Uvod

Pitanje anđela najprije je pitanje o posredništvu između Apsolutnoga i ljudskoga, s jedne strane o kozmičkoj dimenziji duhovnoga, a s druge strane o temeljnoj strukturi ljudske osobe u njezinoj sveukupnosti. Povijest kršćanstva (a i svih triju monoteističkih religioznih sustava) pokazuje snagu i univerzalnost njihove nazočnosti, tj. ne može se zamisliti bez angelologije.1

Ova knjižica pokušaj je analitičkog iščitavanja njihove nazočnosti u biblijskim tekstovima, u teološkim promišljanjima prvih stoljeća, te u trenutku kada je naglasak izričaja o njima iz objave, teologije i mistike prešao u umjetnost, u ikonografiji zapadnog kršćanstva sve do našeg stoljeća. Zapravo, teško da bih ovaj rad i mogla nazvati analizom, radije pregledom. A i kao takav on, naravno, nije iscrpan i konačan. U analizi biblijskih tekstova samo sam biblijska mjesta gdje se pojavljuju anđeli grupirala po sličnostima i iz toga izvukla zaključke tek na razini zamjećivanja. U angelologijama prvih stoljeća zanimali su me samo oni tekstovi koji su donijeli novi naglasak u razmišljanjima o anđelima, a mnoge nisam stigla ni spomenuti. A što se tiče nazočnosti anđela u ikonografiji zapadnog kršćanstva mogla sam o njoj progovoriti jedino kao naivni promatrač koji, općenito prati razvoj tema i motiva anđela kroz povijest umjetnosti te, eventualno, uočava neke promjene u pristupu koje su se događale što zbog samih promjena u umjetničkom izražavanju, što zbog utjecaja vladajućih općih i teoloških svjetonazora.A da i ne govorim kako se u svemu nisam ni dotakla mističkih židovskih tradicija kao što je kabalistička, bogate ljepote istočne ikonografije u kojoj je prikazivanje anđela doseglo puninu svoje moguće uzvišenosti i doticaja s dubinom Božjeg otajstva2 te islamske angelologije3 koju još, čini se, nije nagrizao crv zapadnjačkog racionalizma.

Međutim, postavila sam si nešto skromniji zadatak. Htjela sam kroz slojevitost i bremenitost biblijskih tekstova i kršćanske baštine i iskustva na selektivan način prokrčiti put do vlastita, istodobno osobnoga i univerzalnoga portreta anđeoskog bića.U drugom dijelu ove knjižice pokušala sam zato, oslanjajući se na izabrane odlomke Starog i Novog zavjeta, vidjeti koja je temeljna uloga anđela u povijesti spasa u njezinoj, recimo, kozmičkoj dimenziji.4 Pritom se svjesno nisam detaljnije dotakla nekih važnijih pitanja kao što je naprimjer pad anđela, niti sam preciznije definirala odnos kristologije i angelologije. Apokaliptičku simboliku spomenula sam uz put, dok moguću ulogu anđela u ekumenizmu nisam ni razvila...

Zapravo nisam ni namjeravala dati neke sustavno argumentitrane odgovore na kompleksnost pitanja o anđelima, ali ako sam uspjela ponoviti temeljna pitanja, mogu biti samo zahvalna.5 A ako se, pak, čitatelj i ne složi s njima, nadam se da će mu ipak biti od neke koristi kazala na kraju.

Božić 1997

7

U Starom zavjetu

Govor o anđelima smatra se svojstvenim za velike monoteističke vjere. Međutim, iako se njihovo ime ne pojavljuje u poganskim tradicijama, koncept nebeskog bića, posrednika između neba i zemlje, nije im stran. Moguće im je slijediti trag u arhaičnim semitskim i indoeuropskim religijama.U geografskom prostoru između Perzije i Egipta, Male Azije i arapske pustinje, Sumerićani, Akadijci, Babilonci, Asirci, Kanaanci, po iznenađujućem dinamizmu njihovih religija, pripravljaju anđeoski lik kakvog poznajemo u Bibliji. Stari zavjet od njih je preuzeo predodžbu (biće s krilima, naprimjer, kada je riječ o kerubinima), a i bit značenja i funkcije, naravno, prilagođujući ih svom monoteizmu, koji, međutim, još dugo nije bio posve očišćen od poganstva, tj. politeizma. Najprije nedovoljno jasno definirani, anđeli se sve očitije iskazuju kroz povijest spasa.

Grčka riječ angelos izravno prevodi hebrejsku maleak, što znači poslanik. Naglasak je, dakle, stavljen na funkciju koja se najčešće pripisuje anđelu: prenošenje (poruke i snage). Posuđenica kanaanskoga glagola la’aka (poslati) podudara se s praksom veleposlaničkih ili poštanskih ustanova monarha u gradskim društvima drugog tisućljeća.

U najstarijim predajama Starog zavjeta, koje nalazimo u Petoknjižju i u povijesnim knjigama, prevladava figura Anđela Gospodnjega6 koji ljudima otkriva božansku volju. On sam tješi Hagaru u pustinji (Post 16,7), spriječava Abrahama da žrtvuje Izaka (Post 22,21), naviješta poziv Gideonov (Suci 6,11-24) i obećanje dano Manoahu pri čudesnom Samsonovu rođenju (Suci 13,3-7). Premda izgleda kao čovjek, glasnik se od njega razlikuje po veličanstvu i iznimnoj ljepoti. Svoju poruku izriče u prvom licu, ukazujući se kao izravno božansko očitovanje, vidljivi produžetak, “izvanjska duša” božanstva. Odnos anđela i njegova Boga teško je opisati, toliko se poslanik poistovjećuje s onim koji ga je poslao, kao u prizorima posjete anđela Abrahamu (Post 18,1-15) i Mojsijeva poziva (Izl 3,2). Zapravo i nije ustrvđeno da je anđeo Gospodnji zasebna osobnost, jasno definirana, uvijek i posvuda jedno te isto biće. Budući da stanuje u nepristupačnoj svjetlost, Bog ne može dati da mu vidimo lice (Izl 33,20); ljudi zamjećuju samo njegov tajnovit odsjev. Ako se dragovoljno skriva iza božanske riječi, Anđeo Gospodnji također zna biti i vrlo aktivan: vodi Abrahamova slugu do Rebeke (Post 24,7), pokazuje izraelskom narodu put slobode (Izl 14,19), uklanja opasnosti (Br 22,21-35). Naposljetku poprima lice anđela istrebljivača koji udara novorođene u Egiptu (Izl 12,19) i širi kugu u Jeruzalemu (2 Sam 24,16). Mnogi odlomci naglašavaju prirodnu povezanost anđela i ognja, kao naprimjer u gorućem grmu na Horebu u kojemu se nastanio anđeo Gospodnji (Izl 3,2) ili kada je riječ o glasniku koji se da prepoznati svom ljudskom sugovorniku podigavši se iz plamena žrtve koju je bio tražio da se prinese (Suci 6,21; 13,11-22).

8

Međutim, stari tekstovi ne govore jednostavno samo o Anđelu Gospodnjem, nego o anđelima uopće i ovdje se uloga prvog sve više prenosi na sve njih. Ideja o anđeoskom dvoru, taboru ili zboru koji slavi Boga, ne nalazimo samo u Psalmima (103,20-21; 148,2), nego i u starim predajama o Jakovu: on susreće anđele na putu i mjesto ukazanja proziva “taborištem Božjim” (Post 32,2); vidi također u snu ljestve koje povezuju nebo i zemlju i po kojima se anđeli penju i spuštaju (Post 28,13). Ova vizija ističe posredničku kvalitetu anđela i naglašava duhovnu kakvoću stanovitih mjesta. Što se tiče Psalama oni opisuju anđele s epitetima poput “jaki” ili “sveti” (Ps 78,25; 89,6), što označava blizinu Božju. U ovakvom istom opisu su metaforički interpretirane i figurativne predodžbe: kerubini, krilati bikovi izašli iz stare asiro-babilonske pozadine, postaju podupirači prijestolja Božjega (Ps 80,2: 91,1), vuku njegova kola (Ez 10,1) ili čuvaju stražu na ulazu u njegov posjed, ne dajući da uđu nepozvani (Post 3,24), Kerubine nalazimo i među kiparskim ukrasima Hrama, gdje svojim krilima zaklanjaju Kovčeg Saveza (1 Kr 6,23-29; Izl 25,18). Serafini, čije ime znači “gorući”, anđeli su koje pokreću šestora krila i koji oduvijek slave božansku Slavu (Iz 6,3), utjelovljujući sveznanje, a jedan od njih priprema Izaiju za proročki govor (Iz 6,7).

No, vjerojatno je najvažniji izraz benei elohim, što možemo prevesti sa “sinovi Božji” ili “božanska bića” (Pnz 32,8; Ps 29,1; 89,7). Odnosi se na anđeoski zbor posvećen nebeskoj liturgiji. Nebo je shvaćeno kao kraljevski dvor kojega čine dvorjani, službenici i veleposlanici u službi gospodara. Benei elohim označavaše velikoga kanaanskog boga Ela s njegovim sinovima, drugim bogovima. Uzimajući ovaj naslov izraelska je vjera je asimilirala pogansko naslijeđe, nastojeći ga prevladati u novoj perspektivi: “sinovi Božji” nisu više podčinjeni ili lokalni bogovi, nego bogovi drugih naroda. Pod Davidom i Salamonom nacionalistička ideologija židovskog kraljevstva legitimira zemaljski trijumf Gospodnji, onakav kakvom se nadamo po njegovu nebeskom trijumfu. Mitske figure drugih naroda podvrgnute su izraelskom Bogu, one su njegov dvor i mogu biti osuđene ako povrijede pravdu (Job 4,18). Tako povijesnom sudbinom naroda upravljaju anđeoski entiteti pod vrhovnim autoritetom Božjim.

Izričaj “nebeska vojska” (1 Kr 22,19) također se odnosi na dvor Gospodnji, dok su ga kanaanci upotrebljavali za zvijezde. I ovdje je integracija na djelu: tekstovi pridružuju zvijezde i anđele nebeskom kultu (Ps 148,1-4; Job 38,7) i proročkim vizijama Suda (Iz 24,21-23; 34,4). Snaga anđela, dakle, nije samo povijesna, nego jednako tako i kozmička. Anđeoske pojave duhovno obogaćuju i samu zemlju, jer je moguće da se asimiliraju sa drevnim duhovima mjesta. Iskustvo ove stvarnosti kuša Jakov u Betelu (Post 28,16-19). Više od pukih glasnika anđeli su veličanstvena objava univerzalne suverenosti.

Kada su Babilonci 586. pr. Krista razorili Salomonov hram u Jeruzalemu za Židove je to značilo brutalno povećavanje udaljenosti između Boga i njegova naroda. Ideja udaljavanja Božjega u središtu je rabinističkih razmatranja o tradicionalnom nauku i poruci proroka.Na početku progonstva u Babilon Ezekiel dobro oslikava svijest o razdoru između kvalitete izabranoga naroda i povijesne drame. Odgovor što ga predlaže dvostruk je: Bog je odsutan jer njegova je transcedentnost apsolutna i njegovi

9

naumi nedokučivi. Ali Bog je nazočan u svojoj Slavi (Kabod) koju čovjek može već ovdje kontemplirati. Udaljenost Božja u povijesti civilizacije postaje transcedentnost koja se očituje u vrtložnom ognju božanskog prijestolja u proročkoj viziji (Ez 1 i 10). Božansko ime se više ne smije izgovoriti, straho-poštovanje odsada okružuje sveti tertagram JHVH.

Božja skrivenost i neodrživi značaj mističke vizije logično vode prema razvoju angelologije: zar anđeli ne ispunjaju udaljenost između Boga, njegova naroda i drugih naroda? Kao ponovni produbljeni ispit riječi iz vremena patrijarha, oni ih potvrđuju kao opunomoćenici i zastupnici božanske volje, čiju transcedentnost čuvaju kao tumači proročkih vizija (Ez 40,3; Zah 1,8).

Prvotno su se anđelima nepodijeljeno pripisivale dobre i zle zadaće (usp. Job 1,12). Bog šalje svog dobrog anđela da bdije nad Izraelom (Izl 23,20, da čuva ljude (Tob 3,17; Ps 91,11; Dn 3,49), nosi Bogu njihove molitve (Tob 12,12); ali za pogubno poslanje on odabire anđela nesreće (Ps 78,49), napr. Zatornika (Izl 12,23; 2 Sam 24,16; 2 Kr 19,35). Uspon moći anđela prati sve veća specijalizacija njihovih funkcija i dinamičnija predodžba nebeskoga dvora. U tom smislu Zaharijine vizije donose precizne obavijesti. Anđeli poslani na zemlju predstavljeni su u figurama konja, simbolima podvrgavanja Bogu i hitrosti pogubljenja. Anđeo Gospodnji još je glas Vječnoga, on prima i prenosi anđelima njihovo poslanje na zemlji. No njegov odnos s izabranim narodom više nije jednostran: on zagovara za Jeruzalem i Judu (Za 1,12) pred nebeskim dvorom.

Lik Satane je sve precizniji u odnosu na Boga s jedne strane, i u odnosu na druge anđele, s druge strane. U prologu Jobove knjige nalazi se među anđelima sabranim pred Bogom (Job 1,6-12; 2,1-10). Dobiva dopuštenje da prođe zemljom, da račun o onom što se događa, iskuša slugu Božjega: on je “Neprijatelj”, onaj koji daje loš savjet. U četvrtoj Zaharijevoj viziji (Zah 3,1) njegova aktivnost se odnosi na samo nebo: pred anđelom Gospodnjim i nebeskim skupom on je tužitelj i protivnik Jošue. Na zemlji malo pomalo postaje Izraelov neprijatelj: predlaže Davidu da pobroji narod, što povlači za sobom naposljetku gnjev Božji i kaznu kugom (1 Kr 21,11-16).

Apokaliptička književnost, čiji je Danielova knjiga najpoznatiji primjer, počiva na načelu objave božanske Slave. Ona anđelima daje vrlo veliko mjesto, sve dotle da im pridaje vlastita imena. Dotada se pojavilo samo jedno ime, ime Rafaela, iscjelitelja i Tobijina zaštitnika, “jednoga od sedam anđela koji stoje pred Slavom Gospodnjom” (Tb 12,15). Sada se afirmiraju dvije nove ličnosti: Gabriel, anđeo tumač vizija (Dn 8,16; 9,21-23) i Mihael koji preuzima ulogu anđela Gospodnjeg te vodi dvostruku, povijesnu i eshatološku, borbu protiv demona.Mihael se pojavljuje kao princ anđela koji dolazi pomoći Izraelu. Njegov lik dopušta precizirati suglasnost između zemaljskoga i nebeskoga dvora: svaki narod ima svoga princa-duhovnog zaštitnika koji ga predstavlja i brani pred nebeskim dvorom. Vrlo zanimljiv primjer nam dolazi u temi o babilonskom kralju (Iz 14,4), kojega se smatra kraljem Tira (Ez 28,11-19), nebeskog arhetipa grada. Izgnan i bačen na zemlju, postaje jednim od likova palog anđela (Iz 14,12-15), Lucifer po latinskoj tradiciji.

