Dječak je bio dobro razvijen za svoje godine, taiko je mislla često. Vjerojatno da bi »nježan« bila prava riječ.Imao je smeđu kosu i svijetle kestenjlaste oči svoga oca. Ostali dječaci? Svakako, i oni su dmali svojih prednosti■—■ ali ne takvih kao Petar!»Smijem li se ići špekulati?« zapita je iskreno.»Špekulati?« ponovi ona s pravom nevjericom. »Odakle ti špekule?«On se isceri, tako da su mu se među zubima, koja su rasli, mogle vidjeti rupe, i ovo cerenje zaboli Lucy; zatimsklopi vjeđe, na kojima su se trepavice svojom tamnom bojom izdvajale od obraza, svježih poput voća.»No«, reče zamišljeno, dok je vrhom cipele lupkao o zid. »Oni su se tek danas počeli špekulati, a ja sam ovesvoje špekule pozajmio od jednog dječaka, da bih s njfirna mogao igrati, znaš, i dobio sam —• tada sam muvratio, znaš. Razumiješ li sada, majko, što se dogodilo?«»Ah, naravno«, odgovori ona, stežući drhtaj usana. On stavi ruke na leđa, izbaci trbuh d malo rašiiti noge, da jemože bolje gledati.»Zar to nije bilo sasvim pošteno?« poče škiljeći. »Tako se to radi — bar sam ja to tako radio. Dobio sam petnaestšpekula za svoj lončić.« Prije nekog vremena izmamio je od Lucije lončić s metalnim poklopcem i u njemu je, saškrtom brižljivošću, krio sve svoje manje blago. »Ako me pustiš da igram, možda ću dobiti jioš više.«»Dakle«, reče ona zamišljeno, presudnim tonom, kojfi. je otklanjao svaki otpor. »Držim, da najprije moramopopiti čaj. Tvoj otac može doći svakoga časa.«»Ah!« odgovori jioj duboko zamišljen, kao da ga je ona potakla na povjerljivost; zatim mišljaše glasno: »Htiobih znati, hoće li mi šta donijeti. Možda, to ti ja kažem!«»U svatom slučaju, potrči unutra i operi ruke.« A da bi dokazala, da može biti i stroga —• za njegovo dobro —dodade: »Izgledaju ti upravo strašno.«»Znaš«, izjavi, dok je promatrao tamne zglobove i pruge na znojnim i prljavim dlanovima. »Kada čovjek radli na»Eagleu!« I to pletenje — nazdravlje!« Zašuti, zatim iznenada počne zviždati, okrene se i ode kroz vrt.11Kad je djiečak ušao u kuću, Lucy skide pogled s njega i upravi ga prema cesti, koja je vodila do grada. I daljeje čekala, da joj se pojavi muž. To se i dogodilo trenutak kasnije. Bezbrižno se vukao prema njoj. To mu je bilosvojstveno, taj nemarni hod. Ona nenamjerno istisne jezikom tih zvuk, napola izraz sklonosti, napolanestrpljivosti; nagonski iznenada dođe vezom naišli do spoznaje, kako je to dobar brak.»Zaista«, mišljaše ona, potvrđujući nijemo sama sebi, kako odgovaraju jedno drugome. »Sasvim je dobro, štosam uzela Franka u svoje ruke.« Mislila je o svojoj današnjoj sreći, i mislimai se bacila više godina unatrag, donjihova suđenog prvog susreta. Kako se ono zvala kuća? Da! »The Kyle«. — Vlasnici: gospođice Roy. Nikadane će zaboraviti to ime, također ni gospođicu Saru Roy, sestru vlasnice, koja je upravljala pansionom i kojia nijeimala ništa s kuhinjom, već — dobro izvježbano oko i ukrućeno držanje — da bude na čelu »bogatog stola«,koja je — ova je fraza potjecala iz oglasa gospođice Sare u »Katoličkom trubaču« — »bila štićena od svećenika icvijeta svjetovnjaka«.Richard i ona nisu se nikada slagali uslijed čudnoga nesklada — ili sklada — svojih naravi, iako su se trebali sla-gati, ostavši siročad. A tek kada joj je mali Moore počeo posvećivati pažnju!Kod ove uspomene gotovo se nasmiješi: Frank na četr-naestodnevnom dopustu, Frank, koji se kod stola zamučne »finese« ili nije brinuo ili nije znao za njih, Frank, duhom odsutan; »čovjek maslaca i jaja« —• to bijahuRichardove riječi —, »koji joj se nastojao približiti!«Smiješno, upoznati muža u jednom pansionu, još k tome upravo u Ardbegu! Ne suviše otmjeno; štaviše —prilično prosto. A ipak su Frank i ona svojlim suprotnostima bili povezani — neodoljivo privučeni jednodrugome — i nije više bilo povlačenja. Oboje su prilično pocrvenjeli tog lijepog, tromog popodneva — istotakvog popodneva, kakvo je i ovo danas ■—■ kad su se u šumi Cra'igmore suhe iglice ariša grijale u Lucijinimvlažnim dlanovima, a borovina puštala opojni miris smole. Pred njenim nogama pružao se luk zatona; okolo krozpaprat zujali su kukci; Lucijino je srce zvonilo blaženstvom sreće, burno, žarko i krotko. Mladi Moore tada nijebio tako nespretan kao za stolom!12

Richard je bio strog, neprijateljski raspoložen, ismijavao je njenu vezu s jednim malim trgovačkim putnikom.Da, iako je Moore bio iste vjere, koju je on mlako ispovijedao, ipak se nije sviđao Richardu: nitko i ništa, tako jerekao, sin Iraca, roditelja, koji su pobjegli od gladi iz zemlje; seljaka, tako je sumnjao, pobjeglih zbog dva slabauroda krumpira, kada se od gladi polumrtvim ljudima bacala repa, a punila kola lešinama, koje su ležale na putu.Ti Irci, došli u Škotsku, da bi tu razvijali svoje plodno potomstvo, jedna hazardna rasa, iz koje su regrutirali svojpodmladak uglavnom nadničari i radništvo ili, u najboljem slučaju, činovnici konjske kladionice i gostioničari;jedna neželjena i gruba, neugodna rasa.Nimalo ugodna slika za Richarda, koji se ponosio škotskim podrijetlom i plemenitom rnurravskom krvlju i kojije, slušajući jednu Evinu ćud, povezao svoje rodoslovlje s jednom pobočnom lozom Stuarta.Da, posljedica bijaše jasna, a kraj brz: Richard i Lucy su se, kao obično, posvadili. Kakva misao, da bi ona dala,da joj itko propiše izbor! Jednostavno su otišli, Frank i ona, onoga dana prtije devet godina.I tako je došlo, da sada ovdje stoji i čeka na vrtnim vratima, svijesna svoje sreće, čvrsto i ne stideći se, uvjerena usvoju ljubav.Došao je bliže. Mahala je rukom — nešto suzdržljivo, ali je ipak mahala; pokret, koji se sasvim jasno razlikovaood u ono vrtijeme propisanoga neupadljivoga ponašanja. Te godine, kada se crvena zastava još uvijek opreznokretala cestom, obične žene nisu običavale pozdravljati svoje muževe na ovaj neskroman način. Mahati rukomnije bilo pristojno! A Frank joj je odgovarao, dižući ruku i tako potvrđujući to loše ponašanje.»Hej!« viknu ona smijući se, mnogo prije nego što je stigao.»Hej, ti!« ■Bio je visok, široko građen čovjek, od trideset godina i —• nije bio dobro obučen. Držanja je bio nemarnoga,gotovo pogrbljen. Kosa mu je bila svijetlosmeđa, lice crvenkasto, oči neobično jasne, smeđe kao lješnjak, zubiizvanredno bijeli. Nešto mu je — tromi pokreti, lijen hod, ravnodušnost u po-13■:■«&■gledu, boja se spajala sa čudnom suzdržljivošću —• davalo obilježje čudnovate osebujnosti, kao danemarno procjenjuje svemir i konstatira, da zaslužuje samo nepovjerljivu ironiju.»Dolaziš kasnio!« reče mu veselo i puna zadovoljstva, i to više zbog njega nego zbog sebe, i jer na njemu nijebilo ni traga nezadovoljstva, koje mu je često pokrivalo čelo. »Već sam mislila, da si zakasnio na vlak u polapet.«»Moore ne žakašnjava«, odvrati on prijateljski, »osim na molitve. Prepusti samo njemu, F. J. Mooreu!«»Jesi li mi zaboravio servijete?« zapita ga ona, dok su išli stazom. Način pitanja bio je osobit.On pogleda sa strane, nešto manje samosvijesno, trljajući obraz lagano rukom.»To je zaista nježno od tebe, Frank«, predbaci mu ona.. To mu je bilo svojstveno, da zaboravi. Sam je rekao, daće danas proći pored Gowa. Kod Gowa u Glasgowu, kojli je u porodici Moore bi© priznat kao uzor veliketrgovine: kad je nešto stiglo od ,Gowa, zaista je bilo dobro. Sve je u vili, od klavira do kuhinjskog sita, bilokupljeno za gotov novac kod svemoćnoga gospodina Gowa.»Jednu kutiju sardina«, odgovori ona lagano, »mogu ti donijeti slijedećeg petka, da popravim današnju zaborav-nost.« Njene usne zadrhtaše; no ipak — zaista, ona je željela te servijete, a on ih je zaboravljao kroz čitav tjedandana, ali to mu je bilo slično: on je bio u stanju da sve zaboravti •— njen rođendan, Petrov, svoj vlastiti — da,više no j'ednom priznao je, da nema u glavi taj važni datum.»Sasvim bez mesa«, uvjeravaše je on ozbiljno. »Otposlane su svima pobožnim društvima. Moj dragi bratEdward ih preporučuje. Ne možeš naći grijeha u kutiji.«Ona zatrese glavom i nasmije se preko volje.

»To je tvoje današnje raspoloženje?« reče.Ušli su u malu blagovaonicu, koja je bila u prizemlju kuće između dnevne sobe i kuhinje u ravnom nizu soba —nikakve raznolikosti nije bilo u arhitekturo, »vile«! ■■—, i kada je Petar na majčinu zapovijed zazvonio, sjeli susve troje, da piju čaj.»Što je danas bilo?« upita Moore, pošto jte Netta s lupom završila posao, u kome se pojavila poput vjetra, apovukla kao slika nezavisnostti. »Koliko mrtvih od jutros?«14»Sve po starom«, odvrati ona mirno, dok mu je pružala prženi kruh. »Osim da tvoj sin sada zgrće špekule.«Mooreov se pogled časak zadrža na dječaku, koji se cerio. »Pravi lihvar, ovaj deran«, mrmljao je, okrenutjajima. »Ja sam se prije podne srela u gradu s gospođicom Hocking«, nastavi Lucy.Mjerio ju je preko ruba šalice —■ obično se kod stola držao nagnut naprijed •— i reče rugajući se prijateljski:»Draga Pinkie! A što je rekla u svoju obranu?« Znajući njegovoi raspoloženje, ona blagonaklono zatrese glavomi ne odgovori mu.»Smiješna osoba.« Nije popuštao. »Ima fantastičan broj cipele. I nije sasvim ravna U glavi, sirota Pinkie.«Umišljenim je glasom intonirao: »Aleluja! Pinkie, samo ti, da! Ona je sigurno šašava.« Popio je ostatak čaja iznačajno dodao: »Sto manje imamo pošla s ovima1 ovdje, to bolje. Samo mjesto je po mome srcu ...«»Ti si opet smiješan, Frank —■ kao obično«, o'dvrati onamirno.U tom trenutku oštro zazvoni zvono kućnih vrata, takoda Petar poviče:»Pošta!« Na jedan majčin mig skliznu sa stolice i potrča u predsoblje. Vrati se s pismom i izrazom svijesneodgovornosti, ponosito poviče: »Za tebe, majko!«Lucy uze pismo i poče ispitujućim čelom i hladnom, nešto pognutom glavom gledati četverokutni omot, rukopisadrese, preko crvene marke zamrljani žig pošte. Zatim pažljivo otvoriomot nožem.»To sam i mislila«, primijeti mirno.Izraz lakog nezadovoljstva širio se Mooreovim licem. Izvadi iz džepa čaftkalicu od pera, uvali se u stolicu igledaše je kako lagano Oita pismo.»Po svoj prilici od Edwarda«, reče rugajući se još prije nego što je završila s čitanjem, misleći na njenoganajredov-nijega dopisnika. »Što sada leži na srcu njegovoj svetosti? Da li naše duše ili njegova) jetra?«Ona ne odgovori; da, kako je sjedila, napetoga pogleda i nijemo mičući usnama, nije ga uopće čula. Kad god jeLucy čitala, njena je zadubljenost bila neograničena.15\»No?« navaljivaše on. »Ima li gospođica O'Regan mums ili što je?«Kod te asocijacije — poznavao je domaćicu starica E'dwar-da, znao je iz tužnog iskustva o mumsu — Petar senasmije. Ali pismo nije bilo od Edwarda.»Pismo je od Ane«, napokon reče Lucy, ostavljajući pismo i pogledavši veselo. »Ona dolazi ovamo. Joe će jedovesti slijedećega četvrtka iz Levenforda«.»Ana!« povika Moore zlovoljno, potpuno promijenjenim glasom. Bacd list, koji je nabrzo preletio. »Ana dolazi!Zašto si je, za ime bložje, zvala?«Ona nabra čelo. Kakvo ponašanje — i još pred djetetom!»Ti zaboravljaš, da je ona tvoja sestrična«, reče ona. »To je sasvim obična pristojnost :— zakon gostoljublja, dadođe ovamo na tjedan dana.«»Gostoljubivost! Mnoge neugodnosti ni za što, to hoćeš reći!«»Dragi moj Frank«, usprotivi se ona neopozivom logikom, »da li je bilo toliko mnogo neugodnosti za Anu injezina oca, kada si morao ići u Belfast, a oni su tii pružila gostoprimstvo? I još k tome duže od tri mjeseca!«»Bio sam tamo poslovno — zato sam upravo morao kod njih ostati«, odgovori on nemirno. »Ja ti kažem, da neću, da mi Ana smeta.«»Ali, ja hoću da ona meni smeta«, odvrati ona sačuvavši svoj mir nasuprot njegovoj krajnjoj nerazumnosti.»Misli na to, da ja uopće još nisam vidjela Anu. Želim je upoznati.«»Doda vola poznanstvo«, reče on srdito. »Ne želim je u svojoj kući ili, iskreno rečeno1, ne želim nikoga odcijele bande.« Tim je riječima okarakterizirao svoju rodbinu.Ona nabra čelo. Da, to je bila jedna njegova osobina, njenom ljubaznom načinu tako suprotna strast, ljudima sesklanjati s puta, odvojeno se držati, ostati dalek vlastitim rođacima ■— i to je Luciju uvijek ljutilo. U jednomnehotičnom ispadu žive ćudi reče ljutito:»Bože! Što će nam to škoditi, da Ana bude ovdje? Ti svoje uvijek ponizuješ — čak i vlastitu braću. Edwardu serugaš, jer je svećenik, Joe nije kod tebe u milosti, jer vodi gostionicu. A sada je Ana na redu!«16»Svećenik i gostioničar«, odgovori on namrgođeno. »Divan par. Što su oni ikada za mene učinili, ili bilo zakoga? Kažem ti još jednom, da ne ću Anu ovdje!«

»Zašto ne ćeš, da ona dođe?«»Jednostavno ne želim, da ona dođe ovamo.»»Da li si ti sam tako savršen, da sebi možeš dopustliti da zauzmeš takvo stanovište?«»Ipak treba da znaš. Ti si se udala za mene, zar ne?« odvrati on bez osjećaja.Ona se ugrize za uzdrhtalu ljutu donju usnu i osjeti oblak, koji se spustio kao teret ti malu suncem obasjanu sobu— samo zato, što je pismonoša banuo na vrata s pismom neke sestrične. I zaista, što je Lucy zapravo učinila?Pozvala je njegovu sestričnu Anu Galton, da bude bod njih nekoliko dana. Zar je to bio neoprostiv grijeh. Ana,»rođena i odgojena« u Levenfordu, preselila se prije deset godina sa svojim ocem u Irsku. Ovarj, suvlasnikfirme Lennox & Galton —firme, kod koje je Frank radio----naselilo se tada u Belfastu,da vodi izvozni odjel firme. Sada je stari Galton bio pokojnik; Ana, koja se povratila, da bi s Lennoxom riješilaostavštinu, nije imala neprirodnu zamisao, da posjeti svoju rodbinu. To je bilo sasvim jasno, poslije tolikogodina, poslije tako duge odsutnosti! Gotovo četrnaest dana bila je kod Joea u Levenfordu; po svoj će prilici ićfiposlije Edwardu u Poort Doran; zar Mije bito potpuno nemoguće, da ne dođe ovamo, u Ardfillan? To je bilastvar društvene pristojnosti. Da, još Više nego to, jer kada je Frank prije pet godina morao otputovati u Belfast,radi bolesti staroga Galtona — bio je to prvti napad smrtonosne srčane bolesti, bolesti, koja ga je konačnouništila — i radi preuzimanja zastupništva, bio je više od tri mjeseca kod svoje sestrične sjajno opskrbljen. To jeza Luciju bilo veliko olakšanje, taj osjećaj, da zna, da je Frank opskrbljen, jer ga je poznavala, jer je znala, kakoga je lako prevariti, i još k tome vlažni kreveti, loša hrana, hotelska posluga bez ljubavi, ukratko sve nedaće, kojesu mogle pro-izaći od rastanka s njom. A ipak, sada je Frank sjedio ovdje i bunio se, da vrati gostoprimstvo,gostoprimstvo, koje je Lucy pružala kao uzdarje. Već sama takva pomisao bud'ila je njen gnjev; svladavajući sestisnu usne i proguta bijesne riječi, koje su joj već bile na jeziku.2 Tri ljubavi17Časak je vladala tišina, zatim se Moore polako diže, lako osramoćena izraza, izvadi iz džepa zeleni! kartonskizamotak i zapali cigaretu. Spusti noge na obojenu ovčju kožu, prisloni leđa na mramorni kamin, uvuče jiedandim i iskosa samopouzdano promatraše svoju ženu.»Danas smo imali malKi vihor«, reče prilično glupo.To je upravo bila isprika. Ona se otvoreno nasmlija i među njima se obnovi stara struja osjećaja. Prelazeći iizbjegavajući predmet svađe, ona mu reče:»O tome ću morati govoriti nekoliko rtiječi s gospodinom Lennoxom. I to odmah!«»Kako ti to misliš?« zapita on iznenađen.»Već ćeš vidjeti!« I ona na sebi svojstven način samo-svijesno kimnu glavom. »Slijedećeg ću ga tjedna pozvatina večeru.«Ne odgavaraijiući buljio je u nju, dok je ona ustala i počela spremati stol; tada njegov pogled pođe neprimjetnokroz prozor. Bila je oseka, na tvrdom suhom pijesku igrala su se djeca. Loptanje! Petar se izvukao, da im sepriključi, i trčeći u hladnoću večeri nosio- je svoj tanki, >ailli prodorni glas. Moore je to dokono gledao: što dazapravo' počne s jednim siinom? I sam se loptao, dok je bio mališan, a sada...! Čudnovato, kako su stvari išle...kako su se samo jednostavno dogodile! I Ana će doći1... bila je nevesela misao. Nije je želio u svojoj kućti. Ipakje to bilo1 lijepo veće. Kako bi bilo ići u vrt i strići travu? Zatim je dalje mislio, ne će ipak to raditi. Sutra možda.Sutra — bila je velika riječ kod Moorea. Lijeno sjede na otoman do prozora; opet se pojavi, zeleni zamotak;zapali novu cigaretu i pusti dim kroz nos. Gledajući u užareni vrh cigarete, pr'imijeti:»Lennox zaista! hoće da provede tu stvar.« Ona zastade u raspremanju stola i razmisli o ovome saopćenju, o čijojje suštini bila točno obaviještena. Radi se o tome, da firma — bila je Usta kao i ona prije osam godina, samo jeLennox bio sada jedini vlasnik —■ jedna trgovačka kuća, koja je uvozila irske proizvode, odluči da proširi po-slovanje nai uvoz margarina, novog sintetičnog proizvoda tiz Holandije. Odvratna riječ! Još odvratnija stvar!Ipak Lucy ne odstupaše od svog plana, usprkos bezvrijednosti tog novog nadomjestka maslacu. Dovoljno, da jeLennox namje-18ravao držati korak s hodom vremena i proširiti svoj mali posao. Ona se veselila proširenju, jer je imala svojeplanove za Franka u tom smjeru. Bilo je doba, da i on napreduje, a ona će biti tajni poticatelj njegova napretka.Nije polagala računa o sadašnjem položaju — možda zato, što nije htjela; dosta da je Frank bio »kod« Lennox &Gal tona; taj je izraz ugodno uključivao povjerenje i neophodnost, a k tome je dolazila dosta pristojna plaća.Ipak, usprkos svemu njenom lijepom opisivanju, njegovo je mjesto bilo, hladno rečeno, samo mjesto malogatrgovačkog putnika! To nije bilo pravo. To nije bilo ni pravedno! Ona je htjela za njega nešto bolje, nešto dalekovažnije od toga. Imala je žarku želju, da oin »napreduje«, i već je u svojoj revnosti stvorila plan. O tome jegovorila Franku, ali je znala, da je on izbjegavao taj razgovor, pod izgovorom da će razmfisliti. »Naravno da ćuse za to pobrinuti. Ima vremena«,, talka je stalno govorio; ili jjoj je rekao dobro odigranom iskre-nošću: »Sutraću govoriti sa L.«. Ali ion se nije za to pobrinuo; a bila je sigurna, da on to nije ni spomenuo pred Len-noxom,usprkos mnogo pomavljanom uvjerenju, da je »staroga imao u džepu«. To "je bilo oMčno kod Franka; kako sečesto uzrujavala zbog njegove neodlučnosti. Ali mu sada sa zamišljenim pogledom reče:

»Možda ćemo time izgraditi našu sreću, Frank. Ne da ja do toga mnogo držim...« Sakrila je svoju želju, sjenomironije. »Maslac je nezamjenljiv. Ja to ne bih htjela IJmati u. svojoj kući.«»Ipak je mudra zamisao —■ a i jeftino je.« Nije mogao dati jiasnijih dokaza za uspjeh nove robe. »Lennox imadosta širok krug kupaca. Mislim, da bih to mogao prodavaffi za njega.« Zijevnu. »Sasvim bih rado umro bogat— ako me prije ne objese. Moglo bi se oboje sjediniti. Miilijunašev posljednji govor s optuženičke klupe.»Srdačna ljubljena braćo, nevin sam čovjek. Nikada nisam ništa učinio, već sam sam» razderao svoje škapulare.«Opet je zapao u šutnju i gledao kroz prozor na obalu, kojom je upravo išla Netta, da zovne Petra, koji je trebaoići spavati. Sada je igrala posljednji čin ove svakovečernje pantomime i divlje je gonila dječaka prema vratimavrta.2*/

wKad je čula korake po pošljunčanoj stazi, Lucy izađe dz sobe,, noseći pun poslužavnik. Moore je tiho sjedio;svome sinu, koji uđe znojna i užarena lica, reče laku, noć; zatim stade čekati. Bilo mu je lako to čekanje, bilo jesvojstveno njegovu karakteru. Stalno se činilo, da nešto očekuje — malo nervozan, malo ljutit, kao da jepredosjećao neku nesreću, koja će jednog dana pasti na njega. Zbog ove njegove sklonosti Lucy je kojiput upitnotresla glavom, jer u svojoj bezgraničnoj energija nije mogla razumjeti taj njegov izgled. Često je željela da budeživlji, manje ravnodušan prema sitnicama života. Doista, nije bilo sumnje u njegovu indolenciju, kao ni unjegovu mrzovoljnost, skepticizam i slabost — sve u svemu bio je čudan; ipak i usprkos svemu tomv nije biobez neke darovitosti. Tako je, na primjer, mogao s jabuke oguliti koru u dugačku i neobično tanku traku, i tonepovrajeđenu; znao je od vrbe savršeno izrezati sviralu; umio je na obali Ardmorea pronaćti školjke i tu ih namjestu peći, tako da bi i pustinjak došao u iskušenje. Na svoj je način bio nedostižan u baratanju čačkalicom —čačkalica od guščjega pera zamišljeno je virila iz njegovih usana. Povremeno je pokazivao i osobit humor. Kadasu ljudS, kako je to često bivalo, zapažali, da ima sjajlne i dobre zube, obično je ozbiljno odgovarao': »To dolaziod toga, što sam ih u mladosti čistio repom.« I onda: tko je osim Moorea mogao, sa ženom u najboljoj nedjeljnojhaljini, statli na dornak svoje kuće i zatražiti od staroga Bowiea, da mu pokaže put do nje?»Oprostite, gospodine Bowie,« pitao bi uljudno i ozbiljno," »da li biste nam mogli reći, gdje stanuje gospodinMoore?« Kada bi zapanjeni starac — bilo mu je se'damdeset i bio je sklon udaru kapi — digao kostoboljiomiskrivljeni prst i pokazao, Moore bi ovo primio s istom ozbiljnošću.»Najljepša hvala, gospodine Bowie. Hoćete li primiti ovo?« Izvadio1 bi kutiju šibica iz džepa i obdarioukočenoga starca jednom jedinom šibicom. Zatim M lijeno otišao dalje, visoko uzdignute glave i zviždučući»Boyne Water«. Lucy je bila bijesna. Ali, čini se, takav je bio Moore.Rijetko kada bio je tako veseo; inače je imao opasnije napade sjete, za vrijeme kojih je nepomično čučao krajvatre, opuštene donje usne, jadan, buljeći tamnim očima u plamen.20

Imao je malo smisla za prijateljstvo, a malobrojne prijatelje tražio je na najčudnijim mjestima. Njima pripadahu:lovac kunića iz šume Gielston, jedan drumski radnik, koji je u okolini Pointa tucao kamen; također stari Bowie,koga je nazivao Starim pomorcem1 i kame je često prijetio, da će ga naučiti vještini pletenja. On nije ništa znaoo pletenju — aM takav vam je Moore bio. F. J. Moore, besposličar, sanjar, tvorac velikih svirala, nad kojim jestalno lebdio neki neopisivi predosjećaj nesreće, osjećaj, koji ga je često gonio da zlovoljno kaže: »Sa mnom ćese zlo svršiti. Ako ne postanem lord, objesit će me. Sasvim sigurno.«Dok je on ovdje sjedio tako udobno, Lucy se vrati. Živahno uze svoj vez, crnu satensku jastučnicu s uzorkomcvjetova li lukova, i sjede na otoman kraj! Franka.»No,« zapita ona ljubazno, »što piše u novinama? Mogao bi bar svojoj jadnoj ženi reći, što ima nova danas.«Nevoljko uze večernji list i preletje vijesti; listovi su šuškali, dok ih je okretao li opet listao, tražeći štogod višenego beznačajno. Koji put bi pročitao neku vijest i dodao svoje primjedbe redovito prožete skeptičnommudrošću.o »Vjeruj, ako hoćeš«, kazivalo je njegovo držanje, lili: »Ti znaš, što se sve piskara u novinama«; ipakje rado slušao njeno mišljenje —- a on ga je tražio. Na njenu molbu pročitao joj je kratak članak o posljednjojmodi, nju su zanimale haljine — možda neumjesno, kako je povremeno tvrdio; ona je pažljivo slušala, čak jeprestala raditi i kimnula jednom ili dvaput.Napokon su novine bile iscrpljene, pusti ih da padnu kao zgužvana gomila.»Uzmi knjigu«, predloži ona poslije nekoliko časaka, dok je zubima prekinula kraj svile i udjenula konac u iglu.

On nije mnogo mario za knjige; od vremena do vremena rado je uzimao tjednik. Najčešće je čitao »Photo-bits«,ne radi čega drugoga, već da katkada može naći šalu za svoju mušteriju. Ali je Lucy stvar uzela čvrsto u svojeruke, kada joj je jednoga dana dotrčao Petar s listom u ruci i pitao, kakve su to »Dame s ispunjenim listovima«.Moore je stavio ruke pod glavu i legao natrag na glatki jastuk.1 t. j. The Ancient Mariner, prema poemi S. Coleridgea.21»Lakše je ništa ne raditi«, reče. »Smirit ću se na čas«. Tu je sjedio i gledao u nju, dok se u sobu lagano uvlačiosumrak, i ma njegovu je licu, dok je tama rasla, tinjala topla svijest, da je ona tu blizu. Napokon ona laganouskiikne:»Više ništa ne vidim«, reče smiješeći mu se — u tamnoj je prostoriji ovaj smiješak očaravao. »Moram upalitisvjetiljku.«»A zašto bi nam trebala svjetiljka?« upita on važno.»Za šivenje, naravno.«»Ah! Za danas si dosta šila.«Da je zadrži, njegova se ruka ispruži, skliznu oko njenih pleća, privuče je. Bogato rađena jastučnica neopaženopade s njezina krila; ona se pasivno i zadovoljno nasloni na njega. Da, bila je zadovoljna. Nije poricala svojusreću; čak joj! nije nedostajala ni skromna vjera u budućnost. I, ah!, tako je voljela Franka. Tako su ležalinekoliko časaka, dok je i posljednja blijeda svjetlost sumraka nestala iz sobe. Tada osjeti, kako se njegova rukakreće pod njenim prslučićem, blago i mlilujući. Bio je to znak, mali tajni znak, koji su oni uveli. Grudi su joj sedizale i spuštale, toplo priljubljujući se uz njega, i ona se u mraku opet smješkala; poznavala je ovo njegovoraspoloženje! I to je bilo tako svojstveno Franku, da joj se približi ovako neočekivano, na taj spontani način. Iona gunđaše izazivajući, dok je njezlin dah prelazio preko njegova lica.»Morat ćeš biti pristojniji, znaš, kad bude Ana ovdje!«On kao da htjede nešto reći, ali ne reče. A zatim nije više imao prilike da govori, jer ona odjednom pritisne topleusne na njegov obraz.»Ja te ljubim, Frank«, prošapta. »Ti to i sam znaš.«IIU četvrtak u pola šest stadoše nakon elegantnog zaokreta pred kućom Joeova duga kola iz Levenforda, sa samimJo-sefom, njegovom sestrom Polly i Anom s njen&m stvarima. Taj zaokret bio je opravdan, bio je sjajan, jer jeJoe sjedio na boku. Svojim masivnim tijelom siđe Joe s kola, pobrinu se za zamoreno kljuse jednim dobročiniteljskini udarcem po sapima, koje se isparavahu, li odade konju priznanje pucnuvši22jezikom. Njegovo držanje prema konju pokazivaše bogato iskustvo. Joe je uopće u svemu bio vrlo stručan; nijebilo ničega, što velliiki Joe ne bi znao! Sjajno sveznanje kod čovjeka, koji nije ništa čitao, kojti je s mukom pisaosvoje ime, a s dobrodušnim prezirom zloupotrebljavao kraljičin engleski jezik. Kako se sam izrazio, sve mu je»lako padalo«; nije bilo ni čudo: bio je —• opet njegov 'izraz govora — »tako zgodan momak«. Da, on je biogostioničar, prodavao je alkoholna pića, on je štoviše u potaji bio i neka vrsta konjske kladionice. No čega ima utome? Znalo se, da on, na vrlo pristojan način, čuva svoje mušterije od opasnlih sklonosti mudro miješajućisvoju robu s pravom škotskom vodom; a što se ticalo konjića — bilo je neke otmjenosti u njegovoj vezi sutrkama, i upravo je u ovom času bilo jasno1, kofliiko je Joe jako volio jednog brzog konja. No sada stavi palacu izrez rukava prsluka, zabaci glavu, i veselo dovliknu suputnicima:»Halo, vi tamo gore! Silazite! Ostavite samo kovčeg. Frankii će ga već unijeti. Bože sveti! Ožednio sam od oveprašine!«Zatim je ponosito pošao unutra stazom; izgledao je kao da je svojim držanjem htio reći; mogu svi, koji Ircimaporiču pravo da prodiru u Škotsku i osvoje ju, posmatrati stas Josefa Moorea i ići dođavola.Bio je visok — ne toliko visok, koliko nabijen, debela trbuha uobičajena kod gostioničara — H imao je svusrdačnu dobroćudnost snažnoga čovjeka. Dobrostiva srdačnost blistala se u malim crnim očima, usađenim kaogrožđice duboko u salu glatkoga blijedoga lica, nosne šupljine bijahu mu udobno, široke, a male su dlačice virileiz njih; zubi, koje je često pokazivao, kada je gornju široku usnu s plavim pjegicama povukao na gore, blistali sujako i pravilno, kao dijelovi bjelokosne lubanje. Na okrugloj, kratko ošišanoj glavi, koja se sužavala premarazdjeljku, bijaše u stručnjačkoim nagibu ukočenli pusteni šešir; kratki žutosmeđi kaput za prašinu otvarao sebrzo; čizme su mu imale lijepu oker-nijansu slažući se s plavim odijelom. Sve u svemu, bila je to sjajna muškapojava, naravno ne više mlada —• bilo mu je pedeset —, ali njegov duh •—■ ah! Joeov duh nije bio vječan. Ne-što od toga duha moglo se primijeti! ti na njegovoj mušičavoj srčanosti; ali bilo je slučajeva, mnogo historijompotvrđenih23H

slučajeva, koji su svjedočili o Joeovoj sposobnosti kao i o duboko ukorijenjenoj veličanstvenosti njegove srž(LNa primjer, kada je jednome pijanom metalskom radniku, koj|i se nepromišljeno zakleo, da ćefjedamput zauvijek

kušati šam-panjoai, sasvim bezazleno prodao bocu đumbirova piva. Drugom je prilikom kupio papigu, koja jezajamčeno pjevala, fi. kada se ispostavilo, da ptica nije znala ni jedne pjesme, odmah ju. je dao nadjeti. Ilidoživljaj, kada je bio pozvan na crkvenu svečanost! Prije nje je dva dana gladovao — zapanjujućeg lisamoprijegora! — kako bti mogao biti što pravedniji prema bogatom stolu.To je bio Joe, nezamjenljivi. Sada je išao stazom, a slijedila ga je dvije godine mlađa sestra mu Polly. Cna semalo gegala — nije ni čudo kraj svojieg struka i očigledne važnostfi donjih sukanja. Nije bila tako velika kaoJoe, ali je bila pu-nija, tako puna, da je ostavljala sliku zdepastosti, pri čemu je njen stas izgledao vidno manjli. Snaduvenim podvoljkom ispod punog crvenog lica, i s teškim grudima — dvjema gadostima — pa s obješenimtrbuhom i s listovima, koji su se mlitavo u nafoorima presipali preko otvorenih poluzakopča-nih cipela, izgledalajje kao da je težina njene masne mase neprestano pritiskuje. Kosa joj je padala malo preko leđa. Haljina joj jebila bogata, iako je možda parala pogled, ipak je »u to bilo uloženo novaca«. Što se tiče boja, glavno je, da su senjoj sviđale. Preko svega toga nosila je široku krznenu bundu, izvan sezone — »za put, znaš«. Sada je dahtalai.Kada je Folly stigla na prag, predahniula je, dok je Joe dolazak društva nagovijestio neprekidnim bučnim poteza-njem zvona. Izgled, koji je pružao ovaj par, godio je srcu, umirivao je, bio je pun ugodne živoitne radosti. Kadaje Netta otvorila vrata, Joe je uzeo Polly lispod ruke i uzviknuo viteški:»U kuću s tobom! Zašto stojiš tako tu, kao svinja pred mesarom?«»Ne mogu te preskočiti valjda!« reče Polly, koja je njegovu šalu primila kao vjerni Sancho Pansa. Zaista jevoljela Joea i znala je spojiti divljenje sa sestrinskom ljubavlju. Već mu je pet godina vodila kućanstvo i u tokutih godina iz njenih se bujnih grudi izlilo prema njemu neizmjerno poštovanje.24U znak priznanja on je u šali gurnu, zatim se živo okrete i zovnu:»Ana! Dođi ovamo, djevojko! Sto si se prilijeplila tamo?« I u istome je času hitro ušao u predsoblje i tresaoLucijinu ruku — u rijetkim susretima s njom on je uvijek pravio mnogo buke — udarao se šakama s Petrom iglasno dozivao svoga brata:»Frankti! Pokaži se, Frankiću!«Bio je divan momak, taj veliki Joe Moore —• ili, kako je sam rekao: »Doboga, sposoban je bio za sve!«»Frank će odmah sići«, reče Lucy brzo. Prije toga je s mukom uspjela natjerati ga da se obrije i preobuče. Ona je,ipak, jedva bila skinula kućnu haljfinu i još je bila malo zagrijana i bilo joj je toplo od rada u kuhinji. »Veoma seradujem, što vas Vidim«, reče otvoreno. »Ali -— gdje je Ana?« I njene svijetle oči gledahu preko Joevih ramena.»Ana!« viknu Joe još jednom, skide šešir i zatim ga natakne na zatiljak.Ana je dolazila, naravno ne na njegov poziv, ravnodušna izraza i sa staložen om neimarnošću. Bila je tamna livisoka, odjeća joj bijaše neupadljiva, stas pravilan, imala je ispod trideset, lica blijeda, nepristupačna, oči joj]bjehu velike, tamnosmeđe, gotovo glupave. Ove su oči gledale umorno, ravnodušno, naprijed isturena usna imalaje nejasnu punoću, čitav izgled, polunasmijan, polupreziran, pokazivaše čudnu dvosmislenost, koja je istodobnobila odbojna i neljubazna.»Ti si, dakle, Ana«, reče Lucy nasmijana i pruži joj ruku. »Radujem se — veoma se radujem, što sli došla.«»Hvala!« odgovori Ana prijateljlski. Glas joj bijaše miran, iznenađujući otmjen. Cijela Anina pojava, kada seuzme u obzir njeno podrijetlo i njena okolina, prouzrokovaše kod Lucije iznenadno, neočektivano zadovoljstvo'.»Ona će mi se sviđati«, mišljaše nagonski. »Zaista sam. radosna, što sam je pozvala.«»A ja nemam ništa protiv toga, da je se riješim«, umiješa se Polly, smiješno tresući perjem — na šeširu je noslilapurpurno nojevo perje. »Zbilja, ništa protiv. Svih četrnaest, dana zadržavala je moga brata Joea od posla. A on jepošten čovjek, koji se ima brinuti za izgladnjelu sestru.«25

Petar je bio u svom odijelu, kratkoj škotskoj suknjici, ■opremljen bako je to trebalo iz obzira prema većemdruštvu. Najlednom se nasmija, zatim živo pocrveni; odavno je bio odgojen tako', da ga ljudi smiju vidjeti, ali ne(i čuti.»Dobro! Dobro!« reče Joe i lupkaše se po bedrima. »Svi smo mi ukrcani za Mullingar.« Uze dječaka za ruku ioni uđoše u blagovaonicu, u kojoj je bilo elegantno prostrto za »večernji! čaj«. Blagovaonica je pružalaimpozantnu sliku. Najbolje Lucijine stvari bijahu na stolu: najfiniji servis, blistavi pribor za jelo, srebrnakošarica za biskvit, koja je pripadala njenoj majcti — Richard je želio ovu košaricu, ali je mije dobio! —■, čakje i njen »rukom obojieni« svadbeni porculan, koji se kao čudom sačuvao kroiz duge godine, bio tu. Na stolu jebilo izabranih jela: hladnoga mesa, palačinke, uštipaka, jedna šunka koja je mnogo obećavala; na izvučenoj jedasci bilo pod poklopcem jedno toplo jelo, koje je imalo doći kasnije. Bez sumnje je pripremanje svega ovogastajalo Ludiju mnogo truda. K tome valja pribrojiti činjenicu, da je način, ton tih porodičnih sastanaka vrijeđaoLudijin pojam o strogom redu. AM je ona svojom odlučnošću prelazila preko toga. To su bili Frankovi ljudi, iona je imala svoje društvene odnose prema njima. Bijaše to osjiećaj društvene obaveze.U međuvremenu je Joe mjeito stol rječitim pogledom.

»Dovraga! Već bih mogao podnijeti priličnu porciju«, reče prijateljski, povuče prsluk naniže i lupi se sasućutnim razumijevanjem po trbuhu. »Ja i Polly i Ana krenuli smo rano na put.«Tada Polly, koja je upravo tromo, ali brižljivo pregledavala fotografije i opipavala ukrase i porculan na polici,reče u zrak:»Ti si mi listresao glad iz tijela, da, tvojom brzom vožnjom. I sada mli nije dobro. Vjetrovi u području srca«, raz-jasni ona Luciji s izrazom, kao da je ta bolest bila isključivo samo njeno vlasništvo1. Polly je stvarno držala, daima pravo vlasnlištva ili bar najmanje sklonost na više najstrašnijih bolesti. »To je kao kamen! Tvrdo i teško kaogruda. Tada izađe »huuiiit« s jednim mahom napolje. Jednoga će dana sa mnom biti kraj.«»Što je s mojim bratom?« promrmlja nestrpljivi Joe. »Gdje je — zar je otišao kupiti psa?«26Gotovo u istom trenutku uđe Frank u sobu. Imao je izraz krivice i nemira — rezultat nastojanja, da se pojaviprirodan i neusiljen.»Kako si, mladiću?« zaurla Joe odmah.Frank bez oduševljenja klimnu glavom, zatim zbunjeno stade pred Anu oklijevajući; njegovo najbolje odijelodržaše ga ukočenim.»Dakle vratila si se, Ana«, reče.»Da, to je prilično jasno, Franik«, odgovora mu ona uz svoj prikriveni osmijeh. »Upravo bi čovjek vjerovao, dame više ne poznaješ.«»Ja bih te već prepoznao«, reče on prigušenim glasom. »Nisi se nimalo promijenila, otkako sam bio prijeko kodvas.«»To je dobro1«, odgovori ona mirno. Znala je divno biti mirna; njena najbolja osobina taila je znati šutjeti.»Kasnlijje će možda doći gospodtin Lennox«, reče Lucy, prekidajući kratku šutnju. »Ali mi ne ćemo čekati.Rekao je, da će doći poslije čaja.«U najvećoj slozi sjeli su za stol. Netta je veselo nosila čajnik, koji se pušio; Lucy, malo crvena od nalijevanja,bd-jaše puna uzbuđene pažnje za želje svojih gostiju.»Nadam se, da ćeš rado biti kod nas«, primijeti nagnuvši se prema Ani. »Petar je za tebe pripremio izlet. Uz tosmo pozvan)! na jedan dan kod Edwarda u Port Doran. Ili ćeš možda tamo u posjet kasnije?«»Ne«, odgovori Ana zamišljeno. »Ne mislim, da ću se tamo zadržati.«»Nikada nisi naročito voljela Neda, zar ne, Ana?« primijeti Polly, teško dišući i žvačućfi prženi kruh.»Neđ«, reče Ana, prijateljski misleći na velečasnoga gospodina Moorea. »On je isto tako ugodan svećenik kao isvi ostali.«»U redu, u redu, Ana!« reče Joe, koji je veselo žvakao 'i možda primijetio dah ironije, gdje je nije bilo. »Imajobzira prema reverendi! Poštuj porodicu!«»I ta njegova pristojna domaćica, koju ima — ta gospođica O'Regan«, nastavi ona mlirno. »Brine se o njemu kaoanđeo čuvar. Ugodna žena!«27U ovlim riječima nije bilo ničega smiješnog; ničega, čemu bi se čovjek mogao smijati; ipak se Joe nacerio;Piolly tiho zahlihota; čak se i Frank smiješio.Lucy ovo nije razumjela. Njeno crvenilo postade jače i ona pogleda Anu, privučena nečim u njenom držanjtu.Ali je taj trenutak prošao. Ana blago srete Luaijin pogled i reče:»Ni ja ne vidim, što bi u tome moglo biti šaljivo.«»Sveta mati!« ubaci Joe irskim naglaskom, kao u trenutku uzbuđenja. »Ova su jaja ukusna kao purja. Želio bihjoš nekoliko komada, Lucy. I još nešto mesa.«Polly se nagnu i uslužno pruži domaaioi tanjur svoga brata.»Veselim se, Joe, što te vidim pri dabrom apetitu«, reče. Zatim se okrete Luoiji smiješećti se, pri čemu je pazila,da joj se ne izmaknu zubi — krasno zubalo, koje joj je upravo nedavno poklonio Joe, i dodade:»Treba muškarcima dati da jedu, to jie moja parola. Svaki muškarac nosi srce u želucu. I nema ničega, što dajetoliko snage kao polupečeno meso. To je prva stvar, koja se prima za rebra. Zadržava raspadanje.« Napravipredah, mtirno stavi ruke preko trbuha. »Da, za božju istinu, tako je to.« Polly je zaista duboko vjerovala u božjuistinu. Kao bole-žljiva žena bila je duboko religiozna i uhvatila se svojom vjierom za providnost i za kllistir.»A kako ide trgovina maslacem, momče?« pitaše Joe, ližući žumanjak s noža. Tim pitanjem pobudi zanimanjesvoga brata.»No, sasvim dobro«, odgovori Frank kratko, »ali ne bolje; zato što ti pitaš.«Joe ljubazno klmnu kratko ošišanom lubanjom.»Znate li«, zapita opet Polly, kojoj su misli kao i obično bile sklone bolestima. »Znate li, što se sada radi smaslacem? Čula sam nedavno o jednoj ženli, koja je pokušala s tim modernim sanatorijima, da tamo nisu nlištadrugo radili nego hranili je maslacem. Morala je jesti funtu za funtom svje-žega maslaca. Time su je napunili,dok se nije počela znojiti mašću. I jednoga je dana bila toga sita, bacila je dijeli komad maslaca kroz prozor, i onje pao bogami primariusu ravno na glavu. Umrla je nekoliko mjeseci kasnije, bog je23blagoslovio! Mislim, da ju jie muž ubio iz zlobe. Počinjem vjerovatli, da su i moja pluća nagrizena.«

»Ah! Poljubi mi ruku!« bio je Joeov milostivi komentar. »I kralju Vilimu prste na nogama! Tvoj je mozaknagrizen.« Sa zvekom baci nož i viljušku i pusti dobroćudnom srdač-nošću okruglu glavu da se okreće nadebelome vratu kao na klinu.»Ovo je bilo upravo 'divno jelo, čuješ ti, Franki, moj mladiću. Zaista imaš uzornu ženu!«»Hvala na obavijesti«, reče drugi ukočeno. »Nisam je tražio.«Joe to nije uzeo za zlo.»Ništa zato, mladiću — ništa zato. Kao jadni stari udovac zavidim ti. I ne brinem se suviše za deset zapovijedi.Moja sirota Kati, neka je bog blagoslovi, ne bi nikada mogla pripremiti takvo jelo, pa ni za spas duše.«Lucy je bila stalno u pokretu. Istina, ona nije mogla učiniti nlišta protiv gotovo nepristojnog tona ovih porodičnihsastanaka, ali oni su obično prelazili u sasvim ugodne razgovore, čim je popustila Frankova suzdržljivost. Aliovoga puta ona nije popuštala; Lucy je bila svijesna nelagodnosti zbog njegove ukočenostli, usprkos njenimnastojanjima da je razbije: nije bila naučena, da se njeni napori rasprše u prazno. Lako nabravši čelozapovjednlički ga je oslovila preko žutih krizantema u vazi na stolu:»No, hajde, Frank. Ti se uopće ne brineš za svoju sestričnu. Dodaj joj biskvtit.«»On se ponaša vrlo dobno1«, reče Ana s osmijehom. »On jednostavno još nije svladao uzbuđenje od ponovnogsastanka sa mnom.«»Doista, uzbuđenje«, reče Lucy, s prijekorom gledajući Franka, kako zlovoljno pruža košaricu s biskvitom. Tadase s namjernom ljiubazmošću obrati Ani i upita je:»Da li si se obradovala, što si se povratila u Levenford?«»Da i ne«, reče Ana ravnodušno.»Hoće reći«, dobaci kratko Polly, »da ne voli ovaj kraj.«»Ah, razumijem«, reče Lucy i nasmiješi se na Anu. »Ostavila je srce u Irskoj.«29Nastade jasno primjetni prekid u općem žvakanju, jedno malo očekivanje, dok su Joe, Polly, čak i Frank, brzobadili skriveni pogled na Anu.»Možda«, reče Ana zamišljeno, »a možda i ne.«Tada zavlada tišina. Lucy je bila zbunjena; taj joj je osjećaj bio neugodan. Već je htjela nešto reći, kada Frank,koji se rijetko odvažio staviti primjedbu, najednom gurnu svoju stolicu natrag li pozva:»Gotovi smo. Idemo u drugu sobu!«Nastupi opće ustajanje. Polly obrisa servijetom vlažno crveno lice.»Uvijek se znojim pri jelu«, prirriijeti ona glasnim šapatom. »Moramo polako jesti, ili mi se opet podriguje«. Isada joj se podrigivalo^, dok je govorila. Podrignu, ne obazirući se na Lucijino mrgođenje čela i Aninobezizrazno buljenje.Prijeđoše u dnevnu sobu. Joe raskopča prsluk, izvadi cigaru i zapali, brižno čuvajući njen grimizni kolut. Polly,koja se hladila lepezom, sjede udobno kraj prozora; Ana sjede na otoman; Frank, koji je zadržao svoje najmilijemjesto kraj kamlina i šuteći kružio pogledam u daljinu, zlovoljno je držao u zubima čačkalicu.Lucy je zastala kod vrata, s rukom na Petrovu ramenu.»Oprostite«, reče ona. »Moram staviti dječaka u postelju.«»Ne, majko«, moljaše ovaj poskakujući. »Prerano je!«»Neka ostane još malo«, predloži Ana.»Žalim«, odvrati Lucy tvrdo. »To je'pravilo, od koga ne odstupam. Sedam sati!«Mali objesi donju usnu.»No lijepo!« mrmljaše on. »Stitic Joe mi je obećao jedan penny, ali mi ga još nije dao.«»Veliki bože!« povika Joe. »Potpuno sam zaboravio.« Kne-ževsfcim se pokretom oslobodi cigarete i poslijemnogo napora izvadi na svjetlost jedan bakreni novčić.»Reci hvala!« reče Lucy prilično oštro. Postupak njezina sina izgledao joj je kao lihvarstvo; domaćin da tražinovac od svojih gostiju! Naglo se okrene, malo zbunjena i malo namrštena, osjećala je, da je bačena iz ravnoteže,a ne zna nli sama zbog čega. Na stubama stade i reče:»To nisi smio učiniti, siniko!«30»Oprosti, majko«, odgovori dijete keseći se; no i pored, toga stavi brižljivo penny u svoj lončić.Gore je p.omBslila, da je mogla zamoliti Anu, da joj pomogne pri kupanju njezina dječaka. Da, to bi bilo»zgodno«; pored kade se moglo (ugodno ćaskati! Čini se, da jie Ana bila. suviše plašljiva da to predloži sama.Lucy će morati nekako svladati njenu suzdržljivost; neka se osjeća kao da je kod kuće.Kod tih misli skoro je i završila svoj posao, kad začu odmjereno zvonjenje na kućnim vratima, to je dolazio go-spodin Lennox. Pokreti joj nagonska pastadoše brži. Iako je imao kancelariju u Glasgowu, stanovao je i on uArdfillanu, samo nešto više gore uz brežuljak, i bila je to osobita milost od njega, »da ih vidi« — kako je on suhonazivao ove povremene posjete. Usprkos njegovu hladnom držanju, Lucy je1 rado primala Lennoxa, i zato jeimala odviše praktičnih razloga. Povučen, lukav, tolerantan, bio je poznat kao čovjek liberalnoga mišljenja —■kako je on inače mogao pred mnogo vremena sklopiti ovu kompaniju s Galtonom? Škot i Irac u istom poduzeću!Gore nego kršćanin i Židov! Ipak je on to učinio: Galton je imao veze, a on kapital. Lucy je znala, da i sada, po

Galtonovoj smrti, Lennox oprezno razmišlja o većim planovima: proširenju svojih poslova na uvoz ove novesintetične robe iz Holandije. Ovdje joj se pružila pflilika. Večeras još nije htjela početi sa svojim ratnim planom;ali je-htjela izvršliti sve pripreme.Znajući, da je dosada taktično postupala s Lennoxom — već je vidjela znak svjetlosti na horizontu — dala jePetru, poljubac za laku noć i požurila svojim gostima.Kada je ušla, Joe je, naravno, bio u punom zamahu. Držeći deklamatorski jednu ruku ispruženu, nastavio je s pri-ličnim žarom:»Neka nas samo zovu propalim Ircima! Nismo mnogo-vrijedni, kažu nam opet i opet. Zar ja to poričem? Ni jed-nom riječju! Samo neka paze na nas! Mi ćemo dalje doći usprkos njihovu brbljanju. Pitajite koga hoćete uLevenfordu za velikoga Joea Moorea! Tamo me poznaju. Znam ja to. Nisam imao 'iste izglede kao drugi uporodici, usprkos tome ipak sam našao svoj put, i još nešto novaca uz to. Kao mali dječak prodavao sam movine,a sada — sada sam direktor'31.Green footbal cluba i 'predsjednik mjesnog A. O. H. Možda to nije mnogo, ali je dovoljno, da se time dođedalje«.»Sila je Joe«, kininu Polly držeći vj'eđe poluzatvorene. Lennox promatraše čašu viskija, koja stajaše pred njim.On j;e bio srednje Visine, čovjek od pedeset godina; sive brade, ugodan i okretan, obučen >u grubi sivi tweddobre kvalitete, ali lošega kroja. Oko mu bijaše lukavo poklopljeno, usta mala i naduvena, ruke su mu širiledžepove hlača, njegov jednostavno pleten)! prsluk izgledao je neobično napadno sa čitavom baterijom oštrozašiljenih olovaka. Za toga je čovjeka bilo karakteristično, da ga olovke prate i izvan kancelarijskih sati. Sklonšutnja d obdaren oprezom, on je dotjerivao svoju lukavost, kao što bi tkogod drugi duhovitost, i živio je, kako sečinilo, isključivo za svoj mali trgovački posao, koji je dobro išao. Njegov je pogled ukratko obilježavalo brižljivopredviđanje, povremeno je mogao poprimitii izgled strašne zaposlenosti. Bez sjaja, bez glume, bio je dobroobdaren prirodnom oštrom pameću. To je bio Lennox: tih lukav, tajanstven.»Sigurno«, primijeti on svojim neobično suhim tonom. »Vli ste znameniti čovjek. O tome nema sumnje. Ninajmanje.« Bilo je nemoguće zaključiti iz njegova tona, da li time mislfi pohvalu.»Da! Da!«, reče Joe brbljavo, »nisam tako loš. Možete u krčmd Shamrock kušati isto tako dobru kapljicu JiohnaJa-mesona, kao i bilo gdje u cijelome Clvdeu. Iako sam išao naprijed, ne zaboravljani sirotinju. Do vraga, ne! OBožiću već držim ruku u džepu za Dan svetoga Vinka Paulskoga. Također ne zaboravljam ni svećenstvo. Kadagod mali otac Cassidv istrese škrabicu, ima na svoju radost jednu zlatnu funtu u ruci; ne da bi to bilo potrebno,da znate; moram ga siliti, da je uzme. S moje strane samo jedna neznatna ljubaznost.«»Samo dobro napiuhuj tu trubu, Joe«, reče Frank, koji je lako savijao usne li buljio u strop.»Zašto ne, mladiću?« cerio se Joe hvalisavo. »Sigurno je, da svira lijepu melodiju.«»To je čovjiek s velikim srcem, taj Joe Moore«, reče Polly, dok je u punoj nevinosti popuštala steznik.32Dođe do kratkoga predaha; zatim Lenniox baci sa strane pogled na Lucy,»Kako je škotskome elementu?« upita. Tako ju je uobti-čavao zvati poneki put, to je zvučalo kao da je htioaludirati na vezu, koja postoji među njima.»No, kao obično«, odvrate ona smiješeći se. »Petar se bio lako prehladio. Ništa osobito.«»Odrezak slantine«, ubaci Polly pospano. »Položen na prsa, drži pluća toplo.« Nitko se ne osvrnu na ovuprimjedbu; i Polly opet pade letargično u svoju stolicu.»Što je s novom zamisli, gospodine Lennox?« upita Iiucy,uvijek spremna da brzo iskoristi priliku. »Ide Hi naprijed?«»Upravo sam ostalima pričao«, odgoviori on prijateljski., »Zaista sam time zabavljen. Jučer sam bio prijeko u Leithu(i napravio neke pripreme u luci«.»Bit će malo previše, a da sve to samii radite«, reče Lucy, nagnuvši se naprijed s neizmjernom revnošću.Lennox je gladio šiljastu bradu, koja je bila najnapad-nija točka njegova proračunanag lica.»Možda«, odvrati on lukavo. »Da, možda će tako bita.« Jedno joj je pitanje drhtalo na jeziku, no prije nego gaje mogla postaviti, umiješa se Joe bučno.»U vezi s tim, Ana,« pitaše on, »što ćeš početi sa svojim sitnišem? Tvoj stari mora da ti je ostavio lijep dio?«Ona ga pogleda ljubaznim zamišljenim pogledom. »Znaš, Joe«, reče ona blago1, »kako si čas prije primijetio,ima uvijek dobrooinstava. I još onda i svećenstvo. Ali kada se o tome radi, mogla bih utemeljiti bolnicu — zaPolly, znaš.« Tada se iznenada diže i pogleda Lucy.»Umorna sam, Lucy. Da li ti ne smeta, ako odem gore? Nemoj se uznemiravati.«»Ali ne, idem s tobom«, reče Lucy toplo i ustade; ludo ju je radovalo, što ju je Ana oslovila tako povjerljivo. »Zatebe je sve spremno.«Izađoše zajedno iz sobe.»Bože!« reče Polly, dok je teatralno sjedala i talasala se od uzbuđenja. »Jeste li čuli to, s bolnicom?«Joe se pogladi po masnoj šiji, koja mu je straga stršila iz ovratnika.3 Tri ljubavi

