Anselm Grn: Boriti se i ljubiti

PAGE 2

Anselm Grn: Boriti se i ljubiti

Kako mukarci pronalaze sami sebe

UvodOd otprilike prije dvadeset godina mnogi su mukarci u Njemakoj postali svjesni pitanja o svom identitetu. Feministiki je pokret osnaio samosvijest mnogih ena. To je mukarce uznemirilo. Najednom vie nisu znali tko su u stvari. Jesu li samo patrijarsi koji bi eljeli da sve ostane po starom? Ili su mao tipovi kao to ih mnoge ene karikiraju? Ili se prikazuju kao softies mekuci koje ni mukarci ni ene ne shvaaju ozbiljno? U ovoj bih knjizi elio na temelju likova biblijskih mueva pokazati put kako mukarci mogu pronai svoj vlastiti identitet. Pri tome mi je stalo do oba pola: borbe i ljubavi. Onaj tko se samo bori, u opasnosti je da postane krut i neosjetljiv. Onaj tko samo ljubi, tei tome da doputa samo svoje njene strane. Mukarcu pripadaju obje sposobnosti. Kao borac sposoban je ljubiti. Njegova ljubav treba kvalitetu osvajaa i zatitnika. A njegova borba treba ljubav kako ne bi postao zaslijepljen bijesom.

Posljednjih godina nastale su mnoge grupe mukaraca u kojima oni razmjenjuju iskustva o svojoj mukosti. Ovakvih grupa ima u evangelikoj i katolikoj Crkvi, ali i na podruju djelovanja terapeuta koji pozivaju mukarce da zajedno razvijaju svoju muku energiju. Oito postoji velika potreba da se mukarci ponekad meusobno drue jedni s drugima. Meu drugim mukarcima usuuju se pokazati svoju vlastitu nesigurnost, svoje strahove i slabosti. U takvim grupama mukarci su slobodni od tipine potrebe za imponiranjem kojom se lako opterete im su prisutne ene. Na mojim teajevima je obino vie ena nego mukaraca. Sa enama rado radim jer imaju dubok osjeaj za duhovna i psiholoka pitanja. Kad radim s grupom u kojoj su samo mukarci, osjeam da i tu moe nastati posebna, muka kvaliteta. Ako mukarci odbace svoje stare uloge i iskreno zajedniki sudjeluju, dvorana se tad najednom ispuni mukom snagom.

Od prije 12 godina duhovno vodim sveenike i redovnike i redovnice, mukarce i ene u kui duhovnih vjebi u Mnsterschwarzachu. Posljednjih godina jedan terapeut i jedna terapeutkinja ee su prireivali muko-enski vikend. Na svim teajevima prvo su mukarci i ene odvojeni i oblikuju jednu prostoriju simbolima. Tad mukarci pozivaju ene k sebi i obratno. Vikend na kojem postaje jasnije kako se mukarci razlikuju od ena uvijek je uzbudljiv. Ne ide se za procjenjivanjem ve za iskustvom da smijem biti sasvim mukarac i sasvim ena.

Na posljednjem teaju za Silvestrovo u Mnsterschwarzachu (na prijelazu iz 2002. na 2003. godinu) pater Mauritius je ponudio jednu grupu samo za mukarce. To se dogodilo po prvi put na teajevima za mlade na kojima inae prevladavaju ene. No, ipak je to bilo vano iskustvo za mlade izmeu 16 i 30 godina. Oito su imali potrebu biti meu sobom, razgovarati o vlastitim jakim stranama koje uglavnom previaju, a moda i to da smiju jedni pred drugima biti slabi. Bilo je vrlo iskrenih razgovora o vlastitoj seksualnosti, strahovima da nisu dovoljno dobri pred enama, ali i o strahu da se suoe s vlastitom mukou. Iskustvo ove grupe mukaraca je pokazalo kako danas mladi imaju malo povjerenja u sebe. Prema enama moraju uvijek biti ljubazni i prijazni i zaboravljaju tako da su mukarci. Ne usuuju se neto poduzeti, boriti se za sebe, preuzeti vodstvo. Osjeaju da im neto nedostaje. Ali, esto ne znaju kako mogu pronai autentinu mukost bez da upadnu u ulogu mao mukarca ili da postanu mekuci.

Moje knjige vie itaju ene nego mukarci. U ovoj knjizi svjesno bih se htio obratiti kao mukarac mukarcima. 39 godina ivim u isto mukoj grupi, u samostanskoj zajednici od oko 100 mukaraca. Takva muka zajednica ima svoju vlastitu kvalitetu, ali i svoje opasnosti i jednostranosti. Ako se mukarci zajedno daju na potragu za neim, tad nastaje jaka sila. Meusobno si otvaraju oi za stvarne probleme naeg svijeta. I spremni su zasukati rukave i prihvatiti se zadaa koje stoje pred njima. Opasnost isto mukog drutva sastoji se pak u tome da nestaje osjeaj jednog za drugog, da svaki ivi samo za sebe. U samostan esto stupaju mukarci bez oca. U samostanu trae ili veliku majku koja e ih osloboditi njihove navezanosti na svoju majku ili pak eznu za istinskim oevima uz koje e se razvijati kao mukarci. Tako samostanska zajednica zrcali i problematiku naeg drutva. Od vremena Alexandera Mitscherlicha proirena je rije "drutvo bez oeva". Problem je u tome da danas mnogi mukarci bez oca trae zamjenske oeve. Neki su skloni podloiti se jakim mukarcima i zaslijepiti se njihovim monim dranjem. Nae drutvo danas treba oeve pomou kojih se mladi mukarci mogu orijentirati, oeve koji ih podravaju i izazivaju ih da razviju svoju vlastitu muku energiju. U mojoj samostanskoj zajednici susreo sam istinske oeve. Ako se zajednica mukaraca nekog samostana previe jednostrano odredi, tada se monasi veu jedni na druge. Iz njih vie ne proizlazi snaga. Bogu hvala, u naoj zajednici doivljavam oinsku muku energiju. Kad mukarci zajedniki nastoje oko toga koje bi odgovore mogli dati na pitanja naeg vremena, tad nastaje veliki potencijal i kreativnost. Dobivaju volju prihvatiti se neega i uiniti neto za ovo drutvo. Razvijaju vizije i imaju hrabrosti ostvarivati ih. Osjeam da sa svojom vlastitom kreativnou smijem sudjelovati u potencijalu koji prua zajednica mukaraca. Tako bih htio napisati ovu knjigu iz svog iskustva s mukarcima te na temelju svoje vlastite mukosti te progovoriti kao mukarac mukarcu. Mukarcima koji trae dobro je da ponekad budu meu sobom. Nadam se da mogu mislima u ovoj knjizi ohrabriti mnoge mukarce da se odvae krenuti svojim putem postajanja mukarcem.

Postoje dvije slike mukarca koje iskrivljuju njegovu bit. Prvo, to je slika mao mukarca koji mora razglaavati svoju mukost, pred enama se pravi vaan i busa se u prsa svojom moi. Mao je u konanici straljiv i duboko nesiguran mukarac koji svoju vrijednost nalazi samo u tom da obezvreuje ene. Druga slika od koje isto tako ima malo koristi je mekuac. C. G. Jung pozvao je mukarca da integrira svoju "animu", svoju ensku stranu. Neki su mukarci to uzeli tako ozbiljno da su zaboravili svoju mukost. Walter Hollstein, sociolog koji je promiljao o identitetu mukarca, misli da od mekuaca nite ne proizlazi, da mekuac nije stvaralaki tip. Mekuac "nije samo eni nezanimljiv partner, ve je i drutveno sterilan. Iz njega ne proizlazi nikakva energija, nikakvo sueljavanje, nikakva strast ni inovacija." (Hollstein 25) U praksi amerikih psihologa mekuci se ale na svoju bespomonost. Osjeaju se dezorijentirani i u stalnoj krizi identiteta (usp. isto 23). Doputaju da drutvo brine za njih umjesto da ga sami oblikuju pionirskim duhom, odgovornou i smjelou.

Dvadeset pet godina radim s mladima. Na teajeve za Silvestrovo i Uskrs esto je dolazilo preko 250 mladih i mlaih odraslih. Oko jedne treine bili su to mukarci. S njima sam mnogo razgovarao. Imao sam dojam da u prvom redu nisu dolazili snani mukarci ve vie takvi koji su patili od manjka osjeaja vlastite vrijednosti, takvi koji su bili ukoeni i koje su pratila depresivna raspoloenja. Na teajevima za mlade vrlo su iskreno traili put kako bi se mogli bolje odnositi prema sebi i svom ivotu. Duhovni put bio je za njih obeanje da e iznutra postati oputeniji i mirniji. Vie su traili umirujuu duhovnost nego onu izazovnu. Agresivni mukarci koji hoe promijeniti ovaj svijet malo dolaze na ove teajeve. Ni Crkva im se ne obraa danas na primjeren nain. A upravo Crkva treba agresivne mukarce. Vrijedi i obratno: upravo jakim mukarcima koristila bi duhovnost koja ih dovodi u dodir s njihovim istinskim biem. No, ovi mukarci trae duhovnost koja odgovara njihovoj mukosti, koja u njima budu muku energiju i usmjerava ih tamo gdje se isplati zauzeti se. Biblija nam pripovijeda o jakim mukarcima. U njoj mukarci nisu stilizirani kao duhovni gurui. Oni stoje posred ivota. Rade pogreke i grijee. Ali idu svojim putem pred Bogom i s Bogom. Daju se na tegoban put postajanja mukarcem.

U ovoj knjizi elio bih itatelju staviti pred oi 18 likova mukaraca iz Biblije koji mogu ojaati mukarca. Kada ja sam promatram ovih 18 likova tad osjeam koliko se energije skriva u njima. Svaki od njih ide svojim osobnim putem. Nijedan nije na poetku svoga puta savren. Svaki mora uiti na pokuajima i pogrekama. Susree i svoje mrane strane. Unato tome, ovi su mukarci za me uzor. Mnogi se psiholozi ale kako danas jedva da ima mukih uzora. Teko da su to politiari, a filmski glumci i sportai isto tako. Nadam se da e itatelj u ovih 18 mukaraca otkriti uzore za sebe. Nee se pronai u svima njima. Mukarce iz Biblije promatrat u uvijek samo s jednog gledita i pripisati ih jednoj arhetipskoj slici koja mi se kod svakog pojedinog ini prevladavajuom. Redoslijed likova orijentira se prema biblijskoj kronologiji. itatelj bi sam trebao slobodno izabrati koji ga lik najvie zanima. Jedan itatelj moda prvo treba "divljeg ovjeka" Ivana Krstitelja ili ratnika Samsona. Drugi bi radije poeo s ljubavnikom. Ovisi o vlastitoj situaciji koji me se mukarac upravo obraa svojim arhetipom. Arhetipske slike sposobne su prema C. G. Jungu dovesti nas u doticaj s naim vlastitim potencijalom koji se skriva u nama. Pokreu nas kako bi se sve vie i vie usredotoivali i pronali vlastito sredite. Svaka arhetipska slika ima u sebi razvojni potencijal. Svaki od 18 arhetipova vrijedi i za ene. To to sada piem samo o mukarcima ne treba znaiti da enama osporavam ono to govorim o mukarcima. ene ostvaruju arhetipske slike na svoj nain. Dijelom su to isti arhetipovi koji se tiu i mukaraca i ena. No, ene poznaju svoje vlastite arhetipske slike. Nadam se da u i o tom zajedno sa svojom sestrom napisati knjigu koja e biti namijenjena samo enama.

Nijedan se mukarac ne moe odrediti samo jednim arhetipom. Svaki u svom ivotu ivi razliite aspekte. I kod svakog se arhetip oblikuje na drugaiji nain. Stoga mi je vano promotriti svaki konkretni biblijski lik s njegovom ivotnom i razvojnom povijeu. Od velike je pomoi to to Biblija ne opisuje savrene ljude. Kod svakoga od velikih mukaraca otkriva bespotedno i njihove slabosti i mrane strane. To je utjeno za itatelja. Jer mukarci u Bibliji nisu poteeni sukoba i opasnosti. Uvijek iznova dospijevaju u zamke vlastitih sklonosti ili u napast da dopuste da izvana budu odreeni te u napast da se prilagoavaju. Mukarac se mora ostvarivati upravo u usponima i padovima snage i slabosti, svjetla i tame, povjerenja i straha, ljubavi i mrnje. Mukarac trai sueljavanje i borbu. Uzima u obzir i to da pritom moe izgubiti. Prezire presigurne putove. Biblija nam opisuje opasne pustolovne putove postajanja mukarcem. Nadam se da e ti putovi progovoriti itateljima te da e u njima probuditi njihovu muku energiju.