10

Slavni apokrif Knjiga Henokova7 utvrđuje imena i funkcije četvorice vrhovnih anđela koji su odgovorni za očuvanje pravde: Uriel (oganj Božji), Rafael (Bog liječi), Gabriel (snaga Božja) i Mihael ( tko je kao Bog). Druga imena su iskovana po istom načelu koje se sastoji u tome da se dodaje sufiks El (božanstvo) korijenu koji označava funkciju ili kvalitetu anđela. Tako brojimo sedamdeset naroda i toliko anđela čuvara. Anđeli su zauzeli mjesto pojedinačnih bogova naroda, djelomično i zato da se zna da su pod babilonskim utjecajem. Preko njih se Bog objavljuje i diktira svoj Zakon svim narodima. Raspolažu stanovitom autonomijom, ali uvijek su odgovorni Bogu.

Veliki pokret asimilacije božanstava priveden je kraju. Cijeli univerzum, a ne samo zvijezde, ovisan je o anđelima; mnogobrojni tekstovi, kao Knjiga Henokova, govore o anđelu vjetra, oluje, oblaka, leda, topline i hladnoće, doba, mora i kiše.

Judaizam poslije izgnanstva nije u angeološku materiju uveo nešto izričito novoga; on je prije svega dorekao i protumačio drevne tradicije, sistematizirao njihove predodžbe, dovršio integracije, personalizirao anđeoske funkcije. U konačnici, nastojao je, zapravo, jedino sačuvati božansku objavu i opravdati vlastito poznavanje jednoga Boga.

11

U Novom zavjetu

Dok čitamo Novi zavjet iznenađuje nas slaba nazočnost anđela. Lik Mesije, Sina Čovječjeg, stavlja u pozadinu, čini beskorisnim i suvišnim svako drugo božansko očitovanje. Ipak, nebeska bića svojom prisutnošću označavaju početak i kraj Kristova zemaljskog života. Luka počinje svoje izvješće s dvama usporednim ukazanjima: onim anđela koji Zahariji naviješta rođenje Ivana Krstitelja (Lk 1,11-20) i onim arkanđela Gabriela koji Djevici Mariji naviješta Spasiteljevo rođenje (Lk 1,26-38). Očitovanje pastirima na čudesan način zatvara odlomak o Rođenju: prenositelja poruke prati cijela nebeska vojska (Lk 2,8-14).Anđeo naviješta, u snu, Josipu Isusovo rođenje (Mt 1,20-33), ispunjenje mesijanskih proročanstava. Naređuje mu da bježi u Egipat, a zatim da se, nakon smrti Heroda, njihova progonitelja sa svojom obitelji, Marijom i Isusom, vrati u Palestinu (Mt 2,13.23).Nakon Kristova ulaska u javni život po krštenju primljenu iz ruku Ivana Krstitelja, slijedi njegova četrdesetdnevna molitva u pustinji, za vrijeme koje je Isus doživio napastovanje đavla. Ovdje, nakon što je izašao kao pobjednik iz napasti, dolaze mu služiti anđeli (Mt 4,11; Mk 1,13; Lk 4,9-13).Anđele nalazimo još jednom u mesijanskoj službi: u vrijeme Isusove molitve pred uhićenje i raspeće (Mt 26,53) te na dan Pashe pored praznoga groba. Svetim ženama koje su se tamo bile našle oni poručuju: “Uskrsnuo je!”. Ovo očitovanje prožeto je čudesnim (Mt 28,1-8; Mk 16,1-8; Lk 24,1-8). Mnogo je strože i suzdržanije kod Ivana (Iv 20,11.13).Tako se zatvara krug: na navještenje zemaljskog rođenja odgovara preporod u duhovni život. Anđeli su savršeni znakovi blizine Kraljevstva Božjeg.

Svijet anđela ima u Isusovoj misli svoje osobito mjesto, ali im pridaje samo one značajke koje priznaje predaja. Evanđelisti katkada govore o njegovu prisnom odnosu s anđelima (Mt 4,11; Lk 22,43). Isus ih spominje kao stvarna i djelatna bića. Iako bdiju nad ljudima, oni gledaju Očevo lice (Mt 22,30). Njihov život izmiče tjelesnim tegobama (Mt 22,30). Mada ne znaju za dan Posljednjeg suda, koji je isključivo Očeva tajna (Mt 24,36), oni će mu biti izvršitelji (Mt 13,39.49; 24,31). Oni su već sada dionici Božje radosti zbog obraćenja grešnika (Lk 5,10).Isus, nadalje, jasno određuje njihov položaj prema Sinu Čovječjem, tom taknovitom liku pod kojim se skriva on sam, osobito u svojoj budućoj Slavi: anđeli će ga pratiti u dan njegova Ponovna dolaska (Mt 25,31); oni će uzlaziti i silaziti nad njim (Iv 1,51); Isus će ih poslati da skupe izabranike (Mt 24,31), a osuđenike odijele od Kraljevstva (Mt 13,41).

12

Osobito koncentrirana o ovim dvama krajevima evanđelja, prisutnost anđela raspršena je u Djelima apostolskim: ona prati prve korake Crkve. U vrijeme uzašašća Isusova dva anđela se ukazuju učenicima i podjećaju ih na njihovo poslanje (Dj 1,10.11). Uhićene i utamničene apostole oslobađa anđeo Gospodnji, otvarajući im sva zatvorska vrata (Dj 5,19). Nedugo zatim jednaku pustolovinu preživlja Petar, zarobljenik kralja Heroda Agripe (Dj 12,6-11). Ovaj je umro od anđeoskog udarca jer je bio zaboravio hvaliti Boga (Dj 12,21-23). Međutim, najčešći lik je nebeski glasnik: anđeo zapovijeda Filipu da krene u Gazu (Dj 8,26), drugi naređuje stotniku Korneliju da potraži Petra u Jopi (Dj 10,3-33), upozorava Pavla da će njegova plovidba propasti, ali da će osoblje izbjeći smrti (Dj 27,22-25). Ukazanje anđela često prevodi nadahnuće Duha Svetoga.

No, anđeli se ukazuju također i kao likovi u razgovorima koji odražavaju raznolikost naslijeđa, utjecaja i proturječnosti u Kristovo vrijeme.Predodžba neba se ne mijenja puno: i dalje su nastanjeni anđelima čiji korovi okružuju božansko prijestolje i slave Gospodina (Dj 5,11-14) te pjevaju vječnu liturgiju (Dj 19,1-10; Otk 4,8-11). Njihovom hijerarhijom vladaju “sedmoro anđela koji stoje pred Bogom” (Dj 8,1-13); to su anđeli sa sedam trublji.

Međutim, koristeći slike koje dolaze iz zajedničkih vjerovanja, i stavljajući ih na scenu na dramatičan način, Ivanovo Otkrivenje naglašava eshatolološki smisao anđeoskog lika; Sin čovječji se pojavljuje s anđelima na dan Suda i oni odvajaju zle od pravednih; oni su žeteoci i osvetnici naroda (Otk 14,6-20). Potvrđivanje Kristova mesijanstva ovdje je još preciznije nego u evanđeljima (Mt 16,27; Mk 8,38; Lk 9,26), štoviše govori se o njegovoj predsjedavajućoj ulozi na anđeoskom sudu (Lk 12,8-9). No eshatološka dimenzija doživljava svoj vrhunac u poznatoj epizodi “borbe na nebu” između Mihaela i Zmaja (Otk 12,7-9), udvostručena borbom Riječi Božje s Nemani (Otk 19,11-21; 20,1-3).

Cijelo Otkrivenje knjiga je koju objavljuje anđeo (Otk 1,1) i svo je ispunjeno anđeoskom prisutnošću. Nebeska su bića istodobno sudionici i promatrači vizija, vodiči i tumači vidiocima: pokazuju veliku bludnicu (Otk 17) i Novi Jeruzalem, zaručnicu Jaganjčevu (Otk 21,9-27); donose nevolje posljednjih vremena (Otk 15 i 16) i ubiru duše (Otk 14,6-20). Ukratko, nalažu Božje odredbe i izvršavaju ih.

Ova prevladavajuća uloga glasnika navodi na temeljne teološke zaključke. Anđeli su diktirali Mojsijev Zakon, a ne izravno Bog (Dj 7,53; He 2,2). Odatle, po Pavlu, nadmoć novoga saveza nad starim, Sina nad anđelima, proroštva nad Zakonom. Otajstvo utjelovljenja Riječi bilo je skriveno anđelima, i zato je Krist pozvao na ponovno tumačenje Pisma kako bi ga Židovi pravilno razumjeli. Pavao ne priznaje anđeosko posredništvo (Gal 1,8;3,19; 1 Tim 2,5) i njega definitivno istiskuje izljev Duha Svetoga. Anđeli su dovršili svoje poslanje, ostaju samo svjedocima i čuvarima nebeskim (1 Tim 3,16; 5,21).

Sa svoje strane, Ivan ulazi u židovsku tradiciju iznoseći izravnu aluziju Krista na viziju Jakovljevih ljestava (Iv 1,51). Kao vrhunski posrednik, Isus integrira svo stvorenje i zato “otvoreno nebo” i kretanje anđela Božjih tumači kao očitovanje nebeske hijerarhije koju je Krist prvi prošao.

13

Novi zavjet, ipak, preuzima tradicionalne slike odnosa među anđelima i ljudima. Oni su Kristovi pomoćnici na djelu spasenja (Heb 1,14), jamče za sigurnost ljudi (Mt 18,10; Dj 12,15), prinose Bogu molitve svetih (Otk 5,8; 8,3)… Od nas ljudi se u odnosu na njih i dalje očekuje smjernost (usp. Još 5,13; Dn 10,9; Tob 12,16), koja se ne smije zamijeniti klanjanjem (Otk 22,8).

Otkrivenje aludira na anđele-prinčeve kraljestava s Istoka (Otk 9,13) i na anđele Crkava u Aziji (Otk 1,20), tj. na anđele nebeske čuvare naroda i ljudskih zajednica. Luka evocira brigu anđela, njihovu radost na nebu kada izgubljena ovca biva pronađena (Lk 15,10). No, govori se i o još osobnijem odnosu: dušu preminulog Lazara nose anđeli vodiči duša (Lk 16,2). Već su Eseni naučavali da ljudi žive pod trajnim pogledom anđela, a židovski propovjednici da svakog pojedinca prate već ovdje jedan dobar i jedan zao anđeo. Kršćanska ideja o anđelu čuvaru naznačena je u evanđeoskom odlomku kada Isus govori o anđelima djece (Mt 18,10) i u Djelima apostolskim kada uhićeni apostoli začuju kucanje na vratima i misle da to dolazi anđeo Šimuna Petra (Dj 12,15). Ova tema se kasnije razvijala. Između ostalog odnos anđela s pojedinim čovjekom savršeno je povezivala javnu svećeničku službu s njegovom zajednicom.

Novi zavjet se služi istim prihvaćenim jezikom suvremene židovske predaje. Zato nabraje arkanđele (1 Sol 4,16; Jd 9), kerubine (Heb 9,5), prijestolja, gospodstva, poglavarstva, vlasti (Kol 1,16), kojima se na drugom mjestu pridružuju sile (Ef 1,21). Taj poredak, čiji se stupnjevi različito navode, nema obilježje utvrđene angelologije. Ali kao i u Starom zavjetu, bit ove misli nije u samim stupnjevima; oni se samo nanovo raspređuju oko objavljenoga Isusa Krista.

Što se tiče egzaktne naravi nevidljivih bića i njihova odnosa s kozmosom, javljaju se nejasnoće, različita gledišta i polemike. U svojim poslanicama Pavao, čini se, napada stare predodžbe zračnih i astralnih duhova koji se postavljaju kao prepreka između čovjeka i Boga. Ove sile zauvijek su pod vlašću proslavljena Krista kojemu je podložen cijeli svemir (Fil 2,10; 1 Kor 4,9). Sada je jedini razlog postojanja anđela da djeluju u ovom “pokvarenu” svijetu (Gal 4,3). Neprihvatljivo je podlagati se zodijakalnim silama, njegovati kult “nebeske vojske” (Otk 7,42) ili anđela (Kol 2,18). Čovjek se treba osloboditi svijeta duhova da bi ušao u mistično zajedništvo s kozmičkim Kristom, gospodarom svemira.

Ivan se smješta u drukčiju perspektivu. Istina, treba uzeti u obzir da je njegov govor govor vidioca, dakle simbolički, koji ne oklijeva upotrijebiti tradicionalne slike apokaliptičkog žanra: tako kod njega susrećemo anđele elemenata i prirodnih sila, kao naprimjer čuvare vjetra (Otk 7,1-3), anđela skakavaca (Otk 9,7-11) ili voda (Otk 16,5), te same zvijezde kao simbole duhova nositelja kazni (Otk 8,10-12 i 9,1-3).

Petrove i Judina poslanica ih radije smatraju onima koji vrijeđaju “Slave”, tj. anđele (Jd 8, 2 Ptr 10-11).

Možemo, dakle, zaključiti: Iz Novog zavjeta proizlazi dvostruki napor: točno smjestiti anđeoski lik u odnosu na utjelovljenje i kristocentričnost te

14

integrirati židovsko angeološko naslijeđe, odbacujući sve religiozne prakse imalo sklone magiji. No, i u takvom apologetskom pristupu, kroz polemičke, ponekad čak i djelomice proturječne izjave o anđelima, probija snaga njihova bića. Mnoštvom slika knjiga Otkrivenja opisuje njihova svojstva, čistoću, nesputanu slobodu, pokretljivost, prodornost. Anđeli vladaju prostorom, upravljaju sudbinom naroda, njihov se glas ori svom zemljom (Otk 10,2; 14,6-7). Oganj koji ih prati odražava žar duha, plamenu silu njihova bića. Anđeli su Božja slika. Oni objavljuju njegovu neodoljivu snagu i neizrecivu ljepotu (Mt 28,3; Lk 9,26; Dj 2,7; 2 Sol 1,7; Otk 10,1; 18,1). Njihov sjaj izvire iz njihova trajna poklona Bogu. Oni neprestano gledaju Božje lice (Mt 18,10). Hvalospjev pred Božjim prijestoljem osovna je dinamika njihova bića. Gledaju ga, u nj su uronjeni, njime zahvaćeni i posve prožeti. Oni su sjaj hvale Božje.

