POGLAVLJE MAGISTARSKOG RADA

"LIK ŽENE U RAZDOBLJU FILMSKOG

POSTMODERNIZMA"

Vivijana Radman

Thelma i

Louise Režija: Ridley

ScottGlavne uloge:

Geena Davis Susan Sarandon Harvey Keitel

Scenarij: Callie Khouri

Proizvodnja: SAD 1991.

 

Kruh i Ruže br.12,jesen 1999.,časopis Ženske infoteke

Kruh i Ruže br.12

Ostali brojevi

Ženska infotekaHome page

 

 

Želimo li započeti žanrovskim određenjem, film ćemo nazvati akcijskim, ali u podvrsti filma ceste (road movie), što je istinski američki žanr (no ne znači da mora biti ograničen na američki film). Nepregledni teritoriji Novoga svijeta osigurali su imaginaire vesterna (kao borbe za teritorij, prodiranja uvijek dalje prema zapadnoj granici), ali i imaginaire ceste kao metafore lutanja, bijega, traganja za novom, drugačijom mogućnosti življenja, koja se u načelu ostvaruje samim lutanjem, nikada dostizanjem određenog cilja na kraju puta, zato što put nema kraja, jer bi kraj promijenio karakter samome putu. Junaci filma ceste tako su tipično antijunaci, gubitnici, bjegunci, čiji će pokušaj ostvarenja identiteta, egzistencije biti labuđi pjev znanih posljedica. Oni su najčešće odmetnici, bjegunci pred vidljivim ili nevidljivim neprijateljem, a njihov je čin bunt ove ili one vrsti. Film ceste, tako je više - manje post scriptum, posljedica pretpovijesti junaka.

Thelma i Louise tako su, naizgled, objekti koji se bune, ali zaista objekti koji stradavaju i to krivnjom impotentnih subjekata koji neće održavati objekt. Impotencija subjekata razotkriva uvjete objektnosti kao oblika postojanja te, poništavajući te uvjete, poništava opstojnost objekta. Poništenje objektnosti ne proizvodi kod objekta subjektna svojstva, već samo postavlja objekt u zadano subjektni položaj abdiciranog subjekta. Takav pasivni subjekt–objekt ne može opstati unutar sintagme jer ne može ostvariti dokaz na razini spola niti preuzeti funkcije suprotnog roda, ako se i može služiti njegovim atributima. Dvostruki subjekt,

subjektna skupina koju tvore Thelma i Louise proizvodi vezu unutar skupine koja simulira subjektno-objektne odnose, koji nisu konstantni, jer nemaju uporišta. Te su uloge - uloge oponašanja viđenih modela u svrhu preslikavanja sintagme unutar same skupine, a da bi se ostatak sintagme načinio zalihosnim i neopasnim. Ipak, sintagma u sintagmi je neodrživa, jer abdicirani subjekt kao agens i dalje upravlja sintagmom, ne dopuštajući pasivnom subjektu aktualizaciju. Agens destruira pasivni subjekt dokazavši tako njegovu nemoć u preuzimanju položaja, što legalizira pretenzije agensa na položaj s kojeg je abdicirao. Objektu je uskraćena subjektnost u ideologiji, kao što mu je uskraćena i predsintagmatska objektnost.

