ZEUS-JUPITER

Zeus je bio najmlađi sin Uranove i Gejine kćeri Reje i njezina muža, ujedno i brata,

okrutnog Krona (Saturna), Uranovova nasljednika u vladavini svijetom i najmlađeg među

dvanaestoricom titana i njihovih sestara titanida. U bogatoj antičkoj mitološkoj baštini

Zeus (Jupiter) je bio vladarom nebeskog svijeta, a ujedno je bio predvodnikom

cjelokupnog grčko-rimsko panteona.

Od bojazni da ga netko od vlastite djece ne svrgne s vlasti, što je prethodno zadesilo

njegova oca Urana, dotadašnjeg vladara svijeta - njemu je Kron srpom odsjekao

spolovilo te ga bacio u more, nakon čega je od oca naslijedio vladavinu svijetom - Kron

je svoju novorođenu djecu odmah po rođenju progutao. Namjeravao je na isti način

postupiti i s najmlađim sinom Zeusom, ali je umjesto novorođenčeta progutao kamen

ovijen pelenama, što mu ga je zabrinuta Reja podmetnula želeći ga zavarati i spriječiti u

njegovu naumu.

Prema poznatoj mitološkoj priči moćni "otac bogova" - takvim je, naime, Zeus

doživljavan i često nazivan - rođen je na otoku Kreti. Savjetovana od Urana i Geje, a

želeći zaštititi barem svoje najmlađe dijete, trudna Reja pohitala je na taj najveći grčki

otok, želeći se poroditi podalje od Kronovih očiju. Rodivši Zeusa dijete je sklonila u

dubinu kretske Diktine pećine i tamo su ga medom i mlijekom koze Amalteje hranile i

odnjegovale nimfe Adrasta i Ida. U prikrivanju tadašnjeg Zeusova boravišta sudjelovali

su i poznati kretski gorski demoni kureti, koji su zveketom oružja stvarali veliku buku

pred ulazom u pećinu, prikrivajući na taj način djetetov plač, koji je Kronu mogao odati

skrovito mjesto u koje je Zeus bio sklonjen.

Ubrzo je, međutim, Zeus, uz pomoć Geje te Okeanove i Tetidine kćeri, božice mudrosti i

razboritosti Metide, uspio Krona prisiliti da nakon ispijena lijeka što mu ga je spravila

mudra Metida, iz utrobe povrati svu progutanu djecu, prvorođenu Hestiju, zatim Demetru

i Heru te stariju Zeusovu braću Posejdona i Hada. Uz njihovu pomoć i uz sudjelovanje

jednookih kiklopa - njih je Zeus prethodno oslobodio prisilnog boravka u Tartaru,

dobivši zauzvrat na poklon grom, munju i bljesak (prema atenskom piscu Apolodoru tom

su prigodom kiklopi Hada opskrbili kacigom, a Posejdona trozubom) - Zeus je udario na

Krona i titane koji su mu solidarno pritekli u pomoć te ih je nakon desetgodišnje borbe

1

uspio savladati te ih potom okrutno kazniti, bacivši ih okovane u bezdan Tartara,

najmračnijeg dijela podzemnog svijeta.

Nakon što mu je uspjelo osloboditi se Krona i titana Zeus je vladavinu svijetom podijelio

sa starijom braćom. Posejdonu je pritom pripala vladavina Morem i Vodama, Hadu

Podzemljem, dok je Zeus sebi osigurao vladavinu Nebom, odnosno čitavim nebeskim

svijetom. Uskoro mu je, također, uspjelo poraziti još i pobunjene gigante, divovske

sinove Urana i Geje. Tek tada Zeus je s Herom, Posejdonom, Hermesom, Hefestom,

Atenom, Artemidom, Hestijom, Afroditom i Demetrom, zatim Helijem, Selenom, Letom,

Dionom, Dionisom, Temidom, Eojom, kao i nekim božanstvima nižeg ranga, odlučio

zaputiti se do planinskih vrhunaca mitskog Olimpa, mjesta koje će od tog trenutka

dvanaestorici božanstava postati stalnim boravištem. Slavni Homerovi epovi spominju,

naime, dvanaest olimpskih božanstava: osim Zeusa među dvanaestoricom božanstava

koja su boravila na Olimpu spominju se Hera, Posejdon, Apolon, Artemida, Ares, Atena,

Afrodita, Demetra, Hestija, Hefest te posljednji u tom nizu, Hermes. Druga božanstva

grčkog panteona tamo su boravila povremeno pa je, primjerice, drugi Zeusov brat,

nepopularni bog Podzemlja Had, do Olimpa stigao u samo jednoj prigodi, sudjelujući u

tamošnjem okupljanju različitih božanstava grčkog panteona.

Zeus je isprva održavao vezu s božanstvom razboritosti Metidom, koja mu je prethodno

pomogla obračunati se s Kronom. Bojeći se, međutim, sudbine svojih prethodnika, a

želeći sebi priskrbiti mudrost i razboritost, trudnu Metidu Zeus je progutao, što je u njega

izazvalo nesnosnu glavobolju. Da bi ga oslobodio boli koju je trpio, njegov i Herin sin

Hefest sjekirom ga je udario po glavi - po nekima je, doduše, to bio čin Prometeja, jednog

od potomaka prve generacije titana - izazvavši na taj način rođenje božice Atene! Poslije

Metide Zeus je bio u vezi s Temidom, božicom pravednosti, odnosno vječnog zakonitog

poretka, jednom od šest titanida, Gejinih i Uranovih kćeri. Ona mu je rodila šest kćeri, tri

Mojre i tri Hore. Sa sestrom Demetrom imao je kćer Perzefonu, dok je iz veze s još

jednom od titanida, božicom pamćenja i umjetnosti Mnemosinom, imao devet Muza,

zaštitnica različitih vještina i grana umjetnosti. Nakon mnogih veza kojima je teško

odoljevao naposlijetku je brakom ozakonio vezu sa sestrom Herom, koja je na taj način, a

u skladu sa Zeusovim ovlastima, i sama postala vladaricom nebeskog svijeta. Zeusu je

Hera još prije sklopljenog braka rodila sina Hefesta, božanstvo vatre i kovanja. U braku

2

mu je rodila još i Aresa, koji je postao božanstvom rata. Brojnu djecu (među ostalima i

boga Hermesa, rođenog iz veze s Atlantovom kćeri Maiom) Zeus je imao i iz mnogih

izvanbračnih veza. Među majkama Zeusove djece bile su, primjerice, Okeanova kći

Eurinoma, kao i neke nimfe, ali je djecu često imao i u vezama što ih je održavao s

običnim smrtnicama. Sve su takve Zeusove izvanbračne veze nailazile na žestoko

protivljenje i bijes ljubomorne i osvetoljubive Here .

S obzirom na ovlasti koje su mu pripale o Zeusu (Jupiteru) je ovisilo mnogo toga važnog

za život ljudi pa je, primjerice, bio odgovoran za atmosferske prilike na nebu i na zemlji:

sabiranjem kišnih oblaka Zeus je, naime, bio u mogućnosti na zemlju slati kišu i

gromove. U kasnijim razdobljima njegova rimska inačica Jupiter, s kojim se u potpunosti

identificirao, postao je, među ostalim, vrhovnim božanstvom rimske države.

Od, približno, 4. st. pr. Kr., odnosno od razdoblja helenizma, Zeusovo ime često se

pridodaje i pojedinim božanstvima negrčkog podrijetla. Izjednačavan je,

primjerice, s egipatskim bogom Amonom pa se u takvom kontekstu pojavljuje u

liku Zeusa (Jupitera)–Amona. Zanimljivo je da se s tim božanstvom identificirao i

Aleksandar Makedonski pa se na portretima velikog grčkog vojskovođe i osvajača

često pojavljuju Amonovi ikonografski atributi, poglavito ovnujski rogovi, koji su

primjetni među pramenovima njegove kose. Osim tog karakterističnog detalja

Amonove ikonografije, figuralni prikazi Zeusa (Jupitera)-Amona odlikuju se

karakterističnim obilježjima Zeusove (Jupiterove) ikonografije. Glava mu je

prikazivana obrasla gustom kosom, a licem dominiraju brada i brkovi. Poznate su

još neke Zeusove (Jupiterove) orijentalne inačice; jedna od njih, vrlo raširena

tijekom rimskog razdoblja, odnosi se na kult sirijskog božanstva Jupitera

Dolihenskog (nazvan je po gradu Doliche u sirijskoj Komageni). Lik tog božansva

objedinjavao je osnovne elemente Jupiterove (Zeusove) ikonografije, ali i neke

detalje koji su tipični upravo za to orijentalno božanstvo. Jupiter Dolihenski

prikazivan je u stojećem položaju na biku, odjeven u rimsku vojničku odoru, a od

atributa su karakteristični munja u jednoj te dvosjekla (dvostrana) sjekira u drugoj

ruci. Od Zeusovih drugih orijentalnih inačica vrlo je popularan bio još i lik Jupitera

Heliopolijskog (Heliopolitanskog).

3

Najstarije Zeusovo svetište na grčkom tlu nalazilo se u Dodoni u Epiru, a od poznatih

treba još spomenuti svetište na planini Likej u Arkadiji (Likejski Zeus!) te osobito

njegovo glasovito svetište u Olimpiji. U Zeusovu hramu u Olimpiji nalazila, naime,

znamenita Fidijina hriselefantinska (od zlata i bjelokosti) statua sa Zeusom prikazanim u

sjedećem položaju, u liku vladara koji sjedi na prijestolju. Poznata su i druga njegova

svetišta, primjerice hramovi u Ateni, Nemeji na Peloponezu, kao i na mnogim drugim

mjestima, gotovo posvuda diljem nekadašnjeg helenskog (antičkom) svijeta.

Jupiter je, u osnovi, bio staro italsko božanstvo neba i munja (u skladu s tim su i

njegovi karakteristični epiteti Fulgur, odnosno Fulgurator), a u širem smislu vremenskih

prilika, poglavito kiše (J. Pluvialis). Smatran je vrhovnim božanstvom i ujedno

zaštitnikom rimske države (Kapitolinski Jupiter, s epitetima Najbolji i Najveći -

Optimus, Maximus): takvo doživljavanje uloge Jupitera u hijerarhiji božanstava rimskog

panteona na najbolji način odražava glasovito poprsje poznato pod nazivom "Jupiter

Verospi".

Jupiter je u potpunosti poistovjećivan sa Zeusom pa je stoga i razumljivo što su

njegovi prikazi pod potpunim utjecajem grčke ikonografije. U rimskoj interpretaciji

on se često pojavljuje kao predvodnik Kapitolinske trijade, jedan iz trolista

božanstava u kojemu su, osim Jupitera koji je bio središnji lik, redovito prikazivani

Junona i Minerva.

U likovnoj umjetnosti Zeus (Jupiter) prikazivan je kao odrasli, zreli muškarac, s

bujnom kosom, bradom i brkovima, nag ili polunag, u uspravnom, ali i u sjedećem

položaju, kao vladar na prijestolju: od karakterističnih atributa često je u jednoj od

njegovih ruku prikazivana munja, ponekad i više njih u snopu, a od drugih atributa

gotovo neizostavno je i vladarsko žezlo (skeptar). Poput mnogih drugih božanstava i

u ruci ponekad drži i pateru, plitku zdjelu namijenjenu prinošenju žrtava ljevanica.

Od atributa koji se često pojavljuju u njegovoj blizini potrebno je spomenuti orla, a

njegovoj ikonografiji pripada i lik krilate božice Viktorije (Nike), najčešće

prikazivan malih dimenzija.

Znamenita hriselefantinska statua Fidijina Zeusa iz njegova svetišta u Olimpiji,

koja je božanstvo prikazivala na tronu, odnosno u sjedećem položaju, poput sudbine

mnogih djela velikih grčkih umjetnika, nažalost nije sačuvana, ali taj se prikaz, što

4

nije rijedak slučaj, ipak sačuvao zahvaljujući novcu grčke pokrajine Elide. Od

brojnih sačuvanih figuralnih prikaza Zeusa (Jupitera) među najpoznatijima je

Jupiterovo poprsje iz mjesta Otricoli u talijanskoj pokrajini Umbriji, danas

pohranjeno u Vatikanskim muzejima, nastalo prema helenističkom izvorniku: riječ

je o bisti koju je, pretpostavlja se, izradio kipar Brijaksid u 4. st. pr. Kr., a koju

pojedinci smatraju najvjernijom replikom nestalog Fidijina remek-djela,

znamenitog Zeusova lika iz hrama u Olimpiji, prikazanog u sjedećem položaju, na

prijestolju.

