Anticipatio et participatio - hilp.hr · i nebeske liturgije. Liturgija rađa mirom i napetošću, ispunjenošću i novom žudnjom, brigom za svijet i usmjerenošću prema nebesima…

UREDNIKOVA RIJEČŽIVO VRELO 9–2015.

živo vrelo 1

CAnticipatio et participatio

C rkva, živeći u »vrijeme punine« i hodeći ususret Gospodinu, nosi svoje poslanje te, vođena Duhom Svetim, gradi Božje kra-ljevstvo u svijetu. Tako se u zbilji života očituje eshatološko do-

ba, koje nije tek susljedno ovome vremenu, nego se u Kristu pokazuje kao otajstvena povezanost spasenjske povijesti, životne sadašnjosti i konačne punine u Bogu. Liturgija Crkve uvijek nas unosi u čudesnost toga veza vremena s vječnošću: aktualizira Kristov događaj spasenja u zbilju u kojoj se nalazimo, anticipirajući i predokušajući Božju vječ-nost. Slaviti liturgijske čine znači imati udjela u Kristovu životu i pre-dokušati dar potpune spašenosti i života u Bogu. Tako se udioništvo i predokus (participatio i anticipatio) načas pojavljuju kao riječi s istim značenjem, a na trenutak nas ostavljaju u napetosti između zemaljske i nebeske liturgije. Liturgija rađa mirom i napetošću, ispunjenošću i novom žudnjom, brigom za svijet i usmjerenošću prema nebesima… Liturgijska igra u našemu doživljavanju spasenja isprepliće božansko s ljudskim, nebesko sa zemaljskim, vječno s vremenitim. Liturgijsko predokušanje vječnoga života nema zadaću na trenutak nas istrgnuti iz svijeta i vremena, nego životu u svijetu i vremenu dati okus vječnosti.

Govoriti danas o temi djelatnoga sudjelovanja u liturgiji nije mogu-će na ispravan način bez povezivanja udioništva s predokusom. Litur-gija življena kao »predokus Neba« usmjerava načine i oblike uključenja cijele zajednice slavitelja u liturgijske čine. Da bismo mogli na djelatan način imati udjela u liturgijskim činima, nužno je, kao preduvjet, izruči-ti se Liturgiji i prihvatiti njezinu djelatnost i djelotvornost, njezinu sna-gu preobrazbe. Puno, svjesno i djelatno udioništvo (participatio plena, conscia et atuosa) u liturgiji oplemenjuje Crkvu zajedništvom i unosi je u obećanu Puninu, posvješćujući joj Istinu koja rasvjetljuje sve tajne i okrjepljujući ju Snagom za kristovsku preobrazbu svijeta. Liturgijsko slavlje unosi u sakramentalni čin čitavoga čovjeka sa svim njegovim sposobnostima i moćima: razumijevati, djelovati i osjećati. U raspra-vama koje u liturgijskoj obnovi, vođenoj idejom o djelatnome udioni-štvu vjernika u liturgiji, vide opasnost zasjenjenja Otajstva obrednošću i izvanjskošću, valja istaknuti nutarnju i neraskidivu povezanost Otaj-stva i obreda. Udioništvo u Liturgiji ne iscrpljuje se su-djelovanjem, ali bez svjesnoga i djelatnoga ulaženja u obrednu igru, Otajstvo ostaje liše-no životnoga iskustva i okusa koji je potreban našemu životu.

Urednik

NAŠA TEMA Udioništvo i predokus

2

A

PNAŠA TEMA

PNAŠA TEMA

Liturgijska konstitucija ističe da udioništvo zajed-nice u liturgijskome slavlju treba biti svjesno, djelatno

i pobožno, (SC 47) čime se čovjek u sakramentalni

čin unosi sa svim svojim sposobnostima i moćima:

razumijevati, djelovati i osjećati. Takav oblik ura-

njanja u otajstvo daleko je od zamki intelektualizma, aktivizma i devocionizma,

koji sakramentalno isku-stvo mogu zatvoriti pod plašt koji priječi istinsku

povezanost s utemeljuju-ćim spasenjskim događa-

jem. Sakramentalna zbilja nije svediva na ono što se

obredno čini, zamjećuje ili čuje. Djelatno sudjelovati

u liturgiji znači biti dijelom obrednoga čina u kojemu

se čovjek predaje i izručuje djelovanju Otajstva.

A ko bismo misao o Liturgijskome pokretu prve polovice proš-loga stoljeća i liturgijskoj obnovi Drugoga vatikanskoga kon-cila htjeli izreći jednom riječju ili pojmom, onda bi izraz par-

ticipatio actuosa ponajbolje poslužio toj zadaći. Briga za djelatno ili aktivno sudjelovanje (udioništvo) zajednice vjernika u liturgijskim činima susreće se kao čvrsta i neprekinuta nit kroz čitavi tijek obno-ve. No, da bismo mogli na ispravan način vrjednovati gibanja unutar liturgijske misli i liturgijskoga pastorala kroz proteklo stoljeće, nuž-no je razmotriti načine razumijevanja ideje o aktivnome sudjelova-nju, kao i njezin značenjski razvoj od početka prošloga stoljeća do danas. U tome hodu i traženju pravoga značenja izraza participatio actuosa valja nam zamijetiti i priznati također izvjesna nesnalaženja i površna razumijevanja koja, ne zahvaćajući cjelovitost, rasvjetljuju i promiču samo neke njegove vidike, što katkada može biti zaprjekom istinskome slavljenju liturgije. Sve to pokazuje da je potrebno uvi-jek iznova vraćati se temeljnoj nakani Crkve i misli velikih nositelja liturgijske obnove te, u »dinamičkoj vjernosti«, otkrivati otajstvenu snagu liturgije Crkve, udubljujući se u njezinu bit i ne gubeći pritom iz vida širinu njezinih protega na svekoliki život vjere. Tako i pojam »djelatno sudjelovanje«, gledan nerijetko kao princip i cilj liturgijske obnove, ne smjera samo na način slavljenja i na oblike ‘aktiviranja’ vjernika laika u vršenju liturgijskih čina, nego otvara put poniranja u samo slavljeno otajstvo.

Djelatno sudjelovanje – nazovimo ga na početku našega razmi-šljanja tim uvriježenim izrazom – ne zadovoljava se, naime, samo ‘vršenjem’ i ‘djelovanjem’ jer se otajstvena zbilja ne ostvaruje tek po našemu ljudskom činjenju. Ono uključuje povjeravanje i otvaranje božanskome činjenju, te teži da sve naše obredne geste i riječi budu izručene Njegovu spasenjskome djelu. Djelatno sudjelovanje ne su-protstavlja obredno otajstvenomu, izvanjsko nutarnjemu ili tjelesno duševnomu, nego ih obrednom igrom združuje u jedinstven čin u kojemu božansko prožima ljudsko, a vječno se nastanjuje u vreme-nitome. U tome smislu, nastojanje za djelatnim sudjelovanjem cijele slavljeničke zajednice u liturgijskim činima – čuvajući vlastitost sva-ke pojedine liturgijske službe i narav svećeničkoga dostojanstva – na jedan put usmjeruje svekolika nastojanja liturgijske obnove, pa i kod onih koji se, u stanovitome strahu pred »novim«, radije priklanjaju »staromu« načinu slavljenja.

Udioništvo u otajstvu KristaKako razumijevati ideju »aktivnoga sudjelovanja« u liturgiji?

Ante Crnčević

2živo vrelo 3

Djelatno sudjelovanje – put otkrivanja OtajstvaNa početku 20. stoljeća, u doba koje se naziva »razdo-bljem pokreta«, duhovna je misao u krilu Crkve, između ostaloga, bila zaokupljena pitanjem o odnosu euharistij-ske pričesti i života vjere. Prevladavajući rigorističke sta-vove koji su zahtijevali oslobođenost od svakoga osob-noga grijeha kao preduvjet za dostojan pristup pričesti, a što je pretpostavljalo sakramentalnu ispovijed gotovo svaki put prije sakramentalne pričesti, rađa se misao da pričest ne može biti usko gledana kao »nagrada« za krje-postan život, nego upravo obrnuto: kao put i hrana da se živi krjeposno, u zajedništvu s Kristom. U tome smislu papa Pio X., već od početka svoga pontifikata (1903.–1914.), sakramentalno zajedništvo vjernika s Kristom promatra kao put obnove života Crkve i svakoga vjernika ponaosob, te se zalaže za praksu česte, pa i svakodnev-ne pričesti, uz uvjet da vjernik živi u stanju milosti i da ima ispravnu nakanu u pristupu pričesti. Iz toga razloga promiče praksu rane pričesti djece, određujući da je pri-kladna dob za »prvu pričest« već ona u kojoj su djeca u stanju razlikovati euharistijski kruh od običnoga kruha (dekret Quam singulari iz 1910.). Osim u zauzetosti za sakramentalni život vjernika, papa Pio X. dao je snaž-ne i odlučne poticaje obnovi cjelokupnoga liturgijskoga života Crkve, podupirući ideje koje se se s raznih strana milosno stjecale u nastojanje, kasnije nazvano Liturgij-skim pokretom.

Nepuna četiri mjeseca nakon izbora za rimskoga prvosvećenika, papa Pio X. izdaje ‘motu proprio’ Tra le sollecitudini o svetoj glazbi te se pred-stavlja velikim pokretačem obnove grgurovskoga pjevanja u liturgiji. U tome programatskome dokumentu, koji će biti osloncem sveukupne litur-gijske obnove, susreće se i izraz »partecipazione attiva ai sacrosanti miste-ri«, »djelatno udioništvo u svetim otajstvima« kao »prvom i neophodnom vrelu na kojemu se mora napajati pravi kršćanski duh«. Izraz je ispočetka ostao gotovo nezapažen, ali će se u njemu doskora, osobito zauzimanjem benediktinca dom Lamberta Beauduina, otkriti proročka riječ o nezaustav-ljivome valu liturgijske obnove Crkve.

Izraz participatio actuosa u toj ranoj misli Liturgijskoga pokreta ima, kako zamjećuje A. Grillo, sasvim određeno značenje, a tiče se brige oko češće sakramentalne pričesti vjernika. Ovim isticanjem ne želimo suziti značenje »djelatnoga sudjelovanja« niti osporiti kasnija proširenja njegove primjene, nego upravo ukazati na njegov temeljni smisao koji se ne smije izgubiti iz vi-da ni u kojoj njegovoj primjeni. Zalaganje oko djelatnoga udioništva u slavlju euharistije daje vidjeti da se pričest ne može promatrati kao čin pobožnosti koji bi se vršio ‘paralelno’ s euharistijskim slavljem ili u odvojenosti od nje-ga. Riječ je o slavlju u kojemu i služba prezbitera i sudjelovanje vjernika, kao i njihova pobožnost, trebaju biti promatrani kao jedan jedinstveni čin Crkve,


4

u kojemu se ostvaruje Kri-stovo djelo spasenja. U to-me vidu misao o djelatno-me sudjelovanju vjernika u liturgiju dotiče i liturgijsku sakramentologiju, i duhov-nost, i obrednost – spozna-tu kao mjesto sakramental-ne zbilje.

U nastojanjima kroz de setljeća koja su slijedila liturgijska misao ostaje vjer na istim načelima: pro-ni knuti u otajstvenu zbilju liturgijskoga čina. Ono što u svemu tome može biti po učno i nadahnjujuće za

naš današnji pristup liturgiji jest istina da su veliki oblikovatelji liturgijske misli u doba Liturgijskoga pokreta (Beauduin, Casel, Parsch, Lercaro, Va-gaggini) nastojali obredu, dok je još bio »nereformiran«, pristupati s novom otvorenošću srca, s povjerenjem, poučljivi pred novim spoznajama i vjerni smjernicama crkvenoga učiteljstva. Danas, čini se, nedostaje te poučljivosti. Štoviše, nakon što je obred »reformiran«, mnogi još uvijek pristupaju slav-lju »starim« načinom gledanja; zadovoljili su se novom obrednom formom te po njoj ne umiju »aktivno« proniknuti u otajstvo jer slavlje motre tak kao formu, gestu, ili kao »izvanjsko očitovanje« milosnoga događanja. U takvo-me pristupu, koji dijeli obredno od otajstvenoga, nema mjesta aktivnomu udioništvu, jer slavlje je u sebi jedinstven i nedjeljiv čin. Gdje ostaje podjela na izvanjsko (povjereno obredu) i nutarnje (skriveno u duhovnome i ‘nu-tarnjemu’ proživljavanju), aktivno se udioništvo svodi na ritualizam koji ne ispunja čovjeka i ne unosi u zbiljnost otajstva. Stoga, kako se mudro izrazio A. Grillo, načelo »sola Reforma« – analogno protestantskomu »sola Scrip-tura« – ne može biti sažetak obnove u koju nas je uveo Drugi vatikanski koncil. Obnova obredne forme ostaje tek jedan nužni, ali nikada dovoljan preduvjet obnove koju zovemo liturgijskom. Obnoviteljsko nastojanje pro-teklih desetljeća oslanjalo se na otkriće liturgijskih izvora i drevne prakse Crkve, ali je poniranje u kršćansku starinu otkrilo još dragocjenije blago: istinu da je sâma liturgija izvor svekolikoga života Crkve.

Otkriti vrijednost obredaNastojanja Liturgijskoga pokreta našla su veliku potporu u papi Piju XII., posebice u njegovoj enciklici Mediator Dei iz 1947. godine. Premda encikli-ka misao o djelatnome udioništvu veže uz »stanje duše« i »intimnu pove-zanost« osobe sa smislom liturgijskoga slavlja, koje je još uvijek (obredno) pripadalo prezbiterskoj službi, važno je u tome dokumentu uočiti konstantu da se liturgijska obnova veže upravo uz djelatno udioništvo. Time se encikli-ka ugrađuje u hod i nastojanja pokreta koji je već zahvatio šire slojeve Crkve.

4živo vrelo 5

Konstitucija Drugoga vatikanskoga koncila o liturgiji Sacrosanctum Concilium, vrjednujući započeti put obnove, čini odlučan korak naprijed te pojam participatio actuosa prestaje vezati isključivo uz nutarnje iskustvo otajstva i uz stanje duše. U br. 48., koji govori o slavlju euharistije, čitamo: »Crkva usmjeruje svoju brižljivu skrb na to da vjernici ne prisustvuju tom otajstvu vjere poput tuđinaca ili nijemih gledatelja, nego da time što po obredima i molitvama dobro shvaćaju (per ritus et preces id bene intelle-gentes), svjesno, pobožno i djelatno sudjeluju u svetome činu (sacram ac-tionem conscie, pie et actuose participent).«

U tim je programatskim riječima nužno uočiti tvrdnju da se liturgija ponajprije razumijeva »per ritus et preces«, po obrednim gestama i riječi-ma te po djelatnome sudjelovanju u tim činima. Slavlje, dakle, služi razu-mijevanju liturgije. Ne može ju se u cijelosti razumjeti negdje izvan slavlja, u nekoj teološkoj i katehetskoj pripremi, nego upravo udioništvom u činu (actio) slavljenja. U obredno se slavlje, dakle, proniče ne samo razumijeva-njem ili poznavanjem njegova smisla, nego također, nezaobilazno, prihva-ćanjem »obredne forme« kao mjesta i načina uzbiljenja otajstva.

Kako nastojanje oko djelatnoga udioništva ne bi ostalo na razini izvanj-skosti i ljudskoga činjenja, nužno je istaknuti vlastitosti liturgijskoga čina (actio). Liturgijski čin ne može nikada biti sveden na izvršenje neke obred-ne geste i na izgovaranje obrednih riječi. Liturgijski je čin uvijek mjesto uz-biljenja i aktualizacije jednoga drugoga čina, Kristova otkupiteljskoga djela, te iz njega crpe svoje značenje i smisao. Pristupajući liturgijskome slavlju i uzimajući udjela u njemu posvješćujemo da je »Krist Gospodin, poglavito vazmenim otajstvom svoje blažene muke, uskrsnuća od mrtvih i slavnoga uzašašća, izvršio (adimplevit) djelo ljudskoga otkupljenja« (SC 5). Crkva, poslana od Krista, nastavlja propovijedati njegovo evanđelje i istinu o nje-govu otkupiteljskome djelu, ali to isto djelo spasenja i izvršuje (exerceret) žrtvom i sakramentima (SC 6). Službeni hrvatski prijevod teksta u tome od-lomku ne pravi razliku izvršenja između Kristova djela otkupljenja i litur-gijskih čina Crkve, premda latinski tekst to jasno naznačuje: djelo koje se ispunilo (»adimplevit«) u Kristu, izvršuje se (»exerceret«) u životu Crkve po njezinim liturgijskim činima. Liturgijski čini Crkve stoga daju mjesto uzbiljenja onomu što se događa po snazi Božjega Duha. Tu je istinu uvijek iznova potrebno naglašavati kako bismo u oblikovanju i razumijevanju li-turgijskih slavlja gajili poniznost pred onim što nadilazi naše djelovanje, ali se milosno povjerava upravo našim ljudskim riječima i činima. Krist se i u liturgiji Crkve očituje kao sluga: kao što je jednoć, uzevši ljudsko tije-lo, došao u liku sluge, tako se i danas, u liturgiji Crkve iznova zaodijeva u ljudske geste i riječi i daje im onu spasenjsku snagu koja je jednom zauvi-jek očitovana u njegovoj otkupiteljskoj žrtvi na križu. Na posljednjoj večeri ustanovio je euharistijsku žrtvu i povjerio Crkvi da to čini njemu na spomen kako bi »kroz stoljeća ovjekovječio« žrtvu križa i učinio je trajnom kroz sve vijeke (sacrificium Crucis in saecula, donec veniat, perpetuaret; SC 47).