33»Ah, ona je boljia nego prije«, reče on pomirljivo. »Nas dvoje smo se tih četrnaest dana slagali sasvim dobro.«»Suviše dobro!« odgovori Polly, još uvijek dršćući. »Ona je čudnovato biće, Joe Moore, ti to znaš vrlo dobro.«Nasta prekid. Zatim Joe lagano diže glavu i pogleda svoga brata oštrije nego obično.»Zna li Lucy o — milostivoj?« zapita značajno i pokaza pokretom glave u pravcu kamio je izašla Ana.Frank pocrveni i zbunjeno stavi ruke u džepove.»Ne«, odgovori braneći se. »I nema razloga da joj se to priča u ovo doba1 dana.«»Sasvim ispravno, mladiću. Sasvim ispravno«, reče Joe kratko. »Nema smisla opet podgrij avati taj stari kupus.Nd-kakva smisla, nikakva!«»Morama reći...« ubaci Lennox, za vrijeme dok je pažljivo razgledao svoju lulu. »Moram reći, da sam je koduređivanja poslovne strane našao vrlo razboritom. Da, to joj se mora prizna tti.«»Ah, nikada ne ćete nagnati leoparda da mijenja svoje pjege«, izjavi Polly neobično poetičnom fantazijom. »Izaista, nikada ni Anu, da mijenja svoje.«»Lakše, lakše«, reče Joe. »Mi smo samo ljudi. Ne, odnio me đavo, možemo se posvetiti tek kada budemo mrtvi.«Dok je govorio, otvoriše se vrata, i Lucy stupi u sobu. Pri ulasku joj se učini, kao da je ovo četvero izmijenilopogled sporazumijevanja: čudna munja, koja ju je dražila i onda se najednom ugasila.»Sto se dogodilo?« upita, dok je smliješeći se gledala od jednog do drugog. »Vi svi izgledate kao da ste sanjali.Dođite! Gurnite stolice.«»Ne, Lucy«, reče Joe sa žaljenjem. »Već je mrak! Morat ćemo putovati.«»Ali ni govora!« odvrati ona naglo. Još je veoma rano. Zar ne ćemo malo svirati?« Lennox ju je zaista čestomoHio »jednu pjesmicu«. Često je i Polly htjela, da ona — Polly — pjeva; imala je na umu jednu dirljivubaladu, koja je u najvećem stepenu umjetnosti spajala osjiećaje pobožnosti i rodoljublja i ovako počinjala:Irac katolik siromah, otišavši u dragune, Pisao je majci svojoj u svijetlu blijede lune.34Ali je danas Joe tresao glavom.»Moram se vratiti, da zaključim blagajnu«, reče on uspravljajući tijelo. »Idemo, Polly!«Lennox popi svoj viski i pogleda na sat.»I ja također moram ići«, reče. »Znate, vrijeme je za jednog starijeg gospođina.«Lucy se bunila, s osjećajem, da se njeno društvo prerano razilazi, ali je ipak bila u nemogućnosti da ih u tomespriječi.»Vi ćete svakako jednom doći na večeru slijedećeg tjedna, gospođine Lennox?« navaljivaše ona. »Sasvimsigurno, zar ne?«»Razmislit ću«, odgovori Lennox, svojstvenim mu humorom. Kod njega je to značilo isto, što i oduševljeni pri-stanak; Lucy je ipak imala neodređeni osjećaj neuspjeha. Preko volje otpratila je goste do kapije, tu je uzelaFranka za ruku i stajala dok je Joe strpao Polly u kola, zapalio fitilje na lampama i drmao preplašeno kljuse.Kada su ovi smjelo otputovali u noć, Lennox se oprostio mnogo manje dramatično. Obećao joj je, da će unedjelju doći na večeru. Time je bila zadovoljna. Ipak se osjećala, da ovo veče nije imala previše vidljiv uspjeh,te poslije jednog trenutka primijeti:»Ipak, bilo je sasvim dobro, zar ne, Frank?« »Moglo je biti i gore.«»Ali Ana«, razmišljaše ona. »Trebat će vremena dok je upoznam. Ona je malo suzdržljiva, zar ne.«»Ja je nisam molio, da dođe, drago dijete«, odgovori on neobično jakim naglaskom.Ona ne odgovori, nego ga gledaše mirno i malo znati-I željno; tada se nasmiješi, a on joj smijeh odvrati.Zajedno su stajali na vratima, svijesni sivoga mira, koji i se spuštao s tamom, koja jje nađJirala.I »Lijepo je ovdje biti zajedno«, reče ona odjednom. Kroz tišinu dopirao je sa Bowieova pristaništa kao nit tanakzvuk usne harmonike; tamo se sastajala grupa mladića; kroz melodiju bi ponekad zazvonio tihi smijeh, te jepokoja djevojka projedrila pored viteški podrugljivog zurenjla; tu i tamo prodirao je do njezina uha tihi i mlirnipozdrav poštovan'ih ljudi3* 35— nejasnih prilika, koje prolažahu sumrakom; krozsve to tamom je prodirao tihi šum vode u ušću.Četvrtaste milje žute svjetlosti počele su žaritfi. duž ceste i ubrzavati korak noći, koja se spuštala. Vrata, koja subila otvorena da puste unutra hladnoću noći, počeše se zatvarati. Odjednom probi iz velike daljine zaliva snopsvjetlosti svjetionika Lanton kao užareni meteor, poveza ih jedan čas sa stvarnošću, a onda se ugasi i tama postajoš jača, tišina još dublja nego prije.Nisu govorili: tajanstveni čar ovog sata pozivao je na opću tišinu. Nije bilo mjeseca, ntijedna zvijezda nijeblistala; tako je tama bila punlija, tišina dublja. Nevidljivo krilo slijepog miša šibalo je zrak, koji je bio težak oddaha vlažne trave; sa jednoga je udaljenoga polja dolazilo miris svježe pokošena sijena, hladan d vlažan, lebdiosanjarski oko njih. Slatka pospanost te večeri kao da jlu je iznenada ovladala, i ona se u naletu nježnosti naslonina Franka. Oni su povremeno imali svojih malih svađa, naravno. Ali ipak — ne, ona nije mogla poricati svojuljubav prema njemu. Nasloni se na njega. Kao vlasnik stavi ruku oko njegovih ramena.»Kasno je, Frank«, reče tihim glasom. »Dođi kući.«III

Slijedećega je jutra Lucy sjedila s mužem pri doručku. U gostoljubivoj pažnji na sinoćnji njezin umor, poslala jeAni doručak u sobu. Tada stiže brzojav od Richarda.Brzojav je u ovoj kući bio događaj, kiojli zapanjuje, i Lucy je nervozno trgala tanki omot, bila je već spremna naneku nesreću. Nije se ipak raddlo ni o kakvoj nesreći, samo o jednoj neugodnosti, i Lucijin uzdah bijašemješavina neugodnosti i olakšanja.»Nezgoda!« reče, a oči su joj svijetlile od jada. »Nije lito preglupo!« Vitki mladenački stas bijaše uspravijen, ravnočelo naborano; tako je pokazivala gotovo djevojačku srdžbu.»Pogledaj ovo, Frank«, ponovi ona, »zar to nije preglupo!«Moore je glasno čitao pruženi mu papirić: »Draga Lucymolim te dođi na nekoliko dana Eva bolesna Richard.« Na-36sta tišina, a za to vrijeme gledao jle Lueiju. uzdignutim obrvama. »To je ipak najprokletiji bezobrazluk!« izjavi.«'Draga Lucy'« — lijep izraz, doista.»To je strašna neprilika«, suglasi se ona. »A naročito stoga, što se (ipak mora Ani praviti društvo. Što će za imebožje ona misliti —«»Ali —■ ne će ti valjda ni ru snu pasti na pamet, da otpu-tujieš?«Ona uze brzojav opet u ruku.»Nekoliko dana«, čitaše zamišljeno. »Možda do utorka«. Uzdahnu i zatim reče: »Da morat ću putovati!«»Sasvim naravno!« odgovorli on. »Ti znaš da te oni samo iskorištavaju. To je jedina prilika, da čuješ o svomebratu. Prijie nekoliko godina dogodilo se listo, zar ne? Kada te više nisu trebali, ispustili su te kao vruć krumpir.Karta o Božiću s dirljivom zahvalnošću —• to je bilo sve, što su ti tada poslali, je li?«Ona pocrvenje od njegova tona.»Imam osjećaj dužnosti, Frank«, odgovori čvrsto, »što Richard radi, uopće me se ne tiče. Samo to, što ja radlim.Eva je bolesna. Osim toga on je moj brat.«»Srdačne pozdrave papi«, odvrati on surovo. »Jai te trebam ovdje. Ti jednostavno ne smiješ otići.«Ali ona odgurne u potpunome miru njegovu osornost i njegov prigovor; nije bila od ontih, koji zaboravljajusvoje dužnosti. Richard je njen brat, i obratio joj se u jednoj važnoj stvari. Iako joj je neugodnost ove dužnostibila jasna, već je stvorila odluku.»U neku ruku, sasvim je dobro, što je Ana ovdje«, reče ona ravnodušno. »Ona će se brinuti za tebe.«»Bninuti se za mene! Ne ću da se ona brtine za mene.« Prekomjerni protest izbijao je iz njegova tona. Ali taj pro-test, kako je to uvijek bio slučaj, samo izbi iskre iz njezine odluke.»Dobro bi bilo vlakom u deset sati«, mrmljaše mirno, s tonom zaključka, kao da je zapravo rekla: »Ja sam seodlučila, Frank. I ti znaš, kad ja to jednom učinim ...«Ne progovoriše više ni jednu riječ, ali kadai se digao i nespretno uzeo kaput, on izjavi:37»Po tvojoj volji. Po tvojoj volji. I uvijek samo po tvojoj volji. To će te jednog lijepog dana dovesti u težakškripac.«»Ali, Frank, ja ne putujem rado«, mrmljaše ona razborito. »I to je samo do utorka.«Gledao ju je jedan časak, tada mu se na namrgođenom licu pokaza smiješak; zanjiha glavom.»Sasvim je jasno, da te volim«, reče. »Inače ti nikada ne bih pustio, da tako čvrsto držliš uzde.«»Tako je i pravo«, odgovori ona, poravnavajući mu ovratnik. Poljubi ga nježno, tada stade uz prozor i proma-traše njegovu pojavu, kako se udaljuje ulicom i postaje sve manja i manja i tako konačno iščezava. Zatim bezoklijevanja ode gore, u Aninu sobu, li dok je kucala na vrata i ulazila, njeno lice odjednom posta zabrinuto.»Moram te moliti za oproštenje, Ana«, uzvikne sjedajući na kraj kreveta, i pokaza joj pola smijući se, polamrsteći •čelo, teškoću svog položaja. »To je ružno od mene. Ali, ja ne znam, kako bih to spriječila. Osjećam, dasam potrebna svome bratu.«»Meni je to svejedno«, reče Ana, pošto ju je saslušala; zatim počne spletati slobodan pramen kose, koji joj jevisio preko žute noćne haljine, a pri tome je gledala u svoje prste. »Meni je to svejedno.«»Ne ljutiš se?«»Zašto?« Ona prekide svoj rad, ali ne baci debelu grubu pletenicu unazad, nego je ostavi, gdje je bila, potpunobez feoketerije.»Dakle...« reče Lucy, koja je malo pocrvenjela zbog tako ravnodušnog prijema njene vijesti. »Ja nažalost moramotputovati već u deset sati.«»Nemoj se uznemiravati«, odvrati Ana prijateljski. Pri tome diže velike smeđe oči, koje ležahu duboko uglatkome bijelom licu.Između ove dvije žene zavlada tišina: jedna je Mla otvorena, napeta i toplo plašljiva; druga indolentna, mlitava,staložena.»Ti ćeš se brinuti za Franka!« zaključi Lucy, dižući se. »Nemoj dopustiti, da obori glavu.«■»Mi ćemo već jedno s drugim sasvim dobro proći«, reče Ana nemarno. »Frank poznaje mene, ja njega«.

Silazeći niza stube, Lucy razmišljaše, zašto Ana spontano ne reče: »Kakva šteta što moraš putovati. Ali naravnoda moraš putovati. Tvoja je snaha bolesna. Ja ću se do tvoga povratka već sasvim dobro snaći.« Ali ne! Ana tonije rekla i time, što je to propustila, naglasila je u neku ruku svoj karakter. Lucy je na trenutak razmatralanekom određenom ogorčenošću tu zapravo nerazumnu usporedbu. Ona je voljela držati stvari čvrsto u rukama,ljutilo ju je, što mora zagonetku ostaviti neriješenom. Ali zacijelo, osjećala je, Ani ipak nije bilo pravo da jedomaćica napušta — makar da je bilo neizbježivo — i tako je Lucy shvatila taj odgovor, koji je poslije potpunoizgubila iz glave.Otjera te gl/upe misli i okrene se, da svrši potreban zadatak, da objasni svoj put sinu.»Petre!« zovnu ona naglo.Izašao je iz svoje spavaće sobe, upravo u trenutku, kad je dovršavao oblačenje; da majci bude zgodnije, azapravo i njemu, radnim je danima doručkovao tek kada je otac otišao. Lucy ga pogleda i sakri nježnu ljubav upogledu.»Danas će ti Netta dati doručak«, reče ona oprezno. »A Ana će sada neko vrijeme paziti na tebe. Ja — japutujem.«On je buljio u nj|u.»AM, zašto, zaboga, majko?«»Zar ne, da će birti vrlo veselo?« izbjegne odgovor uređujući mu kravatu. Zatim doda sugestivno: »Hoćeš li obe-ćati, da ćeš paziti na Anu?«Igrao se tom mišlju, u kojoj je vidio nešto važno, jedinstveno; ipak, rekao je s proračunatom naivnošću, koju jeona našla šarmantnom i zapravo ju je očekivala:»Ako ja to. učinim, hoćeš li mi tada dati...« Oklijevao je. »Jedan... ti već znaš ...« Govorio je riječ slovo poslovo. »Ako to učinim ...? Za moju šteđiioničicu?«Naravno da će ga dobiti: jedan penny! To ndje bilo ništa; a on se nije ubrajao među one dječake, koji su svojnovac upotrebljavali za jeftine i loše slatkiše. Ne, on je štedio ove pennyje pohvalnom mudrošću, kojla je moglabiti samo draga njezinu majčinskom srcu.3839Dobio je penny — kako bi to mogla odbiti? — i topli, dugi zagrljaj. Netta je također dobila točne upute; tadaje Lucy konačno otputovala.Bilo je svježe jutro, s onim tihim dahom jeseni, koji je toliko voljela, i veselila se svojoj' živoj šetnji do grada.Ard-fillan joj se uvijek sviđao. Ulice, široke i čiste, zasađene mladim lipama, jasenima i kestenima, imale suugodan izgled bulvara. Primamljivi dućani dičilo, su se s natpisima s grbovima nad ulazima, za otmjene kupce.Da, bio je to ugodan grad, koji je svojim rasporedom podsjećao nekako na engleske toplice, ali to je ipak biopravi grad za stanovanje, nešto umišljen na svoju kulturu i isključivost — sasvim opravdan snobizam — i samoje trpio par ljetnih gostiju; grad, u koji su se povukli nabobi okoline sa svojim novcem, da uživaju zasluženuradost u ugledu, koji im pripada. Ovdje je vladao red i dobar ukus. »Otmjeno«, primijeti Lucy za sebe — a to juje u prvom trenutku gonilo, da kaže:»Ovdje ćemo stanovati, Frank. Mi još ne možemo sebi dopustiti najbolja dio grada. Ali jednoga će dana i tobiti.«Bilai je istina, da je ona — možda zbog malo lošijeg položaja njihove kuće — imala u Ardfiilanu samo maloprijatelja. To je bilo razumljivo. U Perthu, Lucijinu rodnom mjestu, u kome je njen otac radio dugo vremena ujednoji ugledano j kancelariji — radio je u sudu grofovije kao perovođa — njen je socijalni položaj bio osiguran.Bila je poznata i priznata; kretala se u poslovnim krugovima grada. Otkako se vezala s ovom irskom porodicom,osnovica joj jie bila manje sigurna, krug ne više poslovan. To je Mio neizbježivo, i ona je to priznavala. No nijeod toga pravila pitanje. Ona je dobro znala, da žena treba da podigne muža do svoje visine. Ona je pokazalasvoju vrijednost; a bila je uvjerena, da će jednoga dana još više pokazati, da će svoj i Frankov položaj učvrstiti, (ida će im budućnost učiniti sigurnijom.Sada je sjedila udobno u vlaku, a misli joj se neprimjetno vraćahu onoj godini sreće u gradu. Nije mogla poricati— usprkos držanju svoga brata, koji je u onim danima prorokovao nesreću — da je njen brak postao veomasretan. Frankova je porodica možda bila nešto prosta. Al Frank nije bio prost. Frank je bio — ali, on je upravobio Frank! I ležalo je u njenoj naravi, da stvari privodi povoljnom svršetku.

Neuspjeh! Ona tu riječ nije priznavala! Možda joj je zdravi škotski soj, (iz kojega je potjecala, dao sposobnost,da planira i uredi; i tako dovede temperament svog muža u sretnu kolotečinu. Što se tiče nje, on se ne bi uopćesam po sebi kretao '■— tek lagano klizio s tokom događaja. Ona je uzela Franka čvrsto u ruke, odredila jenjegovu sudbinu i korak mu privela jednom razumnom i stalnom horizontu. A kako je to bilo lako! Lako, jer gaje voljela. Da, bez sumnje, ta je ljubav prema Franku bila uzrok, koji ju je gonio, koji ju je gonio naprijed. Samje Frank priznavao tu činjenicu, često s finim ruganjem — kakva je ono ona njegova nemoguća fraza? Ah da! —

»Mrkva pred magarcem«, primijetlio je ironično. U kutu kupeja tiho se smijala ovoj apsurdnoj kleveti. On to nijezlo mislio. To jle bio naprosto njegov način.Voljela je Franka. On je bio potpuno njena svojina; bio je njeno djelo; bio je tako svi jesno modeliran njezinomljubavlju, da je gotovo osjećala vlasnički nagon umjetnika prema savršenom umjetničkom djelu. On je tako očitopostao .dio nje same, da se u njoj uvijek dizala prirodna reakcija obrane,, kad se napadala njegova slabost, ili kadsu bile u pitanju njegove pogreške.To je bio u nekom smislu razlog, zašto ju je zadovoljavalo da osjeti svoju sreću i da je nesvijesno pokaže: bila jeuvijek vesela, spremna da svome bratu Richardu predoči nepobitan dokaz svoje sreće, svoga dobrog stanja,svoga uspjeha. Richard nije bio protivan tome, da na vidjelo iznosi uspjeh, koji je postigao; kako u porodičnomživotu, tako i u' zvanjiu; njegova rijetka pisma bila su puna Eve, »njegove drage žene«, Vere i Charlesa, njegoveslatke djece, koji su se neprestano isticali u društvenim i školskim krugovima, i pune onih parnica, bez razMke unjihovoj važnosti, u kojima je on, protiv općega mišljenja, trijumfirao na Oblasnom sudu. Bilo je pravedno, daona okrene koplje. Možda je Richarđ bio samodopadljiv; sigurno je bio dobar muž, a do određene je granicevolio Evu. Njiegova naklonost prema Luciji ntikada nije bila javno pokazana. Često ju je s većom premoći, negošto se to pristoji starijem i jedinom bratu, tolerantno označio — ah, ta je tolerantnost bila laki pokrivač zanjegovo ruganje! — jednom jeđfinom riječju: idealistkinja! No dobro, ona je ovo obilježje primila kaoizazivanje. Sto je bila svrha ži-404Jvota i gdje je zapravo ležala njegova ljepota, kad nije bila sazdana na tome obrascu poštenja i vrline, ili kako jeto lično formulirala: zadovoljstvo, da se uradli »pravo«? Postojanost ljubavi, draž male djece i njihov smijeh;slast žrtvovanja, božja sudbina i božja providnost — odbace li se sve ove čir njenice, čovjek je izgubljen udivljini tame. Sto se nje tiče, sv&đalo joj se biti na suncu; i dosada joj je tu bilo toplo i ■utješljivo.Lokomotiva zazvižda, Lucy se prenu iz sanjarenja. Dobri bože! Bila je već u Ralstonu! Živo se diže i siđe svlaka.Ralston, blisko predgrađe Glasgowa, nastanjeno bogatijim građanima, bilo je, iako se Lucy ogradila, da muprizna tu premoć nad Ardfillanom, udobno za stanovanje i upravo- je odgovaralo Richardu i njegovupravničkom pozivu. I Richar-dova je kuća, sagrađena od crvenog pješčenjaka, okružena dobro njegovanombaščom, s malim ali umjetnički ukrašenim zimskim vrtom sa strane, svjedočila o njegovu blagostanju i socijalnojdzjednačenosti s očito strogim susjedstvom. Bila je, kao i Richard, izrazito solidna, izrazito škotska. Ipak, nje-zino »ime nije bilo škotsko. Eva, koja je htjela da sačuva svoj glas »mondenke«, i možda mislila na to, dapotakne Richar-dov osjećaj za lijepim domom, koketno ju je nazvala »Le Nid«. Dirljiva sreća!Bila je vrlo otmjena: ali pored te skrupulozne otmjenosti ne otvori joj vrata kućna djevojka, već sam njen brat.»Lucy!« povika odmah. »Ah Lucy!« U njegovu neobično srdačnom pozdravu čuo se zvuk olakšanja. »Znao sam,da se možemo pouzdati! u tebe.«Odmah jiu je odveo u svoju radnu sobu, i tu joj je ispod grba porodice Murray, koji je visio nad pisaćim stolom,zagledao u lice — njegov je pogled izgledao manje strog, manje kritičan, manje premoćan nego obično. Onbijaše dostojanstvena pojava, tamna kosa i brkovi pokazlivahu još sjaj, usne još uvijek ono naročito, živahnocrvenilo, jasno ocrtano prema blijedoj koži. Njegovo držanje — lijeva ruka na leđima, brada izbačena naprijed,čelo mračno, nešto uzvišeno, pripravno da se nabora — određivalo je njegov karakter.»Lijepo je od tebe, što si došla«, poče brzo. »Znam to cijeniti. Jasno vidiš, da sam uzbuđen. Stvarno nisam bio ustanju da odem u kancelariju.« Srdito prekide i impresivno42nabra čelo. »Eva — Eva je bolesna. I njegovateljica, ta zla, pokvarena žena, koja je došla u subotu — jučer seupustila s kuharlicom u pijanu svađu. Gadna stvar! Moja sirota žena! Naravno da sam obje istjerao iz kuće. Isada sam sam s Evom, koja leži u krevetu, imam djecu na vratu i nikoga da nam pomogne osim jedne mladedjevojke. To je... to je upravo ludo!«Njegov uobičajeni način, točno, bez strasti, premoćno, prožet jetkim pravničkim duhom, nestao je i ustupiomjesto prostoj goloj Mjedi građanina, s kojim je nepravedno postu-pljeno, zabrinutom ocu, odanom suprugu.»Tako mi je žao, Richard«, mrmlj!aše ona. »Što... što je Evi?«On duboko pocrveni, kao muškarac, držeći glavu visoko.»Mala nelagodnost«, mucaše s izrazom tajne, koja istovremeno otkrivaše škakljivu intimnost ove bolesti. »Brzoće proći. I u utorak ćemo opet imati njenu staru njegovateljicu. .. ona je Evu uvijek njegovala i poznaje njenubolest.« On je pogleda umilno.»Naravno da ću vam pomoći«, reče ona otvoreno. »Zato sam ovdje.«»Lakše mi je, mnogo lakše«. On predahnu, zatim doda samoBvijiesno: »Sada ću te odvesti gore Evi.«Dok je išao važnim korakom naprijed preko stuba, po-kritlih debelim sagom, Lucy se pripremaše da pozdraviEvu. Istina je bila, da se nikada nije ugodno osjećala u Evinoj prisutnosti, i da je ženu svoga brataokarakterizirala naročito sažetim pridjevom »mala«. Prepletenost značenja te riječi bila je različita, ipak je Eva,sve u svemu, bila mala žena; vitka tijela, nježnih udova, naglih i pretjeranih pokreta. Imala je bijelu kožu, koja seodlikovala finim tkivom i kogu je njegovala veoma pažljdvo; njena kosa, namirisana i nakovrčana po posljednjoj

modi, blistala je u strastveno tamnoj boji; nos joj bijaše tanak i orlovski, oči sive, zubi dobri, ali na njenu, žalostna rubovima malo nazupčani. Afek-tirala je elegantnost, skrivala je urođenu glupost obaranjem pogleda, oblačilase dobro i po modi i zapravo je bila učenica onoga otmjenog svijeta, za kojim je tako žarko čeznula. Pri govoruje piskutala, zvučno se smijala, hodala je neprirodno. Richard ju je obožavao.43To je bila Eva, takva, kakvu ju je Lucy poznavala. Ali sada, jao, Eva nije bila bučna, niti je neprirodno hodala.Blijeda, najzanimljivije blijeda, ležala je u polusnu na jastucima, i svi su znaci pažljivo upozoravali da pati odljubavnih stvari.»Lucy je došla, draga«, tiho mrmljaše Richard, kako to priliči u ovoj prilici.Laganim micanjem vjeđa pokazivaše Eva, da u njioj dma još života.»I ona će te njegovati slijedeća dva dana«, nastavi on umirujući.Eva konačno otvori oči iz svoga polusna ti okrene ih Ri-chardu, širom otvorene i još uvijek pune prigovora. Tadauzdahnu i bez riječi pruži Lucijti umornu ruku.»Sve će biti dobro, Eva«, reče Lucy. »Samo se nemoj uzbuđivati.« 'iEva se nježno' osmjehivala — ali, dirljive li blagostli toga osmijeha! Mramor bi se rastopio!»No dakle lijepo«, reče Rjichard pun takta; izvadi sat. »Možda... dai, osjiećam, sada mogu ići u kancelariju. Sveostavljam u tvojim rukama, Lucy. Eva, moja sirota Eva! Znam, da ćeš je čuvati.« Htio je otići.»Poljubi me, Richard«, šaputaše Eva, i pruži mu bijelu ruku u izvanrednom izljevu strasti. »Poljubi me, prijenego što odeš.«Lucy se okrene. Eva joj je uvijek išla na živce; kod nje je u pozadini oduvijek vrebala sumnja u iskrenost njenesnahe. Ne! Eva je mogla biti vesela, zabavna, da upotreMmo njen vlastiti izraz — šik; divno je vodila kuću ihranila je Richarđa dovoljno i raskošno. Ali njezine metode nisu bile Lucijine metode. To nije bilo za Luciju, tajmačkasti način potčinjavanja jednoga čovjeka. Ne! Ne! Lucy je postigla svoj cilj na nešto manje luckast način■—• jednom otvorenijom, poštenijom metodom. Držala je okrenut "pogled, dok bračno milovanje nije umornozavršilo. Onda je s Richardom sišla i otpratila ga do vrata.Nato se dade živo i bez lijenostli na svoj posao. U kuhinji nađe Charlsa i Veru pod nadzorom nedorasle djevojke.Ova44je pokazivala volju za radom, koja je bila snažna kao tornado i koja ju je prije kratkoga vremena zaludila i u njojprobudila strastvenu želju da služi. Charls, devetogodišnji dječak tamne, čvrste šutljivosti, odjednom je pokazaovrlo privlačan smijeh, a Vera, koja je sa svojih pet godina već mogla sa svijesnikn ponosom sjediti na svojojlagano plavoj kosi, ohrabrila ga je barem time, što je malo po malo potiskivala suze.Ipak taj dan nijle bio lak za Ludiju. Kuća je bila donekle zapuštena; djevojka se pokazala nespretnom usprkossvojoj volji; djeca su, kad se s njima bolje upoznala, značila tešku brigu; a Eva — Eva je bila, blago rečeno,jogunast bolesnik. Ipak je Lucy našla zadovoljstvo u tome, da nešto radi. Ne baš da se divila samoj sebi u ulozianđela pomagača — ako je u toj kući i bilo krila, ova su se obavila oko Evine alaba-strene pojfave — ali jeosjećala, s urođenom tvrdokornošću, zadovoljstvo zbog uvjerenja, da služi obavezi lojalnosti.Richard, koji je došao kući uvečer s paketima i brižnim izrazom, našao je svoju peć očišćenu, svoj dom u tišinikoja smiruje. On sko'či — za teškoga čovjeka zadivljujuće hitro — gore u spavaću sobu s egzotičnim cvijećem, sbijelim ljiljanima, znakom čistoće i jednim grozdom, čija su nabubrela zrna budila želju za jelom. On ostade punljubavi neko vrijeme kraj bolesnice. Zatim polagano siđe dolje i nabori s njegova čela bijahu zbrisani. Stupi ublagovaonicu i sjede za večernji obrok, koji je iz pristojnosti nazvan »dinner«1 — takva nezgrapnost kao lizraz»kasni čaj« u »Le Nidu« se ne bi mogla održati.»Eva izgleda zadovoljna«, reče on, a zvuk glasa mu je više nalikovao običnom, pravničkom tonu. »A ja ... no,naravno, i ja sam također zadovoljan.«»Ona je dobro jela«, dometne Lucy, dodajući mu kotlete s graškom. »Uzela jje slatko, koje ja zaista dobropravim, također kokošju juhu i dosta kolača.«»Ona samo kljuca kao ptica«, reče Richard, bacjwši se ozbiljno na meso. »Kao ptičica, ne više! Nadam se, da sidjecu držala po strani?« On pogleda, naizgled iznenađen. »Ovaj grašak... no, moram reći, zbilja se možepodnijeti.«1 dinner, u Engleskoj, najveći dnevni obrok, koji se uzima uvečer. Op. prev.45<>nn se nasmiješi i odluči se da pokaže Richardu što zna. JtiMno jo, da je on našao i ostala jela isto takopodnošljl-n»», Konačno je rekao, gladeći se ubrusom preko crvenih »inu d sjajnih brkova:»Zailsta, Lucy, ja sam ti veoma obvezan. To je bilo vrlo uutno — gotovo tako dobro, kao da jie sama Eva toradila!«Ona ne odgovori, ali je osjećala, da bi Richard, kada bi Eva 'Uto bolje pravila, morao biti dobro uhranjeničovjek.»Znaš«, nastavi, gledajući1 je s novoprobuđenim zanima-i'in, »da se nisi toliko žurila, mogla £ti sama uspjetidaleko >l,|e.«

Primjedba je izgledala nejasna, ali je Lucy razumjela mio cilja, i naglo pocrveni. Kako može usporediti Frankasvojom Evom! No tako što!»Ako si tako sretan kao ja, onda ti je dobro«, odvrati m Ijutito.On nabra čelo; (ipak je bilo karakteristično za njegovo danje raspoloženje, da nije primijetio izazov — nekada biMo do žestoke borbe. Ustao je.»Lijepo«, reče on mirno. »Sada ću otići gore i nešto malo tati kad Eve. Ona voli, kad sam kod nje.«Glodala je za njegovim leđima, koja su iščezavala, -i jed-m osobitim pokretom uvuče usne, zatim se trže i počeras-ctnati stol. Gotovo burno pomaže djevojci u pranju suda rdmah ode u krevet.U jodnom brzom preokretu bilo joj je jasno, koliko bi joj •iiJ&c bilo, da je bidia kod kuće (i vodila svoje vlastitokućan-vo. To je te večeni osjećala sasvim oštro i jasno. Slijedeća tu dana taj se osjećaj pojačao. Izgledalo je, daje Richard, ida ga čovjek opet promotri poslije dužega vremena iz veće issinu, još sebičnije potčinjen, još većipapučar nego ikada. ju, koja se veoma brzo oporavila, opet je polako primila •oj« glupo držanje, očijukanje,koketeriju. Iskoristila je u »l.punosti prednost stanja, u kome se nalazi, utuvila je sebti ^luvu: imala je svojemušice što se tiče dijete, svoga izgle-«, cvijeća. Samo uspomena na to, da je poslije očeve smrti i Inom kodRicharda našla sklonište i hranu — starac je it.itvio samo malo i za nju ntije bilo drugoga izlaza — spre-iviiln jeLuciju, da se ne pokaje zbog ove nagonske sestrin-ske pomoći. Ipak je oma to gostoprimstvo platila uslugamai ovakve vrste. Da li je moguće, kako je Frank mislio,da ju je Richard jednostavno iskoristio? Čelo joj se kod same ove pomisli namrštli karakterističnom naglošću!Uz ovo je od vremena do vremena dolazila neizbježiva briga o svome vlastitome kućanstvu. Da li je Petar biodobro opskrbljen? Da li je Netta zapamtila njene upute? Ana! Da li su se brinuli o Ani? A Frank? Da, piiijesvega Frank! Je li mu dobro? Je li savladao svoju zlovolju i da li je mislio, kako priliči, na razonodu svojesestrične, svoga gosta? U jednom času preokreta osjećaja bilo joj je potpuno jasno, da dom — njen ljubljeni dom— predstavlja mjesto sreće. I neobično je bilo — s obzirom na njen mir pri odlasku — da je nestrpljivo i živoželjjela, da se vrati.Utorak je pozdravila uzdahom olakšanja. Večer prije toga došla je nova kuharica, predmet Richardovihzlovoljnih pre'dskazivanja; i napokon je stigla, iako čini se sa zakašnjenjem, i njegovateljica, u punoj opremi.Bilo je popodne, kada je Lucy, obučena za put, stupila posljednji put u Evinu spavaću sobu —• za ovo malo danau »Le Nidu« često je nosila poslužavnik uz ove stube.»No«, reče ©na konačno 'i s pristojnom skromnošću. »Ako-sam. bila od neke koristi...«Eva se slatko smiješila, sjedeći uspravno, elegantna, ali još uvijek — tako je bar tvrdio Richard — malo slaba.»Djeco, poljubite, tetu Luciju«, šaputaše ona. »I pošaljite-pozdrave Petru.«Charls i Vera, koji stajahu jedno kraji drugoga uz krevet,, drveno kao kod fotografa, priđoše poslušno.»O Božiću ćeš čuti o nama«, reče značajno Richard — došao je iz kancelarije rano. Toplo joj prodrma ruku —muškim stiskom, punim zahvalnosti ■—■ i otprati je čak do-vrtnih vrata.Ona je išla ulicom s raznim osjećajima. Richard ju je-bar mogao dopratiti do kolodvora, a Eva pri rastanku mo-gla izraziti više zahvalnosti. Ali kad ju jte vlak izvezao iz Ralstona, u toplotne se iščekivanju njena zlovoljapotpuno-izgubi. Bilo je tako dobro ■—■ putovati kućd!Kupujući kartu — Richard nije mislio ni na to, da joj nadoknadi trošak — spretno uključi u povratak i posjet u.47'Glasgow. Konačno su bile nabavljene čipkaste servijete — gospodfin Gow je imao »prave« — i u veselomraspoloženju velikodušnosti — bar će ona dokazati, da škrtost nije osobina Murravevih — kupi zvrk za Petra,duhana za Franka, a za Anu krasnu malu bocu Florida-vode.Nije žurila s kupovanjem, produžila je tako iščekivanje, pojačala ljubazni izgled svoga povratka. Pila je čaj kodPal-tocka ■—■ rijetko zadovoljstvo; još je uvijek voljela slatkiše kao u doba djetinjstva, a Paltockovi su kolačiod kreme bili krasni i sočni; rastapali su se na jeziku. A što se tiče peciva, znala je, privatno, od Franka, sa svimprofesionalniim razumijevanjem, da Paltock kod svojih »stvari« ne upotrebljava ništa drugo do čisti maslac.Sjedila je »gore«, uz male mramorne stolčiće, očarana lijepim pogledom dolje na ulicu. Obrazi su joj živahnopocr-venjeli, kao uvijek, kada je pila vrući čaj, čipkasti joj je rubac ležao elegantno ti nježno na koljenima, a onaje bila prožeta osjećajem živahne sreće.Ona je »pravo« postupila, održala je vjernost prema bratu i sada ide kući — Franku. Ona je dobro znala, kako jebilo smiješno, da ona, udata već dugo godina, žarko želi ovo ponovno viđenje s mužem. Smiješno ili ne, bdio jetako. Bilo je — ona. Odjednom se sjeti jednoga drugog povratka mužu — prije dvije ili tri godine, datum ne igranikakovu ulogu. Kako joj taj događaj živo stoji u sjećanju: tada se vratila s Petrom poslije kratkoga boravka namoru, Frank ju je očekivao i Frank je sa zapanjujućom, neslućenom bri-žljivošću stavio u spavaću sobu cvijeće,a na stol bocu šampanjca. Šampanjca! I ruže! Zapanjujuća, nevjerojatna pažnja od Franka. Ali ipak on je toučinio, a ona je to voljela. Maštajući, gledajući sjajnim očima u daljinu, vidjela je pred sobom svoj povratak,vidjela je u tišini sumračni zaliv, dok je sama prolazila obalnom cestom prema kući, vidjela je dobrodošlicu, kojaje najednom zasvijetlila s prozora prednje sobe. Jedinstveni fenomen!TrgnuvSi se, ustade i plati. Morala je požuriti, da stigne na vlak u Charing Crossu. Stigla ga je đ. naglo sjela ujedan kut, malo zadahtana od žurbe.48

IVZa vrijeme dok je vlak strašnom brzinom onoga doba vozio Luci ju kroz sumrak desnom obalom široke rijeke,sjedili su Frank i Ana kraj kamina u njenoj blagovaonici, u njezinu domu. B'ilo je to već poslije čaja, posuđe jejoš stajalo na stolu i izgledalo je, da su oboje zamišljeno gledali u crveni požar vatre. Smiješno — vatra ukolovozu. Ali u tim su krajevima večerii hladne, noćni vjetrovi oštri, i ništa tu, što se Diče meteorologije, nijebilo nemoguće. Svjetiljka je već bila upaljena i bacala je žuti sjaj na zastore udobno uređene prostorije i na njihdvoje: činilo s© da — možda nekom osobinom nježnog svijetla — svakome od ova dva lica daje nekuneodređenu sličnost u crtama ili izrazu.Naravno, bilti su prvi rođaci: Mooreova mati i Anin otac bijahu sestra i brat; to je bez sumnje objašnjavalo ovusličnost pod svjetlošću tihoga plamena. Ali ta je sličnost bila zapravo dublja, ona se nalazila u njihovoj srži,uvjetovana njihovim podrijetlom, izrasla iz njlihova zajedničkog seljačkog sloja, oplemenjena jednomimućnijom generacijom, ona je ipak u promijenjenom, slabijem obliku ostajala ista. Usprkos razlici utemperamentu — Moore je bio ravnodušain, zlovoljan (i tako lakomislen, da je klizao kao1 tekuća voda, Anagruba, privlačiva, ali u biti odbojna — bili su u biti jednaki: ne samo istog roda, nego i istoga kova.Dok su sjedili šuteći, (iz kuhinje dopdraše nerazumljiva i nepravilna galama, nešto kao kreštav smijeh, koji jeznačio, da Petar s Nettom »tjera šalu«, dok je po zakonima, koji vladaju svemirom, trebao već odavno bitispremljen na spavanje. I sada, poslije dugotrajne galame, ljuljaj ući se lagano u svom naslonjaču i udlišućineizbježivi dim, reče Moore blago:»Krajnje je vrijeme, da dječak ode u krevet!«Ana podiže pogled s vatre i upravi ga s lakim smiješkom na Franka.»Neka se samo zabavlja, dok može«, reče. »To je sasvim pametna misao, Frank. Osim toga se lijepo ponašao. ANetta — bolje će se držati, ako se nasmije. Ona je zgodna mala služavka.«»Tako ti pape«, mumljaše Moore, gledajući prema vratima. »Samo nemoj pred,njom reSi ,služavka'. Ona bismjesta4 Tri ljubavi49oMšla. Oni su ugledni, njezina obitelj. Poštovani! Ona ima rodbine među svećenstvom, kaže Iiucy.«Nastade kratka šutnj'a, a onda on pogleda, možda povodom spominjanja imena njegove žene, na crni mramornihram na kaminu — koji je (imao impozantnu fasadu bnojča-nifea jednoga sata — i primijeti zamišljeno:»Ona će za sat doćii — Lucy, mislim.«»Već znam, koga misliš«, odgovori ona, a njezin neobični smiješak nije prestajao. »Ne moraš mi objašnjavati. Uposij ednjiih deset minuta gledaš na sat bar pola tuceta puta.«On saže glavu, cigaretom napravi opravdavajući pokret, i tom prilikom strese pepeo u vatru.»Ti jesi to, Frank«, nastavi ona lagano. »Da, ti to jesi — zato sada nemoj to ni poricati. Ispravan, staložensuprug. Ti si ove tri večeri sjedio & nisi drugo ništa radio nego drijemao, derao tur na hlačama i mislio na to,kada će se ona vratiti.«»No —« mumljaše on nelagodno.»Piše ti na licu.«»Na licu?« ponovi on pitajućfi.»To je sigurno bio razlog, zbog kojeg si sa mnom progovorio jedva koju riječ, kad sam došla,« uporno nastaviona podrugljivo izazivajući. »U tvojloj urednoj maloj kući nije nli trebalo jedno takvo zlo stvorenje kao AnaGalton.«Taj izraz, koji je ona upotrebila za samu sebe, dirmu u Franku neku skrivenu žicu spoznaje, i kao da ga probudiiz mrtvtila. .»Smiluj mi se, Ana«, poviče iznenada i uspravi se. »Mi smo se ovo nekoliko dana dobro slagali. Mi smo najboljiprijatelji. Ti to ipak znaš.«»Alli istina je, zar ne, Frank? Ti nisi htio da ja dođem.«»Ni govora,« mucao je on. »Nitko nijje žalio1 više nego ja, kada si ti — kada si ti imala onu malu nezgodu.«

»Malu nezgodu!« ponovi ona, a pogled njezinih punih dubokih očiju rugaše se jedva primjetljivo. »To ti jeslično, Frank! Ti ne gledaš stvarima u oči. Zašto ne možeš biti iskren i reći: »Kada si dobila dijete?«On se strese od te rečenice, tako mirno izrečene na njegovu domaćem ognjištu. Iako ove riječi nisu sadržavalegorčinu, nego su bile izgovorene s promišljenom ravnodušnošću, točno su prikazivale njegove prigovore njezinuposjetu i opet50mu živo pokazale njezinu tragediju — ona je, naravno, odbila, da to smatra tragedijom, tu svakodnevnu nezgodu,koja je prije pet godina smetala porodici u Belfastu. Zapravo, početak nesreće, otkriće njezina stanja — Moore jesumnjao, da je to i ubilo staroga Galtona — odigrao se neposredno u doba njegova posjeta. To onda nije bilaugodna stvar, a nije ni sada. Ali konačno, ipak se dogodilo. Bila je strašna stvar za nju, bitli natovarenavanbračnim djetetom, a bio je siguran, da ju je napustio otac djeteta. Njegovo itme je tvrdoglavo skrivala. To jeslično Ani! Činilo se, kao da je nikada ne možeš prozreti: pod Mirnom površinom tekla je duboka i nemirnastruja. Naravno, tih dana ntije o njoj ništa osobito mislio, isto tako malo kao i onih davnih dana u Levenfordu; alii onda je već nekako osjećao, iako Ana nije tražila sućuti nejasnu, neodređenu simpatiju. Ona je prkosila događajUma, gnjevu očevu, sveopćem negodovanju — sve je to predusrela tupom šutnjom, što je kod njega i protivvolje izazivalo neku vrstu ravnodušnoga divljenja. Sada je pogleda zbunjeno.»Kako god da se izrazim, Ana«, primijeti mirno-, »žao mi je bilo. Također sam i tebe žalio, kad sam čuo, da jedijete umrlo.« Zastao je. »Zašto se nisi odmah, kad se nesreća dogodila, izvukla iz toga, kako se najbolje moglo,i udala se?«»Zato treba dvoje«, odvrati Ana iskreno. »Osim toga, ne vjerujem, da sam stvorena za okove svetoga braka.Mogli pogledati samo tvoju udobnost, Frank, da bih znala, da moj ukus traži nešto manje pitomo. Pa ovih mli jeposljednjih godina neprekidno bilo zaista dobro.« Lakoća njena glasa zvu-čila je istinita, njezina nezavisnostbijaše nenamještena, to iznenađujuće objašnjenje njene filozofije nije bilo gluma.»Znaš, Frank«, nastavi, još uvijek se i tiho smiješeći,, »rado bih te malo oživila- Već sjediš tri večeri sa mnom ukući i nisi ni pogledao na mene kao da sam vreća brašna. Ja sam mnogo zanimljivija nego kaša! Zašto se neprobudiš? Ti spavaš, čovječe, ideš kroz život sanjajući.«On je pogleda upitno.»Svoju lijepu vilu nisam sanjao«, reče on polako. To je bilo daleko od njegova običnog držanja, ali je nekakoosjećao potrebu, da se brani, i dodade: »Ja također nisam sanjao ovaj udobni dom, a ni svoje dobro mjesto.«4* 51»O, ja ne govorim o poslu«, dobaci ona. »Pošaljimomi posao na časak dovraga. Ti si mi se uvijek sviđao, Frank, 4 ne da mi se, da te gledam, kako upadaš ukolotečinu. Ti si bio uvijek sklon tome, da samoga sebe podcijeniš. Priznaj, u starim levenfordskim danima samozbog toga nisi trčao za mnom.«»Ne«, odvrati on ne misleći, »doista nisam.«Ona se smijala. »Sasvim pošteno, Frank, veselilo bi me, da te probudim. Mislim, Lucy je ta, koja te je takopromijenila. Ti joj suviše pripadaš. Kada je pošla, molila me je, da te čuvam, kao da si lijep komad porculana,koji je njena svojina i za koji ne žeM, da joj napukne. O, ja sam to već prije opazila, kad god sam došla u. ovukuću. donekle me je ljutilo, moram priznati.«»Ja sam znam, kada se dobro osjećam«, odgovori on, braneći se.»Ja ipak imam pravo, Frank. Mladić tako dobrog izgleda kao ti trebao bi da od žlivota ima više veselja. Ti ćešprije vremena ostarjeti, ako ne budeš pazio.«On je ukočeno gledao u vatru, ravnodušan prema njenim riječima, udubljen u razmišljanje o svojoj vlastitojsloženoj ličnosti: on je bio možda čovjek naročite vrste — to je znao. Već je mogao slutiti, što je time mlislila,kad je htjela da ga oživi, ali to ga nije zanimalo. Naravno, da je u prošlosti bilo nekih šaranja — tko ih ne biimao? — ali ona su bila u većini prolazna i nisu ga ispunjavala zadovoljstvom.»Osjećam se kao riba u vodi, takav, kakav sam«, reče konačno.»Samo kada bi nešto više dolazio među ljude«, nastavi •ona prijateljski, s lakim ruganjem. »Skupi nekolikoprijatelja oko sebe. Kad bi bar kupio jedan od tih novih bicikla, pa da se voziš. Ili bar da držiš psa — jednogadobroga lovačkog psa, što reži.«On je oštro pogleda: da li mu se smije? Ali njeno lice bijaše iskreno, prijateljsko. Naglo zatrese glavom i bacicigaretu.»To merJi ne leži, Ana. Ja jednostavno ne bih mogao podnijeti nikakve neprilike.«Opet se nasmijala — što je rijetko činila —■ on je naglo pogleda, i kao za odgovor nasmije se s razumijevanjem.52»No lijepo, ako ne ćeš da se voziš biciklom, ne bi li bar prema svojoj sestrični bio pristojan, dok je ona ovdje?«reče mu. »Ili hoćeš, da okolo ide puna dosade i da se osjeća nesretnom? Samo zamisli, čak mi je Joe uLevenfordu učinia dane ugodriima, pored sveg svoga sala i čega sve ne; on je mogao naći vremena. Ali ti, Frank,ti zabavljaš jednu damu: time, da sjediš i misliš na svoju ženu.«On lako pocrveni, nešto malo svijestan krivice, nešto^ malo zbunjen. Nekako još nije promatrao stvar s toga sta-novišta. Ne bez skrušenosti reče:

»Možda sam zalista ovih dana bio malo neotesan.« Oklijevaše, a zatim nastavi s naknadnim oduševljenjem: »Alija ćit učiniti sve, što mogu, da ti bude zabavnije.«»To mi se već bolje sviđa«, reče ona, kao da je sklopljen. sporazum. »Oslonit ću se na tebe.«»Lijepo«, odvrati on ljubazno, prekrsti noge i utone u: dlim novozapaljene cigarete. Prođe nekoliko časaka,ispunjenih tihim kucanjem sata.Dok je ona tako sjedila i gledala na svoj posebni način., promatrala, a da se to ne opaža, dok je vatra u kaminubacala sjaj po njenoj bujnoj crnoj kosi, okruglim obrazima i očima s teškim vjeđama, izgledala je tajanstveno.Ali ona. nije bila tajanstvena, iako je imala neku finoću u cijelom, svom držanju. Njene misli bile su običnemisli, iako osorne zbog skepticizma i zbog prirođene satiričke žice. Ipak, ona je-samo rijetko kada izgovarala temisli. Ona je imala neku. odbojnu šutnju, koja nlije bila ni pakost a ni zatucanost, ona je potjecala djelomično iznjene životne priče. Prevarena u trenutku slabosti svojom lako zaljubljivom irskom naravi, izgubila je nevinostna zamagljenom polju, na povratku: s plesa Bratstva. I činilo se kao da nikada nije zaboravila ironični podsmisaotog plesa. Ljubavnik ju je ostavio, njemu, se odjednom. Amerika učinila primamljivlijom od odgovornosti. Onase nije tužila, šutjela je, sama je nosila teret svoga. bola, i odlučila je, da u budućnosti ne prestane uživati život,.već da se upusti u nj bez ustupka sentimentalnosti.U izvjesnom stupnju bila je naprednija od svog vremena; osim toga oma je ispod vanjske profinjenosti jošsačuvala ostatak seljačke grubosti; ali bila je privlačiva, snažna, puna draži ženstvenosti.Sjedila je nasuprotMooreu obuzeta jednom mišlju — ne pakosnom, nego više izazovnom li satiričnom — da ga iz bračne lijenostiblago prodrma. Ona je Franka uvijek voljela — ona je većinu muškaraca voljela — as druge strane, bilo jenefcbjezivo to, što je Lucy u njoj! probudila osjećaj -antipatije, jer je ona Lucijinim idealzmom d osjećajemvlasništva bila do pola potresena. Bilo bi veselo, jako veselo, da potajno zakoči taj kotač, što se glatko okretao.Naglo napravi pokret, koji je bio lizraizitiji nego inače.»Fino!« reče sasvtim iznenada s tihom podrugljivošću. »No bit će nam prekasno!«»He, što?« On pogleda, iznenađen njenim riječima, njenom naglom vedrinom.»Ti si već postao sasvim umoran, tako me lijeno zabavljaš«, reče. »Za taj si napor zaslužio čašu piva«. Diže se iode do bifea. »Treba da je i dobiješ. Mislim, da ću i ja jednu popiti. Kod čaja mi je haringa bila slana, fi. — kakoJoe stalno govori — žedan je posao zabavljati se.«»Baš ne volim pivo«, odgovori joj. Gledao ju je, kako iz maloga ormara uzima bocu. »Ja pijieni sada vrlorijetko.« Zapravo je mislo, da Lucy ne voli, kada pije u to doba.Kao odgovor ona se saže, pogleda ga preko ramena, izvuče čep iz boce, napuni dvije čaše i pruži mu jednu.»Evo, Frank! Prijat će ti. Hoćemo li piti u zdravlje boljeg r azumij evanj'a? «Prilično samosvijesno popli gutljaj, >i zatim stavi čašu na kamin. U tom se trenutku otvoriše vrata i uđe Petar.»Jesi li me čuo, oče?« zapita bez daha. »Rvao sam se s Nettom. I ja sam pobijedio.« To nije bilo istinito. Na vr-huncu svoje smjeloistli bio je kuhačom sramotno istjeran iz kuhinje, ali mu je, za njegovu namjeru, bilo nužno,da stvori dojam uspjeha. Tako je stajao na jednoj nozi i pitao s mudrom naivnošću: »Mogu li još malo duže ostatibudan, oče?«»Već je prošlo sedam, mladiću moj«, reče Moore, zatim zašuti, nije mu uspjelo da bude oštar otac; i sama tapomisao budila je u njemu neugodno razmišljanje.»Ja bih čekao, dok se majka ne vrati«, moljaše Petar. »Sigurno mi je nešto donijela. Sigurno.«»Pusti ga neka ostane, Frank«, reče Ana. »Ne će mu škoditi.«54flj da»Divno!« reče Petar, koji je stvar smatrao svršenom. Zatim uze Andersenove priče, baci ih na sag pred kaminomi spusti se na nj s glasnim izrazima zadovoljstva. Bio je zapravo nešto bučnija nego inače, a od Lucij'ina su muodlaska koljena i uši prestali biti besprijekorno čisti. »Ovoga ću puta čitati »Djevojče sa šibicama«, javi seglasno, smjesti se, raširi laktove, podupre bradu rukama i počne čitati.Opet šutnja ovlada prostorijom, ali odjednom tišinu pomuti veseo zvuk — laki i živahni korak na stazi pred ku-ćom. Ključ se okrenu u vanjskoj bravi, korak posta u predsoblju brži, gotovo trčanje, zatim se naglo otvoriševrata, i Lucy brzo uđe u sobu.Na pragu zastade, nosila je pakete u rukama, oči joj bijahu žive, malo joji se lice žarilo, jedno gotovo djevojačkouzbuđenje odražavalo se u Vitkom stasu. Svježina bješe oko nje, oduševljenje i zagrijanost je izašla tiz osobiteradosti, što se vratila kući.»Ja sam opet tu«, usikliknu. »Opet sam tu, vi svi!« Moore skoči. »Lucy! Ah — to je lijepo«, reče svijesno. lakaje očekivao njen povratak, pokafca pred Anom naročitu zabunu, kada je čašu piva, koju je držao u rudi, plašljivospustio.Lucy je, još u vratima, stala ukočena, izgledalo je da hoće da upije u sebe prizor: slika domaće sreće, koja ju jesigurno morala oduševiti! Frank i Ana u naslonjačima, svako s jedne strane karmina, a između njih na saguPetar. Ipak je njezin smiješak zadrhtao. Zašto joj nisu na neki način uzvratili veselje? A ta čaša —? Ona ne bijašenikakva čistunica — ali pivo odmah poslije čaja! I ona promatraše, kako i Ana ima istu takvu čašu na kamiimuna dohvat ruke. Ana! Pije plivo s njezinim mužem! A njen je pogled, koji je dalje kružio, <u času otkrio tucet

pojedinosti, koje inače ničije oči ne bi mogle otkriti: jedan poluuveli cvijet u vazi, jedna mrlja na stolnjaku,Petrova koljena, čađava crta na besprijekornome sjenilu na lampli. I protiv volje osjeti lako popuštanjeoduševljenja, neobjašnjeni val zaprepaštenja.»Izgleda da niste suviše uzbuđeni«, reče, s naporom suzdržavajući osmijeh. »Mislila sam, da ćete biti nakolodvoru, da ćete doći pred mene.«55»Nisam na to ni mislio«, mucaše Moore, svtijestan svoje gluposti.»Sto si mi donijela, majko?« pitaše Petar, koji vičući skočd. »Daj! da vidim. Brzo, o brzo.«Stajala je nepomično, pogled joj je bio tmuran od nezadovoljstva. Tako je dopustila, da joj sin otme pakete —zar je mislio samo na darove, koje mu je mogla donijeti?»Tako, tako«, reče. »Poderi papir. Napravi što je moguće više nereda.« Skoro sa naporom se pokrenu, počeskidati šešir i rukavice. Mje se smjela pokazati smiješnom. Ništa nije bilo u tome — čaša piva uveče. Kako bimogao Frank ustati, da je zagrli, kad je Ana u sobi?»Sve u svemu, drago mi je«, reče s namještenom lakoćom, »da ste se vas dvoje opet sprijateljili.«»Mi nikada n'ism.0 bili zavađeni«, odgovori Ana blago. I bez najmanje zabune, na Lucijino zaprepaštenje, popigutljaj iz svoje čaše, zatim prekrsti noge pred svjetlucanjem vatre.»Razumijem«, reče Lucy polako. I bez ikakva razloga jedan se neobičan oblak nadvio preko njene radosti^osjećaj, da je njezin ulazak bio bez naročitog utiska.»Lijepo je opet vidjeti te kod kuće«, reče Frank, trljajući bradu, svijestan svoje krivice. »Ti si nam nedostajala.«»Da, izgleda, da se veselite«, odgovori ona s kratkim osmijehom — ali, kakva parodija osmijeha! »Dođi Petre!Trebao si već davno biti u krevetu!«Iako je sve bilo potpuno apsurdno, ipak joj oči najednom postanu vlažne od misli na ono sjedinjenje, koje je usrcu strastveno nosila, s dubokom i jakom čežnjom, koja joj se probudila u prsima; naglo se okrene i požuri izsobe.VAli slijedećega jutra, bio je to dan određen za posjet Edwardu, opet joj se potpuno povratila dobra volja. Veselilase izletu ove vrste: nije to bio posjet iz dužnosti, nego prilika, da se ukusno obuče i pokaže draž, razboritost ibesprijekorni odgoj svoga sina. Njena se topla društvena narav također veselila ovoj mogućnostfi, da posjetirođaka svoga muža, to više, što je Frank u tome bio ravnodušan, čak ih je susretao s otvorenim prezirom.56Bilo je ugodno jutro: sunce blistaše preko mora, zrak je sačuvao mekoću ljeta — vladaše mir, koji je sam po sebiznačilo sretan predznak za veselje na tome kratkom putu preko zaliva.Kada je obukla Petru kilt1, koji je u čast njeiima imena — bio t a r t a n2 Murravevih, smatrala je potrebnimopomenuti ga, da se pristojno ponaša.Dok mu je čvrsto prikopčavala škotsku torbu, upućivala ga je: »Nemoj zaboraviti, da svakoga puta kažeš 'molim'i ,hvala'. Bojim se da te je Ana razmazila, (i nikakvih ličnih primjedaba, jer ću biti više nego ljuta.«Prilikom jednog prijašnjeg posjeta, prije dvije godine, osramotio ju je naivnom primjedbom o bojli nosagospođice O'Regan.On joj je obećao, da će biti dobar, da će se truditi, da se pristojno i lijepo ponaša, i u uzbuđenju zbogpredstojećeg izleta stalno je poskakivao, tako da ju je stajalo truda, dok mu je zakopčala četverokutna metalnadugmeta zelenog kaputa.»Rado bih znao, da li Eileen 'ima još žutu mačku? I da li će nas prevesti Dave ili Angus?« pitaše on od vremenado vremena, prebacujući svoju težinu s opančića na opančić. »Nadajmo se, da će biti i lošega vremena. Radujemse, kada se ljulja.«»No zMlja, što ti sve ne govoriš?« odvrati Lucy, kim-nuvši — već samo uzburkano more izaziva kod nje muku uželucu. »A što je s tvojom jadnom majkom. Stani mirno,, dijete!«»Sišli limun, maijko«, predloži on, sasvim mirno.Ona ga pogleda sa strane, mišljaše, da je sin svoga oca:: prilikom posljednjega putovanja preko mora nagovorilisu_ je, da uzme to voćno preventivno sredstvo, a zatim joj Frank mnogo tjedana nije dao da zaboravi porazneposljedice.»Tako«, reče ona konačno, zadovoljna, držeći ga pred sobom; zatim mu temeljito pogleda nokte i uši, potom seposveti svome oblačenju. Naravno, da je uzela svoju najbo- '1 kilt, škotska suknja, koju nose muškarci. Op. prev. 1 tartan uzorak suknjice, koji je za svako pleme(klan)< različit. Op. prev.57"Iju haljinu, jer nije to odlazak na skupljanje milodara — tamnocrveni kostim od vunenog štofa s bijelimtočkicama poput snježnih pahuljica. Zibelline — zvučno ime za materijal. I štof je biio zaista bogato krojen:suknja se u krugu širila, kaputić je bio kratak, optočen kao vino crvenim baršunom. Također i šešir, toka odcrnog chenilla, s koje su koketno visila crna pijetlova pera. Rukavice —• od crnoga glacea —• bijahu bijelimizvezene. Kožna joj se torbica, »najnovija moda«, elegantno njihala na metalnom lancu.

Kao posljednju stvar — a to joj se činilo prilično šarmantno, bez sumnje — poprska svoju maramticu s nekolikokapi kolonjske vode; tada bijaše, s uzdahom, gotova — elegantna, blistava i čedno zadovoljna. Zatim tihopokuca na vrata preko puta i uđe u Anlnu sobu.»Skoro gotova?« upita.»Znaš što«, reče Ana, sjedeći na rubu postelje. »Ja se baš naročito ne veselim tom posjetu. Ne držim mnogo doEdwarda — momak previše govori. Idi tli sama s Petrom. Ja ću ostati ovdje i brinut ću se, da Frank dobije svojčaj.«Luciji pogled izgubi svu živahnost, a da ona to i ne osjeti.»Netta je potpuno sposobna, da Franku dade čaj«, odgovori ona polako, zatim zašuDi; »a i ti si bila Mčnopozvana.«»Ne polažem mnogo na to«, reče opet Ana.»Ali zašto? Tako je divan dan« inzistirala je Lucy. Nije mogla shvatiti taj stav. »Izlet je tako lijep.«»Voliš da bude po tvome, zar ne, L/ucy?« pitaše Ana s ljubaznim osmijehom.»Da« — Lucy pocrveni — »sigurno —«»No lijepo«, reče odjednom Ana, »idem«.Časak je vladala tišina, a onda se Lucy okrenu i siđe niza stube.»Izgledam li dosta dobro, Netta?« pitaše rastreseno, okrećući se lagano u sredini kuhinje. One su imale svojetajne, Lucy i njena djevojka.»Ako vi ne izgledate dosta dobro, onda ne znam, tko izgleda«, odvrati Netta, priznajući ovo stavljanjem ruke nakuk. Priznanje je bilo zaista veliko, pa makar je bilo iz Net-tiinih usta.

