30
1. Pojam, nastanak i predmet antropologije Antička Grčka – rodno mesto svega najbitnijeg na čemu počivaju filozofija, nauka, književnost i umetnost; Kada je čovek izdignut i smešten u središte misli i obožavanja, dotadašnji celoviti pogled na svet – kosmički – je doveden u pitanje, izgubio je primat i značaj. Novi period u razvoju misli i delanja antičkih ljudi je nazvan antropološki, primat dobijaju pitanja vezana za čoveka. Od tog vremena seže predmet antropologije – na početku kao problem a potom u okviru posebne filozofske discipline (filozofije antropologije), da bi u 19. veku bio smešten u domene posebne nauke – antropologije. Reč ANTROPOLOGIJA je grčkog porekla; antropos – čovek + logos – učenje, nauka = nauka o čoveku. Smatra se da je Aristotel prvi upotrebio tu reč – označava proučavanje ljudske duhovne prirode. Na početku 16. veka pojam antropologije su preuzeli naučnici iz prirodnih nauka – Magnus Hunt (bavio se obradom anatomskih osobina čovekovog tela) i Galeac Kapele. Pojam antropologija obuhvata izučavanje i istraživanje čoveka kao celovitog i jedinstvenog bića – uključuje čovekovo telo i dušu i duh, obuhvata obe čovekove prirode – biološku i kulturno duhovnu. Dejvid Hjum je prvi upotrebio izraz nauka o čoveku (1739.) – on smatra da je ona temelj svih nauka, treba da se zasniva na iskustvu i opažanju. Ž.Ž. Ruso i Volter su dali značajan doprinos razvoju antropologije; Ruso je opisivao čoveka u primitivnom stanju kao srećno biće, dok je Volter smatrao da čoveka iz prirodnog stanja treba prevesti u civilizaciju. Volter je osudjivao i prekomernu upotrebu pojma divljaštvo. On je prvi upotrebio izraz filozofija istorije 1765. Kant je antropologiju shvatao slično kao prosvetitelji. 1798. je objavio knjigu – Antropologija sa pragmatičnog stanovišta. Prema njemu antropologija obuhvata sva znanja o čoveku ali uključuje i jedan broj problema iz psihologije. Vilhelm fon Humbolt – istakao je značaj upoznavanja čoveka ne samo u opštem filozofskom poimanju već i kao pokretno individualno biće koje se „pojavljuje pred našim očima“ – uporedna antropologija se oslanja na opštu, traži samo individualne različitosti, odvaja slučajne i prolazne od suštinskih i trajnih. U 19. veku počinju sistematska istraživanja društvenih ustanova. Ovo je vek sistematskog struktuiranja antropologije. U 20. veku velike antropološke koncepcije dali su Franc Boas, Rut Benedikt, Alfred Luis Kreber, Džulijan Stjuart, Lesli Vajt, Emil Dirkem, Marsel Mos, Levi – Bril, Pričard, Malinovski. Njihova istraživanja i koncepcije pripadaju trima pristupima: evolucionizmu, „istorijskoj školi“ i funkcionalizmu. Na osnovu njih se razvijaju strukturalistički i istorijsko – humanistički pristup. Predmet antropologije U pogledu odredjenja predmeta nema jedinstvenog stava: - jedni je odredjuju kao najopštiju društvenu nauku, - drugi smatraju da je njen predmet odredjen predmetom sociologije, - njen predmet je kultura, - proučavanje odnosa kulture i ličnosti, - predmet proučavanja je čovek 1. Predstavnici prvog odredjena antropologije su Džilen, Hauels, Mos, Malinovski, Merdok i Kreber. Prema Džilenu predmet antropologije je ceo ljudski rod. Za Hauelsa ona je nauka o prirodnoj istoriji ljudske vrste – u tu istoriju je uključena i biološka i kulturna komponenta ljudske vrste. Mos smatra da je antropologija iznad sociologije, prema njemu je ona ukupnost nauka koje posmatraju čoveka kao živo biće, svesno i društveno. Malinovski – ona je nauka o čoveku, ljudskom ponašanju, ljudskoj prirodi, ljudskom društvu i kulturi, ona treba da je magistra vitae uporedo sa istorijom. Merdok – ona može da posluži kao osnova svih drugih društvenih nauka. Kreber – kao nauka o čiveku treba da posluži kao osnova za integraciju društvenih nauka. 2. Drugo odredjenje zastupaju Evans – Pričard i Redklif – Braun. Pričard prihvata naziv komparativna sociologija za socijalnu antropologiju. Antropologija predstavlja ogranak sociologije i tako proučava pre društvo 1

antropologija pu

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: antropologija pu

1. Pojam, nastanak i predmet antropologijeAntička Grčka – rodno mesto svega najbitnijeg na čemu počivaju filozofija, nauka, književnost i umetnost; Kada je čovek izdignut i smešten u središte misli i obožavanja, dotadašnji celoviti pogled na svet – kosmički – je doveden u pitanje, izgubio je primat i značaj. Novi period u razvoju misli i delanja antičkih ljudi je nazvan antropološki, primat dobijaju pitanja vezana za čoveka. Od tog vremena seže predmet antropologije – na početku kao problem a potom u okviru posebne filozofske discipline (filozofije antropologije), da bi u 19. veku bio smešten u domene posebne nauke – antropologije.Reč ANTROPOLOGIJA je grčkog porekla; antropos – čovek + logos – učenje, nauka = nauka o čoveku. Smatra se da je Aristotel prvi upotrebio tu reč – označava proučavanje ljudske duhovne prirode. Na početku 16. veka pojam antropologije su preuzeli naučnici iz prirodnih nauka – Magnus Hunt (bavio se obradom anatomskih osobina čovekovog tela) i Galeac Kapele. Pojam antropologija obuhvata izučavanje i istraživanje čoveka kao celovitog i jedinstvenog bića – uključuje čovekovo telo i dušu i duh, obuhvata obe čovekove prirode – biološku i kulturno duhovnu. Dejvid Hjum je prvi upotrebio izraz nauka o čoveku (1739.) – on smatra da je ona temelj svih nauka, treba da se zasniva na iskustvu i opažanju. Ž.Ž. Ruso i Volter su dali značajan doprinos razvoju antropologije; Ruso je opisivao čoveka u primitivnom stanju kao srećno biće, dok je Volter smatrao da čoveka iz prirodnog stanja treba prevesti u civilizaciju. Volter je osudjivao i prekomernu upotrebu pojma divljaštvo. On je prvi upotrebio izraz filozofija istorije 1765.Kant je antropologiju shvatao slično kao prosvetitelji. 1798. je objavio knjigu – Antropologija sa pragmatičnog stanovišta. Prema njemu antropologija obuhvata sva znanja o čoveku ali uključuje i jedan broj problema iz psihologije. Vilhelm fon Humbolt – istakao je značaj upoznavanja čoveka ne samo u opštem filozofskom poimanju već i kao pokretno individualno biće koje se „pojavljuje pred našim očima“ – uporedna antropologija se oslanja na opštu, traži samo individualne različitosti, odvaja slučajne i prolazne od suštinskih i trajnih.U 19. veku počinju sistematska istraživanja društvenih ustanova. Ovo je vek sistematskog struktuiranja antropologije. U 20. veku velike antropološke koncepcije dali su Franc Boas, Rut Benedikt, Alfred Luis Kreber, Džulijan Stjuart, Lesli Vajt, Emil Dirkem, Marsel Mos, Levi – Bril, Pričard, Malinovski. Njihova istraživanja i koncepcije pripadaju trima pristupima: evolucionizmu, „istorijskoj školi“ i funkcionalizmu. Na osnovu njih se razvijaju strukturalistički i istorijsko – humanistički pristup.

Predmet antropologijeU pogledu odredjenja predmeta nema jedinstvenog stava:

- jedni je odredjuju kao najopštiju društvenu nauku,- drugi smatraju da je njen predmet odredjen predmetom sociologije,- njen predmet je kultura,- proučavanje odnosa kulture i ličnosti,- predmet proučavanja je čovek1. Predstavnici prvog odredjena antropologije su Džilen, Hauels, Mos, Malinovski, Merdok i Kreber. Prema Džilenu predmet antropologije je ceo ljudski rod. Za Hauelsa ona je nauka o prirodnoj istoriji ljudske vrste – u tu istoriju je uključena i biološka i kulturna komponenta ljudske vrste. Mos smatra da je antropologija iznad sociologije, prema njemu je ona ukupnost nauka koje posmatraju čoveka kao živo biće, svesno i društveno. Malinovski – ona je nauka o čoveku, ljudskom ponašanju, ljudskoj prirodi, ljudskom društvu i kulturi, ona treba da je magistra vitae uporedo sa istorijom. Merdok – ona može da posluži kao osnova svih drugih društvenih nauka. Kreber – kao nauka o čiveku treba da posluži kao osnova za integraciju društvenih nauka. 2. Drugo odredjenje zastupaju Evans – Pričard i Redklif – Braun. Pričard prihvata naziv komparativna sociologija za socijalnu antropologiju. Antropologija predstavlja ogranak sociologije i tako proučava pre društvo nego kulturu. Redklif – Braun – socijalna antropologija proučava forme asocijacije ili socijalne integracije u primitivnim društvima. 3. Prema trećem kultura je ono što čini predmet antropologije. Rodonačelnici su američki antropolozi. Smatraju da antropologija treba da istražuje kulturu u najširem značaju. Kultura se proučava kao impersonalna kategorija koja ima svoju strukturnu i institucionalnu formu ili svoju istoriju, manje ili više nezavisnu od istorije društva. Američki antropolozi su razvili kulturnu antropologiju, a poreklo vode iz antropologije. Franc Boas i Forde antropologiju definišu kao nauku koja se bavi strukturom društvenih odnosa datog naroda u smislu postojećih kulturnih normi. Lesli Vajt predlaže da se osnuje nova naučna disciplina kulturologija koja bi isticala odnos izmedju ljudskih organizama s jedne strane i van-telesne tradicije sa druge strane tj. kulture.4. Nastaje kao reakcija svodjenja antropologije na kulturologiju. Ona je u znaku vraćanja antropologije izvornom značenju ali i pomeranje na relaciji antropologija – kultura. Linton, Kardiner i Mid smatraju da je predmet antropologije proučavanje odnosa kulture i ličnosti ali pre svega sa ciljem da se ustanovi kako kultura deluje na ličnost. 5. Herskovic, Benedikt, Redfild i Montagju. Herskovic za predmet antropologije odredjuje proučavanje čoveka i njegove delatnosti. Antropologija se bavi ljudskim svetom, ljudskim delatnostima i iskustvima. Rut Benedikt – za nju je predmet čovekov rad, njegove ideje i njegova istorija. Redfild – antropologija se okrenula onome što je ljudsko u čoveku i da proučava sledeće tri forme u kojima se ljudsko manifestuje: 1. ličnost, kao manifestacija ljudskog u individuama 2. kulturu, kao ljudsko izraženo u trajnim društvenim grupama 3. ljudsku prirodu, kao manifestaciju onoga što je ljudsko u svim socijalizovanim članovima društvene zajednice. Montagju – ona istražuje način na koji je ljudski rad delovao na čoveka, da izmeni njega i njegove delatnosti. Za njega je predmet ljudska priroda.

Specifičnosti antropologije u odnosu na filozofiju i druge nauke istakli su Karol i Melvin Emberg. Prema njima antropologija je holistička – proučava sve varijante ljudi i sve aspekte ljudske egzistencije u svim istorijskim periodima. Antropologija, takodje traga tipičnim karakteristikama neke populacije: antropologija predstavlja most izmedju prirodnih i društvenih nauka, budući da proučava prirodu čoveka celovito, obuhvatajući i biološke i socijalne komponente. Njenim predmetom su obuhvaćene obe ljudske prirode (biološka i čovečna).

1

Page 2: antropologija pu

2. Predmet političke antropologije

Kao naučna disciplina politička antropologija se utemeljuje 60-ih godina 20. veka. U pogledu nastanka političke antropologije postoje različita mišljenja. Jedni smatraju da je njen predmet već omedjen i upotpunjen u radovima antropologa iz 20-ih godina 20. veka koji su posredno ili neposredno uključivali političko u antropološka istraživanja. Većina drugih autora uzima kao presudnu 1940 i objavu „Afričkih političkih sistema“ koje su priredili Evans-Pričard i Majer Fortes. Istakli su da proučavanje političkih institucija treba da bude komparativno i induktivno. Cilj je da se poveže njihova jednoobraznost ali i medjuzavisnost od drugih oblasti i karakteristika društvenog života. Prvi članak pod nazivom Politička antropologija je objavio 1959. Dejvid Iston. Iston osporava političku antropologiju ali istovremeno odredjuje političko polje za koje su zainteresovani antropolozi. Prva knjiga Politička antropologija (1966) je zbotnik radova koji su priredili Svorc, Tarner i Tjuden. Oni u centar istraživanja stavljaju društvene i političke konflikte, političku akciju, moć, vlast, kodove vlasti, političke rituale, vodjstvo i procese donošenja odluka. Prvo autorsko delo Politička antropologija je objavio Žorž Balandije 1967. Balandije smatra da nova disciplina politička antropologija kao prvo obezbedjuje prevazilaženje posebnih političkih znanja i doktrina. Posmatra čoveka kao homo politicus-a i nastoji da ustanovi koje su to osobine zajedničke svim političkim uredjenjima. U tom značenju je nalazimo još kod Aristotela u „Politici“ gde se ljudsko biće odredjuje kao političko, odnosno ono je po prirodi političko biće. Aristotel smatra da čoveku kao političkom biću najbolje odgovara autoritet zakona. Balandije konstatuje da i politikolozi počinju da priznaju postojanje potrebe za političkom antropologijom. Antropologija postaje i instrument otkrivanja i proučavanja različitih institucija i načina ponašanja, kojima se obezbedjuje vladavina nad ljudima, kao i sistema mišljenja i simbola na kojima se te institucije i ti načini ponašanja zasnivaju. Ciljevi političke natropologije, prema Balandijeu su:

- odredjenje političkog, tako da se ono ne odnosi samo na istorijska društva niti na postojanje države i državnog aparata,- objašnjenje političkih sistema, odnosno proces njihovog formiranja i transformisanja na način kako to u istraživanjima rade istoričari,- komparativno proučavanje različitih aspekata političke stvarnosti u njenoj sveukupnosti – istorijskoj i geografskoj. Na taj način izbegava se provincijalizam a uspostavlja nastanak svetske istorije političkog mišljenja.

Ted Luelen u knjizi „Uvod u političku antropologiju“ naglašava da se u društvima, u kojima su antropolozi tradicionalno radili, politika ne može odvojiti od srodstva, vere, vršnjačkih udruženja, tajnih društava i slično jer su upravo to institucije koje ispoljavaju moć i vlast (autooritet). Politikološki i sociološki uvid u antropologiju daje šire odredjenje predmeta političke antropologije, nego što to antropolozi i antropološka istraživanja pružaju. Politička antropologija se bavi odnosom ljudske prirode (biološke i kulturne) i političkog kao proizvoda te prirode. U središtu istraživanja političke antropologije su: ljudska priroda, ljudske zajednice, posebne političke zajednice, politički sistemi, političke organizacije, odnosno država, zatim moć, vlast, autoritet, konflikti, posebno najdrastičniji i najopasniji koji su oslonjeni na upotrebu sile i nasilja. Značajno mesto zauzimaju istraživanja: političke strukture i procesa, mita i mitologije u politici, religije u politici, običaja i tradicija u politici. Posebno se izdvajaju problemi: karaktera i politike, dominacija obrazaca loših stanja i osećanja u politici, jezičkih obrazaca u politici. Političko svedeno na tehniku i zanat, odvojeno od antropologije, radja čudovišta i proizvodi porazne posledice po ljude. Vrlina političke natropologije je povezivanje i korišćenje znanja i metoda iz drugih naučnih disciplina.

3. Razvoj i začetnici političke antropologije

Zainteresovanost za antropologiju, posebno povećanjem broja profesionalnih antropologa, istraživanja i podataka, doprinela je da se stvori potreba za specijalističkim obradama i znanjima, 40-ih godina XX veka. Preokupacije antropologa i političkih antropologa nalazimo još u antici. Platonova zaokupljenost najboljim političkim poretkom odnoso društvenim uredjenjem, dobila je valjan odgovor kod Aristotela. Aristotel je smatrao da treba ispitati šta države uopšte i pojedine državne oblike posebno održava, a šta ih ruši. On miri normu sa stvarnošću, odnosno sa njenim vidljivim delom – realnošću. Aristotel je bitan i iz još jednog razloga za razvoj političke natropologije – zbog odnosa prvih političkih antropologa prema filozofiji. Oni Aristotelovu empirijsku gradju prihvataju ali ne i filozofski pristup antropologiji – insistiranje na razdvajanju. Razdvajanje je loše po antropologiju – sam pojam je nastao u filozofiji, a i filozofi su utemeljivali antropologiju u svojim filozofskim koncepcijama – npr. tema države.Posebno značajno mesto kod političkih antropologa ima Šarl Monteskje – mnogi ga smatraju začetnikom antropološkog naučnog postupka. Njegovo delo „O duhu zakona“, uzima se kao prvi ozbiljni pokušaj da se stekne potpuniji uvid u raznolikost ljudskih društava, kako bi se ona mogla razvrstati i uporedjivati. Proučavanje istočnjačkog despotizma i korišćenje gradje za proučavanje pojedinih vladavina van Evrope, pokreće metodološku revoluciju (Altiser). Ž.Ž. Ruso i Monteskje smatraju da komparativni pristup u izučavanju društava omogućava njihovo bolje sagledavanje i razumevanje. Ruso isrtovremeno priznanje specifičnosti i neuravnoteženost svakog društvenog sistema i stalni spor izmedju sile prilika i sile zakona. Na ovom tragu su i istraživanja azijatskog načina proizvodnje Marksa i Engelsa, oni su dali sliku jedne ekonomske ali i političke antropologije. Interesovali su se za funkcionisanje seoskih zajednica i države 19. veka u Indiji, u cilju istraživanja nastanka klasa i države.

Začetnici političke natropologije:Mnogi smatraju da su to ser henri Džejm Samner Mejn i Luis Morgan, posebno u njihovim knjigama Drevno pravo – Mejn i Drevno društvo – Morgan. Mejnovo delo objavljeno 1861. komparativna je studija o pravima, pravnim sistemima i shvatanjima prava u drevnim društvima. Vrlina te studije je što se u njoj porede društva koja su prostorno i vremenski udaljena. Ono što je na osnovu uporednog istraživanja prava i pravnih sistema društava uočio Mejn jeste da su organizaciju ljudskih zajednica i društava odredila dva načela političkog organizovanja – srodstvo i teritorija. Srodstvo je prehodilo teritoriji. Osnova Mejnova teza je – savremena društvena organiziovanost je nastala onog momenta kada su krvno srodničke veze bile zamenjene teritorijalnom povezanošću. Kritičan je prema koncepcijama teoretičara prirodnog prava. Prema njemu prirodno stanje društva je neistorijski i neproverljiv pojam. Jedna od metoda na koju se Mejn oslanja jeste metoda komparativne filologije. Analizirajući knjigu Postanja iz Biblije i Homerovu Odiseju izveo je zaključak da se politička organizacija kod drevnih društava temeljila na patrijarhalnoj vlasti, a to znači da je već tada morala da postoji porodična zajednica. Osnoovna jedinica anarhičnof društva je porodica a savremenog individua. U primitivnom pravu porodica se smatra zajednicom koja počiva na postojanosti i trajnosti – porodica se vezuje za najstarijeg muškog pretka.Luis Morgan se smatra drugim velikim začetnikom političke antropologije. U Drevnom društvu su obradjeni: razvoj čovekove inteligencije putem pronalazaka i otkrića, razvoj ideje o vladavini, razvoj porodice i braka i razvoj ideje o svojini. Prema Morganu pojam vladavine se začeo još u rodovskoj organizaciji na stupnju divljaštva, a potom se razvijao kroz savršenije oblike ove institucije, sve do uspostavljanja političkog društva. Svi oblici vladavine se mogu svesti na dve vladavine: društvo (societas) – zasnovana na ličnostima i čisto ličnim odnosima i država (civitas) – zasnovana na teritoriji i svojini. Morgan smatra da su glavne institucije i veštine življenja začete još u periodu dok je čovek bio u divljaštvu – zaključak o jedinstvenom poreklu čovečanstva (7 stupnjeva u razvoju – niži stupanj divljaštva, srednji, viši, niži stupanj varvarstva, srednji, viši i stupanj civilizacije). Teorija o vladavini.