Slavlje sakramenata, po kojima se u životu Crkve izvršuje jedincato i ne-ponovljivo Kristovo djelo spasenja, stoga nas uvijek unosi u životni odnos s tim spasenjskim događajem. Takav način razumijevanja obrednih čina ide


6

korak dalje od kultnoga pripovijedanja u drevnim religija. Stari su narodi recitirali mit o stvaranju kada bi molili za nečije ozdravljenje, za plodnost zemlje, za rođenje djeteta ili u drugim životnim potrebama, kako bi se stva-ralačka snaga mita aktualizirala u tome životnome trenutku. Tako obredni čini postaju zbiljni u onoj mjeri u kojoj oponašaju i ponavljaju svoje uzore iz arhetipskoga vremena. »Zato se čovjek tradicionalnih kultura prepoznaje kao realan samo ukoliko prestaje biti ono što jest i ako se zadovoljava po-navljanjem onoga što nije. U trenutku kada gubi identitet, postaje ono što jest.« (M. Eliade). Svoje djelo spasenja Krist nije povjerio pripovijedanju i sjećanju ljudi, nego obrednome činu, rekavši: »Ovo činite meni na spo-men.« Dok mît pripovijeda ono što se zbilo jednoć davno, obred aktualizi-ra i usadašnjuje taj događaj. Zato je obred u sebi djelatan, ostvarivateljski, performativan… Djelatno sudjelovati u sakramentalnome činu znači izručiti se njegovoj djelotvornosti – u svemu bogatstvu njegova značenja i u svim načinima po kojima on aktualizira spasenjski događaj koji ga i utemeljuje.

Liturgijska konstitucija ističe da udioništvo zajednice u liturgijskome slavlju treba biti svjesno, djelatno i pobožno, (»consice, pie et actuose«, SC 47) čime se čovjek u sakramentalni čin unosi sa svim svojim sposobnostima i moćima: razumijevati, djelovati i osjećati. Takav oblik uranjanja u otajstvo daleko je od zamki intelektualizma, aktivizma i devocionizma koji sakra-mentalno iskustvo mogu zatvoriti pod plašt koji priječi istinsku povezanost s utemeljujućim spasenjskim događajem. Sakramentalna zbilja nije svediva na ono što se obredno čini, zamjećuje ili čuje. Ono što se u obrednoj dinami-ci čini i govori unosi nas u sakramentalnu zbilju, ali ne na način da bi obred bio tek jezik ili izvanjska manifestacija otajstva. Djelatno sudjelovati u litur-giji znači biti dijelom obrednoga čina u kojemu se čovjek predaje i izručuje otajstvu (G. Bonaccorso).

»Puno i svjesno (plena et actuosa) sudjelovanje svega naroda Božjega« u liturgiji čisti lice Crkve od njezine razdijeljenosti na puk i ‘liturgijske služ-benike’ te otkriva da se upravo po zajedništvu slavlja – ne dokidajući vlasti-tost i zadaće povjerene prezbiterskoj službi – Crkva približava svojoj punini.

Poslijekoncilska traganjaU razdoblju nakon Koncila misao o ispravnome razumijevanju obnovitelj-skoga načela participatio actuosa doživjela je različite pristupe i prosudbe. Jedni su to načelo htjeli vidjeti samo kao način ophođenja sa starim obre-dom, još dok je on bio uvelike pridržan zaređenim službenicima, dok su dru-gi, vjerni koncilskome nauku, razumijevali da i poslijekoncilska liturgijska obnova može kročiti istim putem djelatnoga sudjelovanja i poniranja u slav-ljeno otajstvo. Treba reći da ima i onih koji u načelu participatio actuosa pre-poznaju krivi put življenja liturgije i odnosa prema liturgijskome činu Crkve.

Da bismo dublje proniknuli u smisao ovoga programatskoga načela li-turgijske obnove Crkve kroz proteklo stoljeće, kratko ćemo predstaviti nje-gove dvije interpretacije, dijelom nepodudarne i suprotstavljene, ali ipak obje korisne za cjelovitije viđenje liturgije.

U djelu Duh liturgije kard. J. Ratzinger, razmišljajući o smislu i stran-puticama izraza participatio actuosa, naglašava da je za njegovo ispravno

6živo vrelo 7

razumijevanje nužno uočiti značenje pojma actio, kojim se naziva liturgijski čin Crkve. U drevnim liturgijskim izvorima, naime, pojam actio pojavljuje se u značenju euharistijske molitve, ‘kanona’, a katkada ga se prevodi kao ‘čin mise’. Stvarna liturgijska ‘akcija’, istinski liturgijski čin jest oratio – sve-čani govor, ‘velika molitva’ koja tvori jezgru euharistijskoga slavlja. Time se ističe da su s Kristom stari žrtveni čini izgubili snagu, te da je u Kristu nastu-pila novost: jednom dogođeni otkupiteljski čin ostvaruje se trajno u životu Crkve po njezinoj molitvi, po »žrtvi hvale«.

Liturgijska oratio više je od govora. Ona je, pojašnjava kard. Ratzinger, čin u izvornome smislu riječi jer u njemu ljudska ‘actio’ stupa u pozadinu i otvara prostor za actio divina, za božansko djelovanje. Ono daje učinkovi-tost i smisao liturgijskomu obredno činjenju i obrednoj riječi. Kao ljudi u to-me božanskome spasenjskom djelovanju možemo imati udjela po molitvi, u kojoj prianjamo uz Gospodina i s njime tvorimo jedan duh (usp. 1Kor 6, 17). U tome molitvenome sjedinjenju Kristovo djelo i naš liturgijski čin stapaju se u jedno, tako da Božje djelo spasenja postaje »naš čin«, čin nad nama, u nama… Sve drugo činjenje u liturgiji tako postaje drugotno, manje važno. »Pravi liturgijski odgoj ne može se sastojati u izučavanju ili uvježbavanju vanjskih aktivnosti, već u uvođenju u bitni čin-actio koji tvori liturgiju, u pretvorbenu Božju moć koja želi kroz liturgijsko događanje preobraziti nas same i cijeli svijet.« (Duh liturgije, 173).

Benediktinac i liturgičar Giorgio Bonaccorso, u nešto novijoj studiji o djelatnome udioništvu u liturgiji, teološki smisao toga načina slavljenja Kri-stova otajstva razumijeva upravo vrjednujući obredne i antropološke vidike slavlja. Obred, naime, nije sredstvo ili ‘instrument’ udioništva u otajstvu; obred u sebi nosi snagu uspostavljanja istinskoga i životnoga odnosa s otaj-stvom jer je obred i iznikao iz otajstva, u njemu pronalazi svoje utemeljenje i osmišljenje. Zato ne sudjelujemo »po obredu« ili »uz pomoć obreda« ne-go sudjelujemo »u obredu«, ne razdvajajući obredno od otajstvenoga i ne ostavljajući prostora dijelje-nju slavlja na izvanjsko i nu-tarnje. Ako je liturgija u svo-joj naravi simbolički čin, ona ostaje simbol u mjeri u kojoj drži u zajedništvu naizgledne suprotstavljenosti: božansko s ljudskim, tjelesno s du-hovnim, riječ s neizrecivim, govor sa šutnjom, doživlja-vanje s neiskusivošću… Tko istinski slavi, ne dijeli obred od otajstva; prepušta se obrednoj igri, njegovoj snazi i istovremeno biva zahvaćen otajstvom. Obred daje otaj-stvu zbiljnost, doživljajnost, iskusivost…


8

I jedan i drugi pristup mogu biti nadah-njujući i obogaćujući jer je današnjemu li-turgijskome pastoralu podjednako potrebno osjetljivosti za obred i njegovu snagu kao i otvorenosti otajstvu spasenja koje se po-vjerava našim životima, premda nadilazi svako naše iskustvo, svaki obredni izričaj i zamišljaj. Briga za puno, svjesno, pobožno i djelatno sudjelovanju u liturgiji zahtijeva ispravno vrjednovanje obreda, njegovu di-namiku, igru, estetiku, ali i snagu koja oče-kuje naše prepuštanje. Estetičko u stanovi-toj mjeri stvara ‘anestetičko’, lišavajući nas premoći našega činjenja. Udioništvo u slav-lju rađa divljenjem, koje »onesposobljuje« (anestesis) naše moći i izručuje nas božan-skomu djelovanju. Djelatno sudjelovanje/udioništvo katkada žudi za odreknućem od

aktivizma u obredu, kao što duhovnost i mistika traže osjet, okus, miris, do-dir… Kao što čovjek živi sklad i puninu osobnosti kada uspostavlja ispravan odnos tjelesnoga i duhovnoga, vremenitoga i vječnoga, tako se i liturgijsko slavlje očituje u skladnosti i »plemenitoj jednostavnosti« kada daje na dje-latan, osjetan, duhovan i mističan način doživjeti i slaviti Božji dar spasenja. Između dviju krajnosti – anestetičkoga racionalizma i estetizma prepuštena osjećajima – liturgijska estetika ima zadaću oblikovati slavlje koje omogućuje iskusiti dar spasenja cjelokupnošću svoga bića (P. Tomatis). Briga za liturgij-ski sklad i njezinu ljepotu uvijek polazi od smisla slavlja. Zato ljepotu obreda nije moguće očuvati ustajanjem protiv obrednih ‘abuzusa’ ili nastojanjem za njegovom ‘ispravnošću’ (A. Grillo). Smisao slavlja, izrastao iz utemeljujućega Događaja-Krista, uspostavlja sklad, oslobađa od iskušenja ritualizma i daje prostora mnogovrsnosti oblika i načina udioništva.

Nerijetko se mogu čuti pitanja o tome što učiniti da bi vjernici mogli više i »aktivnije« sudjelovati u liturgijskim slavljima. Pri tom se liturgijska slavlja olako uspoređuje s nekim drugim ‘slavljima’, uzetima iz društvenih rituala. Čini se da je uvijek nužno pitanje vratiti na njegov početak, na propi-tivanje o smislu liturgije i o značenju udioništva u njoj. Lako je, bez sumnje, poduzeti korake koji će dovesti do toga da ljudi »angažirano sudjeluju« u liturgijskim činima, ali time nije zajamčeno da će imati udjela u slavljenome otajstvu, te da će slavljenjem (pred)okúšati zbilju života u Bogu. Korisno je ukazati na zamku na koju nas navodi hrvatski izraz »djelatno sudjelovanje«, kao nejasan prijevod izraza participatio actuosa. U riječi participatio, riječ nosiva značenjem je pars, dio, udio, pa bi ‘participatio’ značila ‘imati ili uzeti udjela’ (partem capere, Teil nehmen), čime se težište s činjenja prenosi na udioništvo. U tome smislu, djelatno/plodonosno udioništvo ne zaustavlja se na traženju mogućnosti kako sudjelovati u vršenju obrednih čina, nego smjera krajnjemu cilju: postati dionikom otajstvenoga spasenjskoga doga-đaja. Su-djelovanje je tek jedan od oblika udioništva.

8živo vrelo 9

CLiturgijsko udioništvo u nebeskoj zbilji nije tek puka metaforička slika, nego stvarnost

naše vjere, bez obzira koliko izvanjski nesa-vršeno izgledala naša

liturgijska stvarnost. Izrijek Drugoga vati-kanskoga koncila o

predokusu kao glavnu temu ima udioništvo,

jer spaja predokus i sudjelovanje, antici-

paciju i participaciju: praegustando parti-cipamus – sudjelu-jemo, imamo udio, unaprijed kušajući,

pred-kušajući. Ne bi smjelo biti previđeno

da se koristi upravo osjet okusa da bi se

obuhvatila cjelokupna doživljajna zbilja.

C rkva u svojoj liturgiji i svojom liturgijom očituje svijest da savr-šenost bogoslužja pripada nebu. Onamo je usmjerena, u vječ-nost, kao dragocjeni dio anđeoskih zborova i svetih. No, liturgija

na zemlji ujedno je ‘predokus’ nebeske, kako to izrijekom kaže koncil-ska Konstitucija:

»U zemaljskoj liturgiji predokusom imamo udjela u onoj nebeskoj (in terrena Liturgia caelestem illam praegustando participamus), ko-ja se slavi u svetom gradu Jeruzalemu, kamo kao putnici težimo, gdje zdesna Bogu sjedi Krist, služitelj svetišta i pravoga šatora; sa svim če-tama nebeske vojske pjevamo Gospodinu pjesan slave; štujući spomen svetih, nadamo se udioništvu u društvu s njima; iščekujemo Spasitelja Gospodina našega Isusa Krista, dok se ne pojavi on sam, život naš, te se i mi s njime pojavimo u slavi.« (Sacrosanctum Concilium, 8)

U svakome predslovlju, na početku euharistijske molitve, nalazi se jasna poveznica s nebeskom liturgijom s pomoću himna »Svet, svet, svet, Gospodin Boga Sabaot«. Tu pjesmu slave pjeva zajednica vjernika na zemlji, u zajedništvu s Crkvom u nebu, »s anđelima i arkanđelima, s prijestoljima i gospodstvima i sa svom nebeskom vojskom«. Udio-ništvo u nebeskoj zbilji nije tek puka metaforička slika, nego stvarnost naše vjere, bez obzira koliko izvanjski nesavršeno izgledala liturgijska stvarnost. Ipak, treba reći i to da ljepota obrednoga oblika olakšava pri-stup nutarnjemu sadržaju i da nipošto nije međusobno povezano ono što ovdje na zemlji sa svim osjetilima doživljavamo u slavlju i ono što iščekujemo u nebu, a što ostaje neizrecivo i neiskusivo. Premda, dakle, povezanost nije isključivo estetske naravi, iskustvo lijepoga, dobroga, privlačnoga i poželjnoga dio je istinitosti naše sigurne nade u vječnost.

Izrijek Drugoga vatikanskoga koncila o predokusu kao glavnu temu ima udioništvo, jer spaja predokus i sudjelovanje, anticipaciju i partici-paciju: praegustando participamus – sudjelujemo, imamo udio, una-prijed kušajući, pred-kušajući. Ne bi smjelo biti previđeno da se koristi upravo osjet okusa da bi se obuhvatila cjelokupna doživljajna zbilja. Okus je izravno povezan s blagovanjem te je tako istaknuta dimenzija pričešćivanja kao dio za cjelinu. I dok smo u slučaju nekih drugih poj-mova prisiljeni govoriti o tome kako naš prijevod ne uspijeva dosegnuti puninu značenja nekoga pojma iz drugih jezika, u slučaju predokusa nas raduje činjenica da taj pojam zahvaća šire od termina koje susreće-mo u stranim jezicima.

»Tko kuša, taj tek pravo znašto znači ljubav Gospodnja«Liturgijsko slavlje kao predokus vječnosti

Ivan Šaško


10

Naime, hrvatski pojam obuhvaća raspon značenja od doživljaja okusa do cjeline životnoga iskustva: kušati, iskušati, imati ukusa, okušati se, biti pro-kušan, kušnja, iskusiti, iskustvo, pokus/kušalica. I baš je poveznica s riječju ‘iskustvo’ dragocjena, jer ona dodiruje rubove značenja kušanja kao ekspe-rimentiranja, kao dodira s nečim novim i kao nataložen temelj na kojemu se prosuđuju vrijednosti neke zbilje. Naime, u hrvatskome je sva doživljajna stvarnost čitana s polazištem u osjetu okusa. Iskustvo je temeljeno na oku-su i kušanju. Mada je i u latinskome jeziku izvorište puno šire od kušanja osjetom okusa, u pojmovima liturgijskoga jezika nema taj doseg. Korijen riječi gustus seže u značenje koje govori da se nešto doživljava kao dobro, što pobuđuje zadovoljstvo. Odatle dolazi i njemački pojam ‘Gunst’, kao i po-hrvaćene inačice iz raznih jezika: ‘guštati’, ‘baš mi je gušt’, što izriče teško prevediv način izražavanja činjenice da se uživa u nečemu. Korijen te riječi seže do isprobavanja kao i do izabiranja, odnosno odlučivanja.

U ustima – hrana i riječNeposredno je vidljiva blizina jedenja i govorenja. Nameće se podudarnost da i okus i verbalni govor (i više od njega) uključuju korištenje usta. U svojoj dojmljivoj studiji Rosalia Cavalieri (‘Kušati i govoriti’) upozorava na izni-mnu važnost osjeta okusa ne samo u odnosu čovjekove potrebe za hranom i govorenjem, nego u odnosu okusa i obilježja ljudskosti. Naime, znati kušati (‘guštati’) i užitak u zajedničkomu dijeljenju toga iskustva – piše Cavalieri – jedan je od ‘objaviteljskih’ bio-kognitivnih načina poveznice osjetila i go-vora, vlastite ljudskomu biću.

Smješten u usta, sa svrhom razlikovanja, vrjednovanja i doživljavanja hra-ne, okus je dio osjetilnosti koju se obično smatra animalnim apetitima i su-bjektivnosti. Vjerojatno je u tome razlog što se taj osjet smatrao ‘nepreciznim’, previše tjelesnim, u stanovitome smislu drugorazrednim, glede spoznaje, apstraktnoga razmišljanja i onoga znanja koje predstavlja filozofija u svojoj ‘rastjelovljenosti’. Taj je pristup zadržan u dominatno audio-vizualnoj kulturi današnjice na Zapadu. Time se zanemaruje iznimna vrijednost okusa koji mo-že ostvarivati ravnotežu tijela i duha, potrebe i želje, užitka i spoznaje. I sama riječ ‘apetit’ (od glagola ‘appetere’, odnosno: ‘ad-petere’) otkriva usmjerenost prema nekoj želji, čežnji, naravnu sklonost i posvemašnju posvećenost cilju.

Okus je jedini osjet koji zahtijeva unošenje dijela svijeta u sebe, pri čemu subjekt može posvema usvojiti vanjski objekt (ono što se kuša, ‘iskusuje’) do te mjere da taj objekt postane dio onoga tko kuša. Osim toga, i subjekt i objekt bivaju preobraženi. Uistinu je zadivljujuće kako je Gospodin dao čovjeku taj osjet koji mu omogućuje posebnost spoznaje. Aristotel je lije-po povezao specifičnost ljudskoga bića koji ima sposobnost biti ‘diálektos’, to jest artikulirati glas koji znači, koristeći se istim organima koji služe za žvakanje, sisanje, kušanje i gutanje hrane i pića. Dok je hranjenje nužno i pripada životinjama, govorenje je odlika koja pripada samo čovjeku; izraža-vanje vlastitih misli je radi toga da čovjeku bude dobro, da bude sretan (usp. O duši, 420b; Politika, 1280b 39).

Vlastitost okusa nalazi se i u tome da živi na granici izvanjskoga i nutarnje-ga, poglavito u dodiru s organima koji su namijenjeni blagovanju i govorenju.

