Upload
1983matija
View
234
Download
27
Embed Size (px)
Citation preview
ZAROBLJENIKŠUMSKE KUĆE
□MLADOST
IZDAVAČKA RADNA ORGANIZACIJA
Radujem se svemu oko sebe.Eto, sad je put neba strelovito sunuo jastreb. Zastao je trenu
tak u zraku, kao skamenjen visoko nad krošnjama, a onda je u ponositom letu nestao u daljini . . .
Zanesena tom, iako već bezbroj puta viđenom slikom, trgnuli se zatečeno, kad začuli ljubazan, malo promukli glas:
—• Dobar vam dan!Iz šume, što se gotovo prislonila uz kuću, izbio je mršavi sta
rac« Podigao je prema meni suncem osmaglo lice, gledajući me očima modrim kao nebesko plavetnilo. Oko tih gotovo djetinjili očiju ugnijezdilo se tisuću prijaznih bora.
Na starcu iznošeno, ali uredno lugarsko odijelo, izblijedjele zelene boje, na glavi istobojni otrcan šešir, s fazanovim perom, zataknutim za usku vrpcu. Na ramenu mu puška, a o lijevi ga bok udara nevelika lovačka torbica.
Otpozdravih mii, dodavši veselo:— Hajde da znam tko ste vi! Vi ste lugar Mati ja, dolje iz sela.
Čula sam već mnogo o vama . . . Dobro su vas opisali. . .Staro mu se lice još više smežuralo u zadovoljnom osmijehu.—- Točno! Pogodili ste! Lugar Matija i glavom i puškom — za-
smijuljio se, gledajući me odozdo, smiješan i privlačan kao neobični, gotovo nestvaran šumski stvor iz neke priče. Svojom pojavom budio je radost u srcu.
— Ali i ja znam tko ste vi! — nastavio je nakrivivši glavu. — Vi ste ona što piše knjige. Točno? E, pa da znate i o vama se priča— nasmijao se, gotovo se zagrcnuvši. — U pravu sam, zar ne? — ustvrdio je i ne čekajući da se složim s njim.
— Tako je! U pravu ste! — nasmijala sam se i ja. — Ali, što stojite dolje?—• uzvrpoljili se, prisjetivši se domaćinske dužnosti— Dođite gore!
Gotovo mladenački i brzo popeo se uza stepenice i pružio mi ruku. Stisak mu je bio čvrst i srdačan.
6
— Uđimo u kuću — pozvala sam svog iznenadnog gosta.Pažljivo je pred vratima brisao čizme kaijave od dugog hoda
po- šumi i glibovitim mjestima dolje oko jezera. Kad je zaključio da su dovoljno čiste, skinuo je s glave šešir i ušao.
Pogledao je oko sebe radoznalo i bez ustručavanja i svoj pogled s poštovanjem zaustavio na pisaćem stroju, u koji bijaše utaknut do pola ispisan list papira.
— A pišete, pišete! — s odobravanjem je klimnuo glavom. —- Neka, neka! Volio bih i ja da sam vješt pisanju! Znao bih ja, dobro bih znao, o čemu i što da pišem — govorio je s nekim žaljenjem u glasu.
Znatiželjno sam .ga promatrala.-— Hajde, sjednite najprije, onda ćemo razgovarati — ponu
dila sam mu mjesto na širokoj hrastovoj klupi, pored stola, pa sam i sama sjela.
— A sad mi recite o čemu biste pisali?— O čemu? Vi još pitate? — rekao je u čudu. A onda je na
moje iznenađenje teško ustao, i gotovo mi zapovjedio:— Dođite!Kad smo izišli na balkon, svečano je rukom pokazao jesenskim
dahom prošaranu šumu.— Vidite li onu ljepotu tamo? — pitao je, s ljubavlju, a oči mu
sinuše u oduševljenju. — Šuma . . . Ljepotica. . . Bijedna bi zemlja bila bez te ljepote. Opstanka joj ne bi bilo . . . Lijepa je i u proljeće i ljeti, i u jesen i zimi. Nema dana ni časa, kad nije lijepa. I puna je života, istina i tajni. . . Volite li je? — iznenada me gotovo strogo upitao, oštro me gledajući.
Ne sačekavši moj odgovor, radosno se nasmijao:— Što vas ja to pitam? Da je ne volite, zar biste sada ovdje
bili? — rekao je uvjereno, zagledajući pažljivo u moje lice.Ne znam što je na njemu pročitao, ali u glasu mu je zatitrala
toplina, dok je govorio:
Pred očima mi zalepršaju sve one ozeble i gladne ptice, koje zimi ostaju u našim šumama.
Odjednom mi lice sine.— Znam! — uskliknuia sam radosno. — Hranilice. . . O nji
ma se radi, zar ne^— Tako je! —- zadovoljno mi je povladio Matija. — Stare pre
gledati, popraviti ih ako treba, nove postaviti. Vidim, ipak znate ponešto — vragolasto se nasmijao i naslonio na ogradu balkona.
Bila sam zadovoljna. Bio je to znak da će još malo ostati.I zaista. Nastavio je razgovor.— Svi su znaci da će ova zima biti oštra. Hrast se žirom dobra
no okitio. Vjeverice i puhovi se užurbali. U svoja gnijezda dovlače hranu. A i drugih znakova ima. . .
— Pa puh spava zimski san. Zar njemu onda hrana treba? — prekinula sam Matiju.
— Spava, spava i to dugo spava. Ali kad se probudi, treba jesti, zar ne? — ustvrdio je, pa zašutio. Bilo je očito da je odjednom izgubio nit razgovora.
— 0 čemu smo ono pričali? — upitao je, u neprilici mršteći čelo.
— Govorili ste o pticama i hranilicama — podsjetili ga brzo.— Da, tako je, © pticama — zasmijuljio se i nastavio:— Na mnoga ću mjesta hranilice postaviti. Danas ću odlučiti
gdje da ili stavim. Kad_padne dubok snijeg i sve prekrije,, zrnevlje ću u njih stavljati. Za puzavce i sjenice uljarice, za zebe sjeme konoplje i žita, za cmog kosa donijet ću kuhanog krumpira i mrk- vice. 1 tako redom, sve što zatreba. Da ptice od gladi ne ugimi. . .
Rekavši to, naglo se okrenuo, pa i ne pogledavši me više, sišao niz stepenice.
Mahnuvši mi puškom, doviknuo je:— Ostajte zdravo! — i iznenada nestao u šumi,, kao što se ne
nadano iz nje i pojavio. . .Poslušala sam savjet starog lugara. Mnogo sam vremena pr©-. •
vela u šumi. Od rane zore do gustog mraka.Gledala sam i slušala. Slušala i pamtila.Ono što sam vidjela i naučila prenijet ću na papir. Pisat ću
priče iz velike šume. Za djecu koja vole šumu, a Još više za onu koja nikada nisu u njoj bila. Da je zavole i pođu u nju . . .
11
Dolje, ispod terase, spušta se blago nagnuta čistina, nakon stotinjak metara zaustavljena s nekoliko stabala mladih šljiva. Čak odavde vidim da ih je netko očistio od suhih i suvišnih grana. Iza njih je uska livadica, zelena sve dok je ne pokrije snijeg. Po njoj nerijetko u osvit jutra pasu srne s lanadi. Livadicu je zaustavila šuma što se polako uspinje unedogled.
Ne mogu a da se željno ne zagledam u nju.I što vidim?Na vrhovima triju visokih stabala, tek propupalih grana, čavke
i vrane izgradile su svoj dom. U širokim krošnjama savile su po četiri-pet prostranih gnijezda, smjestivši ih na rašljama. Svakog časa iz nekog od njih izlijeće cma ptica, grakne, nestane u trenu, pa se opet brzo vraća. Hrani li to već mlade, ili mužjak donosi crva ženki koja sjedi na jajima?
S moje desne strane, gotovo na domašaj ruke i opet gusti zid šume, a nalijevo« strmi vinogradi, načičkani za sada praznim kli- jetima. Kad sve olista, stabla bresaka i granatih oraha sakrit će ih od svačijeg pogleda. A iznad vinograda i opet šuma, šuma i šuma! Golemo, zeleno prostranstvo.
Mir i tišina, tišina i mir!Tko bi rekao da sam se još jutros probijala kroz gužvu velikog
grada?!Napokon se otkidam od te znane mi, a opet uvijek drukčife
slike, te s nestrpljenjem i s nekom čudnom uzbuđenošću otključam i širom otvorim vrata, loš dok sam stajala na pragu zapahne me suhi zrak i neki čudni, meni nepoznati vonj. Užtirbano i uznemireno upadam u prostoriju, rastvaram prozore i raskriljujem drvene kapke. Istog trena u sobu navre miomiris proljetnog dana i blještava svjetlost sunca!
Okrećem se od prozora da bih se pozdravila sa svakim pojedinim predmetom, ali moje vedro raspoloženje u trenutku potamni.
14
U nevjerici se okrećem oko sebe i, na r&bu suza, odmahujem glavom.
— Pa šta je to ovdje? Što se to dogodilo? — postavljam sama sebi pitanja, na koja u tom času ne znam odgovor. Znam da smo, kad smo prošli put bili ovdje, kuću ostavili kao i uvijek čistu i urednu, sve je bilo na svom mjestu. A ovo sada? Što je to?
Na zidiću oko kamina prevrnute vaze i zemljani ćupovi, sat i velika ručna svjetiljka samo što ne kliznu s njegova ruba, svijeće ispremiješane, a dolje na drvenom podu leže razbijena boca kisele ^ode i rasuti.ključevi.
Tko je sve to razbacao i napravio pravi darmar? Čovjek nije— ta vrata i prozori nisu provaljeni, a ključeve kuće nema nitko, tko ih ne bi trebao imati.
Prava zagonetka!No, njezino rješenje je ubrzo došlo.Kad sam se malo pribrala, stala sam razgledati cijelu prosto
riju. Na klupama i njihovim naslonima, na podu i na drvenim stepenicama što vode u gornji dio kuće, vidjela sam kao dlan velike sivobijele pjege ptičjeg izmeta. A pod jednim prozorom ležala je suha, valjkasta gvaiica, sačinjena od perja, dlaka i sitnih koščica. Takvu gvalu nakon jela, kroz kljun izbacuje sova.
Znači, to je njezino maslo. Ona je bila ovdje.Ako je bila, onda mora da je i sada. Ali gdje? I kako je ušla?Razmišljajući tako, prignem se da ispred kamina podignem si
ćušno, meko perce i odjednom mi sine. Zagledam se u poveliko zagara vlj eno ognjište kamina, uvučem glavu u nj i fini dašak svje- žeg zraka pomiluje mi lice.
Dakle, imam pravo!Ptičurina se spustila niz dimnjak, upala u kamin i iz njega
uletjela u sobu. Ali, ako je tako, kako je mogla? Ta na dimnjaku je zaštitna kapica.. . Još više uvukavši glavu, zakrenutog vrata, zagledam se u okrugli otvor visoko gore na vrhu dimnjaka. Ugle-
15
Dok sam je gledala obuzelo me sažaljenje. Da li je uopće još živa? Tako nepomična izgledala je kao punjena ptica, uhvaćena tko zna gdje i tko zna kada.
Mora da je proživljavala teške muke, stojeći tu duge i duge sate, obamrla od gladi i ne shvaćajući što li joj to priječi da raširi krila i izleti iz svog zatvora.
Nisam više razmišljala o tome da je sova grabljivica, nisam mislila na njezin kljun i oštre kandže — vidjela sam samo zarobljenu, ojađenu pticu.
Prišla sam joj posve blizu. Tiho sam joj govorila umirujuće riječi, ali ni tada nije okrenula glavu. Ne oklijevajući, obuhvatila sam joj tijelo golim rukama i osjetila posve spore otkucaje njezinog srca. Toplina njenog tijela i ti kucaj i bili su jedini znak da je još živa.
Dok sam je, ispruženih ruku, nježno nosila na balkon, obuzimalo me čudno osjećanje. Još nikada mi dlanovi i prsti nisu doticali tako finu, raskošnu mekoću. U tom mi je času taj, sada nemoćan, šumski razbojnik postao gotovo drag.
Od gladi i straha iznurena ptica nekoliko je dugih trenutaka mirovala u mojim rukama, dok joj je sunce zasljepljivalo oči. nenavikle na njegov sjaj-
Napokon se neznatno pomaknula. Učinilo mi se da je topao lahor pomilovao moje dlanove. Glavu je polako, kao da joj to zadaje bol, okrenula lijevo, pa desno i promeškoljila se. Vjerojatno je, tek u tom trenu, osjetila da je svuda oko nje slobodan, široki prostor.
Gotovo nerado rasklopila sam ruke, čudeći se što na dlanovima ne osjećam baš nikakvu težinu. Kao da na njima ne stoji povelika ptica, već ih dodiruje jedno jedino njezino pero.
Mirovale smo tako ptica i ja još nekoliko dugih sekundi. Onda je ona nesigurno raširila krila, protegla ih, zalamatala, opet ih sku- pila i ponovno raskrilila. Iznenada je ispustila neki čudan, isprva
18
gotovo nečujan huuu-huuuu, podigla se s mojih dlanova, zalepr- šala nečujno kao dašak, zalebdjela zrakom i . . . nestala za đr- većem . . .
U tom trenutku učinilo mi se da sam izgubila nešto, što nikada više neću naći
Obuzeta nekom čudnom tugom, ali i zadovoljstvom, uzdahnula sam i polako se vratila u kuću.
Odmah sam se prihvatila spremanja i čišćenja za nezvanim gostom, više nimalo Ijutita na njega . . .
Tog istog dana kasno poslije podne, udobno sam sjedila pored kamina, u kome je smireno dogorijevala vatra i odmarala se od dugog i zamornog tumaranja kroz šumu punu proljetne užur- banosti.
Na velikom, teškom stolu, načinjenom od široke i'debele daske izrađene iz stabla orijaškog hrasta, u starom zemljanom ćupu kočoperile se vitke grančice trnovite divlje ruže. Bile su još uvijek okićene začuđujuće tvrdim, crvenim šipurcima, zaostalim od prošle jeseni. U maloj žutoj zdjeli plavjeli se sitni, smežurani plodovi trnjine, a u čaši bijeljela tri krupna rascvjetala kukurijeka. Na istom stolu, jedni uz druge, našli se plodovi kasne jeseni i tri cvijeta mladog proljeća . . .
Sjedeći opušteno, razmišljala sam o svemu što sam vidjela i čula u šumi, o svojoj radosti dok sam lutala po njoj, o dubokoj tišini koja me obavijala kao mekim pamukom. Pa i sada, dok sam ponovno proživljavala današnji dan, osjećala sam mir, i činilo mi se da ništa ne može prekinuti moju spokojnu samoću.
Ali nije bilo tako.Odjednom me nešto uznemirilo. Obuzeo me osjećaj kao da ne
tko prilazi kući. Napeto i s nelagodnošću osluškivala sam nove zvukove, a onda začula nečije, isprva tihe, pa sve glasnije korake, struganje čizmama, mukli kašalj, uspinjanje stepenicama, top tanje
19.
— Šapnula mi ptičica u zelenoj gori. . . — šalio se Mati ja, lukavo me gledajući.
Nije mi bilo pravo što mi odgovara kao djetetu, a bila sam i pomalo razočarana, jer sam bila uvjerena da je moj dolazak prošao nezapaženo, pa sam nestrpljivo rekla:
— Vi se šalite, a ja sam mislila da me nitko nije primijetio . . .— Ma, nemojte...! — podrugnuo se Matija, smijući se sada
glasno. —• Hmrnm, nitko vas nije primijetio, a ja sam znao da ste stigli dok sam još bio na Jurinom brijegu — mahnuo je rukom u pravcu zapada.
Sumnjičavo sam ga gledala.— Kako ste to mogli znati još na Jurinom brijegu? — pitala
sam ne skrivajući nevjericu. — Pa od tamo ima više nego sat hoda. Vi mi se ili rugate ili izmišljate . . .
Pogledao me namršteno. Bubnjajući nemirnim prstima po stolu, coknuo je jezikom, nevoljko se počešao po raskuštranoj žutoj kosi i negodujući odmahnuo glavom.
— Niti vam se rugam niti izmišljam — rekao je čvrsto. — Kome to treba? Pa nismo djeca. . .
Nakon trenutačne šutnje, Matija je nastavio:— Istina je. Još sam na Jurinom brijegu znao da ste ovdje. . .
Samo, kad sami vam to rekao, mislio sam da ćete se odmah dosjetiti kako sam to mogao znati. . . No, izgleda da danas niste baš odviše dosjetljivi. . . — rekao je bez namjere da me uvrijedi.
Tada je, tobože slučajno bacio pogled prema štednjaku u kuhl- njici, pa ga svrnuo na kamin i zaustavio na pepelu koji se još malo dimio.
Istog mi se trena razjasnilo.Udarila sam se dlanom po čelu I gotovo postiđeno uzviknula:— Naravno, vidjeli ste dim! Nema vjetra, dan je jasan, pa se
uzdiže visoko nad šumu. Kako se tome prije nisam dosjetila!?Slušajući moje riječi Matija je s odobravanjem kimao glavom.
22
— Baš tako! Vidio sam dim . . . Niste se odmah dosjetili, jei niste ni mislili. . . Ali bolje ikad, nego' nikad! Uvijek ja to kažem — nasmijao se, ali ja sam se ponovno pobunila.
Podigla sam prst, uprla ga u Matiju i podozrivo ga upitala:— Eeee, čekajte malo. A kako ste mogli znati da taj dim izlazi
baš iz mog dimnjaka? Pa osim ove kuće ovdje ima podosta klijeti. . .— Čudna mi čuda! — frknu on. — Kako sam znab? Ima klijeti
koliko hoćeš, to je istina, ali tko u ovo doba godine pali vatra u njima? Nikoga još ovdje nema. A da i ima ljudi i vatre, opet — ništa zato. Pa valjda ja znam odrediti gdje leži vaša kuća. . . A dim se baš s tog mjesta dizao . . . — odgovorio je, pa ponovno svrnuo pogled na štednjak, a sa štednjaka na moje lice.
Odjednom sam .shvatila što tim pogledima želi reći, pa sam skočila kao da me nešto ubolo.
— E, nema šta! Danas sam zaista šeprtlja! — viknula sam Ijutita na samu sebe. — Baš sam gostoljubiva! Pričamo već gotovo sat, a ja umornom čovjeku nisam ponudila ni kave, ni rakije Što ćete samo misliti o meni? — vajkala sam se, brzo nalijevajući vodu u džezvicu.
— Ništa strašno . . . — rekao je Matija, igrajući se lješnjacima.— U zanimljivom razgovoru može se zaboraviti. . . No, već sam rekao — bolje ikad, nego nikad! — dobrodušno se zasmijuljio te se udobnije namjestio na klupi . . .
Kad je malo kasnije srkutao vrelu kavu, slikovito i živo pričao mi je o tome što je danas radio i doživio u šumi. Obilazio je ja- zavičje jame da bi vidio koliko ih je nastanjenih, a koliko praznih, jer još malo, pa eto i travnja, a s njim počinje i lov na ja- zavce. Zato je važno da se bar približno zna njihov broj. Govorio je o leglima kunića, o tome kako ptice ubrzano grade gnijezda, o procvalom điijenku, o lisičjem tragu na koji je naišao. Spomenuo je i divlje patke i čaplje koje već nadlijeću jezero pod planinom.
23
Opširno sam pričala starom Matiji o svom današnjem neobičnom događaju, sve od onog časa kad sam zaprepašteno i u čudu promatrala nered po kući, pa do trenutka kad je, s mojih dlanova, iznemogla ptica bešumno poletjela i nestala među drvećem . . .
Dok sam pričala, starčeve modre oči čas su se širile, a čas nervozno žmirkale. Usnice mu se micale ispod brkova, kao da u sebi ponavlja moje riječi, a kad sam ušutjela, snažno je udario po stolu svojim zelenim šeširom i uzviknuo:
— I to da vam se desi! Nevjerojatno! Zamalo je dolijao sovac.— Sovac?— Da, sovac, jer bio je to mužjak.— A kako znate kad pticu niste ni vidjeli? — opet sam se mo-
rala začuditi.— Znam. Sada je sredina ožujka i sove ženke već sjede na ja
jima. Ne skiću naokolo. Mužjaci im se brinu za hranu. Zato znam — poučio me i nastavio:
— A ja, vidite, ne bih ni pomislio da bi se vi usudili golim ni kama uzeti tu grabljivicu. Nema što, napredujete, napredujete — nasmijao se s odobravanjem.
Nasmijala sam se i ja.— Pa u tom trenutku nisam ni mislila da je grabljivica — re
kla sam lugaru.— No, da. Ali da znate, ipak ste u svemu tome imali i mnogo
sreće. . .— Mnogo sreće? — malo sam se uznemirila. — Kakve sreće
i zašto? Zar su sreća nered i razbijene boce, pa ove gadne mrlje po klupama i podu?
— Ne mislim ja., na nered i razbijene boce — ozbiljno je rekao. — Vaša je sreća u tome što ste došli danas, a ne đan-dva ranije . . . To sam htio reći.
— Ne razumijem. U čemu je razlika danas ili dan-dva ranije — pitala sam u nedoumici.
25
— Čudi me da ne razumijete! — rekao je Matija s blagom porugom u glasu.
Stanem se pravdati.— Pa, nemam ja iskustva sa sovama. Ovo je bio moj prvi su
sret s tom ptičurinom . . .— Imate pravo — osmjehnuo se Matija. — Ne ljutite se od
mah. Pa, da ste došli dan-dva ranije, sova bi još bila u snazi i napala bi vas. Danas je bila suviše slaba i iscrpljena da napada i da se brani. Da se ustremila na vas, loše bi se proveli. Što sova dohvati pandžama, više ne pušta, a kljunom otkida dobar komad mesa. . . A joj, ne mogu ni zamisliti kako bi vas izranjavila . . . •—— izredao je gotovo u jednom dahu, stresavši se pri posljednjim riječima. — Da, velim ja, imali ste sreću. . .
Rekavši to, izvukao se između klupe i stola i prešavši preko sobe prišao kaminu. Bacio je pogled na ognjište na kome se već ugasila vatra. Oprezno je uvukao glavu pa je naglo izmaknuo, jer je iz pepela izbijala jara. Onda je, šmrcnuvši ljutilo, prekrio pe peo velikom željeznom pekom, pa ponovno zavirio i pogledao uvis kroz otvor što vodi u dimnjak. Kad se uspravio, protrljao je ča đave ruke i zamislio se na trenutak. Tada je ne obazirući se na mene, ušao u ostavu, pročeprkao po predmetima u njoj i izišao noseći neveliku željeznu rešetku izvađenu iz starog, odbačenog štednjaka. Pomučivši se malo, namjestio ju je na ulazu u dimnjak, odijelivši ga tako od kamina.
Kad je završio taj posao, zadovoljno je rekao:— Eto, sada ni sova, ni bilo koja druga ptica ili zvjerka ne
mogu upasti kroz dimnjak u kuću. Zaustavit će ih rešetka. Ali, da znate, to je privremeno rješenje. Ovih ću vam dana poslati maj stora da se popne na krov i na dimnjak ponovno stavi štitnik. Tako ćete biti bez brige. Ja bih vam to i sam rado učinio, ali priznajte da sam ipak prestar da se pentram po krovovima — rekao je vedro.
26
— A pentrati se po šumi čitave dane, to možete? Zar ne? Zato niste prestari?! — šalila sam se zahvalno.
— Po šumi, velite? Ehe, to je nešto drugo. Po šumi ću ja i četveronoške hodati. Tu se ja osjećam kao riba u vođi, nego šta! —— nasmijao se gotovo mladenački, brišući garave rake u komad papira.
Posjedili smo još malo, raspredajući prijateljski razgovor. Starac se krijepio rakijom, a ja sam grickala bademe koje sam donijela.
Iznenada me Matija upitao:— A hoće li vas noćas biti strah samu u kući?Bila sam zatečena tim pitanjem. Do sada nisam ni pomislila da
ću ove noći prvi put biti posve sama u osamljenoj kući, okruženoj šumom.
Nakon male stanke, odgovorila sam ne baš ubjedljivim glasom:— Pa . . . neće . ..— Čim kažete »pa«, znači da se već sada pribojavate —- rekao
je bez poruge. — Znate što, ako hoćete možete ssl mnom dolje u selo i prespavati kod nas. Moja bi se Kata zbilja radovala.
U prvi sam trenutak htjela sa zahvalnošću prihvatiti ponudu i krenuti s Matijom u selo. Ostanem li ovdje ne samo da ću biti posve sama u kući, već ću biti daleko od ljudi. »Da pođem s njim?« pitala sam samu sebe. No, nešto se u meni protivilo da to učinim.
Odlučivši se, čvrsto sam rekla:— Hvala vam, Matija, ali ostat ću ovdje. A Katu ću ja već po
sjetiti . . .— I pravo je tako — razveselio se starac, gledajući me s odo
bravanjem. — Okruženi ste jakim zidovima, na prozorima i vratima rešetke, a bude li nešto šuškalo po kući — zna se! Puhovi su se probudili, možda je lasica na tavanu ili buši crvić negdje u dasci. Sve su to bezazleni zvuci. . . No, možda ćete čuti oštre krikove iz šume, bečanje, neki lomot. . . — nabrajao je smireno. Ali ne bojte se ni tada.'To su glasovi šume, koja živi noćnim životom.
27
Lisica je ulovila zeca i on dreči kao malo dijete, rokće dolutala divlja svinja, prolazi jelen, glasa se jazavac. No, sve je to izvan ovih zidova i vi se nemate čega bojati — završio je Matija smiješeći se.
Zahvalno sam ga slušala.Rekla sam sad već posve umireno:— Pa da znate, i neću se bojati! Kad se samo sjetim koliko
sam ratnih noći provela baš u šumi. . . Doduše, onda nisam bila sama. Bila sam s drugovima — dodala sam tiše.
Ubrzo zatim Matija je ustao, dohvatio pušku, stavio na glavu šešir i rekao:
— Dosta je bilo sjedenja. Sav sam se ukočio — pa se uspravio, uzdahnuo i šakom protrljao leđa.
— Uskoro će mrak — promrmljao je. — Treba ići, a i selo nije baš tako blizu . . .
Pružajući mi na pozdrav kvrgavu ruku, dometnuo je blago:— A začujete li huktaj sove, a noćas će se sove glasati, jer će
noć biti svijetla, pomislite da je to baš ona vaša kojoj ste svojim dolaskom spasili život.
Nakon tih riječi izišao je iz sobe na balkon, spustio se niz stepenice, odmaknuo nekoliko koraka od kuće i šuma ga je naglo sakrila mojem pogledu.
