ANDRZEJ SAPKOWSKI

G O S P O D A R I C A J E Z E R A

N A K L A D N I KEgmont d.o.o.Višnjevac 3, Zagreb

Z A N A K L A D N I K ABruno Barbić

U R E D N I C AKarla Bareta Grgić

L E K T O R I C AMirjana Paić-Jurinić

G R A F I Č K O O B L I K O V A N J EBlid

D I Z A J N K O R I C AStudio 2M d.o.o.

T I S A KGrafički zavod Hrvatske d.o.o. Zagreb, studeni 2020.

N A S L O V I Z V O R N I K APani jeziora

Copyright © by Andrzej Sapkowski, 1999Published by arrangement with Patricia Pasqualini Literary Agency.© za hrvatsko izdanje Egmont d.o.o., 2020.Naslovna ilustracija © Alejandro Colucci

Sva prava pridržana. Nijedan dio ove knjige ne smije biti objavljen ili pretisnut bez prethodne suglasnosti nakladnika i vlasnika autorskih prava.

ISBN: 978-953-13-2020-7Cip zapis dostupan u računalnome katalogu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu pod brojem xxxxxxx.

Andrzej Sapkowski

Gospodarica jezera

Preveo s poljskogMladen Martić

Sadržaj

Prvo poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .9Drugo poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 19Treće poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 63Četvrto poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 118Peto poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .162Šesto poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .220Sedmo poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .257Osmo poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .301Deveto poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .354Deseto poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .423Jedanaesto poglavlje . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . .517

7

We are such stuffAs dreams are made on, and our little life

Is rounded with a sleep.William Shakespeare

9

I putovahu dalje sve dok ne dođoše do jezera široko i lijepo razlivenih voda. A posred toga jezera ugleda Artur ruku odje-venu u bijeli atlas, koja držaše mač prekrasne izrade. Potom pak ugledaše djevu što smjelo stupaše po vodenom zrcalu.

»Koja li je ta djeva tako čarobna?« upita Artur.»Zovu je Gospodaricom jezera«, odvrati Merlin.

Thomas Malory, Le Morte d’Arthur

Prvo poglavlje

Jezero Je bilo začarano. O tome nije bilo nikakvih dvojbi.Kao prvo, ležalo je tik uz ulaz u ukletu dolinu Cwm

Pwcca, dolinu tajanstvenu, vječno zastrtu maglom, glaso-vitu po čarima i magičnim pojavama.

Kao drugo, dostajalo je pogledati.Vodeno je površje bilo jako, sočno i nepomućeno mo-

dro, posve nalik na ulašteni safir. Bilo je glatko kao zrcalo, toliko da su vrhunci masiva Y Wyddfa, koji su se u njemu ogledali, izgledali ljepše kao odraz nego u stvarnosti. Od jezera je puhao studeni okrepljujući povjetarac, a dosto-janstvenu tišinu nije remetilo ništa, ni pljusak ribe, ni krik vodene ptice.

Vitez se stresao od dojma. Umjesto da nastavi put planinskim grebenom, usmjerio je konja nadolje, prema jezeru. Baš kao da ga privlači magnetna sila čarolije što drijema dolje, na dnu, u vodenom bezdanu. Konj je stupao plaho među nazubljenim stijenjem, dajući tihim frktanjem na znanje da i on osjeća čarobnu auru.

Spustivši se dokraja, na žal, vitez je sjahao. Povukavši pastuha za uzde, približio se vodenom rubu gdje je sitan val titrao među šarenim oblucima.

Kleknuo je, zveckajući verižnjačom. Plašeći mlađ, ribi-ce malene i živahne kao iglice, zagrabio je vodu skupljenim

10

Andrzej Sapkowski

dlanovima. Pio je oprezno i polagano, ledeno hladna voda trnula mu je usne i jezik, probadala zube.

Kada je zagrabio ponovo, stigao ga je zvuk nošen po površini jezera. Podignuo je glavu. Konj je frknuo, kao potvrđujući da je i on čuo.

Naćulio je uši. Ne, nije to bilo pričin. To što je čuo bil je pjesma. Pjevala je žena. Možda prije djevojka.

Vitez, kao i svi vitezovi, odrastao je na pjesmama bardova i viteškim pripovijestima. U njima je u devet od deset slučajeva pjev ili naricanje djevojaka bio mamac, a hodeći za njihovim glasovima vitezovi bi redovito upali u zamke. Nerijetko smrtonosne.

Ali radoznalost je nadvladala. Vitezu je, na kraju kra-jeva, bilo tek devetnaest godina. Bio je jako junačan i jako nerazborit. Bio je glasovit po prvom, a poznat po drugom.

