Gimnazija Marka Marka Marulia Tomislavgrad

MATURALNA RADNJANaziv teme: Ante Starevi

Mentor: Uenik:

Tomislavgrad, svibanj, 2015

SADRAJUVOD.31. Ante Starevi.....42. Sabor 1861. god. i profiliranje triju politikih grupacija........................................................53. Stranka prava do Rakovike bune..........................................................................................84. Raskol stranke.......................................................................................................................11ZAKLJUAK..13POPIS LITERATURE.14

UVODHrvatski politiar i knjievnik roen 23. svibnja 1823. u mjestu itnik kod Gospia. Pored politikih aktivnosti bavio se povijeu, filologijom, knjievnom kritikom, filozofijom, pisanjem pjesama, drama i politikom satirom (Pisma magjarolacah). Danas se esto naziva ocem domovine. U jesen 1845. zavrava gimnaziju u Zagrebu te odlazi u sjemenite u Senj, a od tamo u Petu na studij teologije. Filozofiju doktorira u Peti 1848. Tada odluuje ne posvetiti se sveenikom pozivu ve borbi za slobodnu i suverenu Hrvatsku. Nakon neuspjelog pokuaja da dobije mjesto predavaa na Zagrebakom Sveuilitu radi u odvjetnikom uredu odvjetnika rama sve do 1861. Te je godine izabran za velikog biljenika Rijeke upanije, ali je 1862. suspendiran i kao protivnik reima osuen na mjesec dana zatvora. Iste godine izabran je u Hrvatski sabor kao predstavnik Rijeke. Za zastupnika u Hrvatskom saboru bie biran ponovo 1865., 1871., i od 1878. do kraja ivota.

1. Ante StareviAnte Starevi roen je 1823. u mjestu itnik pokraj Gospia kao sin Jakova i Milice, udove orak, koja je prije prve udaje s pravoslavlja prela na katolianstvo. Puku kolu je pohaao u Klancu; uz potporu strica ime Starevia, koji je bio upnik u Gospiu i znameniti jezikoslovac, mali je Ante nastavio kolovanje u Zagrebu, gdje je 1845. zavrio gimnaziju. U namjeri da postane sveenik, otiao je nakon toga u sjemenite u Senj, a potom je u Budimpeti upisao studij teologie i filozofije; doktorsku titulu iz filozofije stekao je 1846. S obzirom na drutveno-politike okolnosti Starevi je odustao od svoje prvotne namjere i odluio posvetiti svoj ivot borbi za neovisnu i samostalnu Hrvatsku. Pored politikog rada on se cijeli svoj ivot bavio i novinarstvom, knjievnou, filozofijom, filologijom i povijeu. Kao narodni zastupnik uao je est puta u Hrvatski sabor: 1861., 1865., 1871., 1878., 1884. i 1890. U znak zahvalnosti Stranka prava mu je u Zagrebu preko puta glavnog kolodvora 1895. sagradila Stareviev dom. Preminuo je godinu dana kasnije, a sahranjen je po vlastitoj elji na groblju sv. Mirka u zagrebakim estinama meu seljacima.U emu se sastoji politika mudrost ovog hrvatskog velikana? U drugoj polovici 19. stoljea, poslije ukidanja Bachova apsolutizma i takozvanog povratka ustavnosti 1860., u hrvatskom politikom ivotu vladalo je kaotino stanje. Raiavanje i razbijanje tog politikog kaosa i postavljanje novih temelja u Hrvatskoj poelo je pojavom Stranke prava, godine 1861. Osnovno naelo nove stranke bilo je: Ni pod Be, ni pod Petu, nego za slobodnu i samostalnu Hrvatsku! Stranka prava