HERA-JUNONA

5

U mitološkoj baštini antičke Grčke Hera je hijerarhijski bila među najvažnijim

božanstvima, poglavito smatrana zaštitnicom obiteljskih vrijednosti, braka i kuće,

ali također i šireg okruženja, grada, odnosno zemlje. I Hera je, poput brata i životnog

suputnika Zeusa, kao i druge braće i sestara, bila dijete titanide Reje i vladara svijeta

Krona, najmlađega među titanima. I nju je zadesila sudbina Kronove djece, koju je otac

progutao zbog bojazni da ga netko od njih ne bi razvlastio, što je sam prethodno učinio

svojemu ocu Uranu, preotevši mu vlast nakon što ga je osakatio i njegove genitalije

prosuo morem. Osim što je bila Zeusovom sestrom, Hera je udajom postala i njegovom

zakonitom ženom, postavši na taj način Gospodaricom nebeskog svijets. Ta njezina uloga

ogleda se u njezinu imenu (Hera = Gospodarica!). Još prije udaje Zeusu je rodila sina

Hefesta, dok je kao zakonita žena s njime imala i boga rata Aresa, kao i božanstvo vječne

mladosti Hebu. Brojne Herine suparnice, mnoge žene s kojima je nevjerni Zeus imao

ljubavne veze – među njima su, primjerice, bile Semela, Leto, Alkmena, Ija i dr. - pa

čak i njihove potomke, kao i sve one koji su im pomagali, uporno je i nemilosrdno

progonila te ih je nastojala okrutno kazniti. Među onima kojima se silno trudila naškoditi

bile su i neki najpoznatiji i najpopularniji protagonisti grčkog mitološkog nasljeđa, poput

Semelina sina Dioniza ili Alkmenina sina Herakla. U Trojanskom ratu zdušno je

pomagala Grcima, a osobito je bila privržena najslavnijem grčkom junaku Ahilu i

spartanskom kralju Menelaju. Naprotiv, trojanske junake nastojala je progoniti, a među

njima i poznatog Eneju, koji je bio prisiljen trpjeti njezin gnjev sve do trenutka dok u

potrazi za novim boravištem nije stigao do obala apeninskog Lacija. Najpoznatija Herina

svetišta bila su na Peloponezu, u Olimpiji, ali također i na Siciliji, a osobito je na glasu

bilo njezino svetište na otoku Samu (Samos), mjestu gdje je, smatralo se, Hera bila

rođena.

6

Hera je u umjetnosti prikazivana u liku zrele odrasle žene, gotovo uvijek odjevene u

dugačke haljine. Najčešće je prikazivana u uspravnom položaju, premda je u tom

pogledu bilo i iznimaka, osobito kad se nalazila u Zeusovu društvu. Lik

Polikletovove Here iz njezina svetišta u Argu na Peloponezu bio je, primjerice,

prikazan u sjedećem položaju, na prijestolju, a tomu u prilog govori i podatak da ju

je Homer, osim epitetom "kravooka", nazivao još i "zlatotronom", što bi trebalo

značiti da je njezin lik doživljavao i u sjedećem položaju, kao vladaricu na

prijestolju.

Njezini su najčešći atributi dijadem na glavi te žezlo u jednoj, a patera u drugoj

ruci. Ponekad se, premda se to ne događa odviše često, Herin lik pojavljuje i sa

štitom i kopljem. Lik rimske Junone susreće se, međutim, i u drugačijim

ikonografskim interpretacijama. Jedna se, primjerice, odnosi na njezin prikaz s

velom prebačenim preko glave (Iuno Regina), dok se u drugoj varijanti pojavljuje s

djecom u naručju ili pored sebe (Iuno Lucina).

7

Rimska Junona poistovjećivana je s grčkom Herom. Poglavito je bila zaštitnicom

zakonita braka te s tim u vezi udatih žena, što je podrazumijevalo vjenčanja, plodnost,

porođaj i sl., svega što se odnosilo na obitelji i njezine vrijednosti, a bila je ujedno

smatrana i zaštitnicom rimskoga naroda i države. Nije pretjerano zaključiti da je, na

stanovit način, Junona bila zaštitnicom i pokroviteljicom Rima. Osim što su se, iz

razumljivih razloga, s Junonom identificirale pojedine rimske carice, u lokalnim

inačicama ona se pojavljuje i u nekim specifičnim ulogama. Iuno Lucina smatrana je,

primjerice, zaštitnicom svjetlosti i porođaja te je prikazivana okružena djecom, ponekad i

s bakljom u jednoj, a novorođenčetom u drugoj ruci; Iuno Regina ("J. Kraljica"),

prikazivana je s velom na glavi te žezlom, paterom i munjom u rukama. Nadalje, Iuno

Sospita ("J. Spasiteljica") pojavljuje se s kozjim krznom te rogovima oko glave i na

ramenima, ponekad i na upregnutom dvopregu, s vojničkim atributima, štitom i kopljem;

Iuno Caelestis ("Nebeska J.") prikazivana je kao jahačica na lavu, dok se pored nje

pojavljuje karakteristična Solova zvijezda. Naposljetku, u njezinu hramu na rimskom

Kapitoliju, okruženog guskama koje su joj bile posvećene, štovana je Iuno Moneta

("Opominjuća J."): njezin kult primarno je bio u funkciji zaštite rimske države od

opasnosti kojima je ona bila izložena. Prikazi na novcu Junonina hrama s guskama u letu

u osnovi su vizualizacija poznate legende o guskama koje su smatrane spasiteljicama

grada Rima.

ATENA-MINERVA

8

Atena (Minerva) je u podjednakoj mjeri simbolizirala mudrost i pravičnost, kao i

stvaralaštvo u širem smislu, a poglavito umjetnost i znanost. Smatrana je i

zaštitnicom gradskih utvrda, odnosno gradova-država (polis), a poglavito

eponimnoga grada Atene. Za nju je, također, karakteristično da među ratnicima

raspaljuje srčanost i hrabrost, ali njoj je, za razliku od, primjerice, Aresa (Marsa),

bilo svojstveno rješavanje problema razboritošću, umjesto ishitrenošću i

nepromišljenošću, barem kad je riječ o korištenju ratnih vještina.

Atena je bila kći "oca bogova" Zeusa i božanstva mudrosti i razboritosti Metide,

Okeanove i Tetijine kćeri, koja mu je pomogla prisiliti oca da povrati progutanu braću i

sestre i na taj se način domogne vladavine nad svijetom. Prema mitološkoj priči Zeus je,

međutim, trudnu Metidu progutao, što se, među inim, tumačilo i željom da sebi na taj

način priskrbi navedene Metidine vrline, mudrost i razboritost. Osjetivši nakon toga

nesnosnu glavobolju pozvao je u pomoć Hefesta i Prometeja da mu pomognu riješiti se

boli. Prema Heziodovoj "Teogoniji" bog vatre i kovanja Hefest čekićem ili sjekirom

udario je Zeusa po tjemenu, nakon čega je iz njegove glave iskočila naoružana "sovooka"

Atena, kako ju je u svojemu djelu nazivao Heziod. Potrebno je, međutim, spomenuti da

se njezin dolazak na svijet u opisanim okolnostima pripisuje, također, i titanu Prometeju,

jednom od najslavnijih i u različitim oblicima umjetničkog izražavanja najčešće

interpretiranih likova antičke mitološke baštine. Ponekad se, međutim, opisani čin

Atenina rođenja dovodi u sumnju.

9

U Ateninu odgoju važno mjesto pripadalo je Tritonu, morskom božanstvu čiju je kćer

Paladu Atena nehotice ubila kopljem. Taj nemili događaj priskrbio joj je pridjevak Pallas

(Palada Atena), a tu su očigledno i korjeni nazivu paladij (paladion) za kipove koji su

bili posvećeni Ateni, a postali su svojevrsnim simbolima neosvojivosti pojedinih gradova.

Prema legendi, paladij je s neba pao na Troju, osiguravši joj - tako se, naime, vjerovalo

- zaštitu od mogućeg uništenja. Iz tog su se razloga slavni grčki junaci Odisej i Diomed

trudili doći u posjed trojanskog paladija, služeči se u tim nastojanjima samo njima

svojstvenim lukavstvom. U jednoj od priča što se odnose na taj posvećeni Atenin kip

navodi se da je napuštajući razrušenu Troju tamošnji paladij sobom ponio slavni trojanski

junak Eneja, sin dardanskoga kralja Anhiza i božice Afrodite i saveznika trojanskog

kralja Prijama. Lutajući svijetom po završetku dugogodišnjeg rata Eneja je dospio do

Lacija, odnosno mjesta koje će kasnije postati ishodištem grada Rima. To je bio razlog

što su tom legendarnom trojanskom junaku pripisivane zasluge za osnutak "vječnog

grada". Kip što ga je, prema legendi, Eneja ponio sobom iz Troje u Rimu je čuvan u

znamenitom rimskom Vestinu hramu, kao iznimno velika dragocjenost

Osim opisane epizode s Enejom i njegovim paladijem s mitološkog je stanovišta

zanimljiva i legenda koja govori o Ateninu djevičanstvu, zabilježena i u njezinu epitetu

Partenos (A. Parthenos). Istog je podrijetla i naziv glasovita Atenina hrama na atenskoj

Akropoli, kao i tip statue za koju je prototip, načinjen od zlata i bjelokosti, također

izradio Fidija, najveći kipar klasičnog razdoblja grčke umjetnosti. Taj kip nekoć se

nalazio u Partenonu.

10

Usprkos nastojanjima hromog i neuglednog Zeusova i Herina sina Hefesta, koji je, po

svemu sudeći, provocirao Atenino rođenje iz Zeusove glave, da Atena bude njegovom

zakonitom ženom, ona se toj Hefestovoj želji uspješno opirala. Prema jednoj od mnogih

poznatih legendi na atenskoj se Akropoli, na mjestu gdje je kasnije bio podignut

Erehtejon, Atena nadmetala sa Zeusovim braom, vladarom morskog i vodenog svijeta

Posejdonom, za prevlast nad pokrajinom Atikom, odabravši za poklon njezinim

stanovnicima maslinu (Atenina "sveta maslina"). Odabirom poklona nadmudrila je

suparnika, koji je, udarivši prethodno trozubom u tlo, na tom položaju stvorio slano

jezero. Darovanom maslinom tamošnjem stanovništvu Atena im je simbolički podarila

mir. Kao božanstvo mudrog ratovanja Atena je znatno pridonjela i pobjedi bogova nad

gigantima. Štitila je brojne grčke mitske junake, primjerice vođu Argonauta Jazona, zatim

Herakla, Belerofonta, Tezeja, Perzeja i dr., a pomogla je i slijepom tebanskom proroku

Tireziji. U Trojanskom ratu bila je na strani Grka i njihovih najistaknutijih junaka,

Odiseja, Ahila, Menelaja, Diomeda i dr. Kažnjavala je, međutim, sve koji bi se odvažili

suprotstaviti joj se u vještinama u kojima je sebe smatrala najboljom i nedodirljivom, što

je, primjerice, na svojoj koži osjetio poznati svirač frule Marsija, kao i Gorgona.

Atenin lik u grčkoj je umjetnosti prikazivan u uspravnom ili sjedećem položaju;

uvijek je međutim riječ o prikazu mladolike žene, najčešće odjevene u dugačku

odjeću (peplos), ali su još češći njetini prikazi u oklopu. Najvažniji Atenini atributi

su koplje, kaciga te štit kružnog oblika. Za nju je, međutim, nadasve karakterističan

atribut bila egida, oklop presvučen kozjom kožom i obrubljen zmijama, s prikazom

gorgonine (Meduza) glave, tzv. gorgoneion. Među njezinim vlasima kose, ili čak

umjesto njih, isprepletene su bile zmije otrovnice, jer je vladalo vjerovanje da će

njezin zastrašujući lik skameniti svakoga tko bi se usudio prema njoj svrnuti

pogledom!

Nakon helenističkog doba umjesto uobičajena oklopa Atenina je egida prikazivana

u obliku jednostavnog ogrtača.

Od ostalih njezinih atributa najčešće se pojavljuje lik sove, simbol Atenine

mudrosti, zatim zmija te nekoliko drugih životinja poput, primjerice, pijetla. Iz

biljnog svijeta posvećena joj je bila maslina.

11

U 6. st. Fidija je izradio još jedan poznati prototip, slavni brončani kip "Atene

Predvodnice" (A. Promachos, ona koja poziva u boj), koji je nekoć je stajao pred

Partenonom. Umanjenu kopiju tog Fidijina kipa vjerojatno predstavlja tzv.

Varvakejska Atena iz atenskog Narodnog muzeja, koji Atenu prikazuje s kacigom

na glavi te oružjem u rukama. Poznat je i lik brončane Fidijine Atene Lemnije (A.

Lemnia), kao i lik Atene Polijas, prikazivane bez oružja i u sjedećem položaju, s krunom

na glavi te Gorgoninom (Meduzinom) glavom sprijeda na oklopu. Zanimljivo je da se

istovjetan motiv, glava Meduze, u velikom broju slučajeva pojavljuje na oklopima ili

štitovima rimskih careva.