15

Angelologija prvih stoljeća

U prvim stoljećima naše ere cvjetaju mnogi religiozni, filozofski i mistički pokreti u kojima je često pitanje nevidljivih bića u središtu pozornosti. Prva Crkva, kojoj je Isus u središtu zanimanja, na svoj se način također pita o anđelima, ali istodobno se, kao što vidjesmo u Pavlovim poslanicama, postavlja nasuprot drugim duhovnim pokretima onoga vremena. Da nabrojimo samo neke:1. eseni8, čija mistika se vrti oko tajnih imena anđela koja imaju duhovnu moć2. eboniti9, koji Krista gledaju kao vrhunskog arkanđela čovječanstva3. gnostici10, u čijoj kozmičkoj dramaturgiji oporbe Tame i Svjetla anđeli imaju osobitu ulogu za čovjeka kao glasnici njegove nebeske slike4. manihejci11, koji svoj nauk temelje na Elkasajevoj “Knjizi Objave” koju je darovao anđeo At-Raum;5. neoplatoničari12, koji razvijaju svoju angelologiju pomirujući mnoštvo poganskih bogova s jedinstvenim božanstvom i čiji nauk dosiže vrhunac u V. stoljeću u Proklovu djelu koje također u svom angelološkom sustavu udružuju bogove i anđele.

Na bujanje različitih mističkih strujanja Crkva je reagirala strogo, bila je izričito protiv okultnih znanja. Pisma nas snabdjevaju s premalo preciznih informacija o silama odozgor koje ponekad čak zazivaju podozrivost, sve do neprijateljstva. S druge strane razvija se bogati i dinamičan rječnik: sile-vlasti (exousiai), počela-zapovijedi (arkhai), snage ili vojske (dynameis), gospodstva (kyriotetes)… A i mnogi su kršćanski pisci koristili ovaj rječnik i bili pod utjecajem gnosticizma ili neoplatonizma kao Origen, Justin13 (100-165) ili Euzebije14 (263-340).

Govoreći o jedinstvu dviju naravi, božanske i ljudske, u Kristovoj osobi, nicejski (325. g.) i kalcedonski (451. g.) koncili osuđuju spekulacije koje umanjuju ili se odvajaju od kristološke zbilje. Dogma Utjelovljenja trijumfira, dakle, nad kristo-angelologijom. Odatle su se mogla razviti racionalna promišljanja o pitanju anđela.

Razmišljanju o anđelima pridonijelo je nekoliko starokršćanskih autora, što s Istoka, što sa Zapada, kao i neki apokrifni spisi uz Henokovu knjigu. Da spomenemo samo dva: Hermin u Pastiru razrađuje esensku podjelu na dva anđela: Božji (aequitatis) i Satanski (iniquitabis), prvoga “umnaža” u njih šestoro

16

izgraditelja Crkve sa sedmim vrhovnim (angelus gloriosus), tj. Kristom na čelu. Anđela Zatornika, koji se javlja u Starom zavjetu, naziva angelus castigetiones - onim koji ima dužnost kažnjavanja radi pokore (koju pak predstavlja sam Pastir - angelus poentientiae).U Pavlovoj apokalipsi (grčki izvornik iz III. st.) autor pripovijeda što je Pavao vidio u viđenju o kojem govori u 2 Korinćanima 12,2. Spis je značajan za nauku o anđelima čuvarima: svakog čovjeka štiti i čuva jedan anđeo. Budući da je čovjek slika Božja, anđeli izvješćuju Boga o svakom dobrom i zlom djelu što ga čovjek čini. Anđeli se ovdje prvi puta nazivaju psihopompoima, vodičima duše sa zemlje u nebo poslije smrti.

U III. stoljeću Origen15 (185-253) shvaća anđela kao razumno biće obdareno suptilnim (eteričnim, prozirnim) tijelom. Tumačio je Luciferov pad kao zlouporabu slobode. Poznato je njegovo razmišljanje o tome da je čak i sam Satan usmjeren prema zadobivanju prvobitnog stanja, no tako da sloboda koju ima ne može biti prisilna (apokatastaza), a borbu između dobrih i zlih anđela smjestio je u središte duše. No, tek se u IV. i V. stoljeću zaista konstruira kršćanska angeleologija. Teolozi poznati kao Kapodačani16, Bazilije Veliki (330-379), Gregorije Nazijanski (330-390) i Gregorije Nisenski (335-394) potvrđuju duhovnu i inteligibilnu narav anđela, činjenicu da su stvoreni prije svijeta, ali odbijaju ideju o njihovu grijehu i ne prihvaćaju da bi oni imali neko suptilno tijelo. Govore o anđeoskom životu u duhu i nastoje pojasniti hijerarhiju nevidljivih bića. Sedmorima razredima nabrojenih u Novom zavjetu (anđeli, arkanđeli, prijestolja, gospodstva ili vlasti , vrhovništva ili nadprijestolja, sile-vlasti i sile-vrline) Apostolske konstitucije17

dodaju, oko 380. g., kerubine i serafine iz Starog zavjeta. Odatle se ponovno slaže nebeski univerzum, po nekoliko zanimljivih formula kao što su ona Gregorija Nazijanskog, Ivana Krizostoma (349-407) i Ćirila Jeruzalemskog (313-386).

Tek od VI. stoljeća, s Dionizijem  Areopagitom18 (De celesti hierarchia), angelologija postaje sustav. Autor nastoji pomiriti tradicionalne kršćanske datosti i platonističku filozofiju Prokloa u sintezi koju karakterizira mistična nematerijalnost. Ovo djelo nametnulo se brzo i trajno ukupnom kršćanskom svijetu, a da ga nije službeno priznala Crkva. U otajstvenom Dionizijevu sustavu (koji je dugo bio glavni izvor teoloških promišljanja i nadahnuće za mistična iskustva ne samo na Istoku, nego i na Zapadu) trijada je još uvijek središnji lik: pomnožena sama sa sobom ona uvodi savršenu predodžbi nebeskog svijeta u devet anđeoskih korova. Dakle, broj se anđeoskih vrsta fiksira na devet korova, podijeljenih na tri reda (hijerarhije). Sveta je hijerarhija božansko uređenje koje vlada čitavim kozmosom. Ona je slika, ikona iskonske ljepote Božje koja svime vlada, sve stvara, a njezina je svrha sjedinjenje s Bogom. Svaki red sudjeluje u nasljedovanju božanskoga, prima svjetlo, znanje i dobro da bi ih prenosio po trostrukom procesu čišćenja, prosvjetljenja i savršenstva. Drugim riječima, postoji uzajamni odnos hijerarhije inteligibilnih bića i hijerarhije duhovnih čina: silazećem zračenju božanskog svjetla odgovara uzlazeće prosvjetljenje. Na nižem planu rastuće sudjelovanje čovjek u božanskom odgovara postupnom očitovanju svjetla. Kontemplacija trojstvena otajstva događe se kroz inicijaciju anđeoske hijerarhije.

17

Na Zapadu je u IV. stoljeću razmišljanje o anđelima označeno naukom sv. Augustina (354-430), kojega prvenstveno zanima poznavanje anđela, modaliteti njihova djelovanja i njihova eventualna suptilna tjelesnost. Njega u VI. stoljeću vjerno naslijeđuje Grgur Veliki (540-604) koji izlaže anđeoske funkcije i hijerarhiju neprimjetno modificirajući red Dionizija Areopagita.

I. red (sudjeluju u Božjoj transcedenciji i iniciraju II. red; zaduženi su za svijet Duha i Razumijevanja otajstava): 1. Serafini (Seraphim; “Goruća ljubav”), ljube, klanjaju se, promatraju i slave Ljubav Božju i PresvetoTrojstvo u čije su otajstvo uronjeni 2. Kerubini (Cherubim), s gorućim mačevima u svakom trenutku spremni žarko braniti Božje Ime i Slavu 3. Prijestolja (Throni), neprestano prinose Presvetom Trojstvu svoje molitve i djela pokore II. red (primaju božansko svjetlo, pokreću i uređuju svijet; zaduženi su za svijet duše u unutrašnjeg svijeta): 4. Gospodstva (Dominationes), pomažu osobama odgovornima za duhovno vodstvo i širenje vjere 5. Sile (Virtutes; “Personificirna moć), pomažu grešnicima koji se kaju i vjernicima da izdrže na putu vjere 6. Vlasti (Potestates; “Uzvišeno veličanstvo”), imaju vlast nad Sotonom i unutrašnji su vodiči svećenika u njihovim službamaIII. red (objavitelji su, čuvari i tumači Božje volje, zaduženi su za materijalni, vanjski svijet): 7. Poglavarstva (Principatus), zaštitnici su župa, klanjatelji pred Presvetim sakramentom 8. Arkanđeli (Archangeli), stoje pred Prijestoljem Božjim spremni izvršiti Njegove naredbe: 1. Mihael:  ("Tko je kao Bog?"), stoji zdesna Bogu, Očeva je sjena; vojskovođa nebeske vojske, pobjednik nad Zmajem (Satanom); anđeo Pobjede i Suda 2. Gabriel: ("Junak Božji"), posebni glasnik Duha Svetoga, Sinovljeva sjena, navjestitelj Marijina i Kristova rođenja i ohrabritelj u Kristovoj Muci; anđeo Poslanja i Pokretanja 3. Rafael: ("Bog je ozdravio"), sjena Duha Svetog, Tobijin pratilac na putu izlječitelj sljepoće njegova oca; anđeo Vodstva i Zdravlja 4. Uriel: ("Oganj Božji"), čuvar zemaljskoga raja, savjetnik Ezrin; anđeo Utjehe 5. Barahiel ili Maltiel: ("Božji blagoslov"), pomagač koji se je javio Mojsiju iz ognja 6. Jehudiel ili Jofiel: (“Osvetnik”), kažnjavatelj; anđeo Zatornik 7. Sealtiel ili Zeadkiel: (“Molitelj”), spriječio je Izakovo žrtvovanje; anđeo Zagovoritelj 9. Anđeli (Angeli): zaštitnici su pojedinih ljudi, njihovi anđeli čuvari od časa rođenja do ulaska u Raj

18

Što se tiče pobožnosti prema anđelima, koju na Bliskom istoku susrećemo u II. stoljeću, po Justinu, Očevi crkve iskazuju svoj, uglavnom, jednodušni stav: ne doalzi u obzir da se anđelima klanjamo, nego jedino da ih hvalimo, molimo i nasljedujemo ih. Samo su tri arkanđela koji se spominju u Pismima službeno priznati. Od tog doba oratoriji su posvećeni, iz ukupna anđeoskoga kora, jedino sv. Mihaelu.

Doista, zapanjuje raznolikost i bogatstvo angelologijskih nauka prvih stoljeća, koliko izvan, toliko i u samom kršćanstvu. Sigurno je upravo ovaj procvat različitih nauka obremenjen prigovorima, razlog što su anđeli vrlo teško našli svoje mjesto u doktrinalnom sustavu kršćanstva. No ipak, uz pomoć terminologije neopatonizma Crkva je nekad uspostavila svoju angelologiju na Istoku. A ova je pokazala cijelom kršćanstvu svoju duhovnu plodnost.

19

U ikonografiji zapadnog kršćanstva

Kršćanstvo je proželo grčko-rimsku kulturu, isprva polagano, ali tako ustrajno, da je pomalo prevladalo, a konačno je i zamijenilo. Sasvim novi svjetonazor sebi je prokrčio put, svjetonazor koji je sve odnose čovjeka s vidljivim i nevidljivim silama svemira iz temelja preobrazio, prenijevši ih u područje transcedentnog. Naravno, ovaj se proces odrazio i u povijesti umjetnosti. U formalnom pogledu prvotno se ne mijenja puno toga - samo se sadržaj, tj. predmet prikazivanja premiješta s mitologije na judeo-kršćanske teme i motive. No, sam taj sadržaj umjetničkog prikazivanja i osjećaji koji takav sadržaj traže, počeo je djelovati na umjetnički karakter djela, na prostorne oblike graditeljstva i kiparstva te na tehniku i predmet slikarstva. Poptuno izmjenjene potrebe vjerskog kulta stvorile su nove uvjete za ukrašavanje mjesta posvećenih pobožnosti i to će preko tisuću godina ostati najvažnijim sabiralištima umjetničkih djelatnosti. U prikazivanju biblijskih likova u početku ih se naprosto stavljalo umjesto poganskih, ne lišavajući ih poznatih ukrasa i okoliša. No, u V. stoljeću slikarstvo se oslobađa neposrednih poganskih uzora i nastoji stvoriti svoje nove samostalne modele.

Srednjovjekovno kršćanstvo cijelo je vrijeme živjelo pod pogledom anđela. No ova anđeoska sveprisutnost od teologije, filozofije i mistike sve do liturgije i ikonografije imala je svoje različite naglaske i nejednaku sudbinu na bizantskom Istoku i na Zapadu.

U najranijim  prikazima, u slikarstvu katakomba i  na  reljefima starokršćanskih sarkofaga, anđeli nemaju krila da ih se ne bi poistovjećivalo s poganskim prikazivanjima bogova. Oni  su  lijepi mladići obučeni u bijele haljine. Prvi put se javljaju s krilima u  IV.  stoljeću, u vrijeme kada kršćanstvo postaje državna i glavna religija. Krila su im isprva bijela;  u  kasnom  srednjem vijeku postaju zlatna ili  šarena (Simone Marini /1316-1344/ ih je, naprimjer, naslikao s paunovim perjem). Predodžbe anđela su međusobno različite iako se beskrilna bića susreću još i u kasnom Srednjem vijeku, kada se obično slikaju s dva ili više para krila, ovisno o redu kojemu pripadaju. Kerubini i serafini često gotovo nestaju pod krilima, znakovima sveznanja, koja im pokrivaju oči.

20

Najizražajnja odlika unutarnjeg uređenja starokršćanskih crkava jesu njihovi mozaici na zidovima glavnih lađa, apsida i na trijumfalnim lukovima u bazilikama. Sa svih stijena, dakle, vrlo svečano pozdravljaju likovi Krista i apostola, figure svetaca, mučenika, proroka i anđela, kako lebde oko Bogorodice, pa onda i životinje simboličkog značenja kao što su janje i paun. Tehnika kompozicije od kamena i stakla nije dopuštala mekanih linija i prijelaza boje, što je samo po sebi pogodovalo sakralnome dostojanstvu i nadzemaljskom veličanstvu prikazanih likova, a onda i njihovoj hijeratskoj nedokučivosti i odmjerenosti.

Anđeli  u prizorima teofanija i u proslavama Bogorodice  pjevaju, sviraju  u neki žičani instrument (muziku nebeskih sfera) ili trublju (najavljujući Posljednji Sud), klanjaju se  naklonom glave,  poklekom, klečanjem,  sklapaju ruke na molitvu ili ih pokrivaju mappulom19; oni kade kadionicama, nose upaljene svijeće u ruci i obavljaju druge liturgijske čine, pa su često (počevši od IV. stoljeća) odjeveni u liturgijsko ruho đakona20. U borbama i u obranama oni su  i vojnici. Od XV. stoljeća dalje, a posebno u baroku, nose suvremenu blistavu opremu (oklop i kacigu).Uz  veličanstvene oblike  anđela raskošnih krila i odjeće, uvode se u ikonografiju - počevši  od  talijanske renesanse XV. stoljeća - i mali, ljupki, golišavi, krilati anđelčići, takozvani "putti" (tal. putto - dječaćić), što je zapravo već početak njihova svođenja na puku dekoraciju.