Ostala sam posve sama.Dan se trošio tiho i brzo. Pripremila sam svijeću i šibice .. .
NEMIRNI PODSTANAR
Udobno sam se smjestila u naslonjaču na maloj galeriji iznad sobe iz koje sam se popela drvenim stepenicama.
Lijepo je ovdje. Ugodno i toplo. Zidovi obloženi drvom mirišu na smolu što još ponegdje klizi po njemu. Ispred prozora, gotovo nadohvat ruke, počinje šuma. Kad vjetar zaljulja grane, a prozor je otvoren, mogu ih dodirnuti.
Uzdiže se visoko drveće, čini mi se protegnut© u beskraj, jer mu ne vidim vrhove krošanja. Šumsko tlo se uspinje, a šuma s njim. Ispred tankih, izđikalih bagrema prolijeću raznobojni krupni leptiri, pa u trenu nestaju, opijeni suncem. Čujem raspjevani cvrkut nevidljivih ptica . . .
U ruci mi knjiga. Mislila sam da ću moći čitati, ali šuma odviše odvlači moju pažnju. Pročitam redak, dva, a onda kvrcne neka grančica, jače zašumori lišće, iznenada bljesne zalutala sunčeva zraka — i knjiga ostaje zaboravljena u ruci.
— Pa, neka! Čitat ću kad mrak ovije sve svojom mekoćom. Upalit ću svijeću i čitati pod njenom treperavom svjetlošću, kao nekad davno kad sam bila dijete . . .
Odjednom šušanj s moje desne strane. Tišina, pa šušanj, šušanj pa tišina. Ne moram nagađati odakle to šuškanje, tako jasno u tišini kuće.
Okrećem se od prozora i podižem pogled prema okrugloj, nevelikoj rupi, izgrickanoj u drvenoj oblozi nad vratima spavaonice.
I — jasno! — ugledam malu, crnu njuškicu, kako nepovjerljivo viri. Umirih se potpuno, čak sam i dah zaustavila u radosnom očekivanju . . .
Mirovanje mi se isplatilo. Njuškica se posve pokazala, nosić se mrštio, dugi brkovi smiješno su se micali gore-dolje, a onda ugledam i dva prelijepa, okrugla, tamna oka. Napokon se pokaže i cijela glavica ljupke životinje.
30
Oprezno je pogledala lijevo i desno, smiješno okrećući glavicu. Nehotice sam se pomaknula i životinjica me primijetila. Zatečeno se zabuljila u mene, na trenutak nestala, pa ojfet provirila. Najprije njuškica i brkovi, pa dva tamna oka. Ponavljalo se to nekoliko puta. A onda, vjerojatno zaključivši da mu od mene ne prijeti ni kakva opasnost, mali dlakavac je otmjeno i bešumno iskočio na rukohvat galerijske ograde. Ostao je trenutak ukočen, a ne odviše kitnjast repić, stršao mu je uvis.
Bio je to moj nezvani, dražesni i nemirni podstanar — sivi puh.Sjedila sam i dalje nastojeći da ostanem posve mirna kako ga
ne bih ponovno uplašila.Šetkao je spretno, kao pravi mali baletan, tamo-amo čitavom
duljinom ograde, pa strelimice s nje skočio na zid, dohvatio se stropa, okrenuo se na njemu brzo poput zvrka, pa opet šmugnuo dolje. Gotovo posve nečujno pretrčavši po podu, ponovno se stvorio na rukohvatu, brzo i spretno. Nije baš bilo jednostavno pogle dom pratiti sve te njegove vragolije i vratolomije.
Napokon se umorio. Smirio se na ogradici i zagledao u mene. Njuškica i brkovi nervozno su mu se micali. Poslije malog kolebanja ohrabrio se i pritrčao mi. Zastavši na samom rubu rukohvata malko je nakrivio glavicu i uperio u mene svoje buljave, nemirne očice. Poslije trenutak-dva sjeo Je na stražnje nožice, uspravio tijelo i sklopio šapice, kao da me nešto moli. Polako, polako pružila sam kažiprst. Primaknuo je njuškicu, gotovo me dodirnuvši. Tada se naglo odmaknuo. Ponavljao je to nekoliko dugih sekundi. Bio je tako neodoljivo smiješan, da više nisam mogla zaustaviti smijeh. Glasno sam se nasmijala.
1 . . . čarolija je nestala!Mali se nestaško munjevito okrenuo i u trenu nestao. Kroz
okrugli otvor koji je sam načinio između drvene obloge i zida, uskočio je u svoje gnijezdo.
Opet sam ostala sama.
31
I dalje sam mimo sjedila priželjkujući da se opet pojavi, da ponovi, svoju ljupku igru. No, njemu je, izgleda, za danas bilo dosta. Slušala sam ga kako grebucka u zidu i ponekad glasno kaš- Ijucne kao prehlađeni starac. Ubrzo se sasvim smirio. Vjerojatno je, umoran, zaspao . . .
U posvemašnoj tišini, ovijena prvim Boračkom, koji se stao uplitati u granje i uvlačiti mi se u kuću, stala sam raspredati misli svakojake.
Ne znam kako sam dugo tako mimo sjedila, kad mi pažnfu privuče šušanj iza drvenog zida. To se u snu pomaknuo moj sivi puh. Toplo sam se nasmiješila i sjetila dana kad sam tu simpatičnu životinjicu vidjela prvi put . . .
Tog smo lipanjskog jutra s posebnim uzbuđenjem žurili kroz šumu nas troje. Moj sin Relja, moja unuka lana i ja. Još nikada u lipnju nismo bili ovdje i nikada kuća nije bila četiri duga mjeseca zatvorena, kao sada.
Čitavim putem nametala su nam se razna pitanja.Hoćemo li u kući naći sve onako kako smo ostavili, da li se u
kuću uvukla neka zvjerčica, ima li osa i stršljenova, paukova i drugih buba? Jedva sam čekala trenutak kad u nju kroz širom otvorena vrata navre sunce i ispuni je mirisni, šumski zrak.
Zadihani i rumeni od penjanja napokon smo stigli i Relja je otključao vrata.
Zastali smo na pragu. Znatiželjno smo se zagledali u sobu, ali budući da su kapci na prozorima bili zatvoreni, u kući je bio polumrak.
No, unatoč oskudnoj svjetlosti ugledala sam dva sivkasta tjeieš- ca, dugog repa, koja su promaknuta po drvenom podu i naglo ne stala u dubini sobe. Stajala sam ošamućena i bez riječi. Nisam htjela vjerovati svojim očima.
No, vidjela ih je i Jana.
3 Zarobljenik šumske kuće 33
— Miševi! — uzviknula je zgranuto i potrčala prema mjestu gdje su nestali.
Stresla sam se. Zgroženo sam procijedila:— Još gore! Nisu miševi, nego štakori. Zar nisi vidjela koli
ki su?Bila sam gotovo na robu plača.Volim sve životinje, neke više, a neke manje, no štakore ne. mo
gu smisliti. Koža mi se ježi i pri samoj pomisli na njih. A sada ih eto, imam ih ovdje u kući!
Moje.vedro raspoloženje i radost dolaska u trenutku su nestali.— Hajde, mama, nije tako strašno — tješio me Relja, otvara
jući drvene kapke na prozorima. — Nije čudo da su se pojavili. Kuća je dugo bila prazna. Stavit ćemo otrova i gotovo . . .
Nisam mu stigla odgovoriti, jer su se sa stepenica začuli teški koracima Reljin veseo — dobar dan — nagovijestio je da dolazi netko poznati.
I zaista. Na vratima se pojavio Štef, mladi gazda dolje iz obližnjeg sela. Njegova klijet je stotinjak metara udaljena od nas, pa smo tako prvi susjedi.
Neraspoloženo sam prihvatila njegovu ruku i promrsila:— Dobar dan!Začuđeno me upitao:— Šta je bilo, susjeda? Zar sam vam se nečim zamjerio?— Ma niste — odmahnula sam rukom.— Šta onda nije u redu? — zabrinuto me gledao, stavljajući na
stol zdjelicu punu jaja.— Nisam znao da ćete doći, inače bih donio više — ispričavao
se, promatrajući me neodlučno. Bio je navikao da ga pozdravljam nasmijano i srdačno.
— Štakori! — dahnula sam napokon, jer se još uvijek nisam posve pribrala.
— Štakori? Kakvi štakori? — začudio se Štef i odmahnuo gla
34
vom, obazirući se po sobi. — Imam tu klijet već godinama, a još nikada nisam na njih naišao — rekao je u nevjerici. — A gdje ste ih vidjeli? — upitao je, širokim dlanom trljajući od sunca pocr- njelo lice.
— Ovdje u sobi. Čim smo otvorili vrata, pobjegli su — govorila sam bezvoljno.
— Pa, baš štakori? — i dalje je sumnjao Štef.Javila se Jana.—- Da, baš oni! Vidjela sam ih kako su jedan za drugim jurnuli
po zidu i šmugnuli u otvorenu rupu za cijev na dimnjaku — rekla je sad i ona neraspoložena.
Štef je upitno pogledao Relju.— Ja nisam ništa vidio — slegnuo je ovaj ramenima. — .A mož
da se i njima samo pričinilo . . . Ne bi me čudilo. Ušli smo iz svjet- losti u mrak . . . Oči svašta vide . . .
— Nije nam se pričinilo! — uzviknule smo obje uglas i svi smo se nasmijali. Tim je smijehom popustila napetost koja nas je do tog trenutka sputavala.
— Pa, hajde da izvidimo o čemu se radi — rekao je Štef i stao se penjati drvenim stepenicama u gornji dio kuće. Stepenice su škiiputale pod njegovom težinom. Pošli smo za njim. Šutjeli smo, dok je on kao neki kriminalistički inspektor, razgledavao zidove, pod, suhi sićušni izmet na njemu i tu i tamo poneki iverak otkinut oštrim zubićima.
Gledala sam ga u očekivanju, kao da me baš on na neki način može spasiti odvratnih životinja.
Činilo se da je vidio što je želio, jer je napokon rekao:— Budite bez brige, susjeda. Nisu to štakori. Znao sam to i
prije, ali morao sam biti posve siguran — govorio je, a široko, ofartiglo lice bilo mu je nasmijano.
— ■ Nego? — dahnula sam s olakšanjem.— Puhovi . . .
35
— Puhovi? — pitala sam začuđeno. — Pa zar tu ima neka razlika? rekla sam gotovo razočarano. — Glodavci su i jedni i drugi. Vidite kako prave štetu — pokazala sam sitno iverje na podu.
— 0, ima, ima razlika. I to velika. Štakori su odvratni, a puhovi čisti i umiljati — smješkao se susjed.
— A kako su ušli u kuću? Sve je bilo dobro zatvoreno? — htjela je znati Jana.
— Vjerojatno kroz dimnjak. Zar je njima teško progledati negdje ulaz. Kako je kuća ^neposrednoj blizini šume, puhovi su otkrili da je zgodna za stanovanje. U njoj nije bilo nikoga, suha je, zidovi obloženi drvom — i što im drugo treba? . . . Za njih prava raskoš — smijao se Štef i svojom jakom šakom snažno udario po dimnjaku.
Istog trenutka iz okruglog otvora iskoče dvije životinjice i mu njevito se nađu na stropu. Mali puhovi bili su očito uplašeni. Prvi ih je put netko smetao u prebivalištu koje je do sada bilo samo njihovo. Gledala sam ih s nešto simpatije. Najvažnije mi je bilo da nisu štakori!
Nakon bezumne trke po podu, zidovima i stropu, jedan uspije uskočiti natrag u dimnjak, a drugi se od straha ukočio na zidu. Stajao je nepomično s glavom nadolje i buljio u nas.
Na niskoj peći, izvađena iz dimnjaka, ležala je cijev za odvod dima. Relja je dohvati i prisloni na zid ispod samog puha. Ovaj se pokrene i upadne u nju.
— Otvorite prozor! — uzviknuo je -Relja, držeći cijev podalje od sebe.
Poslušala sam ga što sam brže mogla i Relja je naglo proturio cijev. Znatiželjno smo čekali da vidimo što će se dogoditi. Ali, mali se glodavac pritajio.
Pogledala sam kroz prozor. Do tla, obraslog travom i divljom metvicom, koja je u izobilju rasla naokolo, bilo je nekoliko metara.
Odjednom sam se sažalila na životinjicu.— Sva će se raspasti kad padne! — pomislila sam i već zaustila
36
da kažem Relji neka je ostavi, ali bilo je kasno.Iz nagnute, napolje proturene cijevi ispao je mali dlakavko.— Jadan! Smrskat će se — sažalila se i Jana.— Ha, ha, ha — nasmijao se Štef. — Me treba ga žaliti, gledajte
sada dobro! — rekao je raspoloženo, a djevojčica je ljutilo pro gunđala:
— Ih, baš ste vi neki. . .Imao je Štef pravo! Dok smo ga mi sažaljevali, puh je raširio sve
četiri nožice, podigao rep i kao mali, sivi padobran brzo letio kroz zrak. Već gotovo pri tlu dodirnuo je tijelom bagremovu granu pa se prizemljio lako i sigurno.
Odahnuli smo svi troje, a Štef se i dalje smijao. Mislila sam da će životinjica nestati u šumi, no, tek što bi trepnuo, puh se okrenuo, pretrčao po travi do kuće, jurnuo na zid, i po njemu, spretno se hvatajući kanđžicama, šmugnuo natrag kroz prozor. Projurio je pored nas, kao da nas i nema, pa nestao u rupi na dimnjaku. Čitav taj prizor nije trajao više od nekoliko sekundi.
Zatečeni, stajali smo pored dimnjaka zagledani u otvor, kao da očekujemo da će se životinjica opet pojaviti. No, to njoj očito nije bilo ni nakraj pameti.
Tišinu prekine susjed.— Jeste li vidjeli kakvi su to vragolani? — rekao je sa simpa
tijom. — Pravi mali akrobate . . .— Vragolani ili ne, morat ćemo ih se nekako riješiti. . . —- ustvr
dio je Relja. — Izgrickat će sve drveno . . .— Mislite? — sumnjičavo će Štef. — Ma kako god vi nastojali
da ih se riješite, ne vjerujem da ćete uspjeti. Uporna su to i žilava stvorenja. Ali zato su, kako sam već rekao, umiljati i čisti — nastavio je, silazeći niz stepenice. Puh se hrani samo biljnom hranom i drugu ne dira. Čak se dade i lijepo pripitomiti. No, namnože li se, zaista ćete imati na sve strane rupe u drvenoj oblozi. Sreća što se pare samo jednom godišnje, pa . . .
37
— Bolje i rupe od puhova, nego štakori u kući — prekinula samŠtefa.
— Imate pravo — povladio mi je odmah. — Uostalom, ako su u kući puhovi, nema miševa. A od puhova je ipak manja šteta.
Nešto kasnije sjedili smo za stolom i jeli pečenje koje smo donijeli iz grada. Razgovarali smo o tome koliko je ova godina rodna, hoće li biti grožđa i šljiva, jesu li ponijeli orasi i ima li u šumi gljiva. Upravo sam zaustila da nešto kažem, kadli Jana stavi prst na usta i prošapće:
— Pst. . . Slušajte. . .Utihnuli smo i stali napeto osluškivati.I zbilja! Neki tihi sušanj začuo se iz kuhinjice. Pa na trenutak
ništa, i opet sušanj. Zatim se sve smirilo.Ustala sam od stola i ušla u malu kuhinju. Zavirila sam u svaki
kutak, pootvarala ladice i ormariće, no nigdje nisam ugledala ništa što bi pokazivalo da se ovdje nalazi neka životinja ili buba.
Slegnula sam ramenima i ponovno se vratila za stol. . .Razgovor se nastavio. Jana ga je opet svrnula na puha. Nije
prestajala s pitanjima, a susjed joj je odgovarao rado i opširno. Slušali smo ga sa. zanimanjem.
Djevojčica je bila neumorna. Podbočila je šakama bradu i gotovo bez daha gledala u Štefa. Kad je malo zastao, opet se javila:
— Rekli ste da je puh ljupka i veoma hitra, živahna životinjica, lijepa krzna, da je Čist i da se dade lako pripitomiti. . .
— Sve je to tako. Dobro si upamtila — povladio joj je Štef, gledajući je zadovoljno.
— Čekajte. Još nisam gotova. . . — prekinula ga je nestrpljivo,— Kazali ste i to da je u kući manje štetan od miša. A mene zanima da li je u šumi štetan? — upitala je, pa da besposleno ne sjedi, čekajući odgovor, ustala je i stala raspremati stol. Stavivši prljavo suđe u sudoper, izišla je na balkon i istresla stolnjak, ponovno ga prostrla i opet sjela.
38
Susjed Štef promatrao1 ju je s odobravanjem.— Pa, ti si prava domaćica — pohvalio ju je, nespretno rakom
tjerajući osu koja je uletjela kroz otvorena vrata i stala mu zujati oko nosa.
— Najljepša hvala! — naklonila se djevojčica nasmijano. — No, to vas neće spasiti. . .
Štef je pogledao na sat i uzvrpoljio se.— Znaš, već sam se dosta zadržao — rekao je maloj. — Imam
nešto posla u klijeti i u vinogradu, zato sam i došao. A sve što te zanima, ispričat ću ti drugi put. Može, zar ne? — pa i ne sačekavši da se Jana složi stao je ustajati od stola.
Ali ona se pobunila:— E, ne može! — odmahnula je glavom. Pri tom je obilje njene
plave kose letjelo na sve strane. — Tko zna kad ćemo opet doći. A ako i dođemo, tko mi jamči da ćete i vi biti tu?!
— Hajde, Jana, urazumi se! — prigovorio joj je Relja, koji je, dok smo razgovarali, gotovo čitavo vrijeme šutio. '— Čovjek ima posla, zbog toga se i popeo ovamo gore. A ti gnjaviš . . .
— Ne gnjavim! A u prvom redu nije se popeo, nego se dovezao traktorom, a to nije isto! — durila se Jana. — I ti si mi neki stric— frknula je narogušeno. — Željna sam znanja, a-ti me sputavaš.
Gledala ga je tako namršteno i ratoborno da smo se nasmijali.— Hajde, hajde, ne ljuti se! Kad se ljutiš, izgledaš kao moja
mačka kad se posvađa s Vučkom — pomirljivo je gunđao susjed, ali Jana se nije predavala:
— Pa, danas mi je rođendan — rekla je otresito — i imam pravo da mi se ispunjavaju želje. Zar ne, bako? — obratila se meni, vjerujući da ću biti na njezinoj strani.
— Ali mi, smo ti već ispunili želju. Zaželjela si da rođendan pro- vedeš ovdje i mi smo te doveli — pomilovala sam je po zlaćanoj kosi.
Odmaknula je glavu.
39
— To je bio vaš poklon — uzvratila je mrgodno. — Uostalom, zašto mi i susjed Štef ne bi mogao za rođendan ispuniti želju? — pitala je tobože naivno.
I opet smo se, tko zna koji put tog dana, svi uglas nasmijali.A Štef se napokon predao. Po svom običaju dlanom je protr
lja© lice, slegnuo ramenima i teško se spustio na klupu. Pri tom je prezirno pogledao čašu kisele vode pred sobom i uzdahnuo:
—- Ih, da sam bar iz klijeti donio bocu vina, možda bih bio ras-' položeniji da pričam. Kako sam to mogao zaboraviti? — čudio se samom sebi. Onda je živnuo:
— Znate što? Skoknut ću preko i donijeti vino — rekao je i već htjede ustati, ali ga Jana rukom potisne natrag na klupu, gotovo naredivši:
— E, nećete vi nikud! Sigurnija sam dok ste tu, a za vino ćemo lako — reče i učas iz ostave donese buteljku vina.
Relja i ja se zagledasmo.— Otkuda ti sad to? — upita Relja.Jana je zahihotala.— Ostalo od jesenas. A ja za svaki slučaj sakrila, za ovakvu
priliku — smijuljila se veselo. — A sada je, kako vidiš, dobro došlo— namignula je prpošno.
Otpivši iz pune čaše, Štef je cmoknuo jezikom, nadlanicom obrisao usta i upitao:
— A što bi ti, radoznalice, još htjela znati?— Htjela bih znati da li je puh u šumi štetan, kako živi i čime
■se hrani i sve drago . . . — zabrzala je djevojčica, začuđeno gledajući kako se naglo spušta i penje Štef ova jabučica, dok mu niz grlo klizi vino..
Štef je na stol spustio praznu čašu.— Ahaaa! Odlična kapljica — zaključio je zadovoljno. Odgur-
nuvši čašu od sebe, počeo je govoriti:— Pitaš da li je puh štetna životinja? O, da, zna biti i štetan.
Najviše štete prave pehovi kad ih se suviše razmnoži. Baš kao i vjeverice. Često izgrizu glatku koru stabala, pa se pod oštećenim dijelovima izlegne mnoštvo potkom jaka. A to šumi baš i nije od koristi. . .
— A čime se hrane?— U rano proljeće hrane se pupovima drveća, isklijalim biljka
ma, u jesen šumskim sjemenjem, orasima, lješnjacima, slatkim voćem, a ponekad jedu jaja i mlade ptiće u gnijezdu. . .
— A kad. . . — zaustila je Jana, ali ja je preduhitiih.— Hajde, dosta si sada čula -— rekla sam joj. — Ne gnjavi više.
Idi' radije pa pristavi vodu za kavu. . .Djevojčica je nevoljko ustala, po običaju progunđala — ne gnja-
vim —- uzela iz ormarića džezvu, natočila u nju vodu i stavila je na štednjak.
Upravo je htjela zapaliti šibicu, kad u njezinoj neposrednoj blizini opet zašušulji nešto.
—- Pa, to u štednjaku šuška! — uzviknula je i začuđeno se zagledala u nj.
— Evo opet! Dođite ovamo — pozvala nas je otresito.Prišli smo štednjaku i u tišini slušali kako zaista nešto miguljl
i šušketa negdje u njemu. Relja je otvorio vrata pećnice, pomno je pregledao, izvukao je ladicu sa dna štednjaka, povadio sve iz. nje, lupkao po njegovim stranama i onda začuđeno rekao:
— Pa, ovdje ničega nema. Kakva je to zagonetka? — pitao je, gledajući nas u nedoumici.
—■ Zaista je to čudno, šuška, a ničega nema •— rekla sam piljeći u štednjak. — Sada se više ništa ne čuje . . .
Ali tek što sam to izrekla javi se slabašan, piskutavi cilik.Prvi se snašao Štef. Sagnuo se i primaknuo uho nad plamenike.
Napeto je osluškivao.— Ipak je tu nešto — kazao je sigurno. — Hajde da podigne«
m© ploču pa da vidimo što je — predložio je Relji.
41
Skinuli su zaštitnu rešetku i plamenike, te odvijačem odvojili ploču od štednjaka.
I što smo ugledali?Ispod jednog plamenika, na mjestu za dovod plina, u okrugloj
udubini, na srebrnoj foliji i staklenoj vuni bilo je malo gnijezdo, a u njemu troje goluždravih pušića stisnutih jedno uz drago. Uplašeno su žmirkali još slijepim očicama, tanko cviljeli i nevoljko se meškoijilL Očito im nije godilo što smo ih razotkrili.
— Zar ta mama puhica nije mogla naći drugo mjesto da ih okoti? —- pitala sam, kad me prošlo-prvo zaprepaštenje. — Što ćemo sada s njima?
— Što? -— začudio se Štef. — Pa to je bar jednostavno. Baciti ih u smeće —- rekao je i već posegnuo za sitnim mladuncima.
Odjednom sam se sažalila. Htjela sam se suprotstaviti, ali me pretekla Jana. UsHiknula je molećivo:
— Susjed Štef, molim vas, nemojte ih ubiti! Vidite kako su bespomoćni! — rekla je i uhvatila svojom malom rakom tešku Šte- fovu šaku. Samo što nije zaplakala.
Štef je u nedoumici gledao čas dijete, a čas mene i Relju. Relja je pravilno protumačio moju šutnju, pa je ogrlivši malu rekao:
— Dobro, dobro, nećemo ih ubiti. Smislit ćemo već nešto .Djevojčici su od radosti zablistale oči.— Znala sam ja da ćeš to reći. Ne bi bio Relja da nije tako. A
što ćemo onda s njima? — pitala je ozbiljno.To još ni sami nismo znali. Nakon što smo razmotrili sve mo
gućnosti, Štef i Relja odvojili su štednjak od plinske boce i iznijeli ga na balkon. Učinili su to a da nikome od nas nije bilo jasno zašto je to potrebno.
Malu je nejačad prvi put dotaknulo sunce. Radoznalo smo ih promatrali kako se nespretno miču, puze jedan preko drugoga i cijuču kao uplašeni mišići.
42
Javila se Jaaa:— Da nađem neku kutiju? Stavit ćemo ih u nju — odlučila je
umjesto nas.Nije se stigla ni okrenuti kad se dogodilo nešto neočekivano.Tko zna odakle, da li iz kuće ili iz šume, brzo poput munje, sinu
la je pokraj nas njihova majka. Skočila je na štednjak, zubima zgrabila za vrat jedno mladunče i u trenu nestala.
Bili smo zatečeni. Nismo stigli prozboriti ni riječ, kad se opet pojavila pa, ne obazirući se na nas, ponovno skočila na štednjak i u zubima odnijela dragu životinjicu. Trenutak kasnije i treću.
“ Kamo ih je odnijela? — upitala je Jana kad smo se pribrali od iznenađenja. Kao da ne vjeruje u ono što se dogodilo, čas je gledala prazno gnijezdo, a čas mjesto na kome je puhica nestala u šumi.
— Na sigurno — zamišljeno je rekao Štef pa je raširivši ruke dodao:
— Eto, često sam u šumi, gotovo svakodnevno, lovac sam od rane mladosti, a nešto takvo vidio sam ipak prvi put. . . Mislio sam da samo mačke tako prenose svoje mlade. Eto, nije puh samo umiljata životinjica, nego je ženka i hrabra majka. E, sada mi je drago što se ovako svršilo . . .
To isto mislilo je i nas troje.
Bio je to moj prvi susret s umiljatim krznašem.Prošlo je otada čitava godina i ja se, kad dođem u šumsku kuću,
često noću budim od struganja i skakutanja između zida i drvene plate, budim se od cijuka i kašljucanja, od štropota sitnih nožica po podu i zidovima.
Oslušnem malo, pa osmjehnuvši se, opet utonem u san.Nije me strah. Znam — to moj nemirni podstanar živi svoj noćni
život.
43
JEDNOG SVIBANJSKOG DANA
Bilo je veoma rano, vedro svibanjsko jutro. Sunce se tek naziralo iza sumskog beskraja, đamjući nebeskom svodu prekrasno rumenilo, a svilenkasta maglica još se lijeno vukla niz doljak. Sićušna sedefasta rosa Ijuljuškala se na lišću mlade kajsije, zasađene u voćnjaku pred kućom. Činilo se kao da su zvijezde noćas pale, pa se zaboravile vratiti na nebo . . .