U Rimu je Minerva u početku bila smatrana zaštitnicom zanatstva, a tek kasnije, nakon

što je, poput niza drugih božanstava domaćeg, italskog podrijetla i ona bila u potpunosti

helenizirana, bila je izjednačena s Atenom, poprimivši na taj način i sve njezine

najvažnije ikonografske karakteristike. U gradu Rmu, kao i posvuda diljem Rimskog

Carstva, Minerva je bila štovana zajedno s Jupiterom i Junonom u sklopu

Kapitolijske trijade, skupini božanstava kojima su podizana brojna svetišta na

najistaknutijim mjestima u najznačajnijim ondašnjim urbanim središtima.

APOLON - FEB (Foibos = "Sjajni")

12

Apolon je bio božanstvom svjetlosti i sunca, kao i umjetničkog nadahnuća, poglavito

glazbe i pjesništva, a ujedno je smatran i zaštitnikom mjere, reda i zakona. Među

Grcima je doživljavan kao pokrovitelj muške mladeži, zatim kao vrsni vrač i prorok

te kao nepogrešivi strijelac. Nedvojbeno je bio među najpopularnijim božanstvima

grčko-rimskog panteona vjerojatno, u vjerojatno i najvažnije božanstvo u čitavom

heleniziranom svijetu. Za njega je vladalo mišljenje da je bio praocem Helena, a poznato

je, također, da su ga smatrali osnivačem mnogih gradova, od kojih je veliki broj nosio

njegovo ime.

13

Bio je sin Zeusa i titanke Lete, Artemidin brat-blizanac. Kao i njegova poznata sestra i on

je svijet ugledao na egejskom otoku Delu (Delos), premda se kao njegova rodna mjesta

spominju još i Likija te gaj Ortigija u blizini Efeza. Progonjena od ljubomorne Here i

nemani Pitona trudna Leto je, prema legendi, u klečećem položaju rukama obujmila

palmu na delskom brdu Kintu, porodivši najprije Artemidu, a odmah zatim, uz pomoć

božice porođaja Ejlejtije, još i Apolona. Kaže se da je njegovo rođenje na otoku izazvalo

bujanje cvijeća i širenje ugodnih cvijetnih mirisa. Odmah po rođenju, odbacivši sa sebe

pelene, od svog oca Zeusa na dar je dobio zlatnu kitaru i kola s upregnutim labudovima,

dok mu je Hefest izradio srebrni luk sa strijelama. Po Zeusovoj naredbi ubrzo je,

međutim, bio prisiljen zaputiti se u Delfe, gdje je odmah po dolasku kišom strijelica

zasuo čuvara Gejina svetišta – spominje se da je to bila Delfina ili Piton - ubivši

zatečenu neman te ju potom sahranivši pod delfijskim, odnosno zemljinim "pupkom"

(omfalos). Na taj način Apolonu je uspjelo prisvojiti Gejino svetište, kojemu je u toj

prigodi posvetio tronožac, jedan od njegovih karakterističnih ikonografskih simbola.

U jednom trenutku taj je tronožac nakratko uspio prisvojiti Heraklo, što je izazvalo

Apolonov žestoki bijes te sukob između te dvojice iznimno popularnih protagonista

antičke mitološke baštine. Nakon devet godina provedenih u Tesaliji, gdje je toliko

vremena bio prisiljen boraviti zbog očišćenja od grijeha koji mu se pripisivao nakon

ubojstva čuvara Gejina svetišta, "očišćenim" od grijeha Apolonu je uspjelo vratiti se u

Delfe. Od tog vremena Apolon je najčešće nazivan „božanstvom svjetlosti“. Prema

Plutarhu i Eshilu, kao i navodima drugih grčkih pisaca, Apolonovo ime Feb

simbolizira sunčeve zrake; isto se ime pojavljuje, međutim, i sa značenjem "čist",

odnosno "svet". Zanimljivo je da Apolona Homer često naziva Febom, uopće ne

spominjući ime Apolon. Većina njegovih štovatelja ipak ga je najbolje poznavala

pod imenom Apolon, kako u grčkom, tako i u rimskom svijetu.

14

Poput drugih olimpskih božanstava i taj Zeusov sin, smatran očevim ljubimcem, bio je

sudionikom bespoštedne borbe bogova s gigantima (gigantomahija). Taj motiv bio je

veoma omiljen u antičkoj likovnoj umjetnosti, a najpoznatija likovna obrada te popularne

teme vjerojatno je monumentalni reljefni prikaz gigantomahije, velikim dijelom sačuvan

na znamenitom Pergamskom žrtveniku, danas pohranjenom u istoimenome muzeju u

Berlinu. Kao božanstvu kojemu se pripisivalo istočno, azijsko podrijetlo čak i Homeru

nije bilo neobično što je u Trojanskom ratu Apolon bio na strani Trojanaca. Štoviše, bio

je smatran glavnim krivcem za Ahilovu smrt, budući da je najslavnijega grčkog junaka

pred gradskim vratima u Troji smrtno ranio, pogodivši ga odapetom strijelicom u petu,

jedini ranjivi dio njegova tijela.

Zbog uvreda nanesenih majci, koja je imala samo dvoje djece, zajedno sa sestrom

Artemidom Apolon je iz osvete strijelicama usmrtio brojnu djecu tebanske kraljice

Niobe, a u vještini sviranja nadmetao se s poznatim antičkim sviračem, frigijskim satirom

Marsijom, koji je, smatralo se, bio izumiteljem frule-dvojnice. Posluživši se lukavstvom,

svirkom na kitari Apolon je teškom mukom ipak uspio nadmudriti samouvjerenog

Marsiju te ga u tom nadmetanju pobijediti te ga sukladno prethodnom dogovoru i okrutno

kazniti. Apolonu legenda pripisuje da je s muzom Kaliopom imao sina Orfeja, slavnog

tračkog svirača na harfi, kao i da je s tesalskom princezom Koronidom imao sina

Asklepija, omiljenog zaštitnika lječništva.

Kult Apolona na neki je način bio vrlo širokoga spektra. Njega se povezivalo sa stadima,

vegetacijom i usjevima, nerijetko i s liječenjem ili pak morskim putevima, ali i s

čarobnjaštvom i proricanjem. Dobro je, naime, poznato da je znamenito proročište u

Delfima bilo Apolonovim proročištem!. Budući da je bio povezan s pomorstvom u

takvom mu se kontekstu pripisivala i povezanost s grčkim kolonizacijim aktivnostima,

koja nisu mimoišla niti naša istočnojadranska područja. Nije stoga neobično što mnoge

grčke kolonije – a slična pojava vrijedi i za Herakla – nose njegovo ime. Od 6. st. pr.

Kr. Apolon se često poistovjećivao s bogom sunčeve svjetlosti Helijem, što se poglavito

odnosilo na svjetlost nebeskog podrijetla.

15

Čini se da je njegov kult do Rima dospio posredovanjem Etruščana i grčkih kolonija na

italskom tlu, a o njegovu utjecaju i velikoj popularnosti i u rimskom društvu svjedoči i

podatak da je prema nekim tumačenjima prvi rimski car August bio smatran Apolonovim

sinom! Njemu su posvuda bila podizana svetišta: u tomu, dakako, nije zaostajao niti

glavni grad Carstva Rim, u kojemu je, na brežuljku Palatinu, bio podignut veliki hram

posvećen Apolonu.

U skulpturi arhajskog doba Apolon je prikazivan mladolikim i golobradim. U

slikarstvu na vazama njegov lik pojavljuje se, međutim, odjeven, ponekad i s

bradom. Vrlo je često prikazivan s kitarom (A. Kitarod, Kitharodos), što je,

primjerice, slučaj s njegovim likom pripisanim slavnom grčkom kiparu Skopasu. Za

Apolona se, također, smatralo da je bio predvodnikom muza, odnosno vođom

njihova kora (A. Musaget, Musagetes). Sa sestrom Artemidom uvijek je bio u iznimno

bliskim odnosima (delski mit), a u dobrim je odnosima bio i s bogom vina Dionisom

(delfski mit) te osobito i s dražesnim Zeusovim kćerima haritama, kao i nimfama.

Apolonovi karakteristični atributi su luk s tobolcem i strijelama, potom tronožac i

kitara (lira), kao i očev poklon, kola s labudovima. U nekim prizorima uz njega su i

drugi atributi, primjerice patera, a nije se libio, kad je bilo potrebno, poslužiti se

niti mačem, braneći, primjerice, majku od nasrtljivaca. Luk i kitara (lira) bili su,

čini se, Apolonovi tipični atributi još u pretpovijesno doba. Od stvari koje su mu

bile posvećene potrebno je spomenuti lovor i labuda.

U ranijim razdobljima Apolon je najčešće prikazivan s dugačkom kovrčavom

kosom. Od 5. st. pr. Kr. njegova ikonografija definitivno je utvrđena: od tog

vremena Apolon je prikazivan mladolikim i bez brade, s kratkom valovitom kosom,

najčešće uspravljen, a samo rijetko i u sjedećem položaju, nag, ali također i u odjeći.

Najčešćeče je prikazivan u akciji, a to znači u pokretu. Lik mu je zračio

mladenačkom snagom, i nečim što bi se moglo karakterizirati svojevrsnom

božanskom uzvišenošću.

16

U doba helenizma nastaju različiti tipovi prikazivanja Apolona; osim kao tzv. A.

Kitaroda, prikazivanog s kitarom (lirom), poznat je i tip koji Apolona prikazuje kao

predvodnika kora Muza (A. Musaget), kao i tip koji ga prikazuje dok promatra

guštera kojega je pripravan ubiti (A. Saurokton), nastao prema slavnom

Praksitelovu modelu (sačuvan je u različitim kopijama iz rimskog vremena).

Skopasov A. Smintej prikazuje Apolona s nogom na svetoj životinji, odnosno na

mišu. Najpoznatiji sačuvan Apolonovov prikaz ipak je, čini se, glasovita statua

Apolona Belvederskog (sačuvana je rimska kopija grčkog originala pripisivanog

kiparu Leoharu, pohranjena u Vatikanskim muzejima). Ta je statua pandan

jednako znamenitom kipu Artemide Versajske iz pariškog Louvra.

17

ARTEMIDA – DIJANA

Artemida (Dijana) je božanstvo čijem se imenu, kao i Apolonovu, pripisuje

maloazijsko podrijetlo. U grčkom svijetu smatrana je gospodaricom divlje prirode,

planinskih pašnjaka i šuma, zatim lova i životinja, a prvobitno još i božanstvom

mjesečeva svjetla te zaštitnicom ženske mladosti. Kći Zeusa i titanke Lete, ujedno i

sestra (blizanka) boga svjetlosti i sunca Apolona, također je, poput svojega slavnog brata,

rođena na otoku Delu, premda se kao mjesta njezina rođenja spominju još i Likija te gaj

Ortigija, a također i mjesto u blizini Efeza, grada kojemu je u susjedstvu Artemidi bilo

podignuto glasovito svetište, impozantni hram Artemizion, koji je smatran jednim od

sedam čuda starog svijeta.

18

Prema mitološkim zapisima rođena je neposredno prije nego što je na svijet došao brat

blizanac Apolon, na otoku na kojemu je Leto bila prisiljena potražiti utočište, skrivajući

se pred ljubomornom Herom, odnosno nemani Pitonom. Od oca Zeusa zatražila je da ju

podari vječnim djevičanstvom (Homer takvom Heru i naziva u svojim epovima!), a od

oca je na dar dobila i luk te tobolac sa strijelicama. Sebi je, također, priskrbila društvo

devetogodišnjih nimfi te štovanje čak tridesetak gradova koji su bili nazvani njezinim

imenom! Darovani srebrni luk i tobolac sa strijelicama po narudžbi su za nju iskovali

kiklopi na otočju Lipari, dok joj je Pan darovao lovačke pse. Smatralo se, također, da je

posjedovala kočije s upregnutim jelenima, kao i baklju. Bila je vrlo osvetoljubiva, a

odlikovala se i iznimnom strogošću, što vrlo dobro ilustrira podatak da je zbog uvrede

nanesene majci zajedno s bratovom poubijala brojnu djecu ponosne tebanske kraljice

Niobe. Na Apolonovoj strani našla se u njegovu nadmetanju u vještini sviranja s

frigijskim satirom Marsijom, kao i u Apolonovu sukobu s Heraklom u delfijskom

proročištu. Odgovorna je bila i za nesreću kalidonskog kralja Eneja, kojemu je poslala

velikog vepra, a u lovu na njega sudjelovali su mnogi poznati junaci, među kojima i

kraljev sin Meleagar: prizori iz lova na kalidonskog vepra bili su vrlo čest motiv na

različitim antičkim spomenicima, a osobito u reljefnim ukrasima atičkih sarkofaga iz

rimskog doba. Među onima kojima se nastojala osvetiti su mnogi pripadnici antičkog

mitološkog svijeta. Pripisivana joj je, primjerice, odgovornost za pogibiju Minojeve i

Pasifajine kćeri Arijadne, zatim Asklepijeve majke Koronide, kao i ljepuškastog

Akteona, strastvenog lovca, kojega je kaznila samo zbog činjenice što ju je uspio vidjeti

nagu pa je to bio razlog što ga je pretvorila u jelena, nakon čega su ga rastrgli vlastiti psi!