2

Page 3: antropologija pu

4. Faze razvoja političke antropologije

Većina antropologa smatra da je razvijana kroz tri faze:1. Formativna – od 1879 do 1939 – u njoj su antropolozi uzgredno izučavali političko,2. Od 1940 do 1966 politička antropologija se utemeljuje sistematično3. Od 1966 do današnjih dana

a. Antropologija politike – 1879 - 1939

Početak prve faze povezuje se sa osnivanjem Biroa američke etnologije Smitsonijan instituta 1879. Njegova istraživanja su povezala antropologiju i politiku preko interesovanja za političku organizaciju Indijanaca. Ovu fazu karakteriše interesovanje antropologa za evoluciju civilizacije i države.U publikacijama Biroa nalazimo tri vrste političke etnografije:

1. izveštaji unekoliko idealizovane rekonstrukcije prerezervatskog političkog društva,2. izveštaji posmatranja plemenske organizacije i pravne prakse,3. dokumenti o ugovornim odnosima vlade i indijanaca

Antropološka istraživanja objavljena krajem 19. veka na terenu u imperijalnim i kvaziimperijalnim okolnostima širom Afrike, Bliskog istoka i Okeanije i uobličena u etnografske studije obuhvatala su i probleme odnosa kolonijalnih društava (plemenska) i politike.20-ih godina XX veka je objavljena monografija Roja Frenklina Bartona o zakonu, ekonomiji, religiji i društvu naroda Ifugao koji živi na Filipinima. Upustio se u istraživanje prava i društvene kontrole kod Ifugao-a i njihovih suseda. Doprinos za funkcionalističku antropologiju, antropologiju prava i političku antropologiju. Značajna su istraživanja Franca Boasa koji je bio zainteresovan za političke procese izmedju društvenih grupa – prema njemu oni se odvijaju ne iz racionalno sračunatih prednosti, odnosno konkurentnih interesa, već iz emocionalnog opiranja stranim mišljenjima, delovanjima i ponašanjima. Njegov stav je da je sopstvena kultura nadmoćnija od bilo koje druge. Svaki tudjinac je neprijatelj koga treba likvidirati. Ovaj obrazac drugog i tudjinca prožima sve oblike društva, pa i političkog društva, naročito u autoritarnim poretcima.Dogodila se podela u SAD-u na one koji su se specijalizovali za opisivanje posebnih plemenskih zajednica na one koji su istražujući domorodce Amerike, kao osvojene i pokorene narode, domorodce smeštali u istorijske tokove i šeme razvoja evropskih zajednica. Druga grupa, rad Kristija Meklauda. On je istraživao susret izmedju američkih domorodaca i Evropljana vezan za političke i ekonomske interese.Prema Džoani Vinsent kolonijalni i kvazikolonijalni period je pokazao da su praktične razlike u nadgledanju, kontroli i upravi domorodačkih naroda, hrabrili antropologe na njihovu regionalizaciju ali i na usvajanje partikularističkih pristupa u političkoj analizi. U toj fazi razvoja antropologije politike se izdvajaju dela profesora Roberta Louija – Primitivno društvo i Poreklo države. On dovodi u pitanje Morganove tvrdnje o drevnom društvu i sistemima srodstva. Opredeljuje se za stav po kome je država univerzalna organizacija i kao takva postoji u svim ljudskim društvima. Svim društvima su zajednička neka izvorna, primarna politička svojstva. putevi izgradnje države nisu pravolinijski kao što ističu evolucionisti. Prva faza u razvoju političke antropologije je prokrčila put za njeno sistematsko struktuiranje.

b. Uspostavljanje političke antropologije – strukturalno – funkcionalistički pristup – 1940 – 1966

„Afrički politički sistemi“, delo za koje se smatra da utemeljuje političku antropologiju. To je zbornik od osam članaka koji su priredili Fortes i Evans-Pričard. Oni su napravili razliku medju afričkim političkim sistemima. Podela na:

1. Politički sistemi kod kojih je u središte stavljena vlast i pravosudne ustanove (primitivne države)2. Politički sistemi kod kojih nema takve vlasti i ustanova (bezdržavna društva)

Takodje istraživali su i proces odlučivanja, sukobe, održavanje ravnoteže medju grupama, kao i moć religije, simbole i obrede. Istakli su važnost komparacije. Evans-Pričard se posebno zalagao za poredjenje strukturalnih obrazaca izmedju društava. Evvans-Pričard i Fortes smatraju da komparativne situacije političkih sistema moraju biti izvedene na apstraktnom nivou gde su društveni procesi izolovani od kulturnog idioma i svedeni na funkcionalne odnose. naučno istraživanje političkih institucija mora biti induktivno i komparativno. Evans-

pričardovo istraživanje sukoba u segmentiranim društvima nastavio je da istražuje Maks Glukman i uobličio u teoriju konflikata. Strukturanlno – funkcionalistički pristup koji su praktikovali Evans-Pričard i Majer usredsredio se kod kasnijih istraživača na istraživanja ustanova, službi, prava, dužnosti i pravila. Zapostavljeno je proučavanje ličnih inicijativa, strategija, procesa, borbi za moć i političkih promena. Lič uzima potrebu za moći kao univerzalnu ljudsku osobinu. Politička antropologija u ovom periodu proširuje i upotpunjuje svoj predmet. Doprinos joj je dala teorija igara i procesa koja je iskazana u terenskim istraživanjima od 1954 do 1966. Nastaje novi prostorni i procesualni rečnik sa ključnim rečima koje dominiraju: polje, kontekst, arena, trag, faza, pokret.

c. Politička antropologija – od krize do konsolidacije – 0d 1966 do danas

Krajem 60-ih i početkom 70-ih počinje treća faza u razvoju političke antropologije. Političke borbe u trećem svetu dobile su na značaju u istraživanju političkih antropologa. Dekolonizacija, priznanje novih nacija i formiranje novih država, bili su izazovi za antropologe istraživače. Pojava ekonomskog imperijalizma. Vijetnamski problemi i rat su izazvali antropologe na izučavanje imperijalizma, revolucije i kontrarevolucije. U isto vreme radikalnija analiza i kritika dolazi od marksističkih antropologa i vezana je za političku ekonomiju. Strukturalni marksizam usmerio se na istraživanje nejednake razmene, zavisnosti i nerazvijenosti. Problem nejednakog razvoja i nacionalnih nejednakosti unutar kapitalističkog poretka, u antropologiju politike ulaze sa objavljiavanjem teksta Andre Gunder Franka o sociologiji razvoja. Paralelno sa istraživanjem nejednakog razvoja počelo je interesovanje političkih antropologa za seljačke otpore, radničke pokrete i krize u razvoju kapitalizma u Africi i Latinskoj Americi. Kliford Gerts se založio da antropologija odbaci žanr studija zajednice u korist regionalnog istraživanja u kojem će biti uključeni seoski i gradski sistemi u jedan zajednički okvir. Valerštajn – Moderni svetski sistem. Analiza modernog kapitalističkog sveta, njegovog jezgra, ruba i poluperiferije. Dve su se karatkeristike osnažile kod političkih antropologa: prihvatanje i poštovanje različitosti i ohrabrivanje za uporedjivanje, kao jedan od najboljih načina u antropološkim istraživanjima. Od polovine 70-ih do polovine 80-ih godina XX veka dominiraju proučavanja: državotvorstva u Africi, pravnih proocesa, društvenih raslojavanja, narodnosti, svetskog kapitalističkog sistema i dr. Krajem 80-ih preko antropologije prava u političkoj antropologiji preovladava interesovanje za istraživanje odnosa podredjenih – nadredjenih. To se posebno odnosilo na seljake i na žene. Čine se napori kod istoričara i političkih antropologa da se na tragu Valerštajna proizvede totalna istorija. Stjuart Hol pravi razliku izmedju istorijske celine i istorije odozdo. Prema Holu ovakav pristup razotkriva neadekvatnosti konvencionalnih vidjenja istorijskih procesa – one izostavljaju istoriju odzdo i sistematski je potiskuju. Hol tvrdi da zanimanje za istoriju odozdo ima ključne političke posledice i može da obnovi osećaj agensa, osećaj delatnosti i osećaj sposobnosti radničke klase i potčinjenih. Problem orijentalizma – Edvard Said – njegova knjiga je zov i poziv da se ne zaborave i previde podredjeni narodi. Spoj politike i poetike. Istraživanjem moći i znanja Mišel Fuko je otvorio pojavu nove postfukoovske mikropolitičke paradigme u političkoj antropologiji 90-ih godina XX veka. Moć i znanje se uzajamno predpostavljaju. Prema njemu moć je odnos sila, moć nije forma, sila nikada nije u jednini, njoj je u biti da bude u odnosu sa drugim silama.

3

Page 4: antropologija pu

5.Vrste predindustrijskih političkih sistema, komentar slike 2 I tabele 1

Razvrstavnje i klasifikacija predindusrijskih političkih sistema je težek posao, budući da postoji disperzovanost autohtonosti pojedinih plemena. Ipak, pojedini antropolozi koriste sintetički metod koji se zasniva na sredstvima integracije, pristupa političkoj moći, i načinu grupnog odlučivanja, ne bi li otklonili ovaj problem. Samim tim pronalazi se sličnost u različitosti plemena, a to je organizacija kao imanentno svojstvo društva. Zbog toga je dosta plodotvoran strukturalistički pristup, u smislu da jedna stvar logično prouzrokuje drugu, pa se iz specifikacije jednog dela strukture mogu predvideti ostale. Tako na osnovu organizacije možemo početno razvrstati predindustrijske političke sisteme. Oni se najpre granaju na centralizovana i necentralizovana (egalitarna) društva. Iz centralizovanih javiće se država(raslojeni) i poglavaštvo(rangirani) kao oblik političkog sistema. Iz egalitarnih situacija je donekla složenija. Tako postoje dve osnovne podele: na plemena i na skupine. Organizacija u plemenima mogu biti tzv. sistemi „Velikog čoveka“, seoska veća, obredno raslojena, asocijaciona, segmentarne loze. Skupine mogu imati organizaciju kompozitnog, porodičnog(anomalijske), i patrilokalnog oblika. Svaki od ovih oblika organizacije može se odrediti kroz neke odrednice koje bi proizvele specifičnost u tom obliku. Takve odrednice su vrsta opstanka, vrsta vođstva, vrsta srodstva, glavna sredstva društvene integracije, političko smenjivanje, glavne vrste privredne razmene, društveno raslojavnje, vlasništvo, legitimnost sile, religija, primeri.Edmund Lič – uporedjuje pokušaje antropološkog razvrstavanja sa sakupljanjem leptira, zasnivajući to na mišljenju da postojeće tipologije nisu imale više smisla nego sabiranje svih plavih leptira na jedno mesto. Poredjenje društva sa kućom: kuću odredjuje organizacija, a ne gradivni delovi. To je pod uticajem fizičkog okruženja i tehnološkog nivoa ljudi koji su je napravili. Odnos izmedju društva i okruženja je neprestano povratan. Ne samo što se ljudi prilagodjavaju okruženju, nego i menjaju svoje fizičke i društvene svetove prema svojim potrebama. Kada se društveni sistemi razvrstavaju često je plodotvornije misliti u strukturalnim odnosima, u smislu da jedan deo logično uslovljava drugi. Suprotno strogo materijalističkim teorijama kulture, ne čini se da okruženje i tehnologija toliko odredjuju društvenu strukturu i ideologiju, koliko ograničavaju raspon mogućnosti.

a. Svakoj tabeli treba pristupiti sa oprezom – nije moguće poklapanje društva sa svim osobinama,b. Ona prikazuje kulturnu složenost, prema tome ne treba pretpostaviti da je politika prvenstveno odredjujuća zbog toga što na vrhu kolona stoji skupina, pleme i drugo,c. Nekim osobinama se bolje predvidja nego drugim,d. Ovakva tabela po samoj svojoj prirodi podrazumeva da je svaka od ovih vrsta prilično različita od ostalih, dok su u stvarnosti one tačke po kontinuumu,e. Ne treba pretpostaviti da viši nivo kulturne složenosti ostavlja za sobom osobine nižih nivoa,f. Posebno se spominje religija tamo gde nalazimo snažnu vezu izmedju kulturno složene i verske organizacije.

Necentralizovani sistemiU većini tradicionalnih sistema moć je delimična i privremena, rasuta kroz porodice, skupine i razna udruženja. Šire političke grupe se mogu privremeno stvarati radi suprotstavljanja nekoj pretnji. Fluidne grupe, nema političke elite. Ovi sistemi su egalitarni u bilo kom stvarnom smislu, samo na najužem nivou – nivou lovaca sakupljača - se čine demokratskijim u odlučivanju i pristupu vodjstvu od centralizovanih grupa. Može biti velikih razlika u pojedinačnom položaju ali ih ima malo u načinu klasnog raslojavanja.

6.Skupine (razmatranje tabele 1)Ona je mogla biti normalan način društvene organizacije paleolitskih vremena. Skupine su obično male po obimu, sa možda 25 do 150 pojedinaca sabranih u porodicama. Iako postoji podela rada po dobu I polu, nema nikakve specijalizacije veština – jedinstvo šire grupe je po Dirkemu mehaničko tj. zasnovano na običaju, baštini, zajedničkim vrednostima I simbolima, pre nego na medjuzavisnosti specijalizovanih uloga. Strogo pravilo skupinske egzogamije teraju na stvaranje bračnih saveza sa drugim skupinama, a ova šira grupa je takodje najčešće sjedinjena bilateralnim srodstvom (jednako praćenim kroz oba roditelja). Loze ne bi bile dovoljno fleksibilne za neprestani protok lovačko-sakupljačkih društava. Morton Frid kategoriše takve grupe egalitarnim u privredi, društvenoj organizaciji I političkoj strukturi. Vodjstvo koje se vremenom menja prema situaciji, zasnovano je na ličnim osobinama pojedinaca I nedostatka ikakve moći prinude. Poglavar može delovati kao arbitar grupe I možda kao stručni savetnik u odredjenim situacijama. Najmanje složena od svih političkih struktura se može deliti na – patrilokalne, kompozitne I porodične (anomalijske) skupine. Elman Servis:PATRILOKALNE – zasnovane na skupinskoj egzogamiji I bračnom pravu po kome žena živi sa muževljevom grupom.KOMPOZITNE – posledica raspada patrilokalne strukture. Ta grupa nema ni skupinsku egzogamiju, ni pravilo bračnog stanovanja – Šošoni I Eskimi.!Kung Bušmani – iako kod njih nema izdvojene političke sfere, oni se moraju baviti brojnim političkim pitanjima poput odbrane teritorije, zaštite I premeštanja vode I dr. Potiču iz oblasti Njae Njae pustinje Kalahari u jugozapadnoj Africi. Unutar ove oblasti oko 1000 !Kung Bušmana živi u 36 ili 37 skupina. Žive na najnižem nivou tehnološkog razvoja, noseći sa sobom svu svoju oskudnu imovinu tokom stalnih kretanja u potrazi za hranom I vodom. Oko 80% hrane nabavčjaju žene. Pravi ratovi su njima nepoznati. Starešinstvo sa oca prelazi na sina. Postojanje nasledjenih političkih mesta naizgled pobija načelo da svi odrasli muškarci imaju jednak pristup vodjstvu. Autoritet starešine je ograničen na nadzor hrane I vode. Do važnih odluka se dolazi grupnim konsenzusom, pa je tako pozicija starešine donekle simbolična. Nijedan pojedinac ne stoji nad drugim. Eskimi – nastanjuju područje od Sibira do Grenlanda. Osnovna jedinica je proširena porodica, koja može koristiti obostrane srodničke veze radi udruživanja sa drugim porodicama u privremene skupine ili čak sela, obzirom da nabavka hrane jenjava I slabi tokom godine. Jedinstvo grupe ne održava vladavina, nego konvencionalno uzajamne obaveze medju srodnicima. Održavanje reda se izvodi iz moći običaja I javnog mnjenja. Postoje varijacije koje su nedvosmisleno sekundarne I ishod su dugih kontakata sa predstavnicima zapadne civilizacije. 7.PlemenaKoncept plemena je korišćen u odnosu na ogroman opseg entiteta koji nemaju sličnosti. Tri osnovne zamerke konceptu plemena su:

1. ne obuhvata izdvojenu grupu društava koja dele zajedničke odlike2. nije dovoljno različita od drugih vrsta poput skupina I poglavištava3. navodi na pomisao o postojanju izvesnog stepena društvene integracije koja često ne postoji

Izraz postoji kao priznanje da mora postojati oblik organizacije koji premošćuje jaz izmedju lovačko-sakupljačkih skupina I centralizovanih sistema. Plemena su necentralizovani sistemi u kojima je autoritet rasporedjen izmedju izvesnog broja malih grupa. Jedinstvo većeg društva se ispostavlja iz mreže pojedinačnih I grupnih odnosa. One su obično sedelačkije nego lovačko-sakupljačke skupine. Mala je politička I privredna specijalizacija, izuzev kod podele rada po dobu I polu. Prema Servisu odredjujuća odlika plemena u odnosu na skupinu je postojanje bratstva, koje ujedinjuje samodovljne zajednice u šire društvene grupe. Dve vrste bratstava u plemenskim društvima: ona izvedena iz srodstva I ona koja to nisu.Srodnička bratstva uključuju loze – grupe potomaka po muškoj I ženskoj liniji, klanove – grupe loza zajedničkog porekla, koje često idu do mitskog pretka. Nesrodnička bratstva uključuju mnoštvo dobrovoljnih I nedobrovoljnih udruženja. Srodstvo je gotovo bez izuzetka važan činilac društvene organizacije. Dok plemenska društva nemaju hijerarhije, niti profesionalni kilir, religija može biti izuzetno bitna, posebno ako je vezana za neku vrstu poštovanja predaka. U ovim društvima obredno raslojavanje može biti ključno za integraciju, obzirom da oni odgovorni za glavne obrede preuzimaju odlučivačko vodjstvo, čak I u sekundarnim stvarima. Za razliku od skupine, poglavištva I države, koncept plemena se zaista ne odnosi na posebnu vrstu političke organizacije jer se čini da ima malo strukturalnih ili sistemskih ograničenja raznolikosti oblika. Ronald

4

Page 5: antropologija pu

Koen – plemena su političke zajednice zasnovane na domaćim biljkama I životinjama. Kpele – zapadna Afrika. Ova šira kulturna grupa je podeljena na izvestan broj samodovoljnih zajednica, od kojih svaka ima naslednog zemljoposednika ali I veće staraca koje odlučuje konsenzusom. Političku moć ovih grupa dopunjuje muško tajno društvo – Poro – koje drži natprirodnu moć, koja prelazi granice loze I malog poglavištva pa tako može ujediniti Kpele u veće grupe. U Kpele nalazimo centralizaciju I hijerarhiju koju očekujemo do poglavištava, segmentiranu organizaciju I sveplemenska bratstva koja odlikuju plemena, kao I najmanje tri podvrste – asocijacionu, obredno raslojenu I seosko većničku. Janomamo – hortikulturna grupa koja živi u rasutiim selima Venecuele I severnog Brazila, izuzetno agresivni I ratoborni. Visoko vrednovanje muških ratničkih odlika, rašireno čedomorstvo kćeri. Rašireno je mnogoženstvo. Unutar sela muškarci se sistemom konvencionalizovanog nasilja čuvaju da ne ubijaju jedan drugog. Naizmenično udaraju jedan drugog pesnicom sa strane ili po prsima ili dugim štapovima po glavi. Uloga političkog vodje u ovim sukobima je održavanje nivoa nasilja unutar pravila tj. do same pogibije. Medjuseoska politika je stvar preživljavanja. Da bi se održala ravnoteža moći, selo često mora sklapati saveze sa bivšim neprijateljem. To se dešava u tri etape: obredna razmena dobara, zajedničko slavlje I razmena žena kao nevesti. Savezi su slabi. Čini se da Janomamo nedostaju sveplemenska bratstva. Iako loze prevazilaze seoske granice, one ne ujedinjuju sela tj. ne ujedinjuju ih u odsustvu vojnih saveza. Bračne veze su često jače od patrilinearnih. Nuer – iz južnog Sudana. 1940. opisao Evans-Pričard. Klasični primer segmentarne loze kao rešenje problema jedinstva plemena. Društveni poredak je ekstremno fluidan, a bije ih glas da su pojedinačno ekstremno nezavisni. Iako im nedostaje bilo kakav formalni autoritet, bili su u stanju da se radi suprotstavljanja spoljnim pretnjama ujedinjuju u velike grupe. Uredjena anarhija. Najmanja korporativna privredna jedinica je domaćinstvo sastavljeno od nekoliko muškaraca u patrilinearnom odnosu I njihovih porodica. Nekoliko domaćinstava može biti grupisano u zaselak unutar sela – ovi zaseoci čine manju lozu, a nekoliko njih čini sve veće jedinice: veću lozu, najveću lozu I na kraju klan. Klan se može sastojati od hiljada ljudi I biti rasut širom zemlje Nuera. Paralelno sistemima segmentarnih loza ali ne istovremeno, postoji teritorijalni sistem – svaki klan poseduje neku teritoriju, koja je otvorena članovima drugog klana, u stvari vlasnički klan ne stvara aristokratiju I može naseljavati samo mali deo zemljištva. Centralizovani sistemiDruštveni poredak u kome su moć I autoritet sadržani u jednoj osobi ili grupi. Raslojena položajem I klasom, imaju specijalizovane društvene I strukovne uloge, koriste produktivniju tehnologiju, privreda im je zasnovana na centralizovanoj preraspodeli I stabilnija su u tekućim društveno političkim grupisanjima. Pojavljuje se politička specijalizacija sa profesionalnim političarima I pratećom birokratijom.