Ispred prozračnog, zelenog zida šume mala je livada posuta već rascvalim, žutim maslačkom. Na njoj pasu dva smeđa konja, dugačke crne grive i crnog repa. Pasu odvojeni, ali ne prođe dugo— priđu jedan drugome, dodirnu se njuškama, ostanu trenutak tako, pa opet odlaze svaki na svoju stranu. Odavde, odakle ih promatram, izgleda da povjerljivo šapuću nešto . . .
Slutim da ću tog prekrasnog jutra doživjeti svu ljepotu šume i ja nestrpljivo silazim niza stepenice, prolazim pored bunara i nakon desetak koraka zakoračim među visoka stabla starog bukvika
Uskom, krivudavom stazom, ugaženom u šumsko tlo, što se naglo spušta niz bukvik, za manje od petnaestak minuta stigla sam blizu samog ruba šume.
Iza nje, pa sve do makadamske ceste, prostrla se smeđa oranica, gdje su se pušile crne hrpe stajskog gnoja.
Cesta je preko željeznog mostića, što se nadvio nad brbljavu rječicu, vodila do početka sela, čije su se lijepe zidanice bijel jele poprskane ranim sunčanim zrakama . . .
Stajala sam neodlučna, razmišljajući na koju stranu da krenem. Nije to bilo prvi put da se tako kolebam. Svi su me dijelovi šume jednako privlačili — zato mi i nije bilo jednostavno odlučiti se.
Odjednom sam na vlažnoj zemlji ugledala mnoštvo malih, šiljastih otisaka. Odmah sam prepoznala tragove srnećih papaka. Srce mi je uzbuđeno zakucalo. A kako tek mora biti lovcu kad ih
4 4
ugleda?! Otkako mi je u šumi takve tragove pokazao lugar Matija, mnogo sam već puta naišla na njih.
— Kada su to srne prošle ovuda? Je li to bilo jučer, ili jutros u ranu zoru? — pitala sam se, zagledajući pravilne udubinice, koje su izgledale kao štapićem ucrtane u zemlju.
— Ne, jutros nisu — zaključila sam glasno. Ovdje je zemlja bila mekana od vlage, pa bi,, da su zorom ovuda prošle, tragovi bili dublji i vlažniji Znači, bilo je to jučer.
— A ako i danas dođu? ■— pomislila sam uzbuđeno.Zagrijana tom mišlju odlučila sam neko vrijeme ostati tu gdje
jesam. Tim putem srne, vjerojatno, odlaze na pojilo i budem li imala sreće, možda ubrzo ovuda prođu. . .
Obazrela sam se i odabrala široko deblo starog hrasta, ispred kojeg je rastao poveći grm. Stala sam iza stabla, sretna što mi vjetar puše u lice. Tako me srne, dođu li, neće nanjušiti, pa će bez straha proći pored mene.
Mirna do nepomičnosti, tihim puhanjem nastojim otjerati d¥a komarca što mi zuje oko nosa. Odlete na časak, pa se opei vraćaju.
Odjednom u krošnji iznad mene šušanj. Polako dižem pogled i nasmiješim se. Na debeloj grani poigrava vjeverica. Okreće glavicu na sve strane, zastaje, nožicama trlja njuškicu, a kitnjast joj repić stremi uvis.
Gledam je i radujem se svakoj njezinoj kretnji, kadli se životinjica iznenada smiri, oslušne, pa u otmjenom luku preskoči s grane na granu i u trenu nestane. Što ju je uznemirilo? Zar je čula nešto, što ja još ne čujem?
Napeto oslušnem i ja. I zaista! Sad već i do mene dopire gotovo nečujan šum. Nije to šumor lišća, uzbibanog povjetarcem, ono već podugo šušori u mojim ušima.
Šum dolazi s lijeve strane, već ga dobro razaznajem i ja se ukočim. Bukva i ja postali smo jedno!
Polako, gotovo ne dišući, milimetar po milimetar okrećem gla-
45
vu. Strpljenje mi se. isplatilo. Gledam: malo stado od pet mladih srna, jedna za drugom iskaču iz gustiša i dugim, valovitim skokovima usmjere se prema mjestu, stotinjak metara dalje, gdje Jihano žubori prizemno vrelo.
U nesvjesnoj želji da im se pridružim, učinili korak — i čarolije nesta. Kvrcnuo je odlomljeni suhar- i plahe se životinjice rasprše, kao da ih i nije bilo.
Nije ni čudo! Svibanj je. Po prirodi plašljive i oprezne u tom su mjesecu još bojažljivije, jer ih u leglima čeka mladunčad . . .
Ostala sam neko vrijeme na istom mjestu, kao da ih moja želja može vratiti no, kako se ništa nije dogodilo, krenula sam dublje u šumu.
Iz glave mi nikako ne izlazi slika mladih srna. Lagano drhtu- rim, nešto od uzbuđenja, a nešto od jutarnje svježine. Hladno mi je, iako sam odjenula vjetrovku i obula tople cipele. No, ništa zato. Kad izgrije sunce, bit će mi i prevraće. . .
Pored niskog grma, raskošno razlistalog, ugledala sam neki modri cvjetić, šćućuren na zemlji. Htjedoh se prignuti da ga bolje pogledam, kadli, tiho .uzviknuvši, uplašeno odskočim.
Sivi izduženi stvor strelovito je sunuo pored mene. . . Krajičkom oka uhvatih dugačke uši i bijeli, kusasti repić, te se veselo nasmijem. Uplašila sam se ja, ali se dobrano uplašio i zeko, trgnut iz sna.
— Oho! Jutros bas imam sreću. Prvo vjeverica i srne, a sada, i zec. . . — mislila sam zadovoljno.
Mladi dan osvaja čitav kraj. Postaje svjetlije i toplije. Ptice kao da se nadmeću, cvrkuću i pjevaju. Raduju se lijepom danu.. Osluškujem pomno, u želji da im raspoznam glasove. Donekle već uspijevam u tome. Oglasio se ljepotan češljugar svojim nekad otegnutim, a nekad brzim »siglit-siglit«, »Heja-Heja«. Tu negdje je i drski djetlić. Marljivi) udara kljunom po raspucaloj hrastovoj kori, a kad se odmara, pjeva svoj prodorni »klik-kiik«. Čujem i sjenicu
47
i brgljeza, a kukavica-kukalica negdje u dubini šume kuka svoju vječnu tužbalicu . . .
Odjednom je nastala tišina. Nagla i sveopća. Osluškujem, pa začuđeno podignem glavu i prošaram pogledom krošnje naokolo pitajući se zašto su ptice umuknule. Iznenada se pred mojim očima pojavila sova i bešumno sjela na čvornatu granu.
— Pa sova je, kažu, noćna ptica — govorim u sebi — a gle ove kako se kasno vraća iz lova! — čudim se i dok je tako gledam, čini mi se da i ona svojim oštrim pogledom nepomično bulji baš u mene. Obuzima me neka čudna nelagodnost i ja od nje odvraćam pogled.
Na trenutak je ispustili iz vida i više je nema. U istom času naokolo se opet prospe živahan cvrkut.
Šuma se polako uspinje presječena izlokanim putem. Po njemu drvosječe voze drva u dolinu. Uza sam put, na mjestima dostupnim suncu, cvatu jagode, a na jednom mjestu zamirisali su zvončići nježnih đurđica. Ubrala sam samo jednu, a budem li se vraćala istim putem, ponijet ću kući mirisavu kiticu . . .
Umorna i malo zadihana, napokon sam stigla na osunčani za- ravan. Upravo sam htjela sjesti na povisok panj, obrastao svježom mahovinom i okružen mladom paprati, kadli ugledam na drugom kraju čistine dva ravna visoka drvena stupa, pobodena u zemlju i pri vrhu spojena jakom prečkom. Pridržavali su bujnu granu stare johe. Bio je to zasjed s koga lovac osmatra divljač. Do zasjeda su vodile uske ljestve, prislonjene na deblo, izdjelane od brezinih oblica.
Gazeći meku travu proplanka krenula sam prema zasjedu.Poželjela sam da se popnem. Mamila me visina jer mi je bilo
jasno„đa se pogled s nje otvara nadaleko, da se može uživati u ljepoti koja se odozgo pruža. Pa, ipak sam se kolebala. Baš i nisam višesu-godinama kad se penje po drveću.
Meko sam vrijeme ispitivački promatrala visinu zaslona te sam
48
zaključila da bih se po- Ijestvama lako popela. Ali, kako s nj ili preći na sam zasjed koji je, možda, klimav i nestabilan?
Na kraju sam se ipak odlučila. Spustila sam na zemlju košaricu sa sendvičima i gljivama koje sam putem nabrala, te sam zakoračila na prvu prečku.
Išlo je.bolje negoli sam očekivala. Korak po korak, prečka po prečka i ja sam se malo zadihana, našla pod samom krošnjom. Sa zanimanjem sam gledala kako je zasjed izgrađen. Na snažnoj, živoj grani vremešne johe bilo je poslagano nekoliko širih otkinutih grana, položenih jedna na drugu. Klonulo lišće na njima još je uvijek mirisalo venjenjem. Preko njih, dotičući se johinog debla, uglavljena između dvije snažne rašlje, ležala je čvrsta, kišom isprana daska. Na njoj, kad dođe, sjedi lovac dok osmatra plijen. . .
Brže negoli sam se popela, sišla sam po košaricu da mi u nju ne uđu mravi ili neke druge bube. Ponovno sam se popela i prebacila na zasjed. Ođahnuvši, pružila sam noge i naslonila se leđima na široko deblo.
Dok sam se smještala, grane su ispod mene šuškale i ugibale se, kao da negoduju što ih uznemiravam. Svaka moja kretnja pomaknula je i njih. Činilo mi se kao da sam u nekom uzbibanom čamcu. Razmišljala sam o tome kako lovci, koji su teži od mene, sate i sate mogu sjediti na takvim zasjedima očekujući divljač. A čitavo vrijeme moraju biti posve pritajeni, ne smiju ni šušnuti, niti kašljucnuti, da ih zvijeri ne bi primijetile.
Pokušavam oponašati lovce. Obuzdavam svoje kretnje i posve mirna naprežem vid. Veoma polako okrećem glavu i pogledavam desno i lijevo, pa opet ispred sebe.
lako sam bila sama, vrijeme je neosjetno i brzo teklo. Sunce se već dobrano pomaknulo na nebu, a ja sam još uvijek sjedila i buljila u gustiš koji se nastavljao na mali proplanak. Nadala sam se da ću ugledati bar nekog stanovnika šume. Nisam pri tome mislila na ptice. Njih je bilo svuda oko mene i ja sam uživala u njihovom
4 Zarobljenik šumske kuće 49
pjevanju. Možda ću vidjeti lisicu, divlju svinju s praščićima, ja* zavca ili zeca, ali od svega sam najviše priželjkivala da se odnekud pojavi stari jelen, bogato razgranatih rogova. Kapitalac, o kojem je pričalo cijelo selo.
Nedaleko od mene zagukala je divlja grlica. Njezino toplo »gu- -gu-gu« prekinula je svojim kreštanjem sojka kreštalica.
Uto iz sitnogorice išeta dugorepi fazan. Podignute glave oprezno je zvjerao naokolo, pa ne primijetivši nikakvu opasnost, stao je užurbano nešto kljucati s tla. Doletjela je odnekud i šarena Ije- štarka, kao lepezu raširila rep, do zemlje spustila krila, stresla ili i odjednom nestala. Istog časa nestao je i fazan. Znači, nečeg su se uplašili. . .
Samo čega?Odgovor je brzo došao.Na istom mjestu na kome je izišao fazan proviri duga gubica
s isplaženim jezikom. Pritajila sam dah i gledala kao začarana. Koju li ću to zvijer ugledati? Vukova tu nema, a nije ni lisica. Njezina je njuška šiljastija. . . A onda na čistinu iskoči dugačko i vitko tijelo prelijepog ptičara. Sunčane zrake zaigrale su na njegovoj sjajnoj dlaci.
Gotovo sam uskliknula od iznenađenja i radosti, ali u posljednji čas zatomim uzvik. Neću ga zvati — neka me sam pronađe!
I zaista!Ptičar je učinio korak-dva, podigao njušku i onjušio zrak, a
onda ju je opet spustio do zemlje. Tada kao da je pomahnitao. Žestoko lajući i mašući repom u trenu je pretrčao čistinicu i dojurio do stabla na kome sam bila.
Skočio je, uspravio tijelo, prednje šape prislonio na deblo te stao kevtati i cviljeti, pa opet lajati u sav glas . . .
Veselo sam se smijala.Bio je to Atlas, lovački pas šumara Milana, a Atlas i ja bili smo
prijatelji.
50
— Ako je Atlas tu, onda ni Milan nije više daleko — pomislila sam, promatrajući rub šume da vidim tko će se iz nje pojaviti.
Nisam dugo čekala. Najprije su do mene doprli prigušeni glasovi, a onda su na livadicu izišli jedan za drugim šumar Milan, lugar Matija i Matijin unuk Nikola.
Zastali su začuđeni, gledajući uzbuđenog psa, a kad su digli pogled na zasjed, ugledali su mene. Upravo sam spuštala nogu na prvu prečku Ijestava. Iznenađeno su zagrajali i požurili preko proplanka. Dok su stigli do bukve i ja sam sišla.
Razigrani pas je kao pomaman skočio na mene, njuškom mi dodirujući lice, pokušavajući da me poliže. Branila sam se i'rukama i nogama, gurala ga od sebe — ali uzalud. Kad me gotovo oborio, umiješao se Milan. Oštro je podviknuo psu, a ovaj je, navikao da sluša zapovijedi, odmah s mene spustio šape i pokunjeno legao na mjesto koje mu je Milan rukom pokazao.
Dok sam čistila odjeću od Atlasovih šapa, javio se Matija:— Ehej, vidi, vidi koga smo tu našli — rekao je vedro. — Da
leko ste od kuće, a još je uvijek prilično rano. Zar ste po mraku krenuli:
— Gotovo da je tako . . .— I baš da se susretnemo. Kako je šuma mala! — govorio je
Matija, gledajući me s odobravanjem. — Uzet ću ja vas za svoga pomoćnika. Nema šta! Kad dođete iz grada stalno ste u šumi, a sad ste se i na stabla počeli penjati. Kao neka mlada — dodao je dobrodušno. — A jeste li odozgo vidjeli nešto lijepo i zanimljivo? — pitao je znatiželjno, a naborano mu se lice širilo u osmijehu.
Slegnula sam ramenima.— Pa, da znate, baš ništa naročito. Sve sam to već vidjela —
odgovorila sam malčice užaljeno, ali u trenutku sam se razvedrila.
— Nemam pravo! Krivo sam rekla. Vidjela sam mnogo lijepoga— kazala sam naglo. — Kamo god pogledaš i što god vidiš, sve je
51
ljepota, I to uvijek drukčija . . . Ali, ja sam, penjući se na zasjed, vjerovala da ću vidjeti neku krupniju zvjerku. Jelena . . . košutu . . . makar lisicu. I da se nije pojavio Atlas, a onda vi, nikoga ne bili vidjela. . .
Atlas je čuvši svoje ime otvorio oči i naćulio uši, a Matija se počeo gromko smijati.
— Ha, ha, ha! Nisam znao da se i nas trojica ubrajamo u zvjerke . . . — govorilo je vrteći glavom.
Zajedno s njim smijali su se Milan i Nikola.Smijala sam se i ja.— Nisam tako mislila, i vi to znate! — branila sam se, prijatelj
ski ih gledajući. — Samo sam se potužila što nisam vidjela ni jednu životinju — dometnula sam, obuzdavši smijeh.
— Ništa, ništa zato! Pa nismo se mi uvrijedili! — uozbiljio se sada i Matija, odmahnuvši rukom. — Povest ću ja vas jednog ranog jutra na pravu, visoku čeku — ovo ovdje nije ništa — poka zao je glavom na zaslon na bukvi — pa ćete se onda do mile volje nagledati divljači — dodao je utješno.
Na te djedove riječi poskočio je Nikola.— I mene, i mene ćeš povesti. Zar ne, djede? — zabrzao je dje
čak, a pjegavo mu se lice zarumenjelo od uzbuđenja. Obigravao je oko djeda, hvatajući ga i povlačeći za rukav stare lugarske bluze.— Ja još nikada nisam bio na čeki. . .
— Ma, dobro! Hoću, hoću, i tebe ću povesti. Samo se smiri i prestani me natezati, otkinut ćeš mi rukav — odgovorio je Matija dječaku, brižljivo razgledajući rukav. Vidjevši da je ostao čitav, dobrodušno je raskuštrao ionako čupavu Nikolinu kosu.
Obradovala sam se obećanju. Znala sam da će ga Matija ispuniti i da će taj dan za mene biti bogat i prebogat doživljajima koji se pamte . . .
Dok smo nas troje razgovarali, šumar Milan dobrodušno se smješkao slušajući nas. Bio je prava ljudina. Sušta suprotnost viž-
52
ljastom i žustrom lugaru Matiji. Veoma uredno šumarsko odijelo bilo je na njemu kao saliveno, a njegova dvocijevka sačmarica kao da je srasla uz njegovo rame. Zeleni šešir pokrivao mu je smeđu, kovrčavu kosu, a obuven je bio u kratke, veoma čvrste čizme. Na njemu jedino one nisu bile potpuno čiste. Vjerojatno ih je zabla- tio dolje kod jezera.
Iznenada se umiješao u naš razgovor. Rekao je, tobože prijekorno:
— Mi se ovdje raspričali, a ni pozdravili se nismo, kao pristojna čeljad. Zar se tako susreću prijatelji?!
Rekavši to, bacio je iz ruke već uvelu grančicu gloga i pružio mi svoj široki, suhi dlan. Stisak mu je bio srdačan i čvrst.
Gledajući me, reče:— A ja vam ipak ne vjerujem da jutros niste baš ništa -doživjeli
u šumi. Bar ja u njoj svakog dana vidim i čujem ponešto novo. ler, tko u šumi zna gledati i slušati, šuma mu darežljivo pokazuje sve što krije u sebi. . .
— To ja i sama već odavno znam. Ali, kad sam rekla da nisam ništa doživjela, nisam mislila na čitavo jutro provedeno u šumi, već na vrijeme dok.sam sjedila na zasjedu. Odozgo nisam vidjela ništa neobično. Ali jutros rano desilo mi se nešto baš lijepo -— govorila sam, zadovoljna da imam što ispričati. — Pored mene je, u šumi nedaleko kuće, prošlo malo stado srna. Žurile su na pojilo . . .
— I mi smo jutros vidjeli srnu — prekinuo me Matija. — Ali, ispričajte prvo v i . . .
— Ništa. Projurile su pored mene i nestale, kao da ih i nije bilo.— Milanov je Atlas naletio na leglo s lanetom — rekao je Ma
tija. — Istog trena, da odmami psa, pojavila se srna, zatoptala stražnjim nogama po tlu i dala se u bijeg. A Atlas za njom . . . Tako . . .
— . . . srna uvijek spašava svoje lane i nije ju briga što i sama
53
može nastradati — nije izdržao Nikola, a da ne upadne u riječ djedu. Htio je pokazati da i on već nešto zna.
— A što je bilo sa srnom? — upitala sam zabrinuto.Pobjegla je! Atlasa je Milan dozvao na vrijeme, a srna se vra
tila svome lanetu — zadovoljno je završio Matija, a pas je, već treći put začuvši svoje ime, glasno zalajao.
Milan je odjednom stao pokazivati znakove nestrpljenja. Pogledao je na sat i kazao:
— Vi pričajte dalje, ali ja, nažalost, moram požuriti. Još ju tros, kad smo polazili, rekao sam Matiji da danas ne mogu ostati čitav dan u šumi. Oko podne me čekaju u šumariji. Moramo u Krivom lugu odrediti stabla za sječu . . . Odavde do šumarije dobar je komad puta. A od šumarije do Krivog luga još je i dalje . . .
— Da, rekli ste, rekli! Nego šta! — potvrdio je Matija kimajući glavom. — Pa, hajdete onda, sa srećom vam bilo. Nećemo vas zadržavati. A ja ću još malo s' ovo dvoje vrludati šumom — nastavio je, pitajući me pogledom da li se slažem.
— Baš fino — rekla sam zadovoljno. — S vama je uvijek zanimljivo, a opet ću naučiti nešto novo . . .
Srdačno smo se oprostili od šumara Milana. Oštro je zovnuo Atlasa koji je čas prije odlunjao nekud u grmlje. Dozvavši ga, tihim se korakom lovca stao spuštati niz blagi, šumski strmen.
Kad nam se izgubio iz vida, upitala sam Matiju:— Hoćemo li dalje?I ne čekajući Matijin odgovor Nikola je opet povukao djeda za
rukav i brzo rekao:— Djede, da sjednemo malo? Umorio sam se hodajući čitavo
jutro . . .-— Pa, hajde, da sjednemo. I ja sam već pomalo posustao —
složio se starac i lupnuo lagano Nikolu po prstima. — Ma ne povlači me stalno . . . — prigovorio je unuku i dodao: — Poderat ćeš mi rukav . . .
54
Spustivši se na široki panj, olakšano je uzdahnuo:— Ehe . . . Imaš pravo. I vrijeme je već da se odmorimo. Zaslu
žili smo . ..Otoplilo je. Skinula sam vjetrovku, prostrla je po tlu, te smo
dječak i ja sjeli na nju, do lugarevih nogu.-— Jeste li gladni? — upitala sam i privukla bliže košaricu. —
Ja bih već nešto mogla i prigristi -— govorila sam i pažljivo odmaknuvši gljive, izvadila vrećicu sa sendvičima.
— Imam tu tri sendviča. Dobro je da su tri. A da sam znala da ćemo se susresti, ponijela bih više — pravdala sam se, pružajući svakome po sendvič.
Matija se nasmijao.— Zaboravili ste da i ja. imam torbu — glavom pokaže torbicu
pored sebe. — Zar mislite da bi mene moja stara, i to još s djetetom, pustila u šumu, a da ništa za jelo ne ponesem? Ako to mislite, onda je ne poznajete dobro — govorio je i dohvatio torbu . . .
Neko smo vrijeme jeli šuteći.Oko nas su zujali kukci, prelijetale ose i mušice, zvrndali bum
bari, pretrčavali zeleni gušteri. Pjevale su ptice.U granju je šumorio svibanjski lahor.Kad smo utažili glad i napili se vode iz Matijine čuture, on je
istresao mrvice kruha sa šarenog ubrusa, a kokošje kosti bacio u prvi grm. Pri tom je govorio:
— Ovakvi se otpaci smiju bacati po šumi. Naći će ih zvijeri i pojesti. Ili će istrunuti. Ali, kad vidim svu onu gadariju od smeća što ga ljudi odlažu kojekuda, zapjenim se od Ijutine. Ali sad pustimo to. Nema smisla kvariti sebi raspoloženje — odmahnuo je rukom i zaiistavio pogled na mojoj košarici.
— Pa i gljiva ste nabrali. Da, ove su godine nešto ranije stigle. Vrijeme im je pogodovalo — rekao je zadovoljno. — Da vidimo šta vi tu imate — kazao je znatiželjno i stavio košaricu na svoja koljena.
55
— Oho, vidi, vidi! Osim svega postali ste i prava gljivarica! — rekao je s odobravanjem, vidjevši sadržaj košarice — Pa i poslagati ste ih baš kako treba, sa stručkom prema gore.
Lagano i oprezno vadio je jednu po jednu gljivu i pri tom nabrajao:
— Lisička . . , đurđevača . . . vilin klinčac . . . Oho, našli ste i dva smrčka. Baš ste imali sreću. U ovom se kraju ta gljiva rijetko nađe, a izvanredna je. Najbolja koju možete naći. . . — zadovoljno }e kimao glavom, prinoseći nosu jednu od njih.
— E, moram vas pohvaliti — dodao je, kad je pregledao sadržaj košarice. — Niste ubrali ni jednu nejestivu gljivu. Doduše, sad ih gotovo i nema. Rano je . . . — govorio je, nespretno nastojeći da iz mahovine izvuče neku bubu. — A dobro ste i to učinili što ste košaricu obložili mahovinom. Tako će gljive ostati svježe . . .
Svaka Marijina riječ pričinjala mi je radost. Bio je toliko isku san i toliko je znao o šumi, da bi mogao u mnogočemu podučiti i mlade šumare i lovce, a sada hvali mene, koja tek povremeno dolazim u šumu . . .
-— A kad ste ih naučili prepoznavati? — zanimao se, ali prije negoli sam odgovorila, obratio se dječaku:
— Hajde, Nikola, odlomi grančice s grma da pokrijemo košaricu . . .
Kad je dječak otrčao, rekla sam Matiji:— Vrganje, lisičke, volovski jezik, capice i bukovače brala sam
dok sam još bila djevojčica. Pričala sam vam da bih preko ljeta odlazila djedu i baki u Sloveniju, a šuma nam je bila ni puško- met od kuće . . . U njoj gljiva koliko hoćeš i kakvih hoćeš! Koliko sam se ja tajda vrganja najela! — pričala sam, dok me Matija slušao s lakim osmijehom na usnama. — A neke od ovih — pokazala sam košaricu — naučio me u ovim šumama brati moj sin. Gotovo da je stručnjak za gljive. A kako ih tek priprema! — nasmijala sam se.
56
Uto dotrči Nikola s grančicama lijeske. Pružajući ih, upitao je-— A uberete li kada neku otrovnu gljivu?Odmahnula sam glavom.— .Ne, to mi se ne dogodi — rekla sam uvjereno. — Mnoge od
njih poznajem. Na primjer — pupavke, muhare, panterovke, ru- doliske, ludare . . . A osim toga, nikada ne uberem gljivu za koju nisam potpuno sigurna da je jestiva. Znam ja dobro što znači pojesti, pa makar najmanji zalogaj neke od otrovnih. To može donijeti smrt. . .
— A znate li — upitao me Mati ja, kad sam ušutjela — da divljač bez ikakvih posljedica jede sve gljive, pa i one otrovne?
— Ne, nisam to znala.— Mnogi to ne znaju. Jeleni i sme čak se i liječe otrovnim glji
vama. Kad im se crvi nametnici uvuku u pluća, rado jedu ludaru i bljuvara. A on svih gljiva i otrovnih i neotrovnih najdraže su im biserke, crvene vitezovke, srnjače, vrganji, puze i panjevčice.
— E, Matija, Matija! Recite odmah — sve! — nasmijala sam se gledajući ga kako se opet zanio, kao neki stari učitelj. Nije mogao odoljeti, a da te nečemu ne nauči.