1. Adam: mukarac i ena

Adam prvobitno nije mukarac ve ovjek uope. Bog je ovjeka stvorio od praha zemaljskog. Adam dolazi od adama to znai tlo, zemlja. ovjek je dakle duboko povezan sa zemljom. Od zemlje je uzet i u nju se smru vraa. Ali u zemlju dolazi ivotni dah koji je Bog Adamu udahnuo u nosnice. Dakle, istovremeno je i neto boansko u ovjeku. Biblija poznaje dva izvjetaja o stvaranju ovjeka. Izvorni nam donosi u drugom poglavlju knjige Postanka. U njemu Bog prvo stvara zemlju. No, ona ne donosi ploda. Tako Bog iz praha zemaljskoga oblikuje ovjeka i udahnjuje mu dah ivotni: "Tako postane ovjek iva dua." (Post 2,7) Tada Bog pripravi ovjeku vrt i on se smije radovati drveu u njemu i njihovim plodovima. U isto vrijeme on ima zadau obraivati vrt. Ali, ovjek se osjea osamljen. Bog prvo stvara svakovrsne ivotinje i dovodi ih ovjeku koji im daje imena. "No, ovjeku se ne nae pomo kao to je on." (Post 2,20) Tada Bog od Adamova rebra naini enu. O njoj Adam kae: "Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega! enom (hebr. ia) neka se zove, od ovjeka (hebr. i) kad je uzeta! Stoga e ovjek ostaviti oca i majku da prione uza svoju enu i njih dvoje bit e jedno tijelo. A bijahu oboje goli ovjek i njegova ena ali ne osjeahu stida." (Post 2,23-25)

Kod ove pripovijesti fascinira me to kako je mukarac upuen na enu. Oboje tvore unutarnje jedinstvo. Mukarac tei eni. Svoju potpunost nalazi samo onda kad stupi u dobar odnos sa enom. Mukarac i ena se nadopunjuju. U ovoj knjizi piem samo o mukarcu. Ali o njemu ne mogu pisati bez da sagledam i njegov odnos prema eni. U povijesti Adama i Eve ne otkriva se samo unutarnje jedinstvo i meusobna pripadnost, ve i uzroci sukoba spolova koji se provlai kroz cijelu ljudsku povijest. Oito, mukarac moe biti potpuno mukarac samo onda kad enu priznaje jednako dostojnom i vrijednom te kada se na njoj nadahnjuje. To je u stanju samo onda kada je u doticaju sa enom u sebi, sa svojom "animom" kako Jung naziva ensku stranu muke due.

Adam i Eva su goli i ne srame se jedno drugoga. Potuju jedno drugo i pokazuju se jedno drugom. Ne moraju se jedno od drugoga skrivati. Nemaju potrebu igrati igre moi, imponirati drugom ili se uzajamno optuivati. Ali, ovo skladno stanje ne traje dugo. Biblija nam pripovijeda poznatu pripovijest o zmiji koja zavodi Evu. Zmija navodi Evu na to da ipak jede od plodova koje im je Bog zabranio. To je stara tema koju esto nalazimo u mnogim bajkama. ena esto ne smije stupiti u neki odreeni prostor. A upravo je ta zabrana mami da ue u taj prostor koji za nju postaje koban. Ipak, oito je da bajke u prijestupu zapovijedi gledaju preduvjet za jedan novi razvojni korak.

Biblija ga, meutim, opisuje vie kao korak unazad. Eva "ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom muu, koji bijae s njom, pa je i on jeo. Tada se obadvoma otvore oi i upoznaju da su goli. Spletu smokova lia i naprave sebi pregae. Uto uju korak Jahve, Boga koji je etao vrtom za dnevnog povjetarca. I sakriju se ovjek i njegova ena pred Jahvom, Bogom meu stabla u vrtu." (Post 3,6-8) Ovu se pripovijest moe razliito tumaiti. Psiholoki gledano uvjerljivo mi je tumaenje C. G. Junga koji jedenje plodova sa stabla spoznaje shvaa kao in osvjeivanja. To je za Adama i Evu, dakle, nuan korak na putu oovjeenja. ovjek izlazi iz svog rajskog stanja i upoznaje svoje svijetle i mrane strane. U stanju je razlikovati dobro i zlo.

No, mene prije svega zanima u ovoj pripovijesti to to mukarac svaljuje krivnju na enu i to to se skriva pred Bogom i enom. Za mene je u tome razlog borbe spolova izmeu mukaraca i ena, borbe koja se provlai kroz tisuljea i koja se usprkos svem prosvjetljivanju i izjednaavanju prava uvijek iznova rasplamsava. Bog zove Adama: "Gdje si?" (Post 3,9) Adam odgovara: "uo sam tvoj korak po vrtu; pobojah se jer sam go, pa se sakrih." (Post 3,10) Adam se, dakle, boji pokazati pred Bogom onakav kakav je. Skriva se pred Bogom. Time izrie ono bitno o sebi samom. Mukarcima je esto teko podnositi istinu o samima sebi i pokazati je Bogu. Radije se skrivaju iza svoje fasade. Ovo Boje pitanje za mene je danas aktualnije nego ikad. Svaki bi se mukarac morao zapitati pred Bogom: "Gdje si? Jesi li sasvim svoj? Jesi li stvarno ono to jesi? Gdje si sa svojim mislima? Moe li se podnijeti takav kakav jesi?" Samo ako si mukarac postavi ova pitanja, moe postati mukarac. Za mene je ovo pitanje Boje odluujue pitanje za muku inicijaciju, za uenje kako postati mukarac. Moram se pitati gdje sam, kako sam i to sam. Moram se prestati skrivati. Samo ako se usudim suoiti se sa svojom golotinjom, prihvatiti sebe upravo onakvim kakav jesam, rastrgan, jak i slab, pun strasti i istovremeno kukavica i plaljivac, samo tada u sazrijeti u mukarca.

Kad je Bog pitao Adama je li jeo sa zabranjenog stabla, on krivnju prebacuje na Evu: "ena koji si stavio uza me ona mi je dala sa stabla pa sam jeo." (Post 3,12) I ovo je svojstvo karakteristino za neke mukarce. Nijeu vlastitu krivnju i prebacuju je na drugog. Konano, Adam krivnju pripisuje samom Bogu. Ta on mu je dao enu i Adam tu nita ne moe. Odbija, dakle, prihvatiti odgovornost za svoje djelovanje. Mukarac tei eni. Ali, oigledno, ima u sebi jednu stranu koja se boji ene. I tako mora na nju svaliti svu krivnju kad neto kod njega nije u redu. Mukarac osjea enju za enom. On je sa sobom jedno samo onda ako sa enom postane jedno tijelo. A istovremeno u svom odnosu prema eni osjea unutarnju podijeljenost. I to ga navodi na to da sotonizira enu.

U ovoj kratkoj pripovijesti odzvanja ve duga povijest borbe spolova koja traje stoljeima. Izmjenjuju se oduevljenost i sotoniziranje, borba za mo, ozlijede i strah jednog od drugog obiljeavaju odnos izmeu mukarca i ene. Za proces postajanja mukarcem vano je da mukarac prevlada svoj nesvjesni strah pred enom te da se suoi sa svojom animom. C. G. Jung vidi u integraciji anime odluujui razvojni korak mukarca i istovremeno pretpostavku za to da mukarac prestane projicirati svoje vlastite probleme na enu i njoj ih pripisivati.

U vremenski kasnijem od dva izvjetaja o stvaranju u prvom poglavlju knjige Postanka, Bog stvara ovjeka esti dan. "I ree Bog: Nainimo ovjeka na svoju sliku, sebi slina. () Na svoju sliku stvori Bog ovjeka, na sliku Boju on ga stvori, muko ensko stvori ih." (Post 1,26-27) ovjek je upravo u svojoj dvojnosti kao mukarac i ena slian Bogu. Grki crkveni oci su mnogo razmiljali o oba ova retka knjige Postanka 1,26 i 27.Obje hebrejske rijei upotrijebljene na tom mjestu za "na sliku" i "slian" (selem i demut) preveli su na svoj jezik pojmovima eikon (slika) i homoiosis (slinost) te iz toga razvili vlastitu teologiju. ovjek je prvobitno stvoren na sliku Boju. Njegova se zadaa sastoji u tome da Bogu postaje sve sliniji. Pojam slinosti, dakle, opisuje ovjekov cilj. ovjek mora Boga sve vie slijediti i postati kao Bog. To je pravi poziv ovjekov. Za mene je u tome vidljivo neto bitno za mukarca. Svaki je mukarac slian Stvoritelju. U tom je njegovo najvee dostojanstvo. On je stvaralaki kao i Bog. Njegov je zadatak da postaje sve vie slian Bogu. U isto vrijeme, u ovim reenicama prvog poglavlja knjige Postanka, postaje mi jasno da je ovjek slian Bogu samo onda ako raisti i svoj odnos prema eni i oblikuje ga tako kao to mu je Bog od poetka namijenio: ne podvrgavanje ve jednaka vrijednost, ne prezir ve panja, ne jedno protiv drugoga ve jedno s drugim, ne nadzor ve ujedinjenje.

Htio bih podrobnije promotriti samo jedan aspekt mukosti koji mi se ini vaan kod pripovijesti o stvaranju. U svojoj upuenosti na enu mukarac se uvijek osjea i kao seksualno bie. Ne mogu govoriti o postajanju mukarcem a da se ne pozabavim mukom seksualnou. Mukarci ne vjeruju Crkvi da im moe pomoi u oblikovanju njihove seksualnosti. Preesto su iskusili da Crkva samo sotonizira seksualnost ili ju je htjela previe urediti propisima. Mukarci bi eljeli otvoreno razgovarati o svojoj seksualnosti. Mrze nametljivu pedantnost koja je esto umijeana u crkveni pogled na seksualnost. Biblija jo govori bez predrasuda o mukoj seksualnosti. Biblijski jezik nije proet rimskim seksualnim moralom.

Kod Adama se seksualnost pokazuje u njegovoj tenji da postane jedno tijelo sa enom. Mukarac i ena su goli, ali se ne srame jedno drugoga. Adam, dakle, ima zdrav stav prema svojoj seksualnosti. Ali nakon pada srami se svoje golotinje. Ovdje do izraaja dolazi podvojeni stav mnogih mukaraca prema svojoj seksualnosti. S jedne strane neki mukarci stalno krue oko svoje seksualne potencije. Moraju se praviti vani sa svojim seksualnim pustolovinama. Ali iza ove hvalisavosti u konanici stoji duboka nesigurnost prema vlastitoj seksualnosti. Kad su mukarci sami meu sobom, tada ponekad uspijeva to da o svojoj seksualnosti razgovaraju iskreno. Mladi mukarci ne znaju kako bi se trebali ophoditi sa vikom seksualne energije. Seksualnost doivljavaju kao izvor snage i zadovoljstva. Ali im je odgoj esto onemoguio da se suoe sa ovom najvanijom ivotnom energijom i da od toga ive. Seksualnost je esto neto o emu se govori samo ispod glasa. Za mukarce je dobro kada mogu otvoreno razmijeniti svoja iskustva sa seksualnou. Tu se usuuju govoriti o svom strahu da nisu dovoljno dobri u seksualnosti, da ne odgovaraju eninim oekivanjima. Ili razgovaraju o svojim problemima s masturbacijom. Usprkos svem seksualnom prosvjetljivanju, esto ne znaju kako bi se trebali ophoditi sa seksualnou. Prema statistici samozadovoljava se 98% mukaraca, neki tek rijetko, drugi ee. A ipak se teko usuuju govoriti o tome. Za jedne je to povezano jo s osjeajem krivnje, za druge je to priznanje da odnos prema enama ne ispunjava potpuno njihovu seksualnost. Vano je da se bez procjenjivanja samozadovoljavanje promotri kao pokuaj ophoenja sa vlastitom seksualnou. to mukarci postaju stariji, to vie otkrivaju kreativnost kao put kako preusmjeriti seksualnu energiju. Za druge je to duhovnost u koju utjee njihova seksualnost. Za Sigmunda Freuda seksualnost je vaan impuls za kulturu. Seksualnost je uvijek nain da se bude u doticaju sa svojim tijelom, da se samog sebe osjea svim osjetilima. Seksualnost je izvor iz kojeg struji erotina snaga u sve odnose. Ona uva od dosadnih odnosa. Unosi u njih ivotnost i arolikost. Struji amo-tamo i moe se uivati u erosu koji iskri izmeu mene i partnera.

Za mukarca je vano da se suoi sa svojim seksualnim identitetom. Mora mu biti jasno je li heteroseksualac ili homoseksualac. Granice ponekad nisu vrste. Neki su mukarci biseksualni. Postati svjestan svog seksualnog identiteta odluujua je pretpostavka da se prihvatimo kao mukarci. I ovdje je vano da po strani ostavimo sva procjenjivanja. Svaki ovjek, heteroseksualan ili homoseksualan, ima svoje kvalitete i jake strane ali i loe strane. Homoseksualni mukarci su se posljednjih godina esto vie trudili u potrazi za svojom mukou nego heteroseksualni mukarci. Umjesto da se ispriavaju zbog svoje homoseksualnosti kao to je to uobiajeno u nekim drutvenim krugovima, oni se raduju svojoj mukosti. Svjesni su svog tijela i u njemu izraavaju sebe i svoje bie. esto imaju jako izraen estetski osjea i veliku otvorenost duhovnosti. Kada u ovoj knjizi govorim o mukosti, uvijek imam u vidu heteroseksualce i homoseksualce. Pritom sam svjestan da se mnogi homoseksualci osjeaju povrijeenima od Crkve. esto sluaju kako je homoseksualnost protunaravna. Ali takve ocjene su krive. Homoseksualnost moe imati razlog u razliitim uzrocima: odgoju, jakoj navezanosti na majku, u seksualnim iskustvima, pa i u genetskom uzorku. Na koncu, nikada se ne moe rei zato su neki mukarac ili neka ena homoseksualni. Odluujue za homoseksualca je to da se pomiri sa svojom predispozicijom i karakterom i da izvue iz toga ono najbolje. To znai i to da svoju homoseksualnost ivi na nain dostojan ovjeka.