Provjerio je stoji li mu dobro mač u koricama, a onda poveo konja i krenuo žalom u smjeru iz kojega je dopirala pjesma. Nije morao ići daleko.

Obalu su pokrivale velike razbacane stijene, tamne, uglačane do sjaja, rekao bi, igračke koje su divovi ovamo nemarno odbacili ili zaboravili nakon završene igre. Neke su stijene ležale u jezerskoj vodi, crneći se pod prozirnom površinom, a neke su izvirivale iznad površine. Oplakivane valovima, izgledale su poput Levijatanova hrpta. Najviše je stijena ležalo na obali, od žala pa sve do šume. Dio je bio zakopan u pijesku, vireći tek djelomično, prepuštajući nagađanju koliko su zapravo velike.

Pjev koji je vitez slušao dopirao je upravo iza tih pri-obalnih. A djeva koja je pjevala, nije se vidjela. Privukao je konja držeći ga za žvale i nozdrve, tako da ne rže i ne frkće.

Djevojčina odjeća počivala je na jednoj od stijena što je ležala u vodi, ravna poput stola. Ona sama, gola, uro-njena do pojasa, umivala se, pljuskajući, pritom i pjevušeći. Vitez nije razabirao riječi.

Nije ni čudo.

11

Gospodarica jezera

Djeva, okladio bi se u život, nije bila od ljudske krvi i mesa. Svjedočili su o tome vitko tijelo, čudna boja kose, glas. Bio je siguran da bi, da se ona okrene, ugledao velike bademaste oči. A da zabaci pepeljastu kosu, ugledao bi zacijelo ušne školjke oštrih, šiljatih vršaka.

Bila je to stanovnica Faërie. Vila. Jedna od Tylwyth Têg. Jedna od onih koje su Pikti i Irci nazivali Daoine Sidhe, Gorskim narodom. Jedna od onih koje su Sasi nazivali vilenjacima.

Djevojka je na tren prestala pjevati, uronila do vrata, frknula, puhnula i opsovala vrlo prosto. No viteza to nije zavaralo. Vile, kako je općenito poznato, umiju psovati po ljudski. Ne jednom poganije i od konjušara. A psovka bi vrlo često bila uvod u neku zlobnu psinu po kojima su vile bile glasovite — na primjer, povećanje nečijega nosa do veličine povećeg krastavca ili smanjenja nečije muškosti na veličinu zrna boba.

Viteza nisu privlačile ni prva, ni druga mogućnost. Već se spremao neupadljivo okrenuti, kada ga je iznenada odao konj. Ne, ne njegov vlastiti at, koji je držan za nozdr-ve bio miran i tih kao mišić. Odao ga je vilin konj, vrana kobila koju vitez isprva nije opazio među stijenama. Sada je poput smole crna kobilica kopitom odbacila šljunak i zarzala pozdravljajući. Vitezov je pastuh trgnuo glavom i odgovorio. Tako da je jeka prešla nad vodom.

Vila je iskočila iz vode, pokazujući se na tren vitezu u svoj oku miloj krasoti. Bacila se prema stijeni na kojoj joj je ležala odjeća. Ali umjesto da dohvati neku halju i skromno se pokrije, vila je zgrabila mač i uz siktaj ga izvukla iz korica, baratajući oružjem zadivljujuće vješto. Trajalo je to tek jedan kratki tren, a onda je vila čučnula ili kleknula, sakrivši se u vodi sve do nosa i ostavivši nad površinom ispruženu samo ruku koja je držala mač.

Vitez se otresao zblanutosti, pustio uzde i povio ko-ljeno, kleknuvši na mokar pijesak. Odmah je uvidio koga to ima pred sobom.

12

Andrzej Sapkowski

»Budi pozdravljena«, promucao je, pružajući ruke. »Velika je to čast za mene… Počašćen sam, o Gospodarice jezera. Taj ću mač prihvatiti…«

»A možda da se digneš s koljena i okreneš?« Vila je podignula usta nad vodu. »Možda bi mogao prestati zuriti? I dopustiti mi da se odjenem?«

Poslušao ju je.Čuo je kako pljuska izlazeći iz vode, kako šušti odje-

ćom, kako potiho psuje, navlačeći je na mokro tijelo. Pro-matrao je vranu kobilu dlake glatke i sjajne poput krtičja krzna. Bio je to sigurno konj plemenite krvi, sigurno hitar poput vjetra. Sigurno začaran. A usto nedvojbeno i stanovnik Faërie, isto kao i njegova vlasnica.