postala je najznaajnija politika organizacija tog razdoblja u Hrvatskoj zahvaljujui prije svega svojem osnivau i voi, Anti Stareviu. Naime, razdoblje zrelog hrvatskog nacionalizma vezano je nedvojbeno uz ideju pravatva.Ideal budue hrvatske drave bio je Stareviu apsolutan kriterij za vrednovanje svega to se dogaalo u njegovo vrijeme i to se moglo nazrijeti u prolosti. Slijedei vlastiti ideal, on je raspravljao o problemima, traio odgovore i predlagao promjene, koje bi potlaenu Hrvatsku i njen narod izvele na pravi put, utemeljen na slavnoj hrvatskoj prolosti. On je bio uvjeren da se duh naroda, njegova bit izraava u tijeku njegove povijesti, u njegovim srednjovjekovnim ustanovama, u dravotvornim pokuajima, u narodnim obiajima, u jeziku, knjievnosti i umjetnosti. Vjerovao je da voljne snage nemaju svoj osnovni izvor u svijesti pojedinca, nego u naciji, koju je doivljavao kao osobu s biografijom. Stoga je Starevi smatrao da su njegove misli sinteza duha hrvatskog naroda. U njegovoj predobi Stranka prava nije bila nikakva politika stranka, nego naelan izraz duha hrvatskog naroda, jedino jamstvo za konano ostvarenje misije hrvatskog naroda u njegovoj samostalnoj dravi.Starevi, koji je svoju misao poeo formirati jo u ranim pedesetim godinama 19. stoljea, bio je uvjeren da su godine tuinske premoi, potlaivanja i spreavanja slobodnog razvoja ostavile traga na naravi ljudi, koju on karakterizira kao deformiranu. Prema tome stvaranje homogenog naroda-osobe u samostalnoj hrvatskoj dravi za njega je bila ona poluga, koja je jedina mogla potaknuti povratak Hrvata osnovnim etikim vrijednostima. Kod pojedinaca taj proces prema moralnom usavravanju mogao je poeti tek tada, kada shvate pravaki nauk i kad se ponu osjeati Hrvatima s misijom stvaranja samostalne drave. Starevi je s vremenom poeo upotrebljavati izraz pravi Hervat koji je oigledno predstavljao svakog Hrvata, koji posjedovao svijest o svom narodu-osobi. Starevi je takoer rekao: Od stotine buna jedva da jedna ispadne dobro po narod, stoga ja bih rekao da su one po narode ubitanije nego prijestolja. Rakovika buna 1871. s dr. Eugenom Kvaternikom na elu najbolje potvruje Starevieve rijei. Kljuno pitanje 1861. bilo je pitanje odnosa izmeu Hrvatske i Ugarske.2. Sabor 1861. god. i profiliranje triju politikih grupacijaTrinaest godina se ekalo na ponovno konstituiranje Sabora. U ljeto 1860. god. car Franjo Josip I., na preporuku biskupa Josipa Jurja Strossmayera, imenuje Josipa okevia novim hrvatskim banom. Njegova instalacija mogla se obaviti samo u Saboru, kao to je bio sluaj s banovima i ranije, a oekivala se prvog dana zasjedanja predstojeeg Sabora Trojedne kraljevine u Zagrebu, 15. travnja 1861. Na prvoj sjednici proitano je slubeno priopenje od 26. veljae 1861., kojim kralj obavjetava zastupnike Sabora Trojedne kraljevine da je jo 19. lipnja 1860. Josipa okevia imenovao hrvatskim banom. Samim inom banove instalacije poinje i proces konstituiranja Sabora. Proces saborskog konstituiranja obuhvaao je i izbor saborskog odbora za verifikaciju zastupnikih mandata, te izbor saborskih potpredsjednika i saborskih biljenika.