U Trojanskom ratu i ona je, poput brata blizanca, bila na strani Trojanaca, a osobito se

isticala naklonošću prema mitskim ratnicama, ratobornim Amazonkama.

19

Lik Artemide u osnovi je stvoren sažimanjem svojstava različitih božanstava prirode. U

tom procesu osobito je zanačajan udio imalo minojsko božanstvo od davnina znano pod

nazivom Gospodarica životinja (poglavito se mislilo na koze, ali i na druge vrste

životinja). Bila je, također, zaštitnicom drveća, zatim lova i rata, a njezinu su zaštitu

osobito uživala djeca (u takvom kontekstu prikazivana je u liku A. Kurotrofos, koja

hrani, odnosno doji djecu!). Zasebno mjesto pripadalo je orgijastičkom kultu

orijentalnog podrijetla u liku A. Efeške, u likovnim obradama prikazivanim s

velikim brojem dojki. Taj Artemidin “majčinski”, odnosno “hraniteljski” karakter, u

kasnijim razdobljima postupno slabi, a sve su više prisutne njezine druge osobine.

Zanimljiv je, primjerice, podatak da je od 5. st. pr. Kr. Artemida sve češće

prikazivana kao božanstvo Mjeseca te je izjednačavana s božanstvom mjesečeva

svjetla Selenoma, koja je u rimsko doba poistovjećivana s Lunom.

Artemidini atributi od davnine su bili luk sa zapetom strijelicom i tobolac sa

strijelicama, zatim baklja, kao i Mjesec koji je bio prikazivan u obliku srpa,

prepoznatljivog atributom niza božanstava s kojima se Artemida često

identificirala. U grčkim pokrajinama Arkadiji i Atici posvećena joj je bila

medvjedica, u Efezu pčela, ali najomiljenije životinje, često prikazivane u njezinoj

pratnji, bili su pas (psi) i košuta (jelen), a rjeđe još i lav i pantera. Od biljaka

posvećene su joj bile palma, mirta i maslina.

U vrlo ranim figuralnim prikazima njezna je ikonografija usklađena s ulogom koju

je imala kao Gospodarica životinja. Ponekad se na tim prikazima pojavljuje i s

krilima, još češće bez njih, gotovo uvijek u okruženju divljih životinja, lava i

pantere i ptica. U antičkoj likovnoj umjetnosti ipak su najčešći bili prikazi tipa tzv.

Dijane lovkinje (obično je prikazivana u lovu na jelene); najpoznatiji među njima

svakako je prototip što ga je osmislio jedan od najznačajnijih umjetnika iz

razdoblja helenizma, slavni grčki kipar Praksitel.

20

U rimskoj mitološkoj baštini Dijana je na prvome mjestu bila staroitalskim

božanstvom svjetla, zatim plodnosti i materinstva, ali također i divljači. S različitim

svojstvima bila je štovana u pojedinim italskim sredinama (D. Tifatina, Aventinska D. i

sl., a osobito je bila poznata Aricijska D., štovana kao D. Nemorenzis, poglavito zbog

činjenice što se u Ariciji nalazio njezin sveti gaj, jedno od najznačajnijih kultnih mjesta

na čitavom italskom području). Tek u 4. st. pr. Kr. Dijana je bila helenizirana te u

potpunosti izjednačena s grčkom Artemidom. Bila je iznimno popularna u gotovo svim

rimskim provincijama, a to se odnosi i na antičku Dalmaciju, gdje je bila štovana kao

domaće, autohtono božanstvo, zajedno s malobrojnom skupinom božanstava domaćeg,

ilirskog, poglavito delmatskog panteona, vodećim božanstvom te specifične kultne

zajednice Silvanom, prikazivanim u liku grčkog Pana, zatim s nimfama i još nekim

protagonistima delmatskog panteona. Prema staroj grčkoj ikonografiji to popularno

božanstvo bilo je, također, prikazivano sa zmijama u rukama.

Dijana je najčešće prikazivana kao mladolika ljepuškasta žena, najčešće, premda ne

isključivo, u pokretu. Većina njezinih prikaza odnosi se na prikaze lovkinje

odjevene u kratki, gusto naborani, dvostruko potpasani hiton (tuniku) bez rukava, s

lovačkim čizmama ili sandalama na nogama te odgovarajućim lovačkim priborom,

lukom i tobolcem sa strijelicama te košutom i psom. Takvom ju, primjerice,

prikazuje i poznata rimskodobna kopija nekadašnjeg grčkog izvornika, tzv.

Artemida Versailleska iz pariškog muzeja Louvre: njezin prototip dovodi se u vezu

s poznatim grčkim kiparom Leoharom, a potrebno je naglasiti da je ujedno riječ o

statui kojoj je svojevrsni pandan jednako glasoviti kip Apolona Belvederskog iz

Vatikanskih muzeja. Zanimljivo je da je identična glavi slavne mramorne statue iz

Louvra poznata brončana glava ženskog božanstva iz muzejske zbirke u Visu, koja

je tek nedavno sa sigurnošću atribuirana Artemidi!

21

Na grčkim vazama iz 5. st. pr. Kr. Artemida je često prikazana s bakljama u

rukama, kao "nositeljica svjetla" (A. Fosfóros). Pojavljuje se, također, i kao

"hraniteljica djece" (A. Kurotróphos), odnosno kao Artemida Ejlitija,

poistovjećivana s istoimenim (Ejlitija), božanstvom porođajnih trudova.

Prikazivana je, također, i u dugačkoj haljini, bilo s bakljama (bakljom) u ruci (D.

Lucifera, "koja nosi baklju", odnosno "donosi svjetlo"). Upravo takvog tipa je i

poznata mramorna statua pohranjena u zbirci Franjevačkog samostana u Sinju,

jedan od najkvalitetnijih primjeraka antičke figuralne plastike sačuvan u našim

krajevima.

HELIJE – SOL

Helije je smatran bogom Sunca te je po tim osobinama sličan Zeusovu najdražem sinu

Apolonu. Sin je titana Hiperiona i titanke Tije, sestre božanstava mjesečeva svjetla

Selene i jutarnje zore (praskozorja) Eje (Eos). U blještavoj odjeći i sa zlatnom kacigom

na glavi Helije je svakog jutra na zlatnim kočijama s istoka izranjao iz Okeana, donoseći

svjetlost nadolazećeg dana; navečer bi, međutim, na suprotnoj strani, daleko na zapadu, u

zemlji čuvarica stabla sa zlatnim jabukama Hesperida, ponovno nestajao, uranjajući u

valove Okeana. Prema legendi od Zeusa je Helije zatražio vlast nad otokom Rodom

(Rodos), zbog čega mu je na tom grčkom otoku bio podignut golemi kip, znameniti

Kolos s Roda, smatran jednim od sedam svjetskih čuda. Helije je zemlju obasjavao

sunčevim zrakama, a iz udaljenih nebeskih visina sve je vidio i čuo pa je, primjerice, od

njega Demetri uspjelo doznati tko je oteo njezinu kćer Perzefonu, povevši ju sa sobom u

mračno Podzemlje.

U likovnim djelima Helije (Sol) je najčešće prikazivan s četveropregom upregnutim

krilatim konjima, kao i sa sunčevim diskom, odnosno zrakama sunca oko glave.

U rimski panteon kult Sola (Sunca), identificiranog s Helijem, bio je uveden razmjerno

kasno. Zanimljivo je da je Sol prvotno bio zaštitnikom cirkuskih igara, poglavito utrka

četveroprega (kvadriga), a najčešće je bio štovan zajedno s Lunom, rimskom inačicom

božanstva Mjeseca.

22

AFRODITA – VENERA

Afrodita (Venera) je božanstvo koje nadasve utjelovljuje ljepotu ženskog tijela,

odnosno putenu ljubav i ljubavnu čežnju. Kao i u mnogim sličnim slučajevima

podrijetlo njezina kulta treba, po svemu sudeći, tražiti na istoku, ali je činjenica da je već

u predhomersko vrijeme to božanstvo bilo u potpunosti helenizirano te je bilo smatrano

grčkim božanstvom. Homer u „Ilijadi“ iznosi mišljenje da su joj roditelji bili Zeus i

božica kiše Diona, dok je prema pjesniku Heziodu, odnosno njegovu djelu „Postanak

bogova“ („Teogonija“), Afrodita bila rođena iz morske pjene: na takvo podrijetlo

upućuje i početak njezina imena, afrós = pjena!. Prema istoj mitološkoj priči, morsku

pjenu oplodile su genitalije prethodno osakaćena boga neba Urana, koje su plutale

uzburkanim morem. Netom rođeno božanstvo more je na školjci najprije odvelo do žala

otoka Kitere, zbog čega u „Odiseji“ Homer nju naziva A. Kiterejom. Na kopno je, ipak,

prvi put stupila na južnoj obali Cipra (otuda joj i naziv A. Kiprida!), u blizini grada Pafa

(Pafos), mjestu gdje je kasnije bilo podignuto poznato Artemidino svetište. Njezin izlazak

iz mora prema legendi je popratilo cvjetanje zemlje kojom je božanstvo koračalo.

Afroditin izlazak iz mora na najljepši način likovno je ovjekovječio najpoznatiji kipar

grčke klasične umjetnosti Fidija, oblikujući poznati reljefni prikaz na postolju Zeusova

kipa u Olimpiji. Ljupke Hore, čuvarice ulaznh vrata na Olimp, personifikacije godišnjih

doba i zagovornice reda i prirodnih zakonitosti, kćeri Zeusa i Temide, Afroditu su

spremno prihvatile te joj na glavu stavile zlatni vijenac, nakon čega su ju odjenule i

raskošno okitile. Nedugo zatim Afrodita se, međutim, zaputila do svojega konačnog

odredišta na Olimpu.

Zeus je lijepoj Afroditi za zakonita muža odabrao svojega i Herina sina, neuglednog i

šepavog boga vatre i kovanja Hefesta. Taj neželjeni, Artemidi nametnuti brak, nije, nju

nije omeo u održavanju ljubavnih veza s nizom besmrtnika, a nerijetko su to bili i obični

smrtnici. Održavala je, primjerice, strastvenu vezu s bogom rata Aresom - o tomu je

prevarenog muža obavijestio bog sunčeva svjetla Helije – a iz te ljubavne veze imala je i

23

nekoliko djece, sinove Dejma i Foba, kćer Harmoniju, a vrlo vjerojatno još i Erosa i

Anterosa. Iz njezine ljubavne veze s glasnikom bogova Hermesom rođen je bio

ljepuškasti mladić Hermafrodit, koji je voljom bogova i nimfe Salmakide bio feminiziran.

Božanstvo plodnosti Prijap plod je Afroditine veze s bogom vina Dionizom. U

mitološkim pričama spominje se, također, i njezina veza s lijepuškastim lovcem

Adonisom: ta je tema privlačila mnoge umjetnike i bila je ovjekovječena u likovnim

interpretacijama ne samo u antičkoj, nego i u likovnoj umjetnosti iz kasnijih razdoblja.

Ljubavnikom joj je bio i dardanski kralj Anhiz, saveznik trojanskog kralja Prijama, s

kojim je imala sina Eneju, jednog od najistaknutijih trojanskih junaka. Bježeći iz

razrušene Troje, u lutanjima svijetom, trojanski je junak dospio do Lacija i mjesta na

kojemu je, vjerovalo se, kasnije nastao grad Rim. Zanimljivo je da mitološki kontekst

priče o Enejinu boravku na italskom tlu - osim što ga dovodi u vezu s osnutkom grada

Rima - trojanskog heroja dovodi u vezu s rodom Julijevaca, budući da je je Enejin sin Jul

Askanije, smatralo se, bio Afroditinim (Venerinim) unukom, osnivačem roda Juljevaca,

iz kojega je potekao i poznati Julije Cezar, što je potaknulo štovanje Venere kao vjerne

zaštitnice grada Rima!.