»Možeš se okrenuti.«»Gospodarice jezera…«»I predstaviti…«»Ja sam Galahad iz Caer Benica. Vitez kralja Arthura,

gospodara zamka Camelota, vladara Ljetne zemlje, a također i Dumnonije, Dyfneiunta, Powysa, Dyfeda…«

»A Temerija?« presjekla je. »Redanija, Rivija, Aedirn? Nilfgaard? Govore li ti nešto ti nazivi?«

»Ne. Nikad čuo.«Slegnula je ramenima. U ruci je, uz mač, držala čizme

i košulju, opranu i ožetu.»Tako sam i mislila. A koji je danas dan u godini?«»Danas je«, zaustio je zaprepašteno, »drugi uštap

nakon Beltane… Gospo…«»Ciri«, rekla je bez razmišljanja, mrdajući ramenima

da bolje namjesti odjeću na koži koja se sušila. Govorila je čudno, oči su joj bile zelene i krupne…

Nagonski je zabacila mokru kosu, a vitez je i protiv volje uzdahnuo. Ne samo zato što je njezino uho bilo obič-no, ljudsko, ni u kojem slučaju vilenjačko. Obraz joj je bio izobličen velikim ružnim ožiljkom. Bila je ranjena. Ali može li se vilu raniti?

13

Gospodarica jezera

Zamijetila je pogled, namrštila se i nabrala nos.»Brazgotina, da!« rekla je sa svojim čudnim nagla-

skom. »Zašto me gledaš tako uplašeno? Zar je ožiljak tako čudna stvar za viteza? Ili je tako gadan?«

Polagano, objeručke je zbacio kapuljaču verižnjače, zabacio kosu.

»Stvar ta vitezu nije nimalo čudnovata«, rekao je, ne bez mladenačkog ponosa, pokazujući vlastitu jedva zacije-ljenu brazgotinu, koja se protezala od sljepoočice do čeljusti. »A gadni su samo ožiljci na časti. Ja sam Galahad, sin Lan-celota du Laca i Elaine, kćeri kralja Pellesa, gospodara Caer Benica. Ovu mi je ranu zadao Breunis Nemilosrdni, podli tlačitelj djeva, prije no što ga oborih u časnu dvoboju. Doista, dostojan sam primiti iz tvojih ruku taj mač, o Gospodarice jezera…«

»Molim?«»Mač. Spreman sam ga primiti.«»To je moj mač. Ne dopuštam nikome ni da ga takne.«»Ali…«»Ali što?«»Gospodarica jezera uvijek… Tȁ, uvijek izranja iz voda

i daruje mač.«Neko je vrijeme šutjela.»Shvaćam«, rekla je napokon. »Što se može, kakva

zemlja, takvi običaji. Žao mi je, Galahade, ili kako se već zoveš, ali očito si naletio na pogrešnu Gospodaricu. Ja ništa ne dijelim. I ne dopuštam da mi se uzme. Da bude jasno.«

»Ali tȁ«, odvažio se, »prispjeste iz Faërie, nije li tako?«»Prispjeh«, rekla je, a njezine zelene oči, činilo se, gle-

dale su u bezdan prostora i vremena. »Prispjeh iz Rivije, iz grada istoga imena. S jezera Loc Eskalotta. Doplovila sam ovamo lađom. Bila je magla. Nisam vidjela obale. Čula sam samo rzanje Kelpie… Moje kobile, koja je trčala za mnom.«

14

Andrzej Sapkowski

Rasprostrla je mokru košulju po kamenu, a vitez je ponovo uzdahnuo. Košulja je bila oprana, ali ne dokraja. I dalje su se nazirale mrlje krvi.

»Ovamo me donijela riječna matica«, nastavila je djevoj-ka, ne vidjevši što je zamijetio ili hineći da ne vidi. »Matica rijeke i čarolija jednoroga… Kako se zove ovo jezero?«

»Ne znam«, priznao je. »Toliko je jezera ovdje u Gwyneddu…«

»U Gwyneddu?«»Tako je. One su planine Y Wyddfa. Kada su s lijeve

ruke, a ide se šumama, za dva dana dospije se do Dinas Dinlleu, a zatim do Caer Dathala. A rijeka… Najbliža ri-jeka je…«

»Nije važno kako se zove najbliža rijeka. Imaš li možda nešto za pojesti, Galadahe? Naprosto umirem od gladi.«

»Zašto tako zuriš u mene? Bojiš se da ću nestati? Da ću odletjeti u daljine skupa s tvojim dvopekom i dimlje-nom kobasicom? Ne boj se. U svom sam svijetu ponešto zabrljala i unijela pomutnju u sudbinu, pa se u njemu trenutačno ne bih trebala pokazivati. Zadržat ću se neko vrijeme u tvojem. U svijetu u kojemu noću uzalud na ne-bu tražiš Zmaja ili Sedam koza. U kojemu je upravo drugi uštap nakon Belleteyna, a Belleteyn se izgovara Beltane. Zašto tako zuriš u mene, pitam?«