Na Zapadu je tek u karolinško doba anđeli (prije svega, sv. Mihael, zaštitinik carske vojske i kršćanskog naroda) zauzimaju važno mjesto u religioznom razmišljanju i praksi. U IX. stoljeću, kada je Ivan Scot Erigen preveo tekst Dionizija Areopagita na latinski jezik, što je otvorilo put njegovu utjecaju, naglo se umnažaju njihove slike. Drugi je nicejski koncil (787. g.) dopustio prikazivanje anđela u ljudskom obliku. Iako je polemika oko toga još vrlo živa, slikari su skloni anđelima davati eterično tijelo. Na Bizantu, kao i na Zapadu, često su obučeni u odjeću kakvu nose visoki carski službenici onoga vremena. Na bizantinskim mozaicima okružuju Krista ili Djevicu, a lica su im prosvjetljena, ekstatična. Njihova prisutnost i sloboda pokreta tako su snažni da čudesno prenose vizionarski karakter scena na kojima se pojavljuju. Ima ih čitavo mnoštvo u karolinškim (Psaltir iz Ultrechta) i španjolskim rukopisima (ilustracije Otkrivenja Beatusa iz Gerone).

Nakon prijevoda Nebeske hijerarhije, koji je dobio svoje istaknuto mjesto među teološkim knjigama onoga vremena, počelo je i veće zanimanje za anđele uopće. Tako je naprimjer Honorius Augustodumensis (1080-1153) u svojoj enciklopediji religije Elucidarium čak četiri poglavlja posvetio anđelima. Ova velika freska koja sažimlje klasičnu poziciju kršćanske neoplatoničarske struje prevedena je 1125. na više narodnih jezika i postigla je veliki uspjeh. Po središnjem mjestu koje pridaje simbolici, hranila je vizionarsko iskusvo Hildegard iz Bingena (1098-1179) koje se temelji na angelofaniji. Benediktinci, cisterciti i kartuzijanci, pak, shvaćaju svoju zemaljsku egzistenciju kao nasljedovanje anđeoskog života te su zato njihova mistika i liturgija posve ispunjene anđelima. Monaška odricanja od vremenitih stvari su prvi uvjet za uspon prema Božjem svjetlu čije etape prate anđeli. Sv. Benedikt (480-547) u svom Pravilu također

21

koristi sliku Jakovljevih ljestava po kojoj se redovnik treba penjati prema sticanju vrlina i poniznosti. On meditira o ovim nebeskim bićima satkanima od hvaljenja, slavljenja i kontemplacije i govori o njima kao nadahniteljima duhovnih slika u ljudskoj duši. Uvelike je pridonio promociji anđela čuvara, dok su teolozi XII. st. 21

propitivali njihov osobni značaj, njihovo znanje, slobodu i bestjelesnost. Pitanje pada anđela bio je veliki problem iz kojeg su proizašli i heretički stavovi koji su odbijali priznati njihovu osobnu slobodu, na što je reagirao IV. lateranski koncil, jasno se izražavajući o stvaranju anđela i njihovoj slobodi izbora.

I. red: 1. Serafini - plameno crvene su boje i imaju šestora krila s mnogo očiju na njima: dvama krilima lete, dvama zakriljuju lice, a dvama pokrivaju noge; stoje ponad prijestolja Božjeg 2. Kerubini - nebeskomodre su boje i imaju četvora krila (rjeđe šestora); okruženi su ognjem; stoje pred prijestoljem Božjim 3. Prijestolja - prikazuju se kao ili kao ognjeni, krilati kotači s mnogo očiju posuti dragim kamenjem na kojima počiva Božje prijestolje ili kao kraljevski anđeli obučeni u zlatno i pokriveni sjajnim plaštem s krunom na glavi, ruke su ime prekrižene na grudima i na desnoj nose prsten, a pogled im je usmjeren prema nebu

II. red: 4. Gospodstva - obučeni su u bijelo ili su u oklopu, posuti dragim kamenjem, nose žezlo i krunu ili mač u ruci 5. Sile - obučeni u plavu tkaninu posutu zlatom; obično drže knjigu u ruci 6. Vlasti - obučeni ili u ratničku opremu ili u albu i dalmatiku obojenu s obzirom na vrline duša kojima služe; ruke drže prekrižene na grudima

III. red: 7. Poglavarstva - obučeni u haljnu s kapuljačom posutom dragim kamenjem; na glavi im kruna s dvije zvijezde; u ruci drže ljiljan

22

U ilustracijama rukopisa anđeo XII. stoljeća prije svega je teofanijski lik koji po svom stavu, gestama, pogled u prvi plan stavlja vizionarske scene, kao što je naprimjer Krist u slavi. Po anđelu Božje kraljevstvo izgleda sasvim blizu i konkretno ovdje prisutno.Oni se, međutim, iz liturgijskih knjiga i mističkih doživljaja sve više sele na portale, kapitele i prozore romaničkih crkava…Osnovni elementi romaničke crkve motivi su najozbiljnijeg dostojanstva i jednostavnosti, dok njezini prozori, na kojima, kako se primičemo gotici, sve češće blistaju vitraili, mekoćom lukova stvaraju dojam potpunog mira.

S uvođenjem Aristotelove filozofije u teološko razmišljanje Zapada stvoreni su uvjeti da teolozi, tj. skolastici, dovrše filozofsko-teološku sistematizaciju svega kršćanskog nauka, pa tako i angelologije. Sv. Toma Akvinski (1227-1274), kojega su prozvali anđeoskim naučiteljem (doctus angelicus), uzima za temu svog promišljanja stvaranje, narav, volju i službu anđela, kao i njihov međusobni odnos, čime se, premda na drukčiji način, nastavljaju baviti Duns Scot (1270-1308) i Siger iz Brabanta (1240-1284). Ova struja angelologiju svodi na naturalističku kozmogoniju u kojoj su anđeli tek pokretači nebeskih sfera unutar vječnoga svijeta.Teološka se misao sve više razvija u smjeru racionalizma i u njoj ima sve manje mjesta za anđele. Međutim, u mistici se i dalje događaju nova iskustva. Napomenimo samo vizije Mathilde iz Hackeborna (1241-1298), Getrude iz Helfte (1256-1301), dominikanca Taulera (1300-1361) pa čak i stigmatizaciju sv. Franje Asiškog (1181-1226) kojemu se Krist ukazao kao serafin. U takvom ozračju što se zapravo dogodilo s prikazivanjem anđela?

Bijelo, simbol svjetlosti, otkupljenja i svetosti postaje bojom anđela i središnjom liturgijskom bojom tijekom XIII. stoljeća. Na portalima katedrala uvijek je anđeo onaj koji animira dramaturgiju Posljednjeg Suda: nosi predmete koji su sudjelovali u Isusovoj muci, razdvaja osuđene od izabranih, dok arkanđeo Mihael s vagom u ruci mjeri težinu duša. No, pored ovakvih tradicionalnih kompozicija koje odražavaju stanovitu vizionarsku predodžbu duhovnog svijeta, sve se jasnije afirmiraju prikazi anđela u njihovoj funkciji nadahnjivanja i poticanja, tj. praćenja događaja koliko u svetoj, toliko i u profanoj povijesti. Tako se u mnogim rukopisima odjednom pojavljuje mnoštvo ilustracija Starog zavjeta. Otada anđeli, osobito oni koji otvaraju sedam pečata u Otkrivenju, hrane imaginaciju milenarista koji iščekuju vrijeme Duha Svetog. Događa se neka vrsta preobrazbe profane povijesti, čiju nadu potiču upravo anđeli. U to vrijeme umjetnost vitraila doživljava svoj procvat, čiji su osobiti primjer prozorska stakla Naše Gospe u Chartresu, gdje dijelovi stakla spojeni olovnim obrubima postaju sastavnim dijelom kromatskog učinka cjeline, dok im prodor danjeg sunčeva svjetla daje dojam prozračnosti i uzvišenosti. Anđeli su obavezni sudionici velikih otajstvenih događaja Starog i Novog zavjeta.

23

U skladu s novim viđenjem svijeta događaju se promjene u umjetnosti. S većim zanimanjem za čovjeka, nastaje i veće zanimanje za slikarstvo, a sa slika pomalo nestaju odveć svečane poze, dok bolje poznavanje perspektive donosi i nove kutove promatranja te osjećaj za detalje i svijet bilja i životinja.

8. Arkanđeli: 1. Mihael - zajedno s Rafaelom i Gabrielom posjećuje Abrahama; pobjeđuje Satanu (koji se često prikazuje kao zmaj); atributi su mu ratničko odjelo (često oklop) i snažan, veliki mač ili vaga u ruci - boja: zelena - zaštitinik Crkve, euharistije, bolesnika, planinskih mjesta - blagdan: 29. rujna 2. Gabriel - u prizoru Navještenja obučen u albu, nosi glasnički štap (žezlo ili ljiljan); atributi su mu: upaljena svjetiljka ili zrcalo od zelenog jaspisa na kome su napisane Božje odredbe - boja: bijela - zaštitinik Kristove ljudske naravi, krštenja, učitelja i roditelja, kontemplativne molitve - blagdan: 24. ožujka 3. Rafael - vodi za ruku malog Tobiju; atributi su mu posuda s lijekom u ruci i riba (najčešće) pod nogama - boja: plava - zaštitnik ispovijedi, nevinosti, bračne čistoće, putnika, mladih, medicine - blagdan: 24. listopada 4. Uriel - stoji na ulazu u Raj; ima plameni mač u rukama i oganj pod nogama - zaštitnik sv. potvrde - blagdan: 2. listopada 5. Barahiel ili Maltiel - stoji u gorućem grmu; atributi su mu bijele ruže - zaštinik svih koji pomažu - blagdan: 2. listopada 6. Jehudiel ili Jofiel - ima zlatnu krunu u lijevoj i trostruki bič u desnoj ruci - zaštitnik djece Izraelove - blagdan: 2. listopada 7. Sealtiel ili Zeadkiel - stoji kraj Izaka dok se Abraham sprema da ga žrtvuje; drži pognutu glavu i ruke prekrižene na grudima kao pokornik - zaštitnik progonjenih - blagdan: 2. listopada 8. Anđeli: osobni su čuvari ljudi i njihovih duša, prisustvuju njihovoj smrti te odnose u raj duše mučenika i  pravednika; obučeni su u odjeću različitih boja (crveno za duše koje trpe, svijetloplavo za djecu, tamnocrveno za grešnike); atributi su proroka Hababuka i proroka Malahije

24

Ikonografija kraja Srednjeg vijeka odražava također i stanovitu mutaciju anđeoskog lika: anđeli su odsada obučeni u teške ogrtače živih boja i gotovo se ne razlikuju od ljudi. Premda su u gotičkom slikarstvu njihova lica androgena, obasjana svjetlošću, anđeo se sve više humanizira. Onaj u katedrali u Reimsu ima posve ljudski lik i smiješi se vjerniku, gledajući ravno u njega. Na jednoj freski Cimabuea (1240-1302), koja predstavlja raspeće, anđeli plaču, viču i svijaju se od bola. Postali su družbenicima ljudi, jednaki njima. Ono što je gotika u svom strogom stremljenju k uzvišenom, ka kristalnoj jasnoći, potisnula, sada u renesansi zadobija na nov način svoje mjesto. Sklad antike vraća se u umjetnost da bi dala mjeru novo probuđenoj živosti i potrebi za prirodnošću.Giotto di Bondone (1266-1337) prvi je slikarstvo oslobodio spona bizantinskoga kanona, time što je visoku i tajnovitu pozu zamijenio jednostavnošću i kretnjama. Nestaje stare zlatne idealne pozadine, a mjesto nje otvara nam se nebo s likovima koji odišu otmjenošću i ljupkošću.

Dinastija Kapetanovića, oslanjajući se na buđenje pobožnosti prema anđelima čuvarima i na literaturu o vizijama, proziva arkanđela Mihaela zaštitnikom i svetim patronom Francuske u njezinu ratu protiv Engleske. Sv. Mihael XIV. i XV. stoljeća vojskovođa je nebeske vojske, pobjednik u apokaliptičkoj borbi sa zmajem, tj. sa Satanom, što uvelike popularizira ikonografsko prikazivanje. No, unatoč tom općem doživljaju, u viđenju što ga je imala Ivana Orleanska (1412-1431) arkanđeo se pojavljuje lišen ratničkih atributa, kao glasnik Božjih nakana i kao anđeo čuvar. Sv. Rafael također, na skromniji način, ulazi u pučku pobožnost.No, bilo da je riječ o arkanđelima ili anđelima čuvarima, oni tvore karakterističan srednjovjekovni pejzaž. Srednjovekovna misao Zapada im je definirala status u teologiji, mistika i umjetnost su iscrpile mogućnosti iskustava i predodžbi anđela. No, nasuprot ovom nadolazećem osiromašenju, anđeli na kršćanskom Istoku doživljavaju svoj procvat do krajnjih granica uzvišenosti. Dovoljno je pogledati njihovo očitovanje u trinitarnom otajstvu u poznatoj ikoni Andreja Rubljova (1360-1430) Trojica.

U XV. stoljeću pobožnost postaje sve osobnijom. U anđelu se traži suputnika, nevidljiva brata, prijatelja punog razumijevanja. Tematika anđela čuvara savršeno odgovara takvim očekivanjima. Anđeo je najprije onaj koji štiti protiv napasti Satane, čija moć, ohrabrena iskustvom ratova, gladi, kuge i širenja šizmi, kao da je sve veća. On usmjerava vjernika na pravi put, prenosi njegove molitve Bogu, potiče ga na pokoru. Prisutan do kraja ljudske egzistencije, razgovara s umirućim u času njegove agonije i prenosi njegovu dušu onkraj ovoga svijeta.

Na razini kvalitete, dakle, postaje sve ljudskiji i osobniji, no na razini kvanitete broj anđela se sve više umnožava. U florentinskom slikarstvu mnoštvo anđela obdarenih nadnaravnom milošću slika su Božje čistoće i ljubavi. Više od glasnika oni su slavljenici Djevice u Navještenju i Uznesenju.

