiranje u pravo vlasništva i druga ustavna prava osumnjičenih/optuženih i povezanih osoba.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 65

Na državnom nivou, nivou FBiH i BD-a institut proširenog oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom uveden je kao mogućnost na identičan način u odgovarajućim krivičnim zakonima. To je isprva bilo učinjeno ranijom odredbom kojom je bilo predviđeno da sud može oduzeti [imovinsku] korist u odvojenom postupku ukoliko postoji opravdani razlog da se vjeruje da je [ona] pribavljena krivičnim djelom, a vlasnik ili uživalac nije u mogućnosti da pruži dokaze da je korist pribavljena zakonito.140 Kako je već navedeno, ovakva zakonska formulacija izazvala je mnoge dileme u stručnoj javnosti i ostala gotovo neprimijenjena u praksi.141 Izmjenama odredbi krivičnog zakonodavstva koje su uslijedile na svim nivoima u 2010. godini osim RS-a, izbrisana je ranije navedena odredba i određeno da kada se krivični postupak vodi za krivična djela iz određenih glava krivičnih zakona142, sud može u krivičnom postupku (sudskom odlukom kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno) oduzeti i onu imovinsku korist, prihod, profit ili drugu korist iz imovinske koristi za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem ovih krivičnih djela143, a učinilac nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito.144

Na nivou RS-a je prošireno oduzimanje imovine uvedeno prvi put posebnim zakonom iz 2010. godine145 i to kroz definiciju pojma imovine stečene krivičnim djelom u posebnom zakonu. Naime, određeno je da je imovina stečena krivičnim djelom imovina učinioca krivičnog djela, vlasnika imovine, stečena prije pokretanja postupka za krivično djelo iz člana 2. ovog Zakona146 koja je u očiglednoj nesrazmjeri s njegovim zakonitim prihodima. Iz navedenog se vidi da, pored suštinskih, postoje i

140 Vidi fusnotu br. 7.141 Postojali su rijetki primjeri u praksi pred Sudom BiH koji su pokazali da se ispravnim tumačenjem zakona, uz odgovarajuću proce-

snu aktivnost svih procesnih subjekata, može i uz takvu zakonsku regulativu postići veća efikasnost u primjeni mjere proširenog oduzimanja imovinske koristi. Tako, u obrazloženju drugostepene presude X-K-08/516-1 od 26.6.2009. Sud BiH naglašava: „...Prema članu 110. stav 1. KZ BiH, niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, a prema stavu 3. istog člana, Sud u odvojenom postupku može oduzeti i imovinsku korist za koju postoji opravdan razlog da se vjeruje da je korist pribavljena krivičnim djelom, a vlasnik ili uživatelj nije u mogućnosti da pruži dokaze da je korist pribavljena zakonito. Na osnovu izvedenih dokaza Sud na nesumnjiv način utvrđuje da novčane transakcije prema optuženim potiču iz niza pojedinačnih radnji krijumčare-nja koje tužilac nije obuhvatio optužnicom, a koje de fakto čine radnju produženog krivičnog djela krijumčarenja lica, odnosno kriminogenu djelatnost. Pojam “odvojen postupak” Sud u konkretnom slučaju tumači kao razmatranje odvojeno od glavnog zahtjeva postavljenog u optužnici. Ovakvo tumačenje je u skladu sa osnovnim ciljem zakonodavca, jasno formulisanim u stavu 1. člana 110. KZ BiH da “niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom”. Na kraju, takvo tumačenje nije samo pravno opravdano, nego se pojavljuje i kao legitiman društveni i moralni zahtjev. Između procesnog principa zabrane prekoračenja optužnice i materijalnopravnog principa da niko ne može zadržati imovinsku korist za koju se opravdano sumnja da je pribavljena krivičnim djelom, Sud se u interesu pravde opredijelio za princip koji štiti fundamentalne društvene vrijednosti.“

142 Na nivou BiH to su glave XVII, XVIII, XIX, XXI, XXI A i XXII KZ BiH, na nivou FBiH glave XXII, XXIX i XXXI KZ FBiH i na nivou BD-a glave XVIII, XXII, XXIII, XXIX i XXXI KZ BD.

143 To podrazumijeva dokazivanje postojanja očigledne nesrazmjere imovine i zakonitih prihoda.144 Član 110a. stav 1. u vezi sa članom 110. stav 2 KZ BiH, član 114a stav 1. u vezi sa članom 114. stav 2. KZ FBiH i član 114a stav 1. u

vezi sa članom 114. stav 2. KZ BD.145 Namjeru zakonodavca da posebnim zakonom uvede prošireno oduzimanje u RS-u i razliku između imovine na koju se odnosi

posebni zakon i imovinske koristi koja se oduzima prema KZ-u RS, obrazložio je Okružni sud u Banja Luci u svojoj presudi br. 11 0 K003561 10 K od 17.11.2011 na sljedeći način: „[...][M]jera oduzimanja imovine stečene izvršenjem krivičnog djela predviđena Zakonom o oduzimanju imovine se može izreći i u situaciji kada je izrečena mjera oduzimanja imovinske koristi, predviđena KZ RS. Ovo stoga što i pored sličnosti ovih mjera, kao što je njihov preventivni karakter, te njihov restorativni karakter, obzirom da njihova primjena dovodi do uspostavljanja imovinskog stanja koje je narušeno izvršenjem krivičnog djela, odnosno kriminalnom aktivnošću, one se između sebe razlikuju kako po postupcima u kojima se izriču, tako i po obimu imovine koja se oduzima, jer se prilikom oduzimanja imovinske koristi u smislu odredbe KZ RS, oduzima samo čista dobit koju je učinilac krivičnog djela ostvario, dok se kod oduzimanja imovine u smislu odredbe Zakona o oduzimanju imovine, oduzima imovina koja nije vezana samo za konkretno krivično djelo, već se oduzima i druga imovina stečena iz kriminalnih aktivnosti, ukoliko je ista u očiglednoj nesrazmjeri sa zakonitim prihodima i ukoliko izvršilac krivičnog djela, povezana lica, ostavioc, pravni sljedbenik ili treće lice kao vlasnik imovine, ne dokažu da su imovinu stekli iz zakonitih prihoda.“

146 Kako je ranije navedeno, član 2. propisuje katalog djela za koja je moguće primijeniti posebni Zakon RS-a.

66

terminološke razlike između zakonodavstva RS-a i ostalih nivoa jer se u RS-u kod proširenog oduzimanja koristi termin „imovina“, dok se na ostalim nivoima i dalje koristi termin „imovinska korist“ bez obzira da li se radi o direktnom ili proširenom oduzimanju.

Iako zakonodavstvo u BiH, kao što se vidi iz prethodno izloženog, već duži niz godina, tačnije od 2010. godine, daje osnov za prošireno oduzimanje imovine/imovinske koristi, sudska praksa je u ovoj oblasti i dalje veoma oskudna. Neki od razloga, koji bi se mogli navesti i koje su potvrdili i sagovornici za vrijeme provođenja ovog istraživanja, ogledaju se u činjenici da je prebacivanje tereta dokazivanja s tužioca na optuženog novina u našem krivičnom zakonodavstvu i da su tužioci i sudije u početku smatrali da se time povređuje princip pretpostavke nevinosti, a zatim i da bi prošireno oduzimanje imovine zadiralo u prava na imovinu do mjere koja bi predstavljala povredu člana 1. Protokola 1. EKLJP. Također je postojala bojazan da bi se primjena principa proširenog oduzimanja imovine koja je stečena prije pokretanja postupka, odnosno prije izvršenja djela za koje je pokrenut postupak, moglo smatrati retroaktivnom primjenom zakona.

Sudska praksa ESLJP-a u međuvremenu je riješila ove dileme, tako da bi se moglo reći da, ukoliko su optuženom pružene sve garancije koje se tiču njegovog prava na odbranu u smislu obaranja zakonske pretpostavke da je imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnih djela, nema bojazni od povrede prava:

„Oborive pravne pretpostavke same po sebi nisu protivne pretpostavci nevinosti pod uslovom da okrivljenik ima mogućnost dokazati suprotno, uzimajući u obzir važnost uloga i ako su zajamčena prava odbrane. Težnja demokratije jeste da privatna svojina uživa zaštitu, ali samo pod uslovom da nije protivna javnim inter-esima, kao i da postoji legitimni zahtjev javnih vlasti i da vlasnik dokaže porijeklo imovine. [...]

Nije nespojivo s pojmom pravične rasprave tokom krivičnog postupka da teret dokazivanja bude na svakom od podnosilaca predstavke da bi pružili uvjerljivo objašnjenje svoje trenutne finansijske situacije.“147

Također, u druga dva predmeta,148 ESLJP je analizirao i pitanje poštovanja pretpostavke okrivljenikove nevinosti u odnosu na (oborivu) pretpostavku da određena imovina potiče od krivičnog djela, čime se teret dokaza da to nije tako, prebacuje na okrivljenika. ESLJP je prilikom razmatranja ovog pravnog pitanja pošao od teze da pravo okrivljenika na poštovanje njegove nevinosti nije apsolutno. Zauzeo je stanovište da redukcija dokaznog standarda i inverzija, odnosno podjela tereta dokazivanja u postupku oduzimanja nezakonito stečene imovinske koristi, same po sebi nisu protivne pretpostavci okrivljenikove nevinosti, s tim da se pravičnost postupaka uvijek ocjenjuje in concreto. Dvije su glavne garancije koje jamče da pretpostavka neće ugroziti pretpostavku okrivljenikove nevinosti:

147 Predmet Grayson i Barnham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka br. 41087/98, presuda ESLJP od 23.9.2008. godine.148 Predmet Phillips protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka br. 41087/98, presuda ESLJP od 5.7.2001. godine i Salabiaku protiv Francu-

ske, predstavka br. 10519/83, presuda ESLJP od 7.10.1988. godine.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 67

- Okrivljenikova mogućnost da pravnu pretpostavku o kriminalnom porijeklu svoje imovine obori dokazivanjem, pri čemu je dovoljno da učini jednako vjerovatnom mogućnost da je imovinu pribavio drugim, zakonitim putem (tzv. balance of prob-abilities (eng));

- Diskrecijska ovlast suda da ne primijeni tu pravnu pretpostavku, ukoliko drži da bi njena primjena potakla ozbiljan rizik nepravičnosti (pri čemu je naglašeno da bi se to dogodilo u slučaju da iznos konfiskacije bude određen na osnovu vrijednosti dobara za koja se pretpostavlja da su skrivena).

Također, ESLJP je u svojoj sudskoj praksi potvrdio i da je u slučajevima kada je oduzimanje imovinske koristi određeno kao mjera, a ne kao krivična sankcija, što se procjenjuje prema autonomnom tumačenju ESLJP-a u svakom slučaju, dozvoljena retroaktivna primjena zakona koji se odnose na oduzimanje imovinske koristi. ESLJP je zauzeo stav da postupak oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom u tim situacijama treba posmatrati odvojeno od glavnog krivičnog postupka. Svrha postupka za oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom nije osuda niti oslobađanje od krivice, već procjena da li je imovina u posjedu apelanta u stvari nezakonita.149 I u sudskoj praksi RS-a zauzeti su slični stavovi.150

Međutim, uprkos navedenim stavovima ESLJP-a i nekih domaćih sudova, još uvijek se stiče dojam da, generalno posmatrano, u BiH postoji doza nerazumijevanja same prirode instituta proširenog oduzimanja kada je u pitanju veza koja treba da postoji između krivičnog djela za koje se vodi postupak i imovine za koju se predlaže prošireno oduzimanje.151

Na nivou BiH, FBiH i BD-a gdje su odredbe o proširenom oduzimanju uvedene kroz krivične zakone u praksi se pokazao nejasnim dio odredbe koji upućuje na materijalni uslov postojanja sudske odluke kojom je utvrđeno da je krivično djelo učinjeno. Član 114a stav 1. KZ FBiH glasi: „Kada se krivični postupak vodi za krivična djela iz glava XXII, XXIX i XXXI ovog zakona, sud može odlukom iz člana 114. stav 2. [a to je sudska odluka kojom je utvrđeno da je krivično djelo

149 Vidi predmet Welch protiv Ujedinjenog Kraljevstva, predstavka broj 17440/90, presuda ESLJP od 9.2.1995. godine,u kojem je sud zaključio da postoji povreda načela o zabrani retroaktivnosti, iz člana 7. stav 1. EKLJP. U svojoj odluci ESLJP je zauzeo stajalište da se prilikom određivanja prirode mjere konfiskacije trebaju sagledati njeni stvarni efekti, a da je u konkretnom slučaju težina i obim primjene identifikuju kao kaznu. Pri tome je ESLJP u ovom predmetu istakao da je mjera konfiskacije koju je sud u UK primijenio bez sumnje imala dvojni karakter, tj. kako represivni tako i preventivni. ESLJP je zaključio da oduzimanje u konkretnom slučaju imalo obilježja koja mu daju karakter kazne te je u skladu s tim našao povredu prava iz člana 7. EKLJP o zabrani retroaktivne promjene krivičnih zakona.

150 Tako je Okružni sud u Banja Luci (Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala) u svom Rješenju broj 11 0 K 003561 14 K 3-p od 30.10.2014. godine) naveo: „Kada se ima u vidu da ‘oduzimanje imovine’ propisano odredbama Zakona o oduzimanju imovine nema karakter kazne već mjere, to je neosnovan prigovor da se u konkretnom postupku radi o retroak-tivnoj primjeni zakona u smislu člana 3. KZ RS, jer samo za primjenu zakona u odnosu na kazne važi princip ‘Nulla poena sine lege’, tj. da nema kazne bez zakona.“

151 Neki su tužioci u intervjuima navodili kako su sudovi pred kojima oni postupaju zauzimali stav da se može oduzimati samo imovina direktno stečena krivičnim djelom, tj. samo kada postoji dokazana veza s krivičnim djelom, što ukazuje na neprihvatanje instituta proširenog oduzimanja imovine, te su izrazili bojazan da će biti teško promijeniti takve stavove sudija.

Sukladno stavu kojeg je zauzeo ESLJP, dozvoljena je retroaktivna primjena zakona koji se odnose na oduzimanje imovinske koristi u slučajevima kada je oduzimanje imovinske koristi određeno kao mjera, a ne kao krivična sankcija.

68

učinjeno] oduzeti i onu imovinsku korist za koju tužilac pruži dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem ovih krivičnih djela, a počinilac nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito.“ Ova odredba izaziva nejasnoće zbog načina na koji je stipulirana. Nejasno je, naime, da li se imovina za koju se predlaže prošireno oduzimanje mora moći dovesti u vezu s djelom za koje se vodi konkretni postupak, tj. za koje je donesena osuđujuća presuda, ili ne. Sagovornici među sudijama potvrdili su da primjena ove odredbe KZ-a u praksi nije zaživjela upravo zbog njene nepreciznosti.

Ni posebnim zakonima u FBiH i BD-u nisu otklonjene spomenute nejasnoće u praktičnoj primjeni jer je na identičan način definisan spomenuti uslov za oduzimanje imovinske koristi u proširenom smislu. Pa tako član 10. stav 1. u vezi sa stavom 4. posebnog zakona FBiH propisuje da će sud presudom kojom se optuženi oglašava krivim „oduzeti i imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom za koju tužilac pribavi dovoljno dokaza da se opravdano vjeruje da je takva imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela, a počinilac nije pružio dokaze da je korist pribavljena zakonito“.152

Za razliku od toga, zbog drugačijeg zakonskog okvira, u RS-u ipak postoji određena, iako oskudna, sudska praksa koja na nedvosmislen način razjašnjava prirodu instituta proširenog oduzimanja. Pored ranije citiranog predmeta iz 2011. godine, Okružni sud u Banja Luci je u 2014. također zauzeo sljedeći stav:

„Zakon o oduzimanju imovine reguliše upravo takozvano prošireno oduzimanje imovine koje nije vezano samo za konkretno krivično djelo i isključivo izvršioca tog krivičnog djela (za razliku od oduzimanja imovinske koristi) nego propisuje zakonsku obavezu oduzimanja i svake druge imovine stečene iz kriminala kako samog izvršioca krivičnog djela, tako i povezanih lica, ostavioca, pravnog sljedbe-nika ili trećeg lica kao vlasnika takve imovine, ukoliko ova lica kao vlasnici imovine ne dokažu da su imovinu stekli iz zakonitih prihoda.“

Ovaj stav je Okružni sud u Banja Luci153 iznio i u ranijoj odluci iz 2013. godine, a potvrdio ga je Vrhovni sud RS-a. Odlučujući o žalbama protiv prvostepenog rješenja, Vrhovni sud je naveo:

„Nadalje, suprotno prigovorima iz žalbe povezanog lica, prvostepeni sud, donošen-jem pobijanog rješenja, nije povrijedio načelo zakonitosti, jer je Zakonom o oduzimanju imovine propisana mjera oduzimanja imovinske koristi i za krivično djelo za koje je M. S. pravosnažnom presudom osuđen, što već stvara pretpostavku da, uz ispunjenost drugih uslova, određena imovina proističe iz kriminalne aktivno-sti, tj. iz krivičnih djela čije postojanje ne mora da bude dokazano.“154

152 Također vidi član 10. stav 5. ZONSI BD.153 Rješenje Posebnog odjeljenja za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 003561

13 K 2-p od 06.12.2013.154 Rješenje Vrhovnog sud RS broj 11 0 K 003561 14 Kž 3 od 24.7.2014. godine.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 69

Zbog svega navedenog potrebno je da sporne odredbe krivičnih, odnosno posebnih zakona u FBiH, BH i BD-u, budu precizirane na način da bude potpuno jasno da za prošireno oduzimanje, za razliku od oduzimanja direktne imovinske koristi, nije neophodno konkretizovati iz kojeg krivičnog djela je korist ostvarena, pa samim tim ne mora biti dokazana veza između imovine za koju se traži prošireno oduzimanje i djela za koje je lice osuđeno. S tim u vezi, bilo bi bolje da se u zakonskim tekstovima, kada je riječ o proširenom oduzimanju, umjesto korištenja formulacija da je imovina ili imovinska korist „proistekla iz krivičnog djela“ koriste formulacije poput „proistekla iz kriminalnih aktivnosti“ ili „kriminala“, što bi bilo u potpunosti u duhu prirode ovog instituta kako ga poznaje komparativno pravo.

U Republici Hrvatskoj je sudska praksa također dosta oskudna kada se radi o proširenom oduzimanju, iako su se do sada iznjedrili određeni važni stavovi o smjeru u kojem je potrebno ići kod primjene proširenog oduzimanja.155 U Republici Srbiji je praksa lutala jer su sudije imale otpor ka oduzimanju imovine stečene prije počinjenja djela i u početku su odbijali takve zahtjeve tužilaštva, jer nije moglo da se dokaže da imovina potiče od krivičnog djela za koje se sudi. Zato je Apelacioni sud u svojim odlukama jasno definisao i obrazložio da se može zadirati u imovinu koja je stečena ranije, prije izvršenja djela za koje se sudi.156 S tim u vezi, postoje također i dvije odluke Ustavnog suda Srbije vezano za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Zakona o oduzimanju imovine proistekle iz krivičnog djela iz 2008. godine.157 U spomenutim odlukama razmatralo se pitanje pravne prirode mjere „proširenog“ oduzimanja imovinske koristi i povratnog dejstva zakona. Ustavni sud je zaključio da oduzimanje imovine proistekle iz krivičnog djela nije kazna nego posebna mjera sui generis, koja se ne primjenjuje ad personem, već in rem. U skladu s prethodnim, ustavna jamstva u vezi sa zabranom retroaktivnosti ne mogu se dovesti u vezu s mjerom oduzimanja imovine.

155 Važno je spomenuti sljedeće predmete Vrhovnog suda RH: Kž-Us-106/10 i Kž-Us-11/12, u kojima su se iskristalisali sljedeći stavovi:• da samo dokumentacija i analiza iste od strane tužioca nije dovoljna za utvrđivanje nesrazmjera, već je potrebno provođenje

finansijskog vještačenja utvrđivanja nesrazmjera, te po potrebi i drugih vještačenja koja bi bila odlučna za utvrđivanje nesrazmjera,• povezane osobe moraju biti ispitane, poučene o pravima i pružena im mogućnost da sudjeluju u postupku,• promatrani period u kojem se utvrđuje nesrazmjer mora obuhvatiti čitavo razdoblje u kojem bi osobe čiji se nesrazmjer

utvrđuje mogle ostvarivati prihode/imovinu koji utiču na ocjenu nesrazmjera.156 Tako je Apelacioni sud u Rješenju br. Kž2 Po1 334/13 od 19.12.2013. godine, obrazložio da „[...]sam Zakon o oduzimanju imovine

proistekle iz krivičnog dela dozvoljava mogućnost utvrđivanja zakonitosti prihoda ne samo u periodu prije pokretanja konkretnog krivičnog postupka, već i prije stupanja na snagu ovog zakona“.

157 Ustavni sud Republike Srbije, IUz-117/2009 od 30.6.2011. i Iuz-1632/2010 od 23.5.2012. godine.

Potrebno je da sporne odredbe krivičnih, odnosno posebnih zakona u FBiH, BH i BD-u, budu precizirane na način da bude potpuno jasno da za prošireno oduzimanje, za razliku od oduzimanja direktne imovinske koristi, nije neophodno konkretizovati iz kojeg krivičnog djela je korist ostvarena, pa samim tim ne mora biti dokazana veza između imovine za koju se traži prošireno oduzimanje i djela za koje je lice osuđeno.

70

1 . STANDARD DOKAZIVANJA OČIGLEDNOG NESRAZMJERA IZMEĐU IMOVINE I ZAKONITIH PRIHODA

Parametri za utvrđivanje postojanja očiglednog nesrazmjera između imovine i zakonitih prihoda lica od kojeg se imovina oduzima, za koji tužilac treba ponuditi dovoljno dokaza, nisu definisani zakonom, a ni praksa ih još uvijek nije razvila. 158 Za očekivati da će se ovaj standard utvrđivati u zavisnosti od okolnosti svakog pojedinačnog slučaja.