Uspostavljanje saborskih verifikacijskih odbora i izbor ostalih saborskih dunosnika bilo je mogue, jer je u Saboru bilo nazono vie od dvije treine izabranih zastupnika. Ipak, otpor nekih izbornitva u kojima zastupnici nisu bili ni izabrani, kao i nedolazak pojedinih zastupnika ostavljali su lo dojam. Saborski zastupnici koji su doli na Sabor bili su nezadovoljni takvim odnosom, a posebno zbog nesuradnje grada Rijeke, koji je zbog prolosti grada, ali i antihrvatske propagande koju su provodili rijeki talijanai i maarofili bio naklonjen tuinstvu. Sabor Trojedne kraljevine nije se mogao miriti niti s antihrvatskom politikom vladajueg vrha u Beu te joj je suprotstavio svoje politike tenje ujedinjenja hrvatskih zemalja. Hrvatski sabornici su koristili dva argumenta: hrvatski narod je imao svoje prirodno i povijesno pravo biti ujedinjen, te da se hrvatske zemlje koje tee ujedinjenju nalaze u okviru iste drave, to ranije nije bio sluaj. Posebnim zakonskim lankom Sabor je izrazio pravo Trojedne kraljevine na njene teritorije koji su se jo i tada nalazili pod turskom vlau.Rasprava o dravnopravnom odnosu izmeu Trojedne kraljevine i Kraljevine Ugarske dovela je do pojave triju politikih grupacija. Prva, veinska, grupacija smatrala je da je dogaajima iz 1848. god. prestala svaka sveza izmeu Ugarske i Hrvatske te da je kruna jo uvijek ono to ih povezuje. Njihov prijedlog bio je ulazak Hrvatske u realnu uniju s Ugarskom, ali tek onda kad Ugarska prizna samostalnost i neovisnost Hrvatske, koja je steena 1848. god., i njezinu teritorijalnu cjelokupnost. Ili, ako emo pojednostaviti, rije je o stvaranju 42. saborskog lanka na temelju kojeg e se kasnije, pod vodstvom Josipa Jurja Strossmayera, Franje Rakog i dr., konstituirati Narodna stranka. Drugi prijedlog iznijeli su maaroni, odnosno unionisti na elu s grofom Julijem Jankoviem. Oni su konstituirali Ustavno-narodnu ili Unionistiku stranku prihvaajui naelo realne unije s Ugarskom, prema lanku 42., ali bez ikakvih uvjeta. Za vrijeme glasovanja za taj lanak unionisti su od stane pripadnika Narodne stranke okarakterizirani kao slijepo orue tuinstva i izdajice domovine, na to su ovi uzvratili naputanjem Sabora, u koji su se vratili nakon dva tjedna izbivanja. U odnosima s Ugarskom, trei prijedlog iznio je Eugen Kvaternik u svom govoru 18. lipnja 1861. u kojem je bio protiv prijedloga za realnu uniju ujedinjene Hrvatske s Ugarskom i predloio stvaranje novog meunarodnog ugovora izmeu Hrvatske i Ugarske kojim e Hrvatska dobiti politiku i ekonomsku samostalnost. Dakle, bit njegova prijedloga odbacivanje je realne unije s Ugarskom, ali i pokuaj traenja naelnog rjeenja odnosa Hrvatske s Ugarskom i Austrijom. Ukoliko Ugarska izbori personalnu uniju, Hrvatska bi, prema njegovom miljenju, morala imati jednaka prava. Njegov prijedlog podrao je Ante Starevi, tako da su se njih dvojica, utemeljitelji budue Stranke prava, izjanjavali za ideal samostalne hrvatske drave izvan okvira Habsburke Monarhije. Jedina veza s ostalim zemljama Carstva bio bi vladar. Nekoliko dana kasnije Starevi je odrao govor u kojem je izrekao temeljnu bit svoga uenja, a to je da budunost hrvatskoga naroda nee odreivati ni Austrija ni Ugarska nego "Bog i Hrvati".Na sjednici 10. kolovoza 1861. obrazlagala se nunost donoenja zakonskog lanka o slubenom jeziku u Trojednoj kraljevini. Bilo je i raznih zahtjeva i prijedloga pojedinih predstavnika, pa se stalo