10živo vrelo 11

Usta daju okusu onu am-bivalentnost, dvo jakost i višeznačnost, koja obli-kuje i tjelesni i duhovni pristup čovjeka svijetu. Ta je odlika tipična za liturgiju, koja živi od plo-donosne napetosti nebe - skoga i zemaljskoga, vid-ljivoga i nevidljivoga, ma-terijalnoga i duhovnoga. Obred na poseban način povezuje riječ, govor i okus; emocije i komuni-kaciju; potiče na zajedništvo, na razmjenu misli i iskustava po riječi koju prati snaga doživljavanja hrane i pića. Tu leži razlog da se okusu, kao osjetu, treba okrenuti sa sviješću da je osim sluha, ‘najrječitiji’.

Čovjek je fiziološku potrebu za hranom pretvorio u obrednu matricu umjetnosti kuhanja i svega što je povezano s kuhinjom, čime je kodificiran užitak kušanja. Štoviše, gastronomija nije samo pohvala hedonizmu, nego je postala znanstvenom disciplinom, koja se bavi filozofskim naglascima s ra-znim predznacima, najviše se zadržavajući na antropocentričnosti. Ističe se posebnost ljudske vrste glede blagovanja, a to je da čovjek ‘zna jesti’, svjesno i pozorno, s odmakom i razmišljanjem, izabirući ne samo na temelju nutri-tivnih kriterija, nego na temelju kulture s posebnim nabojem značenja. I što je posebno važno: čovjek zna izreći, zna ‘pripovijedati osjećaje’, potaknute kušanjem hrane.

Važno je primijetiti da je kulturološki važan pomak od sirove hrane u ku-hanje, a što je praćeno obrađivanjem zemlje i uzgajanjem životinja. Čovjek je biće koje je podvrgnuto dijalektici ukusa i neukusa; biće koje izabire na temelju sviđanja i užitka o kojemu razmišlja; biće koje je sposobno riječima opisati osjećaje koji ga prožimaju kod blagovanja; biće koje je stvorilo hranu i pića (vino, pivo i drugo) koja ne postoje u prirodi, ne kao stvarnu potrebu kojom bi utažio glad i žeđ, nego kao ‘estetski dodatak’. U estetskome do-življavanju pak, prizivaju se sva osjetila i svi osjećaji. U njega stane život čovjeka kojega je Bog stvorio da može tumačiti, vrjednovati, raščlanjivati, svaki zalogaj i svaki gutljaj. Ne zaustavlja se samo na razlikovanju jestivoga i nejestivoga, nego ide onkraj toga i pripovijeda, sučeljava, uvjerava, zbližava, hrani pristupa okusnom inteligencijom.

U svemu tome nemojmo zaboraviti da čovjek, biće koje okusom zahvaća cjelovitost života, može iznimno trpjeti ako mu se okus uskraćuje, ako mu se ne dopušta blagovanje jela/riječi. Oni koji su prošli razna mučenja pri-povijedaju o iskustvima u kojima i nije bilo najteže podnijeti uskraćivanja tjelesne hrane, nego svega s čime je okus povezan.

Savez prirode i kulture koji susrećemo u dva povezana ljudska čina, u blagovanju i govorenju, spojena su u sakramentu euharistije. On je ustrojen na tim nosivim obilježjima ljudskosti: Riječ i Stol-žrtvenik.


12

‘Izgubljeni okusi’U zadnjim su desetljećima, ne samo u zapadnim društvima, česti bili poku-šaji revolucionarnih obrata. Oni na Zapadu su za nas iznimno zanimljivi jer su raznoliki, a jedan od zadnjih pokušaja jest ‘revolucija okusa’, kako ju zove Manuel Vásquez Montalbán. Pišući o njegovu djelu ‘Milenij’, Piero Pisarra ističe da je okus »zadnja granica naraštaja koji je doživio nestanak, jednoga za drugim, sna o radikalnim promjenama«. Montalbán piše o sadašnjemu duhu vremena koji inzistira na ‘izgubljenim okusima’, na traženju izvorne hrane, prirodnih jela, eko-proizvodnji, agroturizmu… Suvremenost je op-sjednuta autentičnošću, prirodnim, izvornim, otkrivajući čežnju za sigurno-šću, kada su druge sigurnosti poljuljane ili razorene. Ne treba čuditi što se na području ekoloških gibanja i izvornosti hrane izgradila još nedostatno definirana religija.

Pokušava se otkriti stare okuse i užitak sporosti, nasuprot raznim va-rijantama ubrzanosti življenja i doživljaja, tzv. ‘brze hrane’ i globaliziranih okusa (fast-kultura). To je dovelo do ponovnoga otkrivanja zemlje, integral-ne (cjelovite) hrane, poljodjelstvo bez otrova (pesticida), a s time je pove-zana cijela mreža koju je moguće zvati gastrozofijom, a obuhvaća ne samo brigu za zdravom hranom, nego svjetonazorska uporišta do neognosticizma (najčešće u području terapeutskih traženja).

Čovjek se osjeća i ranjenim i zlostavljanim od strane industrijalizaci-je, ugrožen težnjama koje pokušavaju ujednačiti sve, od načina odijevanja preko zabave do razmišljanja. U tome važno mjesto ima prehrana, s ponu-đenim ‘sintetičkim’ okusima. Može se reći da je najviše zanemaren upravo osjet okusa. To je i razumljivo, jer taj je osjet jedini koji uključuje preobraz-bu materije, tjelesni dodir i zajedništvo s prirodom; jedini koji neposredno omogućuje uvid koliko je naš život dio životnoga tijeka u kojemu se rađa, interaktivno djeluje, susreće, umire i obnavlja.

Okus upućuje na našu ljudskost, na zadovoljavanje potreba, na kušanje života. U prostoru spomena, postoji i onaj dio koji se odnosi na okus. Toliko je književnih djela i razmatranja koja se osvrću na taj osjet. S pomoću hrane možemo se vratiti u doživljaje za koje smo mislili da su nestali; vraćaju nam se slike koje su izblijedjele. I u duhovnome životu okus može probuditi no-stalgiju za Bogom, čežnju za onim što srednjovjekovni mistici zovu dulcedo Dei, slatkoća Boga, a tragove nalazimo već u psalamskim riječima: »Istiniti su sudovi Gospodnji – svi jednako pravedni, dragocjeniji od zlata, od zlata čistoga, slađi od meda, meda samotoka.« (Ps 19, 10-11)

Pomalo je proturječno, ali iz povijesti liturgije i razumljivo, da je euha-ristijska duhovnost 12. i 13. stoljeća posebno razvila osjetljivost za dulcedo/suavitas divina, budući da je upravo pričešćivanje bilo rijetko, a puno se toga svodilo na gledanje euharistijskih prilika, a ne na kušanje. Vjerojatno je upravo ta čežnja bila poticaj da se u najljepšim izražajima našao baš okus.

U predivnome himnu Iesu dulcis memoria (‘Na Isusov se spomen sam’), kojega se autorstvo pripisuje sv. Bernardu iz Clairvauxa, vrhunac je izre-čen u sljedećim riječima: »Nec lingua valet dicere, / nec littera exprimere: / expertus potest credere, / quid sit Jesum diligere.« Prijevod na hrvatski je-zik to je zadivljujuće sročio u sljedeće stihove: »Govoriti je uzalud, / badava

12živo vrelo 13

peru sav je trud; / tko kuša taj tek pravo zna / što znači ljubav Gospodnja.« Za onoga tko kuša latinski izvornik koristi riječ ‘expertus’, što prijevod vraća u dodirnicu s izvornim značenjem, premda prijevod ide dalje i produbljuje istinu jer se ne zadržava na mogućnosti vjerovanja (potest credere), nego na istinskome znanju. »Kada srednjovjekovni pisci govore o blagovanju ili ‘kušanju’ Boga, ne misle jednostavno naznačiti analogiju s tjelesnim užit-kom, nego izraziti na izravan način iskustvo, osjećanje/spoznavanje Boga koje zahvaća cijeloga čovjeka.« (W. Bynum)

I dok će na Zapadu crkveni pisci usmjeriti pozornost poglavito na naslje-dovanje Krista, na Istoku će naglasak pasti na kušanje, na život u Kristu, na pobožanstvenjenje na koje su vjernici pozvani. No, i na kršćanskome Istoku i na Zapadu za okus vrijedi pravilo oksimorona koje se nalazi u temelju kr-šćanskoga života, pravilo susreta i objedinjavanja suprotnosti (coincidentia oppositorum). Jedna od takvih je sobria ebrietas – trijezna opijenost, o kojoj himan ‘Splendor paternae gloriae’ (‘O sjaju slave Očeve’, Časoslov, Jutarnja prvoga i trećega tjedna psaltira) u šestoj kitici pjeva ovako: »Christusque no-bis sit cibus, / potusque noster sit fides; / laeti bibamus sobriam / ebrietatem Spiritus.« Naš sadašnji prijevod glasi: »Ko jelo, Kriste, hrani nas / i vjerom ti nas napajaj, / da napuni nas nevino /veselje Duha Svetoga.« Doslovno bi prijevod glasio: »I nek nam Krist bude hrana / i vjera naše piće; / radosni pijmo / trijeznu opijenost Duha.« Očito je to bio previše težak pojam za baro-knu osjetljivost, pa je papa Urban VIII. 1632. zadnji stih promijenio, tako da umjesto ‘opijenosti’ bude ‘izlijevanje Duha’ (»profusionem Spiritus«).

Primjeri iz Rimskoga misalaGledajući u tome svjetlu molitvene tekstove, kojima je najbolji pokazatelj euhologija euharistijskoga slavlja, može nas iznenaditi uistinu malen broj tekstova u kojima se koristi glagol ‘kušati’, dok se riječ ‘predokus’ uopće ne pojavljuje. Iz toga je očito da se eshatološka dimenzija liturgije terminološki veže uz druga izvorišta, ali niti ovo nije sasvim odsutno.

U Rimskome misalu pojam vezan uz kušanje javlja se samo u antifona-ma i to gotovo uvijek (na pet mjesta) kao navod Psalma 34(33), 9: »Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin, (blago čovjeku koji se njemu utječe).« Sve su to tekstovi pričesnih pjesama, kao i onaj jedini koji ne navodi tekst Psalma, nego je modifikacija teksta iz Poslanice Hebrejima (6, 4).


14

litur

gijs

ki k

alen

dar

Tako je za pričesnu pjesmu obredne mise za slavlje sakramenta svete potvrde navedeno sljedeće: »Svi koji ste prosvijetljeni te okusili dar nebeski (qui gustavistis donum caeleste) i postali dionici Duha Svetoga (participes facti estis Spiritus Sancti), radujte se u Gospodinu.« Razumljivo da niti tu ne ostaje neprimijećena povezanost kušanja i sudjelovanja.

Taj jedini tekst, koji je na tragu kršćanske interpretacije Psalma 34., zbog svoje jedincatosti, zapravo ostaje ključem čitanja svega što se očituje kao anticipacija nebeske liturgije i vječnoga života. U toj je antifoni korišteno prošlo vrijeme, a tiče se ponajprije svete pričesti, blagovanja Kruha života, ali i cijeloga slavlja u kojemu se postaje dionicima Duha Svetoga. Kao po-sljedica toga slavlja jest radost u Gospodinu. Na čudesan su način spojeni sakramenti inicijacije: krštenje (illuminatio-prosvjetljenje), euharistija (gu-statio-blagovanje) i sveta potvrda (participatio-udioništvo u Duhu), čega je plod radost u Gospodinu, koja povezuje život na zemlji nebesko blaženstvo.

Osim toga, svako je liturgijsko slavlje omogućeno (anamnetsko-epiklet-skim) djelovanjem Duha Svetoga. On se ne postavlja kao ‘kanal’, kako bi povezao ljude sa spasenjskim djelom Kristovim i kako bi preko Njega čo-vjek bio spašen, nego Duh sam daruje božanski život Presvetoga Trojstva i usavršuje ga u čovjeku. Duh kao darivatelj uprisutnjuje Kristovo spasenjsko djelo, anticipirajući ga i ispunjajući ga. On ga omogućuje, dimenzionira ga kao crkveno te ga vodi prema eshatološkomu ispunjenju.

Dar Duha Svetoga kao nositelj predokusaTaj je dinamizam moguće čitati i u drugome smjeru, ‘odozdo’. Naime, sva-ki čovjekov odgovor Božjemu pozivu na ulazak u zajedništvo darovanoga života s Njime, započinje ‘u’ Duhu Svetome, nastavlja se ‘po’ Sinu do Oca, odnosno Izvora. Iz njega proizlaze Osobe Sin i Duh, ali i one su izvor pobo-žanstvenjenja čovjeka i svijeta, ‘iz’ kojega proistječe božanski život.

Jednodušna patristička predaja Istoka opisuje snagu djelovanja u svim ‘svetim obredima’ do hipostatskoga utjecaja treće osobe Trojstva – do Duha Svetoga koji izlazi od Oca i koji je poslan po Sinu radi sveobuhvatnoga is-punjenja spasenjskog djela, kao stvaratelj života uzvišene snage djelovanja, koja je utjelovljenje svega nebeskoga, kao izvor milosti i božanske ‘energije’ u Crkvi; kao pomoć i božanski oganj koji silazi nad sve ljude; On ih posveću-je i blagoslivlja. Svaki sakrament ima ‘svoje Duhove’, svoju epiklezu, molitvu upućenu Ocu da pošalje Duha Svetoga. I valja reći da svako liturgijsko slav-lje ima svoj okus i predokus neba upravo snagom Duha Svetoga.

Zbog toga se o Crkvi – smatra Kunzler – može govoriti kao o ‘nebeskoj Cr-kvi’, koja je darovana u Stvaranju, s eshatološkom dimenzijom cijeloga stva-ranja te, jednako tako, i o Crkvi koja pripada čitavomu stvorenom svijetu. U njoj se i po njoj ostvaruje odnos darovanoga života s Bogom. Kaže se da je Ja-ganjac žrtvovan od početka svijeta. Ta rečenica ističe činjenicu da je, zajedno sa Stvaranjem, cilj u communio sanctorum već bio zaključen. Čitav je svijet »virtualna Crkva« u istinskome smislu toga pojma (virtus = božanska snaga, Duh Sveti), a to je glavna značajka i cilj u povijesti. Kao takva, Crkva pre-egzistira u Božjoj mudrosti. Bila je prisutna u raju, otkrila se prije povijesti izabranoga naroda i u svome je punom obliku sišla na zemlju na Pedesetnicu.

14živo vrelo 15

RUJAN 6 N DVADESET I TREĆA NEDJELJA KROZ GODINU 7 P Sv. Marko Križevčanin, prezbiter i mučenik, spomendan

od dana: Kol 1,24 – 2,3; Ps 62,6-7.9; Lk 6,6-11 8 U ROĐENJE BLAŽENE DJEVICE MARIJE 9 S Svagdan; ili: Sv. Petar Claver, prezbiter

Kol 3,1-11; Ps 145,2-3.10-13b; Lk 6,20-26 10 Č Svagdan: Kol 3,12-17; Ps 150,1-6; Lk 6,27-38 11 P Svagdan: 1Tim 1,1-2.12-14; Ps 16,1-2a.5.7-8.11; Lk 6,39-42 12 S Svagdan; ili: Presveto Ime Bl. Djevice Marije

1Tim 1,15-17; Ps 113,1-5a.6-7; Lk 6,43-49 13 N DVADESET I ČETVRTA NEDJELJA KROZ GODINU 14 P UZVIŠENJE SVETOGA KRIŽA, blagdan

vl.: Br 21,4b-9 ili: Fil 2,6-11; Ps 78,1-2.34-38; Iv 3,13-17 15 U Blažena Djevica Marija Žalosna, spomendan

vl.: Heb 5,7-9; Ps 31,2-6.15-16.20; Iv 19,25-27 ili: Lk 2,33-35 16 S Sv. Kornelije, papa, i Ciprijan, biskup, mučenici, spomendan

od dana: 1Tim 3,14-16; Ps 111,1-6; Lk 7,31-35 17 Č Svagdan; ili: Sv. Robert Bellarmino, biskup i crkveni naučitelj

1Tim 4,12-16; Ps 111,7-10; Lk 7,36-50 18 P Svagdan: 1Tim 6,2c-12; Ps 49,6-10.17-20; Lk 8,1-3 19 S Svagdan; ili: Sv. Januarije, biskup i mučenik

1Tim 6,13-16; Ps 100,1b-5; Lk 8,4-15

20 N DVADESET I PETA NEDJELJA KROZ GODINU 21 P SV. MATEJ, apostol i evanđelist, blagdan

vl.: Ef 4,1-7.11-13; Ps 19,2-5; Mt 9,9-13 22 U Svagdan: Ezr 6,7-8.12b.14-20; Ps 122,1-5; Lk 8,19-21 23 S Sv. Pio iz Pietrelcine, prezbiter, spomendan

od dana: Ezr 9,5-9; Otpj. pj.: Tob 13,2.4.6-8; Lk 9,1-6 24 Č Svagdan: Hag 1,1-8; Ps 149,1-6a.9b; Lk 9,7-9 25 P Svagdan: Hag 1,15b – 2,9; Ps 43,1-4; Lk 9,18-22 26 S Svagdan; ili: Sv. Kuzma i Damjan, mučenici

Zah 2,5-9a.14-15a; Otpj. pj.: Jr 31,10-12ab.13; Lk 9,43b-45 27 N DVADESET I ŠESTA NEDJELJA KROZ GODINU 28 P Svagdan; ili: Sv. Većeslav, muč.; Sv. Lovro Ruiz i dr., mučenici

Zah 8,1-8; Ps 102,16-21.29.22-23; Lk 9,46-50 29 U SV. MIHAEL, GABRIEL I RAFAEL, arkanđeli, blagdan

vl.: Dn 7,9-10.13-14 (ili: Otk 12,7-12a); Ps 138,1-5; Iv 1,47-51 30 S Sv. Jeronim, prezbiter i crkveni naučitelj, spomendan

od dana: Neh 2,1-8; Ps 137,1-6; Lk 9,57-62

L ISTOPAD 1 Č Sv. Terezija od Djeteta Isusa, dj. i crkv. nauč., spomendan

od dana: Neh 8,1-4a.5-6.7b-12; Ps 19,8-11; Lk 10,1-12 2 P Sveti Anđeli Čuvari, spomendan

vl.: Izl 23,20-23; Ps 91,1-6.10-11; Mt 18,1-5.10 3 S Svagdan: Bar 4,5-12.27-29; Ps 69,33-37; Lk 10,17-24

litur

gijs

ki k

alen

dar

Vječna Crkva, kako bi bila izjednačena s puninom života u božanstvu, ušla je u vrijeme i prostor stvaranja ‘po’ Sinu i ‘u’ Duhu Svetomu koji na-stavlja spasenjsko djelo Sina i dovršava posvećenje čovjeka i svijeta. Slične izjave o Crkvi možemo pronaći i u tekstovima i dokumentima Drugoga va-tikanskog koncila: »One, pak, koji vjeruju u Krista odlučio je sazvati u svetu Crkvu, koja je već od postanka svijeta bila unaprijed slikovito prikazivana, u povijesti izraelskoga naroda i u Starom savezu čudesno pripremana, u po-sljednja vremena ustanovljena te izlijevanjem Duha Svetoga očitovana, a na koncu će vjekova biti slavno dovršena.« ( LG 2).