Sudije su u razgovorima isticale da nije jasno na koji način se treba utvrditi da je nešto u očiglednom nesrazmjeru sa zakonitim prihodima, tj. koliki taj nesrazmjer treba biti te iskazali potrebu da se parametri za njegov izračun na neki način unaprijed odrede. Vezano s tim, neki su tužioci izrazili skepticizam u pogledu uspješnosti dokazivanja očiglednog nesrazmjera pred sudom, navodeći da se njihov prijedlog zasniva na pretpostavci i da će sud primjenom principa in dubio pro reo uvijek biti skloniji odlučiti da ne postoji nesrazmjer, odnosno da je tužilački trud uložen u tom pravcu uzaludan. Zbog toga je posebno važno još jednom istaći veliki značaj koji ima finansijsko vještačenje kojim se mogu utvrditi zakoniti prihodi te nesrazmjer u odnosu na imovinu, a na kojem bi se čvršće utemeljio prijedlog tužioca za prošireno oduzimanje.159

U vezi s utvrđivanjem očiglednog nesrazmjera u raspravama se postavljalo i pitanje koliki vremenski raspon treba obuhvatiti finansijskom istragom prilikom utvrđivanja zakonitih prihoda i njihovog nesrazmjera s imovinom koju posjeduje optuženi, a samim tim i koliko će širok biti vremenski zahvat u imovinu koja se ima oduzeti, prije momenta učinjenja djela za koje se vodi postupak. Domaće zakonodavstvo ne postavlja ograničenja u ovom smislu, ipak neki sagovornici su bili mišljenja da je ovaj period potrebno ograničiti.160 Međutim, limitirani period za istraživanje imovine

bi bio ograničavajući faktor za tužilaštvo. Odbrana optuženog će uvijek nastojati da predloži dokaze kojima se tvrdi da je optuženi imovinu stekao ranije (po nekom od osnova kao što su pozajmice, nasljedstvo, pokloni itd). Time se pomjera period istraživanja dalje u prošlost, te je istragom potrebno obuhvatiti i taj period. Stoga se čini da je domaće rješenje dobro jer daje mogućnost tužiocu da istragu o imovini vodi za onaj period za koji se pokaže da je relevantan za utvrđivanje cjelokupne imovine i zakonitih prihoda.161

158 Često je neophodno pokazati i da je optuženi imao stil života kakvim žive učinioci krivičnih djela kao i da postoji vremenska pove-znica između sticanja imovine i takvog načina života.

159 Sudska praksa u RH, kako je navedeno u ranije citiranim presudama Vrhovnog suda RH, zauzela je stav da utvrđivanje nesrazmjera između zakonitih prihoda i imovine može utvrđivati samo vještak finansijske struke (vidi fusnotu 155).

160 U susjednoj RH također nema vremenskih ograničenja u zakonu, već se istragom može obuhvatiti cijeli život osumnjičenog. Vrhov-ni sud RH je u odluci broj: I-Kž-Us-106/10-8 od 23.2.2012. zauzeo stav da prijedlogom za oduzimanje treba obuhvatiti čitav period za koji se tokom istrage ukaže da je relevantan za prihode i imovinu.

161 U trenutno postojećoj sudskoj praksi, isto tako je primijećeno da su sudovi skloni olako prihvatati izjave svjedoka u korist optuže-nog, koje govore u prilog navodnom zakonitom sticanju imovine, bez dovoljne provjere tih navoda. Zabilježeni su i slučajevi gdje su prihvatane izjave bez odgovarajuće dokumentacije da je novac donesen iz inostranstva u gotovini, iako je to npr. u suprotnosti sa Zakonom o deviznom poslovanju koji propisuje postupak i ograničenje iznosa novca koji se može prenositi preko državne granice.

Finansijsko vještačenje ima posebni značaj kod utvrđivanja zakonitih prihoda te nesrazmjera u odnosu na imovinu, a na temelju njega se može zasnovati valjan prijedlog tužioca za prošireno oduzimanje.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 71

D . ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI U SLUČAJU SMRTI ILI BJEKSTVA

U vezi s imovinskom koristi pribavljenom krivičnim djelom, u praksi se postavilo pitanje kako omogućiti njeno oduzimanje od osoba koje su umrle prije ili za vrijeme krivičnog postupka, ili osoba koje su se dale u bjekstvo. Prema pravilima krivičnog postupka koja vrijede u

BiH, slučajevi smrti i bjekstva osumnjičenog ili osuđenog lica predstavljaju okolnosti usljed kojih nije moguće daljnje vođenje postupka. Postupak se prema ZKP-u na svim nivoima, u slučaju smrti obustavlja, a u slučaju bjekstva odlaže na neodređeno vrijeme i raspisuje potjernica, tj. postupak je u nekoj vrsti mirovanja sve dok optuženi ne postane dostupan sudu. Međutim, jasno je da u tim slučajevima imovina stečena krivičnim djelom ostaje na korištenje pravnim sljednicima ovih osoba, tj. povezanim osobama koje su korisnici te imovine, odnosno trećim licima na koja je imovina prenesena, a gubi se pravni osnov prema kojem bi se ona mogla oduzimati.

Među sagovornicima nije bilo dileme da je poželjno omogućiti oduzimanje ove imovine. Uporište za takav stav nalazimo u nekolicini evropskih dokumenata. Jedan od njih je Akcijski plan Evropskog vijeća od 27. 3. 2000. godine: Sprječavanje i kontrola organizovanog kriminala: strategija Evropske unije za početak novog milenija, koji je predvidio, između ostalog, mogućnost oduzimanja imovinske koristi nezavisno od prisutnosti počinioca krivičnog djela u postupku, posebno u slučajevima kada je počinilac umro ili je nedostupan (Preporuka 20). Isto tako, čl. 54. st. 1. tačka c) Konvencije Ujedinjenih naroda protiv korupcije162 predviđa oduzimanje imovine bez pravosnažne presude u slučajevima kada se protiv počinioca ne može voditi krivični postupak zbog smrti, bijega, odsutnosti ili u drugim odgovarajućim slučajevima. Nadalje, Direktiva o zamrzavanju i oduzimanju imovinske koristi ostvarene krivičnim djelom u Evropskoj Uniji163, također, u članu 4. predviđa oduzimanje imovinske koristi u postupku koji se vodi u odsutnosti, a ukoliko to nije moguće prema nacionalnom pravu (ako suđenje u odsutnosti nije dozvoljeno), u situacijama kada je osumnjičeni, odnosno optuženi bolestan ili je u bjekstvu.

Rješenja u BiH su raznolika u pogledu postojanja mogućnosti oduzimanja imovine u slučaju smrti ili bjekstva. Prije svega, jedino je posebnim zakonima u FBiH i BD-u predviđen poseban postupak u slučajevima smrti ili bjekstva,164 dok u RS-u i na nivou BiH takve postupke nije moguće voditi. Važno je pritom reći da u praksi nije zabilježen niti jedan slučaj vođenja posebnih postupaka, kako u FBiH tako i BD-u, a isto tako ni u RH gdje je zakonom također propisana ista vrsta postupka.

Ukratko ćemo predstaviti rješenja kao i moguća pitanja u vezi s posebnim postupcima koji su propisani u FBiH i BD-u. Naime, poseban postupak se vodi kada postoji osnovana sumnja da je izvršenjem krivičnog djela pribavljena imovinska korist, a nisu ispunjeni uslovi za vođenje krivičnog postupka zbog smrti osumnjičenog ili optuženog, odnosno kada zbog bjekstva osumnjičenog ili optuženog prijeti opasnost od nastupanja zastare krivičnog gonjenja. U ovim slučajevima tužilac podnosi zahtjev kod nadležnog suda za pokretanje posebnog postupka za oduzimanje imovinske

162 Usvojena na 58. sjednici Opšte skupštine Ujedinjenih naroda održanoj 31.10.2003. godine.163 Direktiva 2014/42/EU od 3.4.2014. godine.164 U BD-u je posebnim zakonom pored ovih slučajeva predviđena i situacija kada se krivični postupak ne može voditi „zbog drugih

okolnosti koje isključuju krivično gonjenje“. To mogu biti okolnosti materijalnopravne i procesnopravne prirode, kao primjerice: amnestija, pomilovanje, osoba uživa imunitet, primjena načela ne bis in idem i dr.

72

koristi.165 Ukoliko sud udovolji zahtjevu, tužilac podnosi prijedlog za oduzimanje imovinske koristi.166 Zakon predviđa shodnu primjenu odredbi ZKP-a u toku posebnog postupka. Nadalje, nakon što okonča dokazni postupak, sud donosi presudu kojom, između ostalog, utvrđuje da je imovinska korist pribavljena protivpravnim djelom koje sadrži zakonske elemente krivičnog djela. Propisano je i da ova presuda sadrži i druge potrebne elemente koji je ujedno čine izvršnom ispravom podobnom za izvršenje u skladu sa ZIP-om (kao npr. da imovinska korist postaje vlasništvo FBiH te nalog za upis tog prava u odgovarajući registar).

U vezi s opisanim posebnim postupcima, iako do sada nema primjera u praksi, u razgovorima sa sudijama i tužiocima pojavila se nekolicina dilema koje potencijalno otežavaju pokretanje i vođenje ovih postupaka u budućnosti. Na prvom mjestu, istaknuto je da budući da je za pokretanje postupka potrebno da postoji osnovana sumnja da je izvršenjem krivičnog djela pribavljena imovinska korist, nije jasno na koji način utvrditi stepen ove sumnje. Postavilo se pitanje koji bi stepen sumnje trebalo utvrditi da je umrlo ili odbjeglo lice počinilo krivično, prije utvrđivanja osnovane sumnje da je tim djelom steklo imovinsku korist? Prilikom edukacija na temu primjene novog zakona u praksi pred sudovima u FBiH, praktičari su izrazili mišljenje da bi postojanje osnovane sumnje bilo lakše utvrditi u slučaju gdje je osoba umrla u toku krivičnog postupka, tj. nakon što je već potvrđena optužnica, no mnogo je teže izvesti ovaj zaključak ukoliko je lice umrlo prije potvrđivanja optužnice. Slična bi se pitanja mogla postaviti i u situaciji u kojoj je lice pobjeglo prije potvrđivanja optužnice.

Također, ostaje da praksa pokaže na koji način i do koje mjere bez vođenja krivičnog postupka, sud utvrđuje odgovornost, tj. vezu umrlog ili odbjeglog lica s krivičnim djelom. Naime, nije sporno da bi se u takvom postupku utvrđivalo samo postojanje objektivnih elemenata iz opšteg pojma krivičnog djela, kako to zakon nalaže,167 ali ostaje pitanje na koji način sticanje imovinske koristi dovesti u vezu s umrlim ili odbjeglim licem, bez utvrđivanja krivice kao subjektivnog elementa.

Nadalje, nejasno je i na koji način je u ovom postupku zakonodavac predvidio shodnu primjenu odredbi ZKP-a, imajući u vidu da taj zakon ne sadrži odredbe koje bi se mogle shodno primijeniti na posebni postupak. Naime, posebni postupak je po svojoj prirodi in rem postupak, tj. usmjeren na imovinu, dok je osnovna svrha krivičnog postupka utvrđivanje krivice optuženog. Samim tim odredbe ZKP-a su prilagođene radnjama koje se preduzimaju u krivičnom postupku, imajući u vidu njegovu svrhu. Sporno je prije svega svojstvo osobe protiv koje se vodi posebni postupak budući da ZKP ne poznaje vlasnika imovine kao stranku (niti su njime propisane radnje koje se imaju primijeniti na tu osobu), već isključivo tužioca i optuženog. Nadalje, postavlja se pitanje i kako shodno primijeniti ZKP na radnje koje inače nisu njime propisane, poput pozivanja ili saslušavanja

165 Zahtjev sadrži obrazloženje postojanja procesnih prepreka koje su takve prirode da se ne može voditi redovni postupak za oduzi-manje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Vidi član 5. stav 3. posebnog zakona FBiH i posebnog zakona BD.

166 Prijedlog sadrži podatke o osobi od koje se oduzima imovinska korist, opis i zakonski naziv krivičnog djela, podatke ili opis imovine koju treba oduzeti, dokaze o imovini koja je predmet oduzimanja, a do kojih se došlo provođenjem finansijske istrage, dokaze o zakonitim prihodima, okolnostima koje ukazuju na postojanje očigledne nesrazmjere između imovine i prihoda i razloge koji oprav-davaju potrebu za trajnim oduzimanjem imovine. Prijedlog protiv povezane osobe sadrži dokaze da je osoba naslijedila imovinu pribavljenu krivičnim djelom, a prijedlog protiv treće osobe dokaze da je imovina stečena izvršenjem krivičnog djela prenesena bez naknade ili uz naknadu koja ne odgovara stvarnoj vrijednosti. Vidi član 5. stav 7. posebnog zakona FBiH i posebnog zakona BD.

167 Relevantni dio odredbe o sadržaju presude iz člana 6. stav 2. tačka a. glasi „[...] sud će donijeti presudu kojom utvrđuje da je imo-vinska korist pribavljena protivpravnim djelom koje sadrži zakonske elemente krivičnog djela [...].“

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 73

vlasnika imovine ili povezane osobe (koje nemaju svojstvo niti optuženog niti svjedoka, pa je primjena ovih odredbi neodgovarajuća).

Još jedno od zanimljivih pitanja vezanih za posebni postupak, a koje je uočeno u pravnoj teoriji168, jeste odredba prema kojoj na glavnom ročištu posebnog postupka sud izvodi dokaze i prema potrebi ispituje povezanu osobu kako bi utvrdio da li je imovinska korist pribavljena krivičnim djelom i šta čini imovinsku korist. Ovo nije u skladu s prihvaćenom pravnom tradicijom, zakonodavstvom i praksom u BiH, koji se primarno baziraju na načelima akuzatornosti i jednakosti stranaka u postupku. S obzirom da i sam ZONSIKD FBiH (i ZONSI BD) predviđa da se posebni postupak vodi prema pravilima krivičnog postupka,169 logično bi bilo da je preduzimanje procesnih radnji kojima se izvode dokazi i utvrđuju činjenice prvenstveno u rukama stranaka. Prema odredbama ZKP-a sud ima pravo da po službenoj dužnosti izvodi dokaze koje nisu predložile stranke i branilac ili dokaze od čijeg su izvođenja odustale spomenute osobe, što potvrđuje da sud samo izuzetno pristupa izvođenju dokaza, a da je to uloga koja u postupku primarno pripada strankama.

Oduzimanje imovinske koristi u odsutnosti osude za krivično djelo (eng. non-conviction based confiscation) je propisano i zakonom u RH170, ali do danas nema niti jednog takvog predmeta, a sva pitanja koja su postavljena u ovom dijelu, postavljana su i u raspravama u RH i za sada nema jasnih odgovora na ta pitanja.

Zbog svega navedenog potrebno bi bilo revidirati zakonske odredbe kako bi se na precizniji način uredila materija vođenja posebnih postupaka u slučaju smrti ili bjekstva.

Kao što je već naglašeno, u RS-u posebno zakonodavstvo ne predviđa postupak kakav je upravo opisan i predviđen u FBiH i BD-u u slučaju smrti ili bjekstva osumnjičenog ili optuženog, ali, po uzoru na ovakav zakon u Republici Srbiji, zakonodavac je predvidio mogućnost oduzimanja imovine od ostavioca i njegovih pravnih sljedbenika kroz definiciju pojma vlasnika imovine kao stranke u postupku koji se vodi po posebnom zakonu. Vlasnikom se tako prema posebnom zakonu smatra učinilac krivičnog djela ili s njim povezano lice, ostavilac, pravni sljedbenik ili treće lice.171 Ostaviocem se smatra lice protiv koga, usljed smrti, krivični postupak nije pokrenut ili je obustavljen, a u krivičnom postupku koji se vodi protiv drugih lica je utvrđeno da je imao imovinu stečenu izvršenjem krivičnog djela.172 Pravnim sljedbenikom se smatra nasljednik osuđenog, ostavioca ili njihovih nasljednika.173

To praktično znači da se postupak za trajno oduzimanje u RS-u može voditi protiv umrlog lica i njegovih pravnih sljedbenika u situaciji kada usljed smrti, krivični postupak nije pokrenut ili je obustavljen, a utvrđeno je da je umrli imao imovinu stečenu izvršenjem krivičnog djela.

168 Vidi Denis Pajić, Krivičnoprocesni aspekti oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, doktorska disertacija, Univerzitet „Džemal Bijedić“ u Mostaru, Pravni fakultet, Mostar, april 2016. godine, str. 153.

169 Vidi član 6. stav 3. ZONSIKD FBiH i član 6. stav 4. ZONSI BD.170 Raniji Zakon o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem koji je od 27. 7. 2017. prestao da

važi, a čije su relevantne odredbe prebačene u ZKP RH. Vidi član 560a. i 560f. ZKP RH.171 Član 3. stav 1. tačka đ. posebnog zakona RS.172 Član 3. stav 1. tačka v. posebnog zakona RS.173 Član 3. stav 1. tačka g. posebnog zakona RS.

Potrebno bi bilo revidirati zakonske odredbe posebnih zakona u FBiH i BD-u kako bi se na precizniji način uredila materija vođenja posebnih postupaka u slučaju smrti ili bjekstva.

74

Za takvo utvrđenje je faktički neophodno da u drugom, povezanom postupku protiv drugih lica, bude donesena osuđujuća presuda iz koje ono proizlazi. Takvih slučajeva nije bilo u praksi pred sudovima u RS-u, tj. nije zabilježeno da je vođen postupak u kojem je imovina oduzeta od pravnih sljedbenika umrlog lica. U Republici Srbiji ova mogućnost je uspješno primijenjena u predmetu koji je vođen protiv tzv. Zemunskog klana, nakon što su u akciji pod nazivom „Sablja“ ubijena dva člana ove grupe. Kada je sudskom odlukom utvrđeno da su dva ubijena člana bila vođe klana, imovina je oduzeta od njihovih udovica. S druge strane, ukoliko se radi o krivičnom postupku koji je vođen isključivo protiv ostavioca, zakon ne predviđa mogućnost vođenja postupka za trajno oduzimanje imovine u slučaju njegove smrti.

Posebnim zakonom u RS-u, također, nije uređeno ni pitanje vođenja postupka u slučaju bjekstva osumnjičenog, optuženog, odnosno osuđenog lica. Međutim, čini se da

nema zapreke da se posebni postupak pokrene u slučaju kada je pravosnažno okončan krivični postupak, pa se osuđeno lice nakon toga da u bjekstvo.

Na nivou BiH, zakonodavstvo, također, ne predviđa posebne postupke za oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom. Ipak, član 110a, koji definiše mogućnost proširenog oduzimanja ove koristi, predviđa u stavu 2. da se u slučaju kada nisu ispunjeni zakonom utvrđeni uslovi za oduzimanje imovinske koristi, prihoda, profita ili druge koristi iz imovinske koristi stečene krivičnim djelom u krivičnom postupku, zahtjev za njeno oduzimanje može podnijeti u parničnom postupku. Neki smatraju da je ova odredba inicijalno od strane zakonodavca, bila upravo namijenjena za slučajeve smrti ili bjekstva, u kojima nije moguće voditi krivični postupak, a postoji društveni interes za oduzimanje imovine stečene na nezakonit način. Međutim, u zakonu to nije jasno navedeno. Pored toga, u razgovorima s praktičarima se pojavilo i niz drugih dilema koje proizlaze iz nedorečenosti ove odredbe, a na prvom mjestu je činjenica da se ne može jasno zaključiti ko je

ovlašten za pokretanje ovog postupka – da li je to tužilac ili bi to mogao biti i pravobranilac. To je vjerovatno jedan od razloga zbog kojih u praksi još uvijek nije došlo do primjene citirane odredbe. Više o dilemama u pogledu pravne prirode postupka navedeno je u poglavlju koje slijedi.

Iz svega navedenog, može se zaključiti da pitanje oduzimanja imovine stečene krivičnim djelom u slučajevima u kojima postoji zapreka za vođenje krivičnog postupka u BiH nije regulisano na jednak način ili nije nikako regulisano. To za posljedicu, pored pravne

Potrebno je u BiH stvoriti ujednačen pravni okvir koji će osigurati da na svim nivoima pravosuđa postoji mogućnost da se imovina stečena krivičnim djelima oduzima od nasljednika i/ili povezanih lica, kako u slučaju smrti tako i bjekstva osumnjičenih ili optuženih lica.

Odredba KZ-a BiH koja upućuje na mogućnost pokretanja parničnog postupka radi oduzimanja imovinske koristi zahtijeva značajnije izmjene u pravcu boljeg preciziranja, imajući u vidu njenu nedovoljnu određenost i jasnoću koji dovode do nemogućnosti primjene u praksi. Preciziranje bi podrazumijevalo da se jasno navede u kojim slučajevima se ovaj postupak pokreće, ko je nadležan za njegovo pokretanje, te koji dokazni standard se zahtijeva. Pored toga potrebno bi bilo razmotriti i primjenu ove odredbe i na slučajeve smrti i bjekstva, kada zbog tih okolnosti nije moguće voditi krivični postupak.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 75

nesigurnosti i nejednakosti pred zakonom, ima i činjenicu da se na ovaj način omogućava pravnim sljedbenicima umrlih lica i osobama povezanim s odbjeglim licima da uživaju u koristi stečenoj krivičnim djelom što nije niti društveno prihvatljivo niti moralno opravdano. Iz ovih razloga, potrebno je u BiH stvoriti ujednačen pravni okvir koji će osigurati da se imovina stečena krivičnim djelima oduzima od nasljednika i/ili povezanih lica, kako u slučaju smrti tako i bjekstva osumnjičenog/optuženog lica. O potrebi za ovakvim pravnim okvirom postoji saglasnost u profesionalnoj pravnoj zajednici u BiH, a predloženo rješenje bilo bi u skladu s gore navedenim međunarodnim dokumentima.

1 . KRIVIČNI ILI GRAĐANSKI POSTUPAK

U vezi s postupkom oduzimanja imovinske koristi u situacijama kada ona nije bitno obilježje bića krivičnog djela, a posebno u slučajevima proširenog oduzimanja ili kada postoji prepreka za vođenje krivičnog postupka, značajan dio sagovornika je iznio stav da bi se ovi vidovi oduzimanja imovine trebali prebaciti u neku vrstu građanskog ili upravnog postupka. Posebno su tužioci u RS-u isticali da nakon pravosnažnosti presude ne vide svrsishodnost svog angažmana u posebnom postupku za trajno oduzimanje imovine budući da se u njemu ne utvrđuje krivična odgovornost, te sugerisali da bi taj posao možda trebala obavljati pravobranilaštva. To bi se odnosilo na slučajeve u kojima je nakon pravosnažnosti presude po mišljenju tužioca ostalo osnova za prošireno oduzimanje. U tom slučaju, pravobranilaštvo bi na neki način trebalo preuzeti ulogu organa koji istražuje imovinu, za što bi ono moralo imati i šira ovlaštenja, poput onih koja pripadaju organima krivičnog gonjenja. Imajući to u vidu, druga grupa tužilaca ipak je bila sklonija rješenju da se ova imovina utvrđuje u krivičnom postupku, upravo zbog širine ovlaštenja koja pripadaju organima krivičnog gonjenja u vezi s pristupom podacima i vođenjem finansijskih istraga, u poređenju s učesnicima u građanskim postupcima, kao i zbog same činjenice da je imovina proistekla iz krivičnog djela.