protiv toga da se u Rijeci uini ustupak talijanskom jeziku kako bi se sprijeilo traenje Nijemaca da se isto uini i na podrujima koja su oni naseljavali. Zatim je traeno da se istakne slobodno sluenje kako latinikim tako i irilikim pismom te je dolo na red i pitanje naziva jezika. Ivan Vardian nije imao nita protiv naziva srpski ali je traio da se naziva i slavonskim, odnosno da naziv bude hrvatsko-slavonsko-srpski, to je uz odreenu dozu humora odbaeno i predloeno da se jezik naziva jugoslavenski. Neki su se zastupnici protivili tom nazivu, jer ni naziv naroda nije Jugoslaveni, pa je predloeno da se naziva narodnim jezikom, nesuglasje oko naziva rijeilo je glasovanje na kojem je uz veliku veinu odlueno da naziv jezika bude jugoslavenski. Meutim, kasnije se postavljalo pitanje moe li jezik nositi pridjevak nepostojeeg naroda, a odgovor je ve prije bio jasan. O neloginom nazivu jezika govorio je i E. Kvaternik ukazujui na to kako su se Hrvati odrekli naziva jezika u svrhu sloge sa Srbima, koji unato tomu svoj jezik i dalje nazivaju srpskim. I opet su Hrvati poputali na svoju tetu, a Srbi to nisu cijenili i pitanje je kako bi se stvari odvijale da nije knjievnik i pravnik, dvorski kancelar za Hrvatsku, Ivan Maurani, prije nego to je saborska odluka o jugoslavenskom jeziku dola u Be na potvrdu kralju, izbrisao ovu brzopletu odluku Sabora i jezik nazvao hrvatskim.Pitanje jezika nalo se u okviru saborske rasprave o hrvatsko-srpskim odnosima. A kada je rije odnosu pravaa prema Srbima, Mirjana Gross navodi kako je Kvaternik, za razliku od Starevia, priznavao srpsku naciju izvan zemalja hrvatskoga dravnog prava, odnosno u Srbiji i junoj Ugarskoj. Meutim, Srbe i drugi nehrvate koji su ivjeli u krajevima na koje se protee hrvatsko dravno pravo trebalo je nekako uklopiti. Rjeenje je bila teorija o jedinstvenome hrvatskome politikom narodu s pripadajuim dravnim teritorijem. Stoga su oni pisali o Hrvatima triju vjera koji ive na podruju do rijeke Drine. To je ilo do toga da je Starevi bosanskohercegovake muslimane, drao "po krvi i jeziku najiom hrvatskom braom", a bosanske begove "cvijetom hrvatskoga plemstva" koje se rtvovalo i odreklo svoje vjere da bi pod Turcima zadralo dotadanji poloaj.Sukob izmeu "narodnjaka" i "pravaa" rasplamsao se kada je Mato Mrazovi u asopisu Pozor estoko napao Kvaternika nazivajui ga prevrtljivcem koji stalno mijenja stavove, a eli voditi hrvatski narod u kljunom trenutku. Njihovu polemiku moemo promatrati kao sukob izmeu jugoslavenske i pravake ideologije. Zanimljivo je da se srpski slubeni i poluslubeni tisak nije puno osvrtao na pravaku velikohrvatsku ideologiju, najvjerojatnije zbog uskoga kruga njenih nositelja. Oni su bili usredotoeni protiv Narodne stranke, smatrajui izrazito opasnim postavljanje Hrvatske kao sredite okupljanja Junih Slavena.3. Stranka prava do Rakovike bune

Starevi svoja osnovna politika stajalita, bez obzira na promjene politikih prilika, nije mijenjao do smrti. Nakon rasputanja Sabora vratio se na mjesto velikog biljenika Rijeke upanije. Nakon to je javno optuio austrijske vlasti zbog nereda rijekih talijanaa na Grobnikom polju 1862. god. Zbog toga je smijenjen, uhien i osuen na mjesec dana zatvora. Sljedee godine Kvaternik je, zbog svojih politikih shvaanja, prognan. Bio je to drugi put da se nalazi u emigraciji. Prvi put je otiao u Rusiju odakle odlazi u proljee 1859. god. u Torino. Pregovarao je s