Adam i Eva se u raju ne srame jedno pred drugim zbog svoje golotinje. Meutim, nakon pada upoznavaju da su goli. I Adam se zbog straha sakriva pred Bogom. A zbog srama rade si i pregau od smokvina lia. O temi srama prije svega su psiholozi napisali puno toga to je vrijedno promiljanja. Sram je strah pokazati se onakvim kakav jesam. Bitan aspekt srama je seksualni sram. Sramimo se svoje golotinje i elimo ju pokriti. Sram je uvijek povezan s potrebom za zatitom. titimo se od znatieljnih pogleda drugih. Ali, sram je i izraz tog da nismo prihvatili sami sebe u svojoj golotinji. elimo se sakriti pred sobom, pred Bogom i pred drugima. Ako mukarci jedan pred drugim odloe svoj sram i pokau se onakvi kakvi jesu, odjednom nastaje veliko povjerenje. Mogu se sloiti sa samima sobom, s sobom kakvi jesu. Vie ne trebaju odjeu kojom bi se hvastali. Usuuju se pokazati sebe u svojoj ranjivosti. A seksualnost je uz svu ljepotu i fascinantnost uvijek povezana i s ozljedama. Ako se netko zabavlja neijom seksualnou, duboko ga vrijea. Doivio sam grupe mukaraca koji su vrlo iskreno razgovarali o svojoj seksualnosti i koji su druge susretali s velikim potovanjem. Tu se moglo iskusiti neto od rajskog stanja. Svi su "bili goli ali ne osjeahu stida." (Post 2,25)

Biologija muke seksualnosti ima duboko znaenje. Mukarac je nositelj sjemena. Sjeme ima tenju da tee i raa djecu. Mukarac je bitno stvaralaki. Njegova seksualnost je stvaralaka energija. Mukarac hoe postati otac i raati djecu ili u biolokom smislu ili to ini na duhovni nain. Erik Ericson govori o "generativnosti" (moi raanja). Mukarac se u svojoj koi osjea dobro tek onda kad od njega neto proizlazi. Meni je pisanje podruje u koje tee moja stvaralaka energija. Za drugoga je to slikanje ili osnivanje socijalnih pokreta. Bez "falike energije" mukarac postaje dosadan. Iz njega vie nita ne proizlazi. Kako bi postao mukarac, moram nauiti ophoditi se na pravi nain sa svojom seksualnou. Proces uenja uvijek vodi preko pogreaka i zabluda. Moram pronai svoj osobni put kako da integriram svoju seksualnost u svoj ivotni koncept. Ne radi se o tome da se hvaliem seksualnou. Iza toga se esto skriva velika nesigurnost. Jean Vanier, utemeljitelj Arke, ivotne zajednice u kojoj ive invalidi i oni bez invaliditeta jednom je rekao Richardu Rohru kako je spoznao "da praktiki svatko u zapadnom svijetu ivi s dvije temeljne patnje: poremeenom seksualnou i duboko usaenim problemom autoriteta". (Rohr, Divlji ovjek 59) Vjerojatno ova dva problema ovise jedan o drugome. Jer mnoge mukarce nisu njihovi oevi na dostojan nain uveli u njihovu mukost i seksualnost, oni ne znaju kako se ophoditi sa seksualnou. A nisu izgradili ni pravi odnos prema ocu. Mukarci s takvom ozljedom vezanom uz oca uvijek imaju problema s autoritetom. Razgovarao sam s mukarcima koji su mnogo postigli. U iskrenom razgovoru, govor kad-tad doe na seksualnost. Za mukarce je to neto fascinirajue. Ali u isto vrijeme ona je i krhka. esto nam ne polazi za rukom onako kako si mi to zamiljamo. Ako moemo jedni s drugima o tome iskreno razgovarati, tada ulazi svjetlo u esto, pred nama i pred drugima skrivenu, seksualnost. A mi uimo primjereni odnos prema njoj.

2. Abraham: hodoasnik

Abraham vrijedi kao otac vjere. Njegova se vjera pokazuje u tom da je spreman iseliti se iz svoje zemlje, otii od svoje rodbine i iz oinske kue. Ova trostruka seoba u monatvu nije bila samo slika puta vjere, ve i slika puta ovjekovog postajanja onim to jest. Tko hoe doi do istinskog sebe mora izii iz svih ovisnosti i navezanosti, prije svega iz ovisnosti o ocu i majci. Ne moe se postati ovjek bez oca i majke, ali ni bez razdvajanja od roditelja. Tko je kao odrastao jo navezan na svoje roditelje, nee nikada ivjeti svoj vlastiti ivot. Pritom se ne radi u prvom redu o izvanjskom naputanju roditelja, o naputanju roditeljske kue, ve o oslobaanju od pounutranjenih figura roditelja. Npr. sin je navezan na majku. Kao tipini mamin sin nee nikada pronai svoj muki identitet. I u svom odnosu prema enama uvijek e traiti majku koja ga mazi. Nesposoban je za pravo partnerstvo. Mukarac koji se mora dokazivati ocu da je jednako jak i sposoban kao on, nee nikada nai svoj ivotni put. Uvijek e samo kopirati oca i na kraju ostati prazan. Iz njega nee proizlaziti nikakav blagoslov. Svoju problematiku s ocem prenijet e na svoje zanimanje i svoje odnose. Nije sposoban susresti ovjeka. Iskoritavat e ih kako bi proivio svoj kompleks s ocem.

Drugu seobu monasi shvaaju kao izlazak iz osjeaja prolosti. Neki mukarci uveliavaju svoje djetinjstvo. Mataju o boinim blagdanima koje su doivjeli kod kue, o osjeaju sigurnosti u kuhinji s majkom. Usmjereni su prema nazad. U konanici, stalno tee za prividno zdravim svijetom djetinjstva. Kao oevi esto ele opet uspostaviti tu sigurnost i onda se razoaraju ako djeca ne cijene njihovo nastojanje. Smijemo biti zahvalni za svoje djetinjstvo ali se ipak moramo osloboditi od bolnih, ali i lijepih osjeaja prolosti. Inae smo u opasnosti da cijeli ivot pokuavamo ponovno uspostaviti ove osjeaje. Nismo otvoreni onome to nam se u ivotu nudi. Izlazak iz osjeaja prolosti znai i to da iza sebe ostavljamo povrede, da ne prebacujemo stalno odgovornost za na ivot na nekog drugog, ve da sami preuzimamo odgovornost za sebe. Samo smo tako sposobni upustiti se u trenutak i suoiti se sa izazovima ivota.

Kao tree, mukarac treba napustiti ono vidljivo. Put postajanja mukarcem na koncu je uvijek i duhovni put. Treba napustiti sve ono u to se mogu smjestiti, uspjeh, imanje, dobar glas, koje sam imao kao cilj svoga rada. Na je ivot stalno bivanje u pokretu. Ne moemo stati, ne smijemo se hvatati onoga to smo postigli. Mukarci su uvijek u opasnosti da poivaju na svom uspjehu ili da se uhvate onoga izvanjskog kada valja ii unutarnjim putem. ene se mnogo prije suoavaju sa unutarnjim svijetom svojih osjeaja i povreda. Mukarci esto misle da se ne trebaju brinuti za svoje snove ili unutarnje slutnje. Dovoljno je da na vani dobro funkcioniraju. No, isto funkcioniranje kupili su unutranjim mirom. Odjednom vie nita ne ide. Postaju kruti, tvrdi i nemilosrdni prema sebi i drugima.

Biblija ne prikazuje Abrahama kao ideal mukarca. Pokazuje nam i njegove mrane strane. Kad bajke ili mitovi opisuju junaki put nekog mukarca, tad taj put uvijek vodi i do susreta s vlastitom sjenom. I junak esto zakae i grijei. Biblija na putu dozrijevanja Abrahamova nie pojedine scene jednu za drugom. U ovim scenama moemo ustanoviti unutarnji razvoj. I mi smo suoeni s razliitim opasnostima kojima je bio izloen Abraham. Abraham je hodoasnik koji ui na svojim pogrekama i zabludama i upravo tako postaje uzor vjere i praotac Izraela, onaj o kome narod uvijek iznova pripovijeda i onaj po kome se mjeri.

Mrana strana hodoasnikova kod Abrahama se pokazuje prije svega u odnosu prema svojoj eni Sari i slukinji Hagari. Tada je bilo sasvim uobiajeno i doputeno za mukarca da ima dvije ene. Sama Sara potie Abrahama da ide slukinji kako bi ona zatrudnjela s njim. Saru i Hagaru moglo bi se promatrati kao dvije razliite strane ene. Sara, gospodarica, po porijeklu je jednaka Abrahamu. Hagara je slukinja. Neki mukarci radije ene ropkinju nego gospodaricu. Kod gospodarice se boje da e biti podloni. Abraham iskoritava svoju enu tako to ju u Egiptu predstavlja kao svoju sestru, uz opasnost da ju faraon uzme sebi za enu. Tako dugo koliko ju iskoritava za svoje svrhe ona mu ne moe podariti sina. Tek kad tri ovjeka posjete Abrahama i daju mu potporu, on postaje sposoban dobiti sina od Sare. Sara ne vjeruje svom muu da je jo moe oploditi. Danas je to problem mnogim mukarcima. Biolozi su ustanovili da muko sjeme postaje sve neplodnije. Mnogi mukarci pate od impotencije. Abrahamu je prvo potrebna muka energija trojice mukaraca da postane plodan. Tako mukarci trebaju zajednitvo s mukarcima koji e ih podrati i dovesti u doticaj sa svojom snagom.

Abraham po elji Sarinoj odbacuje svoju slukinju Hagaru i svog sina sa Hagarom, Jimaela. Ne podrava ih nego im oteava stvar. Previe se boji da bi se suoio s njima. Tko u sebi razvija samo hodoasnika, taj se ne suoava sa svojom odgovornou prema svojoj eni i djeci. To pokazuje mnogima okantno rtvovanje Izaka. Abraham je napustio svog sina Jimaela i namjerava rtvovati svog drugog sina na oltaru svoje slike Boga. Ali aneo Gospodnji ga odvraa od toga. Oba sina trpe naputenost od oca. Hodoasnik ne daje svojoj djeci oslonac koji im je potreban. Tko je samo na putu izbjegava odgovornost za obitelj i grupu. Danas susreem ljude koji misle da su na duhovnom putu. Ali uope ne opaaja kako neodgovorno djeluju prema ljudima koji su pokraj njih. Mrana je to strana hodoasnikova da od samog putovanja postaje slijep za potrebe ljudi pokraj njega.

Izakovo rtvovanje od strane njegova oca moe se razliito tumaiti. Jedno tumaenje kae da nije Bog Abrahamu zapovjedio da rtvuje svoga sina, ve njegova bolesna slika Boga. Aneo Gospodnji spreava Abrahama da rtvuje sina. Pokazuje mu drugaiju sliku Boga. No, prizor moemo shvatiti i psiholoki. Tada bi u ovoj pripovijesti dolo do izraza to da se u nekim oevima skriva tendencija unitenja vlastitog sina. Otac ponekad sina doivljava kao suparnika, i to upravo u odnosu prema svojoj eni koja se vie zanima za sina, nego za svog mua. Ili sin podsjea oca na vlastite neispunjene elje ili pak na ono to je u sebi potiskivao. To moe dovesti do odbacivanja sina koje se esto oituje u tjelesnom zlostavljanju. Tako mi je jedan sin pripovijedao da ga je otac umalo ubio, te se i majka morala umijeati. Grka mitologija poznaje temu da otac unitava sinove. Kronos, koji kao najmoniji Titan vlada zemljom, rodio je sa svojom titanskom sestrom Reom olimpijske bogove Zeusa, Hada, Posejdona, Hestiju, Demetru i Heru. Kronos je odmah nakon roenja prodirao svako dijete jer se bojao proroanstva da e ga vlastiti sin zbaciti s vlasti. Samo Zeusa nije mogao progutati, jer se Rea posluila lukavstvom i pruila mu, umjesto sina u pelene umotani kamen. Ako Izakovo rtvovanje usporedimo s grkim mitom, tad bi strah da e ga vlastiti sin zbaciti s vlasti, bio onaj koji navodi oca da rtvuje sina. Mit je izvanvremenski. I danas se neki oevi boje da e ih sinovi detronizirati. Stoga su kao oevi nesposobni davati potporu svojim sinovima.

Moda je spremnost da rtvuje Izaka, svoga sina sa Sarom i izraz toga da se Abraham eli osvetiti Sari. Ona je natjerala Abrahama da protjera svoga sina Jimaela, oeva sina. Zato otac hoe sad za rtvu prinijeti majinog sina. Susreem mnoge oeve koji ne mogu podnijeti majine sinove. Jer nemaju nita mukog na sebi, oevi se odvraaju od njih i obezvreuju ih. To je neto poput rtvovanja. Takvim je sinovima teko nai svoj muki identitet. Samo ih se tako jo vie gura u ruke majci. A to konano znai njihovu smrt. Abraham je slijep za ono to namjerava uiniti. Najopasnija sljepoa koja moe stii mukarca je religiozno opravdavanje. Abraham misli da Bog od njega trai rtvu. Bogom opravdava svoju agresivnost prema sinu. Takva religiozna pretjerivanja sasvim osobnih ogorenosti esto doivljavamo u odnosu izmeu oca i sina. Tako neki otac misli da mora kanjavati svoga sina, da je to volja Boja. Inae se nee nauiti disciplini. Religiozne ideologije nije lako prozreti. Stvarno je potreban aneo koji e uhvatiti oca za ruku i sprijeiti ga da rtvuje sina.

