Click here to load reader

Andersen Bajke

  • View
    360

  • Download
    47

Embed Size (px)

Text of Andersen Bajke

  • Hans Christian Andersen

    Bajke

    s danskog preveo Ranko Kouh

    ilustracije W. Heath Robinson

    (1913)

  • 2

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Sadraj

    Palica ___________________________ 3

    Mala sirena ______________________ 14

    Slavuj ___________________________ 30

    Princeza na zrnu graka ___________ 41

    Carevo novo ruho ________________ 44

    Djevojica sa ibicama _____________ 49

    Runi pai ______________________ 53

    Kresivo __________________________ 62

  • 3

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Palica

    Bila jednom jedna ena koja je jako eljela malo, maleno dijete, ali nije znala kako ga do-biti, pa ode kod stare vjetice i ree: Ja tako arko elim dijete, moe li mi rei gdje ga mogu dobiti? To emo mi ve rijeiti! ree vjetica. Evo ti ovo zrno jema: to nije onakvo zrno kakvo raste u poljima seljaka ili kakvo dobivaju kokoi. Posadi ga u lonac za cvijee i zalij, pa e vidjeti! Hvala ti! ree ena i plati vjetici dvanaest novia, ode kui, posadi zrno, a divan cvi-jet odmah pone rasti. Izgledao je poput tulipana, ali latice su mu bile zatvorene, kao da je jo pupoljak. Krasnog li cvijeta! ree ena i poljubi lijepe crvene i ute latice, a tog se trena uz prasak cvijet otvori. Sada se je moglo vidjeti da to jest bio tulipan, ali u sredini cvijeta na zelenoj stolici sjedila je malena djevojica, tako fina i lijepa. Nije bila vea od palca i zato je nazo-ve Palica. Lijepa lakirana ljuska oraha bila joj je kolijevka, plave latice ljubiica jastuci, a latica rue pokriva; tu je po noi spavala, ali se po danu igrala na stolu, na koji je ena stavila ta-njur okruen vijencem od cvijea ije su se peteljke sputale u vodu, u kojoj je plovila velika latica tulipana. Na njoj je sjedila Palica i plovila od jednog do drugog kraja tanju-ra; dvije bijele konjske dlake bile su joj vesla. Znala je i pjevati, tako divno kako se ovdje nikoga jo nije ulo. Jedne noi, dok je leala u svom lijepom krevetu, kroz razbijeno staklo na prozoru uska-kue runa aba krastaa. Odvratna, velika i mokra, skakala je po stolu na kojemu je spavala Palica, pokrivena crvenom laticom rue. Krasna ena za mog sina! ree krastaa, uzme orahovu ljusku u kojoj je Palica spava-la, te s njom odskakue kroz prozor, dolje u vrt. Tekla je tu jedna iroka, velika rijeka, ali krastaa je sa svojim sinom ivjela u movarnoj i blatnoj bari. Uh! I on je bio ruan, ba poput svoje majke. Kva, kva, breke-ke-keks! to je bilo sve to je rekao vidjevi lijepu malu djevojicu u orahovoj ljusci. Ne tako glasno, jer e je probuditi! ree stara krastaa, Mogla bi nam pobjei, jer je tako lagana, poput labudovog paperja! Stavit emo je u rijeku, na jedan od velikih listova lopoa. Njoj koja je tako laka i mala bit e to kao da je na otoku! Odatle ne moe pobjei, dok mi ne pripremimo sveanu sobu dolje ispod mulja, gdje ete ivjeti i raditi!

  • 4

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Krasna ena za mog sina!

    Na rijeci je raslo mnotvo lopoa, zelenih irokih listova koji su plutali na vodi. List koji je bio najdalji od obale bio je i najvei; stara krastaa otpliva do njega i tu ostavi orahovu ljusku s Palicom. Malena jadnica se probudila rano ujutro, te pone gorko plakati kad je vidjela da je na velikom zelenom listu, sa svih strana okruena vodom, i da uope ne moe doi na kop-no. Stara krastaa je i dalje ureivala odaje ispod blata, ukraavajui ih trstikom i utim cvje-tovima lopoa trebalo je sve lijepo izgledati za buduu snahu te otpliva zajedno s runim sinom do lista lopoa do Palice, jer su trebali uzeti njezin lijepi krevet da bi ga postavili u mladenkinu sobu, kako bi bio spreman za njen dolazak. Stara krastaa se kla-njala duboko u vodi ispred nje i rekla: Evo mog sina, on e ti biti mu i ivjet ete divno dolje u blatu! Kva, kva! Breke, ke-keks! to je sve to je sin znao rei. Uzmu oni lijepu posteljicu i otplivaju, a Palica ostane sasvim sama, plaui na zelenom listu, jer ona nije eljela ivjeti kod odvratne krastae ili uzeti njezinog sina za mua. Ma-le ribe koje su plivale u vodi vidjele su i ule krastau, te su radoznalo izvirivale glavama

  • 5

    Hans Christian Andersen: Bajke

    iznad povrine, elei vidjeti malenu djevojicu. im su je ugledale, uini im se tako div-nom, te bi im bilo jako ao ako bi ona zavrila dolje kod rune krastae. Ne, to se ne smi-je dogoditi! Sjate se oko peteljke lopoeva lista na kojemu je Palica stajala, zubima pre-grizu peteljku, pa list zaplovi niz rijeku, nosei Palicu daleko, gdje je krastaa nije mogla stii.

    Kako je jadna Palica bila prestraena!

    Palica je plovila pokraj mnogih gradova. Ptice su je, sjedei na grmovima, gledale i pje-vale divne li male djevice! List je s njom plivao sve dalje i dalje, nosei je u strane zem-lje. Jedan lijepi bijeli leptir dugo je kruio oko nje, te se na kraju spusti na list, jer mu se Pal-ica svidjela, a ona je bila sretna, jer je krastaa vie nije mogla dostii i bilo je tako divno ploviti. Sunce je poput najljepeg zlata sjalo na vodi. Uzme ona svoj pojas, te jedan kraj zavee za leptira, a drugi za list, pa sada zaplovi mnogo bre. Odjednom doleti veliki zlatar koji je, im je ugleda, zgrabi oko vitkog struka te s njom odleti na stablo, dok je zeleni list i dalje plovio niz rijeku, zajedno s leptirom koji se, za-vezan za list, nije mogao osloboditi.

  • 6

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Stane uz vrata i poput siromane prosjakinje zamoli za komadi zrna jema.

  • 7

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Boe, kako je jadna Palica bila prestraena kad ju je zlatar odnio gore na stablo! Ali je vie bila zabrinuta za divnog, bijelog leptira, kojega je zavezala za list: kako se nije mo-gao osloboditi, sigurno e umrijeti od gladi! To zlatara uope nije bilo briga. Zajedno s njom zasjedne na najvei zeleni list na stablu te joj dade jesti cvjetnog meda, rekavi joj da je vrlo lijepa, iako uope ne slii na zlatara. Uskoro su i ostali zlatari na stablu doli u posjetu vidjeti Palicu, a jedna od gospoica zavidljivo je primijetila: Kako li jadno iz-gleda, ima samo dvije noge! Uope nema ticala! ree druga. Struk joj je tako vitak, fuj! Izgleda poput ljudi, kako li je runa! govorile su zlatarice, iako su sve bile svjesne da je Palica vrlo lijepa. To je mislio i zlatar koji ju je uhvatio, ali kako su svi govorili da je runa, na kraju je i on u to povjerovao i vie je nije elio. Mogla je otii gdje eli. Tako je spuste sa stabla i stave na jednu tratinicu. Tu je plakala, jer je mislila da je toliko ru-na, kad je zlatari nisu htjeli, a u stvari je bila nezamislivo divna, tako fina i ista poput najljepe latice rue. Cijelo ljeto sirota je Palica ivjela potpuno sama u velikoj umi. Od vlati trave savila si je krevet, te ga je objesila ispod velikog lista ika, koji ju je titio od kie; jela je slatki sok iz cvijea i pila jutarnju rosu s listova. Tako proe ljeto i jesen, ali sad je dola zima, duga i hladna. Sve ptice, koje su joj tako lijepo pjevale, odletjele su svojim putem, stabla i cvijee su venuli, veliki ikov list ispod kojeg je ivjela se osui i skvra u utu, usahnulu stab-ljiku, a ona se tako grozno smrzavala, jer joj je odjea bila izderana, pa je fina, mala, jadna Palica mislila da e umrijeti od zime. Poelo je snijeiti, a svaka pahuljica koja je na nju pala mogla se usporediti s velikom hrpom snijega kad padne na nas: mi smo veliki, dok je ona bila veliine palca. Zagrnula se uvelim listom, ali nije se mogla ugrijati, tresla se od zime. Dola je do samog ruba ume, gdje je strnjika strila iz smrznute zemlje pokoenog polja. Njoj se inilo kao da hoda kroz cijelu umu, a tako se tresla od hladnoe! Napokon doe do vrata poljskog mia, male rupe ispod strnjike. Tamo je poljska miica dobro ivjela u toplini; imala je gomilu ita, divnu kuhinju i ostavu. Jadna Palica stane uz vrata i poput siromane prosjakinje zamoli za komadi zrna jema, jer ve dva dana nije nita jela. Mala jadnice! ree miica, koja je ustvari bila jedna obina dobra stara poljska miica, ui u moju toplu sobu i jedi sa mnom! Palica joj se svidjela, te joj ree: Moe ostati kod mene ove zime, ako e mi posprema-ti kuu i priati prie, jer to volim. Palica uradi sve to je stara miica traila i bilo joj je odlino. Uskoro nam stie posjeta! ree miica, Moj susjed dolazi k meni svaki tjedan. Njegova kua je bolja od moje, ima velike sobe, a hoda u divnom crnom krznu! Da se za njega uda, ne bi se trebala zabrinjavati, ali on ne vidi. Morala bi mu ti priati najljepe prie. Palici se to ne svidi, nije ju zanimao susjed krt. Dolazio bi u svom crnom krznu; bogat i uen govorila je miica njegov je stan bio dvadeset puta vei od njenog, ali uza svu nauku uope nije volio sunce ili lijepo cvijee. O njima je govorio sve najgore, jer ih nika-da nije vidio. Palica je morala pjevati, i to Leti bumbaru i Fratar ide na livadu, a krt se zaljubi radi njezinog divnog glasa, ali ipak nita ne ree, jer on je bio razuman muka-rac. Novoizgraenim hodnicima kroz zemlju spojio je njihove kue, pa su se miica i Palica tuda mogle etati kad god su htjele. Upozorio ih je da se nema potrebe bojati mrtve ptice

  • 8

    Hans Christian Andersen: Bajke

    koja lei u prolazu; bila je to cijela ptica, s perjem i kljunom, nedavno umrla, na poetku zime, sada ispod zemlje, ba gdje on prolazi.

    Mala jadnice! ree miica.

    Krt u usta uzme komad kresiva, jer ono svijetli kao vatra u mraku, te ih povede svijetlei kroz dugi, mrani hodnik. Kad su stigli do mjesta gdje je leala mrtva ptica, krt pogura svoj iroki nos kroz zemlju i otvori rupu kroz koju je dolazilo svjetlo. Na sredini poda leala je mrtva lastavica, savijenih krila, glave i nogu uvuenih ispod perja. Jadna ptica je sigurno umrla od hladnoe! Palica se jako rastui: ona je voljela sve male ptice, jer one su joj cijelog ljeta pjevale i cvrkutale, a krt pogura pticu svojim kratkim nogama, govore-i: Ova vie nee pjevati! Mora biti smijeno roditi se kao ptica! Bogu hvala da se to mo-joj djeci ne dogodi; pa ptica nema nita osim svog cvrkuta i umire od hladnoe po zimi! Da, to su pametne rijei razumnog mukarca, ree miica. to to ptica ima od svog cvrkuta, kad doe zima? Mora gladovati i smrzavati se, a i sve to se preuveliava. Palica ne ree nita, a kad su njih dvoje okrenuli lea, sagne se te razmakne perje na glavi ptice i poljubi je u zatvorene oi. Moda si mi ti onako divno pjevala u ljeto, mis-lila je, onako me radovala, voljena, lijepa ptico! Krt zaepi rupu kroz koju je probijalo svjetlo dana i otprati kui svoje dame. Ali Palica nije tu no mogla spavati, te ustane iz kreveta i isplete lijepu deku od sijena i pamuka