— Pa, gotovo da je tako . . . — kimnuo je glavom i pogladio žuti brk.
Bilo nam je dosta sjedenja. Ustali smo i ja sam sa tla podigla košaricu, a Matija svoju torbu. Tada je uzeo pušku koja je bila prislonjena uz obližnje stablo da se na zemlji slučajno ne bi ovla- žila. Rukom je prešao preko cijevi i kundaka i zabacio je na rame.
— Matija, znate što? Ove ćete gljive odnijeti kući — rekla sam mu, pokazavši košaricu. — Neka vaša Kata od njih pripremi večera. Sami ste utvrdili da nisu otrovne — našalila sam se. — A nadam se da će, dok ne stignete kući, ostati svježe.. .
— Hoće, hoće, ostat će — kimnuo je Matija. — Rado bih ih ponio, ali nemam ih u što staviti. . .
57
— Pa u košarici su, zar ne? A za košaricu lako —• odmahnula sam rukom. — Vratit ćete je kad stignete. Imam ja još jednu..
— Nego šta! Vratit ću je i to punu, ne praznu — veselo je odgovorio starac. — E, pa hvala. A sad da krenemo . . .
Odmorni i siti pošii smo dalje.Prolazili smo kroz visoku i svijetlu šumu, krošanja okićenih
mladim lišćem, koje su propuštale modrinu neba. Hodali smo pored starih sječa, obraslih gustišima malina i kupina, te šibljem tmina, osutim kao snijeg bijelim, sitnim cvjetovima. Na mnogim mjestima morali smo rakom odmicati granje da nas ne šiba po licu i očima.
Kretali smo se tiho i prigušeno razgovarali da ne remetimo mir šume. Matija bi često zastajao da nam pokaže ovo ili ono.
Nakon prilično dugog hoda opet smo izbili na mali, osunčani proplanak. Na sredim treperila je osamljena, bijela breza. Plijenila je poglede svojom čistom ljepotom.
Nedaleko breze, na zemljanom humku, sagnute glavice, mimo je stajala šarena ptica. Činilo se da nešto pomno razgleda. Prestrašena našim iznenadnim dolaskom, zakreštala je oštro, naglo uzle- tjela i nestala među stablima.
— Kako ružno kriješti, uši su me zaboljele — rekao je Nikola, namrštivši pjegavo lice. — Koja je to ptica? — obratio se djedu.
— Siva žuna — odgovorio je Matija. — Uplašili smo je. A ružno se javlja samo onda kad je uplašena . . .
Po, mekoj travi šumskog proplanka, uznemirivši mnoštvo raznih kukaca i šarenih leptira, prišli smo humci s koje je odletjela ptica. Bio je to prilično visoki mravinjak, a po njemu su, naizgled bez cilja, lunjali sićušni, žuti mravi.
— Koliki mravinjak! — u čudu je uskliknuo dječak, sa zanimanjem gledajući uznemireno kretanje mrava oko ulaza u mravinjak.
— Da, prilično je velik — složio se Matija s dječakom. — A to
58
znači da je i mravlja družba u njemu brojna. Što je veća mravlja zajednica, to je veći i mravinjak — i opet je tumačio Matija. I sam je Ijubopitljivo, kao da ih prvi put vidi, promatrao nemirne mrave.
— E, da vam je zaviriti u taj mravinjak, ala biste se začudili. . . Ti opnokrilci, a mravi spadaju u rod opnokrilaca, svom domu posvećuju veliku pažnju. U njemu je sve čisto i uredno da je milina. Mnoga bi se domaćica imala čemu podučiti. Čak i uginule mrave ne ostavljaju unutra, nego ih izvlače i pokapaju . . . Uh, koliko bi seo njima moglo pričati. Čak i nevjerojatnog. . . Na primjer, u nekim mravinjacima postoje robovi za obavljanje najtežih poslova. Oni se izlegu iz kukuljica što ih mravi iz jednog mravinjaka opljačkaju u drugome . . .
— A zar se mravi iz jednog mravinjaka ne pomiješaju s onima iz drugoga? A kako znaju tko kamo spada kad su svi isti? — zanimao se Nikola.
— Prepoznaju se po mirisu. Mravi u svakom mravinjaku imaju svoj određeni miris. Taj im je miris urođen. Ah, sve je u prirodi urođeno i medeno . . .
— A što je žuna radila na mravinjaku? — opet je pitao Nikola piljeći u djedova usta.
— Jela je . . .— Jela? Na mravinjaku? A šta je to jela? — čudio se dječak,
razgledajući sa svih strana mravinjak. Na njemu nije primijetio ništa drugo osim uznemirenih mrava, pa je zinuo s nevjericom:
— Djede, pa tu su samo mravi. . . Što je onda jela? Nije valjda njih?!
Djed je potvrdio glavom.— Da, Nikola, baš tako! Nego šta, mrave je jela — znalački je
rekao. — Sivoj žuni su baš mravi najomiljenija hrana. Čak i svoje gnijezdo gradi u blizini mravinjaka. . . Da mi se hoće, brzo bih ga ovdje negdje pronašao — rekao je i pogledom prošetao po okolnom drveću.
59
Zaustili da nešto upitam, ali me mališan preduhitrio. Danas je bio izuzetno znatiželjan. A kad je htio nešto doznati, želio je da to bude odmah!
— A kako se u'suđuje tako dugo biti na čistim? — pitao je djeda, premještajući se s noge na nogu. — Zar se ne boji da će je uhvatiti neka grabljivica?
Stari se lugar s odobravanjem nasmijao.— Sasvim pametno pitanje — potapšao je dječaka po riđoj
glavici. — Jasno da je to za nju opasno. I to prilično opasno. Ali, kad je gladna, pažnja joj popusti, pa zaboravi na opasnost. Mnoga od njih zbog nepažnje postane žrtvom kakva grabežljivca . ..
— Ja se, djede, baš i ne čudim što prestanu biti oprezne. Pa, one moraju vrlo dugo stajati na mravinjaku da bi se nasitile — govorio je Nikola. — Mravi su tako sićušni. Samo, reci ti meni kako žuna može kljunom zahvatiti takav mrvičak . .. Pa, tisuću puta mora kljucnuti da . . .
Dječak nije dorekao, kad s debla nedaleke bukve začujemo muklo »tuk-tuk«.
— Eno ti je tamo — nasmije se Matija — pa pitaj nju — pokaže glavom u pravcu odakle se javila ptica. — Mene si danas već izmorio svojim pitanjima. Ali da ne ostariš čekajući odgovor, ipak ću ti reći. Žuna mrave ne kljuca kljunom, već ih hvata svojim dugačkim, ljepljivim jezikom. I to ne jednog po jednog, već ih se odjednom nalijepi čitava gomilica . . .
— Znam, djede, znam! Tako i mravojed hvata mrave! — veselo je uzviknuo dječak, a oči šu mu zasjale od radosti. Bio je ponosan da djedu može pokazati svoje znanje.
— Da, baš tako! Kao mravojed — složio se Matija s unukom.— Pruži dugi jezik do mrava, mravi se prilijepe, a žuna ih brzo i spretno ubacuje u kljun . . .
—■ A što jede zimi kad nema mrava?— Zimi? Pa, ni zimi, ne ode li od nas, ne ostane gladna. Svojim
60
oštrim kljunom probija smrznute mravinjake. Samo, zimi se mnogo više namuči da dođe do hrane. Mora bušiti veoma duboko da bi doprla do mrava, gotovo ukočenih od hladnoće. . .
Bilo je to i za mene nešto novo.— I ja- sam mislila da se žune hrane samo larvama i crvima
što ih nalaze pod korom drveća — rekla sam starom lugaru, dok je on zaškiljivši, da bi bolje vidio, tražio nešto pogledom po okolnim stablima.
— To vrijedi samo za zelene žune, ali ne za sive. Iako to nije čvrsto pravilo. I zelene žune posegnu nekad za mravima — odgovorio je, ne gledajući nas. Još je uvijek bio zaokupljen onim što je želio pronaći na nekom stablu.
— Jezik zelene žune je kraći i ona . . . — pa ne dorekavši što je naumio, mladenački poskoči i pokazujući rukom na jedan uspravni hrast, likujući usklikne:
— Eto, imam ja pravo! Što vidite vas dvoje na onom stablu? — upitao je dječaka i mene, s očitim nestrpljenjem očekujući odgovor.
Zainteresirano sam promatrala hrast, pažljivo klizeći pogledom od debelih korijenovih žila na njegovom podnožju, po snažnom deblu, pa sve do vrha krošnje, ali nisam uočila ništa neobično.
Bio je to hrast kakvih ima na stotine u šumi, samo što su njegove najdonje grane stršale gole i osušene. Znači, počeo je tru- Ijeti. . . Ubrzo će doći šumari i obilježiti ga svojim znakom. Onda će jednog dana zapjevati pile i starina će završiti svoj život.
Šutjela sam u neprilici. Šutio je i dječak. Matija nas je već nestrpljivo gledao, čupkajući žuti brk. Kad mu se naša šutnja učinila predugom, šmrcnuo je i gotovo ljutilo rekao:
— No, što ste zanijemjeli? Vidite li nešto, ili ne? Zar ne znate gledati. ..
— Vidim da je hrast posve razlistao — napokon je nesigurno
61
kazao dječak, s nadom gledajući djedovo lice. Ali vidjevši da je Matija i dalje ozbiljan, tiše doda:
— Ali to nije ništa neobično . . .Uto ja razveseljeno uskliknem:
— Znam, znam što želite da vidimo. Jedno metar ispod krošnje raste gljiva guba, a pod njom je okrugla rupa. Baš zgodno. Gljiva iznad rupe izgleda kao mala nadstrešnica. . .
— Dugo vam je trebalo — odobrovoljeno se nasmijao Matija.— Upravo tako! Rupa i gljiva guba — rekao je zadovoljno. — Ali šta mislite, što je to? — pitao je dalje.
— Pa, neko gnijezdo — odgovorila sam malo namršteno. — Ili možda mislite da sam danas prvi put u šumi pa da ni to ne znam?— kazala sam negodujući.
— Ma, ne ljutite se odmah — pomirljivo je lugar zatreptao modrim očima. — Nisam tako mislio . . . A sad ću vam ipak pokazati nešto, pa da vidimo, iako niste danas, kako velite, prvi put u šumi, da li i to znate . . . Dođite!
Prišli smo sve troje starome hrastu.Matija se ogledao oko sebe, a onda je sa zemlje podigao de
belu, naizgled čvrstu granu i pružio mi je. Pritom mu je u očima zaiskrio lukavi sjaj.
— Udarite po deblu što jače možete i što bliže gnijezdu — rekao mi je. — Čut ćete nešto . . .
Rupa je bila previsoko, pa smo Nikola i ja dovaljali do hrasta prilično visok trupac koji mi je trebao poslužiti kao podnožac.
Stala sam na nj, uzela od Mati je granu i što sam snažnije mogla, udarila njome po širokom deblu.
Istog trenutka iz duplje se začulo prigušeno, srdito brujanje.Skočila sam s trupca, uzviknuvši uplašeno:— Stršljeni!Glasan Matijin hihot odgovori Da moje riječi. Nije me ni po
gledao.
62
— Sad ti, umiče! — smijao se dalje i s iznenađujućom lakoćom podigao dječaka.
Nikola udari šakom. Iz gnijezda se sada nije ništa čulo.— Snažnije, snažnije, Nikola. Ne štedi šaku —- imaš dvije —
raspoloženo se šegačio starac.Pružila sam djetetu granu i on lupi njome iz sve snage. Grana
se od udarca raspolovi i jedan njezin dio odleti na zemlju.Tog se trena iz duplje prospe glasniji i srditiji bruj i zuj, ne
goli kad sam ja udarila.— Bumbari! — uspaničeno se prodere Nikola, otme se iz dje
dovih ruku i kao bez glave pobješg preko poijančeta.Starac pogleda za njim i prestane se smijati.Dozvao je unuka, a meni je ozbiljno rekao:— Eto, vidite, niste imali pravo što ste se maloprije gotovo na
ljutili. Čovjek može u šumi provesti čitav život pa još uvijek ne sazna sve o njoj . . . 1 da znate, nisu se to javili ni bumbari, ni str- šljeni, već goluždravci žune. Možda ove iste žune što smo je vidjeli na mravinjaku. Dok su mali i nejaki, kad ih nešto uznemiri, glasaju se poput stršljena. To im počesto spašava život. . . Eto, tako vam je to!
Zašutio je pa, kako nismo ni Nikola ni ja ništa odgovorili, pogledao je uvis, kimnuo glavom, bolje namjestio šešir koji mu je gotovo spao i odjednom nas požurio:
— A sad hajdemo! Za danas je bilo dosta. Već smo gotovo čitav dan u šumi. Kuće su nam daleko, treba misliti na povratak . . .
Požurili smo, jedno za drugim, niz uski utrenik, tihi od umora.Nebom su se sve više širili oblaci.Spremala se blaga majska kiša. . .
NA VISOKOJ ČEKI
Tiho i polako jedno za drugim prolazimo uz rub stare šume, nas troje — lugar Matija, njegov unuk Nikola i ja. Još proljetos stari mi je Matija obećao da će me povesti na visoku čeku u pla nini. Da vidim kako je odozgo šuma lijepa i kako u njoj zvjerinje živi.
Rano je jutro. Zora se nije pravo ni pomolila kad smo krenuli iz sela. Prolazili smo pored još usnulih kuća, slušali pijevce kako se javljaju jedan za drugim s kraja na kraj sela, osluškivali mukle udarce nogu, stoke u stajama.
A sada je selo već podaleko iza nas. Sunce se pomalja i lagano nestaje sumrak koji nas je obavijao. Drhturimo od ranojutamje hladnoće, jer je najhladnije kad se noć s jutrom sastaje. Nitko ne govori ni riječi. Čim smo se primaknuli šumi, Matija je ozbiljno rekao:
— Odsada što manje razgovora. Šuma je osjetljiva kad se budi. . .
Odgovara mi ta šutnja. Imam o čemu razmišljati, čega se prisjećati. Jučer je bio lijep i bogat dan pun iznenađenja. A najljepše je bilo veče, kod lovočuvara Vilče.
Sjećanje se tiho uplete u moje misli.
Sjedimo u udobnoj sobi lovočuvara Vilče. Sa zanimanjem promatram zidove ukrašene lovnim trofejima i slikama iz lova. Gledam rogovlje jelena i srndaća raznih godišta, velike i male Idjove divljih svinja, rogove divokoze i mladog muflona. . . Gdje i kad su odstreljene sve te životinje? — mislila sam u sebi. A Vilča, kao da je pogađao moje misli, nasmiješeno mi je rekao:
— Ovi bi vam trofeji mogli mnogo toga ispričati.— Oni ne mogu, ali možete vi! — brzo sam kazala i pogledala
ga s puno nade.
64
Lovočuvarev osmijeh pređe u glasan smijeh.— Otkako vas poznajem, a to nije baš odviše dugo, najčešće
riječi koje ste izrekli bile su — pričajte mi. A ja zaista ne znam što bih vam više pričao . . .
— Znam ja! — rekla sam naglo. — Čula sam nešto o nekom ćuku. Ako je istina da. . .
Vilča mi nije dao da đorečem.— A, to! — počešao se po tršavoj kosi. — Zanima vas? Pa,
hajde da vam ispričam onda, a ubrzo ćete se i sami uvjeriti da je istina — rekao je i započeo:
— Kad se jedne večeri naš doktor vraćao pored šume od nekog bolesnika, čuo je da je nešto lupnulo o auto. Izišao je i na zemlji ugledao mladog ćuka. Uplašeno je treptao kao sumpor žutim očima i uzalud pokušavao poletjeti. Raširenih krila vukao se cestom. Liječnik ga je podigao, razgledao ga; no nije opazio neku ozljedu. Ne znajući što bi s njim donio ga je meni. . .
Vilča je zastao, a topao osmijeh uljepšao mu je lice.— Ni ja na njemu nisam našao nikakvu povredu — nastavio
je pričati. — Bio je samo udaren. Nahranio sam ga komadićima mesa i stavio ga u košaricu napunjenu mekim krpama. Odmah je postao povjerljiv prema meni. Osjetio je da mu hoću pomoći. Nekoliko je dana bio u kući, a onda je došlo vrijeme da ga pustim u šumii. Jedne sam ga večeri iznio pred kuću i pružio dlan na kome je stajao. Nekoliko trenutaka je mirovao, zatim je stao okretati glavu na sve strane, pa se promeškoljio, raširio krila i bešumno poletio. Bilo mi je žao što me tako olako napušta, pa sam gotove nehotice zaćukao: »Ćuvik, ćuvik — skovik, skovik!« I zamislite! Moj mi se ljubimac odmah javio s trešnje u voćnjaku. Nije daleko odletio . . .
— Zar je to bio baš on? — upitala sam, unaprijed znajući odgovor.
5 Zarobljenik šumske kuće 65
—• u a, Daš on! Nego tko bi dragi bio? — gotovo se uvrijedio Vilea i ustao1 od stola.
Prišli smo prozoru. Vani se gasio dan, a voćke u voćnjaku pretvarahu se u tamne gromade. Vilčina žena upalila je svjetiljku.
— Iziđimo — rekla je veselo. — Na večernji pozdrav . . .Sluteći o čemu se radi,, izašla sam s njima na kućni prag. Na
nebu, još pomalo rumenom od zalaska sunca, palile su se prve zvijezde. Zrak je mirisao, večernji lahor smirivao se u granama. Negdje daleko zalajao je pas. Zadrhturila sam od iznenadne svježine.
Odjednom, isprva tih i nježan, a onda sve glasniji zov ispunio je sad već posvemašnji mrak. To se pored- mene glasao Vilča.
—- Ćuvik, ćuvik, skovik, skovik . . . — pa tišina.Naprežući oči buljila sam u tamu. U srcu sam znala da sve
troje napregnuto očekujemo da se dogodi nešto lijepo.I zaista! Trenutak kasnije sa trešnje u voćnjaku odjekne odaziv:—- Skovik, skovik! Ćuvik, ćuvik!Zov i odaziv. Zov i odaziv. I opet zov i odaziv . . .Nekako uzbuđeni vratili smo se u kuću. Ne bez ponosa Vilča
mi je rekao:— Eto, to traje već danima. Čim padne mrajt, pozdravljamo
.se moj pernati prijatelj i ja. I .nije se još dogodilo da zaboravimo na to . . .
Iz tih ugodnih misli prenuo me Matijin glas:— Pogledajte — rekao je utišano, pokazujući rukom prema
vrhu drveća što se na dvadesetak metara ispriječilo pred nama.Podigla sam glavu. Na stablima, gotovo pod samim vrhom, sje
dile su crne vrane. Bile su mirne, izgledalo je da spavaju, nimalo uznemirene našim dolaskom.
— Vrane — kazala sam poluglasno.— Da, vrane, nego šta! — potvrdio je starac. — A vidite li kako
6 6
sjede? Glave su im okrenute u svim pravcima. Znate li što to znači? — upitao je, kao i uvijek, tononj starog učitelja.
— Što?— To znači da će dan biti bez vjetra. Ako sve okrenu glave u
jednom smjeru i priljube se uz deblo stabla, bit će vjetrovito. Puhat će s one strane na koju su vrane okrenule glave. Sjede protiv vjetra, da im hladan zrak ne zađe pod perje. To osobito vrijedi zimi.. .
Govoreći to skrenuo je udesno, jedva vidljivom stazicom u unu- trašnjost šume.
A šuma se_već probudila. Ptice su se raspjevale, a mušice i drugi kukci prolijetali zrakom. S jedne grane znatiželjno je na nas vir kala vjeverica.
— A zašto ne bježi? — upitao je Nikola.— U ovo doba vjeverica ima mlade, pa se zadržava blizu gni
jezda. Osjeća da joj od nas ne prijeti nikakva opasnost — odgovorio je Matija i zastao. Tada je sišao sa stazice, napravio nekoliko koraka po niskim izdancima i zastao pored stare bukve. Nakrivljene glave motrio je široki valjkasti trag na tlu, čist od lišća i su- haraka. Činilo se da se na tom mjestu netko meškoljio.
— Dođite! — mahnuo- nam je rukom. Znatiželjno sam mu prišla, a za mnom i mali Nikola.
— Znate li tko je ovdje Iješkario? — upitao nas je, upirući prstom na uvaljano mjesto.
— Pa, vjerojatno, neka životinja. I to ne baš posve mala. Zar ne? — rekla sam, upitno gledajući Matiju.
— Jasno da je životinja, nego šta. Tko bi drugi bio? — zasmi- juljio se starac. — To se srna, ljepotica, ovdje odmarala. Ne noću. Noću ona traži skrovitije mjesto za svoj log. Danju, kad se napase, rado legne pod neko stablo i miruje . . . Ustane čim . . .
Glasan Nikolin povik, koji je ostavivši nas, zašao malo dalje
6 8
među mlađe drveće, prekinuo je Matiju u pola riječi. Dječak je uzbuđeno vikao:
— Dođite ovamo, brzo . . .Po njegovom glasu vidjelo se da nije uplašen. Što li ga je mo
glo tako uzbuditi?Požurili smo preskačući trnovite vriježe kupine, polegle po
zemlji.Dječak je stajao pored šanca, iskopanog za trajanja neke vojne
vježbe. Zabrinutog lica nadvirio se nad njega, a kad smo mu pri šli, rekao nam je, uzbuđeno se vrpoljeći:
— Pogledajte što je to unutra.Zavirila sam u šanac i na njegovom dnu, kaljavom od nedavne
kiše, ugledala sam blatnu grudu kako se teško kreće, prilazi strmom zidu, podiže nožice na nj, pa opet klizne. Uzaludno se pokušavala popeti po zidiću, jer se uvijek ponovno prevaljivala natrag. Isprva nisam razaznala tko se to uhvatio u blatnjavu zamku, a onda sam vidjela da je to bodljikavi ježić, pretvoren u grudu blata. Odavde se jadna životinjica nikada ne bi mogla sama izbaviti.
Nikola je potrbuške polegnuo po tlu i pružio ruku prema ježiću da ga dohvati, ali rov bijaše predubok. Dječakovi prsti nisu mogli ni dodirnuti bodljikavca, a kamoli ga izvaditi. Kad je vidio da ništa ne može učiniti, dječak je ustao, stresao sa sebe grudice ze mije i sitne grančice te rekao:
— Jadnik mali, neće mu baš biti lijepo . . .Sad sam ja zasukala rukave košulje i pružila se po zemlji. Što
sam više mogla, istegnula sam ruku, ali i moja je bila prekratka. Rov je bio tako dubok da nitko rukama ne bi mogao dosegnuti ježića.
Upravo sam htjela ustati kadli mi Nikola pruži dvije dovoljno duge, čvrste grane i reče:
— Pokušajte ovim granama.Uzela sam grane iz dječakovih ruku, njima nekako poduhvatili.
69
ježa i stala ga podizati. Već smo mislili da ćemo ga izvući, no grane su se razmaknule i on klizne natrag u rov. Nakon nekoliko uzaludnih pokušaja morala sam odustati od tog načina spašavanja.
Što da učinimo? Ostavimo li ga u rovu, uginut će od gladi!Čitavo to vrijeme Matija je šuteći stajao pokraj nas i gleda.:
što radimo. Nije se uplitao u naš posao. Kad sam ga pogledala da ga upitam za savjet, na njegovom licu pročitala sam izraz kao da mi želi reći:
— Hajde, hajde, snađite se. Baš me zanima što ćete učiniti. . .E, kad je tako, ja ću se i snaći!Ne razmišljajući više ni časka, sjela sam na rub šanca i u nj
spustila noge. Dolje je bilo blato, ali ja sam bila obuvena u gumene čizme, bez kojih se u rano jutro, zbog rose, u šumu ne ide. Oduprijevši se objema rukama o rub rova, uskočila sam. Iz džepa na hlačama izvukla sam plastičnu vrećicu i u nju odlomljenom gra nom ugurala ježića. Ježić je frktao, braneći se, misleći valjda da ga je snašla nova nevolja. Vrećicu s ježurkom dodala sam Nikoli i on ga je istresao na zemlju. Kaljavi ježić bio je spašen. Ne obaz- revši se više na nas, gegajući se, krenuo je svojim putem. Činilo se da se po šumskom tlu, na neki čudesan način, pokreće grumen blata.
— Eto, tako valja! — nasmiješeno mi je rekao Matija. Pružio mi je obje ruke i pomogao da se izvučem iz blatnog šanca.
Bila sam kaljava gotovo kao ježić, ali dan je bio suh i vedar, pa sam znala da će se blato na meni brzo osušiti, a ježić će živ bazati šumom.
Krenuli smo dalje. Matija nas je poveo po dobro održavanoj lovačkoj stazi do prosjeke u zreloj šumi. Prosjeka je bila zarasla u nisko kupinovo grmlje. Tu smo zastali.
— Treba je opet očistiti! — čula sam Matiju kako mrmlja, ša rajući pogledom naokolo. Nisam znala da li se to odnosi na šumu ili na prosjeku. Kad se dovoljno nagledao krajolika, Matija se pre
71
nuo iz svojih misli, skinuo šešir, širokim dlanom obrisao čelo i zadovoljno rekao:
— Eto, stigli smo . . .— Zar ćemo ovdje ostati? — upitala sam starca, obazirući se na
sve strane po lijepoj šumi oko sebe.— Da, ovdje ćemo ostati. Nego šta! — potvrdio je i nasmiješio
se kao dijete, vedro i blago.Bila sam malo razočarana, jer nigdje nisam vidjela čeku, to
lovačko drveno zdanje, s koga oni promatraju i vrebaju divljač.— Matija, ja sam mislila da ćete me odvesti negdje do čeke,
da s nje gledam šumu i divljač . . . — počela sam se jadati.Matija je, namrštivši se malo, nezadovoljno zacoktao.— Zar još niste naučili gledati? — upitao me malo nervozno
i ©krenuvši mi leđa zašutio.Bilo mi je neugodno. Pokunjeno sam se zagledala pred sebe
i odjednom sam je opazila. Uzdizala se visoko, gotovo na samom rubu široke prosjeke. U zemlju su bila pobodena četiri čvrsta, drvena stupa, pri vrhu malo približena. Na stupove se smjestila nevelika pokrivena koliba, sačinjena od dasaka, s otvorom na prednjoj strani, koji je dopirao od zida do zida. .Pred ulazom su bile pričvršćene, ukoso postavljene, dugačke drvene ljestve.
Nestrpljivo i pomalo uzbuđeno prišla sam čeki i, ne govoreći ni riječi, stala sam se uspinjali Ijestvama. Isprva sam bila nesigurna, a onda sam požurila, gledajući pravo pred sebe.
