G.Marcus & M.M.J. Fischer

1. KRIZA PRIKAZIVANJA U HUMANISTIČKIM ZNANOSTIMA

- današnje doba je vrijeme preispitivanja vodećih ideja u svim znanostima o čovjeku, a zahvatilo je i pravo, umjetnost, arhitekturu, filozofiju, književnost i prirodne znanosti.- Izmješani žanrovi, rad C.Geertza, ukazao je na protok ideja iz jedne discipline u drugu te tako okarakterizirao suvremeni trend.- u općoj raspravi unutar humanističkih i društvenih znanosti sadašnje razdoblje se često naziva „postparadigmom“ – postmodernizmom, poststrukturalizmom ili postmarksizmom.- „postmoderna spoznaja“ istančava našu osjetljivost za razlike i razvija našu sposobnost snošljivosti prema onom nesumjerljivom.- kriza prikazivanja intelektualni je poticaj za suvremenu vitalnost eksperimentalnog pisanja u antropologiji. Proizlazi iz neizvjesnosti o primjerenim sredstvima za opisivanje društvene stvarnosti.- u velikoj mjeri povezano je i s nepoželjnim pomakom u relativnoj poziciji američke moći i utjecaja u svijetu, te raspadanja vladajućeg poslijeratnog modela liberalne države blagostanja u Americi.- najzanimljivije teorijske rasprave u brojnim područjima prebacile su se na razinu metode, probleme epistemologije, interpretacije i tekstualne oblike samoprikazivanja koje rabe mislioci društva. - problemi opisa prometnuli su se u probleme prikazivanja- to su pitanja koja su najgorljivije istraživana u filozofskim i književnim teorijama interpretacije- u društvenim znanostima parsonovska sociologija se prometnula u objedinjujuću shemu; Parsons je ponudio jednu obuhvatnu viziju društvenog sustava i njegovog odnosa prema zasebnim sustavima kulture, oslanjajući se na svoju sintezu glavnih sustava društvenih teorija iz 19.st., no 1960-ih zbog svojeg je apolitičnog i ahistorijskog karaktera parsonovska sociologija izgubila na snazi.- marksizam se u doba parsonovske prevlasti u SAD-u održavao kao alternativa, a oba su pravca odigrala značajnu ulogu u poslijeratnom razdoblju kao paradigme ili disciplinirani okviri za provođenje istraživanja u znanosti o čovjeku- da bi se lakše protumačila suvremena kriza prikazivanja, ističe se studija H.Whitea, Metahistorija, koja prati glavne promjene u europskoj povijesti i društvenoj teoriji tijekom 19. stoljeća; prema Whiteu, svako povijesno (i antropološko) djelo ima radnju, raspravu i ideološku komponentu, a konačni završetak historiografije 19. st.opisuje ironično.- periodi naglašene ironičnosti u sredstvima prikazivanja društvene stvarnosti kao da se poklapaju s pojačanom sviješću cijelog društva o tome da živimo u povijesnim trenucima korijenitih promjena..

2. ETNOGRAFIJA I INTERPRETATIVNA ANTROPOLOGIJA

- specifična antropološka metoda istraživanja, etnografija, već je dugo usredotočena na probleme bilježenja, tumačenja i opisivanja pomno proučenih društvenih i kulturnih procesa- antropologija 20.st. potpuno je drugačija od one s polovice ili kraja 19. st.- najistaknutiji prethodnici suvremenih sociokulturalnih antropologa iz tog doba su E.Tylor, J.Frazer, E.Durkheim i L.Morgan – oni su, među ostalima, postavili osnovne smjernice stila, opsega i sadržaja antropoloških rasprava u 20.st.- bila je to era etnologije u naslonjaču-iako su povremeno putovali, ovisili su o takvim izvorima kao što su putopisni izvještaji, kolonijalni arhivi i učenjački radovi...- ključna preobrazba u naravi britanske i američke antropološke znanosti dogodila se tijekom prve trećine 20.st.-podjela akademskog rada, specijalizacija po disciplinama, analitički jezici te standardi..

2

- antropologija je, nakon što je pronašla institucionalno mjesto kao društvena znanost, dugo bila na margini kao nesređena i najinterdisciplinarnijih od svih disciplina.- kod etnografije je glavna inovacija bila povezivanje prethodno odvojenih procesa prikupljanja podataka među ne-zapadnim narodima i teoretiziranja i analiziranja u naslonjaču, u jednu cjelovitu profesionalnu djelatnost* Etnografija je istraživački proces u kojemu antropolog pomno motri, bilježi i uključuje se u svakodnevni život druge kulture- iskustvo koje se označava kao metoda terenskog rada-pa potom piše izvještaj o toj kulturi, naglašavajući detaljan opis.- utemeljitelj etnografske metode; Bronislaw Malinowski; prvi promicao etnografiju kao najbolji način za ostvarivanje utvrđenih ciljeva antropologije 19.st.- tijekom 1920-ih i 1930-ih američka kulturalna antropologija se razvijala pod perspektivom kulturalnog relativizma, a britanska socijalna antropologija pod perspektivom fukcionalizma- u prijelazu s velike vizije jedne antropološke znanosti o Čovjeku 19.st. na njezinu intenzivnu i specifičnu reorganizaciju oko etnografske metode 20.st., u praksi i socijalne i kulturalne antropologije odustalo se od generaliziranja na 2 načina:1) kao etnograf, antropolog, više ne teži univerzalno valjanim tvrdnjama, nego što potpunijem prikazivanju određenog načina života; kontekstualizira elemente kulture i međusobno ih sustavno povezuje2) komparativna dimenzija antropološke globalne vizije nije više bila omeđena nekom evolucijskom shemom ili okrenuta mjerenju relativnog napretka prema „racionalnim“vrijednostima.