»Ti divno izgledaš, majko«, reče Petar sam od sebe.Nasta šutnja. Čekali su Anu.»Je li sve išlo u redu, dok sam bila na putu?« pitaše Lucy, nemarno prikapčajući sat. Jedva je znala, zašto jepostavila to pitanje — i to još Netti, tako povjerljivoj, »pravom biseru« od djevojke — ove su joj riječi prešlepreko usana kao same od sebe.»Dobro, vrlo dobro«, reče Netta sigurno.Sada se otvoriše vrata, i lagano uđe Ana, bez ispričavanja zbog oklijevanja; u tamnoj1 haljtini tako nemarnaizgleda, da je Lucy, čije su reakcije bile brze, odmah osjetila punu vrijednost zibellina.»Velika je šteta, što Frank nije ovdje«, reče Ana, »tada bismo mogli ići svi zajedno«.»No, on je na poslu, znaš«, odvrati Lucy prilično suho, izlazeći u predsoblje.Ustvari, Frank je poslao Edwardu podrugljivu poruku s isprikom, a Lucy je tvrdo obećala da je ne će isporučiti.Izašli su, prešli preko ulice do keja, koji se protezao pred Bowieovim pristaništem za čamce: obje su žene išlezajedno, a Petar je trčkao kraj njih, grčevito držan sigurnom rukom svoje majke.»Tako je brže i — ljepše«, objašnjavaše Lucy s iizrazom svijesne odgovornosti kao u čičeronea, dok su koračalik obali preko čiste borove blanjevine.Zaista je za Mooreove bilo mnogo jednostavnije, da uzmu mali parni čamac braće Bowiie, nego da idu čitavumilju do pristaništa, da bi se prevezli parobrodom, koji je rijetko saobraćao. Osim toga, BowieoMi su bilisusretljivi: Dave i Angus bili su pristojni mladići blizanci, koji su dalje nastavili posao svoga staroga oca. Gradilisu jole, iznajmljivali čamce na vesla, vozili »Eagle«, pola za prijevoz, pola za razonodu, a sve su to radili sugodnom, osvajajućom ljuba-znošću.Da, Dave 'ili Angus — tako su bili slični, da je bilo svejedno — prevoze li čovjeka ili ovcu dli tovar krumpirapreko vode, bez formalnosti ili dozvole.Danas je Dave, keseći se pod svojom šiljatotn kapom, vozio važan brod — »Eagle«, čamac s jednim čovjekomposade.5859Bijaše to krepak mladić, taj Dave i nosio je bezbrižnom Ijupkošću svoje najzamaštenije mornarsko radnoodijelo. Sada nestade cerenja, pocrveni, iz nekog tajnog razloga, koji je stajao u vezi s domaćinstvomMooreovih.»Kako je starome, Dave?« zapita veselo Lucy.»Dobro, dobro«, odgovori Dave, ponovno se cereći. »Sasvim bi mu dobro bilo, kad bi imao noge«. To bijašenačin govora, kojim je Stari pomorac1 ukazivao na svoju nemoć.Napravi prekid. »No, ako ste spremni« i galantno im po-može preko niske gvozdene ograde do krme, gdje je unjihovu čast bio stavljen kadifeni jastuk. Trenutak kasnije vosilili su se već velikom brzinom, odbivši se od kejalukom, ostavljajući za sobom pjenušavu brazdu, koja je za casak prskala do galebova, koji su letjeli za čamcem,da bi se potom sporim vijugavim valovima približila kopnu.

More bijaše potpuno mirno, pokriveno prozirnom maglom, kroz koju jo prodirala sjajna sunčeva svjetlost. Zrakje strujao preko oStroga kljuna brodića; bistra je voda imala ugodim sjaj» Za Luoiju, umdrenu punom tišinom,odlazak je bio divan u ovom bisernom svijetlu; lagano udaljivanje od abnlo, u daljini opružen luk zaliva, stragalagano dizanje plaviih brežuljaka, držahu njen pogled ne puštajući ga; to je sve bilo nekako tajanstveno — to, štodrveće ti kuće posta-jahu manji, pretvaranje plasta sijena u žutu točku, prijelaz jiurećeg vlaka u tanbu nit koja sevijugala pod bijelim perom dima.»Kako je lijepo«, reče polako i ljubazno se nasmiješi Ani.Ana, s rukama, kao i uvijek, u krilu, s potpuno nepokretnim tijelom, odsutna pogleda, smireno sagne glavu.Riječi zazvučaše glupo, ostavljene bez odgovora; i Lucy nekako pocrveni, kao da je toplo prijateljstvo, koje jeponudila, odbijeno. Lakim mrgođenjem čela — inače nije običavala trpjetli, da joj se primjedbe tako bace podstol — nepomično gledaše Aniin profil, nadražena tom jasnom antipatijom; zatim, brzim okretom glave, počegovoriti Petru.1 Stari pomorac (The Ancient Mariner) voj poemi.60prema Coleridgeo-Kada su .se približili Port Doramu, dječak naglo ustade i uzbuđeno pokaza.»Gledajte«, poviče. »To je Rathlin.«»To je točno, Petre«, reče Ana neočeiktivano. »Ja sam njom doplovila.«»Sasvim lijepo vuče«, cerio se Dave. »Pravi stari ormar.«Svi su promatrali irsku poštansku lađu, kako je izašla izluke i nastavila put niz kanal, vukući za sobom zastavicutamnosmeđega dima. No već bijahu u pristaništu i iskrcaše se.Bučan je grad bio Port Doran; živio je i napredovao odsvoje snage i slasti — imao je jednu destiileriju i rafineriješećera. Bio je naslonjen na brežuljak, koji se postepeno dizaonad rubom vode.U sredinti visine toga obronka ležao je župni dvor svetoga Josipa; siva kuća s dvostrukim zabatom, podignuta naonorni dijelu zemljišta, koje je zaokruživalo školu i crkvu, sve diskretno ograđeno gvozdenom ogradomornamentalnog, gotovo crkvenog oblika.Ovo troje stupi u taj ograđeni prostor, pope se kamenim stubama kuće i čekaše, dok je Lucy zazvonila. Tako sustajaM neko vrijeme, a onda im otvori služavka, dugih tamnih trepavica s osmijehom u oborenom pogledu;odvede ih u malu praznu pobočnu prostoriju, u kojoj bijahu jedan stol, dvije stolice, portret pape Leona XIII. nazidu, a na podu komad trošnoga linoleuma.»Zašto Bileen nije sa mnom govorila?« šaptaše Petar gledajući sa strane Anu, koja je neprobojnim buljenjemfiksirala sliku Leona XIII., koji je sjedio na prijestolju.»Mir«, reče Lucy. Ona je sjedila uspravno sa svojim društvenim držanjem. »Eillen poznaje svoju dužnost. Ti ćešgovoriti s njom kasnije.«Tek što je to rekla, uđe jednai starija žena i pristupi. To je bila gospođica O'Regan, domaćica, visoka, mršava,blijeda, bubuljicama osuta žena crvenkaste kose, vodenoplavih očiju i s potpuno upalim prstima. Nosila je stalnocrninu, skrivala je svoj mršavi stas od brade naniže odjećom, od koje se nisu vidjele čak ni cipele; ruke su joj bileprekrštene, glas tih do šapata, oči je dizala samo onda, kad ih je okretala. Krunica i svežanj ključeva — znacinjene pobožnosti i dužnosti — ljuljahu se o pojasu. U svojoj vanjskoj urednosti bila j!e do61neugodnosti točna, .ali buduća da je svojom prirodnom čed-nošću bila spriječena da se intimno poslužikadom, oko nje je lebdio kiseo miris, koji možda bijaše pobožan, ali je sasvim sigurno bio od znoja. Godine suj!oj stale kod četrdesete, stalno je pobolijevala, a kada je govorila o svome lošem zdravlju, već se dugo vremenapodrazumijevalo, da bez kraja podnosi svetim mučeništvom teškoće djevičanskog klimakterija.Usprkos općem mišljenju, da će umrijeti hodajući, ona je ipak postojala!. Ali je postojlala samo, kad bi služilabogu i velečasruome gospodinu Edwardu Mooreu. Ako bi se božanstvo ostavilo po strani, mogla bi možda dalježivjeti. Ali Edward — ah, bez Edwarda bi sigurno morala propasti.»Vi ste to — i Petar — zar nije sasvim sličen Mooreovi-ma?« mrmljaše glasom još uvijek obojenim akcentom izCor-ka. »On ima istu očevu liniju usta.«Obrati se Ani, i njezin se ton neprimjetno, bar se Lucy tako činilo, promijeni u blagi prijekor.»Vi ste opet ovdje, gospođice Ana. Oporavili ste se, da, oporavili ste se.«»O vama ne mogu Bisto reći«, odgovora Ana blago.Drhtaj koji je mogao biti negodovanje, prostruji mršavim mesom gospođice O'Regan, no ona stisnu usne i opetse obrati Luciji.»Da, da, velečasni vas očekuje. Odvest ću vas gore.«Pratili su je hodnikom i stubama do nekih vrata, pred kojima je stajala, sagnula glavu i s poštovanjem pokucalanoktom.

»Izvolite«, reče pun glas. I ona ih poslušno uvede u prostranu udobnu sobu, s crvenim kadiifenim pokućstvom,žutim pultom i četverokatnim stolom — ugodna prostorija, dobro osvijetljena širokim lučnim prozorom, s kogase pruža pogled na zaliv.Gospođica O'Regan napravi pokret podčinjenosti — napola dvorski poklon, napola klecanje — pred pojavom,koja je kraj otvorenog prozora bila uvaljena u naslonjač, i reče s ljubomornom pokornošću:»Smijem li vas moliti, velečasni?«Otac Moore pogleda i odmah se diže. Bio je visok, okruglih leđa, preko trideset, s kosom, koja je bila listo takocrna kao i reverenda, koju je nosio. Glava mu bijaše ovalna kao62jaje; lice žućkasto, s jakim ravnim nosom, dugačkom brzom gornjom usnom i upadno svijetlim plavim očima,kojima su bjeloočnice pokazivale crvene tragove. Ned Moore, sirovi mladić neotmjena podrijetla, koji jepohađao staiirsko sjemenište, nespretnom se plašljivošću izgubio sada u velečasnom gospodinu, koji je uValladolidu nastavio svoje studije, i još posjetio Rim, ništa manje — i kao da ga je Crkva nagradila za bujnukrepost time, što mu je namakla ovu udobnost.On podiže veliku bijelu ruku.»Ah! Ah!« uskliknu. »Sretan sam, što te opet vlidim. Poslije svih tih godina, ovo je veseo sastanak. Često sammislio na tebe i pitao se, kako ti je.«»To je bilo lijepo od tebe, Edwarde«, reče ona, prihvaćajući mu ruku.On nastavi: »Bili smo žalosni, kada smo čuli za smrt tvoga jadnog oca. Nadam se, da ćeš se sada postepenooporaviti od toga teškog udarca.« Onda se obrati drugoj. »A ti, Lucy! Kako dobro izgledaš! Petar je opetporastao — naravno! Dajf da vidim — daj da vidim — da, najmanje za dva palca.«Blago je milovao dječaka po glavi i uz to — tržne usta prema ostalima s ljupfcošću jednoga prelata, dok jegospođica O'Regan u pozadini prekrstila ruke kao serafin i svojim žarkim pogledima udarila pečat naceremoniju.Kad su pozdravi bili izmijenjeni, obrati se otac Moore svojoj domaćici, uvuče je u razgovor d upita), je li ručakgotov.»Da, velečasni«, odgovorii gospođica O'Regan. »Imam veoma dobro jelo. Lijepu ribu list, njeno jie meso slatkokao orah. Dvije ptičice s telećim prsima i zatim gljive. I sitni kolačići, koji bi bili ukusni i samom biskupu.«Slušao je pažljivo, s poluspuštenim vjeđama. Zatim se njegove usne lagano stisnuše i opet odvojiše s laganimšumom priznanja.»Ah!« uskliknu. »Dobro je, ako je spremljeno, i mi ćemo biti za to spremni.«»Da, velečasni«, dahnu gospođica O'Regan, zanijeta tim aforizmom. »Odmah ću postaviti.«Smiješila se pokorno i kliznula iz sobe kao pobožna sjena. »Divna žena«, mrmljaše on objašnjavajući, kad jeizašla. »Potpuna svetica, ništa manje, ali nažalost nije snažna.«63»Izgleda nježno« suglasi se Lucy; »ali ona je zaista izvrsna kuharica.«Bila je nešto malo uzbuđena visokim nivoom jelovnika gospođice O'Regan. On klimmu potvrdno, zatim, posliječaska prekida, primijeti zamišljeno:»Kičma joj nije u redu. Već je dva puta bila u Lurdu«. Svečano zastane. »Nikakvo se čudo nije dogodilo, ali —malo je koristilo, mislim.«»Opet treba da je tamo pošalješ, Edwairde«, reče Ana gledajući kroz prozor. »Treći put će jioj možda donijetisreću.« »To je po mome mišljenju jedva pitanje sreće«, odgovori Edward. »Kada bi liječenje uspjelo, to bi biločudo.«»To sam upravo mislila«, objasni Ana sasvim naravno.Edwardove se obrve stegoše, ali upravo u tome trenutkuzazvoni gong, u koji je bez sumnje udarila Eileen, jer^ jezvuk bdo toliko snažan, da je prelazio slabe snage gospođiceO'Regan.»Dobro«, reče on odmah, ostavljajući načas odgovor, »sići ćemo«.Ljupko uze Lucijinu ruku i povede je u blagovaonicu, gdje je za stolom, pokrivenim damastom bez mrlja, biloprostrto za četiri osobe. On dzmoli molitvu prijje jela. Zatim sjedoše i odmah bude donijeto jelo. »Čašicurakije?« pitaše Edward, vadeći čep iz boce.Ana nemarno prinese čašu, i pričeka, da joj je do vrha napuni.»Samo polovinu, Edwarde«, bunila se Lucy. Osjećala se u njegovoj prisutnosti stalno vrlo mladom i plahom:tako je isto imala i osjećaj, da bi gospođica O'Regan zamjeravala svaku njenu neumjerenost. On ipak ostavelikodušan.Rakija tamnojiantarne boje žarila joj se u ustima dok ju je nježno srkala. Također je i riba list bila izvrsna — toje Edwardova riječ, dostojanstveno izašla s njegovih usana. Riba je bila poslužena s pikantnim sosom ružičasteboje.»Umak od sardelica«, objasni on punih obraza. »I to ne iz boce.«»Vrlo je dobar«, reče Lucy.

Petar se ponašao pristojno, što je sa zadovoljstvom za-Mjučila. Dobio je žutu limunadu, koja se malo pjenušila, aoko vrata mu je bio izglačan ubrus, koji je izgledao kao ministarska košulja.»Zaista«, mišljaše, »Edward je sušta dobrota.« On je stvarno bio savršen domaćin: ljubazan, sklon daobjašnjava, epikurejski je spretno kretao rukama iznad stola, svećeničkim je gestama posluživao žene, anaravno i sebe, vino mu se valjalo na jeziku, uživao je u punoj eleganciji jela, kritizirao javno, alii i prlistojno, iu tu je svrhu uz blagu i finu govorljivost, pokretao teške vjeđe svojih velikih očiju. Ipak, kroz to sve vidje Lucy,kako mu je pogled od vremena do vremena padao na Anu i tu se zaustavljao s posebnom sumnjičavošću.»Mislim«, reče on napokon s finom, ali (ipak oštrom aluzijom, »na onu malu primjedbu, koju si malo prijeučinila, Ana. Nadam se, da nije bila skeptična. Svi smo mi u mladosti bili možda malo svojeglava. Ali ti timesigurno nisi htjela reći ništa nečasno.«Izgledao je besprijekorno', dobronamjeran, blago je predbacivao.»Misliš li ti, Edwarde, na kičmu gospođice O'Regan?« pitaše ova gotovo naivno.»Ne, Ana. Govorim uopće o pitanju čuda. Znam vrlo dobro, da danas, kada se pobušava, da se zemlja naukom,prosvijetli, ponekad biva teško vjerovati u bitne osnove naše vjere. No lijepo, mi imamo svjedočanstvo u Lurdu.Ta sveta voda«, — tu on podiže ruku — »čista je i ima moć da iscje-ljluje.«»Znam, da je Polly jednom tamo putovala zbog nadima-nja«, reče Ana blago, »ali nije ozdravila. Ona jegovorila, da je voda strašno hladna i prljava. I nije ni čudo, kad se svi ti stranci u nju uronjavaju.«»Čudo, Ana«, reče Edward prilično kruto, »kaže više nego liječenje od nadiman ja.«»Ali, kada bi Polly zaista bila izliječena od toga nadima-nja, Edwarde, onda bi to bilo čudo. Time mislim, da seodanle ne čuje nikada o nekim velikim čudima. Kada bi jedan čovjek bez noge ušao u pećinu i izašao iznenada iznje s novom nogom, onda bi ja to> nazvala nečim osobitim.« Iako njen j«ovor, kojim kao da se ispričavala, nijemogao imati u sebi ni sjene podrugljivosti, on ipak pocrveni i odmah se ogradi.Tri ljubavi

65Zgodan je prekid nastao pojavom »ptičica«, — to su bila dva kosa na prženim komadima kruha.»Najbolji dolaze na stol početkom rujna«, reče on koristeći se dobrodošlom promjenom teme. Na ovo su jelo pilipcanmard, lagano prigrijan na toplotu sobe. Lucy ostade uporna — osjećala je, kako joj obrazi gore, — i hjela jeuzeti samo pol čaše, dok se Ana nije nimalo ustručavala!. Dok je dobro odgojeno srkao, ostavi Edwardprivremeno teologiju i poče govoriti o pravoj umjetnosti posluživanja vina — o tome, kakva nesretna zabunamože nastati kod toga uslijed promjene topline. U Valladolidu — sviđalo mu se, da se mislima vrati na svojedane u Španiji — on je štošta naučio o visini i o postupanju s njima; govorio je o grožđu, pričao, kako se uvinogradu samostana obično odmarao pod jednom određenom lozom, a oko njega je visjelo slatko grožđe; da, tuje mogao da ga dohvati pruživši se i da kuša topli sok. Slatko sitno grožđe, kao pregršti gospođica. Poslastica.Lucy je pažljivo slušala; ali j!e ipak duboko u njenoj duši ležalo uvjerenje o hladnoći u Edwardovu držanjuprema njegovoj sestrični. Što je stajalo iza toga? To je nekako uznemiri i pokvari joj veselje toga dana.Kada su završili' s kolačićima, obloženima trešnjama i bogato prelivenima pjfenom od vrhnja, uđe gospođicaO'Re-gan, da lično čuje ocjenu svoga rada. Dok je stajala kraj vrata u uobičajenoj poniznosti, Edward se uvali usvoju stolicu, opet gospodar cijele situacije, okrećući držak svoje vinske čaše među prstima, tihi mu je osmijehugodno preletio preko duge gornje usne, a svjetlost mu s prozora nježno padaše na dobronamjerno kvrgavo čelo.»Izvrsno«, reče, »zaista izvrsno«.Vodenast osmijeh prijeđe preko lica domaćice, ali se odmah izgubi, kada on doda:»Jedino je nešto bilo — kod ptičica. Mislim, da su mogle još malo čekati. Da — volim kad su kosovi tvrdi.«Ona malo pocrveni i saže pogled.»Da, velečasni,« uzdahnu. »Morat ću opet govoriti s tr-govoem peradi.«U glasu joj ne bješe straha, nego samo duboke rezignacije, što nije uspjela, ne svojom krivicom, i pored žarke že-lje, da ode na lovište i da utovii par kosova do pravog časa.66Da, »sve za Edwarda« bijaše osnova njezina života; jer je ona ljubila Edwarda; tjelesne naklonosti nije moglobiti; ali duševne — duševno je bila njegova priležnica.»Ali pošteno govoreći, sve drugo je bilo sasvim izvrsno,« reče Edward uglađeno.»Ah, da, zbilja«, doda toplo Lucy.»Poslastica« suglasi se Ana prijateljski, dok je Edwarđ, otpuštajući je, kimnuo glavom.Pošto je gospođica O'Regan dobila dovoljno priznanja,, Edward se zahvali bogu za izvrstan ručak, a potom sepo-peše gore u dnevnu sobu, da popiju kavu. Tu su se, pošto se udobno smjestiše, bez Petra, koji je otišao da seraspita za žutu mačku, trebali osjećate ugodno. Ali razgovor je zapinjao.»A Frank«, konačno reče Edward, »kako mu je, tom dobrom mladiću? Da li je — da li redovno ispunjava svojevjeirske dužnosti?« Tu stade, kao svjetski Čovjek, pa nastavi; »Tu treba da uložiš svoji utjecaj, draga moja.«»Frank nije — suviše pobožan«, odgovori ona polako, upravivši nepomičan pogled na mrlju sivoga pepela, kojije pao na dugme njegove reverende. Svijesna svojih mana — ona je doduše imala jednu osjećajnu privrženostsvojoj vjeri, ali je dobro znala, da ta njena vjera ne pokriva sve mane — doda: »Ali ja znam, da je on u dubinisrca na pravom putu.«

»Naravno, naravno«, prizna on, dok mu pogled za trenutak impresivno mirovaše na Ani. »On možda hiniruganje, kao i ostali; ali on ima vjere. Možda nešto malo apatije, nešto malo ravnodušnosti, osjećaja hladnoće, aliu suštini, on vjeruje. A ti, Lucy«, mrmljaše, pritiskujući kao biser sjajne vrhove prstiju, nježno idući dilju, »tisuviše voliš Franka, a da bi priznala, da je nemaran.«Ona se smijaše Edwardovoj lukavosti. Izvrstan ručak,. rakija i burgundac, koji se tako dobro slagao s rakijom,dozvoljavahu joj da bude sentimentalna.»Frank i ja slažemo se vrlo> dobro«, reče, još uvijek sa svojim tihim osmijehom.»Ti umiješ s njim pravilno postupati«, reče ljubazno Ana. »To je lizvan sumnje.«»Ja vjerujem«, reče Edward brzo, »da Franku ne škodi, da ga netko malo vodi.«I napokon, pošto mu je savjestbila mirna, okrene se svjetovnim stvarima.»A posao,« pitaše, »da li mu taj ide dobro?«»Sjajno!«, objasni ona. »Mi imamo najbolje izglede — da, i ja ću reći što drugo — ja se nadam, da Franku pred-stoji nešto dobro.«On klimnu glavom, obradovan tim izgledima svoga brata.»Znaš ti«, nastavi ona svoju sangviničnu nadu u budućnost, potaknuta prilikom i njegovim zanimanjem, »miželimo u životu napredovati. Podići se, znaš. Mi lipak moramo misliti na budućnost. Osim toga, i na Petrovodgoj. On sada raste, a ja nisam sasvim zadovoljna malom školom, u koju sada ide.« Jasno se vidjelo iz žara ienergije njena lica, da svoje nade i zaključke želi i ostvariti. Tako je bila sigurna. Ona će već nastojati, danapreduju, da od Petra nešto postane.Na Edwardovo> pitanje doda, da u Petra nije opazila sklonosti za svećeničkim zvanjem, i priznade, da je njenaželja, da on bude liječnik.»I oni čine dobra«, odvrati Edward ljubazno. »Oni su li-ječniai tijela, a mi opet liječnici duše.«Na tome se mjestu poče Ana, koja je šuteći pratila razgovor, malo nemirno micati. Ali se smiješila, kada ju je,Ed-ward upitno pogledao.»Pospana sam«, reče, »to je sve.«On povuče još posljednji dim iz svoje turske cigarete, pri čemu zaobli nozdrve kao sladokusac, te reče:»Hoćemo li oblici vrt, to će te osvježiti.«»Idite vas dvoje«, odgovori Ana, naslonivši se, i zatvori oči. »Dremovna sam. Ostat ću malo ovdje i drijemati.«»Dobro!« saglasi se Edward i nabra čelo. Diže se dostojanstveno, pomaže Lucy da ustane, zatim uze kapu skamina, a s klinai iza vrata kratak kaput od tanke, tamne čiohe. Bio je to stari kaput, koji je donio iz Španije, alikada ga je stavio preko ramena veličanstvenim svećeničkim pokretom, izgledao je kao da mu nikada ni jednaodjeća nije romantičnije pristajala. Sada je Lucy stvarno mogla da nazre razlog straho-počitanja gospođiceO'Regan.68

Siđoše kroz staklena vrata blagovaonice i počeše lagano tumarati stazama vrta.Još uvijek ljfut, časak se smiri, a zatim nenadano reče:»Sta ti misliš o njoj —■ o And.«»Ne znam pravo«, odgovori ona smiješeći se. »Ja je rado gledam, ali ona je prilično —■ prilično tajanstvena, zarne.«»Tajanstvena!« izlane. Otvori usta kao da je htio govoriti, zatim ih naglo zatvori; iako je ona čekala na nekuprimjedbu, ova ne dođe. Bila je puna tišina, za to se vrijeme Edward potpuno pribra; kad su već točno dvadesetputa prošli kraj ispruženih ruku šarene statuete, on stade.»To je moja gimnastika«, reče. »Obilaziti dvadeset puta okolo, oživljuje rad jetara«; i ponudi joj, kao što je touvijek činio, da jioj pokaže crkvu. Bio je ponosan na svoju crkvu, Puginovo djelo, i kada su ušli, tihim ju jeglasom, upozorio na linijie gotskih lukova, ljepotu oltara i na drvene izrezbarene anđele na propovijedaonici.Pugin je ovu crkvu stvorio-prije nego1 što je bog stvorio Edwarda; ipak je, kada se ta promatra, bilo nemogućeodbaciti misao, da je Edward stvorio tu crkvu, da ju je podigao svojim rukama, i da je sada ona njegovoisključivo vlasništvo.»Da, osobito je lijepa«, zaključi on konačno sa zaobljenim usnama, dok mu je pogled počivao na Lucijinu ozbilj-nom licu. Držao ju je za skromno i otvoreno stvorenje, mo~-žda ne najveće inteligencije, ali pošteno, puno

obzira prema njegovu svećeničkom dostojanstvu, uz to lijepo obučeno — volio je ugodnu eleganciju dobroodjevenih žena. ;Klekoše i izmoliše tihu molitvu. Malo pod utjecajem njegove prisutnosti, nije se povezano izrazila, nego je predtim tajanstvenim oltarom pokazala svoju pobožnost neartikuliranom zahvalnošću za dosadanju sreću u životu.Digoše se,, ostaviše crkvu i odoše, da bi u kuhinji otrgli Petra iz tijesnoga prijateljstva s Eileenoim, zatim, premaveć priznatom, obredu ovih posjeta, odoše u školu. Edward je bio ponosan i na svoju, školu! Dok su išli krozučionice —■ u svakoj se učionici pri njihovu ulasku djeca istovremeno digoše i pozdraviše dobro uvježbanomblagozvučnom točnošću: »Dobar veče, oče« — Edwaird im pokaza svoga sinovca:»Velik čovjek«, govorio je, gladeći dječakovu glavu s pompoznom ohološću. Svakako, da je škotska suknjaboljeizgledala od dječjih poderanih keoelja i ispucaldh cipela; također ni razni učitelji nisu štedjleli hvale za»sinovca velečasnoga«.Kada su se udaljili od škole, Lucy, pod maskom ravnodušnosti, sakri unutarnji plamen. Za nju bijaše tUmskrivenim pokazivanjem premoći njezina sina dostignut vrhunac posjeta. Ali ipak, kada je Edwarda i mladićaostavila, i po svome običaju išla sama da domaćidi učini posjet pristojnosti, osjeti pored sveg zadovoljstvanejasnu zbunjenost. Nešto — što, to nije znala — uvuklo se u toplanu njezina zadovoljstva. Da, ona nije moglaizbjeći činjenici, da ju je Ana zbunila, to je bio osjećaj potpuno stran njezinu ispravnom karakteru. Anai se danastako ljubazno držala portrand, činilo se, da u biti ne pristaje u harmonična akord ovog posjeta. Ana je imalanovaca, bila je lijepa i nezavisna: to joj je sve dopuštalo, da pokaže punu sigurnost. Ipak je iza toga bilo neštoviše. Nekada je Anin bezbrižni mir bio kao kora, pod kojom su vreli rijetki i neočekivani' sokovi. A što je osimtoga bilo objašnjenje za Edwardovo hladno držanje i ono neobično svjetlucanje u očima gospođice O'Regan? Posvome nagonu trebala je da Edwarda otvoreno pita; ali izgleda, da su za tu temu njegova usta bila začepljena.No, ipak, kada je sjedila u maloj zagušljivoj sobi gospođice O'Regan — Tereza O'Regan nije provjetravala, onaje zračila samo Edwar-dove vunene stvari — Lucy baci zamišljen pogled na domaćicu.»Velečasni mi je nagovijestio«, reče upravo gospođica O'Regan, »da će Petar doći k namai na nekoliko dana,kad Ana otputuje.«»Da«, reče Lucy. Nastade šutnja, onda najednom reče gotovo nehotice:»Gospođice O'Regan! Da li biste nešto htjeli reći? Zašto *vi Anu ne voMte.«»Anu!« ponovi druga, potpuno zbunjena neočekivanim pitanjem.»Da, zašto je ne volite,«Nastupi tišina, i gospođica O'Regan tamno pocrveni.»Ne mogu reći, da je ne volim«, objasni zastajući. »Ja — ja joj ne odobravam.«»Ali zašto?« navaljivaše Lucy.I»Zar vi ne znate?« mucaše druga. »Vaš muž — zar vam nije ništa rekao?«Lucy zatrese glavom, željna da čuje, ali zbunjena malo nelagodnim držanjem druge.Gospođica O'Regan pokri blijede usne vrhovima prstiju, jasno se vidjelo da je razapeta dzmeđu želje i straha.»Bolje da vam to ne pričani«, reče dršćuoim glasom.»Što?« nestrpljivo čekaše Lucy.»Ja ne znam —« zatezaše domaćica, zatim lomeći mršave ruke najednom izbalci bujicu riječi.Lucy se diže, duboko uzbuđena. Usprkos smiješnoj zbunjenosti gospođice O'Regan, ničega šaljivog nije bilo unesretnoj činjenici, koju je upravo otkrila. Bez ©kolišanjia i svih svetih izreka, činjenica bijaše porazna: Ana —mati nezakonitog djeteta!Kao udarena, zbunjena, Lucy je buljila u domaćicu šuteći. To je bilo najmanje, što je mogla očekivati. Ona za tone bi nikada pitala, samo da je u to i najmanje sumnjala.»To je bilo prije pet godina«, naglo je dalje govorila gospođica O'Regan, s gestom nježne boli. »I umeđuvremenu je umrlo — jadno dijete — kada su mu bile tri go'dine.«Lucijin pogled potamni. Bila je zbunjena položajem, u koji je upala: sve je to bilo neugodno, uzbudljivo i takonevjerojatno, kao u jeftinom romanu. Ali je bilo tako, usprkos svemu. Ovim je sva topla ugodnost ovogaposldjepodneva bila nenadano razbijena.»Ali zašto —?« upita konačno. »Tko je bio —?«Oko gospođice O'Regan poče treperiti, zatim se odmah ukoči. Njena zbunjenost bila je sada kao i prije mučna.»Ne znam«, odgovori naglo. »I nitko ne zna, tko je bio otac. Ni divljim konjima nije se moglo dzvućd ime.Naprosto je zatvorilai usta i o tome nije govorila. Velečasni je bio milostivo uzbuđen. Oh, ona je čudna, ta Ana!«»Ali ipak«, istraja Lucy, »ipak —«Ne dovrši rečenicu, jer u tome trenutku Petar banu u sobu, za njim uđoše EdwaHd i Ana.»Zakasnit ćemo, majko«, uzviknu. »Naručila si Davea za četiri sata.«»Da«, odgovori ona mehanički, »to je točno.«71»Onda se žuri! Žuri se! Dok Ana spava, ti ćaskaš, još ćemo zakasniti na čamac.«Nasta stanka, onda svi pođoše prema predsoblju.

»Otpratio bih vas do dolje«, reče na vratima Edward, »ali moram ići u posjet — k jednoj drugoj staroj)prijateljici — gospođici Mac Tara!«»Nemoj zbog nas zakasniti«, reče Ana, smiješeći se. »To je tako- lijepo ime.«On se najljubaznije oproisti, naglašavajući, da o koncu praznika Petar mora doći na nekoliko dana. GospođicaO'Re-gan im pruži ruku milostivo i ponizno. A Eileen, koja je na kuhinjski prozor pritisnula njušku žute mačke,predstavljaše takvu sliku, da se Petar smijao dok su išli niz ulicu.Ali se Lucy nlije smijala. Ona bijaše zapanjena d osjećaše se nelagodno — bijaše kao pogođena nekim bezrazlo-žnim nemirom, kao da joj je domaćičina neugodna priča nanijela udar. Nije je pritiskivala nikakva određena bol,niti je osjećala naknadno sažaljenje prema Ani — nemoguće je žaliti Anu: ta ne traži sažaljenja. Opet je pogleda.Ali je Ana išla sa svojim vlastitim mislima. Zatim se u njoj opet probudi ono mukotrpno nadraženje,neobjašnjivo, ali stvarno — nerazumljiv predosjećaj, koji nikako nije mogla srediti. »Zašto«, mišljaše u bolnojzabuni, »zašto mi to o Ani, za 'ime božje, Frank nije nikada pričao.« On ju je tim ranio; ta ju je pomisaoodjednom počela tištiti; to je učini neobično tihom. A riječi gospođice O'Regan — »A vaš muž — zar vam ništanije rekao?« — opet joj dođoše na pamet i neobično je srnu tiše. To je pitanje gorjelo u njenoj duši; zašto joj toFrank nikada nije pričao?VISlijedeća subota bila je dan piknika, izleta, koji je Petar planirao još prije Anina odlaska, i koji je očekivao snemilosrdnim zanosom mladosti. Lucy mu se baš nije veselila: čudno — iz razloga, koji nije mogla objasniti —nije željela da učestvuje u njemu. Ali je Frank prihvatio tu misao s neobičnom živahnošću i prikazivao1 višeskupih planova — od zakupa izletničkoga čamca za prijevoz preko< zaliva do vožnje72kolima kroz Winton Hills. Lucy je kratko odgovorila, da ako se izlet već mora napraviti, onda će se veslati došume na rtu Ardmore. Rt je blizu, kratko je rekla, a tako će bar izlet koristiti, brat će maline za kuhanje pekmeza.Dok- je u kuhinji zasukanih rukava pripremala stvari za piknik, bila je u naročitom duševnom stanju: to je bilaapsurdna misao, potpuno, toga je bila svijesna, ali ju je ipak taj osjećaj pritiskivao posljednja dva dana. PredFrankom nije spomenula svoje najnovije otkriće; ali je osjećala, da joj je on to moraO! već davno ispričati.Zaštoi nije učinio? Ona pred njim nije ništa krila; bila mu je potpuno odana i očekivala je s punim pravom, da ion njoj bude tako odan. Dapače poslije posjeta u Port Doranu pružala mu je svaku priliku, da popravi svojpropust; više puta je navodila razgovor na to i napeto1 je očekivala njegovo naknadno povjerenje. Ali on nijeništa rekao. To ju je razbjesnilo-, to očito namjerno tajenje. Nestrpljivo diže glavu fi kroz zadnjli prozor naglobaci pogled na Anu, Franka i Petra, koji su povjerljivo1 razgovarali i s napetom pažnjom promatrali preoranuzemlju. Također je čula tanak uzbuđen smijeh svoga sina, dok je pod jasenom, duboko kopao za crvima. Kodručka je pričao, kako namjerava prevariti lukavu pastrvu, koja po predaji živi u gornjem ribnjakuardmorskog.brzaca i legendarno1 je velika i kao u basni stara.Moglo se osmjehivati na tu hvalisavost; ali se nije osmjehivala. Bila je razdražena, zajedljiva, mislila je na Anu—• na tu malu povučenu ženu, koju nije mogla razumjeti — nal Anu, koja je sada bila prikazana u novomsvijetlu, koje nije ulijevalo povjerenja. Da je znala za tu prošlu epizodu, da li bi bila isto taka brzo pripravna, daAni povjeri svoj dom, i Petra, i •—■ tu je misao dočekala s nutarnjim trzajem — Franka. Ana i Frank bili subratić ;i sestrična, naravno. Ali, ostaviti ih u očiglednoj ravnodušnosti, a pri povratku ih naći, kako svojeprijateljstvo zalijevaju pivom — nevjerojatan, smiješan obrat! A ipak, nije Joj se sviđalo. Sigurno je ispod Anineuglađene, ravnodušne spoljašnosti bilo skriveno nešto vulgarno.Ona zastane.»Moram«, razmišljaše namrgođenih obrva, zbunjena i nesigurna, »moram to najzad razjasniti«.73Prije svega: Ana je, poslije toga neočekivanog svjedočanstva, žena u najmanju ruku srednjeg glasa. A ona je usvojoj bezazlenosti, u potpunoj iskrenosti, tu ženu ostavila samu sa svojim mužem, a on je mogao da položajrazjasni jednom jedinom riječi. Ali on tu riječ niije izgovorio. Ne da je nije znao. Edward je to znao, isto tako,bila je sigurna^ to su znali i Joe i Polly, čak i Lennox. Frank to mora znati. •Osim toga, ta godina Anine nezgode— prije pet godina — "bila je vrijeme njegova posjeta Belfastu. Mora da je tamo vidio sablazan, mora da jestvari upoznao. A ipak ništa ndje rekao.Skupi se nervoznim pokretom i najednom spusti pogled. Mora svršiti svoj posao. Suviše je razmišljala o odjekunevesele prošlosti. I tako uze kruh i razreza ga u duge komade, Tsoje brzo namaza maslacem. Na neki od tihkomada stavi domaće slatko od jabuka, na druge džem od rabarbare, ostatak upotreba za rezanu šunku, koju jedijelom napravila sa gorušicom, da bi razveselila Petra. Zatim namaza maslacem gomilu domaćih uštipaka ikolača od jaja, svježih, jučer pečenih, razreza jednu polovinu hladnoga pudinga na velike i sočne komade, zatimuze jedan kolač od voća, koji je mnogo obećavao, a imao1 je oblik izdužena hljeba, i izvadi iz kutije — uvijek gaje imala tu — paket Abernethv-biskvita, koji se griskao sa zadovoljstvom. Njene male, lako vlažne šake bijahusada crvene prema ostalim dijielovima ruku, pokretahu se stručnjačkom točnošću. Usprkos žurbi, ništa nije za-boravljeno — ni sitni zgužvani papir sa solju, da bi se solila tvrdo kuhana jaja — i napokon je košara bilaspakovana i pokrivena bijelim ubrusom. Onda spusti rukave, požuri vratima — iako nije bilo razloga toj žurbi —i viknu:

»Gotovo! Gotovo!« — dižući i spuštajući glas.Oni pogledaše, okrenuše se. Petar mahnu s pretjeranim odobravanjem, đotrča važno, pokaza jtoj svoju kutiju scrvima, koji su se koprcali, i čekaše da se ona tobože zgadi. Ali je ona gledala samo na svoga muža. Kada jeprišao, stavi mu ruku preko ramena i opet reče:»Sada sam gotova, Frank.«»Lijepo«, reče on, malo iznenađen tim nenadano pokazanim osjećajem.74U nekoli'ko trenutaka skupili su svoje stvari — Lucijina posljednja uputa Netti bila je oštra opomena, da su sadasamo njoj povjereni kuća i elegantno pokućtvo.Petar je išao do Bowieova pristaništa, s udicom o ramenu i kotlićem u ruci; Moore, koji je nosio košaru, pratio gaje. Lucy je nosila malu praznu košaru, da bi u nju skupila divlje maline, kojih je bilo dosta u šumi, i slijedila ih jes Anom na izvjesnoj udaljenosti.Najednom, na obali, Lucy stade.»No«, reče veselo, »to je gospođica Hocking.«Dolazila je neka žena sa psom. Pas je bio dobro uhranjen foxterrier, koji je od debljine puhao i držao isplažencrveni jezik; gospođa — ona je bez dvojbe bila gospođa — bijaše impozantna visoka pojava, čvrsta, aligospodska i elegantna, s oblo isklesanim nogama jedne Junone, a glatkim licem kipa, koje je pristajalo njenojdobi i klasičnome izgledu. Njena je glava bila mala, crte pravilne, nos fin i ravan, čelo nenaborano kao bijelavrpca, oči plave kao duboko more velike i bistre pod teškim vjeđama. Nosila je dobro skrojen kaput i suknju odfinoga Meze-sukna, koji se usprkos svom ozbiljnom kroju razbludno priljubljivahu uz raskošne linije njezinatijela. Bijela bluza od teške svile s visokim ovratnikom i sasvim malim bisernim dugmetima, elegantne cipele sdugmetima za kopčanje, tamne rukavice od glacea, dugi čvrsto uvijeni kišobran, komu se uski držak završavašekukom od slonove kosti — usavršavahu njeno odijelo. A stas — da, lako ekscentrična stasa bješe ova gospođicaHocking; kada se približila, smješkala se i pogledala Lucy velikim svijetlim očima, jedva da je imala bore nalicu, koje je blistalo glatko i veoma mekano pod sjajem kao toranj visoke žute kose.»Nadam se«, reče odmah, malo se osmjehujući, »da ne će padati kiša.« Imala je kultiviran glas, koji je usprkoskri-< čavom smijehu duboko zvučao, impresionirala je svojim svjetskim držanjem. »Vaš dragi mali dječak!«nastavi, opažajući udaljenu pojavu. »Ali gdje mu je škotska suknjica? Mali brđanin. Vrijesak i paprat, tako sulijepi ujesen, 'moja noga stoji na tlu domovine, ime mi je Mac Gregor'! Kada ćete me opet posjetiti.« Njtezine suprimjedbe obično bile niz zagrada,75mali četvorokuti, koji su se dopunjavali, d u kojima se na kraju moglo naći zrnce normalnoga razbora.»Nadam se uskoro«, reče ljubazno Lucy; onda se okrene i promrmlja riječi upoznavanja.»Obožavam djecu«, reče gospođica Hocking Ani. Prije svega dječake! Ona kao- da se tajanstveno, gotovo*koketno zanimala za mušku djecu — nije to bila sumorna čežnja osamljene i nevezane ženske, nego osjećajdaleko intimniji i romantičniji.»Idem na piknik«, reče Lucy malo* zbunjena. Znala je, da je gospođica Hocking mogla biti potpuno razborita,kada je htjela.»Predznaci su povoljni«, odgovori gospođica Hocking pri-lično' sanjarski. »Plavo nebo —• plavo more. Niste libili na Capriju? Tamo je zaista lijepo. Dječaci tamo rone u pećini. Tako lijepe figure, ti condottieri« Ušutje, dižeglavu, i izgledalo je, da razmišlja. »Ne smijem vas duže zadržavati. Idite! Idite! Zabavljajte se. Izvanrednovrijeme za ovo godišnje doba. Ali ja moram ići! Imam posla. Vrlo važnog.«Pomisao na tu bitnu stvar očito prekide razgovor, i kao netko, tko biva najednom pokrenut od neke sile, ona sepokloni, pogleda Lucy svojim živahnim osmijehom, pri čemu ni jedan nabor ne nalbra njeno glatko i ugodnolice, okrene se i odleprša.»Gospode bože!« reče odmah Ana. »Tko je to?«Zbog ovakvog Anina tona, Lucy se zacrveni, to više, jer je taj ton morala priznati nekako ispravnim.»To je jedna moja prijateljica«, odvrati ukočeno, »velika prijateljica. Ona je dražesna!«Ta jte riječ iz njezinih usta zvučala potpuno čudnovato, no ipak kao1 da je na neki način odgovarala.»Izgleda kao čudak«, reče Ana, približujući se čamcu, koji je Moore s Daveovom pomoći izabrao i za njihuredio. »Meni se ne sviđaju njeni nagovještaji o tim njenim dječacima! Bila bi dobra partija za Heroda.«»Ona je zaista čudak«, reče Frank, čuvši te riječi, dok je pričvršćivao škaram. »Polušašava! I ta pseća životinja— Fairy —• izgleda, kao da ju je napumpala pumpom za bicikl.«76»Ona je strašno velika«, reče Petar, koji je također htio da se oglasi. »Velika kao« — okretaše se tražeći predmetpo-ređenja — »kao čamac.«Lucijina usta postadoše tvrda, ona nabra čelo. U Ard-fillanu je, u kome je vladao otmjeni snobizam, imala maloprijatelja i voljela je gospođicu Hocking, s kojom se upoznala sasvim slučajlno. Njihovi povremeni susreti našetalištu, pri kojima je prvi površni osmijeh, namijenjen Petru, prešao s vremenom do naklona prema Lucy, dojedne dobačene riječi i pristojne izmišljene misli o vremenu, a završio- se čvrstim prijateljstvom izmeđugospođice Hocking i nje. One su sada jedna drugoj poznavale životne prilike, i Lucy je znala, da je gospođica

Hocking nekako došla iz Engleske, i da je u brižno odabranom djevojačkom seminaru u Redlandu podučavalasve —■ uključivo i muziku. Sada gospođica Hocking više ne podučava. Prije nekoliko je godina, iz nepoznatograzloga, prestala s radom. Ipak se gospođica Hocking nije vratila u Englesku. Ostala je u Ardfillanu, sama, očitoodana svome psu, svojoj muzici, u veseloj udobnosti, koja pristaje jednoj elegantnoj dami od ukusa, amaterijalno neovisnoj.A sada su se Frank i Ana zaista povezali protiv njenoga prijateljstva s tom divnom, ma da malo ekscentričnomdamom. Bila je upadno neraspoložena, i kao nenadanom olujom vrati joj se prijašnja razdraženoist s trn cimaogorčenosti. Sada su sjedili u čamcu, i njeno se čelo lako namrgodi dok je promatrala kalko joj muž neobičnorevno rukuje veslima. Skretao je na sebe pažnju, Aninu pažnju, tako je mislila. I obrijao se neobično brižljivo,obukao je svoje najnovije odijelo! Da li je to bilo radi Ane? Osim toga, njih su dvoje skretali razgovor opet ujednom pravcu, koji joj je bio mrzak; pošto su završili s gospođicom Hocking, nastavili su da još jednomraspredaju o posjetu u Port Deran, pri čemu su se kao za okladu rugali Edwardu. Da, sada ona poče sagledavatiAnin karakter u jasnom svijetlu; i ruganje je svakako ležalo pod ovim vanjskim mirom.»Umak od sardelica«, ponovi Ana, nešto blago, ali s opakim licem. »I to ne iz boce.«»Kod Neda sve ide kroz želudac«, odgovori Frank, sa mnogo manjom finoćom. »Dajte mu dobroga jela i bocuvina, onda je kao1 riba u vodi.«77»Kičma gospođice O'Regan«, uzdisaše ona, držeći prste u vodi. »Skoro čudo. Poslastica!«»Četvrtgodišnje sakupljanje pada slijedeće nedjelje. Kuverte se primaju iza crkve L. S. D. — to jest L. D. S.«»Uvijek zanimljiv posao, Frank«, nastavi Ana svojim ljubaznim, bezizražajnim licem. »Male tajne uispovijedaonici. Lijepa poikajnica. I kako često ste vi, moje dijete—«»Slatki miris u tami«, cerio se on.»Jockev club za oca Moorea«, odgovori ona meko. »Lijep čovjek, Blag, mek, pitom. Prijlatelj gospođice MacTara!« Zatvori oči, uvali se unazad i poče mrmljati: »Harfa, što nekoć kroz dvorane Tare...«Frank se, poduprt o veslo, poče tako glasno smijati, da se čamac stao ljuljati.Lucy osjećaše, da joj se lupanje srca diglo do u grlo. Nije bila zatucana, njen se odnos prema vjeri uglavnomosnivao na osjećaju; ali ovo — ovako strtašho prosto —■ i to baš pred dječakom! A Edward: zaista je biodostojanstven; a zar ona nije jela njegov kruh?»Prestanite s tim!« viknu oštro. »Ne volim to slušati. Zapamtite to jednom zauvijek!«Ana polako otvori oči i nasmiješlii se na Lucy.»Samo malo šale«, reče ljubazno.»To je šala, kakvu ne volim«, reče Lucy, a na obrazima joj se pojavi crvenilo.Moore napravi glup pokret ramenima. Nastade neugodna šutnja, potom on mimo obrati pažnju veslanju. I ona ješutjela. Ranio ju je taj izraz Frankova lica; to joj dovede u. pamet, koliko ga silino voli. Bila je sretna, kad s,ustigli do rta, i kad su bučno izvukli čamac na pijesak, osjetila je olakšanje, napetost je palal Ušli su u šumu i išliputem, koji je vodio k potoku Ardmore. Poslije sunca na otvorenome moru, ovdje je bilo hladno i tamno. Drvećeje još uvijek bilo potpuno lisnato, no hrapavo je lišće već imalo žute pruge, a maslinasto je zelenilo makljena biloveć protkana žarko-crve-nom bojom; ispod nje je rasla visoka paprat, još uvijek zelena, tako visoka, da jedodirivala Petrove uši, kada je zašao u nju. Njemu taj izlet nije donio teškoća, nego sve znake velike pustolovine;oči su mu sijevale; trska za pecanje, sagrađena po principima najstrože ekonomičnosti, i pogodno prodavana78kod g. Gowa za jedanaest pennvja i tričetvrit, bila je uperena-kao koplje, s otmjenim zamahom, koji je taji kolacpretvorio u drev^io oružje.Probili su se prema brzacu rijeke. Poslije kiše, voda je s bukom padala s gornjega tresetišta 4 valjala se kaobijesna, prljava bujica, ali danas je tekla lijepo izdubljenim koritom u plavome kamenu kristalno čista. Vlažna semahovina priljubila uz strme obale, a druge, blijede stabljike paprati vi-sjele su, svaka kao jezik jelena, žednenad vodom, koja je žuborila. Vlažni miris mokre trave, koja je rasla, miješao se-sa sladunjavim mirisom suncemispečene gline.Napokon stigoše do ribnjaka. Petar je već izdaleka počeo prigušeno šaputati, htio je nadmudriti oprez svake poje-dine pastrve, a sada spremi udicu, namjesti konop, koji nije imao kalema, znalački ovije svjetlucavu kuku dugimcrvom, koji se previjao, a koga je izvadio iz kutije, u kojoj je gmi-zao, čučnu i baci udicu.Dok je Lucy promatrala svoga sina i njegovu revnost, raspoloženje joj se opet promijeni; nastupi popuštanje.Osjećala se mirna, blaga, utješena. Sve njeno glupo, bezrazložno-neraspoloženje nije bilo ništa — glupa utvara!Sada se namjerno obrati Ani i reče smiješeći se:»Hoćeš li pecati ili brati?«»Čekat ću i gledati, što se događa«, odgovori Ana.»Da«, reče Moore, »uhvatit ćemo kita.«»Ostani tu, majko, dok ban jedna zagrize«, reče Petar.»Mislim«, naglasi Lucy, »da bi bilo zgodno, kad biste me-pri povratku iznenadili. Dotle ćete sigurno već ulovitidvije, tri.« Diže košaru, polazeći kimnu, i dodade: »Pokušat ću da vam nađem nekoliko jantara.« To je ime, kojeje dala slatkim zrnima ostružniice, koja je rijtetko rasla među divljim maslinama.