Kad sam napokon zakoračila u čeku, znatiželjno sam se ogledala. Pod, napravljen također od dasaka, bio je debelo pokriven, sad već gotovo suhom mahovinom. Očito, da prigušuje lovčeve korake i da mu pod nogama bude udobnije. Pokraj stražnjeg zida, po cijeloj njegovoj dužini, bila je postavljena široka klupa da se lovac u dugim satima čekanja može odmoriti.
Nisam pravo stigla sve razgledati, a već su se popeli Matija i Nikola. Starac se uspravio, olakšano odahnuo i prislonio pušku o
72
zidić. Izgledao je veoma zadovoljno. Vidjelo se da je stigao na mjesto na kome se osjeća zaista sretno . . .
Upitao me:— Onda, što kažete?Ponosno je raširio ruke pokazujući mi krajolik, kao što bi neki
car pokazivao svoje carstvo.— Lijepo, zar ne? — dahnuo je svečano.Da, bilo je lijepo. Preda mnom je puknula beskrajna šuma, va
lovito zelenilo unedogled, tajanstveno i tiho. Činilo se da šuti u stoljetnom muku. Ali, malo po malo, kad smo se posve smirili, začuo se cvrkut ptica — sad blizu, sad dalje, a s vrha neke krošnje prhnuo je sivi kobac i ustremio se na grlicu u letu. S grane na granu gorostasne bukve promaknula je vitka lasica i kao munja nestala.
Stajali smo naslonjeni na rub otvora, kao na neki prozor i naslađivali se pogledom. Lugar je gledao kroz veliki, vojnički dalekozor, pozorno hvatajući svaki pokret u šumi. Nestrpljivo sam čekala da ga i meni dade, jer sam mu gotovo zavidjela na tome što vidi mnogo dalje i mnogo bolje nego ja. Ubrzo mi ga je pružio, stavljajući prst na usta. Tada ga upre na prosjeklinu i ja ugledam odraslog jelena koji je upravo izronio iz šume. Činilo mi se da mi je tako blizu, da bih ga mogla dotaknuti.
— Kapitalac — prigušeno je rekao Mati ja. Kimnula sam gla vom. Bio je to prelijep jelen, s velikim granatim rogovima. Gordo je stajao, okrećući glavom desno i lijevo, a rogovi mu se lagano njihali. Odjednom, kao da je dao neki znak, iz šume se pojave još trojica. Mirno i dostojanstveno prešli su prosjeku i s njene druge strane zašli među drveće.
Spustila sam dalekozor i radosno pogledala lugara. A on je izgledao, kao da je upravo njegova zasluga što su jeleni prošli baš ovuda, da ih možemo vidjeti.
— Tu su jelenji prijelazi. . . Njih sam vam htio pokazati. Do
73
šli smo navrijeme. . . Jeste li vidjeli kako su mirno prelazili. Kao da znaju da je sada lovostaj pa mogu bezbrižno ić i . . . Na ovom mjestu jeleni svakog jutra prelaze iz jednog dijela šume u drugi. A takvih prijelaza u šumi ima više. Mi ih prebrojavamo sa čeke da bismo otprilike saznali koliko ih ima i koliki će biti odstrel. Ne prebrojavamo samo njih, već i druge životinje — lisice, zečeve, jazavce, divlje svinje . . .
— A jeste li vi odstrelili kojeg jelena? — upitala sam, a pritom sam gotovo nesvjesno željela da odgovor bude niječan. Nisam mogla zamisliti Matiju kako puca u jelena.
Ali, on se nasmijao.— Ehe, zar ja ovako star lovac i lugar, a da se ne okitim nije
dnom grančicom. Što vi o meni mislite? — začudio se i rukom dodirnuo zeleni šešir na onom mjestu gdje sam često vidjela kod lovaca- soj kino pero.
— Okitio grančicom? Pa svatko se može njome okititi, ili možda ne? — pitala sam u nedoumici sliježući ramenima.
— Ma, to znači da je ubio jelena — javio se Nikola da pokaže što zna. — Kad lovac odstreli jelena ili neku drugu veliku divljač, okiti se grančicom . . . Htio je i dalje govoriti, ali djed mu nije dao.
— Ej, čekaj, kud si navalio. Sad ja imam riječ, nego šta! — zaustavio je dječaka, pa se opet okrenuo k meni.
— Lovci imaju mnogo lijepih običaja. Ali jedan od najljepših je predavanje grančice i posljednja počast ulovljenoj divljači. Kad lovac ustrijeli vrijednu divljač, pratilac otkine grančicu s nekog stabla u blizini i predaje je lovcu uz čestitanje. Lovac onda tu grančicu zatakne za šešir i šepuri se s njom. Neka svi vide kakav je on majstor. I ja sam se, dok sam bio mlađi, često kitio . . . ;— završio je Matija. s tihom tugom.
— A posljednja počast ulovljenoj divljači?— Lovac stavi grančicu i u gubicu odstreljene divljači. To se
zove posljednji zalogaj. Onda klekne na desno koljeno, skine šešir
74
s glave, a pušku poiegne na zemlju. Tako ostane nekoliko trenutaka u tišini. To je posljednja počast — govorio je Matija.
Iznenada se visoko nad-prosjekom pojavio kobac. Zakliktao je glasno i prekinuo Matijino pričanje. Bio je to možda isti onaj što smo ga ugledali čim smo se popeli na čeku. Rašireniji krila, kao da lebdi, stao se spuštati sve niže i niže, a onda se obrušio uz rub šipražja, na jednom dijelu prosjeke.
— Vidite li što? — nestrpljivo me.upitao Matija kad sam pogledala kroz dvogled. — Na što se ustremio?
— Ne vidim ništa. Samo kopca — odgovorila sam, nastojeći vidjeti zvjerčicu koju je kobac htio uhvatiti. A on se spuštao i uzdizao, i činilo se, napadao. Napokon je načinio krug, opet se spustio, pa Ijutito kliknuvši, naglo uzletio da se više ne vrati. Bilo je očigledno da je odustao od jalova posla.
— Makar i ne vidim, ipak znam o čemu se radi — nasmijao se Matija. — To je kobac na zemlji ugledao fazana. Pomislio je da će plijen biti lagan, ali se prevario. Fazan zna veoma dobro sam sebe obraniti. . .
— A kako? — upitali smo Nikola i ja.— Ha, ha, ha! — dobroćudno se nasmijao Matija. — Puna
škola đaka, nego šta! — rekao je raspoloženo, zadovoljno frčući palcem i kažiprstom svoj kratki brk. — Kako, kako? Priroda se za to pobrinula. Nego šta! Mladi fazan, kad osjeti opasnost, nožicama zahvati suho lišće ili travu, legne na leđa' i pokrije se. Perje mu je takvo da se stopi s bojom okolice. Gledaš ga, a ne vidiš ga! Siguran sam da se u sebi smije — veselo je pričao starac.
— A stari fazan?— Stari fazan legne na leđa, ali on se ne pokriva lišćem. Njemu
je to ispod časti. Bude li napadnut, podigne noge, ispruži kandže, a one oštre, pa mu ni kobac ni sokol ništa ne mogu...
— Djedice, a zašto . . . — pitao je Nikola, čupkajući uvelo lišće s jasikine grančice koju je skinuo s oblice zidića.
75
Ali starac mu nije dao da đorfeče.— Čekaj, čekaj, unučicu — upao mu je u riječ. — Mislim da
je za sada dosta pitanja i odgovora. Što kažeš, kako bi bilo da zašutimo malo. Radije gledajmo, još mnogo toga možemo odavde vidjeti. . .
Ušutjeli smo svi troje.Sjeli smo na klupu s koje se pružao lijep pogled na dio šume.
Činilo mi se da osjećam kako protiče vrijeme, gotovo ne shvaćajući da negdje izvan tog zelenog prostranstva postoji nešto što se zove gužva, žurba, kavga, rat. . .
Već se približilo podne kad je Matija ustao, protegnuo leđa i noge, dohvatio pušku i rekao:
— E, pa dosta smo sjedili i uživali u miru. Hajde da siđemo . . .Spuštali smo se jedno za dragim. Matija prvi, Nikola za njim.
a ja posljednja. Silazeći još sam se jednom sa žaljenjem obazrela. Obećala sam samoj sebi da ću se kad-tad ovamo vratiti. . .
Opet smo se našli u dubokoj šumi. U jednom nas je trenutku iznenadila rđasta lisica koja je šmugnula kroz gustiš i nestala u suhoj vododerini, obrasloj šipražjem. Gledajući u pravcu kamo je nestala, mali je Nikola upitao:
— Djede, a možemo li u ovo doba dana vidjeti lisicu s mladima?— Ne, ne možemo.. Lisica ne vodi po šumi svoje male. Izvodi
ih ujutro na sunce pred jazbinu i igra se s njima. Uhvati im nekog miša ili pticu, pa ih uči da i oni love. Lisica je brižna majka. A ni lisac nije gori. Strada li lija, on preuzme brigu o mladima i nauči ih kako da žive . . . — pričao je djed unuku.
Prolazili smo stazom koja se jedva nazirala na tlu, kad je Matija odjednom s nje skrenuo.
— Dalje ćemo ovuda — rekao je i zagazio na neko gusto prizemno raslinje. Pošli smo za njim. Odjednom je iz gustiša iskočila iznenađena zvjerka i kao vjetar zaždila niz strminu.
76
— Zec! Djede, jesi li ga vidio? — uzviknuo je Nikola, oduševljeno pljesnuvši rukama.
— Eh, ništa ti ne znaš — namrštio se Matija. — Nije zec., nego kunić — rekao je, a riječi su mu zazvučale kao da se ljuti što je dječak pogriješio.
— Zar to nije svejedno — zec ili kunić? — začudio se Nikola.— Pa, imao je dugačke uši. . .
— Jasno da nije svejedno. Osim toga kunić ima kraće uši od zeca, nego šta! — odgovorio je Matija, pa se obratio meni:
— A znate li vi razliku između zeca i kunića?Veselo sam odgovorila starcu:— E, moj Matija! To isto ste me pitali onog dana kad smo se
prvi put vidjeli. Sjećate se? A razliku znam — govorila sam raspoloženo. — Zečica okoti mlade koji odmah vide i hodaju, i to u leglu na površini zemlje, a ženka kunića donese na svijet slijepe i nemoćne. Kunićica iskopa u zemlji rupu i u njoj napravi toplo gnijezdo. U njemu dobije male. Brine se za njih dok se ne osamostale. le li tako?
— Tako je, tako! — odgovorio mi je, pa se iznenada lagano namrštio i naslonio na stari hrast.
— A zašto je tako? — oglasio se unuk,. gledajući djeda, ne primijetivši promjenu na njegovom licu. A ja sam se zbog nje zabrinula.
Negdje podalje od nas neumorno je o drvo kuckao djetlić i nježno se javljala divlja grlica.
Starac se polako odvojio od hrasta. Nespretno je otkopčao dva gornja puceta na zelenoj košulji. Pažljivo sam ga promatrala. Zar se umorio? Ta od rane smo zore u šumi. Do sada nikada nisam kod njega primijetila tragove umora. Ili se, možda, ne osjeća dobro?
A Matija, kao da je pročitao moje misli, namršteno je rekao:— Šta me tako gledate? Ništa mi nije. Samo me nešto štrecnulo
malo u prsima — pa da potvrdi da mu zaista nije ništa, požurio
77
je po izlokanom putu što je vodio do brzog šumskog potoka. Potrčala sam Ispred njega da nađem mjesto gjdje ćemo sjesti da se stari lugar malo odmori. Ipak, godine su tu! Gotovo pored samog potoka ugledala sam široko povaljeno deblo i sjela. Kad su mi ona dvojica prišla, kazala sam tobože nemarno:
— Još nije kasno. Sad su dani dugi. Stići ćemo kući. Hajde da posjedimo malo ovdje. Hladovito je i prijatno. A ja se malo umorila . . .
Matija me podozrivo pogledao, a onda je i on stenjući prigušeno, sjeo. Pored sebe je na deblo prislonio pušku, provjerivši najprije da li je zakočena. Onda je duboko odahnuo, obrisao sa čela kapljice znoja, ogrlio Nikolu oko ramena i rekao:
— Nešto si me prije pitao, a ja ti nisam odgovorio. Što si to htio znati?
— Htio sam pitati zašto su zec i kunić toliko slični, a opet tako različiti — odgovorio je Nikola, zadovoljan što djed nije zaboravio da ga je nešto upitao.
— Aha, to tebe zanima . . . — kimnuo je glavom Matija. — Ima o tome jedna stara priča. Meni ju je kazivao moj djed dok sam bio još manji nego ti sada. No, dobro sam je upamtio, jer sam ie kasnije pričao tvom ocu i tvojim stričevima, kako je koji do priče dorastao . ..
— Molim te, djede, ispričaj je onda i meni — uzbuđeno je zamolio Nikola, dodirnuvši svojom malom rukom tvrdu djedovu šaku.
Lukavo se osmjehujući Matija je pogledavao čas Nikolu, čas mene.
Onda je rekao, namigujući plavim okom:— .Pričao bih ja tebi, ali ovdje je s nama netko tko ne voli
slušati kad se priča . ..Zaprijetivši mu prstom, veselo sam kazala:
75
— Zar vi to o meni? A ja vam velim: »Tko priče piše, voli ih i slušati«, zato pričajte!
Namjestivši se udobnije, koliko mu je to bilo moguće na tvrdom, okruglom deblu, lugar Matija je skinuo šešir, potapkao maramicom lice, zagladio kosu i nakašljavši se glasno, započeo svoju priču:
Ispred širokog debla gromom ošinutog, golemog hrasta, gordo je stajao prastari šumski car, malen kao najmanji patuljak. Glavu mu je resila do struka dugačka kosa, bijela poput trešnjina cvijeta, a na njoj se kočoperio šeširić ispleten od kestenovog lišća. U posve sijedu, niz grudi spuštenu bradu, uplelo se sitno trunje i iverje, provlačili se kroz nju razni kukci i puzile šarene, bube. Odijelo na njemu bijaše sačinjeno od krzna divlje mačke, a na kratkim nogama bile mu nataknute papučice od brezove kore. Sitne, oštre očice utonule mu u milijun bora, te se gotovo i nisu vidjele. Ali tim očima ništa nije moglo u šumi ostati skriveno. U malim, smežuranim rukama, dugih svinutih nokata; držao je, t: lijevoj, svibov prutić, a u desnoj sviralicu, načinjenu od vrbove grančice. Bila je nevelika, ali njezin zvuk jasno je dopirao do posljednjeg kutka stare šume. Kad bi šumski car u sviralu zasvirao, ubrzo bi se oko njega sjatile sve životinje i ptice, od najmanjih do najvećih, zaboravivši u tom času svako neprijateljstvo, A drevni bi starac tada oholim pogledom obuhvatio svoje podanike i oštrim bi im glasom izdao brojne zapovijedi.
Carevo prebivalište, toplo i udobno, bilo je u šupljem deblu gromom ošinutog hrasta. Ležaj mu bijaše prostrt od šuštavog probranog lišća i mirisavih cvjetnih latica, stolić načinjen od bukove kladice, a na stolici drveni lončić pun zovina soka. Mala stolica ispletena od pruća crvene rakite. Gladak zemljani pod bio je čvrsto nabijen, a kroz nevelik prozor, okrenut prema istoku, ulazilo je svjetlo dana..Šumski povjetarac lagano je lelujao zavjesice izatkane od, kao dašak, fine paučine. U najmračnijem kutu, visoko
79
pod stropom careve sobe, u tamnoj dubini, čučala je mudra sova i, žmirkajući golemim očima, budno motrila što se pod njom zbiva. Bila je jedino društvo ostarjelog cara . . .
Tog se sunčanog jutra neobično glasno i nestrpljivo javila careva sviralica, ispunivši svojim zvukom čitavu, šumom obraslu, golemu planinu. Tri je dana padala kiša, tri se dana skrivalo sunce i tri dana gospodar Sume nije izlazio iz svoje odaje. Bilo je već vrijeme da se pospremi i uredi njegov dom.
Tek što je zamro posljednji zvuk vrbove sviralice, uzbibala se čitava šuma. Iz lova, paše i staništa pojuri sve živo, a pred carevim nogama prve se nađoše dugouha zečica i siva ženka kunića.
— Zdravo da si, care šumski! — pozdravile su smjerno, ne usuđujući se podići pogled do careva lica.
Oholi car jedva da je promrmljao nešto nerazgovijetno. Po- dozrivo je upiljio pogled svojih oštrih očiju.na mladu zečicu, mrko gledajući kako se pred njim nestrpljivo vrpolji.
— Što je, dugouha? Kako to stojiš pred svojim gospodarem?— upitao je oštro. — Kao da ti se nekud žuri? Ili se ja možda varam?
Jadna zečica, ionako preko mjere plašljiva, drhtala je sada kao jasika na vjetru., Jedva je protisnula cvokoćući zubima:
— Ti se nikada ne varaš, care gospodare. Zaista žurim, veoma žurim. U logu me mladi čekaju. Gladni su, a meni mlijeko otežalo . . .
Šumski vladar ljuti to sijevnu očima i lupnu nožicom o tlo. Nožica mala, a udarac snažan, da i zemlja pod njim zadrhta. Tada namršteno pogleda ženku kunića i uprijevši u nju svibov prutić podrugljivo upita:
— A što je s tobom, sivodlaka? Imaš li i ti mlade? Da se, možda, i tebi ne žuri?
— Imam, gospodaru, imam — dršćući je odgovorila siva životinjica. — Žuri mi se, žuri. . . I oni su gladni.
80
Drevni se car hrapavo nasmijao i potresao glavom. Zeleni šeširić poskočio mu kao da se i on smije.
Duboka tišina vladala je naokolo. Kad se car ljuti, a to često biva, najbolje je —• pritajiti se. To su znale i životinje koje su se već okupile, pa su nikom poniknule pod zloćudnim pogledom kojim ih je na trenutak ošinuo.
Tada on zlurado uzvikne:— Nema ništa od toga. Gladni ili ne, danas ćete baš vas dvi e
urediti moje dveri! Tako sam odredio! Pomest ćete pod, prostri jeti mi svježi ležaj od lišća i cvjetnih latica, obrisati prašinu, očešljati mi kosu i izvaditi trunje iz moje brade. . . A do noći će se još štogod naći — redao je, cereći se pakosno.
Obje su ga ženke slušale sa zebnjom i gotovo do zemlje pognutih glava. I jedna i druga mislile su na gladnu mladunčad.
Odjednom zečicu dotakne nada. Inače najplašljiviji šumski stvor, sada malo digne glavicu, strigne ušima i uzdrhtalo reče:
— Dopusti mi milostivi i dobri gospodaru da jumem do svojih malih, nije daleko, nahranim ih, pa da se vratim. A onda ću ti urediti dvore da će sve blistati i sjati. . .
— Dosta je sada! — gromko se izderao osorni stari car. — Ni riječi više! Kažem ti posljednji put — ostaješ ovdje!
Zečica uperi pogled ravno u careve oči i razgovijetno reče:— Ne mogu ostati! Moja su djeca gladna!Car se osupnuo. Njegovo, inače kao zemlja smeđe lice, odjed
nom pocrveni od čuda. Kroz cijelo stoljeće otkada je car i gospodar ove šume, još mu se nikada nitko nije suprotstavio. A sada mu ne protuslovi ni vuk, ni medvjed, već-najplašljiviji njegov po danik — neugledna zečica.
Sve je naokolo utihnulo, kao da je šuma mrtva. Lišće nije šu morilo na granama. Smirio se vjetrić, zaustavile su dah i ptice i zvijeri, čak je i nedaleki potok utišao svoj raspjevani žubor.
$ Zarobljenik šumske kuće 81
A car, da sakrije svoju zabunu, stisnutih obrva pogleda ženku kunića i prasne ljutilo:
— A ti? Što je s tobom, sivodlaka? Otkazuješ li i ti svoju poslušnost?
— Ja ... ja . . . ću ostati da izvršim tvoje naređenje — jedva je promucala kunića i šapicom obrisala suze.
Šumski vladar rastavi obrve.— Tako valja! — rekao je blaže. — A za poslušnost ću te na
graditi, iako ne bi trebalo . . . ova će . . . — upre prutićem prema zečici, ali zastane u pola riječi. Zečica, vidjevši da se car obratio sivodlakoj, skoči da pobjegne.
Ljutiti carev poklik skamenio ju je na mjestu. Njegov opori smijeh gmizao joj je niz kičmu.
— Idi, idi samo! — rugao se dugobradi. — Pa, ne trebam ja tebe. Imam ja i drugih podanika — poslušnih I odanih. No, ne misli da ćeš tako lako proći. Budući da si mi uskratila dužnu poslušnost, moje će prokletstvo snaći i tebe i sve tvoje potomstvo . . . Od sada ni ti, ni ostale'zečice nećete na svijet donositi svoje mlade u jednom leglu, već na raznim mjestima. Jedno ovdje, drugo ondje . . . Svojim ćete mlijekom dojiti zečiće, a nećete znati čije je koje. Doći će na svijet bistrih očiju i hitrih nogu, pa se nećeš naužiti majčine Ijubavi. Gotovo odmah napustit ćeš ti njih i oni tebe . . . A sad id i...!
Užasnuta zečica odjuri kao bez duše da nađe svoje male . ..Okrutnost carevih riječi zavukla se poput more u sve naokolo.-— A tebi — obrati se car nasmrt uplašenoj ženki kunića —
jer si poslušna bila, namijenit ću drukčiju sudbinu. Svoje ćeš potomstvo dobivati u sigurnom, toplom logu pod zemljom, da ga neprijatelj ne uzmogne naći. Doći će na svijet slijepo i goluždravo kako bi što duže ovisilo o tebi. Pojit ćeš ga mlijekom svojim sve dok ne dobije krznene ogrtače, a u okrilju tvoje Ijubavi ostat će
82
I
sve dotle dok ne dobiješ novu mladunčad. . . — to doreče šumski car, pa umoran od uzbuđenja i duga govora uđe u svoj dom.
Za njim je smjerno i ponizno ušla majka malih, tog dana gladnih kunića. . .
I do dana današnjega tako je kako priča govori. Zečica donosi mlade na svijet u nekoliko gnijezda, hrani svojim mlijekom svako zečje mladunče na koje naiđe, jer ne razlikuje svoje od tuđih, a ženka kunića uživa u udobnom i sigurnom, podzemnom logu, sa svojim malima, sve dok ne odrastu i odu od nje — dovršio je kazivanje stari Matija, ustao i protegao ukočene noge.
Ni jednom riječju. Nikola i ja nismo prekinuli starog Matiju dok je govorio svoju priču. Kad je ušutio, toplo sam mu rekla:
— Hvala vam, Matija, za ovu priču.Osmjehnuo se i odgovorio mi nekako umorno:— Mnogo takvih priča ima u narodu. Eto, priroda ne daje
samo ljepotu ljudima, ona ih potiče da misle i stvaraju. . . Samo, nažalost, sve manje i manje drugujemo s njome.
Dan se osjetno smanjio, trebalo je misliti na povratak. Očistili smo odjeću od sitnog iver ja, uzeli svoje torbe, a Matija je preko ramena prebacio pušku. Tada smo krenuli.
Hodali smo još dugo, dugo i šuteći razmišljali. Tek tu i tamo progovorili bismo po koju riječ.
Iznenada Nikola glasno reče u šumsku tišinu:— Kad odrastem i ja ću biti lugar.Šuma je zašumorila, pređvečernji vjetar pročešljao je njezine
krošnje, a mi smo se umorni i zadovoljni primicali selu . . .
83
OPASAN SUSRET
Iz prostranog seoskog dvorišta izašla su dva dječaka. Jedan je u raci nosio pletenu košaricu, a dragi lagani zamotuljak u plastičnoj vrećici. Trenutak su zastali na nogostupu pa zakoračili na ce stu što se pred njima protegla unedogled. Pogledali su lijevo i desno, pa vidjevši da je prazna, naglo su je pretrčali.
Na vratima dvorišta stajala je njihova majka,, mlada, povisoka žena. Za skute joj se držala sićušna djevojčica. Sjenka zabrinutosti ležala je na njezinom licu dok je govorila starijem sinu:
— Marko, čuvaj maloga. Pazi da ne zalutate u šumi i da vrat negdje ne slomite . . .
Nasmijavši se majčinim riječima, dječaci u zaletu preskoče korovom zarastao jarak i noge im upadnu u meku travu pašnjaka. Idući jedan za drugim, jedva vidljivom uskom stazom, krenuli su preko livade prema maloj rijeci skrivenoj u gustom raslinju srebrnastih jasika. Strme obale rječice spajalo je usko klimavo brvno.
Stariji dječak je veselo zvižduka© dok je mlađi, dječarac široka vedra lica, okruglih Ijubopitljivih očiju i kratke smeđe, ku- štrave kose, izgledao zabrinut. Brinulo ga je kako će preći to ne sretno brvno. Već odavno je žarko želio da i on pođe u šumu, tamo daleko, gdje njegov tata pravi ugljen. Htio je svojim očima vidjeti to čudo o kojem im je pričao tata kad bi došao kući. Nisu ga puštali. Govorili su da je premalen. 1 tata i mama i brat....
Ali više mu se nije čekalo. Kad je mama rekla Marku da će danas u šumu, odnijeti tati nešto hrane i čisto rublje, skočio je i uzviknuo:
— Idem i ja s tobom! . . .Marko ga je neodlučno, dugo gledao, pa pročitavši u bratovim
očima golemu želju, svrnuo je pogled na mamu koja ih je sa strane promatrala.
84
Mama mu kinine glavom.Nakon nekoliko, za Ivana predugih trenutaka, Marko napokon
reče:— Dobro, ideš! Ali pazi, Ivane, ne pređeš li danas sam brv, mo
žeš se mirno vratiti. Ovaj put ti neću pomoći. Kukavicu ne želim voditi sa sobom. Što će mi u šumi? Iskočit će iz grma zec, a ti ćeš početi zvati u pomoć . . .
Za te duge prodike Ivan se nestrpljivo vrpoljio.— Neću zvati u pomoć i preći ću brv. Obećaj em! — usrdno
je rekao, sa zahvalnošću uhvativši brata za ruku.Cupkajući sada za njim prisjećao se kako se već nekoliko puta
osramotio pred dječacima i djevojčicama koji su bezbrižno, gotovo obijesno prelaziti preko brvi. Pretrčavali su je raširenih ruku, pocupkivali po njoj, Ijuljuškali se na sredini i pijuckali nemamo u brzu rječicu što je žurila pod njima. A on je uzalud skupljao hrabrost, i to ne da izvodi kojekakve majstorije na uskom mo- stiću, već samo da pređe preko njega na drugu obalu. Nisu mu pomagale ni ispružene ruke, ni smijeh i ruganje — čim bi zakoračio, brv bi se zaljuljala i dječak bi uplašeno, natraške odskočio na čvrsto tlo.