Abraham se nije na poetku svoje povijesti poslanja iselio samo iz svoje domovine. Mora se seliti itavog svog ivota. Morao je napustiti slike koje je stvorio sam o sebi. Abraham je bio hrabar ratnik, ali u isto vrijeme i kukavica i proraunat kad se radilo o njegovu ivotu. I svoju je enu zloupotrijebio kako bi njemu bilo dobro. Morao je napustiti slike koje je stvorio o svojoj eni, odnosno o eni uope. ovjek moe sazrijeti u mukarca ako napusti infantilne slike ene i ako u eni vidi ravnopravnu partnericu i tako se postavi prema njoj. Abraham je morao napustiti i slike Boga koje je sebi stvorio. Bog nije Bog koji trai rtvu ve Bog koji hoe nae srce, nau ljubav. Bog nee prije svega da sin bude rtvovan. Sin ovdje ne predstavlja samo tjelesnog sina, ve i ono novo i neupotrebljavano u ovjeku, unutarnje dijete, ono izvorno i autentino koje se u njemu eli probiti. Kako bih potpuno postao ono to jesam, moram se rastati od slike Boga koja me tjera na odreenu shemu. Moram se osloboditi slike savrenog Boga, rigidnog i bezdunog kako bi Bog ivota dobio prostor u meni i mogao odreivati moj ivot.

Abraham za me utjelovljuje arhetipsku sliku hodoasnika. "Hodoasnik je arhetip promjene, figura koja se pojavljuje u psihi kad je vrijeme ponovno krenuti i traiti novi svijet." (Arnold 125) Hodoasnik priznaje da ne zna odgovor na najdublja pitanja svoga ivota. Ide na putovanje kako bi naao odgovor na svoja pitanja. S vremena na vrijeme ovjeka obuzima arhetip hodoasnika. Tada on kao Abraham odlazi iz svega poznatoga i iz onoga u to ima povjerenje. U srednjem vijeku postojao je pravi zanos hodoaima. Mnogobrojni mukarci kretali su na put u Santiago de Compostellu. Hodoae je trajalo devet mjeseci. Mukarci su kui dolazili kao novoroeni. Hodoae u Santiago oduevljavalo je tako puno ljudi da su kraljevi stalno zabranjivali hodoaa svojim podanicima. Danas imamo ponovno raanje hodoaenja. Put prema Santiagu napuen je mukarcima i enama svih zemalja koji su se dali na put kako bi slijedili svoju unutarnju enju.

ovjek mora biti u kontaktu s arhetipom hodoasnika i biti spreman s vremena na vrijeme ostaviti iza sebe ono emu vjeruje i ono to je postigao. Inae e se iznutra ukrutiti i upotrebljavati svoju energiju za to da odrava postojee stanje te da bojaljivo bdije nad tim da sve ostane po starom. Za ivotnost mukarcu je potreban hodoasnik u njemu. Samo tako on ostaje na pravom putu i iznutra i izvana. Nisu uzalud mnogi duhovni pisci opisivali duhovni put kao hodoae. Tko eli duhovno ostati na ivotu, mora se dati na hodoae prema Bogu. On ne posjeduje Boga ve mu ide usuret. U vonji postaje iskusan, u hodanju vjet. Hodajui mijenja se kako bi ga Bog sve vie i vie i vie posjedovao.

Hodanje, pa i tranje moe mukarcima biti dobar nain da se iznutra oslobode briga i problema koji ih optereuju na poslu. Mogu se osloboditi prisila, emocija koje ih uznemiruju. Sren Kierkegaard je rekao da ne pozna nevolju od koje se ne bi mogao osloboditi. Jedni mukarci idu putem slobode tako to meditiraju i sjedei se oslobaaju svega onoga na to su se navezali. Drugi radije hodaju. Trae tjelesno kretanje kako bi i iznutra ostali na putu. Sasvim je svejedno kojim putem netko ide, odluujue je da se uvijek iznova seli, kree na put i posvjeuje si u hodu kamo u stvari ide: "Kamo idemo? Uvijek kui." napisao je Novalis. No, hodoasnik mora biti svjestan i svojih mranih strana. Inae izbjegava odgovornost za ljude koji su mu povjereni. Tad su oko njega samo naputena djeca i siroad.

3. Izak: bez oca

Izak je sin velikog Abrahama. Sinovima velikih ljudi uvijek je teko. Mukarci koji stoje pod reflektorima javnosti esto nisu prisutni kod kue. Tako se njihova djeca vie osjeaju da nemaju oca. U novinama itaju o vanosti svog oca. Ali u obitelji ga vie doivljavaju kao slabog. Tu on proivljava svoje mrane strane. Ako otac ivi arhetip hodoasnika, sin u njemu ne nalazi oslonac. Tako si on esto trai drugi dom. Umjesto da krene na put, hvata se normi i institucija. ivi u sjeni svoga oca. Mukarci bez oca u religiji prije svega trae zatienost i ispunjenje svojih infantilnih elja za izgubljenim rajem. Ako promotrim mlade mukarce koji dolaze na nae teajeve za mlade, meu njima je mnogo siroadi. Dolaze puni enje da konano nau domovinu. No, esto koriste religioznost da bi pobjegli od stvarnosti umjesto da se suoe s njom i da ju oblikuju. Otkrivaju sebe u liku Izakovu. Izak im omoguuje da vide i slabog mukarca u sebi i da nau put da razviju svoj muki identitet. Mukarci bez oca trae jake ljude kako bi se oslonili na njih. Ako naiu na prave mukarce, nai e svoj put. Ako pak postanu ovisni, trkarat e za guruima i pritom izgubiti sami sebe.

Izak nije najjai meu patrijarsima. Zaostaje za Abrahamom i Jakovom. Moemo si predoiti kako ga je ozlijedila skrivena agresivnost njegova oca koja ga je umalo ubila. Odnos Abrahama i Izaka sigurno je poremeen tim pokuajem rtvovanja. Izak je previe pogoen da bi se mogao osoviti na svoje noge. On vie vodi pasivan i nemoan ivot. (usp. Arnol 137) Crkveni oci su previdjeli ovaj aspekt. Izaka su vie idealizirali. On je bio suglasan sa svojim rtvovanjem. I bio je slika Isusa kojeg je Otac rtvovao za nas. Sama Biblija ne pozna ovo idealiziranje. Vie nam predoava Izaka kao mukarca koji pravo ne zna tko je zapravo. U dubini on je mukarac bez oca. Nije iskusio oslonac koji je trebao kako bi izgradio snaan i jasan identitet. Mukarci koji su kao djeca morali proivjeti traumatska iskustva naputenosti esto se dre uskih normi. Postaju konzervativni, veu se na jasne principe kako bi kompenzirali svoj strah od naputenosti. No, tako posvuda dospijevaju u neprilike. Postaju nesposobni za pravi odnos.

Ali, slijedimo Bibliju. Izak ne odlazi po zarunicu sam. tovie, njegov otac nalae jednom slugi koji putuje u zemlju njegovih otaca da tamo nae Izaku enu. On dovodi Rebeku. Izak "je uze sebi za enu. U ljubavi prema njoj Izak je nalazio utjehu nakon smrti svoje majke." (Post 24,67) Oito je Izak bio veoma jako vezan za svoju majku. Rebeka mu je nadomjestak za nju. To je kobno za pravi odnos izmeu mukarca i ene. Ako je mukarac jo navezan na svoju majku, odnos prema eni ne moe uspjeti, ena pokraj njega umire.

Povijest Izakova pokazuje da nije bilo istinskog odnosa izmeu njega i njegove ene i njegovih sinova. Rebeka Izaku raa blizance: Ezava i Jakova. Prvi je na svijet doao Ezav a Jakov ga je drao za petu. Po tome je dobio ime Jakov (onaj koji dri za petu). Ezav je bio crven i sav pokriven dlakama. Bio je ovjek otvorenih polja, lovac. Jakov je naprotiv ostao kod atora. Izak je vie volio Ezava a Rebeka Jakova. Ezav je, dakle, bio oev sin a Jakov majin. Biblija kae da je Izak volio Ezava jer je rado jeo divlja. No, za mene je Ezav Izakova sjena. Izak je u svom sinu volio vlastitu sjenu, ono to si sam nije nikada doputao ivjeti, ono divlje, estoko, neukroeno, snano i borbeno. Rebeka je naprotiv voljela Jakova, lukavog, intelektualnog sina. Time to je voljela Jakova, imala je udjela u njegovim sposobnostima. Koristila je Jakova kako bi provela svoju volju usprkos svom muu. Oito nije postojao jasan odnos izmeu Izaka i Rebeke. Izak je izgubio sebe i Rebeka ga ima u aci. Ali kad je bio prisiljen ii u tuinu, u Geraru, postupio je kao i njegov otac Abraham. Predstavlja svoju enu kao sestru da mu se nita ne dogodi. U javnosti Izak je zapovijedao svojoj eni, ali Rebeka je kod kue bila prava vladarica. Tako je i mnogim mukarcima koji se u javnosti prave vani sa svojom zgodnom enom, a kod kue im ona gospodari.

Izak se obogatio u Gerari tako da mu Filistejci zavide i zatrpavaju mu zdence koje je iskopao njegov otac Abraham. To je slika za to da Izak vie nema pristupa zdencima svoga oca. Nije mogao piti s oeva izvora. Nije imao udjela u oevoj moi. Moda je njegova majka Sara sotonizirala oca i tako sprijeila sina da se identificira s njim. Poznajem sinove koje njihovi oevi preziru jer ih gledaju samo kroz pomuene naoale majke, naoale koje ih predstavljaju kao uzor nepouzdanosti i seksualne poude. Takvo oevo obezvreivanje obezvreuje i vlastitu mukost. Tad snaga oeve ljubavi ne moe tei u njemu i on e usahnuti.

Izakove sluge pokuavaju opet iskopati zatrpane bunare. Ali stalno dolazi do svae sa gerarskim pastirima. Tek kad je Izak sklopio ugovor s filistejskim kraljem Abimelekom, sluge su iskopale jedan zdenac oko kojeg vie nee biti svae. Sad Izak dolazi u kontakt sa svojim vlastitim izvorom. Sporazum s Abimelekom pokazuje da se pomirio s onim neprijateljskim u sebi. Sam je uinio korak i ne ivi vie jednostavno samo od oeva nasljedstva. Sam je uzeo svoj ivot u svoje ruke, pa iako samo sporazumom s filistejskim kraljem.

Kad je Izak ostario i vid mu se ugasio, naloio je sinu Ezavu da mu pripravi divljai. Tad e ga blagosloviti. Rebeka je to sluala. Upuuje Jakova u svoj plan. Pripravit e objed a on ga treba odnijeti ocu. Da Izak ne bi otkrio prijevaru, majka umota sina u kozletovo runo jer je Ezav za razliku od Jakova bio runjav. Tako je Jakov lukavstvom uz pomo majinu izmamio oev blagoslov na tetu prvoroenca Ezava. Otac je u ovom prizoru blagoslova prvoroenca bespomoan. On nije gospodar u kui. Postaje pomonik u ispunjenju nauma njegove ene. Rebeka savjetuje svom sinu Jakovu da bjei. U stanju je opet stvari tako urediti da Jakov s blagoslovom oca Izaka krene na put kako bi zaprosio ker njenog brata Labana za enu. Tako Izak gubi oba sina. Ezav je ljut na njega jer je njegova brata stavio na prvo mjesto i blagoslovio ga, a Jakov ga naputa. Tek kratko pred njegovu smrt opet sinovi dolaze kui Izaku da ga na koncu zajedniki pokopaju.

Izak ponavlja ono to je njemu uinio njegov otac. Ostaje u ulozi rtve u koju ga je doveo otac. Svoj ivot ne oblikuje sam ve ga je ena natjerala da radi ono to ona hoe. Ali kao rtva postaje on i izvritelj. Ranjava svog sina ljubimca Ezava a time i samog sebe. Meu njegovim sinovima dolazi do razdora. Abraham nije rtvovao samo Izaka. Izakova ga je majka natjerala da protjera Jimaela. Jimael je sjena Izakova. Protjerivanje bratovo protjeralo je i dio njega samoga. Tako Izak doivljava dvostruku naputenost: progonstvo svog brata i svoje vlastito rtvovanje. Sada se oboje ponavlja u Izakovu ivotu. Sinovi su se posvaali kao to su se Izak i Jimael otuili i u konanici postali neprijateljski raspoloena braa, idovi i Arapi.

Izak mora proi bolan proces uenja. Mora uiti biti otac, podupirati svoje sinove umjesto da usmjerava jednog protiv drugog. Mora uiti kako se osloboditi svoje vlastite povijesti umjesto da ju ponavlja. Mora uiti ivjeti svoj ivot. Samo tako postaje sposoban blagosloviti sinove. Biblija ne opisuje vie ovaj proces uenja. Ali kad Izak sit godina umire, oba sina su opet pomirena i zajedniki ga pokapaju. (Post 35,29) U pomirenju sinova nagovjetava to da se i u Izaku dogodio miran zavretak: mir izmeu naputenog mladia i starog mukarca.