Imena Luce (1435-1525) i Andrea (1399-1482) della Robbia vežemo prije svega s pocakljenim i koloriranim (često u bijelo-plavo) glinenim reljefima (tehnika majolike) mekih linija. Kao kontrast tupom sjaju kamena i drva pročelja i

25

unutarnje stijenke zgrade živnule su ljupkim likovima Bogorodice, nježnih anđela i otmjenih likova svetaca.S Giovannijem Guidom Masacciom (1401-1428) nestaju tipična obilježja u crtama Giottovih lica, a na mjesto toga dolazi točan prikaz svih detalja glave. Likovi Starog zavjeta i svetih legendi Masaccio prikazuje u potpunoj slobodi i veličini, vrlo često na temelju živih modela.Fra Beato Angelico (1387-1455) sačuvao je još u svojim slikama duh Srednjeg vijeka. Anđeli (iz galerije Uffizi), prikazani kako uz glazbala lebde oko Bogorodice za njezina krunjenja, zrače serafskim sjajem s izražajem poniznosti i blaženstva koji ništa ne znaju o buri preporodnog doba. Sadržaji su njegovih slika, naravno, religiozni, a duh kojim ih tumači prožet je vedrim misticizmom, no način na koji raspoređuje likove i organizira prizore već pripada novim vremenima. Brojna Navještenja koja je naslikao odišu prepoznatljivom finoćom, otmjenošću i nježnom suzdržanošću. Kretnje anđela i Bogorodice su blage, a odjeća im je nježnih pastelnih boja.Drugi Masacciov učenik bio je Filippo Lippi (1406-1469), također redovnik. No daleko od vjerkog žara Fra Angelica, on je nepokorne i nemirne ćudi. I na njegovim slikama nalazimo Bogorodice i anđele s iznimno ljupkim i dražesnim izažajem, no za razliku od Angelica, on oživljuje pozadinu svojih likova i podaje im realističku svježinu. Piero della Francesca (1420-1492) unosi u slikarstvo profinjenu ulogu svjetlosti Njegovi su likovi obavijeni svjetlošću, ne trpeći gotovo nikakav zastoj sjene. Odatle dojam veličajnosti i smirenosti u koje tonu njihove, inače pomalo ukrućene, gotovo emblematske kretnje.Lippijev učenik je bio Sandro Boticelli (1446-1510) u kojem se već izrazitije osjeća svjetovnjačko ozračje u kojem je živio, osobito u mladenačkoj fazi njegova stvaralaštva. No s njegovih kasnijih platana gledaju nas sanjarska bljedolika djevojačka lica iz čijih očiju kao da zrači meka prigušena strast i tužna ozbiljnost. U njegovim svecima, Bogorodicama, anđelima i djetetu Isusu počiva mistična egzaltacija vjerskog osjećaja, a pretjerana vitkost njihovih udova te uglatost i oporost linija kao da hoće istaknuti njihovo istodobno asketsko i naivno predanje Bogu puno dražesti čistoće.

No renesansa nije doživjela svoj uspon samo u Italiji. Upravo je Hubert van Eyck (1360-1422) sa svojim bratom Janom bio onaj koji je u slikarstvo unio kombinaciju boje i ulja i iskušavao mogućnosti nove tehnike. Kolorit slika je postao još svijetliji, topliji i raznolikiji. Poznato je njegovo Pjevanje anđela s krila žrtvenika u Gentu te prikaz Blagovijesti na kojem anđeo stupa u tipičnu flamansku sobu s mnoštvo detalja s čijeg se prozora vide u daljini ulice grada.Rogier van der Weiden (1400-1464) služi se hladnijim svjetlom i postiže dramatskije učinke. Na njegovu Navještenju (1430-1435) sve je građeno u stupnjevanju boja i ritmova koje stvara dojam ustreptalog iščekivanja. U treću generaciju flamasnkih slikara značajan je Hans Memling (1435-1494). Poznato je njegovo Poklonstvo kraljeva na kojem se anđeli uklapaju u opće ozračje smirenosti i blagosti.

Umjetnička evolucija od XV. do XVII. stoljeća svjedoči o promjeni, demistifikaciji i početku sekularizacije anđeoskog lika. U umjetnosti renesanse

26

osjećaj za oblik i boju, liniju i masu, materijal i osobnu obradu idu zajedno s općom težnjom za veličinom i bogatstvom ovozemnog života. U slikama Flamanca Van Eycka ili Memlinga, ili recimo najpoznatijih slikara anđela Talijana Fra Angelica, Piera della Francesca ili Rafaela (1483-1520), anđeli još uvijek zrače mirom, veličanstvom i otajstvenošću.Navještenje, Poklonstvo kraljeva i Madona u spilji, slike Leonarda da Vincija (1452-1519) na kojima se pojavljuju anđeli, odaju temeljnu značajku njegova stila: primjenu sjenčanja koje gotovo neprimjetno nijansira osvjetljenje i pomoću nježnih prelijeva chiaroscura stvara dojam reljefnosti te otvara mogućnosti psihološkog potretiranja. Ravnopravno uključeni u prizor općeg sklada, nad kojim vlada uzvišeni mir, anđeli se najčešće pojavlju unutar piramidalne kompozicije.U Michelangela Bounarrotija (1475-1564), kod kojega, za razliku od Leonardove smirene zrelosti, susrećemo elementarnu snagu umjetničke žestine, teško da ćemo naći na izražen motiv anđela, a još teže prikazanoga s krilima.No zato je za Rafaela Sanzija (1483-1520) on čest i drag gost na njegovim slikama. Sklad linija i smirena ravnoteža boja na njegovim platnima daju njegovim likovima izraz mekoće i gipkosti, a sanjarsko čeznuće mlada slikareva bića podaje im osobitu ljupkost i izražava težnju za platonističkom savršenošću. Sjetimo se opuštene udubljenosti u vlastiti svijet anđela pri dnu sikstinske Madone ili Petrova oslobođenja na kojem u tami iza rešetaka vidimo obasjana anđela koji je došao spasiti apostola. Žarki sjaj boja zreloga cinquecenta naći ćemo na platnima Andrea del Sartra (1486-1531), a kontrast svjetla i tame osobito će pokazati svoju čar u Correggiovoj (1494-1534) Svetoj noći.

Od XVI. stoljeća ponovno uspostavljanje antičkog kanona ljepote sudbonosno je za duhovnu dimenziju prikazivanja anđela. Umjetnost visoke renesanse već je usvojila perspektivu i anatomiju, prodrla u tajne tehnike i umjetnici su već prikazali svu raznolikost biblijskih predložaka. Nebesko se biće sve više tretira na naturalistički način, kao bilo koje drugo stvorenje. U Albrecta Dürera (1471-1528), jednom od najznačajnijih njemačkog slikara XVI. stoljeća, majstora drvoreza i bakroreza, poznatog po fantastici svoga Otkrivenja, anđeli su prikazani s mješavinom snage i sanjarstva, tvrdoće i srdačnosti. Kroz njihovu prometejsku snagu probija melankolija vremena koje rastače materiju. Manirist El Greco (1541-1614) poznat po svojim izduženim, gotovo lelujavim figurama, naglašava na svojim platnima nestvarnost i simboličnost vizionarskog doživljaja. Na njegovu Raspeću vidimo anđela raširenih krila s njegove stražnje strane, što pojačava dojam strastvene dinamičnosti slikareve duhovnosti. No na Carravagiovim (1569-1601) slikama nema više nekadašnje svetačke atmosfere, nego gledamo prizore iz pučke svakodnevice, slično kao kasnije na realističkim Murillovim (1618-1682) ili, na drukčiji način, Renijevim (1575-1642) platnima. No, kod Veronesea (1528-1588) ili Tiziana (1490-1576) auru misterija već posve zamjenjuje šarm senzualnosti. Još opasniji je ponovni pokušaj sinkretizma da izjednači bilijskog anđela s krilatim entitetima staroga grčko-romanskog poganstva, što je bio glavni problem Prve Crkve. Često se događa da susrećemo isti lik ravnodušno korišten kako u slikarstvu religioznih scena tako i mitoloških. Gotovo da ne razlikujemo anđela

27

od grčkog boga Erosa ili “puttija”. Ovaj neopoganizam renesanse degradira temu anđela na senzualnu tjelesnost i djetinjastu zbilju.

XVII. stoljeće snažno naglašava ove tendencije: umnažaju se debeljuškasti anđeli kao dekori na arkadama, alegorijskim platnima Rubensa (1577-1640) ili Poussina (1594-1665). Još ćemo kod Rembrandta (1606-1669), koji je tehničko umijeće slikanja doveo gotovo do savršenstva, naići na zanimljive likove anđela, kao naprimejr u Borbi s Jakovom. Kontrast svijetlih i osjenjenih masa do te je mjere uspio da se čini kao simbol borbe svjetla i tame. No, opća tendencija duhovni lik anđela malo-pomalo posve je lišila smisla. Anđelčić je krajem XVII. stoljeća postao puka konvencija. Doba Prosvjetiteljstva bit će stoljeće bez anđela.

XVI. i XVII. stoljeće pomalo zaboravlja anđele i u teološkim promišljanjima, jer više naprosto nisu u skladu s duhom vremena koje se počelo razvijati u drugom smjeru. U početku još rastuće širenje pobožnosti anđelima orkestrira isusovačka duhovnost. Ignacije Lojolski (1491-1556) govori o dobrom anđelu koji nadahnjuje “istinsku duhovnu radost duše” i potiče je na napredak u “poznavanju i ostvarivanju dobra”22. U istom duhu sv. Franjo Saleški (1567-1622) smatra anđele uzorima savršenstva. Oni imaju veliku ulogu u mističnim darovima sv. Terezije Avilske23 (+1582) i njezinu nastojanju oko obnove reda. No, u općim duhovnim strujanjima XVII. stoljeća ovakvi mistički aspekti postaju rubni, čemu pridonosi strogost Reforme, koja doduše priznaje opstojnost anđela, ali se ne zanima za njih24, i, nadalje, racionalistički stav filozofa od Descartesa (1596-1650), koji ne priznaju ništa izvan onoga što se može spoznati razumom. Doduše, bilo je pokušaja da usred takva duhovna ozračja angelologija zadrži svoje mjesto u teološkim i filozofskim promišljanjima25, no i među prvima i drugima nastaje sve veći jaz. Anđeli se još pojavljuju u određenim duhovnostima26, koje zrače svoj utjecaj sve do danas, ali su zanimljivi još vrlo rijetkim slikarima.

Pod jakim utjecajem Boehmea i Swedenborga engleski pjesnik, slikar i grafičar William Blake (1757-1827) jedan je od posljednjih stvaralaca koji je proživljavao vizionarsko iskustvo anđela, shvaćenog kao duhovno tijelo čovjeka. Njegovo djelo očituje stvaralačku snagu imaginacije sposobne da se uzdigne do iskustva božanskog.

S piscem Johannom Paulom Richterom (1763-1825) anđeo prelazi u područje sna, “zavičaja imaginacije”, postaje alegorijski lik, ideal ljepote i čiste ljubavi. Za njemačkog romantičara anđeo je neka vrsta slike misli koja čovjeka oslobađa od zemaljskih uvjetovanosti i uvodi dušu u novo čitanje svemira.

Austrijski pjesnik R.M. Rilke (1875-1926) uzalud pokušava spasiti dostojanstvo anđeoskog lika, uspoređujući romantičarske predodžbe serafina s pingvinom koji je pre težak da bi mogao letjeti. Preostaje mu samo nostalgija koja zapravo i sama odvaja čovjeka od anđela, stavlja ih u žestoku borbu kako bi čovjek doživio vlastitu preobrazbu u duhovno, nebesko biće. No više nije čovjek onaj koji jasno promatra svoj zemaljski život, nego anđeo u kojem se pojavljuje već ostvarena pretvorba vidljivoga u nevidljivo na kakvoj mi tek radimo.

28

Još ćemo naići na anđele napr. u fantastičko-pjesničkoj umjetnosti Gustava Moreaua (1826-1898) koji naglašava raskošnu i krvavu tragiku biblijskih tema. A romatičarske ilustracije Gustavea Doréa (1832-1883) pratit će mnoga biblijska, kako židovska tako kršćanska, izdanja.

No, krajem XIX. stoljeća više ništa nije moglo isporiti proces nestajanja anđeoskoga transcedentmog lika pred nadolazećom gotovo brutalnom snagom racionalizma. U općoj svijesti industrijskog doba anđeo je u najboljem slučaju postao tek arhetipom ljepote ili sladunjavom slikom glasa savjest. Postajući beskorisnima, nebeska bića su tek predmet mašte romantičnih pisaca i pjesnika, u kojima bude tek nostalgiju za izgubljenim svijetom.

U slikarstvu XX. stoljeća rijetko ćemo naići na anđeoski lik uopće, a kamoli na takav koji ne bi bio udaljen od svog identiteta. Možemo tek sa zahvalnošću spomenuti nadahniteljsku prisutnost anđela u poetskom svijetu židovskog slikara Marca Chagalla (1887-1985). Oni su se, inače, preselili u kičaste religiozne figurice ili u žalobne figure koje oplakuju mrtve kao naprimjer na münchenskom groblju.Nestanak anđela iz našeg polja percepcije znači nesposobnost našeg pogleda ili naše odbijanje da vidimo metafizičku dimenziju i povezanost svijeta duše sa svijetom osjetila, unutrašnjosti i vanjštine. Čovjek je postao nesposobnim za osobni susret s nevidljivim svijetom pa mu nije preostalo drugo, nego da zaniječe njegovu opstojnost. Međutim, ako priznamo da anđeo ne pripada tek stanovitom proteklom stupnju povijesti svijesti, nego prevodi temeljnu strukturu ljudske osobe u njezinoj sveukupnosti, nema nikakva razloga da se više ne očituje našim duhovnim očima.

29

A sin išao s anđelom i pas za njima (Tob 6,1)

Lik i portret anđela

Čitajući biblijska mjesta gdje se pojavljuju anđeli, u prvi čas će nam se činiti da je riječ o mnogo međusobno vrlo različitih anđela, ne samo po načinu djelovanja, nego ponekad i po motivima iz kojih ona proizlaze. Jednom je njihovo djelovanje snažno, žustro i pogubno, a drugi put skrovito i blago. Jednom se anđeli pojavljuju uz zvuke trublje, u ognju i slavi, drugi put ih u njihovoj jednostavnoj skromnosti gotovo ne razlikujemo od ljudi. Jednom tješe, tumače, ohrabruju, drugi put djeluju bez riječi ili udaraju, sijeku i istrebljuju.Međutim, što više opetovano čitamo biblijske tekstove u kojima na ovaj ili onaj način sudionici događanja, sve više će se u nama stvarati slika o jedinstvenom biću i bogatstvu njegovih mogućnosti bivanja u različitim situacijama. Različiti anđeli imaju različite službe, ali su svi oni po svojoj biti jedno.Ono što određuje anđeosko djelovanje uvijek je samo jedno - zapovijed Božja. Anđeo je prije svega izvršilac Božjih naloga i poslanik Božje volje. To je njegov identitet.

U ljudskom svijetu najčešće djeluje pojavljujući se i sam kao čovjek, jedan ili njih dvojica ili trojica. Gotovo se ni po čemu ne razlikuje od drugih ljudi pa se događa da ga ljudi doživljavaju kao blagonaklona subrata koji im se pridružuje na putu. A kao putnik najradije se i predstvalja te prihvaća gostoprimstvo. Rijetko će se pojaviti kao konjanik.Ukazivat će se iznenada i iznenada nestajati tek kada treba prenijeti poruku transcedentnog, milosnog reda. A u sjaju slave otkrivat će se gotovo uvijek samo u vizijama i u snovima.