  • 9

    Hans Christian Andersen: Bajke

    kojega je nala u miiinoj sobi, odnese je dolje i zagrne je oko ptice, da bi je ugrijala u hladnoj zemlji. Zbogom, ti lijepa mala ptico! ree ona. Zbogom i hvala ti na ljetnoj pjesmi, kad su sva stabla bila zelena, a sunce nas grijalo i sjajilo! Poloi ona glavu na prsa ptice, te se odje-danput prestrai, jer tamo je neto kucalo. To je bilo srce ptice. Ptica nije uginula, ve je bila u dubokom snu, a sad se ugrijala i vratila u ivot. Ujesen sve lastavice lete u tople krajeve, a ako neka zaostane, smrzne se i padne, te osta-ne kao mrtva leati ispod hladnog snijega. Palica se tresla od straha, jer ptica je bila velika, toliko vea od nje koja je samo palac visoka, ali se ipak ohrabri, pritisne pamuk jo vre oko ptice, donese list metvice kojim se sama pokrivala, te njime pokrije ptici glavu. Sljedeu no se opet odulja do nje; bila je doista iva, ali toliko slaba da je samo na tren otvorila oi i vidjela Palicu, koja je stajala s komadom kresiva u ruci, jer nije imala bolje svjetiljke. Hvala ti, lijepo maleno dijete! ree joj bolesna lastavica. Ba sam se dobro ugrijala! Uskoro u biti u punoj snazi i moi u letjeti, vani pod toplim suncem! Ah! ree ona. Vani je ba hladno, snijeg i led! Ostani u svom toplom krevetu, ja u te paziti! U latici cvijeta donosila je lastavici vodu, a ona je pila i priala joj o tome kako je ranila krilo na trnovitom grmu, pa nije mogla pratiti ostale lastavice na dalekom putu prema toplim krajevima. Na kraju je pala na zemlju, a ostalog se ne sjea, pa ni kako je ovdje zavrila. Ovdje je provela zimu, a Palica ju je njegovala s ljubavlju, dok ni krt ni miica nita o tome nisu znali, jer njima se jadna sirota lastavica nije sviala. im je dolo proljee i sunce zagrijalo zemlju, lastavica se oprosti od Palice, koja je ba kao i krt otvorila rupu kroz zemlju. Sunce je divno sjalo nad njima, a lastavica je upita eli li poi s njom: mogla bi sjesti na njezina lea i poletjeti daleko u zelenu umu. Ali Palica je znala da bi stara miica bila tuna kad bi je ona tako ostavila. Ne, ne mogu! ree Palica. Zbogom, zbogom! Ti draga, divna djevojice! ree lastavica i odleti prema suncu. Pal-ica je gledala sa suzama u oima, jer je toliko voljela jadnu lastavicu. Kvi-vit! Kvi-vit! oglasi se ona jo jednom i odleti u zelenu umu. Palica je bila tuna. Nije smjela izlaziti vani na sunce; ito na njivi uz miiinu kuu je ve toliko naraslo da je jadnoj maloj djevojici veliine palca izgledalo kao gusta uma. Ovo ljeto e si ivati djevojaku spremu! ree joj miica, jer je susjed, dosadni krt u crnom krznu, pitao za njezinu ruku. Treba ti i vune i pamuka! Trebat e ti jastuci za sjedenje i leanje, kad postane krtova ena! Palica je morala raditi uz vreteno, a miica je zaposlila etiri pauka koji su tkali i pleli dan i no. Svaku veer krt je dolazilo u posjetu i samo priao o tome kako e na kraju ljeta, kad sunce vie toliko ne ari i ne pee zemlju dok se ona osui kao kamen, kad ljeto bude gotovo, tada e se oeniti Palicom. Ali ona nije bila ni najmanje sretna, jer joj nije bilo stalo do dosadnog krta. Svako jutro, kad bi se sunce diglo, i svaku veer, kad se spu-talo, iskrala bi se ona vani ispred vrata, a kad bi vjetar zapuhao i rairio klasje, pa je

  • 10

    Hans Christian Andersen: Bajke

    mogla vidjeti plavo nebo, mislila je o tome kako je tu lijepo i svijetlo, arko elei ponovo vidjeti voljenu lastavicu. Ali ona se nije vratila, odletjela je daleko u lijepu zelenu umu.

    Da, ja u s tobom! ree Palica i sjedne ptici na lea

  • 11

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Jesen je dola, a Palica je bila gotova s djevojakom spremom. Za etiri tjedna e se udati! ree joj miica. Ali Palica je plakala i govorila da nee dosadnog krta. Dosta je te prie! ree miica. Ne budi tvrdoglava, jer u te inae ugristi svojim bijelim zubima! Udat e se za divnog mua! Crno krzno poput njegovog nema ak ni kraljica! Bogat je i Bogu hvala na njemu! Dolo je i vjenanje. Krt je doao po mladu, kojoj je bilo sueno ivjeti s njim, duboko ispod zemlje, da nikad ne izae pod toplo sunce, jer on to nije volio. Jadna djevojica je bila toliko tuna, jer morala se oprostiti od krasnog sunca, koje je na pragu miiine kue ipak mogla gledati. Zbogom, ti jasno sunce! ree i prui ruke visoko u zrak, te izae ispred miiine kue; ito je bilo ponjeveno, ostala je samo strnjika. Zbogom, zbogom! ree i svojim malim rukama zagrli mali crveni cvijet. Pozdravi malu lastavicu, ako je susretne! Kvi-vit, kvi-vit! zauje se odjedanput iznad njezine glave. Ona pogleda u visinu, te ugleda malu lastavicu, koja je bila sva sretna im je vidjela Palicu; ona joj ispria kako joj nikako nije stalo do udaje za runog krta i ivota duboko pod zemljom, gdje sunce nika-da ne sjaji. Mogla je jedino plakati. Hladna zima dolazi, ree mala lastavica. Ja letim daleko u tople krajeve, hoe li sa mnom? Moe sjesti na moja lea! Zavei se svojim pojasom, pa emo odletjeti daleko od runog krta i njegove mrane kue, visoko preko planina u tople zemlje, gdje sunce sjaji ljepe nego ovdje, gdje je uvijek ljeto i divno cvijee. Poleti sa mnom, slatka mala Palice, ti koja si mi spasila ivot kad sam smrznuta leala u tamnom podzemlju! Da, ja u s tobom! ree Palica i sjedne ptici na lea, s nogama na njenim rairenim krilima, zavee pojas za jedno od najjaih pera, a lastavica poleti visoko u zrak, preko ume i mora, preko visokih planina s vjenim snijegom. Palica se smrzavala u hladnom zraku, ali bi se uvukla ispod toplih pera ptice i izvukla samo glavu, gledajui svu divotu ispod sebe. Na kraju stignu u topli kraj. Zrake sunca ovdje su bile puno jae, nebo se inilo dva puta vie, a na breuljcima i padinama raslo je divno zeleno i plavo groe. U umama su rasli limuni i narane, mirisala je mirta i metvica, a po cesti su trala lijepa djeca i igrala se sa arenim leptirima. Ali lastavica je letjela jo dalje, a bilo je sve ljepe i ljepe. Ispod prekrasnih zelenih stabala uz plavo more leao je bljetavi bijeli mramorni dvorac iz sta-rih vremena. Vinova loza penjala se uz njegove visoke stupove, a tamo na njihovim vr-hovima bilo je mnotvo lastavijih gnijezda, a jedno od njih bilo je dom lastavice koja je nosila Palicu. Ovo je moja kua! ree lastavica. Ali ako eli sebi potraiti dom meu divnim cvije-em koje dolje raste, tamo u te spustiti i moe uivati koliko eli! Divno! ree ona pljeui malim ruicama. Jedan veliki mramorni stup leao je sruen i razbijen u tri komada, a u pukotinama je raslo prekrasno veliko bijelo cvijee. Lastavica sleti s Palicom i ostavi je na jednom od irokih listova. Kako li se iznenadila kada je u sredini cvijeta vidjela malenog ovjeka, bijelog i prozirnog kao staklo! Na glavi mu je bila divna zlatna kruna, a na ramenima prekrasna prozirna krila, a nije bio vei od Palice. On je bio cvjetni aneo. U svakom cvijetu ivio je slian ovjek ili ena, a on je bio njihov kralj.

  • 12

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Ali lastavica je letjela jo dalje.

  • 13

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Boe, kako je lijep! aptala je Palica lasti. Mali princ se toliko prestraio laste, jer je ona prema njemu bila toliko ogromna, ali kad je vidio Palicu bilo mu je jako drago, jer je ona bila najljepa od svih koje je ikada vidio. Skine svoju krunu s glave i stavi je na njezinu, upita je kako se zove i bi li se za njega udala i postala kraljica svih cvjetova! Da, bio je to ovjek drukiji od krastainog sina i krta u crnom krznu. Ona zato pristane na prinev prijedlog, a iz svakog cvijeta su izali ljudi i ene, nosei poklone: najbolji je bio par lije-pih krila od velike bijele muice. Privrstili su ih Palici na lea, pa je tako i ona mogla letjeti s cvijeta na cvijet. Svuda je vladala radost, a mala lastavica je sjedila u svom gnijez-du i pjevala im najbolje to moe, dok je u srcu bila tuna, jer je toliko voljela Palicu da se od nje ne bi nikad rastala. Nee se vie zvati Palica! ree joj cvjetni aneo. To je runo ime, a ti si tako lijepa. Zvat e se Maja! Zbogom! Zbogom! ree mala lastavica i odleti iz toplog kraja, daleko natrag u Dansku; tamo je imala malo gnijezdo povrh prozora ovjeka koji je priao bajke: njemu je ona cvrkutala kvi-vit, kvi-vit!, a odatle je cijela ova pria i nastala.

    Svuda je vladala radost.

  • 14

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Mala sirena

    Daleko tamo na morskoj puini voda je modra poput najljepeg razlika, a ista i bistra kao najie staklo; ali je i duboka, dublja nego to bilo koje sidro moe dosei. Trebalo bi zaista mnogo crkvenih tornjeva postaviti je-dan na drugoga da bi s dna dosegli na povrinu. Na dnu ive morski vilenjaci i sirene. Nemojte misliti da tamo nema niega osim pustog bije-log pijeska: ne, jer dolje raste najudnije drvee i bilje, ije su grane i listovi toliko gipki da se uz najmanje po-krete vode savijaju kao da su ivi. Male i velike ribe kre-u se kroz granje, ba kao to kod nas ptice lete zrakom. Dvorac Morskog kralja leao je na najdubljem mjestu. Zidovi su mu od koralja, a visoki, iljasti prozori od naj-ieg jantara. Krov je od koljki koje se otvaraju i zatva-raju uz pokrete vode. Divno je bilo vidjeti da u svakoj sjaji biser, svaki dostojan kraljiine krune. Kralj na dnu mora je bio udovac ve dugo godina, dok je njegova stara majka upravljala dvorcem. Iako je bila mu-dra, bila je i ponosna na svoje plemstvo, te je uvijek nosi-la dvanaest kamenica na repu, dok su ostale sirene ple-menita roda smjele imati samo est. Inae je bila za sva-ku pohvalu, osobito jer je toliko voljela svoje unuice, male morske princeze. Bilo ih je est, prekrasnih; ali naj-mlaa je bila najljepa. Koa joj je bila kao latica rue, oi plave poput najdubljeg mora. No, kao i ostale sirene, umjesto nogu imala je riblji rep. Princeze su se svaki dan igrale u dvorima, gdje je iz sti-jena raslo cvijee. Veliki jantarni prozori su se otvarali, te su ribe plivale prema njima, ba kao kad lastavice ulijeu kroz nae otvorene prozore. Ribe su jele iz ruku princeza i drago im se bilo milovati. Izvan dvorca se prostirao veliki vrt s rumenim i modrim stablima, voe je sjajilo poput zlata, a cvijee poput pla-

  • 15

    Hans Christian Andersen: Bajke

    mena, dok su se grane i lie neprestano savi-jali. Zemlja je bila najfiniji pijesak, ali boje po-put plavog plamena sumpora. Radi udnova-tog plaviastog svjetla izgledalo je kao visoko na nebu, a ne na dnu mora: ispod i iznad samo plavetnilo. Za sasvim tihog vremena moglo se vidjeti sunce, koje je izgledalo poput purpur-nog cvijeta iz ije se ake izlijevala sva svjet-lost. Svaka princeza je imala svoj kutak u vrtu, gdje su mogle slobodno kopati i saditi. Jedna je posadila cvijee u obliku kita, druga u obliku sirene, dok je najmlaa izradila krug poput sunca, a i svo cvijee je bilo rumeno kao sunce. Ona je bila neobino dijete, mirna i zamiljena, a kad bi se ostale sestre zabavljale, ukraava-jui se posvuda najudnijim stvarima koje su dobivale iz potonulih brodova, njoj je, osim cvijea crvenog poput rua i sunca, bio drag samo lijepi mramorni kip krasnog djeaka, isklesan u bijelom, istom kamenu. Na dno je potonuo prilikom nekog brodoloma. Pokraj kipa mala sirena zasadi crvenu alosnu vrbu, koja je divno rasla i savijala svoje svjee grane preko kipa djeaka, sputajui ih do plavog pjeanog dna, gdje se ljubiasta sjena pomica-la zajedno s granjem, pa je izgledalo kao da se igraju i ljube s korijenjem. Najvea radost bilo joj je sluati o gornjem svijetu, o ljudima. Stara baka je morala ispria-ti sve to je znala o brodovima i gradovima, ljudima i ivotinjama. Posebno zanimljivo i divno joj se inilo to to cvijee na zemlji miri-e, jer na dnu mora ne mirie, te to su ume zelene, a ribe meu granama pjevaju tako gla-sno i lijepo, da ih je milina sluati. Baka je pti-ice zvala ribama, jer male sirene nikada nisu vidjele pticu.