»O, lijepo«, reče Petar — jer je volio ta zrna — »vrlo lijepo.«Ona se udalji, zatim se okrenu i mahnu, potom se uputi gornjem dijelu šume.Kraj nekoga niskog kamenog zida naiđe na grm malina. Počne ih brati. U grmlju su se ljuljale bobe na svojimtankim peteljkama, obasjane popodnevnom sunčevom svjetlošću,,79-"svjetlucale su se kao hrpe kristala i izgledale kao tamno crvene točke na zelenom tkanju.Njene su ruke brale kroz granje, hvatajući i savijajući kao srebro svijetlo lišće. Ponajčešće lagano padahukadifene kugle sa svojih uvenulih peteljaka, poneki se put pak među njenim prstima razlio jako crveni sokprezrele bobe.Košara, koja joj je visjela u ruci, oteža. Okoj nje se prostirala od svijetla odsječena tišina šume. Ta tišina, tajan-stvena svojim podzemnim zvucima najtišega šuma — micanje lista, šuštanje grane pod njenom nogom, gukanješumskoga goluba s visoke grane —• upi se u nju. Postepeno' postade svi-jesna svoje samoće —■ moćne rukesamoće, koja je lebdjela nad njom —■ i, s kratkim pogledima na stranu, požuri s branjem. Najednom zaželje, dase vrati toploj društvenosti ostalih, i, sa smiješno1 namrgođenim čelom na svoju ludost, napokon se okrene igotovo potrča iz grmlja.Blizu ribnjaka uspori korak i povika dobrodošlicu.Ali ne dobi odgovora. Kad najednom iskrsnu iz šiblja, vidje, da se tu nalaai samo Petar: naglo stade, osmijehanastade s njena lica.»Gdje su drugi?« pitaše glasom, čija oštrina skrivaše nemir. Dječak, zaljubljen u pecanje, samo zanjiha glavom,ne dižući pogled s tanke smeđe sjenke, koja se drhteći isticala na tamnom odrazu nadvišene obale.»Svakako u blizini, pretpostavljam«, odgovori on nejasno. Ona je stajala trenutak zapanjena, onda se s mukompomaknu i spusti košaru. Diče joj je bilo potpuno bez života, dok je polako skupljala neko suho šiblje, upalilavatriu i stavila na nju kotlić.Duboko zamišljena, poče na rubu ribnjaka prati ruke mekim, mokrim pijeskom mjesto sapunom. Pijesak je biofin, čist. i sitan kao griz, izgladila ga je šumna struja. Brzi hladni valići pjenili su se kao mlijeko oko njenihzapešća. Zatim je, odjednom, dok je tako ovdje stajala, uplaši kratak povik. Oni .su se vratili; nasmijani pojavišese zajedno, isto tako ravnodušni, kao da ih nije moMla da je prate — da, tako ravnodušni, kao da ona uopće mijeni postojala. Njen se nagon vlasništva razbukti. Iako nije dopustila, da se što primijeti —- lice joj je još uvijekbilo hladno kao pljusak vode — u njoj se raspali jaka ogorčenje. Kao munja iz vedra neba80pogodi je nejasno, neshvatljivo uzbuđenje: ništa, što bi mogla formulirati, ni ljubomor ni sumnja; to je sve bilajednaka besmislica. Ne da bi Frankovo držanje sumnjičila — to bi bilo potpuno smiješno — ali to nekakonagovještavaše dobro utanačen sporazum među njima, što ju je jeđnovremeno uvri-jediloi i zbunilo.I sada se pretvarala, prvi put. Diže se, prisili sebe, da se smije i glumeći reče:»Gdje ste vi zaboga bili.«»Htio sam pokazati Ani vidik s druge strane«, odgovori on lako.Ona je buljila u njih. Vidik — to j:e zvučalo kao tradicionalna isprika.»Mogli smo kasnije pogledati«, prihvati ona gotovo- oštro.On široko podiže obrve.»Ali sigurno, Lucy —« poče on.Ona ga prekide, pri tome njena nježna pojava drhtaše, oči jorj odjednom, pokazivahu napetost.»Ostaviti me samu, da skupljam suvarke i ložim vatru, pošto sam već brala maline. Niste baš pažljivi.« Onaušuti, gutajući svoj bijes, dok ju je on glupo gledao.»Ipak, sada sam gotova«, zaključi, sileći se, da se osmi-jehne. »Hajde, dođite.«Sjedoše.Sendviči su bili ukusni i sočni; žumance se pokaza zavodljivo: čaj je bio vreo, imao je jak okus vode planinskogpotoka. Plavkasta bijela para dizaše se s izgorjelih drva; jedan oblak dima motajjući se dodirnu nos ugodnimmirisom. Ali njoj su jela bila bez ukusa; nije uživala; za sve vrijeme govorila je sama sebi, da će se s Frankomporazgovoriti — mirno poirazgovoriti. Najednom promijeni raspoloženje i ne popuštajući stade ga goniti da jede,stavljajući pred njega najbolje komade.»Ti ništa ne jedeš«, reče ona naglo, gledajući ga nekako zabrinuto. »Gdje je tvoj apetit?«Njegovi su pokreti bili prilična blagi.»Sve je u redu«, reče on. »Daj Ani toga kolača. Ja sam gotov.«»Ali ti uvijek mnogo jedeš«, protestirala je ona, »naro-čito< kada smo na izletu.«(I Tri ljubavi81Mjesto odgovora on popi sav svoj čaj, diže se i priđe udici. Nisu ništa ulovili, i kada je uvukao konop, gledaoje beživotnoga crva na kuki.»Mrtav! A nije mi niti rekao 'majko'!« promrmlja turobno. Ana, koja se također digla, nasmijala se kratko na ovuokrutnu nestašnost — a ona se rijetko kadal smijala. Sada je ovaj smijeh kidao Lucijine živce.»Žao mi je što sam se trudila da spakujem ovu košaru«, izjavi naljućena. »Nitko ne će ništa da jede o'd svihstvari, koje sam donijela.«

»Sama si najmanje jela«, reče suho Moore, ne obazirući se na nju.»To je istina, majko«, smijao se Petar s izrazom vjerodostojnoga svjedoka; brišući prste o travu. »Najviše samjeo ja, otac je drugi, Ana treća, a ti si posljednja.«»Uzmi rupčić, dječače«, reče pogledavši ga prilično oštro. »I ne zaboravljaj na pristojnost.«Tako se neobično brzo završi ovaj obrok; tanjire, koje Lucy opra u. tekućoj vodi a Frank osuši s izrazom krivice,spremi u košaru; krenuli su niz potok, da bi presjekli do mora. Ovo je popodne bilo kao obavljeno tromomtoplotom; miris nabranih malina, zdrobljenih vlastitom težinom, dizao se kao dah etera; i ona je, idući krozzujanje kukaca, osjetila, kako je kroz nju počela strujati ona stara čežnja, ona skoro bolna želja, koja ju jespopadala tako često, želja za nečim, što je morala uhvatiti i čvrsto držati svom svojom snagom..Kada su prešli potok preko plosnatog kamenog prijelaza, ona se okrene i uze Frankovu ruku. Neka se Ana na totako pokazano pravo svojine ruga — to se nje nije ticalo. Ona je ljubila, i to nije htjela sakriti. Tako su prešliusko polje, na kome je pelud maslačka obojio njihove cipele bojom bronze; a onda oštri morski dah zamijenimekoću zraka, potok se proširi, oplića, ispresijecan pješčanim prudovima. Iz korita se dizahu niti, bojejantarnožute morske trave, i kao da su mahale, pregibale se, strujale lagano i mlitavo; na obroncima obale rasla jeiznad okruglih glava šarenih morskih ruža gruba trava i slana trska. Najzad kod okuke ušća izbiše na more.82Lucy duboko uzdahnu slani zrak ui poče pogledom kružiti po plavoj' vodi zaliva, kroz večernju maglu vidjelo sebijelo jedro neke barke kako leprša kao galeb koji lebdi. Osjećala se slobodnom; ali joj ipak u duši nije bilougodno, u njoj se još uvijek skrivalo ono neobično uzbuđenje, koje je samo spavalo i nije bilo smđreno.Na povrtaku, uljulj'ana tromim kretanjem čamca, zaklopi oči kao da bi spavala; ustvari je osjećala neobičanumor, mlitavost, koja je imala svoj uzrok u nekom neznanom duševnom stanju. Ostalo troje pjevahu: pjevahu,kako je izgledalo, u potpunom prijateljstvu; i preko mirne vode širio se prigušen i mek zvuk, pomiješanjednoličnim ravnomjernim udarcima vesala. Ali mije imala srca da bi pjevala. Usto, to bijahu tako sentimentalnepjesme, koje su u njenim prsima prouzrokovale neobjašnjivu pometnju — najizad, na Petrov uporni zahtjev,dođe djetinja, glupa mala uspavanka, koju mu je tako često pjevušila:»Moj je dragi preko oceana, Moj je dragi preko mora, Moj je dragi preko oceana, O, donesite mi mog dragogamo. Donesite — Donesite —«Te riječi čežnje što obuzima odjekivale su kroz toplo tiho popodne i probudile su u njoj želju, osjećaj nečegadalekoga i dugoga, jak kao osjećaj bola. Samo je jakim pritiskom stfenutih vjeđa spriječila jetku, smiješnu suzuda ne kane iz njenih očiju.Kada su prišli obali, gdje je Dave iz suše dotrčao da im pomogne kod pristajanja, osjeti gotovo olakšanje.»Imali ste prekrasan dan«, reče Dave, cereći joj se dok joj je čvrsto držao ruku i dok j)e ona iskakalai na brvno.»Da, bilo je prekrasno«, složi se, slaba mu odvrativši. osmijehom; voljela je Davea.Alii uslijed neobjašnjiva razloga nije joj bilo prekrasno.. Bilo je dobro vratiti se, sasvim dobro ponovo vidjetiDa-veovo živahno lice, koje tako umiruje i koje je tako jedro..(1*R*Najednom joj se učini, da je prošla vječnost otkako je ostavila to pristanišno brvno. Veselila se, da opet dođeu čisti mir svoga doma.,Okupa Petra i smjesti ga u krevet, zatim se presvuče i siđe dolje. Počela je vesti i izgledalo joj je, da tim veze-njem udiše mir; da, ali dok je ubadala osjećala je, da nestrpljivo- želi, da se Ana povuče u svoju sobu. Ali noćasje Ana odugovlačila. Izbije deset, i tada ona zdjevnu i pogleda na sat. Najzad se diže i reče 'laku noć'. L.ucyostade sama s mužem.To bijaše dugo očekivana prilika, i ona odlučivši se brzo ostavi svoj ručni rad, priđe mu i sjedne kraj njega naotoman, na kome je čitao' večernje novine.»Frank«, reče glasom, kojii je zvučao odlučno, »govorila bih s tobom o Ani.«»Samo govori, draga moja«, mrmljaše on, ne dižući glave. »Slušam te.«Ona duboko uzdahne. Prije nego što povede govor o Ani-noj prošlosti, dat ću mu još jednu, posljednju priliku,da sam to učini. I reče polako:»Ti si Anu dobro poznavao prije nego što smo se mi upoznali. Zar ne, Frank?«»Kakvo pitanje«, reče on lagano. »Živjeli smo godinama u Levenfordu, u istome gradu. Kao djeca igrali smo se'poljupca u kolu'«1I ne osjećajući, ona razvuče usne.»Ti si i u Belfastu često bio s njom zajedno.«»Da«, odgovori on ravnodušno1. »To se zna.«»Zašto«, nastavi ona još polaganije, »zašto mi nisi o njoj pričao?«On ne diže pogled, ali ona primijeti, kako mu se najednom oko uperi u novine, a prsti se, kojima je bubnjao o ko-ljeno, zaustaviše.»Kako ti to misliš,« upita je, poslije dužega prekida.»Tako kako sam rekla!«

On polako diže glavu i okrenu se njoj; ali nije govorio. Vidjela; je u njegovoj šutnji nastojanje, da izbjegne ovajrazgovor, i odjednom reče drhtavim glasom:»Zašto mi nisi rekao, da je imala dijete?«1 'poljubac u kolu' (kiss in the rang) engleska društvena igra, slična slijepom mišu. Op. prev.To je stvarno' zvučalo kao optužba. Njegova se usta široko otvoriše, gotovo glupo; buljio je u nju tako pune polaminute.»Što?« mucaše. »Kako si to saznala?«»Nikako od tebe«, odgovora nervoznom žestinom, kojoj je redom predala sve svoje boli ovih posljednjih dana,sva njena napetost osjećaja toga popodneva olabavjela je. »Ti si mi to morao pričati. Ti znaš, da si to moraoučiniti. Pustiš me, da pozovem Anu, a ne kažeš mi ni riječi, iako si to znao-cijelo vrijeme. I još više. Pustiš me,da joj povjerim svoju kuću, kad sam otputovala u Ralston. To nije ispravno. Ja to ne razumijem i ne volim. Zaštomi, Frank, za ime božje, o-tome ništa nisi rekao?«»Pusti me da predahnem«, opiraše se on crveneći se. »Nemoj me zasuti.«Bio je nesretan, što je znala Aniinu historiju, a nesretan je bio samo iz jednostavnog razloga: sam joj je htio sveispričati. Da, on je to htio, ali nekako — zbog te svoje urođene ravnodušnosti — nije se potrudio. Kod toga ganisu vodile neke plemenite ili velike pobude — ili uzvišena glupost »da drži zapečaćene usne o Aninoj sramoti.«Bilo je to jednostavno, pustio je, da stvari idu svojim tokom. Jednom ili dva puta htio je početi, mislio je o tome,oklijevao i opet pustio.. I sada, svega toga svijestan, pocrveni još više i reče sa slabom borbenošću:»Nisam ti rekao iz jednostavnog razloga, što' te se to-ništa ne tiče. To je razlog — ako hoćeš znati. Nikako te senije ticalo. Ne tiče te se ni sada.«»Zbilja,« naglasi ona, a disanje joj se ubrza. »Ne tiče-me se, kakva žena dolazi u moju kuću? Zato što si tismatrao za dobro biti nijem, jer osjećaš, da moraš nešto sakriti pred svojom ženom, i mi moramo u svojoj kućitrpjeti nekoga,, čiji je glas, blago rečeno, potpuno diskreditiran.«»Samo lijepo* polako«, reče on jačim glasom. »Ana je moja. sestrična. Ona je besprijekorna. Ti to znaš.«»No sada dolazi do nečega drugoga«, odgovori ona, po-tisnuvši oštrinu, oči joj se počeše bijesno krijesiti. »I toje-nešto, što mi ne gledamo istim očima. Sada ću ti upravo reći. Ne volim Anu. Ne, otkako poznajem nju i njenuprošlost. Ti razumiješ. Danas je u čamcu bilo, da ti navedem samo jedan85.jedini primjer, upravo odvratno, kako se rugala Edwarđu. Ona je moj gost. Ona može ostati dok hoće. Ali neću dopuštati nikakvu nepristojnost. Ne, ni govora o tome.«»Nepristojnost?«, kao jeka ponavljaše on ne vjerujući, boja na njegovim obrazima posta izrazitijja. »O čemu ti togovoriš, za ime đavola?«Njeno je malo lice sada bilo crveno, a usne joj pokazivahu odlučnost kadai ga je čvrsto pogledala.»Kako da nisam to u Ardmoru dobro razumjela«, reče sa zagrižljivim prezirom. »Pogledati vidik! Vidik!« Inasmija se kratko i tvrdo.»Zaista smo išli da pogledamo vidik«, odgovori on sada gotovo vičući, »i to je bilo svie. Što ti misliš, za imebožje, zašto smo tamo išli?«»Ne viči na mene«, reče ona tihim, drhtavim glasom. »Nemoj da Ana čuje, kako se ponašaš prema svojoj ženi.«Zastade, mucaše, i, j|er ga je voljela, tražila je rečenicu, koja bi ga najdublje ranila. »Ti — koji si trčao za njomcio dan, uvečer tako bjesniš — meni praviš ovakvu scenu — ti treba da se stidiš.«»Za:r ti niiteam rekao, da nisam za njom trčao? Što škodi, za ime božje, ako pokušam zabavljati svoju sestričnu?Zar ti nisam to obećao?«»Poznajem te, Frank«, reče ona polako, s jako stisnutim zubima, »i znam, da nisi onaj, koji se zabavlja. Nemojmisliti, da me time možeš i za trenutak prevariilti. Više nego to —■ ja te volim. Ja sam kroz ovih deset godinabila kraj: tebe ■i u lošim i u dobrim danima. Ništa ti nisam uskraćivala. Sve sam ti dala. Vjerna sam ti bila — ineću dopustiti, da se napraviš smiješnim, a to će biti prema tome, kako sada stvari stoje. Ubuduće ćeš Anuprepustiti samu sebi.«»Tako«, rugaše se on prkosno. »Proba da dobijem upute. No, još ću jednom reći. Ana nije trčala za mnom, —kako si ti to nazivala — ni ja ne trčim za njom. Ti znaš, da ja njen dolazak uopće nisam ni tražio. Ti si je samapozvala. Da, ti! Po svaku si cijenu htjela, da ona bude ovdje! I sada, kada je ona ovdje, ti se preokrećeš i kažešmi, da joj odgrižem nos. Ti si luda! Ali, pošto si stvar počela, hoću da ti kažem, da budeš nacistu, da mi ne ćepasti na pamet da dopustim da me mučiš. Bit ću prema Ani tako pristojan, kako mi se sviđa.

Još pristojniji, pošto si tako počela. Možda je Ana mnogo bolja nego što ti misliš.« Jednim potezom raširi svojenovine, držaše ih između sebe i nje kao' štit.

Trenutak je promatrala ravne novine, koje on nije mogao sasvim jasno čitati; sada joj je lice bilo blijedo, izraznjenih toplih očijju zaprepašten, Mla je uvrijeđena i bijesna. No, to je bio ishod njenog mirnog razgovora s njim,taj prkos, taj tako iznad svega neparnetni otpor prema njenome izla-ženju u susret savjetu, njenoj obzirnosti.Znala je, da je ispravno radila, da je njen postupak pravedan; i on je tu njenu pravednost dočekao bujicompredbacivanja. Pri tome .nije dao nikakvo objašnjenje za svoje ponašanje, nikakvo objašnjenje toga skrivanja!Ova ju je posljednja misao bola kao koplje.Diže se i stajaše ukočena pred njim. »Opominjem te, Frank«, reče čvrsto i sabrano. »Iz nekog razloga ti si mi toprešutio. Ti ne znaš, kako me to boli. Ali te previše volkn, da bih dopustila, da sam sebi naneseš bol. Misli na to.To je objašnjenje za sve moje postupke.« I s ukočenom, zabačenom glavom, očiju zaslijepljenih od bujice suza,koja najednom dođe, okrene se i brzo ode fe sobe.VIITe je noći spavala loše, razbijenim, nemirnim snom, koji je nije osvježio. Probudila se — još uvijek mučenaslikama, koje su kao sablasti prolazile njezinim drijemom — svijesna svađe s Frankom. To je naravno prošlo, alije težina ostala, žalostan osjećaj jedne pregrade, koja se još uvijek dizala između njih, i koja će biti odstranjenatek jednim strastvenim izmirenjem. Bila je još topla od sna, tanka joj je noćna košulja neznanim pokretimaudova bila u neredu, taman, težak pramen kose ležao joj je preko ramena, on ju je takvu kri-šom promatrao,odjednom obuzet čežnjom za tim izmirenjem. Ustvari, ona ga je previše strasno voljela! I sada osjećaše, svi jesnanjegove blizine, naglu želju, da mu stavi ruku oko vrata i da mu to kaže. Ona je tako voljela njegovu glavu,ravnu liniju nosa, taj znak finoće, koji ga je — iako ga je i Edward imao u manjem stepenu — odvajao od ostalihčlanova njegove porodice. Ne samo od njjegove porodice, tako,8687je mislila, nego od svakoga. Upravo to upoznavanje osebujnosti njegova lica činilo je svoje: bio je to Frank;on je njoj pripadao. Kada se okrenuo1 i pogledao je, ona se nasmiješi na-silu i napeto čekaše odgovor.»Opet lijepo jutro«, mrmljaše ona napasno.»Sasvim lijepo«, odvrati on.Njezin se izraz lica promijeni, ne zbog riječi, već zbog načina, što pokazivaše jedva primjetnom ravnodušnošćuprema vremenu i prema njoj, da je još uvijek bio u svome bijesu ukočeno uporan. Ali ona ne dade da seprimijeti, da je bila povrijeđena. Sinoć joj nikako nije bilo ugodno tako čvrsto zastupati svoje stanovište. Ali štoje činila, bilo je potpuno ispravno. I ne će opet da dirne taj predmet. Dosta da je o tome govorila. Pa neka sujedno prema drugome ukočeni; ta će ukočenost proći, i to brže proći s obzirom na ono, što namjerava danasuraditi za njega.Nekoliko časaka čekaše i pitaše se, da li će biti spreman, da joj donese šalicu čaja; ponekih nedjelja donio joj jesam jutarnji čaj — jer je Netti strogi odgoj zabranjivao, da ulazi u bračnu spavaću sobu; ali on ne pokaza nikakavznak dobre volje za to. I tako, ona jednim trenutnim pokretom prebaci svoje glatke noge preko ruba postelje.Onda on progovori.»Ne ćeš valjda ustati«, reče sasvim jogunasto. »Još je suviše rano.«»Već je zaista vrijeme, Frank«, odvrati ona isto tako bez-sadržajno, »iitmam mnogo posla. Nemoj zaboraviti, davečeras dolazi gospodin Lennox.«On zijevnu, prateći zlovoljnim pogledom njene pokrete dok se oblačila, i napokon reče:»Kada mi sve koze budu na suhome, ne ću nikada ustajati prije deset sati.«»Ali ti još nfei dotle stigao«, odgovori mu, okrenuvši leđa i brzo zamotavajući kosu: nije bila previše ljubaznaprema njegovoj indolenoiji.»Ali ja ću sigurno to činiti. Slijedećih dana«, odvrati on, zlovoljno', »ako me ti prije toga ne ubiješ.«»Ne govori tako, Frank«, odgovori ona neočekivano uvrijeđenim glasom; njegova nepristojnost baš ovoga jutraneobično je zaboli do srca; ali sakri tu bol i mirno reče:I»Čekaj samo što ću večeras reći gospodinu Lennoxu. U" međuvremenu —« prekide se napuštajući sobu, a njenpogled kao da spominjaše: »Ustani i pođi s Petrom i sa mnom na misu.«Njegov izraz lica postade opet zlovoljan: očito da nije bilo-uvjerenje ono, što ga je redovno vodilo u crkvu,nego> neki utjecaj, koji je sada očito ponovo spoznao. Zar nikada ne ću imati mira, mišljaše tromo; i činilo se, dane će; a kada je odmoren legao natrag, razmišljajući, otvoriše se vrata i uđe Petar. Bezazlenim pogledomispitivaše pogledom raspoloženje svoga oca, pa zatim odmah uzme povlasticu nedjeljnog jutra i pope se na širokikrevet.»Sada se igrajmo, oče«, zapovijedaše odmah. »Hoću igru!« Moore pogleda sina nezadovoljno.»Priču?« pitaše polako — jer to bješe napokon najlakši način zabave.»Ne, igru! Kralja iz dvorca!«Moore uzdisaše; naravno, da je dječaka volio, ljubio dapače; da, bio je uvjeren, da ga ljubi. Ali biti otac koji seigraf On? A naročito toga jutra: poslije sinoćnje priče s Lucijom, poslije te glupe scene radi ničega i opet ničega.A što znači to prenemaganje s Lennoxom i njegovom posjetom?

Lucy je bila dobra žena; poznavao je njenu vrijednost; volio ju je neusporedivo više nego dječaka. Ali jeponekad znala čudno potegnuti, stisnuvši uzdu svojim malim bijelim zubima, da ga je to uzbuđivalo cijeloga ipotpuno. Ona je-dozvolila, da on izgleda kao glupan.To ne će dozvoliti, ovoga puta ne -— ne, nikako. Jednom-će zauvijek pokazati zube: potvrdit će dostojanstvoglave obitelji.»Naprijed, oče«, opet reče Petar. »Kralj iz dvorca.« »Dobro, dobro«, odgovori Moore nestrpljivo,podboden. ironičnim podsmislom tih riječi. »Nemoji još i ti početi.«Tada poče historijska igra: svijanje očevih koljena, praćeno liturgičnim pjevanjem i naglim strašnimstišavanjima; napadi luđačkog smijeha, lepršanje kratke plave i crvene prugaste noćne košulje, i utučenoprividno primanje kazne. Petru je komika te posljednje lakrdije bila tako izrazita, da se8889*grčevito i do suza smijao. Ali Moore nije, kako se činilo shvatio puni užitak trenutka. Brzo se zamorio odtoga, i, upotre-bivši svoje vlastite riječi, »naredi zaustavljanje.«Uto se kroz jutarnji zrak osjeti bujni miris pržene slanine, a pod Nettinim tvrdim rukama odjeknu tanki znak gon-ga za doručak.»Dolje, dječače«, reče Moore, »i gledaj da se obučeš.« Zatim ustane i sam, s posljednjim zijevanjem, obuče se —išlo je redom lako — i poslije nekoliko trenutaka siđe sa sinom niz stube.Kada je sjedao, Petar i Lucy već bijahu za stolom; Ane nije bilo: koristeći se pravima gosta, uobičajila je, da joj»njenu šalicu« donose u krevet i da ide »slušati« kasniju misu, ako je uopće i jednu »slušala.«I tako su tri člana obitelji doručkovala zajedno. Ljupka svjetlost jutra strujala je kroz prozor i padala na Lucijinootvoreno lice, i <fe očiju joj otkrivala snagu, moć, koja je strujala kroz mirne pokrete njenih ruku, moć, kojom je,kako je izgledalo, nastojala, da ih sve troje privuče jedno drugome i tako čvrsto drži u jednoj toploj tajanstvenojslozi. Uvijek se veselila slozi, to je jačalo raspoloženje prisnoga mira, s kojim je išla u susret svemiru. Kasnije,na putu prema crkvi, kad ih je Petar koji je išao između njih, vezao svojim pruženim rukama, opet je imala toplinalet osjećajla, osjećaja gotovo bolnoga posjedovanja, koji joj je stegao grlo. Zar nije bilo bolje, mislila je,pristojno ustati, pristojno se obući, pristojno kao složna obitelj ići u crkvu, nego lijeno ležati u postelji, rugati sevjeri i prezirati je? Neka to bude Anina sklonost. Njena nije bila. I dok god diše, ne će dopustiti, da budeFrankova.Poslije mise, kada su došli na obalu, ona stade i obraćajući mu se riječima:»Idi prije ručka s Petrom u šetnju. Imam još posla — moram za večeras sve pripremiti.«»Baš mi se ne seta«, mrmljaše on. »Idem s tobom kući.«»Ne, Frank«, navaljivaše ona. »Hoću da obojica budete na zraku. Dobro će vam činiti.«»Naprijed oče«, vikne Petar, snažno vukući, »skupljat ćemo kestene u šumi Gilston.«Moore ne odgovori ništa, a ona, pošto je namjestila Petrovu kravatu, stajaše tu trenutak promatrajući ih, slaganim90osmijehom, kako zajedno odlaze niz šetalište. To je bio osmijeh vlasnika, naravno, ali je imao gotovo bolnu crtu;svijest, što oni znače za nju, njih dvojica — Frank i Frankov sin. Okrene se i polako pođe kući.Međutim, ta njena primjedba, da će imati mnogo posla, bila jie ispravna; a taj se posao sastojao u prethodnimpripremama za današnju večeru. Ručak će danas, po njenim riječima, biti nešto improviziran; ali će nedostatkeručka više nego nadoknaditi večera. Cilj njene kuhinje nije bila čista proždrljivost. Ne! Čvrsto je odlučila, davečeras učini onaj korak, koji je već davno sazreo u njenoj glavi, i pazit će, da utjecaj Anine prisutnosti u kućitome ne smeta. U tu jie svrhu pozvala gospodina Lennoxa, i zbog nje će ga bogato ugostiti. Zatim će mu prići, upravi čas; i on, ne pazeći, nježno i ugodno raspoložen, sigurno mora biti pristupačan tome zbliženju.Sigurno! Da, dok je išla kuhinjom tamo i amo, osjećala je, da njen plan mora biti okrunjen uspjehom. Već jedugo bila uvjerena, da joj je Lennox sklon: uvijek je primao njene pozive s izrazitim veseljem. Osim toga, nijebio mlad čovjek; prije kratkoga vremena izgubio je ortaka; i sada je namjeravao da svoje poduzeće proširiuvozom i prodajom toga novoga proizvoda. Svakako povoljan utjecaj okolnosti1. Bilo je više od toga. Bila je tozlatna prilika.Osim toga znala je, s druge strane, da je Frankovo napredovanje već bilo zakasnilo. Već je dosta dugo radio zaistu plaću — jedna plaća, s kojom se može izaći, sigurno, ali ipak ne više nego jedna plaća — i bilo je vrijeme,krajnje vrijeme, da dođe korak naprijed. Njeno častoljubije, za njiegovu budućnost tražilo je taj korak; i svoju ćeodluku, to je osjećala, i provesti. Ona je, naime, namjeravala da Lennoxa moli, da Franku da udio u poslu. Zaštoda ne? Ništa nije moglo biti naravnije. Deset je godina Frank radio za firmu kao1 putnik. I bio bi pripravan,naravno, da svoj udio kupi u gotovu. Točno je, da je njen sadanji kapital bio ograničen — skoro pocrveni nadnjegovom nedostatnošću — ali se plaćanje moglo izvršiti i u obrocima. Ili bi Richard možda mogao pomoći — abaš u tome je bila nepouzdana strana posla — jednim predujmom. Najvažnija je stvar bila zainteresirati Lennoxaza to; i ona imala predosjećaj, da danas može primjenom svoga načina stići cilj.91LennoK, Galton i Moore — možda samo jednostavno Len-nox i Moore. Kako je to lijepo zvučalo. Richard ćebiti zapanjen, kada mu to bude pričala; Ana će razrogačiti oči; a Frank — neka napokon vidi njenu ljubav još

jasnije, njenu vjernost, njenu vrijednost. Smiješila se sama svojoj umišlje-nosti; ali je iza toga osmijeha stajaocilj.I sasvim iznenada njezino se raspoloženje promijeni: ono se dizalo isto tako brzo, kao što su joj misli išle trkomnaprijed.Kod ručka —■ koji, zahvaljujući njenom nesumnjivom talentu, nije bio baš tako improviziran, kako je unaprijedrekla da će biti — bila je rijetko sretno raspoložena: malo drugačije nego1 inače; na visini oduševljenja; trudilase, da bude ljubazna. Neočekivano je pravila male skokove; odgovarala je veselo. Prema Ani je bila »pristojna«,prilično otvoreno pristojna, i kada je svojoj gošći preko stola pogledala u lice, izgledalo je, kao da njene blistaveoči hoće da kažu: »Pokušaj i ti biti jednom ovako zabavna!« Na kratko vrijeme ostavi svoju odvratnost predizrugivanjem i ukratko prikaza Evu na jastucima, što i Mooreu izmami smijeh.»Što si se odjednom tako promijenila?« pitaše on gledajući značajno.»Čekaj samo«, odvrati ona, »već ćeš vidjeti.«To je bila jedna od njenih najmilijih fraza, ona je označavala njenu sposobnost, da skladno sprema, da stvara do-vodi u red, da iznenadi. Nije bila šutljiva, ali ovaj put sasvim sigurno nije imala namjere da unaprijed iznese svojnajdraži plan, da bi ga oni razmotrili i podcijenili.»Ti možeš biti jako šaljiva kad hoćeš, majko«, cerio se Petar.»Mislim, da je došla do novaca«, primijeti Ana Franku, »ili je možda nešto važno u pripremi.«»Ti ćeš se čuditi«, reče L*ucy konačno, gotovo kao izazov.Poslije ručka se diže i izjavi, da želi otpočinuti — što je bilo potpuno odstupanje od njenih običaja. Bila jeodlučila, da se ove večeni pokaže s najbolje strane; i tako se pope u svoju spavaću sobu. S prozora je gledalasvoga sina, koji je pretrčao do pristaništa, gdje je Dave bio zaposlen oko »Ea-glea«, koji će možda bitiiznajmljen za nedjeljni izlet na drugu obalu. I ne osjetivši, namrgodi čelo. Petrov je izlaz značio92da su Frank i Ana dolje zajedno sami. To nije ništa! Njena ćud, uzbuđena, zauzeta predstojećim planom, otkloniprivremeno svaku smetnju ovome. Svuče haljinu, leže u krevet i zaklopi oči.Umorna od prošle nemirne noći, probudi se tek kasno po podne: sunce je bacalo kose niske zrake preko vrpcamaukrašenih potočnica na zidovima spavaće sobe. Zaustavi pogled na satu, ovaj joj pokazivaše, da ima još dostavremena. Za trenutak osta nepomično ležati, prožeta osjećajem nestvarno-sti — probudi se pri toj svjetlosti, uovo doba i sama. Ali odbaci to i diže se. Obuče se pomno, polako i počešlja se što je mogla bolje. Osvježena,osnažena, sposobna, da za Franka učini sve što je moguće, siđe i s Nettom podvrgnu stol konačnome pregledu —sve je bilo u redu »do posljednje žlice«, kako je Netta u povjerenju rekla.U šest sati zazvoni na kućnim vratima. Ona je već čekala, svoju je tihu nervozu smirila pri posljednjemispitivanju za-panjivo točnoga reda blagovaonice, i sada se žurila, u čast ove prilike, lično do vrata.»Izvolite samo, gospodine Lennox«, reče toplo. »Znala sam, da ste to vi. Doipustite da vam pomognem, svućikaput. Jeste li dobro?«On raširi lice u ugodan osmijeh, pokazujući žućkaste krive zube.»Da, da, moglo bi ići li gore«, prizna oprezno — što je značilo, da se osjeća izvrsno. »I mislim, da mi je sada,kada vas vidim, još mnogo- bolje.«Ona odvrati na njegov osmijeh. Bio je to krasan početak.»Mi smo se uvijek dobro slagali, vi i ja«, reče skromnom povjerljivošću: u uskom je predsoblju vladao prisniodnos, kojli vješanjem njegova debelog kaputa postade još prisniji.»Da. Jasno, jasno«, potvrdi on, veselo trljajući ruke. I Dilo je tako. On je Luciju Moore volio na svoj način.»Svježa ikao tratinčica«, mišljaše on često, »i zbilja vrijedno stvore-Inje«. Stište njenu ruku dok ga je vodila udnevnu sobu, gdje Jsu se skupili ostali.»Petre!« reče ona naglo. »Digni se, dečko, i daj gospodinu |Lennoxu onu stolicu.«93»Hvala. Hvala. Ne bih rado sjedio suviše blizu vatre. Ovako mi je dobro.«Ona ga udobno smjesti, zatim diplomatski skrenu razgovor na obične poslove — nije htjela da navali neposrednoi slijepo. Ne, ne, to nije ležalo u njenoj naravi, U pola sedam, kada je sve išlo kao što treba: Petar se ponašaopristojno, Frank ljubazno razgovarao, Ana tiho sjedila, diže se.»No«, objasni, ne bez važnosti, »sama ću skuhati kavu. Znam točno, kakvu volite, gospodine Lennox.«Umiljavanje je bilo besramno; i sama Je to znala. Alii se radilo o jednoj dobroj stvari.Zaista, u kuhinji se oko kave osobito trudila: spremala ju je punih deset minuta; konačno se udaljila rd vatre lakocrvenih obraza, ode u predsoblje i udari o gong; potom uđe u blagovaonicu. Gostoljubivo je čekala dolazakostalih.Večera — taj banket, u koji je polagala svoju nadu — otpoče s dobrim predznacima, u srdačnom tonu. Jelo jebilo zaista odlično! Bio je tu jezik, izvrstan hladan jezik, i pita s debelim prsima, kuhano i hladna. Zatfim salata,divna salata, sočna torta s onim malinama iz Ardmorea, i sir — prvo1-klasni Dunlop. Videći sve to, pogledgospodina Lennoxa postade još mekši; on raširi koljena i čvrsto zatakne servijetu o drugo dugme svoga prsluka.»Bogami«, reče s pogledom divljenja upravljenim Luciji. Nije rekao ništa više. Ali je to bilo dovoljno.

»Hoćeš li piletine, Ana?« pitaše Moore, zabadajući u pticu. Dade joj debeli bijeli komad mesa od prsiju. »Tupkao obično, taj nož«, dodade poluglasno. Kod komadanja bio je uvijek prilično nespretan.»Daj gospodinu Lennoxu piletine, Frank«, opomenu Lucy; »drugi dio prsiju.«»Ja sam sav za jezik«, reče Lennox, dok je uživajući nožem razmazivao gorušicu. »Kušajte sami, gospođoMoore.«»Imam sve, što md treba«, odgovori ona brzo: danas se njena pažnja usredotočila na njegov tanjur. »Mislite prvona sebe«.»Nije čudo, da povremeno rado upadam«, reče on značajno, glasno kušajući kavu; tada se, obrisavši bradu, da birazgovarao,, okrenu Ani.»Da li ste se odlučili, kada ćete putovati natrag?«94Ana se osmjehivala. Da li je onaj fini izazov kod ručka Lu-cy razabrala? Da li je pogodila »što se priređuje«, a umislima se svojim ironičnim načinom pitala, da li će ove večeri dobiti tihu malu razonodu? Sigurno je bilo samo,da je njeno držanje prema Lennoxu bilo neobično ljubazno, da je njeno opće vladanje bilo još izazovni je negoprije.»Meni se promjena jako sviđa«, reče pogledavši ga dižući oči.»Ona se ne mora žuriti«, prekida Moore. »Može ostati ovdje dok joj se sviđa.«Lucy spusti svoju šalicu; čvrsto ga pogleda preko stola.»Mi ne smijemo ometati Anine namjere, Frank«, reče mirno.»Možda ona ima svoje vlastite planove.«»O, nemam nikakvih namjera«, reče Ana ljubazno, a kada je sagnula glavu, svijetlo se odbijalo od njiene crnekose, koja je kao u svome prirodnom ulju izgledala tako glatka. »Nikada ne pravim planove. Upravo činim onošto mi najbolje odgovara.«»Vol ste vrlo savremena mlada žena«, reče Lennox galantno.»Je li to kompliment?« mrmljaše ona povjerljivo.»Ne ću to poreći«, odgovori on, potajnim postranim pogledom preko servijete. »To se jasno vidi, da vi vjerujeteu to, da se život mora uzeti lako.«»Tu se Ana i ja razilazimo«, reče Lucy glumeći lakoću,, malo ljuta zbog drugarstva između Lennoxa i Ane.»Mora da imam cilj pred očima. Volim raditi, napredovati. Ja se nažalost ne bih mogla tako lako otjerati odstruje napredovanja.«»Ali je ugodno«, odvrati Ana, sa svojim nerazumljivim neprekidnim osmijehom, sa svojstvenim sebi mirom,»stvari lako uzimati, kako dolaze. Kada čovjek sagne glavu i ide protiv stvari, on će prije ili poslije lupiti o zid.Sto ti kažeš,. Frank? Imaš li ti nešto, za što bi se rado borio?« I pogleda Moorea, koji je oborio oči prema tanjiru.»Ne znam«, odgovori on zbunjeno. »Ja sam takav, kakva je većina ljudi. U radu ne vidim više radosti, nego bilotko. Radi se, jer se mora; ne iz ljubavi.«Lucy se u pročelju stola zapanji. Da li je lud, govoriti tako predLennoxom, i to još danas!»Kakva glupost, Frank«, reče naglašavajući svoju ljutnju potpuno namještenom veselošću. »Ti se jako interesirašza svoj posao. Nitko to bolje ne zna od mene. Tek si mi nedavno rekao, kako voliš svoj posao; kakvu ti divnupriliku može pružiti.«»Kušaj sama, Lucy«, reče Ana blago, »kada toliko držiš do toga.«Lennox se najednom tako nasmija, da se orilo, i pri tome pruži svoju praznu šalicu.»Ona ima pravo«, reče on neposredno Luciji. »Vi imate smisla za to. Da, mislim pošteno, vi biste bili bolji zamjesto vašega muža od njega samoga.« Okrećući svoju primjedbu u Salu dodade, »kad god hoćete mjesto —javite mi se.«Ona duboko pocrveni, jasno joj je bilo, da je red stvari Anilnom neumjesnom primjedbom ubrzan, da se čitavstra-tt'KljHkl položaj okrenuo protiv nje. U tom trenutku, kada je gnjilu želju da uvjeri Lennoxa u neospornevrijednosti svoga muža, ovaj je počeo odjednom omalovažavati Franka i hvaliti Anine gluposti. To je bilonepodnošljivo. Odjednom osjeti, dn joj jo situacija izmakla, čvrsto osjeti, da će biti od štete, ako stvar ispusti,osjeti, kako bi bilo bezrazložno napustiti temu sada, da bi je možda poslije bez uspjeha započela. Ne! Bilo jenabačeno, i ona mora prihvatiti sada, mora konačno čvrsto držati, prije nego joj izmakne.Duboko uzdahnu, energično skupi svoju hrabrost, ne vodeći računa o onoj neprimjetnoj iskri ruganja u Aninimpažljivim očima.»Govorila bih s vama, gospodine Lennox«, reče malo agresivno, »upravo o onoj stvari — o Frankovu poslu.«»Njegov posao«, odjeknu on, dok ju je sa strane pogledao Ispitujući. »Dakle?«»Znam, da proširujete svoje poduzeće.« Oklijevala je, ali zatim nastavi odlučno, »znam, da ga hoćete proširiti. Imislim, dn ćete sigurno trebati nekoga, tko će vam pomoći da svladate toj veći posao.«Nastade duga tišina; osjećala je, kako su je drugi gledali. Onda se najednom umiješa Ana brzim pokretom svojihruku.

»Nemate kave, gospodine Lennox«, reče brižljivo. »Dajte ovamo, pa ću vam još koju natočiti.«»Da, da«, reče Lennox neodlučno. »Velika hvala.«Lucy primi šalicu s mirnim izrazom.»Zar i sami niste na to mislili, gospodine Lennox?« istraja nepokolebivo. »Ako promotrite, što to proširenje svedonosi sa sobom.«»Da«, reče Lennox, dok je, iznenada oprezan, nabadao komad šunke, »nisam tako siguran, što se tiče posebnogaposla. Znate, preuzeo sam irsko poduzeće i treba malo da se uhoda.«Nagnuta prema njemu, gledala ga je poštenim, prekli-njućim pogledom, dok joj se dah ubrzao od zagrijanosti.»Zato sam upravo mislila, da ćete možda željeti« — malo se zbuni, ali onda hrabro nastavi — »željeti, da Frankaunaprijedite — da mu date s malim postotkom udio u poslu.«Rekla je. On je buljio u nju nepomično i s nesmanjenom pažnjom.»Da — da«, izbaci on napokon. »Vi niste pali s kruške,ženo.«Na kraju stola Moore se nemirno mučio, lice mu je bilo žarkocrveno, cijelo njegovo držanje pokazivaše jakuzbunjenost.»Mi ne ćemo baš sada razbijati time glavu«, reče odjednom. »Pusti nas, da svršimo večeru.«»Hoćete li pokušati s njim, gospodine Lennox?« usrdno je molila Lucy, nezbunjena, usnama, koje su odjednompostale suhe. »Sigurno znam, da to ne ćete nikada požaliti. To vam ofoećajem. O, obećajem.«On pod snagom njezina pogleda okrene oči: plavilo njenih očiju bilo je duboko, gotovo nasilno; i njegov pogledpade na Anu, koja je sjedila sa svojim čudnovatim osmijehom.»Što vi na to kažete?« pitao ju je malo glupavo. »Napasti takvim pitanjem čovjeka kod večere.«Ana pogleda prema njemu punim pogledom svojih velikih očiju. Ona nije bila napeta — prilično ga jesažaljevala, možda radJi njegove sadanje zbunjenosti.7 Tri ljubavi97»Uvjerena sam, gospodine Lennox, da vi sada ne želite razgovarati o poslu«, reče ona blago, »sada zavečerom, i još u nedjelju.«Luciju spopade nesavladivi napad bijesa, ali se ipak brzo svlada. Pogled jloj je sjao, prema ovoj drugoj ženi, alise sabra i, kao da ntije čula primjedbu, reče odlučno Lennoxu:»To bi vam samo koristilo, da imate ortaka. I uvjerena sam, da će moj brat dati svaki predujam koji budepotreban.« »Ali, Frank«, reče Ana, buljeći u Moorea, glumeći iznenađenje široko otvorenih ooiju. »Zar nisirekao? I mislim — da ti ne ćeš — da ti sigurno ne ćeš — ?«Moore je trepnuo, još uvijek žarkocrven. Koji muž to rado gleda, kako mu žena stvara karijeru? I još pred Anom!To ga je činilo u vlastitim očima lijleniim, nesposobnim, glupim. A već je imao namjeru — pred samim sobom— da joj još ovoga jutra očita bukvicu i pokaže položaj u kući. S ljutim pogledom prema Ludiji mrmljašenelagodno:»Cijela stvar mi je nova. Nisam odgovoran što je drugi iznose na tapet«.»Onda ćemo je zasada ostaviti na miru«, reče Lennox s kratkim, neiskrenim osmijehom. »Da, da, sada ćemo toostaviti, možda ćemo o tome promisliti!«Lucijino lice problijedi a prsa joj se grčevito, dizahu. Nagonski je osjećala, da joj se Ana prepriječila na putu, imisao na to žestoko ju je tjerala u akciju.»Zašto ne bismo to sada odmah uradili?« ostajaše napetim glasom uporna, »to, da je sada večera i da je nedjelja,vama ne smeta, dai kažete »da« ili »ne«.»Pa«, reče on, dobacivši joj brzi pogled, »možda je to razlog, što ste me večeras pozvali.«Ona se uplaši pred otvorenošću ove tvrdnje, iako je znala, da je to u biti istina, jako je dobro znala, da je ne Mnikada ni bila izgovorila, da se Ana nije miješala. Ipak od njegove primjedbe nije uzela ništa na znanje.»Vi nas već dugo vremena poznajete, gospodine Lennox«, nastavi nezbunjeno, pri čemu je svoj ton držalajednoličnim i prisiljavala se na osmijeh; »Frank je kod vas već deset godina. Sigurno je, da je stvar vrijednarazmatranja. Molim, mislite o tome.«98On opet spusti viljušku i počne trljati po svojoj kovr-čavoj bradi, pokazujući zbunjenost.»To je jedva pitanje od »da« ili »ne«, reče rastreseno. »Stvar ima još sasvim druge strane. Nisam onaj, koji radogleda brze i prenagle promjene.«I opet se umiješa Ana svojim stvarno razumnim glasom.

»A ako ipak promjene provedete«, ubaci mirno, »zar ne M bila vrlo dobra zamisao predati Franku agenturu uBel-fastu? On je za vrijeme dok je tamo1 bio, radito dobro. A čovjek, koga sada tamo imate, ne vrijedi mnogo.«Lucy oštro zabaci glavu: zbilja, to je bilo ipak previše. Ana se tu umiješala, dala j!e tom važnom životnompitanju drugi smjer, savjetovala je Lennoxa, da se Franka otrese tim jadnim unapređenjem — tom agenturom,koja je bila samo malenkost više, nego njegovo sadanje mjesto. To je bilo da čovjek pobjesni.Opet je prožme taj poticaji, želja za bilo kojom uvredljivom riječi, za nekim žestokim uvredljivim aktom. Što jeAni dalo pravo na to ■—• na to neoprostivo, razdražljivo rješenje? Nije se mogla duže svladati. Okrenu se odLennoxa, pogleda drugu ženu zapanjeno i izjavi dršćućim glasom:»Čini mi se, da ovo nisu tvoje stvari, Ana. Nemam osobitu želju da idem u Irsku.«»Nije tamo loše,« reče Ana ljubazno. »Pada jaka kiša, od toga se sve lijepo drži zeleno. Na moju riječ, treba davidiš polja djeteline.« Njena dosjetljivost bijaše vraška.»Ne bi bilo to za nas«, odvrati Lucy, brzo dišući, tjerana željom da odgovori divlje. »Iako je za tebe moždanešto. Bez sumnje, ti si našla, da je tamo vrlo zabavno? Bez sumnje, da imaš svojih razloga, što se tamo dobroosjećaš?«»Pa, možda imam«, reče Ana zamišljeno.»Sigurno lične razloge svoje vrste.«»Ne može se nikad znati«, odvrati Ana, ne trepnuvšd.Slijedio je trenutak napetosti, za vrijeme kojega je Len-nox držao oči na stropu, a Moore je gledao u vratakamina. Izgledalo je, da je sklad večeri odjednom uništen.»Shvatite«, prekide tišinu Lennox — sada je imao vremena da skupi razbijenu snagu svoga otpora — »imamsvoje vlastite metode rada. Kada čovjek svakog proučava, ne proučava nikoga. Tu onda nastaje ogromna zbrka.«7* 9ftSada nastupi duga tišina, za vrijeme kojeje ona osjećala bolno lupanje srca.Tu onda nastaje ogromna zbrka! A bio je došao blizu toga, du popusti. To je znala. I sada je samo zbog Aninanesnosnoga miješanja to najednom potpuno otklonio; i tako će nepristupačan ostati možda i dalje, nesnošljiv,nestrpljiv, za sve prijedloge, i to bi moglo potrajati mjesecima. To je bilo daj čovjek pobjesni. Njen je pothvatpretvoren u ništa, osujećen, lazmr-skan, razbijen u atome. I to zbog Ane.»Daj mi još kave«, reče Moore zlovoljno. »Osušio sam se.«Lucy je odugovlačila, onda ukočeno ispruži ruku, da uzme njegovu šalicu; kratak, skriven bijes u njegovimriječima prođe kroz nju. Upravo tako, kao da je ona bila ta, kojoj se moglo predbaciti! Tišina je bila kruta, njenoje lice bilo ukočeno <Tvenilom ozlijeđene ljubavi.»Dave me je popodne vozio na .Eagleu'«, konačno dobaci Putnr; on je imao samo neku nejasnu predodžbu onapetosti, koji) gn jo okruživala; ali se nitko ne obazre na tu primjedbu.>'Znftt<> je Netta tu tortu tako jako zasladila?«, izbaci Mo-orc\ »Upravo je otrovno slatka.«»Sama sam pravila tortu«, reče Lucy hladno; ali joj je glas drhtao.»Sasvim je po mome ukusu«, reče Lennox brzo. »Upravo je divna.«Moore se neugodno vrtio; nije mogao misliti; obično je Netta pravila tortu. Ana ne reče ništa, nego zagrizebiskvit, kao da ju je nešto naročito razveselilo. Nastade duga tišina.Lennox je glasno hraknuo.»Ipak, jia želim još«, reče mirno i pruži svoj tanjur. »Kolac je dobar.«»Ugodno je vidjeti vas pri tako dobrom apetitu«, reče Ana uljudno, isto onako, kako bi to uradila Polly.Dobio je svoju drugu porciju i pojeo kolač; pri tome je izgleduo kao čovjek, koji je usprkos svim smetnjama suživanjem pojoo svoje jelo. I kada ga je Lucy promatrala, osjetila jo njegovu slabost prema sebi i gorko mislilana to, što bi wada mogla postići, kad ne bi bilo Anina nesnosnog mije-100sanja. Bockala ju je ta misao; njezini prsti uzbuđeno razmr-više kolače, koji su netaknuto ležali na njenometanjiru. Sjedili su dugo tako šuteći; onda se napokon Lennox diže.»Krajnje jle vrijeme«, reče on, poravnavši prsluk. »Rano sam došao, jer sam znao, da moram rano otići.«Ona se nije bunila, kad su se svi digli, ali je bila svije-sna, da je to izgovor,»Otpratit ću vas do vaše kapije«, izjavi Moore.»Ne bih imala ništa protiv malo svježega zraka«, reče Ana zamišljeno. »Noć je lijepa.«Opet osjeti Lucy, kako joj krv jurnu u lice, osjeti, kako je Lennox gleda, osjeti, kako snažan val bijesa prijeđepreko nje. Ona nije mogla predložiti, da pođe s njima: bilo je to Nettino slobodno veče; morala je staviti Petra ukrevet. U crvenoj magli zbunjenosti otprati ih u predsoblje.»Laku noć i hvala vam«, opraštaše se Lennox, sada svojim uobičajenim toplim stiskom ruke.Stajala je na vratima ■—■ zrak je udarao po njezinu zagrijanom licu — i gledala dok su išli niz vrtnu stazu.Okrene se s uzdahom, koji joj se nehotice oteo s usana s uzdahom, koji je došao odjednom i kao iz pukotinenjezinih. prsiju, okrene se i vrati se u kuću.Dakle, to je bio vrhunac toga, što je postigla. Ništa! A. Frank — strese se, gorko osj;eti nepravdu njegovadržanja. Njoj — koja se je bojažljivije nego ma tko drugi trudila oko njegova napredovanja, koja je to

napredovanje vidjela već kao gotovu činjenicu — njoj govoriti tako, kako jte on govorio.. I Ana —■vječna Ana— koja se umiješala, na tako preziran i neugodan način. U Aninu miješanju vidjela se jedna jasna, namjera, takoda je ona odmah posumnjala. Ana, doista!' Umorna nasloni u praznoj sobi čelo na hladni mramor kamina, umislima je mjierila stas te druge žene. Kako joj se gadila! Njena ravnodušnost, njen mir, njen zagonetni pogled,,koji je stalno tražio Franka. Mekoća njenoga govora, čak i njeni pokreti, koji su izgledali tako mirni i prirodni,postali su joj mrski i neiskreni. Ne samo pogled na Anu, već i misao na Anu, očigledno je u njenoj duši izazivaladrhtanje netrpeljivosti.Svlada se, odvede Petra gore, spremi stol i vrati se u blagovaonicu. Znala jle, da nije smjela misliti; i to je biorazlog,.101što je mislila. Njena uzbudljiva narav buktjela je od bijesa i sumnje kao tijesto koje se diže, divlje se povratina pretrpljeno poniženje — jer to je sigurno bilo poniženje. Brzina ovoga sloma, naglo osujećene njezine sjajnezamisli, probudi u njoj gorki osjećaj žuči, otimanja, i dovede dvostrukom žestinom opet nazad sve ostale prošlemaglovite sumnje.Zašto se Ana usudila da se petlja u Frankove stvari na tako lukav, na tako nepodnošljiv način? Ana nema pravana njegovu budućnost! Sigurno je iza toga bilo nečega, nečega što je ona morala tražiti i naći. Gotovo žestok jebio' njen zahtjev, unutarnja razdraženost, da dođe do jednoga prihvatljivoga rješenja kompliciranog mučnogproblema.I ona poče ići natrag, da skupi sve, što bi moglo predstavljati rješenje — očigledno objašnjenje za Anino držanje:jedan pogled ovamo, jedna riječ tamo; ona je sabrala sve sumnje i uvidjela, da joj je uzaludno nastojanje, dajasno predoči jezgru svojih bojazni. Znala je, da je njen položaj bio neosporan, i neizbježno je morala priznati, daAna nema pravo. Osjećala je, da je njeno vlastito vladanje bez prigovora, i naravno da je Anine pobudeposmatrala kao suprotnost svojih vlastitih. I jjoš uz to bijaše tu taj nesretni odjek prošlosti, koji je zvučao unjenim ušlima i odjekivao? I nehotice poče misliti na onu nesretnu epizodu, poče pojedinim neprilikama togadogađaja davati obličje, predoči sebi i sliku toga djeteta — bezimenog i već mrtvog — kome je Ana bila majka.Nejasno poče osjećati, da je tajna toga vanbračnog djeteta bila nekako povezana s njenom smutnjom. Ili najma-nje, povezala ga je sama u svojim razmišljanjima, jednom nejasnom, misaonom vezom, zajedničkom vezom,skrivanja, rastopiše se oboje u dosada neslućenu jedinstvenost. Kada bi samo više znala o toj epizodi Aninaživota, ne bi li tada imala ključ Anina vladanja, ključ same Ane? I, kada bi razumjfela Anu, ne bi li tada takođershvatila njen odnos prema Franku? Ana i Frank — stalno je razdraživala misli tom nepristupačnom slijepomulicom: i oba su je ova imena, tako povezana, dražila već radi toga, što za njihov zajednički odnos nije bilonikakvih dokaza.Odjednom se strese, čula je otvaranje vrata, njihove glasove u predsoblju. Njeno lice primi strogi, odlučni izraz,kada je Frank ušao u sobu. Bio je sam.102»Dakle« reče on odmah, glas mu je bio tih, »večeras si me lijepo osramotila. I sve ni radi čega!«Njezine se usne stisnuše. Činjenica, da je on, koji je zajedno s Anom prouzrokovao svoj vlastiti slom, sada podi-gao optužbu protiv nje, bila je bolno nemoguća, kao da ona mora braniti svoj postupak.»Ti sli se sam osramotio«, reče ona glasno. »Znam, da bi se Lennox povukao pred tobom. Izvela bih to sigurno.«Pusti beznadnim pokretom ruku da joj padne. »To bi nam tako dobro odgovaralo.«»A zar ti to moraš na svaki način postići. Nemoj misliti, da ga na to možeš prisiliti. I nemoj misliti, da ćeš mekroz cio moj život vodati!«»To nlije istina, Frank«, povika ona strastveno. »Ti znaš, da to nije istina. Ja samo hoću, da sve bude za tebe —za tvoje dobro.«»Moje dobro«, rugao se. »Svatko vidi, da me vodaš na lancu. Čak i Ana.«»Ana!« Ona izgovori tu riječ s neopisivom žestinom.»Da, Ana. I jer smo upravo kod toga, htio bih te moliti, da budeš malo pristojnija. U posljednje si vrijemeprokleto gruba prema njoj. Misli malo na to, da je ona moja sestrična!«»Tvoja sestrična!« ponovi ona dršćućim glasom. »To volim! Da li tH je ona možda važnija od tvoje žene?«On izvadi cigaretu i zapali je, pri čemu je stalno promatrao; onda naglo baci dogorjelu šibicu u vatru i rečekratko:»Samo sam te molio, da budeš pristojnija prema njoj.«Ne obazirući se na taj prigovor, promatrala ga je platnenim pogledima.»Postavit ću ti samo jedno jednostavno pitanje! Zašto se najednom tako vatreno zalažeš za Anu?«On napravi nervozan pokret glavom.»Šta je, dovraga, s tobom posljednjih dana? Da li sam ja tvoje vlasništvo ili nešto slično, da me tako ispituješ?»Ispitujem!« odvrati ona žestoko1. »Ti sigurno znaš, da ja to ne činim. Bilo je to kratko i jasno postavljeno^pitanje!«»Dovraga s takvim kratko i jasno postavljenim pitanjima!« dobaci on bijesno. »Zadrži za sebe jasno postavljenapitanja i ne vješaj se o mene — ne davi me. Ti to tako tjeraš godinama. Zar to nije dosta jasno?«

103I pored njegovih djetinjasto nerazumnih riječi, njezine su oči blistale od zlovolje. Nešto ju je podbolo, dakaže, tihim, stisnutim glasom:»Mislim, da sam za tebe činila uvijek ono, što treba, Frank. Mislim, da ti sam najbolje znaš, da li si sretan.«»Točno«, reče on nevoljko. »Ti si savršenstvo. Kada hodaš može se čuti šum anđeoskih krila.«Ona ne odgovori, nego ga pogleda ukočenim pogledom strastvenoga predbacivanja, još uvijek žarkocrvena lica.Kratko je vrijeme stajala tako, onda ode ravno divanu, gdje je, kao da nešto traži, uzela svoj ručni rad i počeladrhtavim prstima raditi; a on se povuče u bezvoljnu šutnju. Tako su sjedili bez riječi. Napokon on ustade.Nehotično napravi brzi pokret; njen se pogled odjednom zamrači suzama.'»Trebaš li štogod?« —■ reče ona ispunjena žarkom željom za [izmirenjem ■—■ »Da ti nešto donesem?«»Idem u krevet«, odgovori on,.» u krevet!«Ona ga je ukočeno i zbunjeno gledala.»Ali, Frank, još nema ni devet sati.« Ona ispruži ruku. »Pustimo sve to. Konačno, mi se ipak volimo.«»Ostavi me na miru«, reče on; »ti si večeras već dosta učinila za mene.« I napusti sobu prije nego što je moglareći ijednu riječ.Dugo je vremena sasvim tiho sjedila i slušala njegove spore pokrete gore u sobi; konačno je čula, kada su ti po-kreti prestali, kada je legao u krevet. Njen je pogled ostao ukočen, upravljen nekamo izvan sobe; sada je njenaljutnja prošla, ugasilo ju je žaljenje; bila je ispunjena osjećajem neshvatljive zaprepaštenosti.Napokon nestrpljivo mahnu glavom, diže se i navi sat na kaminu; sve takve dužnosti, koje su po pravu u tradicijistvar domaćinova, bile su potpuno njene; zatim ode gore.Svuče se u tami i leže kraj njega u krevet. On nije spavao, ali se pretvarao, da spava. Njegovo duboko disanjenije je moglo prevariti, i ona je bila potpuno svijesna toga pokušaja obmane njegova gotovo neprimjetnoukočenoga tijela, koje je ležalo tu, tako blizu njenoga. Htjela je, da on s njom govori; ipak je osjećala da on to neće učiniti; ona sama ne će dopustiti mogućnost, da je drugi put odbije. Bila je ponosna! I tako je ležala porednjega, ne mičući se, ne dajući104ni znaka života, držala je oči zatvorene, da joj ne bi smetala blijeda mjesečina, kojla je strujala u sobu, irazmišljala je lako nabranog čela, grčevito- tražeći nešto, što joj je još uvijek izmicalo.VIIIOdlučila je, da raspravi stvar s Anom — to je bilo konačno; i u sebi je odlučila, da će to popodne, kad Petarsigurno ne bude prisutan, izvršiti svoj napad. Bit će mirna; ne će zaboraviti, da je Ana njen gost, ali će ipaktražiti objašnjenje za Anino držanjle. Ali slijedećeg jutra Ana ot-putova, sasvim iznenada, u Glasgow, ukupovinu — ako se to tako može nazvati; jer Ana obično nije poduzimala nešto, što bi bilo obilježeno točno irazložno. Ona je kod doručka kratko rekla:»Idem da kupim neke haljine«, i odmah se digla i bez naročitoga oduševljenja požurila na vlak u deset sati. Nijebilo pripreme, nikakvog uzbuđenja, ni spomena, da je Lucy prati.Luciji ne bi ni u snu palo na pamet, da je prati. Ipak je smatrala, ma da j|oj je to pomelo namjere, odlazak ovedruge žene kao olakšanje. Toga je jutra u glavi imala osjećaj teške zbunjenosti, duša joj je kao potamnjela od tesumnje, koja ju. je neprekidno držala. Možda je ipak bilo dobro, što1 je Ana. otputovala. Ona je željela da budesama, da razmišlja i da bude načisto sama sa sobom. Opet i opet je jasno osjećala,, da u duši čezne da se oslobodinečega, što je dio nje same,. i što se moralo roditi u bolovima, i to prije nego što bi mogla naći ublaženja.Idući gore-dolje kroz kuću, spremajući Petrove stvari, za posjet predviđen Port Doranu krajem sedmice, gotovose* automatski osjećala udaljenom od svoje okoline. Nemirnim je pokretom i mučeničkom žestinom težila dauhvati svoju sumnju, tu prokletu avet, koja ju je sada već nesnosno opsjedala.U početku je pokušala da se sprijatelji s Anom — to je bez daljnjega priznala. Smatrala ju je dobrodošlom, znalaje da je od onoga časa, kada je Joe doveo Anu u njenu kuću, bila svijesna izvjesne netrpeljivosti, koja jeiščeznula između njih dvije.105.Povoljno uvjerenje da voli Anu, bilo je zabluda, jednostavno utvara, koja se rodila iz njene gostoljubivosti;nikada nije voljela Anu; one obje stajahu na suprotnim polovima; nije vjerovala Ani. Prva slutnja, prva sumnjatoga nepovjerenja pojavila se u času njezina povratka iz Ralstona, kada je našla Anu tako prisnu s Frankom.Onda se postepeno, kamen po kamen, podigla ta nevjerojatna zgrada, možda zgrada još bez oblika, bezobličnamasa dvojbi i sumnji i nepovjerenja, ali koj|a je cijela — da, cijela izbijala i dizala se iz ličnosti Ane Galton istvarala njen utjecaj na Franka. I tako nije Anin posjet, kojemu se s toliko revnosti veselila i radovala, postaoizvor sreće, nego prijetnji; nešto bolno, gotovo nezacjeljivo. Sada joj je bilo jasno, da za to stanje stvari nijemogla biti odgovorna. Kako bi to i bilo moguće? Frank je bio njen muž, živio je s njom u zadovoljstvu ipotpunoj sreći. Ana je došla, i time je zadovoljstva nestalo. Tome nije bilo odgovora. Ana je morala biti kriva.Ali kako? Ugrize se za usne, i namrgođenim je čelom opet gledala finu nit svoje sumnje. Zar nije vjerovala, daće u Joeovim primjedbama naći neobično sporedno značenje? Uz to još svojstveni dah župe, gotovo mučeničkazbunjenost gospođice O'Regan — da li je ta bila samo zbog nepovrijeđene skromnosti? I još — Ani-no držanjeprema Franku. Frankovo vlastito držanje — njegova uporna šutnja. Kada bi bio obavezan da šuti, kada bi biločime dokazao, da je na to primoran, onda bi to odmah sve razumjela. Ali on nema što da krije. Ništa! A ipak je

nešto sakrio. On, koji je bio tamo, u Irskoj, upravo one godine, o cijeloj toj stvari nije rekao ni slova. O! Bola juje ta neod-stranjiva misao.Namrgodi se i oštro uzdahnu. Sagradila je u svome mozgu neobičnu zgradu, samo joj je nedostajao konačnikamen, kojim bi okrunila njeno dovršenje.Moižda taj kamen nije ni postojao. Možda je to bio samo ljubomor, koji ju je gonio. Iako se kod te misli bolnotrže, ipak je uze u razmatranje. I zatim je mirno odstrani. Ne, ne! Ljubomor. To je bio nevjerojatno sebičanrazlog. A njena ljubav nijje bila sebična. Sve u njoj, sve, što je sačinjavalo njeno biće, nastojalo je ići jednomjedinom konačnom cilju: njegovu dobru. Ona ga je tako dobro poznavala, razumjela ga je tako skroz naskroz,ljubila ga tako predano, tako da106

nije mogla trpjeti miješanje u njegovu sreću niti dozvoliti, da se zadovoljni tok njegova života ometa. To nije bioljubomor. To je bila vjernost, odanost, zdravi ljudski razum —• da, to je bilo više biće ljubavi. Tako je mislila.Da, to je znala.Ana je, naravno, bila drugačijia. Ta nije imala ideala, nikakve težnje, nikakva cilja, nikakva načela. Neznatnaepizoda s djetetom učinila je, da su njena načela ovako točno okarakterizirana. Zašto se nije udala za oca togadjeteta i odlučila se za novi d sređeni život? Ali to nije bilo za Anu. Bez sumnje da je kroz tu nesreću prošlarugajući se izoliranom perverzijom, da konačno iz toga izađe još tvrđa i ravno-dušnija. Taj je čovjek morao bitibezvoljan, slab karakter — kolebljiv, bezuman, budalast — koji je svom tvrdoglavošću svoje slabosti nastojao dakonačno izbjegne svojim obavezama. I Ana ga je pustila da pobjegne. Sada je vjerovala, kao da čuje, kako Anahladnom ravnodušnošću kaže: »Idi dovraga. Ne brinem se za to, što radiš.« Da, tako je to tada moralo biti.A sve je to izgledalo tako krivo, tako potpuno suprotno njenoj vlastitoj otvorenosti. Pretpostavka na primjer, daje ona imala takva bezbrižna načela u odnosu na Franka, koji je sam, to je dobro znala, mogao biti kolebljiv,budalast, i bezuman: kakvom bi tada svršetku vodila njegova i njena vlastita budućnost? Jedino prema nesreći.Uzdahnu, zatvarajući pritiskom koljena ladicu, u kojoj je upravo sređivala Petrove stvari. Onda se ispravi i ode uAninu spavaću sobu, da je spremi. Ali se na vratima zaustavila i s nabranim čelom nekoliko trenutaka mjerilaprostoriju. Zaista je bila tako neuredna, odbojno neuredna, činilo j!oj se: krevet nenamješten ■— ona je kao- gostbar krevet namještala — toaletni stol krcat, jedna je čarapa svojom sjajnom petom virila iz jedne poluzatvoreneladice, košulja je ležala na podu. Bilo je previše. A Anino je rublje, tako ostavljeno da se vidi, bilo što je mogućezavodljivijega kroja i od materijala, koji je bio drugačiji nego njeno platno — no to je u njoj probudilobezrazložnu, neugodnu razdraženost. Nehotice strastveno zaželi: »Nadam se, da će skoro otići.« Ne, nije moglobiti još mnogo do konca Anina boravka. Ona mora107otići. A ona, Lucy, ne će žaliti. Napokon, njom ovlada svom snagom suparništvo, koje je izbilo između Ane inje.Čelo joj je još uvijek bilo nabrano, kad je počela spremati sobu — Netta je bila zaposlena u kuhinji, a ona je, nepazeći na Nettin posao, osjećala naročit nagon, da sama sprema. Ne znajući, osjećala je, da je to simboličnodjelo: neka Ana okolo samo rasipa svoj život; ona će svoj već urediti, i to pristojno urediti.Spremi sobu, onda skupi nekoliko sitnica — broš i opalni prsten, koji su bili bezbrižno razbacani; ostali je nakitsada bio na Ani i krasio je — da bi ih stavila u Aninu kutiju za nakit, koja je stajala kraj ogledala. I ona otvori tukutiju. Zatim odjednom stade nepomično s ukočenim lakama. Neobična se napetost pojavi u njenu pogledu, licu,u cijeloj njenoj pojavi. Buljila je u nešto u kutiji. Stajala je tu nepomično i buljila. Buljila nepomično. I, od togačvrsto prikovanoga pogleda, lice joj postade hladno i blijedomI ona lagano pruži ruku i izvadi nešto iz kutije. Bila je to fotografija; ne medaljon — Ana nije držala takve senti-mentalne stvari — nego mala, ispucala fotografija, koja je možda zbog svoje beznačajnosti godinama neopaženoležala u kutiji. Bila je to slika nekog djeteta —■ ružna slika, izblijedjela, već dugo ostavljena po strani, ali jošuvijek oštra, jasna i neobično' privlačiva. Tako privlačiva, da je čvrsto držala njen opčinjeni pogled. Ona jeodmah znala: da je to Anino dijete, tajanstveno, sakriveno, ono dijete tako dugo već mrtvo — bila je to njegovaslika, koju je tako iznenada ugledala pred sobom. I odmah joj dođe pred oči slika drugog djeteta — lice vlastitogsina. Petrovo lice, samo za toliko godina mlađe, postavilo se s uzbudljivom sličnošću pored ovoga drugoga lica— nos, položaj očiju, oblina usana, sve je to bilo gotovo jednako — i oba se splinuše pred njenom nejasnomvizijom u jedno jedino lice. Ne, ne u lice, nego u sumnju, užasnu, odvratnu sumnju.Je 11 sanjala, j;e li najednom bila opsjenjena od neke utvare van sebe, od krivoga osjećaja za melodramatičnost,od nečega, što je bilo potpuno strano njenoj trijeznoj i normalnoj naravi? Ali ne, to nije bila utvara'. Ta sličnost,koja se tako jasno nametala njenoj uzbuđenoj pažnji, nije bila za nju samo šok, nego -objašnjenje. Za to, da suAnin sin i njen sin108izgledali kao jedno te isto dijete, postojalo je samo jedno jedino objašnjenje — jedno jedino strašno rješenje,upravo rješenje svega, čega se bojala.