Talijanima i maarskim emigrantima te je raunao na graniare kao na pouzdanu vojnu silu kod idue bune u Hrvatskoj. Vezano s tim nudio je hrvatsku krunu princu Karlu Josipu Napoleonu, a kada ju je on odbio ponudio ju je poljskom velikau princu Ladislavu Czartoriskomu, kao katoliku, Slavenu i potomku kraljevske krvi. Buna je trebala biti organizirana istodobno u Veneciji i Vojnoj krajini s tim da bi se Garibaldi iskrcao ili u sjevernoj Dalmaciji ili na hrvatskom Primorju. U srpnju 1863., za vrijeme poljskog ustanka, nalazi se u Parizu. Poetkom sljedee godine preko ekog emigranta Josefa Vaclava Fria ukljuuje se u planove europske emigracije na elu s poljskom revolucionarnom vladom. Uz podrku Starevia obvezao se poljskoj vladi da e povezati Hrvatsku s Poljskom, Italijom, Ugarskom i ekom te da e osigurati iskrcavanje hrvatske legije na podruje Venecije. U proljee 1864. poljski ustanak doivio je slom, a francuska i talijanska diplomacija prestaju pomagati emigraciju protiv Austrije. Kvaternik ostaje sam. Iste godine on u dogovoru s Italijom i maarskim emigrantima, izrauje potpuni plan bune. Ostavlja mogunost stvaranja hrvatske narodne vlade u Zagrebu za koju je u Parizu dao izraditi peat. Navodi da se u njoj stalno nalazi naoruan jedan bataljun, a drugi je u pripravnosti. Ostali narod je slabo naoruan te je nuno nabaviti mu oruje. U Torinu je Kvaternik upoznao vojnog bjegunca Antu Rakijaa i s njim isplanirao ustanak u proljee 1865. u Dalmaciji i Lici. Meutim, plan je propao kada Rakija, nakon to se prebacio u Dalmaciju, ne samo da nije uspio pridobiti ljude, nego je bio prijavljen vlastima i zatvoren u tamnicu. Nakon to je odsluio kaznu ponovno s Kvaternikom je pokuao organizirati ustanak, ali ni ovaj put nije imao sree.Uoi predstojeeg sastanka Sabora Starevi je bio uvjeren da e se pravai sloiti s maaronima protiv Austrije, kao to se nadao i austrijskoj propasti u ratu s Pruskom. Za Sabor su izabrana, uz Starevia, jo trojica pravaa: Dragutin Accurti, Venceslav Urpani i Erazmo Bari. Veliki nedostatak pravaima bio je izostanak Kvaternika, pa iako je Starevi nastojao da on bude izabran to mu nije polo za rukom. Hrvatski sabor sastao se 12. studenog 1865. kako bi, po kraljevu nalogu, odredio svoj stav o zajednikim poslovima Monarhije na temelju Listopadske diplome i Veljakog patenta, iznio svoj stav o odnosu Hrvatske i Ugarske, te poslao svoje zastupnike u Ugarski "krunidbeni" sabor. Ante Starevi i njegova stranaka bili su protiv Austro-ugarske nagodbe smatrajui da e njome biti oteano ujedinjenje hrvatskih zemalja. Istini za volju bili su i protiv Hrvatsko-ugarske nagodbe iz 1868. god. kojom je obnovljena dravna zajednica s Ugarskom. Njihov stav je bio jasan - Hrvatska mora biti ujedinjena i samostalna drava. U pravakom tisku Starevi je pisao protiv obiju nagodbi te bio otar kritiar Strossmayerovu politiku jugoslavenstva, jer je bio uvjeren da je najpogubnija za Hrvate.Starevi je shvatio da e interes Monarhije biti usmjeren na Istok, prognozirajui kako je njeno oko palo na Bosnu. Sukladno tomu organizirana je proslava tristote godinjice bitke kod Sigeta, na to je Starevi gledao kao na posljednji austrijski rat. Nije bio sklon slaviti Zrinskog i Jelaia gledajui na njih kao na simbol pokoravanja Austriji, izdajice svoga naroda. Stoga se i u Saboru estoko obruio na Nikolu ubia-Zrinskog i one koji ga slave. Proslava je, po njegovu miljenju, bila "pletivo" Austrije.