Thelma & Louise (ali ne Louise & Thelma, čemu je možda razlog samo u zvukovnim kvalitetama, a možda i u osobnostima i promjenama kroz koje likovi prolaze) prijateljice su koje žive u neimenovanom gradiću države Arkansas (konzervativna sredina). Thelma je kućanica (white suburban), potpuno u vlasti razmaženog supruga koji je zanemaruje, a čiji je karakter svediv na bastarda ili son of a bitch. Louise je konobarica, porijeklom iz Teksasa, neudana, u nezadovoljavajućoj vezi s putujućim glazbenikom Jimmyjem. Dok je Thelma tipično, naivno, o drugom ovisno žensko, Louise je nešto iskusnija i bitno samostalnija. U paru, Louise je dominantna, tvrđeg imidža, supstitut muškarca. Film počinje naumom da preko vikenda same odu u planinsku kućicu. Svrha je odmoriti se, ali i pokazati partnerima da ih ne smiju uzimati zdravo za gotovo. Kako Louise objašnjava Thelmi, Deryl joj je muž a ne otac, što znači da mu ne smije dopustiti da upravlja njezinim životom, te se Thelma odlučuje uputiti na put bez Derylova znanja, a kamoli dopuštenja. Podloga takvoj odluci inače pokorne Thelme je što ne uspijeva iznaći hrabrosti da zatraži dopuštenje, te je bijeg jedini način provođenja vlastite volje, uz dodatno zadovoljstvo posezanja za zabranjenim kao infantilnom vrsti bunta. Nepotrebno je napominjati da Deryl ne odobrava Louise, i obratno. Thelma i Louise, dakle, kreću na put Louisinim zelenim T-birdom, oboružane garderobom za sve moguće prilike (iako idu u planinsku kućicu), kompletno našminkane i poprilično euforične. Thelma za svaki slučaj (serijski ubojice, seksualni manijaci) nosi i damski pištolj koji joj je kupio Deryl jer je često sama, a kojega do tada nije uzimala u ruke (i kojega i sada hvata dvama prstima, kao s gađenjem) te ga smjesta predaje Louise na čuvanje. Pred put se fotografiraju, zagrljene, nasmijane, lijepe žene, slika početka koju pamtimo i koja funkcionira kao referencijalna točka s kojom uspoređujemo promjene kroz koje prolaze, kako fizički tako i psihički. Prva postaja je country bar uz cestu, gdje se zaustavljaju na Thelmin nagovor. Umjesto da se na brzinu osvježe, Thelma, kojoj je ovo prvo putovanje bez Deryla, želi se zabaviti, te naručuje wild turkey i pristaje plesati s lokalnim zavodnikom Harlanom, koji joj se, kako je Louise upozorava, "očito nabacuje". Thelma, čije je iskustvo s muškarcima svedivo na hodanje, a zatim i brak s Derylom, ne vidi nikakvu opasnost, te smatra da se Louise ponaša poput njezina muža ne dopuštajući joj ikakvu zabavu. Thelmu, nenaviklu na piće, brzi ples tjera na povraćanje, te je Harlan izvodi van. Klišeizirana situacija u kojoj Harlan kao sljedeći korak uzima sebi za pravo da je pijanu obljubi na parkiralištu. Kada je Harlan želi poljubiti Thelma se isprva pristojno opire u civiliziranoj situaciji dostatnim argumentima, eufemizmima za golo odbijanje, poput, udana sam, ne osjećam se dobro, a nakon što je uza sve njezino protivljenje Harlan ipak ljubi i zadiže joj suknju, Thelma