Drhtala je. I u njoj je nešto drhtalo, zarobljeno, boreći se da pobjegne. Sve, što je dosada izbjegla, nepriznatapred-osjećanja posljednjih nekoliko dana, sve tajanstveno strujanje njezina osjećaja, sada je ključalo u njenojsvijesti i vuklo je natprirodnom snagom u vrtlog.»O bože«, mišljaše slijepo1, »sada sve razumijem.« Sada je zgrada bila dovršena. Prije pet godina Frank jenekoliko mjeseci boravio u Aniinoj kući. Tada je Anino dijete — bilo njihovo dijete. Ipak je to bila istina. Frankje bio otac Anina djeteta. Sada je to znala.Pokretom strašne uzrujanosti vrati fotografiju, spusti poklopac i klonu na rub kreveta. Omamljena, raširenih, odstraha potamnjelih očijiu, slomljeno je sjedila. Srce joj je prestalo kucati. Bila je zbunjena, razbijena,zaprepaštena; nije bilo više vrline ni u njoj, ni u životu. U ušima joj je zvonio odjek hiljade glasova, tihomrmljanje tvrdokornih glasova, koji su svi šaputali — šaputali o Franku, o njezinu mužu, koga je ljubila, a kojijoj je bio nevjeran.Uz kratak krik zatetura unazad. Snažno ispruži svoje već skljokano tijelo. Nije mogla vjerovati. Dršćući, dubokoi odlučno uhvati zrak, koji navre uslijed brzoga preokreta osjećaja. Nije htjela vjerovati. To je bilo nemoguće. Tazapanjiva sličnost između Anina i njezina djeteta bješe slučajnost, bješe porodična slučajnost. To nije bioposljednji kamen njene zgrade. Uopće, ona nije ni postojala. Sve — sve to nije ništa značilo prema njenoj ljubaviza Franka. Ona je imala svojlu ljubav, svoju vjernost. Ja sam luda, tako mišljaše u divljoj skrušenosti, što Frankasumnjičim. Najednom joj se činilo nemoguće, da je jednostavno na temelju jedne riječi, jednoga pogleda,slučajne sličnosti neke fotografije, mogla njega osumnjičiti za djelo, koje bi bez sumnje razorilo njihovuzajedničku sreću. Ona sasvim sigurno nije bila žena, koja bi bila u stanju da bude nužno ljubomorna ili sumnji-čava; ona je bila iznad toga. Bila je ta čista snaga njene ljubavi prema njemu, koja ju je dovela u tu krizu, koju jeosjetila samo u svojim grudima prije nego što je strašna strijela odapeta. A ovdje uopće ne bijaše nikakve strijele.Frank,nije109imao nikakve veze s tom nesretnom aferom. Ona to o Franku ne bi mogla vjerovati — tu očajnu sumnjudržati za istinu sumnjičiti Franka, koji je kroz sve ove godine bio njen muž, koji ju je milovao, ljubio i kojinikada nijednom nije napravio ni jednu aluziju na taj događaj, kojd nju sada tako bolno teško pritiskuje kaomora.Ali zašto — i opet se njen pogle'd naoblači — da, zašto nikada nije tu stvar spomenuo? To bi bilo tako lako, takoprirodno, da nešto kaže, makar što, prije nego što je Ana došla. I zašto se protivio dolasku svoje sestrične, kadasvaki njegov postupak svjedoči, da je poštuje? Pokretom sumnje stavi ruku preko naslona kreveta i prisloni čelona nj.Nijfe imala nikakva dokaza. Pogriješila j^. Napravila je od sebe budalu. Bio je to samo slučaj, da su Frankovposjet i rođenje toga djeteta pali iste godine.Ali kakav — kakav podli slučaj! Da li je to bio puki slučaj? Kod same se pomisli već zgrozila. Osim toga, da jeto pred njom skrivao — u tome je bila najbolnija muka svega toga. Prožme je val gorkoga sjećanja, pogledi, zakoje je osjećala, da su ih Ana i Frank međusobno izmijenili, i potajni šapat. Ona se žestoko trgnu. Dal li su nakraju imali i znak tajnoga sporazumij evanja?U čvrstoj želji da ostane gospodar svoga razuma, ugrize se za usne i snažno stisnu ruke. Bila joj udarahu uušima, a u grlu je osjećala suho stezanje, kao da je drže kliješta bolnoga jada.Najednom diže glavu, brada joj se zaobli u odlučnu liniju, tijelo izvi u lijepo uzdignutoj napetosti, njena se voljaborila protiv nečeg nevidljivog. Snažno usplamti njen osjećaj posjedovanja. Frank je bio njen. Neka prošlost nosišto god hoće; ona je sada imala posla sa sadašnjošću i budućnošću. Odjednom se diže i sa čvrsto stisnutimusnama siđe niz stube. Kada je činjenicu primila kao izvjesnost, prisilila se da bude snažna i da joj gleda u oči. Iona će joj( moći gledati <u oči.Ali nije mogla nastaviti svoj posao. Otišla je u dnevnu sobu i sjela na divan. Ukočeno je tu sjedila, a malo pomalo linije njene pojave postajahu mlitave, usne mekše, pogled opet upravljen u daljinu. Ramena joj se spustišebez energije. Ona opet poče o tome razmišljati.110Iskrivljena lica od suspregnutog osjećaja, stasom oštro ocrtanim prema jasnoj svjetlosti u prozoru, pružala jerijetko mladenački i ganutljivi izgled. Okruživala je groza tragedije. A da li je ona tragediju samo otkrila? Ili jeova dublje ležala i dolazila samo od sebe iznutra?Tako je još uvijek tu sjedila, kad je došla Netta da najavi, da je ručak gotov. Diže se i o'de u blagovaonicu, jošuvijek napeto razmišljajući. Petar je bio tamo, sjedio je za stolom, već je imao servijetu oko vrata; kad ga jeugledala, navriješe joj u oči tople suze osjećaja. On je bar moj, mišljaše, i uvijek će biti moj. Naglim sustegnutimpokretom stavi mu ruku oko uskih ramena i brzo ga poljubi.»Gdje je Ana, majko?« pitaše Petar navaljujući divlje na svoju juhu.»U Glasgowu«, odgovori ona tihim glasom.»Nisam je jutros vidio«, reče on živo, »ja je volim. Ona je dobra.«Lucy ne odgovori. Da se njen sin mogao tako priljubiti Ani, učini joj se nevjerojatnim —■ bila je to odbojnamisao.»Ona je onomadne nešto rekla o nekoj jahti«, nastavi on; »s pravim jedrima, znaš li.«

Majka najednom čvrsto stisne usne, da nešto ne bi odalo divlju buru u njenoj nutrini. U tome trenutkukolebljivoga nemira vidjela je i u Aninu držanju prema Petru nešto neprirodno," sumnjivo: Ana je prema dječakubila dobra, jer je bio Frankov sin, jer ju je podsjećao na njezina sina, kome je Frank bio otac.Ustade od stola, mučeći se, s rukom stisnutom na obraz.»Majko«, poviče Petar, »kamo ideš?«»Gotova sam«, odgovori s naporom. »Moram nešto siti.« I naglo ode iz sobe.Popodne se vuklo dalje; u bijednim jesenjim sunčanim tracima, obilježeno sporim kucanjem sekundi, budećisjetu; u njoj se probudi bolno sjećanje na druga poslijepodneva, koja su bila mirna, pospana i povjerljiva, kada suse Frank i ona ljubili.Nije morala uopće ništa siti. Uopće nije imala nikakva posla. Morala je čekati — čekati grozničavo' na njegovpovratak. I kada je konačno došlo vrijeme, kada je trebao stići njegov vlak, njezina ju je uzdrhtala nestrpljivosttjerala na111posuo. Htjede mu poći u susret. Ustade, uze šešir i kaput i uputi se prema kolodvoru. Išla je preko šetališta —to je bio put, kojim se obično vraćao — i potisnu pobudu da povede Petra, jedino i samo zato, što je željela dajedino njega sretne. Bio je to saimo Frank, koga je u tome času tražila. O! kako je žarko čeznula za tdm, da budes njim sama, da tu nesretnu aferu istraži u njenoj najdubljoj srži, da sebe uvjeri, da mu kaže, da ga ljubi, da budesigurna, da i on nju ljubi.Dok se približavala gradu, njen je pogled živo pretraživao prolaznike na šetalištu, spreman da se zasvijetli kadnaiđe na dragu pojavu. Ali ga nije vidjela. Sigurno nije odabrao drugu ulicu, jer je ovo bio put, koji je volio.Postepeno uspori korak; na sredini slobodnoga prostora stade neodlučno; lice joj je bilo blijedo i rastrojeno,pogled bojažljiv, zbunjen.Onda se strese od zvuka nekog glasa neposredno uz njeno uho i okrene se u nagloj nadi. Za trenutak lice joj sedzduži; moralu je tvrdo gutati, da bi sakrila svoje razočaranje: to niju bio Frank, nego gospođica Hocking,ozbiljno obješena o Hvo/jn psn, ozareno se smiješeći velikodušnom ljupkošću.»S vama ću se odšetati natrag«, reče gospođica Hocking kuo da ho to samo po sebi razumije.Lucy nije nikako bila raspoložena za taj susret — to> je bilo posljteđnje, što je željela; ona je htjela Franka:njeno srce, činilo joj se, nadimalo se prema njemu.»Idem pred svoga muža«, odgovori ukočeno.»Dopustite mi bar, da s vama idem«, predloži ova druga većom logikom nego prije.»Lijepo«, reče Lucy nesretno. »Sad ću se vratiti.«I one se počeše vraćati.»Kada biste mogli doći k meni na čaj«, predloži gospođica Hocking blago, »ponudit ću vas čajnim pecivom ikrem-kolačićima.«Lucy je pogleda rasplinutim očima, onda se nasmiješi, da se ne hi još nešto gore dogodilo. Ali je to bio' sumorni,Izmučeni osmijeh.»Danas ne«, odgovori žalosno.»A kasnije — onda ću vam svirati na čelu. Klasiku, možda; ali ne zamorno. Vrlo tiho i slatko.«Lucy zadrma glavom.»Ne mogu doći«, reče tihim glasom.112»Pomislila sam«, mrmljaše gospođica Hocking ne pokazujući saučešća. »Samo sam pomislila. Bez uvrede.«»Jeste li možda«, reče Lucy sa samoprijegorom, gotovo protiv svoje volje, »jeste li možda prošli pored Franka— moga muža? Ja sam htjela ići pred njega.«Lice se gospođice Hocking razvuče u dubokom razmišljanju, onda konačno reče:»Ne!«Tako su šutke išle nekoliko časaka; onda gospođica Hocking reče mirnom iskrenošću,' tako, kako samo ona tomože izgovoriti:»Vi tražite njega. A zapravo bi on vas trebao tražiti!«Lucy duboko pocrveni: te iskrene prijateljski mišljene riječi ne bi doduše trebale sadržavati nikakvu aluziju, alisu je ipak pogodile bolnim udarom.»Jedna žena«, nastavi gospođica Hocking neočekivano Čudnom filozofijom, »treba da bude tražena. Ja netražim, ali instinktivno znam, da je nužno, da mene traže.«Lucy se ujede za usne kod tih fantastičnih riječi; sve je to bila takva glupost, da ipak kroz sve to svjetlucaše tanakzvuk istine. Njene su ruke bile u lomnome pokretu; njezin je glas lomno zvučao kada je rekla:»Govorim o svome mužu. Nadam se, da razumijete.« »Ah!« reče blago gospođica Hocking.Nije pala ni jedna dalja riječ. Rastale su se na drugoj strani pristaništa, gdje su im se putovi razilazili — jer jegospođica Hocking išla u svoj najmljeni stan u izabranoj okolini na brežuljku, a Lucy nastavila duž obale svojput kući.Bezrazložno, osjećaše se zbunjena, plašljiva i smušena tom najnovijom okolnošću, čudnom, ali ne manjemučnom primjedbom gospođice Hocking, da je trčala za Frankom. Tko je imao veće pravo od nje, da ga traži; da

on za njom ide, da je on traži, radi smiješnoga izraza, koji je upotrebila gospođica Hocking. Da li je taj izraz biotako smiješan? Namršti se. Njezin duh, opet gurnut u tok sumnji, bijaše hladan, bijaše kod jedne omražene misli;njeno tijelo, pri gruboj jesenjoj magli kao predznaku bliskoga sumraka, koga je bila svijesna, postade hladnije.8 Tri ljubavi113Bunila ju je misao, strašna, da je jednom Frank trčao za Anom, Anu volio, s njom spavao, da je čak s njomimao dijete; da) je on, on sam, koga je smatrala svojom svojinom i Ani pripadao. I sve — sve to bijaše učinjeno,a da ona nije znala. Da, to je opet bilo tu, mučilo je.I opet, u pamet dozva čudnom vezom misli, protivljenje svoga brata tome braku, njegov uporan stav protivMoore-ovih, čak opomene pred jednom katastrofom. Sigurno nije bilo jednostavno objasniti, da ona tom udajomsocijalno pada. Zar su Frank i Ana — zar je bilo moguće, da su bili u odnosu u prošlim levenfordskim danima?Da li je Richard nešto znao, što je ona dosada ignorirala? Pred tom mišlju, bila ona samo unutarnji osjećaj, da jeon pao, njezin se ponos žestoko zgrozi.Onda se u to zgražanje umiješa za trenutak mirna razboritost, jedna svijetla zraka, koja izbi kroz smušenu tamunjenih osjećaja. Zašto se Frank i Ana, kada su bili u odnosu — ona je dražila svoju pretpostavku do gorkogakraja — zašto se nisu vjenčali u početku? Frankova slabost, Anina po-ročna nesklonost prema sređenom životu— ni jedna od tih činjenica ne objašnjavaše konačno taj propust tako logičnog i razboritog koraka. Ona je strese,osjećaše se za trenutak zadovoljna, olakšana, gotovo sretna. Već i s tog razloga takva sumnja nije bilaneosnovana. Bila je na krivom putu.I onda se najednom od neke skrivene ćelije njezina mozga ču došaptavanje, koje ohladi osjećaj sreće i uništi tunovonađenu nadu. Frank i Ana bijahu bratić i sestrična, rodbinski stepen, kojd je predstavljao crkvenu smetnjubraku. Njezin je ispaćen mozak zaprepašteno prihvatio, s izvjesnim strahom, tu nebitnu činjenicu. Ona opetosjeti hladnoću, grubu vlagu koja gladeći zemlju dolazi od zaliva i kao da je hoće ohladiti do same srži.Sad je već bilo gotovo' tamno, i sitne točke svijetla počeše svjetlucati unaokolo zalivai. Bila je već duže vaninego što je mislila; Frank je možda već stigao; ipak nije ubrzala korake. Kako je čudno izgledalo, da se ona, takoiskrena i draga, koja se tako ponoaila —- svijesno ponosila —• svojom kućom, očito ustezala da uđe u kuću —da, to je točno, bojala se stupiti u svoju vlastitu kuću. Na samom je ulazu još uvijek odugovlačila, kao da je ovdjenapolju bila sigurna, zašti-114ćena silnom tamom; kao da je ona bila zapravo ta, koja je nosila u srcu neku tajnu, koju je morala sakriti.Onda opet naiđe strastveno izvdranje njene ljubavi. Ona je bezuvjetno morala vidjeti Franka, svoga Franka,smjesta. Njeno je srce najednom čeznulo za njlim svom žestinom sa-danje boli. Kad bi samo jednom bila sama snjim; kad bi joj objasnio1; onda bi opet sve bilo u redu. Ona nije bila tiranin; ona će ga saslušati i razumjeti.Gotovo žestokim pokretom stegnu kvaku na vratima i, s blijeskom u oku, odlučno stisnutih usta, uđe u kuću.Ona je željela Franka. I Frank je bio ovdje, sjedio je u jednom fotelju u dnevnoj sobi pred plamenom vatre, Petarmu je bio s jedne strane. Ali na drugoj je strani bila Ana. Anaf Lucy problijedi, i pri pogledu ove druge ženekoraknu unazad kao pod udarcem kapi. Stas joj se ukočeno1 skupi u polusvijet-lu ulaza. Frank i Ana su se vratilizajedno.To je bilo kao da je na vatru njene nesigurnosti sipano ulje, kao da žuč kaplje na otvorenu ranu njezinaljubomora —■ nenadana potvrda njezina straha. Sva je iskrena nježnost napusti u jednom neobjašnjivomstrmoglavnom letu, i u času se njena mekoća preokrene <u ogorčenost, lice joj postade tvrdo, usne joj se čvrstozatvore u usku liniju. Pod jasnom svjetlošću svjetiljke počne žmirkati, osjećaše se kao stranac, koji neočekivanoprodire u jedno gotovo popunjeno društvo. Ona, gospodarica kuće, tako se osjećala. Stajala je jedan časak,.promatrajući, onda odjednom dobaci tonom, koji joj je u ušima odjekivao duboko dršćući:»Tako, vi ste se sreli.«Petar se živahno, uzbuđeno nasmije.»Sreli«, ponovi on. »Smiješan je to dzraz. Oni su došli kući istim vlakom, majko.«»Da, razumijem«, reče ona glasom, koji se gušio.»I vidi, majko«, povika, a u glasu mu je odjekivalo ushićenje. »Vidi samo, što mi je Ana donijela.« Zanesen,ispruži model jahte, lijepo, vješto izdjelano vozilo s bijelim jedrima, veoma lijep i skup dar.»To je prekrasan čamac«, reče Frank oduševljeno. »Mora. da je Anu stajao lijepih novaca. Ja ću ga sam pustiti unedjelju da jedri.« . . • ; ■8*115Ona ga je nepomično gledala.»Govori, majko, govori«, uzvikivaše Petar, vukući je za haljinu. »Reci da je prekrasna.«»Svi vi mislite da je prekrasna«, reče Lucy s bolnom gorčinom, i njeni obrazi dosada šibani od vatre sada utoploj prostoriji odjednom pocrvenješe.Nastade neugodna, neočekivana tišina; onda je Ana, kojoj se donja usna zaobli prema naprijed, pogleda sizrazom lica kao da se smiješi, a nije se smiješila, i poviče:»Mislili smo, da si se izgubila.«»Ne«, reče Lucy hladnom promišljenošću, »ja sam sve drugo prije nego izgubljena.«

»Moj čamac«, reče Petar, ražalošćen, gledajući sjajni trup broda. »Moj lijepi čamac. Bar si mogla reći, đu ti sesviđa.«»Budi miran«, poviče Lucy osorno. »Moram misliti na važnije stvari od tvojih igračaka.«Nije drugačije mogla: rastrzana svojom mukom, očigledno u najtežoj krizi svoga života, morala se razdražiti odte malenkosti — Anina dara njezinu sinu.Gong zazvoni za čaj.»Lijepo«, reče Moore napokon, ustajući, »premda nam ne će biti ugodno, jesti moramo.«Lucijino crvenilo postade još dublje, ali se bez riječi okrenu i ode u blagovaonicu.»Kamo si išla?« reče Moore opet, kada su sjeli. Bio je dobro raspoložen; izgleda da se trudio, da se svidi, čak dase s njom pomiri. »Ti ne izlaziš često u to doba.«»Imam svojih poslova«, odgovori ona tvrdim glasom; vidjela je njegovu želju da je umiri, i to primi s gordomsumnjom. »To ti dobro znaš.«»Da«, doda on blago, »to je točno, draga moja.«Nasta tišina, ukočena, neprirodna tišina. Onda progovori Ana:»Bilo je smiješno, Lucy«, reče ona neobično ljubazno, »Frank i ja stigli smo istim vlakom, a nismo ni znali prijenego što smo bili u Ardfillanu.«»Zbilja«, reče Lucy razvukavši usne, »to je gotovo nevjerojatno.«Ipak joj je napor, da taj izdajnički ton stavi u glas, gotovo prelomio srce. Znala je, naravno, da ju je Ana prevarila116sp—■ kako bi se inače moglo objasniti njeno raspoloženje i neobična ljubaznost. Sirota Lucy! Kad bi Aninoraspoloženje bilo loše, ona bi sigurno u svom sadanjem bolu nekako sumnjajući došla opet do istog zaključka.Ovo je za nju bio nepodnošljiv obrok. Jedva je mogla gutati; činilo joj se kao da će je svaki zalogaj zagušiti.Osjeti najednom potrebu, da pobjegne na svježi zrak, osjeti potrebu, da pobjegne od nesnosnog tereta svojihmisli. Ali se nije mogla micati; nije mogla bježati. Bila je prisiljena da tu sjedi, sluša; i cijelo vrijeme promatra— da, prisiljena da, u vlasti nejasne moći koja raste, promatra, da li njih dvoje izmjenjuju koju riječ ili pogled iliznak, koji bi potvrdili taj strah, koji ju je mučio i doveo do bjesnila.Napokon je prošlo. Ana odmah ode u dnevnu sobu; Petar je otrčao gore, nježno držeći prezrenu jahtu; Netta jeraspre-mila stol i povukla se u kuhinju. Oni su bili sami — trenutak, na koji je očito i Frank čekao. Jer on odmahreče, sasvim neposredno:»Lucy, što je to s tobom, draga moja? Ja sam mislio, da smo preko one nesuglasice već prešli.«Ona se diže, zatvori vrata, koja je Netta ostavila otvorena, zatim sjedne strogo stisnuvši usta i pogleda ga u lice.Njeno je nježno-raspoloženje bilo, zahvaljujući razočaranju, nestalo1: bila je odlučila, strastveno odlučila, i bezokolišanja reče snažno:»Moram s tobom govoriti, Frank.«»Lijepo«, odgovori on s pomirljivim osmijehom, »ali to nije razlog, da se načini takav samrtnički izraz.«»Ostavimo na stranu moj izraz«, odgovori s tvrdom od-lučnošću, »jer ti se očito ne sviđa.«»Ta nemoj odmah sve uzeti naopako, Lucy«, reče on brza i blago. »Tii znaš, da je to bila samo šala.«»Nisam raspoložena za šale«, odgovori ona zajedljivo. »U cijelom svom životu nisam još bila tako ozbiljna.«»Ali, Lucy«, reče on gotovo preklinjući, »što je to s tobom?«»Ja sam smrtno ozbiljna, Frank«, odgovori, polagano naglašavajući; sada je bilo nemoguće ne razumjeti važnostnjezina tona. »Sumnjam u tebe. Strašna je to stvar. Ali to ne mijenja činjenicu. I još više. Ima samo jedan jediniizlaz. Ti11?moraš reći istinu. Reci mi« — glas joj se diže najednom i zadrhta optužujući — »reci mi, jtesi li bio Aninljubavnik.«»Što!« on zine.»Ne samo to«, povika strastveno. »Reci mi, jesi li bio otac njezina djeteta.«Zapanjen je buljio u nju, dok mu je čelo tamno pocrve-njelo. To je dakle bilo — objašnjenje svega: ona sezaletjela ii jedan strašan lažan zaključak. I nije bila u pravu — strašno se prevarila.»To je dakle ono, što si mislila«, promuca on napokon, »to ti misliš o meni.«»Reci mi«, povika ona sasvim glasno. »Zar ne vidiš, da čekam?«»Ali, Lucy!« mucaše on, potpuno razbijen, i njegova zabuna napravi od njega sliku krivca; »ne budi apsurdna.To -—■ to je smiješno.«»Nisam apsurdna«, nastavi ona, njezine se grudi grčevito dizahu, kada je opazila njegovu očitu muku, »i to nijesmiješno, kada te tako uzrujava.«Njezina su se čula naprezala do krajnosti, ona jie nesvi-jesno ispitivala njegovo lice, promatrala svaku sjenkubilo kakvoga znaka, svaki zvuk u njegovu glasu. On najednom postade svijestan toga promatranja i plane.»Što me tako promatraš? To ne trpim.«

»Onda ima nešto, čega se bojiš?« Lice joj je bilo blijedo, glas stegnut, kada je, razdražena odbojnim tonomnjegovih riječi, dodala: »Što hoćeš, krivica ti se vidi iz očiju. Ti me ne možeš prevariti, Frank. Ja te poznajem!O! zašto ne možeš "biti čovjek i pošteno priznati tu stvar?«Riječi su joj tekle naglom žestinom, jedna za drugom; pod tom žestinom on se micao nemirno, postao jošcrveniji, jer je znao, da je slab, osjećao jie, da sam potkrepljuje njenu sumnju.»To je ludost«, uzviknu. »Ja s tom pričom nisam imao nikakva posla. Ništa! Ti sigurno znaš, da samo tebevolim. Ja u čitavom svom životu nisam imao ništa s Anom. Ako mi ne vjeruješ, pitaj nju.«»Anu!« poviče ona divlje. »Očekuješ li, da ću se toliko poniziti, da pitam Anu? Ja, tvoja žena, da se pred njompo-Jtiizujem! Osim toga« ■—■ nastavi podrugljivo — »što bih mogla118, cočekivati od Ane? Sigurno ne istinu! Ne sumnjam, da između vas postoji neki strašni tajni sporazum.«»Veliki bože!« odvrati on, a bijes mu se rodi zbog vlastite nesposobnosti da postane gospodar situacije. »Na štociljaš? Ti si na potpuno krivom putu, kažem ti. Prokleto krivom.«»Kriv je put«, dobaci ona strastveno, »ti td si taj koji ga je takvim napravio.«»Tada mi vjeruj«, viknu on. »Ako ti se sviđa, da mi nešto objesiš na vrat, što nikada nisam uradio, onda čini to ineka te đavo nosi!«Pogledali su se u lice; razdvojeni nesnosnom napetošću. Onda tvrdoća njezina lica najednom olabavi. Bila jesavladana neodoljivim osjećajem nježnosti prema njemu, nestade gorčine iz njenih očiju, koje su sada svijetlileiskricama preklinjanja.»Zar ne možeš razumjeti, Frank«, poviče, »kako me to muči? Objasnimo se. Onda možemo iznova početi.«Ali on, postavši potpuno bijesan, odbi tvrdoglavošću uvrijeđene slabosti, da to čuje. Naprotiv, on naglo skoči.»Sada sam sit. Više ne mogu izdržati.«Ona se brzo diže i uze ga za ruku.»Frank«, mo'ljaše strastveno, »ti znaš, da te volim. Ti to sada znaš sasvim sigurno-. Ti moraš znati, dđ ću sveučiniti za tebe. Sve na svijetu. Zar me jedamput ne možeš moliti za oproštenj e?«On koracaše prema vratima ne pogledavši je. »Zašto bi mi trebalo tvoje glupo oproštenje?« vikaše. »Zadrži ga zasebe, dok god ti ga netko ne zatraži.«»Nemoj otići, Frank«, moljaše ona očajno. »To me samo uvjerava, da si kriv.«On uz jedan uzvik strese njenu ruku.»Za ime božje, ostavi me na miru!« I on se okrene i izađe iz sobe.Otišao je. Ona je sjedila ukočeno, njene oči, koje se napuniše suzama, bijahu neprekidno upravljene u zatvorenavrata. On je njenu optužbu oporekao. Da, on ju je, kako je to neizbježno1 bilo, oporekao. Ali način toganepriznavanja služio je samo tome, da njeno nepodnošljivo uvjerenje učvrsti. Kada bi samo bio pošten. O, kakobi mu s veseljem opro-119stila, kad bi samo priznao. Ali je umjesto toga on je izjurio iz sobe. To nije bio Frank, ne onaj čovjek, koga jeona voljela; to je bila kora, maska, koja krije ono, što ispod nje leži. Ona je poznavala njegovu slabost, njegovoneraspoloženje, njegovu ćud; to je baš i bilo ono, za čim je žudjela, da njemu pozajmi svoju snagu. Ona ga nijevoljela ni zbog kakvih osobina, koje je možda imao, nego zbog onoga neobjašnjivoga nečega, što je upravo bioon. I, jer ga je voljela, pokušala je da mu pomogne. Bili su sretna osam godina: i bilo bi nemoguće, da on neprizna njenu ljubav i odanost i sada se nađe na toj nevjerojatnoj, strašnoj prekretnici događaja. I bilo je mogućezaključiti, prema njegovu držanju, da se upravo sada između njega i Ane nešto dogodilo.I opet se zgrozi, držeći još uvijek pogled upravljen u ona vrata, koja su joj se najednom činila simboličnima —nešto se pred njom zatvorilo, što ju je dovodilo do stanja, koje možda nikada ne će opet moći dostići. Odjednomse iz dnevne sobe, u koju je on otišao, začu korska pjesma iz »The Min-strel Boy«; to je Ana svirala za klavirom.Ona se strese. Boljela ju je glava; osjećala je neizrecivu utučenost. Bila je sama u sobi, i tako su trenutak i mjestoza gorki izljev njezina bola bili pogodni. Ali ona' nije plakala. Njene se usne čvrsto zatvore; kroz njeno maloenergično lice strujala je nova odluka. Nije važno, što je njena sumnja bila potvrđena. Ona ga je voljela. Htjelaga je spasti od Ane, spasti od samoga sebe. Njen je bijes prošao; ne će praviti scene; ali će bdjeti, čekati, čekat ćepripravna da pregovara, ako se za to pokaže potreba. Odlučno ustade i mirno ode u dnevnu sobu.IXSada, kad se probudila, opet je na njoj ležao taj teški teret, koji ju je pritiskivao kao breme na srcu. Još će neko-liko časaka uživati pospano blaženstvo buđenja, ono' nesvi-jesno uživanje u novom danu, onda opet dolazi naglosjećanje, koje odmah razori sve veselje jutra. Nesnosan je bio taj bolni pritisak, koji je ugasio sve to lijepoveselje života. S bolom u očima i jako stisnutih usana ostat će mirna, buljeći u suprotni zid spavaće sobe. Tamo,visjelo je krvavo ruganje, druga slika, koju je uvijek voljela: »Pomirenje« — dvoje

ljubavnika, romantično udešeni, obuhvaćeni u nevinom zagrljaju na mramornim stepenicama pred vodoskokom,dok je na prednjoj strani jedan besprijekoran lovački pas lajao, a u pozadini je stari sluga, očito ganut, držaoposlužavnik s vinom. Dražesna slika. Ali Lucy nije vidjela ništa od njene draži. Ona je nabrala čelo i razmišljašeočajlna: »Ne mogu to podnijeti. Ta me napetost ubija!«Ali je morala podnijeti. Ona će podnositi. Ona — da popusti, kapitulira, prizna poraz. Ta, to bješe nevjerojatno!Kao-odgovor brzo je došao zaključak: »Moram tu stvar pretresti do kraja — da, do gorkoga svršetka.«Kad ju je ta odluka malo smirila, ustane, obuče se šuteći, i siđe u kuhinju da se pobrine za njegov doručak! Jerona nije popuštala u svojoj pažnji. Ne, ne! Nasuprot, ona ju je još pojačala potvrđujući svoju vrijednost a neprobuđujući pažnju, i držeći se hladno po strani. Njegov doručak još nikada nije bio bolji, također nikada boljeposlužen. Grijala je njegovo svježe rublje s marljivom nezainteresiranošću, zatim: mu ugrije rukavice predkaminom, čak dođe do vrata, da mu. šuteći pomogne obući novi kaput.Ali, kako je grozničavo brujilo njeno uzbuđenje pod ovom mirnoćom.Došla je već subota, i ona još uvijek nije bila smirena, još se nije osjećala lakše. Ustvari već su prošla četiri dana— kako ih je samo mogla podnijeti? — i svako ju je jutro tih dana pozdravilo sjajem, koji ona nije osjetila. Jasnii sunčani, ali ipak osvježeni grubim dahom jesenskoga vjetra, prošli su. čudno ti dani pored nje. Nije mogla naćismirenje ■— to je bio izraz, koji je po njezinu mišljenju pokazivao njen položaj, i to je bio izraz, koji ju je dokrajnje granice mučio. Kad bi je Frank samo zagrlio i s ozbiljnom revnošću oporekao tu jednu činjenicu koje sebojala, onda bi odmah bila sretna, smirena. Ali poslije one scene, gdje mu je prva pošla u susret, on to nijeučinio. On se nije branio. Bio je promjenljivo ironičan, šaljiv, frivolan, odstupio je namjerno od svoga uobi-čajenoga ponašanja, i da poveća njezin strah, posvetio je novu i potpuno neskrivenu pažnju Ani. Bilo je upravotako, kao da su njih dvoje, pred njenim očima, na vidjelo iznosili neobičnu sličnost svojih temperamenata, kao dasu nasilu tjerani u neku vezu. Ako joj je jednom bio nevjeran s Anom,.120121zašto to ne bi bio i sada. Strese se s jadnim izrazom lica. Poznavala je Franka, i poznavala dobro. I prije jebilo nesuglasica — tko ih nije imao? —■ ali on bi joj se uvijek opet približio. Sa'da, trebalo mu je dugo vremenada joj se približi. Zar je zaista mislio, da se pomirila sa stanjem stvari, da je •dopustila, da bude potučena? Kodtoga sa neumjesnog zahtjeva njena glava trže unazad kao u ljutita konja.Sada je stajala u Petrovoj maloji spavaćoj sobi i gledala ga pri radu, koji bješe »njegovo pakovanje«, i teški valžalosti valjaše se bolno njenim bićem. Pri samom tom gledanju sina osjećaše se kao ponižena. Da, ovdje je bilanamamljena u zamku, ovdje je potajno bila dovedena na krivi položaj. Petar je išao samo na nekoliko dana u PortDorpn, ali ona, iako je sama predložila taj posjet, nije imala ni najmanju želju, da on stvarno ide.Dječak joj je bio olakšanje ovih posljednjih dana. Mnogo mu je govorila, vrlo mnogo vremena provodila s njim,i tako u njemu našla izvor utjehe. Upravo je paradirala sa svojim sinom naročito pred Anom i svojom ljubavljuprema njemu, sve to jednom vrstom gorkoga samoisticanja. Spriječena svojim zanosom da direktno napadne,bila je odlučila, strastveno odlučila, da upotrebi svako oružje, koje joj stoji na raspolaganju, da rani Anu i da jepotakne na odlazak. Taj je posljednji razlog imala čvrsto na oku, kad je u četvrtak, čvrsto pritiskujući dječakauza se i s direktnim pogledom na drugu ženu rekla:»Ti ćeš u subotu putovati u Port Doran, Petre. Stric Edward bi volio da dođeš k njemu, kad Ana više ne budeovdje.«Ali Ana nije iz toga zaključka povukla nikakve konze-kvence. Ana je još bila tu. A njezin sin, koji je veselo pri-hvatio priliku za promjenom, napustio ju je — bio je neposredno pred odlaskom. U samoj toj običnoj priliciosjetila se izigranom, bilo je to skoro tako, kao da je svojom rukom sama sebi priredila poniženje.»Vjerujiem, da sada već sve imam unutra, majko«, govoraše ozbiljno, digavši najednom pogled sa svogakovčega, koji je stajao otvoren na sagu. Žalosno, kao s nekim bolnim ponosom, promatrala ga je kako kleči ividjela u njemu čudesno dijete, vidjela njegovu privrženost redu, čistoći, i tome

se čudila. On je točno znao, što je imao i gdje je imao. Naravno — da je pustio, da mu ona drži u redu odijela, ališto se ticalo ostalih njegovih stvari, od igračaka, pa do kravata, pokazivao je brižljivost posjedovanja —naslijeđenu, svakako, od nje — što je za njegove godine bilo nevjerojatno.»Zar ti nije žao, sine, što me ostavljaš?« reče, puna čežnje za mrvicom utjehe, upravivši na njega malo vlažneoči.On zatvori kovčeg i veselo skoči.»Uskoro ću opet biti kod kuće, majko«, objasni sa sasvim prirodnim optimizmom. »Zbog Ane mi je, naravno,žao. Ona možda ne će više biti ovdje, kad se budem vratio.« Onda mu se rasvijetli lice puno nade i dodade:»Možda ne, ipak. To se ne može znati.«Dok je još govorio, začu se lagano kucanje na stražnjim vratima.»To je Dave«, uz viknu on uzbuđeno, trčeći na stepenice. »Krajnje je vrijeme.« Najednom zašuti, dubokozamišljen. »Moram da kažem zbogom Ani, stvarno.«»Idi«, reče ona hladno. »Mogu ti obećati, da je više ne ćeš vidjeti.«Kad je ušao u Aninu sobu, bilo je još rano — upravo je tuklo devet sati — i Ana se još nije digla; siđe polako ukuhinju.»Ovdje je mladi Bowie — došao je po Petra«, reče Netta, čisteći upravo cipele. Bio je Angus, koji je došao, neDave, i Netta iskali svoje razočaranje u divljem bijesu na cipelama.»Hoćete li ga u redu prevesti, Angus?« upita Lucy, koja je prišla otvorenim vratima. Opet je osjećala, naročituslabost uoči rastanka sa sinom.»Sigurno«, izjavi on ozbiljno. Iako je bio sličan Daveu, nedostajao mu je njegov nasmijani humor; bio jesuzdržljiviji, samosvjesniji, mnogo sigurniji od njega; i on nastavi, ponavljlajući njene riječi: »Ja ću ga u reduprevesti.«»Hvala vam«, reče ona mirno; i okrene se, kad je Petar ulazio u kuhinju s kovčegom u jednoj, a jednim novimšilingom u drugoj ruci.»Ovdje sam«, reče galameći, »i Ana mi je dala cijeli šiling. Zar to nije sjajno? Hajde naprijed, Angus. Gotovsam.«»Taj novac ne ćeš potrošiti na glupe poslastice«, reče ona strogo, osjećajući ponovno, da nema vjetra u jedrima,imala122123je namjeru da mu sama dade jedan šiling »za njegovu škotsku torbu.« »Ne bih htjela da pokvariš želudac.«»Ne, ne majko«, uvjeravaše je odmah. »Ne ću kupiti ništa obojeno.«S neopisivim osjećajem uzbuđenja gledala je u njegovo nasmijano, zagrijano lice. Taj rastanak na nekoliko dananije bio ništa, sasvim obična stvar, da, ali je za strašnu njenu napetost bio gotovo nevjerojatno značajan i pogodioje. Imala je neobičan osjećaj neke nesreće, što prijeti, nečega, što se više ne može popraviti, a što je proizašlo,prouzrokovano tim mučnim rastankom; i ona imađaše, također, nejasan, neshvatljivi predosjećaj — predosjećaj— u vezi s njegovim povratkom. Najednom se trgne.»Sretan put, mezimče«, reče, ispruživši ruke. Upotreba te mazne riječi bila je kod nje nešto gotovo nečuveno, alijoj se nekako činilo, da su joj je događaji oteli s usana.Kada je s Angusom silazio putem, slijedila ga je pogledom, osjećajući još uvijek sa skupocjenom potporomganuća pritisak njegovih toplih usana na svojima). Glupe, tople suze stajale su joj u očima. Onda se brzo okrene:nije smjela pustiti, da pred Netom ispadne smiješna.Otišla je u dnevnu sobu, stajala kraj prozora gledajući u daljinu, buljeći sneno u vidik, koji se pružao pred njom.Osjeti kao da je progonjena; ali osjeti i suviše dobro, da će odlazak njezina sina morati dovesti njenu krizu dovrhunca. On je, to je dobro znala, igrao ulogu odbojnika i blažio je konflikt između nje i Ane.I sada se opet zapita, zašto nije jednom zauvijek razjasnila situaciju i molila Anu, da napusti kuću. Iako je moždaosjećala, da je to uzrok, ipak ne bijaše samo osjećaj gostoljubivosti koji ju je od toga odvraćao. Ne; osnov tomebijaše dublji, bijaše osjetljivije naravi. Tako dokončati stvar, značilo bi priznanje njene slabosti, bojazni,podložnosti. Ne ona, već Ana je bila ta, koja se morala povući. Osim toga, bijaše njezino nepovjerenje, iakosama nije znala, kao gadan čir, čir, kome je trebalo melema od slačice. Bila je sigurna u svoju stvar, ali s druge

strane opet nije. I žarko je željela da dođe do istine, da je konačno i trajno utvrdi. Kako je često znala promatratičinjenice svoga položaja, s bolnim gledanjem u sebe, uočavajući dokaze, odmjeravajući ih jedan prema dru-124gome, duboko stavljajući sondu u otvorenu ranu svoje sumnje. Bila je uvjerena, da je Frank bio otac Aninadjeteta, uvjerena, da ju je sada opet prevario. A ipak — ona ništa nije znala sigurno.Ona nije ništa znala — i u tome je ležala muka, mučna jezgra ove njene nesreće. Sva njena intuicija priznala jeslučaj kao dokaz, ali konačan je dokaz nedostajao. Tako su sada stajale stvari, i sama pomisao na tu nesigurnostprouzroko-vaše u njoj osjećaj očajne nemoći.Nije mogla pitati. Pitala je Franka o tome, ali je izbjegao tim pitanjima. Ne, iako će svemir odjekivati od te otkri-vene tajne, ne će se još jednom poniziti i opet pitati. Ponos joj je to branio. Osim toga, nije bilo odjeka usvemiru: tajna je spavala, zapečaćena, samo je ona sama tragala za njom; i samo je jedna jedina osoba moralaznati to, što je ona tražila. Jedna osoba. Ana! Kad bi mogla samo za trenutak zaviriti u Anine misli. Kretala senemirno. Opet je spopadne nagon, koji ju je silio, da sazna, da konačno sazna, pa da taj varljiv i mučan čirnesigurnosti zgrabi i konačno iscijedi. Položaj je bio razdražljiv do bjesnila.Neiscrpnom je snagom ponovo nadvladala beskrajna, strašna tvrdoća činjenice; i ona se zgrozi nad tom slikomsvoje mašte: Frank i Ana, zajedno, u izvršenju svoje ljubavi. Divlje se ugrizS za usne.Kako je samo mogla mirno reći: to je prošlo — to je već dugo vremena prošlo, kad je ta žena bila u njezinojkući, sjedila pod njezinim kravom, spavala, stanovala i nju susretala s tim vječitim zagonetnim neprijateljstvom.Bilo je to suviše nesnosno, suviše nepravedno, što je to palo na nju iz vedra neba; i previše nemoguće, da bi se usvoj svojoj odanosti mogla s tim pomiriti. Ona koja je radi svoje ljubavi prema Franku usmjerila svoj život samou jednom pravcu, već je sama pomisao na sve te sretne godine njihova bračnoga života izmamila u njezinom okusuze — ona to nije mogla mirno podnositi.Ona to ne će trpjeti. Dosta je to dugo trajalo — predugo; bilo je tako snažno, da je njezin osjećaj za pristojnošću,go-stoljubivošću, prevagnuo nad njenim razumom. Da sada osjećaše u jednom toplom valu osvjedočenja, daduže više ne može podnositi da samo čeka i promatra. Da je zbog onog125uzaludnog preostalog miga poslala svoga sina, dovede joj u svijest snagom udara biča osjećaj nevrijednosti.Ona — nevrijedna! Ako je Ana bila previše debele kože da razumije onaj mig, onda su bile na mjestu jačemetode. Nužda, da nešto učini, gurala ju je kao u groznici. Ne će biti popuštanja, kad bude stala na put Ani. Aipak nije bilo tako kao da se bojala Ane. Usne joj se razvukoše kod te misli, i najednom se nešto diže u njoj. Tonije bila obična situacija; dakle joj se nije običnim sredstvima moglo stati na put. Njtezine se šake jako stisnuše.Prodorni zvuk Nettine pjesme u njezinu uhu gonio ju je na odluku još divljaje; da nije bilo Ane, mogla bi i onasama biti sretna i pjevati kraj svoga posla. Ona je strastveno mislila: »To ne ću trpjeti! Ne ću! Idem sada k njojgore.« Da, to je htjela učiniti —■ i to odmah! Impulzivno se okrene, ode u predsoblje, počne se penjati stubama.Usprkos svemu njezinu nemiru, usprkos svoj nježnosti njezine pojave, imala je izgled, koji je budio strah. Srcejoj je brzo kucalo, a u vratu ju je gušilo, kad je stupila u Aninu sobu.Ana je ležala u krevetu — u posljednje se vrijeme nikada nije dizala za doručak — a tamna joj je kosa bila okonje na jastuku, znaci sna bili su još u njezinim očima, spavaća košulja ukrašena oko vrata porubom od čipaka,bila je otvorena. Ukazivahu se okrugle grudi, donja joj usna pokazivaše onu neodređenu punoću, lice joj bijašebez sjenke iznenađenja zbog ovog neobičnog i potpuno neočekivanog posjeta.Šuteći sjedne Lucy na jednu stolicu tako blizu, da je mogla vidjeti žute mrlje u Aninim smeđim očima; i šuteći sučvrsto gledale jedna drugu.»Ti još nisi ustala?« upita napokon Lucy, pri čemu je skupila svu snagu, da joj glas ne drhti, da joj riječi promi-šljeno i hladno zvuče.»Izgleda tako«, odgovori Ana lagano.»Ti stvari uzimaš jako lako«. To je izgovorila znatno brže, glasnije nego što je namjeravala.»Zar to nije najbolje?«Lucy se trže; ovlaži usne, koje osjeti suhima i tvrdima.»Ne mogu te razumjeti, Ana«, reče savladanom žestinom.»Čega tu ima nerazumljivoga?«

»Ti nemaš posla, nikakvih ciljeva, ni vjere — ničega. Ti postojiš samo za svoje vlastito uživanje.«

»Zašto je život tu?« reče Ana bezbrižno. »Treba izvući sve, što se može. Čovjek trči za onim, što hoće. I đavonosi. onoga, tko zaostane.«»Tako dakle izgleda tvoje vjerovanje«, reče Lucy oštro.. »To objašnjava tvoj postupak.«Umjesto odgovora, Ana se smiješila —• da li je to uopće-bio smiješak, ta mješavina ravnodušnosti, poruge iprezira, koji je, kako se činilo, sav i potpuno daleko od njenih ravnodušnih očiju? Pod tim pogledom, tako punimomalovažavanja, koji je razdraživao, Lucy postaje blijeda.»To je dakle tvoj pogled na život«, istrajaše ona tvrdim, glasom. »Ti ne priznaješ nikakve obaveze.«»A ti?«»Ja imam svoga muža«, mucaše Lucy, koja se najednom živahno zacrveni. »I svoga sina. I — svoju vjeru.«»Oca, sina i duha svetoga. Amen«, reče Ana kao rugajući se razmišljanju.Nastade gruba tišina, "za vrijeme kojle Lucy osjeti brzo dizanje svih svojih skupljenih i potisnutih duševnihstanja, prošlog tjedna.»To je strašno!« poviče. »Jednostavno strašno! Kako samo možeš tako govoriti? To je prljavo — to je svetogrđe.Ti vučeš u blato sve, što je u životu dobro i uzvišeno.« Povučena svojim uzbuđenjem, upotrebi te posljednjeriječi ni sama. ne znajući kako.Ana se nalakti, njen ton odjednom, posta ljutit, glas opori j i nego prije.»Nemoj me gnjaviti«, reče s neočekivanom žestinom.. »Ostavi sve to sentimentalno brbljanje. Ti si ista takvakao i svi drugi — imaš prekrenutu glavu. Svetost braka! Ljepota, materinstva! Što je to, kad se pogleda izbliže?Ti se udaješ. radi jedne stvari, koju se bojiš uživati drugačije. I onda, upravo zbog toga, dobiješ dijete. Takopočinje život. Glas,, koji dolazi iz zemaljskoga raja.« Ušuti, a u svoj pogled stavi neiskazanu porugu. »Zar to nijeslatko? A što se tiče ostaloga, to se ti možeš razderati od brige za svojim lijepim sin-čićem, a on će se konačnookrenuti i pljunuti ti u oči. I taj126127posljednji dio prevare. Besmrtnost duše. čekaj dok umreš — onda ćeš vidjeti, da si trčala za mjehurima odsapunice.«»Kako se usuđuješ tako govoriti« ishropće Lucy tresući se od bijesa. »Kako se usuđuješ? Ja to ne dopuštam.«»Ne dopuštaš! To je upravo tvoja nesreća. Uhvati mjehur od sapunice tako čvrsto, da brzo mora pući — onda ćeštek vidjeti sve svoje lijepo blebetanje gore u zraku, kao .dim«.»To bi još uvijek bilo bolje, nego da ti vjerujem«, odgovori Lucy od ogorčenja stisnutim glasom. »Radije ćuumrijeti, nego priznati tvoju ideju o životu — tvoje — objašnjenje!« Najednom zašuti, popuštajući neodoljivomimpulsu. »Upravo smo kod toga — možeš li mi to objasniti?« tako poviče, ispruži najednom ruku i otvori zelenukutiju na toaletnom stolu.Ali je dramatični pokret ostao potpuno bez djelovanja — kutija je bila prazna. I Ana se odmah nasmije, svojimneobičnim grubim, prezirnim smijehom; cijelo njeno držanje postalo je drugačije: njen je karakteristični mirnestao, velike su oči bljesnule, izgledala je, da je pripravna istom mjerom dati kao primiti.»To je zaista bilo smiješno«, reče. »Ne, fotografiju sam još istoga dana, kad si je nanjušila, bacila u vatru.«Mala mrlja crvenila gorjela je sada na Lucijinim obrazima tamno, oči su se žarile u ogorčenom bijesu.»Radujem se što to primaš veselo«, poviče. »Možda ćeš mi reći, čemu se smiješ.«»To je sad već zastarjelo. Ne isplati se pričati.«»O tome nisi mnogo govorila, koliko znam.«»Ne, sasvim sigurno.«»I to uopće i ne treba«, poviče Lucy, uzbuđena do ne-podnošljivosti. »Ja već sve znam o tebi — i o djetetu, kojesi imala.«»Da, imala sam ga,« reče Ana podrugljivo. »Ne moraš o tome razbijati glave.«Nastade tišina, za vrijeme koje je Lucy u svome bijiesu progutala ovu pogrdu, stisnuvši šake i gledajući ovudrugu uporno i odlučno.»Ti ćeš mi nešto reći,« objasni očajnim glasom, »nešto, što hoću da znam.«»Da?«

»Da! Zašto si uopće došla ovamo?«»Ti si me pozvala, zar ne!«

»Tada te još nisam poznavala.«»Zar me sada poznaješ?« Te riječi, uzbudljive, upravljene ubitačnom ironijom, stresoše Luciju i opet pobudiše unjoj> onu strašnu žestoku bol. Onda poviče divlje:»Sta znači Frank za tebe?«»Pa — ja sam Franka uvijek voljela«, odgovori Ana hladnim, podrugljivim tonom. »Kad sam ovamo došla, većsam ga bila gotovo zaboravila. Ali ti — ti. si mi nekako opet to dovela u sjećanje. Kad tebe ne bi bilo, ne bi se posvoj prilici uopće za njega brinula. Ne, sasvim sigurno.«»On je moj muž, zapamti to,« reče Lucy tiho, dršćućim glasom.»Znači li to, da je on tvoja svojina — tijelom i dušom i božjiom providnošću? Zar ga ne ćeš uopće povremenomalo pustiti na pašu?«»To znači, da ga ljubim. Rugaj se samo koliko hoćeš. Baš me briga što ti misliš.« Ton prkosa potkrade se unjezin glas. »Baš me briga, što ti misliš. Ja se ne stidim. Čak i ako se s tobom onda upustio, to ne mijenja ništa nastvari.«»Zašto onda razbijaš glavu?«U Lucijinu oku zabljesnu jedan pogled, koji je bio opasan. Usne su joj drhtale; izgledalo je, kao da će se baciti naAnu.»Dakle«, viknu. »Dakle to je tvoja hvala na gostoprimstvu, koje sam ti pružila. Ti si došla ovamo, ti si opet neštopočela, što je prošlo i zaboravljeno, ti si mi muža otuđila — da, ti si sve svoje učinila, da bi mi uzela Franka«.Jedan časak Ana mirno odvrati ono neprekidno buljenje, onda njeno lice postepeno dobije opet stari izraz.»Ti nemaš ni najmanje pravo«, odvrati mirno. »Ja nisam ništa učinila. Sve si sama učinila.« Zašuti, okrene glavui pogleda kroz prozor. »Priznajem, da sam pokušala da Franka malo probudim. On već izgleda, kao da je sasvimtvoja svojina, mislila sam, da mu je to potrebno. Ali više nisam učinila.«»Ne vjerujem«, mucaše Lucy. »Lažeš. Bilo je nečega između vas. Posljednji te put pitam, da mi to kažeš.«1289 Tri ljubavi129»Što bi to već koristilo?« reče Ana ravnodušno. »Upravo si rekla. Ti mi ne ćeš ni u kom slučaju vjerovati.«»Ako ne ćeš«, dobaci Lucy kao da se guši glasom, »onda ćeš — onda ćeš danas napustiti moju kuću!«»Da«, reče Ana zamišljena, »znala sam, da ćeš time svršiti. To se može lako provesti.«Lucy ju je gledala bez riječi, borila se sama sa sobom, da potisne tu naglu navalu unutarnjeg nesnosnog bijesa.To je bila posljednja slamka! Sada ove dvije žene Više nisu mogle ostati pod istim krovom. Diže se grubo.»Ti ćeš onda dći«, reče tiho, »i to odmah. To je najbolje. Jedan vlak polazi u dvanaest sati.«»Kad sam došla, nisam imala namjeru da ostanem duže od tjedan dana,« reče Ana polako. »Misli na to«.Lucy se bez riječi okrene da ode; vrata se s lupom za-tvoriše za njom. Lice joj je bilo blijedo, gotovo iscrpljeno,dok je silazila niz stepenice. Sve je bilo gotovo — Ana odlazi — ali čudno je bilo, da nije imala osjećaj pobjede.Mjesto toga, imala je čudan sumoran osjećaj zbunjenosti.»Ona je nečovječna,« mislila je gorko, »potpuno nečovječna!« Nju optužiti, da je ona stvorila tu strahovitu situ-aciju, ona, koja je ljubila Franka, ona, kojia je naprosto pokušala da obrani čistoću svoga doma. Ipak se u njenogrlo pope suhi jecaj. Morala je stati u predsoblju, pritisnuti ruku na bok, prije nego što je ušla u kuhinju.»Netta«, reče brzo, namještenim glasom, »trčite do Frewa i recite, da pošalje kola«.Nettine se crvene ruke digoše lagano do vrpce pregače.»Hoće li — hoće putovati?« Ton jasno pokazivaše iznenađenje.»Idite po kola«, odgovori Lucy, rijetko prigušenim glasom.Netta je otišla; vratila se; i onda se pojave kola i stajahu dugo vremena značajno pred vratima: kočijaš je sjediopod svojim šeširom, skupljen na boku, konj je izdužio vrat prema zobnici, koje nije bilo, udarajući nestrpljivokopitom o pločnik ulice.Napokon Ana siđe, mirno, nemarno, ravnodušno odsutna; osmjehivala se — je li to bio osmijeh? — onomzagonetnom130mješavinom ruganja i prezira. I sada je, isto kao i u času dolaska, ostavljala naročit utisak mira.»Ovdje sam, kako vidiš«, reče lako. »činim ono>, što hoćeš. Sad ide sve po tvojoj glavi.«U osvijetljenom dijelu predsoblja izgledalo je Lucijino lice maleno, bijelo, pogled joj je bio napet od tamnerazdra-žljivosti. Tako što učiniti, značilo je ići protiv najdublje ukorijenjenih instinkata njezina bića; ali to jebilo, znala je, jedino ispravno, jedino, što je mogla učiniti.»Zbogom«, reče i osjeti jako lupanje srca. Ispruži ruku. Ali je Ana ne prihvati.Napokon probuđeni kočijaš uze kovčeg i na leđima ga iznese iz kuće.»Onda, zbogom,« reče Ana. Časak stade na stubištu, i glave okrenute preko ramena primijeti: »Ti ćeš to smatratičudnim. Ali ne mogu ti pomoći i žao mi te je. Nemoj zaboraviti, što sam ti govorila o mjehurima sapunice.«Onda zaškripe točkovi, ona je otišla.Lucy se s bolno stisnutim grlom okrene i zatvori vrata. Laki miris parfema, sve, što je ostalo za Anom,provaljivaše jednom slatkoćom u njene nozdrve i izaizivaše muku; ona je koračala gotovo žureći se i ne znajući

kamo ide, dođe u sobu s ulice. Odjednom se osjeti slabom, udove joj zahvati slabo drhtanje; ali, kako je bilaoslobođena one prisutnosti, koja ju je pritiskivala, osjeti se ipak mirnija, lakša, nekako opet kao nekad. Da, bilaje olakšana, neizmjerno oslobođena. Njezine su usne još uvijek drhtale, dok je, oslonivši se jednom rukom okamin, stajala i gledala u vatru. Plamenovi su plazili u visinu — činilo se, da su živi i da se dižu kao' nekojkonačnoj želji. Za tren je povrati iz uzrujanosti i zahvati je u njoj rođena stara neraizumljliva čežnja posjeda, onarijetko bolna želja, koja joj je često dolazila i koja je sada izvirala iz nečega davno, davno prošloga. Što je bila taželja? Ona se naže naprijed, odsjaj vatre toplo je igrao u njenim očima, i opet ta navala slabosti rešetaše po njoj,kao pojava van vremena i prostora. Što je bila njezina želja? Bala je to ljubav za Franka, morala je to biti, danjega vidi sretnoga, osiguranoga od opasnosti, koja mu je prijetila.I ona mu je dala tu sigurnost. Od toga osjećajadošlo je uvjerenje. Da, ona je ispravno radila. Ona je to znala. I pored sve uzbuđenosti osjeti se najednomsmirena.XTe je večeri, prije nego što se Frank vratio s posla, uložila osobit trud oko pripreme njegova dočeka. Popodne je,kao da je goni neka hitna sila, očistila cijelu kuću, tako da se sjala, naročito je Aninu sobu ribala i čistila,promijenila posteljinu, prozore široko otvorila, zastore izložila vjetru i pustila unutra svježi morski zrak, time jesvaki znak one omražene i neugodne prisutnosti bio odstranjen. U tome je postupku bilo nečega simboličnoga:čišćenje hrama njezine kuće. I sada je spremala, s istom napetom revnošću, njegovo najmilije jelo, stavilanjegove papuče pred kamin, da ih zagrije, brižljivo uze svoju sivu haljinu od voila i počešlja se neobičnompažnjom. Uložila je beskonačni trud, da izgleda što bolje — trud svoje vrste kod nekoga, tko se obično odijevaogrubom strogošću! — i na kraju tek nije bila zadovoljna. Osjećala je, da izgleda »kao u najgorim godinama«,■da će možda Frank naći, da su joj usne blijede, da joj je lice izmoreno, i to upravo na ovoj prekretnici, koju jetako žarko željela. S tim se uzdahom sada okrenu od ogledala, siđe niza stube i stupi u sobu s ulice, gdjenervozno i bez potrebe poče na ugaonim konzolama sređivati porculan.Kako su bili nepodnošljivi ti posljednji dani, kako strašna tai situacija, kojoj je bila primorana gledati u oko. Alije ona izdržala, i bilo je ipak snošljivo. Ona se bila izložila toj situaciji i ostala je gospodar položaja. Ana jeotišla. A Frank je ostao ovdje, njen, pripravan, da zajedno1 s njom zaboravi prošlost i opet nađe draž njihovesreće. Ah! Mislila je na Franka i na činjenicu, da će on i ona zajedno biti sami m kući; i taj je osjećaj bio takožestok i tako divan, da ju je pokretao s drhtavim uzbuđenjem.Neposredno je djelovanje toga odlaska bilo prošlo, u trenutku smirenosti njene nervozne napetosti. Tako istoprošao je i mir, koji je bio potom nastao, sada je na njegovo mjesto stupila nježna revnost, osjećajni poziv zapraštanjem, ljubiti i biti ljubljen. Možda je u posljednjih tjedan dana bila pre-132stroga: malo oštra prema Franku; i također naduta, naročito prema Ani; rastrgana mukama sumnje, koja je bilaviše nego prirodna. Ali uvidjevši stvarnost, pokazala je svoju snagu, i svojim je postupkom postigla ako ne ipobjedu, a ono spas — spas svoje sreće, Frankove sreće, svoga doma. Da li nije nigdje čula o ženama — ilinegdje u bajci? — o ženama, koje su se borile, da zaštite svoj dom, koje su odsjekle grudi, da mogu napeti luk.To je bilo davno. Ipak je mogla to razumjeti. Takva je bila. Ona je branila svoj dom, i sada je to slavila uneizbjezivoj reakciji slatkom predajom, ne pred okolnostima, nego pred svojom ljubavlju.Nervozna, provela je vrijeme u napetome očekivanju. Došao je kasno. U najviše slučajeva subotom je imaopopodne slobodno, ali ga je danas Lennox zvao radi dopreme robe iz Holandije i prijevoza do dokova Leitha.Iako je pogled često okretala prema satu, bilo je tek oko pet, kad je napeto prisluškujući čula poznati udar istihvrata. Odmah skoči, a fino crvenito diže jloj se u obraze i brzo pade. Iako1 nije išla u predsoblje — to bi sasvimjasno otkrilo njeno promijenjeno raspoloženje — stajala je ovdje sa svijetlećim očima, otvorenim ustima, i takoočekivala trenutak njegova ulaska.Bilo je kao i obično, jedan neupadljivi ulazak: glava mu je bila pognuta, ramena izbačena naprijed, izrazpokazivaše zajedljivu blagost, kakav je uvijek bio.»Gotov čaj?« zapita, dok je trljao ruke tihim šuštanjem.. »Postalo je hladnije. Magla dolazi s mora tako, da semožeš' ugušiti.«»Hladno je«, odgovori ona brzo i nervozno — ipak ju je-stajalo muke da savlada drhtanje glasa. »Ali ja imam zatebe finu pastirsku gibanicu.«On je oštro i iznenađeno pogleda, zatim skrenu pogled, od nje, priđe kaminu i šuteći se poče grijati.»Jesi li imao težak dan?« pitaše ona toplo.»Ne suviše loš«, odgovori on nesigurno. »Bila je prilično-duga vožnja. To je slično starome L-ai, da me u subotumoli za takvo što«. On zašuti, sada je još jasnije opazio veselu. promjenu u njoj.»Jesi li dječaka otpremila u redu?«»Da«, odgovori, povlačeći zvono. »Dobro je otputovao.«Netta donese čaj i pržen hljeb, i vrelu tvrdu gibanicu,. koja je mirisala začinima. Onda se šuteći udalji.13S»Sjedi«, reče Lucy sa svoga mjesta na čelu stola.On naglo digne glavu, kao da je htio svoje prvo mišljenje o njezinu raspoloženju podvući ispitivanju.»Ali Ana?« upita. »Ne ćeš valjda početi bez nje.«