Kao istinske simbole ljubavi prema domovini i njezinoj slobodi pravai su isticali Petra Zrinskog i Fran Krstu Frankopana koji su stradali od beke ruke. irenjem pravatva rastao je i kult Zrinskog i Frankopana te postao bitan dio pravake ideologije. Pomou njih voe pravaa podravale su mrnju protiv Austrije u redovima svojih pristaa.etiri mjeseca prije rasputanja Sabora pravai su doli do novoga sredstva u borbi protiv narodnjaka. Ugledni unionist i budui ban, Levin Rauch, dao je materijalnu pomo Marku Manasteriottiju, koji u sijenju 1867. pokree prvi pravaki organ u vidu humoristiko-satirikog lista Zvekan. List je izlazio godinu dana i bio je dostupan uskom krugu hrvatske inteligencije, prije svega studentima, stoga ga je zamijenio politiki asopis Hervat, kojemu je izdava i financijer bio Ivan Matok. Vjekoslav Bach e biti urednikom pravakoga tjednika Hervatska (1871. god.), a Starevi lista Sloboda (1878. god.), koji e 1886. god. biti preimenovan u Hrvatska. August Harambai bit e urednik knjievnog lista Hrvatska vila (1882.).Kao sljedbenik ideja Francuske revolucije Starevi je vjerovao u proces usavravanja ovjeanstva. Ipak, nije skrivao nezadovoljstvo zbog, u odnosu na Narodnu stranku, malog broja pristaa, ali imao je ono to Kvaternik nije imao - strpljenje. Vlastiti spis Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu? dopunio je brourom Ime Serb kojim je osporavao srpsku naciju i potvrivao svoju tezu da su Juni Slaveni, osim Bugara, hrvatizirani od nadmonijeg naroda. Kvaternikov poloaj imao je ulogu u odnosu pravaa prema maaronima. Naime, njegovo pitanje ruskog dravljanstva nije bilo rijeeno tako da je ovisio o Rauchu, pa je morao s njim odravati dobar odnos. Tek potkraj 1869. god. dobio je austro-ugarsko dravljanstvo i dozvolu za obavljanje odvjetnikih poslova. Udarac za pravae bio je pad bana Raucha, a posebice poraz Napoleona III., ali se Kvaternik odluio na samostalno podizanje ustanka. U travnju 1871. pokuao je pridobiti vodstvo stranke, meutim tomu se usprotivio Starevi. Na izborima Kvaternik je doivio poraz, ali od svoga plana nije odustao. Bio je svjestan da bi za ostvarenje svoga cilja morao iskoristiti nezadovoljstvo krajikog stanovnitva i to je pokuao uiniti. Kasnije e se pokazati da je to bio dvosjekli ma jer kolikogod je Kvaternik raunao na svoj utjecaj na politiki nedovoljno artikulirane krajinike, toliko su na njih utjecaj mogli ostaviti i drugi iz gradske sredine i pokolebati ih u naumu. Tako se dogodilo da je pravoslavno sveenstvo i srpsko stanovnitvo odvraalo ljude od ustanka uvjeravajui ih u Kvaternikove protusrpske ciljeve. Ustanak je trajao svega etiri dana, a okonan je 11. listopada 1871. kada su ubijene voe ustanka Eugen Kvaternik, Ante Rakija i Vjekoslav Bach. Jedini od voa koji je preivio bio je Rade ui, koji je preko Bosne pobjegao u Srbiju. 4. Raskol stranke

Nakon Rakovikog ustanka vlasti onemoguuju rad Stranke prava, a Starevi je uhien i pod istragom, iako s ustankom nije imao veze. Po izlasku iz zatvora nije prisutan na politikoj sceni do 1878. god. kada je, uz jo etvoricu pravaa, ponovno izabran za zastupnika u Hrvatskom saboru. Uvrijeeni izraz za pravae zbog njihovih otrih govora bio je "steklii" (na kajkavskom stekli znai bijesan), odnosno oni koji laju. Na izborima 1881. god. Stranka prava osvaja osam mandata. Dvije godine kasnije dolazi do nemira zbog grbova, stoga su postavljeni tzv. nijemi grbovi. Iste godine umjesto Pejaevia banom postaje Khuen Hdervry. Unato tomu to nije bio naklonjen pravaima, to je rezultiralo i fizikim obraunom zbog Komornih spisa, Stranka