brani svoju čast pljuskom koja bi ga u njezinoj naivnoj viziji stvarnosti trebala zaustaviti u daljnjem napredovanju. Pljuska bi zaustavila džentlmena (fiktivni džentlmen ne bi ni došao u situaciju da bude pljusnut), ali ne i Harlana koji nakon pljuske od zavodnika postaje silovatelj. Situacija se radikalno mijenja, akteri se mijenjaju, seksualna tenzija među predstavnicima dvaju spolova i dvaju rodova pretvara se u nasilje muškarca nad ženom. Thelma više ne brani svoju čast, svoje "djevičanstvo", svoje pravo da pristane na spolni odnošaj ili ga odbije (što joj diskurs dopušta), ona samo moli promijenjenog, pozvijerenog Harlana da je ne povrijedi. Harlan silovatelj tako prestaje biti civilizacijskom, rodnom slikom muškarca, i pada na razinu golog, neopisanog spola, koji neprikriveno nasilnički nije potencijalno subjektan. Potencijalna subjektnost spola je u mogućnosti da prihvati zadatak roda, tj. da ostvarivši prokreativnu funkciju, proizvede njezin opis kao nadgradnju. Otkrivši pravu nasilničku prirodu svoje spolnosti, ukida potrebu za opisom, za diskursom, automatski ukidajući rodne uloge. Paradoks situacije je upravo u tome što je ona podloga diskursa, diskurs sveden na preddiskurzivno, u kom se subjektnost svodi na volju jedinke koja je istovjetna nagonu jedinke koja ne može prevladati svoju pojedinačnost i time ukazuje na porijeklo diskurzivne subjektnosti koja je napuštena. Harlan, koji od diskurzivno prihvatljivog postaje diskurzivno neprihvatljiv, jedna je i ista osoba zapravo nepromijenjenih osobina. Ipak, diskurzivni Harlan je subjekt s kojim Thelma - objekt može stupiti u sintagmatski odnos, ponavljajući svoju od ranije poznatu objektnu ulogu. Harlan silovatelj poništava sintagmu, i time ikakvu pa čak i objektnu ulogu koju Thelma može preuzeti. Njezin spol više ne korespondira s njegovim rodom niti s njegovim spolom. Thelmi, dakle, preostaje neaktualizirani spol i rodna uloga koja se ne derivira ni iz čega. Thelmin je život u opasnosti. Louise se istodobno nalazi u toaletu bara, gdje se pred zrcalom gura desetak djevojaka koje provjeravaju i popravljaju šminku (bilješku nametnutog roda), u svjetlu događanja na parkiralištu, prizor groteske. Izašavši iz toaleta, Louise u baru ne nalazi Thelmu, te je izlazi potražiti, prema uputama sućutne konobarice (za razliku od male bonding koji rezultira civilizacijom nasilja, female bonding se prikazuje kao zajedništvo supatništva, razumijevanja, majčinski zaštitničke ljubavi). Trenutak prije ili upravo u trenu kada Harlan uspijeva penetrirati (konačno krajnje ozlijediti) Thelmu, Louise prislanja pištolj na Harlanov potiljak i sprječava najgore. Iako je u njega uperen pištolj, Harlan ne gubi mnogo od svoje samouvjerenosti, smatrajući pištolj u rukama žene (kamo ta falička stvarca ne pripada), neopasnim. Louise zaista nema ubilačkih namjera, pištolj je samo sredstvo obrane od ekvivalentnog oruđa kojim Harlan terorizira. Louise na Harlanovu primjedbu da nije mislio zlo, već da se samo htio zabaviti, odgovara: “Sljedeći put kada žena bude tako plakala, znaj da se ona ne zabavlja.” Ženski plač poništava njezinu realnu nadmoć u situaciji (nadmoć koju ona nije tražila), te navodi Harlana da ako ne fizički, ono barem riječju, pokuša ostati pobjednikom. Ovaj put obraćajući se Louise kao protivniku i suparniku koji mu je ugrabio lovinu (dakle rodom istovrsnom), cilja na slabu točku, njezin spol kao hijerarhijski niži, pokušavajući je uvrijediti i tako onesposobiti vulgarnim rječnikom koji postavlja njezin spol i nju samu, u njegovu spolu, podređeni položaj. Dok se s već spuštenim pištoljem povlači, Harlan joj dobacuje ponižavajuće: Suck my dick. Jezik nema ekvivalentne uvrede kojom bi Louise mogla odgovoriti (jer je jezik kao vrhunsko oruđe civilizacije muški), osobito ne uvrede koja bi