- etnografski realizam – neutvrđen skup žanrovskih konvencija koje su nastale kako bi se definirali etnografski tekstovi i koje čine osnovu na temelju koje su oni bili vrednovani tijekom posljednjih 60 godina socijalne i kulturalne antropologije (Marcus i Cushman).- glavni motiv koji je etnografija razvila kao znanost bilo je spašavanje kulturne raznolikosti, ugrožene globalnom vesternizacijom, osobitom tijekom kolonijalnog razdoblja.- etnograf je trebao u svojem pisanju zahvatiti autentičnost kultura u mijeni.- kulture svjetskih naroda treba uvijek iznova otkrivati budući da ih ti narodi prekrajaju u promjenjivim povijesnim okolnostim, osobito u doba kada nedostaju uvjerljive paradigme

Nastanak interpretativne antropologije

- Interpretativna antropologija je opći naziv za raznolika promišljanja kako prakse antropologije, tako i pojma kulture.- izrasla je iz sociologije T.Parsonsa, klasične veberovske sociologije i istodobnog utjecaja mnoštva filozofskih i intelektualnih trendova ( strukturalizam, semiotika...)- 1960-ih i 1970-ih- djeluje istodobno na dvije razine: pribavlja izvješća o drugim svjetovima iznutra i promišlja o epistemološkim temeljima takvih izvješća- razvoj interpretativne antropologije može se slijediti kroz praćenje promjena u etnografskim stilovima pisanja nakon 1920-ih.- od 1930-ih nadalje pisanje etnografije postaje sve prožetije funkcionalizmom razvijenim u Engleskoj pod vodstvom B.Malinowskog i A.R.Radcliffea-Browna. Funkcionalizam se satojao od skupa metodoloških pitanja sastavljenih kako bi usmjeravala prevođenje i pisanje etnografije.- eksperimentiralo se i s lingvističkim modelima: kognitivna antropologija, strukturalizam, simbolička analiza.- suvremena interpretativna antropologija jest relativizam, ojačan za eru intelektualnog previranja, koja je slična ali kompleksnija od one u kojoj je formuliran.

3

Preispitivanje interpretativne antropologije

- nastanak interpretativne antropologije treba razumijeti kao jednu od tri unutarnje kritike antropologije, ona je interes antropološke analize s ponašanja i društvene strukture prebacila na proučavanje simbola, značenja i mentaliteta- druge dvije kritike- terenskog rada kao osebujne metode etnografskog istraživanja, te ahistorijske i apolitične naravi etnografskog pisanja bile su manifesti i polemike- treća kritika cilja na antropološku neosjetljivost ili neučinkovitost u razmatranju problema povijesnog konteksta i političke ekonomije, koja nije bitna samo za njezine ispitanike, nego i za njezin vlastiti istraživački proces- objedinjavanje sve tri kritike javlja se u radovima tijekom 1960-ih i 1970-ih godina; Bowen, Casagrande, Chagnon, Golde, Maybury-Lewis, Levi-Strauss

Duh i doseg eksperimentalnog etnografskog pisanja

- većina eksperimentalnih etnografija traži nadahnuće u prošlosti, u priznatim klasicima Malinowskog, Evansa-Pricharda i drugih..- neka eksperimentalna etnografija ima smisla ako se prepoznatljivo smjesti u tradiciju etnografskog pisanja i ako postigne efekt inovativnosti - utemeljujuće etnografije iz 1920-ih i 1930-ih počele su se iščitavati kao modeli, a teorija koja ih je podupirala, funkcionalizam, pribavila je okvir za pisanje cjelovitih izvještaja o društvenim cjelinama: plemenima, narodima, kulturama.- stvarni doseg suvremenih eksperimenata u etnografskom pisanju ovisi o utjecaju koji preispitivanje interpretativne antropologije ima na istraživački proces- razlikuju se dva trenda: 1) radikalizacija zanimanja za kulturnu različitost koju treba predstaviti u etnografiji- etnografija iskustva; prikazivanje iskustva svojih ispitanika2) opisivanje kako su etnografski ispitanici uvučeni u obuhvatnije procese političke ekonomije

3. PRENOŠENJE ISKUSTVA DRUGIH KULTURA: OSOBA, SEBSTVO I EMOCIJE

- do opisa kulture najbolje je doći razmatranjem zamisli o osobnosti-temelja ljudskih sposobnosti i djelatnosti, ideja o sebstvu i izražavanju emocija.- antropolozi moraju pribjeći kulturalnim izvještajima o dubljim sustavima značenja, a to čine usmjeravanjem na osobnost. Time se pobijaju suptilne etnocentrične pretpostavke o ljudskoj subjektivnosti ugrađene u okvire unutar kojih su antropolozi predstavljali svoje ispitanike- kulturne različitosti najdublje su ukorijenjene: u osjećajima i u složenim autohtonim promišljanjima naravi osoba i društvenih odnosa- utjecajan ogled C.Geertza „Osoba, vrijeme i ponašanje na Baliju“ ilustrira i pomogao je u iniciranju tog kretanja prema kulturalnim definicijama osobe kao bitnog težišta etnografije- suvremeni eksperimentalni tekstovi koji se bave „osobnošću“ dijele se u 3 skupine:1) psihodinamična – zadiranje iza javnih kulturnih oblika života. Tahićani: Um i iskustvo na Društvenim otocima (R.Levy), Prisila i uvjeravanje: Vodstvo u jednom amazonskom društvu (W.Kracke), Meduzina kosa: Ogled o osobnim simbolima i religioznom iskustvu2) realistična – dopušta se etnografu da zadrži nadzor nad svojim izvještajem, stvarajući distancirano prikazivanje kulturnog iskustva.Nuer (Evans-Pritchard) i Raskol i kontinuitet u jednom afričkom društvu (V.Turner)