    Kad napunite petnaest godina, svaka od vas smije izroniti na povrinu, sjediti na stijeni pod mjeseinom i gledati velike brodove pod jedrima, ume i gradove! Dogodine e tek najstarija napuniti petnaest, a kako su sve jedna od druge mlae za go-dinu, najmlaa je morala ekati pet godina da bi se mogla otisnuti na povrinu i vidjeti kako je ovdje kod nas. Sestre obeaju izmeu sebe da e jedna drugoj ispriati to su vid-jele i to im je bilo najljepe kada taj prvi dan doe. Baka im nije dovoljno ispriala, njih je zanimalo mnogo vie.

    Inae je bila za svaku pohvalu.

  • 16

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Najmlaa sirena je najvie od svih eznula za povrinom, a morala je ekati najdue od svih, tiha i zamiljena. Mnoge noi je prosta-jala kraj prozora, gledajui gore kroz modro more u kojemu su plivale ribe, praakajui repovima i perajama. Vidjela je i mjesec i zvijezde: iako blijedi, kroz vodu su izgledali mnogo vei nego to su u naim oima. Ka-da bi ispod njih promaknula vea sjena po-put oblaka, mala sirena je znala da je to ili kit koji pliva iznad nje, ili brod pun ljudi, koji naravno i ne slute da je dolje krasna mala sirena koja prua svoje bijele ruke prema kobilici broda. Najstarija sirena je napunila petnaest godi-na, te je sada smjela izroniti na povrinu. Nakon to se vratila, imala je stotine stvari za ispriati, ali najljepe od svega bilo joj je sjediti na pjeanom sprudu usred mirnog zaljeva, te gledati obalu velikog grada, ija su svjetla treperila kao stotine zvijezda, slu-ati muziku, galamu i buku prometa i ljudi, gledati mnoge crkvene tornjeve i iljke, sluati zvonjavu crkvenih zvona. Ali, ona nije mogla onamo, a za tim je najvie ez-nula. Oh, kako li je najmlaa sestra paljivo sluala, a kada bi naveer stajala uz otvoren pro-zor, gledajui kroz tamno, modro more, mislila je na veliki grad s bukom i galamom, a i inilo joj se da uje crkvena zvona. Godinu dana kasnije i druga sestra dobije dozvolu da izroni i otpliva kuda eli. Ona je izronila upravo kad je sunce bilo na zalasku, te joj se taj prizor uinio najljepim. Cijelo nebo je bilo zlatno, a ljepota oblaka neopisiva: crveni i ljubiasti, plovili su iznad nje, a jo bre od njih, poput dugog bijelog vela, preletjelo je jato divljih labudova preko povrine vode u pravcu sunca. I ona zapliva u istom smjeru, ali sunca na kraju nestane, a ruia-sto svjetlo na povrini mora i u oblacima se ugasi. Sljedee godine je i trea sestra izronila na povrinu. Kako je bila najsmjelija od svih, ot-plivala je uz iroku rijeku koja se izlijeva u more. Vidjela je prekrasne zelene breuljke s vinogradima; dvorci i palae pojavljivali su se izmeu velianstvenih uma, ptice su sve u glas pjevale, a sunce je tako grijalo da je esto morala zaroniti ispod vode kako bi ohla-dila vrue lice. U malom zaljevu je naila na grupu sasvim male ljudske djece, koja su posve gola trala i prskala se u vodi, te se i ona poeli poigrati s njima, ali su je se djeca prestraila i pobjegla. Mala crna ivotinja (bio je to pas, ali sirena ga nije nikada prije vid-jela) iskoi odjednom ispred nje, te pone lajati tako strano da se sirena takoer prestra-ila, pa je otplivala na otvoreno more. Ipak, nikako nije mogla zaboraviti prekrasne u-me, zelene breuljke i lijepu djeicu, koji isto plivaju po vodi, iako nemaju riblji rep.

    Najmlaa je bila najljepa.

  • 17

    Hans Christian Andersen: Bajke

    etvrta sestra nije bila tako hrabra. Ostala je usred divljeg otvorenog mo-ra i priala kako je ba to i bilo najljep-e: pogled se prua na sve strane, mi-ljama daleko, a nebo se nad vodom die kao ogromno stakleno zvono. Vidjela je i brodove, ali izdaleka, pa su joj izgledali kao galebovi. Veseli dupi-ni su se preokretali u vodi, a veliki kitovi trcali vodu iz svojih nosnica; inilo joj se da je izmeu stotina fonta-na. I na petu sestru doe red. Njezin ro-endan je padao u zimu, tako da je ona vidjela ono to ostale nisu. More je bilo zeleno, a svuda su plovile velike sante leda, koje su izgledale poput bisera, priala je, ali svaka je bila daleko vea od crkvenih tornjeva koje su gradili ljudi. Bilo ih je u najudnijim oblicima, a sjali su kao dijamanti. Ona zasjedne na najvei ledeni brijeg. Svi brodari su pres-traeni mijenjali pravac im bi je vidjeli kako sjedi dok joj vjetar nosi dugu kosu. Uveer su se navukli oblaci, poelo je grmjeti i sijevati, dok je crno more visoko podizalo ledene sante koje su sjajile pod bljeskovima munja. Na svim brodovima jedra su sputena, zavla-dao je strah i trepet, dok je ona i dalje mirno sjedila, plovei na svom ledenom brijegu i gledajui kako mo-dre strijele paraju nebo i nestaju u blistavom moru. Svaka od sestara se vraala zanesena novostima i ljepotom nakon prvog izlaska, ali sada su kao odras-le djevojke mogle izroniti kada god su eljele, pa im je to postalo svejedno; eljele su kui. Ve nakon mjesec dana govorile su kako je dolje ipak najljepe i da nigdje nije kao u svome domu. Pet sestara su esto uveer zajedno plivale na povrinu, drei se za ruke. Imale su divne glasove, ljepe od ljudskih, a kada bi se dizala oluja, naslutile bi brodolom i plivale is-pred brodova, divno pjevajui o ljepoti na dnu mora i pozivajui mornare da se ne plae doi k njima. Mornari ih nisu mogli razumjeti ni rijei i mislili su da je to oluja. Ljepotu na dnu mora nisu vidjeli, jer kad brod potone, ljudi se utope i jedino mrtvi mogu doi na dvor morskog kralja. Kad bi se sestre, drei se za ruke, u predveerje zaputile prema povrini, najmlaa bi ostala gledajui za njima i htjela je plakati, ali sirena nema suza, pa zato jo i vie pati. Ah, kad bi mi bar bilo petnaest godina! govorila je. Znam da e mi se svidjeti onaj svijet gore i ljudi koji tamo grade i ive. Konano i ona navri petnaest godina.

    Ribe su jele iz ruku princeza.

  • 18

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Lijepi mramorni kip krasnog djeaka.

  • 19

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Eto, dolo je i tvoje vrijeme, ree joj baka, stara kraljevska udovica. Doi da te nakitim kao i ostale tvoje sestre! Na kosu joj stavi vijenac od bijelih ljiljana, ija je svaka latica bila polovica zrna bisera. Takoer joj je na rep stavila osam velikih kamenica, da bi po-kazala svoj visoki rod. To me boli! rekla je mala sirena. Nekad treba i pretrpjeti radi dobrog izgleda! uzvrati joj baka. Oh! Najradije bi eljela otresti sav taj nakit i odloiti teki vijenac, njezino rumeno cvijee iz vrta bolje joj je pristajalo, ali se ipak nije usudila to mijenjati. Zbogom! ree mala sirena i pone lagano poput mjehuria izranjati prema povrini. Sunce je upravo zapadalo kada je izronila glavom na povrinu mora, ali su oblaci jo sjali poput rua i zlata, a veernja zvijezda je sjajila usred blijedocrvenog zraka, svjeeg i bla-gog. More je bilo potpuno mirno, a na velikom brodu s tri jarbola samo je jedno jedro bilo podignuto, ali ionako nije bilo ni daka vjetra. Naokolo po brodu sjedili su mornari. Pjevalo se i sviralo, a kako se poelo mraiti, palile su se stotine lampi raznih boja i izgle-dale kao zastave svih naroda, vijorei se u zraku. Mala sirena otpliva do okna kabine. Svaki put kad bi je voda podigla mogla je kroz ista stakla vidjeti unutra, gdje je stajalo mnogo ljudi u divnoj odjei, ali najljepi je ipak bio mladi princ velikih crnih oiju. Nije mu moglo biti vie od esnaest godina, a slavio se ba njegov roendan radi toga sav ovaj sjaj i rasko. Mornari su plesali po palubi, a svaki put kad bi im se mladi princ pridruio, vie od stotinu raketa poletjelo bi u vis, rasvijetlivi sve naokolo kao u pol bijela dana. Mala sirena se prestrai i zaroni, ali ubrzo opet digne glavu iznad povrine. Sad joj se inilo da sve zvijezde s neba padaju prema njoj. Nikada prije nije vidjela vatromet. Velika sunca su se brzo okretala, prekrasne vat-rene ribe su plovile zrakom, a odsjaj svega zrcalio se u mirnoj, prozirnoj vodi. Na brodu je bilo toliko svjetla da se s lakoom mogao vidjeti svaki konop, a pogotovo ljudi. Ah, kako je princ bio lijep; stiskao je ruke s mornarima, smijao se i alio, dok je muzika svira-la u divnoj noi. Ve je bilo kasno, ali mala sirena nije mogla odvojiti oi od broda i divnog princa. arena svjetla su se ugasila, rakete i topovski pucnjevi utihnuli, ali je u dubini mora umjelo i brujalo, dok je ona leala na povrini, ljuljajui se gore-dolje i gledajui kroz okno kabine. Ali, brod zaplovi bre, podiui jedno jedro za drugim. Valovi su bili sve jai, veliki ob-laci su se navukli, a i sijevalo je u daljini. Spremalo se nevrijeme, pa su mornari opet spu-stili sva jedra. Veliki brod se ljuljao plovei velikom brzinom na divljem moru, valovi su se podizali poput velikih crnih planina, prijetei da se srue na jarbol, ali tada bi brod poput labuda zaronio izmeu visokih valova, te ponovno isplivao na vrhu drugog viso-kog vala. To je maloj sireni izgledalo smijeno, ali su mornari imali suprotno miljenje: brod je kripao i pucao, debele daske su se savijale pod jakim udarcima, voda je poela nadirati unutar broda, jarbol se slomio po sredini, kao da je bio od trstike. Brod se na-gnuo na bok, a voda poela prodirati u unutranjost. Sada je i mala sirena uvidjela da su u opasnosti; i sama se morala uvati greda i ostataka broda koji su plivali po povrini. Na trenutke bi zavladao potpuni mrak, da se ba nita nije vidjelo, ali kada bi sijevnulo bilo bi opet toliko svijetlo da je svih na brodu mogla prepoznati. Svatko se snalazio kako je najbolje znao i umio. Najvie je gledala za mladim princem, vidjevi ga u trenutku brodoloma, ba kad je potonuo u dubinu mora. U prvi as joj je bilo drago, jer sad je princ dolazio k njoj, ali se tada sjeti da ljudi ne mogu ivjeti u vodi i da on ne moe, ako

  • 20

    Hans Christian Andersen: Bajke

    nije mrtav, doi dolje u dvorac njezinog oca. Ne, on ne smije umrijeti! Ona zapliva izme-u dasaka i greda koje su plutale naokolo, ne mislei na opasnost da bi je mogle zdrobiti, zaroni duboko, pa opet ispliva na vrhu vala i na kraju pronae mladog princa, koji skoro vie nije mogao plivati po olujnom moru; ruke i noge su mu klonule, lijepe oi se zatvori-le. Da mu mala sirena nije dola u pomo, smrt bi mu bila neizbjena. Drala mu je glavu nad povrinom vode, dok su ih valovi nosili kamo su htjeli. Ujutro se nevrijeme stialo; od broda nije ostalo ni trunke, sunce se podiglo iz mora cr-veno i sjajno, te kao da je vratilo ivot u prineve obraze, ali oi su mu ostale zaklopljene. Mala sirena ga poljubi u visoko elo te mu zagladi mokru kosu; podsjeao ju je na mra-morni kip iz njenog malog vrta. Ponovo ga poljubi i arko poeli da poivi. Ispred sebe ugleda kopno, visoke plave planine s vrhovima pokrivenim snijegom, koji su se bijelili poput leeih labudova; dolje uz obalu zelenile su se divne ume, ispred kojih je leala crkva ili samostan: to nije znala sigurno, ali svakako neka graevina. U vrtu su rasli limuni i narane, a uz vrata visoke palme. More je ovdje napravilo malu uvalu, vo-da je bila mirna ali duboka, a uvala se pruala do grebena na koji je more nanijelo fini bijeli pijesak. Ona dopliva ovamo i polegne princa na pijesak, pazei da mu glava bude dobro izloena toplom suncu. Zvona na velikoj bijeloj zgradi zazvone, a mnotvo mladih djevojaka proe vrtom. Mala sirena otpliva meu neke stijene koje su strale iz mora, te pokrije lice i prsa morskom pjenom, da nitko ne bi vidio njeno malo lice, ekajui da vidi tko e doi do jadnog prin-ca. Jedna od mladih djevojaka ubrzo tu naie, te, iako na trenutak zaplaena, pozove jo ljudi, a sirena je vidjela da je princ oivio te se smijei svima oko sebe ali ne i njoj, jer nije ni znao da ga je ona spasila. To je rastui, a kad on ode s ostalima unutra u veliku zgradu, ona sva alosna opet zaroni u dubine te se vrati u oev dvorac. Uvijek je bila tiha i zamiljena, a sada jo i vie. Sestre su je pitale o tome to je gore vidje-la, ali ona im nita nije rekla.