konotirala seksualnu podređenost muškarca ženi. Harlanov verbalni napad određuje njegovu sudbinu jer njime ponavlja nasilje koje je izvršio nad Thelmom, s tom razlikom što je nasilje nad Thelmom nasilje spola, a nasilje nad Louise je nasilje roda derivirano iz nasilja spola. Jedini odgovor na tu vrst nasilja u konkretnoj situaciji je posezanje za fizičkim nasiljem kao samoobranom, Louise puca i ubija Harlana, okrećući njegove riječi protiv njega. Ona mu ne može reći: Suck my dick (Popuši mi kurac), ali može upotrijebiti pištolj kao ekvivalent, tj. počiniti nad njim istu vrst nasilja kojim on prijeti. Dakle, iako je silovana Thelma, ubojica je Louise, koja štiti obje i tim činom objema mijenja sudbinu. Odbivši prihvatiti permanentno silovanje kao oblik postojanja (odbijanje koje započinje odlaskom od muškaraca kojima pripadaju, ali koji ih ne tretiraju onako kako im kao valjanim objektima po pravu pripada, a završava se odbijanjem stvarnog silovanja), one se odmeću od zakona koji to silovanje (u drugačijem obliku) i omogućava. Obraćajući se mrtvome Harlanu, Louise se obraća muškome rodu, formulirajući ideju koja će dvije odmetnice voditi njihovome kraju, a to je: Watch your mouth, pal.1. ( Pazi na jezičinu frajeru ) Svijet u kom žive je muški svijet u kom su i silovatelj, i policija, i sud i javno mnijenje istoga roda, onog koji njihovom spolu ne dopušta prekoračenje određenih normi ponašanja, tj. ograničava upravo njihove seksualne slobode za račun vlastitih. Iako formalno imaju pravo na samoobranu, njihov postupak ne bi bio tako protumačen. Silovanje i ubojstvo dvije su različite kategorije, ubojstvo nije odgovor na silovanje, iako drugog odgovora nema. Dakle, žena je osuđena podnijeti silovanje, a odmazdu prepustiti zakonu koji ne može kompenzirati njezin gubitak. Louisin dokaz, iako ne izrečen u toliko riječi, Thelma smjesta razumije. Uzimaju sobu u motelu (opće mjesto filma ceste) da se odmore dok Louise ne smisli što im je činiti. Louise odlučuje da bježe u Meksiko (ponovo opće mjesto, Meksiko kao suviše dalek cilj, do kojega je suviše prepreka da bi bio dostignut). Thelma, koja nije ubojica i koja zapravo nema razloga bježati od zakona, iako se u filmu to nikada ne ističe, pristaje na taj plan. Thelma čini se ima izbor, vratiti se mužu, u muški svijet u kojemu ne može biti ostvarena kao autonomno ljudsko biće, ali u kojem ima mogućnost pukog preživljavanja ako prihvaća pravila, ili se identificirati s Louise i prihvatiti njezin čin kao vlastiti uz posljedični izgon iz muškog carstva.2 Povratak u muški svijet konstantnog napastovanja, osim što je neprihvatljiv po definiciji, istodobno je i izdaja Louise i njezina čina. Pristajući na plan, Thelma odbacuje svoj prijašnji identitet i pristaje uz Louise. One postaju dvije polovice jednog cijelog u nastajanju, s tom razlikom što Louise do krajnosti dovodi aspekt svoje ličnosti koji je od ranije začet, dok je Thelmina promjena nagla i potpuna. Thelma postaje, a Louise ostaje desperado. Otkud razlika među njima (razlika, koja će u određenoj točki biti poništena, kada ubrzana promjena jedne dosegne konstantu razvoja druge)? Thelma je nezadovoljna i nezadovoljena kućanica i u tom je opisu njezina sadašnjost i njezina pretpovijest. Ali Louisina je pretpovijest (kako u natuknicama, a kasnije to i eksplicite saznajemo) drugačija. Naime, Louise u Arkansas dolazi iz Teksasa, u Teksasu je bila silovana (što policija zna, a Thelma naslućuje), te Teksas zaobilazi u velikom luku, pa je Arkansas samo prva postaja njezina usporena bijega. Ipak, Louisin usporeni bijeg simulira pokušaj uklapanja. Pokušaj koji je, naravno, osuđen na neuspjeh, upravo zbog prvotnog čina silovanja koji je Louise oblikovao kao onu koja je spremna braniti se, te je po tome u biti neuklopiva. Ona je već s početka filma izgubljena kao objekt jer

nastoji očuvati svoj integritet. Silovanje Thelme zapravo je ponovljena traumatska situacija u kojoj Louise reagira snagom prikupljenom u vremenu proteklom od prvog silovanja, snagom koja je istodobno i popuštanje kočnica koje će se ponoviti kod Thelme. Kakva je bila i je li Louise prije silovanja bila nalik na Thelmu nemoguće je tvrditi, ali je moguće tvrditi da im je položaj bio isti, a to je položaj objekta koji je činom silovanja izgubljen za obje.