»Ona ne će doći na čaj«, odgovori skrenutim pogledom, ruka joj je s kliještima za šećer lagano počela drhtati.»Ona je malo prije otišla.«»Otišla?«»Da«. S mukom uspije da pokaže ravnodušan izraz. Ona će već u pravi čas opravdati svoj postupak, ali nisekunde prije.On sjedne za stol, vidljivo iznenađen, uze svoju šalicu čaja i razmišljaijiući miješaše šećer.»Da li se što dogodilo?« upita napokon.Zadnjih nekoliko dana samo se pojačalo njeno mrzovoljno nepovjerenje prema svemu.»Ništa, Frank«, odgovori, crveneći. »Naprotiv. Nadam se, da će sada sve opet doći u red.«On lagano uze u ruke nož i viljušku.»I ja se nadam«, reče značajno.Jelo je prošlo svojim tokom, s kojim i boja na Lucijlinim obrazima posta tamnija. Dok je davala Franku druguporciju gibanice, reče najednom:»Lijepo je opet biti zajedno nesmetan, zar ne?«On potvrdi glavom gotovo ne dižući pogleda s novina, koje su ležale kraj njegova tanjura, bilo jle kao da jenjeno pitanje samo napola čuo.»Prvi put nakon dugog vremena«, nastavi ona naglo, »sjedimo kod obroka. Mi smo večeras opet svoji nasvome.«»Ti misliš, da si ti na svome«, reče on zlovoljno.Ona pocrveni i povuče se, nemirnim pogledom promatraše njegovu sagnutu glavu; ali ništa ne odgovori.Napokon je bio gotov, uzme svoje novine i ode do otomana.»Gdje je Ana«, pitaše, još uvijek gledajući u novine. »Kamo je mogla otići?«Ona je bila nijema; onda osjeti, da duže ne može čekati, ustane naglim pokretom, priđe otomanu i sjedne krajnjega. To je bio čas, koji je podsjećao na onaji, kad mu je prvi put izrazila svoju sumnju. Ali se od onda njenaduša okrenula134prema drugome cilju. Sada je bila još bolnije uzbuđena, skupila je snage, ali ne za napad. Ona je stvar bilauzaludna i zaboravljena. Sada hoće samo da zajedno s njim zakrpa prošlost i pogleda u oči budućnosti. I pazeći,kako će govoriti, reče:»Frank! Zar nije kao u starim vremenima, da kuća bude samo za nas. Zar se više ne sjećaš toga?«Novine su šuštale, dok je okretao stranu.»Naravno da na to> mislim«, reče. »Ti valjda ne misliš, da sam to zaboravio.«»Ali, Frank, zar se ne sjećaš?« ponovi ona nervozno, uze njegovu ruku i stisnu je između svojih toplih prstiju.»Cijelo sam poslijepodne razmišljala o tome, koliko to za nas mnogo znači. Onaj dan — dan u šumi Craigmore— čini mi se da u posljednje vrijeme nismo često mislili na njega.« Od uzbuđenja! nad vlastitim riječima, opet juje poplašila ona tuga, i ona posta nemirna, osjetivši opet vrelo sunce na borovim iglama, topli miris paprati,okružene kukcima koji zuje; pod njenim je nogama ležao zaliv, a ona se, zažarena, predala njegovu naručju, dokjoj je srce divlje kucalo u prsima.»Što je s tobom?« upita je on obraćajući joj se lagano, i— primijetivši stidljivu rumen njenih obraza — dodade: »Što si opet učinila?«Ona mu se na otomanu približi, diže mu ruku i stavi je na svoj obraz, koji je gorio.»Ništa drugo', nego da sam te voljela, Frank.«On je pogleda neugodno, osjeti, da ga privlači, ali opazi, kako je njezino raspoloženje bilo čudno.»Ti mi ovih posljednjih četrnaest dana to pokazuješ na čudan način«, reče polagano.»Htjela bih s tobom ponovo početi«, mrmljaše ona uzbuđeno. »Moj Frank. Sve ćemo zaboraviti, što se dogodilo.Ako se samo međusobno volimo, drugo nije važno.«»Ali, Lucy«, reče nelagodno; onda se najednom trže, obuzet nekom strašnom misli, i zabulji se u nju. »Ti valjdanisi— ali to je glupost — kamo si rekla da je otišla Ana?«Ona okrenu pogled, nervozno je trzala jednu nit na njegovoj manžeti, i odgovori izmučeno:»Znaš, Frank, zapravo nisam to htjela učiniti. Znaš, nije mi uopće nikako lako bilo.«135»Za ime boga!« prekide je on, zatim iznenada zašuti. Vladala je teška tišina. »Nisi valjda htjela reći«, počeon lagano, gotovo zbunjeno, »nisi valjda htjela reći, da si od nje zahtijevala da otputuje?«»A zašto ne bih?« Blagost njezina tona, koja bi trebala sakriti slomljenost njezina srca, bijaše neograničena.»Ti si joj rekla, da ide?« mucaše on. »Ti si je otjerala?« Zaista nije mogao vjerovati njezinu priznanju. »Da«. Taje riječ već bila izgovorena na više načina, jer je sada pomutnja izbila kroiz njenu masku.On žestoko istrže svoju ruku iz njene.»Ti si je istjerala iz moje kuće!« vikaše. »To je — nevjerojatno. Anu — moju dragu sestričnu!«»Toga pretvaranja sa sestričnom mi je navrh glave«, odgovori ona, s prigušenim uzbuđenjem. »Ja sam je molila,da u interesu tvoga dobra otputuje.«

»Moje dobro!« viknu. »A kako si se posljednjih tjedan dana ponašala prema njoj! Sada si — sada si svemu tomestavila krunu!«Grudi joj se grčevito dizahu; bijes je blistao u njenim očima.»Ti valjda ne želiš, da se ona vrati«, reče Lucy, uzaludno se naprežući da ostane mirna. »Zašto ti je sada žao, daje. otišla?«»Ona je ionako htjela otići slijedeće sedmice«, viknu on, a riječi mu toga trenutka u žestokoj ogorčenostiprijeđoše gotovo u viku. »Ako je nisi mogla trpjeti, trebala si još tih nekoliko dana mirno trpjeti njen posjet.«»Sve se desilo samo zato, jer te ljubim, Frank.« To je bio vrhunac njenih dokaza, objašnjenje za njeno držanje,od svega i svakoga, uzvišeni čas njene privrženosti.Pogledaše se, nesnosno napeto, zbog značenja toga trenutka. Ona je bila blijeda, njene su oči bile vrele i suhe, di-sala je naglo i osjećala je brzi puls sa strane, ispunjavala ju je mučenička želja, da je on zagrli. Odmah zatimFrank se nemirno pokrenu i kutovi se njegovih usana spustiše.»Zar ti misliš, da saom ja tvoja svojina?« upita ljuti to. »Zar misliš, da si ti moj nadzornik? Ako ljubišsvemogućega boga, hoćeš li i njega privezati za lanac?«136»Frank!« reče ona preklinjući. »Jesi li pomislio, da ćm ja pred svime zatvoriti oči — da ću jednostavno pustiti,da. stvari teku onako kako hoće?«»Kako hoće! Što tu može teći kako hoće? Ti misliš da. sve znaš, ali nije tako. Ni govora. Ana mi nije ništa više-nego bilo tko drugi. Ipak si mi je, otkako je ovamo došla, uvijek gurala pod nos. Radi samo tako dalje i sve ćešuništiti-— uništit ćeš samu sebe!«Na jezik joj navaljivahu gorke riječi poricanja, ali ih svlada. To su dakle bile njegove riječi; to je dakle bio način,na koji je odgovorio na tu ponudu njenog ja; tako je označio njeno poštenje, njenu iskrenost, snagu njene ljubaviprema, njemu; i to poslije svega što je između njih bilo, poslije onih časova zbližavanja, koji će toliko trajati unjezinoj duši, da ih nikada ne će zaboraviti ili ugasiti! Brzo se okrenu, bijesna. u srcu, s osjećajem poniženja, kojise naglo sjedinjiavao 5 čežnjom. Znala je, da je pravo uradila i ona će ustrajati u svome postupku. Znala je, da onmora biti podčinjen; to je bio jedini put; prepustiti ga samome sebi, značilo je, pustiti ga da bespomoćno sklizneu nesreću. Njegovo držanje služilo-je samo za to, da ona učvrsti svoje uvjerenje, da je radila za njegovo dobro.»Sada te ostavljam samoga«, glas joj je drhtao usprkos-svemu svladavanju. »Znam, da ćeš sam doći, kad osvemu razmisliš.« Ona se naglo diže i okrenu se. Izlazeći iz sobe, vidjela je s bistrom jasnoćom pred sobomvrijieme, kad će joj on zahvaljivati za ovo što je učinila, jer će priznati, da je isto toliko patila kao on.Ona ode u dnevnu sobu, sjede do prozora i s vlažnim. očima i teškim usnama zamišljaše ovaj čas, kad će dobitizadovoljštinu; misli su joj jurile sve brže i brže, i uvijek sve dalje i dalje, i u jednom vrlo djetinjem obrtu svojeutuče-nosti vidjela je sebe, kako obavlja vrlo ponižavajući posao,. čak kako na koljenima klizi i riba pod, da muse sva preda, da mu pruži uzvišenu žrtvu, koja bi trebala služiti njegovu, dobru, a on, koji ju je prezirao, kakomoli za oproštenje,. možda već prekasno.Dugo je vremena sjedila tako besciljno u tami kraj! prozora; onda odjednom prodre u to čudnovato raspoloženjelupa vrata. Ona skoči; otrči u predsoblje. On je otišao od kuće!137'Ovo je potpuno nenadano uplaši, lupi je kao udarac. Nikada uveče nije odlazio, uvijek je radije sjedio kraj;svoga kamina, i to naglo odstupanje od stalnih navika izazva u njoj osjećaj snažne utučenosti. Stisnutih očijustupi u blagovaonicu, sjede na stolicu s koje je on maločas ustao.I sada je kao kap lupi stvarno saznanje, da je njena sumnja bila ispravna: način, kako je on primio vijest o Aninuodlasku, bio je zadnja karika u lancu dokaza. Ote joj se težak uzdah iz dubine grudi. Taj udar bijaše porazan.Ipak će ga snositi, jer ga je voljela.Ali kakval je sreća bila, da je milošću providnosti prozrela položaj, da je s prodirnim predviđanjem ušla u akciju.Zar je ona bila žena, koja bi dopustila, da to prijeđe preko nje, ne poduzimljući ništa, sjedeći u kući i dopustivši,da to staro, neobuzdano sljepilo opet oživi? Zar je ona bila žena, koja bi strpljivo čekala, dok ta luda zabludaprijeđe svoju granicu, i zatim kazala: »Vrati se, Frank. Sve je isto kao i prije.« Ne! I tisuću puta ne. To se ne zovebrak. Ona je branila svoja prava i bila jie radi toga zadovoljna. Posjed! To nije značilo posjed, već ljubav, njenuljubav — neka je topla nježnost izvirala iz nje i upravo joj se sada popela u oči, dok je tu sjedila — čekala, da seon vrati.XIKada je zalupio vratima — čime je njene živce neoče-Iđvano doveo do drhtanjia — Moore siđe niz stube izlovoljno stupi na ulicu, ljutina mu je još bojila lice žarkocrvenom bojom, a na usnama, koje su mu podrhtavale,još je uvijek ležala ona crta ogorčenja.Šešir povuče čvrsto na čelo, oštro se okrene šetalištu na obali, koje je u ovo doba bilo potpuno prazno, i počne sru-Itama u džepovima i uzdignutih ramena ići šetalištem. Magla je postala rjeđa; noć se činila toplijom, bližom, iprilično zagušljivom. Kamo je išao? Ogorčen do besvijesti, nije to znao, niti se za to brinuo. Samo> je jednoznao: da nije osjećao nikakve potrebe, da bude ovdje u ovo doba noći, već da je udobno mogao sjediti kraj svogakamina. Ona je upravo bila138

ta, — koja ga je ozbiljnom željom, da ga privuče domu, istjerala iz njega. U ljiutitoj nadraženosti činio mu sesada taj ludi paradoks još luđim.Misao, da je danas zaista rekla Ani, da napusti njegovu kuću — bila je monstruozna. Ana, njegova sestrična,doživjela je prije pet godina svoju nesreću; sada je po pravu i pravičnosti preko toga trebala narasti trava. Ništapobliže nije znao o toj stvari: ni gdje se dogodila, ni kako se dogodila, ni tko je bio taj čovjek. Nije se za to nibrinuo. To se nije nikoga ticalo. U tim danima nije o Ani naročito ni mislio, ali je sada za nju osjetio, zbogLucijina postupka, simpatiju koja je rasla, osjetio drugarsko sažaljenje. Naravno da Ani nije trebalo njegovasažaljenja, ona je bila odlučna, vraška žena — i on je prema Aninoj odvažnosti osjećao puno divljenje slabašnogčovjeka; ali Ana je bila još više nego odvažna. Ona je bila — da, bila je prilično* divlje stvorenje; život jeuzimala, kako joj se pružao, a svoje razonode, gdje ih je taj čas mogla naći. I čudno, kako je to moglo biti razlog,da se njezinu posjetu prvobitno protivio; sada je našao, da joj se u tome pogledu nema što prigovoriti.Ali misliti, da je Lucy mogla imati bljutavu ideju, da su Ana i on bili u bližim odnosima; da je on, upravo on, biootac Anina derišteta. To je moglo biti smijješno, kad ne bi bilo tako nepodnošljivo: zlovoljno zaključi, da jekomičnost situacije postala već nešto otrcana. Pokušao je razbiti tu sumnju smijanjem, ruganjem, da, razbiti jevikom — sve je to bilo uzalud. Zar je on bio kriv? Bilo je to tako karakteristično za njegovu nesposobnost, damu nije uspjelo da je uvjeri. Zašto nije imao sposobnosti, da se situaciji suprotstavi hladnim i snažnim mirom?Da postane gospodar te smiješne stvari, da je čvrstim i odlučnim prezirom konačno odagna.Ali ne, on nije bio takav — nikada nije bio takav. Bez kičme, mislio je, očajan. »Nepostojan kao voda, nikada neće uspjeti.« U bibliji to stoji, kako li? Božja riječ, ili Šekspirova?Odmah ga obuze njegov stari osjećaj manje vrijednosti i on podlegne nastupu žarkog samoprezira: ipak je biočudan stvor, neobično nesretan: od toga nije mogao osloboditi svoje misli. Neka će mu se nesreća uskorodogoditi. Sasvim sigurno.Namrštena čela zurio je u maglu. Nije mnogo držao do žena: ne, to nije bio slučaj ni u njegovim cvjetnimdanima,139i ne, pogotovu, sada. Možda je i bilo malih zaboravljenih požuda: one fotografije, koje mu je jedamputpokazala jedna "mušterija, umjetnička, pariška,, kod narudžbe navesti godine; ali je uvijek između njega islobode ležala jedna barijera. Ta barijera bio je on sam: njegovim temperamentom su kao kočnicom u njemu biliukočeni smijeh, veselje i živo drugar-stvo. A osim toga, imao je ipak, kad se o svemu tome govori, svoju ženu.Sad mu je bolnom gorčinom bilo jasno, kako je jako zavisio o Luciji. Zaista j-u je volio; ali je ona, kad je htjela,mogla biti tako jogunasta, tako — tražio je izraz — upravo nastrana. Naravno, nije bila ljubomorna u običnomsmislu: tako, na primjer, sjetio se samo tih nekoliko dana, kad je Anu i njega ostavila same — kod te misli imaoje nesiguran osjećaj, da je propustio priliku — ne, suština stvari je bila u tome, što ga je tvrdoglavo smatralasvojim isključivim vlasništvom.Zadovoljan time, da s neotpornom indolencijom ide kroz život, on nije razbijiao glavu ni tim pitanjem vlasništva,ali ga je sada gorkom žestinom žderalo to naglo otkriće sramotne nepravde.Sada se nalazio pred glavnom ulicom grada, i s naglom je odlukom prešao preko ulice i ramenom potisnuo lakavrata Shandon-bara.Naručio je piće, gorčina ovoga odgovarala je njegovu raspoloženju.»Još jedamput, gospođice!«Razmišljajući sjedio je pred drugom čašom, koja, kao uvijek, nije bila dobra kao prva. Treću nije htio. Nije želioneugodnosti. Zapravo mu je prijalo; nikada ne će biti pijanac; nikada ne će biti ništa.Obrisa smeđu pjenu s usta, pogleda se u ogledalo, zatim nagonski pogleda na sat. Krajnje je vrijeme, da ide kući,ona će se pitati, kamo sam ja -uopće mogao otići. Lucy! Bila je dobra žena, njeni su poticaji bili idealistički:njezine su vri-jiednosti bile tako očite. Što je zapravo bila suština njegova nezadovoljstva?Obuze ga novi val razdraženosti, kad se izvukao iz bara. Zašto je mislio na to? Zašto je uopće bio ovdje,uznemiren ovim vrenjem svojih osjećaja? Trenutak je neodlučno stajao, gledao duž ulice, duž koje su okruženemutnim čeličnim vi-140jencima tinjale svjetiljke; onda odluči da ode kući, no tada ga zaustavi jedan glas oslovivši ga familijarno.»Halo, Frank, kako si?«Oštro se okrene, zagleda se, i lice mu se odmah rasvijetli u veselom čuđenju.»Ana! Mislio sam, da si otišla!«Stajala je tu umotana u svoj topli krzneni ogrtač; pod svijetlom svjetiljki postao je neobičan sjaj njene kože jošupadniji, usne su joj se ovlažile maglovitim zrakom, oči su joj bile duboke, bezizrazne, pružala je dražesnu sliku,nekako tajanstvenu i primamljivu.»Mislio sam«, mucaše on, »mislio sam, da si nas napustila.«»Na kolodvoru sam se predomislila. Već sam htjela otputovati, a ipak nisam. Nešto mi je odjednom puhnulo uglavu. Noćas ću prenoćiti u hotelu Craig. Sutra putujem u Port Doran na brod.«»Nisam htio, da — « opet mucaše on, »ništa nisam znao — «

»Ostavi to, Frank«, prekide ga. »U Craigu se osjećam isto tako dobro kao bilo gdje. I krajnje je vrijeme, dapođem kući. Brod za Belfast putuje sutra naveče.«»Ali, Ana — «»Hajde sa mnom u malu šetnju«, reče ona, »i nemoj se ispričavati.«On je pogleda. Prvi je put imao neobični osjećaj nedozvoljenog sastanka. Da ju je sreo na običan način, smijlešiobi se i držao za riječ; ali sama, ovaj susret, tako neočekivan, tako suprotan Lucijinim željama, moglo bi se rećizabranjen, uzbudio ga je na čudan način. Stvar s Anom bijaše mu bačena na glavu. I sada je ovdje imao Anu, uzase!To je trajalo sasvim kratko, to ne bijaše ništa drugo nego rasplinuti osjećaj' povjerljivosti, koji ga je samo lakododirnuo i isto ga tako lako ostavio, bistre glave, kao i prije.»Hoćeš li ići u grad ili šetalištem?« zapita nervozno.»Šetalište je isto tako dobro kao i ostalo«, odgovori ona ravnodušno. »Tamo možemo brbljati.".I tako se uputiše pustim šetalištem. Kad se uveče ovuda šetao s Lucijom, njezina*bi se ruka toplo, povjerljivo,naročito nježno potkrala u njegovu: ona je to nazivala »njezinim načinom šetanja«; ali sada, sada je on bio taj,koji je, kada141su šuteći prolazili tamnim krajem, uzeo Aninu ruku. Zašto je to učinio, jedva da je znao — možda to bijašenejasan nagon za samoohrabrenjem.»Razvedrilo se«, reče on, nastojeći da se pokaže ravnodušnim.»Zašto nasilu hoćeš govoriti o vremenu, Frank?« odgovori ona ljubazno. »Ti znaš vrlo dobro, da na to uopće nemisliš.«On ne odgovori; ona odmah na to nastavi tonom saža-ljive sućuti:»Jadni Frank! Tebi se predbacuje nešta, što nisi nikada učinio.«Iznenadi se, nije mogao naći odgovor, a ona sa svojim tihim osmijehom reče:»Smiješno, Frank. Tebi se sve predbacuje, a ti od toga nemaš nikakva uživanja.«»Kao da te to veseli«, mrmljaše on sa zbunjenim izrazom, bilo mu je do krajnosti neugodno.»To je pravi stav«, reče ona lako. »Kada ti ne može biti ugodno, onda se na to ne treba smijati.«Išli su jedno pored drugoga dalje, okruženi tamom, a u zraku punom magle odjek se njihovih koraka jedva čuo.Sto je on zapravo ovdje radio u ovo doba? Kako se to zapravo dogodilo?»Ali sada, sasvim ozbiljno, Frank«, reče promijenjenim, ozbiljnim glasom, »strašno mi je žao, ako sam tipriredila neugodnosti. Lucy je sigurno najbolja žena, koja se može zamisliti, ali ona te je okovala tako, da me jenekako razdra-živala. Zadnje, što bih napravila, jest, da te uznemirim. Uvijek sam te previše voljela, da tako štoučinim.«»Znaš, to nije zbog tebe«, odgovori on zlovoljno. •»Stvar je takva«, nastavi ona, mudro promišljenim tonom, »da, ti si oženjen, i naravno da se prema tome morašravnati.«»Molim te«, reče on istim zbunjenim glasom. »Ne govori mi to.« Iako je imao svoj jad, ipak ga nije htioraspredati s Anom.»Nisam te nikako mogla zamisliti kao oca obitelji«, reče ona zamišljeno. »Ali najednom si nagazio i dogodilo se.Sada moraš ići ukorak do posljednjega koraka. Sad imaš ogrlicu za čitav život.«142I»No, lijepo, na koncu konca to je mojla ogrlica«, mrmljaše on ljuti to, osjećao je u tami, kako njen naročitopodsmješljivi pogled miruje na njemu. Ona se zbilja smiješila, jer se sada glasno nasmijala.»Vrlo dobro, Frank«, reče promijenjenim glasom. »Gajim još nade za tebe, kad možeš tako odgovarati. Mislilasam, da ćeš mi istresti cijelo srce i plakati. Bojala sam se, da ti je iskra sasvim utrnula. Zato sam htjela, da tenajprije oživim. Ali, bogu hvala! Nisam imala pojma, da će Lucy započeti tu sveobuhvatnu akciju. To me jeupravo naljutilo. Istina, ne radi mene. Ne moram razbijati glavu. Otkako imam novaca od staroga, naprosto midobro ide i boga ostavljam, da bude dobar čovjek!«»Ti život činiš lakim«, reče on, »i to znaš vrlo dobro.« »Ali reci mi, Frank«, zapita odjednom, unijevši u tomprijašnju ironiju, »zar nikada nisi imao malo lakomislene želje prema meni? Zar sam zbilja tako starababa?«Brzo je pogleda, i ne pokušavaše toliko da riješi zago-' netku ovih riječi, koliko da prodre u njeno nevidljivo lice.Nesiguran, uplašen, najednom svijestan njezina stiska, zbunjeno je mucao u tami.»Ne«, odgovori oprezno, »ne bih mogao reći, da jesam.«Ona se opet nasmije — bila je raspoložena — i predbacujući mu, uštine ga za ruku.»Vjerujem, da si napravljen od piljevine«, reče veselo.Sada su stigli na kraj šetališta, pred njima se pružao daleki bijeli luk zaliva, uokviren sivim parama, kao ispiranod tihog žubora oseke.»Još nije tako kasno«, reče ona i upravi pogled u njega. »Zaista je vrijeme, da budeš kod fcuće.«

Znao je, da bi bilo vrijeme, da bude kod kuće, i, u pravom je smislu žudio za tim, da tamo bude, ali je bio neštorazdražen.»Bit će vrijeme, kad mi se svidi«, tvrdioi je.»Onda ćemo ići duž obale«, reče ona. »Tamo dolje je vrlo lijepo.«»U redu«, promrmlja on.143Bez riječi su nastavili ići duž obale; ali nisu daleko odmakli, kad ona stade.»Taj pijesak!« reče, diže nogu, držeći se za njegovo rame. »Ne mogu po njemu hodati. Ulazi mi u cipele.«Oklijevajući, pogledavši je u lice, pitaše se, da li da predloži povratak. Ali časak kasnije ona reče:»Sjednimo malo. Sasvim je toplo. Zapali cigaretu, sjedit ćemo na mom kaputu.« I ona otkopča kaput i raširi popijesku jednu polovinu za njega, da sjedne kraj nje. Pijesak je bio mekan, njezino toplo tijelo blizu, noć punaprigušenih ;zvukova — vladao je potpuni mir. On nespretno zapali cigaretu, nešto je zbog njene blizine kočilonjegove pokrete. Kratko je vrijeme vladala tišina, a tada ona zašaputa povjerljivo neposredno na njegovo uho:»Daj da povučem!«On se strese od tako neočekivane želje.»Ozbiljno?« upita on. Više je govorio za to, da potvrdi svoj mir — sjedenje na kaputu prisilno ga je približilonjoj.»Naravno«, mrmljaše ona. »Pripravna sam da sve po-Tcušam.«On oklijevaše časak, zatim se okrene prema njoj i stavi joj cigaretu na usne, koje je u tajnovitome ovalu njezinalica mogao vidjeti samo nejasno. Bio je nespretan, pokreti su mu TdIH nesigurni, i kada se ona nagnula, osjetivlažnu toplinu tih usana na svojim prstima. Ona je malko grcala, kad je izbacivala dim.»Nije tako dobro, kako izgleda«, reče kašljući.Nju je kašalj u kratkim trzajima bacio prema njemu, i ■on odsutan duhom stavi ruku oko njezina pasa, da bi jepodupro.»Već je bolje«, reče ona sa sasvim tihim posljednjim hrop-tanjem, i nemarno pusti ruku da padne na njegovakoljena.Misao mu prođe kroz pamet: kako je ipak nevjerojatno bilo, da on s Anom ovdje sjedi, da je stavio ruku oko nje— tako nevjerojatno, da mu se činilo, da prolazi kao mutni san.»Hoćeš li još jednom povući?« zapita on odjednom.Ona strese glavom, onda se nasloni na njegovo rame i zagleda se u nj svojim velikim svijetlim očima, kao daičeka. On se nehotičnim pokretom naže nad nju i poljubi je.144»To nisi trebao učiniti, Frank«, mrmljaše ona, kad je prošlo, i blago potraži njegovu ruku. On je još uvijek imaoisti osjećaj neprisutnosti. Zar je to bio on, koji ovdje sjedi s Anom, koji osjeća blagu toplinu njenih usana, kojikroz njene haljine osjeća toplu blizinu njezina tijela i njegovu mekoću? On je opet poljubi, i ona uzvratipoljubac.»Znaš, Frank«, reče kao zaokupljena snovima, »za to se zapravo ne smije nas činiti odgovornima. Morali smoizdržati tolika predbacivanja, da smo u to jednostavno bačena. Ti to tako dobro znaš, isto kao i ja.«Uzbuđen naglim neobuzdanim impulsom, izazvanim blagom logikom njenih riječi, buljio je u nju. Upravo jebilo tako, kako je rekla. On ništa nije učinio, baš ništa; a ipak bijahu on i ona od trenutka, kada je stupila unjegovu kuću, s gotovo sudbonosnom neizbježnošću gonjeni jedno drugome u zagrljaj. I to je bilo Lucijino djelo— potpuno njeno djelo.»Čini mi se«, mucaše on opet, »čini mi se, da te to ne uzbuđuje suviše.«U glavi mu je još uvijek bilo nejasno, maglovito, jedva da je znao što je rekao.»Začudit ćeš se«, šaputaše ona, dok se polako okrenula k njemu, »začudit ćeš se, kad dođe do toga.« I njezine suvlažne usne bile blizu njegovih; u njezinim očima tamnih zjenica tinjahu iskre naročitog nemira.Ima stvari, kojima se ne može izbjeći. On nije tražk> da ovu izbjegne. Nagon je kao< struja išao njegovimžilama, i on se jednim pokretom nasloni na nju, preko njie. Njena glava odmah pade unazad, dok su ga njeneruke čvrsto držale, prema mekom popustljivome pijesku.»Zašto ti to već prije nije palo na um?« šaputaše ona, odjednom tražeći zraka, a onda bez protivljenja zatvori oči,koje su sada bile tako blizu njegovih.More je mirno žuborilo, oni ga nisu ni vidjeli ni čuli; onda je izgledalo, da je noć postala hladnija, maglavlažnija, i gruba. Napokon se šuteći oslobodi i lako strese; sjedne i on i došavši k sebi sjetno se zaibuljio u more.Tako se zaista dogodilo, poslije svega — kako, to je jedva razumio; osjećao se tako potpuno gl.upo i neugodno.Nekoliko trenutaka nisu govorili.10 Tri ljubavi145»No«, promrmlja ona napokon, »dobro bismo uradili, da se vratimo.« Ustajući, steže mu ruku i dodade:»Ti nisi tako loš, Franfc.«On ne odgovori; teturajući po pijesku okrenuše prema šetalištu. Ovoga je puta bila ona ta, koja je uzela njegovuruku.

»Ti ne ćeš zbog toga sam sebi predbacivati«, reče ona svojim tonom ljubazne ironije. »Nitko ne će ni jednujedinu riječ saznati. A ja—-ja nisam ona, koja bi ostala da ti visim o vratu. Sutra putujem.«Njene su riječi prouzrokovale osjećaji melankolične za-' hvalnosti, i on je bio zadovoljan, bilo mu je lakše, štoputuje.»Kamo — kamo putuješ?« mucao je on tiho.»Vašim »Eagleom«. »Rathlin« odlazi u četiri sata.«Odmah se osjeti osramoćen i smrvljen, nesposobniji no ikada: bio je sam sebi nesnosan do gađenja.»To nekako nije u redu«, mrmljaše zbunjeno. »Otpratit ću te prijeko, ako hoćeš.«»Dobro, to je zaista lijepo od tebe, Frank«, odgovori ona veselo. »Prevezi me preko zaliva. Onda me po svojprilici više nikada ne ćeš vidjeti.«Na polovini puta) šetalištem ona se zaustavi.»Nemoj sada ići dalje«, reče — kako je točno poznavala njegovo raspoloženje. »Ali sutra dođi po mene uCraig.« Brzim pokretom dodirniu usnama njegov hladni obraz, okrene se i ode.On je stajao nepomično, kao neobično usamljena pojava u magli, a onda se i on okrene i ode. Opet se pitaomalodušno, kako se to naprosto dogodilo. Niti je to namjeravao, niti želio. Da ga Lucy nije osumnjičila, da nije snjim tako postupala, da nije Anu istjerala iz kuće, da njega nije natjerala da napusti svoj dom u to vrijeme, ondasigurno ne bi bilo toga susreta, ne bi ga moglo biti.Dok se tako dalje vukao, sa zlovoljom, kojia mu je zvonila u duši, pitao se, kako će pri povratku kući u ovo dobastati pred svoju ženu. Naravno, stajao mu je otvoren samo jedan put. I dalje je morao izdržati u svojoj zlovolji,glumiti tvrdokorni bijes, koji je sada jedva još osjećao, i odmah ući u posebnu sobu, u kojoj; je ponekad spavao*'Sutra će otpratiti Anu na brod. Onda može cijelu tu nesretnu aferu izbaciti iz146svog sjećanja, i vratiti se da počne iznova. Da, to će učiniti. Ali izraz porugljivog jada pojavi se na njegovu licu,kad se najednom sjetio svojih vlastitih riječi: »Ne ću Anu u svojoj kući«. A sada to. Nevjerojatno, kako se sve todogodilo.Kada je krenuo sa šetališta, koracima, koji su u praznoj ulici meko odjekivali, najednom se, iz sive pruge magle,koja je lebdjela nad vodom, začu tihi ali prodirni poziv sirene broda u pogonu.XIISlijedećeg se dana Lucy probudila nešto kasnije. Opet je loše spavala: onaj rastrgani san, kroz koji su iscrpljenevarave slike nesreće u polaganoj, mučnoj struji odlazile, hladno otplivale, kao tanka magla koja je napoljuobavijala nepomična stabla. Predjutro je bila kao pritisnuta snagom neke nevidljive ruke, opet zapala u teški san,iz koga se probudila sa šumom u ušima, odmah joj bolno dođe u pamet njegov povratak prošle noći. Zlovoljno jeotišao gore u praznu sobu, bez riječi, bez ijednoga pogleda; onda je čula, kako se ljuti.to škripeći ključ okrenuo ubravi. Strese se pri sjećanjtu na to. Da je tako mogao« doći kući dok je ona čekala na njega, punim srcem,pripravna da ga primi svom dušom, učini joj se kao najstrašnija rana od sviju.Njena je namjera bila čvrsta. Ona ga je ljubila — kako ga je jjako ljubila, to je jasno znala samo ona — i sada gaje htjela, kao uvijek, da obrani, da obrani od samoga sebe. Kako je čvrsto upoznala tu upornu prevrtljivostnjegove prirode, onu jogunastu slabost, koju je samo ona mogla nadvladati. »Jadni Frank«, mišljaše, kako je totako često prije toga mislila, i jedna joj suza pomuti pogled. »On je sam sebi najgori neprijatelj«. Da, u prošlimje danima stotinu puta pozvala svoju ljubav, svoju energiju, svoju snagu, da ga spase od one lakomisleneupornosti, koja je istodobno bila i propast samoga njegova karaktera. I nikada to nije bilo pravednije, nego uposljednja dva tjedna. U samom toku tih dana njena se odluka nijednom nije pokolebala.Kakva ga je nesreća mogla snaći, da ona nije postupila tako odlučno i energično? Nije bilo važno, što se njenasumnja u početku plela s nejasnom nesigurnošću, ali zar ona nije10*14Timala svoj instinkt, svojlu odanost, prirođenu razboritost, koje su je vodile. A njena ljubav prema njemu —ta je zapravo bila kamen kušnje njezina prosuđivanja, snaga, koja joj je davala toplinu, vodila pravim putem do unajunutarnjiju jezgru zbrke. I prije svega, zar nije željela njegovo dobro, njihovo zajedničko dobro, i njihovuzajedničku sreću u nedirnutoj čistoći doma? Ona nije imala nikakve želje da vlada, nikada ne će priznati, da jenjien idealizam bio nastran. Ipak ga je morala voditi. Budući da ga je ljubila sa svima njegovim nedostacima,budući da je u njemu upoznala upotpunjenje sebe, nije smjela dopustiti, da njena sreća bude uništena. Bila biludost, da ništa ne poduzima i da mirno gleda, kako joj se sreća raspada.Nehotičnim uzdahom opet je odobravala mudrost svoga postupka. Jednom zauvijek sredila j;e tu stvar. Frank jebio ozlojeđen — kako je dobro poznavala to gotovo nestašno izbacivanje usne naprijed, taj nagli prijelaz uljutinu ili isto tako brzo u uzbuđenje, lakovjernost, skepticizam, ili egzaltaciju— ali on ne će biti dugo ozlojeđen; i ona je bila spremna — spremna ukoliko je i on bio spreman, da čeka natrenutak, kad će joj doći. Štoviše, očekujući, sada je to izmirenje zamišljala .— ne kao prvu priliku, u kojoj binašla zadovoljštinu— tako, da će se on »približiti«, potvrditi razumnost njezina držanja već i samim pokajništvom svogpribližavanja. To je bio sladak trenutak, koji je željela.

Pogleda na sat na kaminu i opet uzdahne, onda odgurne jorgan i ustane. Obuče se oklijevajlući, sporo irazmišljajući, potom izađe iz sobe i, poslije kratkoga oklijevanja, zakuca na vratima svoga muža.»Frank«, reče blago. »Hoćeš li da u deset sati sa mnom izađeš?«Odgovora nije bilo.Iako je čekala i punu minutu bojažljivo prisluškivala, jer je dobro znala, da je on bio iza ovih vrata, ne ponovisvoje pitanje. Za čim je najmanjje težila, bila je nova svađa; bila je pripravna da mu popusti, da njegovoraspoloženje dođe do punog izražaja. Bilo je dovoljno, da bude tu, kad se njegovo raspoloženje promijeni. Onda— oh, onda će ona dobiti zadovoljštinu.148I tako uzdignute glave siđe dolje, gdje je s neobičnim osjećajem usamljenosti doručkovala. On joj jutros ne ćečiniti društvo: to je već bilo sigurno; zato zapovjedi Netti, da mu spremi doručak, onda ga sama odnese gore iostavi ga pred vratima. Izašla je sama.Dan je bio sumoran, voda je kapala s drveća, magla je još uvijek bila na zemljii, suprotna je obala nalikovala nanejasnu mrlju, koja se nasumce vukla kroz maglice. Lišće pod njenim nogama nije više šuštalo sporo, nego jesadai imalo beživotni izgled — kao omekšale pločice ugažene zemlje, iz koje je postalo i koja će ga opet primitikao svoju stvar. Vlažna je hladnoća pritiskivala izbijiajući iz mrtvoga zraka, to je bio osjećaj raspadanja, osjećaj,da je nešto došlo kraju. Od vremena do vremena izbijalo je sunce i blijedo je svijetlo svjetlucalo preko staklenevode zaliva, iznad koje su se kroz slanu maglovitu prugu čuli tromi odazivi nevidljivih brodova kako odjekuju iprolaze — tjerani prema kopnu zvučnim zvonjenjem zvona, koje dopiraše od Ardmore Buoy, zvoneći, zvonećijednolično i neutješno.I protiv njene volje, ova je hladna vlaga djelovala porazno na nju. Stresajući se, ubrzala je korak prema crkvi.Tamo joj se činilo, jer danas nije bila baš naročito pobožna, da sve odreda ide sporijle, niti se mogla sjetiti, da jeikada čula dužu i dosadniju propovijed. S napetim licem, s pogledom upravljenim u mali molitvenik — »Ključza nebo« — neprekidno je mislila na Franka, čeznutljivo! želeći da se može vratiti njemu. Napokon je svršilo;napusti crkvu s osjećajem da je obavila dužnost, i brzo, u suzdržljivoij revnosti, pođe kući..Pošto je u predsoblju skinula šešir i kaput, njen je prvi impuls bio, da usprkos prividnoj vedrosti, ode u njegovusobu. Ali tu želju s naporom zadrža i mjesto toga ode u kuhinju, gdje je odmah ugledala njegov poslužavnik.Stala je: on je dakle doručkovao, dosta obilno; i s namještenim mirom zapita Nettu:»Je li gospodin Moore već sišao?«Ne dižući pogled s izlivnika, nad kojim je gulila krumpire, Netta odgovori usput:»Otišao je. Rekao je, čini mi se, da ide gospodinu Lennoxu.«149»Oh, da«, odgovori Lucy polako. »Sjećam se.« Nastojala je da sačuva miran izgled i ponovi: »Da, da, sjećamse.«Ona se naravno nije sjećala; ali je bilo u redu, da potvrdi krivo objašnjenje njegova držanja. Nije otišao Lennoxu,nego, u to je bila uvjerena, na jednu od onih samostalnih šetnja, koje su uvijek označivale vrhunac njegovaljutitog raspoloženjia. Lagano razvuče usne: opet je izmirenje bilo odgođeno. Još će se on vratiti s te šetnje. Ivratit će se k njoj.Ode u sobu, koja gleda na ulicu, sjede do prozora i uze knjigu. Ali je vidjela, da joj je nemoguće čitati: odvremena do vremena, sama je sebe uhvatila, da je odsutna duhom; ukočenim je pogledom neprestano gledalakroz prozor. Jednom ču napolju korake, skupi se naglo i pripravi se sa srcem koje joj je lupalo, da ga dočeka. Alito nije bio on. I izgled njezina vlastitog lica, koje je vidjela odraženo preko kamin-ske ploče, odjednom joj jeprouzrokovao neobičan osjećaj nelagodnosti. Da li je otišao k Lennoxu? Ili je hodao negdje tamo napolju okolopo toj sivoj magli?Bio je jedan sat, a on se još nijle vratio. Ona poče osjećati neugodnost, s kojom se pomiješa i neobičan bijes —zaista, bilo je od njega previše, da se ovako ponaša; u pola dva dođe i Netta, htjela je ručati i iskoristiti svojeslobodno nedjeljno popodne; glumeći mir, reče joj mirnim tonom:»Vrlo dobro! Ja ću sada jesti. Gospodin Moore se valjda negdjle zadržao.«Ipak — možda ga je stvarno nešto zadržalo? Izgledalo je nevjerojatno, ali ne tako nemoguće, da je konačno ipakišao Lennoxu kući i sada bio prisiljen da jede nedjeljno pečenje. Slabi sjaj zaigra u njezinu mutnom pogledu, kadje stresavši se odmjerila mogućnost, da je otišao Lennoxu, da sam pokrene pitanje svoga ortakluka. To bi zaistabio veličanstven gest pokajanja! Zar je to bilo moguće? Njezin pogled opet potamni. Zar se to moglo zamisliti?Razdirana mislima, slabo je ručala, činila je to samo tako, kao da je jela, da bi upitne poglede djevojčine umirila isavladala neki neobični nemir svoje vlastite duše.»Stavite nešto toplo u štednjak, Netta — za svaki slučaj«, reče, kad se konačno digla od stola. To je bio jediniznak, da je sve, što jte činila kao da je sve uredu, možda ipak mogla t>iti samo gluma.150Bila je opet u dnevnoj sobi, nije sjedila kraj vatre, nego kraj prozora — čekala je. Uzalud se sada htjela čitanjemzavaravati, ona je naprosto čekala. I, dok je čekala, nemir njene duše posta dublji.Kako će se vratiti? Bit će mokar, promočen sitnom kišom. Ipak će se poslije svoga tihog ulaska kloniti, da joj] sepribliži. Dugo će se vremena zadržati u predsoblju, da objesi šešir i kaput, micat će se tamo i amo bez vidnog

razloga. Onda će odjednom ući u sobu. Pravit će se, kao da na nju ne gleda, zbunjeni izraz njegova izgledapojačat će se tako da će se dovući do vatre, utonut će u svojiu stolicu. Onda će nastati tišina. Konačno će onanaglo ustati, puna čežnje za izmirenjem, past će pred njim na koljena i ogrlit će ga. Ah! Taj trenutak! Ona sestrese od svojih vlastitih misli, zaustavi dah. On se jloš nije vratio.Dva i po; Netta je otišla; sama je u kući; on se još nije vratio. Bilo je — bilo je glupo. Protiv volje ipak nijemogla da postigne nagli užas brige. Ipak j e sigurno otišao k Lennoxu? To je sigurno bilo jedino moguće rješenje— mora da je otišao Lennoxu; nije ipak mogao beskonačno lutati kroz vlažnu maglu. To nije bilo vjerojatno.Naglo se diže, pogled joj je bio duboko uznemiren, ruka čudnom karakterističnom gestom pritisnuta na obraz.Zatim joj pogled postade čvrst u tipičnoj odluci, i ona pođe k vratima. Htjela je sama; ići i uvjeriti se; to je bilojedino, što je još mogla uraditi; možda će ga usput sresti.Napolju je padala laka kiša, fina neopipljiva rosulja, doduhana od sivoga zaliva, kao oblaci koji su se dizali nadpovršinom mutnoga ogledala. I opet se strese, kad se penjala uz brežuljak Lenno>xovoj kući. Opazi, da se žurila— žurila ne znajući zašto. Putem je pokušala potisnuti svoju smiješnu brigu, sama se sa sobom objasniti,izmisliti neki razlog za ovaj neobični posjet, koji je uskoro namjeravala učiniti.Ali to ni jte morala učiniti: u gornjem dijelu grada, a na uglu ulice Gardsen, srela je Lennoxa, koji se, kako jeodmah opazila, vraćao sa svoje obične nedjeljne šetnje. Odmah stade uplašena, hrabrost je napusti, jer je sadaznala, da Frank nije tamo.151»No, no,« reče Lennox, koji stade i uze je pod svoj kišobran, s koga je kapaloi. »Vi se suviše žurite sobzirom na to, da je nedjielja.«»Da«, mucaše ona nesretno. »Da, žurim se.«!»Ali vi idete pogrešno, ako ih hoćete oboje sresti«, nastavi on, smiješeći joj se.Bila je zadihana od penjanja, vitki joj je stas bio blizu njega, kosa i obraz blistali su joj od-kiše, ona ponovi brzo,a da još nije dotoro razumjela:»Sresti njih dvoje?«»Prošao sam pored njih obalom« — lakim pokretom glave pokaže prijeko. »Pored vašeg muža i Ane. Išli su nizulicu.«Najdublje pogođena njegovim riječima, problijedi, oči joj se, okrenute njemu, raširiše u brzoj muci straha. Bilojoj je, kao da joj se pod nogama stvorio bezdan. Nastojala je govoriti i nije mogla.»Sada će već biti kod kuće«, nastavi on, ne primjećujući njen očaj. »Uđite i popijte šalicu čaja prije nego što sevratite.«Činilo, joji se, da joj je jezik prikovan, drven; gušila se. Ana dakle nije otputovala! Ona je čekala, čekala jenevjerojatno lukavo, i Frank se s njom sastao. I što, oh, što će iskr-snuti iz tog sastanka?»Uđite na časak«, ponovi Lennox.Ona se borila za riječi.»Ne«, promuca napokon, »moram — moram se vratiti.«»Šalica čaja će vam isprati maglu iz grla.«»Ne, ne«, reče ona promuklo. »Ne mogu — ne moigu čekati.« I prije nego što je mogao odgovoriti, ona seokrenu,. slijepa od uzbuđenja, i udalji se naglim nesigurnim koracima.Ipak je bila u pravu. Suze bijesa i žalosti kapale su joj iz očiju i miješale joj se na obrazima s kapima kiše. Ona jeto znala; ali je sada sigurnost postala nepobitna. I oni su obnovili svoj prijašni odnos; upravo su svu njenu brigupotajno izbjegavali. Ona je sve činila, da do toga ne dođe, ali ih nije mogla nekom nevjerojatnom poslušnošćurastaviti. Bila je to mučna misao, tjerala je u ludilo.Snažno se ugrize za usne, u džepovima kaputa steže šake i pesnice. Njena mala figura, koja se sada žurila prekomokre152puste ulice tako debelo popločene raskvašenim otpalim lišćem, postade izvor skrivene snage od moćne mržnje.Kad se opo-r ravila od prve omamljive snage udara, pomisao na prevaru natjera je u bijes. Ne da je Frank nijevolio. Ona je znala, da je on voli; znala je također, da ona njega voli. On je bio prisiljen na sve ovo, protiv svojevolje.Zašto se to dogodilo? Zadihana od brzine, borila se s tim, 'da odgovori na to pitanje, da pronađe krivicu. Oh,zašto se to dogodilo? Toliko se trudila; nepodnošljivo je, da ništa nije uspjelo. Očajno pokušavaše da se smiri.Uopće nije pretrpjela neuspjeh. Ništa se nije dogodilo, što se ne bi moglo popraviti. Njeno je uvjeravanje postaloneopozivo. Ali neposredno za tom sigurnošću slijedila je jedna- druga. Ona će bez oklijevanja situaciju dobitiopet u ruke, onemogućit će tu prijetnju, koja hoće da joj razbije dom, Franka će dovesti natrag k pameti i samojsebi. Ona niti je bila slaba niti luda. Iako ju je sve uvrijedilo, njezina je ljubav bila veća nego nepravda. Prene-magajuća sramežljivost uglađenosti bila joj je strana; ona je poznavala svoju moć nad Frankom; i tu je moćhtjela sigurno upotrebiti! Otići će kući, čekat će na njegov povratak; i ona će ga spasiti, spasiti od njlega samog.Napokon se prisilila da uspori, korake, osjećala je, da je i pored sve svoje miuke morala ostati mirna, bilo joj jejasno, da na otvorenoj ulici ne smije padati u oči.. Sada se približavala kući i vidjela figuru Davea Bowieakakodolazi s druge strane. Čvrstom odlučnošću uze mirni izgled; ona bar ne će staviti na vidjelo svoj jad, ne će svoje

poniženje pustiti pogledu javnosti. Sreli su se pred kapijom, mirnim licem kimnu glavom, odlučila je da uđe. Alion stade.»Zar vi niste s njima otputovali prijeko?« upita ljubazno.Ona se okrenula i zabuljila u njegovo crveno lice uokvireno sjajnim mornarskim šeširom čvrsto vezanim podbradom. Mali kristali vode stajali su kao biser na žutome rubu uljene tkanine.»Sto mislite reći?« pitaše ona neobično polako.»Žao mi je. I suviše je ružno, ovo vrijeme«, ispričavao se on mlako. »Ali ja sam odvezao »Eagle« danas popodne u Linton. Da sam znao, da ga vaš muž treba, lako sam se mogao prije vratiti.«, . ,153Njen pogled osta ukočen, još uvijek zbunjen, ali se polako punio neobičnom boli. Osjećaj muke prođe kroznju, da ona ovdje uopće nije nikakav stvarni čovjek, da sve to preživljava u snu.»Šta time hoćete reći, Dave?« upita tihim, stisnutim glasom.»Zar vi niste znali?« pitaše on nespretno. »Upravo sam se sada vratio. A oni nisu htjeli čekati; tako su se žurili— otac mi je pričao. Angus je morao uzeti čamac na vesla, da ih preveze prijeko.«»Kamo prijeko?« Sada je njen glas bio grozničav, ali joj se pogled nije micao s njegova lica.»Prijeko na poštanski brod,« mucaše on. »Omu damu, koja je bila u gostima kod vas. I vašega muža.«»Na poštanski brod«, poviče ona odjednom, u neobuzdanoj uzbuđenosti. Ona brzo ušuti pogođena strašnombojazni, omamljena nenadanim, nezanimljivim vrhuncem svoga straha. Divlje jecanje strahovite muke trzalo se unjoj, kao nesnosni odjek jako zategnute i onda naglo puštene strune. Frank je pobjegao — s Anom. To je biloobjašnjenje svega, ispunjenje njenih najgorih slutnji. On ju je napustio i vratio se Ani.Ne pazeći na Daveovu prisutnost, tiho kriknu, kad joj je napokon, na kapiji, pred kojom ga je tako često čekala uljubavi, postalo jasno, razornom snagom, da je otišao. Njeno lice, uokvireno mokrom kosom, izgledašesmežurano, a usne blijede, kao da je najednom iz nje nestalo krvi.Trenutak stajaše nepomično, prožeta ubitačnom beznad-nošću gubitka, nesnosnim osjećajem poniženja. Ondasnažnim pokretom digne ruku prema čelu. Zar je bio lud? Mora da je lud, zaslijepljen, ili da su to oboje zajedno,kad je učinio tu nevjerojatnu, tu konačnu ludost. Nju da napusti, da razori svoj dom, a sebe da veže za takoodvratnu kreaturu.Ana! Usne joj; se napeše oko stisnutih zuba. Kako je mogao očekivati, da bude sretan s onom ženom? I kao unavali oluje zapišti u njoj sjećanje na Anu i njenu lijenost, njenu prostotu, njenu neopisivu bestidnost.Nije mogla dopustiti, da Prank takvo što uradi. Takav slabić, tako podložan utjecaju, bijaše jednostavno protivsvoje voljle uvučen ai tu stvar — da, uvučen usprkos njezinu trudu, da ga obrani.154Kao u naletu hrabrosti zaplamtješe joj oči, boja se opet povrati u njeno lice i ona pocrveni u žestini osjećaja.Poražena! Ona nije bila poražena! Zar je ona bila žena, koja bi kraj toga stajala apatično i mogla propasti ubespomoćnim suzama, dok je ona kreatura pobjegla s Frankom? Kroz njen strogi stas zadrhta zaključak punživota. Rekla je, da će ga spasiti.Okrene se, uhvati Davea za ruku, i reče strastveno:»Morate me prevesti prijeko — sada — odmah!«»Što se dogodilo?« mucaše on. »Ja ne razumijem.«Ona mu ne odgovori, nego poče, još uvijek ga držeći za ruku, trčati preko puta do pristaništa čamaca. Kapija sezatvorila sa žestokom lupom.»Koliko ima otkako su otišli?« pitaše ona tvrdim glasom, žureći se.»Ne znam«, mrmljaše on, veoma zbunjen njenim držanjem; »možda jedno četvrt sata; možda i manje. Nisu senadali, da ću se tako rano vratiti. Ali što — što je s vama?«»Četvrt sata«, ponovi ona napeto, istodobno sama sebi. »Bit ćemo pravodobno prijeko.«Sada su bili u njegovu dvorištu i žurili se prema kamenom pristaništu, koje je stršalo napolju u nejasnoj bijelojmagli i izgledalo kao da se gubi. Onda Dave najednom poče oklijevati i naglo se usprotivi.»Ne vozim napolje«, reče on neodlučno. »Prekasno je. I sada se spušta magla.«Na njoj se nije moglo primijetiti, da li je čula, ona nastavi svoj put, stupi na usko brvno i požuri svoje korake pomokrom kamenom pločniku. I, poluprisiljen, Dave konačno dođe za njom.»Kažem da se ne možemo prevesti«, ponovi on glasnije. »Ne sviđa mi se vrijeme. Magla postaje gušća. Ne vidise ni do sto jardi.«Kod odvezivanja »Eaglea«1 ona se okrene i pogleda ga plamenim pogledom u lice.»Vozit ćete, Dave«, reče s negodovanjem u glasu. »Ili idem sama.«»Nemam pare«, odgovori on ljutito, dok je promatrao isparivanje, koje se nejasno vuklo nad staklenim morem.155Ona ga pogleda divlje.»Upravo ste uplovili«, povika. »I odmah ćete isploviti.«»Ne sviđa mi se to«, mrmljaše on, njegov pogled izbježe njen, koji je j|oš uvijek ukočen goirio. Tako su tu stajalikratko vrijeme, gledali su se, dok je more polako šumilo kraj njihovih nogu. Trenutak napetosti: taj trenutak,uzvišen, stisnut, izgledalo je da sadrži za Franka i nju sudbinu, budućnost. Onda najednom Dave spusti glavu;

pristupi užetu koje je bilo omotano oko niskog kolca. Prošlo je! Ona je postigla ono što je htjela! Bez ijedneriječi okrenu se i pope se preko niske željezne ograde »Eaglea««.»Ipak vam kažem«, poče on oklijevajući gunđati, ali ipak, tjeran neobičnom snagom, koja ga je i protiv njegovevolje podjarmila, nagne se preko ograde, odveže uže i stupi na palubu lađice kraj nje.»Ne želim ići«, gunđaše opet, dok je s jednom rukom na kormilu stavljao stroj u pogon. »Čujete li.«Ona mu ne odgovori, kad su se s neobično prigušenim šumom otisnuli od mola, gubeći za trenutak obalu iz vida,i kad su isplovili u mekoću, poput vune kovrčavoga mora. Klizili su naprijed, naprijed, sve dalje.»Hajde brže, Dave!« šaputaše ona odjednom sasvim tiho. »Koliko god brzo možete!«Izjedana od nepodnošljive uzbuđenosti, stajala je ukočeno kraj njega, gledala naprijed, a u izbrisanom bljedilunjezina lica oči su joj nalikovale otvorenim ranama. Ako ne uspije? Ipak je znala, da to nije bilo moguće. Bila jeuvjerena, da će postići svoj cilj. Frank još nije mogao biti prijeko; nije mogao biti daleko pred njima, upravobrzina njene odluke značit će njegovo spasenje. Kad bi samo mogla vidjjeti kroz te labave nabore magle, koji suoko nje nisko padali kao vunena odjeća. Ali je bila gusta magla, a ovdje napolju, na tom mirnom moru izgledalaje još gušća: blijeda, bestjelesna, neopipljiva, a ipak stvarna, mirišući na loši dah, noseći je svojom bljutavomgustoćom. Čvrsto skupi oko vrata ovratnik kaputa, naže se naprijed, ukočena njenim pritiskom i priti^ skomsvojim zaduženih prsiju. Onda, odjednom, na pola puta, postade magla gušća, poklopi kao mrtvački pokrov izastre156sve osim njih dvoje. U tren,oka oni postadoše dva oblika usamljenih sjena u pustinji magle.Dave odmah umanji brzinu brodića.»Što sam vam rekao,« poviče on. »Morat ćemo se vratiti.« Glas mu je zvučao najednom prigušeno i kao iz velikeudaljenosti.Ona se nije micala.»Naprijed«, istrajala je, pogled joj bješe ukočeno upravljen naprijed.»Možemo na nešto naletjeti — svaki čas.«»Naprijed«, poviče ona glasnije. »Sada se ne možemo vratiti.«On napravi beznadni pokret rukom, vukao je snažno konop trube za signale u magli i tanki oštri pisak zapara potoj tamnoj talasastoj bjelini.Bez riječi odvukla se naprijed. Sfeutrena na pramcu, go-reći od divlje nestrpljivosti, nije osjećala ni vlagu nihladnoću, nalikovala je na pramčanu figuru koja vuče, izgledala je, da je ona sama uzrok kretanja, snaga kojatjera brodić. Samo je njezina volja bila ta, koja je tjerala naprijed. Zapuši magle valjali su se pored nje kaokovitlaci dima u jednoj ogromnoj i pustoj spilji. Ništa nije mogla vidjeti, ništa osim toga neprobojnog bjelila,koje je zasljepljivalo njezine oči, koje ju je napola zagušilo, koje joj se gusto zavuklo u kose i klizilo po koži kaosuza niz obraze.Napuštenost se pritiskivala oko nje, gruba kao zrak od mraza u zimi, ljepljiva od vlažnoga daha mora. Tihoopominjući zazvuči nisko neveselo trubljenje plutače od Ardmorea, koja je zavijala u velikoj daljini, monotono inapušteno. Ona se zgrozi i stisnu zube. Bilo joj je, kao1 da ju je nevidljiva utvara obuhvatila i stavila joj svojehladne prste na čelo. Drhtala je, osamljena, ništa nije mogla vidjeti. Ali to nije bilo ništa; ona je išla naprijed.Naprijed, da spase Franka.»Što je to bilo?« reče Dave najednom. »Zar niste čuli udarce vesala?« I on poče snažno zavijati trubom.Slušala je napeto, ali nije čula sušanj; ništa osim odjeka roga za signale u magli, žuborenja nevidljive vode,tihoga zavijanjia plutače od Ardmorea, koja je jednolično, žalosno jednolično i napušteno zavijala svojunadgrobnu pjesmu.157»Jeste li čuli?« upita on opet.Ona nije ništa čula.Onda se odjednom začu, naprijed i odozdo, dižući se kroz maglu, glasna vika, izgledalo je, da njih hoće privući ksebi.»Ahoj« uzvikne Dave, zgrabivši kormilo.Sjedeći ukočeno u pramcu brodića, čula je, kako se taj uzvik ponavlja, glasnije, bliže, i s iznenadnim pozivomkao da se radi o životu. On ju je prožimao, taj žurni zov. Onda u istoj brzoj sekundi osjeti lom, koji je prodrokroz nju tako, da ju je otupio: ne žestoki trijesak, nego blagi sudar, kao da je magla ili neki predmet kao jastukublažio žestinu sudara, udar, koji je parao i mirio, i koji joj je istjerao krv iz uzbuđenog srca.Odmah zatim diže se odozdo neko vriskanje, mješavina vike, šuštanja i meljave, a onda je sve otišlo prema krmii utihlo. Zavlada siva tišina i pokrivena samoća.»Svemogući bože!« uzviknu Dave u strahu, »sudarili smo se.« Trgne unazad ručke stroja i sada su vozili unazadsnažno trgnuti, dok je brod drhtao dužinom kobilice, trzan dvjema silama. I njeno je tijelo drhtalo, razderanoužasom misli. Ipak, stajiala je opčinjena, kao nekom obmanom, nepomična, dok se vožnja usporavala, dok nisustali. Navukla se gusta magla, tamnija u sjeni noći koja se približavala.»Ahoj!« divlje se derao Dave držeći zaobljene ruke.»Ahoj!«! dođe odgovor, nerazumljiv, ali blizak, kao izgubljen zov iz neizmjerne pustinje.