    Mnogih bi veeri i jutara isplivala na isto ono mjesto.

  • 21

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Mnogih bi veeri i jutara isplivala na isto ono mjesto gdje je ostavila princa. Vidjela je kako voke sazrijevaju u vrtu i kako se beru plodovi, kako se snijeg otapa na visokim planinama, ali princa nije vidjela, pa se svaki put sve tunija vraala kui. Jedina utjeha bilo joj je sjediti u njezinom vrtu i grliti lijepi mramorni kip, koji ju je toliko podsjeao na princa, ali nije pazila svoje cvijee, koje je raslo kao u divljini, prelazei staze i isprepliu-i se s granama drvea, pa je tako stvaralo mrani ugoaj. Na kraju vie nije mogla izdrati, pa je sve ispriala jednoj od sestara. Sve ostale su od-mah saznale, ali nitko drugi osim njih i nekoliko ostalih sirena, koje to nisu nikome pre-nijele, osim svojim najbliim prijateljicama. Jedna od njih je znala tko je princ, jer je i ona vidjela slavlje na brodu, a zna i odakle je i gdje mu je kraljevina. Doi, mala sestro! pozovu je ostale princeze, te zagrljene izrone iz mora ispred prine-vog dvorca. Dvorac od sjajnog svijetloutog kamena imao je velika mramorna stepenita, a jedno se sputalo ravno u more. Prekrasne pozlaene kupole podizale su se na krovovima, stupo-vi su okruivali cijeli dvorac, a izmeu njih su stajali mramorni kipovi, koji su izgledali kao da su ivi. Kroz bistra stakla visokih prozora vidjele su se velianstvene dvorane, u kojima su visjele skupe svilene zavjese i tapeti, a svi zidovi bili su ukraeni velikim sli-kama, koje je bilo zadovoljstvo gledati. Na sredini najvee dvorane prskao je veliki vodo-skok, iji su mlazovi dosizali visoko prema staklenoj kupoli na svodu, kroz koju je sunce sijalo na vodu i biljke u velikom bazenu. Sada je znala gdje on ivi i esto je uveer i nou odlazila na povrinu, plivajui mnogo blie obali nego to bi se ikoja sirena usudila, ak i uz tijesni kanal ispod prekrasnog mramornog balkona koji je bacao dugu sjenu preko vode. Tu bi sjedila i gledala mladog princa, koji je mislio da je sasvim sam pod sjajnom mjeseinom. Mnogih veeri ga je vidjela kako uz glazbu plovi na svom divnom brodu s vijoreim zas-tavama, pa bi provirivala izmeu zelenih trstika, a kada bi se vjetar poigrao s njezinim srebrnobijelim velom i netko bi je vidio, mislio je da je to labud koji iri krila. Mnogih je noi, dok su ribari lovili pod svijeom, sluala njihove pohvale o prinevoj dobroti, radujui se to ga je spasila, onako polumrtvog i noenog valovima. Sjeala se kako mu je glava vrsto leala na njenim grudima i kako ga je od srca poljubila, a on o tome nita nije znao, nije mogao niti sanjati o njoj. Kako je njezina ljubav prema ljudima rasla, tako je i njezina elja da im se pridrui bivala sve vea. Mislila je da je njihov svijet puno vei od njenog, pa oni lete po moru u svojim brodovima, mogu se popeti na visoke planine, preko oblaka, a zemlje koje imaju prostiru se sa umama i livadama i dalje nego njezin pogled moe doprijeti. Toliko toga je eljela znati, ali joj sestre nisu na sve mogle odgovoriti, pa je zato pitala svoju staru baku, koja je dobro poznavala gornji svijet i opravdano ga nazivala zemlje iznad mora. Ako se ljudi ne utope, pitala je sirena, mogu li onda ivjeti vjeno? Ili umiru ba kao i mi u moru? Da! ree starica. Umiru i oni, a ivot im je jo krai od naeg. Mi moemo poivjeti tristo godina, a kad nas vie nema, postanemo jedino pjena na moru i nemamo groba meu svojim blinjima. Nemamo besmrtnu duu ili novi ivot, mi smo poput trske kad se posijee nikad se vie ne zazeleni. Ljudi meutim imaju besmrtni duh, koji ivi i nakon to se tijelo pretvori u zemlju, a podie se kroz isti zrak do sjajnih zvijezda. Ba

  • 22

    Hans Christian Andersen: Bajke

    kako i mi, kad izranjamo iz mora gledati ljudski svijet, tako i oni izrone na nepoznatim, divnim mjestima, koja mi nikada neemo vidjeti. Zato mi nismo dobili besmrtne due? tuno upita mala sirena. Ja bih dala svih svojih tristo godina za samo jedan dan kao ljudsko bie i za svoje mjesto u nebeskom svijetu! O tome nemoj ni misliti! ree starica. Mi smo ovdje sretniji i mnogo nam je bolje nego ljudima gore. Znai, ja u umrijeti i postati morska pjena, nikad vie neu uti glazbu valova, vidjeti divno cvijee i crveno sunce! Zar stvarno nita ne mogu napraviti kako bih dobila vjeni duh? Ne! ree starica. Jedino ako te netko od ljudi toliko zavoli, da mu postane vie i od oca i majke, da ti posveti sve svoje misli i ljubav, da sveenik poloi njegovu desnu ruku u tvoju, u znak vjene vjernosti, njegova bi dua prela u tvoje tijelo, pa bi tako i ti dobila dio ljudske sree. Dao bi ti duu, a svoju zadrao. Ali to se nikada ne moe dogoditi! Ono to mi smatramo lijepim, tvoj riblji rep, njima je ruan, jer nemaju pojma, pa kod njih mora imati dvije nespretne potpore koje zovu nogama da bi te smatrali lijepom! Mala sirena duboko uzdahne, gledajui svoj riblji rep. Veselimo se! ree starica. Skaimo svih tristo godina koje imamo, to je ipak dosta vremena, a poslije emo se lako odmarati u grobu. Veeras je dvorski bal! Bila je to divota, nikad viena na svijetu. Zidovi velike plesne dvorane bili su od debelog ali prozirnog stakla. Stotine ogromnih koljki, crvenih kao rue i zelenih kao trava, nare-dale su se sa svih strana, a njihov plavi plamen osvjetljavao je dvoranu, svijetlei kroz zidove i more, u kojem su bezbrojne male i velike ribe plivale prema staklenome zidu; na nekima je krljut bila purpurno crvena, a na drugima poput srebra i zlata. Sredinom dvorane tekao je iroki potok, a na njemu su plesali morski vilenjaci i sirene, pjevajui svoje divne pjesme. Takvih glasova nema na zemlji. Mala sirena je pjevala naj-ljepe od svih, svi su joj pljeskali, te je za trenutak osjetila radost u srcu, znajui da ima najljepi glas na zemlji i u moru! Ali uskoro je opet poela misliti na gornji svijet, nije mogla zaboraviti lijepog princa, a ni svoju tugu to nema besmrtnu duu poput njega. Iulja se iz oevog dvorca te, dok je sve odzvanjalo od pjesme i veselja, ode u tuzi sjesti u svoj vrt. Kroz vodu odjekne zvuk roga, a ona pomisli: Sad sigurno gore plovi on, koji mi je drai od oca i majke, na kojega stalno mislim i u ije bih ruke poloila svu sreu svog ivota. Sve bih se usudila uiniti, samo da mogu dobiti njega i besmrtnu duu! Dok moje sestre pleu tamo u oevu dvorcu, ja idem do stare morske vjetice, one koje sam se uvijek bojala. Moda mi ona moe pomoi savjetom! Mala sirena krene prema pjeneim vrtlozima, iza kojih je ivjela vjetica. Ovim putem inae nikad nije ila, ni cvijee a ni morska trava nisu tu rasli, samo golo, sivo, pjeano dno lealo je izmeu virova, a voda je umila poput mlinskih kotaa, vrtei se i grabei sve to moe na svom putu u dubinu. Morala je proi izmeu svih opasnih vrtloga da bi dola na vjetiino podruje, a odavde je jedini put i daleko dalje bio preko polja vrueg, vrijueg blata, koje je vjetica nazivala svojim tresetitem. Iza je leala njezina kua, us-red udnovate ume. Svo drvee i grmlje su bili polipi pola ivotinje a pola biljke; iz-gledali su kao stoglave zmije koje rastu iz zemlje, sve grane bile su im dugi, sluzavi kra-kovi, prsti poput gipkih crva, s lancima koji se pomiu od korijenja do samih vrhova. Sve to su mogli ugrabiti vrsto bi obuhvatili i ne bi nikad vie pustili od sebe. Tu je sta-jala sva preplaena, dok joj je srce tuklo od straha; zamalo se predomislila i okrenula

  • 23

    Hans Christian Andersen: Bajke

    prema kui, ali je ohrabri pomisao na princa i ljudsku duu. Svoju dugu raspletenu kosu skupi i vrsto zavee oko glave, da je polipi ne bi za nju povukli, a ruke sklopi na prsi-ma, te proleti kako to samo riba moe kroz vodu, izmeu odvratnih polipa, koji su za njom pruali svoje gipke krakove i prste. Vidjela je da svaki polip koji je neto ulovio stee svoj plijen stotinama malih krakova, jakih poput eljeznih spona. Kosturi ljudi koji su izgubili ivote na moru i potonuli u ove dubine virili su bjelasajui se kroz krakove polipa. Drali su vesla i kovege, kosture kopnenih ivotinja, te jednu malu sirenu, koju su ulovili i zadavili: to joj je bilo najstranije! Stigne do movare u umi, gdje su gmizale velike, debele vodene zmije i pokazivale svo-je rune bijelo-ute trbuhe. Na sredini movare stajala je kua od bijelih kostiju ljudi stradalih na moru; tamo je sjedila morska vjetica i iz svojih usta hranila abu krastau, ba kako bi ljudi malog kanarinca hranili eerom. Rune i debele vodene zmije zvala je svojim piliima i dozvoljavala im je da se valjaju po njenim velikim, gljivastim prsima. Znam po to si dola! ree morska vjetica. To je glupo od tebe! Ipak e ti biti po volji, jer e te to odvesti u nesreu, moja draga princezo. Ti bi se rado oslobodila svog ribljeg repa i zamijenila ga s dva komada neega za hodanje poput ljudi, ne bi li se princ zalju-bio u tebe i postao tvoj, ba kao i njegova besmrtna dua! smijala se vjetica tako glasno i odvratno, da su i aba krastaa i zmije popadale na pod i tamo se poele valjati. Dola si u pravo vrijeme, ree vjetica. Sutra nakon izlaska sunca ne bih ti mogla pomoi, morala bi opet ekati cijelu godinu. Napravit u ti napitak, koji e ponijeti na obalu i tamo ga popiti; tvoj riblji rep e se odvojiti i suziti u ono to ljudi zovu lijepim nogama, ali bol e biti jaka kao da otri ma prodire kroz tvoje tijelo. Svi koji te vide rei e da si najljepe ljudsko dijete koje su ikad vidjeli! Zadrat e svoj lebdei hod, nijedna plesai-ca se nee moi tako kretati, ali svaki tvoj korak bit e kao da hoda na otrom nou, da ti krv mora tei. Ja u ti pomoi, ako si na sve to spremna? Jesam! ree mala sirena drhtavim glasom, mislei na princa i na to kako e dobiti be-smrtnu duu. Zapamti, ree vjetica, kad jednom dobije ljudski oblik, ne moe nikad vie biti si-rena! Nee se moi spustiti kroz dubinu svojim sestrama i oevom dvoru, a ako te princ ne zavoli toliko da radi tebe zaboravi oca i majku dok si mu stalno u mislima, a sveenik vas ne blagoslovi kao mua i enu, nee dobiti besmrtnu duu! Prvog jutra nakon to se on oeni drugom puknut e ti srce, pa e postati morska pjena. Hou! ree mala sirena, blijeda poput smrti. Ali mora mi platiti! ree vjetica. A ja ne traim malo. Tvoj glas je najljepi od svih ovdje na dnu mora, sigurno si ga njime mislila zavesti, ali taj glas e dati meni. Ja hou najbolje to ima za moj skupocjeni napitak. U njega ulijevam vlastitu krv, da bude jak kao dvosjekli ma! Ali kad uzme moj glas, upita mala sirena, to e meni ostati? Tvoj lijepi stas, ree vjetica, tvoj lebdei hod i tvoje oi koje govore, njima zasigurno moe osvojiti ljudsko srce. to je, zar si izgubila hrabrost? Hajde, isprui jezik, da ga odreem, za plau, a ja u ti dati jaki napitak. U redu! ree mala sirena, a vjetica stavi kotao da skuha arobni napitak. istoa je dobra stvar! ree ona te oisti kotao zmijama svezanim u klupko; zatim zaree svoje grudi, kapajui svoju crnu krv u kotao, iz kojega su se isparavale najudnije spodobe,