Poput Apolona i Artemide i Afrodita je, kao Enejima majka, u Trojanskom ratu bila na

strani Trojanaca, a osobito je bila naklonjena Prijamovu sinu Parisu. Prema legendi, u

njezinu nadmetanju u ljepoti s Herom i Atenom - nakon što je prethodno Parisu Hermes

povjerio nezahvalnu ulogu suca - trojanski junak trebao je presuditi koja od njih je

najljepša među besmrtnicama. Zlatnu jabuku namjenjenu pobjednici Paris je predao

Afroditi. Ona mu se odužila pomogavši mu da u Troju povede lijepu Helenu, ženu

spartanskog kralja Menelaja, za koju je vladalo mišljenje da je najljepša među

smrtnicama (prema Homeru to je bio razlog izbijanju dugotrajnog Trojanskog rata!).

Pretpostavlja se da je Afroditin lik, koji je poznat iz grčkog ikonografskog nasljeđa,

nastao po uzoru na prikaze nekih ženskih božanstava orijentalnog podrijetla. Zanimljivo

je da se na pojedinim najstarijim, ali i nekim kasnijim, rimskim prikazima Afrodite,

ona čak pojavljuje s oružjem, štitom i kopljem (takvom je, primjerice, prikazana na

poznatoj pompejanskoj freski, u društvu s božicom Viktorijom i erotima), a

pojavjuju se, također, i prikazi na kojima joj je glava pokrivena velom. Od davnine

je bila štovana i kao božanstvo mora, ali ne s ovlastima što ih je imao bog mora

24

Posejdon, nego poglavito kao zaštitnica dobre i sretne plovidbe (A. Euploja),

dubokog i otvorenog mora (A. Pontija, odnosno A. Pelagija) i luka (A. Limenija).

Bila je i božanstvom čiste nebeske ljubavi (A. Uranija), a štovana je i kao

„svenarodno“ božanstvo (Pandemijska A.).

Nema ipak dvojbe da je najpoznatija bila kao božanstvo nesputane, strastvene,

ljubavi i mladenačke ljepote. Nakon 8. st. pr. Kr. bila je gotovo isključivo štovana s

osobinama koje su ju definirale kao božanstvo ljepote, ljupkosti i ljubavi, odnosno

strasne i vatrene ljubavne čežnje.

Afroditi su bile posvećene brojne ptice i životinje (golub, vrabac i lastavica, delfin i

labud te zec, koza i leptir), kao i različite biljke ugodna mirisa, primjerice ruža i

mirta, a također i plodovi voća, s naglaskom na šipak i jabuku.

Prikazi Afrodite (Venere) vrlo su brojni i raznoliki, podjednako u grčkoj, kao i u

rimskoj interpretaciji. Svima je, međutim, zajedničko prikazivanje lika lijepe i

vitke, skladno građene žene mladolika izgleda. U najvećem broju slučajeva na

likovnim se prikazima njezin lik pojavljuje nag ili polunag, premda nisu izuzetak

niti prikazi u kojima se pojavljuje u dugačkoj odjeći. Ponekad na glavi nosi

dijadem, a kosa joj je ili uredno začešljana ili raspuštena. Od karakterističnih

ikonografskih atributa pojavljuju se ogledalo, jabuka, zatim leptir, mak i dr.

Nerijetko je u njezinoj blizini prikazivan Erot, ili pak eroti, ponekad i njezin i

Dionizov sin, bog plodnosti Prijap, kao i neka druga božanstva koja su joj bila

bliska i po nekim osobinama srodna.

Od starijih prikaza Afrodite osobito se ističe znameniti mramorni reljefni koji se odnosi

na prikaz njezina izlaska iz mora, poznat pod nazivom A. Ludovisi (riječ je o jednom od

motiva prikazanih na glasovitom spomeniku nazivanom Prijestolje Ludovisi (Trono

Ludovisi). Od sredine 5. st. pr. Kr. postala je jednim od najomiljenijih motiva u

sveukupnoj antičkoj umjetnosti, a takvom je ostala i u umjetnosti kasnijih epoha, gotovo

bismo mogli zaključiti do naših dana. U interpretiranju njezina lika oprobala su se

najpoznatija imena grčkog kiparstva, od velikog Fidije (za svetište u Olimpiji od zlata i

bjelokosti izradio je lik A. Uranije) pa do Praksitela, tvorca niza prikaza nage Afrodite.

Među njegovim likovnim ostvarenjima najpoznatiji je poznati prikaz tzv. Afrodite

Knidske, sačuvan u mnogobrojnim replikama iz kasnijega, rimskog vremena. Od drugih

25

poznatih prikaza izdvajaju se, primjerice, prikazi Venere poznati pod nazivima

Kapitolijska, odnosno Medičejska Venera, a možda je od svih njezinih prikaza

najpoznatija znamenita statua Afrodite Milske iz 2. st. pr. Kr., koja potječe s otoka Mela

(Melos) i jedan je od aktualnih simbola glasovitog pariškog muzeja Louvre.

U helenističko doba, kao i u kasnijoj rimskoj umjetnosti, podjednako u skulpturi kao i u

slikarstvu, tipološki repertorij njezinih prikaza vrlo je raznolik. Pojavljuju se, primjerice,

tipovi poznati pod nazivima "Afrodita koja skida sandalu", zatim "Afrodita koja

čući", a vrlo je popularan bio i prikaz njezina lika u trenutku dok izranja, ili je netom

izronio, iz mora: Afrodita je u takvom kontekstu prikazana s uzdignutim rukama kojima

u obje strane raspliće mokre i neuredne pramenove dugačke kose (A. Anadyomena).

Najomiljeniji među njima ipak je, nema dvojbe, bio tip nazivan "Stidjivom Afroditom“

(A. Pudica), uspravljeni prikaz nage Afrodite, koja se diskretno trudi rukama prikriti

stidna mjesta na svojemu tijelu.

U rimskoj mitološkoj baštini Venera (Venus) prvotno je smatrana italskim božanstvom

cvjetanja prirode, vrtova i sl., ali je od 3. st. pr. Kr., otkako je bila u potpunosti

izjednačena s grčkom Afroditom, postala ujedno i božanstvom ljepote i ljubavi. U

rimskoj interpretaciji ona ponekad simbolizira i sreću (V. Felix, "Sretna V."), ili još

češće pobjedu (V. Victrix, " V. Pobjednica", prikazivana s krilima na leđima, poput

božice Viktorije). U kasnijim razdobljima Venera je osobito bila štovana kao pramati

roda Julijevaca pa sukladno tomu i rimske države i naroda (V. Genetrix, " V.

Praroditeljica"). Zbog toga joj je Julije Cezar na Julijevskom forumu u Rimu podigao

hram, koji je bio dostojan njezina značenja i velikog ugleda što ga je uživala.

HERMES – MERKUR

Hermesovo ime označava "onoga koji je s gomile kamenja". To ime Hermes je dobio po

gomilama kamenja (hermaia, također i hermekes = kamene gomile, odnosno "Hermesovi

26

brežuljci") što su se nalazile na putovima, a najčešće na raskrižjima prometnica. Te su

kamene gomile usmjeravale putnike koji su naumili zaputiti se prema različitim

odredištima. Iznad gomila kamenja kasnije su podizani pravokutni kameni stupovi, u

ranije vrijeme vjerojatno načinjeni od drva. U gornjem dijelu takvi stupovi završavali su

Hermesovom bistom ili glavom (otuda i naziv "herma"). Kasnije se u donjem dijelu

spomenika, na ravnoj prednjoj strani kamenog stupa, počinje pojavljivati još i prikaz

falosa, a ponekad i natpis relevantnog sadržaja.

Hermes je bio najmlađi od dvanaestorice olimpskih božanstava. Od ovih kojima je

Olimp bio stalnim boravištem upravo on je, čini se, bio najbližim i ljudima

najomiljenijim. Resila ga je lukavost, okretnost i snalažljivost. Homer ga u

„Odiseji“ prvi naziva slugom i glasnikom bogova, poglavito Zeusa, a navodi i

podatak da je bio na usluzi Perzefoni i Hadu, čijom se "nevidljivom"kapom koristio

te je i njega ona činila nevidljivim. Ponekad je nazivan i "Podzemnim Hermesom"

(H. Htonij, H. Chtonios), zadužen za sprovođenje duša pokojnika ("sprovoditelj

duša", odnosno H. Psihopomp, H. Psychopompos) u mračni svijet Podzemlja.

Budući da su mu bile povjerene duše onih koji su zauvijek usnuli, Grci su ga ujedno

smatrali i zaštitnikom sna. Bila mu povjerena uloga posrednika između besmrtnika i

smrtnika. Od drugih njegovih zaduženja – a njih je bilo doista mnogo – bio je još i

zaštitnikom pronalazaštva, a na taj način i svakog inovativnog djelovanja.

Hermes je rođen iz veze vrhovnog boga Zeusa i - prema mišljenju pjesnika Horacija -

Atlantove (Atlasove) kćeri Maje (Maia). Prema homerskoj himni nedugo nakon rođenja

upustio se u krađu Apolonovih goveda, što je između dvojice polubraće izazvalo žestoki

sukob. Svađa je, međutim, ubrzo bila okončana, a u znak pomirdbe Hermes je Apolonu

poklonio liru sa sedam žica, koju je prethodno sam načinio od kornjačina oklopa.

Svirajući na tom glazbalu Hermes je zadivio starijeg polubrata, ali unatoč tomu ipak mu

je bio primoran vratiti ukradena goveda. Ushićen neočekivanim poklonom Apolon je,

ipak, odlučio velikodušno predati Hermesu sporna goveda, što je on prihvatio i zauzvrat

Apolonu poklonio sjajni bič. Za poklonjenu frulu, odnosno pastirsku sviralu, koju je

Hermes navodno pronašao - prema homerskoj himni i frula je, međutim, bila njegovim

izumom! – od Apolona je dobio na poklon zlatni glasnički štap koji je donosio sreću i

27

suzbijao svako zlo. Glasnički štap karakteristična oblika postao je prepoznatljivim

ikonografskim detaljom figuralnih prikaza tog popularnog božanstva.

Grčka mitologija Hermesu je pripisivala mnoga dobra i korisna djela. U brojnim je

prigodama pomagao Zeusu, Aresu, Dionizu (potonjeg je odmah po rođenju prihvatio te

ga predao svojim hraniteljicama), a pomagao je i Apolonu i Artemidi, zatim Perzeju i

Tezeju, u dva navrata Haraklu, a naposljetku i Odiseju. Nasuprot tomu, Hermes je

smatran indirektnim krivcem za otpočinjanje Trojanskog rata, budući da je na mitsku

goru Idu nadomak Troje poslao Heru, Atenu i Afroditu da Paris tamo presudio u njihovu

nadmetanju za najljepšu među besmrtnicama (zlatnu jabuku namjenjenu pobjednici Paris

je, prema legendi, u toj prigodi dodijelio Afroditi!). Od njegovih ljubavnih veza

najčešće se spominju odnosi s Perzefonom te osobito s Afroditom, s kojom je imao

sina Hemafrodita, osobu božanske ljepote u koju se zagledala nimfa Salmakida: ona

je Hermafrodita preobrazila u feminizirano biće koje je nakon 4. st. pr. Kr. u

likovnoj umjetnosti prikazivano s karakterističnim ženskim atributima u gornjem

dijelu tijela, ali s muškim genitalijama u donjim dijelovima tijela. Među

Hermesovom djecom je i arkadski Pan, popularno kozorogo i kozonogo božanstvo,

zaštitnik šuma, pašnjaka i pastira.

Zanimljivo je da je u ranijim razdobljima i Hermes bio štovan kao onaj koji štiti

pastire i stada pa se stoga njegov lik pojavljuje s ovnom na plećima (H. Kriofor, H.

Kriophoros), ili s teletom na ramenima (H. Moshofor, H. Moshophoros). Bio je,

međutim, i zaštitnik kockara i kradljivaca, odnosno različitih oblika prijevara i

lukavstava. Kao božanstvo kamenih gomila bio je usko povezan s putovima, osobito

raskrižjima cestovnih pravaca: njegovi najraniji prikazi odnosili su se, po svemu

sudeći, na drvene, a tek kasnije i na kamene"herme". U njegovoj su nadležnosti bili

i kućni ulazi (H. Propylaios). Vjerovalo se da je odbijao svako zlo (H. Apotropaios), a

smatran je i zaštitnikom mladeži. Njemu se pripisuje i otkriće brojeva i pisma,

zatim mjerenja dužine i težine, a čak i paljenja vatre pomoću kresiva, svime što je

imalo veze s pronalazaštvom i inovativnošću. Posvećen mu je bio broj četiri (rođen je,

naime, četvrtog dana u mjesecu). Od životinja posvećena mu je bila kornjača (od njezina

oklopa i trstike načinio je glazbalo što ga je poklonio Apolonu!), a također i ovan te

pijetao.