Posebnu pozornost treba usmjeriti na euharistijske darove, Kruh i Kalež, Tijelo i Krv Kristovu. To je hrana vječnoga života koja zahtijeva da ju blago-vatelji usvoje, da se s njome poistovjećuju. Duh Sveti sjedinjuje se s Kristom, s njegovim križem, ukopom, uskrsnućem, proslavom i kraljevanjem. Euha-ristija daje konačni učinak dvjema funkcijama, spomen-činu (anamnezi) i epiklezi. Ona upućuje i djelatno preobražava, do predokusa konačnih bo-žanskih stvarnosti. Ako se govori o euharistiji kao gozbi, iz toga nije moguće isključiti govor o konačnoj gozbi koja je obećana blaženima (usp. Otkr 19, 6-9) i koja se odnosi na Jaganjca.

OTAJSTVO I ZBILJA

16

Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome narodu ili: Pravedan si, Gospodine (ŽV 9-2012)Otpj. ps.: 125 Hvali, dušo mojaPrinosna: VI Izvore vode živePričesna: 273-274 Ja sam s vamaZavršna: 183 Ti, Kriste, kralj si vjekova

6. rujna 2015.

Dvadeset i treća nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaPravedan si, Gospodine,i pravi su sudovi tvoji:učini sluzi svompo svojoj dobroti.

Ps 119, 137.124

Zborna molitvaBože, od tebe nam je spasenje i posinjenje. Pogledaj svoje sinove i kćeri koji u Kristu vjeruju. Udijeli im pravu slobodu i vječnu baštinu. Po Gospodinu.

Darovna molitvaBože, izvore pobožnosti i mira. Molimo te da ovom žrtvom tebe iskreno štujemo, a pričešću tvoga otajstva postignemo međusobnu vjernost i jedinstvo.Po Kristu.

Prvo čitanje Iz 35, 4-7aUši će se gluhih otvoriti,njemákov će jezik klicati.

Čitanje Knjige proroka IzaijeRecite preplašenim srcima:»Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata,on sam hita da vas spasi!« Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati. Jer će u pustinji provreti vode, i u stepi potoci, sažgana će zemlja postat jezero, a tlo žedno izvori.Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 146, 6c-10Pripjev: Hvali, dušo moja, Gospodina!On ostaje vjeran dovijeka,potlačenima vraća pravicu,a gladnima kruha daje.

Gospodin oslobađa sužnje,Gospodin slijepcima oči otvara.Gospodin uspravlja prignute,Gospodin ljubi pravedne.

Gospodin štiti pridošlice,sirote i udovice podupire,a grešnicima mrsi putove.Gospodin će kraljevati dovijeka,tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.

Drugo čitanje Jak 2, 1-5Nije li Bog izabrao siromahebaštinicima Kraljevstva?

Čitanje Poslanicesvetoga Jakova apostolaBraćo moja!Vjeru Gospodina našega Isusa Krista slavnoga ne miješajte s pristranošću! Dođe li na vaš sastanak čovjek sa zlatnim prstenjem, u sjajnoj odjeći, a dođe i siromah u bijednoj odjeći i vi se zagledate u onoga što nosi sjajnu odjeću te reknete: »Ti lijepo ovdje sjedni!«, a siromahu reknete: »Ti stani – ili sjedni – ondje, podno podnožja moga!«, niste li u sebi pristrano sudili te postali suci što naopako sude?Čujte, braćo moja ljubljena: nije li Bog one koji su svijetu siromašni izabrao da budu bogataši u vjeri i baštinici Kraljevstva što ga je obećao onima koji ga ljube?Riječ Gospodnja.

PRIJEDLOZI ZA PJEVANJE

16živo vrelo 17

Braćo i sestre, poslušni Gospodnjoj riječi i otvoreni ozdraviteljskoj snazi njegova Duha, uputimo nebeskomu Ocu svoje molitve:1. Obnovi, Gospodine, život Crkve iskrenom

poslušnošću tvome Duhu da ustrajno naviješta evanđelje spasenja i čudesna djela tvoje ljubavi, molimo te.

2. Budi bliz, Gospodine, svim pastirima Crkve da mudrošću vodstva koje im povjeravaš budu sigurni predvoditelji tvoga naroda i vrijedni graditelji tvoga Kraljevstva među ljudima, molimo te.

3. Oživi, Gospodine, snagu svoga poziva u svima koji su odlutali s tvoga puta i oglušili se na tvoju riječ; otvori im oči srca da te prepoznaju kao jedinoga spasitelja i ozdravitelja, molimo te.

4. Svjetlom svoga Duha obasjaj, Gospodine, svu djecu koja započinju novu školsku godinu; pomozi im da rastu u mudrosti i znanju te u svemu otkrivaju trag tvoje prisutnosti i blizine, molimo te.

5. U svima nama probudi radost vjere; pomozi nam da svojim životom budemo svjedoci tvoga spasenja i ne dopusti da nas grijeh udalji od tebe, molimo te.

Svemogući Bože, otvori nam srca da umijemo uvijek čuti tvoju riječ i daj da vjerodostojnošću života otvaramo putove spasenja za sve ljude koje stavljaš na naš životni put. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pričesna pjesmaKao što košuta žudi za izvor-vodom,tako duša moja čezne za tobom; žedna mi je duša Boga, Boga živoga.

Ps 42, 2-3

Popričesna molitvaGospodine, svojom riječju i svojim jelom daješ nam hranu i život. Daj da rastemo u ljubavi po tim dragocjenim darovima te zaslužimo vječno zajedništvo s tvojim Sinom, Isusom Kristom, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Pjesma prije evanđelja Mt 4, 23Isus je propovijedao evanđelje o Kraljevstvui liječio svaku nemoć u narodu.

Evanđelje Mk 7, 31-37Gluhima daje čuti, nijemima govoriti.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme:Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske. Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« – to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno. A Isus im zabrani da nikome ne kazuju. No, što im je on više branio, oni su to više razglašavali i preko svake mjere zadivljeni govorili: »Dobro je sve učinio! Gluhima daje čuti, nijemima govoriti!«Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

OTAJSTVO I ZBILJA

18

XXIII. nedjelja kroz godinu

Čudo u čuduNa tragu mesijanskoga navještaja spase-

nja, Evanđelje donosi ispunjenje starozavjet-nih slika. Čovjek kojega su donijeli Isusu gluh je, a ujedno i teško izgovara riječi na ispravan način. Isus, da bi ga ozdravio, poseže za prak-som koja je bila slična gestama starih iscjelite-lja. Danas nam zvuči neobično i odbojno kada se spomene da je pljuvačka bila smatrana te-rapeutskim, ljekovitim sredstvom, ali je znano je da ona bila viđena kao materijalizacija daha, kao znak života. Iz toga konteksta primitivne medicine, tekst nas odvodi onkraj njega, u prostor životodajne simbolike.

Isusov uzdah treba shvatiti kao duboku su-ćut prema ljudskoj bijedi koja je tako snažno vidljiva u tome čovjeku. Isusov uzvik Otvori se! s jedne strane može označavati ozdravlje-nje čitava čovjeka, a s druge želju da se i po-gani otvore Radosnoj vijesti. Ovaj evanđeoski odlomak na kraju, u riječima zadivljenosti ljudi, obiluje sličnostima s izrijecima Staroga zavjeta. Prvi usklik povezuje tekst s izvješćem o stvaranju: Dobro je sve učinio!, dok dru-gi gotovo navodi riječi proroka Izaije (usp. Iz 35,6). U tome se prepoznaje znak da je doš-lo mesijansko vrijeme spasenja koje su navije-štali proroci. To rađa razlog povjerenja i nade, susret s otkupiteljskom snagom, sa željom da Bog bude čovjeku blizak svojim Duhom koji ga vraća u prvotnost nakane stvaranja i sreće.

Oslobađanje od babilonskoga sužanjstva Izaija je opisao slikama koje govore o ponovnome oživljavanju, o životu koji

je niknuo tamo gdje je bila smrt: izvori života u pustinji, slijepi koji ponovno vide, nijemi ko-ji su zadobili sposobnost govorenja, gluhi koji čuju. Koristeći način izražavanja svoga vreme-na prorok ocrtava Boga koji ne miruje i koji se stavlja na stranu malenih i neobranjenih, što ponekad uključuje i uništenje silnika. Sve to slijedi nakon slika posvemašnje obeshrabre-nosti, zbog kojih i Božji zahvat djeluje snažnije.

Proročki je govor, premda ne isključuje stvarne životne okolnosti, paradigmatski, za svako vrijeme i prostor. Tako se slika ‘prepla-šenih srdaca’ odnosi na ljude koji su izgubili pouzdanje pred bahatošću, jer ih je iskustvo naučilo da pobjeđuju i uspijevaju jaki. Slijepi i gluhi označuju nemogućnost vedroga i rado-snoga doživljavanja sebe i drugih. Općenito gledano, radi se o gubitku nade i o izgubljeno-sti koja se uvlači poput početka očajavanja.

Usred toga, ranjeni svakodnevnim isku-stvom, spasenjski poziv na radost može zvu-či neuvjerljivo i prazno. Pa ipak, on je danas upućen nama da ne bismo previdjeli znakove života koji niču zahvaljujući ljudima koji se pouzdaju u Boga i ne dopuštaju se zarobiti u očajavanje. Ti znakovi otkrivaju ono što i mi s Božjom snagom možemo činiti.

Zrnje…

odje

ci r

iječi Ohrabrite se Iz 35, 4-7a

Spomenute su četiri grupe: slijepi, gluhi, hromi i nijemi. Tekst nas poziva da sliku obilja vode čitamo kao kraj neke kazne i početak obnove. Tekst predviđa stanje obnove i sreće, koje ovisi o ispunjenju imperativa: »Ukrijepite ruke klonule, učvr-stite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: Budite jaki, ne bojte se!« Samo kada su slabi, klonuli i malodušni ohrabre-ni, može se očekivati da svi razumiju da Bog pokazuje svoju moć u korist svoga naroda i da narod može odgovoriti svojim hodom putom koji prije nije bio u stanju vidjeti. Ohrabriti ih mogu snažni, navješćujući sigurnost da je Gospodin blizu i da dolazi. Taj navještaj Gospodnje blizine može probuditi od du-hovne paralize i pokrenuti na »put«.

Mario Cifrak

Riječ ‘gluhi mucavac’ (»moghilálos«) u grčkomu prijevodu Svetoga pisma susreće se samo na dva mjesta: u opisu ozdravljenja iz današnjega evanđelja te kod proroka Izaije (odlo-mak prvoga čitanja). Izaija taj pojam primjenjuje na sav izraelski narod, a mucavac iz evanđelja, podrijetlom ‘poganin’, predstavlja čovjeka koji još nije susreo Krista, kao i čovjeka koji zatvara uši pred navještajem riječi spasenja. S Isusom se ispunja proroštvo o »nijemima« koji će njome progovoriti.

18živo vrelo 19

Današnji nerazmjer između nijemih i gluhihU našemu vremenu kao da u duhovnome smi-slu postoji nerazmjer između nijemih i gluhih. Kada bi barem govorili samo oni koji su spo-sobni slušati, zadobili bismo i riječ i tišinu. Ui-stinu, kao da bi nam trebalo »obratno čudo« koje bi ponekad zatvorilo usta i prisililo na slu-šanje. Ne postoji nutarnje otvaranje koje ne bi rađalo vanjskim povlačenjem iz sebičnosti. Da bismo slušali Boga, potrebno je znati koga ne treba slušati; da bismo govorili o Bogu, mora-mo se osjetiti nedostatnima da to učinimo.

Pojedini su tumači u ovome evanđelju pro-našli »čudo u čudu«, a to je činjenica da ozdrav-ljenik, nakon ozdravljenja, ne govori o ozdrav-ljenju. Isus mu, kao i drugima, zabranjuje da o tomu govori. Vraćena mu je mogućnost govora, a on to pokazuje šutnjom. Kao da mu je dana dragocjenost koju samo on zna cijeniti. I po-novno su riječ i šutnja u napetosti. Drugi su ti koji zahvaljuju, drugi naviještaju ozdravljenje. »Da bi se govorilo, potrebno je imati što reći, a da bi se šutjelo potrebno je imati i nositi otaj-stvo kojemu se klanja.« (A. Pronzato).

Pristrana zagledanostIsusu nije stalo do izvanjskoga, na što upozo-rava i sveti Jakov. Ne miješajte vjeru s pristra-nošću! Sveti Jakov koristi riječ ‘prosopolemp-sia’ – zagledanost u lice, gledanje izvanjskoga izgleda čovjeka, davanje važnosti nečijoj ulozi

u društvu. Prosopon je kasnije postao znak za osobu, ali je ovdje više u snazi uloge, lika, gotovo izvanjske maske koju netko nosi. Evan-đelje ne živi od toga, nego mu je jedina slika Isus Krist koji je došao u jednostavnosti i sâm siromašan, vraćajući nas na bitno i skidajući krinke. Siromasi, istinski potrebnici, uvijek su za Crkvu provjera naše istinitosti; siromasi koji nisu potrošna politička roba, ona koja se proizvodi, da bi se netko mogao pokazati do-brim i humanim.

Kako bismo samo duboko pali i bili daleko od Radosne vijesti, kada bismo dopustili da za siromahe u Crkvi nema mjesta, dok bi bogati i moćni smatrali da i među nama kršćanima vlada zakon novca i utjecaja, da i u Crkvi mogu sve kupiti ili potkupiti. Siromaštvo izgleda kao socijalna kategorija, ali je ona duboko vjernič-ka i teološka. Skloni smo na putu sazrijevanja misliti da ćemo samo socijalnim zalaganjem riješiti poteškoće, zanemarujući nošenje Boga drugim ljudima. I nije čudno da puno socijal-nih akcija zatvara nebo i nadu.

Jakov pita nas: Je li među nama odluču-juća ljubav ili, tko zna kako postignuta, druš-tvena uloga? Želimo li uopće da ljubav ima to mjesto i živimo li tako da – oslobođeni u vjeri – jasno pokazujemo što je nepravda? Misliti na Boga usko je povezano s pravednošću. Zato je današnja vijest radosna: Bog je tu u svojoj osloboditeljskoj snazi.

Isus, oslobađajući gluhoga mucavca, obra-ća se onomu koji trpi. Uvodi ga u mogućnost suživota s drugim ljudima, u mogućnost govo-ra. Nije posrijedi tjelesna bolest, nego gluhoća i nijemost pred Bogom. Zbog toga se ovo čudo izbliza tiče i nas. Na krštenju smo kao djeca bili dionici toga Isusova čina. Krstitelj je molio da nam Bog otvori uši i razriješi jezik, da bismo čuli Božju riječ i zahvaljivali mu. Kao što se u društvenome poretku lako izgubi osjećaj za pravednost, tako i u našim životima lako blije-di životodajna riječ. Nakon što se čovjek uda-lji od pravednosti i Božje riječi, u životu može izgledati kao da je sve normalno, do onoga tre-nutka kad ćemo se morati suočiti s bitnim.

Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJA

20

8. rujna 2015.

Rođenje Blažene Djevice MarijeUlazna pjesmaRadosno svetkujemo Rođenje blažene Marije Djevice: iz nje se rodilo Sunce pravde, Krist, Bog naš!

Zborna molitvaGospodine, obdari nas nebeskom milošću: rođenjem Isusovim iz Djevice počelo je naše spasenje; daj da nam blagdan njezina rođenja učvrsti mir. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mih 5, 1-4a…dok ne rodi ona koja ima roditi.

Čitanje Knjige proroka MihejaOvo govori Gospodin: »I ti, Betleheme Efrato, najmanji među kneževstvima Judinim, iz tebe će mi izaći onaj koji će vladati Izraelom; njegov je iskon od davnina, od dana vječnih. Zato će ih Gospodin ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi. Tada će se Ostatak njegove braće vratiti sinovima Izraelovim.On će se uspraviti, na pašu izvodit svoje stado silom Gospodnjom, veličanstvom Imena Boga svojega. Oni će u miru živjeti,jer će on rasprostrijeti svoju vlast sve do krajeva zemaljskih. On – on je mir!«Riječ Gospodnja.

ili: Rim 8, 28-30Koje Bog predvidje, te i predodredi.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola RimljanimaBraćo! Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi. Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 13, 6Pripjev: Radujem se u Gospodinu, radujem.Ja se u tvoju dobrotu uzdam,nek mi se srce raduje spasenju tvome!

Pjevat ću Gospodinu koji mi učini dobro,pjevat ću imenu Gospodina Svevišnjeg!

Pjesma prije evanđeljaSretna li si, Djevice Marijo, i svake hvale predostojna, jer se iz tebe rodilo Sunce pravde, Krist Bog naš!

Evanđelje Mt 1, 1-16.18-23Što je u njoj začeto, od Duha je Svetoga.