Ali danas? Danas mora obuzdati strah i ispuniti obećanje koje je dao Marku.
Nakon nekoliko minuta hoda preko livade dječaci su se pri bližili rječici. Zastali su uđišući vlažan, prohladan zrak, što je dopirao do njih iz njezinog korita. Koliko li su puta gledali njezin tok, i uvijek im se, iako je bila uska i prilično plitka, činila no vom i.gotovo nepoznatom. Eto, sad je nekako nemirnija i od ne davne kiše nabujala. Na prozirnim virovima vrte se .sitne vrbine grančice i pokoji jasikin list. Žuri i brza, mrmori i šušori, a niz njezin tok gdjekad kao munja šmugne klen ili smuđ. Uza samu vodu raste velikolisti lopuh, plave se grmičci spomenica, prolijeću vi 1 ini konjici, bjelouška puzi, sunčeve zrake znatiželjno pozlate
§5
djelić vode, zaiskre u sivim kapima, pa opet nestanu, kao da se boje da ih rječica ne odvuče sa sobom.. .
— Od gledanja ništa! — napokon zaključi Marko i zakorači na, mnogim nogama, istrošenu usku gredu. Zbog pune košarice koju je nosio, lagano se kretao po gredi, hvatajući ravnotežu. Na kon nekoliko naglih koraka našao se na drugoj strani.
Odloživši košaricu na travu, okrenuo se i pogledao Ivana.Ovaj je namrštena lica zvjerao sad u vodu, sad na brv, češkao
se po čupavoj glavici, kriomice zvirkao na Marka i glasno šmrcao. No, nije se odlučivao da stane na mostić.
Marko ga je neko vrijeme šuteći motrio, a onda ga je bratovo oklijevanje naljutilo. Zar će se ponoviti stara pjesma? Osjetio kako u njemu raste negodovanje.
Srdito je podviknuo:— Hajde, što čekaš? Prelazi!Od preglasnog Markovog povika Ivan se uplašeno trgnuo. Du
boko je uzdahnuo, neodlučno zatoptao na mjestu pa zakoračio na brvi. Nesigurno je napravio korak-dva, pa zastao, jer mu se učinilo da se ova opasno zaljuljala. Ali nije! To su samo sjenke okolni! vrba zaigrale na trošnom drvetu.
Marko nije skidao svoj oštri pogled s brata. Pratio je svaku njegovu kretnju i dobro vidio koliko se ovaj boji. No, nije mogao shvatiti otkuda taj strah?! I kako to da je baš on jedini od sve djece u selu toliki strašljivac.
Odjednom je izgubio strpljenje. Ljutito je rekao:— E, sad mi je, zbilja, dosta! Zar si zaista takva kukavica?
Pređi ili idi kući. Ne mogu s tobom gubiti vrijeme. Tata čeka ručak. Djevojčice s lakoćom prelaze, a ti? 'Vidi koliki si. -Na jesen ćeš u školu, a ni ta tri metra ne možeš preći. . . — redao je podsmješljivo, ni sam ne shvaćajući da govori u sav glas.
Sad se i Ivan rasrdio,— Ne viči na mene! — obrecnuo se na brata. — Preći ću! Znam
8 6
da ću preći! — A tiše je dodao: — Pa makar pao u vodu . . . — Glas mu je zatreperio od pritajenih suza.
Onda je stavio nogu na nesigurni mostić. Nikada ništa u svom malom životu nije učinio s toliko straha. I zbog toga ljutit na samoga sebe, izderao se na brata:
— Šta buljiš u mene? Neću da me gledaš . . . Okreni se!Marko prezrivo pljucne u vodu, otkine jasikin list, lijeno gurne
peteljku u usta, zagrize, opet pljucne pa, okrenuvši bratu leđa, zafićuka u vedar dan.
Čvrsto stišćući zube i izbjegavajući da gleda sebi u noge, kako ne bi vidio vodu što je ispod njega ravnodušno proticala, Ivan se nekako našao gotovo na sredini brvL Zasmijuljio se u sebi.
— Pa i nije tako strašno — pomislio je, sokoleći se. — Za ista se nemam čega bojati.
Ali tog trenutka iz nedaleka Ijeslcina grma izletio je carić, prh- nuo pored dječakova lica i ovaj iznenadivši se, tiho krikne i ukipi se na mjestu.
Čuvši ga, Marko se okrenuo. Vidjevši brata kako očajno stoji na sredini — ni tamo, ni amo, sažali se i, da ga osokoli, mimo reče:
— Ho, pa ti si već gotovo prešao. Vidiš da možeš. Znao sam ja to. Glavno je 'svladati strah. Hajde, učini još tih par koraka pa ću ti dati raku. Može?
Blagi Markov glas u kome nije bilo ni trunke ljutnje i ruganja, posve umiri dječaka. Zahvalno se nasmiješi, stavi nogu pred nogu., načini dva oprezna koračaj a,-a onda još nekoliko, pa ne prihvativši bratovu pruženu ruku, iskoči na obalu.
Tu ispusti glasan, pobjedonosan krik. Uplašeno jato ptica prhne put neba.
Marko se radosno nasmije.—• Eto, i to smo riješili — zadovoljno reče. — Nije bilo baš
tako strašno, zar ne? I da znaš, odsad ćeš kao od šale pretrčavati
8 8
s jedne na drugu stranu — zaključio je i zaštitnički ogrlio Ivana oko vrata.
— A sada — put pod noge — izrekao je vedro. — Dosta smo se zadržali. A tata je već poželio da opet nešto dobro pojede.
Kad je to rekao, podignuo je košaricu i krenuo po livadi, još natopljenoj rosom.
Braća su tiho koračala, čas prateći očima let jastreba što j nadlijetao šumu, a čas se zagledajući u grmlje iz koga su izlijetali dugorepi fazani šarenog, svjetlucavog perja. Preskakivali su povi- soke, rastresite krtičnjake, i slušali zuj pčela i bumbara što su u velikom, broju prekrivali livadno cvijeće.
Negdje iz šume javila se kukavica. Njezin otužni ku-ku ispunio je zrak.
Marko je pogledao u pravcu odakle joj je čuo glas, kao da bi je mogao ugledati, pa reče:
— Baš volim kad kuka kukavica.— A zašto? — začudio se Ivan.— Zašto, zato, za popovo zlato! — narugao se Marko.Ivan se uvrijedio.— Zašto mi se rugaš? Odgovori mi kad te pitam . . .— Hajde, nemoj se odmah duriti. . . Kad kukavica kuka, vri
jeme dugo ostaje lijepo. Znači, ne moramo se bojati kiše.— Kako znaš?— E, kako?! Slušaj što govore stari ljudi pa ćeš i ti znati..Napokon su pregazili livadu, iz zaleta preskočili zamuljani ja
rak pun vode i našli se na cesti. Brzo su je pretrčali i zamaknuli v sjenovitu šumu.
Nestrpljivo skidajući s lica finu paučinu što ga je okitila na ulazu među drveće, Marko je zadovoljno rekao:
— Eto, potvrđuje se da će vrijeme ostati lijepo . . .— Tko ti to potvrđuje? — pitao je Ivan, sumnjičavo gledajući
brata.
89
— Žabe.— Žabe? — priupitao je mlađi, raširivši u čudu oči. — Pa, gdje
su ti žabe? Ja nisam ni jednu vidio!— Baš to — . . — zasmijuljio se Marko. — Nisi vidio ni jednu.
A nisi ih ni mogao vidjeti. U vodi su. A to ti je najbolji znak do neće biti kiše. Kad žabe miruju u vodi, neće kišiti, pa makar i bilo oblačno — raspredao je dječak poučno.
— Kako znaš?— Opet ti — kako znaš . . . Pa rekao sam ti. Slušaj što govore
stariji.Neko su vrijeme išli izlokanom stazom što se protezala gotovo
usporedo sa cestom, a onda su se, oštro skrenuvši udesno, stali uspinjali u njedro planine.
Kad su izbili na rub posve male čistine, bili su već podosta umorni.
Na čistini se zelenjela mlada trava, prošarana šumskim cvijećem. Dječaci su zastali, zaslijepljeni iznenadnim slapom sunčanih zraka.
— Ova je livadica zečje i srneće pasište — progovorio je Marko te se stao ogledati kao da će negdje vidjeti srnu ili srndaća — rogati ukras šume.
Ivan je šutio. Prljavom šačicom protrljao je nos na koji mu je sletjela mušica, obrisao znojno čelo pa tobože nemarno upitao:
— Je li još daleko?Bilo mu je neugodno da Marko pomisli kako ne može dalje
pa nije gledao u njega, već u niski panjić utonuo u zelenilo nježnih busenčića svijetlozelenog lišća i ružičastih cvjetića.
— Još nismo prošli ni pola puta — odvratio je Marko, spustio pred sebe košaricu, izvukao iz džepa maramicu pa je i on stao otirati znoj što mu je orosio lice.
— Ni pola puta? — neugodno se iznenadio Ivan. Šmrcnuo je, uzdahnuo, pa sjeo na suncem ugrijani panj.
90
Marko je negodujući zavrtio glavom.— Ej, nećemo ovdje- stati! Idemo dalje — rekao je i otkinuo
nekoliko listića s busena pokraj panja. Provjerivši da po njima ne mili kakav mrav ili kukac, strpao ih je u usta, prožvakao i progutao.
Svaku njegovu kretnju začuđeno je pratio Ivan. Onda je upitao:
— I ti to jedeš? A znaš da nam stalno govore da ne trpamo svašta u usta . . . To sam ja čuo od tih tvojih starih ljudi — lukavo se osmjehnuo dječak. — A što ako se otruješ?
Marko zahihoće.— Da se otrujem, veliš? Još nešto! — odmahnuo je glavom,
pa opet stavio nekoliko listića u usta. — Ne boj se! Neću se otrovati, znam ja što radim — rekao je važno. — To je običan cecelf ili zečja djetelina, kako ga još zovu. Možeš ga grickati koliko hoćeš . . .
— A nije gorak?— Kušaj, pa ćeš vidjeti. . .Ivan otkine jedan listić, razgleda ga sa svih strana, otpuhne
s njega nevidljivu mušicu i nepovjerljivo ga stavi u usta. Oklijevajući gricne i zastane da osjeti okus.
Napokon s odobravanjem promrmlja:— Mmmm .. . Baš je dobro, kiselkasto . . . — reče, pa stane
kidati listić po listić.— Zato ga i grickam jer je kiselkast. Osvježava, a ja sam
ožednio — nasmije se Marko. — To ti je pravi pravcati vitamin C. A on je, ako nisi znao, potreban našem zdravlju . . . — pouči Marko Ivana, pa pobojavši se da ga Ivan ne upita što je to vitamin C, pobrza:
— A sada hajdemo . . . Dosta je bilo — odluči i dohvati košaricu.
Ivanu se još sjedilo. Odjednom razveseljeno primijeti da mu
91
se odvezala cipela. Kako bi mogao ostati još trenutak-dva, zadovoljno reče:
— Čekaj, odvezala mi se cipela. Da je zavežem — prigne se, a onda zastane u pola kretnje, začuđeno podigne glavu i stane zvjerati oko sebe. Licem mu preleti sjenka uznemirenosti.
— Što ti je odjednom? — zabrinuo se Marko pa opet spustio košaricu u travu. Sad se i on obazre na sve strane.
— Zašto ne pjevaju ptice? — uznemireno je upitao Ivan.— Ah, to! — odahnuo je Marko. — Kako će pjevati kad smo
ih uplašili svojom galamom. Govorimo tako glasno, kao da smo oboje gluhi. Ušutimo malo, pa će se ubrzo javiti. . .
I zaista. Nekoliko minuta tišine i s obližnjeg se stabla začuo najprije nesiguran cvrkut, pa sve glasnija i jasnija ptičja pjesma. Nije dugo ostala osamljena. Kao po dogovoru sa svih se strana oglasio milozvučan ptičji pjev.
Dječaci su slušali, pogledom šarajući po zelenim granama.— Prva se javila šojka — poluglasno reče Marko.— Kako znaš?— Pa, poznajem joj glas. Ne čujem je danas prvi put. Zar nisi
čuo kako je zakreštala? Eno je tamo na onoj grani. Vidiš li je? Na onoj što strši od stabla — uzbuđeno je šapćući govorio Marko, upirući prstom u krošnju mlade bukve, na drugoj strani proplanka.
Imao je pravo. Na tankoj grani ljuljala se lijepa, šarena ptica, plavih krila ukrašenih poprečnim bijelim i crvenkastim prugama. Tamo-amo okretala je glavicu, pokrivenu tamnom kukmicom.
— Vidim je! Baš je krasna. . . — tiho se javio Ivan. — Takvu sam pticu već mnogo puta vidio . . . Ali nisam znao . . .
No, Marko mm nije dao da dovrši misao.— Veliš, krasna — upadne mu u riječ. — Jest da je krasna,
ali je i opasna. Pravi je to šumski razbojnik. . .— Razbojnik? A zašto? — začudio se Ivan, sad s još većim za
nimanjem motreći pticu.
92
A ona kao da je znala da je o njoj riječ, pa joj to dosadilo, od jednom je raširila krila i nestala.
— Razbojnik je! Pravi razbojnik — potvrdio je Marko. — Šojks ti uništi više mladih ptica pjevica, nego kobac i nekoliko svra- čaka zajedno . . .
■— Ma, daj! Kako znaš? — tko zna po koji put danas izgovor’ Ivan te riječi.
— Znam. Pričao lugar Matija. A njemu možeš vjerovati. . .— A zašto ih uništi? — htio je znati Ivan.— Ih, zašto? To je bar jasno. Hrani se njima — poučio ga je
brat. — Kad u gnijezdu ima goluždravce, isprva ih hrani crvima i kukcima, a kad malo porastu, donosi im mlade ptičice.
— Jesi li ti u to siguran? — nepovjerljivo je Ivan piljio u Marka, a na licu mu se vidjelo gnušanje.
— Pa jasno da jesam. Lugar Matija ne laže. . . A da znam na kojem joj je stablu gnijezdo, odveo bih te pod njega. Vidio bi onda da govorim istinu. . .
— Kako bih vidio?— Pa, pod stablom na kome je gnijezdo ostaci su ptičica koje
mladi nisu mogli do kraja pojesti. I glavice i nožice, i perje. . .— Uf, strašno! — naježi se Ivan. — Tko bi to rekao. A tako
je lijepa . . . - Šarena. . .— A što ti stalno — lijepa, pa lijepa. . . Nije sve što je lijepo
i dobro — nadmoćno se nasmiješio Marko, kvrcnuvši brata palcem i kažiprstom po kuštravoj glavi.
Napokon su krenuli dalje.Mali je Ivan sada imao o čemu razmišljati. Tog je dana prv;
put bio tako duboko u šumi, a kako se radije sam igrao u dvorištu i vršljao po staji, nije baš mnogo slušao što govore stariji. Zar je onda nešto mogao znati o šumi i njezinim stanovnicima? No, danas je već doznao mnogo toga, a do kraja dana, doznat će i više. I od Marka i od tate . . .
93
Tek je sada, idući \ tati, shvatio koliko mu on nedostaje, kad nije kod kuće. Ne bi dolazio po nekoliko dana i noći, a kad i dođe, nikada nema vremena za njega. Mora učiniti 1 ovo i ono, popraviti što se pokvarilo, pomoći u polju, prigledati stoku. . . Pa kake se onda još može baviti njime. Sretan je kad ga uveče, umoran od naporna dana, pomiluje i poljubi pred spavanje . . .
A danas će čitavih nekoliko sati biti samo Markov i njegov.Raspredajući tako svoje misli, pocupkivao je za bratom. Bio
je već umoran. Nije znao da je lurin brijeg tako daleko, ali da je i znao, zar bi ostao kod kuće? Ne bi, to je bar jasno!
Što su dublje ulazili u šumu, pored umora stao ga je obuzima!; i neki potmuli strah.-Neke tamne sjene nazirale su se daleko među stablima. Ponekad bi se bojažljivo okretao, kao da očekuje susret s vukom ili medvjedom, iako je dobro znao da ih u ovim šumama nema. Ta, još nitko u selu nije pričao o susretu s njima.
Neka, neka ga je strah, ali što je to u poređenju s radošću što će vidjeti tatu . . .
Odjednom osjeti neki ugodan miris. Zastao je, podignuo glavu i stao ga žudno udisati. Pritom mu se prćasti nosić mreškao kao nekoj zvjerčici.
Gotovo istog trenutka stao je i Marko, pa i on duboko udahnuo, razveseljeno se okrenuo i rekao bratu:
— Dođi da. vidiš nešto . . .Skrenuli su sa staze i zabrzali uz blagu kosinu što se verala
između starih bukava i ubrzo zadihani zastali ispred skrivene čistine, male kao ponjava. Bila je gusto prekrivena bezbrojnim biljkama, dugih šiljastih, gotovo tamnozelenih listova, nad koje su se nadvili sitni, zvonoliki bijeli cvjetići.
— Gle, đurđice! Koliko ih ima! A što lijepo mirišu — zadivljeno je uskliknuo Ivan. — Još nikada u životu nisam ih tolike vidio. Nabrat ću ih mami! — rekao je i već se sagnuo da otkine cvijet.
94
Marko ga je zaustavio.—- Ostavi ih! Ne valja u šumi kidati cvijeće.. Da se ne ubere
i neko rijetko, zaštićeno. Kad bi svatko brao što ga je volja, moglo bi nestati — podučavao je Marko brata riječima što ih je čuo od odraslih.
Sunce je, ublaženo okolnim krošnjama, nježno grijalo sitne cvjetiće i oni su smireno mirisali.
Bilo je Madovito i tiho, samo je negdje daleko u gori postojano zujala pila . . . Dječaci nerado ostave mirisavu ponjavicu, pa opet zađu na stazu među bukovim stablima.
Iznenada, iz grma 'pokraj koga su upravo prolazili, iskoči zečić pa, nasmrt uplašen, bezglavo jurne niz blagu strmen.
No, i dječaci su bili ^atečeni. Na trenutak se ukoče, a ondi viknu — zec — pa, zagrabe za njim. Smijući se glasno i teško dašćući stignu do puta s kojeg su prije desetak minuta skrenuli. Nisu ni iskoračili na nj, kadli Marko snažno stisne Ivana za lakat Zaboravivši zeca, zabezeknuto je gledao prema mjestu na kojem je ostavio košaricu s tatinim ručkom. Prema njoj se čudnim, kri- vudavim hodom kretala izdužena, crveno-žuta zvjerka.
— Gle, lisica! — u čudu dahne Ivan pa za Markom iskoči na stazu> pljesnuvši rukama.
S nevjericom gledajući životinju, vikao je iz svega glasa:— Tjeraj, tjeraj od košare! U njoj je ručak za mog tatu, a ne
za tebe!Ali lisica nije nimalo marila za njegovu viku. Vidjevši da se nije
uplašila, razgatamio se i Marko.Što sve nisu radili! Pljeskali rukama, lajali kao psi, toptali no
gama, bacali na nju grude zemlje, ali sve uzalud! Lisica je i dalje stajala na mjestu. Podigla je glavu, gledala dječake sa čudno blještavim očima, pa opet načinila korak-dva prema košarici. Očito joj je mirisalo meso.
Napokon ju je dobrano udarila oveća gruda, pa je zastala kao
96
da se čudi, te se stala premještati s noge na nogu. Pritom je kit- njastim repom zamahnula lijevo-desno po stazi, podigavši oblačic prašine. Onda je uzdignuta crnu, duguljastu njušku i gotovo miroljubivo zaštektala, piljeći u dječake.
Dječaci su se zgledali.— Vidi, ne boji se! Pa ona je pitoma! — u čudu je uskliknuo
manji, zureći u zvjerku na putu.U tom času djeca ni slutila nisu kakva im strašna opasnost
prijeti.Marko je šutio. Mislio je o tome da li je ikada čuo. nekoga
govoriti o pitomoj lisici. No, ne dosjetivši se, napokon je rekao:— Možda imaš pravo, Ivane! Čini se da je zaista pitoma. Haj
demo je uhvatiti. . . Ako nam to uspije, odvest ćemo je u selo. Ala će se svi čuditi. . . — rekao je uzbuđeno i oprezno krenuo prema lisici.
— Uhvati je, uhvati je ! ' — šaputao je Ivan, grizući od uzbuđenja nokte. Napeto je promatrao brata, koji se sve više ispružene ruke, oprezno približavao životinji. . .
Lisica je i dalje bezbrižno stajala na stazi. Sivozelenkastii-a očima mimo je zurila u dječaka, kao da ga pogledom bodri neka joj priđe. A on joj se bio već toliko primaknuo da ju je gotovo mogao' dodirnuti. Ali, kolebao se da to učini. Neka nelagodnost i nesvjesni osjećaj opasnosti priječili su ga u tome.
A lisica je čekala.Životinja i dječak gledali su se oči u oči. Kako bi osokolio sa
moga sebe Marko je pomislio: »Pa, ništa mi neće. Da je htjela, ili bi me već napala ili bi pobjegla...«
Te ga misli umiriše. Da, lisica je zaista pitoma! U trenutku kad se sagnuo i pružio ruku da pomiluje životinju, iznenada, kao bačena bomba,, odjekne oštar, zastrašujuće paničan glas:
— Bježi! Bježi! Ne diraj je!Taj stravičan krik potrese dječaka. Uplašeno je odskočio od
7 Zarobljenik šumske kuće 97
zvjerke i odjednom se našao, ni .sam ne znajući kako, u čvrstom zagrljaju svog jednako uplašenog brata.
Uto glasan prasak rascijepi nastalu tišinu.Braća su, od straha raširenih očiju* gledala kako se po zemlji
prostrla žuta zvjerka. U smrtnom grču žestoko je trzala nogama. Prašnjava šumska staza bojila se njezinom krvlju. Napokon se smirila. Bila je mrtva . . .
Zgranuti dječaci i dalje su se čvrsto držali jedan dragoga, ne shvaćajući što se to upravo dogodilo. Čuli su oni već mnogo togao lovu, vidjeli gomile ubijene divljači, ali još ni jedna šumska zvjerka nije bila ubijena pred njihovim oŽima.
—- Tko je to učinio? I zašto? Što mu je skrivila ta, očito pitome lisica? — pitali su se bez riječi.
Odgovor je brzo došao.Držeći u ruci pušku koja se još dimila,.iz šume s druge strane
puta, iznenada pred dječacima iskrsne krepki starac u iznošenom .lugarskom odijelu. Na glavi mu bio zeleni šešir, ukrašen vitkim fazanovim perom. Njegovo navorano, od sunca osmaglo lice, bilo je sjajno od znoja i Ijutito namršteno. Samo su modre oči zadržale topao i blag izraz.
Kad su ga dječaci ugledali, s očitim su olakšanjem jednoglasno po vikali:
— Lugar Matija! — i odvojili se jedan od drugoga.Bio je to zaista lugar Matija, stari prijatelj djece. Ali u ovom
trenutku nije izgledao nimalo prijateljski.— Zar ste poludjeli, nesreće jedne, ter nesreće — galamio je
u sav glas, smrknuto gledajući uplašenu djecu.— Nego šta, nego poludjeli! — ceptio je od bijesa, tresući m
nevjerici glavom. Pritom mu je zeleni šešir smiješno poskakivao.Da je sve ovo što se zbilo bilo manje ozbiljno, dječaci bi se
glasno i veselo smijali. Ali sad im nije bilo do smijeha. A nije im bilo ni jasno što je toliko razljutilo Matiju.
98
Napokon se Marko usudio upitati:—■ A što smo to učinili da se tako ljutite?— Što ste učinili? I ti me još pitaš? — grmnuo. je Matija, bri
šući rukavom oznojene obraze. Pritom je tako mrko gledao starijega, da je ovaj odvratio pogled.
— Mamili ste lisicu! Eto, što ste učinili. Umjesto da bježite od nje što dalje i što brže, vi je još mamite. . .
— Pa, samo smo se htjeli malo poigrati s njom — pokunjeno je promrsio Ivan.
— S bijesnom bi se lisicom igrali! JUiđe jedne, ter lude! — sjekao je starac riječima, kao oštrim nožem.
Dječaci su ga u strahu gledali. Takvog ga nisu poznavali. U što li se to pretvorio onaj dobar stric .Matija koji bi im iz šume uvijek nešto donosio i koji je tako rado sjedio za stolom u njihovoj kuhinji i pričao s tatom o svemu i svačemu?!
— Kako bijesna? — bojažljivo je prekinuo Marko Ijutitog starca. — Nije bila bijesna. Nije uopće bježala od nas. Vidjeli smo. bila je mima i pitoma . . . Da niste pucali u nju, mogao sam je živu uhvatiti — govorio je dječak s predbacivanjem.
— Baš je bila pitoma! — uzviknuo je Ivan, a onda udario u glasan plač. — A vi ste je ubiiiliii! — govorio je kroza suze.
Dječakov plač odjednom je čudesno smirio Matiju. Privukao ga je k sebi i milujući ga po kosi promrsio:
VA
— Hajde, ne plači! Morao sam je ubiti. Bili ste u velikoj opasnosti.' No, sada je sve u redu. . . — govorio je gotovo nježno, a u sebi je pomislio: »Ja se.razljutio, a zar djeca znaju otkud ih opasnost vreba? Sami idu po šumi, a nitko ih nije poučio. Pa, i ja sam kriv. . . Pričao sam im o šumi, mnogo toga a nikad o bijesnim lisicama. A trebalo je ...«
Čekao je da Ivan prestane plakati, a kad se dječak smirio, rekao je svojim običnim, prepoznatljivim glasom:
— Zato je i, bila mima i nije bježala od vas, jer je bila bijesna.
99
Bijesne se lisice nikoga ne boje* pa ni ljudi. Svakome prilaze bez straha, pa se čak dadu i dirati. Po tome se i zna da su bolesne.
— Opasno bolesne? —- upitao je Ivan, razmazujući po licu zaostale suze.
—- Opasno, i te kako opasno! — opet se uzbudio starac. — Ugrize li te takva zvijer, a gotovo uvijek ugrize, nema ti spasa. Ni sto doktora ne može ti pomoći. . . Tako je to, da!
Dječaci su utučeno slušali. Izgledali su odjednom umorni i izmučeni, kao da im je taj događaj oduzeo svu snagu.
Matija se sažalio.— Hajde, sjednite tamo — pokazao je čvornatim kažiprstom
malu uzvisinu. — Umorili ste se od hoda i uzbuđenja — toplo je rekao. — Pa i ja ću prisjesti s vama. I mene je sve to uzdrmalo. Kad sam vidio, Marko, kako si joj gotovo prišao, sav sam se sledio — dometnuo je i smjestio se na debele žile starog hrasta, po krivene žutim lišajevima.