28

Hermes, slično rimskom Merkuru, bio je božanstvom trgovine i trgovaca, kao i svih

putnika. Najčešće je, premda u tomu ima i iznimaka, prikazivan u uspravnom

položaju, u najvećem broju slučajeva u pokretu. Najvažniji su mu atributi putnički

šešir široka oboda s karakterističnim krilcima (petas, petasos - petasus), zatim

njegov najstariji atribut, glasnički štap (kerikej, kerikeion, odnosno Merkurov

kaducej, caduceus), atribut glasnika bogova: u vrijeme Rimske Republike u

Merkurovoj ikonografiji taj je atribut simbolizirao još i mir i blagostanje. Od

drugih atributa za Hermesa su karakteristične zlatne sandale ili čizme sa zlatnim

krilcima (pedila), kao i kesa s novcem (marsupij, marsupion - marsupium), atribut

koji se vrlo često nalazi u jednoj od njegovih ruku, a koji je naglašavao Hermesovu

(Merkurovu) ulogu zaštitnika trgovine. Ponekad je Hermes bio prikazivan i s

čarobnim putničkim štapom (rabdos).

U ranoj umjetnosti arhajskog doba Hermes je poglavito prikazivan u liku zaštitnika

pastira, kao starac sa šiljatom bradom i dugom kosom, odjeven u kratki hiton, s

ogrtačem (hlamida) prebačenim preko ramena i ruke, putničkim šeširom s dva

karakteristična krilca na glavi te s odgovarajućom obućom na nogama, iz koje

također „izrastaju“ karakteristična krilca. U rukama najčešće ima glasnički ili

pastirski štap, a pored njega ponekad su prikazani ovan ili jarac te pas.

Od sredine 5. st. pr. Kr. Hermesova ikonografija poprima novi oblik. Lik

popularnog glasnika bogova umjetnici od tada nastoje prikazati mladim i okretnim.

Prevladavaju prikazi u kojima je njegov lik odjeven u kratki hiton, na glavi,

odnosno na potiljku, primjetan je karakteristični šešir s krilcima, dok mu je na

nogama prikladna obuća, najčešće također s karakterističnim krilcima.

U razdoblju helenizma dvojica istanutih predstavnika ondašnjeg grčkog kiparstva

Praksitel i Lizip prikazuju ga kao skladno građena mladića (takvim je, primjerice,

Praksitel prikazao njegov lik oblikujući mramornu statuu Hermesa iz Olimpije s

malenim Dionizom u ruci, koji je, prema poznatoj legendi, odmah po rođenju bio

prihvaćen od Hermesa i predan nimfama hraniteljicama). Vrlo su zanimljive i

rimske kopije Lizipovih prikaza Hermesa, što se osobito odnosi na glasovitu

herkulansku statuu Hermesa-Merkura iz napuljskog Nacionalnog muzeja, koja ga

prikazuje u sjedećem položaju, u odmoru na stijeni, kao i na statuu koja je

29

pohranjena u muzeju Louvre koja Hermesa prikazuje u trenutku dok vezuje

sandalu na nozi. Od 3. st. pr. Kr. na njegovoj obući gotovo su redovito prikazivana

krilca, a glasnički štap, kerikeion, prikazivan je ovijen s dvije zmije.

U rimskoj mitološkoj baštini Merkur je nadasve bio zaštitnikom trgovine,

prometnica i putovanja, odnosno trgovaca i putnika, što pokazuju i njegovi epiteti

("M. Putnik", M. Viator), a tomu u prilog govori i podatak da mu ime (lat.

Mercurius) potječe od riječi merx (nadnica, plaća), što je jasan pokazatelj takve

njegove funkcije. Zanimljivo je, međutim, da njega nema među najstarijim italskim

božanstvima. Izjednačavanjem s grčkim Hermesom prihvaćen je kao glasnik

bogova, poglavito Jupitera, kojemu je pomagao i u njegovim ljubavnim poduhvatima.

U rimskoj interpretaciji Merkur je, slično Hermesu, smatran, također, i

sprovoditeljem duša u Podzemlje. U kasnijim je razdobljima, poput mnogih drugih

božanstava, i Merkur se pojavljivao sa svojstvima "domaćih" božanstava pa se u pisanim

izvorima pojavljuje s epitetom "domaći" (M. Domesticus). Smatran je, također, i

obnoviteljem države (s epitetom "pobjednik", M. Victor). Ponekad se Merkur pojavljuje i

s obilježjima genija mora, a susreće ga se i s epitetom "mirotvorni" (M. Pacifer). Njegov

kult bio je raširen diljem rimskih provincija, a u velikom broju slučajeva identificiran je i

s različitim lokalnim božanstvima. U rimskoj interpretaciji smatran je, također, ocem

"kućnih" božanstava Lara.

Preuzevši elemente Hermesove ikonografije Merkur je najčešće prikazivan s

prethodno opisanim ikonografskim detaljima. Prikazivan je nag ili polunag,

najčešće u uspravnom, ponekad i u trčećem položaju, rjeđe i u sjedećem ili ležećem

stavu. Često je prikazivan s ogrtačem prebačenim preko jednog ili oba ramena,

odnosno putničkim plaštom kojim je pokriven veći dio tijela. Neovisno o tome nosi

li na glavi kapu, ili je prikazan gologlav, krilca rijetko nedostaju. U različitim

interpretacijama njegova lika ima i takvih koja ga prikazuju bez sandala,

bosonogog, ali su i u tom slučaju krilca srasla uz stopala. Među Merkurovim

najčešćim atributima je glasnički štap, kaducej, pa otuda potječe i epitet Caducifer

("onaj koji nosi kaducej"). U ispruženoj Merkurovoj ruci gotovo je uvijek prisutan

marsupij (marsupium), njegova karakteristična kesa s novcem.

30

ARES – MARS

Ares je božanstvo rođeno u ozakonjenoj bračnoj vezi Zeusa i Here. Bio je bog rata i,

takvim je bio smatran, nemilosrdni rušitelj gradova. Najviše je boravio u Trakiji, što

je bio razlog da mu se pripisivalo očinstvo - po nekima riječ je bila o praočinstvu - nad

poznatim mitskim ratnicama, nemilosrdnim Amazonkama. U Trakiji su živjela su još

neka njegova djeca, a njih je, također, imao i u Tesaliji: u tamošnjoj prijestolnici Tebi,

gradu legendarnog kralja Kadma, boravila je, naime, Kadmova žena Harmonija, Aresova

kći iz njegove veze s Afroditom. Za Aresa se vjerovalo da je prijateljevao s Enijom i

Eridom, personifikacijama bijesa i ratnog ubijanja, odnosno srdžbe i nesloge, a djeca su

mu bila i demoni užasa, odnosno straha i strave, Dejm i Fob te, po svemu sudeći, Eros i

Anteros.

U Trojanskom ratu Ares je bio na strani Trojanaca, zbog čega je bio izložen srdžbi i

napadima Atene. Agresivnost koju je često ispoljavao znao je ukrotiti Heraklo, kojemu je

uspjelo čak i raniti ga. Stanovito vrijeme bio je prisiljen provesti u zatočeništvu, odakle

ga je oslobodio najmlađi od braće, snalažljivi Hermes. Po njemu je bio nazvan i Areopag

("Aresovo brdo"), poznata kamena uzvisina nasuprot atenskoj Akropoli, mjesto gdje je

sjednice održavao atenski sud, a na obližnjoj Agori bio mu je podignut hram. Poznat je

bio po strastvenoj ljubavnoj vezi s božicom ljepote i ljubavi Afroditom, premda se nije

libio ljubavnih veza niti s drugim pripadnicama ljepšeg spola, među kojima je bilo i

običnih smrtnica. Zanimljivo je da u antičkoj Grčkoj Aresova popularnost nije bila

velika, što nije bio slučaj s nekim drugim sredinama. Veliku popularnost uživao je,

primjerice, među ratničkim narodom Skita, ali nadasve među Rimljanima, koji su ga,

poistovjetivši ga s italskim božanstvom Marsom, štovali kao jedno od najznačajnijih

božanstava rimskog panteona.

U arhajskoj umjetnosti Ares je prikazivan odraslim bradatim muškarcem, najčešće

s kopljem u ruci. Na vazama je vrlo često prikazivan u društvu drugih božanstava, a

31

osobito je često likovno interpretiran njegov sukob s Heraklom, kao i različiti

prizori u kojima se njegov lik pojavljuje u društvu s Afroditom.

Nakon 5. st. pr. Kr. u umjetnosti je Ares prikazivan u liku mladića bez brade, često

s atičkom kacigom na glavi. U doba helenizma umjetnici Aresa prikazuju kao

zaljubljenog mladića, polunagog ili nagog, lišenog striktno vojničkih odlika, u

sjedećem ili uspravnom položaju, dok mu oružje više-manje služi kao svojevrsna

scenografija, element koji je poglavito u funkciji sigurnije identifikacije lika.

U rimskoj mitologiji Aresov alter ego Mars imao je neusporedivo veće značenje. To je u

potpunosti odgovaralo vojničkom svjetonazoru rimske države, orijentirane na osvajanja i

širenja teritorija. U takvim okolnostima Mars je, što je posve razumljivo, bio osobito

štovan kao kao bog rata i pouzdani zaštitnik rimske države (s epitetom "silni", M.

Gradivus), ali je ponekad doživljavan i kao zaštitnik zemljoradnje i stočarstva (s epitetom

"očinski", M. Pater). Po njemu je bio nazvan i mjesec ožujak (Mart), prvi proljetni

mjesec u godini, osobito zbog činjenice što je to bilo najpovoljnije razdoblje za

otpočinjanje vojnih aktivnosti. Najstarije Marsovo svetište nalazilo se na Marsovu polju u

gradu Rimu.

Njegovi simboli poglavito su sveta Marsova koplja (hastae Martis) i sveti štitovi

(ancilia), a posvećeni su mu bili vuk, bik i djetlić. Prvi rimski car August podigao mu

je u Rimu čak dva hrama, jedan na Kapitoliju, posvećen M. Osvetniku (M. Ultor), a

drugi, koji je bio još veći, na rimskom forumu (posvećen je bio Marsu poistovjećenom s

Aresom, kao i Veneri s kojom je Mars bio u strastvenoj ljubavnoj vezi).

U rimskoj mitologiji Mars je, osim Veneri, bio, također, blizak i s Minervom. Prema

nekim tumačenjima navodno je bio i otac Romula i Rema, legendarnih osnivača grada

Rima. Zanimljivo je, također, da ga je , prema legendi, Junona začela zahvaljujući cvijetu

što joj ga je prethodno darovala božica proljeća i cvijeća Flora.

Marsova ikonografija, neovisno o tome je li prikazivan u stojećem ili sjedećem

položaju, gotovo u potpunosti odgovara Aresovoj. Premda je prikazivan s različitim

ikonografskim obilježjima najčešći tip ipak se odnosi na lik nagog, ljepuškastog

mladića, bez brade i brkova, s kacigom na glavi te kopljem i mačem u rukama. U

Rimu je, međutim, bio iznimno popularan i prikaz tzv. Marsa Osvetnika (M. Ultor).

Riječ je o tipu koji božanstvo rata prikazuje u posve različitoj ikonografskoj shemi,

32

kao odrasla bradata muškarca, odjevena u karakterističnu rimsku vojničku

(legionarsku) odoru.

HEFEST – VULKAN

Hefest (u rimskoj interpretaciji Vulkan) u grčkoj je mitologiji također bio

pripadnikom dvanaestorice olimpskih božanstava. Bio je bog vatre i metalurgije,

popularni božanski kovač, nenadmašni majstor u toj iznimno cijenjenoj vještini,

zbog čega mu se pripisivao pokroviteljski odnos prema zanatlijama i zanatstvu.

Njegove kovačnice nalazile su se pod vulkanima. Prema rimskoj mitološkoj baštini

njegove radionice nalazile su se pod vulkanom Etnom na Siciliji. U radu su mu od velike

pomoći bili kiklopi, kojima je bio gospodarom, a koji su zajedno s njim sudjelovali u

izradi zlatnog i srebrnog oružja i nakita namijenjenog božanstvima i najpoznatijim

grčkim junacima. Otac mu je bio Zeus, a majka Hera, ali je bio dijete rođeno prije

ozakonjenja njihova braka. Bio je hrom i neugledan, zbog čega ga je, prema legendi,

okrutna Hera po rođenju bacila u more. Na morskom dnu proveo je devet godina

izrađujući nakit svojim spasiteljicama, među kojima i Ahilovoj majci Tetidi. Prije nego

se, protiv svoje volje, zaputio prema Olimpu - na teško pristupačnu planinu stigao

je, naime, jašući na magarcu, što je bila posljedica Dionizova lukavstva, budući da

mu je uspjelo Hefesta prethodno opiti - Hefest se osvetio okrutnoj majci poslavši joj

na dar zlatno prijestolje uz koje je, nakon što je na njega zasjela, ostala prikovana sve do

trenutka dok ju voljom bogova ipak nije bio prisiljen osloboditi. Došavši među bogove

koji su boravili na Olimpu kao uvjet Herina oslobađanja od prijestolja uz koje je bila

okovana zatražio je da mu za ženu budu dodjeljene Atena ili Afrodita: Zeusovom

odlukom oženio je lijepu, premda nevjernu Afroditu. Njoj i njezinu ljubavniku, bogu rata

Aresu, prevareni Hefest osvetio se, međutim, razapevši mrežu kojom ih je okovao,

oslobodivši ih tek na nagovor vrhovnog božanstva mora i voda, Zeusova brata Posejdona.