Čitanje svetog Evanđelja po MatejuRodoslovlje Isusa Krista, sina Davidova, sina Abrahamova. Abrahamu se rodi Izak. Izaku se rodi Jakov. Jakovu se rodi Juda i njegova braća. Judi Tamara rodi Peresa i Zeraha. Peresu se rodi Hesron. Hesronu se rodi Ram. Ramu se rodi Aminadab. Aminadabu se rodi Nahšon. Nahšonu se rodi Salma. Salmi Rahaba rodi Boaza. Boazu Ruta rodi Obeda. Obedu se rodi Jišaj. Jišaju se rodi David kralj.

Darovna molitvaPomoglo nam, Gospodine, čovjekoljublje tvoga Sina. Rođenjem od Djevice on Majčina djevičanstva nije umanjio nego posvetio: nek nas oslobodi krivice da ti omili dar naš žrtveni. Po Kristu.

Ulazna: 568.2 Radosno svetkujmo ili: 600 Zdravo, Djevo čistaOtpj. ps.: Radujem se u Gospodinu (ŽV 9-2006)Prinosna: 371 Raduj se, grade Nazaret ili: 230 Darove prinesitePričesna: 770 Kog zemlja, more ili: 244 Odzivam se, IsuseZavršna: 616 Ljiljane bijeli


20živo vrelo 21

Braćo i sestre, Bog nam je po poniznoj Djevici iz Nazareta poslao svoga Sina i tako ispunio svoj vječni naum spasenja. Okrijepljeni tim darom, zazovimo njegovu očinsku dobrotu zajedno moleći:

Čuvaj nas, Gospodine, na putu spasenja.

1. Vodi svjetlom Duha Svetoga svoju Crkvu da vjerno živi Kristovo evanđelje i svim ljudima svjedoči veličinu tvoje ljubavi, molimo te.

2. Obnovi svojom milošću sve vjernike da svakodnevno pobjeđuju grijeh i radosno žive dar otkupljenja, molimo te.

3. Obdari sve roditelje odgovornošću za duhovni život svoje djece i za njihov rast u vjeri, molimo te.

4. Daj nam u radosti nasljedovati Marijin put poniznosti kako bismo bili služitelji Kristova spasenjskoga dolaska među naše bližnje, molimo te.

5. Učvrsti nam vjeru da nikakva iskušenja života ne ugase pouzdanje u tebe, molimo te.

Svemogući Bože, upućujemo ti ponizno ove molitve po zagovoru Majke tvoga ljubljenoga Sina. Pomozi nam da, nasljedujući njezin put vjere i poniznosti, trajno rastemo u spoznanju Isusa Krista te vjerodostojno živimo evanđelje koje nam je objavio On koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Davidu bivša žena Urijina rodi Salomona. Salomonu se rodi Roboam. Roboamu se rodi Abija. Abiji se rodi Asa. Asi se rodi Jozafat. Jozafatu se rodi Joram. Joramu se rodi Ahazja. Ahazji se rodi Jotam. Jotamu se rodi Ahaz. Ahazu se rodi Ezekija. Ezekiji se rodi Manaše. Manašeu se rodi Jošija. Jošiji se rodi Jehonija i njegova braća u vrijeme progonstva u Babilon. Poslije progonstva u Babilon Jehoniji se rodi Šealtiel. Šealtielu se rodi Zerubabel. Zerubabelu se rodi Elijakim. Elijakimu se rodi Azor. Azoru se rodi Sadok. Sadoku se rodi Akim. Akimu se rodi Elijud. Elijudu se rodi Eleazar. Eleazaru se rodi Matan. Matanu se rodi Jakov. Jakovu se rodi Josip, muž Marije, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.Rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Nje go -va majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše, nađe se trudna po Duhu Svetom. A Josip, muž njezin, pravedan, ne htjede je izvrgnuti sramoti, nego naumi da je potajice napusti. Dok je on to snovao, gle, anđeo mu se Go-spodnji ukaza u snu i reče: »Josipe, sine, Davidov, ne boj se uzeti k sebi Mariju, ženu svoju. Što je u njoj začeto, doista je od Duha Svetoga. Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenu-ti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.« Sve se to dogodilo da se ispuni što Gospodin reče po proroku: Evo, Djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel – – što znači: S nama Bog.Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaEvo, Djevicaće začeti Sina,on će spasiti narod svoj od grijeha.

Iz 7, 14; Mt 1, 21

Popričesna molitvaGospodine, svoju si Crkvu okrijepio svetim otajstvima. Daj da se raduje zbog rođenja Djevice Marije, jer je ono svemu svijetu nada i zora spasenja. Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

OTAJSTVO I ZBILJA

22

odje

ci r

iječi

Mnogobrojni umjetnički prikazi Ma-riji na navještenja kriju u sebi duboku teološku poruku. Moguće je samo na

temelju jedne slike iščitati svu teologiju Kri-stova utjelovljenja, kao i ulogu Blažene Djevice Marije. Svaki detalj ima određeno značenje, određenu teološku i duhovnu poruku. Ovim bih razmatranjem htio ukazati na jedan meni vrlo važan detalj koji se pojavljuje na nekim prikazima utjelovljenja, a koji bi nam mogao poslužiti za razumijevanje i življenje marijan-ske pobožnosti.

Božji prepadNaime, Marija je prikazana u trenutku izne-nadnoga anđelova dolaska, ûpada, još bolje, prepada u njezin život. Kako nas izvješćuje evanđelist Luka, Marija je ostala »smetena«, zbunjena pa čak i preplašena anđeoskim dola-skom i pozdravom. To je posve razumljivo, ako imamo na umu da za starozavjetne vjernike anđeli nisu nekakva sladunjava, slatkasta i ne-ozbiljna stvorenja, nego predstavljaju samoga Boga, a to znači njegovu uzvišenost, ozbiljnost i neizrecivost, koja u vjerniku ne može ne po-buditi strah i zbunjenost. Tako je Bog u Mari-jinu životu, posredstvom anđela, načinio pre-pad. I tu dolazimo do detalja koji nas zanima.

Marija kao da je koračala u jednome smje-ru te se odjednom, zbog anđelova pozdrava, naglo zaokrenula, cijelo tijelo kao da se trznu-lo te se okrenulo, prekidajući započeti hod. U tom neprimjetnome i naizgled sporednome detalju sažima se značenje Božjega prepada u Marijinu, ali i u našemu životu. Bog ‘prepada’ Mariju i zaustavlja ju u njezinu hodu prema naprijed, u njezinu uobičajenom načinu življe-nja. Krenula je u jednome smjeru, ali ju je Bog zaustavio, odnosno ona se sama dala zaustaviti Božjim prepadom. Taj prepad ne će za Mariju biti lagan, njoj će mač probosti dušu (Lk 2, 35). Mač je Božja riječ, sâm Bog koji ulazi u njezin život i koji od nje očekuje da prihvaća i ono što ne razumije, da izgubi i ono što joj je najdraže,

Ona koja donosi raj…

Rođenje Bl. Djevice Marije

a to je raspeti Sin na križu. Božji prepad Mariju uvodi u tamu vjere, kroz koju ona umire sebi te time postaje Majkom za sve nas: »Majko, evo ti sina.« Tako se u Mariji svijet zaustavlja u svojemu uobičajenom usmjerenju, biva pre-kinut i zaokrenut prema Bogu. Slaviti Malu Gospu za nas vjernike znači duhovno uvijek iznova činiti zajedno s Marijom tu gestu zau-stavljanja, prekida i zaokreta prema Bogu, koji podrazumijeva tamu vjere, gubitak samoga se-be, prihvaćanje Božjega mača u svojem životu.

Marijin smiješakNo, današnji blagdan Rođenja Blažene dje-vice Marije potiče me da dotaknem još jednu misao. U ženskomu, u ženi, dolazi do izražaja

22živo vrelo 23

odje

ci r

iječi

Zrnje…

svijet, zemlja. U ženi se svijet zatvara ili otva-ra, prima ili odbacuje, u njoj se rađa ili ne rađa Bog. Ako se žena zatvori Bogu, svijet se zatvara Bogu, koliko god se muškarac trudio svojim si-lama otvoriti, primati i rađati Boga. Muškarac, da bi primio Boga, mora proći kroz ženu. No, od prve žene Eve pa nadalje, svijet se po žena-ma uvijek iznova zatvara Bogu, nikako da se dogodi otvaranje i primanje Boga, nikako da se Bog utjelovi u ženi, u svijetu. Ili još bolje, ni-kako da svijet počne živjeti od Božje milosti. U Mariji se pak upravo to dogodilo. U ženi Mariji svijet se cjelovito otvorio Bogu, ona je u cijelo-sti pustila Božju milost da djeluje u njoj, ona je »puna milosti« sada i do vijeka.

I kao što rekosmo, svijet je žena. Želi li se on otvoriti i primiti Boga, želi li živjeti od mi-losti, tada nema drugoga puta osim Marije. U Mariji se mi, žene i muškarci, učimo prima-ti milost koja nas otvara Bogu, koji je u njoj postao čovjekom. Marijino nas lice, njezina bistrina, kako piše veliki Dante, pripravlja da gledamo Krista: »Sad motri lice što sliči na Krista najviše, jer te samo ta bistrina pripremit može još da vidiš Krista.« Njezina se »bistrina, chiarezza, za Dantea očituje posebice u Mari-jinu smiješku: »Vidjeh, mila smiješi se jedna

Doći će Pravedni vladar Mih 5, 1-4aPred nama je poznati mesijanski tekst. Riječ o plemenu uprav-ljena je Betlehemu u kojem je stanovalo judejsko pleme Efraćana (usp. Rut 4, 11). Davidov je otac nazivan Efraćanom (usp. 1Sam 17, 12). Tekst želi upozoriti na neugledno podrijetlo Davidove dina-stije i izložiti da će Bog ispuniti Natanovo proroštvo (usp. 2Sam 7) podsjećajući na »panj Jišajev«, kako se novi početak slikovito naziva u Iz 11, 1. Prorok ne govori o dolasku kralja, nego vladara (usp. Jr 30, 21). Spominjući »onu koja ima roditi« podsjeća nas na Iz 7, 14. Povratak svih prognanih u domovinu ovdje je usko pove-zan uz Mesijin pojavak. Njemu je obećano opće kraljevstvo. Mir koji s njim dolazi obećava »pravo i pravednost« te »puninu« čo-vjekove sreće. Pretpostavka za to je spasenje naroda Božjega od svjetskih sila koje ga pritišću, a njihov predstavnik je Asirija koja mu je nanijela mnoga zla.

Mario Cifrak

U nizu rođenjâ iz Isusova rodoslovlja ne kaže se da se Josipu rodio Isus, niti da je Marija Josipu rodila sina. Tako su opisana druga rođenja. Isusovo ne. Popis rođenjâ smješta Isusa u Da vidovu lozu, ali ga tim jezičnim posebnostima unosi u sav ljudski rod, kako bi se svaki čovjek našao u tome rodoslovlju. S Kristom nismo povezani samo po vjeri, na duhovan način. Povezani smo životno, rodoslovno, jer je uzeo naše ljudsko tijelo, životnu zbilju i vremenitost svijeta. Onom rodoslovnome nizu potrebno je, na kraju, pripisati i ime svakoga od nas.

lijepost, da u svetih drugih je svih u oku radost bila.« Smiješak je izričaj krajnje ljupkosti i miline koje jedino mogu doći od Božje milosti koja nas suobličava Kristu. Marijin mili smije-šak jest ono što uvijek iznova svijet, sva stvo-renja, sve nas, žene i muškarce, »priprema« i vodi Kristu. Tko god se zna nasmiješiti – a to je najteže, smijati se mogu svi, ali nasmiješiti samo oni koji žive od Božje milosti, koji su mili i ljupki – taj je postao i Marijin i Kristov.

Za kraj još nešto. Moram podijeliti s vama možda najljepše ikad napisane riječi o ljud-skoj ljubavi, a to su riječi kojima Dante opi-suju Beatričinu ljubav. On piše da Beatrica svojom ljubavlju »imparadisa la mia mente«, »vodi u raj moj duh«, ili doslovno »porajčuje moj duh«. Ako bi svatko od nas trebao to čini-ti drugomu, voditi ga u raj, uprisutnjavati mu raj već sada, i blago onomu tko susretne takvu «rajsku osobu», koliko to više vrijedi za Bla-ženu Djevicu Mariju. Marija je sva rajska, ona savršeno »imparadisa«, vodi u raj ovaj svijet. Ona »imparadisa«, vodi u raj, donosi raj, »po-rajčuje« naš duh. Što smo više Marijini, to smo više rajski; što smo više Marijini, to smo više Kristovi.

Ivica Raguž

OTAJSTVO I ZBILJA

24

13. rujna 2015.

Dvadeset i četvrta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaDaj mir, Gospodine, onima što se u te uzdaju, da se proroci tvoji pokažu istiniti. Uslišaj molitve slugu svojih, Izraela, puka svoga.

usp. Sir 36, 18

Zborna molitvaBože, Stvoritelju i Svedržitelju. Daj da ti služimo svim srcem te iskusimo darove tvoje ljubavi. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Iz 50, 5-9aLeđa podmetnuh onima što me udarahu.

Čitanje Knjige proroka IzaijeGospodin Bog uho mi otvori: ja se ne protivih niti uzmicah. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od pogrda ni od pljuvanja. Gospodin Bog mi pomaže, zato se neću smesti. Zato učinih svoj obraz ko kremen i znam da se neću postidjeti. Blizu je onaj koji mi pravo daje. Tko će na sud sa mnom? Nek se suoči sa mnom! Tko je protivnik moj u parnici? Nek mi se približi! Gle, Gospodin Bog mi pomaže, tko će me osuditi?Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 116, 1-6.8-9Pripjev: Hodit ću pred licem Gospodnjim

u zemlji živih.Ljubim Gospodina jer čujevapaj molitve moje:uho svoje prignu k meniu dan u koji ga zazvah.

Užeta smrti sapeše me,stegoše me zamke podzemlja,snašla me muka i tjeskoba.Tada zazvah ime Gospodnje:»Gospodine, spasi život moj!«

Dobrostiv je Gospodin i pravedan,pun je sućuti Bog naš.Gospodin čuva bezazlene:u nevolji bijah, on me izbavi.

Drugo čitanje Jak 2, 14-18Vjera, ako nema djelâ, mrtva je.

Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostolaŠto koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje pa im tkogod od vas rekne: »Hajdete u miru, grijte se i sitite«, a ne dad-nete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako i vjera: ako nema djelâ, mrtva je u sebi. Inače, mogao bi tko reći: »Ti imaš vjeru, a ja imam djela. Pokaži mi svoju vjeru bez djelâ, a ja ću tebi djelima pokazati svoju vjeru.«Riječ Gospodnja.

Pjesma prije Evanđelja Gal 6, 14Bože sačuvaj da bih se ičim ponosioosim križem Gospodina našega Isusa Krista po kojem je meni svijet raspet i ja svijetu.

Darovna molitvaGospodine, usliši nam prošnje i primi darove. Što svaki od nas prikazuje tebi na čast, nek bude na spasenje svima, po Kristu, Gospodinu našemu.

Ulazna: 87.1 Daj mir, Gospodine ili: 237 Mir svoj, o Bože Otpj. ps.: Hodit ću pred licem Gospodnjim

(ŽV 9-2009)Prinosna: 232 Gospode, primiPričesna: 245 Moj Isuse ili: 188 Na Isusov se spomen samZavršna: 184 ili 283 Ti divni Kralj si nebesnik


24živo vrelo 25

Braćo i sestre, priznajući pred nebeskim Ocem svoju slabost i nedostojnost i želeći obnoviti snagu vjere, izrecimo mu svoje molitve:

1. Za Crkvu u svijetu: okrijepi ju snagom Duha Svetoga da, ustrajno kročeći putem spasenja, bude snažan glas o Kristu, Spasitelju svakoga čovjeka, molimo te.

2. Za pastire Crkve: čuvaj ih u mudrosti evanđelja, pomozi im graditi radost istinskoga zajedništva u tvojoj Crkvi i daj da vjerno i cjelovito naviještaju tvoje spasenja svim ljudima, molimo te.

3. Za nas ovdje sabrane: pomozi nam prepoznati Kristov put u nasljedovanju njegova križa i u poslušnosti tvojoj riječi, molimo te.

4. Ne dopusti, Gospodine, da nas teškoće života i iskušenja zla udalje od tebe; obnovi u nama duh istinskoga učeništva, koje se prepoznaje u slušanju i vjernom nasljedovanju Kristova puta, molimo te.

5. Za naše pokojnike: obraduj ih darom zajedništva s tobom u nebeskoj slavi, molimo te.

Primi i usliši, svemogući Bože, naše molitve. Prati nas uvijek svojim Duhom i pomozi da u životnim križevima prepoznamo put nasljedovanja tvoga Sina. Koji živi i kraljuje u vijeke vjekova.

Evanđelje Mk 8, 27-35Ti si Pomazanik-Krist! ... Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme:Krenu Isus i njegovi učenici u selaCezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaKako li je dragocjena, Bože, tvoja dobrota, pod sjenu krila tvojih ljudi se sklanjaju.

Ps 36, 8

Popričesna molitvaGospodine, nek nam ova pričest pronikne duh i tijelo, da u nama ne prevagne tjelesna sklonost nego djelovanje tvoje moći.Po Kristu.

MOLITVA VJERNIKA

OTAJSTVO I ZBILJA

26

Današnje evanđelje svjedočanstvo je veli-koga obrata u Isusovu djelovanju. Isus je slikovito predstavljen u pitanjima o

stavu drugih ljudi te mišljenju samih apostola o njegovu identitetu. Sve do toga trenutka Isus nije javno potvrđivao svoje mesijanstvo. Čak je i demonima branio da ga kao takvog otkriju. Učenici su, istina, međusobno već došli do toga zaključka čim je Petar u ime svih mogao odgo-voriti kako ga smatraju Kristom, Pomazanikom. Isus se ne protivi i ne odbija taj naslov. Među-tim, želi ih poučiti o njegovu karakteru. Želi da postanu učenici u pravom smislu te riječi.