  • 24

    Hans Christian Andersen: Bajke

    zastraujue i jezovite. Stalno je dodavala nove sastojke, a kada je uzavrelo, inilo se kao da krokodil plae. Na koncu je napitak bio gotov; izgledao je poput najie vode! Evo ti napitak! ree vjetica i odree maloj sireni jezik, a ona zanijemi i vie nije mogla ni pjevati ni govoriti. Ako te polipi zahvate na povratku kroz moju umu, baci samo kap ovog napitka; njiho-vi krakovi i prsti e se razletjeti u tisue komada! Ali maloj sireni to nije trebalo, svi su se polipi povukli kad su vidjeli bljetavi napitak koji joj je u rukama svijetlio poput sjajne zvijezde. Tako je mala sirena ubrzo prola kroz umu, movaru i virove. Mogla je vidjeti oeve dvore; u velikoj plesnoj dvorani svjetiljke su bile ugaene, svi su zasigurno spavali, ali im se nije usudila pribliiti, ovako nijema, zauvijek ih naputajui. Mislila je da e joj srce puknuti od alosti. Douljala se do vrta, ubrala po jedan cvijet iz vrta svake od svojih sestara, prstima im poslala tisue poljubaca, te zaplivala prema po-vrini kroz tamnomodro more. Sunce jo nije bilo izalo kada je ugledala prinev dvorac i popela se uza sjajno mramor-no stepenite. Mjeseina je divno sjajila. Mala sirena popije gorui, otri napitak, osjea-jui bol kao da joj kroz tijelo prolazi dvosjekli ma, te izgubi svijest i ostane tamo leati kao mrtva. Kad je sunce zasjalo preko mora, probudila se osjeajui otru bol, ali pred njom je stajao dragi mladi princ, a njegove crne oi su je gledale. Ona sama spusti po-gled, pa vidi da vie nema riblji rep, ve najljepe male, bijele noge, kakve samo djevoji-ce imaju; ali je bila gola, pa se zagrne svojom bujnom, dugom kosom. Princ je upita tko je i kako je ovdje dola, dok ga je ona blago i s nekom tugom u svojim modrim oima gle-dala, jer nije mogla nita rei. Princ je uzme za ruku i povede u dvorac. Svaki korak joj se inio, ba kako joj je vjetica i kazala, kao da hoda po iljcima i otrim noevima, ali je to izdrala; uz prinevu ruku uspinjala se lako poput mjehuria, dok su se svi divili njezi-nom gracioznom, laganom hodu. Obukli su je u skupocjenu odjeu od svile i muslina, bila je najljepa od svih u dvorcu, ali je bila nijema, nije mogla pjevati ni govoriti. Prekrasne robinje u svili i zlatu dolazile su i pjevale princu i njegovim kraljevskim roditeljima, a jedna od njih je pjevala ljepe od ostalih; princ joj je pljeskao i smijeio joj se, pa se mala sirena rastui, jer je znala da je ona sama pjevala puno bolje! Mislila je: Ah, kad bi on barem znao da sam ja dala svoj glas zauvijek, samo da bih mogla biti s njim! Robinje ponu plesati krasne, leprave plesove uz divnu glazbu, a mala sirena podigne svoje lijepe, bijele ruke i digne se na vrhove prstiju, lebdei preko poda dvorane i pleui kao to jo nitko nije zaplesao; uz svaki njezin pokret divota joj se sve vie pokazivala, dok su joj oi prodirale u srce dublje od pjesme robinja. Svi su bili oduevljeni; posebno princ, koji je nazove svojim malim nahoetom, a ona je plesala i dalje, iako je svaki korak osjeala kao hodanje po otrim noevima. Princ je re-kao da ona treba zauvijek ostati uz njega i dozvoli joj da spava ispred njegovih vrata, na jastuku od baruna. Dozvoli joj i da si saije muko odijelo, kako bi ga mogla pratiti na konju. Jahali su kroz mirisne ume, gdje bi je zelene grane ibale po ramenu, a male ptice iza svjeeg lia pje-vale. Penjala se s princem na visoke planine; iako su joj noge krvarile, ona bi se smijala i slijedila ga, dok ispod sebe ne bi ugledali oblake, koji su plovili poput jata ptica na putu prema tuim krajevima.

  • 25

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Kad je sunce zasjalo preko mora, probudila se osjeajui otru bol.

  • 26

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Kod kue na prinevom dvoru, nou dok su svi spavali, ona bi ila vani na iroke mra-morne stepenice, hladei svoje gorue noge u hladnoj morskoj vodi i mislei na svoje dolje u dubini. Jedne noi, dou njezine sestre, drei se za ruke, tuno pjevajui dok su plivale povri-nom; ona im mahne, a one je prepoznaju i rekoe joj o tome koliko ih je svih rastuila. Od tada su je posjeivale svake noi, a jedne je noi u daljini vidjela svoju staru baku, koja ve dugo godina nije dolazila na povrinu, a i Morskog kralja, s krunom na glavi, koji je pruao ruke prema njoj, ali se nije usudio doi toliko blizu kao sestre. Svakim danom je princu bila sve draa; volio ju je poput dobrog, milog djeteta, ali nije niti razmiljao da je uzme za svoju kraljicu; a ona je morala biti njegova ena, inae nije mogla dobiti besmrtnu duu, a na dan njegovog vjenanja postat e morska pjena. Zar mene ne voli najvie od svih? kao da su ga pitale oi male sirene, dok ju je drao u naruju i ljubio njeno lijepo elo. Jesi, ti si mi najdraa, ree princ, jer tvoje je srce najbolje od svih, ti si mi privrena i nalikuje na mladu djevojku koju sam jednom vidio, a koju u teko ponovno susresti. Bio sam na brodu koji je potonuo, valovi su me odnijeli do kopna uza sveti samostan, gdje su ivjele mlade djevojke, a najmlaa me pronala na obali i spasila mi ivot. Vidio sam je samo dva puta. Ona je jedina na svijetu koju bih mogao voljeti, a ti si joj toliko slina da nadjaava njezinu sliku u mojoj dui; njezino je mjesto u samostanu, a moja dobra srea mi je poslala tebe. Nikad se neemo rastati! Ah, on ne zna da sam mu ja spasila ivot, mislila je mala sirena, ja sam ga nosila pre-ko mora do ume kod samostana, sjedila iza morske pjene i ekala hoe li ljudi doi. Vi-djela sam lijepu djevojku, koju on voli vie od mene! Mala sirena duboko uzdahne, jer nije mogla plakati. Princ kae da djevojka pripada samostanu. Ona nikada nee u svijet, te se oni nee sastati, a ja sam ovdje kod njega, vidim ga svaki dan, dvorit u ga i voljeti, ivot mu dati! Prialo se kako bi se princ trebao oeniti prekrasnom keri kralja susjedne zemlje; zato je njegov brod bio tako dobro opremljen. Princ je naravno putovao u posjet susjednoj zem-lji, zapravo da bi vidio ker kralja susjedne zemlje, jer je sa sobom vodio i veliku pratnju. Mala sirena je odmahivala glavom smijeei se, jer je poznavala prineve misli bolje od svih ostalih. Ja moram otputovati! ree princ, moram upoznati lijepu princezu, jer to moji roditelji ele. Ali, nikad me nee prisiliti da je dovedem kui kao nevjestu! Ne mogu je voljeti! Ne slii na lijepu djevojku iz samostana kao ti. Ako jednoga dana moram iza-brati mladenku, najvjerojatnije e to biti ti, moje nahoe s govoreim oima! Princ je poljubi u crvena usta, poigra se s njenom dugom kosom i poloi glavu kod njezinog srca, pa je sanjala o ljudskoj srei i besmrtnoj dui. Valjda se ne boji mora, moje nijemo dijete! ree on dok su stajali na divnom brodu koji ih je trebao odvesti do susjedne kraljevine. Priao joj je o oluji i smiraju na moru, o udnim ribama iz dubine to su ih ronioci vidjeli, a ona se smijeila na sve njegove prie, jer je bolje od svih poznavala more. U mjeseinom obasjanoj noi, dok su svi osim kormilara spavali, sjedila bi i gledala kroz istu vodu. inilo joj se da vidi dvore svoga oca; na vrhu je bila stara baka sa srebrnom krunom na glavi, pogleda upuenog kroz brze struje prema kobilici broda. Njezine sestre isplivaju na povrinu, tuno je gledajui i izvijajui bijelim rukama. Ona im je mahala, smijeila se i htjela kazati kako joj je dobro i kako je sretna, ali jedan od mornara joj se

  • 27

    Hans Christian Andersen: Bajke

    priblii, pa sestre zarone, a on ostane uvjeren da je bjelina koju je vidio samo morska pjena. Ujutro brod pristane u luci divnoga grada kralja susjedne zemlje. Sva crkvena zvona su zvonila, a rogovi trubili s tornjeva; vojnici su stajali s vijoreim zastavama i sjajnim baju-netama. Svaki dan je bilo slavlje. Pozivi na plesove i druenje su se izmjenjivali, ali prin-ceze nije bilo nigdje: prialo se da je odrasla daleko u svetom samostanu, gdje je i nauila sve kraljevske kreposti. No, na koncu i ona doe. Mala sirena je bila nestrpljiva vidjeti njezinu ljepotu; morala je priznati da nikad prije nije vidjela ljepeg stvora. Fine i sjajne puti; ispod dugih, tamnih trepavica, smijeila su se dva vjerna tamnomodra oka! To si ti! ree princ, ti, koja si me spasila kad sam beivotno leao na obali! On zagrli svoju srameljivu nevjestu. Oh, kolike li sree! ree on maloj sireni. Ono emu se ni-kad nisam nadao, ono najbolje mi se ispunilo. Znam da e se i ti radovati mojoj srei, jer me voli najvie od svih. Mala sirena ga poljubi u ruku, dok joj se inilo da joj srce puca. Jutro njegovog vjenanja donijet e joj smrt i pretvoriti je u morsku pjenu. Sva crkvena zvona su zvonila, glasnici su jahali kroz ulice najavljujui zaruke. Na olta-rima su gorila mirisna ulja u skupim srebrnim svijenjacima. Sveenici su mahali kadio-nicama, a mladoenja i mlada su si pruili ruke i dobili biskupov blagoslov. Mala sirena je drala skute vjenane haljine od svile i zlata, ali njezine ui nisu ule sveanu glazbu, oi nisu vidjele sveti obred; mislila je samo na no svoje smrti, na sve to je izgubila u ovom svijetu. Ve iste veeri, mladenci su se ukrcali na brod, a topovi su zapucali i sve se zastave zavi-jorile; nasred palube se podigao skupi ator od zlata i grimiza, s najboljim jastucima, mje-sto za mladence u tihoj, svjeoj noi. Vjetar zapue u jedra, a brod polako zaplovi po mirnoj povrini mora. Kad se smrailo, zapalile su se raznobojne lampe; mornari su veselo plesali na palubi. Mala sirena se prisjeti kada je prvi put izronila na povrinu, vidjevi isti ovaj sjaj i radost, te pone plesati, lebdjeti poput lastavice kad je progone, a svi su joj oduevljeno klicali; nikad nije toliko lijepo plesala, dok su joj otri noevi rezali noge; ali to nije osjeala, jer je jo snanije rezalo u srcu. Znala je da je ovo zadnja no u kojoj gleda onoga radi kojeg je ostavila i rod i dom, radi kojeg je dala svoj divni glas i svaki dan podnosila beskrajne muke, a da on o tome uope ne razmilja. Ovo je zadnja no u kojoj zajedno udiu isti zrak, gledaju duboko more i plavo nebo puno zvijezda. Nju eka vjena no bez misli ili snova; duu nije imala, a nije je ni dobila. Na brodu se veselilo i slavilo do iza ponoi. Plesala je i smijala se, u srcu mislei na smrt. Princ poljubi svoju divnu mladu, koja se igrala s njegovom crnom kosom. Ruku pod ruku su otili na poinak pod raskoni ator. Na brodu zavlada tiina i mir. Jedino je kormilar bio na svome mjestu, a mala sirena po-loi svoje bijele ruke na ogradu broda, gledajui prema istoku u oekivanju crvene prve jutarnje zrake sunca, za koju je znala da e je ubiti. Vidjela je svoje sestre na povrini, bile su jednako blijede kao i ona, a divna duga kosa im vie nije vijorila na vjetru; bila je od-rezana. Kosu smo dale vjetici da nam pomogne da ne umre noas! Dala nam je ovaj no, vidi kako je otar! Prije nego se sunce digne, mora ga zabiti u prinevo srce, a kad njegova topla krv zakapa po tvojim nogama, prerast e u riblji rep i opet e postati sirena. Moi e se spustiti u vodu kod nas i ivjeti svojih tristo godina, dok ne postane mrtva, slana