»Nisam znao da vile jedu.«»Vile, čarobnice i vilenjakinje. Sve jedu. Piju. I dalje

redom.«»Molim?«»Nije važno.«Što ju je pozornije promatrao, to je više gubila čarobnu

auru, to je više postajala ljudska i obična, čak svagdašnja. No ipak je znao da nije takva, da ne može biti. Ne nailazi se na svagdašnje djevojke u podnožju Y Wyddfa, u okolici Cwm Pwcca, dok se gole kupaju u gorskim jezerima i peru okrvavljene košulje. Nije važno kako ta djevojka izgleda,

15

Gospodarica jezera

zemaljsko biće nije mogla biti. I osim toga, Galahad je već posve slobodno i bez pobožnoga straha gledao njezinu mi-šju kosu koja je sada, kada se osušila, na njegovo čuđenje svjetlucala pramenovima srebrnkastobijele sjedine. Njezine vitke ruke, maleni nosić i blijeda usta, njezinu mušku odje-ću pomalo čudnovata kroja, sašivenu od lagane tkanine ne-obično gusta tkanja. Njezin mač, čudna oblika i ornamenta, ali nimalo nalik ukras za pokazivanje. Njezina bosa stopala oblijepljena osušenim pijeskom plaže.

»Da bude jasno«, oglasila se trljajući stopalo o stopalo, »nisam vilenjakinja. Čarobnica, to jest vila, jesam… ali malo netipična. Eh, možda i nisam uopće.«

»Baš mi je žao.«»A za čime žališ?«»Govore…« pocrvenio je i zamucao. »Govore da vile

mladiće, kada im se dogodi da na njih naiđu, povedu u Elfland i ondje im se… pod ljeskovim grmom, na sagu do mahovine, prepuštaju…«

»Shvaćam.« Brzo ga je pogledala pa odgrizla povelik komad kobasice.

»A što se tiče Vilenjačke krajine«, rekla je progutavši, »odatle sam pobjegla prije nekog vremena i uopće mi se ne žuri natrag. Što se pak tiče prepuštanja na sagu od maho-vine… Stvarno si, Galahade, naletio na pravu Gospodaricu. No ipak ti zahvaljujem na dobrim namjerama.«

»Gospo! Nisam te htio uvrijediti…«»Nemoj se opravdavati.«»Sve zbog toga«, promucao je, »što si čudesno lijepa.«»Još ti jednom hvala. Ali i dalje ništa od toga.«Šutjeli su neko vrijeme. Bilo je toplo. Sunce je, na-

šavši se u zenitu, ugodno zagrijalo kamenje. Blagi je lahor nabrao površinu jezera.

»Što znači…« oglasio se odjednom Galahad čudno zanesenim glasom. »Što znači koplje krvava vrha? Što znači i zašto pati Kralj Probodena Bedra? Što znači gospa u bjelini koja nosi Graal, srebrni kalež…«

16

Andrzej Sapkowski

»A inače«, prekinula ga je, »jesi li ti dobro?«»Ja samo pitam.«»A ja ne razumijem tvoje pitanje. Je li to neka dogovo-

rena lozinka? Znak po kojemu se prepoznaju upućeni? Budi dobar pa objasni.«

»Kad ne umijem.«»Zašto si onda pitao?«»Zato što…« zbunio se. »No, ukratko… Jedan od naših

nije pitao kada se našao u prilici. Zaboravio je govoriti ili se posramio… Nije upitao i odatle je potekla sva sila neugod-nosti. Pa mi sada uvijek pitamo. Za svaki slučaj.«

»Ima li u ovome svijetu čarobnjaka? No, znaš, takvih što se bave čaranjem. Magova. Znajućih.«

»Ima Merlin. I Morgana. Ali Morgana je zla.«»A Merlin?«»Srednji.«»Znaš li gdje bih ga mogla naći?«»Kako ne bih znao! U Camelotu. Na dvoru kralja

Arthura. Tamo sam baš i pošao.«»Je li daleko?«»Odavde do Powysa, do rijeke Hafren, onda niz

Hafren do Glevuma, na Sabrinino more, a odande su viso-ravni Ljetne zemlje već blizu. Sve skupa nekih deset dana jahanja…«

»Predaleko.«»Put se može«, izlanuo se, »ponešto skratiti idući kroz

Cwm Pwcca. Ali to je ukleta dolina. Ondje je strašno. Ondje žive Y Dynann Bach Têg, opaki kepeci…«

»A ti, što, mač ti služi za ukras?«»A što možeš mačem protiv čarolija?«»Itekoliko možeš, ne boj se. Ja sam vještica. Jesi li kada

čuo? Eh, jasno da nisi čuo. A tvojih se kepeca ne bojim. Imam među patuljcima puno znanaca.«

17

Gospodarica jezera

Pa naravno, pomislio je.