8.PoglavištvaNivo poglavištva dvostruko nadilazi plemenski:

1. Ima veču gustinu stanovništva omogućenu efikasnijom proizvodnošću2. Složeniji je sa nekim oblicima centralizovane vlasti

Imaju relativno stalna središnja tela vlasti, obično zasnovana na sakupljanju I preraspodeli privrednog viška. Položaj poglavice je položaj makar minimalne moći – on raspolaže izvesnom prinudom. Poglavica može biti najviši autoritet u raspodeli zemljišta I može biti u vlasti da sakuplja vojsku. Čak I kada pozicija poglavice nije direktno nasledna, pripada samo nekim porodicama I lozama. Iako nema prave klasne raslojenosti, svaki je pojedinac rangiran prema poreklu, oni bliži poglavičinoj lozi su viši na lestvici. Najizrazitije razlikujuće svojstvo, prema Servisu, je sveprožimajuća nejednakost ljudi I grupa u društvu. Poglavica ne poseduje apsolutnu vlast – ono poslušnosti kojom poglavica može upravljati više ishodi iz njegove neposredne kontrole sistema privredne raspodele, nego iz straha od telesnih kazni. Iako može postojati privid birokratije, službe ispod poglavičine nisu jasno diferencirane, a kada pritisci narastu, ovi niži biroktati se mogu otrgnuti od matičnog tela I uspostaviti opoziciju vlasti. Prekolonijalni Havaji – osam ostrva urodjeničkih Havajaca su bila pod dominacijom poglavištava. Verovalo se da su vrhovne poglavice potomci božanstava, toliko naoružani manom – natprirodnom moći – da čak ni tlo kojim su kročili nije smelo biti taknuto od strane nižih smrtnika. Poglavice su bile vrhovne privredne, vojne I obredne vodje, ispod njih su postojala još dva nivoa: niže plemstvo I običan svet. Da bi se loza poglavice čuvala čistom, naslednik je morao biti prvorodjeni sin poglavice I njegove prvorodjene sestre (rodoskrvna endogamija). Niže poglavice su kontrolisale raspodelu zemlje I vode. Oni su kontrolisali I zajednički rad običnog sveta. Ono što je sprečilo ove političke zajednice da dostignu status država je delimično manjak razlikovanja u političkoj sferi. To su bile nasledne teokratije u kojima je autoritet relativno vezan za veru I srodstvo. Kuakiutli – indijanska društva severozapadne obale Severne Amerike. Franc Boas – bili su podeljeni na oko 25 sela, od kojih je svako bilo sastavljeno od 2 do 7 numajami, unutar sebe čvrsto povezanih jedinica sastavljenih od jedne ili više ekstenzivnih porodica. Svaki pojedinac je imao položaj unutar svoje numajame. Povlašćen položaj je zadržavan posredstvom potlača – složena svetkovina u kojoj se ogromna količina dobara rasporedjivala svima prisutnima. Politika se manifestovala kroz srodstvo, kao u plemenskom društvu. Potlač je bio središte složenog privrednog poretka zasnovanog na komplikovanoj mreži poverilačko-dužničkih odnosa. Glavni predmet raspodeljiivanja na potlačama je bilo ćebe Hadsonskog zaliva, najvrednije je bilo kao oblik novca korišćenog za dalje pozajmljivanje.

5

Page 6: antropologija pu

9.DržavaZa Servisa je razlikujuća osobina države prisustvo onog posebnog oblika kontrole, stalnog pritiska sile od strane tela ili osoba legitimno ustanovljenih da ih koriste. Morton Frid ističe društveno raslojavanje – ono uključuje uspostavljanje pravih klasa.Ronald Koen – ključna dijagnostička osobina je stalnost. Države su u načelu velika složena društva koja sadrže veliki broj kalsa, udruženja i profesionalnih grupa. Specijalizacija zanimanja, koja uključuje profesionalnu političku biroktatiju, sjedinjuje čitavu grupu u mrežu medjuzavisnosti. Vladavina bazičnih zakona, podržanih fizičkim kaznama, radi tekućeg održanja sistema. Prekolonijalni Zului – Nguni porodica naroda Bantu jezičke grupe uključuje stočare i ratare u jugoistočnoj Africi. Osnovna jedinica stanovanja je bila patrilinearna prosirena porodica. Najveća stalna politička jedinica je bila klan, iako je nekoliko klanova moglo činiti pleme – poglavištva. Tokom ranog XIX veka većina ovih nezavisnih poglavištava je osvajanjem ujedinjena u moćnu i veoma militarnu Zulu državu. Kralj je bio najmoćniji. U velikoj meri je ova, relativno nerazvijena država, svoje kontinuirano zajedništvo dugovala pretnji Bura i Britanaca koji su pritiskali rubove njene teritorije. Ona je sadržala mnoge osobine poglavištava, na kojima je bila zasnovana. Inke - početkom XV veka, moćno poglavištvo u peruanskoj dolini Kusko je otpočelo širenje vojnim putem, što je stvorilo najveću državu prekolumbovskog Novog Sveta. Savremeno opisivanje države Inka kao komunističke, socijalističke ili države blagostanja. Carstvo Inka je bilo integrisano kako putem sistema ekonomske raspodele, tako i putem vojne sile ili političke centralizacije. Proizvodnja hrane je znatno povećana – obradjivanje zemlje na terasama, veliki sistemi navodnjavanja. Ova privreda je izdržavala tri vrste birokratije:

1. središnja birokratija – plemstvo Inka narodnosti i drugi koji su doprinosom državi stekli status Inka. Sastojala se od dvora, vladarskog savetničkog veća i specijalizovanih službi za sudstvo, vojsku, obrazovanje, prevoz i veze.2. verska birokratija – starala se o državnoj religiji koja je bila prilično otvorena u smislu da je bila u stanju da u sebe uključi božanstva, idole i obrede osvojenih plemena.3. provincijska birokratija – osamdesetak oblasnih grupa kroz hijerarhiju lokalnih poglavica zvanih kurake.

Osnovna jedinica društvene strukture Anda je ostala AJJU, na lozi zasnovana zajednica u kojoj je zemlja držana zajednički i raspodeljivana prema potrebi. Svaka ajju je imala vodju koji nije imao vlast prinude. Kolektivni rad. Ajju je za 4 veka nadživela državu Inka, preživela španski kolonijalizam, republikanizam, mnoštvo diktatura i nastavlja da netaknuta živi u mnogim oblastima Perua i Bolivije.

10. Teorije unutrašnjih sukoba Učenje da se država razvila kroz klasnu borbu je u mnogome prisutno kod Marksa. Ove ideje nisu razradjene sve do glavnog rada Fridriha Engelsa Poreklo porodice, privatne svojine i države. Najraniji oblik organizacije je bio komunistički – resurse su podjednako delili svi. Tehnološke inovacije vode porastu viškova, što dozvoljava klasi neproizvodjača da se razvije. Privatna svojina je prosto prateća delatnost robne proizvodnje. Jednom uspostavljena, ona vodi stvaranju preduzetničkog sloja – ovo vodi ka različitom pristupu resursima a time i ogromnim razlikama u ličnom bogatstvu. Svest da je prvobitno sredstvo razmene u skupinskim i plemenskim društvima uzajamnost, da složeniji sistemi znače sabiranje bogatstva i preraspodelu kroz neku središnju agenciju. Osnovnim uzrocima promene se smatraju tehnološki, privredni a ne idejni činioci. Društveno raslojavanje je jedno od osnovnih svojstava države. Medjutim, sami koncepti komunizma i kapitalizma izgledaju apsurdnim kada se projektuju na društva skupina i poglavištava, tako različitih od modernih industrijskih društava. Frid – nudi varijaciju modela klasnog sukoba. Koncentracija moći u rukama elite samo po sebi stvara sukob unutar države ali je neophodna radi održanja klasnog poretka. Različiti pristup resursima i iskorišćavanje ljudskog rada, stvaraju pritiske nepoznate u prostijim društvima. Sukob nije uzrok stvaranja države, već prvobitni uslov. Jednom kada klase počinju izdvajanje iz hijerarhija zasnovanih na ličnom ili srodničkom položaju, privilegovana elita mora prilično brzo preuzeti vlast da bi prava država nastala.

11. TEORIJE SPOLJAŠNJEG SUKOBA SUKOBA/HIDRAULIČNA, DEMOGRAFSKA, TEORIJA INSTITUCIONALIZACIJE VOĐSTVAIdeji da se države rađaju u krvi i ratu, dato je naučno postovanje s pojavom socijaldarvinizma. Herbert Spenser, glavni glasnogovornih nasilnih tumačenja evolutivne teorije, primenio je preživljavanje najspremnijih uglavnom na pojedince, ali je preovladalo i na društva. Jedino postojanje spoljne pretnje koja zahteva snažnu stajaću vojsku moglo bi pogurati labavo ustrojeno društvo ka snažnom centralizovanom vođstvu. Pristutna je ideja da je državna vlast u svojoj hijerarhijskoj strukturi i centralizovanoj kontroli sile napravljena po uzoru na vojnu organizaciju.Karakteristike za XIX vek tendencija ka preteranom pojednostavljivanju i uopštavanju očigledna je u tim teorijama zasnovanim na grubom nerazumevanju fizičke evolucije. Takva teorija bi mogla dati objašnjenja tj. opravdanje kolonijalizma, imperijalizma. Postoje 2 primedbe teoriji da je rat prvenstveno uzrok:

1. društvo može prikupiti vojsku samo u skladu sa raspoloživim nivoima stanovništva i organizovanosti2. ratovanje bi pre sprečilo stvaranje država nego izazvalo

Teorija ograničenja sredinom Roberta Karnijera, kako je ratovanje bukvalno univerzalno i obično za posledicu ima rasturanje ljudi pre nego ujedinjenje, sukobi bi samo u posebnim okolnostima mogli voditi centralizaciji, primećuje da je zajednički imenitelj to "da su sve to oblasti ograničenog poljoprivrednog zemljišta". Tamo gde nema takvih ograničenja, pritisci se mogu proširiti na okolinu, a poraženi u ratu se mogu preseliti na neku oblast. Ukoliko je obradivo zemljište bilo ograničeno neplodnim, za slabije u sukobima ne bi bilo mesta za beg, koji bi im obezbedio minimalno preživljavanje. Ograničenje ne mora biti fizičko,nego može biti i društveno. "Načelo konkurentskog isključivanja" – jedna vrsta eliminiše drugu. Karnijero do 2300. god. predviđa ujedinjenje čitave planete.Hidraulicna civilizacijaVažnost navodnjavanje pominjana još u spisima Marksa I Engelsa. Džulijan Stjuart je naglsio navodnjavanje kao temeljni mehanizam razvoja država. Karl Vitfogel - neolitski seljak iz oblasti u kojima su se provibtne države razvile (Egipat, Peru) zavisili su od navodjnjavanja plavljenjem, a ono je prilicno nestabilno. Seljaci su polako počeli da kontrolišu poplave nasipima i rezervatima. Porastom veličine sistema za navodnjavanje pojavljuje se i grupa specijalista koji su planirali i koordinisali izgradnju ovih sistema. Ova grupa se razvila u upravljačku elitu koje je vladala despotskim, centralizovatim državama. Ovu težnju ne treba tumačiti na uzročno-posledičan način, u nekim oblastima sistemi za navodnjavanje dugo su prethodili nastanku države, dok su se u državnim oblastima razvili tek posle početnih stadijuma države.Pritisak stanovništvaOdnos između porasta stanovnistva i rasta države su primetili gotovo svi evolucioni kulturni antropolozi. Robert Karnijero je beležio odnos između gustine stanovništva i društvene složenosti u 46 država.Privredna gustina je odnos između stanovništva i proizvodnih izvora.Prema Tomasu Maltusu stanovništvo se ograničava bolešću, glađu i ratom kad zapreti da preraste zalihe hrane, ako bi ovo bio jedini princip, rast stanovništva bi se stabilizovala na nivou mnogo nižem od današnjeg. Marvin Heris je u "ljudožderima i kraljevima", video društvenu organizaciju i ideologiju kao posledicu tehnološkog prilagođavanja društva. Heris počinje iznoseći glavnu primedbu teorijama pritiska stanovništva, da stanovništvo obično teži komotnoj stabilizaciji ispod maksimalnih mogućnosti zemlje. U svim predindustrijskim društvima određene prakse poput čedomorstva kćeri, tabua na polni odnos sa porodiljom i produženog porodiljskog staža služe održavanju stanovništva u ravnoteži u odnosu na proizvodnju hrane. Tek je u modernijim vremenima dozvoljen neograničen rast stanovništva. Po Herisu je početni činilac čitavog procesa stanovništva, ali nasuprot teorije Ester Bozerap, stabilno prilagođavanje stanovništva smanjenju zaliha hrane. Glavni činilac teorije je da bilo koji oblik proizvodnje postepeno vodi iscrpljivanju primarnih resursa, s ishodom da će se sva društva pre ili kasnije suočiti sa altenativnom- propasti ili preći na novi nivo intenziviranja. Institucije vođstvaElman Servis predlaže jednu integrativnu teoriji i odbacuje sve teorije sukoba. Ideja da pritisak stanovnistva stvara sukob koji jedino centralistička vlast moze rešeti je odbijena delimično na osnovu da takav pritisak može isto voditi raspodeli. Servis je pratio logičan razvoj, od nejednakosti urođenih ljudskom društvu do formalizovane i centralizovane jednakosti. U svim pa čak i najegalitarnijim društvima neki se pojedinci ističu izuzetnim darom, inteligencijom, snagom ili lepotom. Povećanje vođstva, iako privredno, ne temelji

6

Page 7: antropologija pu

se na vlasništvu, kao kod Engelsa, ono je pre ishod oblika zavisnosti koji u primitivnom društvu proizilazi iz velikodušnosti, iz pruženih usluga. Takvo vođstvo je nestabilno, jer zavisi od pojedinca. Da bi se u društvu očuvala korist od centralizacije, harizmatsko vođstvo se privremeno mora preobraziti u stalnu hijerarhiju. Kada je ovaj nivo dostignut, imama poglavištvo, prvu pravu instituciju vlasti koja je takođe institucija nejednakosti.Servisova teorija pomera težište argumenata sa sredine na spoznaju, tj. na čovečije poimanje nagomilavanja koristi. Servis takođe koristi modele zasnovane na saradnji i integaciji, dok je većina drugih teorija držala sukob i nestabilnost temeljenim uslovima iz kojih se razija država. 12. SISTEMSKE TEORIJE Za razliku od teorija koje određuju posebne uzroke, sistemski modeli su zasnovani na skupovima načela, ishodećih uglavnom iz fizike i biologije. To uključuje negativnu i pozitivnu povratnu spregu, početni udarac, samoodržanje i samorazvoj sistema. Negativna povratna sprega je process kojim stabilni sistemi smanjuju bilo koje odskakanje od ravnoteže.Pozitivna povratna sprega je upravo suprotna, malo odstupanje može pokrenuti proces rastuće promene.Početni podsticaj koji stimuliše prelaz sistema negativne u sistem pozitivne povratne sprege, može biti veoma mali. Kada su procesi pozitivne povratne sprege pokrenuti, društvo postaje samorazvijajuće, dok porast stanovništva, intenziviranje poljoprivrede, urbanizacija i centralizacija podupiru jedno drugo u stalnoj kružnoj uzročnosti. Sa pozitivnom povratnom spregom, najmanji početni udarac može, na duge staze, voditi ogromnoj promeni. Kliford Džoli i Fred PlogPrimer Meksičke doline - rast stanovništva je bio početni podstrek a nekoliko je mogućnosti bilo na raspolaganju: smanjiti stanovništvo čedomorstvom ili drugim kulturnim sredstvima, raspršiti veća naselja, preseliti su u novi kraj, intenzivirati poljoprivrednu proizvodnju. Od ovih mogucnosti, samo poslednja je vodila stvaranju države. Kada se izabere jedna od mogućnosti, ona nizom povratnih sprega vodi nukleaciji, raslojavanju, jačanju razlika i centralizaciji. Svaki od ovih činilaca podstiče ostale. Društvo se ne vidi kao red domina koje padaju po predvidivom obrascu, nego kao fleksibilan, adaptivan sistem koji se neprestano iznutra prilagođava različitim stresovima.

13. RANA DRŽAVA: UNAKRSNI KULTURNI DOKAZ tabelaRana država (1978) koju su priredili Klasen i Skelnik spaja podatke iz unakrsnih kulturoloških istraživanja, stvaranja 19 država, od Egipta 3000p.n.e do savremene Kačari u Indiji. Odredjenje rane drzave kao: Centalizovane društvenopolitičke organizacije za regulaciju društvenih odnosa u složenom, raslojenom društvu podeljenom makar na 2 osnovna sloja- vladare i podanike- čije odnose odlikuju politička nadređenosti prvih i poreske obaveze potonjih, a koje legitimizuje zajednička ideologija. Pisci su izdvojili 4 neposredna uzročna činioca:

1. porast i/ili pritisak stanovništva2. rat ili ratna pretnja3. osvajanje4. uticaj ranijih država

Vitfogelova hidraulična teorija nije podržana, međutim i Karnijerov model okruženja okolnim i Bozerapina teorija pritiska stanovništva bi bile podržane, ali samo ako bi bili uključene u neku vrstu sistemskog modela.

Početne Tipične PrelaznePrimeri i period pokriven

Uganda(1650-1900)Havaji 1700-1850Norveška 900-1100

Ankor (Kambodža)1150-1300Egipat 2950-2500Inka (Peru)

Asteci 1425-1521Kina 250p.n.e.-225p.n.e.Francuska 900-1100Kuba 1850-1900

TRGOVINA I TRZIŠTA

Ograničenog značenja

Razvijeni na nadmesnom nivou

Puna razvijenost i velika važnost

NAčIN SMENJIVANJA NA VLASTI

Uglavnom nasledni

Nasleđem i imenovanjem

Uglanom imenovanjem

VLASNIŠTVO NAD ZEMLJOM

Retko privatno vlasništvo, uglavnom zajednicko vlasništvo zemlji i stoke

Ograničeno privatno vlasništvo zemlje, ali državno vlasništvo u porastu

Privatno vlasništvo zemlje, važno i plemstvu i običnom narodu

PRAVNI POREDAK

Bez zakona i kazni, bez posebnih formalnih sudija

Početna kodifikacija zakona i kazni

Puna kodifikacija zakona i kazni, sprovođenje pravde u rukama formalnih sudija

OPOREZIVANJE Neredovni dobrovoljni porez i povremeni rad

Redovan porez Dobrao uređen poreski sistem

Ono što su teoretičari sistema učinili je uzdizanje modela evolucuje države do tako visokog nivoa apstrakcija da više nije lako naći izuzetke od svakog uopštavanja. Oseća se potreba za ponovnim uspostavljanjem osećaja da govorimo o pravim ljudskim bicima. Teorija mora držati srednju poziciju u antropologiji jer sve počinje i završava se na terenu.