Među djelima što mu pripisuje grčka mitološka baština - a ona su potanko opisana u

Heziodovoj „Teogoniji“ - pozornost privlači podatak da je Hefest, potaknut Zeusovom

33

naredbom, nakon što je prethodno titan Prometej ljudima otkrio vatru i na taj način

znatno unaprijedio kvalitetu njihova života, od zemlje i vode načinio prvu ženu Pandoru

("svime obdarena"), koju su bogovi opskrbili mnogim vrlinama, ali i manama. Sva zla i

bolesti Hefest je zaključao u škrinju (žaru s poklopcem), predavši ju potom Prometejevu

bratu Epimeteju. On se, međutim, zaljubio u Pandoru te se njome i oženio. Prema

legendi je znatiželjna Pandora otvorila zaključanu škrinju, nakon čega su se iz nje

svijetom razmilile bolesti, nevolje i patnje, dok je na dnu škrinje ostala samo nada. Po

Zeusovoj želji dobročinitelja ljudi Prometeja Hefest je nakon toga okovao na azijskoj

planini Kavkazu. U odnosu na Hefesta poznata je, također, i priča o načinu na koji je on

postao sudionikom dolaska na svijet Palade Atene: unatoč zaslugama koje mu se u vezi s

time pripisuju, Atena je odlučno i uporno odbijala sve Hefestove bračne ponude!

U početku je Hefest najčešće prikazivan na oslikanim grčkim vazama.

Prevladavajući su bili motivi njegova sudjelovanja u procesu Atenina dolaska na

svijet, kao i njegovo pojavljivanje u trijumfalnoj povorci formiranoj prigodom

Hefestova dolaska na Olimp:

U umjetnosti arhajskog doba često je naglašavana njegova hromost, što iščezava u

vrijeme klasične umjetnosti, tijekom 5. st. pr. Kr., kad se Hefest počinje prikazivati

prema karakterističnom, dobro poznatom ikonografskom obrascu. To u osnovi

znači da je najčešće prikazivan kao odrasli, bradati muškarac, premda je ponekad

prikazivan i u liku mladića. Gotovo uvijek je odjeven u kratku praktičnu odjeću,

egzomis, s ogrtačem (hlamida) ovijenim oko donjeg dijela tijela i prebačenim preko

jednog ramena. Na glavi mu je neizostavna šiljata kapa (pilos), dok u rukama drži

karakteristične kovačke alatke, čekić i kliješta.

U rimskoj interpretaciji Vulkan je poglavito bio italskim bogom vatre, poglavito

vulkanske. U ranijim povijesnim razdobljima osobito je, stoga, bio štovan kao

božanstvo koje štiti od požara. Pod grčkim utjecajem, kao i mnoga druga božanstva,

bio je u potpunosti izjednačen s Hefestom, poprimivši na taj način njegova

ikonografska i sva druga obilježja, zadržavši ipak i svoju primarnu funkciju

italskog božanstva vatre.

34

HAD – PLUTON

U grčkoj mitologiji Had je smatran božanstvom podzemnog svijeta te gospodarom

mrtvih, svih koji trajno borave u svijetu vječnog mraka i tame. U antičkoj mitološkoj

baštini njegova je uloga stoga bila manje istaknuta od uloge njegove braće Zeusa i

Posejdona. Od 5. st. pr. Kr. štovan je, također, i kao gospodar rudnih bogatstava, metala i

minerala, ali ujedno i sjemena, odnosno svega što je skriveno ispod zemlje, zbog čega je

bio identificiran s Plutonom, božanstvom za kojega se u rimskoj mitologiji vjerovalo da

je ljude opskrbljavao bogatstvima zemlje. Poput Zeusa i Posejdona, odnosno Here,

Demetre i Hestije i on je bio sin titana Krona te Uranove i Gejine kćeri Reje pa je i njega

zadesila sudbina subraće i sestara koje je otac, zbog straha od gubitka vlasti nad svijetom

kojim je vladao – a nakon što je sam prethodno na okrutan način lišio vlasti svojega oca

Urana - najprije progutao, a potom, najviše zahvaljujući Zeusu, povratio iz utrobe.

Podjelom svijeta među braćom, nakon što su bogovi pobijedili titane i njemu kockom

bilo određeno da vlada Podzemljem, carstvom vječne tame, pripala mu je nezahvalna

uloga: ona mu nije priskrbila omiljenost među bogovima, a još manje među ljudima. Svoj

mračni svijet Podzemlja rijetko je napuštao, a onda kad je to ipak bio prisiljen učiniti

uvijek je to radio u crnim kočijama u kojima je u svoje podzemno carstvo privodio duše

pokojnika. Svima koji su dospjeli u podzemni svijet trudio se priječiti povratak u

ovozemaljski svijet, a jednako je postupao i s onima koji su iz nadzemnog svijeta iz bilo

kojeg razloga htjeli zaviriti u njegovo podzemno carstvo. Nekima je to ipak uspjelo,

doduše samo rijetkim pojedincima. Uspjelo je to, primjerice, Heraklu koji ga je odapetom

strijelicom čak uspio raniti, a u Podzemlje je uspjelo zaviriti i slavnom mitskom pjevaču

Orfeju te glasovitom atenskom junaku Tezeju, kojega je otuda uspio osloboditi upravo

Heraklo.

Mlađi Hadov brat Zeus (u rimskoj interpretaciji Jupiter), vrhovno božanstvo cjelokupnog

antičkog, grčko-rimskog panteona, vladar nebeskog svijeta, dopustio mu je oženiti se

Perzefonom, kćerkom božice plodnosti zemlje i poljodjelstva Demetre (Cerere), koja mu

je ujedno bila i sestrom. Prethodno je, međutim, Perzefonu (Prozerpinu) bez majčina

znanja i pristanka oteo na zemlji. Tom je događaju svjedočio samo Helije, koji je s

nebeskih visina promatrao otmicu te je kasnije rastuženoj Demetri otkrio što se uistinu

35

zbilo s njezinom miljenicom. Mjesta njegova štovanja pretežito su se nalazila posvuda

gdje se smatralo da je bio moguć silazak u Podzemlje. Njegovim carstvom tekle su rijeke

(Stiks, Aheront, Kokit, Piriflegeton), koje je trebalo prijeći, a koje su mu ujedno bile i

granicama. Vjerovalo se, također, da su daleko na zapadu Elizijske poljane, mjesta gdje

su vječno počivale duše pravednika, dok se Tartar nalazio u većim dubinama i tamo su

počivali oni koji su bili smatrani griješnicima. Na ulazu u podzemni svijet stajao je

troglavi pas Kerber, koji je propuštao ulazak, ali je spriječavao izlazak onima koji su

dospjeli u Podzemlje. Važnu ulogu na putu do konačnog boravišta u Podzemlju imao

je i Haron, starac prikazivan u dronjcima i sa šiljatom kapom na glavi, koji je duše

pokojnika prevozio na svojemu čamcu preko Aheronta, naplaćujući tu uslugu

odgovarajućom poputbinom. Hadova palača i prijestolje nalazili su se u najmračnijem

dijelu Podzemlja.

Hadovi karakteristični atributi su kapa – ona ga je činila nevidljivim, a dobio ju je

na dar od kiklopa (atenski pisac Apolodor govorio je da su kiklopi, nakon što je

vladavina svijetom bila podjeljena između Kronovih sinova, Hadu tada poklonili

kacigu!) - zatim žezlo te ponekad rog obilja i mjerica. Posvećeni su mu bili konj,

pas, pijetao i zmija te šipak, mak i neke druge biljke.

U arhajskoj je umjetnosti, osobito na vazama crnofiguralnog stila, prikazivan je

slično dvojici poznate braće, što znači kao odrasli muškarac stroga pogleda, bradat

i najčešće raščupane kose, odjeven u hiton i himation, sa žezlom u ruci i vrpcom u

kosi. Na vazama crvenofiguralnog stila, tijekom 5. st. pr. Kr., često je prikazivan s

rogom obilja te šipkom u ruci. Čest motiv na vazama južnoitalskog podrijetla bili su

i prikazi Podzemlja, odnosno Hadova dvora i tamošnjeg prijestolja, kao i

pripadajuće, ne osobito brojne svite, koja je boravila u podzemnom svijetu. Vrlo

brojni prizori Hadova podzemnog carstva sačuvani su na freskama iz rimskog doba

i na sarkofazima, a u oba slučaja prevladavaju prizori otmice Perzefone.

Najpoznatije Hadovo svetište bilo je u grčkoj pokrajini Elidi, otvarano samo jednom

godišnje, a u njega su mogli silaziti samo Hadovi svećenici.

Plutonovo značenje božanstva Podzemlja u rimskoj mitološkoj i kultnoj baštini nije

imalo značenje kakvo je Had uživao u grčkom svijetu.

36

PERZEFONA (KORA) - PROZERPINA

Perzefona (Kora) je poglavito bila božanstvo Podzemlja, mračnog svijeta mrtvih,

smatrana mladom i ljepuškastom ženom tamošnjeg vladara Hada, koji nije bio

omiljen među božanstvima, a još manje je to bio među ljudima; kao Demetrina

(Cererina) i Zeusova (Jupiterova) kći bila je ujedno i božanstvo prirode.

Kao Kora (Djevojka, Kći) živjela je s majkom, provodeći vrijeme na mirisnim livadama

obraslim cvijećem, sve do trenutka dok ju Had, izašavši samo u toj prigodi iz podzemnog

na ovozemaljski svijet, na prijevaru nije ugrabio te Zeusovim pristankom poveo u

Podzemlje, da bi se ubrzo njome i oženio. Prema mitloškoj priči, božica zemlje Geja

načinila je, naime, Hadu uslugu stvorivši lijepi cvijet narcis, koji je Kora (Perzefona)

odmah pazila među ostalim cvijećem te ga je pokušala i ubrati: u tom se trenutku na

zlatnim kočijama pojavio Had, zgrabivši ju te ju sobom povevši u svoj podzemni svijet.

Majka Demetra nestalu je kćer posvuda bezuspješno tražila devet dana, ponekad i s

bakljama u rukama, sve dok od boga Helija, koji je otmicu promatrao s nebeskih visina,

nije saznala što se doista zbilo i tko je stvarni krivac za nestanak njezine kćeri. Osjećajući

se odgovornim što je odobrio Perzefoninu otmicu te svojoj sestri Demetri pričinio toliku

bol, Zeus je u Podzemlje poslao glasnika Hermesa sa zadatkom da otetu kćer vrati majci,

čemu se nezadovoljni Had ipak nije imao mogućnosti usprotiviti. Uspjelo mu je,

međutim, nagovoriti ju da prije napuštanja Podzemlja pojede zrno šipka (nara),

svojevrsni simbol bračne povezanosti, što je bio dovoljno čvrst razlog da ju je trajno

uspio vezati uz sebe i svoj podzemni svijet. Od tog je vremena Perzefona dvije trećine

godine provodila na zemlji, a jednu uz muža u Podzemlju. Njezin je kult bio stoga

specifičan, prožet svojevrsnim mitološkim dualizmom. U prenesenom smislu, ona je

simbolizirala obnavljanje života na zemlji, proljetno buđenje prirode, kao i njezino

37

zamiranje krajem jeseni. Kao božanstvo podzemnog svijeta njezin kult je usko povezan s

Hadovim, dok je kao djevojka, odnosno kao Kora, najčešće štovana zajedno s Demetrom,

osobito u Eleuzini, nedaleko od glavnog atičkog središta Atene, poglavito u sklopu

tamošnjih poljodjelskih svečanosti, poznatih Eleuzinskih misterija. Spominje se također

njezina zaljubljenost u ljepuškastog Adonisa, također simbola rađanja i umiranja

vegetacije, strastvenog lovca kojemu je uspjelo očarati i božicu Afroditu.

U takvom kontekstu i likovni prikazi Perzefone odnose se na lik mlade i nježne

djevojke, ponekad zastrašujućeg, ali i dobrohotnog izgleda. Gotovo uvijek

prikazivana je u društvu s majkom Demetrom, a od atributa najčešće su prisutni

baklja i pijetao. Vrlo su česti i prikazi njezine otmice i povratka iz Podzemlja, a

brojni su i motivi s prikazima njezina boravka u Podzemlju, gdje se uvijek nalazi u

društvu s Hadom.