»Gospodarice jezera?«»Zovem se Ciri. Ne zovi me Gospodaricom jezera.

Podsjeća me na nešto loše, neugodno i nemilo. Tako su me zvali oni, u krajini… Kako si ti nazvao tu krajinu?«

»Faërie. Ili, kako kažu druidi: Annwn. A Sasi govore: Elfland.«

»Elfland…« Ogrnula je ramena kariranim piktskim pledom koji joj je dao. »Bila sam tamo, znaš? Ušla sam u Lastavičju kulu i paf! U hipu sam se našla među vilenja-cima. A oni su me zvali baš tako. Gospodarica jezera. Čak mi se isprva i svidjelo. Laskalo mi je. Dok nisam shvatila da u toj krajini, u toj kuli i na tom jezeru nisam nikakva gospodarica, nego sužanj.«

»Jesi li tamo«, nije izdržao, »zamrljala košulju krvlju?«Dugo je šutjela.»Ne«, rekla je konačno, a glas joj je, učinilo mu se, bla-

go zadrhtao. »Ne tamo. Imaš bistro oko. Što se može, istini nećeš pobjeći, čemu gurati glavu u pijesak… Da, Galahade. Često sam je znala zakrvariti u zadnje vrijeme. Krvlju nepri-jatelja koje sam ubijala. I krvlju bliskih koje sam pokušavala spasiti… A koji su mi umirali na rukama… Zašto me tako gledaš?«

»Ne znam jesi li božanstvo ili smrtna djeva… Ili jedna od boginja… Ali ako si stanovnica zemaljske doline suza…«

»Prijeđi na stvar, ako može.«»Želio bih«, Galahadove su oči zaplamtjele, »čuti tvoju

priču. Bi li mi je htjela ispričati, o Gospodarice?«»Duga je.«»Imamo vremena.«»I ne završava najbolje.«»Ne vjerujem.«»Zašto?«

18

Andrzej Sapkowski

»Pjevala si, kupajući se u jezeru.«»Dobro zapažaš.« Okrenula je glavu, stisnula usne,

a lice joj se odjednom zgrčilo i poružnjelo. »Da, dobro zapažaš. Ali jako si naivan.«

»Ispričaj mi svoju priču. Molim te.«»Što mogu«, uzdahnula je. »Dobro, ako hoćeš…

Ispričat ću.«Sjela je udobnije. I on je udobnije sjeo. Konji su hodali

rubom šume, čupkajući trave i bilje.»Od početka«, zamolio je Galahad. »Od samoga poče-

tka…«»Ta priča«, rekla je malo poslije, omotavši se čvršće

piktskim pledom, »sve mi više izgleda kao da nema po-četka. Nisam sigurna ni je li već završila. Strašno se, moraš znati, ispreplela prošlost s budućnošću. Jedan mi je vilenjak čak rekao da je nalik na onu zmiju koja zubima grabi vla-stiti rep. Ta se zmija, znaj, zove Uroboros. A to što grize svoj rep znači da se krug zatvorio. U svakom se trenutku kriju prošlost, sadašnjost i budućnost. U svakom se trenut-ku skriva vječnost. Razumiješ?«

»Ne.«»Nema veze.«

19

Uistinu, kažem vam, tko vjeruje snovima jest poput onoga koji hoće uhititi vjetar ili uhvatiti sjenku. Zavarava se obma-njivačkom slikom, iskrivljenim zrcalom koje laže ili izgovara besmislice poput žene pri porodu. Glup je uistinu onaj tko vjeruje snoviđenjima i kroči putem tlapnji.

No, i onaj pak tko ne haje za snove i nimalo im ne vjeruje, postupa nerazborito. Jer da su snovi posve lišeni značenja, zašto bi nam bozi, stvarajući nas, dali mogućnost da snivamo?

Mudrosti proroka Lebode, 34,1

All we see or seemIs but a dream within a dream

Edgar Allan Poe

Drugo poglavlje

VJetrić Je nabrao poVršinu Jezera koje se isparavalo poput kotla, pognao po njoj ostatke rastjerane magle. Škarmi su škripali i ritmički lupkali, pale vesala su izranjajući prosi-pale pljusak svjetlucavih kapljica.