prava bila je na svom vrhuncu. Tomu u prilog govori i injenica da je od osam mandata 1881. god. taj broj tri godine kasnije trostruko porastao. Izmeu ostalih u Sabor ulazi knjievnik Eugen Kumii, te Josip Frank. Hdervry je 1887. god. pokrenuo mijenjanje izbornog zakona, tako da je smanjen broj izbornih kotareva, a izborno pravo je imalo samo 2% stanovnitva. Broj zastupnika iznosio je 90 s tim da su visoko sveenstvo, veliki upani i odreeno plemstvo imali zajameno mjesto u Saboru. Unato tomu na izborima 1892. god. pravai su dobili osam mandata. Na saborskom zasjedanju 16. kolovoza 1892. podnose svoju adresu kojom trae ravnopravnost Hrvata i Maara. Adresu je sastavio Josip Frank koji je za cilj postavio dovoenje stranke do izborne pobjede i veine u Saboru legalnom borbom. Ono to je takav nain podrazumijevao bilo je strpljenje, jer stranka nije mogla raunati na brzi uspjeh, ponajprije zbog izbornog sustava u tom trenutku, ali ni zbog dualistikog sustava. U poetku su se ostali pravai sloili sa sadrajem Frankove adrese, a Frank je naveo dva Starevieva lanka koja su trebala ukazati na to da se sadraj naveden u adresi slae sa stajalitima prvog autoriteta stranke. Novo usmjerenje pravaa vidjelo se u dijelu Programa iz 1894. godine, koji je sadravao i odrednicu o rjeavanju hrvatskog pitanja u okviru Monarhije: Stranka prava, stojei na temelju dravnoga prava i narodnoga naela, radit e svim zakonitim sredstvima, da se narod hrvatski, koji stanuje u Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji, na Rieci s kotarom i u Medjumurju, Bosni i Hercegovini i Istri sjedini u jedno samostalno dravno tielo, u okviru habzburke monarkije, te e podupirati svom snagom i nastojanje brae Slovenaca, da se i slovenske zemlje ovomu dravnomu tielu prikupe.

Frank je isticao vanost geopolitikog poloaja zemalja u kojima ive Hrvati, kao i njihovu spremnost ivjeti pod habsburkom dinastijom. Njegova oekivanja bila su potpora monarhijskih dravnika u ostvarenju hrvatskih nacionalnih interesa, odnosno sjedinjenje svih hrvatskih zemalja. Ovaj Program podrao je i sam Starevi, to se moe dokazati Kumiievim i Frankovim obavijestima, ali i osobnim svjedoanstvima pravaa iz ueg Starevieva kruga. Program je bio jednoglasno podran, ali dio pravaa se nije slagalo s nekim promjenama koje je on nosio. Preciznije govorei, dio pravaa nije mogao podnijeti sve vei Frankov utjecaj. U takvim okolnostima moralo je doi do raskola. To je postalo jasnije nakon stranake skuptine iz srpnja 1895. kada je ustrojen sredinji odbor stranke u kojem se nije naao ni Frank, ni Mile Starevi.U borbi za vodeeg ovjeka stranke nali su se Josip Frank i Fran Folnegovi, koji je bio priklonjen vlastima to se najbolje moglo vidjeti kada je osudio spaljivanje maarske zastave. Naime, studenti su, u znak prosvjeda, za dolaska Franje Josipa 1895. god. u Zagrebu spalili maarsku zastavu. To je bio povod za raskol koji se ekao. Ante Starevi istupio je iz Stranke prava i osnovao istu stranku prava, koja e objavljivati list Hrvatsko pravo. Protivnici nove pravake stranke glavu krivnju zbog njenog stvaranja prebacili su na Franka kojem su upuivali niz uvreda, od toga da je stranac i poidoveni Hrvat do toga da je sudionik framasonsko-idovske manipulacije i izdaje, pa i posrpdnog nazivanja iste stranke prava "koer strankom". U godinama koje slijede stranci e na elu biti Josip Frank, a njeni lanovi se nazivati "frankovcima", dok e na drugoj strani pod Folnegovievim vodstvom biti matica Stranka prava, koja je objavljivala list Hrvatska domovina, zbog ega su njeni lanovi prozvani "domovinaima".