Pokraj njega sjeli su i dječaci.-— Tko zna, možda nas i ne bi ujela — sumnjičavo je nastavio
razgovor Marko, s nadom, gledajući u lice starog lugara.— Eh, ne vjerujem ja da ne bi. Uvijek ujeda, ako je dovoljno
brzo ne ubiju. Ugrizla bi bar jednog od vas — stresao se Matija. •— A ja ne smijem ni pomisliti što bi onda bilo . . . Umro bi, umro u strašnim mukama — procijedio je s užasom u glasu i crvenom maramicom obrisao znoj što mu je odjednom ponovno obilno izbio po čelu i obrazima.
Vidjevši koliko se Matija opet uzrujao, dječaci su se tek sada do kraja uplašili. Shvatili su da ih je grozna smrt maločas gotovo okrznula.
A Matija je nastavljao:— Imali ste sreću. Vrašku sreću. Niste ni svjesni toga. Došao
sam u zadnji čas. Da, u zadnji čas!Čim je izrekao te riječi, popustila je napetost što se opet na
1 0 0
gomilala u njemu. Olakšano je uzdahnuo i sad se već posve smireno nasmiješio dječacima.
Činilo se da se tog trenutka i sama šuma opustila. Do sada pritajena, opet se javila svojim šumorom, brujanjem, mrmorom i cvrkutom. Laki vjetrić pročešljao je vrhove krošanja, proletio j*> šareni leptir, prozujao bumbar. A sunce, koje je već bilo dobrano odskočilo, zaigralo je na njihovim licima.
Ti poznati i dragi zvuci i prisne sunčane zrake posve umiriše djecu. Njihove oznojene ručice, koje su se do sada čvrsto držale, napokon se razdvojile.
— Striče Matija, a što ćete sada s njom? — nije se mogar Marko osloboditi misli o lisici. Sa suhim prutićem što ga je podigao sa zemlje, pokazivao je beživotno truplo na stazi.
— Pitaš što ću? — začudi se Matija. — Tu je ne smijem ostaviti. Stavit ću je u vreću i odnijeti u grad u veterinarsku stanicu A dalje je već njihova briga. . .
Marko je čas pogledavao Matiju, a čas njegovu lugarsku torbu. Nešto mu nije bilo jasno, pa u nedoumici upita:
— U vreću? A gdje vam je vreća? Vaša mi se torbica čini pre- mršavom da bi u njoj bila vreća.
— Ha, vidi vraga! Zbilja, nemam je! — zatečeno promrmlja Matija pa u neprilici prstom nadigne šešir i počeše se po rijetkoj kosi.
— A Što ću sada? Ako je ostavim i pođem tražiti vreću, mogao bi tkogod naići i polakomiti se na krzno. I, eto zla. A ne smijem je ni dirati golim rukama. Čak joj je i slina zarazna, a ne samo ugriz. Hmmm.. . I, nu vraže, što sada? — pitao se starac, s negodovanjem škiljeći na nepomičnu zvjerku.
Sva trojica su napeto razmišljala.Odjednom Marko živne.— E, pa znam ja Što sada! — uskliknuo je zadovoljno. — Kad
stignemo tati, sve ćemo ispričati i zamoliti Šimuna da vam ovamo
101
donese vreću I neke krpe da zamotate ruke. .. Ima kod njih dosta vreća u koje trpaju ugljen . . .
— Vidi, vidi, dosjetio se — s odobravanjem je Matija potapšao Marka po ramenu. — Pametan si ti dječak, iako sam u to, gledajući te kako prilaziš lisici, gotovo posumnjao — zasmijuljio se, pa ozbiljno nastavio:
— Da, učini tako. I reci Šimunu da dođe na Franjino soliste . . .— Kakvo Franjino soliste? Zar nećete ovdje ostati? — začudio
se Marko.— Jasno da ću ostati. Ne smijem se ja sada odavde ni maknuti.
A ti si, Marko, već toliko puta ovuda išao k tati, da si već morao saznati da se ovo mjesto zove Franjino soliste.
— A zašto? -— upitaše braća u jedan glas.— Zar opet da vam pričam? — namršti se lugar. — No, pa
neka vam bude. Vidite tamo one dvije- debele bukve — upro je čvomatim prstom pred sebe. — Dovoljno su razmaknute jedna od druge da im nije tijesno, ali odjednom se među njih smjestio mladi hrastić, a kad je malo porastao, lovac Franjo otkinuo mu je krošnju. Vidite ono stabalce?
— Vidimo. Ono bez krune, zar ne? — upitao je Marko. — A zašto ju je otkinuo?
— Zašto? Pa to je bar jasno. Da ne bi, kad poraste, smetao bukvama.
— A zašto ga nije iskopao s korijenom, ili ga pri dnu odsjekao, nego mu je otkinuo samo krošnju?
— Stabalce je ostavio jer je bilo zgodno za solište. Vidite li na vrhu pričvršćenu drvenu posudicu? U nju se stavlja sol. Kad pada kiša, sol se topi i curi niz stabalce. Dolaze onda srne i srndaći pa ližu slano stablo i korijenje . . .
— A zašto? — upitaše dječaci.. — Eh, vi, zašto, pa zašto. Mogli bismo mi i do sutra tako . . .
— vrtio je glavom Matija. — Divljači treba sol da bi ostala zdrava
1 0 2
Ali dragi put o tome . . . A sad smo.dosta pričali. Idite! I ne zaboravite reći Šimunu da sam na Franjinom selištu..
Dječaci su ustali.— Nećemo zaboraviti — reče Marko i tiše doda: —- I. hvala
vam, striče Matija . . .— Ništa, ništa, dječice! Vi i ne znate kako sam sretan zbog
toga — osmjehnuo se Matija toplo gledajući dječake. — Samo požurite, ne mogu dugo ovdje čamiti.
Djeca su već odmakla nekoliko metara kad ih je zovnuo:— Da, još nešto! Vidio sam vam jutros tatu. Zaboravio sam
na to u ovoj zbrci. Nestrpljivo te očekuje, Marko! — reče, pa se teško osovi na noge. — A kad bude vidio Ivana, obradovat će se i više-. . .
— Mene? — zasjele su Ivanu oči. Veoma se razveselio tim riječima.
— Da, tebe, ako si ti Ivan — nasmijao se lugar.— Jesam! — kimnuo je dječak. — A kako znate da će mi se
obradovati? — pitao je željno.— Pa rekao mi je . . .— Rekao? A što vam je rekao? — uzbuđeno je ispitivao mom
čić, premještajući se s noge na nogu.— Ih, što si ti znatiželjan! Nikad kraja! — zabrundao je lugar
tobože Ijutito. — Pa, rekao je da jedva čeka da mu i mlađi sin toliko poraste da može prevaliti čitav taj put i doći do njega — smijao se Matija, sa simpatijom gledajući zarumeujenog dječaka.
A ovaj se odjednom uzvrpoljio. Nestrpljivo je povukao brata za rukav i zabrzao:
— Hajdemo onda odmah, što još čekamo? — gorljivo ga je požurivao, a kad je Marko krenuo, plašljivo se opet zagledao u lugara i bojažljivo upitao:
— A što ako i opet naiđemo na neku bijesnu lisicu?
103
— Ne boj se! — odmahne Matija rakom. Mećete. Prošao sam gotovo svu šumu uzduž i poprijeko i samo sam na ovu jednu naišao . . . Kad su zdrave, lisice uvijek ostaju u istom dijelu šume. Tamo gdje im je jama. Samo bolesne lutaju. Tko zna odakle se ova doklatila? —- umirivao je starac dijete, dohvativši pušku. Zatim je dodao:
— Pošao bih s vama, ali rekao sam već, ne mogu ostaviti lisicu. A, uostalom, nije više daleko . . .
Nakon tili lugarevih riječi dječaci su krenuli. Idući kroz šumu raspredali su o događaju, dodavajući mu sve nove i nove pojedinosti. Kad su nakon nekog vremena stigli do visoke jele što je nadvisila bjelogorična stabla, Marko je zastao.
Zagledao se u njezin vrh i zadovoljno rekao:-— Sad zbilja nije više daleko. Još samo jedno pola kilometra . . .I Ivan je gledao u visoko stablo, grana gusto obraslih tamnoze-
ienim iglicama i zadivljeno uskliknuo:— Kako visok bor!— Nije to bor, nego jela — podučio ga brat.-— Jela? A kako je ovamo dospjela? Pa svuda su same bukve i
hrastovi — pitao je u čudu.Marko se nasmijao.— Znao sam da ćeš to pitati. Nisi ti jedini koga to zanima.
Svatko tko ovuda prođe želi to znati.— A. ti znaš?— To nitko ne može pravo znati — odgovorio je Marko. —
Ili je sjeme odnekud donio vjetar,'ili je sjemenka ispala .nekoj ptici iz kljuna. A možda ju je na sebi, i ne znajući, donio neki čovjek. Tko će ga znati —* odmahnuo je dječak rukom, upravo onako, kako je odmahnuo njegov otac kad je njemu pričao o tome. — Tata kaže da ta jela ima više godina, negoli najstariji čovjek u selu!
Dalje su dječaci išli šuteći. Nije im više bilo dO razgovora. Umorni i nestrpljivi jedva su čekali da stignu. A Marku je otežala
104
i.košara koju je nosio. U jednom trenutku, udubljen u svoje misli promrmljao je:
— No, imat ću sutra što pričati u školi. . . Samo tko će mi vjerovati!?
A onda je, napokon do njih dopro oštar miris dima i ugljena. Eto, stigli su posve blizu.
Unatoč umoru ispuste dvostruki indijanski krik i sjure se nizbrdo.
Pokraj crne gomile ugljena koji se dimio, ugledali su svog nasmijanog, čađavog oca.
POD SNJEŽNIM GRANAMA
Čudni su tragovi ostali na snijegom skrivenoj šumskoj stazici što se blago uspinjala kroz zreli bukvik, dremljiv od zime i hladnoće.
Tko je to tuda prolazio? Odrastao čovjek i jednonogo dijete? Može li jednonogo dijete kroz šumu po snijegu gaziti? Jasno, ne može! Ili ipak može?
Eto, između dva otiska velikih čizama jedan je otisak male čizme. I opet! Otisak velikih čizama i jedan čizmice . . .
Dijete zasigurno nije jednonogo, gdje je onda nestao dragi mali trag? Kakva je to zagonetka?
Ne, zagonetke nema. Trag druge čizmice skriva se u otisku velike čizme. To djed Matija, stari lugar, s unukom Nikolom ide šumom u to zimsko jutro. Unukov korak upola je manji od djedovog, pa on s jednom nogom zagazi u cijelac, a drugu stavlja u trag koji je utisnula djedova čizma. Tako je djetetu lakše hodati. . .
Kad god bi se djed tih zimskih dana vratio u sumrak iz obilaska šume u planini, pričao bi dječaku što je sve vidio i doživio Ta kazivanja bila su tako zanimljiva da je poželio i on jednom poći s njim u planinu.
Jutros je napokon privolio djeda da ga povede sa sobom, ali se neočekivano suprotstavila baka. Gotovo Ijutito rekla je Matiji:
— Što je tebi, stari? Zar ćeš u šumu, tu hladnoću voditi dijete? Nejak je on još za to. Zima steže i snijeg je dubok. A i dan je vjetrovit. . .
— Nisam nejak! — viknuo je dječak, prijekorno gledajući baku. — Mogu ja! Cijelo sam ljeto s djedom proveo u šumi, satima smo nekad hodali, nikada se nisam tužio. Zar nije tako? — pozvao je djeda za svjedoka.
— Što je, je! Nisi se tužio! Zaista nisi — potvrdio je ovaj, češkajući se po rijetkoj kosi.
107
Ali, ni unukove, ni Matijine riječi nisu uvjerile baku.— Drago su topli dani. Zar ne shvaćaš? Sada je zima! — govo
rila je negodujući, s ljubavlju gledajući maloga.-— Pa, neka je! Meni nije hladno. Toplo sam odjeven, a i čiz
mice i'mam nove! Vidiš . . . — pružio je dječak pred sebe nogu, da baka bolje vidi čizmicu, pa je, izgubivši ravnotežu, gotovo pao. Uhvatio se za stolac, a s njega je uplašeno skočio sivi mačak j frkćući nestao pod stolom . . .
Svi su se nasmijali, a Nikola, šmugnuvši pokraj bake istrčao u dvorište .. .■
Sad su već dobrano zašli u šumu. Na djedu udobna, krznom podstavljena zelena vjetrovka, na glavi topla šubara od kuninog krzna, a čvrste čizme dopiru mu gotovo do koljena. O ramenu mu puška dvocijevka, a o lijevi bok lupka ga puna kožnata torbica. Bez toga se u šumu ne kreće.
No, ni dječak nije slabije odjeven. Nema baka razloga da se boji hladnoće. Nepromočivo jednodijelno odijelce s našivenom kapuljačom zaštićuje ga od tjemena do stopala. Na nogama mu čizmice neprobojne za vlagu i hladnoću.
Gaze cijelac dječak i starac i šute. Idu jedan iza drugoga i mališan uzvraća osmijeh kad djed okrene glavu da ga pogleda.
S otežalih grana ponekad se okruni snijeg, kvrcne od hladnoće suharac u krošnji, zagrakće vrana što leti nad šumom, pa opet mii i duboki muk. Škrto sunce ponekad se stidljivo probije, dotakne snijeg, obasja ga čudesnim sjajem, pozlati ga na trenutak i brzo nestane kao da se i ono uplašilo hladnoće. . .
Snijeg je na sve..strane obilato išaran tragovima razne divljači i ptica koje nisu poletjele na jug. Eto, prošao je onuda stari jelen, a tu je laki vrludavi trag zeca. Točno se vide otisci četiriju prstića a nad njima se naziru sitni urezi noktića. Oho, izgleda da ga je lija gonila. Ostavila je za sobom jasne, veće i nešto dublje tragove
108
jastučića svojih šapa. A njezin kitnjasti rep .meo je mekoću snijega . . .
Napokon su izbili do prilično ugaženog širokog šumskog puta. Dječak kao oslobođen iskoči na nj. Zatoptao je nogama da mu s čizmica klizne snijeg i veselo poviče:
— Hura! Sad mogu hodati kako ja hoću! Već mi je dojadilo gledati samo u tvoja leđa, djede.
Rekavši to, razdragano je potrčao. No, ubrzo je usporio korak. Išao je sad mirno, napeto osluškujući. Onda je začuđeno stao. Nešto mu je nedostajalo. Ali što?
Pažljivo je šarao očima po snijegom pokrivenom tlu, čas s jedne, čas s druge strane puta i po obližnjim stablima. Puzio je pogledom od dna debala, pa visoko gore do krošanja koje su mirovale blago pritisnute snijegom. Što je dulje gledao, bio je sve nezadovoljniji. Lice rumeno od hladnoće, mrštilo mu se, a pjegavi nosić mreškao. . .
Prenuo ga je djedov glas, koji je iznenadan, iako prigušen, prekinuo tišinu:
— Što to tražiš, Nikola? Zar si ljetos ovdje izgubio nešto? — upitao je, šaleći se.
Dječak se okrenuo djedu pa mu je, u nedoumici i začuđeno, rekao:
— Djede, a gdje su životinje? Od ranog smo jutra u šumi, a još ni jednu nismo vidjeli. Zar sam ja s tobom pošao da samo drveće i snijeg gledam?
Kad je to izrekao, Ijutito se sagnuo-, zahvatio šakama snijeg, stisnuo ga u tvrdu gradu i zamahnuvši snažno, bacio ga u krošnju nedalekog hrasta. Istog trena s jedne njezine grane bučnim se treštanjem javi neka ptica i uplašeno odleti. Svojim je krilima zbrisala s grane bijelu pregršt pahulja i one su nečujno lepršale.
A dječak se obradovao«
109
— Ptica! Jesi li vidio, djede, pticu? — vikao je oduševljeno, buljeći u pravcu u kojem je nestala.
Matija se osmjehnuo oduševljenju djeteta.— Nisam je vidio. Prebrzo je odletjela. Ali prepoznajem je po
glasu. To je svraka. Sad je čitavu šumu upozorila da smo ovdje . . . A ti, što vičeš toliko? -— nije mogao da ne ukori Nikolu, gledajući ga ozbiljno. Mnogo sam ti već puta rekao da šuma ne voli buku i galamu. Nastaviš li tako, ova će ti ptica zaista biti jedini šumski stvor koji ćeš danas vidjeti. . .
— Uf, uvijek se zaboravim — priguši mališan glas. — Ali neću više . . . Samo žao mi je. Nadao sam se da ću vidjeti neku životinju, Pa, makar zeca, a čak ni vjevericu nisam vidio — jadao se snuždeno. — Čini mi se da u ovoj šumi i nema životinja . . .
Matija je dobrodušno potapšao unuka po ramenu i uvjerljivo mu rekao:
— U svakoj šumi ima životinja. I zimi i ljeti. Strpi se malo. Još nikada nisam u njoj bio, a da nisam vidio bar neku od njih. Vidjet ćeš ih i ti . ..
Ne odgovorivši ništa, dječak je produžio. A što i da kaže?! Vjeruje on svome djedu. Ta gotovo je čitav život proveo pod krošnjama. Pa kad on kaže da u toj šumi ima životinja, onda ih zaista ima . . .
Te su ga misli umirile. Stao je još pažljivije motriti oko sebe i osluškivati, u želji da začuje neki zvuk i uoči nečiji pokret. Ali sve je bilo tiho i mirno. Samo je desno od njega nešto šuškajući promaklo pored vriježa kupine . . .
Malo po malo dječak se i opet oneraspoložio. Za nezaštićene, rumene obraze štipao ga mraz, nos mu se zacrvenio, a pod njim zastala mala kapljica. Zasmetala je Nikoli i on ju je nestrpljivo obrisao rukavicom.
Odjednom je naglo zastao.Gle, koliko ovdje ima tragova. Kako.se jasno vide na iskričavoj
1 1 0
bjelini. Znači, djed je u pravu. Pažljivo se zagledao u snijeg išaran životinjskim nogama. Pored sitnili otisaka vidjeli su se i veliki tragovi.
»Da to nije ovuda prošla neka opasna zvijer?« pomislio je u strahu. Brzo se okrenuo da dozove djeda, no on je nečujno prešao u šumu na drugoj strani puta. Dječak ga je ugledao među drve- čem sagnuta nad nečim. Odskakutao je preko ceste i gazeći snijeg primaknuo.se djedu. Znatiželjno ga je upitao:
— Sto to gledaš, djede?Starac se nasmijano okrenuo. Zadovoljno je rekao:— Evo, pogledaj i ti — pa je sa snijega podigao nevelik jele-
nov rog i pokazao ga dječaku.Dječak je razrogačio oči. — Zar je to netko jelenu otkinuo ro
gove? — upitao je negodujući.— Ma, hajde, tko bi mu ih otkinuo — nasmijao se Matija. —
Druga je polovica veljače, pa ih sada jeleni gube. Mislio sam da ti to već odavno znaš.
— Nisam znao. Ali kako ih gube? Zar im otpadnu tek tako, iz čista mira? — ispitivao je Nikola, u čudu gledajući djeda. — A ne boli ih to? 1 kako će bez njih?
— Ne boli ih, samo im je malo neugodno. A i neće ostati bez njih. Za nekoliko mjeseci izrastu im novi rogovi, s po jednim pa- roškom više sa svake strane. Vidiš ovaj roščić na ovom glavnome. To je parožak. Po njima se uglavnom zna koliko je jelen ili smdać star. Jer i smdaću ispadaju rogovi.
Nikola je sa zanimanjem slušao.— A ovaj? Koliko je ovaj star? — opet je pitao, prešavši dla
nom po rogu u Matijinim rukama.— Ovaj? Pogledaj. Na svakom rogu, a jelen ih ima dva, tri su
paroška. To je ukupno šest. Znači, ovaj rog izgubio je jelen šes- terac. Tri su mu godine. Jednogodišnjacima izrastu dva šiljasta
1 1 1
roga, bez parožaka. Zovu ili šilašima. Četverogodišnja« su osmer- ci i tako dalje. . .
— A gdje je drugi rog? Par ovome.— Tu je negdje blizu. Rogovi otpadnu brzo jedan za drugim.
Ali sada ga nećemo tražiti. . .Djed i unuk u razgovoru ponovno iziđu na put. Tu se Nikola
prisjetio tragova koje je ranije vidio i otrčao je do tog mjesta. Poluglasno je zovnuo:
— Djede, dođi da i ja tebi pokažem nešto.Kad se Matija primaknuo, Nikola mu je, pokazujući tragove u
snijegu, rekao prigušena glasa:— Vidi, djede! Tu ima velikih tragova. Mora da je ovuda pro
šla neka opasna zvijer . . . Možda i sam vuk . . . A što ako je negdje tu blizu? — stao se bojažljivo ogledavati.
Ali, osim šutljivih stabala ništa drugo nije vidio.Stari je lugar sa zanimanjem promatrao dobro vidljive tragove
životinjskih šapa. Pritom se smiješio i poluglasno gunđao:—- Ne pada snijeg da pokrije brijeg, već da svaka zvjerka po-
■kaže svpj trag . . .Vidjevši što je htio, Matija se uspravio. Stavio je opet na rame
pušku koju je bio skinuo,: popravio je nakrivljenu Subaru i pogledao Nikolu. Zaustio je da nešto kaže no, dječak ga je preduhitrio. Još uvijek uplašen upitao je:
— Djede, je Ii vuk?Matija se nasmijao.— Ma, kakav vuk, muđrače! — rekao je raspoloženo. — Nema
ovdje vukova. Više od deset godina nitko u ovim šumama ni jednog nije vidio. Već odavno nema tako jake zime da bi se doski-tali. . .
Dječak je vidljivo odahnuo. Ipak je rekao:— Ako nije vuk, možda je neka druga opasna zvijer. Vidiš
1 1 2
kako su joj šape velike . . . Čak se i dugi nokti vide . . . Ne bih je baš htio susresti!
Matija se i opet morao nasmijati. Upirući prstom u tragove na snijegu, govorio je:
— Ma kako ti ovi tragovi opasno izgledali, ipak nisu ni vučji, niti neke strašne zvijeri. Pogledaj dobro. Otisci prednjih šapa su jedan iza drugoga, a stražnjih jedan pored drugoga. Osim toga otisci zadnjih nogu su veći od otisaka prednjih. . .
— A zašto?— Eh, zašto, zašto? Tko bi to znao. Priroda se za to pobrinu
la, a ona zna što radi.— Nisi mi rekao čiji su tragovi.— Nisi mi dao vremena — primijetio je djed. — To je jazo
noćas išetao iz svoje tople jazbine. On i nitko drugi. . .— Misliš, djede, jazavac? — začudio se Nikola. — Kako on?
Pa još je zima. Zar on ne spava zimski san? Mi smo u školi učili. . .— Dobro ste u školi učili. . . Spava, spava, jasno da spava —
upao mu je Matija u riječ. — Ali to nije pravi zimski san. Miruje od studenog do sredine veljače, a to je, kako znaš, upravo sada. No, i kad spava, ne spava čvrsto kao neke druge životinje. Puh, recimo, spava tako duboko te se čini da je mrtav. Možeš ga gur- kati, prevrtati, uzeti u ruke, neće se probuditi. U svome gnijezdu, gotovo nepokretan prospava čitavu zimu — pričao je Matija. — A jazavac se, kad nije odviše hladno, budi, izađe ponekad, nakratko, iz jazbine, nadiše se svježeg zraka, pronjuška okolo, pa se opet vrati. . .
— Možda je, djede, gladan, pa ide tražiti nešto za jelo — glasno je razmišljao Nikola, a djed je odmahnuo glavom.
— Ne, ne traži hranu. Prije zimskog sna on se dobro potkoži salom pa troši njega umjesto hrane. Baš kao i jež, puh, tekunica ili šišmiš . . . Prije će biti da ide utažiti žeđ. . . — izgovorio je Matija i dodao:
§ Zarobljenik žumske kuće 113
— A sada, nećeš li da ozebemo krenimo dalje . . .Neko su vrijeme hodali bez riječi, utonuli svaki u svoje misli.
I dalje su nailazili na tragove i djed ih je čitao sa snijega. Eto, tuda je prošla srna sa smdaćem, malo dalje divlja svinja, proskaku- tao je i oprezni zec . . . Ponekad bi se oglasila neka skrivena ozebla ptica, pa bi opet tišina sve ogrlila.
No, dječak nije mogao dugo šutjeti. Odbacujući nogom suhu grančicu što mu se našla na putu, prateći neku svoju misao, više je zaključio nego upitao:
— Djede, i medvjed spava zimski san. . .— Kako se uzme — spremno odgovori Matija. — Njegovo spa
vanje više bi se moglo nazvati drijemežom, negoli dubokim snom . . .— A zašto ne spava duboko?-— Životinje padnu u zimski san kad im se snizi tjelesna tem
peratura i smanje otkucaji srca. A medi i jazavcu to se ne dogodi. Zato njihov san i nije čvrst. . .
— Znaš, djede, ja bih jako volio da u ovoj šumi ima medvjeda— uzdahnuo je Nikola.
— Pa, da i ja jednom kažem — a zašto? — nasmijao se Matija i raspoloženo upitao:
—- A zašto bi to volio?— Kad bi ih bilo — zagrijano je odgovorio dječak — ti bi me
odveo do medveđeg brloga da zavirim u nj . . .— U medvjeđi brlog da zaviriš? — u čudu je djed podigao žute
obrve. — Pa sve da ih u ovim šumama i ima, teško da bi nekom od njih mogao zaviriti u brlog . . .
— A zašto ne bih mogao? Kad bih znao da medvjed u tom trenutku čvrsto spava, ja bih se usudio . . . Ušao bih na prstima, a on mi, ako spava, baš ništa ne bi mogao, zar ne? — uzbuđeno je govorio dječak.'
-— E, moj Nikola. Ne radi se o tome bi li se ti usudio ući, ili ne, nego o tome da je medvjeđi brlog i ljeti veoma teško naći, a
214
kamoli zimi. Dane i dane ponekad i najiskusniji lovci slijede medvjeda dok ih ne dovede do svoga brloga. . . A zimi je to gotovo nemoguće . . . — tumačio je Matija.
— A zašto je nemoguće?— Kad se medvjedi spremaju na zimovanje, pronađu skrivena,
teško dostupna mjesta. To obično biva u zabačenom dijelu šume. gdje čovjek ne dolazi, u nekoj prirodnoj spilji, u kakvom velikom šupljem stablu ili u tamnoj guštari. . . Da bi brlog bio veći medvjed ga' proširuje kopanjem, a kad je dovoljno prostran, medvjedica ga očisti od svake nečistoće pa ga obloži mahovinom, lišćem i grančicama da bude što udobniji. . .