Oba modela, kako građanski tako i krivični imaju svoje prednosti i nedostatke. Temeljna razlika između ova dva modela ogleda se u tome da krivičnopravni model primjenu ovog instituta vezuje za krivični postupak, na način da se mjera oduzimanja izriče u posebnom in rem adhezijskom postupku, na temelju presude kojom se utvrđuje da je učinjeno krivično djelo (protupravno djelo), te sa svim krivičnoprocesnim garancijama koje predviđaju ustavi i zakoni savremenih država. Dakle, krivičnopravni model oduzimanja ustrajava na krivičnopravnom karakteru tog instituta, bez obzira da li je u konkretnom krivičnom zakonodavstvu on uređen kao kazna, mjera sigurnosti, pravna posljedica osude ili kao posebna krivičnopravna mjera.

S druge strane, građansko oduzimanje uključuje primjenu znatno nižih dokaznih standarda od onih koji se zahtijevaju u krivičnom postupku. U evropskim zemljama, u kojima su procesi oduzimanja imovinske koristi sastavni dio krivičnog postupka, standardi dokazivanja koji se zahtijevaju od tužilaštva podrazumijevaju povezivanje krivičnog djela s kriminalnom dobiti, što znači da činjenice koje idu na štetu optuženog moraju biti utvrđene s potpunom sigurnošću, tj. “izvan svake razumne sumnje” (eng. proof beyond reasonable doubt). Međutim, u državama s običajnim pravom, procesi oduzimanja imovinske koristi smatraju se povezanim, ali ipak odvojenim od krivičnog postupka i svrstavaju se u građanske postupke. U tom slučaju tužilaštvo za pokretanje postupka traži samo ravnotežu vjerovatnoća (eng. the balance of probabilities).

76

U svakom slučaju, jedan pravni sistem bi se trebao odlučiti za jednu vrstu postupka oduzimanja imovinske koristi, krivični ili građanski, dok je paralelno egzistiranje dva različita modela u okviru jednog pravnog sistema opravdano samo ukoliko je to dio koherentne kaznene politike u kojoj se dva modela međusobno nadopunjuju u cilju efektivnog oduzimanja sve nezakonito stečene imovine. Dobar primjer za to su sistemi kakvi su uspostavljeni u Engleskoj i Irskoj. Tu je građansko oduzimanje uređeno kao mjera supsidijarnog karaktera koja se primjenjuje u slučajevima kada uopšte nije moguće provesti krivični postupak, jer je osumnjičeni, odnosno optuženi, umro ili je u bjekstvu, ili kada u krivičnom postupku nije moguće oduzeti imovinsku korist jer je npr. optužba odbijena ili se optuženi oslobađa od optužbe. Ono će uslijediti nakon provedenog građanskog postupka te neće biti utemeljeno na krivnji, odnosno osuđujućoj presudi u krivičnom postupku, već na porijeklu imovine.

U BiH je, kao što je već spomenuto, na državnom nivou pored krivičnog djelomično usvojen i građanskopravni model, budući da KZ BiH predviđa mogućnost da se u parničnom postupku podnese zahtjev za oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom za koju nisu ispunjeni zakonom utvrđeni uslovi za oduzimanje u krivičnom postupku.174 Postavlja se pitanje da li je BiH, usvajanjem ovakvog pristupa bitno doprinijela oduzimanju nezakonito stečene imovine, jer je u praksi ostalo nejasno u kojim se slučajevima može podnijeti zahtjev za oduzimanje imovine i ko je ovlašten da ga podnese i zastupa, zbog čega je primjena ovog modela ostala mrtvo slovo na papiru.

Nejasno je na kojoj činjeničnoj i pravnoj osnovi bi se temeljio zahtjev za oduzimanje imovinske koristi u parničnom postupku budući da odredba glasi da se on pokreće jer nisu ispunjeni zakonski uslovi za oduzimanje imovinske koristi u krivičnom postupku, ne pružajući dodatna pojašnjenja. Pojednostavljeno rečeno, ukoliko nisu ispunjeni uslovi da se oduzme imovina u krivičnom, postavlja se pitanje kako bi se ta imovina mogla oduzeti u parničnom postupku, odnosno na temelju kojeg propisa i uz ispunjenje kojih preduslova.

Nadalje, kada su u pitanju odredbe posebnog zakona u FBiH koje se odnose na postupak u slučaju smrti ili bjekstva, i one po svom sadržaju upućuju na specifičan postupak koji je više građanskopravne nego krivičnopravne prirode, jer se odnosi na stvari koje se imaju oduzeti, a ne na lica čija se krivica utvrđuje.

Odgovor na pitanje iz naslova određuje prirodu cjelokupnog postupka oduzimanja imovinske koristi u jednoj zemlji. Činjenica je da je u BiH usvojen primarno krivičnopravni model oduzimanja imovinske koristi, s određenim elementima građansko-pravne prirode. U tom kontekstu su doneseni i posebni zakoni na ovim nivoima, u kojima je na bazi usvojenog krivično-pravnog modela normirano cjelokupno postupanje. Trenutno, elementi građanskog postupka eksplicitno postoje samo u jednoj odredbi državnog krivičnog zakona.

Važno je napomenuti da postoji i mogućnost da se imovina koja nije predmet krivičnog postupka, a u nesrazmjeru je sa zakonitim prihodima određenog lica, oduzima u nekoj formi upravnog postupka, npr. postupku koji vode poreski organi. Eventualno dodatno normiranje ove oblasti postiglo bi se usvajanjem posebnih zakona o utvrđivanju porijekla imovine. U većini zemalja EU

174 Ranije spomenuti član 110a stav 2. KZ BiH glasi: „U slučaju kada nisu ispunjeni zakonom utvrđeni uslovi za oduzimanje imovinske koristi, prihoda, profita ili druge koristi iz imovinske koristi stečene krivičnim djelom u krivičnom postupku, zahtjev za njeno odu-zimanje može se podnijeti u parničnom postupku.“

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 77

postoji upravni postupak pred poreznim tijelima, tako da poreski organi imaju mogućnost voditi upravni postupak utvrđivanja zakonitosti imovine, i ukoliko utvrde da neko ima imovinu koja nema pokriće u zakonitim prihodima imaju mogućnost razrezivanja poreza na tu imovinu.175 Drugim riječima, ako nema mogućnosti da se osoba krivično goni, država može kroz upravni postupak vratiti barem dio nezakonito stečene imovine. S tim u vezi, poželjno bi bilo da se i u Bosni i Hercegovini stvori normativni okvir i uvede praksa da poreski organi vode postupak radi utvrđivanja zakonitosti imovine, odnosno oporezivanja nezakonito stečene imovine.

E . IMOVINSKO-PRAVNI ZAHTJEV OŠTEĆENOG I ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KRIVIČNIM DJELOM

Iako IPZ nije u primarnom fokusu ove Analize, ovo pitanje zavređuje posebnu pažnju. Imovinska dobra koja počinilac pribavi vršenjem krivičnog djela po svojoj prirodi mogu predstavljati štetu ili imovinsku korist stečenu krivičnim djelom. Ukoliko se radi o šteti, tada dolazi do primjene

odredbi ZKP-a koje se odnose na IPZ oštećenog, a ukoliko se radi o koristi pribavljenoj krivičnim djelom tada dolazi do primjene odredbi usmjerenih na vraćanje ove koristi u državni budžet. Ova dva instituta su usko vezana i u praksi ih je vrlo često nemoguće posmatrati odvojeno zbog čega je neophodno ukazati na korelaciju zakonskih odredbi kojima su oni regulisani. Krivični zakoni na svim nivoima na isti način daju prioritet zaštiti interesa oštećenog u odnosu na oduzimanje imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. Naime, ukoliko je oštećeni postavio IPZ,176 sud može od učinioca oduzeti imovinsku korist samo u iznosu koji prelazi iznos IPZ-a, a ako IPZ nije postavljen, a šteta za oštećenog je nastala, sud će oduzeti svu imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom (uključujući time i štetu, ukoliko podaci krivičnog postupka pružaju pouzdan dokaz da je šteta nastala), a oštećeni će se iz tog iznosa kasnije kroz parnični postupak moći namiriti.

Iako zakon formalnopravno daje primat ostvarenju IPZ-a u odnosu na oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom, činjenica je da je uloga oštećenog nakon reforme krivičnog postupka u BiH znatno oslabljena, u vezi s čime mnogi pripadnici pravne zajednice u BiH izražavaju nezadovoljstvo, karakterišući položaj oštećenog kao nepravedan. Ovo se odnosi kako na državu kada se ona nalazi u položaju oštećenog, tako i na fizička lica. Kao što je rečeno, tužilac je dužan prikupljati dokaze o činjenicama važnim za IPZ, jednako kao i dokaze važne za oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom. Tužilac, odnosno sud, također je dužan ispitati osumnjičenog, odnosno optuženog o činjenicama vezanim za IPZ.177

175 U RH porez na imovinu za koju se ne može dokazati zakonitost sticanja iznosi 40%.176 U kontekstu ovog dijela Analize potrebno je naznačiti da se IPZ oštećenog odnosi na slučajeve naknade materijalne štete, a ne na

slučajeve nematerijalne štete, zahtjeva za povrat stvari ili zahtjeva za poništaj pravnog posla.177 Član 197. ZKP BiH, član 211. ZKP FBiH, član 107. ZKP RS i član 197. ZKP BD.

Poželjno bi bilo da se i u BiH stvori normativni okvir i uvede praksa da poreski organi mogu voditi postupak radi utvrđivanja zakonitosti imovine, odnosno oporezivanja nezakonito stečene imovine.

78

Međutim, uprkos ovim jasno propisanim zakonskim obavezama, praksa postupanja u pogledu IPZ-a je veoma različita i u velikoj mjeri zavisi od dobre volje i raspoloživog vremena tužioca. Tužioci su prije svega prilikom istrage fokusirani na dokazivanje elemenata krivičnog djela i krivnje počinioca. S tim u vezi, ukoliko je šteta ujedno i obilježje krivičnog djela, prikupljanje dokaza u vezi s njom ne izostaje. Međutim, ukoliko šteta nije obilježje krivičnog djela, veoma često se zanemaruje prikupljanje dokaza u vezi sa štetom nastalom za oštećenog. Postoji nekoliko razloga za to. Jedan je činjenica da ovlaštena službena lica koja tužiocu pomažu u vođenju istrage ne vode dovoljno računa o interesima oštećenih, a istovremeno izostaje pravilan nadzor njihovog rada od strane tužioca. Nadalje, praksa u pogledu momenta uključivanja oštećenog u postupak od strane tužioca, tj. od strane policije koja postupa pod njegovim nadzorom, je veoma šarolika pa je to nekada u fazi istrage, a nekada u toku suđenja pa i nakon toga.

Fizička, odnosno pravna osoba čije je lično ili imovinsko pravo krivičnim djelom povrijeđeno ili ugroženo jedina je ovlaštena za postavljanje IPZ-a, a što je jedan od uslova da bi se o njemu raspravljalo u okviru krivičnog postupka, pa bi uključivanje te osobe u što ranijoj fazi postupka bilo neophodno. S druge strane, ako je usljed krivičnog djela oštećena imovina BiH, RS-a, FBiH ili BD-a, organ ovlašten zakonom da se stara o zaštiti te javne imovine178 je pravobranilaštvo, koje u krivičnom postupku učestvuje u skladu s ovlaštenjima koja ima na osnovu ZKP-a.179 Dakle, da bi oštećeni (bilo da je to fizičko lice ili država) mogao postaviti IPZ u skladu s navedenim ovlaštenjima, tužilac ga mora u što ranijoj fazi obavijestiti o svim relevantnim činjenicama i omogućiti mu uvid u krivični spis. Nažalost, ono što je u istraživanju utvrđeno jeste da tužioci ne sarađuju s pravobranilaštvima po pitanju IPZ-a za vrijeme trajanja krivičnog postupka, što rezultira situacijama u kojim pravobranioci, kada budu pozvani na ročište, ne mogu precizno da se izjasne o postavljanju IPZ-a jer prethodno nisu bili upoznati s činjenicama iz predmeta relevantnim za postavljanje odštetnog zahtjeva.

Prema odredbama ZKP-a, prijedlog za ostvarivanje IPZ-a podnosi se tužiocu, odnosno sudu. Prijedlog se može podnijeti najkasnije do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije. Ako ovlaštena osoba pak nije podnijela prijedlog do potvrđivanja optužnice,

bit će obaviještena da taj prijedlog može podnijeti do završetka glavnog pretresa, odnosno pretresa za izricanje krivičnopravne sankcije.

Pored propusta tužioca, dešavaju se propusti i na strani suda, jer se u toku postupka ne posvećuje dužna pažnja interesima oštećenog, pa iako je to prema ZKP-u obaveza, ponekad se čak dešava da se krivični predmeti okončavaju bez da je oštećenom data mogućnost da se o IPZ-u izjasni, bilo pred tužiocem bilo pred sudom.

178 Prema članu 13. stav 2. Zakona o pravobranilaštvu BiH („Službeni glasnik BiH“ br. 08/02) pravobranilaštvo vrši poslove pravne zaštite imovine i imovinskih interesa Bosne i Hercegovine, njenih institucija, javnih agencija, javnih korporacija i drugih organizacija Bosne i Hercegovine utvrđenih zakonom Bosne i Hercegovine. Slične odredbe sadržane su u članu 8. stav 1. Zakona o federalnom pravobranilaštvu, član 1. stav 1. Zakona o pravobranilaštvu RS i član 7. stav 1. Zakona o pravobranilaštvu BD.

179 Član 194. stav 2. ZKP BiH, član 208. stav 2. ZKP FBiH, član 104. stav. 2 ZKP RS i član 194. stav 2. ZKP BD.

Potrebno je da sudovi prilikom razmatranja izjava o priznanju krivnje ili prihvatanja sporazuma o priznanju krivnje obraćaju dužnu pažnju na činjenice koje se odnose na IPZ te u cijelosti provjere da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiocem izjasni o IPZ-u.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 79

Također, prilikom razmatranja izjava o priznanju krivice primijećeno je da se često ne provjerava da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiocem izjasni o IPZ-u, niti o rezultatima pregovaranja sud obavještava oštećenog kako je to propisano ZKP-om.180 Zakoni o krivičnom postupku predviđaju obavezu da se optuženi upozna i da razumije moguće posljedice vezane za IPZ. Isto je tako i kod sporazuma o priznanju krivice gdje zakon nalaže sudu obavezu da prilikom razmatranja sporazuma provjeri da li je do sporazuma došlo nakon upoznavanja s mogućim posljedicama vezanim uz IPZ.181

Imajući u vidu zakonske obaveze prema kojima je sud dužan da prije nego što odluči o prihvatanju priznanja krivice, odnosno sporazuma, provjeriti činjenice koje se odnose na IPZ, odnosno prema kojima oštećenom treba biti pružena mogućnost da se pred tužiocem izjasni o IPZ-u, sud u situaciji kada ovi uslovi nisu ispunjeni ne bi trebao da prihvati takvo priznanje krivnje, odnosno sporazum o priznanju krivnje. Sud je dužan osigurati da se oštećenom pruži mogućnost da se pred tužiocem izjasni o IPZ-u.

Također, već kod potvrđivanja optužnice, sudija za prethodno saslušanje bi trebao posebnu pažnju posvetiti pitanju da li su s dužnom pažnjom utvrđene činjenice od značaja za odluku o IPZ-u ili oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom. S tim u vezi, sudionici ispitivanja su predložili izmjenu zakona u pravcu uvođenja mogućnosti da sudija za prethodno saslušanje vrati optužnicu na uređenje zbog ovih nedostataka. Prema zakonu to trenutno nije omogućeno, imajući u vidu da je odredbom ZKP-a o odlučivanju o optužnici propisano da sudija za prethodno saslušanje ispituje da li je optužnica propisno sastavljena i to samo u smislu odredbe koja propisuje sadržaj optužnice, a u kojoj kao obavezni element nisu navedene činjenice od značaja za odluku o IPZ-u ili oduzimanju imovinske koristi.

Pored toga, zahtjev za oduzimanje imovinske koristi trebalo bi predvidjeti kao obavezni element optužnice, pri čemu bi tužilac bio u obavezi identifikovati imovinsku korist (u čemu se ona sastoji), objasniti činjenično stanje vezano za pribavljanje imovinske koristi te navesti dokaze potrebne za utvrđivanje činjenica vezanih za imovinsku korist. Na taj način bi se osiguralo da tužilac provede finansijsku istragu ili izvrši izvide i utvrdi sve činjenice koje su mu bitne za pisanje optužnice, u protivnom bi se izlagao riziku vraćanja optužnice od strane suda.

180 Član 231. stav 9. ZKP BiH, član 246. stav 9. ZKP FBiH, član 246. stav 9. ZKP RS i član 231. stav 9. ZKP BD.181 Član 231. stav 6. tačka e. ZKP BiH, član 246. stav 6. tačka e. ZKP FBiH, član 246. stav 6. tačka d. ZKP RS i član 231. stav 6. tačka e.

ZKP BD.

Potrebno je da sudije za prethodno saslušanje, prilikom potvrđivanja optužnice, posebno ispitaju da li su s dužnom pažnjom utvrđene činjenice od značaja za odluku o IPZ-u ili oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom, te ukoliko to nije slučaj, optužnicu vrate na uređenje.

Zahtjev za oduzimanje imovinske koristi trebalo bi predvidjeti kao obavezni element optužnice, pri čemu bi tužilac trebao biti u obavezi identifikovati u čemu se sastoji imovinska korist, pojasniti činjenično stanje vezano za pribavljanje imovinske koristi, te navesti dokaze potrebne za utvrđivanje činjenica vezanih za imovinsku korist.

80

Međutim, ono što predstavlja najznačajnije pitanje za istaći jeste veoma ustaljena, pa moglo bi se reći i redovna praksa sudova da u najvećem broju slučajeva, prilikom okončanja krivičnog postupka, oštećenog upućuju da svoj IPZ ostvaruje u parničnom postupku.182 To se dešava čak i u situacijama kada bi se u krivičnom postupku moglo odlučiti o IPZ-u bez znatnog odugovlačenja postupka. Naime, odredba ZKP-a (na svim nivoima) prema kojoj će se IPZ raspraviti u krivičnom postupku samo ako se time ne bi „znatno odugovlačio postupak“ koristi se kao svojevrsno opravdanje za praksu sudova koja u konačnici znatno produžava period potreban da oštećeni ostvari svoj IPZ. Pravni standard „znatnog odugovlačenja postupka“ se veoma široko tumači, na način da čak i zakazivanje jednog dodatnog ročišta koje bi bilo potrebno da bi se utvrdile sve činjenice važne za odlučivanje o IPZ-u, često za sud predstavlja dovoljan razlog da pitanje IPZ-a ne riješi u krivičnom postupku.

Tako nisu rijetki slučajevi da, iako je IPZ u istrazi veoma precizno utvrđen, a tokom krivičnog postupka izvedeni dokazi za njegovo dosuđenje, oštećena strana biva upućena da svoj zahtjev rješava u parnici. Neki su tužioci istakli da sudije dosuđuju IPZ u krivičnom postupku jedino kada o tome postoji sporazum između optuženog i oštećenog, a visina štete je utvrđena vještačenjem. Postoje i slučajevi gdje je visina štete nesporno utvrđena u krivičnom postupku jer se nalazi u samom činjeničnom opisu djela kao jedan od njegovih bitnih elemenata, pa uprkos tome sud ipak oštećenog upućuje da IPZ ostvaruje u parnici. Također je u razgovorima sa sudijama drugostepenih sudova istaknuto da tužioci ne ulažu žalbe zbog odluke o IPZ-u u slučajevima kada je prvostepeni sud napravio navedene propuste.

Teško je naći opravdanje za razvoj ovakve sudske prakse. U slučajevima upućivanja oštećenog na parnicu, pored produženja ukupnog perioda do konačnog ostvarenja IPZ-a oštećenog, u pravilu se takav zahtjev ostvaruje tek u postupku prinudnog izvršenja parnične presude. Naime, kada se oštećeni sa zahtjevom ili njegovim dijelom uputi u parnicu on će, ukoliko u parnici odluka bude donesena u njegovu korist, u najvećem broju slučajeva morati pokrenuti i izvršni postupak radi prinudnog namirenja dosuđenog IPZ-a. U ovom smislu, sagovornici smatraju da oštećeni ostaje slabo zaštićen u kontekstu cjelokupnog krivičnog postupka, a posebno zbog činjenice da je stavljen

u veoma neprijatan položaj u kojem je primoran da se samostalno parniči sa osuđenim koji mu je nanio štetu krivičnim djelom.

Zbog svega navedenog bilo bi neophodno da se izmijeni sudska praksa upućivanja oštećenih da svoj IPZ ostvaruju u parnici u svim slučajevima u kojima sud ima dovoljno elemenata da o IPZ-u odluči u krivičnom postupku.

182 Prilikom odlučivanja o IPZ-u, sud u zavisnosti od okolnosti slučaja ima nekoliko mogućnosti. U presudi kojom optuženog oglašava krivim sud može oštećenom dosuditi IPZ u cjelini ili djelimično, a za ostatak ga uputiti na parnični postupak. A ako podaci ne pru-žaju pouzdan osnov ni za potpuno ni za djelimično presuđenje, sud će oštećenog uputiti da IPZ u cjelini ostvaruje u parničnom postupku. Kad sud donese presudu kojom se optuženi oslobađa optužbe ili kojom se optužba odbija ili kad rješenjem obustavi krivični postupak, uputit će oštećenog da IPZ može ostvarivati u parničnom postupku. Vidi član 198. stavovi 2. i 3. ZKP BiH, član 212. stavovi 3. i 4. ZKP FBiH, član 108. stavovi 3. i 4. ZKP RS i član 198. stavovi 2. i 3 ZKP BD.