4

* 5 je „zdravorazumskih“okvira ili sredstava za etnografsko izlaganje koji se rabe u funkcionalističkom stilu:- Životopis- ističu urođeničke konvencije, idiome ili mitove koji tvore ideje životopisa ili sličnih pripovijesti o individualnom iskustvu, razvoju, sebstvu i emocijama- Životni ciklus- izvještaj o osobnosti i kakvoći iskustva u nekoj kulturi; tipične faze i događaji kroz koje prolazi svaki pojedinac- Obred – prikladno sredstvo za razumijevanje osjećajnosti, emocija i obogaćivanja iskustva smislom.- Estetički žanrovi-postoji velik broj suvremenih nastojanja da se napišu etnografije posvećene drugačijim estetikama od naše (npr. Afrički ritam i afrički senziblitet)- Dramatičan incident- dramatični događaji kao okvir, prema kojem opisuje i kulturna značenja, osobnosti i emocije (npr. ubojstvo i njegove neposredne posljedice kod Samaona)3) modernistička- primarno zaokupljeni time što se može naučiti o drugoj kulturi tako da se puna pažnja posveti provođenju samog istraživanja; sastavljeni su tako da uključe i čitatelja u analitičan posao.Modernistički tekstovi koji su se krajem 19. i početkom 20.st. pojavili kao odgovor na realizam.

Bilješka o etnografskoj poetici, filmu i beletristici

- etnografska poetika pokušava utvrditi kulturalno autentične načine čitanja izvornih usmenih pripovijesti kao književnih oblika; bavi se književnim tvorevinama samih antropologa, kao dodatnim oblikom iznošenja njihovih istraživačkih iskustava u etnografiji- zanimanje za medij filma u etnografiji u početku je bio odraz dokumentarnog realizma; ima određenih prednosti nad etnografskim tekstom, posebno u društvu u kojemu se vizualni mediji oštro nameću za pažnju masovnih konzumenata- etnografski roman je već dugotrajna vrsta eksperimenta terenskih istraživača koji su se razočarali u mogućnosti konvencija svojeg žanra da oslikaju kompleksnost života njihovih ispitanika

4. UZIMANJE U OBZIR POLITIČKE EKONOMIJE SVJETSKE POVIJESTI

- uobičajen prigovor interpretativnoj antropologiji jest da pitanja moći, interesa, ekonomije i povijesne mjene izostavljaju kako bi interpretirano bilo što jednostavnije a živopisnije - no mnoge interpretativne etnografije danas pokušavaju uzeti u obzir odnose moći i povijest u kontekstu ispitanika, postavlja se izazov kako prikazati uklapanje živopisno opisanih lokalnih kulturnih svjetova u obuhvatnije neosobne sustave političke ekonomije- u žarištu eksperimentiranja jest uvid da su „izvanjske silnice“ integralni dio ustroja i sastava onog „unutarnjeg“, same kulturne cjeline, i kao takve moraju biti dio interpretacije

Raymond Williams, marksistički književni kritičar, formulirao je temeljna pitanja primjenjiva na ovu vrstu eksperimentiranja s etnografijom.- ukazuje na kombinacijske tekstove, koji povezuju intimne detalje (u pogledu jezika, osobnih manira i sl.) s portretima obuhvatnijih neosobnih sustava koji apsraktno utječu na lokalne zajednice s jedne strane, a sastavnica života likova (etnografskih ispitanika) s druge strane.- njegova glavna zamisao je „struktura osjećaja“- glavna preokupacija realističnog pisanja, artikulacija živopisno oslikanih iskustava svakodnevnog života zajedno sa sustavima i suptilnim izrazima ideologije.

5

- većina lokalnih kultura proizvodi su povijesti prisvajanja, opiranja i prilagođavanja stoga je potrebno preispitati konvencije etnografskog opisa- neke novije etnografije zaokupljene su miješanjem interpretativnih pristupa sa stajališta političke ekonomije (npr.marksistička)

- politička ekonomija je stari termin za izučavanje ekonomije, koje je bilo nerazdvojno s proučavanjem povijesti, politike i državništva- kao posljedica zanemarivanja termina tijekom 19. st. došlo je do razdvajanja između proučavanja ekonomije i proučavanja politike- najvažnije područje u svezi s kojim se danas govori o političkoj ekonomiji jest šire definiran interes za međuzavisnost političkih procesa i ekonomske djelatnosti u povijesno sagledanom svjetskom sustavu nacionalnih država; to utjelovljuje, unutar konvencionalne akademske razdiobe proučavanja na politiku i ekonomiju, priznanje krize prikazivanja koja se proteže kroz sve znanosti o čovjeku- danas postoji mnoštvo studija iz političko-ekonomskog istraživanja koje su ili cjeloviti etnografski projekti ili pak na kritičknim mjestima svojih analiza iznose stajališta o svojim predmetima ekvivalentna onim etnografskim.- jedna od najdorađenijih jest britanska studija Paulla Willisa Učenje za rad o školovanju muškaraca radničke klase i njihovom pripremanju za mogući posao u industrijskoj proizvodnji. Wills ističe kako neosobni procesi strukturiraju moderna društva te se moraju razumijeti kao povijesno i kulturalno generirani- studija Charlesa Sabela Rad i politika ističe autorovo promatranje raspadanja globalne prevlasti neofordizama (modela masovne proizvodnje) i kao vodeće ideologije i kao provođenja industrijalizacije. Analizirajući jednu od najčešće razmatranih tema iz povijesti rada- o odnosima radnik-kapitalist- Sabel ukazuje na doprinos etnografske spoznaje.- u suvremenom istraživanju unutar političke ekonomije, obično se navode djela istaknutih pisaca kao što su Pierre Bourdieu, Clifford Geertz i Marshall Sahlins