Kod Rimljana je Perzefona bila izjednačena s Prozerpinom te, na neki način, tijesno

vezana uz Liberu, božanstvo koje je bilo ženskim pandanom bogu vina Bakhu (Liberu), a

štovana je bila i u društvu božanstva s imenom Dis, odnosno Dis pater, što je bilo drugo

ime za Plutona, identificiranog s grčkim Hadom. Njezin kult među Rimljanima ipak nije

bio toliko razvijen kao u grčkom svijetu.

DEMETRA-CERERA

Među Kronovom i Rejinom djecom koju je otac najprije progutao, a potom bio

prisiljen povratiti, Demetra je bila božanstvom plodnosti zemlje, svekolikog raslinja,

ali ujedno i Podzemlja. U rimskoj mitološkoj baštini bila je izjednačena s jednim od

najstarijih italskih ženskih božanstava, zaštitnicom vegetacije, plodnosti polja,

žitarica i žetve, Cererom. Prema Heziodovu „Postanku bogova“, s najmlađim bratom

Zeusom, predvodnikom sveukupnog grčkog panteona, imala je kćer Perzefonu (Koru).

Jedan od braće, bog Podzemlja Had, Perzefonu je po Zeusovu odobrenju, a protivno

njezinoj volji, oteo te poveo u svoje podzemno carstvo, kasnije se njome i oženivši. Kad

38

je nakon višednevna lutanja od boga sunca Helija saznala što se dogodilo s tom nježnom

djevojkom, prerušena u staricu napustila je Olimp te dospjela do Eleuzine, mjesta

udaljenog dvadesetak kilometara zapadno od Atene, gdje se susrela s kćerima tamošnjeg

kralja Keleja. Unatoč činjenici što joj je kralj u Eleuzini podigao hram, srdita Demetra

potrudila se spriječiti klijanje sjemena i sazrijevanje plodova, učinivši na taj način zemlju

posve neplodnom. Tek nakon što je Hermesu uspjelo ispuniti Zeusovu naredbu te

Perzefonu vratiti iz podzemnog svijeta „otac bogova“ je pozvao je Demetru s Perzefonom

na Olimp. Pred odlazak iz Podzemlja lukavi Had ponudio je, međutim, Perzefoni plod

šipka (nara), koji je ona spremno progutala, što mu je omogućilo da je Perzefonu barem

djelomice uspio vezati uz sebe i svoje podzemno carstvo. Veći dio godine ona je od tada

ipak provodila izvan Podzemlja, najčešće u majčinu društvu. Iz zahvalnosti što je

Perzefoni pružena mogućnost boravka izvan podzemnog svijeta, majka i kći su oživjele

zamrlu prirodu, a eleuzinske kraljeve uputile u tajne svojih Misterija.

U potrazi za nestalom Perzefonom Demetra je, među inim, boravila i u domu Baube i

njezinih sinova Triptolema, Eumolpa i Eubuleja (u nekim mitološkim navodima od

sinova se spominje samo Triptolem!), koji se nalazio na putu između Atene i Eleuzine;

budući da je od Eubuleja tom prigodom saznala da su svinje koje su mu bile povjerene na

čuvanje nestale u procjepu kroz koji je Had, navodno, Perzefonu odvukao u svoje

podzemno carstvo, otkrio je Demetri mjesto boravka otete kćeri te joj omogućio da kroz

isti procjep siđe u Podzemlje. Jednom od sinova, prvotno čuvaru krava, a kasnijem kralju

Triptolemu, Demetra je iz zahvalnosti poklonila kola s krilatim zmajevima, kao i sjeme

žita, podučivši ga obradi zemlje te mu naloživši da se zaputi u svijet i ljude nauči

različitim poljodjelskim vještinama, od oranja zemlje, sijanja i klijanja žitarica, do rasta,

dozrijevanja i žetve, odnosno zamiranja vegetacije, ali također i uzgajanju voća i povrća.

U Demetrinu čast u jesenskim i zimskim mjesecima u Eleuzini su slavljene Male i Velike

Eleuzinije. One su bile sastavnim dijelom znamenitih Misterija, kojima početci sežu još u

mikensko doba. Najvažniji objekti iz razdoblja kasnijih adaptacija eleuzinskog svetišta

potječu iz 5. st. pr. Kr., a to se poglavito odnosi na pravokutni telesterion i odgovarajuću

pozornicu za obrede obavljane u Demetrinu čast. Demetra je nerijetko bila štovana i kao

zaštitnica žena i djece.

39

Demetrini atributi primjereni su njezinoj ulozi zaštitnice plodnosti zemlje. Najčešće

su to vijenci žitnog klasja u ruci, a ponekad se kao atribut pojavljuje i mak. Nisu,

također, rijetki niti prikazi na kojima se pojavljuje kalatos (kalathos, košara od

isprepletena pruća, ispunjena klasjem i različitim plodinama), a ponekad i dijadem

na glavi. Od atributa se pojavljuju još i šipak (nar), kao i svinja.

Osobine božanstva podzemnog svijeta, odnosno njezina htonskog karaktera, često

su, odobito od razdoblja helenizma, naglašene prikazom baklji i zmija. Potrebno je

ipak kazati da Demetrini likovni prikazi nisu odviše česti. Od 5. st. pr. Kr.

pojavljuju se prikazi Demetre u društvu s Perzefonom (Korom) i Triptolemom:

najbolji primjer svakako je poznati reljef pripisan Fidijinoj školi, podrijetlom iz

Eleuzine.

U približno isto vrijeme Demetra je bila izjednačena s Cererom, kćeri Saturna i Ope

(Ops), jednim od najstarijih rimskih božansta, koja je bila zaštitnicom plodnosti,

žitarica i žetve, ali i braka. Prikazivana je s bakljom i zmijom, atributima koji su

isticali njezin htonski karakter, kao i klasjem žita, makom, jabukom i kalatosom,

elementima koji su naglašavali poljodjelski karakter tog božanstva.

POSEJDON-NEPTUN

Poput svoje braće Zeusa i Hada i Posejdon (Neptun) bio je sin Krona i Reje, jedno

od djece koju je otac, da bi izbjegao lišavanje vlasti, najprije progutao, a potom ih,

zahvaljujući Zeusu, bio prisiljen povratiti. Podjelom vladavine nad svijetom među

Kronovim sinovima njemu je pripala vladavina morem, kao i svijetom voda i jezera,

premda su rijeke u antičkoj kultnoj ostavštini imale i vlastita božanstva, nazivana

40

njihovim imenima. Posejdon je, također, bio među dvanaestoricom olimpskih

božanstava.

U morskim dubinama vladao je iz palače podignute na dnu u Egejskog mora, gdje je

živio sa zakonitom ženom Amfitritom, jednom od Nereida, s kojom je imao sina Tritona i

kćer Rodu. Svojim raskošnim kolima, u koje su bili upregnuti konji sa zlatnim grivama

(Posejdonu se, naime, pripisuje i stvaranje prvog konja Skifija, kao i spremnost da ljude

nauči krotiti konje, a povezivan je i bikom, odnosno stvaranjem tog vječnog simbola

snage i izdržljivosti!), Posejdon je napuštao zlatne odaje svoje palače. Kretao se morskom

površinom u pratnji drugih morskih božanstava i raznolikog svijeta morskih stvorenja, u

čestim obilascima svojega prostranog morskog carstva, ili na putu do sjedišta bogova na

Olimpu. Pritom su pod njim podrhtavale zemlja, planine i šume, a dok se kretao morem

dizali su se golemi valovi. U Trojanskom ratu bio je među božanstvima koja su bila na

strani Grka: prethodno je pomogao izgradnju bedema u Troji, ali ih je kasnije svojim

trozubom i razrušio. U kontekstu događanja vezanih uz junake iz Trojanskog rata

zanimljivo je istaknuti da je uporno progonio Odiseja, budući da je on prethodno oslijepio

njegova sina Polifema. Često je bio u sukobu s pojedinim božanstvima, a osobito je

poznato, za njega, doduše, nimalo uspješno, nadmetanje s Paladom Atenom, u nastojanju

tih istaknutih božanstava da se dopadnu građanima Atene te na taj način ovladaju

njihovim gradom i pokrajinom Atikom. O njegovu značenju i popularnosti govori i

podatak da su u grčkom svijetu mnogi gradovi nosili njegovo ime. U 5. st. pr. Kr. bio je

izjednačen s rimskim Neptunom.

Posejdonov (Neptunov) najprepoznatljiviji ikonografski simbol je njegov

karakteristični trozub, dok su među ostalim atributima najčešće su zastupljeni

dupin ili konj, odnosno vodeni konj, a posvećen mu je bio i bik, simbol snage. U

ranijoj, arhajskoj umjetnosti, prikazivan je posve nalik svojoj braći, starijem Hadu

i mlađem Zeusu, a to znači kao odrasli muškarac snažne muskulature te stroga i

dostojanstvena pogleda, s kovrčavim pramenovima kose i gustom bradom i

brkovima, nag ili polunag, odjeven u dugački hiton i himation. Često je prikazivan u

uspravnom položaju, jednom nogom oslonjen na dupina, Prikazivan je na konju ili

hipokampu, nerijetko i sa zapregom koju su činile čudovišne morske nemani, u

41

pratnji Nereida i mnogih drugih morskih bića, različitih vrsta riba, a osobito

dupina.

AMFITRITA

Božica Amfitrita, kraljica Mora, kći je morskog božanstva Nereja i njegove žene

Doride - pisac Apolodor ističe, doduše, da joj je otac bio titan Okean, a mati Tetija –

bila je predvodnicom morskih nimfa Nereida. Udala se za moćnog vladara mora

Posejdona (Neptuna) pa je kao njegova žena i sama bila gospodaricom morskih

valova i svekolike morske faune. Prije udaje skrivala se nastojeći umaknuti Posejdonu,

odbijajući njegove bračne ponude. Iza Heraklovih stupova, u dalekim morskim

dubinama, prema legendi ju je uspio otkriti Posejdonov delfin, ili delfini prema nekim

drugim izvorima, koji su Amfitritu ispratili do Posejdonova boravišta te ju nagovorili da

se za njega uda. S Posejdonom je imala sina Tritona i kćer Rodu.

U likovnoj umjetnosti njezin lik prikazivanje zajedno s Posejdonovim

(Neptunovim), najčešće na upregnutim kolima i u brojnoj pratnji morskih

božanstava i drugih morskih bića, a poznati su i njezini prikazi u prizorima

gigantomahije.

TRITON

Triton je bio morsko božanstvo, posve nalik božanstvima poput Nereja, Glauka,

Forkisa i dr. Nereju sin Posejdona (Neptuna) i njegove žene Amfitrite. Prema legendi

smatran je božanstvom Tritonskog jezera, za koje se vjerovalo da se nalazilo nadomak

sjevernoafričkoj obali, u Libiji.

42

Kao božanstvo mora bio je osobito sklon mornarima, a uvijek je bio pripravan biti na

usluzi ocu i majci, koje je i sam često pratio u njihovim lutanjima morem. Legenda

spominje njegovu intervenciju u poznatoj priči o Argonautima, a uz njega se vezuje i

lokalna legenda koja ga vezuje s gradom Tanagrom u grčkoj pokrajini Beotiji. Triton je

božicu Atenu podučavao ratnim vještinama. Imao je dvije kćeri, od kojih se Palada

družila s Atenom, koja ju je tijekom vježbanja nehotice ubila kopljem.

Triton je često prikazivan u trenutku dok jaši na dupinu ili u kočiji, s malim

trozubom u ruci i sa savijenom školjkom koja mu služi kao truba i u koju puše da bi

podigao ili smirio morske valove. Glava mu je vrlo često prikazivana ovjenčana

raznolikom morskom florom i faunom. Od 4. st. pr. Kr. tritoni se spominju u

skupini, najčešće u Posejdonovoj pratnji. U gornjem dijelu Tritonovo tijelo imalo je

ljudske osobine, dok je donji dio tijela prikazivan u obliku ribe, poglavito dupina.

DIONIZ (BAKHOS)-BAKHO (BACCHUS), LIBER PATER

Dioniz (Bakhos), u rimskoj interpretaciji Bacchus, bio je izjednačen sa starim

italskim božanstvom Liberom (Liber Pater). U klasično doba postao je bogom vina

te s time u vezi mističnih delirija. Legende o tom božanstvu vrlo su kompleksne naravi,

budući da on ujedinjuje različite elemente koji ne potječu samo s grčkog tla, nego i iz

susjednih zemalja, a poglavito su maloazijskog podrijetla. Smatra se da je bio sin Zeusa i

Semele, kćerke tebanskog kralja Kadma i njegove žene Harmonije. Poput nekih drugih

božanstava, Apolona, Artemide, Hermesa i dr., Dionis je bio pripadnikom druge

generacije olimpskih božanstava. ……………………..

43

44