Bilo bi neophodno da se izmijeni učestala praksa sudova da oštećene upućuju da svoj IPZ ostvaruju u parnici, čak i u slučajevima u kojima sud ima dovoljno elemenata da o IPZ-u odluči u krivičnom postupku.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 81

Međutim, čak i u situaciji u kojoj sud dosudi IPZ u krivičnom postupku, oštećeni će u svim slučajevima u kojima nije došlo do dobrovoljnog ispunjenja dosuđenog IPZ-a, morati pokrenuti postupak prinudnog izvršenja. Ako uzmemo u obzir sve probleme vezane za čestu pojavu da je imovina iz koje se IPZ treba namiriti do momenta pokretanja parničnog ili izvršnog postupka već učinjena nedostupnom, a o kojima je detaljno raspravljeno u poglavlju o mjerama osiguranja i u poglavlju o provođenju mjere oduzimanja imovinske koristi koje slijedi, jasno je da ni dosuđenje u krivičnom postupku nije adekvatan vid zaštite oštećenog, ukoliko se ne vrši pravovremeno obezbjeđenje IPZ-a. Istovremeno, na ovaj način se generiše veliki broj parničnih i izvršnih predmeta u pravosudnom sistemu koji su od samog početka osuđeni na neuspjeh. Zbog toga je od imperativne važnosti oživjeti primjenu odredbe o mjerama osiguranja IPZ-a te, s tim u vezi, obaveznog poučavanja oštećenog o mogućnostima koje mu zakon stavlja na raspolaganje, kao i značaju koje to ima za uspješno ostvarenje njegovog zahtjeva.

Također, u vezi s navedenim, neki od praktičara koji su učestvovali u izradi Analize iznijeli su prijedlog da se tužiocu da mogućnost da u momentu kada predlaže mjere osiguranja radi oduzimanja imovinske koristi istovremeno predloži i mjere osiguranja radi obezbjeđenja IPZ-a oštećenog, odnosno da se stvori mogućnost da istim mjerama bude obezbijeđeno oboje. Ovo stoga što često praktične okolnosti slučaja stavljaju tužioca u lakši položaj da brzo djeluje u pravcu obezbjeđenja imovine. S druge strane, oštećeni su vrlo često neuke stranke koje nisu u mogućnosti da svoja prava adekvatno zaštite pravovremenim predlaganjem mjera osiguranja radi obezbjeđenja svog IPZ-a. Prilikom ovog istraživanja nisu uopšte zabilježeni slučajevi obezbjeđenja IPZ-a privremenim mjerama osiguranja koje predviđa ZKP). To u praksi može dovesti do apsurdnih situacija u kojima nakon izricanja pravosnažne osuđujuće presude, u kojoj istovremeno dođe i do dosuđenja IPZ-a ili upućivanja na parnicu i do oduzimanja imovinske koristi, mjere obezbjeđenja koje je tužilac izvojevao radi oduzimanja imovinske koristi prestanu biti na snazi (nakon što se ona u odgovarajućem dijelu vrati u budžet), a oštećenom ostaje da tek u izvršnom ili parničnom postupku za prinudno ispunjenje svog IPZ-a ponovno predlaže mjere osiguranja svog zahtjeva. U međuvremenu postoji veliki rizik od raspolaganja imovinom od strane osuđenog lica.

Na taj način, deklarativne odredbe o primatu koji u ostvarenju svog potraživanja ima oštećeni nad oduzimanjem imovinske

Od imperativne je važnosti oživjeti primjenu odredbe o mjerama osiguranja IPZ-a, o obaveznom poučavanju oštećenog o mogućnostima koje mu zakon stavlja na raspolaganje, kao i značaju koje to ima za uspješno ostvarenje njegovog zahtjeva.

Oštećenom koji je postavio IPZ, a nije ga obezbijedio u krivičnom postupku, dok je tužilac s druge strane izvojevao mjere obezbjeđenja radi oduzimanja imovinske koristi, treba omogućiti da, ukoliko mu sud dosudi IPZ u krivičnoj presudi, istom odlukom bude određeno da će se on naplatiti iz imovine koja je već obezbijeđena.

Takođe bi bilo korisno uvođenje mogućnosti da sud u osuđujućoj presudi odluči da mjere koje su određene radi osiguranja imovinske koristi ostaju na snazi i služe za osiguranje IPZ-a sve do njegovog ispunjenja.

82

koristi, u stvarnosti postaju svoja suprotnost, te IPZ biva manje zaštićen u poređenju s mehanizmima za osiguranje i oduzimanje imovinske koristi.

Nameće se zaključak da bi se oštećenom koji je postavio IPZ, a nije ga obezbijedio, a tužilac je s druge strane stavio mjere obezbjeđenja radi oduzimanja imovinske koristi, trebalo omogućiti da, ukoliko mu sud dosudi IPZ u krivičnoj presudi, istom odlukom odredi da će se on naplatiti iz imovine koja je već obezbijeđena (npr. naloži da njemu bude isplaćen iznos privremeno obezbijeđen kod banke).183 Druga mogućnost bi bila da sud u osuđujućoj presudi odluči da mjere koje su određene radi osiguranja imovinske koristi ostaju na snazi i služe za osiguranje IPZ-a sve do njegovog ispunjenja. Ova preporuka bi bila u skladu s prethodno iznesenom idejom da tužilac, a ne samo oštećeni, treba imati ovlaštenje da predlaže mjeru osiguranja IPZ-a, s obzirom na to da je ista imovinska masa iz koje bi se imali namiriti i IPZ i oduzeta imovinska korist. Po trenutnim rješenjima, čini se da je potrebno IPZ i imovinsku korist osiguravati po dva različita osnova, tj. mjere obezbjeđenja imovinske koristi predlaže tužilac, a mjere obezbjeđenja IPZ-a oštećeni, što predstavlja komplikovano zakonsko rješenje, ako se ima u vidu da se radi o istoj imovinskoj masi. U svakom slučaju, ukoliko oštećeni postavi IPZ, a ne obezbijedi ga, postoji velika vjerovatnoća da se IPZ u konačnici neće moći uspješno namiriti.

183 Mogućnost oduzimanja imovinske koristi na osnovu čl. 110. KZ BiH direktno u korist oštećenog, sigurno bi bila u skladu s načelom pravednosti i restorativnom svrhom mjere oduzimanja imovinske koristi te načelom ekonomičnosti. Međutim, ZKP BiH za sada ne predviđa izričito takvu mogućnost. Ipak, u sudskoj praksi Suda BiH je u više navrata odlučeno da se imovinska korist oduzme u korist oštećenog. Većim dijelom riječ je o specifičnim slučajevima u kojima imovinska korist predstavlja iznos novca koji je od osumnjičene osobe oduzet nakon što je primijenjena posebna istražna radnja simulirani i kontrolisani otkup predmeta i simulirano davanje potkupnine iz člana 116. stav 2. tačka f ) ZKP BiH. Tako u predmetu X-K-08/645 u presudi od 27. 4. 2010., Sud obrazlaže: „Polazeći od principa da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom, Sud, na osnovu člana 110. i 111. KZ BiH od optuženog oduzima ukupnu imovinsku korist u ukupnom iznosu od 2.500,00 eura pribavljenu izvršenjem krivičnog djela, od čega će se iznos od 860,00 eura, koji iznos je privremeno oduzet po Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i zaštitu, Regionalni ured Mostar broj broj:17-13/1-4-1-36/09 od 09.07.2009. godine, odmah po pravosnažnosti presude uplatiti na žiro račun oštećene Državne agencije za istrage i zaštitu kod Centralne banke broj: 000030000000145 a ostatak iznos od 1640,00 eura se ima uplatiti u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti presude“. S obzirom na to da se radilo o presudi po sporazumu o priznanju krivnje nije uložena žalba na ovu odluku. U drugom predmetu, broj X-K-/08/566-1 u prvoste-penoj presudi od 17. 3. 2010 godine, Sud navodi: „Sud je odlučujući o oduzimanju imovinske koristi stečene izvršenjem krivičnih djela te razmatrajući postavljeni imovinskopravni zahtjev, dovodeći ga u vezu sa provedenim dokazima, utvrdio da je opravdano od optuženog oduzeti iznos od 51.000 Eura. Naime, imajući u vidu da provedeni dokazi ukazuju na okolnost da je optuženi u cijelosti preuzeo novac iz prvog simuliranog otkupa u visini od 14.000 Eura, a da je iznos od 4.000,00 Eura, pribavljen drugim simuliranim otkupom pronađen pretresom optuženog dana 06.08.2008 godine (što je potvrđeno Fotodokumentacijom – popisom novčanica za simulirani otkup), Sud je našao opravdanim od optuženog oduzeti i polovicu preostalog iznosa novca iz drugog simuliranog otku-pa u visini od 33.000 Eura, cijeneći njegov doprinos učinjenju predmetnog krivičnog djela. Sud je, djelomično uvažavajući postav-ljeni imovinskopravni zahtjev optuženom naložio da iznos oduzete imovinske koristi uplati oštećenoj državi Bosni i Hercegovini, Državnoj agenciji za istrage i zaštitu.“ Žalbom na odluku također nije osporavan navedeni aspekt presude, kojom se u odnosu na isti iznos dosuđuje oduzimanje imovinske koristi i nalaže ispunjenje IPZ-a, te je i u drugostepenoj presudi od 11. 11. 2010. odluka o oduzimanju imovinske koristi koja će se uplatiti oštećenoj državi BiH, tj. SIPA-i, potvrđena.

Međutim, u predmetu S1 2 K 003350 11 K je Sud u prvostepenoj presudi u izreci naveo: „Na osnovu člana 110. KZ BiH, u vezi sa članom 198. stav 2. ZKP BiH, od optuženog se oduzima imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela iz člana 294. stav 1. KZ FBiH, u iznosu od 7.900,00 (sedamhiljadaidevetsto) KM koji iznos je optuženi dužan isplatiti oštećenim licima na ime postav-ljenog imovinskopravnog zahtjeva, i to M.A. u iznosu od 1.500,00 (hiljaduipetsto) KM, N.A. u iznosu od 200,00(dvijestotine) KM, P.M. u iznosu od 2.500,00 (dvijehiljadeipetsto) KM, K.F. u iznosu od 100,00 (sto) Eura i B.G. u iznosu od 3.500,00 (trihiljadeipetsto) KM, u roku od 30 (trideset) dana od dana pravosnažnosti presude, uz troškove dostavljanja“. Nakon uložene žalbe, drugostepeni sud je zaključio: „Što se tiče imovinske koristi pribavljene produženim krivičnim djelom Prevare iz člana 294. stav 1. KZ FBiH ovo vijeće primjećuje da odluka, po kojoj se od optuženog oduzima imovinska korist i istovremeno dosuđuje imovinskopravni zahtjev oštećenih, nije u skladu sa odredbom člana 112. stav 1. KZ BiH, prema kojoj se kod dosuđivanja imovinskopravnog zahtjeva ošte-ćenom oduzimanje imovinske koristi izriče ukoliko ona prelazi dosuđeni imovinskopravni zahtjev. U konkretnom slučaju visina oduzete imovinske koristi odgovara visini ukupno dosuđenih imovinskopravnih zahtjeva oštećenih. Međutim, na ovu povredu žalba nije ukazala, pa se ovakva odluka od strane ovog vijeća nije mogla preinačavati.“

Iz navedenih primjera jasno je da odluka po kojoj se od optuženog oduzima imovinska korist i istovremeno dosuđuje imovinsko-pravni zahtjev oštećenih, nije u skladu sa postojećim odredbama KZ BiH, iako su evidentno zabilježeni takvi primjeri u praksi.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 83

Navedeni problem je mnogo manji kada se radi o državi kao oštećenoj. Tako je npr. u postupanju USKOK-a u RH, uspostavljena praksa da tužilaštvo u slučajevima kada je oštećena država, u saradnji sa zastupnikom oštećene (u BiH je to pravobranilaštvo) dogovara način koji će najefikasnije dovesti do toga da država naplati svoje potraživanje. Predmet ovog dogovora jesu odluke o tome ko će i po kojem osnovu predložiti privremene mjere, na kojoj imovini i sl. Tako se u dogovoru sa zastupnikom oštećene države, ne postavlja IPZ, već oduzima imovinska korist, iz koje se država direktno namiruje. Ovo iz razloga što bilo da se primijeni institut oduzimanja imovinske koristi ili da se država namiruje putem postavljanja IPZ-a, u oba slučaja se imovina u konačnici vraća u državni budžet, pa je samim tim jedino otvoreno pitanje da li će se brže i lakše to ostvariti kroz institut oduzimanja imovinske koristi ili kroz namirenje postavljenog IPZ-a.

Bilo bi korisno da slična praksa zaživi i u BiH, kroz uspostavu efikasnije saradnje tužioca s pravobranilaštvom, a što je istaknuto od strane svih učesnika u konsultacijama, sve u cilju pravovremenog osiguranja i povrata u državni budžet imovine otuđene krivičnim djelima.

S druge strane, u slučaju kada je oštećena fizička ili pravna osoba, kao što je rečeno, tužilac prema postojećim zakonima nema ovlaštenje da predlaže osiguranje njihovog IPZ-a, već je dužan poslati im obavijest o postupku i upozoriti ih na sva prava koja imaju po ZKP-u, među kojima je i pravo na predlaganje privremenih mjera osiguranja. S tim u vezi, posebno je važno da se u praksi intenzivira primjena navedenih odredbi na način da tužilac oštećenom licu stavi na raspolaganje sve relevantne činjenice koje se odnose na njegov IPZ, te da ga jasno pouči o svim njegovim pravima, odnosno osigura da oštećeni razumije mogućnost i značaj pravovremenog predlaganja obezbjeđenja svog IPZ-a, za koje je on jedini ovlašten.

Neophodno je uspostaviti efikasniju saradnju tužioca s pravobranilaštvom, u cilju pravovremenog osiguranja i povrata u državni budžet imovine otuđene krivičnim djelima.

84

Iako postoji znatan broj donesenih presuda kojima se izriče mjera oduzimanja imovinske koristi od pojedinih izvršilaca krivičnih djela, krajnji efekat, tj. količina faktički oduzete imovine je zanemariva.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 85

IV IZVRŠENJE MJERE ODUZIMANJA IMOVINE

Kada u presudi dođe do izricanja mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene vršenjem krivičnih djela, bez njenog uspješnog izvršenja nije moguće u potpunosti ostvariti svrhu krivičnog gonjenja. U ovom smislu, do provođenja izrečene mjere može doći na tri različita

načina: 1) dobrovoljnim ispunjenjem obaveze predajom stečene koristi od strane osuđenog lica u paricionom roku ostavljenom pravosnažnom sudskom odlukom,184 2) u slučaju da je imovina uspješno osigurana za vrijeme krivičnog postupka, njenim faktičkim i pravnim prelaskom u vlasništvo ili u budžet države, entiteta ili BD-a uz odgovarajući angažman nadležnih organa i 3) prinudnim izvršenjem ove mjere pokretanjem sudskog izvršnog postupka.

Kada se radi o trećem slučaju provođenja mjera oduzimanja imovinske koristi, odnosno prinudnom izvršenju, izrečeno trajno oduzimanje najčešće ostaje bez dejstva jer ne dolazi i do faktičkog oduzimanja stečene imovinske koristi. Brojni su razlozi za slab stepen uspješnog provođenja ove mjere prinudnim putem, od kojih su neki već ranije pominjani. Primarni je taj što imovina, iz koje se treba namiriti država odnosno oštećeni, ne bude blagovremeno obezbijeđena još za vrijeme trajanja krivičnog postupka te u momentu kada je potrebno podnijeti prijedlog za prinudno izvršenje ona više nije dostupna jer je izvršenik njome raspolagao s ciljem izbjegavanja ispunjenja obaveze. Ovaj problem prisutan je na svim nivoima u BiH gdje se izvršni postupci vode radi prinudne naplate potraživanja vezanih za mjere oduzimanja imovinske koristi izrečene odlukama sudova u krivičnim postupcima. Na ovaj način budžeti ostaju uskraćeni za veoma značajne iznose sredstava koja bi, između ostalog, mogla biti iskorištena za jačanje pravosudnih kapaciteta za sprečavanje i borbu protiv svih oblika kriminala. O razlozima za nedovoljno ili neuspješno osiguranje imovine bilo je riječi u prethodnim poglavljima, a u nastavku će biti riječi i o problemima u vezi s nadležnošću za pokretanje izvršnog postupka i drugim preprekama za uspješno provođenje mjere oduzimanja imovinske koristi.

1 . POKRETANJE IZVRŠNOG POSTUPKA

U postupku prinudnog izvršenja mjere oduzimanja imovine stečene krivičnim djelom, prema prirodi svog mandata, pravobranilaštvo bi se trebalo pojavljivati kao tražilac izvršenja, imajući u vidu da je to organ nadležan za zastupanje i zaštitu imovinskih interesa države. Međutim, uočeno je da praksa na svim nivoima pravosuđa nije takva kao i da postoje određene prepreke za uspješno vođenje izvršnih postupaka ove vrste.

184 Iako bi po svojoj prirodi ovaj vid provođenja izrečene mjere oduzimanja stečene imovinske koristi trebao biti najefikasniji, važno je ukazati da je uočeno da neke sudije optuženom ostavljaju dosta dug rok od pravosnažnosti presude za dobrovoljno ispunjenje obaveze (čak i rok od godinu dana). Time se zapravo odgađa nastupanje izvršnosti pravosnažne presude te omogućava da u periodu između pravosnažnosti i izvršnosti presude dođe do neželjenog raspolaganja imovinom od strane dužnika (u tako dugom vremenskom periodu prestaju da važe mjere osiguranja za koje su određeni kraći rokovi i potraživanje dolazi u opasnost).

86

Prije svega osvrnut ćemo se na državni nivo gdje je situacija u najvećoj mjeri zabrinjavajuća, i to zbog činjenice da se najveći iznosi imovine oduzimaju upravo po presudama Suda BiH.185 ZIKS-om BiH je eksplicitnom zakonskom odredbom propisano da je za pokretanje postupka prinudnog izvršenja mjere oduzimanja imovinske koristi nadležno Krivično odjeljenje Suda BiH, koje taj postupak pokreće po službenoj dužnosti.186 Također, ZKP BiH u članu 180. propisuje da izvršenje presude u pogledu troškova krivičnog postupka, oduzimanja imovinske koristi i IPZ-a obavlja Sud po odredbama koje važe za izvršni postupak, kao i da se naplata troškova krivičnog postupka u korist budžeta BiH vrši po službenoj dužnosti. Međutim, u praksi se od 2005. pa sve do 2013. godine postupak pokretao na način da je Krivično odjeljenje Suda BiH dostavljalo pravosnažnu presudu Pravobranilaštvu BiH na postupanje, da bi ono potom pokretalo izvršni postupak pred Sudom BiH kao zastupnik imovinskih interesa BiH.

Pravobranilaštvo BiH se u aprilu 2013. godine oglasilo nenadležnim za ovakvo postupanje, tj. postupanje po zahtjevima Suda BiH za prinudnu naplatu potraživanja koja se temelje na krivičnim presudama ovog suda. To je uključivalo i izvršenje mjere oduzimanja imovinske koristi. Pravobranilaštvo je zauzelo stav da je Sud BiH organ ovlašten da po službenoj dužnosti vrši kako naplatu troškova krivičnog postupka tako i oduzimanja imovinske koristi i IPZ-a u korist budžeta, te da bi svako postupanje Pravobranilaštva u tom pravcu bilo protuzakonito.187

Nakon ovog naglog zaokreta u praksi i tumačenju važećih pravnih normi, Krivično odjeljenje Suda BiH počelo je da po službenoj dužnosti samostalno pokreće postupke izvršenja svojih presuda.188 U tim postupcima se sud pojavljuje istovremeno i u ulozi stranke i suda, u postupku prinudnog izvršenja krivične presude Suda BiH. U tim slučajevima sudija koji donosi odluku u krivičnom predmetu nastavlja dalje postupati inicirajući izvršni postupak u svojstvu svojevrsnog „povjerioca“, na taj način zastupajući imovinske interese države.189 Zbog navedenog, došlo je do određenog zastoja u izvršenju ovih presuda u spomenutom periodu (2013–2014), što je zasigurno imalo uticaja na smanjenje broja uspješno provedenih u odnosu na broj izrečenih mjera oduzimanja stečene imovinske koristi.

185 Iznos oduzete imovinske koristi u novcu po presudama Odjela II za Organizovani kriminal, privredni kriminal i korupciju Suda BiH izrečenim u 2016. godini iznosio je 5.719.851 KM, u 2015. godini 24.844.934 KM te u 2014. godini 1.205.468 KM (podaci dostavljeni Projektu pravosuđa u BiH od strane Suda BiH dana 30.6.2017).

186 Član 246. ZIKS BiH (Postupak) „1. U pogledu nadležnosti i postupka za oduzimanje imovinske koristi važe odredbe Zakona o izvršnom postupku Bosne i Hercegovine, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

2. Krivično odjeljenje Suda po službenoj dužnosti pokreće postupak za izvršenje odluke o oduzimanju imovinske koristi.“187 Dopis Pravobranilaštva BiH upućen Sudu BiH 9.4.2013. godine Broj: 01-10-PBiH-103/13, Predmet: Zaključak kolegija Pravobrani-

laštva Bosne i Hercegovine, na upoznavanje. U dopisu se Pravobranilaštvo BiH poziva na član 180. ZKP-a BiH, član 3. ZIP-a BiH, te gore u tekstu navedenu odredbu ZIKS-a BiH.

188 Imajući u vidu da navedena interpretacija odredaba zakona nije prilagođena organizaciji sudova i podjeli uloga među njima, kao i činjenicu da sudovi u praksi nikada jedni drugima ne mogu biti stranka u postupku, Sud je problem isprva nastojao riješiti obraćajući se u više navrata kako Pravobranilaštvu tako i Ministarstvu pravde BiH, o čemu će biti više riječi u nastavku. Ti napori pokazali su se neuspješnim i, naposljetku, početkom 2014. pred Sudom BiH je započela praksa pokretanja izvršnih postupaka po službenoj dužnosti od strane Krivičnog odjeljenja istog suda.