Preplitanje političke ekonomije i interpretacijskih interesa antropologije

- iako je jasno da etnografija i interpretativna antropologija mogu dati važan doprinos uvođenju političke ekonomije u druge discipline, postavlja se pitanje ima li i obrnutog utjecaja- antropologija se već dugo otvoreno bavi političko – ekonomskim pitanjima, počevši od istraživačkih programa iz 1960-ih koje su sastavili G.Wilson i M.Gluckman- no većina je etnografija pokazivala tendenciju obrađivanja lokalnih tema i bile su relativno ahistorijske, nasuprot tome, 1960-ih razvija se i protuteža toj tendenciji-E.Wolf, S. Mintz, J. Nash i E.Leacock pribjegli su marksističkom pripisivanju kulture- sama interpretativna antropologija nije posvetila onoliko pozornosti pitanjima političke ekonomije i povijestih procesa u terenskom radu i pisanju etnografije koliko je trebala- sada je nastupilo vrijeme za integraciju etnografske djelatnosti koja ostaje izrazito interpretativna i zainteresirana za probleme značenja s političko-ekonomskim i povijesnim implikacijama svakg od njezinih istraživačkih projekata.- upotreba idioma „proizvodnja“ ili „djelatnost“ odnedavno je postala prilično primjetna u domeni interpretativne analize. Proizvodnja kulturalnog značenja i simbola, kao središnja djelatnost ili proces društvenog djelovanja, trenutno zaslužuje više pozornosti nego samo sustavno tumačenje simbola i značenja. Poduzimaju se napori da se interpretativna antropologija ponovno usredišti na točki s koje se podjednako usredotočuje i na formu i na sadržaj, na smisao u djelovanju.

6

- još važnija, upotreba marksističke ključne riječi „proizvodnja“ ukazuje na nastojanje da se sa stajališta materijalizma i političke ekonomije uhvati u koštac s njegovim vlastitim terminima. Politička ekonomija po svojoj biti prepostavlja sukobe značenjima i simbolima. Dakle ono što upućuje uporaba idioma kulturna proizvodnja jest to da je neodržvio svako materijalističko-idealističko razlikovanje između polit.ekonomije i interpretativnih pristupa.- interpretativna antropologija koja bi se s punom odgovornošću odnosila prema svojim povijesnim i političko-ekonomskim implikacijama treba tek biti napisana..- Marxovo poglavlje o fetišizmu robe u Kapitalu klasična je formulacija možda najšire prihvaćenog shvaćanja kulturnog aspekta kapitalističko procesa; upravo je to poglavlje bilo mjesto prodora interpretativne antropologije u smjeru razrađivanja kulturalnog poimanja teorije kapitalizma- djela Taussiga i Nashove ukazuju na to da je etnografija učinkovit medij za prikazivanje cijelog niza moralnih i kulturnih reakcija na kapitalističke prodore

Etnografija i nevidljiva sila: pokušaji praćenja globalnih političkih i ekonomskih procesa

- navedeni primjeri, iako svjesni prodora većih sustava u živote njihovih ispitanika kao bitnih za formiranje same kulture, ipak ne dovode u pitanje konvenciju ograničavanja etnografskog opisa na omeđeno područje, ili lokalnu sredinu, i skup ispitanika- bitno je razmotriti jedan skup eksperimenata unutar domene političke ekonomije koji ima utjecaje na suvremeno promišljanje toga kako se interpretativni pristupi i političko-ekonomske teme mogu spojiti u jedinstvenu cjelinu; bavi se problemima prikazivanja odnosa između globalnih sustava političke ekonomije i lokalnih kulturnih situacija.- pritom se misli na tekst koji za svoj predmet ne uzima neku koncentriranu skupinu ljudi u zajednici, koja je na neki način pod utjecajem političko-ekonomskih sila, nego sam „sustav“- procese koji se protežu kroz različite lokalne sredine.- ti idealni eksperimenti pokušavaju koncipirati tekstove koji kombiniraju etnografiju i druge analitičke tehnike kako bi zahvatili cijele sustave, te kakvoću života koje obuhvaćaju (u političko-ekonomskom duhu)- kako prikazati detaljne opise sustava značenja ograničenog skupa ispitanika, ali predstaviti i obuhvatniji sustav političke ekonomije koji ih povezuje s drugim ispitanicima, eksperimentalni je ideal etnografske teorije i spisateljstva, iako ne poznajemo nijedan takav tekst u etnografskoj književnosti- postoje dvije strategije sastavljanja teksta: 1) Etnograf bi mogao pokušati prikazati u jednom tekstu, pravocrtnim pripovijedanjem, mnoštvo nevidljivo međuzavnisnih lokalnih sredina, od kojih se svaka istražuje etnografski u uzajamnoj povezanosti s predviđenim i nepredviđenim posljedicama djelatnosti i orijentacija koje u njima postoje2) Etnograf bi mogao konstruirati svoj tekst oko strateškog izbora lokalne sredine, dajući pozadinsku sliku sustava, no bez zakrivanja činjenice da je on integralni dio života unutar omeđenog predmeta istraživanja (mnogo izvedivija strategija).- te dvije strategije odgovaranja na eksperimentalni izazov etnografije mnoštva lokaliteta opisanih u jednom tekstu konceptualno se, međusobno, ne isključuju, druga strategija modificirana je verzija prve. No, tekstualno da.- bitno je uočiti da bi realizacija etnografskih tekstova o mnoštvu lokalnih sredina, mogla iziskivati novu vrstu terenskog rada. Umjesto da bude situiran u 1-2 zajednice tijekom cijelog istraživačkog razdoblja, terenski istraživač mora biti pokretljiv i pokriti mrežu čvorišta unutar jednog proces (predmeta proučavanja).