Za mene Izak bez oca predstavlja arhetip siroeta kako ga je opisao Heribert Fischedick. Siroe ezne za izgubljenim rajem. ena mu slui kao majka koja bi mu prije svega trebala dati sigurnost. Nesposoban je za istinski odnos. Siroad rado ivi u svijetu punom iluzija koje stvaraju od ivota. Teko im je suoiti se sa ivotom i njegovim konfliktima. Jer svaki je konflikt prijetnja i podsjea ih na to da vie nisu u raju ve da su odavno iz njega protjerani. Siroe treba prostora da obilno oplakuje i saalijeva svoju sudbinu. (usp. Fischedick 55) Siroad oekuje od drugih da ih razumiju i da im daju osjeaj prihvaenosti. esto su ova oekivanja tako velika da se drugi njima osjeaju preoptereeni. Tako siroe mora nauiti "rei da patnji i boli kao dijelu ivotne stvarnosti te prihvatiti mnoge male smrti u ivotu." (isto 70)

Duhovnost onih koji su bez oca obiljeena je jakom enjom za sigurnou i osloboenjem. Ali ova duhovnost esto ima infantilne crte. Umjesto da se suoe sa ivotom i njegovim konfliktima, oni od Boga oekuju rjeenje svih problema. Tee tome da nijeu i izbjegavaju bol. Bog je onaj koji im treba odmah darovati mir i radost. No, ovaj pretjerani optimizam samo je nalije pesimistinog pogleda na sebe i svijet. Zatvaraju oi pred nevoljama ovoga svijeta kako bi pobjegli u zdravi svijet. Siroad trai gurua koji za njih postaje nedodirljiva figura osloboditelja. Grade si zdravi svijet u kojem se osjeaju kod kue. Ali tad iz njih ne proizlazi nikakva snaga. Samo ako se mukarci koji su ostali siroad suoe s naputenim mladiem u sebi i razviju za njega oinske osjeaje moe se prekinuti ponavljanje ovog ivotnog uzorka koji sputava ivot te se rana moe pretvoriti u biser. Naputeni mukarci koji se suoe sa svojom naputenou postaju dobri duobrinici i terapeuti. Imaju osjeaj za naputene ljude. A ne upadaju u zamku da im daju sigurnost koju oni od njih ne oekuju ve im pokazuju put u vlastito srce u kojem pronalaze same sebe.

Izak je slika mekuca koji pati od vlastite bespomonosti. Mukarac kojeg je otac napustio i koji ne nalazi zamjenskog oca na kojem bi mogao razviti svoj vlastiti identitet, ravna se u svom ponaanju prema enama. Preuzima enska mjerila za svoj ivot. I drutvo mu postaje zamjenska majka. Umjesto da sam oblikuje drutvo on ga koristi kao skrbnika za svoje potrebe. Walter Hollstein misli da je nae drutvo zbog puno mekuaca "postalo nemuko i pseudomajinsko: odobrava zatitu i sigurnost, upravljanje, pravila, kontrolu, nadzor, pokroviteljstvo, vodstvo i uzdravanje u prevelikoj mjeri." (Hollstein 23) Ali nae drutvo treba muke vrijednosti u pozitivnom smislu, poput odgovornosti i pionirskog duha. Kod Izaka postaje jasno: "mukarac bez mukosti nije vie izazov ni za ene." (Hollstein 24) Mukarac ne moe nita uiniti na tome to ga je otac napustio. Ali se mora suoiti s tom naputenou i preuzeti odgovornost za se. Mora uiti biti blizak sam sebi, suoiti se sam sa sobom umjesto da se stalno iznova udaljuje od sebe i da bjei od vlastite mukosti. Izak je izazov dananjem mukarcu da se pomiri sa svojom ranjivou i unutarnjom naputenou, da izie iz uloge rtve da bi kao to je to Izak bio na kraju svoga ivota drugima postao blagoslov.

Danas ima mnogo mukaraca bez oca. Pate od toga to nisu imali oca koji bi ih podravao. Skloni su se sasvim rtvovati za poduzee ili neku grupu. Ali rtvuju i svoju vlastitu snagu. Nedostaje im muka energija da sami neto oblikuju, da se opru tendencijama drutva da sve privue sebi kao neka velika majka. Mukarci bez oca esto bjee u ulogu rtve. Osjeaju se kao rtva svojih roditelja, kao rtva drutva. Odbijaju preuzeti odgovornost za se i za svoj ivot. Ukoliko se identificiraju sa svojom ulogom rtve i sami postaju poinitelji. Koriste druge da bi ispunili svoje potrebe umjesto da se sami brinu za sebe. Mukarci bez oca trebaju oeve kako bi doli u kontakt sa svojom mukom snagom. Samo tada proizlazit e iz njih blagoslov za drutvo. Samo tada sudjelovat e u oblikovanju drutva umjesto da doputaju da ih ono odreuje. Mukarci bez oca uvijek iznova povreuju sami sebe. Tako imaju malo snage zauzeti se za svijet i razvijati nove ideje. Nedostaje im hrabrost da se odvano uhvate u kotac s problemima. Radije se ravnaju prema oekivanjima drugih kako bi bili omiljeni kod to je mogue vie ljudi. Nae vrijeme treba mukarce koji utjelovljuju oinsku energiju na dobar nain, mukarce koji imaju odvanost teiti rjeenjima koji uistinu pomau pa i onda kada ne nailaze posvuda na odobravanje.

4. Jakov: otac

Jakov je tipini mamin sin. Kao mamin sin moe postati otac? Biblija nam pripovijeda o razvoju Jakovljevu i njegovu putu kako sazrijeva od svoje uloge uspjenog i lukavog mukarca do oca. Put ga vodi preko susreta s mranom stranom. Ali prvi korak na ovom putu je izlazak iz majinog ivotnog prostora. Jakov bjei od svoga brata. U konanici, bjei od svoje sjene. No ovaj ga bijeg oslobaa i od navezanosti na majku i vodi ga na koncu do samoga sebe i istine o sebi.

Na bijegu Jakov doivljava uzbudljivo iskustvo Boga. Sanja ljestve koje vode do neba i po kojima se sputaju i penju aneli. Gore stoji Bog i obeava mu da e mu ivot uspjeti: "Ja sam s tobom i uvat u te kako god poe te u te dovesti natrag u ovu zemlju; i neu te ostaviti dok ne izvrim to sam ti obeao." (Post 28,15) Tu Jakov po prvi puta susree svoje nesvjesno. Osjea da postoji neto vie od toga da se pomou razuma probija kroz svijet. U dubini njegova srca obraa mu se Bog i blagoslivlja ga. Ovo iskustvo Boga koji blagoslivlja prvi je korak na Jakovljevu putu preobrazbe. Sad spoznaje da ne ovisi sve o njemu, o njegovoj volji i lukavstvu. ivotni uspjeh ovisi o Bojem blagoslovu. Ako se prepusti volji Bojoj, tada e nai svoj put.

Kad je Jakov nakon 14 godina slube kod Labana krenuo kui sa svoje dvije ene, sinovima i cijelim imanjem, javljaju mu da mu brat Ezav ide u susret. Sad osjea da se mora suoiti sa svojom sjenom. Uplaio se i eli umilostiviti brata darovima. Ali svi ljudski pokuaji da nadvlada bratovu mrnju darovima bili bi uzaludni kad se Jakov ne bi susreo sa vlastitom sjenom. To se dogaa u jedinstvenu prizoru nonog dvoboja s nekim tamnim ovjekom. (Post 32, 23-33) Ovdje Jakov vie ne moe uzmaknuti. Mora se suoiti s istinom o sebi samom: Jakov vodi svoje ene i djecu i svoje cijelo imanje preko gaza na Jaboku. "Jakov ostane sam. I neki se ovjek rvao s njim dok nije zora svanula. Videi da ga ne moe svladati, ugane mu bedro pri zglobu, tako da se Jakovu kuk iaio dok su se rvali. Potom ree: Pusti me jer zora svie! Ali on odgovori: Neu te pustiti dok me ne blagoslovi" (Post 32, 25-27) Borba je to na ivot i smrt. Jakov vie ne izbjegava borbu. Suprotstavlja se i od tamnog ovjeka koji je prema njemu na poetku nastupio tako neprijateljski dobiva blagoslov koji ga osposobljava da susretne svoga brata bez straha.

Mukarci koji misle proi bez borbe zastaju na svom razvojnom putu. ivot je borba. Svatko na svom putu postajanja mukarcem susree vlastitu sjenu. A nju susresti nije ugodno. Bajke nam s istom ozbiljnou pripovijedaju da su u ovoj borbi uvijek radi o ivotu i smrti. I na poetku uope nije tako da u toj borbi junak odnosi pobjedu. Jakov takoer ne pobjeuje. Ali njegov se protivnik daje prepoznati kao aneo Boji. Ovim tamnim anelom Bog blagoslivlja Jakova i daje mu novo ime: ne zove se vie Jakov (varalica) ve Izrael (borac s Bogom). U svojoj sjeni Jakov je susreo samoga Boga. No, sjena ga je i ozlijedila. Hramao je zbog udarca u kuk. Mora ii kroz ivot polaganije i opreznije. Vie ne moe sve to bi htio. Mora pustiti da se stvari same odvijaju. Jakov upravo kao ranjeni borac Jakov postaje praotac Izraela. Oito je da nije u stanju uistinu postati otac onaj tko se nije borio sa sobom i sa svojim mranim stranama. Tko misli da moe proi ivotom neokrznut i da se ne suprotstavi svojoj sjeni taj e projicirati svoje mrane strane na svoje sinove i keri. Ne moe vidjeti sinove onakve kakvi oni stvarno jesu. Mnogo ih vie promatra kroz naoale svojih potisnutih potreba i strasti. Razgovarao sam s mnogim mukarcima koje otac nije podupirao. tovie, otac im je stvar dokraja oteao. Otac je u njima vidio sve ono to sam kod sebe nije mogao prihvatiti, ono to je sam sebi zabranjivao. I umjesto da se bori sam sa sobom, on se s onim potisnutim borio u sinu. Ali njegova borba nije postala izvor blagoslova ve prokletstva. Nije sluio ivotu ve smrti. Sinovi oeva koji su zaobili svoje mrane strane jedva da su u stanju razviti pozitivnu mukost. Oni e ili nasilno proivjeti svoju mrnju prema ocu ili e neprestano patiti od vlastitih slabosti. Nikada nee stati na noge i nesposobni su suoiti se sa ivotom i njegovim izazovima.

Biblija nam u Jakovu pokazuje da postoje dva naina kako se susresti sa sjenom. Prvi je nain boriti se s njom Drugi se nain sastoji u tom da se ponizno se pred njom pokloniti i priznati ju. Kad je Jakov susreo svoga brata Ezava, on se baca sedam puta pred njega. Tada mu ususret potri Ezav, zagrli ga i izljubi. Zajedno plau. A Jakov kae: "Meni je, to si me ljubazno primio, kao da gledam lice Boje." (Post 33,10) Zanimljivo je da se kod oba susreta sa sjenom u njoj upoznaje Bog. Kao u borbi tako i u poklonu pred sjenom, Jakov nasluuje da u tami susree tajanstvenog Boga. U konanici, ne radi se samo o "psiholokoj obradi" sjene, ve o drugaijoj slici Boga. Tko susretne svoju sjenu nee vie biti zadovoljan istim i bezopasnim slikama Boga. Za neke je mukarce Bog postao dosadan jer smo ga predstavili kao previe dragog i milog. Biblija nas upuuje na Boga koji se obraa dubinama ljudske due, koji dotie mukarca u njegovoj spremnosti da se bori. Mnogi mukarci se ne zanimaju za duhovne putove jer su oni preblagi i ne odgovaraju njihovoj borbenoj strani. Bog nas ne susree samo na svjetlu ve i u tami, ne samo u miru ve i u borbi. Bog nije samo njean ve i odluan i energian i opasan. Tko se uputa u ovu borbu i uz rizik da e biti povrijeen, taj tek tada postaje uistinu mukarac. I postaje kako nam pokazuje Jakov istovremeno i otac, ne samo bioloki ve i duhovni. Pustinjaki oci stoga su u Jakovu vidjeli uzor. Rvali su se kao Jakov s mranim stranama i demonima i odoljeli su im.

Veliko iskuenje pravo za mukarca dananjice sastoji se u tom da se osloni samo na svoj razum i volji i pritom zaobie sve to se izdie iz dubina nesvjesnog. esto na ovom putu ima i uspjeha. Ali taj uspjeh moe biti i zamka. Onaj koji je uspjean ne mora se suoavati sa sjenom. C. G. Jung pie da je najvei neprijatelj preobrazbe uspjean ivot. Tko je stalno uspjean, taj vjeruje da mu je ivot u redu. Ako ena progovori o mukarevim mranim stranama, tad se on brani od toga. On uope ne razumije to njegova ena time misli. Ona ima problema, ne on. Kod njega sve tee glatko. On je zadovoljan. Ali, ponekad agresivni nain na koji mukarci reagiraju na kritike primjedbe svoje ene pokazuje da nisu tako sigurni kao to to na vani izgledaju. Neizljeivo se boje da bi netko mogao zagrepsti lak s njihove uspjene slike. No, kad-tad, stara strategija vie nije dovoljna. Razum sa svojom lukavou vie ne pomae da se djeca razvijaju drugaije, kad se tijelo razboli ili kad psiha vie ne surauje na primjer ako onome koji je uspjean odjednom vie ne da spavati ili ako ga baca u napadaje panike.

Po susretu sa sjenom Jakov postaje sposoban biti otac. Jakov vai za praoca Izraela. Biblija nam pripovijeda jako puno o tom na koji je nain Jakov otac. Kad je Jakov radio kod Labana, imamo dojam da ene od njega hoe to je mogue vie sinova. Rebeka kae Jakovu: "Daj mi djelu! Inae u svisnuti!" (Post 30,1) Jakov je zato tu da sa svoje dvije ene i sa slukinjama ima sinove i keri. A od oinskih osjeaja ne opaa se nita. Samo se kod posljednje dvojice od dvanaest njegovih sinova, koji su mu se rodili tek u starosti, govori se o njegovoj ljubavi prema njima. "Izrael je volio Josipa vie nego ijednog svoga sina jer je dijete njegove starake dobi." (Post 37,3) Jer je Izrael vie volio Josipa nego ostalu brau, braa zamrze Josipa. Namjeravaju ga ubiti. Nakon ovoga to nam Biblija kazuje, ne moe se govoriti o oinskoj idili. Mnogo vie mora Izrael (Jakov) prolaziti bolna iskustva kako bi svojim sinovima bio otac i postao im izvorom blagoslova. Josipa braa prodaju u Egipat. A Benjamina, najmlaeg sina, Izrael mora pustiti da ide s braom u Egipat. Tek kad su se braa pomirila s Josipom i Izrael postaje otac svima na jednak nain.