7

Page 8: antropologija pu

14. RATOVANJE I ELIMINISANJE PUTEM KONKURENCIJE Od vremena Neolita opadao je broj autonomnih političkih jedinica, a uvećavala se njihova veličina. Roland Preset je procenio da je između 8000g.p.n.e. i 10000g.p.n.e.(a to je granica Paleolita i Neolita) stanovništvo u svetu brojalo izmedju 5 i 10 miliona. Neolitska revolucija u kojoj je došlo do prelaza sa ishrane na bazi divljači na pouzdaniji oblik ishrane na zemljoradničkoj osnovi, omogućila je stalne naseobine i sa njima naglo uvećavanje broja ljudi. Sakupljanje sela u sve veće jedinice je bio zapravo korak koji je vodio iz Neolita u sledeću fazu političke organizacije, a to je bila više zajednica na teritoriji pod vlašću poglavice.Ratovanje kao mehanizam političke evolucijeKarnijero - kako se gustina stanovništva u takvim područjima uvećavala, a obradiva zemlja postajala sve oskudnija, došlo je do konkurentskog nadmetanja oko zemlje. To stanje se pretvaralo u rat, a oni koji su izgubili ostaju podjarmljeni od strane pobednika, jer nisu bili u stanju da pobegnu.Prvi korak u tom procesu gde su jača sela zauzimala slabija, vodio je do nastanka teritorija pod vlašću jednog poglvice. Ova teritorijalna uprava je bila ta koja je izmislila oporezivanje i na taj načim naterala stanovnike podjarmljenih sela da intenzivnije obrađuju svoju zemlju, stvarajući po prvi put višak hrane. Obzirom na rast stanovništva, potražnja za obradivom zemljom jedva da je ublažena uvećanom proizvodnjom, pa se rat za zemlju se nastavlja. Sada se jedna plemenska teritorija pod vlašću poglvice borila sa drugim takvim teritorijama. Ponovo preovladava jači, pa su se tako oblikovale veće poslovne jedinice, što dovodi do nastajanja država. Dalje se države bore sa državama itd…Princip eliminisanja putem konkurencijeNiti odstupa od prirodnog oblika, niti je jedinstven. Princip eliminisanja kroz konkurenciju (Gausev princip) tvrdi da 2 vrste koje zauzimaju i koriste isti deo prebivališta ne mogu zajedno beskonačno da koegzistiraju. Pre ili kasnije jedna od njih će odstraniti drugu. Tomas Park – eksperiment sa dve vrste pšenične bube unutar zatvorene posude, usled borbe za hranom uvek je jedna preživljavala a druga iščezavala. Biolozi se slažu da se najžešće suparništvo pojavljuje između jedinki iste vrsti, što su po srodnosti bliže 2 individue ili 2 populacije, to će njihovi prohtevi za hranom biti sličniji.Garet Hardin primećuju da vrste postaju izuzetno uspešne kad njihova borba za opstanak prestaje da bude borba sa fizičkom okolinom ili sa drugim vrstama, i postane isključivo nadmetanje sa vlastitom vrstom. Konkurencija je prosto ishod težnje 2 ili više jedinki ili populacije iz susedstva, koje teže da prežive u sličnim uslovima i sa ograničenim resursima. Vajda predlaže model ravnoteže po kome se društva bore da ponovo uspostave neku vrstu ravnoteže. Glavna promena u političkoj strukturi, promena od sela do teritorije pod vlašću poglvice, drzave i imperije, jeste direktna konsekvenca konkurencije između ljudskih zajednica.

15. EVOLUCIJA RATOVANJA I POLITIČKA EVOLUCIJA Sukob između ljudske zajednice je verovatno onoliko star koliko i sama ljudska vrsta. Tokom Paleoita, kada su ljudi živeli u nomadskim grupama, ratovanje oko resursa je bilo relativno neuobičajeno.Pojava rata se odvija u kasnijim fazama Neolita, kada se preusmerava na zauzimanje teritorije. Inicijalne faze ratovanja oko zemlje verovatno su dovodile do proterivanja neprijatelja i okupacije njegove teritorije bez pokušaja da se on podčini. Što je obradiva zemlja postajala ređa, ratovanja oko zemlje se još više intenziviralo, pobednci počinju da podjarmljuju poražene. U početku je to uključivalo samo nametanje placćnja danka poražnih neprijatelja, tako da su poražene grupe gubila autonomiju samo delimično. Intenziviranjem rata, pobednici žele da inkorporiraju poražene u njihovu vlastitu političku jedinicu. Nastaju prve političke jedinice SUPRA-zajednice. Ratovanje je bio mehanizam pomoću koga je počeo da opada broj političkih jedinica u svetu.Proces političke evolucijeRazdoblje u kome je po prvi put došlo do okupljanja u supra zajednicu bilo je kasni Neolit. Variralo je od područja do područja u zavisnosti od stupnja neolitskog razvoja. U Egiptu i Mesopotamiji je udruživanje u supra-sela moglo početi 5000p.n.e. a u Amazoniji tek oko 1000g.n.e. Kada je jednom krenuo proces političkog spajanja on se brzo odvijao.U Egiptu negde oko 4 milenijuma st.e. stotine sela su se spojila uz teritorijalne skupine koje su počele da se nazivaju "nome". Kasnije su okupljene u kraljevstvo Gornjeg i Donjeg Egipta, i na kraju oko 2900g.st.e. Narmer (Menes), vladar Gornjeg Egipta je osvoji Donji i po prvi put ujedinio taj celokupni region. Politička ujedinjavanja su često bila krhka i kratkog života.

16. STOPA OPADANJA BROJA POLITIČKIH JEDINICA Problemi prilikom određenja: donošenje odluke o datumu u istoriji kada je ukupan broj autonomnih političkih jedinica bio najveći. Ako uzmemo da je to "razdoblje srednjeg Neolita", međutim ono je dostignuto u različita vremena na različitim mestima.Pretpostavka je da je to bilo nakon 3000g.st.e. budući da najveći broj obradivih regiona u svetu nije dospeo u razdoblje srednjeg Neolita pre tog vremena. S druge strane taj datum bio je pre 1000n.e. budući da je od tog doba osvajačko ratovanje drastično smnjilo broj autonomnih sela u svetu. Uzmimo onda 1000 g.st.e kao vreme u kom je broj autonomnih jedinica u svetu bio najveći. Oko 1000g.st.e. ravnoteža je uspostavnjena između umnožavanja i spajanja, ali od tog doba na ovamo spajanje je počelo da nadmašuju umnozavanje i stoga je ukupan broj nezavisnih političkih jedinica počeo da opada.Haksli tvrdi da je između 1000g.st.e. i 500g.st.e. stanovništvo u svetu brojalo oko 80 miliona. Ako pretpostavimo da su živeli u selima koja su prosečno imala 100 jedinki, broj političkih jedinica bi bio oko 800 000. Uzmimo u obzir da je veći broj sela, bar 3/4, autonoman, ali nisu sva, broj političkih jednica se smanjuje na 600 000. Čak i ako su nezavisna sela nastavila sa umnožavanjem nakon 1000g.st.e., stopa po kojoj su se ta sela uključivala u područje vlasti poglvice, a ova u države, je nesumnjivo rasla još brže. Tokom 1500god koje su sledile nakon 1000g.st.e došlo je do dvotrećinskog smanjivanja broja nezavisnih političkih jedinica u svetu, tako da se 500g.n.e broj smanjio od 600 000 do nekih 200 000. Između 500n.e. i današnjih dana opadanje u broju nezavisnih političkih jedinica se nastavilo u gotovo svakom regionu sveta. 1939. godine bilo je 76 nezavisnih zemalja, a 1976. god bilo je 157. Stopa smanjenja brija nezavisnih političkih jedinica izmedju 500n.e. i 1976. bila je mnogo veća nego što je bila između 1000g.st.e. i 500g.n.e. OBJAŠNJENJE: sve dok su ratujuće jedinicie u regionu bile male i otprilike iste veličine, teško je jedna osvajala drugu, ali kada je osvajanje počelo i kada su nastale disproporcije u veličini susednih političkih jedinica, većim je postalo lakše da pobede i apsorbuju male.

17. UVEĆANJE PO VELIČINI POLITIČKIH JEDINICA I POLITIČKO UJEDINJENJE SVETA Kako su se smanjivale u broju, tako su se uvećavale u veličini.Političko ujedinjenje svetaIdeja o svetskoj državi je odavno intrigirala ljudsku vrstu. Pol Lafarg je predvideo dolazak političkog jednistva ljudske vrste, jedinstva koje će biti zasnovano na ostacima postojećih nacionalnih jedinica.Postoje 2 mogućnosti postizanja svetske države:1. putem dobrovoljne predaje postojećih nacionalnih suverniteta jednoj svetskoj vlasti – pojedini vide UN kao organizaciju koja bi mogla biti transformisana u svetsku vladu, no njeni članovi nisu voljni da predaju deo svojih pojedinačnih suvereniteta. Narodi određenih nacija su ušli u UN sa nadom i namerom da sprovede njihove teško dobijene suverenitete a ne da ih prepuste nekoj novoj suverenoj supra-nacionalnoj vlasti.

2. dolazak do nje ratom. Nema nekih opravdanja, čak i Herbert Spenser smatra da se od rata zadobilo sve ono što je on mogao da da.

Verovatno je da će se ratovi ponovo događati, sve dok budu postojale nezavisne države.

18. KADA ĆE DOĆI DO POLITIČKOG UJEDINJENJA Hart se nije bavio predviđanjem kada će se svetska država pojaviti. Marono koristi Narolove podatke o imperijama, ali je njegov pristup problemu drugačiji. Postavlja pitanje: ako se trend ka većim područijima nad kojim upravlja jedna vlada nastavlja, u kojoj tački budućnosti se može očekivati da količina površina najveće imprije biti jednaka ukupnom naseljenoj površini planete?Norolovo je predviđanje da će do 2500g.n.e. biti 87% šansi da će se pojaviti svetska država. Dotle Morano smatra da je ovo predviđanje preuranjeno za čitav milenijum.

8

Page 9: antropologija pu

19. Sveta legitimnostNema jasne linije izmedju teokratije I svetovne države, jer skoro svaka preindustrijska država se poziva na neku vrstu božanske legitimnosti, a čak I najreligioznije orijentisana administracija mora rešavati brojna veoma svetovna pitanja – odbranu, trgovinu, razvoj mreža puteva i navodnjavanja. Jačina verskog naglaska je stvar stepena a ne vrste. Čak I u državama u kojima religija igra ekstremno važnu ulogu laička I klirička birokratija su prilično razdvojene. I dok sveštenici mogu imati ogromnu moć, to nije ona moć koja bi obično bila proširivana na zemaljsko funkcionisanje vlasti. Jakobus Jansen zastupa stanovište da je ovo važilo za egipatske faraone koji su jamčili I održavali kosmički poredak dok su mu istovremeno bili podredjenjeni. Njihove ličnosti su bile tabu, ali oni nisu bili sposobni da čine čuda, bili su svemoćni ali podredjeni božanstvima I prisiljeni da vladaju čisto ovozemaljskim sredstvima. Lusi Mejr ističe 2 potrebe za srodsvom u Africi: Kralj zahteva I svetovnu podršku I svetu legitimnost. Prvo ishodi iz kraljeve ličnosit I sposobnosi, kao I iz njegovog prava na presto unutar tradicionalnih pravila; on mora postići legitimnost povezujući se mitom sa natprirodnim pretkom odgovornim za postanak grupe ili za neke ključne dogadjaje mitološke istorije. Šiluci iz Sudana veruju u polubožanskog kulturnog heroja koji ih je uspostavio kao jedinstven narod. Prema Frejzeru kralj je morao biti obredeno ubijen pre nego što ostari, da bi tajanstvena potentnost uvek ostajala u mužastvena vladara. Frejzer je pogodio važan činilac afričkog kraljevstva - simboličko poistovećivanje kraljeve ličnosti sa dobrobiti čitavog društva. Verski obred takodje ima važne političke funkcije. Povremeno obnavljanje legitimizirajućih mitova sjedinjuje čitavu zajednicu u svetu vezu koja transcendira lične interese I svakodnevne sukobe dok ponovo napaja društvo svetom moći predaka - sunčani ples kod ravničarskih IndijanacaManipulacija verskim simbolima kod LugbaraPleme Lugbara iz Ugrande ima klasični segmentarni sistem rodova, kome je nedostajala bilo kakva formalna vlast. Najmanja efektivna jedinica društva je bila lokalna patrilinerina srodnička skupina sastavljena od grozdova porodice gde je umesto kraljevima I poglvicama, autoritet bio dodeljen sistemu zasnovanom na starosti. Kako su članovi starili, tako su sa starijima dolazili u sukob oko zemlje I vlasti. Kako nasilje nije bilo dobreno medju srodnicima, generacijski sukobi su morali biti rešavani mističkim sredstvima. Tako ovde ima prostora za manipulisanje sistemom verovanja. Sav politički autotitet je prvenstveno natprirodan jer je kontrolisan od strane mrtvih predaka I jer moć sankcije ishodi iz istog izvora.20. Simbolizam I odred u svetovnim drustvima Čak je I sekularna politika, u kojoj religija nije trenutno očigledna, često napunjena emotivnom vrelinom koja obeležava domen svetog.Dejvid Kercer zaključuje da simbolizam prožima skoro svaki aspekt moderne poltike. Kako je simbolizam po samoj svojoj prirodi nesvestan I ima jedan zadat kvalitet, postoji naginjanje ka tretiranju simbola kao strvari.VLADA, STRANKA, DRŽAVA su ustvari simboličke gradjevine. Ovakvee organizacije imaju kontinuitet kroz simbole, jer su samo oni stalni, dok se ljudi koji organizaciju čine, kao i vodje, uvek menjaju. Kercer – 3 svojstva instinskih simbola:

a. sažimanje značenja, b. simboli su višeglasni tj. obuhvataju širok opseg različitih značenja, c. istinski simboli su dvosmisleni tako da nikada ne mogu biti potpuno I do kraja odredjeni.

Obred je "akcija upakovana u mrežu simbolizma", veoma je strukturisan I često izveden u emotivno nabijenim vremenima I mestima. Obredom I ličnim učešćem u njemu, običan gradjanin pravi ključnu emotivnu vezu sa državom – proslava četvrtog jula, nacionalne stranačke konvencije, dvestogodišnjica ustava I sl. – obezbedjuju simboličku formu kroz koju se država može emotivno prigrliti. Zajednička crta u prirodi simbola I obreda otežava razlikovanje svetog I svetovnog u politici.

21. Pokreti oživljavanjaReligija može zameniti neposrednu političku delatnost u slučajevima kada je domaće stanovništvo politički oslabljeno stranom sliom ili kada ne razume prirodu vlastite situacije. U takvim slučajevima pokreti oživljavanja mogu narasti kao svesni, namerni napor nekih članova društva da stvore više zadovoljavajuću kulturu. Rano hrišćanstvo, šireći se u okvirima rimskih osvajanja, ima sve elemente pokreta oživljavanja. Mnogo je vrsta ovakvih pokreta:

1. Hilijastički pokret – se raduje apokaliptičkom preobražaju društva natprirodnim sredstvima – ples duhova zasnovan na učenju Uovoke, Piuta Indijanca iz Nevade, koji je prorokovao uništenje i belaca i indijanaca u holokaustu. Samo bi oni Indijanci koji izvode Ples duhova i žive čistim životom, nasledili svet u kome bi se bizoni vratili u ravnice i u kome bi ljudi živeli u miru i bezbednosti. Tragičan završetak ove religije – kada je stotine Sijuksa, koje su pobegle iz rezervata da bi izvele Ples duhova, pobila konjica SAD-a. 2. U mesijanskom pokretu – mesija je taj koji donosi preobražaj. Sredinom XVIII veka Seneka Indijanac, po imenu Lepo jezero je imao seriju otkrivenja u kojima je predvideo novu veru koja kombinuje elemente tradicionalne religije i hrišćanstva i koja je prilagodljiva kontekstu rezervata. Strogom zabranom alkohola i naglaskom na porodici, nova vera je bila kadra da ih povrati iz kulturnog kolapsa.3. U nativizmu – je cilj očistititi društvo od neželjenih ili stranih elemenata a u revivalizmu - je cilj ponovo stvoriti nekadašnju eru sreće.4. Vailala ludilo – je bilo kargo kult, vrsta pokreta oživljavanja koja teži dobijanju zapadnjačkih trgovinskih dobara magijskim sredstvima. Kada kolonizacija ili invazija donese masovan upliv proizvedenih dobara, domoroci uvek traže objašnjenje ovih čuda unutar svog kulturnog razumevanja.

Prema Entoniju Volasu pokreti prolaze kroz izvestan broj etapa, iako svi oni ne prodju čitav ciklus:

a. Faza pretpokreta – u kojoj je društvo u stabilnom stanju. Postepeno, kao posledica stranog nadiranja, gladi, akulturacionih pritisakai dr. pojedinci doživljavaju psihološki stres, dok kultura postaje sve poremećenija. b. Faza pokreta – počinje kada prorok, često kao posledicu vizije, formuliše novi način života. Kada je značajan broj ljudi ili svo stanovništvo prihvatilo novu doktrinu, dogadja se preobražaj koji kulturu dovodi u skladniji odnos sa uslovima koji su ubrzali stvaranje pokreta.c. Faza postpokreta – pokret se rutinizira kao glavna religija ili politička stranka, čime se postiže novo stabilno stanje.

Pokreti oživljavanja su u osnovi pokušaji, često neuspešni, prilagodjavanja novim uslovima i uprkos verskim zamkama, oni su u suštini politički. Oni se ne pojavljuju samo medju plemenskim narodima. Savremena industrijska društva su dovoljno stresna i haotična mnogim pojedincima i grupama, da bi oni mogli težiti verskom preobražaju. Sekta Hram naroda – 900 ljudi umrlo u orkestriranom masovnom ubistvu.Guš Emunin – oživljavanje u savremenom IzraeluOvo je mesijanski pokret. Preobražaj od vatrene religije do rutinizirane polusekularne stranke bio je moguć zato što je Guš Emunin artikulisao novi osećaj svrhe I značenja u situaciji razdiranoj haosom I očajem. Okvir potkulture iz koje će ponići Guš Emunin formiran je 1953. uspostavljanjem državnog sistema verskih škola, pod kontrolom Nacionalne verske stranke. Iako nikada nije razvio jednu celovitu ideologiju, proglašen je nekom vrstom neocinizma. 1973. rat koji je obezbedio političko otvaranje GE – razvio je čitavu šemu protesta protiv povlačenja sa zauzetih teritorija ili dogovora sa neprijateljima Izraela. Protiv sporazuma iz Kemp Dejvidaali I istorijske posete Jerusalimu egipatskog predsednika Anvara al-Sadata. Pokret za zaustavljanje povlačenja sa Sinaja, nije uključivao samo marševe, nego I pokušaje uspostavljanja naselja u okupiranoj pustinji. 1977. sa konzervativnom strankom u vladi koja se udružila sa Nacionalnom verskom strankom, iz koje je GE izvorno I proistekao, postavljena je scena za rutinizaciju nekada opozicionog pokreta, koji je sada stekao pristup mnogim ministrima I poslanicima Kneseta. Rutinizacija je nužno odvela birokratizaciji. Danas je Guš Emunin ugnežden u normalni institucionalni okvir izraelskog društva I politike.

9

Page 10: antropologija pu

22. Adaptivna vrednost devijantne religije u Peruu Čak I normalne tradicionalne religije mogu imati oživljavajuće delovanje kada se prebace u nove uslove. Adventizam sedmog dana je fundamentalistička denominacija hrišćanstva koja u SAD-u teži velikoj konzervativnosti. Njena glavna razlika od drugih fundamentalističkih grupa je u tome što subotu, umesto nedelje smatraju sabatom. Prvi misionari koji su stigli oko 1915. medju Ajmara Indijance, u peuranskoj oblasti jezera Titikaka, bili su adventisti sedmog dana. U to vreme je Ajmaro sledila tradicionalnu religiju majke-zemlje (iz katoličanstva su prihvatili nekoliko svetaca I Devicu Mariju, dodavši ih svom panteonu I sistem fijesti koji se uglavnom sastojao od plesanja I pijančenja do besvesti, nekoliko dana svake godine). Ajmaro su bili privredno samodovoljni, jednojezični I odsečeni od ikakvih, osim najpovršnijih, tržišnih odnosa sa eksploatatorskom klasom mestizo. Adventisti su propovedali uzdržavanje od alkohola, neki stepen moderne zdravstvene zaštite I obrazovanje dovoljno za čitanje Biblije I Psaltira na španskom jeziku. Skoro 4 decenije su proganjani. Politički sistem tog vremena je bio zasnovan na AJJU – tokom vekova su mnoge ajju bile labavo ustrojene, da su se u velikoj meri držale zajedno brojnim I umnožavajućim fijestama tokom godine. 50-ih godina sistem fijesti postaje preskup. Mladi naprednjaci, sa inženjerom savezne vlade na čelu, 1955. su zamenili ajju sistem političkog ustrojstva zasnovanog na zajednici, koje je imalo načelnika, njegovog zamenika I poručnike. Ova promena postigla je:

1. uspostavljene su formalne linije komunikacije izmedju Soke I mestizo sveta,2. kraj ajjua, držanih zajedno rimokatoličkim sistemom fijesti, prvi put je značio sekularizaciju mesnih vlasti.