7

- kako se povećava opće znanje o kulturnom procesu i globalnim međuzavisnostima, retorička snaga nastojanja da se prikažu portreti samodostatnih, drugih kultura postupno opada. Čitatelji jednako žele znati o varijacijama unutar jedne kulture – povećava se pritisak redefeniranju tradicionalnog etnografskog cilja holističkog prikazivanja jedne, uglavnom, homogene društvene i kulturne cjeline.

Historiziranje etnografske sadašnjosti

- drugo područje eksperimentiranja usredotočuje se na prikazivanje povijesnog vremena i konteksta u etnografskom prikazu.- etnografe 20. stoljeća su često optuživali za izrazitu sklonost sinkronijskom pristupu ( provedenom u određenom trenutku ili točki u vremenu, a ne prošlosti)- postavljanje etnografskih prikaza u bezvremeu sadašnjost ustupak je radi prednosti koje ograničavanje vremenskog toka i utjecaja događaja ima u smislu olakšavanja strukturalne analize sustava simbola i društvenih odnosa- etnografije koje uistinu izvješćuju o sadašnjim uvjetima na terenu u određenom su smislu budući povijesni dokumenti, ili primarni izvor u nastajanju. - postoji jaz između suvremenosti terenskog rada, tijekom kojeg etnograf i njegovi ispitanici dijele istu neposrednu sadašnjost, i načina na koji su ti ispitanici vremenski udaljeni od domaćeg svijeta etnografa u njegovom napisanom izvještaju.- taj je jaz početna točka važne kritike prikazivanja vremena u etnografiji, u djelu J.Fabiana Vrijeme i Drugi (1983.). Fabian uočava da je vrijeme u kasnijim koncepcijama, poprostoreno, odnosno one udaljenije od centara civilizacije pripadaju primitivnijim/ranijim stadijima kulture, mentaliteta društvene organizacije. Budući da se prostorna udaljenost pobrkala s vremenskom udaljenošću u ranijom antropološkoj misli, ispitanici etnografije, bili su označeni kao entiteti u vremenu drugačijem od sadašnjeg povijesnog trenutka terenskog istraživača/etnografskog pisca.- terenski rad podrazumijeva interakciju između etnografa i ispitanika, intersubjektivno dijeljenje istog povijesnog vremena i prostora- ono što Fabian naziva suvremenovanjem¸- budući da antropologija na terenu rabi drugačiji pojam vremena od onoga u pisanim izviješćima, svaka nada u prevladavanje tog protuslovlja počiva u okretanju prema istraživanju povijesne svijesti etnografskih ispitanika, kao i prema utvrđivanju povijesnog trenutka obavljanja terenskog rada u pisanju etnografije.- R.Rosaldo jedan je od etnografa čiji su noviji tekstovi usmjereni na vrijeme i povijesnu perspektivu etnograskog okvira; na teren je došao s planom da istraži i napiše standardni strukturalni (i sinkronijski) izvještaj o ilongotskom sustavu srodstva i društvene organizacije. No rabi tehnike usmene povijesti kako bi pokazao da ilongotski društveni oblici imaju svoju vlastitu svijest o strukturalnoj mijeni i društvenim posljedicama pojedinih povijesnih razdoblja- R.Price je sličan pokušaj rekonsturiranja povijesti jedne narodne skupine koja ne poznaje pismo-narod Samaka, koji su potomci odbjeglih robova u Surinamu-uz pomoć njihovih vlastitih povijesnih žanrova i europskih zapisa.

Usporedba dvaju općih trendova eksperimentiranja

- političko-ekonomski eksperimenti teže ostati duboko unutar konvencija realističnog pisanja, i ne doživljavaju sebe toliko izravno eksperimentalnim koliko to čine interpretativne etnografije koje se usredotočuju na prikazivanje iskustva.

8

- najeksperimentalnije etnografije često kombiniraju ciljeve i interese oba trenda, a tekstovi koji se bave istim etnografskim okružjem, no koji se razlikuju u eksperimentalnom trendu koji ih oblikuje, mogu se međusobno nadopunjavati.- uzeta zajedno, oba trenda eksperimentiranja preoblikuju etnografiju u smjeru prihvaćanja mnogo složenijeg svijeta nego što se to prije pretpostavljalo – svijeta u kojemu je ispitanik ujedno i komentator svijeta iz kojega dolazi etnograf.