S gledita psihologije, otac je onaj koji djecu podrava, onaj koji ih podupire kako bi se odvaili na svoj ivot i sami ga uzeli u svoje ruke. Otac ne zadrava svoju djecu ve ih alje u svijet da ive svojim vlastitim ivotom. Ali je tu kada ga zatrebaju. Njemu se mogu vratiti. Na njega se mogu osloniti. Ne oteava im kad pogrijee ve im olakava stvar. Stoji iza njih ako ih tko napadne. On je sinovima izvor muke energije. Upravo danas mnogi sinovi eznu za ocem. Bez njega ne mogu razviti svoj muki identitet. esto dolaze u nesuglasice s ocem i bune se protiv njega ako je za njih prejak, ako trai preveliku poslunost ili ih preoptereuje svojim oekivanjima. Ali i ta pobuna pripada procesu postajanja mukarcem. Samo ako se distanciram od oca mogu otkriti i pozitivne korijene koje imam u njemu.

Ja sam zahvalan za iskustvo svog oca. On je vrlo rano izgubio svoje roditelje. Odrastao je u pokrajini Ruhr, a radio je u uredu jednog rudnika. Jer mu je smetalo to mora raditi na katolike blagdane, jednostavno se preselio u Mnchen bez ikakve sigurnosti. Nije imao novca. Ali se jednostavno probio i osnovao trgovinu. Kad je o tom pripovijedao, to mi je uvijek imponiralo. Poslije njegove smrti moja je sestra nala njegove dnevnike zabiljeke iz vremena prvih godina u Mnchenu od 1923. godine i dalje. Kad sam ih itao, osjetio sam kako je sam morao traiti svoj put praen mukom i mnogim razoaranjima. Kao otac uvijek je bio prisutan, budui da je trgovina bila u kui u kojoj smo i mi stanovali. Tako je bio na svim obrocima. Kad smo s djecom iz susjedstva igrali nogomet i posvaali se im bismo izgubili, on bi iziao iz ureda. Nije vikao na nas ve bi nas poredao u dvije vrste. Tad bi nam odrao lekciju o pravom sportskom duhu. Svi smo si morali pruiti ruku i viknuti "hip, hip, hura". To je uglavnom bilo tako zabavno da smo se svi morali smijati. Time je stvar bila zavrena. Danas se mnogi oevi ne suoavaju sa svaama svoje djece. Zakuasta pitanja preputaju majci i povlae se u svoj posao. Kad se osvrnem unatrag, zahvalan sam to se moj otac suoavao s naim svaama bez moraliziranja i vikanja. Puno je vie to shvaao kao prigodu da nas poui kako se sporta mora uiti i gubiti i unato tome ostati fer.

Jer se moj otac samo morao probijati kroz ivot, podravao nas je kad bismo postali poduzetni. Nikad se nije bojao kad smo s biciklima i atorima bili dva tjedna na putu po Alpama. Kad god smo neto planirali, on bi to podrao. Nikad nije kvario planove ili izraavao svoje sumnje. Puno vie, bio je ponosan kad bismo se primili neega i smislili neto to je drugima prije izgledalo kao neostvarivo. Kao dijete imao sam najlue pomisli. Sa sedam godina napravio sam s braom malo jezerce za ribe u dvoritu. Budui da ribe ne bi preivjele zimu, donio sam ih u kadu. itava obitelj nije se tad mogla tjednima kupati. Jo i danas se udim to je moj otac pokazivao razumijevanje za takve ideje. Osim moje starije brae i sestara nitko se tada nije bunio. Budui da je moj otac u prvom svjetskom ratu bio mornar, uvijek bi se oduevio kad bismo ulovili ribu u nekom jezeru i donijeli je u nae jezerce.

Drugi put napravio sam klupu od dasaka koje sam kojegdje naao. Kad je bila gotova, pun ponosa pokazao sam je ocu. On je sjeo na nju a ona se odmah raspala. To je sve nasmijalo. Prvi pokuaj nije uspio. Ali to me nije odvratilo od toga da ostvarim druge ideje. Otac koji podrava svoju djecu potie njihovu kreativnost i elju za ivotom. Nama nikada nije bilo dosadno. Uvijek smo imali dovoljno ideja kako se moemo igrati i ega se moemo prihvatiti. Kad smo kasnije u pubertetu raspravljali s ocem i svi bili drugaijeg miljenja od njega, nikad nije uporno ostao pri svom. Kad bismo ga svojim argumentima stjerali uza zid, on bi se jednostavno nasmijao. Time je rasprava izgubila otrinu i zavrila bez gubitnika. A ni mi nismo vie svoje argumente shvaali tako ozbiljno.

Kao u svakom arhetipu, tako i u slici oca, skriva se mnogo snage ali i opasnosti. Tko kao otac ne puta svoju djecu, tko prakticira patrijarhalni stil voenja i misli da moe sve odreivati, iskrivljuje sliku oca. Brka je s nepogreivou i autoritarnim stilom voenja. Autoritaran je samo onaj tko nema karaktera. Jer se u osnovi boji konflikata, mora stalno lupati po stolu i dokazivati svoj autoritet. Ali to nije mukarac, ve karikatura mukarca. Iza toga se osjea strah da bi mogao biti svrgnut i stavljen u pitanje u svojoj nepogreivosti. Mukarci koji nisu imali pozitivnih iskustava s ocem su uvijek nepovjerljivi. I imaju dojam da se stalno moraju dokazivati. Jer u sebi nisu mirni, moraju bez predaha biti aktivni kako bi dokazali koliko se muke energije krije u njima. Ali ova mo bez dobrog iskustva oca uglavnom djeluje razarajue. Ona ne gradi jer je samodopadna. Ne radi se o elji da se neto oblikuje ve o pritisku da se mora dokazivati kako bi ga otac konano primjetio. U politici vidimo kako takvo stanje bez oca djeluje ruilaki. Iskoritavaju cijele narode kako bi proivjeli svoje rane koje im je nanio otac.

Postajanju mukarcem pripada i oinstvo, svejedno je li mukarac i bioloki otac sinova i keri ili samo duhovni. Biti otac znai podravati druge, posredovati im elju za ivotom, davati im oslonac tako da se odvae sami uzeti ivot u svoje ruke. U blizini oevoj sinovi i keri usuuju se i pogrijeiti. Znaju da im otac nee oteati. Njemu smiju doi i kad su zali na stranputice. Otac ne sputava ve puta djecu. Ali je tu za njih. Djeca znaju da se uvijek mogu vratiti da se oslone na njega i kod njega nau pomo i utjehu.

Mnogi mukarci koji se jednostavno gube u svom poslu, odbijaju ulogu oca. Mogu ak voditi svoje poduzee, ali ne i svoju djecu. U raspravi sa svojom djecom mukarci osjeaju da se ne mogu skrivati iza svojih uloga. Djeca ih podsjeaju na vlastite mrane strane. Djecu ne moe zadiviti uspjean poslovni ovjek. U njemu djeca trae ovjeka i oca. Otac postaje samo onaj koji doputa da se pred njegovom djecom pokau i njegove mrane strane. Suoiti se sa vlastitom nemoi i sjenom je preduvjet da se djeci pokae istinska bliskost i da ih se podri kad zakau. Mnogi mukarci imaju dojam da moraju ivjeti recept uspjeha koji primjenjuju u poslovnom svijetu i u svojim obiteljima. Ali to ne uspijeva. U poduzeu se trai brzina. A obitelj oekuje da otac za nju ima vremena. Jedan mi je menader pripovijedao da previe gura u malo vremena koje provodi s djecom. On misli da mora vrijeme to je mogue uinkovitije iskoristiti i s djecom mnogo toga poduzeti. Ali oni to uope ne ele. Ona jednostavno hoe samo to da je otac tu, da se s njima igra i da ima za njih vremena. Ne ele da ih on upotrebljava kao nositelj uspjenosti ve da ih ozbiljno prihvati kao djecu.

Upravo su u naem vremenu nuno potrebni mukarci koji su u kontaktu sa svojim oinstvom. Ve je Alexander Mitscherlich u ezdesetim godinama prolog stoljea govorio o drutvu bez oeva. Mnogi su oevi tada pali u ratu. Ali i danas psiholozi govore o oskudici oeva. Mnogi su oevi kao i prije odsutni u odgoju. Ne podupiru svoju djecu. Ljute se to se njihova djeca razvijaju drugaije od onoga kako su si oni zamislili. Odgoj djece radije preputaju majkama. Ne ele stalno raspravljati sa svojom djecom. Ali djeci je potrebna oeva energija kako bi mogli rasti. Djeca hoe vidjeti mukarca koji se s njima bori, a ne poslovnog ovjeka koji svoju energiju ivi samo na van i u obitelji hoe imati samo svoj mir.

Ne treba oca samo obitelj ve i drutvo. Otac nije tu samo za svoju djecu. On preuzima odgovornost i za one koji su trpjeli, koji se osjeaju naputeni i ostavljeni, koji su na rubu drutva. Otac je onaj koji prua svoju glavu kad u obitelji neto krene krivo. Ne izbjegava odgovornost. On staje ispred svoje obitelji. On staje ispred ljudi koji sami nemaju vrstoe. Mnogi sveenici preuzimaju za druge ljude ovu "ulogu oca" i nije sluajno naziv za redovnikog sveenika pater (lat. "otac"). Oni ljudima bez orijentacije postaju oevi. Prate ih na njihovu putu. Pruaju im oslonac a da ih ne ine ovisnima o sebi. Danas doivljavam veliku enju za oevima na koje se moe osloniti. Ponekad se to tako jako projicira na mene da ne mogu ispuniti ta oekivanja. Ali iza ovih projekcija osjeam nedostatno iskustvo oca i enju da se na oca moe osloniti. Takvi mukarci bez oca naalost esto upadaju u ruke mukarcima koji za se tvrde da su im oevi, ali to u stvari nisu. Tad oni podlau mukarce bez oca i odreuju ih umjesto da im pomognu da nau vlastiti put i da dou u dodir s sa svojom mukom energijom.

Moglo bi se saeto rei da su za oca karakteristina dva stava: odlunost i velikodunost. Oevi djeluju ako to iziskuje situacija. Donose odluke umjesto da probleme odguruju od sebe. U mnogim poduzeima, gremijima i grupama danas nedostaje oinskih mukaraca koji pruaju svoju glavu, preuzimaju odgovornost i donose odluke. Mnogi mukarci radije ne donose odluke iz straha da bi mogli pogrijeiti. Ali tad od njih ne dolazi nita novoga. Boje se sukoba i nita ne pridonose bistrenju situacije. Drugi stav je velikodunost. Oevi nisu sitniavi i uskogrudni. Imaju iroko srce. Djecu ili one koje vode smatraju sposobnima. Nae vrijeme treba takve oeve irokog srca. Ja sam zahvalan to sam imao takvog oca.

5. Josip: arobnjak

Jakov je bio najdrai majin sin. Josip je miljenik oev. On je tipian oev sin. To u njegovoj brai budi zavisti, pa ak i mrnju. Josip se osjea posebnim. Svojoj brai pripovijeda san u kojem je s njima na polju vezao snoplje. Njegov se snop uspravio, a snopovi ostale brae ga okrue i poklone mu se. Braa mu na njegov san odgovore: "Kani li nad nama zakraljevati? Hoe li nam biti gospodar? I jo ga vie zamrze zbog njegova prianja o snovima." (Post 37,8) Nije dakle, samo posebna naklonjenost oeva ona koja izaziva zavist brae, ve je to i Josipovo ponaanje kojim se on prikazuje kao neto posebno, kao oev ljubimac koji dobiva sve to hoe. Josip izaziva agresivnost u svojoj brai jer se jednostavno ne prilagoava ve vjeruje svojim vlastitim snovima. On ima jo jedan izvor od kojega moe ivjeti: svijet nesvjesnog, svijet unutarnjeg nadahnua. To je arobnjakov svijet.

Kad je Josip po nalogu svoga oca donio svojoj brai koja su napasala stada neto za jelo, oni ga odlue ubiti. Ali, Ruben, najstariji sin, zauzima se za svoga brata. Hoe ga spasiti iz ruku svoje brae i vratiti ocu. Zato oni odustaju od toga da ga ubiju. Bacaju ga u atrnju. Kad su tuda prolazili trgovci, Juda predlae da im prodaju Josipa. To su Jimaelci, potomci Jimaela, brata Izakova. Josip, Jakovljev najdrai sin dospijeva u ruke Jimaela, u pustinju prognanog brata njegova djeda. Moglo bi se rei da ga ovdje dostiu tajne povijesti njegove vlastite obitelji. Nedovrene mrane strane njegove obitelji opet izranjaju i hoe biti zavrene. Josip se tek s mukom mora osloboditi obiteljske sjene. Ali najprije sin koji dobiva sva oinska dobroinstva susree vlastitu nemo, strah i naputenost. U mranoj atrnji osjea se naputen i predan smrti. Jimaelci kojima su ga braa prodala odvode ga u Egipat i prodaju Potifaru, visokom slubeniku faraonovu. Najprije Josipu sve uspijeva jer Bog je s njim. Potifar je zavolio Josipa i povjerava mu sav svoj imetak. Ali srea ne traje dugo. ena Potifarova bacila je oko na Josipa. Trai od njega da spava s njom. No, Josip to odbija. To bi za njega bilo gaenje povjerenja prema svom gospodaru i grijeh prema Bogu. Kad ga je ena uhvatila za ogrta kako bi s njom spavao, Josip bjei. Tad ga ona optuuje da ju je silio da spava s njim a kao dokaz pokazuje ogrta. Gospodar se razgnjevi i baci Josipa u tamnicu. Josip opet doivljava naputenost i tamu. Ali Bog je s njim.