ZAKLJUAKSabor iz 1861. godine donio je profiliranje triju politikih grupacija s razliitim pogledima na odnos s Ugarskom. Dok su prve dvije grupacije zagovarale realnu uniju s Ugarskom, Narodna stranka pod uvjetom da Ugarska prizna samostalnost i neovisnost Hrvatske, Unionistika stranka bez ikakvih uvjeta, trea je bila protiv realne unije zagovarajui novi meunarodni ugovor s Ugarskom kojim e Hrvatska dobiti politiku i ekonomsku samostalnost. Takav prijedlog iznio je Eugen Kvaternik kojega je podrao Ante Starevi, te su oni osnivai Stranke prava koja se izjanjavala za ideal samostalne hrvatske drave pod geslom Bog i Hrvati. Iako su utemeljili stranku, Kvaternik i Starevi u nekim su stvarima imali razliito vienje. Kvaternik je smatrao da se samostalnost Hrvatske ne moe dogoditi bez pomoi sa strane, oslanjajui se pri tomu na bana Levina Raucha, koji je dao materijalnu pomo za pokretanje pravakog lista Zvekan, i Napoleona III. kao klju rjeenja hrvatskoga problema. Unato njihovim porazima on nije odustao od svoje namjere da kroz ustanak Hrvatsku dovede do samostalnosti. Starevi je imao puno vie strpljenja i nije bio pobornik ideje o ustanku. Za razliku od Kvaternika negirao je postojanje srpske nacije o emu je i pisao, primjerice u spisu Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu? koji je dopunio brourom Ime Serb. Unato porazu na izborima i nedostatku podrke vodstva stranke, Kvaternik se odluio na podizanje ustanka. etverodnevni ustanak okonan je 11. listopada 1871. u Rakovici, kada su uz Kvaternika ivot izgubili Ante Rakija i Vjekoslav Bach. Nakon Kvaternikove pogibije stranka se nala na rubu opstanka, budui da vlasti onemoguuju njen rad. Osamdesete godine su donijele razvitak stranke te se ona nalazi na vrhuncu ostvarivi u tri godine trostruko vei broj mandata (1881. god. osam, 1884. god. dvadeset i etiri). Zbog svojih otrih govora prozvani su "stekliima" oni koji laju. Meutim, Starevieva bolest i njegova starost ponukale su mlae snage na borbu za poziciju prvog ovjeka stranke. Josip Frank se ubrzo nakon pristupanja stranci postao jako utjecajan to je zasmetalo dijelu pravaa. Sukob Frana Folnegovia i Franka dosegao je svoj vrhunac Folnegovievom osudom spaljivanja maarske zastave 1895. god. to je dovelo do unutarstranakog raskola i stvaranja nove pravake stranke iste stranke prava.

POPIS LITERATUREHorvat, J., Ante Starevi. Kulturno-povijesna slika, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990.Gross, M., Povijest pravake ideologije, Liber, Zagreb, 1973.Horvat, J., Ante Starevi. Kulturno-povijesna slika, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 1990.Macan, T., Povijest hrvatskoga naroda, kolska knjiga, Zagreb, 1999. Skupina autora, Povijest Hrvata. Od kraja petnaestog stoljea do kraja Prvoga svjetskog rata, II., kolska knjiga, Zagreb, 2005.Pavlievi, D., Povijest Hrvatske, II., Naklada P.I.P. Pavii, Zagreb, 2000.

2