  • 28

    Hans Christian Andersen: Bajke

    morska pjena. Pouri! Jedno od vas dvoje mora umrijeti prije izlaska sunca! Stara baka je od tuge izgubila svu svoju sijedu kosu, ba kao i mi od vjetiinih kara. Ubij princa i vrati se! Pouri! Vidi li crvenu prugu na nebu? Za nekoliko minuta izlazi sunce, tad e umrijeti! Uz duboki uzdah, zaronile su u valove. Mala sirena povue grimizni tepih i vidje krasnu mladenku kojoj je glava poivala na prinevim prsima, te se nagne nad princem, poljubi ga u elo, pogleda prema nebu gdje je jutarnje rumenilo bilo sve jae, pogleda otri no i opet princa, koji je u snu spominjao ime svoje drage, jer jedino je na nju mislio, dok je maloj sireni no drhtao u ruci. Ona ga baci daleko u valove, koji su izgledali kao da krvare tamo gdje je no pao, iz njih je trca-la krv. Jo jedanput s tugom pogleda na princa i skoi u more, osjeajui kako joj se tijelo pretvara u pjenu. Sunce je izalo. Tople zrake blago su padale na mrtvaki hladnu morsku pjenu, a mala sirena nije osjeala smrt. Vidjela je arko sunce; povrh nje lebdjele su stotine prozirnih, divnih stvorenja; kroz njih je mogla vidjeti bijela jedra broda i crvene oblake na nebu; njihovi su glasovi bili poput glazbe, toliko produhovljene da je ni jedno ljudsko uho nije moglo uti, nijedno oko nije ih moglo vidjeti; bez krila su lebdjeli svojom lakoom. Mala sirena vidje da je njeno tijelo poput njihovih, te da se sve vie podiu iz pjene. Kamo to stiem? ree ona, a glas joj je zvuao poput tih drugih stvorenja: bio je toliko duhovan da ga ni jedna zemaljska glazba ne moe ponoviti. Kod zranih vila! odgovorili su ostali. Sirena nema besmrtnu duu, niti je moe imati bez da osvoji ljudsku ljubav. Njena vjenost je u tuoj moi. Ni zrane vile nemaju vje-nu duu, ali je mogu stei dobrim djelima. Mi letimo u tople zemlje, gdje sparni zagaeni zrak ubija ljude, pa maemo da bi se oni rashladili. irimo mirise cvijea kroz zrak, a-ljemo oporavak i izljeenje. Nakon to tristo godina radimo sve najbolje to moemo, dobit emo besmrtnu duu i postati dio vjene ljudske sree. Ti si, jadna mala sireno, cijelim srcem eljela isto to i mi; patila si i trpjela, podigla se do svijeta zranih vila; sada si dobrim djelima moe sama zasluiti besmrtnu duu za tristo godina. Mala sirena spremno prui ruke prema bojem suncu i prvi put osjeti suze. Na brodu je opet bilo buno i ivo, vidjela je da je princ trai, zajedno sa svojom lijepom mladom. Gledali su s enjom u morsku pjenu, kao da su znali da je otila s valovima. Nevidljiva sirena poljubi mladu u elo, nasmijei se princu, te s ostalom djecom zraka otie na oblak koji je putovao zrakom crven poput rue. Za tristo godina emo ovako ui u boje carstvo! Tamo se moe i bre ui! aptala je jedna. Svaki put kad nevidljive lebdimo u ljud-skim domovima s djecom, ako dijete raduje svoje roditelje i zasluuje njihovu ljubav, Bog e skratiti nau provjeru. Dijete uope ne zna da mi letimo kroz sobu, a tome se samo moemo radovati, jer se tada jedna godina odbije od onih tristo. Ali vidimo li nepristojno i zloesto dijete, moramo plakati suze alosnice, a svaka suza dodaje jo jedan dan naoj provjeri.

  • 29

    Hans Christian Andersen: Bajke

    S ostalom djecom zraka otie na oblak.

  • 30

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Slavuj

    Svima je poznato da je u Kini car Kinez, a i svi oko njega su takoer Kinezi. Ova je pria stara mnogo godina, ali ba zato je i treba posluati, da se ne zaboravi.

    Ispod umskog granja ivio je jedan slavuj.

    Dvorac kineskog cara bio je najljepi na svijetu, izgraen od najfinijeg i najskupljeg por-culana, ali toliko krhkog i osjetljivog na dodir, da ga se moralo posebno paziti. U vrtu je raslo najneobinije cvijee, a na najljepim cvjetovima visjeli su srebrni zvonii, koji su zvonili kako nitko ne bi mogao proi bez da ga se primijeti. Da, sve u carevom vrtu je bilo dobro promiljeno, a vrt se pruao toliko daleko da ni sam carski vrtlar nije znao gdje mu je kraj. U produetku vrta prostirala se prekrasna uma s visokim stablima i

  • 31

    Hans Christian Andersen: Bajke

    dubokim jezerima, irei se sve do dubokog, plavog mora. Veliki brodovi su mogli do-ploviti sve do ispod umskog granja, gdje je ivio jedan slavuj, koji je toliko divno pjevao da bi ak i siromani ribar, koji je inae imao toliko posla, ostavljao svoju mreu i u miru uivao sluajui slavuja. Gospode Boe, koje li divote! rekao bi ribar i nastavio sa svo-jim poslom, zaboravljajui slavuja. Svake noi ribar se vraao na isto mjesto i, kad bi uo slavuja, ponovno rekao: Boe, koje li divote!

    Boe, koje li divote!

  • 32

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Divili su se i gradu, i dvorcu, i vrtu.

  • 33

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Putnici iz svih zemalja svijeta dolazili su u carev grad, te se divili i gradu, i dvorcu, i vr-tu, ali kad bi uli slavuja, svi bi u glas rekli: Slavujeva pjesma je ipak najljepa! Nakon povratka kui, putnici su priali o svim ljepotama, a znanstvenici su pisali mnoge knjige o gradu, dvorcu i vrtu, no nitko nije zaboravio slavuja, kojega su stavljali na prvo mjesto. Pjesnici su pisali najljepe stihove ba o slavuju pokraj dubokog mora. Napisane knjige irile su se svijetom, pa su neke od njih dole i do cara. On je sjedio u svojoj zlatnoj stolici te itao i odobravajui klimao glavom, jer je bio vrlo zadovoljan div-nim opisima svog grada, dvorca i vrta. Ali slavujeva pjesma je ipak najljepa! pisalo je u knjigama. Kakav slavuj? udio se car. Ja uope ne znam za tu pticu! Zar takva ptica postoji u mom carstvu, i to u mom vlastitom vrtu! A ja to moram proitati iz knjiga! Car pozove svog istaknutog dvorskog nadzornika, koji je bio toliko bahat, da bi, kad bi ga se netko manje vaan usudio neto upitati, samo besmisleno dobacio: P! Ovdje u mom carstvu ivi udna ptica koju zovu slavuj, ree car nadzorniku. Prie govore da je slavuj bolji od svega u mom velikom carstvu! Zato meni nikad nita nije reeno o tome? Ni ja nisam do sada uo o toj ptici! odgovori nadzornik. Jo nikad nije predstavljena ovdje na dvoru! Ja moram uti pjesmu te ptice jo veeras! ree car. Cijeli svijet zna to imam, a jedino ja ne znam! Pa ni ja nisam uo za tu pticu, pravdao se nadzornik. Ja u je potraiti, a i pronai! Ali gdje? Nadzornik se rastri po dvorskim stepenitima, dvoranama i hodnicima, ali nitko koga je susreo nije uo nita o slavuju. Na kraju otri nazad do cara i ree da su to sigurno izmiljotine pisaca knjiga. Vae carsko velianstvo, ne treba vjerovati u sve to pie u knjigama. To su zasigurno lai i arolije! Car ree: Knjiga u kojoj sam to proitao stigla mi je od samog monog japanskog cara, zato ne moe biti neistinita! Ja moram uti slavuja, i to jo veeras! On je u mojoj najveoj milosti! A ako ga veeras ne ujem, svi e dvorjani dobiti batine po trbuhu, i to nakon veere! Tsing-pe! ree nadzornik i ponovno se razleti po dvoru, ovog puta praen polovicom svih dvorjana, jer nitko nije elio dobiti batine nakon veere. Svi su pokuavali neto saznati o udnom slavuju, poznatom u cijelom svijetu, jedino ne na carevom dvoru. Na kraju susretnu malu, siromanu djevojicu u kuhinji. Ona im ree: O Boe, slavuj! Ja ga poznajem! Da, zaista divno pjeva! Ja svake veeri odnesem malo ostataka hrane mojoj jadnoj bolesnoj majci, koja ivi uza samu plau, a kad se na povratku zastanem odmoriti u umi, ujem slavujevu pjesmu. Od nje mi suze naviru na oi, divna je kao poljupci mo-je majke! Draga curice! ree nadzornik. Ja u se pobrinuti da dobije stalan posao u kuhinji i da vidi cara kako jede, samo ako nas odvede do slavuja, jer nam treba jo veeras! I tako oni krenu prema umi u kojoj je pjevao slavuj; pola dvorjana je ilo za njima. Dok su hodali kroz umu, oglasi se krava glasnim mukanjem. O! viknu dvorjani. Eto sla-vuja! Kojeg li prodornog zvuka od tako male ivotinje! To smo mi ve i prije uli! Ne, to je mukanje krava! ree djevojica. Jo smo daleko od odredita!

  • 34

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Trenutak kasnije zauje se slavuj.

  • 35

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Malo kasnije zauju kreketanje aba iz ribnjaka. Divno! ree kineski sveenik. Sad ga ujem, zvui ba poput malih crkvenih zvona! Ne, to su abe! ree djevojica. Ali mislim da bismo ga uskoro mogli uti! Trenutak kasnije zauje se slavuj. To je on! ree djevojica. Sluajte, slu-ajte! Eno ga tamo! Djevojica pokae prstom prema maloj sivoj ptici koja je sjedila na grani. Nevjerojatno! ree nadzornik. Tako ga zasigurno nisam zamiljao! Kako je ne-ugledan! Sigurno mu je perje izblijedjelo pred ovolikim istaknutim uglednicima! Mali slavuju! povie djevojica. Na milostivi car jako eli da mu zapjeva! Vrlo rado! ree slavuj i opet zapjeva svoju divnu pjesmu. Zvui kao stakleni zvonii! ree nad-zornik. A vidi kako mu se grlo napinje! udno da ga nikad prije nismo uli! Imat e puno uspjeha na dvoru! Da jo jednom zapjevam caru? upita slavuj, koji je mislio da je i car prisutan. Moj izvrsni, mali slavuju! ree nadzor-nik. Veliko mi je zadovoljstvo pozvati vas na dvorsku zabavu veeras na carskom dvoru, gdje ete imati priliku oparati na-eg velikog i milostivog cara vaom ar-mantnom pjesmom! Moja pjesma najbolje zvui u zelenilu! ree slavuj, ali ipak rado krene ispuniti carevu elju. Dvorac je bio sav izglancan, porculanski zidovi i podovi obasjani tisuama zlatnih svje-tiljki. Svi hodnici bili su ukraeni najljepim cvijeem sa zvoniima. Povjetarac je njihao zvonie, koji su bili toliko glasni da se nita drugo nije moglo uti. U velikoj dvorani sjedio je car, a u sredini je bio postavljen zlatni tapi, na kojega e sjes-ti slavuj. Sva dvorska svita bila je prisutna, a mala djevojica je stajala pokraj samih vra-ta, jer sad je dobila titulu prave dvorske kuharice. Svi su bili odjeveni u svoju najbolju odjeu i gledali malu sivu pticu, kojoj je car zaklimao glavom. Slavuj je pjevao toliko divno, da su caru potekle suze i kotrljale mu se niz obraze. Slavuj tada zapjeva jo ljepe i dirne srca svih prisutnih, a car je bio toliko sretan da je naredio

    Dvorska kuharica

  • 36

    Hans Christian Andersen: Bajke

    da se slavuj nagradi zlatnom papuicom koju e nositi oko vrata. Ali, slavuj se zahvali i ree da je ve dovoljno nagraen. Vidio sam suze u carevim oima, to je za mene najvee blago! Careve suze imaju udes-nu mo! Bog zna da mi je to dovoljna nagrada! Slavuj ponovno zapjeva svojim slatkim, blagoslovljenim glasom. Kakvog li savrenog ulizivanja! oglasile su se dvorske dame i napunile usta vodom, te umilno kokodakale svima koji bi im se obratili, zamiljajui da su i one slavuji. ak su i sluge i sobarice bili zadovoljni slavujevom pjesmom, a njih je uvijek bilo najtee zadovo-ljiti. Da, slavuj je zaista svih usreio!