5. REPATRIJACIJA ANTROPOLOGIJE KAO KRITIKE KULTURE

- ono što je mnoge moderne antropologe potaknulo da odu na teren jest želja za prosvjećivanjem njihovih čitatelja glede drugih načina života, no često s ciljem remećenja njihove kulturne samodopadnosti- tako etnografi, pišući detaljne opise i analize drugih kultura, istodobno imaju sporedni ili skriveni plan kritike svoje vlastite kulture- značajka suvremenih eksperimenata jest svijest o suptilnim utjecajima etnografove kulture na posao tumačenja druge kulture. - obnova kritičke funkcije dolazi u vrijeme kada je kulturalna i socijalna kritika postala opravdanje za istraživanje u mnoštvu različitih područja čiji je predmet oduvijek bio Zapad i modernitet – taj oblik kritike kulture drugi je izraz onoga što smo nazvali krizom prikazivanja koja se zbiva u različitoj mjeri prikazivanja koja se zbiva u većini humanističkih disciplina i društvenih znanosti.- kako kritika kulture u antropologiji može dati svoj osebujan i vrijedan doprinos? - uvijek je postojao interes za antropologiju, osobito američku antropologiju u kojoj su egzotični ispitanici bili američki Indijanci, doseljenici i urbani migranti. No današnja je primjena etnografije širokog opsega tema iz američkog života, koje se protežu od kulture korporacija i laboratorija do značenja rock-glazbe.- antropolozi čiji su prvi etnografski projekti realizirani u stranom okružju sve više pokazuju * ozbiljno istraživačko zanimanje za neku domaću temu- razlozi pojave ovog trenda koji nazivamo repatrijacija brojni su;

manje novca ulaže se u financiranje društveno-znanstvenih istraživanja, osobito za etnografiju u inozemstvu

društva domaćina istraživanja, štiteći svoje nacionalizme, zakomplicirala su postupak izdavanja istraživačkih dozvola.

- postoji više načina na koje se zbiva repatrijacija antropologije; prikupljanje etnografskih podataka namijenjenih upravnoj politici, uzbunjivanje javnosti u svezi s problemima s kojima se u društvu susreću siromasi..No bitno je usredotočiti se na kritički duh koji proizlazi iz dvostruke naravi samog etnografskog projekta, koja predstavlja osnovu za najsnažnije oblike kritike kulture koje antropologija može ponuditi

Ideja kritike kulture

- spisi svih značajnijih teoretičara društva i filozofa 19. st. mogu se čitati kao reakcije na preobrazbu europskih društava pokrenutu industrijskim kapitalizmom; sve one sadrže kritičku dimenziju (Marx, Freud, Weber, Nietzsche..)- u nekim razdobljima društveni znanstvenici i drugi intelektualci rabe kritiku kulture kao razlog i svrhu svojeg rada - u tim periodima 2 osnovna stila kritike kulture bila su osobito važna:1) kritika analitičkog uma, prosvjetiteljske vjere u čisti um i društveni napredak

9

* učinak: demistifikacija: ona otkriva interese iza i unutar kulturnih značenja izraženih u diskursu; razotkriva oblike dominacije i moći, pa stoga često nastupa kao kritika ideologije2) analiza društvenih institucija kulturnih oblika i obrazaca svakodnevnog života; izrazito romantičan stil kritike kulture, idealizira prednosti iskustva u zajednici; bilježi relativnu nejednakost u podjeli bogatstva, koncentraciju ili decentralizaciju vlasti koje donose odluke, raspodjelu roba i izbor stilova života.- dio izazova za kritiku 20. st. bilo je stapanje ta dva stila kritike u jedinstven projekt - istovremeno posvećivanje pažnje ideologiji i društvenom životu- kritika kulture mora uključiti prikaz pozicioniranja kritičara u odnosu na ono što kritizira i kritičar mora moći ponuditi alternative uvjetima koje kritizira!- glavno pitanje za antropologiju jest kako provoditi kritičku etnografiju kod kuće koristeći njezino intrekulturalno motrište, no tako da ne postane žrtvom previše romantičnih ili idealističkih prikazivanja onog egzotičnog. Specifično antropološka kritika kulture mora pronaći načine istraživanja mogućnosti alternativa u obje situacije u podjednakoj mjeri-domaćoj i onoj intrekulturalnoj.

Moderni trend u kritici kulture i njegovi prethodnici

- jedna od zanimljivih značajki 1970-ih i 1980-ih jest to da je kritika kulture za pokretanje istraživanja uključila mnoštvo drugih disciplina- u Njemačkoj je rana Frankfurtska škola razvila zanimljiv teorijski program, u Francuskoj je bitno istaknuti nadrealiste, u SAD-u su 1920-ih i 1930-ih eksperimentirali s dokumentarnim i etnografskim oblicima u trendu socijalnog realizma.