— Oho, ho, nije loše! — nasmijao se Nikola.— Pa, da znaš, i nije! — složio se djed s unukom. — Ali, ako
te zanima da nastavim . . .— Zanima me, zanima! — zabrzao je dječak.— U tako uređenom brlogu medvjedica donese na svijet svoje
mlade. Sada, u ovo doba godine, u svom domu medvjedica zadovoljno drijema. Legla je poleđuške, a na njezinom prostranom, mekom trbuhu sklupčali se tek okoćeni medvjedići. . . Krzno im je pahuljasto, očice slijepe. Samo su im šapice prilično krupne. . . — toplo je redao Matija, a blagi osmijeh uljepšavao mu izborano lice.
— A koliko ih ima? — htio je znati Nikola, gotovo bez daha slušajući djedovo kazivanje.
— Obično dva, a rijetko i tri. . .— Pa zar medvjedica na svom trbuhu može držati’čak tri med
vjedića? — čudio se Nikola. — Zar joj ne kliznu s njega?— Može, može! — potvrdi Matija. — Kad se okote medvjedići
su posve mali. Kao vjeverice. Svaki od njih jedva da teži pola kilograma. A često i manje . . .
— A zašto su tako mali — čudio se Nikola — kad im je mama tako velika?
115
— Zato, ti moj znatiželjko, što medvjedica zimi živi isključivo od svog sala pa ponekad izgubi i po pedeset kilograma. Da su joj mladunci jači i veći, ne bi ih mogla othraniti. . .
— A zar malima nije hladno u brlogu?— Hladno veliš? — sa čuđenjem će djed. — Ma, kakvi hladno!
Toplo im je i ugodno. Mama medvjedica obuhvati ih svojim velikim šapama, pokrije ih dugom njuškom i grije ih . . . grije . . . A kad gladni zakmeče, napoji ih svojim mlijekom. I što hoćeš bolje?— u šali upita djed Nikola.
— A vuk? Spava li on zimski san? 0 vukovima mi još nisi pričao . . . •— pravdao se momčić. Govoreći to, puknuo je u rukavice, stresao rukama i turio ih u džepove.
— Je li tebi hladno, unučicu? — zabrinuo se djed, a kad je dječak odmahnuo glavom, nasmijao se. — Zar vuk da spava zimski san? Otkuda ti to? I što si danas navalio s tim vukom? Ovo ti je već treći put što ga spominješ — rekao je Matija i sumnjičavo pogledao maloga. — Tebe kao da je strah, ha? — upita podozrivo. —- Ma, ne boj se, velim ti da ih ovdje nema.
Na te riječi Nikola u neprilici uvuče glavu u ramena, kao da ga je netko po njoj lupnuo.
— Ma, hajde, djede! Ne bojim se . . . — rekao je uvrijeđeno, ali glas mu baš nije zvučao uvjerljivo. — A što da se i bojim kad sam s tobom? Pa imaš pušku . . . — dodao je, a lice mu obasja lukavi smiješak!
— No, reci mi, spava li vuk zimi? — opet je upitao.1 Matija se osmjehnuo. Bučno se useknuo u šarenu maramicu
i rekao:— Ma, ne! Što ti pada na pamet? Jasno da ne spava! Tamo
gdje ih ima, a to je obično u visokim brdima, gustim i mračnim šumama, u pravoj divljini, skiću se u čoporima, trče jedan-iza drugoga, prelaze iz jedne šume u dragu. U potrazi za hranom, koje zimi ima malo,, pređu i veće razdaljine. Umore se, da, ali nikad
126
ne zapadnu u zimski san. I u običnom su snu gotovo budni. Otvaraju oči i trzaju se i na najmanji sušanj . . .
— A jesi li ti, djede, vidio kad vuka?— Jesam li ga vidio? Jesam, nego šta — potvrdio je Matija.— Odistinskog i živog? — ispitivao je dječak, užagrenih očiju.— Nego šta I Odistinskog i živog. Gledao sam ga kao što tebe
sada gledam! Još sam ga mrtvog na leđima nosio . . .— A gdje to, kad kažeš da ih ovdje nema?— Gdje? Ovdje sigurno ne! Bilo je to poodavno, u Lici, kod
mog pobratima Pere. Zajedno smo ratovali. . . A vuka smo lovili u vrletima Velebita. . . — nekako je sjetno pritom sjećanju pjevao djedov glas.
— Pričaj m i. . .— Ehee! Duga je to priča. Duga i uzbudljiva. Ne mogu ti je
sada tako s nogu pričati. . . Ima kada, čut ćeš je! Nego šta! — branio se Matija.
— Onda mi samo reci, jeste li ga ubili?— Nego šta! Ubili. Bio je to stari razbojnik koji je dojadio
cijelom selu. Poklao je te zime mnogo ovaca. Gotovo iz svake kuće poneku.
— A kako ste ga ubili?— Kako? Puškom . . . Nego šta. Pošli smo u lov na njega nas
tri lovca i tri psa hajkača. Gotovo smo se smrzli kako nam je bilo hladno u planini. Tek smo ga četvrte noći uspjeli ustrijeliti. . .
— Jesi li ga baš ti? — s novim poštovanjem u glasu upita Nikola.
— Ja ili netko drugi, što to mari?! Glavno da su seljaci odahnuli . . . Ali nažalost, stradao je tada i gonič, prekrasan pas moga pobratima. Izranjavao ga vuk kad se uhvatio s njim. Pero je to teško prebolio — tužno je govorio djed.
U tom razgovoru stali su se spuštati kroz prorijeđenu šumu,
117
pokraj bjelinom ukrašenog šibijaka, dotaknutog sa±icem. Ka&o dan odmicao postajalo je sve toplije.
Osjetivši da će ubrzo izići iz šume Nikola potrči, kao da ga je netko gurnuo, po malčice omekšalom snijegu.
Zaustavio ga je utišani djedov povik.— Ne juri tako . . . Gledaj!Dječak je stao, okrenuo glavu i upitno pogledao djeda.— Što je, djedice? poluglasno je upitao, smiješno nabravši
nosić. Taj bi nosić ljeti bio tako gusto posut sitnim smeđim pje- gicama, kao da ga je netko- ovlaš pošpricao najfinijim, u smeđu boju umočenim kistom. — Što si vidio?
— Ništa, ništa! Idi samo . . . — nemarno je odgovorio Matija. Da ne bi ražalostio dječaka, nije mu htio reći da je upravo uplašio srnu što je nedaleko njih zamakla u gustiš, pokazavši bijelu pjegu oko svog repića. — Samo nije potrebno da tako juriš. Sto sam ti puta rekao da šuma ne voli nagle pokrete. . . — reče pa je, stigavši do dječaka, stavio ruku na njegovo rame i izveo ga na čistac.
— Kako je ovdje, djedice, lijepo! — ushićeno poviče dječak, zaboravivši da ga je samo trenutak prije djed opomenuo. Stajao je, s djedovom rukom na ramenu, radoznalo gledajući ne odviše široku udoljicu, sa svih strana omeđenu šumom.
— Imaš pravo, Nikola, lijepo je! To se mjesto zove Brezina dolja. Nekad davno ovdje je rasla breza ljepotica — rekao je Matija. — Još kod kuće sam odlučio da ću te ovamo dovesti da ti pokažem taj prelijepi kutak šume. Ovamo ja često dolazim . . . — toplo je govorio stari lugar. — I da znaš, moram te pohvaliti. Daleko je, hladno, gazio si snijeg, često ga prtio, a ni jednom se nisi potužio . . . A sad priznaj. . . umorio si se, zar ne?
Od djedove pohvale radost sine u dječakovim zjenama.— Jesam, djede, umorio sam se — odgovorio je vedro, bez
oklijevanja.— Pa nije ni čudo. I ja sam se umorio. Ti si dijete, a ja sta
li#
rac, imamo pravo da od duga hoda budemo umorni, zar ne? — raspoloženo je ustvrdio Matija i dometnuo:
— Zato ćemo se sad odmoriti. . .— I pojesti nešto, djedice. Gladan sam kao vuk -— mljackao
je Nikola i progutao slinu.— Ha, ha, ha! — prosuo se Matijin grohot, a iz obližnjega
grma prhnula je crna ptica. — Evo, momčiću, ti i opet spominješ vuka. . . Ali Imaš pravo. Gladni smo obojica, a baka je napunila torbak. . .
Ubrzo zatim sjedili su na širokoj, drvenoj klupi, smještenoj u prostranoj nadstrešnici, napravljenoj od čvrstog kolja i pokrivenoj gustom naslagom slame. U nadstrešnici su bile uredno smještene vreće s pšenicom, konopljom i suncokretom, u povelikom sanduku ležali su žuti klipovi kukuruza, a u jednom kutu naslagane balice sijena. To je hrana za divljač i ptice koje za vrijeme jake zime ne bi mogla prehraniti šuma. Kosi krov nadstrešnice obilato pokriven slamom, čuvao ju je od snijega i vlage.
Matija je otvorio torbicu, izvadio iz nje šareni ubrus i prostro ga po klupi između sebe i Nikole. Na.njega je poslagao kruh, suhu slaninu, dvije glavice luka i četiri kuhana jaja.
. — Eto, i jabuku je za tebe stavila baka —• nasmijao se zadovoljno Matija i stavio pred dječaka krupan, rumeni plod.
Djed i unuk jeli su šuteći, promatrajući dubodolinicu zakri- Ijenu šumom. Bila je pokrivena snijegom, na mnogim mjestima utabanim svježim koracima čovjeka i išarana tragovima visoke i niske divljači i ptica. Sa sjeverne njezine strane nečujno je tekao potočić, smiren pod tankom ledenom skramom. Na suhim granama što su tu i tamo popadale po njemu ležali su rahli jastučići snijega.' Bilo je tu dovoljno vode za šumske stanovnike . . .
Na mjestima bliže šumi bilo je podignuto nekoliko hranilišta, a pored njih soliste s nedavno nasutom solju. Za zečeve, premale da dosegnu do jasala, uz dva su stabla bili privezani snopići sijena,
119
a na zemlji pored njih stavljen je kupus, repa i krumpir. U tom povrću ima dovoljno tečnosli za zeca koji ne pije vodu.
Bilo je to prvi put da je djed odveo' Nikolu u zimsko hranili- ste, pa je dječak pomno promatrao sve oko sebe. Iako mu se ovdje veoma svidjelos odjednom je uzdahnuo.
—- Što je bilo? •— podigao je djed žute obrve i prestao u torbu spremati ostatke jela. — Zar ti je hladno?
— Nije mi hladno. Dobro mi je — odgovorio je Nikola. — Samo, vidim ima dosta snijega, pa sam se sjetio proljeća. Volim zimu, ali ipak jedva čekam da dođe proljeće . . .
— Doći će ono prije negoli se nadaš. Jedno ćeš se jutro probuditi, omirisati zrak i reći samome sebi: »Proljeće je stiglo!« — A da sad na nekom sunčanom mjestu odgrneš snijeg, vidio bi da ispod njega pomalo počinje život. Budi se i proteže stabljika kukurijeka, a on je prvi proljetni cvijet, iz žira i bukviće već proviruju klice, meškolje se i druge biljčice . . .
Matija je zašutio. Šutio je i Nikola..Odjednom je nedaleko njih sletjela lijepa, nevelika ptica i stala
kljucati zm je. . . Nikola se obradovao. Radosno je gledao kako, kao šarena grudica, poskakuje po snijegu. S obližnjega grma, kao da su čule poziv na ručak, sletjelo ih je još nekoliko. Ali dječak je gledao samo onu što je prva dolepršala. Šapatom, da ih ne pre plaši, upitao je djeda:
■— Djede, koja je to ptičica?Matija se trgnuo iz misli. Potresao je glavom, kao da ih.tjera
od sebe i pogledao u pravcu unukovog prsta.—- Koja? Pa tu ih ima više!—- Ona, djede, najbliža jaslama.—- A, ona! — razvedrio se starac. — To je zimovka. Dolazi k
nama .koncem listopada da bi u našim šumama prezimila. Ova ovdje je mužjak. . . Lijepo ga je vidjeti ovako tamna na bijelom snijegu. . .
1 2 0
— A kako ti, djedice, znaš da je to mužjak? — čudio se Nikola ne skidajući pogled s ptičice.
— Kako znam? Pa, vidim! Pogledaj ga samo kako je gizdav. . . Na glavi nosi crnu, paperjastu kukmicu, crni su mu i rep i krila, a leđa pepeljastosiva. Ali nije samo crn i siv. Trbuh i prsa su mu jarko crveni. Crveno i crno lijepo se slaže.
— Zar ženka drukčije izgleda?— Nego šta, nego drukčije. I kokos se od pijetla razlikuje.
Ženka zimovka nije tako uočljiva. Ima i ona crnu kukmicu, ali sve joj je perje plavkastosivo. Uostalom, već bi morao znati da su ženke neuglednije od mužjaka.
— A zašto?— Da ih ne uoči neprijatelj dok sjede na jajima ili imaju
mlade. Eto, zato.Šarena ptica je raširila krila i odletjela. Nasitila se. Nikola
ju je pratio pogledom.Onda je žalosno rekao:— Vidim mnogo životinjskih tragova, znači bile su ovdje, a
sad ni jedne nema. Kamo su nestale?— Sklonile su se . . . Čule su da dolazimo 'i nestale negdje u
gustišu. Inače, kad je sve mirno, pokraj dobro postavljenih hra- nilišta divljač provodi gotovo čitav dan. . . — tumačio je lugar. — Što ćeš, tako ti je to . . . Nema životinja koje bi ti htio vidjeti, a eto, nema ni mog mladog prijatelja Mirka koga bih ja želio vidjeti. Mislio sam da će biti ovdje, ali eto, nema ga . . .
— Tko to kaže da me nema? — nenadano je grmmio snažan glas od kojeg se Nikola iznenađeno trgnuo i raširio oči.od straha. A Matija se glasno., i veselo nasmijao.
Ispred nadstrešnice, lupkajući nogama da strese s čizama snijeg, stajao je visok, mlad čovjek, energična lica, zdrave boje od stalnog boravka na svježem zraku. Crne su mu oči živahno igrale
1 2 1
dok je pogledom prelazio s djeda na unuka. Široko se smiješio pokazujući bijele zube.
— Ho! Ho! Ho! Lopužo stara — zagrajao je Matija. — A ja te već prežalio. Kako si se samo tu stvorio? Unuka si mi uplašio —- govorio je raspoloženo.
—- Bio sam ja već jutros ovdje i nisam se više kanio vraćati. Ali naišao sam na velike i male tragove i odmah sam znao da su to otisci mog prijatelja Matije i njegovog unuka. Pa sam se vratio da vas vidim . . .
— I da nas uplašite — predbacio mu je Nikola.— Ma, hajde, nisi se valjda zbilja uplašio. Nije mi bila na
mjera da plašim. Samo sam vam, kao što pravom lovcu priliči, prišao neopazice. . . — govorio je Mirko malo promuklim glasom. Pritom je pogledom odmjeravao dječaka kojeg je sada prvi put vidio. Nisu bili iz istog sela, a u šumi se još nisu sreli.
— Ti li si taj delija o kojem Matija toliko priča, kao da samo on ima unuka — rekao je dobrodušno, zadovoljan onim što je vidio. — No, gotovo sam siguran da ćeš i ti, kao i tvoj djed, biti dobar lovac i.lugar, kad si čak dovde došao... — nastavio je.
Nikola je poramenio od pohvale. U neprilici se osmjehnuo i rukom pokazao Mirkovu dolamicu ispod koje se nešto meškoljilo.
— Striče Mirko, što to imate pod dolamicom? — upitao je s nekim ustreptalim očekivanjem.
— A, pod dolamicom, kažeš? To bi htio znati? — otezao je odgovorom, uživajući u djetetovoj znatiželji. — Imam, imam nešto! . . . Veoma je mlado, bespomoćno, išarano prugicama.. . Našao sam ga promrzlog u snijegu i sad ga grijem. Tko zna kako se izgubio majci. Da ga nisam našao, propalo bi u šumi. . . — redao je lovac sa simpatijom motreći dječaka. — Znaš što, hajde da se pogodimo . . . Rečeš li tko je, tvoj je. Može?
Malo zatečen, Nikola se uzvrpoljio i potvrdno kimnuo glavom Zamišljeno je ponavljao:
1 2 2
— Mlado . . . Išarano prugicama . . . nejako . . . — a onda je uzviknuo pljesnuvši rakama.
— Znam! Pa, lane . . .Mirko se namrštio.— Lane? Otkuda ti sad to? Zar je lane ispmgano? Kad si to
vidio? — pitao je podsmješljivo. — Pa zar ti, lugarev unuk, ne znaš kad srna ima male?
Odjednom se umiješao Matija.— Ej, ti, ne vrijeđaj mi unuka! Jest da si mi prijatelj, ali on
mi je unuk! — prstom je priprijetio Mirku, namignuvši mu pritom. — Zna on to, zna, samo treba promisliti. . . A to je već malo teže . . .
— Znam, znam! Nego šta! — uzviknuo je Nikola i nehotice upotrijebivši djedovu uzrečicu. — Srna ima mlade u travnju i svibnju. Zar ne, djede?
Ma, nisam ni mislio da ti to ne znaš! Djed ti je prvorazredni lugar, pa bi bila sramota da te nije naučio . . . A sad r^ci što imam?! Sad je malo nazimče, zimi je došlo na svijet, a kad odraste, postat će velika i često opasna životinja. . . No, jesi li se domislio'1
Dječak se dlanom udari po čelu i uzvikne:— Pa, znam! Jasno da znam! Imate divlje svinjče, malo divlje
svinjče. . . To je, zar ne? — nestrpljivo je pogledavao čas dola- micu, a čas Mirkovo lice.
— Pogodio si, nema šta! — raspoloženo je odvratio Mirko i odložio pušku koju je još uvijek držao u ruci. Užurbano je raskopčao redenik, zatim dva puceta na dolamici i ispod nje izvukao šarenu životinjicu.
Iznenađena svjetlom, zatreptala je očicama, ciliknula glasno, uzvrpoljila se, uprla nožicama o Mirkova prsa, pa se opet smirila.
Mirko ju je nježno stavio na ispružene dječakove rake.— Je li moj? — dršćući od uzbuđenja upitao je Nikola s na
123
dom gledajući Mirka. Praščića, još toplog od Mirkova tijela, pri- vinuo je uza se.
— Pa nego da je tvoj! Takva je bila pogodba. Doduše, nisi pogodio otprve, ali si pogodio — uzvratio je Mirko, dobrodušno gledajući razdraganog dječaka.
Ali, strogim glasom javio se djed.— Hej, čekajte vas dvoje! — odjednom je uzviknuo, ustavši s
klupe. ■— A ja? Zar se ja ovdje baš ništa ne pitam? Nije vas nimalo briga hoću li ja divlju svinju u kući ili neću?!. — uzvikivao je, s izrazom čovjeka koji se naljutio, ali u uglovima njegovih modrih očiju nazirao se smiješak. Uznemireni Nikola nije ga primjećivao.
Tiho je jeknuo:— Djede, molim te . . . — pritom je tako molećivo gledao starca
da je ovom bilo žao dječaka. Ali, i dalje je, tobože, oklijevao ne skidajući pogleda s njegova lica. A Nikola je gotovo zaustavljena daha čekao djedovu odluku. Ako on sad kaže — ne —- onda će neizostavno biti — ne! Nikakve molbe ni suze neće ga omekšati. . .
Činilo se da se i sve naokolo pritajilo u očekivanju. Bilo je tiho, samo je vjetar zamrmorio u krošnjama, a visoko gore nad šumom zakliktao je jastreb. Pa opet tišina . . .
Odjednom, strašno se namrštivši, Matija ju je prekinuo. Uzviknuo je:
-— Ne! — a dječaku' se učinilo da se u njegovom srcu ugasilo neko malo sunce koje je čas prije zasjalo.
Gledajući tužno unukovo lice, Matija tiše ponovi:— Ne, Nikola! — pa se nasmije glasno, vragolasto nakrivivši
glavu. — Nećemo mi njega ostaviti Mirku! Tko zna kako bi se on brinuo za siroče. . . A mi, ti i ja, Nikola, zajedno ćemo se starati da ostane na životu. . . Nego šta!
Nikola se gotovo zagrcnuo od iznenadne sreće. Na rubu njegovih crvenkastih trepavica zaustavila se suzica. Zastala je i nije
124
se otkinuta. Dječak nasmijano žmirae i on| je nestala, kao da se vratila u njegovo smeđe oko . . .
Dva čovjeka i jedan dječak prosjedili su još neko vrijeme uz razigranu vatra koju je zapalio Mirko. Uz razgovor vrijeme im je proticalo brzo i neprimjetno. Na Nikolinom krilu ležala je Matijina torba iz koje je virila glava usnulog praščića. Ponekad bi cmok- nuo, kad mu je Nikola stavio prst u gubičicu, zadovoljno je za- gunđao i povukao, kao da je na maminoj sisi. Dječak se blaženo nasmijao i počeškao ga između sklopljenih očiju.
Onda se Matija osovio na noge i izišao pred nadstrešnicu. U dubini šume stalo se već polako smrkavati. Starac se protegao, glasno zijevnuo i ustvrdio:
— E, pa, vrijeme je da krenemo. Nego šta! Prije noći moramo stići kući da se moja stara ne zabrine. Ionako mi je jedva povjerila Nikolu. . . I ti ćeš, Mirko, zar ne? — preko ramena je upitao prijatelja koji je još uvijek sjedio.
— Da, i ja ću. Samo da još dodam malo sijena u jasle i zrnja za ptice. Čini mi se da je danas ovdje bila gozba — nasmijao se dobrodušno. — A onda idem. I ja sam jutros zarana došao u šumu— odgovorio je Mirko pa je i on ustao. Ispod klupe je izvukao stari limeni lavor i pružio ga“Nikoli.
— Hajde, momčiću, ostavi časkom tog praščića, neće ti uteći, pa nagrabi u lavor snijega. Moramo posve utrnuti vatru. Da ne bude nesreće, zlo ne čulo . . . — rekao je, uzeo od Nikole torbu s odojčićem i stavio je na vreće s pšenicom. Tada je zahvatio naramak snijega. . .
Kad su jasle i hranilišta bili puni, vatra posve ugašena, pepeo rasturen i uklonjen svaki trag da je u nadstrešnici danas netko bio, Mirko je, vidjevši da se Matija užurbao, tobože nemamo rekao:
— Nema potrebe da žurite. Zajedno ćemo . . . Dolje kod jezera ostavio sam saonice sa svojim Sokolom. Odvest ću vas do Jele
125
njeg raskršća, a odande ćemo svaki na svoju stranu. . . Od raskršća vam više neće biti daleko . . . — Pa vidjevši ozareno dječa- kovo lice, dometne:
— Jedino ako se Nikola ne voli voziti u saonicama — namignuo je obješenjački i hladnim prstima stisnuo dječakov nos.
— Volim, volim — zaunjkao je ovaj i svi su se nasmijali. Šuma im je vratila smijeh . . .
Ubrzo zatim, po širokoj šumskoj cesti jurile su saonice. Dječak je čvrsto držeći uzde, radosno podvikivao na konja, a lice mu je bilo rumeno od zadovoljstva i hladnoće. Stisnuti uza nj, Matijai Mirko, šuteći su se odmarali.
Jedan prelijepi zimski dan ostao je za njima.
^4
BILJEŠKA O PISCU
Anđelka Martić rodila se u Zagrebu 1. svibnja 1924. godine. Književnim radom počela se baviti kao mlada partizanka,, Pjesme i crtice objavljivane su joj za vrijeme rata u brigadnim i divizijskim listovima. Radovi su joj bili zapaženi pa je postala ratni dopisnik 28. slavonske udarne divizije, a po oslobođenju Beograda član redakcije lista Prve armije »Za pobeđu«.
Poslije rata radila je kao novinarka u »Vjesniku« i »Omladinskom borcu«, te u časopisu za djecu »Pionir«. Bila je glavni i odgovorni urednik časopisa za djecu »Radost« i glavni urednik izdavačkog poduzeća »Naša djeca« u Zagrebu.
Piše pjesme, priče i crtice za djecu a izdana joj je i knjiga proze za odrasle. Neka djela prevedena su joj na slovenski, makedonski, poli- ski, češki, turski, mađarski, talijanski i albanski. Sa slovenskog jezika prevela je veći broj knjiga, a napisala je i niz slikovnica za manju djecu.
Najpoznatije joj je djelo Pirgo koje priča o prijateljstvu dječaka i laneta u ratnim danima. Ta je knjiga prevedena na nekoliko jezika.
Objavljene su joj knjige za djecu: Mali konjovođac i druge priče, Pirgo, Jezero u planini, Vuk na Voćinskoj cesti, U vihoru, Dječak i šuma, Kurir Dragan i njegovo konjče, Bjelko, Mali borac, Proljeće, mama i ja, Baba Kata, Djedica pričalo i čarobni vrutak, šašavi dan te najnovije priče ponovno pod naslovom Mali konjovođac.
Za odrasle tiskana joj je knjiga pod naslovom Neugasivi životi.Za književni rad Anđelka Martić odlikovana je Ordenom rada sa
zlatnim vencem i Ordenom bratstva I jedinstva. Godine 1969. dobila je nagradu »Ivan Goran Kovačić«, koju dodjeljuju čitaoci, 1971. nagradu festivala »Kurirček« u Mariboru, a 1972. nagradu »Kurir Jovica«, koju dodjeljuje Savet za vaspitanje i zaštitu dece Jugoslavije.
Godine 1973. odlikovana je Ordenom osmijeha. To jedinstveno u svijetu odlikovanje dodijeljeno joj je u Poljskoj, a njime djeca Poljske odlikuju ljude osobito zaslužne za vedrije i ljepše djetinjstvo malih.
Godine 1975. dobila je nagradu Saveza udruženja boraca narodno- oslobodilačkog rata Jugoslavije »4. juli« za svoje književno stvaralaštvo, 1977. nagradu »Ivana Briić-Mažuranić« za knjigu Djedica pričalo i čarobni vrutak, a 1984. za životno djelo prima Povelju »Zmajevih deč- jih igara«.
9 Zarobljenik šumske kuće 129
S A D R Ž A J
Lugarev sa v je t ......................................... 5Zarobljenik šumske kuće ..................12
Nemirni p od sta n a r................................30
Jednog svibanjskog d a n a .......................44
Na visokoj č e k i .................................... 64
Opasan s u s r e t .........................................84
Pod snježnim granam a........................... 107
Bilješka o p i s c u .................................... 129
130