Condwiramurs je ispružila ruku preko obramice. Ča-mac je plovio tako sporo da se voda tek neznatno mreškala i jedva joj dodirivala dlan.

»Ah, ah«, rekla je, primećući glasu onoliko sarkazma koliko je mogla izvući. »Koje li brzine! Letimo po valovima. Sve mi se u glavi zavrtjelo!«

Veslač, oniži, plećat i nabijen muškarac, promrmljao je nešto srdito i nerazgovijetno, ni ne dižući glavu obraslu sijedom kosom kovrčavom kao u astrahanskog janjeta. No-vakinji je već bilo preko glave mrmljanja, hripanja i stenjanja kojima je, otkako je sjela u čamac, taj grmalj odgovarao na njezina pitanja.

»Opreznije«, procijedila je, s naporom ostajući mirna. »Od tako žustra veslanja može se okilaviti.«

20

Andrzej Sapkowski

Ovaj je put muškarac podignuo lice, preplanulo, ta-mno kao štavljena koža. Promumljao je nešto, hraknuo, pokretom brade pokrivene sijedom čekinjom pokazao na boku pričvršćeno drveno motovilo i povraz koji je nestajao u vodi, napet kretanjem čamca. Očito uvjeren da je objaš-njenje bilo iscrpno, ponovo je zaveslao. U istom ritmu kao i prije. Vesla gore. Stanka. Vesla do pola pale u vodu. Duga stanka. Zaveslaj. Još duža stanka.

»Aha«, rekla je opušteno Condwiramurs, gledajući u nebo. »Shvaćam. Važna je panula koja se mora za čamcem vući određenom brzinom i odgovarajuće duboko. Važan je ribolov. Ostalo je nevažno.«

Bilo je to tako očito da se muškarac nije ni potrudio nešto promrsiti ili hraknuti.

»Koga briga za to«, nastavljala je Condwiramurs svoj monolog, »što sam ja putovala cijelu noć? Što sam glad-na? Što me stražnjica boli i svrbi od tvrde i mokre klupe? Što mi se piški? Ne, važno je samo panulavati. Uostalom posve besmisleno. Ništa neće zagristi mamac koji se vuče posred jezera nad dubinom od dvadeset sežanja.«

Muškarac je podignuo glavu, pogledao je opako i zagunđao jako, ali jako nezadovoljno. Condwiramurs je bljesnula zubićima, zadovoljna sobom. Grmalj je i dalje veslao polako. Bio je bijesan.

Razvaganila se na krmenoj klupici i prebacila nogu preko noge. Tako da se u izrezu haljine vidjelo puno toga.

Muškarac je zastenjao, stegnuo žuljevite dlanove oko vesala, hineći da gleda samo povraz panule. Tempo veslanja, naravno, nije ni pomišljao ubrzati. Novakinja je rezignirano uzdahnula i pozabavila se promatranjem neba.

Škarmi su škripali, blistave kapljice padale su s pala vesala.

U maglici što se brzo podizala, ukazao se obris otoka, a nad njim uzdignut mračan, trbušast obelisk kule. Grmalj, iako je sjedio okrenut leđima i nije se osvrtao, ne nepoznat je način prepoznao da su već gotovo stigli. Ne žureći se,

21

Gospodarica jezera

namjestio je vesla na bokove čamca, ustao, počeo polagano namatati povraz na motovilo. Condwiramurs, i dalje noge prebačene preko noge, zviždukala je zureći u nebo.

Muškarac je namotao povraz dokraja, pogledao ma-mac, veliku mjedenu žlicu oboružanu trostrukom udicom s varalicom od crvene vune.

»Joj, joj«, rekla je slađano Condwiramurs. »Nije se ništa uhvatilo, aja, jaj, kakva šteta. Tko zna otkuda takav peh? Da nije čamac plovio prebrzo?«

Muškarac ju je pogledao pogledom koji je govorio puno toga ružnog. Sjeo je, hraknuo, pljunuo na stranu, dohvatio vesla u kvrgave šake, jako pognuo leđa. Vesla su pljusnula, zaškripala u škarmima, čamac je pojurio po jezeru kao strijela, voda se šumno zapjenila na provi, zakovitlala za krmom. Četvrt domašaja luka, koliko ih je dijelilo od otoka, prešli su u vremenu kraćem od dva gunđanja, a čamac se uspeo na žal takvom silinom da je Condwiramurs pala s klupe.

Muškarac je progunđao, hraknuo i pljunuo. Novaki-nja je znala da to u prijevodu na jezik uljuđenih ljudi znači sljedeće: nosi se iz moje barke, umišljena vještice. Znala je i da ne može računati s prenošenjem na rukama. Izula je cipele, izazovno visoko podignula haljinu, i iskočila. Progutala je psovku kad su joj se ljušture školjaka bolno zarile u stopala.