Učenik je onaj koji u svemu slijedi svoga učitelja. On ne sluša samo njegove riječi, ne-go nasljeduje i njegovo življenje. Stoga im Isus najprije govori, a onda ih poziva da uzmu svoj križ i idu za njim. Vjera nije ‘prtljaga’ koja se nosi, nego put kojim se hodi. No, da bi mogli ići njegovim putem, valjalo ih je poučiti da on nije Pomazanik kakvoga su očekivali. Stoga čim se priznao Mesijom, odmah najavljuje neuspjeh, muku i smrt. Oni su, naime, Boga doživljavali kao gospodara svijeta i povijesti, koji sve kon-trolira, pa dobre nagrađuje a zločeste kažnjava. Iščekivanje Mesije bilo je vrlo intenzivno. Svijet je sve manje živio prema Božjim zapovijedima, a vjernici su sve više trpjeli. Trebao je Pomaza-nik koji će uspostaviti Božju vladavinu, kraljev-stvo koje će se ravnati prema njegovom Zako-nu i u kojemu će vjernici biti slavodobitnici, a grješnici kažnjenici. Otuda težina prihvaćanja da Isus nije Mesija kakvoga su očekivali.

Isus im objašnjava da Bog ne postupa ta-ko. On, naprotiv, silazi do dna ljudske bijede kako bi svima posvjedočio svoju ljubav. Božji plan nije svemoćni i slavodobitni Pomazanik, nego onaj po kome će se otkriti njegovo milo-srđe i praštanje. Nije cilj kazna grješnika, nego njihovo obraćenje, a ono se ne ostvaruje djeli-ma sile i moći, nego darom vlastitoga života u službi ljubavi. »Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.« (Iv 3, 17)

XXIV. nedjelja kroz godinu

Snaga vjereUnatoč iznenađenju učenika, koje je rezultira-lo Petrovim pokušajem da Isusa posavjetuje i preporuči mu sigurniji put, pri čemu je naišao na njegovu oštru reakciju, ovakav Pomazanik najavljen je stoljećima prije. O tome progova-ra prvo čitanje iz Knjige proroka Izaije. Pro-rok govori o Sluzi patniku. On je onaj kojega će kasnija povijest postupno oblikovati u Sina Davidova i Sina čovječjega. Zaboravit će se najava patnje koju mora proći, a ostat će pri-sutna samo slika spasenja koje Bog po njemu daruje svomu narodu. Stoga Isus, prihvaćaju-ći službu Pomazanika, želi učenicima iznova posvijestiti ono što je Izaija davno navijestio. Sluga mora zbog Riječi Gospodnje biti progo-njen, ali zahvaljujući njoj može nadvladati sve patnje je mu ona jamči život. To je moguće sa-mo u međusobnom povjerenju. Bog šalje svo-ga Slugu. On mu vjeruje dajući mu tako važno poslanje. S druge strane, Sluga ga prihvaća u povjerenju da će mu Bog pri tome pomoći. Po-slanje je dar, ali i snaga za njegovo izvršenje.

Nije stoga čudno da Isus učenike uči moliti: »Budi volja tvoja!«, a prije muke izriče gotovo identične riječi. Svjestan je da vjernost Riječi Božjoj u sebi nosi opasnost. Svatko tko po njoj živi, uznemiruje druge. Jednima je to poticaj na obraćenje, a drugima da ga uklone iz svo-je sredine kako ih ne bi uznemiravao. Njegova je služba javna, pa je onda i odbacivanje. Sto-ga govori o javnom poniženju čupanja brade, pljuvanju i pogrdama. No, spomenuto povjere-nje jamči sigurnost. »Blizu je onaj koji mi pra-vo daje.« On će pomoći kako bi u svakom zlu, teškoći i iskušenju nadvladalo dobro. Iz tog po-vjerenja izlazi i naizgled pretenciozna tvrdnja Sluge da je učinio »svoj obraz kao kremen«, da se nije protivio niti uzmicao jer je svjestan da se neće postidjeti. Vjera u Boga daje mu snagu i odlučnost. Kremen je odraz Boga kao »vječne stijene« na koju se uvijek može osloniti.

Isusova identifikacija sa Slugom Jahvinim osobito je snažna u njegovu hodu prema Je-

Krista upoznati i svjedočiti

odje

ci r

iječi

26živo vrelo 27

ruzalemu. Učinio je svoj obraz »kao kremen«. Svaki pokušaj da ga se odvrati od toga puta neprijateljski je. U tome kontekstu treba razu-mjeti i teške riječi koje upućuje Petru: »Nosi se od mene, sotono!« Sotona je protivnik, onaj koji se suprotstavlja Božjem planu te svoje že-lje stavlja ispred njegove volje. Ono što ga či-ni protivnikom jest da ne vjeruje Bogu, nema povjerenja u njega. Nije mu na pameti što je Božje, nego što je ljudsko. Toga trebamo biti svjesni kada želimo Božju moć i njegova ču-desa staviti u svoju službu. Ne tražimo li često Krista bez muke, blaženstvo bez križa, Isusovo prijateljstvo bez obraćenja i sudbinu bez teš-koća povijesti spasenja?!

Djela ljubaviNakon pouke o karakteru svoga mesijanskoga poslanja Isus poziva učenike da idu za njim. Očekuje da se naučeno životno konkretizira. U drugome čitanju sveti Jakov tvrdi da je vje-ra bez djela mrtva te da se ne može bez njih ni očitovati, dok se naprotiv djelima svjedoči. »Pokaži mi svoju vjeru bez djela, a ja ću te-

bi djelima pokazati svoju vjeru.« U kratkom odlomku njegove Poslanice nailazimo na na-izgled i karikaturalan opis onih koji bi onima koji su »goli i bez hrane svagdanje« kazali da »idu u miru« bez da im prethodno pomognu. Izraz »ići u miru« uzet je iz liturgijskog rječ-nika, a liturgija je slavlje vjere. Vjera i njezino slavljenje postalo bi karikatura kad iz njih ne bi slijedila konkretna djela ljubavi prema bli-žnjima. Djela su pluća vjere. Bez njih vjera ne diše i umire. Sâm Isus je ustvrdio: »Po ovom će svi znati da ste moji učenici: ako budete imali ljubavi jedni za druge.« (Iv 13, 35).

Otuda i Isusov poziv na uzimanje križa. Ne treba misliti da se Bog raduje patnji i križu, ne-go ih prihvaća kao znak ljubavi. Uvijek ih treba gledati u horizontu ljubavi. Ne treba ih tražiti, ali ako naš put ljubavi naiđe na patnju, treba ju prihvatiti. Ne trebamo ju izmišljati ili anti-cipirati, nego nositi svoj križ u konkretnim ži-votnim prilikama, puni povjerenja da, unatoč svemu, možemo računati s Bogom. Najavom svoga uskrsnuća Isus je ukazao na smisao te vjere, a kasnije ga uskrsnućem i potvrdio.

Slavko Slišković

odje

ci r

iječi

Zrnje…Bog – pomoćnik u nevoljama Iz 50, 5-9aSluga Gospodnji siguran je u Božju blizinu jer je njegov učenik, po-put drevnih učenika koji nisu samo slušali što im učitelj govori, ne-go su s njime zajedno živjeli kako bi učili iz njegovih postupaka. Ako je, dakle, Bog tako blizu, ako je za Slugu-učenika Božja prisutnost tako opipljiva, on ne osjeća nikakva straha. Naprotiv, kao da svoje protivnike poziva na dvoboj. Ta odvažnost ima svoj temelj u Božjem djelovanju. On opravdava, daje pravdu. Učenik koji u svemu slu-ša Gospodina, ne boji se njegova suda. Bog je taj koji »pomaže«. Hebrejski izraz ‘azar, »pomagati«, izuzetno je čest u Starome zavje-tu, a za subjekt ima Boga. Bog pomaže svojem narodu u progonstvu (usp. Iz 41, 10.13). Iz toga iskustva učenik Gospodinov zna da će po-moći i njemu. Napadi su protivnika kratkotrajni te će se poput halji-ne »izlizati« i »moljac će ih razjesti«.

Darko Tepert

»Odreći se samoga sebe« i »uzeti svoj križ« jest put nasljedovanja Isusa. Da bi se živjelo mudrost križa, potrebno je odreći se sebe. Oboje ne mogu naći mjesta na istim ramenima. Odreći se sebe znači odreći se i svoje slike o Bogu, prihvaćajući onu objavljenu u Kristu: sliku predanja, puna ljubavi, usmjerene k umiranju sebi za druge. »Ako umreš prije nego što umreš, nećeš umrijeti ni kada umreš.« (Izak iz Ninive)

OTAJSTVO I ZBILJA

28

20. rujna 2015.

Dvadeset i peta nedjelja kroz godinuUlazna pjesmaJa sam spasenje naroda, govori Gospodin. Iz koje god nevolje zavape k meni, ja ću ih uslišiti, i bit ću Bog njihov zauvijek.

Zborna molitvaBože, sav si svoj zakonsveo na ljubav prema tebi i bližnjemu. Daj da vršimo tvoje zapovijedi i postignemo vječni život. Po Gospodinu.

Prvo čitanje Mudr 2, 12.17-20Osudimo ga na smrt sramotnu!

Čitanje Knjige MudrostiRekoše bezbožnici:»Postavimo zasjedu pravedniku jer nam smeta i protivi se našem ponašanju,predbacuje nam prijestupe protiv zakona i spočitava kako izdadosmo odgoj svoj.Pogledajmo jesu li istinite riječi njegove, istražimo kakav će biti njegov svršetak. Jer ako je pravednik Božji sin,On će se za nj zauzeti i izbavit će ga iz ruku neprijateljskih. Zato ga iskušajmo porugom i mukom da upoznamo blagost njegovu i da prosudimo strpljivost njegovu. Osudimo ga na smrt sramotnu, jer će mu, kako veli, doći izbavljenje.«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 54, 3-6.8Pripjev: Bog krijepi život moj!Spasi me, Bože, svojim imenomi jakošću svojom izbori mi pravdu!Poslušaj, Bože, moju molitvui usliši riječi usta mojih!

Oholice ustadoše na mei moj život traže silnici:na Boga se ne osvrću.

Evo, Bog mi pomaže,Gospodin krijepi život moj.Od srca rado ću ti žrtvovati,slavit ću ti ime, Gospodine, jer je dobrostivo.

Drugo čitanje Jak 3, 16 – 4, 3Plod se pravednostiu miru sije onima koji tvore mir.

Čitanje Poslanicesvetoga Jakova apostolaPredragi:Gdje je zavist i svadljivost,ondje je nered i svako zlo djelo.A mudrost odozgor ponajprije čista je,zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva,puna milosrđa i dobrih plodova,postojana, nehinjena. Plod se pak pravednosti u miru sije onima koji tvore mir.Odakle ratovi, odakle borbe među vama?Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim? Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete:da u pohotama svojim potratite.Riječ Gospodnja.

Darovna molitvaGospodine, primi darove svoga naroda da nebeskim otajstvima postignemo što vjerom i djelom ispovijedamo, po Kristu, Gospodinu našemu.

Ulazna: 78.1 Gospodin je jakost svome naroduOtpj. ps.: 105 Bog mi pomaže (ili: ŽV 9-2009)Prinosna: XVI Nosimo darePričesna: 287 Blaženstva ili: 260 O da bude radostZavršna: 859 Spasitelju, dobri Isukrste


28živo vrelo 29

Braćo i sestre, poučeni Kristovom riječju i primjerom njegova služenja, uputimo nebeskomu Ocu svoje molitve:

1. Svjetlom svoga Duha rasvijetli, Gospodine, put Crkve i pomozi joj da uvijek bude zauzeta u izgradnji tvoga kraljevstva ljubavi i istinskoga služenja, molimo te.

2. Čuvaj, Gospodine, u svim pastirima Crkve duh prave ljubavi i brige za povjereni im narod: daj da mudrošću vodstva i nesebičnim služenjem grade radost zajedništva svih tvojih vjernika, molimo te.

3. Nadahni, Gospodine, poglavare državâ i sve nositelje vlasti da povjerene im službe vrše u odgovornosti za sve slabe i potrebite i u istinskoj brizi za opće dobro, molimo te.

4. Obnovi u svima nama snagu Kristove ljubavi kako bismo radosnim služenjem mogli preobražavati svijet i tako graditi tvoje kraljevstvo, molimo te.

5. Otvori nam oči srca da u svima koji trpe progonstvo, siromaštvo, tugu i osamljenost prepoznamo bližnje koji su potrebiti svjedočanstva naše kršćanske ljubavi, molimo te.

Primi, Oče nebeski, naše smjerne prošnje. Daj da s pouzdanjem u tvoju očinsku dobrotu trajno rastemo u vjernosti tebi i u ljubavi prema braći ljudima. Po Kristu Gospodinu našemu.

Pjesma prije Evanđelja usp. 2Sol 2, 14Bog nas pozva po evanđelju na posjedovanje slave Gospodina našega Isusa Krista.

Evanđelje Mk 9, 30-37Sin Čovječji predaje se... Tko želi biti prvi,neka bude svima poslužitelj.

Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme:Otišavši s gore, Isus i njegovi učenici prola-žahu kroz Galileju. On ne htjede da to itko sazna. Jer poučavaše svoje učenike. Govo-raše im: »Sin Čovječji predaje se u ruke lju-dima. Ubit će ga, ali će on, ubijen, nakon tri dana ustati.« No oni ne razumješe te besje-de, a bojahu ga se pitati.I dođoše u Kafarnaum. I već u kući upita ih: »Što ste putem raspravljali?« A oni umukoše jer putem među sobom razgovarahu o tome tko je najveći. On sjede i dozove dvanaesto-ricu te im reče: »Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslu žitelj!« I uzme dijete, postavi ga posred njih, zagrli ga i reče im: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, mene prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji me-ne posla.«Riječ Gospodnja.

MOLITVA VJERNIKA

Pričesna pjesmaNaredbe si svoje dao da se brižno čuvaju. O, kad bi čvrsti bili putovi moji da tvoja čuvam pravila!

Ps 119, 4-5

Popričesna molitvaGospodine, ti nas hraniš svojim otajstvima. Odgajaj nas neprestano uredbama svoga milosrđa da plodove otkupljenja donosimo i u otajstvima i u vladanju. Po Kristu.

OTAJSTVO I ZBILJA

30

Zrnje…

Isus sa svojim učenicima ide kroz Galile-ju. Na putu je prema Jeruzalemu. Putem je htio biti samo sa svojim učenicima, za-

štićen od mase drugih koji bi htjeli do njega. Razlog je važan. Isus poučava svoje učenike o onome što stoji pred njim. Ovo je već drugi put da im govori o onome što ga čeka. O sebi go-vori kao o Sinu Čovječjem. Kaže da se predaje ljudima u ruke. Događaji koji ga očekuju neće se dogoditi bez njegove volje. On se predaje. Neće biti pasivno izručen ljudima protiv svoje volje. On se predaje ljudima u ruke i zna što će oni učiniti. Ubit će ga. Njegova smrt ne će biti nesretan slučaj. On ide svjesno u smrt i zna što će ljudi s njim učiniti kada im se pruži prigoda da ga osude. Isus najavljuje i uskrsnuće koje će se dogoditi tri dana nakon smrti. Učenici ne razumiju. Marko ih, inače, opisuje kao grupu učenika koji idu s Isusom, ali koji ne razumiju ni njegovo poslanje ni njegove riječi ni njegov trud da im u prispodobama pojasni što se doga-đa pred njihovim očima. Nisu samo učenici ta-kvi. Ne razumiju ga ni njegovi. Ne razumije ga ni masa koja se neprestano skuplja oko njega. A ne razumiju ga ni narodni glavari i svećenici. Isus je neprestano okružen ljudima koji ga slu-šaju i gledaju, ali ne razumiju. Osim nerazumi-jevanja, učenici nemaju hrabrosti ni pitati ono

Isusove pouke i učenička nijemostšto nisu razumjeli. Tako se pokazuju osrednjim i neslobodnim učenicima. Između njih i Isusa ispriječio se njihov strah. No, to nije samo strah učenika pred učiteljem. Riječ je o dubljem stra-hu. On se odnosi na Isusovu sudbinu. On će se predati ljudima, oni će ga ubiti, a on će nakon tri dana ustati. Dok im predodžba ubijanja uči-telja može strahom zakočiti svako pitanje, go-vor o ustajanju nakon tri dana ne kaže im ništa. Uskrsnuće nadilazi njihove predodžbe. Tako se već sada riše obzor shvaćanja Isusovih učenika. Uskrsnuće i pobjeda smrti ne ulazi u obzor nji-hovih očekivanja i njihova razumijevanja.

Tko je najveći?Put do Kafarnauma nije bio ispunjen samo Isusovom poukom. Učenici su imali vremena i za svoje razgovore. Marko opisuje Isusovu pouku koju učenici nisu razumjeli i koja je za-vršila šutnjom, bez pitanja. Potom je uslijedio hod i razgovor učenika među sobom. Isus nije sudjelovao u tom razgovoru. Ili su se učenici razdvojili u manje grupe, ili se Isus odvojio od svojih učenika. Svakako, u kući Isus pono-vo uzima riječ. Pita učenike o čemu su putem razgovarali. Oni šute. Ne odgovaraju. Marko opisuje mučni odnos Isus sa svojim učenici-ma. Kad im govori o najvažnijemu događaju

XXV. nedjelja kroz godinu

Bog se zauzima za svoje sinove Mudr 2, 12.17-20Pravednik svoj »svršetak« drži sretnim. Stoga i bezbožnici žele ispitati kakav će biti taj njegov svršetak. Ako se taj svršetak shva-ti kao vremenita nagrada, može se ovdje vidjeti podsjećanje na Knjigu o Jobu, gdje saznajemo da je Gospodin »blagoslovio novo Jobovo stanje još više negoli prijašnje«. No, u vrijeme kad nastaje Knjiga Mudrosti moguće je već pomišljati i na »svršetak«, to jest nagradu, onkraj groba, što bezbožnici ne shvaćaju, pa očekuju da Bog na vidljiv način vremenito spasi pravednika. Izraz »Božji sin« u Starome zavjetu isprva označava Izraela, da bi se, razvo-jem teološke misli, time sve više nastojalo označiti samo prave-dan ili budući narod. Ponekad se taj naslov pridaje pojedincima. Ovdje »Božji sin« označava onoga za koga se Bog zauzima, kao što se zauzimao za svoj narod i za pravednike u njemu.