U tamnici Josip tumai snove dvojici zatvorenika. Oba doivljavaju tonu sudbinu koju im je Josip na temelju njihovih snova predvidio. Glavni pekar je objeen na drvo a glavni peharnik je vraen u slubu. Dvije godine kasnije usnu faraon san koji nije razumio. Ni egipatski mudraci i vraevi nisu ga mogli protumaiti. Tada se glavni peharnik sjeti Josipa i ispripovijeda faraonu o njegovu umijeu tumaenja snova. Faraon pozove Josipa kako bi mu protumaio san. Ali Josip odgovara: "Nita je ne mogu nego e Bog dati pravi odgovor faraonu." (Post 41,17) Josip faraonu na temelju njegovih snova prorie sedam godina obilja i sedam gladnih godina. I savjetuje mu da podigne spremita kako bi sauvao urod obilnih godina i tako mogao preivjeti gladne godine. Faraon postavlja samog Josipa za upravitelja njegova kraljevstva. Svojim dvorjanicima kae: "Zar bismo mogli nai drugoga kao to je on, ovjeka koji bi bio tako obdaren duhom Bojim?". (Post 41,38) Tako Josip postaje najmoniji ovjek u Egiptu. Njegova nesrea pretvorila se u novu sreu. Jer se razumije u snove i jer ga je Bog blagoslovio, sve mu uspijeva. Dok itav svijet gladuje, moe Josip, arobnjak, vaditi iz punih skladita.

Josipova braa kreu u Egipat da tamo kupe ita jer je u Kanaanu zavladala glad. Josip prepoznaje svoju brau ali ne daje da oni prepoznaju njega. Daje im ito ali samo pod uvjetom da se vrate ocu i dovedu najmlaeg brata. Jakov odbija pustiti svog najmlaeg sina da otputuje. Boji se da e poginuti. Kad je glad postala jo tea, Juda jami za Benjamina. Tako braa opet dolaze Josipu. On ih opet stavlja na kunju. Vree im puni itom a u Benjaminovu vreu daje staviti srebreni pehar. Tad ih daje uhititi. Benjamin mora postati rob. Kad se Juda zauzima za njega, Josip vie ne moe izdrati. Plaui govori svojoj brai: "Ja sam Josip, va brat; onaj koga set prodali u Egipat. Ali se nemojte uznemirivati i prekoravati to ste me ovamo prodali; jer Bog je onaj koji me pred vama poslao da vas odri na ivotu."(Post 45,4-5) Josip se izmiruje sa svojom braom. U svojoj sudbini vidio je samog Boga na djelu. Bog je preokrenuo zlo u dobro. On je elju za smru brae preokrenuo u blagoslov za cijelu obitelj. Josip nije ogoren ranama koje su mu nanijela braa. Moe se pomiriti s njima jer se osjea zatienim i blagoslovljenim od Boga. Ve su mu njegovi snovi koje je sanjao kao dijete obeali da e njegov ivot uspjeti. Ovi su mu snovi u naputenosti atrnje i egipatske tamnice ulili povjerenje da ga Bog ne naputa. Najmiliji oev sin nije se vie mogao uzdati u oevu pomo. Otac je daleko. Ali je otkrio Boga kao svoga oca kojem se povjerava i koji ga vodi kroz sve nevolje ivota.

Josip slua snove i zna ih tumaiti. Tako se Josip pokazuje s posebnom darovitou koja mu postaje blagoslov. Postaje vladar na cijelom zemljom. Kad je Josip susreo svoju brau pokazuje svoje osjeaje. Gubi pribranost monika. Plaui ljubi svoju brau. Sad se Josip ne osjea kao neto posebno, on je sada jedan od brae. Moglo bi se rei: sad postaje sposoban za odnos. Sad vie nije najdrai sin koji se postavlja iznad brae ve onaj koji im se baca oko vrata i s njima postaje jedno. Novi odnos prema brai vodi tome da faraon poziva njegovu cijelu obitelj da doe u Egipat. Tako se Izraelci sputaju u Egipat na 400 godina. Josipova sudbina odreuje, dakle, buduu sudbinu jednog cijelog naroda.

Josip je slika ovjeka koji se ne ograniava samo na svoje profesionalne uspjehe ve u isto vrijeme oslukuje svoje snove i pokazuje osjeaje. Ne identificira se sa svojom ulogom vladara, ve silazi sa svoga trona i brat je meu braom. Josip je doao do ove mudrosti jer je proao kroz naputenost, nemo, usamljenost i tamu. Proao je tipini put koji bajke opisuju kao put junaka. Svaki mukarac mora proi kroz opasnosti, mora napustiti sebe i sve svoje planove kada dospije u bezizlaznu situaciju kako bi samoga sebe predao u ruke Boje. Njegov uspjeh nije u njegovim rukama ve se sav predaje u ruke Boje. A ruka Boje jami da e njegov ivot uspjeti pa i ako uvijek iznova ima situacija koji vie nalikuju propasti nego uspjehu.

I u Josipu postoje mnoge slike koje on ostvaruje. On je tuma snova, politiar, organizator. U njemu bi htio promotriti arhetip arobnjaka. "arobnjak stoji na vlastitim nogama na tlu ovoga svijeta, obdaren darovima svemira. Poznaje vjene zakone nastajanja i propadanja , poredak stvaranja i na zemlji ostvaruje ono to je spoznao. Sposoban je vidjeti kroz vanjsku pojavnu sliku ovoga svijeta i spoznati stvarnost u pozadini." (Fischedick 236) arobnjak vlada umijeem oblikovanja ovoga svijeta iz znanja o nadsvjetskom, boanskom. On u svemu spoznaje poredak. Odlikuje se unutarnjom jasnoom. Josip oblikuje svijet znanjem o snovima u kojima mu sam Bog ukazuje na pozadinu sve stvarnosti. On organizira politiku Egipta, ne na racionalnom razmiljanju, ve na temelju snova koje uz Boju pomo moe tumaiti. arobnjak je upuen u duboke tajne ovoga svijeta. On je u kontaktu s Bogom. Iz te unutarnje povezanost s Bogom on moe oblikovati svijet po Bojoj volji. I uz svu upuenost na svijet, on nikad ne zaboravlja mistinu dimenziju svoga ivota.

Kao i u svakom arhetipu tako se i u ovom arobnjakovom skriva mnogo opasnosti. Tko hoe doi u dodir sa arobnjakom u sebi, mora to uiniti vrlo oprezno. I uvijek mu je potrebno odstojanje od arhetipa arobnjaka. Ako se identificira s njegovim arhetipom, tad e se naduti. Osjeat e se kao izvor velike magije umjesto da bude njeno sredstvo. Takvo nadimanje ega vodi do tipinog gurua koji raspolae velikim talentima i ljude na se vee izvanrednim zraenjem, ali je slijep za svoje vlastite mrane strane. Tko nema unutarnji odmak prema arobnjaku u sebi, taj zavodi druge ljude svojom magijom i unitava ih. U konanici to je duhovna zloupotreba ime se takav arobnjak bavi. Duhovna arogancija i nadimanje ega velika je napast za svakog sveenika, terapeuta i televizijskog propovjednika.

Mukarci na vodeim zadaama osjeaju da im je potreban arobnjak u njima. Samo s razumom ne mogu voditi neki veliki pothvat. Potrebna im je veza s unutarnjim izvorom, s boanskim izvorom inspiracije i kreativnosti. Moraju doi u doticaj s arhetipom arobnjaka "koji mobilizira resurse unutarnje spoznaje". (Arnold 149) Arhetip arobnjaka jaa potencijal inspiracije, kreativnosti, vlastitih mogunosti koji je ve u njihovoj dui. Mukarci koji gledaju samo na ono izvanjsko, koji sve samo proraunavaju i organiziraju, ostavljaju ovaj unutarnji potencijal svoje due neiskoriten. Tko nae prilaz unutarnjem arobnjaku, taj ne djeluje samo iz glave ve slijedi unutarnje darove koji svakodnevicu i posao oplouju daleko vie nego isto racionalno razmiljanje.

Pitanje je kako emo nai prilaz unutranjem arobnjaku. Povijest Josipova pokazuje da je odnos s ocem vaan izvor iz kojeg arobnjak crpi. Josip je oev sin. Moj otac nam je kao djeci naveer kad bi bilo mrano pun oduevljenja objanjavao zvijezde i zvijea. Tu je postajalo vidljivo neto od tajne svijeta. Kad bi se s nama etao umom, govorio bi nam o ljepoti drvea. Moju najmlau sestru to je malo zanimalo. Samo je htjela do najblieg kioska da dobije nekakav slatki. Ali otac se nije dao time smesti da nam objanjava tajnu stvaranja. Uveo nas je i u numinoznost liturgije. Kad bi govorio o smislu svetkovina Boia i Uskrsa, osjeao sam mu je srce bilo dirnuto tajnom utjelovljenja Bojeg i tajnom naeg otkupljenja. Kad sam bio u internatu uvijek iznova pisao bi mi ne samo o onome to se dogaalo kod kue ve i o svom pogledu na Boga i svijet. U novicijat mi je napisao: "Naelo kranstva sastoji se u ljubavi. Onaj tko je to shvatio, njemu e biti lako uzvratiti na dobrohotnu povezanost s Bogom i ljudima." Od svog sam oca dobio elju za razmiljanjem ali ne zato da bih puno znao ve da bih pojmio ono to je u pozadini postojanja. Moj otac je svoju elju za itanjem i razmiljanjem razvio u svom trgovakom zanimanju. Morao je izgraditi svoju egzistenciju iz niega. Usprkos tome nije mu nikada bilo dovoljno brinuti se samo za izvanjsko. Je li bilo Silvestrovo ili kakvo drugo obiteljsko slavlje, uvijek je drao govor u kojem je upuivao na bitno o emu se u ivotu ovisi, na ivot iz Boga i s Bogom.

arobnjak nema sam od sebe svoju sposobnost intuicije. U konanici dobio ju je od Boga. Ono to on moe je vjerovati vlastitim snovima. Neto od arobnjaka svi imamo u sebi. Zato kao i Josip trebamo imati povjerenja u to da nam Bog govori u snovima. I trebali bismo traiti kontakt s unutarnjim svijetom duha u nama. Vaan nain za to je meditacija koja nas dovodi u doticaj s unutarnjim prostorom utnje. Tamo gdje nijedan ovjek nema pristupa, tamo gdje ne mogu prodrijeti nae brige i mudrovanja, tamo shvaamo da u nama izvire izvor boanskog duha, izvor koji nikad ne presuuje, zato jer je boanski. Da bismo oblikovali ovaj svijet potrebno nam je mjesto izvan ovoga svijeta, unutranje mjesto nad kojim svijet nema moi. S njega doslovno dobivamo dovoljan odmak da moemo sagledati dnevne probleme i spoznati o emu se u stvari radi. Tako upravo mukarci koji imaju vodee uloge u gospodarstvu i politici trae duhovni put za sebe. Osjeaju da ih mistiki put privlai. Mistika nije od svijeta udaljeno vraanje u sebe, ve bivanje u doticaju s nadsvjetskim, transcendentnim Bogom, i to usred svijeta. Iz ovoga iskustva tad nam uspijeva da se bolje posvetimo svakodnevnim problemima a da se sami ne naemo u njima.

6. Mojsije: voa

Mojsije je tipini voa. Vodi svoj narod iz egipatskog ropstva u slobodu obeane zemlje. Mojsije je onaj koji zna voditi druge. Ali narod je takoer slika za dijelove njegove vlastite due. Mojsije je onaj koji moe sam sebe voditi. Biblija nam opisuje put kako Mojsije ui voditi samog sebe i narod. Mojsije nije jednostavno roen kao voa. I kod njegova vodstva ne ide sve glatko. Ve od roenja, Mojsije je obdareno dijete. Faraon je zapovjedio da svi novoroeni djeaci moraju umrijeti. Kad se Mojsije rodio, majka je vidjela da je to lijepo dijete. Nije ga mogla protiv svoga srca ubiti. Tako ga je skrivala tri mjeseca. Tada ga izloi na Nil. Ki faraonova nala koaru s uplakanim djetetom. Uzela ga je kao svog sina i dala mu ime Mojsije. "Jer sam ga iz vode izvadila." (Izl 1,10) Mojsije je slika svih nas. U konanici svi smo izloena djeca, faraonovi sinovi i keri, sinovi i keri sunca. Ali rastemo u tuini, izloeni nevoljama i opasnostima ivota. Mit o izloenom djetetu koje ima izvanredne darove i koje je u konanici boanskog podrijetla, nadaleko je rairen: poevi s Romulom i Remom, preko Edipa, Krine, Perzeja, Siegfrieda, Bude, Herkula i Gilgamea pa do Isusa koji je ve kao dijete morao bjeati u Egipat. Mit nam pokazuje da smo svi ugroena Boja djeca. Ali kad doemo u doticaj s boanskim djetetom u sebi, tek tad otkrivamo nau istinsku obdarenost i svoje poslanje koje nam Bog povjerava. Ne ostajemo na povrijeenom djetetu koje smo takoer. Boansko dijete u nama predstavlja obnovu i istinsko nepovrijeeno ja koje je uz sve opasnosti naeg ivota zatieno Bojom rukom u naoj nutrini.