»Hvala«, procijedila je kroz stisnute zube, »na prije-vozu.«

Ne čekajući na mrmljanje i ne osvrćući se, pošla je bosa prema kamenim stubama. Sve neugode i brige nestale su i odletjele bestraga, izbrisane rastućim uzbuđenjem. Bila je, eto, na otoku Inis Vitre, na jezeru Loc Blest. Bila je na gotovo pa legendarnom mjestu na koje su dospijevali samo malobrojni odabranici.

Jutarnja se magla posve podigla, na zagasitom nebu sve je jače svijetlila crvena Sunčeva kugla. Oko kruništa kule kružili su kriješteći galebovi, promicale čiope.

22

Andrzej Sapkowski

Na vrhu stuba koje su vodile s plaže na terasu, na-slonjena na maleni kip himere nacerene u čučnju, stajala je Nimue.

Gospodarica jezera.

Bila je sitne građe i niska, ne puno viša od pet stopa. Con-dwiramurs je čula da su je u mladosti nazivali Palčica, a sada je vidjela da je nadimak bio pogođen. Ali bila je sigurna da se već najmanje pola stoljeća nitko ne bi malenu čarobnicu usudio nazvati tako.

»Ja sam Condwiramurs Tilly«, predstavila se uz na-klon, pomalo zbunjena, i dalje s cipelama u ruci. »Sretna sam što me primaš na svojem otoku, Gospodarice jezera.«

»Nimue«, ispravila ju je blago malena čarobnica. »Nimue, ništa više. Ostavimo se naslova i pridjevaka, gospođice Tilly.«

»Ako je tako, ja sam Condwiramurs. Condwiramurs, ništa više.«

»Dopusti onda, Condwiramurs. Porazgovarat ćemo za doručkom. Rekla bih da si ogladnjela.«

»Ne poričem.«

Za doručak su bili mladi sir, vlasac, jaja, mlijeko i raženi kruh koji su poslužile dvije mlađahne i tihe sluškinje mirisa po štirki. Condwiramurs je jela osjećajući na sebi pogled male čarobnice.

»Kula«, govorila je polagano Nimue, promatrajući svaki njezin pokret i gotovo svaki zalogaj prinesen ustima, »ima šest katova, od toga jedan pod zemljom. Stanovat ćeš na drugom nadzemnom, tamo su sve udobnosti potrebne za život. Prizemlje je, kako vidiš, gospodarski dio, a ovdje su smještene i sobe posluge. Podzemlje, kao i prvi te treći kat, zauzimaju laboratorij, knjižnica i galerija. Svim nave-denim katovima i prostorijama koje se na njima nalaze imaš neograničen pristup, možeš koristiti i njih i sve što je u njima kada god hoćeš i kako god poželiš.«

23

Gospodarica jezera

»Shvatila sam. Hvala.«»Na dvama gornjim katovima moje su privatne odaje

i moja osobna radionica. Te su prostorije potpuno privatne. Da izbjegnemo nesporazume: neobično sam osjetljiva na to.«

»Poštovat ću to.«Nimue je okrenula glavu prema prozoru kroz koji se

vidio Gunđavi Gospodin Veslač, koji se već riješio Cond-wiramursine prtljage, te je sada tovario na barku štapove, koloture, parangale, mreže i druge ribarske rekvizite.

»Malo sam staromodna«, nastavila je, »ali navikla sam se određenim stvarima služiti isključivo sama. Četkicom za zube, recimo. Privatnim odajama, knjižnicom, toaletom. I Kraljem Ribara. Nemoj ni pokušati, molim te, poslužiti se Kraljem Ribara.«

Condwiramurs se umalo nije zagrcnula mlijekom. Nimueino lice bilo je bezizražajno.

»A ako…« nastavila je i prije no što se djevojci povra-tio govor. »Ako on pokuša iskoristiti tebe, odbij ga.«

Condwiramurs je, progutavši napokon, brzo kimnula, suzdržavši se od ikakva komentara, iako joj je na vrhu jezika bilo da kaže kako je ne privlače ribari, a naročito neotesani. I kojima je glava obrasla sjedinama bijelim poput mladoga sira.

»Daaa«, rekla je otežući Nimue. »Uvod smo dakle riješili. Vrijeme je da prijeđemo na konkretne stvari. Nisi radoznala zašto sam među svim kandidatkinjama izabrala baš tebe?«

Condwiramurs, ako se uopće i pitala kako odgovoriti, oklijevala je samo zato da ne ispadne odviše samouvjere-na. No brzo je zaključila da će Nimue lažna skromnost, čak i u najmanjem stupnju, svejedno biti prevelika.