Adventisti su prirodno brže zakoračili I na formalne I na neformalne pozicije moći u novoj vlasti Soke. Njihove jedinstvene sposobnosti su im omogućile da deluju kao kulturni posrednici tokom vremena prelaza sa privrede koja se zasniva na razmeni poljoprivrednih proizvoda na novčanu privredu.

23. Smenjivanje političke vlasti I difuzno vodjstvo Vlast mora biti uračunata u najredje I najželjenije resurse. Čini se da uvek ima dovoljno, ka moći orijentisanih pojedinaca, željnih borbe za to malo mesto na vrhu, mesto koje gotovo uvek u današnje vreme zauzima jedan čovek. Vladavina nekolicine je nestabilna. Kao što je uobičajeno da je vodja samo jedan, tako je uobičajeno da ih mngoo zauzima drugo mesto – ako bi samo jedna osoba bila 1. do vodje, bila bi vrlo opasna. Mnogo je bolje držati u stalnom rivalstvu grupu prinčeva relativno jednake moći. Druge prednosti u neodredjenosti nasledjivanja – borba za vlast je odličan način da različiti takmičari pokažu svoju sposobnost da preuzmu vlast. U protivnom, ako su pravila nasledjivanja stroga država može završiti u rukama deteta, slabića, psihotične osobe I dr. Kako je Maks Glukman istakao, društvo može biti ojačano pobunom I sukobom jer oni rešavaju tenzije I ističu najjače. Iako preterana strogost u političkom nasledjivanju preti političkoj zajednici zbog slabosti na vrhu, suviše fleksibilnosti može je, pak, rasturiti na delove. To je temeljni problem smenjivanja vlasti. Na njega se kroz istoriju odgovaralo na pet načina:

1. difuznim vodjstvom2. nasledjivanjem3. republikanskom vlašću4. povremenim vojnim intervencijama5. vladavinom nekolicine

Difuzno vodjstvoNema nasledjivanja, smrću vodje umire I vlast, tako da svaki takmičar, osnov vlasti mora graditi ispočetka. Kod Siuaija sa Solomonskih ostrva u južnom Pacifiku pretendent na mesto “velikog čoveka” mora skupiti što više žena da bi napravio saveze sa drugim porodicama I sebi obezbedio vidan statusni simbol. Proces deluje po principu grudve: što više moći neko ima, to ima više pristalica I više svinja se prikupi za svetkovinu, što opet privlači još više pristalica I slave. Odanost ostaje usredsredjena isključivo na pojedinca – njegovom smrću se cela struktura rasipa, a odanost odlazi za drugim pretendentima na moć. Vodja ne može prenositi vlast na drugoga, niti gajiti sebi naslednika.

24. Nasledjivanje (razmotriti I tabelu 4)Smena vlasti u poglavištvima I ranim državama je skoro bez izuzetka nasledna, što jednostavno odražava naglašavanje srodstva (posebno pravolinijskog). Pravolinjsko srodstvo može biti osnov na kome su centralizovana društva prvobitno sazdana.Unutar sistema nasledjivanja se uglavnom izbegavaju oba ekstrema: ne odredjuje se jedna osoba, ali nisu svi muškarci unutar roda kvalifikovani. Kod Bugandi u Ugandi pre uspostavljanja britanskog patronata – analizirao Martin Sautvold, birokratiju Bugandi čine moćan ali ne I božanski kralj, prvi ministar koji nije plemić, kraljev pomoćnik koji takodje nije bio plemić ali je imao glavnu ulogu u odredjivanju kraljevog naslednika. Bilo je 50-ak patrilinearnih klanova, uključujući I kraljev. Pripadanje klanu, iako normalno, nije automatsko, nekoga mora prihvatiti poglavica klana da bi bio prihvaćen. Selektivan karakter. Sautvold razlikuje 5 kategorija pravila, običaja I načela po kojima se birao kraljev naslednik:

1. preskriptivna pravila – ona kojih se svesno drži samo narod – samo su prinčevi od bubnja (sinovi I unuci kraljeva) dostojni najvišeg mesta2. preferencijalna pravila – u periodima kada su zrelost I snaga bile važne, braća budu preferirana nad neiskusnim sinovima.3. lični činioci4. politički činioci5. izborne ustanove

Neplemići imaju konačnu moć izbora kralja I oni bi to činili oprezno, dok ne budu sigurni da njegova vlast neće biti isuviše centralizovana.25. Latinoamerički modelNasilje je više od veka I po nezavisnosti, bilo legitimno sredstvo prenosa vlasti u mnogim zemljama Latinske Amerike. Ima mnogo razloga za ovu političku nestalnost. Osvajanje LA je bilo postignuto nastanjivanjem velikog broja naseljenika koji su uzimali zemlju I sami je obradjivali. Zemlja je smatrana snabdevačem Španije sirovinama, time su Indijanci ostavljeni da na miru rade na velikim imanjima datim konkvistadorima za službu Crkvi I Kruni. Večina stanovništva je ostala indijanska, živeći u zatvorenim seoskim zajednicama sa vlastitim jezicima I narodnim kulturama. Vremenom su brakovi izmedju Indijanaca I španskih osvajača stvorili prelaznu klasu mestizosa. U kolonijalnim vremenima, sve više službe u vlasti su držali španski osvajači, a kreoli (Evropljani rodjeni u Americi) su morali da se zadovolje lokalnim savetima izabranim medju bogatijim porodicama. Tokom XIX I velikog dela XX veka ovi kaudilji su dominirali latinoameričkom politikom na svim nivoima. Nacionalne vodje kaudiljovske vrste, poput Huana Perona u Argentini, u politici igraju snažno personalistički, a moć crpe iz apela radnicima ili nekom delu radništva u društvu. Diktator se vrlo malo razlikuje kao fenomen – Samosa, Truhiljo, Batista – bili su vešti u manipulisanju bogatijim činiocima društva, stvaraju ličnu vojsku I posebno u korišćenju paranoje SAD-a od komunizma. Dve ključne sile su bile – oligarhija I vojska, od kojih je svaka mogla preuzeti uzde vlasti. Oligarhije je izvorno činila zemljoposednička elita I veliki novac se prebacivao od zemlje ka industriji, ishodujući time, da više nije moguće govoriti o nekoliko porodica koje nadziru veći deo obradivog zemljišta. Danas elite nastaju iz agrarno-industrijskih kompleksa, blisko povezanih sa multinacionalnim korporacijama u SAD-u, Evropi I Japanu. U ovim zemljama često postoji simbolička povezanost vojske I elite – vojska uglavnom uživa visoku samostalnost. Vojska je autonomna od svake vlasti koju sama ne drži. Volf I Hansen su razvili tipologije podele vlasti (latinoameričke smene vlasti):- mačetizmo – se odnosi na proces koji je dugo bio norma na mesnom nivou, kojim je jedan kaudilja u stanju da skupi dovoljno gole sile da nametne svoju apsolutnu volju, preko oružane pratnje (XIX vek, radnici sa plantaža naoružani mačetama) – bore se za status hefe maksimo.- kvartelesko – pobuna kasarni. Klasični obrazac je da grupa vojnih starešina koordiniše istovremene upade na komunikacione centre, snabdevanja vojske I sedišta vlasti, što je trenutno praćeno proglašavanjem nove hunte I reformi.- golpe de estado – španski izraz za državni udar. Može zaobići vojsku, udara se pravo na sedište vlasti, bilo atentatom, bilo hapšenjem predsednika. Očigledan problem sa tako nasilnim sredstvima smene vlasti je da ta nova vlast ima slabu legitimnost u očima naroda. Jedan način sticanja je legitiman – organizovanje izbora. Legitimnost izbora može biti poljuljana kroz imposicion – proces kojim vladajuće elite odaberu kandidata I lažiraju izbore, da bi bile sigurne u njegovu pobedu. Kao I kroz candidato unico – gde vladar održava izbore sa sobom kao jedinim kandidatom. Prefinjeni pristup je continuismo – kojim se predsednički mandat produžuje manipulisanjem postojećim ustavom, pisanjem novog, novim zakonom ili povoljnom sudskom odlukom. Dogodilo se malo strukturnih promena u demokratijama LA. Prava revolucija – stvarna strukturna promena u samom poretku – dogodila se samo u Meksiku, Kubi I Nikaragvi.

10

Page 11: antropologija pu

26. Strukturalni funkcionalizam Ako bismo poziciju strukturalnog funkcionalizma svodili na samo četiri reči, to bi mogle biti - sinhrono, teleološko, afrika i zatvoreni sistem. Sinhrono – odredjeno kao „ono što ste tiče kompleksa dogadjaja u ograničenom vremenskom periodu ignorišući istorijski prethodeće“Oni su pokušali da društvo gledaju odozgo, kao celinu, da naprave kartu međusobnih veza između različitih podsistema društva – srodstva, braka, religije itd. Samo se društvo smatralo ne samo izvanvremenskim nego takodje i izolovanim u prostoru. Iako pleme ili poglavišvo može postojati unutar nacionalne države, na njega se gleda kao na stvar po sebi, relativno nezavisnu od šireg društvenog okruženja tj. kao na zatvoreni sistem sa vlastitom kulturom, vlastitim vrednostima, vlastitim mehanizmom prilagođavanja - prilagođavanje ravnoteži celine. Svaka pojedina ustanova je analizirana u odnosu na način funkcionisanja u doprinosu opstanka šireg sistema. Ustanove i delovanja su analizirani teleološki (na pr. u odnosu na cilj). Antropolog se mnogo više zanimao latentnim funkcijama, kojih pojedinci nisu bili svesni a one su mogle biti određene samo gledanjem celog sistema. Jedan razlog zbog koga je ova paradigma mogla biti tako dugo održiva bio je da se gotovo sav terenski rad obavljao u delu Afrike pod britanskom kolonijalnom vlašću, gde su kulture ostale razdvojene paternalističkim predrasudama vladajuće klase britanskih upravljača. Evans-Pričard – „Nuer“ - osnovni cilj knjige je bio da pokaže kako društvo od 200.000 ljudi može održati ravnotežu uprkos gotovo neprestanim raspravama i nedostatku ikakve središnje vlasti. Smrt strukturalnog funkcionalizma se skoro tačno poklopija sa smrću britanskog kolonijalizma posle Drugog svetskog rata. Sinhroni pristup je zahtevao prilično jasnu, nepomičnu fotografiju, a slika se zamagljivala kada je delanje postalo isuviše haotično.Većina kritika sada izgleda prilično očigledno: društva nisu u ravnoteži, teleološki agensi nisu naučni, ni jedno društvo nije izolovano od druženja, društva nisu homogena, kolonijalna Afrika nije svet. Strukturalni funkcionalizam i britanska antropologija bili su optužei kao sluge kolonijalizma. Idealizovani portreti čitavih društava, kakve su slikali strukturalni funkcionalisti, veoma su bliski slikama onoga što se danas naziva poliitičkom kulturom – skupu vrednosti i međudejstava uobičajnih u tradicionalnom društvu.27. Procesni pristup Samo stanje na terenu – bilo da je reč o jednovrsnosti stanovništva ili o velikoj etničkoj raznovrsnosti, bilo da je reč o sukobu ili miru – bilo je mnogo bitnije u određivanju pravca analize nego bilo koje zajedničko teorijsko gledište. Tri autora koja su bila u prvoj liniji fronta protiv strukturalnog funkcionalizma – Mark Suorc, Viktor Tarner i Artur Tjuden – modifikovali su 1966. temeljne koncepte za generacije procesnih teoretičara u svom uvodu „Političkoj antropologiji“. Za ove autore istraživanje politike je „istraživanje procesa uključenih u određivanje i primenu javnih ciljeva i u različita dostignuća i upotrebe moći od strane članova grupe koje se ovi ciljevi tiču. Političke antropologije se tiču jedino javni procesi. Ovo obezbeđuje izlaz iz suviše uopštenih sagledavanja političke moći za koju se čini da uključuje skoro svaki odnos moći, čak i na nivou porodice, ali ipak ostavlja dovoljno fleksibilnosti da se uključe susedstvo ili nacija. Procesni teoretičari su bili mnogo više zainteresovani za svesno održavanje ciljeva grupe, bez obzira da li su to niži porezi, bolji putevi ili zapovedništvo u ratu. Sposobnost donošenja i primenjivanja takvih odluka konstituiše moć. Politička antropologija se tako uglavnom sastoji od istraživanja takmičenja za moć i načina na koji oni koji drže moć primenjuju grupne ciljeve. Pojavila su se tri široka trenda:1. PROCES: koji je postao ključna reč političke antropologije kako su društva istraživana u njihovom istorijskom, ili makar vremenskom kontekstu, time je naglask prešao sa ravnoteže na promenu.2.Značajna grupa istraživača je suzila svoje polje istraživanja na oštru koncentraciju aktivnosti pojedinaca koji se takmiče za moć unutar veoma ograničenog političkog okruženja.3. Sledeća grupa istraživača je proširila perspektivu, uključivši nacionalni sistem sa jakim naglaskom na promenama koje tradicionalne kulture moraju načiniti u svrhu prilagođavanja, kako bivaju politički uključivane u modernu industrijsku državu.

28. Polje i arenaOtkriće – da se političke strukture preklapaju ali ne i podudaraju sa drugim društvenim strukturama, vodilo je konceptu POLITIČKIH POLJA. Strukturalni funkcionalisti postavljaju koncept politike kao jednočinke; delanje je ograničavano unutar uskladjenog i odedivog okruženja. Procesni teoretičari su politiku sagledavali više u smislu strasne drame: postoji tekuća usklađenost zapleta, isti činioci i grupe mogu neprestano učestvovati ali se delanje vremenom pomera iz oblasti u oblast; Ovo bi bilo političko polje, fluidna oblast dinamičnih napetosti u kojoj se događa političko odlučivanje i takmičenje. Koncepti političkog polja i arene ostaju slabo određeni;Bejli političkim poljem smatra ono u kome rivalske grupe ne dela dogovorena pravila za regulisanje sukoba. Arenu vidi kao oblast u kome su različiti takmičari prihvatili ista pravila.Političko polje nije ni manje ni više nego šira oblast političkog delanja, koju neki istraživač definiše, dok je arena oblast unutar polja na koje istraživač želi da se koncentriše u odredjenom trenutku.29. MoćMoć ne dolazi samo od fizičke sile. Tokom iranske revolucije, Šah Mohamed Reza Pahlavi je imao najbolje moderno naoružanje, koje je ogromno naftno bogatstvo ove zemlje moglo priuštiti, kao i efikasnu policijsku mašineriju. Ipak je prava moć, pokazalo se, pripadala ajatolahu Homeiniju, jednom fundamentalističkom islamskom svetom čoveku bez oružja ili vojske. SAD i afera Votergejt – dovedeno u pitanje pravo pojedinca da vrši službu. Ne treba tvrditi kako moć može postojati nezavisno od javne podrške. Pravo vladavine mnogih režima je zasnovano na kontroli vojske, tajnih policija i odreda smrti. Bilo koje određenje moći mora uključiuti i da se moć oslanja na silu i da se ne oslanja i da se ishodi iz ličnosti, i da ishodi iz sistema ili pozicije.Ronald Koen – određuje moć kao sposobnost uticaja na ponašanje drugih i/ili sticanje uticaja na kontrolu vrednovanih činova. Treba razlikovati : LIČNU MOĆ i JAVNU MOĆ (koja se sprovodi u političkoj areni)Moć može biti nezavisna ili zavisna:Nezavisna - odnos nadređenosti zasnovan na neposrednim sposobnostima pojedinca, kao što su posebno znanje, veštine ili lična harizma. Na skupinskom i plemenskom nivou političkog razvoja, lična svojstva su, pre svega, sredstva kojim jedna ličnost stiče uticaj nad grupom, uticaj koji je obično ograničen na suđenje u sporovima ili davanje primera. U centralizovanim društvima, nezavisna moć se opredmećuje i formalizuje, vezujući se za posebnu poziciju bez obzira ko je drži, ona može voditi rastu ekstrema političke dominacije.Zavisna – nastaje kad pojedinac nezavisnu moć – prirodom ličnosti, službom ili oboma, pozajmi drugom pojedincu pravo odlučivanja. To može biti učinjeno na tri načina:1) pojedinac može dodeliti moć odlučivanja drugima2) grupa koja poseduje moć može je dodeliti pojedincima 3) grupa ili pojedinac mogu delegirati takva prava nekom broju drugih ljudiDrugi način gledanja na koncept moći jeste razlikovanje one koja je potpuno ili u velikoj meri zasnovana na sili i prinudi od one koja je zasnovana na grupnom konsensusu.Talkot Parsons je jednom uporedio silu u političkom sistemu sa zlatom u monetarnom – ono je efikasno dok stvara osnov drugih sistema ali svakodnevne transakcije zahtevaju manji novčić ako sistem neće da pistane krut da se ne može prilagoditi novim uslovima. Primer: Kubanska revolucija. Režim se može održavati pomoću sile: Staljin, Truhiljo, Britanci u Indiji i Africi. Ako ovakav režim ima fleksibilnost da se prilagodi sasvim novim uslovima, takođe mora imati konesnsualnu moć koja ishodi iz narodnog pristanka. Konsensualna moć može više ishoditi iz nevoljnog pomirenja sa tradicijom, nego iz poštovanja. U državama, konsensuana moć je uvek po definiciji združena sa centralizovanom kontrolom upotrebe fizičke sile, tako da se teško može reći da li se pojedinac saglašava iz poštovanja prema sistemu ili iz straha bacanja u tamnicu. Konsensualna moć i moć sile su unutar državnih društava toliko isprepletane da može biti nečeg veštačkog u njihovom analitičkom razdvajanju. Objektivno, režim koji ima premalo konsensualne moći je isuviše krut da bi napravio neophodna prilagođavanja radi služenja čitavom svom narodu. U necentralizovanim, egalitarnim društvima, vođe moraju potpuno zavisiti od konsensualne moći.U mnogim slučajevima, vođa mora navesti ljude da učine nešto što ne bi želeli da učine u odsustvu predvidivih koristi.