»Bože moj!« opet poviče on očajno. »To je Angus i čamac!«Ona se dršćući baci prema njemu, dok je on nagnut preko ruba nastaivio da poziva kroz tamu.»Frank!« poviče ona očajnički. »Frank!«Magla je izgledala kao zid, u koji je njen glas udarao u prazno, da bi se, s porugom, povratio: ta joj se jekarugala, goneći je kroz hodnik straha. Onda se najednom začu odgovor, sasvim blizu. »Bacite uže!«Dave odmah poče odmotavati uže, koje bačeno, prigušeno pljusne i pade mlitavo ali se zatim jako napne.158»Uhvatili su ga«, jecaše ona. »Uhvatili su ga«; i, zapevšt iz sve snage, pomože mu dofc je on pedalj po pedaljvukao-mokri konopac.Iz magle, kao da se dogodilo čudo, iskrsnuše mokri prsti, koji obuhvatiše rub palube, zatim se pojavi jednatamna glava svijetleći kao u morskoga psa. Bio je to Angus, u naručju je držao Anu.»Izvucite je«, hroptao je; »tu je još jedan.«1Kada je Dave izvukao Anu na palubu, Angus opet prihvati konopac, skliznu u vodu i nestade.Zubi joj se uslijed tako očigledno razočarane nade zariše u usnu.»Frank!« vikala je strastveno. »Frank!«Obuhvati ogradu, i ne pogleda Anu, koja je kraj stroja nemoćna pala; napeto, u samrtnoj neizvjesnosti, čekala je,okrenuta tom tamnom zastoru. Sekunde prolažahu polako kao sati. Oblivena hladnim znojem straha, žestoko semolila za njegov spas. Srce joj je drhtalo kao snažni plamen. Onda se najednom s njezinih usana ote uzvikneizrecivog veselja.»Ovdje!« hroptala je. »Ovdje!« Jako se nagne preko krme, vukla je konopac svim snagama, prislonivši se uznjega očajnički. Zagušljiv joj se uzvik izvi s usana dok je pomagala Angusu da se popne na palubu i da podignetijelo njezina muža preko ograde.»Frank!« jecala je, obuhvativši ga rukama, »mislila sam — mislila sam, da je s tobom svršeno!«Nije odgovorio, već se srušio i ležaše mlitavo na palubi. Onda mu se oči najednom sasvim iznenada otvoriše,okrenute u tamnom i bolnom prepoznavanju.»Brod —« reče, naprežući se. »Ovdje ste me udarili.« I lagano, nekako bojažljivo, pusti da mu ruka slabo padnena prsa, koja su bila neobično upala i deformirana.Ona zadrži dah.»Frank«, zvala ga je, padajući kraj njega na koljena, »nije ti ništa.«»Kljun —•« šaputaše Angus, dršćući od studeni, voda se slivala s njegove mokre odjeće. »Kljun ga je pogodio uprsa i odnio kobilicu«. On se strese. »Strašan udarac.«»Frank«, jecala je, spopadnuta novim grozničavim strahom. »Ti nisi — nisi valjda povrijeđen, dragi.«»Ja —«,poče on sporim glasom, tepajući, »ja se ne osjećam dobro. Nešto — nešto mi toplo dolazi u Usta«, reče sa jošvećim naporom. Ona se strese. U njegovu je glasu zvučalo neartikulirano gušenje koje u njoj izazva užas. Utrenutku se nagne nad njim, ali je on već kašlj ao: strašan krkljav kašalj. Ono, što je iskašljao gušeći i naprežućise, izli joj se preko prsiju kao topla, živa struja. Kao da nije moglo da zaustavi tu neiscrpnu, nezasitnu bujicunevidljive krvi, koja se izlila iz njega i gusto otjecala njenim grudima. Strava od svega toga ukoči je. Očajnapoče da se kreće, da mu pomogne. Ali se on u svome užasu grčevito uhvati za nju, ne puštajući je da ode.»Frank! Frank!« stenjaše, trzajući se. »Daj — daj da ti pomognem.« Bila je izvan sebe od straha, vezana na njegau toj bijieloj tami, pokretana trzajima njegovih grčeva, grčevito potresena vrhuncem jedne ubitačne slasti.Najednom osjeti, da je sama blizu nesvjestice. Onda sasvim nenadano popusti ukočena snaga njegova stiska,mlitave mu ruke spu-znu s nje, i s posljednjim uzdahom, zasopljenim uzdahom, njegovo istrošeno' tijelo pade napalubu.Dršćući podiže mu glavu, podiže je na svoja koljena.»O, bože!« mucaše Angus u strahu, cvokoćući zubima. »Zlo je« i opet šaputaše, »Pogodio ga je kljun lađe.Upravo — upravo usred prsiju.« Upalio je svjetiljku i nesigurno je rukom držao blizu: slabi žuti plamen bacao jeblijedu svjetlost na njeno lice uokvireno razbarušenom kosom i na njene mrljave haljine koje su mokre vis jeleoko nje.Svjetlost je padala i na Moorea, koji je ležao nepomično i bez života: na njegovo blijedo lice — na prazno lice,kao da mu je neka sila isisala iz tijela životnu snagu lišavajući ga života.Potres od toga izraza ha njegovu licu, koje se tako brzo promijenilo1, uzdrma je; Ijepljliva se odjeća, sad većhladna, pritisnula uz njeno tijelo; koljena su joj se tresla — tresla bez snage kad je čučnula kraj njega.»Pogledaj me, Frank,« poviče. »Ja te ljubim.« I ona ga je čvrsto držala na svome krilu kao dijete, dok se brodićblago ljulj'ao na nevidljivoj vodi, a ono je zvono u daljini još uvijek zvonilo, prateći u mir dušu koja se oprašta.Nije se micao, ležao je nepomično, s upalim licem, gotovo Icao avet. Njegova ruka, koju je držala u svojoj bila jehladna i gipka, bila je kao bez mesa, mlitava i netjelesna, ledila ju je. U agoniji je sekundu oklijevala. Onda kroznju prostruji očajnička snaga. To je bilo nemoguće. Ona ga je ljubila. Ona je bila ovdje, da ga spase. Očajnopogleda, sretne Daveove oči.Ovaj je ostavio Anu samu —• koja je u polunesvjestici ležala naslonjena na kućicu stroja — i sada se sagne i sastrašnim strahom u očima reče:

»Zlo je. Izgleda užasno!«»Donesite vode!« reče ona, izmučenim glasom, i slobodnu ruku stisne tako čvrsto, da joj zglobovi podcrvenkastim prugama, kojima su bili umrljani, bijelo žasvjetlucaše. »Donesite brzo!«Vodom je, koju je donio, prala Frankovo lice, dršćućim mu je prstima nježno ovlažila usne i čelo.On najednom, nevjerojatno, otvori oči, pogled mu se ispuni posljednjim plamenom prepoznavanja.»Lucy«, hroptaše, s krajnjim naprezanjem da se grčevito uhvati za nju, »nemoj me ostaviti.«Brzi, potisnuti uzdah izvi se s njenih stisnutih usana i osta u zraku.»Ne, Frank,« jecala je, »ne ću te ostaviti. Uvijek ćemo ostati zajedno.«»Ali zašto —« zahropće, i zašuti. Onda šaputaše, slabo tepaše riječi: »Ništa nije bilo s Anom — samo sam pratioAnu — pratio na brod.«Srce joj je bilo mirno. Prvo nijie ništa razumjela. Onda sasvim iznenada, kao odsjev munje, potrese je nešto —ukočeni kolac strave koji se trzajući spustio na njena prsa.»Žedan sam«, šaputaše, onda umorno zahropće u travestiji svoje nekadanje ironije, »ali — ali ne mogu gutati.«Ona nije mogla govoriti od boli. Svemir se, sa svim svojim zviježđima, prestao okretati. Najednom, osjetiprazninu, tražila je smrt. Što — oh, što je učinila!»Tamno je«, hroptaše on slabo. »Je li ovdje; ili — ili prijeko?«16011 Tri ljubavi161»O, bože!« jecaše ona odjednom glasno, i cijelo njeno držanje moljaše sa njenom čežnjom, suze su joj! tekleiz tamnih očiju. »Spasi ga za mene! Frank, ljubljeni, vrati se — vrati mi se! Ja — ja ću te izliječiti. Ja te ljubim!«Ali njegova donja vilica pade mlitavo dolje; teške vjeđe spustiše se, pokriše ugašene oči. Glava mu se povi nastranu, usne se razdvojiše, cereći se, ostavljajući konačnu prazninu, koja joj se rugala.KNJIGA DRUGA»Šah!« reče stric Edward, pažljivo brišući nos.»Mat!«Petar nabra čelo. Poznavao je poteze svih figura: kako je ugodno bilo, ipak, konja moći vući tamo-amo! Ali se,ipak, sve nekako jednako svršilo — ovako — bez i najmanje opomene.»Smiješno«, reče. »Mislio sam —«.Skriveni osmijeh ležao je na licu svećenika; njegovi dugi bijeli prsti milovahu čašu portskog vina, koja se sjalakraj posude s orasima na politiranom stolu od mahagonija kao> topli rubin. Crveni baršunasti zastori u sobi,čvrsto navučeni da zadrže vlažni vjetar koji je puhao sa zaiiva, stvarahu tamu koja se pojačavala i učinili su, daobadvojici igrača ugodna plinska rasvjeta bude ugodnija. Stric Edward diže svoju čašu s portom, srkne lakonabranim usnama, kad ga najednom glasno udaranje kiše i vjetra, koji su drmali prozorima, natjera da pogleda, i,tren poslije, zadovoljno primijeti:»Danas je mnogo ugodnije sjediti ovdje, zar ne, moj dragi gospodine? «Petar sklizne u stolicu, tako da mu je glava mirovala na naslonu.»Često poslije magle dolazi kiša«, reče proročki; te je riječi čuo od staroga Bowiea i sada ih ponovi s izrazomautorova uvjerenja,»A što dolazi poslije uzimanja kraljice?« upita stric Ed-ward lukavo.Obojica su se nasmijlali, i usred njihova smijeha začu se lupa na vratima — neočekivana lupa, jer su se nadali,da će biti sami cijele večeri.11*163»Uđite!« reče Edward; i gospođica O'Regan uđe u sobu.»Velečasni«, poče otežući, mucaše, i opet poče: »Velečasni —«.Onda se najednom digoše njezine spuštene vjeđe u divljem trzaju prema nebu, tako da su joj se vidjelebjeloočnice u divljanju utučene bojazni: izgledala je zbog nekog nejasnog razloga zbunjena, a lice, upravljenogore, bilo je slično licu svetoga mučenika čija je slika visjela na zidu iza nje.»To — to se dogodi«, reče blijedih usana, izvlačeći iza leđa narančasti omot i pružajući ga drhtavom rukom.On mehanički otvori brzojav, uvuče usne, a koža mu posta bijela poput slonove kosti. Onda najednom istisneneki neobični grleni glas.»Dobri moj!« reče nerazumljivim, zaplašenim glasom. »Dobri moj!«Onda mu se u lice opet povrati sva krv i učini ga puni-jim, zatim ustane uzrujan, pri čemu se orahove ljuske, kojesu ležale na njegovim koljenima, rasuše.»Moram ići u crkvu«, mucaše, pri čemu nije pogledao Petra, već mali kip majke božje kraj vrata. »Da, ja — jamoram ići u crkvu. Moram ići u crkvu«.Uze svoj beret s kamina i koraknu naprijed, njegove velike cipele na kopče gazile su orahove ljuske nakaminskom podlošku. Izašao je iz sobe držeći otvoren brzojav u ruci, a gospođica O'Regan pođe za njim,izgledala je kao uzbuđena sjena. Kada je pošla kroz vrata, stavila je prste u malu posudu sa svetom vodom iprekrižila se bojažljivom pobožnom predanošću.

Kod te nagle promjene u ugodnoj toploj prostoriji lice dječaka se naoblači, on se uspravi u svojoj stolici, njegovomalo tijelo posta ukočeno i izražavaše zabrinutost.Valovi vjetra, koji su udarali o prozore, bili su mu kao udarci mora o stijene, koje ga je hladno obuhvaćalo kad jeu svojoj mašti prekoračio devet milja vode u gibanju, koja ga je dijelila od njegova doma s onu stranu zaliva. Sudaljenom ali sigurnom intuicijom svojih godina, imao je, ma kako to izgledalo nevjerojatno, sjenkurazumijevanja, i pred njim se nejasno diže visoka pojava njegova oca. Ta je pojava bila smiješno obučena u dugubijelu noćnu košulju — groteskno, neugodno.164Kako je to bilo dosadno, da je to ugodno veče bilo tako prekinuto, to više, što mu je stric Edward obećao triperinija ako dobije jednu partiju. U stvari, ležala je ta sjajna obećana nagrada — kraj šahovske table. Ljutito uzejedan orah, spremi se da ga razbije, i opet ga stavi natrag. Onda uze novčić od tri pennija. Ionako bi ga dobio —zaista on bi ga dobio; da, sada je bio potpuno i sasvim uvjeren, da bi ga dobio; i tako, s rastresenim izrazom,pusti novčić da mu klizne u džep. Onda se brzo diže i poče spremati šahovske figure.Kada je kutiju i šahovsku tablu stavio na njihovo mjesto u ladicu pisaćeg stola, opet je razmišljao za trenutak,pognute glave. Onda je izašao iz sobe.Budući da je tražio društvo, sišao je niz stube i koračao kroz hladni hodnik prostrt linoleumom. GospođicaO'Regan i Eilleen bile su u kuhinji: gospođica O'Regan je plakala i išla tamo-amo, držeći svoju dugu i teškukrunicu u rukama, Ei-' leen je stajala kod vrata i zabrinuto gledala domaćicu. Kada je stupio unutra, gospođicaO'Regan stade u sredini »zdravo-marije« i šaputaše poluglasno Eileeni:»On to još ne zna«; onda nastavi moliti: »Moli za nas' grešnike sada i u času smrti naše, amen.« I ponovogotekoše suze iz njenih pocrvenjelih očiju.On je znao, da gospođica O'Regen nije plakala zbog vijesti, koju je donio brzojav, nego jednostavno zbog toga,što je njegov stric bio uzrujan. Ipak, naprosto da nešto kaže, on reče:»Zašto plačete, gospođice O'Regen?«»Boli me glava«, odgovori domaćica kroz jecanje, pritiskujući ruku na čelo.To je Mio vjerojatno objašnjenje: glavobolje gospođice O'Regan redahu se učestalo uz njena ushićenja. Ipak,prostorija je ostavljala neugodan utisak; vatra se ugasila, a na njegovu je prstu mjehur, koji se napravio prijenekoliko dana kada je pržio kestenje, opet počeo bolno kucati,»I mene boli prst«, primijeti on u dokolici, promatrajući svoj prst sažalno'. Ali je te večeri izazvao malo pažnje.Eileen, koja je ponekad znala gledati njegova uska bedra i smijući se govorila: »Zar ovaj dječak nema pravenoge za škotsku suknjicu?« ili šaliti-se na račun njegove škotske torbe165— tko bi znao, zašto je ta torba bila izvor tajnog veselja za Eileen? — sada, pogledavši na sat, naprosto reče:»Skoro je devet, gospodine Petre. Sada ću vam dati čašu mlijeka i biskvit. Onda ću vas spremiti u krevet.«Gospođica O'Regan prestala je moliti za vrijeme dok je on žalosno pio svoje mlijeko i griskao pecivo; pažljivo seusekne nekoliko puta u malu čipkastu optočenu maramicu. Ona i Eileen promatrahu ga, ali su se pravile, da to nečine, i kroz te poglede osjetio je, da je prst nesreće upravljen na nj|ega. Ali je taj prst bio odviše nestvaran, a dabi mogao na njega učiniti utisak. Kada je svoj obrok, usprkos naporu da ga produži, završio, Eileen pogledadomaćicu tražeći dozvolu, i reče:»Sada ću ga odvesti gore, gospođice, ili ne?«Gospođica O'Regen nagne polako i bez toga već nagnutu glavu, i on po toj suglasnosti prepozna neobičnoznačenje večeri. Kada ju je Eileen na početku njegova boravka zamolila da ga svuče, gospođica O'Regan je tajružni prijedlog oštrim i peckavim izrazom odbila, što je mladoj djevojci natjeralo u obraze crvenilo srama.»Eileen«, primijetila bi starija djevica, »ako se u svećeničkoj kući, za ime božje, ne možete naučiti čednosti, gdjećete se naučiti?«Večeras je očigledno, bilo drugačije, i Eileen ga zamota vl tople jorgane. Najprije je morao, naravno, gledati usvjetionik preko kod Lintona, koji je svoj ravni snop svjetlosti bacao nad mokrim crnilom zaliva okrećući se.Bila su tri snopa, koji su se okretali, između njih duža tama; zatim opet tri lijepa snopa — to je bio božanstveniizgled.Zatim brza večernja molitva — »slava ocu, i sinu i duhu svetome, amen«; Mio je smiješno ustanoviti, kako ječovjek s tim mogao biti brzo gotov — i skok u krevet. Eileen se blago smiješila — ona praznina među prednjimzubima davala joj je tako dražestan, ugodan izgled — i ona ga poljubi s nekom skrivenom brigom, tako da mujte jedna njena kovrča pala na oko. Onda osta sam.Majušni plamičak plina tinjao je iza ružičasto obrubljene kugle — prozor je gore bio malo otvoren — inepoznate su se sjenke nagnule po zidu, prema kome je bio okrenut. Iako mu je bilo skoro devet godina, ipak sute nakazne slike, koje166su se tiho gonile po zidu, još uvijek imale moć, da njegovu sobu pretvore u neobičnu prostoriju straha. Odvremena do vremena oblio ga je znoj pri pomisli, da su te sjenke bacale duge, pipljlive ruke, i onda je trajalominutama dok je mogao zube dosta čvrsto stisnuti da bi se okrenuo i pogledao u prazninu, koja je ovdje bilastalno, ali je jednom mogla i ne biti tu.

Ali večeras ne bijahu trepetave pojave oblici njegove brze fantazije. Druga pojiava — groteskna, bijelo obučena— doplovila je opet na osjetljivu opnu njegova vida. Uplaši ga nekako, ali ne izaizva ni bola ni straha. Osimtoga, osjeti sasvim u sebi ugodnost. Pipajući pospano, sjeti se odmah. Komad od tri pennija! Da, to je bilo to.Onda zaspi.Slijedeće je jutro počelo toplim sunčanlim svijetlom, koje je puštalo žute krugove da igrajju po vodi zaliva, ijasno plavim nebom, koje kao da je drhtavo iščekivalo dan. A ipak, držao ga je još uvijek isti neugodni osjećajneobičnosti, nalik na miris stareži u kući. Pri doručku nije vidio strica; glava gospođice O'Regian, koja je bilabarometar njezinih osjećaja, što je on znao, bijaše stalno melankolično sagnuta; čak i Eileen, koj& mu je šutećidonijela poridge i kuhano jaje, izgledala je kao drugo i kompliciranije biće nego blaga i povjerljiva osoba koja gaje sinoć zagrlila toplim zagrljajem.Sve u svemu, poče osjećati, kako se na njega lagano spušta potištenost kao vrsta letargije. Poslije doručka onizađe i, pošto je proučio stvar, kupi slatkiše — dropse od krušaka: ovaj! je novi slatkiš otkrio prije kratkogavremena u nekoj trgovini, u kojoj mu ga je vlasnica, župljanka strica Edwarda, sasvim sigurno dobro odmjerila;ali mu nije uspjelo da razbije neraspoloženje. Časak je stajao ovdje i promatrao odrede vojske, koji su prekopristanišnoga mosta na keju ulazili u jedan dugački žuti brod; onda se okrene i bez interesa razgleda nekolikoizloga; potom je slušao nekog čovjeka kako pjeva »Lijepu Flossie«; najzad se neutješan vrati u župni dvor.U predsoblju je sreo gospođicu O'Regan, koja ga je čekala.»Petre!« reče, čim je stupio kroz vrata. »Tražila sam te svuda. Gdje si bio, dijtete?«»Oh, napolju«, odgovori on ravnodušno.167»Znam, ali —«■ ona zastade.Dužnost joj je, koju je morala izvršiti, zadavala muke i istodobno laskala. Velečasni joj je rekao jutros:»Kažite to dječaku vi, gospođice O'Regan. Lakše će to primiti od vas.« I kod tih su se riječi njene spuštene vjeđetrzale u dubokom, ali pokornom priznanju. Ona je, zapravo, osjećala, da joj ovakav zadatak priznaje visokuvrijednost,. da je uzdiže na povjerljivi položaj, koji je stajao više ođ obične domaćice. Ipak je malo ustuknulapred dužnošću, da svojim bljedolikim usnama izrekne vijest sličnu gromu.»Petre«, poče napokon, »pođi sa mnom gore.« Uze njegovu toplu ruku među svoje hladne prste i dok ga jevodila preko azminsterskoga figurama išaranoga saga podsjetiše ga ti prsti na tanke noge žabe, koju je jednomdodirnuo u vrtu — hladne ali ipak žive — i to kod njega izazva veoma neugodan osjećaj.Ušli su u dnevnu sobu, koja bijaše prazna; sjeli na pli-šani otoman kraj prozora; pogledaše se. Na jedanneugodan trenutak tišina je samosvijesno visjela između njih; tada za-drhtaše usne domaćice, oči joj se dva putaprevrnu u svojim dupljama i prošire se u pomalo znatiželjnom očekivanju.»Petre, moj dječače«, šaputaše, »ti ćeš morati biti hrabar.«. Stavi mu ruku oko ramena, još uvijek gledajući ga sastrane.. »Da, veliki hrabri dječak«, nastavi. »Imam žalosne vijesti za. tebe, Petre.«On osjećaše, da ga je promatrala, i njezin ga pogled zbuni;; poče žairko željeti, da mu to brzo kaže.»Znaš, Petre«, poče opet s tihim šmrcanjem, »tvoj — tvoj je otac bolestan — jako bolestan.«Njegova je neugodnost rasla, ali je ipak vidio, da gospođica O'Regan čini za njega sve što najbolje može, iklimnu joj glavom trzajem kao da on nju želi ohrabriti.»Ali, Petre«, šaptaše gospođica O'Regan napokon, »tvoj otac — tvoj otac nije uopće više bolestan. On je sada unebu„ kod blaženih anđela — on je mrtav, Petre.«On se pripravio i odmah grunuo u suze. Od trenutka,, otkada se ona pojavila s brzojavom, on je u neobičnompredosjećaju to slutio; da, on je to znao, usprkos — kako je izgle-

dalo — uspjelom zatajivanju; ali je sada njen nastup, momentalni izraz njegova znanja riječi, to očekivanjenjegove tuge, sve to djelovalo skupa tako, da je morao plakati. Jecao je glasno; onda ga ona privuče k sebi i,pomiješa svoje suze s njegovim, meškoljeći se u svom bolu. Tako su tijesno zagrljeni plakali zajedno.On prestade plakati, da bi obrisao nos, i okrene glavu gotovo i ne mičući tijelo, pogleda bolno kroz prozor. Tamose dolje nastavljala buka ulice; tanka traka vojske — više su izgledali kao mravi nego kao ljudi — još uvijek seuli vala u trup parobroda; uz staklo prozora penjala se osa, zujeći glasno, i pade dolje; jedna ga riblja kost izsteznika gospođice O'Regan ubode u stranu i zada mu bol.Ona ga najzad nevoljko pusti.»Kad s velečasnim otputuješ, moraš pričati mami, da sam se lijepo brinula za tebe«, reče brišući suzu s vrhanosa. »Time će se velečasni ponositi, i to će ga razveseliti.«»Da, gospođice O'Regan«, reče on pripravno. »Naravno da ću to učiniti.«Jedva je mislio na to, što je rekao, jer kod pomisli na majku i da će je opet vidjeti, obuze ga neizmjerna radost.Najednom mu dođe misao:

»Hoćemo li na brodu ručati, gospođice O'Regan?« zapita sramežljivo. Povratak sa stricem Edwardom značio jeuzbudljivi put morem na parobrodu »Lucy Lamoind«. Ona ga osupnuto pogleda i već htjede nešto odgovoriti,kada se naglo otvoriše vrata i Edward stupi u sobu. Ona se odmah diže, prekrsti ruke preko grudi, i saže glavu.»Da, velečasni«, mrmljaše kao odgovor na tiho pitanje, »mirno je primio, zapravo sasvim mirno. Učinila samnajbolje što sam mogla.«Činilo se, skromno h'oće naglasiti neki uspjeh toploga takta njene ženstvenosti.Oboje se okrenuše, pogledaše Petra, a ovaj pod tim sjedinjenim pogledima pocrveni, pogleda u pod, kao da jebio svijestan, da nije dosta plakao. Onda gospođica O'Regen mahnu kao neka prlikazai i on izađe s njom iz sobe.Ipak toga dana još nije otputovao kući; nije ni slijedećega. Bilo je nevjerojatno, nije mogao razumjeti, ali jestvarno168169prošlo četrnaest dana prije nego što je u kući nastao sveopći pokret, po kojem je zaključio, da je to dannjegova odlaska. Pošto mu je gospođica O'Regan oprala lice i ruke, a kosu ravno iščetkala, požuri se on dolje dona kraj vrta, da bi bacio zadnji pogled na žabu, koja je stanovala u vlazi pećine. Iako je sve pregledao i zaprlj'aoruke time, što je morao razgrtati lišće bršljana koji je rastao preko stijene, nije je mogao naći. Lako pljune naruke i obriše ih o stražnju stranu svoje škotske suknjice, tako da se gospođica O'Regan ne ljuti na njega; oradaode da pregleda svoj mom ograni, koji je tako ravno i tako duboko kako je samo išlo bio urezao u lipu kodstražnjeg ulaza. Pogled na ta žućkasta slova, pomisao na njihovu trajnost — spomenik njegovu imenu — ize^vau njemu povećano zadovoljstvo, čak i osmijeh. Protiv volje otrže se od ovoga, da se vrati kući.Iza lakoga ručka, slijedio je teški rastanak, koji mu je oteo dah; prije neglo što je zapravo mogao i pomislitikaskajući tamo, našao se sa stricem na palubi parobroda.Vožnja mu je prošla u neobičnoj nelagodnosti, pola u uzrujavanju, pola u strahu — u želucu je osjećao pritisak,koji je postajao sve jači što se brod više približavao Ardfil-lanu. Prvo je šetao palubom, ali uskoro, vrlo uskoro,povrati se stricu Edwardu i ruci strica Edwarda. Iskrcali su se šuteći.Obalnim je šetalištem išao gegajući se, osjećao je, da ga nešto guši; uskoro je stigao na kraj šetališta, na uglu jeprošao pored dugog glatkog željeznog oluka — onoga, u koji je jednom pustio nekoliko bjelica; onda stajašepred njim u zbilji tafeo nevjerojatno poznata bijela kamena kuća.Dok je gledao, kako stric mirno povlači zvono, spopađe ga strašna želja, da pobjegne, da pobjegne bilo kamo,kakio Idi samo mogao da izbjegne tu nepoznatu grozu. Onda se otvoriše vrata, i on ugleda lice svoje majke, lice,koje je izgledalo neobično malo i mlado, s velikim čudno sjajnim očima. Najednom se iz njegovih nogu izgubiželja za bijegom, umjesto toga one počeše drhtati. Iz želuca mu se tvrda gruda pope u grlo i rastopi u jecaj. Suzeprave sreće i prave žalosti izvirahu iz njegovih očiju. Gotovo nesvijesno podiže ruke, i odmah ga prožmepoluzaboravljena slast majčina poljupca.170,11U njenoj strašnoj bezutješnosti, napokon joj je sin bio kod nje, njen sin, sada privinut uz nju. Osjećala je, kakosuze ljubavi i vječnosti tjeraju iz njezinih očiju suze bola.»Ali ti ne smiješ plakati, Petre«, govorila mu je, pokušavajući da se nasmiješi, »inače i ja moram plakati.«Ali su ga njen osmijeh i neobična crnina njene odjeće mučili, tako da je opet jecao i mucao:»Prestat ću, majko; prestat ću. Oh, da, prestat ću.« Ona ga čvrsto uhvati za ruku i obrati se Edwardu.»Uđi, Edwarde«i reče tihim glasom »Lijepo je od tebe, što si ga doveo. I Joe je ovdje.«Vrata se za njima zatvoriše, prođoše kroz predsoblje, uđoše u dnevnu sobu.»Uđi, Ned«, reče Joe odmah, žalosnim prigušenim glasom, govorio je iz naslonjača u kojem je sjedio. »Upravosam o tome mislio, kada ćeš se s Petrom vratiti. Vrijeme je, da se održi porodično vijeće. Lijepo, lijepo! Ti sisad, Petre, pristao veliki mladić. Nemoj plakati, Petre — mladiću. Ugledaj se na tu hrabru malu ženu, tvojumajku, i ne plači ni suzu više.«Petar poslušno pogleda u svoju majku, zatim gutaše gu-šeći se i klimnu. »Da, striče Joe.«»Dobar dječak, dobar dječak«, odgovori drugi odobravajući, i njegovi kratki tupi prsti igrahu se pečatima nateškom zlatnom lancu, koji mu je svjetlucao na trbuhu. Njegovo oko, u bome je taikođer svjetlucala zabrinutadobronamjernost, pogleda redom sve troje, i konačno se zaustavi na Edwardu, koji je sada s melankoličnimdostojanstvom sjeo.Lucy je obavila ruku oko svoga sina, kojeg je odjednom čvrsto privukla na svoja koljena; mala je prostorijaizgledala prepuna, bojažljiva ju je tišina teško pritiskivala. Kroz prozor je sunčeva zraka koso prodirala u sjenkusobe kao žuti mač. Izgledalo je, da nitko ne zna što da kaže.»Dobro«, primijeti konačno Joe, dok je opet polako gledao na krug, »već sam prije rekao i opet ću reći. To jeprava nezgoda.« On uzdahnu. »Ali tu nema pomoći. On je otišao, jadni momak, i pokoj1 mu duši.« Baci pogledna Edwarda. »Možemo li očekivati, da čovjek u svećeničkome kaputu nešito kaže?«171Edward se micaše zbunjeno. Da li da izmoli molitvu? Ne, mislio je, jer je prisutna samo porodica; osim togaje kod pogreba dao blagoslov.»Dobro«, ponovi Joe, »što imaš na to reći?«

»Da li si se — da li si se već raspitala?« obrati se Edward oklijevajući pitanjem na Luciju. »Na primjer, radiračuna za pogreb?«On je, usprkos Joeovoj ugodnoj otvorenosti, u prisutnosti starijega brata sišao na manje veličanstven ton. A sadaJoe zapovjednički diže dlakavu ruku.»Ne!« reče dramatično. »Nisam htio da počnemo s tim stvarima. To je moja stvar, ako dopustite.« Pogleda ih uvelikodušnoj agresivnosti. »Bog neka bude milostiv mojoj duši!« poviče ljutrto. »Za koga me vi držite? Zar vamnisam rekao, da ću platiti za sve? Zar sam ja valjda neki podli škrtac? Zar ja to ne bih mogao učiniti za mogasiromašnog mrtvog brata!«Njegove se grube nozdrve raširiše; okrugla mu je trbu-šina drhtala kao u grču; jedna mu je suza visjela na vjeđi.Bio je pravo ganuće, i nastavi dalje izražajno:»Da, priredio sam mu lijep pogreb, zar ne? Lijep!« Riječi su mu padale s usana promišljeno, sporo, kao da ih jehtio s uživanjem iskušati. »Bogami, to sam učinio! Imao je najbolji bronzom okovani lijes, koji se može kupiti zanovac! I neizmjerno mnogo cvijeća. I sve je bilo lijepo i kako se pristoji. I sve ću sam platiti do zadnjegano'Včića! Novac za mene ne igra ulogu. Kada je tako naglo umro. Neka mi bog duši bude milostiv! Kad ne bihmogao svoga vlastitoga brata pristojno pokopati, kakav bih onda bio čovjek.«Gornjom stranom šake prijeđe preko očiju, gledaše prema Lucy tražeći odobravanje.Blijeda i vrlo šutljiva, izmrcvarena mukama za posljednja dva tjedna, saže glavu, dok joj je pogled pratio šanu nasagu. Zar Joe nikada ne će prestati sa svojim pretjeranim sjećanjem na pogreb? Nastojao je, da Frarik budesahranjen 'u porodičnu grobnicu u Levenfordu — što je iziskivalo dugi put kolima; punim je glasom rekao, da ćesve platiti. A ona je, utučena, bila nemoćna da zaustavi to vulgarno pokazivanje njegove žalosti.Svoga je sina sada još čvršće privila na koljena, opet je zadrhtala pri sjećanju na taj dan. Bio je vlažan dan. Čud-172

novato, kako često posljednji strašni dio pogreba izaziva najstrašnije i najsumornije nebo. Ali je bilo tako. Onajje dan bio veoma vlažan, kiša je padala bez prestanka i pljuskom, rugajući se Joeovim odredbama; padala je naprofesionalne narikače, tužne i ukočene iza raskošnih pogrebnih kola, crnih, a ipak blistavih od stakla, na brdoboležljivo bijeloga cvijeća, na sav taj sjaj i.ispraznost preotmjenog pogreba. To je zaista bilo posljednje, što jeona željela.Ali je Joe bio u svome elementu: cilindar mu je stajao spretno nagnut na glavi, samo rijetko kada vadio je palceiz rukava prsluka, žalost se iskrila u uzbuđenom mu pogledu.Kiša. Kiša. Kiša.Nemilosrdno je padala na umjetno sastavljenu povorku za vrijeme duge vožnje u Levenford — puta, koji jezapočeo na domafcu grada laganom svečanošću, da bi postao življi na kraju Garsdenske ulice i prešao u hitankas gonjen bičevima. Kola lupahu i štrcahu po barama na pustome drumu. Sumorno je mislila na udove mrtvaca,koji su u bijelom i sku-pocjenoim lijesu bili ovako drmani i bacani u slučajne, položaje. Zašto je tamo ležao?Zadrhtala je od te oštre misli.Pri jednom zaokretu ulice vidjela je na mrtvačkim kolima nekog plaćenog narikača, kako sjedeći žvaće i siše za-paljenu lulu, u njoj se nešto uzbunilo od jadne besmislenosti svega toga. Bilo je dobro, što se bila oduprlaPetrovu dolasku: doduše to je bila Joeva želja, da dječak bude prisutan kod groba; ali je sada vidjela, da taparodija žalosti ne bi pristajala njezinu sinu.Kiša je na grobu pretvorila zemlju u ljjepljivo blato, a cvijeće vijenaca zdrobila u mlitavu bijedu. Edward je usvojoj crnoj štoli izgledao blijed i činilo se, da se boji vlage; Joeovo grcanje •— grcao je u zadnji čas —■

ohladilo je njenu vlastitu bol; ukočeno je tu stajala, dok su lijes na crnim konopcima spuštali u golu otvorenuraku.Poslije su otišli u Joeov stan preko puta gostionice — to bijaše pristali završetak žalosnoga dana. Sama kuća ju jeodbijala — prljava, neuredna, s razbacanim i ispremještanim odijelima i životnim namirnicama, Joeov bič, kojise činio kao da kroz zrak divlje pucketa, Pollyn krzneni kaput na ormaru za posuđe kraj sirovih svinjskih kotleta— sve je miri-; 173salo osobenim, čudnim, složenim mirisom, kojlije tvrdokorno zadržavao miris svih onih bogatih gozbi, koje su ikada bile priređene između tih prljavih zidova.Prostorija je bila puna dima; razgovor joj je odzvanjao u ušima:»Tako je — to je bila godina, u kojoj se Branagan vratio.«»Dapače trebalo je da bude novaca« — to je govorio Joe Sišući svoju cigaru.»Bilo je odgođeno, koliko ja znam.«»Nije bilo!«Sjedili su ugodno sakupljeni u gomilu, ti Joeovi prijatelji, od kojih ni jednoga nije poznavala.Po strani, u radoznaloj suzdržijivosti, stajali su drugi: njen brat Richard, Lennox, boji ju je promatrao neobičnosućutnim pogledom.Ona ih je vidjela, ona je sve to vidjela kroz tupi zastor svoje tuge, kroz nesretnu bol svoje duše.Ipak je prošlo! Za trenutak diže glavu, trudeći se da istjera ono sjećanje iz svoga pamćenja, potaknuta, da zavolju svoga sina pogleda u oči budućnosti.Joe je još uvijek govorio.»Kažem vam«, objašnjavao je naširoko, na ovaj povjerljiv način, koji se u posljednje vrijeme još više izrazio,»već ću na to paziti, da Lucy i dječak iz svega toga izađu kako treba. Što bismo mi bili, kad ne bismo mogli snašima držati?«»Da«, mrmljaše Edward nepouzdano, »ako ti tako misliš, Joe«.Znao je, da njegov brat živi udobno i dobro; sam, naravno, nije tako stajao; zahvaljujući svome zvanju, nije imaosredstava, raspolagao je samo svojim malim godišnjim prihodom.»Naravno da mislim! A što ti misliš, zašto bih inače otvorio usta?« odvrati Joe, pri čemu je raširio oči kao danapada. »U to možeš vjerovati kao u evanđelje.«Nastade tišina. Onda Edward poče opet, no već povrijeđen time, što je Joe zauzeo držanje kao samo svojprivilegij, koje bi baš pripadalo njemu prema njegovu dostojanstvu; i reče, prilično oholo:174 ...»Koji su zapravo tvoji planovi, Lucy?«»Da«, ubaci Joe, nagnuvši se u svom naslonjaču, »što misliš početi? Koliko je Frank ostavio za sobom.«Edward zadrži dah. Zar Joe nije imao nikakav osjećaj uglađenositi, nikakav respekt pred prednošću svećeničkehalje, da je mogao tako grubo postavljati pitanje.Lucy bolno pocrveni, strese se pod njegovim riječima. Ipak je znala, da je to saslušanje morala hrabro izdržati;Joe uopće nije htio na ovaj način da vrijeđa.»Ne znam«, reče tihim glasom. »Treba platiti razne stvari.« Preuzela je da odšteti Bowieove za izgubljeni čamac.»Ali kada bude sve u redu, moglo bi — moglo bi ostati više od stotinu funti.«Kod njenih riječi Joe mlitavo opusti kutove usana; onda dugo zazvižda i zavali se unazad u svoj naslonjač,gledajući nepomično u strop. Edward je gledao donekle prestrašeno.»Frank je upravo počeo da napreduje«, reče ona onim tihim, izmučenim glasom.Malo je mucala, gledajući čas jednog, čas drugog, obrazi su joj još uvijek gorjeli žarkocrvenom bojom.»Zar nije bio osiguran?« izbaci Joe.Zaniječe glavom: kao da se Frank ikad brinuo za takvo što, kao što je oaiguranjie!»Da, to nije puno«, reče Edward polako, mirnim, odmjerenim glasom. »Ne, to nije puno.«»Pih!« uzviknu Joe prezirno, zvoneći sitnišem u džepu hlača. »To nije ništa, uopće ništa. Manje nego ništa. Neznam, što je, za ime božje, Frank mislio, ali ostaviti ženu i dijete sa stotinu funti, čisto je ubojstvo. Ja bih mu biopomogao da malo zaradi, samo da me je pitao, ali je on bio od one vrste kojla te ne će pravo ni pogledati, koja neće moliti ni samoga papu.«»Kažem ti, da je Frank dobro napredovao«, reče Lucy s punim grlom.»Znam, znam. Ne kažem ni riječi protiv svoga siromašnog mrtvog brata.« On pogleda prema njoj. »Ali to stvarnikako ne mijenja — ruikako, nikako.«Najednom nuu dođe misao, i on reče žestoko: »Hoće li ti tvoj gospodin brat pomoći?«175Ducijine oči, još uvijek vlažne, potamne od njegova tona.»Ne namjeravam da ga molim za pomoć — niti ikoga, kad već govorimo o tome«, reče ona polako. Slikahladnog, odbojnog Ričhardova izgleda kod ukopa najednom se uzdiže pred njom. Još i sada mogla je čutinjegove suzdržljive riječi sažaljenja.»Ja sam zabrinut, znaš — zabrinut zbog čitave te stvari. Eva — Eva je bila tako duboko uzbuđena.«

Iako joj je Richard govoirio ljubazno, ipak su mu pitanja o njenom položaju bila oprezna. Dao joj je jasno doznanja, da je svakako potrebno, da u budućnosti njene interese čuva Frankova porodica. Sto se samoga njegatiče, naglasio je, da ima obaveza, koje teško pritiskuju njegova ramena. Za nju to držanje nije značilo nikakvoiznenađenje.»Raspolažem određenom nezavisnošću, Richarde«, tako mu je na to odgovorila, »i mislim, da ću je sačuvati. Neću da budem obavezna ni- prema kome.«Potpuno odobravajući takav stav, on je bez riječi glavom potvrdio i tako dao svoju suglasnost za ovu izijavuponosa Murrayevih. I sada ona pogleda Joea i mimo dodade:»Moj brat ima svoju porodicu i svoje vlastite obaveze. Ima dosita briga i bez mene.«Edward se nemirno micaše. Razmislio je i sada osjetio, da je došlo vrijeme za mali razgovor.»Sigurno ima izlaz«, reče. »Ne trebamo se bojati. Bog je nadasve dobar. Sasvim je sigurno, da će se za tebenešto naći, Lucy.«Znao je, da bi bilo neukusno spomenuti novi brak, ali je zapravo to bila njegova skrivena misao, i on ju jeumiljato na to navodio.»Reci nam, što misliš raditi,« lukavo reče Joe. Cijelo ju je vrijeme potajno promatrao okom, koje je zasjeniorukom!»Mogu raditi«, odgovori ona.»Raditi?« Ton mu je bio pun nevjerice.»Zašto ne?« pitaše ona u stavu obrane. »Ne mogu ovdje sjediti i držati ruke u krilu.«Oba brata pogledaše se jednako iznenađeni. Tada j|oš nije bilo vrijeme, kad su žene slobodno istupale da rade,osim na sasvim podčinjenim mjestima. Ona nije imala nikakvih kva-176lifikacija. Pomoćnica u dućanu? Nešto kao rad u kući? Neshvatljivo, tako ocijeni Edward; i dvoumeći upita:»Imaš li u vidu nešto naročito?«»Da, imam«, odgovori ona, nastojeći da joj drhtavi glas mirno zvuči. »Imam mogućnosti da nastavim voditidalje Frankov posao. Tražila sam to od gospodina Lennoxa. I on mi je obećao, da će mi pružiti tu mogućnost.«To je bilo točno. Očigledna hitna potreba da savlada svoj jad, da gleda budućnost, da osigura svoga sina, uputilaju je, da se obrati Lennoxu. I on je, napokon, pristao, da pokuša s njom.»On to nikada ne će učiniti«, ubaci Joe ne vjerujući. »Ne, dođavola, nikako.«»Ali bi već bilo moguće«, reče Edward, razvukavši usta, pritiskujući vrhove prstiju jedan o drugi. »I nije ninedoličan posao. Sasvim pristojno — da.«Joe ne reče ništa, i časak je vladala tišina.»Ti to nikada ne ćeš postići«, reče Joe opet. Izgledalo je, kao da je zbog nekoga razloga uvnijeđen zbog njenenamjere.Ali ona ne odgovori, i on je šutio.»Ali što je s Petrom?« reče najednom Edward. »Ti ćeš biti čitav dan odsutna, a nekada ćeš se i kasno vraćati.«Kod tih riječi Joe posta slobodniji; lupi po naslonu svoga naslonjača.»Da, dječaka ćeš morati dati u školu«, reče, »i ja ću ti kod toga pomoći. Poslat ćemo ga u oollege Braće u Laugh-townu. Tamo je bio moj dječak — tamo je dobro; tamo su Španjolci i svi mogući ljudi. Poznajem brata JohnaJacoba lično — posljednje godine dolje na sportskom igralištu; može jednom rukom dići nogometnu loptu, možeJohn Jacob; gora od čovjeka, J. J.! Velik kao kuća! Naravno da ću ti s Petrom pomoći.«Tupo je gledala Joea; imala je nejasnu nadu, da će se on interesirati za dječakovu budućnost; ona nije bilazadovoljna sa školom, koju je Petar posjećivao; pa ipak — treba li ona da izgubi svoga sina?»Sasvim dobra škola«, potvrdi Edward zrelo promišljeno. »Naravno, nemaju posvete, ta Braća — no, ipak susasvim podnošljivo dobri.«12 Tri ljubaviX77C»Ah! To je dobar zavod, kažem ti«, dobaci Joe kratko. »Moga su Barneya dobro odgojili, zaista jesu.. A plaća— to prepustite meni.«Edward podiže visoko jednu obrvu, ali ne učini nikakvu daljiu primjedbu. Zapravo je osjećao, da je konačnazaključak donesen, da je prekoračena ugodna zapreka pred budućnošću. Mrzio je teškoće; iako je bio pravedan,iako njegova savjest nikada nije pogriješila u pravilnom radu, ipak je mrzio svaki položaj, koji bi mogao ugrozitismetnjom mir njegove duše. Strpljivo pogleda Luciju, kao da je htio podvući istinitost svoje tvrdnje, da ćesvemogući znati pravi put u budućnosti. Ona je još uviijek držala obavi jene ruke ako svoga sdna kome jegovorila nježnošću svoga dodira, i šutnjom odgovori na taj pogled.»Lijepo«, reče Joe konačno, »nešto smo svršili. Petar će ići u Laughtown, a ja ću platiti cijelu šalu.« Opet julukavo pogleda. »A ti — ti ćeš još vidjeti, kako ti se agentiranje sviđa. Brzo ćeš ga se zasititi.« Napravi značajanprekid. »A sada već moram zaškiljiti na sat«, reče, pri čemu izvadi svoj veliki zlatni sat i namignu okruglimočima. »Neka ga vrag nosi, moram se spremiti na put ili ću zakasniti na vlak.« Ustade, uze njenu ruku u svoju,

luipne je izdašno po ramenu. Nije ništa govorio, da će opet doći, ali je njegov način povjerljivo dao do znanja, daće doći, i, poslije ljubaznog rastanka, kinine glavom, izađe iz kuće na vrhovima prstiju, žalosnog lica.Ni Edward po odlasku bratovu mije dugo ostao. U razgovoru je bio manje siguran nego inače, suviše jepodcrtavao svoj način, izgledalo je, kao da njegove blage rijeci, poslije Joeova prostodušnog hvastanja, nekakoprazno odjekuju po prostoriji i samome mu je to izgledalo smiješno. Pošto se digao, oprezno je pogledao premadjetetu.»A Ana«, pitaše suzdržljivo, »jesi li što čula o njoj, otkako je otišla?«Ona strese glavom, najednom spusti oči. »Ne«, odgovora drhtavim glasom, »ne bih — ne bih htjela više nikadaništa o njoj čuti.«Nije odgovorio, nego se oprosti na suzdržan i dostojanstven način,' obeća, da će uskoro opet doći da se raspita zanjeno stanje i sreću. Vrata se za njim zatvoriše tiho, nježno.178Konačno su bili sami, Lucy i njen sin, i upravo je u njima ležala snaga zbog njihove ljubavi i strašnoga položajau bome su bili.Nježno ga pogleda. Njegov povratak, zatim momenat, kad ga je vidjela, kako nespretno i bojažljivo stoji napragu vrata, donio joj je gotovo božansku utjehu. Strašna Frankova tragedija rastrgala ju je kao iznenadannestanak jednoga uda. Utučena, predala se žestokom bolu, koji joj je potamnio pogled za sve osim za njezingubitak, i neopisivu konačnost toga gubitka. Ali imala je, poslije svega, još jedan cilj u životu. Imala je svogasina; nadahnuće za novu nadu. Njegovo je lice bilo ono lice, boje je vidjela kroz gusti ovoj magle svoje tuge, iona mu se sada obrati strastveno. Predodžba o budućnosti, budućnosti, koja im je bila zajednička, svanu joj i bilaje to nova epoha, koja je sada započela, u kojoj će još tješnje svoga sina privezati uza se.Odjednom je spopadne slabost, nije znala, bako će podnijeti rastanak od njega, ako ga bude poslala u školu.Htjela je da ga ima stalno kraj sebe. Dok mu je davala čaj — od vremena do vremena pogledavahu senepovjerljivo preko stola — osjeti ona to strastveno. Nisu mnogo govorili, iako je oma povremeno malogovorila, pokušavajući da mu razbije osjećaj neugodnosti. O strašnoj, zabranjenoj temi nije bilo ni spomena;nikako, niti jiednom riječju, niti jednim pogledom.Međutim, od vremena do vremena, izgledalo je kao da se njeno tijelo zbog novog bola lako zgrozilo', pogled jlošuviijek svijetao, postajao je izmučen, a lice joj zauzimaše čudnovat izraz kao da sluša.Poslije čaja zazvoni zvono na vratima — najednom lupkanje, koje jie u njenim napetim živahna izazivalopodrhtavanje. Bez razloga uplašena, ode do vrata. Ali je to bila samo gospođica Hoćking, koja je tu stajala i,nevjerojatno, svojim nuikama u rukavicama držala i gotovo obuhvatila bocu nečega ukuhanoga.»Oprostite«, reče gospođica Hocking, prilično smiješno.. »Znam, da ste uzbuđeni, ali mislila sam, da će vasmožda ovo razveseliti. Tako ste loše izgledali. Dobro će vam činliti.«Trenutak je vladala tišina, dok je Lucy dvoumeći gledala, u glatko i suviše razumno lice gospođice Hocking; tajje dar12*179nalikovao daru djeteta koje nudi igračku; bio je to laki i nepromišljeni postupak, u kome nije ništa dnugoležalo nego ljubazna nasmiješena bezazlenost.»To je lijepo od vas«, reče, uzimajući posudu protiv volje.»S veseljem sam to priredila«, odgovori gospođica Ho-oking ispričavajući se. »To je mješavina — i boja!« Njense osmijeh izgubi — kada se nije smijala, izgledalo joj je lice potpuno bez izražaja — onda dodade: »Vi me sadamorate često posjećivati.«U njezinu tonu mije ležao nikakav dublji osjećaj, samo dobronamjerna ljubaznost. »Da.«»Danas sam žalosna«, reče druga opet, sanjarski; »nešto od vaše tuge došlo je gore k menii — kao tamni cvijet.«!Lucy ne odgovori, nego se malo povuče s praga. »Ne smijem .vas zadržavati«, reče druga brzo. »Ali sve, štomogu učiniti, učinit ću. Da, učinit ću, jer ja razumijem«. Onda se uz tiho šuštanje sukanja okrene i polako ode.Lucy zatvori vrata. Ona se doduše već bila naučila na čudne izraze milošte gospođice Hocking, ali je danasnjezin osjećaj bio ispunjen samo željom za nježnošću i bolom. Približavanje noći rashladi je, opet joj dade onoledeno osjećanje boia.Uđe u dnevnu sobu i sjede kraj Petra, koji je tu ležao na sagu poduprt laktovima i igrao se vojnika, i promatraše,kako smiješak tu i taino stresa njegovo napeto lice.Poslije su se zajedno igrali i otišli su ranio spavati, legli su zajedno u mali krevet neupoitrebljavane sobe, gdje sutiho razgovarali, i rekli jedno drugome sve ono, što se može samo u tami reći. Ona najednom osjeti povjerenje,toplinu, prijateljstvo; njegov dah dahne preko njezinih obraza; pod sjajnim obećanjima, koja joj je dao — kolikoće joj krzna i automobila kupiti, sito će sve postići za njenu ljubav — pred njima se otvori budućnost.Najednom se riječi počeše raskidati, disanje zazvuči pospano i dublje. Ona sjede, polako se nagnu nad njega i umutnoj svjetlosti promatraše njegovo lice koje je spavalo.180

Dok je tako gledala, čula je nejasne zvukove muzike, koji su prodirali izvana, iz velike daljine, i narasli u tihumelodiju žalosti i polako pali u tišinu noći. Zatim legne, gutajući s mukom, skupi svoje, tijelo uz svoga sina,onda zatvori oči, uskoro potom disaše lakše, i, umorna od dugog niza besanih noći, utonu u san.IIISlijedećeg jutra čvrsto stisne zube i hrabro upravi pogled u budućnost. Usprkos njenom uvjeravanju pred Joeom iEdwardom, bila je1 činjenica, da je samo s mukom nagovorila Lennoxa, da joj dozvoli da nastavi rad svogamuža.»Mogu vas samo iskušarti«, rekao je ne ohrabrujiući. »Ako ne odgovarate, ne mogu vas zadržati.«Osjećao se nesigurnim, odugovlačio je, svojim je držanjem pokazao, da se koleba, ali je pola-napola pokušavaoda samoga sebe uvjeri, da bi mu taj korak bio mudar. Iako je na jedan određen način cijenio Moorea, iako jeLucy volio, na dnu njegova pristanka nije ležala isključivo sućut ili naklonost. Vidio je, da je ona bila mlada, daje lijepo izgledala; da će, osim toga, valjda kod njegovih mušterija naići na ljubazan prijem zbog nedavnogsenzacionalnog gubitka koji je pretrpjela; ali se nije obavezao ni na što>; njena će se plaća sastojati uglavnom odprovizije; sam, pak, posao bio je jednostavan, zahtiijevao je samo poznavanje različitih cijena i vrsta, a to jemogla lako pOBitići. Da, bio je oprezan — veoma oprezan: ukazivao je na to, da jedan takav korak značinovost,' kojoj nije bilo slične, novost, koja jedva da će imati uspjeha, ali je konačno rekao, da joj se mora dati'prilika.»To je rizik©, kogi uzimam na sebe, dobro promislivši; riziko je to«, rekao je konačno. »A kraj toga sam takodugo šef, otkad toranj Tron stoji. Ali dat ću vam priliku.«Jasno je vidjela, da će se za uspjeh morati boriti, a da bi osigurala taj uspjeh, najprije je morala zbrinuti Petra.Kako će se moći od njega rastati, nije znala — ali joj je bilo jasno, da je to neizbježivo. Njezin je posaozahtijevao, da bude van kuće cijeli dan; često, na dalekim putovanjima, do kasno u noći; već se odlučila, da uinteresu štednje otkaže NeM, na taj način konačno ne će biti nikoga, tko bi na njega181pazio i pripremao mu jelo. Osim toga, nikada ne će-biti mirna dok bude van kuće, stalno će se bojati, da bidječaka mogla snaći neka nepredviđena nesreća. Dalje, sadanja njegova škola nije bila još najbolja, a pohađalasu je uglavnom djeca siromašnih slojeva; imala je s njim velike častoljubive planove; on je stvarno imao većdeveit godina; konačno, tu je bila Joeova velikodušna, plemenita ponuda, da ga pošalje u priznati odličniinternat. Nije se moglo nli zamisliti, da bi ona sa svojim željama stajala na putu najvažnijim dječakoviminteresima i da bi mogla odbiti tu osobito povoljnu priliku. Da, gledala je u oči žalosnoj, nepobitnoj činjenici;privre^ meno se morala rastati od Petra. Bila je to žrtva, velika žrtva, alti ju je morala prinijeti.Da se ne bi u ovoj odluci pokolebala, brzo sjedne i napiše pismo nadstojniku u Laughtownu!Uskoro od ovoga dođe odgovor: pristojno lično napisano pismo, u kome joj zahvaljivaše na pitanjima iobavještavaše je, da novii kvartal počinje za deset dana, istaknuvši pri tome vrlo nisku školarinu i uputivši je nazeleno i zlatno ilustrirani prospekt, u kome Hrjlahu u praviome smislu riječi naznačene sve prednosti ove škole.Uze i ozbiljno pročita malu vrijednu knjigu, koja počinjaše riječima: »Sinovima katoličkih džentlmena siguran,odličan, zdrav, praktičan i uspješan odgoj daje koledž u dražesnom i ugodnom gradiću Laughtownu, koji jepjesnik Brown tako točno »Biserom istočnoga Low-landa« nazvao, čvrsto zidan, na svome vlastitom divnompoljskom dobru i zemlji, dražesno ovijavan zdravim i uz to pojačanim vjetrovima s istočne obale, raspolaže —«a završavaše: »Hrana je osobito ukusna, hranjiva i izdašna. Nježni i zaostali dječaci naročito se njeguju.Nikakvih posebnih izdataka. Braća se isključivo bave dječacima i .dobrovoljno učestvuju u njihovim sportskimigrama. Školarina se u svim slučajevima i bez izuzetka plaća unaprijed.«Bio je to dotjeran i umjeran članak. I ostavio je na nju utisak — nesumnjiv utisak. Ona uzdisaše i opet se okrenefotografijama: školska muzička kapela; školski orkestar (gotovo ista fotografija); školski zbor; školska kazališnadružina — u kostimima klasičnoga komada »Neron ili kršćanska, rob«; različite grupne slike — svaki dječak ukoledžu ovjekovječio je svoje lice u knjiži, i Lucy ih je sve pogledala.282Oitala je i tople izjave preštampane iz lista »Laughtown Courier«: »Otmjeni skup... pod predsjedništvom lordabi-stkupa od Nof ara... među laicima bili su prisutni...« Čitala je duge liste cijena, koje su se mogle dobiti. Ondaopet stavi knjigu na koljena i pogleda u Petra.Čudnovato, bio je zagrijan željom, da je ostavi. To se nije moglo zamisliti, ali ni poreći. Taj plahi, lako osjetljivi,djetinjasti dgečak, koji je prije manje od jednog tjedna jecao u njezinu naručju, živo je želio da napusti tonaručje. On je čitao običnu lažnu literaturu o školskom životu; čiitao je i ovaj prospekt; i sada je vidio sebe, kakodirigira orkestrom, kako u muzičkoj kapeli udara u veliki bubanj, kako oduševljava -silnu publiku svojimutjelovljenjem kršćanskog roba; on u tome trenutku ništa više nije želio od života, nego da vidi svoju fotografiju,kako ponosno gleda iz te zelenožute knjige. Koliko god je bila olakšavajuća, stajala je činjenica, da on ni na kojinačin nije oklijevao, da je ipak ražalosti. Nerazumljivo, gajila je želju, da se on suglasi, ali je i htjela da sljubavlju protesitira: »Ne ću da idem. Ne mogu da te ostavim.« Ali on nije tako protestirao. Mjesto toga, ova gaje ideja vidno veselila.Kupovanje njegove opreme •—■ koja je morala odgovarati propisnoj listi — postade ekspedicija isto tolikoradosna za njega, koliko tužna za Luciju.