Mojsije raste. Kad je vidio kako neki Egipanin tue jednog idova, on ga ubije i zakopa u pijesak. Slijedeeg dana hoe izgladiti svau izmeu dva idova. Tada mu jedan od njih spominje ubojstvo Egipanina. Mojsije bjei u Midjan. Tamo oeni ker tamonjeg sveenika. Svog sina naziva Geron (pustinjski gost, gost u tuini, pustoi). Mojsije je propao. Mora produiti ivot u tuini. Njegov prvi pokuaj da preuzme vodstvo nije uspio. Uzdao se u svoju vlastitu snagu. Ali jo nije susreo samog sebe i svoju vlastitu nemo. Oito, druge je u stanju voditi samo onaj tko je jednom preivio krah i bolno doivio usamljenost u tuini i svoj manjkavi talent za voenje.

Kad je Mojsije pasao ovce i koze svoga tasta, "aneo mu se Jahvin ukae u rasplamtjeloj vatri iz jednog grma." (Izl 3,2) Iz gorueg grma progovara mu Bog: "Vidio sam jade svog naroda u Egiptu Ja te aljem faraonu da izbavi narod moj, Izraelce iz Egipta." (Izl 3,7.10) Mojsije se brani. Prvo pita za ime Boje. Tad se Bog objavljuje kao Jahve, "Ja sam koji jesam." (Izl 3,14) Tad dolaze sumnje u sebe samog. Kako e uvjeriti narod? Jahve mu pokazuje udesne znakove kojima bi mogao uvjeriti narod. Ali, na koncu Mojsije ukazuje na svoju manjkavu rjeitost. Bog se razgnjevi na Mojsija i nalae mu da uzme svoga brata Arona kao tumaa.

Mojsije nije roeni voa koji preuzima zadau vodstva iz svoje velike samosvijesti. Mora prvo susresti svoju nemo i neupotrebljivost koje spoznaje u slici grma. Mojsije sumnja u to da e ga ljudi sluati. Pati i od toga da nije vjet na jeziku. Bog ga mora natjerati na njegovu zadau. Bog ga alje svom narodu. I ne doputa da ga Mojsijeve sumnje u samoga sebe odvrate od toga da upravo njega postavio na vodei poloaj. Mnogi mukarci na vodeim poloajima u poduzeima misle da su roeni voe. Ali takvi mukarci u svom voenju ne obraaju pozornost na svoje suradnike. Ako mukarci poput Mojsija susretnu svoju vlastitu nemo, tad vode obazrivije. Tada se obaziru na vanost svojih suradnika, tad prije spoznaju o emu voenje ovisi.

Zadaa koju Mojsije preuzima nije laka. Na poetku moe narod svojim udesnim znakovima lako uvjeriti. Ali kad je faraonov pritisak na narod postajao sve jai, narod poinje mrmljati. Njegovim pokuajem da oslobodi narod sve je postalo jo gore. Tad Mojsije mora upornim pregovorima navesti faraona na to da pusti narod. To mu ne polazi za rukom bez velikog otpora faraonova. Samo velikim zlima koje Bog puta na Egipat daje se faraon uvjeriti da pusti narod. Zla predstavljaju otpor koji dosadanji poredak prua u nastojanju da sve ostane po starom. Svatko tko vodi neku grupu, poduzee ili zajednicu, zna kako taj otpor moe biti vrst. Sve se smraava. Skakavci napadaju etvu i ini se da e sve unititi. Tu je potrebno veliko povjerenje u boansko poslanje kako se ne bi dali zaustaviti tim otporom i pali u razoaranje.

Konano Mojsiju uspijeva povesti narod iz Egipta. Ali faraon ga progoni. Narod stoji pred morem i gleda Egipane kako juriaju prema njima. Narod se buni protiv Mojsija: "Kakvu si nam uslugu uinio to si nas izveo iz Egipta? Zar ti nismo rekli ba ovo u Egiptu: Pusti nas! Sluit emo Egipanima!" (Izl 14,11-12) Mojsiju je teko voditi u slobodu narod koji se boji svakog koraka u slobodu i ezne za egipatskim loncima s mesom. Radije e ostati rob nego se izvrgnuti opasnostima pustinje. Ali put u slobodu vodi preko opasnosti propasti od smrti i ei. I nakon uspjenog prelaska preko Crvenog mora u kojem su Egipani koji su ih progonili izginuli, narod mrmlja kod svake potekoe. udo na Crvenom moru nije ih uvjerilo. Mojsije uvijek iznova mora vapiti Bogu za pomo. Pati pod teretom naroda. Tui se Bogu: "to u s ovim narodom? Jo malo pa e me kamenovati!" (Izl 17,4)

Bog pokazuje Mojsiju kako moe zadovoljiti narod s njegovim potrebama. Kad su se Amaleani suprotstavili narodu, Mojsije se ne bori na prvoj crti. On je stao na brdo i molio za narod. Odrava vezu s Bogom. Zna da se do slobode moe doi samo uz pomo molitve. Molitva jaa narod u borbi protiv Amaleana. Mojsije nije samo molitelj ve i sudac. Cijeloga dana dolaze mu ljudi da im sudi u njihovim sporovima i izrie pravdu. Kad je njegov tast to vidio kae mu: "Nije dobro kako radi. I ti i taj narod s tobom potpuno ete se iscrpsti." (Izl 18, 17-18) Mojsije se oslanja na tastov savjet i delegira svoj vodei poloaj. Postavlja pouzdane ljude za suce. Nije ovisan o svojoj moi. Osjea da se i za sebe samog mora brinuti ako hoe dugo voditi narod.

Na Sinaju Mojsije dobiva jo jednu novu zadau. Postaje narodu zakonodavac i voa u iskustvo Boga. Sam se penje na brdo i tamo susree Boga. Pripovijeda narodu to mu je Bog rekao. Narod se treba posvetiti i pripraviti se za susret s Bogom treeg dana. A treeg dana u osvit poe grmjeti i sijevati. Narod dre od straha. "Mojsije povede puk iz tabora ususret Bogu." (Izl 19,17) Zadaa Mojsijeva je, dakle, posvetiti narod za Boga i pripraviti ga za susret s njim. Nije dovoljno samo to da Mojsije pripovijeda to mu je Bog rekao. On mora uputiti narod u iskustvo Boga. On je mistagog (sveenik) koji narodu otvara oi za tajnu Boju. Ali tad se Mojsije sam penje na brdo. Tamo prima zapovijedi na dvije kamene ploe "ispisane prstom Bojim". (Izl 31,18) Dok je Mojsije bio na brdu, narod otpada od Boga, pravi sebi zlatno tele, sliku boga uspjeha i plodnosti. To je iskustvo koje imaju mnogi voe. Ljudi se radije zadovoljavaju s onim to vide i to im obeava brzi uspjeh. Vizije su tako daleko. Tko zna to se sve dogaa na brdu? Neka nam radije sada bude dobro nego da se uputamo na tegobne putove u budunost. Mojsije silazi s brda i vidi kako narod plee oko zlatnog teleta. Pun gnjeva razbija ploe zakona saveza. Njegov pokuaj da povede narod u dobru budunost ini se propao.

Ali Bog mu nareuje da opet iz kamena isklee dvije ploe i da se s njima popne na brdo. etrdeset dana i etrdeset noi ostaje Mojsije na brdu. Pritom posti. Tada opet silazi dolje. Iz njegova lica izbijala je svjetlost. "Kad su Aron i Izraelci vidjeli kako iz Mojsijeva lica izbija svjetlost ne usudie se k njemu pristupiti." (Izl 34,30) Mojsije je onaj koji intimno razgovara s Bogom, licem u lice. Njegovo lice poinje svijetliti im govori s Bogom. Zato je morao prevui koprenu preko svoga lica da ga se Izraelci ne boje. Ovdje je vidljiv jedan aspekt Mojsijev. On je povjerenik Boji. Smije razgovarati s njim. Smije boraviti u njegovoj prisutnosti. To ga preobraava, od njega ini lik iz kojeg izbija svjetlost. A to mu daje novi autoritet prema narodu. Mojsije je narodu zakonodavac. Ali zapovijedi koje on daje nisu rigidni propisi koji ljude zauzdavaju. Mnogo vie oni dolaze iz iskustva Boga, ali i iskustva vlastite nemoi. Mojsije je ove zapovijedi dobiva od Boga. Prima ih na brdu, tamo gdje je Bogu osobito blizu. Tko druge vodi, uvijek iznova se mora povui od njih kako bi na brdu iskusio Boju blizinu. Potreban mu je odmak od dnevnog posla da na brdu dobije iri pogled. Ako u osami Bogu prinese sebe i svoju nemo, uinit e ono po Bojem ispravno. Tad njegove upute nee postati sitniave, ve e ljudima otvarati nebo. Mora prvo dopustiti da njega samoga Bog preobrazi i prosvijetli prije nego to e drugima prenijeti ono to Bog eli od njih.

Jer je Mojsije jedini koji je iskusio Boga i koji je iznutra preobraen susretom s njim, narod umanjuje ono to on kae. tovie, i nakon dubokog iskustva Boga na brdu Sinaju, uvijek iznova dolazi do otpora Bogu i Mojsiju. Narod upada u samosaalijevanje: "Tko e nas nasititi mesom? Sjeamo se kako smo u Egiptu jeli badava ribe, krastavaca, dinje, prse, luka i enjaka. Sad nam ivot vene; nema niega osim mane pred oima naim" (Br 11,4-6) Mojsije se tui Bogu: "Zato nisam stekao milost u tvojim oima kad se na me uprtio teret svega ovog naroda? Ja sam ne mogu nositi ovaj narod. Preteko je to za me." (Br 11,11.14) Mukarci na vodeim pozicijama razumiju ovo jadanje. Njima je ponekad kao i Mojsiju. Svoju zadau doivljavaju kao teret. ini se da suradnici ne razumiju to im ele priopiti. Mojsiju Bog nalae da uzme sedamdeset mueva. Njima e Bog dati neto od duha koji poiva na Mojsiju tako da on sam vie ne mora nositi svu odgovornost. Neki mukarci se radije lome pod svojim teretom nego da taj teret podijele na vie plea i probleme rjeavaju zajedniki.

Mojsije se mora boriti s uvijek novim nevoljama i otporima. alje uhode u zemlju koju mu je Bog obeao. Oni sa sobom donose njene plodove. Ali plae narod time da je zemlja nastanjena divovima koje oni nikad ne bi mogli nadvladati. Tko druge vodi, uvijek ima posla s ljudima koji oblikuju protuvoenje. Oni kvare sve to se u poduzeu pokazuje kao vizija. Posvuda vide samo ono negativno. Umjesto da se raduju plodovima koje donosi nova zemlja, oni gledaju na divove koji im stoje na putu. Potrebno je mnogo strpljenja kako bi se drali svojih vizija i uvijek iznova se suoavali s otporima. Deset puta narod je mrmljao protiv Boga i Mojsija. I uvijek je iznova Mojsije nastupio kao zagovornik naroda. Bog ipak moe oprostiti narodu, daje se smekati. Ali mukarci koji su mrmljali, moraju umrijeti. Samo e njihova djeca vidjeti obeanu zemlju. Tako narod jo jednom luta 38 godina pustinjom. Uvijek iznova nastaju novi otpori i pobune. Kod svih ovih konflikata Mojsije nikad ne odustaje ve se uvijek iznova bori za svoj narod. Ali jer je jednom posumnjao je li Bog uistinu u stanju dati narodu vodu, ni on sam ne smije ui u obeanu zemlju. Uspjeh svoga truda mora prepustiti drugome. Penje se na brdo Nebo da vidi zemlju koju je Bog obeao narodu. Tad postavlja nasljednika, Jouu i umire. Narod ga ukopa u moapskoj dolini. Do dana dananjega nitko nije doznao za grob Mojsijev.

Jedinstvena je sudbina koju Mojsije proivljava. S jedne strane on je jedan od najveih proroka. Izraelci se stalno pozivaju na njega. On je povjerenik Boji. Samo on smije razgovarati s Bogom licem u lice, "kao to ovjek govori s prijateljem". (Izl 33,11) Ali posljednje ispunjenje, posljednji uspjeh, Bog mu uskrauje. Smije tek vidjeti zemlju u koji je trebao uvesti narod. Drugi e netko nakon njega narod onamo uvesti. Mojsije je voa koji je morao nositi narod, voa koji se stalno morao boriti s njegovim konfliktima. Ali se za njega u isto vrijeme kae: "Mojsije je bio veoma skroman ovjek, najskromniji ovjek na zemlji". (Br 12,3) Evagrij Pontski rije skroman prevodi rijeju blag. Za njega je blagost Mojsijeva uzor svakom duhovnom voi koji druge moe voditi Bogu samo onda ako je nadvladao svoje strasti. Blagost je znaajka ovjeka koji je sam sa sobom u miru. Poniznost je vie hrabrost suoiti se sa svojim mranim stranama. Mojsije, veliki voa, u isto vrijeme bio je ponizan, skroman. Imao je osjeaj za svoje vlastite granice i slabosti. To nije samo po sebi razumljivo za mukarce koji nose odgovornost. esto potiskuju svoje slabosti kako bi pred svim drugima izgledali jaki. Ali istinska jakost sastoji se u tom da se suoi sa svojim mranim stranama i da se s njima izmiri.

Proces samoostvarenja koji