    Vrhovni carski pticonoa

  • 37

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Slavuj ostane na dvoru i dobije vlastiti kavez, te slobodu da se svakodnevno proeta dva puta po danu i jedan put po noi. Pri tome ga je pratilo dvanaest slugu, koji su drali svilene vrpce zavezane oko slavujeve noge. Takva sloboda slavuju nikako nije odgova-rala. Svi u gradu priali su o poznatoj ptici, pa kad bi se tkogod s kime susreo, prvi bi kazao: Sla..., dok bi se drugi odmah nadovezao ...vuj, te bi se odmah razumjeli. Jedanaeste-ro torbarske djece dobilo je ime po slavnoj ptici, iako ni jedno nije imalo sluha. Jednog dana car primi veliki paket na kojemu je pisalo: 'Slavuj'. Evo jo jedne knjige o naoj slavnoj ptici! ree car; ali to nije bila knjiga, ve kutija u kojoj je leao mehaniki, umjetni slavuj, koji je nalikovao na onog ivog. Bio je ukraen dijamantima, rubinima i safirima, i kad bi se navio, pjevao je poznati slavujev napjev, dok mu se rep dizao i sputao, blistajui u srebru i zlatu. Oko vrata mu je visjela traka s natpisom: Slavuj japanskog cara ne moe se mjeriti s kineskim. Lijepo reeno! svi su se odmah sloili, a onaj koji je caru donio umjetnog slavuja od-mah je dobio titulu 'Vrhovnog carskog pticonoe'. Sad neka pjevaju zajedno! Koji e to biti duet! Pjevajui zajedno, dva se slavuja nikako nisu slagali, jer je pravi slavuj pjevao na svoj vlastiti nain, dok je mehaniki samo proizvodio tonove od svojih ugraenih valjaka. To nije njegova krivnja, objanjavao je dvorski kapelnik. On samo dri precizan ri-tam, a to je i moja nauka! Na kraju je umjetni slavuj pjevao sam, jednako uspjeno kao i pravi, a osim toga bio je puno ljepi, blistajui kao divan komad nakita. Umjetni slavuj otpjeva istu pjesmu trideset i tri puta, a da se nije ni malo umorio. Svi su i dalje eljeli uti njegovu pjesmu od poetka, ali car tada poeli uti i pravog slavuja. Ali gdje je on? Nitko nije primijetio da je izletio kroz otvoreni prozor i odletio u svoje zelene ume. To nije u redu! ree car, a svi dvorjani ponu kritizirati slavuja i nazivati ga nezahval-nim. Ipak imamo bolju pticu! Mehaniki slavuj je sad pjevao istu pjesmu trideset i e-tvrti put, ali je nitko nije uspio nauiti, jer je bila teka. Dvorski kapelnik je i dalje hvalio umjetnog slavuja, uvjeravajui svih da je u stvari bolji od pravoga, ne samo po vanjskom izgledu, ve i po unutranjosti. Eto, draga gospodo, a iznad svih na najvei care! Kod pravog slavuja nikad ne moe-mo znati to e zapjevati, dok je pjesma umjetnog slavuja predodreena! Takva je kakva jest! Moe se objasniti, moemo ga i otvoriti i gledati kako mu valjii rade! Tako je! svi su se glasno sloili, a kapelnik dobije odobrenje da predstavi umjetnog sla-vuja cijelom narodu, jer se i car sloio da ga svi moraju uti. I svi su sluali slavuja, opija-jui se njegovom pjesmom na svoj vlastiti nain, isto kao kada piju aj, jer to je poznata kineska navika. Svi su vikali O! i dizali kaiprst te klimali glavama. Jedino su siroma-ni ribari, koji su uli pravog slavuja, govorili: Jest da dobro zvui i slii na slavujevu pjesmu, ali neto nedostaje, a ne znam to bi to bilo! Pravi slavuj vie nije bio dobrodoao i protjeran je iz zemlje i carstva. Umjetni slavuj je dobio mjesto na svilenom jastuku uz carevu postelju. Oko jastuka su leali svi pokloni od zlata i dragulja, a ptica je dobila titulu 'Vrhovnog carskog pjevaa uspavanki', i mjesto prvo s lijeva, jer srce je na toj strani, ak i kod cara. Dvorski kapelnik je napisao dvadeset i pet knjiga o mehanikoj ptici; knjige su bile toliko pune tekih i

  • 38

    Hans Christian Andersen: Bajke

    uenih kineskih rijei, da su svi morali govoriti kako su ih proitali i razumjeli, jer su inae mogli biti kanjeni batinanjem po trbuhu. Tako je prola cijela godina. Svi su ve napamet znali pjesmu umjetnog slavuja. Car, svi na dvoru i svi Kinezi, ak i djeca na ulici, pjevali su: zizizizi! klukklukkluk! Koje li di-vote! Jedne veeri car je leao u krevetu i sluao umjetnog slavuja, kad odjednom zauje svup! iz slavuja: neto unutar mehanike ptice je otkazalo. Zvrrrr, uli su se kotaii, a valjii su se odvili. Pjesma je prestala. Car je odmah iskoio iz kreveta i pozvao svog osobnog lijenika; ali to tu njegov doktor moe napraviti! Car pozove i urara, koji je nakon dugih razgovora i pregleda ipak neka-ko uspio popraviti mehaniku pticu, te istovremeno upozorio da su se njezini zupanici toliko izlizali da e ih uskoro biti nemogue popraviti ako se nastavi sa sviranjem. Nastala je velika alost. Umjetni slavuj mogao je pjevati samo jednom godinje, a i tad su ga morali uvati od naprezanja. Kapelnik bi odrao kratak govor u kojem je svih uvjera-vao da je sve u redu, kao to je i bilo. Prolo je pet godina. Cijela zemlja je bila u tuzi, jer se njihov voljeni car smrtno razbolio. Novi car ve je bio izabran, ali je narod na ulicama ipak pitao nadzornika o zdravlju sta-roga cara. P! odgovarao je nadzornik i klimao glavom. Car je leao u svojoj raskonoj postelji, hladan i blijed. Svi su na dvoru raunali da je bli-zu smrti, te su se ve poeli klanjati novom caru. Sluge su se urile priati o tome, dok su dvorske dame pile kavu. Na podovima svih hodnika i soba poloeni su tepisi, tako da se niiji koraci ne bi uli. Vladala je tiina. Car je ipak jo bio iv i leao je u svom rasko-nom krevetu, ukoen i blijed. Oko kreveta visjele su zavjese od baruna, okiene zlatnim resama, a kroz visoki, otvoreni prozor mjeseina je blijetala na cara i umjetnog slavuja. Jadni car je jedva disao, kao da mu je neto pritiskalo prsa. Kad je otvorio oi, vidio je da mu smrt sjedi na prsima, te da je uzela njegovu zlatnu krunu i stavila je sebi na glavu. U jednoj ruci drala je njegov zlatni ma, a u drugoj carsku zastavu. Iz nabora zavjesa po-kazivale su se udne glave, neke rune, a neke lijepe. To su zapravo bila careva dobra i zla djela, koja su ga gledala dok ga je smrt stezala. Sjea li se ovoga? pitala ga je jedna glava. Sjea li se onoga? pitala ga je druga, pod-sjeajui ga na tolike stvari da se caru lice oblilo znojem. Ne, ovako neto nikada nisam mogao ni zamisliti! ree car. Dajte mi glazbu! Dajte mi veliki kineski bubanj, da ne sluam sve ovo! Glave su nastavile, a smrt ih je podravala na poznati kineski nain, klimajui glavom. Glazba! Glazba! zavapi car. Blagoslovljeni slavuju, ti mi zapjevaj! Dao sam ti zlato i dragocjenosti, osobno sam ti objesio svoju zlatnu papuicu oko vrata! Pjevaj, pjevaj sad! Ptica je bila nepokretna; nikoga nije bio u blizini da je navije, jer drugaije nije mogla pjevati. Smrt je i dalje gledala svojim velikim i praznim oima u groznoj tiini. Odjednom se pokraj prozora zauje predivna pjesma. Pravi slavuj uo je o carevoj bolesti i doletio na granu da bi ga utjeio i osnaio svojom pjesmom. Dok je pjevao, careva pri-vienja i rune glave su poeli blijedjeti, a njegova krv je ponovno poela tei ilama. I sama smrt sluala je slavujevu pjesmu i rekla: Pjevaj, samo pjevaj, mali slavuju! Pjevaj! Pjevat u ako mi da zlatni ma! Pjevat u ako mi da zastavu! Pjevat u ako mi da i carevu krunu!

  • 39

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Smrt mu je dala po jednu dragocjenost za svaku pjesmu, dok je slavuj pjevao o tihom groblju s bijelim ruama, mirisnim drveem i travom natopljenom suzama ivih. Smrt obuzme enja za vlastitim vrtom, te ona odlebdi kroz prozor poput hladne i bijele mag-le. Hvala, hvala! ree car. Sjeam se tebe, nebeska ptiice! Protjerao sam te iz zemlje i carstva! Ti si ipak svojom pjesmom izgnala svo zlo od mog kreveta, pa i samu smrt od mog srca! Kako te mogu nagraditi? Ja sam ve nagraen! ree slavuj. Nisam zaboravio tvoje suze kad sam ti prvi put pjevao. To je najvea nagrada za svakog pjevaa! Ali sada spavaj, jer ti treba snage i svje-ine! Ja u ti pjevati! Slavuj je pjevao, dok je car spavao slatkim i okrepljujuim snom. Sunce je zasjalo kroz prozore kada se car probudio, zdrav i ojaan. Nitko od njegovih dvorjana nije ga doao posjetiti, jer su svi raunali da je mrtav. Jedino je slavuj jo uvijek sjedio i pjevao. Ti mora ostati kod mene zauvijek! ree car slavuju. Pjevaj samo kad eli, a onog umjetnog slavuja razbit u u komade. Nemoj, ree slavuj. On je ipak uinio najbolje to moe! Zadri ga i dalje, jer ja ne mo-gu ivjeti na tvom dvoru. Dopusti mi da dolazim kad ja sm to zaelim, sletim na granu kod tvog prozora, pa ti veselo zapjevam. Pjevat u ti o srei, ali i o tuzi, o svemu to osta-li skrivaju od tebe! Ptica pjevica leti svuda, do siromanih ribara i seljaka, ali i do svih

  • 40

    Hans Christian Andersen: Bajke

    onih koji su daleko od tvog dvora! Vie volim tvoje srce nego tvoju krunu, iako i ona moe donijeti neto dobro! Ja u dolaziti i pjevati, ali mi ti mora neto obeati! Sve to eli! ree car, stojei u carskoj odjei, koju je sam odjenuo, drei zlatnu sablju uza svoje srce. Jedino to elim je to da nikome ne kae da ima malu ptiicu koja ti sve govori, tako e sve biti jo i bolje! Slavuj odleti svojim putem. Sluge dou vidjeti mrtvog cara, da a kad su pogledali, car im ree: Dobro jutro!

  • 41

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Princeza na zrnu graka

    Bio jednom jedan princ koji se arko elio oeniti princezom, ali jedino pravom prav-catom princezom. Zato ode u svijet putujui i traei svoju princezu, ali svaki put bi mu neto zasmetalo. Bilo je dodue dovoljno princeza u velikom svijetu, ali kod svake je ne-to nedostajalo. Na kraju se princ vrati kui tuan, jer je zaista toliko elio pravu prince-zu.

    Bilo je dodue dovoljno princeza u velikom svijetu...

  • 42

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Jedne veeri bilo je strano nevrijeme, grmjelo je i sijevalo, kia je lijevala, ba je bilo strano! Odjednom netko zakuca na vra-tima grada, te ih stari kralj ode sam otvoriti. Pred vratima stajae princeza, ali dragi Boe kako li je izgleda-la! Kia joj se slijevala niz kosu i odjeu, te curila u i iz cipela. Ona se predstavi kao prava princeza. Da, da, to emo ubrzo vidjeti, pomisli stara kraljica, ali ne ree nita, ve ode u spavaonicu, ukloni svu posteljinu i na dno kreveta stavi zrno graka. Povrh toga stavi dvadeset ma-draca i dvadeset pokrivaa od mekog gujeg paperja. U tom krevetu princeza je provela no. Ujutro je upitae kako je spavala. Oh, ba grozno! odgovori princeza. Jedva sam uspjela oka sklopiti cijelu no! Bog zna to li je to bilo u mom krevetu? Leala sam na neem tvrdom, tako da sam sva u modricama! Uas!

    Sada su svi mogli vidjeti da je ona prava princeza, jer je kroz dvadeset madraca i dvadeset pokrivaa osjetila zrno graka. Nitko osim prave princeze ne moe biti tako osjetljiv. Princ je sada bio siguran da je pronaao pravu princezu, te je oeni. Zrno graka je stavljeno u riznicu, gdje se i danas moe vidjeti, ako ga netko nije uzeo. Ovo je istinita pria!

    Stari kralj ode sam otvoriti.

    Jedva sam uspjela oka sklopiti cijelu no!

  • 43

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Zrno graka je stavljeno u riznicu.