11

Page 12: antropologija pu

30. Legitimnost i podrškaLegitimnost – konsesualna moć ima prednost slobode od posebnih sankcija i posebnih nagrada. Ljudi vrše javne dužnosti ili zato što veruju svojim vodjama ili sistemu koga vodje predstavljaju da bi na duge staze doneli opštu dobrobit. SAD – predsednikova legitimnost ne zavisi od stalne podrške naroda, nego od pravnog procesa kojim ta osoba dolazi na tu službu. Predsednik crpi moć iz ustava, iz 200 godina američke istorije i iz verovanja američkog naroda da je ovaj oblik vladavine bolji od alternativa. Legitimnost moći ishodi iz političke kulture grupe, iz narodnih očekivanja o prirodi i načinu sticanja vlasti. Najčešće ističe iz tradicije, medjutim, ima i slučajeva u kojima ona uopšte ne ishodi iz tradicije, nego je stečena nekim novim načinom. Diktator koji pobunom ili državnim udarom dolazi na vlast može steći legitimnost obezbedjujući korist narodu. Legitimnost može imati vrlo malo veze sa načinom stvarne upotrebe moći – Hitler je bio legitimni vladar. Mase naroda se mogu stotinama godina držati u podaništvu i siromaštvu – kraljeva samovolja i nestručnost ne moraju odvratiti prosvećeno sledbeništvo ako je njegovo polaganje prava na presto legitimno. PodrškaLegitimnost i prisila su suprotne vrste podrške, izraza koji su Suorc, Tarner i Tjuden definisali kao bilo šta što donosi formulisanju i/ili primeni političkih ciljeva. Postoji kontinuum podrške koji teče skalom od legitimnosti do prisile. Podrška može biti neposredna i posredna. U SAD-u glasanjem za predsednika je neposredna a u Engleskoj podrška se daje predstavniku stranke pa tek posredno premijeru. Proces, političko polje, moć, legitimnost, prinuda i podrška su neka od prvenstvenih konceptualnih orudja, koja su post-struktural-funkcionalisti našli korisnim za analiziranje političkih sistema. 31. Društvena dramaRaskol i postojanost u jednom afričkom društvu – Viktor Tarner. Umesto da istražuje celu skupinu Ndembua iz severne Rodezije, Turner se usredsredjuje na pojedince koji prolaze kroz niz kriza (društvenih drama). Njegov središnji antagonista, Sandombu je istinski tragičan heroj. Stremi da postane poglavica sela Mukanza, Sandombu dva puta vredja seoskog poglavicu Kahalija, izazivajući njegov autoritet. Ovo dovodi do žestoke svadje, pri čemu svaki preti drugom vradžbinama. Nešto kasnije se uvredjeni poglavica razboleo i umro. Sandombuu je omogućeno da se vrati u Mukanzu ali ima dovoljno sumnje da ga spreče da zameni poglavicu i odabran je čovek iz druge loze. Postoji niz razloga za ovakvu odluku. Na kraju su imali i čvrsto uvrežen interes u optuživanju Sandombua za vradžbinu. Za Tarnera su norme i strukture koje su toliko zanimale naraštaj 40-ih godina XIX veka postale društveno polje, pozadina pred kojom se odigrava stvarno delovanje. Sistemi porekla, pravila braka, vrednosti i norme ponašanja nisu nepromenljive stvarnosti već društvene idealizacije i predmet stalne manipulacije. Glavni razlog usredsredjivanja na pojedince, pre nego na grupe, je taj da se u pojedincu sastaje izvestan broj različitih sistema. Grupa može odigrati jednu jediinu ulogu u odredjeno vreme, dok pojedinac uvek uključje sukobljene uloge.

32. Teorija igaraRazvio Bejli u delu Ratne varke i pljačke. Bejli je počeo ovu knjigu pošto je postao opčinjen otkrovenjem koje je proisteklo iz tv ispitivanja potkazivača mafije Džozefa Valakija. Ona su razotkriila ne samo racionalnu strukturu koja leži u osnovi organizovanog kriminala, već takodje skup pravila igre po kojima su se borili i medjusobno ubijali gangsteri u stalnim borbama za moć. Svaka kultura razvija sopstveni skup pravila političke manipulacije, zato je moguće posmatrati politiku kao igru nadmetanja sa prihvaćenim pravilima i prihvaćenim ciljevima. Postoje dve vrste političkih pravila igre:

1. Normativna – se javno iskazuju i obično su maglovita (poštenje)– ona merila prema kojim se o delanjima može suditi kao o moralno ispravnim ili ne.2. Pragmatička – tiču se stvarne pobede u igri.

Bejli se usredsredjuje na poslednja jer stvarno pitanje nije da li je neko delanje javno odobreno, nego da li je efikasno. Nadmetanje se odvija unutar političkog polja koje može biti odredjeno kao neko društvo ili deo društva u kome postoje dve ili više suparničkih struktura, ali u kome ne postoji dogovor o skupu pravila izmedju ovih struktura. Unutar polja su arene u kojima, timovi koji prihvataju takva pravila, pokušavaju da izgrade sebi podršku i da obaranjem podriju svoje suparnike. Nadmetanje ne mora biti ograničeno na neku arenu. Postoji pet glavnih elemenata političke strukture kada se ona posmatra kao igra:

1. moraju da postoje nagrade ili ciljevi2. osobe umešane u sukob, što uključuje celokupnu zainteresovanu političku zajednicu, političke elite i političke timove umešane u nadmetanje3. vodjstvo – pojedinci koje podržava skupina sledbenika4. samo nadmetanje tj. njegove dve vrste: suočenje i borba5. sudije – koje odredjuju pravila

Mada Bejli naglašava pravila kao suštinska za političku igru, on primećuje da su neposredno varanje ili igranje jednim skupom pravila nasuprot drugom, takodje deo igre. Politički timoviDve vrste političkih timova su ugovorni i moralni. Ugovorni je onaj koji je ujedinjen, ne na osnovu savesti, već koristi ili moguće koristi koja se ima izvesti iz sledjenja odredjenog vodje. Srazmerno labav oblik ugovornog tima je transakcioni tim, koji se uglavnom zasniva na razmeni materijalne prirode – veza izmedju vodja i sledbenika je zasnovana na materijalnoj koristi. Kao suprotnost timovima u kojima odanost zavisi od lične koristi, moralni tim je ujedinjen zajedničkom etikom – religioznim uverenjem, nacionalizmom ili utopijskom političkom ideologijom. Kakva god da je vrsta tima, vodja mora da ispuni neke zahteve: odlučivanje, pridobijanje članstva i održavanje grupe, te medjudejstvom sa svetom izvan tima. Vodja pri odlučivanju uvek mora proračunati politički trošak, naročito kada normativna pravila ne mogu da se uobičajeno primene. Najbezbednija strategija u takvim slučajevima za vodju je da donese odluku koja zahteva najmanje moguće društveno prilagodjavanje. Najskuplji politički oblik odlučivanja je prosta naredba, a najjeftiniji je jednodušna odluka tj. vodja dobija prethodnu saglasnost i prosto obznanjuje odluku grupe. Vodja koji poznaje igru bi tražio srednje stanovište – da brani moć, zadržavajući najveću podršku. Političko obuhvatanjeDugoročno, timovi koji se redovno takmiče za vlast, moraju biti manje ili više jednaki u snazi. Medjutim, politika periodično prelazi iz jedne arene u drugu, veću, u kojoj jedan tim postaje obuhvaćen mnogo većom poltičkom strukturom, ni pragmatična ni noramtivna pravila bilo koje od te dve grupe ne primenjuju se na onu drugu. Tri vrste odnosa su moguća u takvim slučajevima:

1. veća struktura može da održava samo najneznatnije odnose sa manjom, naročito ako su kulture dve grupe izrzito različite, a manja grupa zadržava značajan stepen vlasti unutar svog ograničenog polja. 2. grabežljivo obuhvatanje – dokle god slabija grupa plaća svoj danak, ona se ostavlja na miru. 3. prefinjena vrsta je posredno vladanje, gde se na kraju manja grupa može stopiti sa većom, bilo krajnjom promenom ili napuštanjem urodjeničkih, privrednih i društvenih struktura.

Kakav god da je proces obuhvatanja, posrednik će poprimiti značajnu političku ulogu u dodiru izmedju dve političke strukture. Njegov uspeh zavisi od sposobnosti da obmane jer je nagodba moguća samo ako se svaka strana lažno predstavi drugoj. Kao ishod ovi su posrednici prezreni kod obe strane. Primer sa čoloima u Peruu – Indijanci koji su ostavili zemlju zarad poslova sa kamionima, krijumčarenja, a koji više vole da govore španski – uloga u premošćavanju dve korenito različite kulture.

12

Page 13: antropologija pu

Problem sa kojim se suočava svaka obuhvaćena politička struktura jeste sam opstanak – kako ostati veran sebi sa najmanjom promenom unutar izmenjenog okruženja. Bejli izdvaja tri vrste političke promene:

a. promena koja se ponavlja – ona je korenita i može se dogoditi unutar šire ravnotežeb. adaptivna promena – ne može biti povratka na izvornu ravnotežu – u ovom slučaju normativna pravila se mogu zadržati ali pragmatična moraju da se promene da bi razjasnila nove uslove.c. korenita promena – i normativna i pragmatična pravila se nepovratno menjaju, npr. propast sovjetskog carstva.

33. FrakcijeDokle god se ravnoteža smatrala ciljem društvene organizacije, frakcije su posmatrane kao neprilagodljive. Sa stanovišta procesne teorije bilo je očigledno da u nekim okolnostima frakcije mogu da budu prilagodljivije od uobičajene politike u organizovanju i kanalisanju društvenih sukoba, naročito tokom perioda brze društvene promene. Frakcionarstvo čak može uključivati stalnu politiku grupe. Nasuprot pojavi ujedinjenih grupa sa stalnim strukturalnim odlikama – poput političkih stranaka, loza, klanova ili tajnih društava – frakcije streme da budu nezvanične, neposredne, sa odnosom vodja-sledbenici uredjene grupe sa zasebnom svrhom koje se raspuštaju kada je svrha postignuta. To su grupe koje se sukobljavaju sa drugim grupama, ne može nikada postojati samo jedna u posebnoj političkoj areni. Pošto vodja frakcije crpi podršku iz bilo kog izvora, može doći do manjka ideološkog usredsredjenja. Frakcionarstvo se u svom uobičajenom obliku odnosi na privremene sukobe unutar zvaničnih političkih grupa. nasuprot tome prodiruće frakcionarstvo se razvija kada spoljni pritisci izazivaju slom uobičajenih političkih mehanizama. Izraz delimično frakcionarski politički sistem primenjuje se na grupe u kojima frakcije čine preovladjujući oblik političkog ustrojstva. Prilično postojani politički sistemi moraju imati frakcionarstvo kao institucionalizovane oblike odlučivanje (moderna japanska vlada sa bezbroj nestalnih pol. stranaka). Pošto se frakcije radjaju i oblikuju u sukobu, one ne mogu dostići čak ni tačku uslovne ravnoteže a da i dalje zadrže svoj položaj kao frakcije.

Četiri mogućnosti:1. može postati ozakonjena – jedna pobedjuje2. može služiti samo za funkcionisanje stranačke politike3. frakcije unutar izvesne arene opstaju, a da nijedna ne pobedi4. mogu se ustanoviti kao političke stranke

34. Politički simbolizamZa Koena ljudi su temeljno dvodimenzionalni: simbolička i politička bića. Ove dve funkcije su u stalnom i nerazdvojnom medjudejstvu. Sav simbolizam ima politički sastojak. Politika se najmoćnije izražava u otvoreno nepolitičkim ustanovama kao što su srodstvo i brak, kroz druge obredne postupke, kroz etnos, elitizam i različite grupne svečanosti. Čitav simbolizam je bivokalan: on služi i egzistencijalnim i političkim ciljevima. On je egzistencijalan u smislu da upotpunjuje pojedinčevu ličnost, dovodeći u odnos tog pojedinca sa grupom, npr. obred inicijacije u pubertetu koji uključuje obrezivanje. Mada je simbolizam uveliko nesvestan i zaista predstavlja stalnost u životu svake osobe, njegov politički sastojak se najjasnije izražava u zbijenim dramama rituala i svečanosti. Izučavanje ovih drama u posebnoj grupi otkriva položaj moći kao i kako se njome manipuliše. U tom smislu Koen razradjuje ideje Glukmana i Tarnera, kao i simboličke transakcione škole političke sociologije. U Politici elitne kulture, Koen primenjuje ove opšte pojmove, na politiku u malom afričkom narodu. Istraživanja Kreola u Sijera Leoneu (glavvni grad Fritaun). Koen istražuje način na koji se simbolizam koristi da bi stvorio tajnovitost elitnosti i da bi legitimizovao tu tajnovitost izvan sosptvenog položaja, kako bi drugi rpihvatili njihova prisvajanja moći. Elitizam je način života, on ne potiče iz bogatstva ili naročitih društvenih uloga, već iz širokog i složenog skupa simbola uključujući ponašanje, stil oblačenja, naglasak, rekreativne delatnosti, obrede, svečanosti i mnoštvo drugih osobina. Veštine i sposobnosti koje se mogu naučiti su svesne, dok je veliki skup simbola koji obrazuje stvarni elitizam uveliko nesvestan. Takvi simboli služe dvostrukoj svrsi: oni moraju da budu istovremeno partikularistički, služeći da ujedine grupu i zadrže njen jedinstven identitet i univerzalistički, legitimišući je kao delovanje moći prema velikoj većini nečlanova. Stalno postojanje Kreola kao posebne grupe se neprekidno dovodi u pitanje. Nekadašnja osnova moći u gradjanskim službama je okrnjena, pošto se obrazovani provincijalci nadmeću za ove položaje. Žene su uvek igrale glavnu ulogu u održavanju odvojenosti Kreola, uglavnom kroz socijalizaciju dece u grupnim simbolima i vrednostima i kroz socijalizaciju muškaraca u odgovarajuće pristojnosti. Žene su središte i porodice i rodbinskih mreža. Za muškarce slobodno zidarstvo obezbedjuje značajno sredstvo održanja grupe i sistema medjusobnog opštenja. Česte svečanosti, obično skupe, ozvaničuju i učvršćuju grupne odnose, dok nametnut sistem bratstva ohrabruje prijateljska razrešenja nerazumevanja medju pojedincima. Sve ove ustanove služe ne samo partikularističkim ciljevima održanja grupe, već i univerzalističkim ciljevima usmerenim prema široj javnosti. Isti skupovi ustanova i simbola koji ih ujedinjuju u zatvorenu grupu legitimišu Kreole kao zagovornike javnog dobra. Ovo je tačno i za različite svečanosti i rituale koji izviru iz pet kultova Kreola: kult mrtvih i crkve, slobodnog zidarstva, porodice i pristojnosti. Mada je Koen bio najodgovorniji za uvodjenje izraza teorije akcije u političku antropologiju, sporno je da li bi njegov simbolički pristup trebalo da bude tako svrstan. On je nedvosmislen u tvrdnji da odlučivanje pojedinca ne sme da bude nepravedno istrgnuto iz kulturnog konteksta da bi se dala iluzija veće slobode, nego što stvarno postoji. Sa druge strane Koen je možda više od bilo kog drugog proširio vidokrug teorije akcije, pojašnjavajući simboličko polje unutar koga pojedinci deluju a koje obezbedjuje i prisile i sirovine za one koji se bore za moć. 35. Žene i moć – Mit o matrijarhatuDo nedavno je sveopšta politička podredjenost žena bila jedna od prihvaćenih osnova kulturne antropologije. Evans-Pričard je primetio da su u skoro svakoj zamislivoj društvenoj ustanovi, u svima njima, bez obzira na društvenu strukturu, muškarci nadmoćni. U javnosti, kao i u nekim humanističkim i društvenim naukama (izuzimajući antropologiju), oostaje mit o matrijarhatu. Artikulisao ga je Bahofen 1861. u Matrijarhatu, tvrdeći da je ženski izum poljoprivrede vodio rastu kulta boginje majke i dugom periodu ženske nadmoći. Bahofen je postavio matrijarhat za ugaoni kamen civilizacije. Medjutim, nijedan dokaz perioda matrijarhata se nije pojavio u etnološkim ili arheološkim nalazima. Mit o primitivnom matrijarhatu je često išao ruku pod ruku sa doktrinom biološkog osnova muške nadmoći. Iz biološke perspektive, ženska podredjenost je neizbežan ishod 2 miliona godina evolucije fokusirane na muškarca-lovca. Žene su bile prezauzete radjanjem i održavanjem ognjišta da bi mogle imati bilo šta sa nečim tako značajnim kao što je preživljavanje najspremnijih. Uprkos nastojanjima da bude nezavisna od kulture, antropologija je bila podredjena sveprožimajućem seksizmu zapadne kulture, kao i bilo koja druga akademska disciplina. Pojava feminističke nauke tokom poslednjih godina je postavila izazove mnogim temeljnim pretpostavkama antropologije, dok joj je istovremeno pomogla dajući nove etnografske materijale. Preispitivanje antropoloških pretpostavki o polu je pomešalo nauku i ideologiju. Pojavilo se nekoliko tema:

13

Page 14: antropologija pu

1. Gledište koje muškarca-lovca smatra pokretačem evolucije je izazvano2. biološki podupirač nejednakosti polova je doveden u pitanje3. koncepti poput položaja i muške nadmoći dovedeni pod strog nadzor4. uzroci polnih razlika su traženi u unakrsnim kulturnim istraživanjima opstanka5. istraživački razvoj muške nadmoći je intenziviralo istraživanje grupa marksističkih antropologa.

36. Muškarac – lovac nasuprot žene – sakupljačaStandardna teorija evolucije homo sapiens-a naglašava kooperativni lov krupne divljači. Prednost oslobadjanja ruku da koriste orudja za ubijanje i kasapljenje ishodovala je bipedalizmom, koji je vodio većoj efikasnosti lova i rastu zavisnosti od životinjskih belančevina. U složenom povratnom procesu, prirodni odabir za nove veštine je vodio porastu mozga – duži period nezrelosti dece – ženama je nametnuta produžena briga o deci, dok su muškarci usavršavali alatke i razvili prvobitnu civilizaciju iz lovačke strategije. Dalberg se prema tradicionalnoj šemi muškarca – lovca odnosi kao prema priči, ne toliko različitoj od drugih mitova koji objašnjavaju poreklo jezika, civilizacije i drugo. Nudeći alternativno gledište, Seli Slokam ističe da je evolucija hominida zasnovana na relativno maloj količini podataka, ostavljajući rupe u evidenciji, koje treba popuniti skrivenim, često nesvesnim pretpostavkama koje ne mogu izbeći uticaju kuture kojoj dominiraju muškarci. Alternativna šema bi ženi – sakupljačici dala najmanje jednaku važnost u evoluciji, kao i muškarcu lovcu. Prirodni odabir je očigledno postojao kod oba pola. Produžavanje zavisnosti dece bi mogla dati prednost majčinim sposobnostima u nalaženju hrane sebi i potomcima. Daleko od ikakve zavisnosti od muškaraca, žene su mogle same da nabavljaju hranu. Žene, daleko od pasivnih činilaca evolucije, sigurno su bile aktivne koliko i muškarci. Druga vizija koncepta muškarca – lovca dolazi iz sociobiologije, koja priznaje da su i muškarci i žene bili instrument u evoluciji, ali da je prirodna selekcija vodila različitim evolucionim strategijama polova, rezultirajući muškom nadredjenošću. Škola sebičnih gena – svi organizmi imaju poriv da svoj genetski program šire što više. Najbolja muška strategija je imati što je moguće više partnera, što vodi agresiji i takmičenju. Žene, s druge strane, imaju veće genetsko ulaganje u svoje potomstvo, toliko da se radja veća naklonost dugoročnim vezama i saradnji (pr. sa istraživanjem viših primata – babuni, šimpanze). Sociobiološki argumenti se često oslanjaju na to koju vrstu neko bira da poredi sa ljudima. 37. Biološke razlike polovaPostoje dva osnovna pogleda:

1. kulturološka škola – vidi čitavo objašnjenje u socijalizaciji dece u modele ponašanja koji odgovaraju njihovim kulturama. 2. škola pripremljenog učenja – pretpostavlja biološki zasnovanu sklonost ka učenju i ka stalnim modelima ponašanja posebnim za svaki pol.

Psihobiološki dokaz dolazi iz 4 izvora: istraživanja svevažećih kulturnih obrazaca, posmatranje ponašanja dece, poredjenje sa višim primatima i opis fizioloških odlika. Svuda je dokazano da su dečaci agresivniji od devojčica (pr. Izrael kibuci). Snaga mišića žene je 55 do 65% muške snage. Čini se da muškarci imaju veće energetske potencijale, a žene sporiji metabolizam – povezanost testosterona sa agresivnošću. Svaki od ovih puteva dokazivanja je diskutabilan. Polna socijalizacija dece zaista počinje rodjenjem, često na veoma suptilne načine. Ostale postavke su takodje dovedene u pitanje. Široka raznolikost modela poonašanja zasnovana na polu, medju društvima i unutar bilo kojeg posebnog društva, svedoči o rasponu ljudske savitljivosti, bez obzira na urodjene predispozicije. Nema ničeg u pretpostavkama o urodjenoj zavisnosti jednog pola od drugog, kao ni nečeg što bi navelo na polno raslojavanje. Pretpostavka da sama telesna snaga ili više testosterona vode nadredjenosti je besmislena. Skoro nigde snaga ili sirova agresija ne impliciraju vodjstvo.