Objekt zahtijeva održavanje, posjedovanje objekta je način trajanja i subjekta i objekta, trajanje se odvija u diskursu, kojemu je spolni čin podloga i koji osigurava opetovanje spolnog čina, ali koji taj čin transcendira, od njeg se emancipira i prikriva ga. Silovanje ne osigurava trajanje i poništava diskurzivne položaje. Silovana Louise nastavlja živjeti među potencijalnim silovateljima, ali se ne nalazi na kraju sintagme kao objekt, već negdje na pola puta čeka konačni ishod. U tom se sastoji njezin butch imidž i otud početno dominantni položaj u odnosu na Thelmu. To nije muški tip dominacije, to je zaštitnička dominacija majke nad bespomoćnim djetetom. Thelma i Louise se nakon odluke o odmetanju formiraju u zasebnu grupu koja stvara vlastiti diskurs. Njihov odnos postaje primarnim, izvanjski svijet je smetnja s kojom se moraju suočiti i koju moraju svladati da bi započele od početka. Svladavanje izvanjskog svijeta sve se više pretvara u sukob s dominantnim, muškim diskursom, a paralelan je odbacivanju naučenih oblika ponašanja koje nazivamo tipično ženskim. Odbacujući žensko, one ne postaju muževnijima, postaju ljudski ranjivijima i potpunijima. Sukob s muškom stvarnošću nužno završava obračunom u muškom stilu, jer je muško ono što provocira i jer ne postoji ženska vrst nasilja, tako da se, gledano iz diskursa, čini da obje postaju muškobanjaste. Ali jedino muško što im se može pripisati su oruđa, atributi kojima se u samoobrani služe, i to uvijek protiv jačeg neprijatelja.

Odlučivši krenuti u Meksiko, prvi problem koji moraju riješiti je pitanje novca. Louise ima ušteđevinu do koje ne može doći i zato naziva svog ljubavnika (referentnu točku sada već izvanjskog svijeta) da joj pomogne, moleći ga da joj telegramski pošalje upravo tu svotu. U međuvremenu Thelma nagovori Louise da prime mlađahnog i privlačnog autostopista. Stigavši u motel u kojem su trebale podići novac, umjesto novca zatječu Louisina ljubavnika, koji je došao provjeriti što se događa i istodobno zaprositi Louise, kao mjeru opreza u sprječavanju njezinih budućih samostalnih pothvata (što bi pod drugim okolnostima bio vrhunac happy enda). Uzimaju dvije zasebne sobe, a Louise predaje Thelmi novac na čuvanje3 . I dok Louise prolazi kroz emotivnu krizu, Thelma prima u sobu autostopista i prvi put u životu neopterećeno uživa u seksu. Sutradan Louise zauvijek ispraća ljubavnika od kojeg joj ostaje samo zaručnički prsten kao gorka nagrada-uspomena za moralnu odluku da ga ne uvuče u svoje probleme i da ostane (postane) samostalna. Slijedi kazna za Thelmin užitak. Autostopist James deanovskog imidža (nadahnuta interpretacija buduće zvijezde Brada Pitta) nakon ljubavne noći ih je spokojno opljačkao. Taj je događaj nova prekretnica u njihovom odnosu. Dotad gotovo staložena (i opsesivno uredna) Louise se lomi (jer je izgubljena posljednja krhka veza s civilizacijom, posljednje legalno sredstvo zaštite, novac), a preporođena (preporođena iz istog razloga iz kojeg se Louise slomila) Thelma preuzima inicijativu. Louisino