Ono po čemu se ipak najčešće razlikuje od ljudi i onda kada im se pridružuje na najnenametljiviji način, jest izgled njegove odjeće i sjaj njegova lica. Odjeća mu je najčešće bijela (kao snijeg), izgleda kao čovjek kojega prati svjetlost. A lice mu biblijski pisci opisuju kao divno, puno dražesti i dostojanstva, ponekad izražajno i svjetleće poput sunca ili munje.

30

Kada objavljuje samu Božju prisutnost zna ga okruživati oganj. Izraelski narod vodi kroz pustinju u oblaku koji im osvjetljuje put, istodobno ga zamračujući neprijateljima. U apokaliptičkim viđenjima zna imati nadljudske dimenzije, tako da jednom nogom stoji na zemlji, drugom u moru, noge su mu ognjeni stupovi, ogrnut je oblakom, s dugom ponad glave.

U situacijama kada dolazi prenijeti neku poruku, pojavljuje se jednostavno bez posednih predmetnih atributa. No, ako je poslan ne samo govoriti, nego i intervenirati, zasjeći u ljudsku stvarnost da bi je čovjek postao svjestan ili da, eventualno, promijeni njezin tok, pojavljuje se najčešće s rekvizitima, s plamenim ili isukanim mačem. U viđenjima nosi zlatno oružje, u Otkrivenju zlatni kadionik. A kada napetost vidljivog i nevidljivog, svjetlosti i tame doživljava svoj vrhunac, trubi u trublje i prelijeva čaše Božjeg gnjeva.

Kao što rekosmo, voli da ga se smatra samo Božjim čovjekom, sinom Božjim u najširem smislu te riječi. No, biblijski pisci navode i njegove otajstvene naslove. Često se javlja kao anđeo Gospodnji, jer je Božje ime u njemu. Stoga ga ne treba ni pitati za ime - njegovo je ime tajanstveno. Premda ga ponekad i ne skriva, kao kada se Tobiji predstavlja kao Rafael, jedan od sedmorice svetih anđela koji na nebesima donose molitve svetih i stupaju pred slavom Gospodnjom. On je Posrednik, jedan među tisućama, Suborac stigao s neba, jak u sili, svet. Zapravo anđeo Saveza, a ako je potrebno i anđeo nesreće, Zatornik. Na Božjem sudu on je predsjedatelj sudskog procesa.

Njegovo kretanje na zemlji je odmjereno i otmjeno. Hoda zajedno s putnicima. Ide ispred naroda kada ga vodi kroz pustinju. Sjedi kada je ugošćen i ponekad doista blaguje, ali sam kaže da je to samo privid. Dok govori obično stoji. Ponekad se, kada je potrebno radi Božjeg plana, bori i uništava, a ponekad samo želi razvidjeti situaciju.U viđenjima se pojavljuje i nestaje, penje se i silazi po ljestvama koje vode u nebo, svira, mjeri grad, a i sam vidioce prenosi u duhu. Stražari nad stazom koja vodi k stablu Života.

Kvalitete koje mu izravno pripisuju biblijski pisci su: dragost, mudrost (zna sve što se zbiva na zemlji, sluša dobro i zlo), dobrota, hitrost i snaga.

Vanjski prostor njegova djelovanja na zemlji jesu ljudski putovi i nastambe. U snu i viđenjima on je negdje između neba i zemlje, tj. na, po otajstvu, strašnom mjestu gdje se oni dodiruju i razdvajaju. Unutarnji prostor anđeoske prisutnosti jest Božje prijestolje, a djelovanja ljudsko srce.

Vrijeme anđeoskog djelovanja je trojako: sadašnje - u času kada je čovjeku potreban da mu na ovaj ili onaj način pokaže Volju Božju; apokaliptičko - što znači svevremeno, koje se odnosi na perspektivu vječnosti, i liturgijsko - koje povezuje prva dva u hvalidbenom obnavljanju sjećanja na Božju prisutnost i vodstvo u povijesti spasa.

U susretu s anđelom čovjek, ako ga ne prepoznaje kao anđela, primjećuju njegovu iznimnu dobrotu i neku neobičnost u tome. Kada anđeo pristupa

31

čovjeku, ovoga, da on to i ne zna, obuzima Slava Božja u koju je anđeo uronjen cijelo vrijeme. Ako mu se pojavi na neočekivan, otajstven način koji naznačuje očitu blizinu Božju, obično se prestraši. Ukoliko mu anđeo prozbori, čovjek je najčešće spreman primiti tu riječ, sluša je, čini što mu je rečeno, štoviše, potiče na to i svoje bližnje. A ukoliko se, pak, dogodi da je ne čuje, anđeo će je, ako je potrebno, progovoriti i jednoj magarici! Ona će je sigurno čuti i poslušati, a možda i sama progovoriti.

Oblici anđeoskih djelovanja daju se svrstati u nekoliko skupina: u odnosu na ljude to su govor, čuvanje, sprečavanje i uništavanje, a u odnosu na Boga zagovor za ljude i klanjanje Božjoj Slavi.

Kada je riječ o ljudskim stvarima, o tome da treba čovjeku pomoći da vrši Volju Božju, bilo da ustraje u nevoljama ili obavi neki Božji zadatak, anđeo tješi, ohrabruje, savjetuje, obećaje i blagoslivlje. A ako je potrebno, opominjući, spriječava da se učini neko zlo. Ili čak otkriva tajne.Kada je pak riječ o otajstvenim stvarima, anđeo tumači, prorokuje, ponekad pri tom i viče iza sveg glasa.

U apokaliptičnom vremenu i prostoru postavlja se između svijeta dobra i zla, tj. brani izabrane i osuđuje osuđene, nadgleda Sud i naplaćuje po djelima.

U poslu uništavanja zla ne koristi mnogo riječi, nego tjera i goni, sije strah i trepet, ne oprašta prekršaje, istrebljuje, udara, ubija, zatire i siječe.

Njegovo se čuvanje odnosi na cijeli čovjekov put do cilja koji mu je zadan. Anđeo hoda s čovjekom, ispred ili usporedo s njim, prati ga, vodi i dovodi. Izlazi ususret. Osjetljiv je na ljudski plač i sažaljuje se nad ljudskom nesrećom. Ako je netko napušten, sam će ga potražiti. Ako riječ nije dovoljna, uzet će čovjeka za ruku i voditi sve do cilja, nositi ga na rukama i paziti da se ne spotakne, podizati mu tabor i radi njega zatvarati lavlje ralje. Anđeo okiva zloduhe, liječi, izbavlja, spašava. Jednom riječju, posve je s čovjekom u svemu što on čini, u svemu ga služi.Zato se pred licem Božjim, koje uvijek gleda, raduje zbog svakog obraćena grešnika, prinosi molitve čovjeka, zagovara za njega. Zato odmah prepoznaje Krista. Unutarnji posao mu je kontemplacija, hvala Slavi Božjoj.

Kada bismo ga, u dogovoru s biblijskim piscima, htjeli naslikati u njegovoj biti, teško da bismo ga mogli vidjeti odvojena od Boga. S našeg platna snažno bi zračila sama svjetlost. A ako bismo ga pak htjeli uhvatiti na nekom od ljudskih putova teško da bismo našli ljupkiju i jednostaviju sliku od one koju nalazimo u Tobijinoj knjizi: Tobija je išao s anđelom i pas za njima. Predvečer stigoše do rijeke i tu provedoše noć.

32

I reče Bog “Neka bude svjetlost.”I bi svjetlost.

I vidje da je svjetlost dobra i rastavi Bog svjetlost od tame. (Post 1,3-4)

Tako bude dovršeno nebo i zemljasa svojom vojskom. (Post 2,1)

Ljestve stoje na zemlji, a vrhom do neba dopiru,i anđeli Božji po njima se penju i silaze. (Post 28,12)

S njima je stvoren kozmos i stvara se

Po kršćanskom vjerovanju čin je stvaranja dogođen snagom božanske ljubavi, što znači ponajprije da je u Božjoj naravi da se daje i stvara, da zrači svoj bitak u kozmos, u materiju. Anđeli su, u njegovoj moći stvaranja, bića koja još nisu, kao ljudi, odvojeni od njegova identiteta. Anđeli su stvorena svjetla, prva zrcala božanskog savršenstva i moći. U njihovoj je naravi da se hrane božanskim životom i da slave nestvorenu Slavu i Mudrost Božju. Oni su čista sabirališta duhovnog života ili stvorene savršene slike Božje. Lišeni su vlastite individualnosti i potpuno se gube u božanskom životu koji konstuituira njihovo biće. Posjeduju stvorenu besmrtnost, vječnost duhovnog života. Nemoguće je biti bliže Bogu od njih.

Anđeli su nebeska bića, bića svjetlosti: Božja je svetost njihov zavičaj. Iz takve intimnosti oni su sudionici u trajnom stvaranju Božjeg svijeta, prožimanju tame svjetlom i nastanjivanjem zemlje nebom. Drugim riječima, nebo je duhovni organizam, skup duhovnih prototipova, kako bi rekao Faure, u unutrašnjoj povezanosti sa zemljom. Služba anđela proizlazi iz ove ontološke povezanosti dviju strana stvaranja, idealnoga i ostvarenoga. Anđeli su uvjet mogućnosti ostvarenja svijeta, oni su tu da ga (p)održe. Izjaviti da svu materijalnu realnost, bez obzira je li riječ o mineralnoj, vegetativnoj, životinjskoj ili ljudskoj, čuvaju anđeli, znači da ništa nije ontološki napušteno, apsolutno odvojeno od svog načela. Taj odnos treba razumjeti kao širenje božanske svjetlosti do svakog

33

dijelića kozmosa i u intenzitetu njezina zračenja u ovisnosti s jedinstvom s njezinim načelom. Strogo govoreći, postoji uzajamna ovisnost nebeskog i zemaljskog, unutrašnjeg i vanjskog. Ako su anđeli neophodni za opstojnost svijeta, njihova vlastita opstojnost savršena je i dovršava se upravo po postojanju svijeta. Jakovljeve ljestve (Post 2,12) ilustriraju ovo jedinstvo neba i zemlje: dvostruko kretanje anđela, silaženje i uzlaženje, znači da nebeske energije prožimlju materiju i iz nje izlaze realizirane. Anđeoska energija nije fizička, nego metafizička. Njihova inteligencija sažimlje zračenje stvoriteljskog načela, nije kozmički entitet po sebi, nego snaga koja istodobno djeluje izvana i iznutra svijeta, na samim temeljima bića. Možemo reći da anđeli osiguravaju organizaciju kozmosa, vezu među različitim redovima realnosti i unutarnju logiku stvari. Zato, dakle, i razlikujemo imanentne i naravne zakone i transcedentne, nadnaravne ili anđeoske.·

· Angelologija dopušta da se savršeno izrazi metafizički nauk o mnoštvu stanja bića. Bog se odražava u mnoštvu duhovnih stanja, hijerarhijski povezanih, koja omogućuju mnoštvo očitovanja. Anđeoski redovi ujedinjuju raznolikost stvaranja u unutarnji red, oni ocrtavaju esencijalnu zbilju stvorenja, njihovu transcedentnu osobnost i sve njihove mogućnosti realiziranja.

·· U kršćanskoj perspektivi anđeli se duhovno pričešćuju na nebeskoj

Euharistiji žrtvene Sinovljeve Ljubavi, koja nakon Istočnoga grijeha ponovno uspostavlja razoreno jedinstvo između imanencije i transcedencije, zemlje i neba. Blagovanje “anđeoskog kruha” njihovo je sudjelovanje u Božjem otajstvu. Ono je satkano od iskustva božanskog svjetla, unutar kojeg se anđeli međusobno poznaju, ovisno o hijerarhiji u kojoj se redovi anđeoskog kora razlikuju po njihovoj blizini Bogu, po intenzitetu prenošenja božanskog svjetla i po inicijaciji u otajstvo. Razlog postojanja ovakve strukture otkriven je “sinu uskrsnuća” (Lk 20,36).

·U prvotnom, rajskom stanju svijeta, anđeoske energije bijahu prozirne za

stvoreno; prvi čovjek, Adam, ju je u rajskom vrtu primjećivao i integrirao u sebi kao aspekte ili duhovne stupnjeve. Njegov pad, koji za posljedicu ima neprozirnost svijeta za božansko svjetlo, čini ovo unutarnje poznavanje virtualnim. No, unatoč ovom duhovnom pomračenju, kozmos nam se još uvijek otkriva u ljepoti. Ova ljepota svjedoči o transcedentalnoj sposobnosti stvorenoga za ljepotu, pokazuje da priroda nije samo izniman mehanizam pojedinačnih i fizičkih energija, nego estetsko očitovanje Apsolutnoga, čiji su anđeli oruđe. Oni su po svojoj ljubavi za stvorenje, ne samo podržavatelji svijeta, nego mu daruju i ljepotu, sklad zvukova, boja i mirisa. “U umjetničkom djelu koje je svemir, djelo je Božje, a umjetnost anđeoska” kaže Faure.

34

Plameni mač je svjetlucaonad stazom koja vodi k stablu Života. (Post 3,24)

“Kako je strašno ovo mjesto! Zaista, ovo je kuća Božja, ovo su vrata nebeska!” (Post 28,17)

Jednima oblak taman, drugima rasvjetljavaše noć (Izl 14,19)

Na razmeđi svjetlosti i tame

·· Angelologija ne dopušta čovjeku jedino da shvaća svijet i duhovni život,

nego i zbivanja koja se događaju na nebu. Pomaže na sveobuhvatniji način razumjeti problem zla i točnog mjesta Satane. Neodvojiva je od monoteizma jer nam omogućuje da shvatimo da ne postoji ništa što bi bilo apsolutno izvan Boga, čak ni Satan, koji očituje vrhunac mogućnosti zla, krajnju udaljenost od izvora svakog svjetla.

·· ¸Anđeli su stvoreni slobodnima. Njihova se sloboda sastoji u mogućnosti

da napuste božansku narav i postanu tek oni sami; ona, dakle, čini mogućim njihov pad. On se događa u vremenu (Lk 10,28; Otk 12,7-9) i u perspektivi stvaranja našega svijeta. Nije toliko izazvan neznanjem i nespoznavanjem Boga kao jedine istinske zbilje, nego slabljenjem anđeoske ljubavi koja se počinje odnositi prema sebi, a ne prema svom načelu. Luciferovo27 samoljublje gubljenje je njegove anđeoske esencije koje za sobom povlači egoizam, laž i duhovno otuđenje. Drugim riječima, Lucifer, nosilac svjetla, postaje mračan jer promatrajući vlastitu individualnost, ne prima i ne širi više božansko svjetlo.