»Najbolja sam snivateljica u akademiji«, odvratila je hladno, konkretno i bez hvalisavosti. »A na trećoj sam go-dini držala drugo mjesto među oneiromantkinjama.«

24

Andrzej Sapkowski

»Mogla sam uzeti tu koja je bila prva.« Nimue je stvarno bila iskrena. »Usput budi rečeno, predlagali su mi upravo tu prvakinju, čak me pomalo i pritiskali; navodno se radilo o važnoj kćeri nekoga važnog. A ako je riječ o snivanju, o oneiroskopiji, draga Condwiramurs, dakako da ti je poznato da je to poprilično hirovit dar. I najbolja snivateljica može doživjeti fijasko.«

Condwiramurs je u zadnji tren odustala od odgovo-ra da se njezini neuspjesi mogu nabrojiti na prste jedne ruke. Napokon, razgovarala je s majstoricom. Znaj mjere, moj ti gospodine, kako je govorio jedan od profesora na akademiji, erudit.

Nimue je blagim naklonom pohvalila njezinu šutnju.»Raspitala sam se u školi«, rekla je zatim. »Tako sam

doznala da spavanje ne moraš potpomagati opojnim sred-stvima. To me veseli jer narkotike ne dopuštam.«

»Sanjam bez ikakvih prašaka«, potvrdila je s blagim ponosom Condwiramurs. »Za oneiroskopiju mi je dovoljno imati zakačku.«

»Molim?«»No, zakačku«, nakašljala se novakinja. »Znači,

predmet koji je nekako povezan s time što moram sanjati. Neku stvar. Ili sliku…«

»Sliku?«»Aha. Posve dobro sanjam na sliku.«»O«, nasmiješila se Nimue. »Ako slika pomaže, neće

biti problema. Ako si završila s doručkom, pođimo, naj-bolja snivateljice i druga među oneiromantkinjama. Bilo bi dobro da ti bez odgađanja objasnim i ostale razloge zbog kojih sam upravo tebe odabrala za pomoćnicu.«

Od kamenih zidova dopirala je studen koju nisu ublažavali ni teški gobleni, ni potamnjela drvena oplata. Kameni pod zebao je stopala kroz potplate cipela.

»Iza ovih vrata«, nehajno je pokazala Nimue, »nalazi se laboratorij. Kako je rečeno, možeš ga koristiti kad god

25

Gospodarica jezera

poželiš. Naravno da se preporučuje oprez. Odmjerenost se osobito savjetuje pri pokusima da se metla prisili donositi vodu.«

Condwiramurs se pristojno zahihotala, iako je dosjetka bila prastara. Sve su mentorice častile štićenice šalama povezanim s mitskim neprilikama mitskoga učenika čarobnjačkih vještina.

Stube su se uspinjale zavojito kao morska zmija i izgledale kao da im nema kraja. I bile su strme. Prije no što su došle kamo su krenule, Condwiramurs se oznojila i dobrano zadihala. Na Nimuei nije bilo ni znaka napora.

»Izvoli, ovuda.« Otvorila je hrastova vrata. »Pripazi na prag.«

Condwiramurs je ušla i uzdahnula.Odaja je bila galerija. Zidovi su joj bili od stropa do

poda prekriveni slikama. Visjela su ondje velika, stara, olju-štena i popucala ulja, minijature, požutjele grafike i drvorezi, izblijedjeli akvareli i sepije. Visjeli su i modernistički jarko kolorirani gvaševi i tempere, akvatinte i bakrorezi čistih po-teza, litografije i kontrastne mezzotinte, privlačeći poglede naglašenim mrljama crnila.

Nimue se zaustavila pred slikom koja je visjela najbliže vratima i prikazivala skupinu okupljenu ispod golemog stabla. Pogledala je platno, zatim Condwiramurs, a njezin je šutljivi pogled bio izvanredno rječit.

»Maslačak«, novakinja, smjesta shvativši o čemu je riječ, nije je pustila čekati, »pjeva balade pod hrastom Bleob-herisom.«

Nimue se nasmiješila, kimnula glavom. I koraknula, zastavši pred sljedećom slikom. Akvarelom. Simbolističkim. Dvije ženske prilike na brijegu. Nad njima kruže galebovi, pod njima, na obroncima brda, povorka sjena.

»Ciri i Triss Merigold, proročanska vizija u Kaer Mor-henu.«

Smiješak, kimanje, korak, sljedeća slika. Jahač na konju u galopu, u špaliru nakaznih joha koje prema njemu pruža-ju ruke grana. Condwiramurs je osjetila kako je prolazi jeza.