vodstvo je bilo vodstvo planiranja, organizacije, za razliku od Thelminog koje je stihijsko, nagonsko. Prvi njezin pothvat je pljačka dućana uz cestu, načinom koji je naučila od autostopista. To je gotovo uljudna pljačka, koja "ne mora biti sasvim neugodno iskustvo, ako se valjano izvede", ali koja, kada je snimljenu na videu gledaju policijski inspektori i Thelmin muž, izaziva reakcije: Good Lord, Jesus Christ, My God .( Dobri Bože, Isuse Kriste, moj Bože.) Jedan od inspektora (Harvey Keitel) naklonjen je bjegunicama i htio bi im pomoći, ali pod uvjetom da se predaju, jer im drugu vrstu pomoći nije u stanju pružiti (a vjerojatno ni smisliti), te je i radi te blijede, ljudske sućuti među muškarcima viđen kao nepouzdan. Do sada uvedeni muški likovi su svaki na svoj način impotentni i ni od kakve koristi za junakinje. Junakinje na ovaj ili onaj način od sviju samo gube. Deryl, Thelmin muž i uzdržavatelj stalnim zapostavljanjem i ponižavanjem Thelme izaziva u njoj potrebu za buntom, mladi pljačkaš, iako je seksualno zadovoljava, bezobzirno je pljačka ponovo je dovodeći u situaciju radi koje se mora suprotstaviti sustavu, i zakonu, Harlan -silovatelj samo je prototip obojice. Louisin Jimmy, koji figurira, kao pomagač jednako je impotentan jer prekasno odlučuje zaštititi Louise, a i odluka je mlaka i pada u vodu pred prvim policijskim ispitivanjem. Policijski inspektor koji im želi pomoći, zapravo odmaže njihovoj namjeri, namećući onu vrst pomoći koju smatra ispravnom, a koja je za njih pogubna. Sam osjećaj da postoji muškarac koji im želi pomoći, oslabljuje ih jer ih tjera da mu se iz navike i očajanja uvijek nanovo obraćaju, te ta neprekinuta komunikacija na kraju odaje njihov položaj ne samo dobronamjernom nego i svim ostalim policajcima (koji dobronamjernog, nakon što je obavio svoj posao pregovarača, odbacuju kao nepotrebnog). Od pljačke Thelma prestaje biti zavisnom, a Louise prestaje biti dominantnom, tj. prestaje nositi teret odgovornosti za sudbinu obiju. Iako je i dalje na snazi plan bijega u Meksiko, tj. započinjanje novog zajedničkog života u drugoj zemlji, novi i zajednički život započinje na cesti u zajedničkom odbacivanju prošlog (aktivnom i introspektivnom). Kao što Thelma kaže, čini joj se da je prvi put zaista budna i da se u njoj nešto prelomilo, što je sprječava da se vrati. Nakon pljačke, kojom su još više ugrozile svoj položaj, na otvorenoj cesti ih zaustavlja prometnik. Louise, ugledavši ga u retrovizoru, kaže : Oh my God, he is a nazi.( O moj Bože, on je naci.) I zaista, očevidno je da on uživa u položaju moći koji mu daje odora, ne dopuštajući nikakav osobni kontakt, ne popuštajući pred umiljavanjem kojim ga njih dvije pokušavaju smekšati. Kada šarm ne pali, a pred opasnošću da zbog prekoračenja brzine budu otkrivene, Thelma ponovo uzima stvar u svoje ruke. Ljubazno se ispričavši, oduzima policajcu pištolj, te ga zaključava u prtljažnik. Hrabrost koju mu je davala odora, nestaje te on moleći za milost kaže kako ima ženu i djecu, na što Thelma odgovara: "Budi dobar prema njima. Moj muž nije bio dobar prema meni i vidi u što sam se pretvorila. Pred nekoliko dana nijedna od nas dvije ne bi nešto ovako izvela." I njezine su riječi potpuno istinite iako zvuče cinično. Nakon tog, već trećeg prijestupa, trag koji ostavljaju za sobom sve je vidljiviji, a šanse da uspiju sve su manje, no ta činjenica kao da gubi na važnosti. Čitavim putem, gotovo od samog početka, susreću se s vozačem kamiona koji uporno lascivno gestikulira. U prvih nekoliko navrata njihova je strategija ignoriranje. Ali za posljednjeg susreta više nisu spremne podnositi niti tu, zapravo bezazlenu provokaciju. (Bezazlenu samo u smislu da im ne može fizički nauditi, ali u kontekstu njihove drame, jednaku ostalima.) Glumeći da su zainteresirane za avanturu s