· Zajedno s njime palim anđelima on tvori stanje duhovne smrti, ali čuva besmrtnost i stravičnu žeđ za znanjem i ljubavlju. Da bi ispunio ovu vrtoglavu prazninu i uklonio ovu vrhunsku patnju, Satan, koji je mračni vršak pobune

35

anđela, nastoji pobijediti ljudski svijet, stvoriti si novu narav, razgrađujući je. On je bezdan na zemlji, “princ laži”, “gospodar grijeha”, “Tužitelj” i ”Neprijatelj”, tj. zapravo parazit par excellence. On je samo neznanje i nastoji sve stvari i bića dovesti u njegovo ništavilo. No, iako pao, Satan nije manje anđeo čije je porijeklo duhovni svijet: njegova pobuna i pad integriraju sve moguće nerede. Duhovno stvorenje koje je pod njegovim utjecajem prati neodređenost, obezvređivanje vlastita dostojanstva i tendencija prema apsolutnoj negaciji. Dogodio se stravičan procijep i prolom na nebu. Pukotina koju je Satan ostavio iza sebe podvojila je svijet, prelomila ga na dva pola koja su neprestano u krajnjoj napetosti, najprije u prostorima ljudskog srca.·· Međutim, Luciferov pad nije za sobom povukao sav anđeoski svijet, jer

zajedništvo svoga reda većina nebeskih bića ostvaruje po uzajamnoj ljubavi, po ljubavi i poznavanju Boga. Mihaelova borba je ovdje odlučujuća i za čovjeka i za anđele. Njegova pobjeda nad Zmajem do kraja je okljaštrila i uništila žalac zla te zauvijek ustalila nebeski svijet u dobru. Odnos anđela prema Bogu istodobno je dovršen i otvoren vječnomu rastu. U trenutku anđeoske kušnje, i nakon pada nekih od njih, stanje slobode je nepovratno nadvladano u savršenstvu života i nebeskog reda. Izbor iz slobode konačan je, dok je Božja ljubav beskonačna.

· Intimna povezanost strukture i stupnjeva bića dopušta da razumijemo ono što teolozi i kršćanska liturgija kažu o životu anđela i o njihovu govoru. Nebeska bića slave Gospodina i međusobno se poučavaju, zahvaljujući jednom čisto intutitivnom i unutarnjem govoru, “arhetipu ljudskog govora”; oni izražavaju svoju doksologiju28 neizrecivim pjevom, prototipu, kako kaže Faure, svakog pjevanja (Iz 6,3), koji svjedoči o Bogu kao istini po sebi i istini svega što postoji; ovaj pjev istodobno prevodi anđeosku duhovnu kontemplaciju i njihovu ljubav prema Mudrosti te njihovo poznavanje svemira. Riječ je o dinamičnoj i spoznajnoj aktivnosti, slobodnoj i bezinteresnoj, koja označava produbljivanje poznavanja Stvoritelja po sebi i u stvorenome. Ova hvala nije samo hvaljenje istine, nego i ljepote, ona je istinska umjetnost riječi i zvuka, jer anđeoski svijet posjeduju puninu formi i boja stvorenoga. “Muzika sfera” simbolizira prije svega savršenstvo anđeoskog znanja izraženoga u hvali i skladu čitavoga svemira, ujedinjene u jednoj doksologiji.

·Postoje mnoge ontološke sličnosti između čovjeka i anđela; obojica su

stvoreni kao slika (ikona) Božja, iskusili su ponor vlastite slobode i dalekosežnost izbora koji ih razdvaja od prvotnog načela. Čovjeku nisu strane čežnje za ponovnim jedinstvom u kojem nebeska bića neprestano prinose Bogu svoj hvalidbeni pjev. Dakle, temeljna razlika između čovjeka i anđela nije u duhovnosti njihova bića, nego u tjelesnosti, što potvrđuje i kršćanska misao.Ljudi žive u kozmosu, dok anđeli nemaju svoje vlastite prirode i svijeta te ih se može nazvati “besjelesnima”. Međutim, ne treba zaboraviti na njihova ukazanja koja ih uključuju u prostor i vrijeme. Realizam biblijskih epizoda često sugerira matreijalnost tijela, naprimjer u Jakovljevoj borbi s anđelom (Post 32,25-33) ili kada Abraham daje blagovati svojim nebeskim gostima (Post 18,1-15). Ipak, u

36

većini ovakvih odlomaka razlog postojanja tijela je duhovni: treba označavati ineligibilno.Da bi objasnio ove angelofanije, ponekad vidljive čitavim zjednicama (Post 19,1-11) Drugi nicejski koncil (787. g.) priznaje anđelima osobitu formu tjelesnosti, prozirni i luminozan omotač, koji je legitimirao umjetničko prikazivanje. Prijevod nadosjetilnih likova u govor osjetilnih slika moguć je u mjeri u kojoj anđeli kao stvorena bića imaju određen, dakle, zamisliv, oblik. Kao prototipi stvorenoga njihov je tjelesni oblik idealan, tj. takve su duhove energije koje proizvode njihove tjelesne omotače. Njihove oblike nije moguće primijetiti našim osjetilima. Kada bismo tvrdili suprotno ukinuli bismo svaku razliku između netjelesnih i utjelovljenih duhoba, i prve bismo također sveli na područje osjetila. Anđele je moguće vidjeti tek po intuitivnoj percepciji duhovne naravi, koja se pak može prevesti u fizičke osjetine slike jer čovjek ima i nebesku i zemaljsku narav.

37

Dopustit ću da ispred tebe prođe sav moj sjaji pred tobom ću izustiti svoje ime. No moga lica ne možeš vidjeti,

jer ne može čovjek mene vidjeti i na životu ostati (Izl 33, 19-20)

Šaljem evo svog anđela pred tobomda te čuva i dovede te u mjesto koje sam priredio.

Ta moje je ime u njemu! (Izl 23,20)

Angelofanija i teofanija

·· U Starom zavjetu susreti i razgovori Boga i čovjeka događaju se najčešće

posredstvom angelofanija. Općenito se ukazuju umjesto Boga jer je on sam nedostupan čovjeku budući da je po njegovu padu ovaj svijet postao neproziran božanskom svjetlu. No, ovo je udaljavanje od duhovnog svijeta, zahvaljujući Božjoj ljubavi i brizi, ipak nepotpuno i relativno, jer bi inače svijet prestajao postojati. Sami anđeli su, zbog svog identiteta kao stvorenih bića, dostupni čovjeku: Bog im je dao svoju Mudrost i Slavu da bi je oni očitovali ljudima. Slika Jakovljevih ljestava (Post 28,12-15) pokazuje da Bog govori ljudima kroz anđeosko očitovanje. Stvorena narav anđela mjera je teofanije, njezin okvir je čini podnosivom, dok je izravna teofanija Slave Gospodnje gotovo neizdrživa za čovjeka (Izl 33, 18-23). Bog je neodvojiv od svog anđela, kao naprimjer u gorućem grmu kada progovara Mojsiju (Izl 3,2). Prorok Izaija govori o anđelu Lica Božjeg koji uvijek stoji pred Bogom, istodobno ga otkrivajući i zaklanjajući ga (Iz 63,9). Lice i Ime Božje vrhunska su otajstva koja se djelomično objavljuju u anđeoskoj teofaniji.

· Povijest spasa je istodobno i povijest angelofanija. Jer ne samo da Bog po anđelu otkriva čovjeku nešto od sebe sama, nego je, u svojoj očinskoj brizi i ljubavi, vodio i izbavljao Izabrani narod često zahvaćajući u njegovu ljudsku povijest upravo posredstvom anđela. Anđeo je navijestio Abrahamu i Sari rođenje sina iz kojeg je potekao izraelski narod. On je potražio u pustinji Hagaru i njezina sina od kojeg je izašao drugi veliki narod. On je izbavio Lota od pogibelji u Sodomi. On je podučio Abrahama duhovnoj žrtvi kada je ovaj htio prinijeti Izaka na žrtveniku. On je, boreći se s njima i objavljujući mu vezu neba i zemlje, pomogao Jakovu da preobrazi svoju tvrdu buntovnu narav u

38

mudrog praoca Židova. On je išao na čelu izraelski četa kada su prelazili Crveno more i postavio se iza njih kada je trebalo spriječiti egipatsku vojsku da ih dostigne. Njega je Bog poslao da čuva i vodi izraelski narod na putu kroz pustinju sve do Obećane zemlje. On se borio s njim protiv neprijatelja. On ga je opominjao i čuvao od zla. On je uputio Gideonu Božji poziv po kojem je imao snage nadvladati Midjance. On je navijestio Samsonovo rođenje. Da nije bilo njega možda bi Ilija umro od žalosti pod smrekom - on ga je nahranio i ohrabrio da ide dalje do Horeba. U kralju Davidu, toliko značajnom za povijest spasa, mnogi vide anđeoske kvalitete. Kada je Bog planuo gnjevom protiv neposluha svog naroda, anđeo je onaj koji je kažnjavao i sijao strah i trepet. On je u dane nevolje nadahnjivao i hrabrio proroke, spremio Izaiju na proročku riječ, spasio Danijela iz lavlje jame. Anđeo je onaj koji je Zahariji i Danijelu tumačio viđenja (dakle, nije imao samo poslaničku, nego istodobno i hermeneutičku funkciju) i prorekao povijesnu budućnost čovječanstva (Dn 10,4-12).

· U Novom zavjetu anđeli pripremaju dolazak Sina Božjega u svijet, prisutni su kod naviještenja

· Anđeli su u judeo-kršćanskoj tradiciji sastvani dio povijesti. Ona nalazi svoj prototip u svetoj povijesti koja, pak, svoje ispunjenje nalazi na nebesima. Temporalnost povijesti spasa spada u genezu stvorenoga svijeta i eshatologije, očituje proces Pada i Otkupljenja, nebeske borbe i Posljednjeg suda. Anđeli su izvršitelji ovih događaja, kako je opisano u Otkrivenju. Cjelovitost svete povijesti po njima se uprisutnjuje ljudskom duhu u liturgijskom vremenu. Po djelovanju anđela, koji osiguravaju sukladnost dviju liturgija, nebeske i zemaljske, slavi se zemaljska i nebeska gozba, Kraljevstvo je Božje već ovdje anticipirano. Vrijeme se preobražava u prostor, onaj nebeskog Jeruzalema, onaj po ljudskoj, tj. anđeoskoj mjeri (Otk 21,17).

· Sveto Pismo nas uči da anđeo poznaje zemaljsku povijest i može nam otkriti neke njezine osnovne smjernice (Dn 8,15-26), da je oruđe božanske volje i nevidljivi rektor ljudskih zajednica, čak i poganskih. Angelologija uspotavlja duhovnu kauzalnost događaja i čini povijest rezultatom trajne suradnje anđela i ljudi, koju Satan nastoji omesti i obezvrijediti.

·· Anđeli zemalja, naroda, gradova, crkava, personificiraju vlastitu autonomnu

volju dugog trajanja. Iako nematerijalna ova zbilja je lako razumljiva: narod nije samo zbir pojedinaca, nego i zbir vrijednosti i strpljivo izgrađenih iskustava. Ova iskustva ne žive se jednako u svakom naraštaju, ali se prenose s jednoga na drugi, što oblikuje stanoviti identitet. Biblijska angelologija na neki način legitimira kolektivnu osobnost pred Bogom. Koncept naroda kao osobnosti ili kolektivne duše koja figurira u anđelu, vraća nas transcedentnoj energiji i vodi prema univerzalnoj viziji, što po sebi isključuje ne samo svaki konflikt, nego i svaku vrstu rasizma.

·· Anđeosko se djelovanje ne može odvojiti od njihove biti. Kao duhovna bića

oni djeluju samom svojom prisutnošću, ižaruju moć i sjaj prisutnoga Boga. Tamo gdjr su anđeli prisutni sve je uronjeno u njihovu akciju. A prisutni su posvuda.

· Sav svijet i stvorovi u njemu imaju svoje anđele. Anđeoska se djelatnost, međutim, ne nalazi u nizu materijalnih uzroka. Oni se ne ubacuju “između”

39

ostalih djelatnika, nego stoje iznad njih, nose ih i obuhvaćaju. Sve što se u kozmosu događa ima svoj neposredni uzrok. Anđeli su pritom nevidljivi, nezamjetljivi, a ipak svojom prisutnošću bdiju nad smislom i jedinstvom svega zbivanja, usmjeruju ga i vode. Bog, dakako, neposredno sve izvodi svojom svemogućnošću, ali on je u isto vrijeme u ekonomiju svojih planova uključio razgranatu mrežu posrednika. Čak nas i promatranje prirodnih tokova s njihovim neshvatljivim i često neobjašnjivim skokovima navodi na slutnju o prisutnosti osobnih duhovnih počela reda i smisla što ih zovemo anđelima. Ova fundemantalna uloga anđela u redovitim kozmičkim tokovima važnija je od povremenih, zamjetljivih zahvata njihove moći.

·······································

40

·············

Zar nisu anđeli službujući duhovišto se običavaju slati da

služe onima koji imaju baštiniti spasenje? (Heb 1,14)

Anđelima svojim zapovijedi da te čuvaju na svim putima tvojim.Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen. (Ps 91,11)

Pazite da ne prezrete ni jednog od ovih najmanjihjer, kažem vam, anđeli njihovi na nebu

uvijek gledaju lice Oca mojega koji je na nebesima. (Mt 18,10)

Jer s vama je moj anđeo - njemu ste životom svojim odgovorni. (Bar 6,6)

Čuvari Volje Božje

Iako su prisutni i djeluju u događajima spasenja, anđeli doista nisu u središtu povijesti spasa, nego su njegova pratnja, orkestracija. Uspostavljanje odnosa s njima, međutim, nije pomak iz stredišta na rub, nego obnova sposobnosti za doživljaj nevidljivoga. Iskustvo nadnaravnoga svijeta, susret s anđelima, može čovjeku pomoći da se oslobodi tiranije vidljivih, predmetnih dojmova. Zarobljenici smo matreijalnog kozmosa. No, u njemu su i anđeli. Uspostavimo li s njima vezu u našoj svijesti će opet zavladati ravnoteža vidljivog i nevidljivog.

Kršćani imaju tendenciju predočiti si anđela čuvara kao pukoga slugu, izvan njega samog. No, Pisma naglašavaju otajstvenu naklonost i izravnu sukladnost anđela i čovjeka. Kristova riječ čak sugerira da svako ljudsko biće ima svoju nebesku osobnost (Mt 18,10) od koje je privremeno odijeljeno zemaljskim životom. Anđeo je, kako kaže o. Bulgakov, kao naše “nebesko ja”, jer je čovjek anticipiran ne samo u božanskoj vječnosti, nego i u stvorenome duhovnom svijetu, po svom anđelu. On je prvotna slika (ikona) Božja i ontološki temelj

41

individualnosti; na neki način pripravlja ispunjenje ljudske osobnosti, dolazak na svijet čovjeka s kojim je intimno povezan. Ustvari, anđeoski duh se razlikuje od ljudske duše u mjeri u kojoj ona uključuje i svoj tjelesni oblik koji se aktualizira na zemlji.Anđeo čuvar nije, kako se obično zamišljalo, onaj koji prati dušu u njezinu silasku na ovaj svijet, nego je nebeski pol ljudskog bića. Ono što anđeo posjeduje u punini, čovjek posjeduje u duhovnim zamecima i u potencijalu. Odnos prvog i drugog je, dakle, teofanijski i osoban. No, silazak na ovaj svijet istodobno znači i udaljavanje od božanskog načela, udaljavanje unutar bića između njegova nebeskog pola i njegova iskustvenog ja. Pad čovjeka je ustvari gubitak s vida svojega “nebeskog ja”, prekid intenzivnog, potpunog i intimnog jedinstva s Bogom. A smisao anđeoske borbe sa Satanom i nije u drugom nego u duhovnoj borbi čovjeka da se odvoji od svih iluzija iskustvenog ja i ponovno pronađe svoje “nebesko ja”.Anđeo poziva čovjeka na unutarnju preobrazbu, na ispunjenje njegovih teofanijskih potencijala, na ponovno uspostavljanje žive ikone Božje, zemaljsko očitovanje nebeskog.