189 Ovo je dovelo do nekih apsurdnih situacija u konkretnim predmetima u praksi. U jednom od krivičnih predmeta pred Sudom BiH, nakon donošenja pravosnažne presude isti sud (postupajući sudija) pokrenuo je izvršni postupak radi naplate potraživanja države (oduzeta imovinska korist). Kako se postupak vodio pred Opštinskim sudom u Mostaru, prema mjestu gdje se nalazi nekretnina, sudija Suda BiH je bio u situaciji da izjavljuje žalbu na rješenje Zemljišno-knjižnog ureda Općinskog suda u Mostaru, kojim je bio odbijen zahtjev Suda BiH za uknjižbu i prenos vlasništva nekretnine koja je od osuđenog/dužnika oduzeta presudom, a sudija suda u Mostaru odlučivao je po žalbi sudije Suda BiH.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 87

Kada je riječ o Pravobranilaštvu FBiH, a zatim i kantonalnim pravobranilaštvima, situacija nije mnogo drugačija. Zakonska rješenja su slična, pa tako ZKP FBiH kao i na državnom nivou sadrži odredbu prema kojoj izvršenje presude u pogledu oduzimanja imovinske koristi i IPZ-a obavlja sud po odredbama koje važe za izvršni postupak. Razlika postoji samo u odredbama ZIKS-a koje na entitetskim nivoima, za razliku od državnog ZIKS-a, ne propisuju na eksplicitan način da je krivično odjeljenje suda pokretač izvršnih postupaka. Pa ipak, i Federalno, kao i većina kantonalnih pravobranilaštava također ne pokreću postupke niti vrše zastupanje u izvršnim predmetima radi naplate oduzete imovinske koristi po osnovu krivičnih presuda, a zbog istog stava u pogledu nenadležnosti za postupanje.190 U RS-u situacija je drugačija. Pravobranilaštvo u tom entitetu svoju obavezu izvršava na način da podnosi prijedloge za izvršenje mjera oduzimanja imovinske koristi iz pravosnažnih krivičnih presuda nadležnom sudu u skladu s odredbama ZIP-a RS .191

U svjetlu svega navedenog, logičnim se čini tumačenje odredbi ZIKS-a BiH na način da Krivično odjeljenje Suda BiH, tj. sud na bilo kojem nivou, ne bi trebao biti stranka u postupku pred bilo kojim sudom. Sud BiH ponudio je prihvatljivo tumačenje prema kojem Krivično odjeljenje po službenoj dužnosti, po pravosnažnosti krivične presude, inicira postupak za izvršenje odluke o oduzimanju imovinske koristi tako što će provjeriti pravosnažnost odluke, te da li je ona dostavljena ovlaštenim subjektima u skladu sa zakonom, a zatim takvu pravosnažnu i izvršnu odluku uputi nadležnom organu, tj. Pravobranilaštvu BiH na dalje postupanje. Nakon ove početne inicijative, Pravobranilaštvo BiH bi trebalo da podnosi prijedlog za izvršenje i na taj način pokreće izvršni postupak. Ovakvo tumačenje bilo bi u saglasnosti s temeljnom nadležnošću Pravobranilaštva propisanom u članu 13. Zakona o Pravobranilaštvu BiH, prema kojem ovaj organ vrši poslove pravnog savjetovanja i zakonskog zastupanja BiH pred svim zakonskim tijelima, kao i poslove pravne zaštite imovine i imovinskih interesa BiH i njenih institucija.192

S tim u vezi, Sud BiH je u maju 2017. godine uputio dopis Ministarstvu pravde BiH s prijedlogom iniciranja hitnih izmjena zakona, a posebno odredbe 13. Zakona o pravobranilaštvu BiH, upravo na način da se na eksplicitan način propiše nadležnost Pravobranilaštva za postupanje u izvršnim predmetima u kojima je predmet prinudne naplate neko od imovinskih potraživanja iz pravosnažne krivične presude Suda BiH.193

U vezi s navedenim, potrebno je pristupiti na prvom mjestu izmjenama ZIKS-a na nivou BiH, ali i drugih spomenutih relevantnih zakona na svim nivoima kako bi se na jasan i nedvosmislen način odredila nadležnost pravobranilaštava za pokretanje postupka izvršenja odluke o oduzimanju

190 Dopis Pravobranilaštva BiH upućenom Sudu BiH 9.4.2013. (op.cit.).191 Međutim, iz razgovora s Pravobranilaštvom RS-a može se zaključiti da se ovaj organ susreće s nizom problema druge vrste zbog

kojih ne uspijeva okončati izvršne postupke i oduzeti imovinu u korist budžeta. To su već spomenuti problemi koji se pojavljuju u izvršnom postupku, a odnose se prvenstveno na nedostupnost imovine u momentu izvršenja.

192 Član 13. Zakona o pravobranilaštvu BiH, „Službeni glasnik BiH“, br. 08/02, 102/09, 10/13 i 44/13.193 Dopis predsjednika Suda BiH ministru pravde BiH Broj: Su-10-128/17 od 31.5.2017., Predmet: Dostava informacija u vezi s zaključ-

cima sastanka održanog dana 17.5.2017. godine. U pismu se između ostalog navodi: „[...][Š]to se tiče Krivičnog odjeljenja, isto je pred Izvršnim referatom, iniciralo pokretanje 166 izvršnih predmeta u 2014. godini, 75 predmeta u 2015. godini, 101 predmet u 2016. godini, i konačno 40 predmeta u 2017. godini, odnosno ukupno 381 predmet u periodu od 01.01.2014. godine do 15.05.2017. godine sa zajedničkom vrijednosti spora cca 13.400.000,00 KM. U svim ovim predmetima potreban je značajan angažman kako postupajućeg sudije izvršitelja, tako i postupajućeg sudije krivičara, posebno u situacijama kada je osuđeni, odnosno dužnik nepo-znat na adresi prebivališta prijavljenoj u momentu presuđenja, kada je nedostupan pravosudnim organima BiH, te u situacijama izjavljene žalbe na rješenja sudije pojedinca Izvršnog referata.“

88

imovinske koristi. Do donošenja zakonskih izmjena, poželjno bi bilo da Pravobranilaštvo na nivou BiH, kao zakonski zaštitnik imovinskih interesa BiH, nastavi raniju praksu pokretanja i zastupanja u izvršnim postupcima pred Sudom BiH radi naplate potraživanja države, koja su nastala temeljem pravosnažnih krivičnih presuda Suda BiH u kojima je izrečena mjera oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom, gdje se Pravobranilaštvo treba pojaviti kao tražilac izvršenja u ime Krivičnog odjeljenja Suda BiH.

Na kraju, potrebno je naglasiti da je analizirani problem na nivou FBiH djelomično normativno prevaziđen usvajanjem posebnog zakonodavstva o oduzimanju nezakonito stečene imovine u FBiH iz 2014. godine kojim je izričito propisana nadležnost Pravobranilaštva FBiH za podnošenje prijedloga za izvršenje odluka kojim se oduzima imovinska korist.194 Međutim, do primjene ove odredbe dolazi samo u postupcima u kojima je primijenjen posebni zakon. Ostaje da se vidi na koji način će u budućnosti Pravobranilaštvo FBiH odgovoriti ovoj novoj zakonskoj obavezi, imajući u vidu da bi ova

nadležnost mogla značajno povećati obim predmeta Pravobranilaštva FBiH. Pravobranilaštvo FBiH će biti dužno pokretati i vršiti zastupanje u svim izvršnim postupcima na teritoriji FBiH koji se vode temeljem krivične presude bilo kojeg kantonalnog suda u FBiH ukoliko je došlo do oduzimanja imovine primjenom posebnog zakona FBiH.

Jedno od veoma važnih pitanja koje se ne smije izgubiti iz vida kada je riječ o aktivnijoj ulozi pravobranilaštava na svim nivoima u postupcima naplate potraživanja, jeste pitanje njihovih

nedostatnih kapaciteta. U javnosti je više puta iznesen stav da pravobranilaštva ne mogu organizacijski, kadrovski i materijalno odgovoriti na zahtjeve koji se pred njih stavljaju u vezi sa izvršenjem odluka kojima se oduzima imovinska korist, a sličnu bojazan iskazale su i neke sudije tokom istraživanja. Ovo je potvrđeno i u direktnim razgovorima s predstavnicima pravobranilaštava u procesu izrade Analize. Zbog toga je neophodno preduzeti hitne mjere jačanja kapaciteta svih pravobranilaštava kako bi se obezbijedili resursi neophodni za njihovo postupanje u skladu sa zakonom propisanim nadležnostima.

194 Član 24. stav 1. ZONSIKD FBiH.

Potrebno je pristupiti izmjenama ZIKS-a na nivou BiH, ali i drugih relevantnih zakona na svim nivoima kako bi se na jasan i nedvosmislen način odredila nadležnost pravobranilaštava za pokretanje postupka izvršenja odluka o oduzimanju imovinske koristi donesenih u krivičnom postupku.

Do donošenja zakonskih izmjena, poželjno bi bilo da Pravobranilaštvo na nivou BiH, kao zakonski zaštitnik imovinskih interesa BiH, nastavi raniju praksu pokretanja (i zastupanja) izvršnih postupaka pred Sudom BiH radi naplate potraživanja države, koja su nastala temeljem pravosnažnih krivičnih presuda Suda BiH u kojima je izrečena mjera oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom.

Neophodno je preduzeti hitne mjere jačanja kapaciteta svih pravobranilaštava kako bi ona organizacijski, kadrovski i materijalno mogla odgovoriti na zahtjeve koji se pred njih stavljaju u vezi sa izvršenjem odluka kojima se oduzima imovinska korist i ostalim zakonom propisanim nadležnostima.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 89

2 . NADLEŽNI SUD ZA VOĐENJE IZVRŠNOG POSTUPKA PREMA POSEBNOM ZAKONU FBIH

Usko vezano s prethodnim je i pitanje nadležnog suda za vođenje izvršnog postupka u FBiH. Naime, posebni zakon u FBiH koji je lex specialis u odnosu na ZIP FBiH, derogirao je odredbe tog zakona koje se odnose na mjesnu nadležnost suda. Dok se po ZIP-u mjesno nadležni sud za izvršni postupak određuje u zavisnosti od toga gdje se nalazi predmet izvršenja (sud na čijem području se nalazi nepokretnost ili pokretna stvar) ili pak u zavisnosti od prebivališta/sjedišta izvršenika,195 posebni zakon propisao je da je za izvršni postupak nadležan opštinski sud koji je mjesno nadležan u sjedištu suda koji je donio krivičnu presudu kojom se oduzima imovinska korist.196 Tako postaje moguće da u FBiH o prijedlogu za izvršenje odlučuje sud na čijem području se ne nalazi imovina koja je predmet izvršenja. To može dodatno umanjiti efikasnost ovog postupka imajući u vidu da bi ovako određenom sudu sigurno bilo teže pribaviti sve relevantne podatke o imovini na koju se odnose prijedlog i rješenje o izvršenju, jer se ona nalazi na području drugog suda. Zbog navedenog bilo bi neophodno uskladiti odredbe posebnog zakona FBiH i ZIP-a FBiH koje se odnose na određivanje suda nadležnog za postupak izvršenja odluke o mjeri oduzimanja imovinske koristi na način da principi za određivanje nadležnosti budu isti bez obzira na to da li je mjera izrečena po KZ-u ili po posebnom zakonu. U RS-u i BD-u, kao i na državnom nivou, ne postoji navedeni problem u vezi s nadležnim sudom za postupanje.

3. ULOGA PRAVOBRANILAŠTVA U USPJEŠNOM PROVOĐENJU MJERE ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI

Od posebnog značaja za uspješno provođenje mjere oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom pokazao se i momenat u kojem se pravobranilaštva uključuju u sam krivični postupak od strane postupajućih tužilaca. Predstavnici pravobranilaštava smatraju da bi bilo važno što prije ih obavijestiti o pokretanju postupka kada postoji osnovana sumnja da je krivičnim djelom stečena imovinska korist i da bi u ovom smislu bilo poželjno uspostaviti ozbiljniju saradnju s tužiocima po uzoru na postupanje državnog odvjetništva u RH.197 Ovo je ujedno i jedan od primarnih razloga zbog kojeg je državno pravobranilaštvo 2013. godine prekinulo raniju praksu zastupanja imovinskih interesa BiH u izvršnim postupcima povodom presuda Suda BiH, što je i istaknuto u razgovoru s tim pravobranilaštvom. Navedeno je da zbog neadekvatne komunikacije i neblagovremenog

195 Članovi 4, 67, 114. i 115. ZIP FBiH.196 Član 24. ZONSIKD FBiH.197 U RH u okviru Državnog odvjetništva RH (u sastavu kojeg je i USKOK) funkcioniše i Građansko-upravni odjel. Taj odjel, između

ostalog, nadležan je za zastupanje RH u svim postupcima koji se vode radi zaštite njenih imovinskih prava i interesa pred sudovima, upravnim i drugim tijelima. Vidi član 30. (Nadležnost) stav 4. Zakona o o državnom odvjetništvu, „Narodne novine“ br. 76/09, 153/09, 116/10, 145/10, 57/11, 130/11, 72/13, 148/13, 33/15, 82/15.

Blizina odjela Uredu državnog odvjetnika od presudnog je značaja za njihovu saradnju, koja je zasnovana na svakodnevnoj komu-nikaciji u vezi s radom na predmetima u kojima je oštećena država Hrvatska.

Bilo bi neophodno uskladiti odredbe posebnog zakona FBiH i ZIP-a FBiH koje se odnose na određivanje suda nadležnog za postupak izvršenja odluke o mjeri oduzimanja imovinske koristi na način da principi za određivanje nadležnosti budu isti bez obzira na to da li je mjera izrečena po KZ-u ili po posebnom zakonu.

90

obavještavanja pravobranilaštva o svim činjenicama relevantnim za njihov rad, predmeti u kojima bi oni trebali vršiti zastupanje unaprijed bivaju osuđeni na propast. Kao rezultat se nižu izgubljeni, tj. uzalud vođeni izvršni postupci, a takoreći „negativna bilanca“ stanja pripisuje se kao neuspjeh pravobranilaštvu.

Rezultati rada na izradi ove Analize, kao što je ranije istaknuto, pokazali su da je saradnja s pravobranilaštvom od najranije faze u postupku, odnosno od same istrage zaista presudna za uspješnost osiguranja i oduzimanja imovine, odnosno ispunjenja IPZ-a. Nameće se zaključak i da bi pravobranilaštva trebala imati značajniju ulogu, pa i ovlaštenja, kada se radi o utvrđivanju stečene imovinske koristi ili nastale štete, njenog osiguranja i oduzimanja. Nažalost, postupanja tužilaca u ovom pogledu u praksi se značajno razlikuju. Tako neki tužioci uopšte ne uključuju pravobranilaštva u fazi krivičnog postupka jer smatraju da je tužilac dužan voditi računa o zaštiti interesa države predlaganjem oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom te da je uloga pravobranilaštva isključivo zastupanje u parničnom ili izvršnom postupku povodom IPZ-a ili prinudnog izvršenja mjere oduzimanja. Međutim, te nadležnosti su neodvojivo vezane za učešće pravobranilaštva i u samom toku krivičnog postupka. Na to upućuju i odredbe ZKP-ova na svim nivoima.

Naime, kao što je ranije rečeno, ukoliko je krivičnim djelom oštećena javna imovina (bilo da se radi o nivou BiH, RS-a, FBiH ili BD-a) ostvarenje IPZ-a ima prednost nad mjerom oduzimanja imovinske koristi pa je tužilac dužan da obavijesti pravobranilaštvo o istragama takvih krivičnih djela kako radi blagovremenog razmatranja postavljanja IPZ-a tako i njegovog privremenog osiguranja. IPZ u krivičnom postupku može postaviti samo osoba koja je ovlaštena da takav zahtjev ostvaruje u parničnom postupku, drugim riječima pravobranilaštvo, a isto je i s prijedlogom za privremene mjere osiguranja radi obezbjeđenja IPZ-a koji također može staviti samo oštećeni (premda, kao što je u prethodnim poglavljima istaknuto, ova odredba nema svoju primjenu u praksi). Stoga je jasno da se teško može očekivati kasnija uspješnost naplate potraživanja u postupku izvršenja ukoliko ono nije na vrijeme osigurano. Konačno, postavlja se pitanje i da li je uopšte u nadležnosti tužioca odlučivati da li će i na koji način pravobranilaštvo učestvovati u krivičnom postupku kada je krivičnim djelom oštećena javna imovina za čije interese je ono dužno da se stara.

Ne smije se izgubiti iz vida ni činjenica da je moguće da se krivični postupak okonča na način koji ne podrazumijeva donošenje osuđujuće presude, a da je ipak nastala potreba za postupanjem pravobranilaštva, radi npr. dokazivanja nastanka štete i njene naknade, pa bi tako, usljed nedostatka odgovarajuće saradnje, tj. pravovremenog obavještavanja pravobranilaštva, došlo do propuštanja na strani pravobranilaštva da preduzme radnje za koje je zakonom ovlašteno.

Također, pravobranilaštva insistiraju na tome da tužioci mogu i moraju učiniti puno više po pitanju blagovremenog osiguranja imovine za kasnije uspješno provođenje izvršenja. U RS-u, predstavnici pravobranilaštava čak kritikuju rješenje po kojem se finansijska istraga s ciljem proširenog oduzimanja imovine može voditi godinu dana od pravosnažnosti presude, smatrajući taj rok prekratkim, a neki prijedlozi idu i u smjeru toga da se pravobranilaštvima omogući istraživanje imovine. Ovo tim prije jer su zabilježeni slučajevi u praksi u kojima su pravobranioci upozoravali tužioce da će isteći rok za finansijsku istragu i podnošenje prijedloga za trajno oduzimanje imovine, a dobijali su odgovor da, s obzirom na to da se finansijska istraga ne bi ni mogla završiti u preostalom roku, ne treba gubiti

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 91

vrijeme na pokušaj njenog provođenja. Kod razmatranja produženja zakonskih rokova ipak treba biti oprezan i imati na umu da je upravo dugotrajnost postupka ono čemu se najviše prigovara s aspekta zaštite ljudskih prava, jer je on po svojoj prirodi ograničavajući za slobode i prava vlasnika i treba biti sveden na najmanju moguću mjeru. Neblagovremeno postupanje nadležnih organa ne bi trebalo biti opravdanje za izmjene odredbi o rokovima u cilju njihovog produženja, već se nadležni organi upravo moraju starati o poštivanju zakonskih rokova.

Na ovom mjestu je važno spomenuti i inicijative Suda BiH upućene u više navrata VSTV-u i Tužilaštvu BiH kojim se apeluje na veću primjenu odredbi o privremenom osiguranju imovine jer je to presudno za uspješnost kasnijeg trajnog oduzimanja temeljem pravosnažnih odluka ovoga suda. O tome će detaljnije biti izloženo u poglavlju Prijedlozi za poboljšanje efikasnosti izvršenja mjere oduzimanja imovine proistekle iz krivičnog djela.

U uskoj vezi sa spomenutim problemom saradnje tužilaštva i pravobranilaštva su i pitanja vezana za dostavljanje odluka o oduzimanju imovinske koristi pravobranilaštvima. Prije svega, kada je u pitanju momenat dostavljanja takve odluke, nekoliko sagovornika je istaklo da se odluke pravobranilaštvima dostavljaju tek po njihovoj pravosnažnosti radi eventualnog pokretanja izvršnog postupka, što je prekasno, jer u tom momentu imovina na kojoj se ima tražiti izvršenje više nije dostupna. Ponekad pravobranilaštva za krivična djela i pravosnažne presude saznaju iz medija, bez da su ikada bili obaviješteni o pokretanju i okončanju takvih postupaka. Dakle, očigledno je da na strani sudija i tužilaca postoje razlike u tumačenju propisa i postupanju u ovim slučajevima. Dok neki nemaju običaj dostavljati ove odluke pravobranilaštvima niti ih o njima obavještavati, drugi smatraju da bi praksa dostavljanja ovih odluka bila jedina ispravna pa čak i obavezujuća.

Dakle, postavlja se i pitanje da li postoji zakonska obaveza za dostavljanje odluka o oduzimanju imovinske koristi pravobranilaštvu. Naime, prema ZKP-u ovjereni prepis presude pored tužioca i optuženog, dostavlja se i oštećenom. Međutim, ukoliko do tog momenta nije postavljen IPZ od strane pravobranilaštva, odredbe nisu jasne u pogledu obaveze dostavljanja presude, radi pokretanja postupka prinudnog izvršenja mjere oduzimanja imovinske koristi. U FBiH, iako novi posebni zakon izričito predviđa nadležnost pravobranilaštva za pokretanje izvršnog postupka, odredbe o dostavljanju198 ne predviđaju obavezu dostavljanja odluka ovom organu. U posebnom zakonu RS-a odredba o dostavljanju199 također ne predviđa dostavljanje pravobranilaštvu rješenja o trajnom oduzimanju, koje se donosi na temelju tog zakona. Sagovornici iz Pravobranilaštva na temelju te činjenice smatraju da bi Agencija za upravljanje oduzetom imovinom, kojoj se ovo rješenje obavezno dostavlja, bila nadležna i za pokretanje izvršnog postupka, a ne pravobranilaštvo, dok bi pravobranilaštvo ostalo nadležno samo za pravosnažne presude donesene u okviru redovnog krivičnog postupka. Ipak, sudije u ovom entitetu, s kojima su obavljeni razgovori, smatraju da bi pravobranilaštvu trebalo dostavljati odluke o trajnom oduzimanju imovine donesene po posebnom zakonu

198 Član 6. stav 7. i član. 10. stav 7. posebnog zakona FBiH.199 Čan 34. stav 4. posebnog zakona RS.

Neophodno je osigurati da se nadležnim pravobranilaštvima blagovremeno dostavljaju relevantne informacije u vezi krivičnih postupaka, kao i sudske odluke po osnovu kojih može nastati obaveza postupanja pravobranilaštva.

92

kada je potrebno pokrenuti postupak njihovog prinudnog izvršenja jer je to u skladu s nadležnostima ovog organa propisanim u Zakonu o pravobranilaštvu RS.

Očigledno je da postoji potreba za ujednačavanjem i pojašnjavanjem zakonskih odredbi, njihovog tumačenja i prakse postupanja kako u vezi sa saradnjom između pravobranilaštva i tužilaštva u toku samog postupka predlaganja i odlučivanja o oduzimanju imovinske koristi, tako i u vezi s blagovremenim obavještavanjem, odnosno dostavljanjem pravobranilaštvima donesenih relevantnih odluka. Ovo posebno imajući u vidu da je moguće da se krivični postupak okonča na način koji ne podrazumijeva donošenje osuđujuće presude, a da je ipak nastala potreba za postupanjem pravobranilaštva, radi npr. dokazivanja nastanka štete i njene naknade, pa bi tako, usljed nedostatka odgovarajuće saradnje, tj. obavještavanja pravobranilaštva, došlo do propuštanja na strani pravobranilaštva da preduzme radnje za koje je zakonom ovlašteno.