Frankfurtska škola- 1960-te i 1970-te- Max Horkheimer, Theodor Adorno, Walter Benjamin i dr.- pokušali su analizirati neuspjeh revolucionarnog socijalizma u zapadnoj Europi, totalitarizaciju komunizma u istočnoj Europi, ekonomsku krizu iz 1929. godine i neprekidan rast monopola u ekonomiji te uspon fašizma.- prvi su razvili politički osjetljive pristupe proučavanju obitelji i kulturne industrije kao sredstva za razumijevanje masovne kulture u modernim društvima.- Herbert Marcuse ključni prenositelj ideja Frankfurtske škole- rana Frankfurtska škola Horkheimera, Adorna i Benjamina je stvorila sažetu paradigmu demistificirajućeg istraživanja usredotočenog na odnose među tržišnim ekonomijama, politikama masovnog društva i kulturnim oblicima, no nisu ponudili jasne alternative

Nadrealizam- nadrealistički utjecaj na oblikovanje svijesti o modernizmu je dobro poznat; o njegovom odnosu prema etnografiji promišlja se puno rjeđe.- kritizirali su postvarenu kulturu, čije tradicionalne norme, konvencije i kolektivna značenja su doživljavali kao konstruirane i represivne, ismijavali su te norme oslanjajući se na erotiku i egzotiku- James Clifford ističe 3 značajke modernog etnografa nadrealističnog stava; 1. doživjeti kulturu i njene norme kao artificijelne konstrukte podložne objektivnoj analizi i usporedbi s drugim mogućim svjetonazorima, 2. proučavanje „drugoga“-središnji interes moderne svijesti, ironičan stav prema vlastitoj kulturi, 3. kultura kao upitna stvarnost u mnoštvu različitih mogućih tumačenja.- Michel Leiris, Georges Bataille, Andre Breton, Marel Griaule, Paul Rivet...

10

- nadrealizam se može smatrati kao umjetnički skup tehnika koje su pomogle u artikulaciji moderne svijesti tijekom 1920-ih i 1930-ih; otvorio je novi pogled na kulturu kao nešto što je moguće mijenjati i kritizirati.

Dokumentarna kritika u Americi- etnografska u punom smislu te riječi : javila se glad za pouzdanim informacijama, opća sumnja da dnevne novine manipuliraju vijestima, publicistika izrazito popularna, čak je i beletristika prebacila se na realizam s dokumentarnim tonom.- W.Scott: „dokumentarni poriv provlačio se kroz kulturu tog doba u retorici New Deala i umjetničkim projektima Uprave za promicanje javnih radova; u slikarstvu, plesu, kazalištu, medijima, u narodnoj svijesti i oglašavanju..“- Čikaška škola urbane etnografije prva je zagovarala metodu sudioničkog promatranja, kritizirajući statističke metode kao površne (iako i nužne).- glavni problem stila sociološke etnografije bila je pretpostavka da je dokumentiranje ili opisivanje stvarnosti bili tehnički neproblematično, da su dokazi manje ili više samorazumljivi; moguća je bila manipulacija stvarnošću i gledateljevim/čitateljevim dojmovima. Nedostajala joj je teorijska imaginacija karakteristična za objektivnije europske kritičke inačice iz istog razdoblja.

Tradicija kritike kulture u antropologiji

- korijeni suvremene antropologije uvijek se lociraju u 19.st. Komparativna metoda 19.st. pokušala je razumjeti mnoštvo tadašnjih različitih društava, smještajući ih u evolucijski niz- taj je oblik komparativne metode odigrao ključnu ulogu u bitkama tijekom 19. st. koje su se vodile radi uspostavljanja sekularno-znanstvenog svjetonazora- izazov za antropologiju 20.st. sastojao se u tome da kritiku tog civilizacijskog procesa, koju su započeli evolucionisti, učini prodornijom a manje utopističkom.- tijekom 1920-ih i 1930-ih antropologija je razvila etnografsku paradigmu, a to je podrazumjevalo kritiku zapadne civilizacije kao kapitalizam. Ideja je bila da smo mi na Zapadu izgubili ono što su oni- kulturalno drugi- još uvijek imali, te da iz etnografskih prikaza moramo izvući temeljne moralne i praktične lekcije ( poštovanje prema prirodi, aura svetosti u svakodnevnom životu, bliski, intimni odnosi u zajednici...)- iz razvoja etnografije u Britaniji i Americi tijekom tog formativnog razdoblja, relativizam je postao opći organizacijski koncept- Margaret Mead- postala pravi model antropologa kao kritičara kulture, a uz nju su bitni još i E.Sapir, E.C.Parsons i R.Benedict, svi su se oni usredotočili na kritiku kulture..- tijekom 1960-ih, kada su u modi bile revolucionarna retorika i vizije, počela se rađati svijest o jednoj povijesnoj ulozi same antropologije; antropolozi postavljaju pitanja o naravi globalnih sustava, ekonomske ovisnosti, psihičke povezanosti s razvijenim kulturama u društvima Trećeg svijeta, te nasilja. Danas takva pitanja itekako pomažu u pisanju etnografija.

Suvremena relevantnost antropologije

- s jedne strane, njezina najveća privlačnost počiva u etnografskoj metodi, dok s druge strane, antropologija se često poistovjećuje s proučavanjem primitivnih kultura.- opće uvjerenje je da egzotične kulture iščezavaju, a s njima i razlog postojanja (raison d'etre) antropologije

11

Privlačnost etnografije

- ključni primjer uporabe etnografije u svrhu kritike kulture jest djelo P.Willisa Učenje za rad u kojem autor povlači razliku između svoje strategijske etnografije i etnografije u antropologiji kojoj on pripisuje težnju k kolizmu, prikazivanju načina života jedne kulture u njegovom totalitetu- zadatak etnografske kritike kulture je da otkrije ranolikost oblika prilagodbe i otpora pojedinaca i skupina u odnosu na njihov zajednički društveni poredak. Kritičar kulture zapravo postaje čitatelj kritika kulture, otkrivenih uz pomoć etnografije