njim, pozivaju ga da se zaustavi i izađe iz kamiona. Kada se nađu oči u oči s njim, traže da se ispriča za svoje ponašanje. On, naravno, to odbija (čak ne može vjerovati vlastitim ušima), za što biva kažnjen time što mu dižu cisternu u zrak. Taj je postupak donekle pretjeran, ali potpuno opravdan, jer ništa manje od toga, a ni to ga neće naučiti da se prema ženama odnosi s poštovanjem. Ipak postupak je prvi put više osveta nego samoobrana, te je po tome čin desperada koji prethodi posljednjem činu. Kako su locirane (naoružane i opasne), uskoro se nađu pred potjerom lokalne policije kojoj uspijevaju pobjeći. Tijekom vratolomne jurnjave automobilima,Thelma koja ne vozi kaže: "Sve je to moja krivnja", na što Louise odgovara: "Zar nisi dosad uspjela shvatiti da ništa nije tvoja krivnja." Kratki dijalog koji sumira situaciju. Niti jedan zločin za koji su optužene nisu počinile svojom slobodnom voljom, na sve su zločine natjerane, kao što ih je u bijeg natjerao nadmoćni neprijatelj koji je posvuda i kojemu one postaju tako potrebna lovina. Istjerivanje pravde ujedinjenog muškog spola kompenzacija je nemoći tog istog spola da s njima stupi u drugačiji odnos. One su pretvorene u neprijatelje u nedostatku drugih neprijatelja, a i da bi se poništio njihov zahtjev za opstankom u sintagmi. Tako male bonding, zaštita identiteta grupe koji je njihovim buntovnim činom ugrožen, zakonito u diskursu preteže nad identitetom pojedinca kojeg ovaj ne može bez grupe ostvariti. Isprovocirane na napuštanje položaja, bit će progonjene, ne da bile vraćene u položaj, nego da bi bile uništene, što je dvostruki dobitak za subjekt. Uništeni objekt je svladan, što simulira spolnu dominaciju, odnos s prvobitnim objektom koji se ostvaruje krajem sintagme, potjera kao postupak uništenja simulira funkciju roda kao odnosa sa sekundarnim objektom koji je samo koincidencijom identičan s primarnim, a što osigurava trajanje sintagme (osim u žanru ljubavnog filma koji ne zahtijeva sekundarni objekt, jer primarni objekt vrši dvostruku funkciju izazova spolu i rodu, zato što se ostvarenje spola u tom žanru odvija u diskursu). Iako se činilo da su Thelma i Louise gurnute u subjektni položaj, postupale voljno, gledana od kraja, sintagma ih otkriva kao pasivne subjekte kojima upravlja subjekt aktivne rečenice, bivše objekte koji to više nisu, ali koji nisu ni subjekti. U sintagmi za njih nema opstanka. Pobjegavši potjeri, ali skrenuvši s ceste, iznenada se nalaze na rubu provalije. Dalje nema puta (It is God damnned Grand Canyon. It is beautiful. To je vražji Veliki kanjon. Predivan je.), a nema ni povratka jer su opkoljene sa svih strana puškama napetih obarača (ponovo oružje iza kojeg se ne razabire pojedinac). Imaju dvije mogućnosti, predati se ili se boriti i biti zasigurno ubijene. Thelma moli Louise da ne dopusti da ih žive uhvate. U prelijepoj završnici (koja film izdiže iz konteksta općih mjesta kojima barata) Thelma & Louise se gotovo prešutno odlučuju nastaviti putovanje, što ih oslobađa dviju sintagmom ponuđenih opcija, da budu izrešetane (grupno silovanje tijela) ili da im bude suđeno (grupno silovanje duha, a poslije 4i tijela). U uzvišenom trenutku odluke doista postaju jedno, ljube se i hvataju za ruke, te se tako spojene survaju u ambis. Jedini autentičan čin je suicid. Thelma & Louise tako ponavljaju sudbinu Ofelije koja također diskursom nesadrživa, odbačena od subjekta, kao jedini izričaj bira čin koji nije govorni, i koja njime poništava diskurzivni strah impotentnog Hamleta od bitka poslije bitka. Za Thelmu, Louise i Ofeliju nikada i nije bilo izbora između diskurzivnog biti ili ne biti, one nikada u diskursu nisu ni bile, pa je odbacivanje tog diskursa, ako i poništavanjem vlastitog bića, jedini čin kojim se mogu oduprijeti diskursu i svratiti pozornost na njegov ustroj. Scott poput