4. OBAVEZA REDOVNOG PROVJERAVANJA RADI STICANJA NOVE IMOVINE

Prema pravilima izvršnog postupka, u slučaju obustave izvršnog postupka zbog nemogućnosti provođenja izvršenja uzrokovanog nepostojanjem ili nedostupnošću odgovarajuće imovine, tražilac izvršenja obavezan je nastaviti provjeravati da li je dužnik u međuvremenu stekao imovinu na kojoj bi se izvršenje moglo provesti. Budući da je rok zastare potraživanja iz pravosnažne sudske presude prema Zakonu o obligacionim odnosima 10 godina, tražilac izvršenja bi bio obavezan za vrijeme trajanja ovog perioda redovno provjeravati da li je došlo do sticanja ovakve imovine. Na osnovu provedenih intervjua sa sudijama izvršnih referata skoro da nema zabilježenih slučajeva podnošenja novih prijedloga za izvršenje novim sredstvima i na novom predmetu izvršenja po osnovu naknadno pronađene imovine. S druge strane, u razgovorima s predstavnicima pravobranilaštava istaknuto je kako je rok od 10 godina prekratak, te da najčešće u tom roku ne dođe do sticanja ili pronalaska nove imovine na strani dužnika, koja bi mogla biti sredstvo namirenja. U ovom smislu,

bilo bi korisno unaprijediti i sistematizovati mehanizme provjeravanja koje koriste pravobranilaštva, odnosno sudovi koji pokreću izvršne postupke, te uvesti neku vrstu evidencija ovakvih redovnih provjera. Također, s obzirom na to da krivični zakoni u BiH ne predviđaju rokove za izvršenje mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, zakonodavac bi trebao de lege ferenda u okviru odgovarajućih zakona produžiti rok zastare izvršenja mjere oduzimanja

Bilo bi korisno unaprijediti i sistematizovati mehanizme provjeravanja informacija o tome da li je od strane dužnika došlo do naknadnog sticanja imovine na kojoj bi se moglo provesti izvršenje, a koje koriste pravobranilaštva, odnosno sudovi koji pokreću izvršne postupke. Potrebno je uvesti evidencije ovakvih redovnih provjera.

Zakonodavac bi trebao u okviru odgovarajućih krivičnih zakona produžiti rok zastare izvršenja mjere oduzimanja imovinske koristi, ili pak u okviru krivičnih zakona izričito predvidjeti da izvršenje mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom ne zastarijeva.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 93

imovinske koristi,200 ili pak u okviru krivičnih zakona izričito predvidjeti da izvršenje mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom ne zastarijeva.

5 . KVALITET SUDSKIH ODLUKA U DIJELU O ODUZIMANJU IMOVINSKE KORISTI

Kada se radi o kvaliteti sudskih odluka, uočeno je da često izreke sudskih presuda u krivičnom postupku ne sadržavaju sve elemente koje izvršne isprave moraju sadržavati da bi bile podobne za izvršenje u smislu ZIP-a201 te zbog toga dolazi do obustave izvršnih postupaka, npr. jer je presudom oduzeta imovinska korist, ali izvršeniku nije nametnuta obaveza da nešto učini ili trpi, odnosno propušta, niti je ostavljen rok za ispunjenje obaveze.202 Isto tako, ponekad presudama nije izričito naglašeno u čiju korist se imovinska korist oduzima pa u smislu ZIP-a u ovom slučaju nedostaje određenje tražioca izvršenja ili nije precizno utvrđeno u čemu se sve sastoji pribavljena imovinska korist. U praksi ovo se uglavnom prevazilazi logičnim tumačenjem da se presuda donosi u ime države BiH, entiteta ili Brčko distrikta. Na nivou FBiH, sagovornici uz to smatraju i da se posebnim zakonom prevazišao ovaj problem, budući da su njime propisani elementi presude kojom se oduzima imovinska korist, kako u posebnom tako i u redovnom postupku, a koji su u skladu s elementima koji su propisani i ZIP-om za podobnost izvršne isprave za izvršenje. Međutim, ovo vrijedi samo za slučajeve u kojima se primjenjuje posebni zakon. Neki sagovornici su iz ovog razloga predložili uključivanje sudija iz izvršnog postupka u edukacije kako bi poučili sudije koji postupaju u krivičnom postupku o elementima koje presuda mora sadržavati i načinu njenog pisanja s ciljem ispunjavanja svih uslova iz ZIP-a u smislu njene podobnosti za izvršenje.

200 Takvo rješenje je usvojeno u RH, te je u članu 85. stav 4. KZ RH propisano: „Izvršenje sigurnosnih mjera izrečenih doživotno i oduzimanja imovinske koristi ne zastarijeva.“

201 Izvršna isprava podobna je za izvršenje ako su u njoj naznačeni tražilac izvršenja i izvršenik, te predmet, vrsta, obim i vrijeme ispunjenja obaveze. Vidi član 23. stav 1. ZIP BiH, član 27. stav 1. ZIP FBiH, član 27. stav 1. ZIP RS i član 31. stav 1. ZIP BD.

202 Tako je Osnovni sud u Banja Luci, rješenjem br. 071-0-I-07-000362 od 11.11.2015. godine, usvojio prigovor izvršenika izjavljen, među ostalim, iz razloga što presuda nije podobna za izvršenje jer nisu navedeni tražilac izvršenja i vrijeme ispunjenja obaveze. Sud je u obrazloženju ovog rješenja naveo: „Prema mišljenju ovog suda, krivična presuda na osnovu koje se traži izvršenje [...] nema svojstvo izvršne isprave, jer ne sadrži obavezu na činjenje ili trpljenje, okrivljenog, odnosno izvršenika u ovom postupku, prema tražiocu izvršenja, tako da istoj nedostaje kondemnatorni zahtjev. Naime, navedenom presudom okrivljenom, ovdje izvršeniku, oduzeta je imovinska korist, ali se istom ne nameće obaveza da nešto učini ili trpi, odnosno propušta, te navedena presuda nije podobna za izvršenje. Navedena presuda takođe ne sadrži ni vrijeme ispunjenja eventualne obaveze izvršenika, tako da presuda na osnovu koje se traži izvršenje ne ispunjava uslove iz člana 27. Zakona o izvršnom postupku.“

Preporučuje se da sudije iz izvršnog postupka budu uključene u edukacije sudija koji postupaju u krivičnom postupku vezano za način pisanja presuda u dijelu oduzimanja imovinske koristi kako bi ona sadržavala sve neophodne elemente i ispunjavala uslove iz ZIP-a u smislu njene podobnosti za izvršenje.

Preporučuje se dopuna odredbi ZKP-a na svim nivoima, koje se odnose na sadržaj odluke kojom se oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, na način da se propiše da stvari ili prava koja predstavljaju imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom ili njihova protuvrijednost postaju vlasništvo, odnosno imovina BiH, FBiH, RS, BD, a kako bi se takva presuda nedvojbeno mogla koristiti kao osnov za sticanje prava vlasništva te za upis ovog prava u javnim knjigama ili registrima koji se vode kod nadležnih organa.

94

Jedno od mogućih rješenja bilo bi i da se dopune odredbe ZKP-a na svim nivoima, koje se odnose na sadržaj odluke kojom se oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, na način da se propiše da stvari ili prava koja predstavljaju imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom ili njihova protuvrijednost postaju vlasništvo, odnosno imovina BiH, FBiH, RS-a i BD-a kako bi se takva presuda nedvojbeno mogla koristiti kao osnov za sticanje prava vlasništva te za upis ovog prava u javnim knjigama ili registrima koji se vode kod nadležnih organa.

6. PRIJEDLOZI ZA POBOLJŠANJE EFIKASNOSTI IZVRŠENJA MJERE ODUZIMANJA IMOVINE

Kao što se može zaključiti iz prethodnog teksta Analize, nužno je iznaći načine da se imovina još u toku istrage privremeno obezbijedi, odnosno oduzme, kao i da se osiguraju sredstva za njeno adekvatno čuvanje i održavanje.

S tim u vezi, posebno su indikativni pomenuti apeli koje je Sud BiH u dva navrata uputio Tužilaštvu BiH, u 2015. i u 2017. godini, sa zahtjevom da se u većoj mjeri predlažu mjere pravovremenog privremenog obezbjeđenja imovine od strane tužilaca, a kako bi se osigurala uspješnost prinudne naplate mjere oduzimanja nakon pravosnažno okončanih krivičnih postupaka pred ovim sudom. Najprije je u junu 2015. godine upućen dopis Tužilaštvu BiH, u kojem Sud BiH apelira na tužioce da već u ranoj fazi istrage, prikupe potrebne podatke o imovini osumnjičenih lica i predlože izdavanje naredbi u smislu člana 73. ZKP BiH, kako bi se blagovremeno obezbijedila imovina i omogućila naplata troškova postupka, novčanih kazni i imovinske koristi u kasnijoj fazi.203 U navedenom dopisu istaknuto je i da je

u periodu od novembra 2013. do juna 2015. godine bilo provedeno svega sedam rješenja o izvršenju, odnosno bila su naplaćena potraživanja nastala po osnovu sedam pravosnažnih presuda Suda BiH, s ukupnom vrijednosti od svega 4.472,70 KM, dok je preostali broj pokrenutih izvršnih postupaka bio u fazi provođenja, s ukupnom vrijednošću od približno 4 miliona KM. U preko 90% tih izvršnih predmeta Sud je uočio da dužnici nemaju nikakve imovine koja bi mogla da bude predmet izvršenja.204 Dopis je upućen s ciljem sprečavanja i onemogućavanja prevarnog ponašanja stranaka raspolaganjem imovinom prije, u toku ili po okončanju krivičnog postupka, za što je osnovni mehanizam privremena mjera osiguranja u fazi istrage koju provodi tužilaštvo.205

203 Dopis Suda BiH broj: Su-10-259/15 od 26.6.2015. godine upućen glavnom tužiocu Tužilaštva BiH, te rukovodiocima Odjela II i Odjela III Tužilaštva.

204 U citiranom dopisu Suda se navodi: „Ovakvi predmeti, odnosno rješenja o izvršenju se provode pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari dužnika (TV uređaja, frižidera, i tome slično) koje stvari u velikoj većini slučajeva, kada je zapljena moguća i orga-nizovana prodaja, ne mogu ni približno da namire potraživanje koje se u izvršnom postupku naplaćuje. Nadalje, ovakve predmete, po nalogu Suda BiH, provode opštinski sudovi prema mjestu prebivališta dužnika (odnosno sjedišta ukoliko se radi o pravnom licu) koji u 85% predmeta Sudu dostave zapisnik sudskog izvršioca iz kojeg jasno proizlazi da dužnik nema pokretnih stvari koje bi mogle da budu predmetom pljenidbe (...)“.

205 Ibid.

Potrebno je razmotriti uvođenje mogućnosti sklapanja uslovnih sporazuma o priznanju krivnje gdje bi optuženi bio obavezan u određenom roku vratiti stečenu imovinsku korist pod prijetnjom povlačenja sporazuma odnosno bio u obavezi vratiti imovinsku korist prije sklapanja sporazuma.

Preporučuje se propisivanje obaveze uključivanja pravobranilaštva u postupak zaključivanja sporazuma o priznanju krivnje, uvijek kada su u pitanju imovinski interesi države, bez čije saglasnosti se sporazum ne bi mogao sklopiti.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 95

Sud BiH je Tužilaštvu BiH ponovo u 2017. uputio dopis sličnog sadržaja ukazujući na novonastalo stanje u vezi s izvršnim predmetima koji su u tom momentu dosegli vrijednost od preko 13.000.000 KM (u ukupno 340 postupaka), dok je procenat stvarne naplativosti ostao nepromijenjen te iznosio svega oko 12%.206 U dopisu se navodi da je analizom predmeta koju je uradio ovaj sud u okviru svog Izvršnog referata, utvrđeno da je razlog za ovako slab stepen naplativosti u izvršnim predmetima nepostojanje bilo kakve imovine osuđenih lica (dužnika u izvršnim predmetima) u fazi izvršenja presude.207 Sama činjenica da je sud u više navrata upućivao apele kojima se ukazuje na značajan stepen zanemarivanja zakonske mogućnosti, pa i obaveze tužilaca da predlažu privremene mjere osiguranja je veoma zabrinjavajuća.

Ono što se također pojavilo kao značajno pitanje za razmotriti jeste i trajanje privremenih mjera osiguranja koje se odrede u toku krivičnog postupka, nakon pravosnažnosti presude, a što je razmatrano u poglavlju Dužina trajanja mjera osiguranja. S obzirom da prema postojećim rješenjima, privremene mjere osiguranja traju do okončanja krivičnog postupka, nakon čega je sud u obavezi da ih ukine, veoma je važno osigurati da one ostanu na snazi sve do određivanja mjera u okviru izvršnog postupka, odnosno sve do namirenja obaveze. S tim u vezi, istaknut je prijedlog da se u ZKP-u jasno propiše da privremene mjere osiguranja traju do pravosnažnog okončanja krivičnog postupka ili do namirenja iznosa oduzete imovinske koristi ukoliko je došlo do oduzimanja imovinske koristi, uz obavezu periodičnog provjeravanja opravdanosti mjere.

Sagovornici su istakli još neke prijedloge za unapređenje u oblasti izvršenja mjere oduzimanja imovinske koristi. Tako je npr. istaknuto da bi jedno od mogućih unapređenja bilo da se uvede mogućnost sklapanja tzv. uslovnih sporazuma o priznanju krivnje gdje bi optuženi bio obavezan u određenom roku vratiti stečenu imovinsku korist pod prijetnjom povlačenja sporazuma ili da se imovinska korist mora vratiti prije sklapanja sporazuma. Predloženo je da se u postupak zaključivanja sporazuma obavezno uključuje i pravobranilaštvo, kada su u pitanju imovinski interesi države, i da se sporazum ne može sklopiti bez njihove saglasnosti.

Nadalje, kod uslovnih osuda, predloženo je da se dosljedno izriče i provodi opoziv uslovne osude u slučaju neispunjenja obaveze vraćanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom.

U organizacijskom smislu, istaknuto je da bi povećanje broja sudskih izvršilaca, a posebno uža specijalizacija nekih od njih za ovu vrstu predmeta, također unaprijedilo postupanje u ovoj oblasti.

206 Dopis Suda BiH broj: Su-10-259-1/15 od 12.4.2017. godine upućen v.d. glavnoj tužiteljici Tužilaštva BiH.207 U navedenom dopisu iz 2017. Sud BiH navodi: „Ponovno apeliramo da tužioci, u ranoj fazi istrage, prikupljaju informacije o imov-

nom stanju osumnjičenih lica, kao i predlažu izdavanje naredbi, odnosno određivanje privremenih mjera u smislu odredbi člana 73. Zakona o krivičnom postupku BiH, sve u cilju obezbjeđivanja imovine iz koje bi se, u kasnijoj fazi mogli naplatiti troškovi postupka, paušala, novčane kazne od pravnih lica, i konačno oduzeta imovinska korist.“

Neophodno je da sudovi dosljedno izriču i provode opoziv uslovne osude u slučaju neispunjenja obaveze vraćanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom.

Povećanje broja sudskih izvršilaca, kao i njihova uža specijalizacija za predmete koji se odnose na oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom, unaprijedilo bi postupanje i efikasnost u ovoj oblasti.

96

7 . UPRAVLJANJE PRIVREMENO ILI TRAJNO ODUZETOM IMOVINOM

Kako je ranije spomenuto, adekvatno uređena oblast čuvanja i upravljanja oduzetom imovinom svakako je od velikog značaja za motivaciju tužilaca i sudija u predlaganju i izricanju mjera koje su u fokusu ove Analize – kako mjera osiguranja imovine tako i mjera njenog trajnog oduzimanja. Naime sagovornici su naveli da je jedan od razloga zbog kojih tužioci mogu oklijevati da predlože, a sudije da odrede mjere osiguranja privremenim oduzimanjem ili izreknu mjeru oduzimanja određene imovine taj što bi njeno čuvanje izazvalo velike troškove za budžet ili za institucije unutar kojih postupaju, jer tužilaštva i sudovi nemaju potrebna znanja i budžetska sredstva za čuvanje i upravljanje oduzetom imovinom.208

U FBiH i RS-u su za poslove upravljanja kako privremeno tako i trajno oduzetom imovinom osnovane odgovarajuće agencije. Na području FBiH Agencija za upravljanje oduzetom imovinom osnovana je 2015. godine, dok su pravni i materijalno-tehnički uslovi za njen rad stvoreni tek u 2016. godini. Prema podacima iz aprila 2017. godine, popunjenost sistematizovanih pozicija unutar Agencije iznosila je svega 18%. Ipak, Agencija je započela s radom, pa je u periodu od januara do marta 2017. godine postupala po nekoliko sudskih odluka kojima je izrečena mjera privremenog oduzimanja imovine i preuzela na upravljanje imovinu koja po svojoj vrsti odgovara novčanim sredstvima, dionicama, nekretninama, motornim vozilima i poslovnim udjelima. Najveći izazov u radu Agencije svakako predstavlja posao upravljanja privrednim subjektima koji u momentu preuzimanja već imaju nizak tržišni rejting i niz organizacionih, kadrovskih i finansijskih poteškoća, dok istovremeno održavanje njihove likvidnosti podrazumijeva specijalizovana znanja i izaziva velike troškove.

U RS-u Agencija za upravljanje oduzetom imovinom postoji već duže od šest godina. Iako je Agencija osnovana još 2010. godine, s operativnim radom je započela tek 2012. godine. Po svojoj strukturi imovina povjerena na upravljanje Agenciji sastoji se od novčanih sredstava, dionica u privrednim društvima, nekretnina, motornih vozila i drugih pokretnih stvari te informatičkih uređaja i opreme. Dio oduzete imovine u vrijednosti približno 8 miliona KM vraćen je vlasnicima, dok je dijelom trajno oduzete imovine u vrijednosti od približno 12 miliona KM raspolagano od strane Agencije uplatama u državni budžet, knjiženjem na ime RS-a, ustupanjem republičkim organima uprave ili poklanjanjem drugim licima.

Kada je u pitanju BD, 2007. godine je osnovana Kancelarija za upravljanje javnom imovinom i ona broji oko 50 zaposlenih. Prema novousvojenom ZONSI BD Kancelarija je dobila nadležnost za čuvanje i upravljanje trajno oduzetom imovinom koja je pravosnažnom sudskom odlukom utvrđena kao imovina Distrikta, a primjena zakona je počela tek od januara 2017. godine. Upravljanje privremeno oduzetom imovinom prema zakonu je dato u nadležnost sudu. Do sada Kancelarija nije imala predmeta trajno oduzete imovine, a u razgovoru s njenim predstavnicima je istaknuto da institucija nema kapaciteta za čuvanje i upravljanje oduzetom imovinom, izuzev davanja takve imovine u zakup ili vršenja prodaje javne imovine, a što je i do sada bilo u njenoj nadležnosti. Podzakonski akti koji

208 Navedeni su primjeri u kojima bi bilo neophodno oduzeti npr. živu stoku, umjetnine velike vrijednosti, preduzeća u kojim treba nastaviti proizvodni proces ili u kojem postoje mašine velike vrijednosti koje je potrebno održavati, koje stajanjem propadaju itd. Tako je u jednom od postupaka koji su se vodili u FBiH, kao privremena mjera osiguranja bilo određeno stavljanje zabilježbe u zemljišne knjige o zabrani otuđenja imovine. Stečajni upravnik je zatim angažovao zaštitare da čuvaju nekretninu, ali je račun ispo-stavljen tužilaštvu za te poslove, za što tužilaštvo nije imalo sredstva predviđena budžetom.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 97

se vežu za novu nadležnost Kancelarije propisanu zakonom i dalje nisu doneseni, uključujući propis kojim se uređuju kriteriji za procjenu vrijednosti imovine i pravilnik kojim se propisuje postupak prodaje, najma, čuvanja i održavanja oduzete imovine. Predstavnici Kancelarije s kojima je obavljen razgovor istakli su da su njihove nadležnosti, određene u članu 26. Zakona, preširoko postavljene i da institucija s postojećim kapacitetima nema mogućnost da se uz dosadašnje aktivnosti bavi i ovim pitanjima, te predložili da se i na nivou BD-a oformi posebna Agencija za upravljanje privremeno i trajno oduzetom imovinom.

Trenutno na nivou BiH ne postoji specijalizovana institucija koja bi, u slučaju da je imovina već osigurana, preduzimala radnje neophodne da se ona prenese u vlasništvo države, odnosno pretvori u novčani oblik i unese u odgovarajuće budžete. Na državnom nivou je u pripremi zakon kojim bi se uredilo pitanje upravljanja oduzetom imovinom. Ministarstvo pravde BiH je imenovalo radnu grupu u kojoj su, između ostalih, i predstavnici državnog suda i tužilaštva. Međutim, ova zakonska inicijativa još uvijek je u svom začetku te u momentu pisanja ove Analize nije izrađen konkretan prijedlog zakona. Posljedica ove činjenice je svakako da su rezultati na planu faktičkog oduzimanja ove imovine i upravljanja njome ugroženi na državnom nivou. Već je došlo do značajnih problema u nekim konkretnim predmetima u kojima je nakon pravosnažne krivične presude trajno oduzeta nepokretna imovina. Naime, o toj imovini se nema ko starati, niti je određen organ za upravljanje njome, što za rezultat ima praktično propadanje imovine. U tom smislu, Sud BiH je u jednom od takvih predmeta uputio dopis Vijeću ministara BiH209 s ciljem da se ovo pitanje hitno riješi, bilo davanjem na korištenje oduzete nepokretne imovine u zakonom propisane (humanitarne) svrhe bilo određivanjem organa odgovornog za upravljanje imovinom.

S druge strane, činjenica je da se na nivou BiH izriču krivične presude prema kojima se od učinilaca oduzimaju znatno veći iznosi imovine u odnosu na druge nivoe pravosuđa. U Godišnjem izvještaju VSTV-a za 2013. naveden je podatak da je presudama Suda BiH u toku 2013. godine oduzeto ukupno 4.896.644 KM vrijednosti imovinske koristi, dok je za isti period na nivou FBiH (svi kantonalni i opštinski sudovi) oduzeto 532.863 KM, a na nivou RS-a (svi osnovni i opštinski sudovi) 3.093.674 KM.210

Zbog svega navedenog, važno je da na svim nivoima pravosuđa u BiH bude uspostavljen organ ili institucija isključivo nadležna za upravljanje i raspolaganje privremeno i trajno oduzetom imovinom u krivičnom postupku.

Na državnom nivou moraju biti napravljeni posebni napori u tom pravcu zbog činjenice da, za razliku od ostalih nivoa, uopšte ne postoji sistem niti organ nadležan za upravljanje oduzetom imovinom. Tako su neki od sagovornika s ovog nivoa izrazili ozbiljne

209 Dopis Suda BiH broj S1 3 I 021688 16 I od 1.9.2016. godine.210 Od 2013. pa na ovamo godišnji izvještaji VSTV-a ne sadržavaju zvanične podatke o imovinskoj koristi oduzetoj po presudama

sudova u BiH.

Važno je da na svim nivoima pravosuđa u BiH bude uspostavljen organ ili institucija isključivo nadležna za upravljanje i raspolaganje privremeno i trajno oduzetom imovinom u krivičnom postupku.