38. Unakrsni kulturni dokaz/ Irokua, Čipeujan i AgtaIako matrijarhati ne postoje, raspon položaja žene u predržavnim kulturama je veliki.Irokua – konfederacija 5 kulturno srodnih plemena na severoistoku SAD-a. Žene su imale viši status i više moći nego u bilo kojoj poznatoj grupi. Brojni činioci su doprineli moći žena: Irokua Indijanci su posmatrani uglavnom tokom VIII i XIX veka, pa su njihova društva već prošla kroz prilične promene zbog dodira sa Evropljanima. Pojedini muškarci su dugo bili udaljeni od kuće, u lovu, trgoovini i ratu, pa su tako žene održavale kontinuitet u selima – one su obezbedjivale većinu namirnica.Društvo je bilo matrilinearno i matrilokalno. Ugledne žene su ugovarale brakove, muškarac bi nakon ženidbe prelazio u ženinu dugu kuću. One su upravljale dugim kućama svojih loza. Svo nasledjivanje titula, prava i imovine je išlo ženskom linijom. Žene su raspolagale životom i smrću zarobljenika. Prema Džudit Braun ženama je moć davalo njihovo upravljanje privrednom organizacijom plemena. Žene su takodje upravljale raspodelom lovine muškaraca. Uprkos tome što nisu držale zvanične političke dužnosti, imale su veliku nezvaničnu političku moć. Najviše upravno telo Saveza je bilo Veće staraca. Naslednost službi je išla ženskom linijom. Ugledne žene su mogle uzdići ili svrgnuti vladajuće starce, mogle su prisustvovati veću i uticati na odluke. Kada bi poglavica umro žene bi većale da izaberu novog kandidata. Ako bi poglavice klanova stavile veto, žene bi se ponovo sastale. Ovo društvo ne možemo smatrati matrijarhatom jer su muškarci držali sve zvanične službe. Čipeujan – skoro na suprotnom polu od Irokua Indijanaca, srednji sever Kanade. Žene su obezvredjene u ovom društvu. Izgleda da je loš položaj žena bio povezan sa strogom podelom rada i njihovim nebitnim doprinosom nabavljanju hrane – bukvalno svu hranu su nabavljali muškarci. Žene su znatno doprinosile opstanku tako što su obradjivale hranu. Iako su žene imale nizak položaj prema kome su i tretirane, istovremeno su bile smatrane posednicima velike moći ali negativne moći. Uloge muškog i ženskog su bile okružene složenim simbolizmom. Muškarci su moć sticali lovom, žene su bile potencijalni zagadjivač, sposobne da unište efikasnost magičnih stvari muškaraca. Biti žena je biti moć, biti muškarac je steći moć. Agta – planinski narod na severoistoku filipinskog ostrva Luzon je jedina poznata kultura u kojoj žene redovno love krupnu divljač. Pre više vekova je čitava Agta mogla zavisiti od lova, ribolova i sakupljanja, iako danas jezičke skupine imaju veliku raznolikost načina života, uključujući poljoprivredu, trgovinu i najamni rad. Polna podela rada je skromna – i muškarci i žene učestvuju u gotovo svim delatnostima za održanje života. Žene su aktivni lovci koji redovno love, one same prave svoje strele. Devojke počinju da love ubrzo posle puberteta i nastavljaju dokle god žele. Ovo se protivi antropološkom verovanju da žene nikada ne love zbog nesklada lova sa gajenjem i ishranom dece. Nema zvaničnih ustanova vlasti, a grupne odluke su zasnovane na konsenzusu koji uključuje žene. Žene s Agte dokazuju da su porodjaj i briga o deci kulturna, a ne biološka prepreka.

14

Page 15: antropologija pu

39. ЖЕНСКА МОЋ И РАСПОДЕЛА РЕСУРСА Мушка надређеност је често повезивана са полном поделом рада. Унакрсна истраживања култура откривају да се женама често додељују задаци попут сакупљања хране и горива, ношење воде, кувања, прања веша – делатности које се изводе у близини дома а које укључују монотоне операције које се могу прекидати и настављати.За мушкарце је вероватније да ће бити ангажовани у делатностима које укључују путовања, опасност, сечење дрвећа, ратовања, трговања...Ово су само статистичке вероватноће а не и свеважећа начела. Готово да нема посла који негде нису обављале жене.Нема суштинског разлога за вредновање једне групе послова над другом групом, а као што Карен Сакс истиче, има нечег етноцентричног у претпоставци да све културе рангирају привредне делатности. Понекад се наводи то да подела рада не одређује положај жена, него пре женски допринос одржавању групе, али поређење култура не потврђује такав образац.Ернестин Фридл – надзор над јавном разменом, а не надзор над домаћом производњом, је кључ јер таква размена ствара обавезе и савезе који су средиште политичких односа. Што је већи монопол мушкараца над расподелом оскудних ресурса, то је већа њихова надмоћ над женама. У ловачко-сакупљачким друштвима, биљна храна се дели само унутар породице, док се животињске беланчевине деле са читавом скупином. Како готово увек мушкарци лове крупну дивљач, распон треба да иде од једнакости, у групама које мало лове, до екстремне мушке надређености онде где је лов првенствено средство одржања (ескимско друштво – мушкарци ловом обезбеђују готово сву храну, жене имају веома низак положај).Када се ова теорија примени на индустријска друштва, види се да послови који женама не дају надзор над производним ресурсима, очигледно не воде гомилању моћи. 40. ДОМАЋЕ / ЈАВНО, ПРИРОДА / КУЛТУРАМишел Росалдо је приметила да мушкарци често контролишу јавну сферу у којој се одлучује о ширим политичким питањима, док су жене ограничене на домаћу сферу, углавном окупиране интересима властитих породица.Дихотомија домаће/јавно никако није свеважећа. Жене често спроводе моћ у јавној сфери (на пример краљице и председнице влада).Постојање жена на јавној позорници моћи не подиже нужно положај свих жена у том друштву. Њихова формална моћ чешће служи само елитној групи или одржавању патријархалности.У друштвима окренутим сродству је такође тешко разлучити домаће од јавног. Породица и лоза су често механизми кроз које се јавне одлуке манифестују.Разликовање приватно/јавно се чини најоштријим у државним друштвима, али чак и у патриленарним државама попут Кине, жене које удајом одлазе из родних кућа могу одржавати везе са лозом које их укључују у један шири политички свет.Разлика која се као корисна наводи за објашњавање мушке надређености је разлика природа/култура. Оно се под утицајем радова Клод Леви Штроса и Клифорда Гирца јавило из приступа који политику види суштински симболичку творевином која се блиско преплиће са другим друштвеним системима симбола. Овај приступ повезује жене са природом углавном због њихове родности и у многим друштвима, њиховог земљорадничког занимања. Оне се повезују са симболима као што су тло, месец, сађење и плодност. Мушкарци су са друге стране повезани са симболима културе: сунцем, језиком, правом, архитектуром итд...Таква симболичка одређења теже (воде ка) смештању жена у домаћу, а мушкарца у јавну сферу.Многа друштва симболички повезују жене са природом, а мушкарце са културом, а многа не. Свођење на просту дихотомију, без обзира како опширно оно може бити објашњено, води опскуризацији огромне сложености људског понашања.41. ПРАВИЛА БОРАВКА, СОЦИЈАЛИЗАЦИЈА И НАСИЉЕМарк Хауард Рос нуди објашњење са више варијабли. Неизбежне невоље са било којим оваквим истраживањем су у недостатку материјала који се посебно тиче женског учешћа и женског власништва или алокације ресурса. Битно је узети и последњи утицај и контролу информација.Женска моћ није могла бити мерена једнодимензионално, него је морала бити расцепљена на најмање 2 независне категорије:

1. женско учешће у групном одлучивању – снажно подударало са мушком организ. патриленарном сродству и друге снажне братственичке организације су имале негативан исход по

положај жена. Брачно становање било битно, јер су жене које се остајале унутар својих заједница после венчања, имале већу моћ.2. политички битне позиције или организације контролисане од стране жена – најближе била повезана са друштвеном и привредном сложеношћу и чинила се делом општије друштвене и привредне диференцијације. Такве организације нису обавезно нудиле женама виши статус.

42. ИСТОРИЈСКИ РАЗВОЈ РАСЛОЈАВАЊА ПОЛОВАМноги истраживачи су приметили да унакрсна истраживања културних и структуралних објашњења пате од ћестог недостатка: таква истраживања су синхронична и НЕ узимају у обзир кључну временску променљиву.*Фридрих Енгелс је дао најдетаљнију схему културне еволуције искоришћавања жена. Према њему, матрилинеарност (или право мајке) је изашла из периода прим анархије и промискуитета. Енгелс је ту матрилинеарност видео егалитарном. Појавом приватне својине мушкарци су свргли матрилинеарност и успоставили патријархалну породицу. Искључене из надзора својине, жене су се нашле у подређеном положају. Дакле, мушки надзор приватне својине је исходовао женском неједнакошћу (тј подређеношћу).*Еленор Берк Ликок је развила Енгелсове идеје. Она је претпоставила да постоји егалитарна фаза у сточарским (ловачко - сакупљачким) друштвима. У раним сточарским скупинам, веома прилагодљивим променама у набавци хране, постојала је непосредна веза између производње и потрошње, без тржишног система да интервенише. Нико није имао моћ надзирања или задржавања ресурса. Групне одлуке су доношене консензусом. Дихотомија јавно/домаће се још није појавила. Докле гоg јавна и приватна сфера нису разgвојене, gруштва су остала егалитарна. Успоном капитализма, полно раслојавање се још више учврстило, јер готово искључиво мушкарци надзиру средства производње, па тиме даље искоришћавају жене као најамне раднице.*Бари – тропски пољопривредници Колумбије и Венецуеле осликавају овај процес. Они су задржали унутрашњу друштвену организацију захваљујући успешном отпору насељеницима и мисионарима. Без концепта приватне својине, делили су једнак приступ ресурсима. Постојала је минимална подела рада, а рад било које особе или групе није сматран вреднијим од рада других. Све ово се мења од 1964 године када је здружени притисак нафташа, насељеника и мисионара присилио Барије на споразум који их је укључио у процес западног капитализма, и низ промена које су довеле до мушке надређености. Ликокова тврди да нема доказа фазе опште једнакости, многи савремени или донедавни ловци – сакупљачи нису полно једнаки, а релативно малобројна ратарска друштва се могу убрајати у друштва једнакости полова. Јасно је да мушка надређеност постоји у друштвима без приватне својине.Карен Сакс нуди сличну, донекле сложену схему засновану на сродству. Сточарска друштва заједничке производње су по питањима производње и власништва слабо разликовала улоге супружника од улоге браће и сестара. Када заједнички начин производње уступи место начину здружене сродничке производње у коме лозе или кланови претендују на власништво, сестре и супруге бивају раздвојене на две различите производне улоге. Супруге, радећи у оквирима мужевљеве лозе су произвођачи, а не власници. Одвајање жена од власништва над властитим производом даје мушкарцима моћ над њима.Кристин Гејли – примењује ове идеје на сложену историјску анализу острвља Тонга у Полинезији, тврдећи да су полна и класна раслојеност паралелне једна другој, али да исходе из различитих динамика. За њу је стварање државе текући процес који води паду положаја и ауторитета жена. Наглашава да у Тонги заједнички начин производње који претходи држави није произвео једнакост. Два процеса капиталистичког продора су померили друштво ка повећаном раслојавању:

- производња и размена робе је пребацила надзор мушкарцима и претворила женски рад у робовски- хришћански мисионари су агресивно промовисали мушку надмоћност дајући јој моралну и надприродну легитимност

Сажетак – очигледан је допринос феминистичког приступа у побијању прихваћених догми. Еволуциони мит о човеку ловцу не може бити подржан. Остаје противречно да ли јесте или није било биолошког основа за разликовање у понашању. Ни положај ни мушка надређеност не могу бити јасно одређене поређењем култура.

15

Page 16: antropologija pu

43. ТЕОРИЈА МОДЕРНИЗАЦИЈЕДо непосредно после Другог светског рата било је мало свести о ономе што називамо светом у развоју, јер су земље које се ту данас убрајају већином биле колоније. Њихова сврха је била да метрополама дају сировине, јефтину радну снагу и статус. Јавља се идеја да треба да се развију, макара у смислу смањења сиромаштва.Неразвијеност је виђена као нека врста првобитног стања, била је нормално стање друштва пре започињања индустрализације. Крећући се ка развоју модерног сектора, земље добијају двострука друштва, једно модернизовано и друго традиционално. Модерни сектор се одваја, оставњајући традицију за собом. Кузњец је математичком кривом показао да неједнакости прихода расту раздвајањем та два сектора. Потребно је просто проширити модерни сектор да не окружи традицију, а онда је земља развијена.Развој би, према Ростову био подељен у 5 фаза:

1. традиционално друштво, ниског технолошког нивоа, велика концентрација ресурса у пољопривреди, ниска продуктивност2. делотворна централизација националних држава и распрострањеност вера у привредни напредак3. узлет – друштво стартује великом брзином4. зрелост властитог импулса5. доба масовне потрошње

Док се узроци неразвијености виде као унутрашњи, решења би се нашла на међународном тржишту. Развијене земље би могле помоћи неразвијеним пребацивањем технологије и то би страховито убрзало развој – према овоме ове земње имају известан недостајући чинилац.Теорија се снажно ослањала на идеју упоредне предности, идеју да свака земља треба да ради оно што јој је најбоље, било то узгајање кафе или производња аутомобила...Пошто би привредна елита била припадник модерног сектора, она би била мотор развоја. Таква теорија модернизације је постулирала процес продора (trickle-down process) у коме раст богатства имућних уздиже оне са дна.Међутим раст БНП изазива повећање јаза између богатих и сиромашних. Циљ теоретичара модернизације је такође био смањивање јаза између Првог и Трећег света, али у стварности тај јаз се уствари ширио изузетном брзином.Политика САД је била упорно заснована на једном или другом виду теорије модернизације, уз залагање конзервативаца за пренос капитала преко мултинационалних инвестиција и нагласак либерала на таквом преносу путем стране помоћи, а уствари је та помоћ ишла у корист сопственој националној безбедности. *Друштвена диференцијација и друштвена мобилизацијаАјзенштат – развио алтернативни модел модернизације. Далеко од једнообразности развоја, земље Трећег света откривају изузетну разноликост образаца развоја, од којих су неки апсолутно противречни теорији етапа.Ростовљева школа теорије модернизације је држала да развој захтева распад традиционално наслеђених установа, попут племена или сродних група, док је у многим земљама одржавање таквих група део привредног напретка.Тек неколико земаља Трећег света је достигло узлет, у смислу индустријског раста који укључује већину становника ( једини пример Тајван и Јужна Кореја).Према Ајзенштату, заједничко језгро модернизације је друштвена диференцијација и друштвена мобилизација. Да би друштво било довољно флексибилно да учини прилагођавање неопходно за непрестану промену која је део процеса модернизације, политичка сфера мора бити довољно диференцирана од верске. Друштвена мобилизација се односи на процес распада традиционалних друштвених и психолошких оданости тако да би новопреуређење друштва и привреде постало могуће. У односу на политику посебно, административна централизација и политичке елите су кључни чиниоци процеса модернизације. Централизација захтева идеолошки преображај у коме се макар неке локалне оданости померају ка националној власти, захтева успостављање симбола-застава, националних хероја, митова, националних непријатеља и друго...Модернизација неизбежно започиње неком врстом центра елите – богатих земљопоседника, предузетника или војске. И политичка и привредна модернизација је пречесто ограничена на само ову групу у језгру.

44. ТЕОРИЈА ЗАВИСНОСТИПостоји темељни проблем неких теорија модернизације које неразвијеност виде као првобитно стање које одликује недостатак технологије, предузентничке етике и капитала. Неразвијеност дакле није ствар, нити нека врста природног стања, она је однос, и то нарочито однос са развијенијим земљама. Стање развијености и неразвијености нису ништа друго до две стране исте медаље. Капиталистички развој Првог света је изазвао неразвијеност Трећег. Теорија дифузије – аспект парадигме модернизације који наглашава позитивне ефекте међународног капитализма. Теорије које наглашавају негативне ефекте су сабране унутар парадигме зависности која се најчешће смешта у ране 70-те и види као реакција на теорију модернизације.Пребиш – Трећи свет је остао у сиромаштву неједнаке размене. Најпродуктивније ресурсе је преузео извозни сектор, па је мало остало за подизање животног стандарда сиромашних. Земље 3 света нису могле да развију домаћу индустрију и производне способности, јер се њихови производи нису могли такмичити са сличним али јефтинијим и квалитетнијим производима из 1 света. (ова су истраживања имала практичан ефекат у утицају на привреду латиноамеричких земаља). Оне су се окренуле надомешћивању увоза као средству контроле међународног тржишта. Ове мере су пропале из више разлога: умешале су се у логику капитализма а то је слободан проток робе на основу понуде и потражње, и нису ишле довољно далеко. Нови талас теоретичара зависности је готово искључиво био социјалистички орјентисан. Имануел Волерстин даје изузетно детаљну историјску оцену светског капиталистичког система. Описујући прошлост, Волерстин користи израз свет на посебан начин, говорећи о разним светским империјама заснованим на освајању и искоришћавању кроз поразе попут Рима и Кине. За разлику од старих светских империја, нова капиталистичка светска економија није сместила економску моћ у руке владара, него у руке власника средстава за производњу. Тако се модерна национална држава развила када и капитализам.

1. национална држава је надзирала радничке захтеве и штитила права власништва2. чувала је тржиште и проток међународних ресурса3. освајањем и застрашивањем уводила у систем и нова географска подручја

Светски систем који се појавио кроз сложене кругове ширења и сужавања, подељен је на зоне засноване на међународној подели рада.Земље језгра су привредна и политичка средишта система и његови главни ослонци (Европа, Јапан, САД и Канада) – релативно богате, механизоване, усресређене на високотехнолошку производњу.Руб (периферију) чине земље које су кроз историју снабдевале језгро сировим рудама и храном, производња троши пуно рада, а извезени производи се праве применом ниске технологије (најпре земље Источне Европе).Полупериферија – учествује у одликама и језгра и руба и посредује између њих (Аргентина, Јужна Африка, Тајван), већина их је политички чврсто повезана са језгром.Још један чинилац може се додати овој структури, али без заједнички прихваћеног имена. Џорџ Шепард их наива опорезивачким елитама – власници и управљачи унутар периферијских и полупериферијских земаља који својим везама и оданошћу према транснационалним предузећима у ствари представљају језгро. Сам систем је релативно стабилан, али унутар њега има значајних кретања.Светска привреда је виђена као један интегрисан систем. Ипак нема светског политичког система, јер је власт врло диференцирана, састављена од мноштво националних држава и друго...Теорија зависност и теорија светског система биле су оштро критиковане. Једна од критика каже да теорија зависности није способна да препозна посебне унутрашње услове који подстичу неразвијеност.