Shakespearea (bez straha od preuzetnosti poredbe) vjerno slika sudbinu i status žene i ako se njezin položaj čini sintagmatski lažnim, ono što se otkriva je lažnost sintagme kao takve. Ženski likovi tako su veći od žanra koji ih sadržava, iako su poslužili svrsi za koju su načinjeni, a to je opstanak sintagme radi opstanka muškog lika kojemu je prilagođena.

 

1 Ipak, to je odbijanje, iako odluka slobodne volje, zapravo izbor između “biti ili ne biti” u doslovnom smislu donesen u situaciji ugroženog života. Reakcija je gotovo instinktivna – samoobrana, odluka nastaviti djelovati u tom smislu i kada životna ugroženost prestane uistinu je slobodna i vodi u slobodu, ma kako ta sloboda skupo stajala i kratko trajala. Ta je odluka dakle revolucionarna, a posljedice su revolucionarne promjene identiteta ( promjenom njegove podloge–roda) koji bi, u slučaju da opstane, trajno promijenio i kontekst–sintagmu.

2 Ridley Scott silovanje koristi kao inicijalnu kapsulu, ali to je samo inicijalna kapsula, zgusnuta slika situacije u kojoj žive. Vrijeme je zrelo za revoluciju. Ali nije tema filma revolucija, tema je gušenje revolucije, progon pobunjenica koje su na pobunu natjerali nepodnošljivi uvjeti života. Taj je progon zapravo iskrivljen ( ili možda ispravljen) siže ljubavnog filma, temeljnog žanra koji izgrađuje likove. Kao progonitelj muški lik ostaje djelatni subjekt, što potvrđuje uspjeh lova. Ženski je lik svladan, podvrgnut muškom, a vrijeme lova je unatrag gledano, vrijeme sintagme.

3 Iako se to može činiti nemotiviranim postupkom kojemu je jedina svrha omogućiti krađu koja slijedi, moguće je prihvatiti to prebacivanje novca iz sobe u kojoj su Jimmy i Louise u sobu u kojoj je Thelma i kao simbol prioriteta zejednice Thelma–Louise pred onom Jimmy–Louise.

4 Svi muški likovi zajedno tvore glavni muški lik, kao onaj kontekst koji ih okružuje i kojemu nikako ne mogu umaknuti. Imamo paletu tipova, od nesumljivo seksualno privlačnog i naoko bezazlenog Brada Pitta do očinskog Harveya Keitela i dr., razlike su privid koji maskira bitnu ujedinjenost u odnosu prema junakinjama. Oni su suprotan tabor.

    "Kruh i Ruže" br. 12 | Ostali brojevi časopisa "Kruh i Ruže" | "Ženska infoteka" home page

Povratak na vrh stranice