Darko Tepert

Dijete, nejako i neuko, stavljeno posred učenikâ najvećega Učitelja. O onome što ih nije naučila njego-va riječ, poučit će ih dijete. Učenik ne stječe znanje Učiteljevim ime-nom, nego svojom poučljivošću, otvorenošću njegovu nauku. Put vjere vraća nas uvijek u iskustvo djeteta, u njegovu znatiželjnost, otvorenost, poučljivost i povjerenje. Potrebno je priznati se malenim da bismo se umjeli diviti onomu što nas nadvisuje; priznati se grješnim i slabim kako bismo žudjeli za čistoćom gledanja Božjega lica.

odje

ci r

iječi

30živo vrelo 31

svoga života, oni šute i ne postavljaju ni jedno pitanje. Kada ih pita o čemu su oni razgovara-li, opet šute. Ovaj put ne šute iz straha. Šute jer su razgovarali o tome tko je najveći. Marko ne kaže što im je zatvorilo usta, ali kontekst se čini prilično jasnim: sram. Neposredno nakon što im je učitelj govorio da će biti ubijen, oni razgovaraju o sebi i o tome tko je među njima najveći. Sram se nije pojavio dok su razgova-rali. Pojavio se kada ih je učitelj upitao o čemu su razgovarali. Sram je osjećaj koji se pojav-ljuje pred drugim ili pred sviješću da me drugi vidi u situaciji u kojoj sam zakazao prema svo-jim ili promatračevim kriterijima. Sram je po-sebno snažan ako je promatrač neupitan au-toritet. Učenici, dakle, šutnjom pokazuju kako im je jasno da je njihov razgovor bio neprimje-ren spram onoga u što ih je učitelj upućivao.

Premda učenici u kratko vrijeme dva puta zakazuju u komunikaciji, Isus ih ne prestaje poučavati. Ne posramljuje ih. Ne prigovara im. Poučava ih. To čini najprije gestom sjeda-nja i dozivanja dvanaestorice k sebi. Potom ih poučava o tome kako netko uistinu može po-stati prvi. Poučava ih jednom gestom. Uzima dijete, postavi ga u sredinu, zagrli i kaže: »Tko god jedno ovakvo dijete primi u moje ime, me-ne prima. A tko mene prima, ne prima mene, nego onoga koji mene posla.«

Kakva je to pouka? Kakav je to odgovor na pitanje tko je najveći? Ako biti najveći znači bi-ti iznad drugih, onda se najvećim postaje tako da se druge nadrasta, prelazi, nadilazi. Drugi su manji i moraju biti manji kako bih ja bio najveći. Moj je pogled usmjeren samo na mo-guće suparnike koje moram učiniti manjima od sebe. Tko jednom uđe u takav odnos s dru-gima, više ne vidi male, a posebno ne najma-nje. Zato Isus svoje poučava da promijene na-čin gledanja. Otkriti najmanje u svojoj sredini, dovesti ih u središte, dati im mjesta u središtu svoga života – to čovjeka čini velikim. Primiti drugoga, a ne nadrasti ga. Primiti ga, a ne uči-niti ga manjim od sebe. Primiti drugoga znači

primiti Krista. Učiniti se većim od drugih znači okrenuti leđa Kristu. Boga se prima promje-nom pogleda na druge ljude i promjenom po-našanja u odnosu prema drugima. Učenicima će trebati vremena do razumiju što ih je učitelj poučavao. O njegovoj smrti i uskrsnuću naučit će iz samih događaja u koje će biti uvučeni. O prvim mjestima i primanju najmanjih u svoje središte trebat će učiti bez prestanka. Do dana današnjega.

Kada se vjernici nađu sabrani oko Riječi i stola Gospodnjega, ni oni nisu lišeni nutarnjih suparništava jednih s drugima. I njima je uvi-jek iznova potrebno da im učitelj otvori oči i za njihove razgovore kada on nije s njima, i za njegovu pouku o istinskom prihvaćanju Boga u svom životu koje se događa prihvaćanjem najmanjih. Nerijetko je osjećaj srama na sa-mome početku ozbiljnoga prihvaćanja Isuso-ve pouke. Osjetimo se prepoznati u borbama i pitanjima oko prvih mjesta i ne primijetimo kako nam to iskrivi pogled na svijet. Zato je nedjeljni euharistijski susret uvijek i dobra prigoda pristajanja na učiteljevu pouku o po-gledu na svijet koji otklanja ljudska suparniš-tva i otvara prostor Božjoj prisutnosti.

Zajednica koja vidi najmanje i umije ih sta-viti u svoje središte, prima Krista i onoga koji ga je poslao. Euharistija je dragocjeno vrijeme u kojemu vjernici uče gledati druge Isusovim po-gledom, primaju Krista u svoju sredinu i kroz to rastu u Božjim očima, a Bog ih svojom prisutno-šću i svojom Riječi štiti od razarajućih nadmeta-nja oko toga tko je među njima najveći.

Ante Vučković

OTAJSTVO I ZBILJA

32

Prvo čitanje Br 11, 25-29Zar si zavidan zbog mene?Oh, kad bi sav narod postao prorok!

Čitanje Knjige BrojevaU one dane: Gospodin siđe u oblaku i poče govoriti s Mojsijem, uze od duha koji bijaše na njemu i stavi na sedamdesetoricu starješina. Kad duh počinu na njima, počeše prorokovati, ali to više nikad ne učiniše. Dvojica ostadoše u taboru. Jednome je bilo ime Eldad, a drugome Medad. Duh je i na njima počinuo – bili su i oni među upisanima, premda nisu došli u šator – te počeše u taboru prorokovati.Neki mladić otrča te javi Mojsiju: »Eldad i Medad«, reče, »prorokuju u taboru!« Jošua, sin Nunov, koji je posluživao Mojsija od svoje mladosti, prozbori i reče: »Mojsije, gospodaru moj, ušutkaj ih!« Mojsije mu odgovori: »Zar si zavidan zbog mene! Oh, kad bi sav narod Gospodnji postao prorok! Kad bi Gospodin na njih izlio svoga duha!«Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam Ps 19, 8.10.12-14Pripjev: Naredba Gospodnja srce sladi!Savršen je zakon Gospodnji, dušu krijepi;pouzdano je svjedočanstvo Gospodnje, neuka uči.

Neokaljan strah Gospodnji, ostaje svagda;istiniti sudovi Gospodnji, svi jednako pravedni.

Sluga tvoj pomno na njih pazi,vrlo brižno on ih čuva.Ali tko propuste svoje da zapazi?Od potajnih grijeha očisti me!

Od oholosti čuvaj slugu svogada mnome ne zavlada.Tad ću biti neokaljan,čist od grijeha velikoga.

Drugo čitanje Jak 5, 1-6Bogatstvo vam istrunu.

Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostolaDe sada, bogataši, proplačite i zakukajte zbog nevolja koje će vas zadesiti! Bogatstvo vam istrunu, haljine vaše postadoše hrana moljcima, zlato vam i srebro zarđa i rđa će njihova biti svjedočanstvo protiv vas te će kao vatra izjesti tijela vaša! Zgrnuste blago u posljednje dane! Evo: plaća kosaca vaših njiva – koju im uskratiste – viče i vapaji žetelaca dopriješe do ušiju Gospodina nad vojskama. Raskošno ste na zemlji i razvratno živjeli, utoviste srca svoja za dan klanja! Osudiste i ubiste pravednika: on vam se ne suprotstavlja!Riječ Gospodnja.

Ulazna pjesmaSve što si poslao na nas, sve što si nam učinio, Gospodine, pra-vedno si učinio. Nismo čuvali naredbe tvoje, ali proslavi ime svoje, Gospodine: postupaj s nama po blagosti svojoj, po velikoj ljubavi svojoj.

Dn 3, 31.29-30.43.42

Zborna molitvaBože, ti svoju svemoć očituješ najviše praštanjem i milosrđem. Budi nam uvijek milostiv da težimo za obećanim dobrima i uđemo u vječno zajedništvos tobom. Po Gospodinu.

Darovna molitvaMilosrdni Bože, nek ti ovaj naš prinos bude drag, da nam otvori izvor svakog blago slova. Po Kristu.

Dvadeset i šesta nedjelja kroz godinu

27. rujna 2015.

Ulazna: 214 Molimo tebeOtpj. ps.: Naredba Gospodnja (ŽV 9-2012)Prinosna: XV Oče, primi žrtvu ovuili: XIV Evo nas, Oče Pričesna: 136.3 Jedno smo tijeloZavršna: 217 Bože, tvoj smo sveti narod


32živo vrelo 33

Pjesma prije Evanđelja Usp. Iv 17, 17b.aGospodine, tvoja je riječ istina;posveti nas u istini.

Evanđelje Mk 9, 38-43.45.47-48Čitanje svetog Evanđelja po MarkuU ono vrijeme: Ivan reče Isusu: »Učitelju, vidjesmo jednoga kako u tvoje ime izgoni zloduhe. Mi smo mu branili jer ne ide s nama.« A Isus reče: »Ne branite mu! Jer nitko ne može učiniti nešto silno u moje ime pa me ubrzo zatim pogrditi. Tko nije protiv nas, za nas je.«»Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.«»Onomu naprotiv tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju, daleko bi bolje bilo da s mlinskim kamenom o vratu bude bačen u more.«»Pa ako te ruka sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je sakatu ući u život nego s obje ruke otići u pakao, u oganj neugasivi. I ako te no-ga sablažnjava, odsijeci je. Bolje ti je hromu ući u život nego s obje noge biti bačen u pa-kao. I ako te oko sablažnjava, iskopaj ga. Bo-lje ti je jednooku ući u kraljevstvo Božje nego s oba oka biti bačen u pakao, gdje crv njihov ne gine niti se oganj gasi.«Riječ Gospodnja.

Pričesna pjesmaPo ovom smo upo znali ljubav: on je za nas položio život svoj, pa smo i mi dužni živote položiti za braću.

1Iv 3, 16

Braćo i sestre, zajedničkom se molitvom utecimo nebeskome Ocu koji nam je povjerio da u svijetu svjedočimo radost spasenja:

1. Čuvaj svoju Crkvu u vjernosti tvojoj riječi i pomozi joj da proročkom hrabrošću svjedoči tvoj dar spasenja, ustajući protiv svega što se protivi zajedničkomu dobru i dostojanstvu koje si nam u Kristu darovao, molimo te.

2. Prodahni svojom mudrošću papu Franju i (nad)biskupa našega I.: neka riječ evanđelja bude nadahnuće i put svim nastojanjima u kojima vode tvoju Crkvu, molimo te.

3. Ukloni iz našega života sve što nas priječi u nasljedovanju tvoga puta; okrijepi nas da se zdušno trudimo oko dara vjere koju si u nama začeo, molimo te.

4. Probudi u svima nama snagu ljubavi koja prepoznaje sve potrebite te im po djelima ljubavi i radosnoga služenja očitujemo tvoju dobrotu i blizinu, molimo te.

5. Primi u svoj nebeski mir pokojnu našu braću i sestre, molimo te.

Usliši, nebeski Oče, naše smjerne molitve; obnovi u nama snagu tvoga Duha da se svojim htijenjem, riječima i djelima istinski trudimo oko svega za što te molimo. Po Kristu Gospodinu našemu.

MOLITVA VJERNIKA

Popričesna molitvaBože, ovim otajstvomnaviještamo smrt Gospodnju. Obnovi nam duh i tijelo da spremno prihvatimo trpljenje s Kristom te budemo njegovi subaštinici u slavi. Koji živi.

OTAJSTVO I ZBILJA

34

prema Isusu. Međutim, Isus ih ne potvrđuje u takvome stavu, nego ih poučava o univerzal-nosti evangelizacijskog poslanja. Premda je sam Isus ustanovio Dvanaestoricu kao pravu instituciju u kojoj i po kojoj djeluje u svijetu, djelovanje u njegovo ime ipak nije ograničeno nikakvim institucionalnim okvirima. Prostor djelovanja u Isusovo ime pripada sferi Božje, a ne ljudske suverenosti, jednostavno zato što Isus dolazi od Boga.

Stoga u djelovanju svakoga propovjedni-ka evanđelja treba biti prepoznatljiva vjera u Boga »koji hoće da se svi ljudi spase« (1Tim 2, 4). A što se tiče stava prema evangelizatori-ma, koji možda imaju druge metode propovi-jedanja ili pripadaju nekoj drugoj kršćanskoj zajednici, nitko nije pokazao toliku širinu kao apostol Pavao koji ide dotle da se raduje čak i onda kad tko naviješta Krista ne iz dobre volje nego iz zavisti, nadmetanja i suparništva (usp. Fil 1,15-18). Glavno je da se na svaki način na-vješćuje Krist.

Isusovim imenom ne može se manipuliratiPa ipak, nakon pouke o stavu otvorenosti i dobrohotnosti prema svim ljudima, Isus u nastavku donosi i jednu ozbiljnu opomenu. Kada svojim učenicima kaže da ne zabranjuju ‘anonimnomu’ čovjeku izgoniti zloduhe u nje-govo ime, Isus istovremeno upozorava kako njegovim imenom nitko ne može raspolagati kao s nekim sredstvom kojim se može sve či-niti i opravdati. Nije svako nazivanje Isusovim imenom uvijek i djelovanje u njegovo ime. Djelovati u Isusovo ime znači postupati u sva-koj situaciji onako kako bi postupio sam Isus, koji je »prošao zemljom čineći dobro i ozdrav-ljajući sve kojima bijaše ovladao đavao« (Dj 10, 38). Ali, Isusovo se ime može i zlouporabi-ti. To se događa onda kada oni koji se nazivaju njegovim imenom, govore i čine ono što je su-protno njegovu nauku. Stoga Isus u nastavku govori o problemu sablazni.

Nakon pouke o pravoj veličini učenik Ivan izvještava Isusa o postupku njega i ostalih učenika prema čovjeku koji je

izgonio zloduhe u Isusovo ime. Budući da do-tični nije pripadao užemu krugu učenika, uče-nici su mu zabranjivali da tako djeluje. Na takav postupak svojih učenika Isus odgovara kratkim nizom pouka u kojima odzvanjaju riječi: »Tko nije protiv nas, za nas je.« Ta rečenica izražava Isusovu dobrohotnost koja već činjenicu da se tko ne protivi njemu i njegovim učenicima do-življava kao oblik suradnje koja otvara slobo-dan prostor evangelizacijskom djelovanju.

Isus, stoga, poučava učenike kako treba da budu otvoreni prema drugim ljudima i oslobo-de se mentaliteta klanske zatvorenosti koji se može uvući čak i u jedno po sebi univerzalno poslanje kao što je propovijedanje evanđelja. Ivanov izvještaj, naime, kao da ima prizvuk tra-ženja potvrde postupka učenika koji su možda mislili da negativnim stavom prema čovjeku izvan njihova kruga pokazuju svoju lojalnost

»Tko nije protiv nas za nas je«

XXVI. nedjelja kroz godinu

odje

ci r

iječi

34živo vrelo 35

Odsijecanjem do cjelovitostiRiječ sablazan obično označuje zaprepaštenje nad lošim činom ili riječima neke osobe od koje takvo što ne bismo očekivali bilo zbog njezina društvenog položaja, ili pak slike koju smo sa-mi o njoj izgradili. Ipak, nakon Isusovih riječi o nagradi onima koji napoje čašom vode one koji su njegovi, dolazimo do zaključka da sablazniti nekoga u ovom kontekstu znači postaviti za-preku naviještanju evanđelja. Na poseban na-čin to se odnosi na sablažnjavanje malenih, a to su oni kojima je u njihovoj vjeri još uvijek po-treban ljudski oslonac. Budući da Isus sve ovo govori dok posred njegovih učenika stoji dijete (usp. Mk 9, 36), izraz »najmanji što vjeruju« odnosi se u prvom redu na djecu koja svaku pa i vjersku pouku primaju od starijih. Stoga, onaj tko bi zlouporabio prirodnu ovisnost djece o odraslima i uputio ih lošim životnim putem, učinio bi toliko zlo da bi mu bolje bilo da je s mlinskim kamenom bačen u more. Tako ne bi mogao naškoditi ni sebi ni drugima.

Da se pak opasnost sablazni ne bi shvaća-la samo u odnosu na neke treće osobe, valja

primijetiti kako Isusov govor brzo prelazi iz trećega u drugo lice. U svakom čovjeku postoji strana koja ga navodi na zlo, i stoga Isus govori o mjerama koje treba poduzeti svatko tko želi ući u život. U slikovitome govoru on kaže ka-ko je bolje odsjeći ruku i nogu ili iskopati oko koje nas sablažnjava, negoli s čitavim tijelom biti bačen u pakao. Razmišljajući o spomenu-tim dijelovima tijela dolazimo do zaključka kako su slike koje Isus koristi u ovom govoru pomno izabrane. Ruka, noga i oko, dijelovi su tijela koje čovjek ima u paru. Tako odsije-canje jedne ruke, noge i oka upućuje na pro-blem dvostrukoga života kao tipičnoga oblika sablazni. Ako jedna ruka čini dobro, a druga zlo, onda ovu treba odsjeći. Ako jedna noga ide za Kristom, a druga navodi na neki drugi put i nju treba odsjeći. Jednako treba iskopati i oko koje gleda u krivom smjeru, a ostaviti ono koje traži Božje lice i u svakom čovjeku prepoznaje dobro. Tako čovjek koji odsijeca grešne udove svoga tijela zapravo postaje cjelovit jer izmiče zamki podvojenosti koja vodi u propast.

Domagoj Runje

odje

ci r

iječi

Zrnje…O, kad bi sav narod bio prorok! Br 11, 25-29Odnos Boga i Mojsija Knjiga Brojeva ovako opisuje: »Iz usta u usta njemu ja govorim, očevidnošću, a ne zagonetkama, i lik Gospodinov on smije gledati« (Br 12, 8). Na Mojsiju je počivao osobiti »duh«, koji mu je dozvoljavao takvo sudjelovanje na Go-spodinovu božanstvu, a nešto od toga duha Bog daje i sedamde-setorici sabranoj u Šatoru kako bi Mojsiju olakšao vođenje naro-da. Ovo je drevno opravdanje hijerarhijskoga uređenja izraelskog društva i religije. Jošuina primjedba (11, 28), kojom želi zabrani-ti prorokovanje dvojici starješina koji su se našli izvan Šatora, među narodom, dobro je ukorijenjena u staro shvaćanje sveto-sti. Bog koji je svet, izdvojen, ne može se miješati s profanim. Mojsijeva reakcija pokazuje da se izraelska religija razvija u dru-gom smjeru. Bog ne će biti zatvoren u svoj hram poput bogova okolnih naroda, nego će biti prisutan u narodu preko proroka, a Mojsijeva želja da bi »čitav narod Gospodnji postao prorok«, bit će trajna čežnja u Starom zavjetu.