16

Page 17: antropologija pu

45. ЉУДИ БЕЗ ИСТОРИЈЕ Важан покушај интегрисања антропологије и перспективе светског система је амбициозно дело Волфа ''Европа и људи без историје''. Он истиче да је негативна последица учесничког посматрања у теренском истраживању посматрање микрокосмоса као целине, из чега следи игнорисање ширег друштвеног и историјског окружења. Волф нуди нову теорију културних облика која укључује једну историјски засновану перспективу света, чак се и најудаљенија друштва могу разумети у односу на глобални поредак. Основ Волфове анализе је Марксов концепт ''начина производње'', где Маркс разликује рад као производ појединца и друштвени рад. Производња одређује начин на који се односе једни према другима, тј начин на који су друштва организована.Волф описује 3 основна начина произвоgње:

1. сроднички начин – типичан за скупине, племена и поглавишта, заснован је на супротности оних који припадају групи и оних који не припадају. Код поделе рада се узимају у обзир политички чин, брачни и крвни однос, сродничка група одређује начин поделе рада.2. опорезивачки начин – док је производња сродничким начином углавном друштвени и симболички процес, тј испољава се исказивањем моћи и доминације, дотле опорезивачки начин претпоставља 2 сталежа:

владајућу елиту која узима вишкове подређене класу произвођача вишкова

3. капиталистички начин – Волф своје одређење заснива на куповини и продаји људског рада, а Марксов концепт вишка вредности то објашњава. Две класе створене у овом систему су на једаном полу власници средства за производњу и произвођачи. Конкуренција међу капиталистима захтева непрестано смањење трошкова производње смањењем надница или неким другим средствима – већа ефикасност. Процес укључује 3 повезана аспекта:

* капиталисти контролишу срества за производњу* радници морају да продају свој рад да би преживели* непрестане промене морају повећати производњу и смањити

трошковеСупротно сродничком начину, и опорезивачки и капиталистички тртаже апарат принуде – државу!1400. годину Волф узима за основ, сроднички начин је био најчешћи у Трећем свету. Експанзија према споља, из Португалије, Шпаније, Француске и Енглеске је проширила европски меркантилизам, што је за Волфа опорезивачки систем.Опорезивачки преображај јавља код равничарских Индијанаца. Дакота, Чејени, Арапахоа, Мандана, Пони – у измени ових друштава су се преплитала 2 утицаја: појава коња и трговина са Европљанима. На коњима, равничарска племена постају ловци на бизоне, чак и у раном 18 веку нека племена су ловила не само за себе, него и за потребе Европљана. Европски утицаји су дотакли сваки ниво културе, јели су се бизони, окупљали и велика крда што је дозвољавало сједињавање племенских група – ширење Плеса Сунца. Нови нагласак на индивидуализам-последица захтева за личном вештином у лову, трговини и рату- изазвао је старе ауторитете. Појавио се нови билатерарни нагласак на праћењу сродства кроз лозе оба родитеља*Капиталистички преображај код МундурукуаКапитализам се по Волфу појављује тек са механизмима текстилне производње у Енглеској крајем 18 века, муњевито заменивши меркантилизам и ширећи се планетом. Капитализам има унутрашњу експанзионистичку логику – непрестано тражење нових извора улагања и ресурса. Капиталиста насупрот меркантилисти (право задржавања над производњом) узима цели надзор над читавим производним процесом, укључујући и рад призвођача. Мундуруку Индијанци су због сусрета са Европљанима прошли низ преображаја. У касном 18 веку бели насељеници су постали савезници овог пољопривредног народа. Коренита и претходно упозната подела рада се догодила када су жене почеле да производе маниоку за насељенике, а мушкарци постали плаћеници за борбу против Индијанаца. Развој точења каучука је изазвао још веће промене, трговац каучуком, као средиште производње и размене, заменио је поглавицу.Капитализам је свуда створио систем у коме је рад купован и продаван као роба.Перспектива светског система мора бити разматрана да буквално свако друштво хоћемо да разумемо холистички.

46. МОЋ НАРОДАПримери оружја слабих.Политичка антрополигија се углавном фокусирала на то како државна моћ слама урођеничке народе. Са порастом значаја перспективе светског система током 70-их година 20 века, штетне последице колонијализма скоро да си постале нужне у било ком политичком истраживању урођеника.Иако држава полаже право на легитимну употребу силе, ако се моћ одређује као способност утицања на одлуке и деловање других, многи облици моћи се доступни само људима на дну државне хијерархије. Пјер Кластр у књизи '' Друштво против државе'' нуди ову, међу људима раширену врсту моћи, као спречавање државотворности у племенским друштвима и поглавиштима. Џеронимо је 30 година безуспешно покушавао да буде једини вођа Апача – они не би дозволили ниједном човеку да им господари. ''Историја људи без историје је историја њихове борбе против државе'''!!!Када се држава једном ипак успостави, морају се развити нове стратегије културног преживљавања и личне самосталности.Скелник наводи неке од стратегија – ако група има вредне ресурсе, она може присилити освајачку силу на реципроцитет, захтевајући поклоне и посебан однос, сарадња са државом и стварно коришћење политике саме државе.Домородачка група може бити остављена на минимум.Људи могу само чекати нараштај или два, једном када се асимилациони притисак државе угаси, могу се вратити свом традиционалном начину живота, често са осветом.

47. СВАКОДНЕВНИ ОТПОР У МАЛЕЗИЈИПрема Џејмсу Скоту у његовој књизи ''Оружја слабих'' тихи облик протеста је најчешће и вероватно најуспешнији, узимајући у обзир учесталост пропасти револуција и угњетаваних које им неумитно следи. Такав отпор је текући, свакодневан процес кроз који се сељаштво бори против искоришћавања крађама, лагањем, мањим саботажама и сл... Отпор може бити више или мање организован, али није повезан ни са једним ширим покретом.Малезија је један од најуспешнијих производа земље Трећег света са извозом дингованим растом и брзим повећањима БНП и прихода по глави становника. Напредак је плаћен лошом расподелом богатства и прихода, до раних 80их 44% сеоског становништва је живело испод ионако ниског званичног малезијског прага сиромаштва. Дошло је до губитка приступа средствима за производњу, као и губитка рада и прихода када су трактори и комбајни преузели већи део посла од традиционалног узгајања пиринча. Богати само постају још богатији.Много је препрека директном сукобљавању – нпр Закон о унутрашњој безбедности омогућава превентивна хапшења и забрањује неје видове протеста. У локалним и суптилнијим оквирима насилно сукобљавање је спречавано сложеном преклапајућом класном структуром и мрежама сродништва, пријатељство и патронаства.Скот одређује класни отпоркао било који чин сиротиње коме је циљ унапређивање сопствених права или ублажавање захтева надређене класе. Има више конкретних облика отпора: када се ради о пољима под водом, неприступачним комбајнима увек се може претити напуштањем посла ако су наднице ниске. И поткрадање богатих је непрестано.Рутински отпор се одржава наметнутом узајамношћу или санкционисаном солидарношћу међу сиротињом. Скотова анализа је противречна марксовој, који сељачко мировање приписује мистификацији или лажној савести, које исходе из доминације елите над симболичким као и физичким средствима за производњу. Различити погледи на свет. Далеко од тога да су им мозгови испрани и сељаци Седоке су свесни ограничења своје моћи, због чега и прибегавају настављању рутинског отпора, пре него револуцији.

17

Page 18: antropologija pu

48. СФЕРЕ ПОЛИТИКЕ У МИКРОНЕЗИЈИОстрва Понапе у Микронезији, како га је описао Петерсон, открива како се политика може одвијати у одвојеним сферама и како афирмација традиционалних вредности може ограничити колонијалне утицаје.Понапе постаје шпанска колонија, а затим следи потчињеност Немцима, Јапанцима и Американцима. Некада мандатна територија САД-а, Федералне државе Микронезије тренутно имају двострани статус суверености упарене са америчком контролом војне одбране. Америчка власт је током мандата била аутократска, јер је била заснована на апсолутној власти државе и хијерархији моћи сличној хијерархији окружне/државне/савезне власти у САД.Под мандатном влашћу обредно првенство поглавица се није претворило у првенство моћи. Пет врховних поглавица су, представљајући пет заједница, наводно владали преко нижих поглавица, али у стварности није ни било много власти да се врши. Већина аспеката живота је била темељно рутинизирана. Већина поглавичких одлука била је у вези са организовањем и снабдевањем обреда и светковина, али су и овде претња остракизмом и поругом заједнице била снажније санкције од наређења поглавице.Традиционални систем је преживео јер је углавном био ограничен на сферу одлучивања, обреда, светковина и положаја заједнице, у коју се наметнути ''изборно – бирократски систем'' није мешао. Постојале су 2 сфере политике, свака са властитом хијерархијом:

1. сфера традиционалне политике ''лицем у лице'', заснована на личним односима2. сфера безличног, правна политика заснована на апстрактним начелима

Две сфере нису биле потпуно одвојене. Многи понапеански урођеници су стекли службе унутар бирократије и поистоветили су се са наметнутим вредностима.Традиционални концепти власти се могу дубље инфилтрирати у бирократске сфере како амерички утицај бледи. На плебсциту 1983. године народ је пркосно гласао за пуну независност, пре него за настављање односа са САД, иако би ово друго значило даљи прилив долара. Одсуство стране власти може постепено водити ретрадиционализацији друштва.

50. ПОЛИТИЧКИ ЕТНИЦИТЕТ И РЕТРИБАЛИЗАЦИЈА: СЛУЧАЈ ХАУСАРани теоретичари модернизације су веровали да модернизација неизбежно води етничкој једнообразности. Тобоже старе племенске оданости се померају ка централизованој националној држави, а сама политика се детрибализује у смислу да фракције и странке унакрсно пресецају месне и етничке поделе. Коен је у ''Обичају и политици у урбаној Африци'' показао да случај може бити супротан, модернизација може водити реформацији и ојачавању етничког идентитета. Хаусе из Нигерије су познати трговци који су стекли репутацију као препредени пословни људи. Трговина је веома умешан посао. Како стока брзо умире у шуми, а ''кола'' орах је лако кварив, не може се само преносити роба из једне области у другу и чекати најбоља цена. Обавештења о понуди и потражњи се морају скупити пре него што се роба покрене. Упркос њиховом префињеном знању банкарства, осигурања и правних докумената, Хаусе прилично разумно дају предност традиционалним договорима заснованим на партнерству по поверењу и узајамности. Коеново истраживање се усредсређује на ретрибализацију Хауса четврти Сабо у граду Ибадану. Након Другог светског рата долази до захтева за укидањем племенског начина живота.Одговор Хауса је био поновно наглашавање племенске јединице. Главно средство био је развој муслиманског верског братства званог Тиџанија. Успостављена је верска хијерархија која је дала снажне обредне вође да попуне вакуум моћи настао опадањем ауторитета традиционалних поглавица. Кроз процес ретрибализације народност Хауса је политизирана и коришћена као оружје у борби за одржање њиховог монопола на трговину. Ретрибализација и детрибализација истовремено делују на исте групе: племенска група се на једном нивоу може интегрисати повећаним учешћем у националној привреди и у фракцији или страначкој политици, док на другом нивоу истиче своју културну посебност.

49. МОЋ НА МЕСНОМ НИВОУ У НИКАРАГВИ Корпоративизам је модел државе у коме влада функционише преко ограниченог броја монополских интересних група које сама подржава, а некада и ствара. Заснован је на идеји да појединци своја права, свој идентитет и привилегије стичу чланством у групи. Често је у супротности са плурализмом. Такође нема нагласка на појединачном бирачу и његовој артикулацији моћи кроз безбројне конкурентске интересне групе. Постоји само једна интересна група: фабрички радници, власници великих пољопривредних имања или сточари.Иако је корпоративизам на прелазу векова проглашен поретком будућности, 2 најозлоглашенија корпоративистичка примера – фашистичка Италија и нацистичка Немачка- нису баш инспирисала подражавање. Овај модел се чврсто укоренио у Латинској Америци где је био изузетно елитистички. Перу под Веласковим режимом и Никарагва под влашћу Сандинистичког фронта националног ослобођења (ФСЛН), су две земље које су покушале употребом корпоративистичког модела да интегришу сиромашне.Сандинисти, који су управљали Никарагвом од збацивања Сомосине диктатуре 1979. до изборног пораза 1990. били су самопроглашени марксисти, иако је држава преузела доста од изворног иберолатинског корпоративизма. Они су црпели подршку из нижих класа. Сандинистички одбрамбени одбори (ЦДС) виђени као ''првенствена и елементарна веза између нашег народа и револуције''. Групе су хијерархијски уређене – блок, суседство, зона, област и нација. На сваком нивоу вође су биране гласањем. Могућност корупције је била уграђена у систем, посебно узимајући у обзир низак ниво обуке и образовања вођа. Прави проблеми, који су довели до распуштања ЦДС, били су у вези са устројством самог поретка. Одбори су све више постајали представници власти у масама, уместо обрнуто. Након рата људи су престали да учествују у раду одбора, јер ми нису дали захтевану самосталност. Тамо где власт зависи од добровољног пристанка, одбијање учешћа је врло моћно оружје, а уједно, гласање и притужбе су једнако коришћене.Месни ЦДС су почев од 1988 били званично распуштени, они нису просто нестали него су се постепено замењивани Комуналним покретима. Комунални покрети нису више везани за неку посебну политичку странку, они су наставили да постоје после пораза сандиниста, чинећи Никарагву најорганизованијом земљом на месном нивоу у Латинској Америци.

3 структурна предуслова боло којег корпоративног настојања да се масе укључе у политичке процесе:1. супротност усправности и водоравности – држава настоји да наметне устројство које омогућује надзор одозго, док сам народ тражи самосталност2. сукоб националног и месног интереса – месне потребе превагну3. сукоб између елитног и народног вођстваЦДС су били нужни претходник Комуналних покрета.

54. КА БУДУЋНОСТИОд својих почетака у анализи народних култура релативно затворених система, политичка антропологија се раширила у свим правцима, дошло је до усложњавања и повећања опсега истраживања, и што се тиче теорије и што се тиче броја истраживаних друштава. Води ка већој уситњености политичког истраживања, а поједина истраживања се често чине изолованим и мало тога се зида на темељу ранијег. Процесни приступ и акциона теорија се нагињли ка све већем нагласку на сазнавању, одлучивању и мотивацији. Материјалистички поглед је био изостављен. Један од обећавајућих праваца развоја у социјалној антропологији је била примена еколошких начела ради показивања како су различити друштвени облици прилагодљиви променљивом окружењу. Политичка истраживања су углавном игнорисала тенденцију ка све већој квантификацији у културној антропологији.Први велики изазов је осмислити политичку антропологију укључивањем бројних изолованих истраживања у неку већу теорију. Други изазов је учинити политичку антрпологију релевантном. Био би велики недостатак превидети оно што је названо акционом антропологијом. Акциона антропологија је покушај, обично узалудан, да се саме моћи сучеле са таквом варком објективности и да се исправе, макар само кроз разоткривање неких зала која проистичу из модерних тумачења моћи.

18

Page 19: antropologija pu

51. ПОЛИТИЧКО ПРИЛАГОЂАВАЊЕ У РЕЗЕРВАТСКИМ УСЛОВИМА: МАПУЧЕМодернизација је у постколонијалној Африци увела многе племенске групе у националну политику. Чест исход модернизације је да урођеничке групе изгубе ранију политичку самосталност, док су истовремено искључене из националне политике (урођенички Американци у САД). Тамо где постоји јасна политичка, привредна и технолошка надређеност, племенска политика би можда требало да се суштински измени и постепено прилагоди ћудима доминантне моћи. Урођеничка власт је суочена са противречним захтевима – да задовољи потребе заједнице док истовремено задовољава и државу. Племе Мапуче из Чилеа традиционално немају никакав средишњи политички ауторитет. Сродничка група, под ограниченим вођством старца званог лонко била је делатна друштвена јединица. Током више од 300 година отпора европским освајачима, развијена је моћна војна организација са снажним ратним поглавицама.Мапуче су током Пацифичког рата између Чилеа против Перуа и Боливије, дигле свој последњи устанак, тешко су поражени и утерани у релативно мале резервате.Чилеанске власти су се бавиле сваким резерватом посебно преко једног поглавице. Ова централизација политичке власти била је страна Мапучеима, али је установа снажних војних поглавица била довољан преседан да се војна власт преобрази у мирнодопску службу. А то је значило одузимање власти и од лонко-а. Савезна власт је дала поглавици ограничен правни надзор над свом резерватском земљом, па су многа владина ограничења била спровођена кроз њега.До 50их година 20 века, краљевски положај резерватских поглавица почео је све више да иритира ону исту националну власт која га је и створила. Изузетно моћни поглавица је био у стању да брани свој народ од израбљивања. У намерном покашају да сломи моћ ових поглавица, власт је почела да их заобилази и да се појединачно односи према Мапучеима као према чилеанским грађанима. Нешто од власти поглавица се вратило лонко-има, чија је власт ипак и даље остала локализована и традиционална. Развио се нови механизам културног посредовања – политичке групе за притисак (Арауканска корпорација и Арауканска унија).У Мапучеа налазимо реактивне и адаптивне процесе, почевши с доделом власти старијима у локалној сродничкој групи, што је праћено уздизањем ратних поглавица, опадањем њихове моћи, појавом снажних резерватских поглавица и коначно прелазом власти у руке акционих политичких група.52. БИРОКРАТИЈА И АНТИБИРОКРАТИЈА У МОДЕРНОЈ КИНИАнализа Мартина Кинга Вајта два лица комунистичке власти у Народној Републици Кини открива како урођено нагињање крутој бирократској рационалности може бити уравнотежено званично санкционисаним антибирократским активностима.50их година 20 века, Кина је на Западу сликана као врхунски пример бирократског тоталитаризма. Мао је настојао да сваку институцију асимилује у једну мамутску бирократију користећи лењинистичко-стаљинистички модел. У односу на рад, Кинези су превазишли совјетски модел. Бирократска организација је продрала чак и на суседске и породичне нивое друштва. Само би таквим средствима нација могла избећи удвостручавање напора и месна групна ривалства, организовати рад на великим пројектима и осигурати неки степен једнакости у расподели добара и услуга. Уз раст кинеске бирократије, развијена је и кореспондирајућа тенденција ка антибирократији, тј ка избегавању негативних последица такве круте хијерархијске схеме. Главни аспект културне револуције средином 60их година 20 века је било ремећење ушанчене бирократије. Сама Комунистичка партија започиње повремене кампање ремећења бирократске рутине. У друштву које идеализује једнакост, бирократија представља 3 главне опасности:

1. таква организација неизбежно ствара стечена права2. ствара хијерархијски поредак који прети да прерасте у нову класу уместо свргнуте капиталистичке класе3. ако је сва власт садржана у административној хијерархији, обични радник је изолован од процеса одлучивања

53. ПРИМИТИВНА ПОЛИТИКА НА КАПИТОЛ ХИЛУАнтрополог Меклвер Ведерфорд ''Племе на брду'' – писац не види велику разлику између Конгреса САД и неког примитивног племена што се тиче ривалства око положаја, клановског друштвеног устројства, политичке социјализације и обреда. Свако поглавље отпочиње описом неке племенске праксе која се онда пореди са понашањем Конгреса.Основни и свеважећи аспект политике је сигурно социјализација оних који теже власти. Старији сенатори имају један апсолутни циљ, а то је да буду поново изабрани. Млади сенатори не само да морају тежити овом циљу уз веће препреке, него такође морају научити правила игре власти каква се игра у Вашингтону. Зграда Лонгворт описана је као колиба нежења код неких племенских група. Пре него што заслуже да пређу улицу до здања Сема Рејбурна, у којој су старији сенатори, млађи сенатори морају изградити довољно чврст основ подршке како у изборној јединици, тако и у Сенату, да би били поново и више пута изабрани.Старијим сенаторима места у одборима могу бити главни механизам за држање огормне моћи. Младим сенаторима су та места средство стварања илузије моћи пред гласачима. Ведерфорд дели сенаторе у 3 врсте засноване на њиховим стратегијама стицања и одржавања власти: шамани, господари рата и кумови.1. Шаман је веома видљив и принципијелан, а главна улога му је да смирује народне страхове од комунизма, крупног предузетништва, загађења или мафије.* Сенатори - Едвард Кенеди, Џозеф Мекарти, Ричард Никсон.Моћ таквих сенатора не исходи из њихове способности да дају резултате, него из њихове вештине добијања и манипулисања народном подршком.2. Господари рата су они сенатори који настоје да успоставе монопол над једним аспектом власти и да онда ту власт прошире. Расел Лонг, као председавајући Финансијског одбора, поседовао је скоро потпуни монопол на све што је имало везе са опорезивањем.3. Кумови располажу вештином манипулисања влашћу иза позорнице. То је најтежа од свих улога, захтева изврсно подешен осећај, не само за то како систем ради, него и за личне навике, страхове, слабе тачке и амбиције готово свих чланова Конгреса.* Линдон Џонсон је био врховни кум.Главне јединице власти Конгреса нису поједини чланови, него кланови који се око њих стварају. Што је клан већи и утицајнији, то му је већа власт. Кланови су упоредиви са сродничким групама у племенским заједницама. Бракови међу различитим конгресним породицама су често служили склапању савеза између кланова и проширивања мрежа моћи. Клановска мрежа се може проширити патронско – клијентским односима са бирократама који имају способност блокирања донетих закона. Лобији такође могу бити укључени у клановску мрежу. Чланови Конгреса могу чак даље ширити своје кланове успостављањем властитих лобија у облику института, стручњачких тимова или група за јавна питања. Главни закључак Ведерфордове анализе је да је Конгрес постао толико обредан да једва и функционише. Прави циљ Конгреса, према Ведерфорду је да саставља ''Конгрешнал рикорд'', што није ништа више од понављања празног беседништва приказаног за говорницама, али у облику који може бити послат у изборну јединицу и показати како члан Конгреса ради свој посао. Постоји чак и правило које дозвољава уношење говора који никад нису држани.Чланови Конгреса су постали толико увучени у обредно позирање – држање говора, похађање донаторских скупова, усрећивање изборних јединица и слично – да је права власт прешла особљу које контролише проток информација, развија резолуције и законе и пише говоре

19