Nebesko biće čini vidljivo duši ono što neprozirnost osjetilnog svijeta čini nevidljivim. Ovaj posao je moguć po uzajamnoj duhovnoj ljubavi duše i anđela. Ova intimna povezanost označuje da je služba anđela unutrašnja. On se dragovoljno lišava punine svoga gledanja Lica Božjeg da bi čovjeka u ovom životu vodio u tome da on sam bude potpun i ostvaren kao duhovno biće.Anđeoska služba je osobna i prolazi kroz žrtvu. Kao nebesko biće sigurno trpi zbog grijeha koji je vezan uz uvjete tjelesne egzistencije. Njegova nazočnost, trajna i nenametljiva, bezinteresna i puna ljubavi, očituje se u svakom činu koji čovjeka angažira na putu dobra. No, da bi glasnik božanske snage mogao posredovati, čovjek mora nadvaladati svoju psihifizičku pojedinačnost i služiti svojem “nebeskom ja” umjesto da ga izda. Najuzvišeniji poziv duše jest da se otrgne od vanjskih utjecaja i otkrije tajnu vlastite osobnosti, svoga anđela. Ovo čini temelj Jakovljevih ljestava, koje su u judeo-kršćanskoj tradiciji prototip razmjene duhovnoga i egzistencijalnoga. Bog nije samo na vrhu ljestava, nego i u središtu svake prečke (ili, radije, stube) duhovnoga stanja koje označuje anđeosku hijerarhiju. Čovjek se može uspeti na višu razinu tako da u sebi ostvari duhovno stanje u skladu s duhovnim bićem koje ga vodi te na taj način i sam može postati sličan blaženim bićima.

U ozračje Božje obitelji, općinstva svetih, koju čine blaženici, sveti i anđeli, ulazimo po molitvi. Kada čovjek dopusti da ga obuzme ovo ozračje, njegova molitva postaje doživljenom, osobnom, toplom. “U Božjem svijetu sve je osobno i intimno”, kako bi rekao o. Schneider. Uživa u društvu onih koji se neprestano klanjaju Bogu, koji ga samom svojom prisutnošću unose u Boga i njegov vlastiti život ispunjaju poklonstvom. Kada molimo s nama su naši anđeli, oni su snaga naše molitve, nose je pred Svevišnjega (Otk 8,3). Oni pomažu da steknemo iskustvo Božje posvemašnje djelatne prisutnosti. Unose nas u njezinu neposrednost. Anđeli su Božja prisutnost u osobi.

42

Ta o uskrsnuću niti se žene niti udavaju,nego su kao anđeli na nebu (Mt 22,30)

I gle, nastade ogroman potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba,pristupi, otkotrlja kamen i sjedne na nj.

Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg. (Mt 28,2-4)

43

I mi ćemo biti kao anđeli

U svom odgovoru saducejima (Mt 22,30) Isus najprije ustvrđuje da smrt nije konačna. I onkraj smrti postoji život. Vjerujemo li u Krista, komuniciramo li s njegovom osobom i njegovim životom, smrt nas neće moći zadržati u svojoj vlasti. Rekao je "Ako netko čuva moju riječ, neće okusiti smrti" (Iv 8,52) ili "Onaj tko sluša moj glas i vjeruje Onome koji me je poslao, ima život vječni i već je prešao iz smrti u život" (Iv 5,24). A dao nam je i poputbinu: "Ja sam živi kruh, tko blaguje ovaj kruh zauvijek će živjeti." (Iv 6,51). Već smo napojeni i nahranjeni predokusom vječnosti. Volja Oca koji ljubi svijet, jest da svatko tko vjeruje u Krista ne propadne, nego zadobije vječni život.

Zbilja uskrsnuća već jest na neki način anticipirana sada, ali, naravno, njezinu puninu tek iščekujemo. Ono što će biti još se nije očitovalo. Stvoreni smo na sliku Božju, ali ovdje na zemlji još mu nismo posve slični jer jer ga ne vidimo kakav jest. Doduše, kakvo je iskustvo Starog zavjeta, Boga se ne može vidjeti a da se ne umre. No, onkraj smrti i zastora ove egzistencije, postat ćemo slični anđelima i sposobni, kao oni, približiti se Bogu u prozirnosti prepoznavanja licem u lice. Ovu budućnost iščekujemo i izgrađujemo, oslanjajući se na svjedočanstvo Pisma i na povjerenju u Božju moć. Promatrajući anđele, razumjet ćemo vlastitu budućnost u Kraljevstvu nebeskom. Oni, koji su nam već bliski, znat će nas podučiti budemo li ih slušali srcem i gledali očima vjere. Na njima ćemo vidjeti Božju moć na djelu, moć da nas mijenja i preobražava u jasnu sliku (ikonu) Božju, kao što su oni, moć kojom će preobraziti ovo naše propadajuće tijelo i suobličiti ga sa Kristovim slavnim tijelom, moć u kojoj mu je podložan sav kozmos i u kojoj su stvoreni anđeli.

Anđeli su uronjeni u gledanje Božjeg Lica, mi smo rastrgani; oni vrše svetu službu pred Božjim prijestoljem, mi se tek za nju izdaleka pripremamo. S druge strane, "Sin se ne zauzima za anđele, nego za potomstvo Abrahamovo" (Heb 2,16). Bit ćemo kao anđeli koji nisu, kao mi, podložni zakonima i ograničenjima prostora i vremena. Slobodni od bremena naše prolazne egzistencije, od spona umora, bolesti, starenja, negativnih osjećanja i misli. Kao što smo sada obučeni u zemaljsko, tako ćemo onda biti u nebesko.

To da ćemo biti kao anđeli, ne znači da ćemo biti anđeli. Ne, ostat ćemo ljudi. Nešto esencijalno će nas razlikovati od anđela čak i kada zadobijemo nebesko, duhovno tijelo kakvo oni imaju. Bit ćemo proslavljeni po moći Krista koji je po Utjelovljenju postao sličan nama, svojoj braći. Posvetitelj i posvećeni imaju isto porijeklo. Bit ćemo, dakle, sinovi u onome koji je naš brat. Živjet ćemo u proslavljenu tijelu, pokristovljeni sve do najdublje intimnosti našega čovještva. Bit ćemo na sliku Kristovu u kojem tjelesno prebiva punina Božanstva.Krist je gospodar anđela i ljudi. Milost anđela Kristova je milost. Otajstvo Kristovo izvor je i njihova blaženstva. Uz njihovu pomoć, brigu i zaštitu u nama raste Kristov lik (usp. Ef 4,13). Pritom i oni sami Krista sve vise otkrivaju. To je velika razmjena između anđela i ljudi. Kako kaže o. Schneider “Anđeli nose nas i naše molitve pred Božje prijestolje, a s nama i u nama doživljavaju Kristovo otajstvo, izvor njihova i našeg blaženstva.”

44

Bit ćemo kao anđeli koji nemaju žene ili muža. To ne znači odsustvo muškog ili ženskog: Jer i Krist je živio među nama kao muškarac, a Marija u punini svoje ženstvenosti. Spolnost se razumije onkraj puke seksualnosti. Ona uključuje bračnost u njezinoj nježnosti, prijateljstvu, intimnosti, u njezinu rascvatu u beskrajnoj Božjoj Ljubavi koji isključuje svaki egoizam, posjedovanje, ljubomoru. Živjet ćemo unutar Božje Ljubavi, otkupiteljske, posvećujuće, zaručničke. Na nebu ćemo ljubiti i biti ljubljeni u punini. Naša vjera bit će blaženo gledanje, nada posve ispunjena. Užitak će prerasti u vrhunsku radost, čežnja u ozbiljenje. Ući ćemo u svoj našoj punini u puninu Božju.

U općinstvu svetih, s anđelima i svetima, živjet ćemo kao oni: pjevajući, slaveći, radujući se u domu Gospodnjem. I uspinjat ćemo se u nebeski Jeruzalem, u pratnji mnoštva anđela, na gozbu novorođenih čije je ime zapisano na nebesima (usp. Heb 12,22-23). Anđeli tvore samu strukturu nebeskog Jeruzalema u kojem svako duhovno stanje u kojem nas je zatekla smrt odgovara jednom hijerarhijskom redu ili jednom stanu u domu Očevu (Iv 14,2).

Opazi tri čovjeka gdje stoje nedaleko njega.Čim ih spazi, potrča im ususret, padne ničice na zemlju pa reče:

“Gospodine moj, ako sam stekao milost u tvojim očima, nemoj mimoići svoga sluge! (Post 18, 2-3)

Trojica

45

Ikona29 govori na tri plana. Na prvom evocira biblijski odlomak koji opisuje posjetu troje putnika Abrahamu (Post 18,1-15). Drugi je plan na razini povijesti spasa. Hodočasnici postaju osobe “vječnog savjeta”, one koje su u ime Božje došle navijestiti ostarjelom Abrahamu i Sari rođenje njihova sina, praoca Izabranoga naroda. Na tom planu i pejzaž mijenja značenje: Abrahamov šator postaje Hramom, tj. Crkvom, hrast drvom Života, a tele ponuđeno za jelo zamijenjuje se euharistijskim kaležom.Treći plan je plan intimnoga Božjeg života. On je tek naznačen u uzajamnom odnosu trojice: spasenje izvire iz Božje nutrine, a ljubav Božja za čovjeka odraz je one ljubavi koja tvori sam njegov bitak.

Način na koji su prikazana tri anđela govori o jedinstvu i jednakosti. Jednog anđela možemo zamijeniti drugim, toliko su slični. Njihova prozračnost i lakoća stvaraju dojam mira, radosti, ljepote i vječne mladosti.Svaki od njih u ruci drži tanak, produženi štap, na nogama ima sandale i ogrtač preko ramena, što označava da je svaka Božanska osoba putnik, hodočasnik. Imaju krila koja naznačuju čežnju za slobodom od bremena svega zemaljskog. Dolaze izdaleka i idu dalje. Ponizno traže gostoprimstvo. Tri osobe savjetuju se oko Otkupljenja. Otkupiteljska krv kaleža u središtu je ikone, kao i djela spasenja. Uostalom, štapovi anđela su crveni, što označava Muku. Trojica razgovaraju slušajući jedan drugoga, kao da im je tema jedna jedina: “Bog je tako ljubio svijet da mu je dao svog Sina…(usp. Iv 3,16).

Razlika među anđelima najprije proizlazi iz osobnog držanja svakog od njih u odnosu na druge. Također proizlazi iz kretnje u odnosu na kalež na sredini stola. Svako od njih prilazi otajstvu Otkupljenja na vlastiti način. No, savršeni sklad ujedinjuje njihovo jednodušno “da.”

Teško je identificirati svakog anđela, a interpretacije su različite. No, uobičajeno je u središnjem liku vidjeti Sina. Zbog tamne purpurne tunike, znaka Božanstva i plavog ogrtača, znaka čovještva. Izblijedile, ružičasta i lila boje odjeće lijevog anđela simboliziraju neuhvatljiv i neopisiv Očev značaj. A u majčinskoj blagosti desnoga (sa zelenim ogrtačem koji označava preobilje života) prepoznajemo Duha Svetog.Međutim, Rubljov nije htio dovesti vjernika do toga da se okrene ovoj ili onoj osobi Presvetog Trojstva niti prikazati svaku od njih ponaosob, nego radije omogućiti promatračima ikone da se oslone na biblijsku sliku koja će ih dovesti do kontemplacije otajstva trojstvenoga Boga.

Glavne značajke triju likova su strogo identične: jednaka lica (oči, nos, ovalni oblik), jednaka frizura, izduženo tijelo. Jedino je položaj tijela drukčiji. Čak i da su obučeni u jednaku odjeću i da imaju jednake kretnje teško da bi se stvorio veći dojam sklada i jedinstva.Njihova lica su puna nježnosti, svježine i mladosti. Za njih nema ni prošlosti ni budućnosti, nego jedino Danas njihove vječne mladosti. Sva trojica drže u ruci jednake štapove: imaju jednako dostojanstvo i jednako kraljevstvo. Kroz njihovu

46

odjeću provlači se plava boja, dvostruki simbol: produhovljena čovještva i božanske istine koja prebiva u njima.Sjede za istim stolom, usmjereni su prema istom kaležu. Glave su im nagnute jedna prema drugoj, kao da se žele približiti jedno drugom, podijeliti zajedničku tajnu - onu njihove uzajamne ljubavi pune nježnosti i prisnosti. Čini se kao da je svatko od njih ovdje poradi drugoga. Sin je cijelim svojim bićem okrenut Ocu, Duh Sveti je sav usmjeren na ono što će Sin učiniti, a Otac prima i daje.

Njihove kretnje prati kozmički ritam stvorenja koje je naznačeno u pozadini u planini, stablu i građevini, tj. Crkvi. Obrnuta perspektiva istodobno skraćuje udaljenosti i približava figure anđela, izražavajući tako Božju sveprisutnost. Stabilnost i dinamika su jedno. Pokret kružno prelazi s lijevog stopala desnog anđela i naklona njegove glave preko središnjeg anđela i naznaka kozmosa do lijevog anđela u njegovoj uspravnosti. Geometrijski likovi kompozicije (pravokutnik, križ, trokut i kružnica) iznutra strukturiraju sliku: zemlja je pravokutna (zbog četiri strane svijeta), odnos među anđelima je kružan (zbog uzajamnosti njihove ljubavi), anđeo u sredini je izdignut (kao glava križa na koji je raspet Sin, kojega ovaj anđeo predstavlja), trojicu povezuje trokut (koji naglašava trojstvenost otajstva).

Sinovljeva ruka posiže za kaležom, koji se ističe na bijeloj površini stola, i otvorena je prema njemu kao i ona Duha Svetog, dok Otac kao da ga blagoslivlje. Kalež odražava srce zajedništva Trojice koji se nalaze u savršenom krugu.No, pri dnu ikone ovaj je krug otvoren za četvrtoga, za promatrača, za nas. Prazno mjesto za stolom poziva nas na gozbu. U njezinu Muku i Slavu. Trojica nas čekaju. Zajedno s Marijom, Gospom od anđela.

47