Darko Tepert

»Tko nije protiv nas, za nas je«, kaže Isus. Mnogi su, naime, »anonimni kršćani«, koji žive »radosnu vijest«, a ne pripadaju zajednici učenika. Njih je lako privući. Isus kaže da je dostatna čaša hladne vode, pružena onima koji su žedni ljubavi i blizine. Ali zato oštro opominje one koji su unutar zajednice.Ako umjesto »čaše vode« ponude sablazan, rastaču Crkvu i grade svoju osudu. Zato »mnogi koji su ‘u Crkvi’ izvan nje su, i mnogi koji su ‘izvan Crkve’ u njoj su« (sv. Augustin).

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

36

Pričest vjernika koji boluju od celijakije

Premda se može čitati da je celijakija bolest modernoga doba, uzrokovana novim načinima ishrane, ona je kao pojam poznata još u antici, iako tada nije bilo poznato da te smetnje nastaju konzumiranjem nekih žitarica i njihovih prerađevina. U drugome stoljeću Areteus

iz Kapadocije takve smetnje naziva koiliakós (od gr. koilía, trbuh), na temelju čega je u 1856. Francis Adams bolesnike s tim poteškoćama nazvao celiacs. Uskoro su istraživanja pokazala da tegobe nastaju konzumiranjem glutena, bjelančevina iz pšenice i nekih drugih žitarica, kao ječma i raži, pa terapija zahtijeva bezglutensku prehranu (Willem-Karel Dicke). Tegobe se, osobito kod kroničnih oboljenja, prepoznaju po teškom oštećenju sluznice tankoga crijeva, što uvelike sma-njuje mogućnost resorpcije hrane te izaziva druge zdravstvene teškoće.

Ta bolest, ovdje ‘prikazana’ u najosnovnijim crtama, zadnjih je desetljeća postala temom o kojoj se raspravlja također u povezanosti s (ne)mogućnošću pristupa oboljelih vjernika euha-ristijskoj pričesti, posebice kada je riječ o kroničnim bolesnicima s teškim smetnjama. Rastući broj oboljelih i nova medicinska istraživanja, koja pokazuju da neki bolesnici moraju iz prehrane trajno isključiti jela koja sadrže gluten, pa bio on sadržan i u manjoj mjeri, otvorila su pitanja o prikladnosti i prihvatljivosti euharistijskoga kruha, pripravljenoga od pšeničnoga brašna, za pri-čest tih bolesnika. Tražilo se rješenje u pripravljanju hostija s bitno smanjenim udjelom glutena. No, to je otvorilo rasprave o »valjanosti« takve pričesti.

Razmatrajući te potrebe određenoga broja vjernika, Kongregacija za nauk vjere 1982. g. dala je određene naputke, među kojima je bilo predviđeno da se teško oboljeli, koji nikako ne podnose gluten, mogu pričestiti samo kaležom, što je pak stvaralo druge poteškoće, osobito kod pričesti djece ili bolesnika koji su, k tome, apstinenti od alkohola.

1. Želeći izaći u susret bolesnicima Kongregacija je 19. lipnja 1995. uputila svim biskupskim konferencijama Okružno pismo, koje je potpisao prefekt Kongregacije kard. Joseph Ratzinger, donoseći pojašnjenja o »valjanosti materije« za pričest vjernika koji boluju od celijakije. U pismu se naznačuje da su hostije koje bi bile pripravljene od brašna iz kojega je u potpunosti odstranjen gluten (hostije »quibus glutinum ablatum est«), nevaljana materija (materia invalida) za euha-ristijsku pričest. Valjanom materijom smatraju se hostije u kojima je zadržana količina glutena koja je dostatna za »krušnost« (stvaranje kruha), a nužno je da u njima nema nikakve druge tvari osim pšeničnoga brašna te da se načinom pripravljanja ne izgubi narav kruha.

U skladu s tim odredbama pojedine biskupske konferencije izdale su pojašnjenja i upute gle-de načina pričesti vjernika koji boluju od celijakije. Dijecezanski biskupi prije nego što daju do-puštenje za pričest hostijama sa smanjenim udjelom glutena moraju steći uvjerenje da hostije za pričest odgovaraju odredbama koje je u tu svrhu dala Kongregacija za nauk vjere.

Već duže vrijeme izrađuju se hostije sa smanjenim ili minimalnim udjelom glutena, za koje je laboratorijskim istraživanjima i provjerama utvrđeno da ih oboljeli od celijakije mogu konzu-mirati bez negativnih posljedica za zdravlje. Postignuti su i određeni standardi u pripravljanju takvih hostija koje se, certificirane, mogu pribaviti na raznim stranama, kako u udrugama obolje-lih tako i u crkvenim ustanovama. Moguće je pribaviti i pšenično brašno sa smanjenim udjelom glutena te od njega napraviti hostije, poštujući sve odredbe koje vrijede za pripravljanje hostija, ne dodajući brašnu i vodi nikakve druge tvari.

2. Župnici i drugi svećenici pozvani su informirati se o bolesti celijakije i poteškoćama koje ona nosi te nastojati u svojim župnim zajednicama upoznati vjernike koji boluju od te bolesti, pristupi-ti im s razumijevanjem, upoznati ih s mogućnošću primanja pričesti te ih savjetovati i pomoći im prevladati teškoće u sudjelovanju u slavlju euharistije. Pri tome posebnu pozornost treba posvetiti

36živo vrelo 37

oboljeloj djeci, posebice onima koji se pripravljaju za Prvu pričest. U tu svrhu potrebna je surad-nja i briga župnih kateheta te drugih suradnika u katehezi i životu župne zajednice.

3. Gdje je u zajednici veći broj oboljelih od celijakije koji pristupaju pričesti, župa će se po-brinuti i pribaviti valjane hostije sa smanjenim udjelom glutena. U crkvama i svetištima koje pohađa velik broj vjernika savjetuje se, prema potrebama, imati pripravljene hostije za pričest oboljelih od celijakije.

4. Hostije sa smanjenim udjelom glutena moraju biti čuvane i na oltar donesene u zaseb-noj posudi kako bi se izbjegao svaki dodir s drugim, ‘redovitim’ hostijama. Onaj tko ima brigu pripremanja posuda s hostijama za slavlje pazit će da kod stavljanja hostija u ciborije hostije za oboljele od celijakije priprema prije nego što priprema druge, tj. redovite hostije. Ako je prethodno dodirivao ‘obične’ hostije, potrebno je da opere ruke prije nego dodiruje i priprema hostije sa smanjenim udjelom glutena.

Ako je riječ o pojedinačnim slučajevima i ako se to čini prikladnijim, može se vjernicima sa-vjetovati da hostije sa smanjenim udjelom glutena sami pribave te da hostiju donesu na slavlje na kojemu će se pričestiti i prije slavlje predaju je svećeniku, koji će s njom postupati na prikladan način, držeći ju u zasebnoj posudi i pomno izbjegavajući svaki njezin dodir s ostalim hostijama.

5. Posuda u kojoj se hostije sa smanjenim udjelom glutena donose na oltar ili čuvaju u sve-tohraništu, treba biti vidljivo drukčija od ostaloga liturgijskoga posuđa, kako ne bi došlo do za-mjene hostija te kako bi se izbjegla svaka mogućnost njihova miješanja, pa i međusobnoga dodira.

6. Savjetuje se da kod pričesti u slavlju euharistije svećenik najprije pričesti vjernike koji se pričešćuju s posebnim hostijama. Služitelji pričesti (svećenici, đakoni, izvanredni služitelji) oprat će ruke prije pričešćivanja hostijama sa smanjenim udjelom glutena ako su prethodno dodirivali hostije za redovitu pričest vjernika.

7. Kada se u slavlju vjernici pričešćuju pod obje prilike, potrebno je paziti da se vjernika koji boluje od celijakije ne pričesti iz kaleža u koji je prethodno, kod lomljenja kruha, stavljen djelić ‘obične’ hostije kojom se pričešćuje svećenik. Ako je veći broj pričesnika s tom bolešću, savjetuje se u slavlju posvetiti vino u zasebnome kaležu u koji ne će biti stavljen djelić hostije (immixtio).

Ovim uputama i smjernicama potrebno je pristupati s punom osjetljivošću za vjernike i njihove teškoće, ali i s dužnom brižnošću da otajstvo euharistije, darovano u prilikama kruha i vina, ne izgubi svoj smisao i istinitost životnoga sakramentalnoga susreta i zajedništva s Kristom. Kruh nije »uzet« ili »odabran« za sakrament euharistije zato što bi bio osnovna hrana u kulturi u kojoj je kršćanstvo raslo, ili zbog bogatoga simbolizma kruha u toj kulturi, nego iz razloga što je sâm Krist »uzeo kruh«, razlomio ga i »dao« svojim učenicima govoreći: »Uzmite i jedite, ovo je tijelo moje« te im dao zadaću: »Ovo činite meni na spomen.« Vjerna tome daru i povjerenoj zadaći Crkva nema mogućnosti kruh, kao euharistijsku tvar, zamijeniti nekim drugim jelom, koje bi u nekoj kulturi ili nekim životnim okolnostima moglo nositi ona značenja koja nosi pšenični kruh. Pšenični kruh, beskvasan u tradiciji Crkve na Zapadu, jest jedina valjana mate-rija za slavlje euharistije jer pripada Predaji koja dolazi od samoga Gospodina, omogućujući u snazi sakramenta životno zajedništvo s njim i s njegovim djelom spasenja. Stoga teološki govor i sakramentalni simbolizam euharistijskoga kruha ne smiju izostati iz promišljanja o načinu pričesti vjernika oboljelih od celijakije.

Istodobno briga za »valjanost materije« euharistijskoga kruha ne smije umanjiti osjetljivost za te bolesnike i njihove stvarne teškoće, kao ni dovesti u pitanje njihovu vjeru, tvrdeći, u po-vršnom i ‘ideološkom’ teologiziranju, da euharistija ne može nikomu naškoditi. Sakramentalna pretvorba (transubstancijacija) tiče se biti (supstancije) kruha i vina, a ne njihove materijalnosti. Stoga bi osporavanje – u ime čistoće vjere – nekomu pričestiti se hostijama sa smanjenim udje-lom glutena zapravo pokazivalo nedostatnost vjere i nepoučenost o istini i zbilji sakramenta.

fra Ante Crnčević

OTAJSTVO I ZBILJAU DUHU I ISTINI Prilozi za liturgijski pastoral

38

Molitva za djecu, nastavnike i djelatnike škole(na početku školske godine i u drugim prigodama)

Uz početak školske godine priređuju se prigodni molitveni susreti ili se u nedjeljno euharistijsko slavlje unose elementi koji slavlje povezuju s trenutkom novoga po-četka u životu djece, njihovih roditelja i nastavnika. U tu svrhu donosimo priklad-nu Molitvu. Može ju se moliti na slavlju euharistije iza Popričesne molitve, ili pak u školi ili nekom drugom prikladnome prostoru, kao zaseban molitveni trenutak. U tom slučaju savjetuje se da molitvi prethodi navještaj Božje riječi (v. Blagoslo-vi, str. 147.-150.). Uz manje prilagodbe može naći mjesta i u obiteljskoj molitvi.

Poziv na molitvuPredmolitelj:

Braćo i sestre, zazovimo Boga, našega nebeskog Oca, da mudrošću svoga Duha

prosvijetli i podupre sve članove školske zajednice u duhu nesebičnosti i solidarnosti te traženju i ostvarivanju radosti svojih bližnjih.

Svi ostanu kratko u tišini.

Molitva

Gospodine Bože naš,ti si nam očitovao svoju ljubav

i darovao nam milost da budemo tvoja djeca.U Kristu, svome Sinu, pokazao si nam uzor novoga čovjekai preobrazio nas svojim uskrsnućem,da rastemo u mudrosti, dobi i milosti.

Oče svjetlosti, svojom blizinom prati i blagosloviučenike i učitelje, (nastavnike, profesore) i sve djelatnike škole (ili: školâ).

38živo vrelo 39

Moćnom rukom štiti i jačaj sve članove odgojne zajednicei učini plodnima njihove napore,da novi naraštaji napreduju u stjecanju znanja i kršćanskih krjeposti.

Roditelje neprestano potiči na očitovanje ljubaviu odgovornosti za ljudski i vjernički rast svoje djece,a djeci otvori srce za prepoznavanje žrtve njihovih roditelja i svih koji se za njih brinu.Odgojiteljima udijeli strpljivost i brižnostu služenju mladima koji traže uzorei u usmjeravanju njihova života prema dobru.

Učini naše škole ozračjem ljepote zajedništvau kojemu će se i učenici i učitelji upućivati u istinu, slijediti vrijednosti Kristove žrtvei nepodijeljena srca prianjati uz izvor vječne radosti.

A sve nas prožimaj svojim Duhom da se nesebično zalažemo za izgradnju kraljevstva nebeskoga,u zajedništvu civilizacije ljubavi,na hvalu i slavu tvoga imena.Po Kristu Gospodinu našemu.

O. Amen.

Priredio: mons. Ivan Šaško

OTAJSTVO I ZBILJATRENUTAK Pisma čitatelja

živo vrelo40

Raznolikost boja liturgijskoga ruha tijekom liturgijske godine očituje razna »li-ca« Kristova otajstva i života Crkve. Razumi-jevanje raznolikosti boja ipak nije u traženju značenja svake od njih jer bi to sužavalo pro-stor obrednoj igri simbola koji je satkan od liturgijskih gesta, riječi, ruha, gesta i stavova tijela, otajstva koje se slavi i životnoga tre-nutka u kojemu se ono uzbiljuje. Liturgijski kanon boja, premda određuje boju za svako slavlje i za svaki dan u liturgijskoj godini, ne tiče se samo ruha liturgijskih služitelja. Ru-ho pomaže razumjeti »boju« slavlja, njegov »ton« i obojenost životnoga trenutka. Svako životno stanje ima svoju »boju«. Odjenuti se u bijelo, crveno ili ljubičasto ne nosi jednak osjećaj. Katkada, da bismo izrekli svoje ras-položenje ili stanje, slikovito ćemo se izraziti simbolizmom bojâ te reći da nam je trenutak ‘ružičast’ ili ‘crn’.

Na sličan se način i boja liturgijskoga ru-ha ucjepljuje u doživljavanje, osjećanje i ra-zumijevanje otajstva koje se slavi. Kao što u svakodnevnome životu odijevanje izriče oso-bu i uspostavlja njezine odnose s drugim lju-dima, sa svijetom, trenutkom ili događajem u kojemu se sudjeluje, tako i ruho liturgijsko-ga služitelja u istu ‘obojenost’ odijeva sâmo slavlje i cijelu zajednicu slavitelja. Potrebno je stoga nastojati da se ‘obojenost’ pojedino-ga slavlja ne iščitava samo iz boje ruha, nego iz cjelokupnosti slavlja: iz molitava, sveto-pisamskih tekstova, pjesama, iz riječi koje liturgija povjerava predsjedatelju, iz uresa liturgijskoga prostora … Ako liturgijsko ruho služiteljâ sugerira doživljaj slavlja u jednoj boji, a ostali se elementi slavlja (liturgijska

Koncelebranti i boja liturgijskoga ruha

glazba, homilija, ures crkve…) predstavljaju u drugoj ‘boji’ ili raznobojnosti, zar to nije ranjavanje estetskih vrijednosti liturgijskoga slavlja i potrebnoga holističkoga pristupa u njegovu oblikovanju. U istome duhu može se govoriti i o potrebi usklađivanja ruha sveće-nika koncelebranata s ruhom predsjedatelja slavlja.

Opća uredba Rimskoga misala određuje da svećenici suslavitelji za slavlje odjenu ruho kakvo oblači i predsjedatelj slavlja: naplećak, albu, štolu i misnicu. »Iz opravdanoga razlo-ga, primjerice zbog većega broja suslavitelja ili nedostatnosti misnoga ruha, suslavitelji mogu, izuzevši uvijek glavnoga slavitelja, obu-ći albu sa štolom, bez misnice.« (OURM 209)

Glede boje ruha svećenika suslavitelja uputa Redemptionis sacramentum u br. 124. predviđa mogućnost da predsjedatelj odjene ruho koje je vlastito liturgijskome danu ili slavlju (crveno ili zeleno), a suslavitelji ruho bijele boje (ili samo albu sa štolom bijele bo-je). U pozadini te odredbe stoji pojašnjenje iz Opće uredbe da se »u svečanijim danima može upotrijebiti blagdansko ili časnije litur-gijsko ruho, premda nije u boji toga dana« (OURM 346g), a bijelo se (uz zlatno) pre-ma predaji uvijek smatralo časnijim ruhom. Ipak, nastoji se sačuvati izvorni smisao i obo-jenost slavlja pa se savjetuje da se za predsje-datelja zadrži ruho boje dana, a suslavitelji, kada ih je velik broj, mogu uzeti ruho bijele boje (kojeg je u crkvama redovito više nego ruha drugih boja). U svakome slučaju potreb-no je čuvati skladnost i dostojanstvo te bri-gu za ‘obojenost’ slavlja Kristovim otajstvom spasenja.

Boje ruha liturgijskih službenika u liturgijskim slavljima očituju ritam liturgijske godine i otkrivaju narav pojedinoga slavlja. U nekim slavljima, pak, može se uočiti neujednačenost ruha svećenika koncelebranata, premda se čini da katkad ne posto-ji drugi razlog za to osim nedostatnoga truda. No, što učiniti kada je riječ o slavlji-ma u kojima sudjeluje veći broj svećenika koncelebranata i kada za sve suslavitelje nema dostatno ruha u boji koja je vlastita tomu slavlju?

p. Ivan B.

Documents

Anticipatio et participatio - hilp.hr · i nebeske liturgije. Liturgija rađa mirom i napetošću, ispunjenošću i novom žudnjom, brigom za svijet i usmjerenošću prema nebesima…