  • 44

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Carevo novo ruho

    Jednom davno ivio je jedan car koji je toliko volio lijepu, novu odjeu, da je sav svoj novac troio da se lijepo odjene. Nije ga bilo briga za njegove vojnike, kazalite ili izlet u umu, jedino mu je bilo stalo da se pokae u novoj odjei. Odjeu je mijenjao svakog sata. Za vladara se obino kae da je u vijenici, ali o ovom se uvijek moglo kazati: Car je u svojoj garderobi! U velikom carevom gradu bilo je ivo i zabavno, svakog dana je dolazilo mnogo stranaca u posjetu, ali jednog dana dou i dvije varalice. Oni se predstavie kao tkalci i rekoe caru da je tkanina koju oni proizvode najljepa koja se da zamisliti. Osim to su boje i uzorci tkanine neobino lijepi, odjea od nje saivena imala je udnu osobinu da je nevid-ljiva za sve ljude koji su nesposobni za svoj posao ili neoprostivo glupi. To je oito divna odjea, mislio je car. Kada budem u njoj, znat u tko u mojoj carevini nije sposoban za svoju slubu, a moi u i razlikovati pametne od glupih! Tu odjeu mo-ram to prije dobiti! Car dade varalicama mnogo novaca kako bi to prije poeli sa tka-njem. Oni smjesta postavie dva tkalaka razboja, pravei se da rade. Zahtijevali su najfiniju svilu i najsjajnije zlato, koje su zatim pospremali u svoje torbe, radei na praznim razbo-jima do dugo u no. Ba me zanima kako napreduje tkanje moje nove odjee, pomisli car. Malo mu je bilo teko oko srca pri pomisli da glupi i nesposobni ljudi nee moi vidjeti tu divnu tkaninu. Bio je siguran da se on sam nema ega bojati, ali ipak odlui prvo poslati nekog drugog da vidi kako posao napreduje. Svi u gradu su ve znali sve o udesnoj moi tkanine i svi su bili znatieljni vidjeti koliko su glupi ili nesposobni njihovi susjedi. Poslat u svog starog, potenog ministra! dosjeti se car. On e najbolje moi vidjeti kako tkanina izgleda, jer je pametan, a nitko ne obavlja svoj posao bolje od njega! Stari poteni ministar ode u dvoranu gdje su varalice sjedile i toboe tkale na praznim razbojima. Boe sauvaj, ja nita ne vidim! pomisli stari ministar iskolaenih oiju, ali ne ree nita. Varalice ga zamole da doe blie, pitajui ga zar boje i uzorak tkanine zaista nisu divni. Pokazivali su na prazne razboje, dok je stari ministar i dalje buljio, ali nita nije mogao vidjeti, jer tamo niega nije ni bilo. Gospode Boe! mislio je ministar. Zar sam ja zaista glup!? To stvarno nisam mislio, to nitko ne smije saznati! Zar ja zaista nisam sposoban za svoj posao? Ne, ne smijem nikome rei da ne vidim tkaninu!

  • 45

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Jednog dana dou i dvije varalice.

  • 46

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Pa zar nemate nita za rei? upita ga jedan od tkalaca. O, vrlo lijepo, zaista prekrasno! odgovori stari ministar. Divne boje i uzorak, da, ja u kazati caru da mi se tkanina zaista vrlo svia! To nam je vrlo drago uti! rekoe tkalci i po-ee nabrajati boje i opisivati uzorak tkanine. Stari ministar je paljivo sluao, kako bi sve mogao prenijeti caru. Varalice su sad zatraili jo novaca, svile i zla-ta, jer im je to toboe trebalo za tkanje. Sve su spremali u svoje depove, na razbojima nije bilo niega za vidjeti, dok su oni i dalje pleli nevidljivu tkaninu.

    Car uskoro opet po-alje drugog pote-nog ministra da po-gleda kako napre-duje pletenje i hoe li odjea uskoro biti saivena. I on je gle-dao i gledao, ali nije vidio nita osim praznih razboja. Da, zar ovo zaista nije div-ni komad tkanine! govorile su obje varalice, te pokazivale i objanjavale sve divne uzorke, koji uope nisu postojali. Ja nisam glup, mislio je on. Zar zaista nisam dorastao svom poslu? To mi je udno, ali izgleda da mi je bolje utjeti! Zato pohvali tkaninu koju nije vidio i uvjeri ih kako mu se sve boje i uzorci zaista vrlo sviaju. Da, to je zaista neto najljep-e! porui on caru. Cijeli grad je priao o divnoj tkanini. Car ju je sam zaelio vidjeti dok je jo bila na razboju. S veli-kom pratnjom, u kojoj su bila i ona dva stara potena mini-stra, otie do vjetih varalica, koji su i dalje bez iega trudno pleli. Da, zar nije 'magnifique'! govorila su oba potena ministra. Vae velianstvo mora pogledati, kakvi uzorci i boje! Poka-zivali su na prazne razboje, jer su mislili da ostali vide odjeu. to je ovo! mislio je car. Ja ne vidim ba nita! Pa to je gro-zno, zar sam ja glup? Zar nisam dostojan biti car? To je najgo-re to mi se moglo dogoditi! O, vrlo lijepo! ree car, moje priznanje! I on se zadovoljno sloi gledajui prazne razboje,

    O, vrlo lijepo, zaista prekrasno! odgovori stari ministar.

    ... kao da neto dre...

  • 47

    Hans Christian Andersen: Bajke

    jer nije smio priznati da ne vidi ba nita. Svi iz pratnje su gledali i gledali, ali nisu vidjeli vie od ostalih, pa su ba kao i car rekli: O, koje li ljepote!, te mu savje-tovali da ovo novo ruho odjene ve na prvoj sljedeoj procesiji. Magnifique! Divno! Excellent! pria se irila od usta do usta, svi su bili ushieni. Car dodijeli vara-licama orden vitekog kria, te ih proglasi gospodskim tkalcima. No uoi procesije varalice su budno sjedile, uz esnaest svijea. Svi su gledali, dok su se oni urili dovriti carevo novo ruho. Pravili su se kao da skidaju tkaninu s razboja, rezali zrak svojim veli-kim karama, ivali iglama bez konca, a na kraju rekli: Evo, od-jea je sad spremna! Uz pratnju najodlinijih dvor-jana, car osobno doe po odje-u, a oba dva varalice su dizali ruke u zrak, kao da neto dre, i rekli: Evo hlae! Evo koulja! Evo plat! i tako dalje. Lagani poput pauine! Tako da je osjeaj kao da nema nita na tijelu, a to i jest najvea vrlina ove tkanine! Da! odgovorie svi dvorjani, iako ba nita nisu vidjeli, jer niega nije ni bilo za vidjeti. Ako bi vae velianstvo bilo milostivo i skinulo svoju odjeu, rekoe varalice, odjenut emo vas u novu, ovdje ispred velikog ogledala! Car odloi svu svoju odjeu, a varalice su se pravili kao da ga oblae jednim po jednim komadom odijela, hvatajui ga oko struka, te mu toboe vezivali skute, dok se car okre-tao pred ogledalom. Boe, kako lijepo stoji, kako li divno lei! svi su govorili. Divan uzorak, divnih li boja! To je skupo odijelo! Nosai s baldahinom ekaju na dolazak vaeg velianstva! ree glavni majstor cere-monije. Da, ja sam spreman! ree car. Zar ne izgleda dobro? Jo jednom se okrene prema ogledalu, jer se morao praviti kao da u stvari vidi svoje divno odijelo. Dvorjani koji su bili zadueni za skute rukama su pipali po podu i pravili se da ih podi-u, zatim ih drali u zraku; nisu se usudili rei da nita ne vide. Car ode u procesiju ispod divnog baldahina, a svi su ljudi, na ulicama i na prozorima, govorili: Boe, kako je carevo novo ruho neusporedivo! Kako mu je divan pojas na ko-ulji!

    ... dok se car okretao pred ogledalom

  • 48

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Car ode u procesiju ispod divnog baldahina.

    Nitko se nije usudio rei da u stvari nita ne vidi, jer bi to znailo da ili nije sposoban za svoje dunosti, ili je vrlo glup. Od svih carevih odijela, ovo je bilo najvei uspjeh. Ali on je gol! ree neko malo dijete. Boe, uj taj nevini glas! ree otac i od uha do uha proiri priu o tome. On je gol, to govori malo dijete: on nema nita na sebi! Car je gol! svi su na kraju vikali. Caru nije bilo lako, jer mu se inilo da imaju pravo, ali pomisli: Ovu procesiju moram izdrati do kraja. Drao se jo ponosnije, dok su ga dvorjani i dalje pratili, drei nepostojee skute.

  • 49

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Djevojica sa ibicama

    Bilo je uasno hladno; padao je snijeg, a nad gradom se spustio mrak. Bila je to zadnja veer u godini, novo-godinja no. Hladnom i mranom ulicom ila je mala siromana djevojica, gologlava i bosih nogu. Da, ima-la je ona par starih majinih papua od kue, ali su joj bile toliko velike da ih je ubrzo izgubila. Kada se zatr-ala preko ulice, bjeei ispred jureih koija na cesti, papue su joj ispale. Jednu uope nije mogla pronai, a s drugom je otrao neki djeak, govorei da e mu papua posluiti kao kolijevka kad jednom postane otac. Mala djevojica je tako hodala bosih nogu, koje su bile i plave i crvene od hladnoe. U svojoj staroj kecelji je nosila ibice, a jednu kutiju je drala u ruci. Cijeloga dana nije prodala ni jednu kutiju, niti jedinog novia nije zaradila. Izgladnjela i smrznuta, tuno je i dalje lutala, sva najeena od hladnoe. Snjene pahuljice su padale na njenu dugu plavu kosu, koja se tako ljupko kovrala niz njen vrat, ali ona na to nije mislila. Svjetla su obasjavala ulicu iz svih prozora, a svuda se irio miris peenih gusaka. Novogodinja no; na to je dje-vojica mislila. U zakutku izmeu dviju kua na ulici pronala je zav-jetrinu, te se tu uurila podvivi noice ispod sebe. Iako je bilo sve hladnije i hladnije, ipak se nije usudila otii kui, jer nije nita zaradila od prodaje ibica. Otac bi je zato sigurno istukao, a i to e tamo, kad je tamo ionako jednako hladno, u potkrovlju gdje je stalno pu-halo, iako su najvee rupe u krovu zaepili slamom i krpama. Rukice su joj se ve sasvim ukoile od stude-ni. Ah, jedna ibica bi dobro pomogla. Kad bi sad kre-snula jednu o zid, ugrijala bi si prste. Djevojica izvue jednu ibicu te je kresne; divnog li, toplog plamena! ibica je gorjela kao mala svijea dok ju je zaklanjala ... s drugom je otrao

    neki djeak.

  • 50

    Hans Christian Andersen: Bajke

    rukom, svijetlei udnim plamenom. inilo joj se da sjedi ispred velike eljezne pei uk-raene poliranim mesingom. Vatra u pei je blaeno gorila i tako divno grijala. Ona is-prui noge da i njih malo ugrije, ali se istog trena ibica ugasi. eljezna pe nestane, a djevojica ostane s izgorjelom ibicom u ruci.

    uurila se podvivi noice ispod sebe.

    Nova ibica isto zaplamsa te osvijetli zid kue, koji postane proziran poput gaze. Mogla je vidjeti pravo u sobu, gdje je na stolu sa sjajnim bijelim stolnjakom i finim porculan-skim posuem bila servirana guska, punjena ljivama i jabukama. Najbolje od svega, guska tada skoi sa stola, te se gegajui, s noem i viljukom u leima, uputi prema dje-vojici... ibica se tada ugasi i ona ostane ispred hladnog, debelog zida. Zapalivi jo jednu ibicu, sada je sjedila ispod najljepe jelke, koja je bila i vea i ljepa od one koju je vidjela kroz staklena vrata kod bogatog trgovca. Tisue svjeica gorjelo je

  • 51

    Hans Christian Andersen: Bajke

    na zelenim granicama jelke, dok su arene slike, poput onih u izlozima duana, gledale pravo u nju. Djevojica isprui ruke prema svjeicama, a ibica se ugasi. Boine svjeice se ponu dizati sve vie i vie te se pretvore u sjajne zvijezde. Jedna od njih padne i za sobom ostavi dugi plameni trag. Netko je sada umro! ree djevojica, jer je njena pokojna baka, koja je jedina bila dobra prema njoj, uvijek govorila: Kad padne zvijezda, neija dua putuje Bogu. Djevojica kresne jo jednu ibicu, a u sjaju plamena jasno je stajala njena stara baka, bla-ena i razdragana. Bako! povikala je djevojica. Uzmi me sa sobom! Znam da e i ti nestati kad ibica izgori, ba kao i topla pe, guja peenka i veliki blagoslovljeni bor! Djevojica se pouri zapaliti sve preostale ibice, kako baka ne bi nestala. ibice su gorje-le i svijetlile jae nego da je bio dan. Baka nikad nije izgledala tako lijepa i velika. Ona podigne djevojicu u naruaj te poleti visoko, visoko, u sjaj, radost i sreu. Tamo gdje nema hladnoe, gladi ili straha kod dragog Boga. U zakutku pokraj kue, tog hladnog jutra, sjedila je mala djevojica, crvenih obraza i s osmijehom na licu. Mrtva, smrznuta te zadnje noi u staroj godini. Novogodinje jutro rasvijetlilo je sjedee tijelo male djevojice, pored hrpe izgorjelih ibica. Htjela se ugrija-ti, govorili su ljudi. A nitko nije znao koliku je ljepotu ona vidjela, kad je u svom onom sjaju zajedno sa svojom bakom otila u novogodinju radost!

  • 52

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Najbolje od svega, guska tada skoi sa stola...

  • 53

    Hans Christian Andersen: Bajke

    Runi pai

    Prekrasna je priroda na selu ljeti! Penica se uti, zob se zeleni, sijeno je splateno u sto-gove, a roda ee na svojim dugim, crvenim nogama i pria egipatski, jezik kojega je na-uila od majke. Oko livada i njiva s