Na državnom nivou moraju biti napravljeni posebni napori u tom pravcu zbog činjenice da, za razliku od ostalih nivoa, uopšte ne postoji sistem niti organ nadležan za upravljanje oduzetom imovinom.

98

sumnje u pogledu mogućnosti sistema da se nosi s nekim ozbiljnijim predmetima korupcije ili organizovanog kriminala koji bi rezultirali oduzimanjem skupocjenih predmeta ili imovine velike vrijednosti čije bi čuvanje i održavanje iziskivalo posebne resurse i stručna znanja.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 99

100

Upošljavanje stručnjaka za forenzičko računovodstvo u tužilaštvima bi bilo od posebnog značaja za unapređenjeefikasnosti rada na predmetima s finansijskim elementima.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 101

V PREPORUKE

102

ANALIZA SISTEMA ODUZIMANJA IMOVINE PRIBAVLJENE VRŠENJEM KRIVIČNIH DJELA U BOSNI I HERCEGOVINI – PREPORUKE

ANALYSIS OF THE SYSTEM OF FORFEITURE OF PROCEEDS OF CRIME IN BOSNIA AND HERZEGOVINA – RECOMMENDATIONS

USVAJANJE POSEBNOG ZAKONODAVSTVA O ODUZIMANJU IMOVINE PRIBAVLJENE VRŠENJEM KRIVIČNIH DJELA

Obi

m p

rimje

ne p

oseb

nog

zako

noda

vstv

a o

oduz

iman

ju

imov

insk

e ko

risti

1 Potrebno je ujednačiti zakonske odredbe na svim nivoima u BiH kojima se definiše obim primjene posebnog zakono-davstva o oduzimanju imovine. Posebno je to potrebno učiniti u pogledu proširenog oduzimanja, na način da se osi- gura njegova primjena na najteže oblike kriminala, odnosno krivična djela u kojima je ostvarena znatna imovinska korist, kako bi se obezbijedila jednaka zaštita prava na imovinu.

Statutory provisions at all levels in BiH which regulate the scope of application of the special laws on asset forfeiture should be harmonized. This should be done in particular in relation to extended forfeiture, so as to ensure its applica-tion on the most serious types of crime, or criminal offences involving significant material gain, ensuring equal protection of the right to property.

2 Preporučuje se ujednačavanje pojmovnog definisanja osnovnih termina korištenih u posebnim zakonima, a na prvom mjestu pojmova imovine i imovinske koristi, u skladu sa međunarodnim standardima, što je osnovni je preduslov za njihovo približno jednako razumijevanje i primjenu.

It is recommended that key definitions used in special laws, foremost the definitions of property and property gain, be harmonized in line with international standards. This is a key precondition to ensure their equal understanding and appli-cation.

PROBLEMI I IZAZOVI KOD UTVRĐIVANJA I OTKRIVANJA IMOVINE PROISTEKLE IZ KRIVIČNIH DJELA

Pokr

etan

je fi

nans

ijske

istr

age 3 Poželjno je da tužilac radnje finansijske istrage obuhvati

odgovarajućom tužilačkom naredbom, bilo da se ona dono-si kao posebna naredba o provođenju finansijske istrage ili da njen sadržaj čini dio naredbe o pokretanju krivične istrage. Detaljnim instrukcijama u naredbi tužilac treba da svim organima s kojima sarađuje da konkretne upute za rad, razradi plan istrage i osigura da se na temeljit, organizovan i sveobuhvatan način utvrdi porijeklo i vrijednost imovine proistekle iz krivičnog djela. Na taj način tužilac ostvaruje efi-kasnije rukovođenje i nadzor nad istragom, kao i upravljanje aktivnostima ostalih organa.

Financial investigation should preferably be covered by a rel-evant prosecutorial order, be it a separate order to conduct financial investigation, or a part of the order to conduct cri- minal investigation. Within the order, the prosecutor should issue detailed instructions to all agencies s/he cooperates with; develop the plan of the investigation and make sure that the source and value of proceeds of crime are identified in a thorough, organized and comprehensive manner. This allows the prosecutor to have more effective control and oversight of the investigation and to manage the activities of other agencies.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 103

Pokr

etan

je

finan

sijsk

e ist

rage

4 Preporučuje se organizovanje tužilačkih obuka i praktičnih radionica na kojima bi se tretirale teme sadržaja i metoda pisanja naredbi o provođenju finansijskih istraga.

Trainings and practical workshops for prosecutors on the contents and drafting of orders for financial investigations are recommended.

Traj

anje

i m

omen

at

zavr

šetk

a fin

ansij

ske

istra

ge

5 Usaglašavanje odredbi kojima se propisuje trajanje i mo- menat završetka finansijske istrage bilo bi od imperativnog značaja za ustanovljavanje jednakog položaja svih učesnika u postupku otkrivanja i oduzimanja imovine stečene krimina- lnim djelovanjem koji se vodi na teritoriji BiH.

Harmonization of the provisions regulating the duration and deadline for completion of the financial investigation would be imperative for equalizing the position of all participants in the procedure of identification and forfeiture of proceeds of crime, conducted in the territory of BiH.

Sadr

žaj p

rijed

loga

za

oduz

iman

je

imov

insk

e ko

risti

prib

avlje

ne

kriv

ični

m d

jelo

m

6 Preporučuju se obuke i razmjene iskustava u pogledu načina pisanja činjeničnog opisa optužnica u predmetima u kojima se predlaže oduzimanje imovinske koristi, s posebnim osvr-tom na formulisanje dispozitiva te drugih dijelova optužnice u slučajevima proširenog oduzimanja, kao i mogućnosti pre-ciziranja ili izmjene optužnice u toku postupka.

Trainings and experience exchanges should be organized on the topic of drafting the factual description in indictments moving for asset forfeiture, focusing in particular on formula- ting the operative, and other parts of the indictment in cases of extended forfeiture, as well as on the possibility of clarifying or amending the indictment during the proceedings.

7 Izmjenama ZKP-a na svim nivoima, trebalo bi predvidjeti da prijedlog za oduzimanje imovinske koristi stečene kri- vičnim djelom za koje se vodi postupak bude obavezni dio optužnice u svim slučajevima kada postoji osnovana sumnja da je krivičnim djelom ostvarena imovinska korist.

Amendments to criminal procedure codes at all levels should provide for the motion for forfeiture of assets acquired by the criminal offence charged to be a mandatory part of the indictment in all cases where there is grounded suspicion that material gain was acquired through the criminal offence.

Prist

up p

odac

ima

kao

pred

uslo

v za

usp

jeh

finan

sijsk

e ist

rage

8 Potrebno je u BiH afirmisati praksu kojom se omogućava stavljanje privremenih mjera zabrane otuđenja i raspolaganja na nepokretnoj imovini koja nije uknjižena, kroz uvođenje određene vrste postupka hitnog upisa prava i zabrane u zemljišne knjige.

A practice of provisional prohibiting measures regarding transfer and disposal of unregistered real-estate should be promoted in BiH, through introduction of a type of urgent procedure of registering in land registry the title and ban on disposal of property.

104

Prist

up p

odac

ima

kao

pred

uslo

v za

usp

jeh

finan

sijsk

e ist

rage

9 Potrebno je ustrajati u nastojanjima da tužioci i policija u BiH dobiju direktan pristup bazama podataka odabranih relevantnih agencija, tijela i organa koji posjeduju informacije o imovini. Preporučuje se sklapanje sporazuma o saradnji s određenim tijelima koja posjeduju informacije o imovini te imenuju kontakt osobe za saradnju, a radi brže i efikasnije razmjene podataka u okviru provođenja finansijskih istraga.

Efforts should continue on allowing direct access for prose-cutors and law enforcement in BiH to data bases of selected agencies, bodies and organizations in possession of info- rmation on property. It is recommended that cooperation agreements be concluded with certain bodies possessing information on property, as well as focal points appointed for the benefit of more expedient and efficient exchange of information during financial investigations.

10 Trebalo bi razmotriti izmjene propisa o bankarskom poslo-vanju kako bi se predvidio izuzetak od bankarske tajne u odnosu na zahtjeve tužilaca za dobivanje podataka, kako bi se izbjeglo traženje naloga suda i skratio put pribavljanja podataka.

Također, u okviru zakonskog teksta potrebno bi bilo pre- dvidjeti odgovornost i kažnjavanje službene ili odgovorne osobe u banci ili drugoj pravnoj osobi koja odbija ili spreča-va ispunjen je obaveze koja proizilazi iz sudske naredbe.

Amendments to banking regulations should be considered, in order to provide for exceptions from the banking secret in case of prosecutorial requests for information. This would eliminate the need for a court order and thus expedite the process of data collection.

Similarly, the text of the law should foresee the liability and sanctions for official or responsible persons in the bank or another legal entity who refuse to deliver or prevent the exe-cution of tasks subject to the court order.

11 Postoji potreba za dodatnom edukacijom u oblasti među- narodne saradnje, a posebno u pogledu otkrivanja, osigu-ranja i oduzimanja nekretnina i druge imovine koja se nalazi u inostranstvu, te izvršavanja sudskih odluka.

Additional training should be delivered in the field of inte- rnational cooperation, focusing on identification, securing and forfeiture of real estate and other assets abroad, and the enforcement of court decisions.

12 U predmetima s inostranim elementom, umjesto redovne procedure za pružanje međunarodne pravne pomoći, efi-kasnije je koristiti mehanizme međudržavne ugovorne sara- dnje gdje se putem bilateralnih ugovora reguliše neposre-dan način saradnje.

In cases with an international element, instead of the regular procedure for international legal assistance, it is more efficient to use mechanisms of inter-state cooperation, using bilateral agreements which would regulate the modes of direct co- operation.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 105

Pom

oć a

genc

ija z

a pr

ovođ

enje

zak

ona

u vo

đenj

u fin

ansij

skih

istr

aga

13 Nedostatak zakonskih rješenja u FBiH i BD u odnosu na nivo BiH i RS jeste nepostojanje specijalizovanih policijskih jedinica koje bi se bavile isključivo prikupljanjem dokaza u toku finansijske istrage. Preporučuje se formiranje multi-disciplinarnih ad hoc timova za podršku tužiocu u radu na odabranim predmetima.

Due to the lack of relevant statutory provisions in FBiH and BD, there are no specialized law enforcement units that would deal exclusively with evidence gathering in the financial investigation, which is not the case at the level of BiH and RS. Therefore, it is recommended that multidisciplinary, ad hoc teams, be formed to support the work of a prosecutor on certain cases.

14 Potrebno je preduzeti mjere kako bi se i za nivo FBiH osnovalo tijelo koje bi bilo pandan Specijalnoj jedinici MUP-a RS, u okviru kojeg bi multidisciplinarni tim istražilaca i stručnjaka odgovarajućeg profila pomagao tužiocima u provođenju finansijske istrage, i to na nivou svih kantonalnih tužilaštava.

Action should be taken to establish a body in the Federation of BiH as a counterpart to the Special Unit of the Ministry of the Interior in the RS. A multidisciplinary team of investigators and experts of suitable profiles would work within such body to support prosecutors working on financial investigation, in all cantonal prosecutor’s offices.

15 Efikasnost provođenja finansijske istrage u odlučujućoj mjeri zavisi od specijalizacije svih organa koji u njoj učestvuju.

Iskazuje se potreba za edukacijom policije na temu inici-jalne procjene o postojanju očigledne nesrazmjere između imovine i zakonitih prihoda, a na osnovu koje tužilac treba donijeti odluku o potrebi provođenja finansijske istrage.

The efficiency of financial investigation greatly depends on the specialization of all bodies participating in it.

There is an evident need for trainings for the police about initial estimates of obvious disproportion between the assets and legal income, which inform prosecutor’s decision on whether a financial investigation is warranted.

16 Preporučuje se ostvarivanje bliske saradnje tužioca s timom policijskih službenika koji rade na provođenju finansijske istrage čiji se članovi neće mijenjati u toku istrage. Cilj je da se postigne zajednički dogovor o metodologiji rada koja će biti precizirana odgovarajućom tužilačkom naredbom, te da članovi tima preduzimaju sve radnje pod nadzorom tužioca.

Close cooperation between the prosecutor and a team of law enforcement officials working on financial investigations should be established, and the police officials should not change in the course of the investigations. The aim of this is to achieve an agreement on the methodology which will be specified in the relevant prosecutorial order, while members of the team will be supervised by the prosecutor in every action they take.

106

Vre

dnov

anje

rad

a tu

žilac

a i s

udija

u p

redm

etim

a s

finan

sijsk

im is

trag

ama

17 Neophodno je dodatno unaprijediti Pravilnik o orijenta-cionim mjerilima za rad tužilaca kako bi se, mimo postupka uvećanog vrednovanja predmeta koji se izuzetno pokreće u zavisnosti od složenosti, osiguralo adekvatno i objektivno redovno vrednovanje rada na finansijskim istragama kroz tužilačke norme.

The Rulebook on Orientation Criteria for the Work of the Prosecutors should be upgraded, in order to ensure that, aside from the increased valuation of cases which is exce- ptionally initiated in complex cases, there is proper and objec-tive regular evaluation of the work on financial investigations reflected through prosecutorial quotas.

18 Potrebno je razmotriti adekvatno vrednovanje rada, kako tužilaca tako i sudija koji moraju uložiti dodatne napore za razumijevanje često obimne dokumentacije, ocjenu ponuđenih dokaza i odlučivanje u predmetima s fina- nsijskim istragama. Posebnu pažnju treba posvetiti i radu na istraživanju, dokumentovanju i odlučivanju o činjenicama od značaja za prošireno oduzimanje imovine.

Adequate valorization of work of prosecutors and judges should be considered, since they have to invest additional effort to understand frequently extensive body of documents, evaluate evidence and reach a decision in cases with financial investigations. Special attention should be paid to the work on investigating, documenting and deciding on facts relevant to extended asset forfeiture.

19 Obavezu utvrđivanja, blagovremenog osiguranja i oduzima- nja imovine stečene kriminalom, koja je propisana ZKP-om, trebaju pratiti mehanizmi umanjenog vrednovanja ili nega-tivnog ocjenjivanja rada zbog propusta u tom pravcu.

The duty to identify, timely secure and forfeit proceeds of crime, pursuant to the CPC, should be accompanied by the mechanisms of lower marks or even negative performance evaluation for omissions in this regard.

20 Bilo bi uputno da glavni tužioci na svim nivoima, izdaju instrukciju postupajućim tužiocima da se u svim predmeti-ma u kojima je stečena značajnija imovinska korist moraju provoditi finansijske istrage.

Chief prosecutors at all levels should issue instructions to act-ing prosecutors that financial investigation be conducted in all cases where significant material gains were acquired.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 107

Vre

dnov

anje

rad

a tu

žilac

a i s

udija

u p

redm

etim

a s

finan

sijsk

im

istra

gam

a

21 Važno je da se u kriterije za ocjenjivanje rukovodilaca pravosudnih institucija uvrste i kriteriji koji se odnose na uspješnost oduzimanja imovinske koristi ostvarene krivičnim djelima na nivou čitave institucije kojom rukovode. Jedna od mogućnosti bila bi da se rad cijele institucije dodatno vre- dnuje ukoliko se postigne pravomoćno izricanje i/ili izvršenje mjere oduzimanja imovinske koristi u većem obimu.

It is important to include in the performance evaluation crite-ria for managers of judicial institutions the criteria of successful asset forfeiture at the level of the entire institution they ma- nage. One option would be a higher mark for the work of the entire institution, if it achieves higher rates of asset forfeiture ordered in final verdicts and/or successfully enforced.

22 Preporučuje se uvođenje odgovarajućih mehanizama „nagrađivanja“ rada koji nisu finansijske prirode, za tužioce koji rade na složenim predmetima, a koji bi djelovali kao poticaj za češće otvaranje finansijskih istraga. Neki od njih bi bili mogli biti dodjeljivanje slobodnih dana ili odobrenje kliznog radnog vremena.

Appropriate “award” mechanisms of non-financial nature should be introduced for prosecutors working on complex cases. These would be stimulations aiming to increase the incidence of financial investigations opened. Some of them could include days off, or flexible working hours.

23 Neophodno je osigurati redovno, pravilno i istinito bilježe- nje parametara koji se odnose na oduzimanje imovine, od strane korisnika T/CMS-a, kako bi se omogućila efikasnost novog modula TCMS-a i uspostavio vjerodostojan sistem za praćenje i mjerenje postignutih rezultata na planu oduzima- nja nezakonito stečene imovine.

Regular, proper and accurate recording of parameters of asset forfeiture must be ensured by the users of T/CMS, in order to capitalize on the efficiency of the new TCMS module and establish a valid system of monitoring and measuring results achieved in the field of asset forfeiture.

108

Spec

ijaliz

acija

i ed

ukac

ija tu

žilac

a za

rad

na

finan

sijsk

im is

trag

ama

24 Potrebno je rad u tužilaštvima organizovati na način da se omogući praćenje zaduženja tužilaca u složenim predmeti-ma, kako bi se u mjeri u kojoj je to neophodno oslobodili rada na drugim poslovima i time omogućila veća efikasnost u radu na složenim predmetima.

Work in prosecutor’s offices should be organized so as to allow the monitoring of duties of prosecutors assigned with complex cases, in order to relieve them of other tasks as much as necessary and thus enable them to work on com-plex cases more efficiently.

25 Potrebno je da specijalističe obuke tužilaca budu prilagođene njihovim sklonostima i izraženim preferencijama za rad na određenoj vrsti predmeta, kao i da budu od praktičnog značaja za njihov rad.

Specialist trainings of prosecutors should be adapted to their talents and preferences to work on specific type of cases, and be useful for their everyday work.

26 Neophodno je da se sistem edukacije nosilaca pravosudnih funkcija unaprijedi i uveže sa sistemom ocjenjivanja, kako bi se zalaganje pojedinca na planu stručnog usavršavanja cijenilo na adekvatan i mjerljiv način i spriječile dugoročne negativne posljedice koje nedostatak navedenih mehaniza-ma ima na kvalitet kadra u pravosuđu.

The system of training of holders of judicial offices should be improved and linked to the evaluation system, in order to assign an adequate and measurable value to individual profes-sional development efforts and prevent long-term negative consequences that the lack of such mechanisms has on the quality of human resources in the judiciary.

27 Potrebno je povećati broj kvalifikovanih vještaka u različi-tim pod-oblastima finansijskog vještačenja, koji bi mogli biti na raspolaganju tužiocima u radu na složenim finansijskim istragama.

The number of qualified experts in various sub-fields of financial expert analysis should be increased. These experts would be available to assist the prosecutors in their work on complex financial investigations.

28 Upošljavanje stručnjaka za forenzičko računovodstvo u tužilaštvima bi bilo od posebnog značaja za unapređenje efikasnosti rada na predmetima s finansijskim elementima.

Hiring experts in forensic accounting in prosecutor’s offices would be particularly important for improving the efficiency of the work on cases with financial elements.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 109

PRIVREMENO OSIGURANJE IMOVINE RADI OBEZBJEĐENJA ODUZIMANJA IMOVINSKE KORISTI ILI IMOVINSKO PRAVNOG ZAHTJEVA

Priv

rem

eno

oduz

iman

je il

i osig

uran

je im

ovin

e pr

ema

prav

ilima

ZKP

29 Potrebno je razmotriti pokretanje mehanizama disciplinske odgovornosti nosilaca pravosudne funkcije zbog čijeg (ne)postupanja dolazi do nemogućnosti privremenog ili trajnog oduzimanja imovine stečene krivičnim djelom.

Mechanisms of disciplinary liability should be considered in relation to holders of judicial office whose (in)action prevents seizure or forfeiture of proceeds of crime.

30 Poželjno bi bilo u zakonima o krivičnom postupku preci-zirati odredbu o privremenim mjerama osiguranja koje sud određuje po službenoj dužnosti, u slučajevima kada postoji osnovana sumnja da dolazi u obzir oduzimanje imovinske koristi, vodeći računa o procesnim ulogama tužilaštva s jedne strane, a suda s druge.

The provision in criminal procedure codes on provisional security measures ordered by the court ex officio in cases where there is grounded suspicion that asset forfeiture might be considered should be specified, with due consideration of the procedural roles of the prosecution on the one hand and the court on the other.

31 Veoma je važno da se oštećeni, kada je to fizičko lice, pravovremeno upozna s njegovim pravima, u koja spada i pravo predlaganja sudu određivanja mjera osiguranja IPZ-a. U slučajevima kada je oštećena država je neophodno unaprijediti saradnju između tužilaštava i pravobranilaštava s ciljem ranog uključivanja pravobranilaštva u postupak, pa samim tim i pravovremenog osiguranja namirenja IPZ-a države.

It is very important that the aggrieved party who is a nat-ural person be duly informed of their rights, including the right to move for securing of redress claim with the court. If the aggrieved party is the state, there should be better co- operation between prosecutor’s offices and public attorney’s offices for the purpose of due securing of the redress claim of the state.

110

Priv

rem

ene

mje

re o

sigur

anja

imov

ine

prem

a po

sebn

im z

akon

ima

o od

uzim

anju

imov

insk

e ko

risti

32 Bilo bi potrebno unaprijediti odredbe posebnog zakona RS koje se odnose na određivanje privremenih mjera osigura- nja u slučajevima proširenog oduzimanja imovine. Neopho- dno je da se na jasniji način propiše mogućnost određivanja različitih vrsta privremenih mjera osiguranja, te da se poveća efikasnost tužilaštva u postupku određivanja mjera u sluča-jevima hitnosti, odnosno kada postoji vjerovatnoća da će vlasnik raspolagati imovinom.

The provisions of the special law of the RS relating to the ordering of provisional security measures in cases of exten- ded asset forfeiture should be improved. It is necessary to regulate more clearly the option of ordering various types of provisional security measures and increase the efficiency of the prosecutor in the procedure of urgent ordering of mea-sures, if it is likely that the owner will dispose of the assets.

33 Potrebno je izmijeniti odredbe posebnog zakona FBiH na način da sud imperativnom zakonskom formulacijom bude u obavezi odmah postupiti po prijedlogu tužioca za određivanje privremene mjere, umjesto u roku od sedam radnih dana, a što bi bilo u duhu proklamovane hitne prirode ovog postupka.

Provisions of the special law in the Federation of BiH should be amended, so as to include an imperative provision obliging the court to act on the prosecutor’s motion for provisional measures immediately, instead of within 7 days, which would correspond to the asserted urgency of this procedure.

34 Potrebno je u posebnom zakonu FBiH definisati rok za odlučivanje po žalbi na rješenje kojim su određene mjere osiguranja, kako bi se osigurala hitnost postupanja.