Opadanje zanimanja za primitivno/egzotično

- jedan problem s kojim bi se takav osebujan oblik kritike kulture mogao suočiti jest opadanje zanimanja za primitivno ili egzotično kao opisanog prostora za evociranje alternativa i razlika.- od 16. do 19. stoljeća učestaliji susreti s drugim kulturama bili su velik poticaj za etnografiju egzotičnog i pobudili su značajan domaći interes za izvještaje putnika (znanstvenika i drugih) o neobičnim narodima.- danas prevladava mišljenje da s napretkom komunikacija i tehnologije svijet postaje homogenije, integriranije i međuzavisnije mjesto, a usporedo s tim procesom i vizija različitosti koju je ono donosilo nestaje.- naša svijest je postala globalnija i povijesnija; evocirati neku drugu kulturu danas znači locirati je u vremenu i prostoru paralelno s našim vlastitim, doživjeti je dijelom našeg svijeta- da bi antropologija ponovno pridobila širu publiku, potrebni su prikazi različitosti koji ipak uvažavaju čimbenike homogenizacije u suvremenom svijetu.

6. DVIJE SUVREMENE TEHNIKE KRITIKE KULTURE U ANTROPOLOGIJI

- dvije su kritičke tenike u antropologiji koje omogućuju primjenu etnografskog istraživanja:1) Epistemološka kritika2) Interkulturalno supolaganje- obje su tehnike varijante osnovne kritičke strategije defamilijarizacije.

- efekt defamilijarizacije odskočna je daska za jedno ustrajno propitivanje- izazov za ozbiljnu kritiku kulture sastoji se u donošenju uvida stečenih na periferiji eurocentričnog svijeta natrag u središte kako bi se izazvala pomutnja u našim načinima mišljenja i pojmovnog predočivanja.- dvostruka narav svakog etnografskog projekta usredotočena na dualizam mi-oni, zbiljsko provođenje nekog kritičko projekta uključuje mnogostruko referiranje na druge kulture, no nastoji se da temeljni dualistički karakter etnografske kritike kulture ne bude nadvladan prosudbama tipa bolja-lošija o kulutrama u komparaciji.

Primjeri defamilijarizacije pomoću epistemološke kritike

- među najistaknutijim teoretičarima kulture nalaze se Geertz, D.Schneider, M.Douglas i M.Sahlins. Oni svoje epistemološke kritike koncipiraju- djelo M.Sahlinsa Kultura i praktični um- kritika utilitarističke, materijalističke misli na Zapadu-zadatak etnografije je u tome da proizvodi izvještaje o kulturama koje otkrivaju njezine osebujne strukture značenja

12

- djelo C.Geertza Negara: Teatralna država na Baliju u 19.st.-nudi kritiku kulture; kritika promišljanja o politici i državništvu- djelo M.Douglas i A. Wildavskog Rizik i kultura – vrsta kulturalne analize, daje kritiku liberalne ideologije američkog društva- djelo D.Schneidera Srodstvo u Americi nudi kritiku naših samorazumljivih društvenih kategorija

Snažnije varijante epistemološke kritike

- ta djela funkcioniraju na dvije razine: 1) ona provode svoj izravni cilj, kritiku ideologije ili demistifikaciju oblika mišljenja u društvenom djelovanju i institucionalnom životu2) kritiziraju konvencionalne pristupe društvenih znanosti- R.Williams, Latour i Woolgar (Laboratorijski život), D.Kennedy, R.Gordon, M.Horwitz, D.Trubek, K.Stone i drugi.

Primjeri defamilijarizacije pomoću interkulturanog supolaganja

- ova tehnika podrazumijeva uporabu detaljne etnografije stranih kultura, s posebnom tendencijom da ih se ne odvaja od njihovih suvremenih situacija- mnogo je primjera antropoloških rasprava, no nijedna nije do kraja razrađena kao strategija kritike kulture- ogled M.Maussa Dar – oslanjao se na etnografiju koju su proveli drugi istraživači i na svoje opće poznavanje vlastitog društva- najistaknutija tradicija kritike kulture u suvremenoj antropologiji, koja se znatno oslanjala na strategiju supolaganja, poistovjećuje se s karijerom i spisateljstvom M.Mead. Njena knjiga Sazrijevanje na Samoi bila je od velike važnosti. Meadova povezuje svoju vlastitu intenzivnu samoansku etnografiju s općenitim znanstvenim stajalištem- ako kulturno drugačije ljude želimo staviti u opreku prema nama, kako bismo iznijeli neku kritičku prosudbu, moramo ih prikazati realistično i u cjelovitim zajedničkim uvjetima u kojima i mi sami živimo.

Snažnije inačice interkulturalnog supolaganja

- funkcioniraju dijalektički u svim fazama nekog projekta kritičke etnografije: kritike nastaju na oba kraja, i jednog i drugog društva.- svaki takav projekt uključivati će često referiranje na druge kulture, tijekom cijelog njegovog trajanja

Raznolike recepcije etnografije

- postavlja se pitanje potencijalnog i poželjnog čitateljstva bilo kojeg pisanog rada nastalom u procesu kritike kulture u antropologiji- etnografija se u prošlosti pisala s dva ograničena čitateljstva; etnografija je bila namjenjena prvenstveno antropolozima ili stručnjacima u tom području, a antropološka djela kritike kulture pisana su za šire, ali ipak ograničeno čitateljstvo; masovnu američku srednju klasu i čitateljsku publiku- danas je neosporno da su čitateljstva raznolikija i diferenciranija, pa tako i antropolozi nastoje uključiti u svoje tekstove mnoštvo glasova, ili barem mnoštvo stajališta.

13