The special law of FBiH should set forth a deadline for deci-sion on appeal from the decision ordering security measures, in order to ensure urgent conduct of the proceedings.

35 Potrebno bi bilo usaglasiti zakonska rješenja posebnih zakona u RS-u i FBiH/BD-u, u pogledu uvođenja na svim nivoima zakonske pretpostavke o opasnosti za potraživanje, usaglašavanja kataloga mjera koje se mogu predlagati, kao i ujednačavanja dužine trajanja privremenih mjera te prava i garancija protivnika osiguranja. Cilj je da se olakša rad tužioca i postupak određivanja privremenih mjera učini efikasnijim.

Statutory provisions of special laws in RS and FBiH/BD should be harmonized, in order to introduce the legal requirement of risk to the claim at all levels, harmonize the catalogue of measures that may be sought and harmonize the duration of provisional measures and the rights and guarantees of opponents to the security measures. This should facilitate the work of prosecutors and make the procedure of ordering provisional measures more efficient.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 111

Duž

ina

traj

anja

mje

ra o

sigur

anja

36 Potrebno je ujednačiti dužinu trajanja privremenih mjera osiguranja imovine u svim jurisdikcijama u BiH, kako bi svi subjekti, bez obzira na to gdje se vodi postupak, uživali iste garancije i prava vezana za privatno vlasništvo.

The duration of provisional security measures on assets in all jurisdictions in BiH should be equalized, so that all persons enjoy the same guarantees and rights to their private proper-ty, regardless of the jurisdiction.

37 Da bi mjere osiguranja postigle svoju svrhu i polučile rezu- ltate, mora biti omogućeno da se one odrede prije nego što osumnjičeni sazna da se protiv njega vodi postupak, tj. prije momenta preduzimanja prve radnje u postupku kojom on dobiva to saznanje.

In order for security measures to achieve their purpose and yield results, there has to be a possibility to order such mea-sures, before the suspect becomes aware of the proceedings against him, which means before the first action in the pro-ceedings by which the suspect is effectively informed of them.

38 Potrebno je da se u svim jurisdikcijama omogući da se privremene mjere mogu predlagati i nakon završetka kri- vičnog postupka, odnosno da mogu ostati na snazi sve do potpunog namirenja potraživanja, a uz obavezu periodičnog provjeravanja opravdanosti mjere kako ne bi došlo do pre-komjernog ograničavanja prava na imovinu.

All jurisdictions should provide for the possibility of seeking provisional measures after the completion of the criminal proceedings, or keeping the measures in force pending the full compensation of the claim, along with the obligation of periodic review of justification of the measure, so as to avoid.

39 U interesu pravne sigurnosti neophodno je usaglasiti zako- nske odredbe na svim nivoima kako bi vlasnik imovine u sva-kom slučaju znao na koji tačno vremenski period je mjera osiguranja određena te koji organ je i koliko često dužan provjeravati opravdanost njenog zadržavanja na snazi.

In the interests of legal certainty, it is necessary to harmonize statutory provisions at all levels, so that the owner of the assets in every case is familiar with the validity period of the measure odered, the body in charge of the reviews of justi-fication of the measure and the frequency of such reviews.

Važ

nost

odr

eđiv

anja

mje

ra

osig

uran

ja n

a za

koni

to

steč

enoj

imov

ini

40 Povećanje učestalosti prakse predlaganja i određivanja mjera osiguranja na zakonito stečenoj imovini osumnjičenog tokom krivičnog postupka bilo bi pozitivan i logičan iskorak koji bi vodio ka uspješnom oduzimanju imovine od osuđenih lica i punom ostvarenju principa da niko ne može zadržati korist pribavljenu krivičnim djelom.

Increasing the frequency of seeking and ordering security measures on legaly acquired assets of the suspect during the criminal proceedings would be a positive and logical step towards the successful asset forfeiture from convicted per-sons and complete upholding of the principle that no one may retain the proceeds of crime.

112

Nač

elo

prop

orci

onal

nost

i pr

ilikom

odr

eđiv

anja

pr

ivre

men

ih m

jera

osig

uran

ja 41 Neophodno je da tužioci vode računa o zahtjevima nače-la proporcionalnosti prilikom podnošenja prijedloga za određivanje mjera osiguranja kako bi se izbjeglo preveliko zadiranje u pravo vlasništva i druga ustavna prava osu- mnjičenih/optuženih i povezanih osoba.

It is necessary for the prosecutors to give due consideration to the principle of proportionality when seeking security measures, in order to avoid extensive limitation of the right to property and other constitutional rights of suspects/defen-dants and associated persons.

PROŠIRENO ODUZIMANJE IMOVINE

Proš

ireno

odu

ziman

je im

ovin

e

42 Sukladno stavu kojeg je zauzeo ESLJP, dozvoljena je re- troaktivna primjena zakona koji se odnose na oduzimanje imovinske koristi u slučajevima kada je oduzimanje imovi- nske koristi određeno kao mjera, a ne kao krivična sankcija.

According to the opinion of the European Court of Human Rights, retroactive application of laws pertaining to asset forfeiture is allowed in cases where the asset forfeiture was ordered as a measure, rather than as a criminal sanction.

43 Potrebno je da sporne odredbe krivičnih, odnosno pose- bnih zakona u FBiH, BH i BD-u, budu precizirane na način da bude potpuno jasno da za prošireno oduzimanje, za razliku od oduzimanja direktne imovinske koristi, nije neophodno konkretizovati iz kojeg krivičnog djela je korist ostvarena, pa samim tim ne mora biti dokazana veza između imovine za koju se traži prošireno oduzimanje i djela za koje je lice osuđeno.

Contentious provisions of criminal codes and/or special laws in FBiH, Brčko District and BiH, should be specified, so as to make clear that extended forfeiture, unlike the forfeiture of direct material gain, does not require specification of the criminal offence through which gains were acquired. Accord-ingly, the link between the assets subject to the motion for extended forfeiture and the offence of which the individual is convicted does not have to be proven.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 113

Stan

dard

dok

aziv

anja

oč

igle

dnog

nes

razm

jera

im

ovin

e i z

akon

itih

prih

oda 44 Finansijsko vještačenje ima posebni značaj kod utvrđivanja

zakonitih prihoda te nesrazmjera u odnosu na imovinu, a na temelju njega se može zasnovati valjan prijedlog tužioca za prošireno oduzimanje.

Financial expert analysis is particularly important in deter-mining legal income and disproportion between income and assets. It can also provide the foundation for a sustainable prosecution motion for extended forfeiture.

ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI U SLUČAJU SMRTI ILI BJEKSTVA

Odu

ziman

je im

ovin

ske

koris

ti u

sluča

ju s

mrt

i ili

bjek

stva

45 Potrebno bi bilo revidirati zakonske odredbe posebnih zakona u FBiH i BD-u kako bi se na precizniji način uredi-la materija vođenja posebnih postupaka u slučaju smrti ili bjekstva.

Provisions of special laws of FBiH and BD should be revised, in order to regulate special proceedings in case of death or flight more specifically.

46 Odredba KZ-a BiH koja upućuje na mogućnost pokretanja parničnog postupka radi oduzimanja imovinske koristi zahti-jeva značajnije izmjene u pravcu boljeg preciziranja, imajući u vidu njenu nedovoljnu određenost i jasnoću koji dovode do nemogućnosti primjene u praksi. Preciziranje bi podra-zumijevalo da se jasno navede u kojim slučajevima se ovaj postupak pokreće, ko je nadležan za njegovo pokretanje, te koji dokazni standard se zahtijeva. Pored toga potrebno bi bilo razmotriti i primjenu ove odredbe i na slučajeve smrti i bjekstva, kada zbog tih okolnosti nije moguće voditi krivični postupak.

The provision of the CC of BiH which refers to the possibi- lity of pursuing asset forfeiture in civil proceedings requires substantial amendments, due to its vague and broad nature, which results in the lack of its enforceability in practice. The provision should clearly state the cases in which such pro-ceedings are instigated, the entity in charge of instigating the proceedings and the applicable standard of proof. In addi-tion, it should be considered whether this provision could be applied to cases of death and flight due to which criminal proceedings cannot be conducted.

114

47 Potrebno je u BiH stvoriti ujednačen pravni okvir koji će osigurati da na svim nivoima pravosuđa postoji mogućnost da se imovina stečena krivičnim djelima oduzima od naslje- dnika i/ili povezanih lica, kako u slučaju smrti tako i bjekstva osumnjičenih ili optuženih lica.

It is necessary to create a harmonized legal framework in BiH which will ensure the possibility for all levels of judiciary to forfeit proceeds of crime from heirs and/or connected per-sons, both in case of death or in case of flight of suspect or accused.

Kriv

ični

ili

građ

ansk

i po

stup

ak 48 Poželjno bi bilo da se i u BiH stvori normativni okvir i uvede praksa da poreski organi mogu voditi postupak radi utvrđivanja zakonitosti imovine, odnosno oporezivanja nezakonito stečene imovine.

It would be prudent to create a normative framework and introduce the practice in BiH of authorizing tax authorities to conduct proceedings to determine the legality of assets, or to tax illegally acquired assets.

IMOVINSKOPRAVNI ZAHTJEV OŠTEĆENOG I ODUZIMANJE IMOVINSKE KORISTI PRIBAVLJENE KRIVIČNIM DJELOM

Imov

insk

opra

vni z

ahtje

v oš

teće

nog

i odu

ziman

je

imov

insk

e ko

risti

prib

avlje

ne k

rivič

nim

dje

lom

49 Potrebno je da sudovi prilikom razmatranja izjava o priznanju krivnje ili prihvatanja sporazuma o priznanju krivnje obraćaju dužnu pažnju na činjenice koje se odnose na IPZ te u cije-losti provjere da li je oštećenom pružena mogućnost da se pred tužiocem izjasni o IPZ-u.

When deliberating on guilty pleas or plea agreements, courts should duly consider the facts relative to the redress claim, and verify thoroughly if the aggrieved party was been heard on the redress claim before the prosecutor.

50 Potrebno je da sudije za prethodno saslušanje, prilikom potvrđivanja optužnice, posebno ispitaju da li su s dužnom pažnjom utvrđene činjenice od značaja za odluku o IPZ-u ili oduzimanju imovinske koristi stečene krivičnim djelom, te ukoliko to nije slučaj, optužnicu vrate na uređenje.

Preliminary hearing judges when confirming the indictment should particularly examine if facts of relevance to the deci-sion on redress claim or asset forfeiture were duly established, and if they find that was not the case, judges should return the indictment for clarification.

51 Zahtjev za oduzimanje imovinske koristi trebalo bi pre- dvidjeti kao obavezni element optužnice, pri čemu bi tužilac trebao biti u obavezi identifikovati u čemu se sastoji imo- vinska korist, pojasniti činjenično stanje vezano za pri- bavljanje imovinske koristi, te navesti dokaze potrebne za utvrđivanje činjenica vezanih za imovinsku korist.

Motion for asset forfeiture should be foreseen as a compul-sory element of the indictment, and the prosecutor should be obliged to identify the material gains, clarify the state of facts regarding the acquiring of the material gain and list the information necessary to establish the facts relative to the material gain.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 115

Imov

insk

opra

vni z

ahtje

v oš

teće

nog

i odu

ziman

je im

ovin

ske

koris

ti pr

ibav

ljene

kriv

ični

m

djel

om

52 Bilo bi neophodno da se izmijeni učestala praksa sudova da oštećene upućuju da svoj IPZ ostvaruju u parnici, čak i u slučajevima u kojima sud ima dovoljno elemenata da o IPZ-u odluči u krivičnom postupku.

It would be necessary to change the widespread practice of courts referring the aggrieved parties to pursue their redress claims through civil action, even in cases where the court has ample elements to decide on the redress claim within the criminal proceedings.

53 Od imperativne je važnosti oživjeti primjenu odredbe o mjerama osiguranja IPZ-a, o obaveznom poučavanju oštećenog o mogućnostima koje mu zakon stavlja na raspo-laganje, kao i značaju koje to ima za uspješno ostvarenje njegovog zahtjeva.

It is imperative to materialize the application of the provision on security measures for redress claims, mandatory informing of the aggrieved party of their legal options, and the relevance of that to the successful outcome of their redress claim.

54 Oštećenom koji je postavio IPZ, a nije ga obezbijedio u krivičnom postupku, dok je tužilac s druge strane izvojevao mjere obezbjeđenja radi oduzimanja imovinske koristi, treba omogućiti da, ukoliko mu sud dosudi IPZ u krivičnoj presu-di, istom odlukom bude određeno da će se on naplatiti iz imovine koja je već obezbijeđena.

Takođe bi bilo korisno uvođenje mogućnosti da sud u osuđujućoj presudi odluči da mjere koje su određene radi osiguranja imovinske koristi ostaju na snazi i služe za osigu-ranje IPZ-a sve do njegovog ispunjenja.

In cases where the aggrieved party submits a redress claim, but fails to secure it in the criminal proceedings, while the prosecutor obtains security measures for the purpose of asset forfeiture, and if the court grants such a redress claim as part of the verdict, the verdict should also order that the aggrieved party will be remunerated from the secured assets.

It would also be useful to allow for the situation where the court decides in the convicting verdict that the security mea-sures imposed to secure material gains remain in force for the purpose of securing the redress claim pending the fulfillment of that claim.

55 Neophodno je uspostaviti efikasniju saradnju tužioca s pravobranilaštvom, u cilju pravovremenog osiguranja i povrata u državni budžet imovine otuđene krivičnim djelima.

It is necessary to build more efficient cooperation between prosecutor’s offices and public attorney’s offices for the pur-pose of due securing and reimbursement of the state budget for assets misappropriated through criminal offences.

116

IZVRŠENJE MJERE ODUZIMANJA IMOVINEPo

kret

anje

izvr

šnog

pos

tupk

a56 Potrebno je pristupiti izmjenama ZIKS-a na nivou BiH, ali i

drugih relevantnih zakona na svim nivoima kako bi se na jasan i nedvosmislen način odredila nadležnost pravobranilašta-va za pokretanje postupka izvršenja odluka o oduzimanju imovinske koristi donesenih u krivičnom postupku.

Do donošenja zakonskih izmjena, poželjno bi bilo da Pravo-branilaštvo na nivou BiH kao zakonski zaštitnik imovinskih interesa BiH, nastavi raniju praksu pokretanja (i zastupanja) izvršnih postupaka pred Sudom BiH radi naplate potraživa- nja države, koja su nastala temeljem pravosnažnih krivičnih presuda Suda BiH u kojima je izrečena mjera oduzimanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom.

Law on Execution of Criminal Sanctions should be amended at the level of BiH, as well as other relevant laws at all levels, in order to define in clear terms the authority of the pub-lic attorney’s offices for the instigating of the procedure of enforcement of decisions on asset forfeiture rendered in the criminal proceedings.

Pending such amendments, Public Attorney’s Office at BiH level, as the legal defender of the property-related interests of BiH, should continue the earlier practice of instigating (and appearing in) enforcement proceedings before the Court of BiH, for the purpose of pursuing the claims of the state arising from the final criminal verdicts of the Court of BiH in which the measure of asset forfeiture was imposed.

57 Neophodno je preduzeti hitne mjere jačanja kapaciteta svih pravobranilaštava kako bi ona organizacijski, kadro- vski i materijalno mogla odgovoriti na zahtjeve koji se pred njih stavljaju u vezi sa izvršenjem odluka kojima se oduzima imovinska korist i ostalim zakonom propisanim nadležno- stima.

Urgent action is needed to strengthen the structural, human and material capacities of all public attorney’s offices, which would enable them to fulfill their tasks in relation to the enforcement of the decisions on asset forfeiture and other tasks falling under their authority pursuant to the law.

Nad

ležn

i sud

za

vođe

nje

izvrš

nog

post

upka

pre

ma

pose

bnom

zak

onu

FBiH 58 Bilo bi neophodno uskladiti odredbe posebnog zakona FBiH

i ZIP-a FBiH koje se odnose na određivanje suda nadležnog za postupak izvršenja odluke o mjeri oduzimanja imovinske koristi na način da principi za određivanje nadležnosti budu isti bez obzira na to da li je mjera izrečena po KZ-u ili po posebnom zakonu.

Provisions of the special law of FBiH and the Law on Enforce-ment Procedure of FBiH relative to establishing the competent court in charge of the enforcement of the decision imposing the measure of asset forfeiture should be harmonized. Equal principles should apply in deciding on the jurisdiction, regard-less of whether the measure was imposed under the Criminal Code or the special law.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 117

Ulo

ga p

ravo

bran

ilašt

va u

us

pješ

nom

pro

vođe

nju

mje

re

oduz

iman

ja im

ovin

ske

koris

ti 59 Neophodno je osigurati da se nadležnim pravobranilaštvima blagovremeno dostavljaju relevantne informacije u vezi kri- vičnih postupaka, kao i sudske odluke po osnovu kojih može nastati obaveza postupanja pravobranilaštva.

It needs to be esnured that relevant public attorney offices receive timely information with regards to criminal proceed-ings, as well as court decisions which can be the basis for action of the public attorney.

Oba

veza

red

ovno

g pr

ovje

rava

nja

radi

st

ican

ja n

ove

imov

ine 60 Bilo bi korisno unaprijediti i sistematizovati mehanizme

provjeravanja informacija o tome da li je od strane dužnika došlo do naknadnog sticanja imovine na kojoj bi se moglo provesti izvršenje, a koje koriste pravobranilaštva, odnosno sudovi koji pokreću izvršne postupke. Potrebno je uvesti evidencije ovakvih redovnih provjera.

Mechanisms for checks used by public attorney offices, or courts in relation to obtaining information on whether the creditor has subsequently acquired assets which could be subject to enforcement procedure, should be improved. Records on such checks should be introduced.

Kval

itet s

udsk

ih o

dluk

a u

dije

lu o

od

uzim

anju

imov

insk

e ko

risti

61 Zakonodavac bi trebao u okviru odgovarajućih krivičnih zakona produžiti rok zastare izvršenja mjere oduzimanja imovinske koristi, ili pak u okviru krivičnih zakona izričito predvidjeti da izvršenje mjere oduzimanja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom ne zastarijeva.

Law makers should extend the statute of limitations for the enforcement of the measure of asset forfeiture within the relevant criminal codes, or explicitly provide that statute of limitations does not apply to the enforcement of the measure of asset forfeiture.

62 Preporučuje se da sudije iz izvršnog postupka budu uključene u edukacije sudija koji postupaju u krivičnom po- stupku vezano za način pisanja presuda u dijelu oduzimanja imovinske koristi kako bi ona sadržavala sve neophodne elemente i ispunjavala uslove iz ZIP-a u smislu njene podo- bnosti za izvršenje.

Judges working on enforcement cases should participate in trainings for judges adjudicating in criminal cases, on the topic of drafting of sections in verdicts regarding asset forfeiture, in order to make sure that they contain all necessary elements and meet the requirements of the Law on Enforcement Pro-cedure for enforceability.

118

Kval

itet s

udsk

ih o

dluk

a u

dije

lu o

odu

ziman

ju

imov

insk

e ko

risti

63 Preporučuje se dopuna odredbi ZKP-a na svim nivoima, koje se odnose na sadržaj odluke kojom se oduzima imovinska korist pribavljena krivičnim djelom, na način da se propiše da stvari ili prava koja predstavljaju imovinsku korist pribavljenu krivičnim djelom ili njihova protuvrijednost postaju vlasni- štvo, odnosno imovina BiH, FBiH, RS, BD, a kako bi se takva presuda nedvojbeno mogla koristiti kao osnov za sticanje prava vlasništva te za upis ovog prava u javnim knjigama ili registrima koji se vode kod nadležnih organa.

Provisions of Criminal Procedure Codes at all levels on the contents of the decision ordering asset forfeiture should be supplemented. It should be declared that the assets or rights constituting proceeds of crime or their equivalent value become the ownership, or property of BiH, FBiH, RS, BD. Thus, the verdict of this kind could undoubtedly provide grounds for acquiring the title and registering the title in the public books or registers of relevant bodies.

Prije

dloz

i za

pobo

ljšan

je e

fikas

nost

i izv

ršen

ja m

jere

od

uzim

anja

imov

ine

prib

avlje

ne k

rivič

nim

dje

lima 64 Potrebno je razmotriti uvođenje mogućnosti sklapanja

uslovnih sporazuma o priznanju krivnje gdje bi optuženi bio obavezan u određenom roku vratiti stečenu imovinsku korist pod prijetnjom povlačenja sporazuma odnosno bio u obavezi vratiti imovinsku korist prije sklapanja sporazuma.

Preporučuje se propisivanje obaveze uključivanja pravo-branilaštva u postupak zaključivanja sporazuma o priznanju krivnje, uvijek kada su u pitanju imovinski interesi države, bez čije saglasnosti se sporazum ne bi mogao sklopiti.

Conditional plea agreements should be considered. This means that the defendant would be obliged to return the gains acquired within a specified period of time, subject to the cancellation of the agreement, or to return the gain prior to entering into the agreement.

It is proposed that the involvement of the public attorney’s office in the procedure of entering into the plea agreement, whenever state interests are at stake, should be mandatory and that the agreement should be conditional upon their approval.

65 Neophodno je da sudovi dosljedno izriču i provode opoziv uslovne osude u slučaju neispunjenja obaveze vraćanja imovinske koristi stečene krivičnim djelom.

Courts should consistently pronounce and enforce the revo-cation of the suspended sentence, in case of failure to return the proceeds of crime.

66 Povećanje broja sudskih izvršilaca, kao i njihova uža specija- lizacija za predmete koji se odnose na oduzimanje imovinske koristi stečene krivičnim djelom, unaprijedilo bi postupanje i efikasnost u ovoj oblasti.

Increased number of bailiffs, specialized in cases of asset for-feiture, would enhance the proceedings and efficiency in this field.

USAID-ov Projekat pravosuđa u Bosni i Hercegovini 119

Upr

avlja

nje

priv

rem

eno

ili tr

ajno

odu

zeto

m

imov

inom

67 Važno je da na svim nivoima pravosuđa u BiH bude uspostavljen organ ili institucija isključivo nadležna za upra-vljanje i raspolaganje privremeno i trajno oduzetom imovi-nom u krivičnom postupku.

Na državnom nivou moraju biti napravljeni posebni napori u tom pravcu zbog činjenice da, za razliku od ostalih nivoa, uopšte ne postoji sistem niti organ nadležan za upravljanje oduzetom imovinom.

It is important to have a body or institution established at all levels of the BiH judiciary that would deal exclusively with the management and use of assets seized and forfeited in criminal proceedings.

Special effort in this regard is required at the state level, given that there is no system or body whatsoever in charge of man-aging forfeited assets, which is not the case at the other levels.