Išli su naravno, do Gowa. Gospodin Gow ličnio — strašno potresen, jer je čuo o Frankovoj smrti — bijašeljubazan, gotovo očinski, i velikodušan do rabata od tri šilinga. Da, bio je to tužan posao za Iiuciju, da pripremasvoga sina za njegov put u život. Ali Petar bješe oduševljen svojim novim i muškim stvarima.Došao je kući veselo raspoložen, probao je svoju novu pidžamu, i istodobno kruti šešir, koji je bio, po savjetugospodina Gowa, izabran nešto veći, da se vodi računa o prirodnom rastu glave, koji je s nekom semitskomlukavošću čvrsto stajao na njegovim ušima. Sa sasvim osobitim zadovoljstvom pozirao je pred ogledalom itražio, u besramnoj oholosti, da se dovede gospođica Hocking, da ga vidi. Ona je i došla, i oduševljeno jepregledala opremu, naročito je hvalila boju novih naramenica, koje je on stavio preko starih i bezvrijednih. Osamoj se školi nije izjašnjavala; njen otac183

je, na koga jeizdaleka aludirala, kako se činilo, posjećivao isključivo englesku javnu školu; ona je sama bila uLeipzigu; ali su joj se ove naramenice sviđale, i ona se smijala bez ustručavanja, kad je on u pidžami unaokoloskakao i kad se bod svakog uzbuđujućeg skoka njegovo malo tijelo pokazivalo bez srama. Kod svakog skokaprsnu Pinkie u novi smijeh. Taj čudni interes vidio se u njenim plavim očima, koje su blistale od sreće. Ali nanjen smijeh Lucy odgovori samo šuitnj oin.Da škola treba tako brzo početi — to bijaše neočekivana bol, i činilo joj se, kao da su dani naprosto letjeli. Onisu hitali, zaisita, kao u struji, koja je bila tako brza, da kada je došao posljednji neizbježni dah pred nju, ona nijebila s tim nacistu. Ipak je došao.Poišfli su u jednopregu do kolodvora; novi sjajni crni kovčeg, s njegovim inicijalima u bijeloj boji —neiskazanom rafiniranošću moderne civilizacije — ležao je nježno smješten nad njima; gospođica Hocking, bajiaje došla da se oprosti dade kočijašu sve moguće savjete, i mahaše im na pozdrav ružičastom trakom s ulaznihvrata. Za Lucijai je ova prilika bila ne samo bolna, nego i svečana; i visoka svečanost toga dana gotovo svlada ipregori njenu žalost. Za nju je taj odlazak bio od osobite važnosti. Ona je u tome vidjela prvi korak u živoitu togamladog i čarobnog bića, otvaranje puta, na koji će stupiti uzvišenim korakom. U vlaku je bila mlirna, gledala ječas na okolinu, koja je promicala, čas na uzbuđenu pojavu svoga sina.Njezina se odluka učvrsti. Imala je ponosa i neizmjernu ljubav, to ju je oboje gonilo na odluku. Bila je kao nekačežnja: kratak bol čežnje savladan njezinom hrabrošću.Prošlo je prošlo: nije smjela da se izgubi u razmišljanju o tome, to nije mogla — u tome je ležala samo bijeda ipropast. Odlučila je, da uspije; što se tiče Petra, njegov će uspjeh biti njen; to će zajednički stvoriti, i ona ćedoživjeti, i to će biti neuiporedivo.Putovanje je bilo dugo, zahtijevalo je prelaženje s priličnim čekanjem, ali su stigli u Laughtown rano popodne.Kad je vlak ulazio, briižno je vlažnom maramicom obrisala prašinu s Petrova lica, a onda siđoše na živahanperon, osjetivši vjetar. Mislila je, da će možda netko biti na kolodvoru

da je dočeka, ali u vrevi svijeta — bio je sajmeni dan i kolodvor pun seljaka i njihove robe — nije moglaprimijetiti ni jedno lice, koje je čekalo na nju i njezina sina, koji je sa svojini novim krutim šeširom kraj sjajnogkovčega tako upadljivo stajao.Nosač, na koga se obratila, dao joj je prilično neljubazno obavještenje o školi i gdje se nalazi; u prolazu su jegurali seoski derani; krave neprestano mukahu i dizahu repove; ovce blejahu sjetno; a svemu se tome iz pokrajnih pregrada pri-đružiše svinje svojim neskladnim roktanjem. Bilo joj je jasno, da je taj dolazak u »Biseristočnoga Lowlanda« jedva bio slika, koju je mogla zamisliti njena fantazija, i dok je tako tu stajala držeći Petraza ruku, obrve joj se postepeno zbunjeno skupiše. Konačno su našli jednopreg i vozili su se uz neprekidnu lupugvoizdenih obruča na to'čkovima po okruglim kamenjem popločenoj ulici. »Klop — klop«, udarahu teškepotkovice kljuseta u kasu, nekako je izgledalo, kao da je oio grad trom. Imao je svakodnevni i seljačkijednostavni izgled: dućani s alatom za zemljoradnju, burad s krumpirom izložena na uljci, na sajmištu grupeseljaka, boji su tu naprosto apatično stajali ili su se obuveni u svoje teške čizme uputili u najbližu gostionicu; da,bio je to grad, kojli razočarava, oplahnut ali ne oslobođen od prljave sive rijeke, koja se besciljno provlačilaispod niskih lukova uskih mostova.Kad napokon, nenadano, stadoše pred školu, bar ovdje nije za Luciju bi]o nikakvoga razočaranja. Zgradakoledža od bijeloga pješčenjaka izgledala je čista i masivna. Lovorom obrubljeni ulaz bijaše uredno i brižljivouređen. Kao zavod odavaše solidnost, koja je odmah umirila njenu zabrinutu dušu.

Na njezino zvonjenje otvori vrata podvornik sa zelenom flanelastom pregačom; kad pogleda goste, na njegovu setamnom obrijanom licu pojavi osmijeh.»Hoćete li se molim, potruditi ovamo, milostiva gospođo?« reče, dok ih je vodio kroz čisti hodnik u neku malumirnu sobu. Lucy i njen sin ukočeno sjedoše na rubove dviju stolica ravnih naslona, gledali su se kao iz velikedaljine, gotovo su osjećali, kao da mi je, u ovom neobičnome položaju, u kome su, zabranjeno govoriti, zatimpočeše gledati po sobi. Jedna aspidistra u porculanskoj vazi stajala je na sredini184185smeđeg vunenog stotojaka; jedan mramorni hram od sata glasno je otkucavao sekunde; a redovi tamnouvezanih knjiga na zidu pobuđivahu utisak učenosti.Poslije nekoliko trenutaka uđe u sobu jedan stari čovjek.»Ja sam brat William«, reče, pružajući drhtavu ruku, zatim objasni s mirnim zadovoljstvom: »nadstojnikkoledža.«Nosio je malu crnu kapicu, redovničko odijelo, koje se već sjalo od dugoga nošenja, a na prsima bijašepoprašeno burmutom; koso nadolje padao mu je kratki kaputić. Bio je pognut, u hodu se malo sapletao, anjegovo crvenim žilicama izbrazdano lice bilo je mlitavo od starosti: obrve su mu vi-sjele, vrat mu bješenaboran, čak su mu i obrazi' visjeli u jednako mlitavim krpama preko brade kao u staroga buldoga.Ali, usprkos svim tim jasnim znakovima starosti, izgledao je kao pametan i dobroćudan stari čovjek, koji je krajsve svoje oštrournnosti postao malo nastran, možda, a pokazivao neku blagu lukavost, koja je izgledala utolikofinija, što se mogla otvorenije opaziti.»Da, ja sam brat William«, ponovi, s tihim osmijehom odobravanja; a kad je Lucy vidjela taj osmijeh, zaboravistarost brata Williama i samo je znala, da joj se sviđa.»Ti bi se sigurno rado malo prošetao i pogledao ostale dječake?« reče Petru, pošto su za trenutak izmijenilinekoliko riječi. Zazvoni malim stalnim zvoncem, i gotovo u isti čas uđe unutra jedan mali brait: taman,živahan, stroge vanjštine.»Brate Aloisvus«, nastavi nadstojnik, »provedite okolo ovoga mladog čovjeka. Nemoj se bojati«, reče »krenuvšise Petru, »tvoja mati još ne će otićii.«AM se Petar nije bojao; uzbuđenje ga još uvijek tjeraše kao bura. Gotovo kasom izađe iz sobe, čvrsto držećibrata Alovsiusa za ruku.»Krasan dječak«, primijeti nadstojnik odmjerenim važnim razmatranjem, obraćajući se polako Lucijii;»neobično osjećajan dječak.«To je govorio svakoj majci. Očevdma je govorio: »Pravi mali muškarac.« Oh, on je bio veoma ugodan staričovjek To je i Lucy mislila, i ne sluteći o desecima tisuća razgovora, koje je brat William imao na rovašu.Primlila je rečenu hvalu, malo pocrvenjevši od zadovoljstva.»Da M izvolite malo kolača i vina, poslije puta? Da, što mislite o tome!« mrmljao je dalje, i priđe, žvačućivilicama, kredencu, gdje je stajala boca kraj narezanog kolača. O'dmah se vrati i ponudli Iiucy čašom vina ikomadom kolača. Patom joj sjedne nasuprot, ne posluždvši se, i nastavi blago: »Bit će kod nas veoma sretan, kadse bude navikao.«Lucy potvrdi glavom, onda diže crni veo, svuče j ednu usko priljubljenu glace-rukavicu i pretvarala se kao dagriska kolače iz svoga tanjura. Neposredno predstojeći rastanak od sina držao ju je u uzbuđenju. Bilo joj je teškogovoriti.»Vrlo je mlad, znate«, objasni suho, zauzeta kolačem, »i zabrinuta sam za njegovo zdravlje.«»Imamo ih još puno mlađih ovdje«, umiri je on zamišljeno. »Da i izdaleka; ali oni ipak dolaze k nama. Ja sam imkao majka. Ja!«Nasta kratka tišina; onda reče Liucy povjerljivo, oklijevajući kod svojih riječi:»Nadam se, da ćete na njega dobro paziti. Imam još samo njega, znate.«On pristupi malo bffiže i zaštitnioki pomiluje njezinu ruku, mrmljajući potvrdno. Onda baci pogled na njenucrnu odjeću, i reče u tonu, kojii je navodio na povjerenje:»Kako vidim, nedavno ste imali bolan gubitak?«»Da«, odvrati ona.»I teško vas je potresao«, označi nježno: »Vidim to.«Nagla topla suza navre joj na oko, kad je opet potvrdila glavom.»Jadnice, jadnice«, mrmljaše umirujući.Prouzročilo mu je neobično čudno zadovoljstvo, površno i beskrvno, da gleda to toplo, životno, snažno, mladostvorenje osjetljivo i otvoreno za njegovu sućut. Volio je taj blagi, čulni podražaj — rijetko uživanje; često je unedostatku druge mogućnosti na ovaj način potakao mlade dječake do suza povjerenja.»Je li dugo bolovao«, mrmljaše.Topla suza pade s njene trepavice i pljusnu u čašu s vinom. Ta mlirna, neobična prostorija, samostanska tišina,sunce, koje je bacalo zrake s prahom na stare knjige, taj stari fratar, koji joj je pružio dobroćudnu sućut, i, iznadsvega,

187rastanak od sina — sve je to najednom ganu. Bijaše to samo unutarnja, s iznimkom one jedne suze, ali njoj sečinila osramoćena žalost.Držao je njenu rubu u svojoj ruoi punoj žila, mrmljao je riječi saueešća. Nije bio ovlašten da nekoga ispovijeda,ali ovo —■ ovaj osjećajni utisak, snažan, a opet mekan — pro-krao se nježno u njega, kao miris staroga vina ilizvuk stare romantične melodije.Kada se opet smirila, puna prezira prema svojoj slabosti, i ponovno zavladala glasom toliko da može govoriti,pričao joj je o školi, o tome, da se nadaju uskoro podignuti novu zgradu, o tome, da je on ovdje već četrdesetgodina. Pažljivo je slušala. Uopće jogi nije došlo u pamet, da pogleda spavaće sobe na uobičajen način, a niti senije ponudio, da je tamo vodi, nije se pojavila nikakva nadzornica kuće, da govori s njom — brat Adolf us,bolničar, vršio je dužnost domaćice doima; on je dječacima prišivao dugmad na hlačama, kad su to tražili. Uovoj zgradi nije smjelo biti žena.»Novac za prvi kvartal«, reče ona, »rado bih sada odmah platila«; i uze iz svoje novčarke jiedanaest funti,propisani iznos. Joe još nije bio kod nje, ali je ona voljela da se riješi te obaveze, znala je, da će joj on to kasnijevratiti.Brat William otkloni pokretom ruke i razgovor o tome i sam novac — ali ipak ta ruka, što je otklanjala, nekakoprimi njene zlatnike, trenutak kasnije imala je u novčaniku propisnu potvrdu. Diže se.»Dječaka!« pozva i opet pozvoni. Onda se okrene i pun takta gledaše kroz prozor. Ona je stajala potpuno mirno,u sredini sobe, držala torbicu čvrsto objema rukama, gledala je u vrata. Ova se otvoriše, Petar stupi unutra, jošuvijek radostan od uzbudljivih doživljaja. Vjerojatno se sreo s ostalim dječacima, koje je ostavio vrlo nerado, ikojima se želio što prije vratiti.Zbog same sebe suzdrži se od toga, da ga zagrli, nego ga samo lako poljubi kroz koprenu.»Ti ćeš se dobro osjećati?« pitaše ga ukočeno.»O, da, naravno«, umiri je on brzo. »Sigurno, majko.«Ona se oprosti od brata Williama, koji, obrnuvši se u pravi trenutak, stavi ruku na Petrovo rame, prije no što seona okrenula i pognute glave izašla iz sobe.188Putovanje kući dovelo joj je u sjećanje pravo jato slika: njegova djetinjeg lica, koje se s najrazličitijiim izrazimamicalo i odlazilo u pozadinu nejasnog i sve tamnijeg pejzaža. Rastanak je protekao bez gorkih suza i protesta ibrzo, tako da je ona ostala s osjećajem praznine, gotovo nezadovoljenja, kao da vrhunac tek treba doći.Kada se vratila, kuća je bila hladna i prazna. Žalosna činjenica Nettina odlaska bila je svršena stvar — sažaljenjem ali bez prigovora, Netta je to primila kao neizbježivo — i sada nije bilo naloženoga kamina, nikakvogajela, koje bi je dočekalo. Ali nije bila gladna, niti je imala energije da što spremi. Priredila je šalicu čaja i popilaje. »Opet čaj«, mislila je s neugodom. Posljednjih je dana pila i suviše čaja. Ipak kroz nju prostruji neštoudobnosti s toplim pićem, i, pošto se smirila, jer je znala da je njezinu sinu dobro, obrati misao važnom pitanjusvoga budućeg posla. Sa ovim treba da počne u ponedjeljak ujutro. Ponekad bi je i sama misao, da ona, potpunosama, bez iskustva ili talenta, hoće da pokuša da prodre u taj svijet poslovanja pogodila svom nevijerojatnošću;ponekada joj se nesklapnost te misli aimila smiješnom. Upravo je ona bila ta, koja je to htjela pokušati! To je biopoklik, koji joj je stalno zvonio u mislima, ali večeras, iako se osjećala rastrojenom, prožme je strahovita čežnja,koja prostruji kroz nju u jednoj .odluci: da uspije. U pustoj kući legla je u krevet, puna nade i ne bez izvjesnehrabre radosti.IV»Znate li što je vaš posao?« reče joj Andrews, gledajući je nepovjerljivo.»Sasvim sigurno«, odgovori ona koliko god je mogla uvjerljivije.On je pogleda sumnjičavo. Bijaše to omalen čovjek, srednjih godina, s kitnjastim i melankolično opuštenimbrkovima, lijevo mu je oko lako škiljilo i pojačavalo njegovo patetično držanje.»Znate li imena mušterija?«»Da.«»A cijene?«»Napamet.«

»Sve ćete upamtiti, što sam. vam kazao,«Ona potvrdi, pokušavajući da svoju hrabrost izrazi mišlju: »Ako to kratko nasađeno biće može da radi svojposao, onda sam sigurno i ja sposobna da radim svoj.« Ali nije bila tako samopouzdana, kako je izgledala.Bijaše to onaj sudbonosni ponedjeljak ujutro, i ona je stajala u poslovnici obučena u jedn'ostavnii sivi kostim —pro-tiveći se skinula je crno kao sentimentalno i neprilično •—■ i čekala Lennoxa. Ovdje je bila rano, veomarano; on je došao kasno; i u međuvremenu joj je Andrews pokazao osnovne linije njenih dužnosti.Njegove pobude bile su isključivo sebične. Nije ga rukovodio nikakav obzir prema Duciji, niti su to bilealtruističke želje, da ona uspije; ali je mnogo mislio na sebe i imao jaku potrebu da zadrži svoj položaj.Svojevremeno je i on upoznao te različite slučajeve »putovanja«, i Lennox je nagovijestio, da će on u slučajuLucijina neuspjeha morati preuzeti Mooreov krug. Za Adrewsa je to bila neugodna pomisao, jer su mu, ponjegovtu vlastitom izrazu, putovanja već izlazila na nos.S mnogih je razloga voldo svoje dosadašnje mjesto, ne samo zato, jer je stanovao u Gallowgateu, u bliziniposlovnice, i prije svega rado išao redovno kući jesti. Ali je imao samo malo nade, da će ona uspjeti. Kakva jebila korist od neke žene van kuhinje. I bilo je očigledno, da njegovo mišljenje dijeli i mladi Frame —kancelarijski momak — koji je, kraj sveg jutarnjeg posla predaje pošte prošloga dana, tu i tamo i nju gotovosvisoka pogledavao.Izgledala je rijetka i nepristala osoba, kada je tako stajala u onoj poslovnici. Bilo je energije u njezinu oblačenju isjaja u njenoj1 kosi; Ilice joj je izgledalo mirno, ali to bijaše nešto prisiljen mir, a u čvrsto stisnutim prstimaosjećala je brzo udaranje pulsa. Toliko je sada zavisilo ad nje — zaista samo od nje, jer joj nitko drugi nijemogao pomoći. To bijaše čudna misao d ispunjavaše jie naročitim osjećajem, ne slabošću, već snagom; osjećalaje, da je u njoj oslobođena jedna sila i da je kip jela kroz njene žile.»U svakom, slučaju«, reče Andrews, okrećući se, »više ne mogu učiniti.«190Ona ne odgovori, nego okrene pogled od njega i počne gledati po poslovnici. Ovaj ju je ured u nekom smislurazočarao. Ona je uvijek »Frankov ured« predstavljala kao potpuno otmjenu, časnu, poštovanja dostojnu, zgradu;ali je ovoj — po njenome nalaženju nedostajala nažalost svaka distinkcija. Bile su dvije prostorije: kancelarija ijedna unutarnja, na koj'oji je stajalo »Privatno«, ali uglavnom puna sanduka, iz kojih se slama nasumce rasula;prostorije su bile stare, nečiste. Buljiila je u pričvršćene prozore, raspucale karniše, sivozelene zidove, na ovajprazni pisaći stol, koji je sigurno bio Frankov i kraj koga najednom, s bolom, zamisli njegovu mršavu naprijednagnutu pojavu. Sam prilaz u pisarnicu uplašio ju je: ulaz iz Saddleriggsa s tablom »Lennox i Gal-ton« najednoj] zaobljenoj mjedenoj ploči •—■ bez politure, žutoj, dijelom zelenkastoj i od patine gotovo nečitljivoj —taj je ulaz bio sumoran, taman, i vodio je k okruglim kamenim stepenicama, uz koje se popela držeći se ogradeod jednostavnoga konopca. A sama vrata, na kojima je jedna ploča od furnira bila raspuknuta, dopunjavala susve ostalo — ostavljala su sliku fclecave Starosti, koja se gotovo raspadala. Bilo je jasno, da je Lennox malodržao do izgleda svojih poslovnih prostorija.Uplašena skupi svoje snage, kada opazi buljenje kancelarijskog momka: Frame, znala mu je ime, Dougal Frame•—■ mladić rastom ispod prosjeka, star oko četrnaest godina, s prljavom kosom i ovratnikom, sumnjivo tamnimvratom i ušima, koje izgledahu kao naknadno smišljene i dodane. Iza jednoga uha stajalo je držalo, iza drugogaotrgnuti kraj cigarete, a u pogledu mu je ležalo neprijateljstvo, koje je parodiralo i kroz debljinu njegovih velikih

čeličnih naočala. Ona je bar nejasno naslućivala to neprijateljstvo, i u težnji, da nadvlada svoju nervozu, oibratise mladiću.»Zar se ovdje nikada ne čisti?« upita blago.Razmišljajući buljio je u nju dugo vremena, onda odgovori tajanstveno:»Povremeno«. I lakonski uze opet svoj posao.»Trebali biste češće čistiti«, istrajaše ona. »Tako je prašno.«»Ja nisam namješten, da čistim«, odgovor! hladno, ne pogledavši je.191Časak je vladala tišina. Onda u tu tišinu prodre šum koraka na stubama.»To je gospodin Lennox«, reče mladić, još uvijek odbojno, ali manje grubo, kao da mu je možda već sada biložao sve težine hladnoće.Srce joiji se skupi i brzo se okrene, kada se vrata naglo otvore i Lennox uđe. Njegovo lice, napeto gotovo doizraza neobične strogosti — to nije bio izraz, s kojim je uvijek dolazio k njoj u kućiu — postade još kiselije, kadju je opazio; gurne šešir sa čela i odmah reče: »Vi ste dakle tu!« tTo osorno držanje zadade joj ubod — zašto je tako go-vonio, kada je već sve prije utanačeno i tek prije tjedandana potvrđeno njegovom vlastitom rdrječju? Ipak se ona prisili na osmijeh — onaj osmijeh žene, koji je suvišenaglašen, suviše bojažljiv, a da bi se sviđao.»Gospodin Andrews mi je sve pokazao«, odgovori ona pokazujući radost. »Pripravna sam odmah početi.«»Ja sam glup«, reče ljutito. »Vi nikada ne ćete uspjeti.« »Nemojte to kazati, gospodine Lennox«, odgovori onabrzo, još uvijek s onim usiljenim izrazom veselosti.»Pazite, za tjedan dana je gotovo, ako ne postignete rezultate!«Kaikva je on sentimentalna budala ipak bio, kad je mogao primiti takvu ženu, pravo uzevši, uopće jednu ženu?Sjetio se, da joj je jednom kod nje sa šalicom čaja u ruci nepripravno brzo rekao: »Ako želite to mjesto, samo mirecite!« — sada je vidio, da je zaista bila ovdje, u njegovoj poslovnici, spremna da nastupi na to mjesto — tajogromni preokret okolnosti bijaše mu tm u oku. U ovome hladnom jutru ponedjeljka pitaše se, zašto je takobesmisleno dao pristanak. I tako joj objasni:»Ako mi izgubite i jednu jedinu mušteriju, nemojte više dolaziti ovamo!«»Sasvim sigurno ne ću«, odgovori ona odmah odlučno. »Hm!« reče on nestrpljivo, i obrati se Andrewsu. »Gdjeona počinje.«»Liinton«, reče Andrews, »ja sam je uveo kako sam god bolje mogao.«192

Široko raširenih nogu okrenut i ljutit, gledaše Lennox kroz prozor. Onda se najednom obrati Luciji, koja ga jebojažljivo promatrala.»No, zašto stojite ovdje?« viknu mrzovoljno. »Za to se ne dobiva plaća! Idite i počnite!«»Čekala sam na vas«, odgovori ona, još uzbuđenija njegovom surovošću. »Mislila sam •—■ «»Nemojte misliti. Radite!«Cerio se kiselo ovome svome aforizmu i izvadivši olovku iz džepa na prsluku stavi je ispod šešira, odakle jeprijeteći gledala kao cijev topa.Ona ga pogleda gnjevno, ali ne reče ni riječi. Da savlada bijes koji je rastao, uzme s pisaćeg stola svoju novuknjigu i papire i onda, užarenih obraza izađe iz sobe.

To je ponižavalo, da ponižavalo, morati trpjeti takvu "uvredu. Gotovo je bila odlučila da se vrati i da mu to nje-govo jadno mjesto baci u nacerenu gubicu. Na polovini stuba ču lupkanje koraka i, kada se brzo okrene, osjetipun udarac Dougala u letu.»Zaboravili ste olovku«, reče nespretno, pribiruoi se.Ona uze olovku, šutke gledajući u mladića. On je pogleda samosvij esno.»Zašiljio sam je«, izjavi, poorvenjevši do ušiju. Onda učini, prije nego što je išta mogla reći, palcem pokret una-zad i reče: »Nemojte'to s Lennoxom uzeti k srcu. On je uvijek ponedjeljkom ujutro loše raspoložen. Vi ćete većuspjeti!« Naglo se okrene i, grabeći po tri stube, nestade.Trenutak je stajala, onda joj usne tiho zadrhtaše; izraz joj se razvedri, lako se smiješila kad je stupila na ulicu.Bilo je lijepo svježe jutro, još svježije zbog prekrasna ranoga mraza; lahor, koji se dizao kroz Saddleriggs,potiskivao ju je naprijed prema kolodvoru. Kroz brzi prijelaz iz zagušljive poslovnice u svjetlost dana odjednomje obuhvati osjećaj mješavine hrabrosti i odlučnosti. Oko nje je tekla nagla struja grada, neprestani impulsnemirnih lica: povorka konja, koji su vukli svoja kola; ljuljajući se ropotarila su šareno obojena tramvajska kola;kratki štropot jednog jednoprega; u svemu je bio element životne snage, koju je ona i ne znajući udisala. I,nošena tom strujom, do nje dopre, tiho odjekujući kroz zrak, to živahno uporno brujanje grada — kroz13 Tri ljubavi193paranje roga nekog remorkera na brzoj rijeci, pisak lokomotive, vika pokiućarca s njegovim kolicima.Prešla je ulicu i zaokrenula u Young Street; ovdje su bili pločnici još punijd, ulica još uvijek zakrčena prometom.Išla je dalje i došla na kolodvor u Ojueen Street, prošla tamnije svijetlo staklom pokrivene gornje hale, spustilase dolje kroz s-umporast dim, koji je pritiskivao mokre lukove svoda na peronu donjega sprata.Uđe u vlak za Linton, i opet je, dok je vlak topotao, uhvati brzi impuls odluke, da uspije u svom pothvatu. Opetmišljaše:»Moram zaboraviti prošlost. Imam Petra — i budućnost.«Došavši na svoje odredište, duboko uzdahne i energično okrene lice gradu. To je bio trgovački grad. Zrakom jebrujala lupa hiljada čekića: beskonačno odjekivahu rat -—a — tat — tat udarci zakivača i zvucii kovača upolaganju tračnica; na jednom prema nebu ocrtanom zbrkanom, kosturu nedovršenoga broda visio je roj ljudisličan mravima; gigantske dizalice pružahu svoje ogromne ruke, s kojih su visjeli lanci od karika debelih kaobedro čovjeka. S one strane ulice od ulaza iu brodsko gradilište hroptaše neka nespretna lokomotiva, ostavljajućiza sobom istrgani oblak dima. Zemlja uzdrhta pri njenom prolazu. Sve je to bilo grubo i životno snažno, sirovokao i izrovana glina tamo, gdje se upravo gradio red kuća. Ipak je to uzbudi. Udaranjie čekića o željezo; zujanjepare; škripa čekrka; zveckanje dizalice; sve je to ona osjećala, i svu moć toga. Opet je zrak odisao jednim po-četkom, također je to bio početak i za nju, u životu: ne prosto torbarenje tim prokletim margarinom —.već neštoviše od toga, životno snažni, intenzivni trenutak.Na ugki Hligh Streeta i jedne uske ulice, koja je vodila prema brodogradilištu, dođe do svoga prvoga cilja —■jedna pekara, s malim od muha zaprljanim izlogom, kroz koji su se vidjeli redovi hljebova i dva okrugla staklaza kolače. Jedno steklo bijaše prazno; na drugome su bili masni kolači; rijetki cvijet na okresanom drvetu; prekoprozora je stajao natpis: »Dani. Harbottle and Nephew«. To ime i taj trenutak ne će ona nikada zaboraviti. ImeHarbottle stajalo je iznad svih imena i steklo je za nju više nego! značenje, kad opazi kroz plavo zeleno staklonekog čovjeka naslonjenoga iza tezge. Stajao je zamišljeno na jednoj nozi, dok je čizmom druge194grebao brašnjavi list na nozi. Njegove gole ruke, ulijepljene isuviše tijestom, uprle su se u tezgu, te se on tako upregači povio unazad i ispružio tanki vrat. Bio je gotovo kao roda zamišljen. Bijaše li to nećak ili lično Dan?Nije bilo važno. Ona opazi u njemu neposrednu žrtvu i odlučno stupi u radnju.»Dobro jutro, gospodine Harbottle«, reče. »Dolazim od Lenn'oxa.«Nastup joj je bio čvrst, pravilan, nepopustljiv.»Imate li danas za mene kakvu narudžbu?« pitaše drskim čelom.Sjenko skromnoga Andrewsa! Gdje, oh, gdje je ostao tvoj; savjet, da treba uletjeti u radnju i započeti tvrdokornorazgovor o vremenu?»Narudžbu?« ponovi on. Bio je zatvoren u svojoj podzemnoj pekari jutros od četiri sata, i sada je drijemao u rad-nji, dok je njegova kćerka gore doručkovala, buljio je u nju zaprepašten, kao da nije mogao vjerovati svojimušima i očima.Ona otvori svoj notes.»Odsada ću ja dolaziti k vama«, objasni glumeći samopouzdanje. »Preuzela sam mjesto svoga muža, znate.«On je još uvijek buljio u nju. Onda se napokon preko-njegovih brašnjavih crta raširi svjetlost shvaćanja.»Razumijem! Razumijem!« izjavi. »Onaj mladić! Dakle1 tako je to, i vi ste sada na njegovu mjestu. Dobro^dobrot Čudni dani, u kojima živimo, da moram gledati ženu, kako-dolazi u moju radnju i traži narudžbe!«Ona uzme olovku, i pogleda ga.»Ja već nešto trebam, pazite«, reče on oprezno; »ne poznajem nikakve predrasude. Mogao bih nešto trebati odLen-noxa.«Njezina olovka brzo zadršće po papiru.

»No, no-, možete mi poslati bure s običnim.«Ona to hitro zabilježi — znala je od Andrewsa, što je bilo njegovo »obično«; zavlada tišina.»Nešto margarina?« predloiži ona. »Mogli biste ga poslati u četrnaest sa tri.«To bijaše majstorski potez, kako je poslije mislila, pokazivaše svoje duboko poznavanje tajni poslovanja.13*195»Dobro, kad već o tome govorimo«, odgovori on polako, »pošaljite mi pola bureta toga i tako.«Prsti su joj lako drhtali, kad je sračunala konačan iznos. Istom kada je bila gotova, smješkala se i veselo muzahvaljivala.On je ukočeno, gotovo glupo, gledao za njom, dok je izlazila kroz vrata. »No!« mišljaše. »Da li je itko tako štodoživio?«Napolju zastade. Da, ona je tu narudžbu tražila i dobila ju je. Usprkos vanjskom miru, srce joj je uzbuđenokucalo. Bio je to početak — i uspjeh! Znala je, da je to mogla raditi. Trijumf nad tim malim, neznatnim pekaromisprni joj život potresnim uzbuđenjem. Osjećala se podignutom, ali se umiri. Idući dalje k slijedećem poslu, sililase da bude mirna.Neumorno napravi svog krug kroz grad. No nije uvijek odmah našla sklono uho, kdje bi u praznoj radnji bilo pri-stupačno njenom pitanju. Morala je čekati; stajati na nogama, dok je pekar — nekada nestrpljivo, nekakoradoznalo iskrsavao dz podzemlja. U većim je radnjama morala stupiti nasuprot mladim neodgojenim damama.Njena propitkivanja nisu uvijek bila uspješna. Doživjela je i odbijanja; ali je početak bio povoljan — gotovo udobrom znaku. Znala je pobuditi povjerenje, gdje je to bilo potrebno, i polako je nagomilala listu narudžbi. Uodređenom smislu bilo je to neizbježno; ona nije bila glupa, a Lennox je bio dobra firma, firma od imena. Stvarse sama od sebe prodavala, kako se to Frank jednom izrazio.Poslije posljednjega razgovora stupi na svjetlost i iz pojasa od laka izvadi sat. »Bože«, mišljaše, »tri sata!« Takoje snažno bila zadubljena u posao, da je zaboravila jesti kao manje važno. Ali je sada, uzbuđena svojompobjedom, osjećala glad, gotovo lakomost. Pogleda unaokolo, primijeti jednu gostionicu preko puta ulaza ubrodogradilište i uđe u nju. Bijaše to skroman lokal, u ovo doba prazan; ali se po mokrim kolutima i mrvicamana stolovima moglo zaključiti, da je prije kratkog vremena bio posjećen; sjedne, naruči sendvič sa šunkom i čašumlijeka. Kako je to prijalo! Olakšana, ispije posljednji ostatak mlijeka s uživanjem.

U tišinu prostorije prodre nagla tutnjava onih udaraca čekića — rat — a tat — tat i cing — cing — cing u taktu,neizmjerno umnožena. Nekoliko je muha drijemalo na sivom stropu; bile su zamrzle, nesmetane galamosm. NiLucy nije nitko smetao. Ona se isnašla, tu je sjedila gotovo s uživanjem, kao da je to bio uzbudljiv simbolnjezina novoga života.Kasnije se, kada je išla po Saddleriggsu i živo se penjala stubama do poslovnice, njeno raspoloženje promijenilo— postalo je mirno', gotovo hladno.Svi zašutješe, kad je gotovo teatralnom točnošću ušla. Nije govorila — ne, nju su jutros ponizili. Šutke, aispunjena ocjenom svoje vlastite vrijednosti, tražila je ispriku.»No«, reče Lennox, gledajući je neobičnim pogledom »kako je išlo?«Pruži mu šutke svoju knjigu, i on je isto tako šutke uzme. Bio je to dramatičan trenutak, a Andrews i Framebijahu zanesena publika, kad je Lennox brzo preletio narudžbe. Napokon spusti knjigu.»Nije loše«, mrmljao je, a glas mu postade drugačiji. Trljao je ruke, bradom ciljao prema nijoj, lukavimosmijehom pokaza žućkaste zube. »Za početak nije loše.«Za početak, ne tako! Znala je, da je još i kako uspjela,, i znala je, da je i on to znao.On opet uze knjigu u ruke. »Je li prva kvaliteta, koja setraži u radnjama?« upita.»Prva je, mjera po osamnaest šilinga«, odgovori ona, savršenim stručnim izrazom.On se opet nasmiješi, dozvolivši joj tako uže približenje njegovu autoritetu. Naravno, on je to uvijek znao! Vrlovješta ženica: njegovo poznavanje ljudi bilo je uvijek izvrsno. Naravno! Naravno!»Da. Vi ste dobro radili«, mrmljao je, onda ee okrene i, tiho zviždučući, ode u unutarnju prostoriju.Ona pogleda druge, Dougal joj se s izrazitom gestom pozivanja smiješio.»Ovdje ćete ispisati svoje fakture«, objasni joj, pokazujući na svoj stol.On je definitivno primi kao člana tvrtke.1'97mmmmmm^^^mamJBV

- Kući je 'došla poslije šest sati. Promatrala je svoja vlastita vrata s izrazom nesvijesnog ponosa na svoje djelo.Bila je, u pravom smislu, duboko olakšana svojim uspjehom, jer je najednom uvidjela ograničenost njojpristupačnoga polja, u iznenadnom se strahu upita, što bi radila, da nije bila tako sretna, da nije našla to takodobro mjesto. Dok je ulazila, primijeti pismo, koje je ležalo na podu predsoblja i čekalo na nju. Od Petra, tako jemislila nagonski, i na njenim usnama nagonski izbi osmijeh kad se sagnula da digne pismo.Bijaše od Petra, ali ne pismo. Bila je to jednostavna dopisnica zgužvana, zgnječena, s magarećim ušina na uglo-vima, svi znaci pokazivahu, da je brzo pisana i potajno predana pošti — dopisnica, koja je, nevjerojatnomkratkoćom pisala: »Odvedi me odmah odavde«. Bez potpisa, bez natpisa, jednostavno jedna mrlja, koja je moglabiti suza, i te četiri grozne riječi: »Odvedi me odmah odavde!«Ukočeno, ponovila ih je glasno. Stajala je ukočena, skamenjena; onda ode u dnevnu sobu, gdje se skljoka ustolicu. Što to znači? Tuce različitih objašnjenja prolazilo joj je kroz glavu. Nejasnom zabrinutošću vidje svogasina u nekom strašnom i očajnom položaju. Da li je bio samo nesretan u svojoj novoj okolini, ili s njim postupajuloše, surovo? Da li ga tuku? Zaista, ta zgužvana karta, koju je držala mlitavom rukom, bila je granata, koja jeneočekivanom i razornom snagom pala na nju.A ipak — ona umirlijiva dobrota u poštovanju dostojnom glasu brata Williama; one tamne saučesne oči brataAloy-siusa; skromno poštovanje spram onog zelenog i zlatnog prospekta — kada je razborito razmislila, nijemogla sumnjati u te časne dokaze.Usprkos svemu, provela je noć u tuzi, mučena upravo zato, što nije znala opiravdanoist svojih bojazni. Bila jeogorčena zbog neočekivanog, iznenadnog razvoja događaja, koji je nastupio baš u času, kad je s trijumfomvjerovala, da je sredila budućnost, uključujući i plaćanje školarine za prvi kvartal; ali je to bila stvar, koja jezahtijevala njenu budnost. Instinkt joj zapravo naredi, da se slijedećeg dana požuri198u Laughtown; ipak nije htjela sama sebi dopustiti, da to učini. Nemogućnost, da svoj posao napusti u sadanjemrazvoju, i očigledna slabost, koju bi takav korak pokazivao —• bijahu razlozi, koji su je kolebali; i nije joj bilolako da odugovlači. Ipak, poslije noći prekidanog i nemirnog sna, diže se i napiše kratko pisino svome sinu, ukome mu javi, da će ga posjetili u subotu uveče, jer je to bio njen poluslobodni dan.Cijelog se tjedna borila protiv svog neugodnog osjećaja; međutim onoj tvrdokornoj sklonosti, da izbjegne da gavidi, suprotstavila je svoju odluku; ali se u subotu žurila, čim je mogla napustiti poslovnicu, na centralnikolodvor i ušla u vlak za Laughtown u jedan i petnaest.Kakvo je to bilo putovanje — išta dosadna zemlja i još dosadniji grad! Činilo joj se vrhuncem ludorije tamoputovati. Osim toga, morali šu se uzeti u obzir i troškovi, iako ih je smanjila, jer se odrekla kola, bijaše toprilična ivota mjerena njenom sedmičnom zaradom. Bilo joj je jasno, da će u tom pogledu u budućnosti moratibiti opreznija. A ■ što će joj tamo reći? Što će joj brait William reći, kad se u kratkom vremenu od jedne sedmiceopet pojavi, tražeći da opet vidi svoga sina.Ali nije srela brata Williama, koji je, možda, time postigao vrhunac svoje mudrosti. Iako ju je uveo istipodvorniik u istu prostoriju, brat se William nije pojavio, niti su joj ponuđeni oni gostoljubivi darovi vina ikolača. Umjesto toga, poslije nekoliko trenutaka, dođe Petar s licem tako blijedim i tužnim kao boležljivi mjesec;čim ju je ugledao, brižnu u suze. Bijahu to gorke suze, prekidane stalnim opetovanim cvilenjem, kojim ju jepreklinjao, da ga izvede iz škole.Pogleda ga jasnim očima, čudeći se, da ne podliježe njegovoj boli.»Što se dogodilo?« pitala je brzo.»Čeznem za kućom, čeznem za kućom«, ponavljaše on opet i opet ponovno.To je zapravo, čini se, bio uzrok njegovu stanju, jer je već drugi dan poslije njezina odlaska njegovo sigurno i ve-selo raspoloženje bilo slomljeno i on je sve više i više bio utučen, opustošen, jer ga je ostavila. Od toga jevremena uporno plakao.199Pritiskom njene ruke bio je prinuđen, da je pogleda.»Da li s tobom pristojno postupaju?« upita ga oštro.»Da. O, da«, jecao je. »Orni sa mnom postupaju jako dobro. Ljubazni su, veoma ljubazni. Brat me Alovsiuspoljubi svako veče. O, da, sasvim dobro, sasvim dobro.«On opet poče ono gotovo histerično ponavljanje riječi.U njoj je tutnjala jaka borba. Jasno je vidjela nevažnost njegova uzbuđenja, ništavni razlog, zbog koga je natako-smiješan način došla ovamo. To je bilo previše: stvarno bijaše previše od njega. Ipak je bila duboko dirnutanjegovom, zavisnošću od nje.,Najednom je strastveno zaželjela da uzmogne odbaciti, strogost, koju je glumila, da na svome licu osjetipovjerljivu toplinu njegova lica, punog suza, da na svoje grudi privije to tijelo, koje se treslo od jecanja; ali tonije htjela učiniti-Mjesto toga prisili se i ustane.»Hajde«, reče ljubazno, pružajući ruku u rukavici.Odmah je prihvati, iako se branio od najednom nastale-iluzije, da će ona smjesta otputovati, a koja se brzorazbila,, kad ona prijateljski dodade: »Idemo se malo prošetati.«

Poslušno ju je pratio kroz hodnik, u kojem, iako je iz: raznih razreda dopiralo mrmljanje glasova, nikoga nijeprela. Htjede pitati, da li se dozvoljava dječaku da s njom ide, ali budući da nije bilo nikoga, sama otvori vežu;izađoše i pođoše stazom prilično brzim korakom. Neosjetno, u brzim pokretima udova, popusti njegova tuga.Htjela je njegovoj boli dati vremena, da se istroši i kad su prešli put, koji je vodio oko grada, kradomice gapogleda.: Da, prestao je plakati.»Veliki dječak kao ti!«, reče konačno, gledajući ravna ispred sebe. »Ti si me iznenadio!« Namjerno se vrati natu. temu.»Bio sam sam, majko«, objasni on. »Počeo sam plakati,, i nisam znao zašto, i nisam više mogao prestati. Ondasu mi dječaci rekli, da čeznem za kućom. Ti ćeš me odvesti, sigurno,, zar ne?«Očevidno nije vidio za nju ni najmanju teškoću, da ga odvede i sebi natovari na vrat tu nepriliku, od koje se oslo-bodila tek prije kratkoga vremena.200

»Sviđaju li ti se ostali dječaci?« zapita zatim.»Da — oni su vrlo dragi« reče on. »Jedan od njih ima napadaje. On padne i pjeni se. Onda, Španjolci imajučudan miris, i neki nose žute cipele sa šiljastim vrhovima. Igraju nogomet.«»Igraš li i ti?«»Ja sam se špekulao. Nisam htio, ali me zvao brat John Jacob.«»Brat John Jacob!« uzviknu ona; Joeov prijatelj — i u mozgu joj iskrenu fraza: »Braća se stalno bave dječacimai dobrovoljno učestvuju u njihovim sportskim i drugim igrama.« Čak su i pokušali da ga tom djetinjom igromodvrate od njegove tuge.Ona ga oštro pogleda.»Ali ostali dječaci?« istraja ona. »Zar još nisi našao ni jednog zgodnog prijatelja?«»Da.« Reče on u tmurnom razmišljanju. »Tu je jedan veliki mladić, zove se Ramford. On je zgodan. On znaoponašati. On sve zna. On hoće, da postanem njegov ljubimac.«»Njegov ljubimac?« zapita ona. »Što. to značli?«»Ništa, zapravo«, objasni on. »Naprosto se kaže, da si nečiji ljubimac, i to je sve. Veliki mladići imaju svoje lju-bimce. Takav je običaj. Ljubimac svome velikom mladiiću daje pri čaju nešto od svoga kolača.«»Zna li brat Wdlliam za to?«»Naravno — on zna za sve.«Ona ga šutke pogleda.

»I zamisli jo!š«, uvjeravaše on dalje; »moramo ići u crkvu svakoga jutra. Zar to nije preglupo? A zadatak, kojismo dobili! Tu stvarno moraš učiti.«Njezino se čelo postepeno izravna. Unekoliko je razabrala, kako je to za njega morala biti nova situacija.»Lijepo!« reče ona, duboko dišući. »O tome ćemo se sasvim lijepo i iskreno razgovarati«.»Upravo tako, majko«, doda on tužno; »onda me moraš povesti.«Ona odlučno pogleda. Željela je da sjedne i o stvari pošteno razgovara. Na lijevoj strani opazi njegovanu ogradugradskoga groblja, tu bijahu i pristojne klupe, zato skrene s puta i uvede ga kroz željezna vrata s rešetkama.Ironija201

situacije mije im bila jasna, kada su se, pošto su sjeli pod jednu tisu, koja je zasgenjivala neki veliki spomenik,zapleliu vlastite misli.»Stvar je ovakva, Petre«, poče, »ti znaš —« Ali joj je bilo teško da mu objasni; njen mu je položaj bio suvišenepoznat; a već ju je bio pozdravio kao osloboditelj icu. Kako je mogao znati, da će slijedećeg tjedna nestatisimptomi čežnje za domom? Da, bilo je teško, vrlo* teško, da tome osjećajnom i nepovjerljivome biću, koje jebdio njeno, nametne svoju volju. Ali se silila da to učini; prvo- mu je govorila primamljivo, zatim odlučno. Suzesu mu opet tekle, a jecanje mu je tako dobro pristajalo na ovome groblju, u ovom sivom zraku. Spomenici sudisali sućutnom, melankolijom; tisovina se blago njihala nad njima svojom krunom, u tamnom odobravanju. Isamo njeno oko bijaše vlažno, no ipak kroz nju, usprkos toj slabosti, prostruji tih osjećaj nestrpljivosti. Bdio je isuviše smiješno praviti toliko vike; prouzrokovati strahovitu smetnju ni radi čega, iz neznanja njezinebezgranične ljubavi prema njemu — a osim toga izgubio je svoju maramicu.»Ne koristi ništa, dragi«, reče konačno, pružajući mu svoju maramicu. »Ti se u tome moraš snaći«.On je obrisao oči i dugo vremena gledao pred sebe. »Dobro — kad ti kažeš, onda ću morati«. »Tako treba«, rečeona pobjednički. »Ti si hrabar dječak.« On se još više smiri; izgledalo je, da na nešto misli. »Neki od dječakaimaju pakete s jelom — konzerve i slično«, primijeti on konačno; »a ja nemam ništa«.»Bi li ih ti htio?« upita ona brzo, veselo isikorišćujući promjenu teme.On ovdje spusti donju usnu, ali potvrdno klimnu glavom. »Onda, hajde!« reče ona veselo. »Idemo dolje udućane.« On se diže i pođe s njom. Opet je izvojevala jednu pobjedu, još kako smišljenu, izborila ju jie, a da gapri tome nije razmazila!Sišli su u grad, i veselost vlažna od suza prožme ga kad mu je kupila lonac ukiseljenog povrća, bocu umaka odrajčica —■ dječaci su to pri čaju mazali na hljeb, tako joj je protumačio — kutiju račje paštete, kutiju biskvita ifuntu kuglica od anisa. Opet je postao zadovoljan.202Išli su duž rijeke, držeći Se za ruke, zatim su pili čaj u nekom lokalu, gdje ga je pustila, da se najede kolača domile volje. Od vremena do vremena zaustavljao se u svojoj proždr-ljivosti i gledao nesigurno u nju.»Ali, Petre!« ubaci ona opominjući. »Pazi!«Kad su se na vratima koledža, u. koji nije opet ušla radi takta, oprostili, čvrsto mu je ponovila tu osobituopomenu.»Uporno ćeš raditi i uspjet ćeš«, pritisnu ga najzad, »onda ćeš postati znamenit čovjek i neizmjerno bogat!«On potvrdi glavom, ostade stajati na vratima — mala, neopisivo ganutljiva prilika — obavezno joj mašući dok seudaljivala.Prošlo je. Išla je na kolodvor smušena, iznemogla, ali je pobijedila; da, pobijedila je.VIVeć je radila tri mjeseca, plod toga rada bio je ugodan osjećaj, da je uhvatila čvrstu podlogu. Naravno, ponekogje tjedna njena provizija bila neznatna, ali je drugih tjedana opet zaradila čak i do tri funte; osim toga, uspijevalojoj je stalnom štednjom i lukavošću, da uštedi mali dio troškova odobrenih od firme. Iako je uvijek uzimala uračun izvjesnu mjeru sreće, ipak je bilo trenutaka, kada ju je vlastiti uspjeh zbunjivao; i Petar je u školi dobronapredovao, ona početna tuga bijaše već davno zaboravljena, njegova redovna tjedna pisma pisana ljubičastomtintom, bijahu primjeri stilskih zadataka i umjetnički sastavli. Bio je napredovao do* sredine svoga razreda — toje ona, zapravo, i očekivala — ali se zapravo govorilo, da će ga uzeti u muzičku školu. Kako se njeno srceveselilo nad tim prostodušnim izvještajima.Tjelesno se osjećala snažnom, prožeta energijom i zdravljem, koje bijaše još pojačano tako čestom promjenomnjenih dana. Za razmišljanje imala je samo malo vremena, ali priznavala je, bol za muževljevom smrćupostepeno je popuštala, iako nije mogla da izbjegne povremenim osjećajima tuge, koji se javljahu kaomomentana čežnja za njegovom blizinom u samoći kuće. U tragičnom trenutku njegove smrti osjećala je, da jojje život dokončan, uništen gubitkom muža; a sada je upravo počeo poprimati obličje jedne uspomene, idealizi-

203ranja — mane mu bijahu zaboravljene, prednosti preobra-žene —■ i ona je vidjela njegovu sliku samo jošmutno, upravo kroz taj blijesak, koji ga je okruživao. U nepokolebljivoj odluci, odbila je da razmišlja o načinunjegove smrti. Najprije ju je to dovelo do poluludila, to nejasno saznanje, kako je ona strašno djelovala na njegovtragični kraj. Ali nije htjela misliti na to. Ni na Anu. Anu je izbrisala iz svojih misli,' potpuno, neopozivo. Ipak jeponekad sjedeći potpuno mirno, pokušala da zamisli Frankovo povjerljivo lice — zatvarala bi oči i tako nastojalada vidi kao da je on tu pred njom — ali, otkri u tužnome saznanju, to je premašivalo njene snage. Vidjela jenjegovo lice, ali ne kao pravo i stvarno lice; bilo je daleko, blještavo, neopipljivo. Samo se jednp pojedinostizdizala živom jasnoćom: njegove ruke, mlitave i voštane, kako smežurane leže u lijesu preko grudi. Često jevidjela te ruke, koje joj gotovo postadoše simbol uspomene na njega. Sve u svemu nije bila nesretna, a njenasigurnost bijaše zapanjujuća. Još više, gospođica je Hooking, na svoj! način postajala sve pažljivija, i često seLucy penjala k njoj na brežuljak i sjedila uveče, slušala njeno sviranje, svirala je nekada i sama na zvučnomnjemačkom klaviru, čiji duboki tonovi toliko nadmašivahu zveckanje njenog vlastitog seoskog instrumenta.Samo je jedna misao trijeznila njeno radosno samopouzdano raspoloženje. Još nije dočekala obećani Joeovposjet, i ta joj je činjenica prouzrokovala neku neodređenu napetost, Račun za pogreb bio je — sasvim naravno,tako je mislila — dostavljen njoj, i glasio je na visoku svotu, od četrdeset funti, uz to dođe i zahtjev cvjećara, tajne bijaše velik, ali je Joe inzistirao na tome, da ga plati. Od smisla za rad, sasvim nezavisno od čestitosti — onaje uvijek plaćala »u gotovu« —-> ljutili su je svi različiti računi, koji su joj lebdjeli nad glavom. Povrh svegadošlo je, s novim kvartalom, koji se približavao divovskim koracima, pitanje Petrove školarine. Naravno da jebilo sve u redu! Iako je našla, da je ostavio dosta vremena, nije joj nedostajalo povjerenja prema Joeu. Kada bisumnjala u njega, opet bi, sigurno, povjerenje bilo povraćeno jednoga dana njegovom iznenadnom pojavom —pojavom koja bi, možda, bila ništa manje nego bogati i velikodušni dar.204Jedne večeri, u tajanstveni sat sumraka, bijahu joj prispjela teretnim kolima tri drvena sanduka, različite veličine.Donosiocu je odmah objasnila, da ona ništa ne zna za to, ali je ovaj pokretom glave naznačio, da to dolazi izLevenforda; da je te sanduke dovezao po naređenju Joea Moorea — Velikoga Joea iz gostionice Shamrock inogometnoga društva »Grelu«. No, svakli poznaje Velikoga Joea — on je sam često dovozio s kolodvora robu,kojlu je gospodin Moore naručivao u velikim trgovinama u Glasgowu.Kad je čovjek otišao, zapanjenim je pogledom promatrala grube sanduke, koji su smetali simetričnoim redu nje-zina predsoblja. Onda uze žaraič, koji se pod njenim žestokim, ali nespretnim udarcima savio, i napokon jeuspjela otvoriti sanduke. Slama i papir bijahu rasuti po čistom linoleumu; onda je vidjela sadržaj. U prvome jebila belfast-šunka, velika i smeđa kao sapi konj-a; u drugome tuce tamnih boca s etiketom »Royal Ruby PortWine«; u trećem do vrha punom bijahu banane — ne samo svežanj, već puno drvo kanarskdh banana, žutih iaromatičnih, nabubrelih od zrelosti. Što, za miloga boga, da počne s tim bananama? Neke su na vrhovima većpočele trunuti.Pogled na ovo rijetko jelo i piće umiri njezin zbunjeni pogled i glupavo se borila da uhvati daha; onda joj polakopotamni dobra namjera darežljivosti, i zapita se, koja je bila-skrivena svrha toga dara.Na svaki način banane joj bijahu na teret. Smjesta pošalje nekoliko zdravih plodova Petru; alli kako su dani pro-lazili, ostajahu uzaludni njeni gotovo očajni pokušaji, da pre-(dusretne naglo trulenje. Bijaše to kao luda utrka:što je brže jela, to se voće brže kvarilo; što je više banana jela, to je više izdanaka izbijalo iz srednjeganeupotrebljivog drška. Lucijino se štedljivo srce osjećalo povrijeđeno, ali borba bijaše beznadna. Konačno jespopadne vrlo dosadna nelagodnost, a vrhunac je bio dostignut tada, kada je gospođica Hockdng blago aliodlučno odbila treći svežanj neiscrpne zalihe voća.I šunka postade izvor stvarnoga ogorčenja. Počela ju je često jesti: za doručak; nekada uz čaj; ali to stalnoponavljanje jednoga jela ubilo je u njoj lj|ubav, koju je imala prema njemu. Nije je više mogla podnijeti, kaopomorac, koji se205na bradu punome skorbuta, mora hraniti slanom svinjetU nom. Miris pečene šunke nije više nestajao iz kuće;držao se na zastorima kao porok; progonio ju je; bila je prinuđena da noću ustaje i da radi slanoga ukusa, koji jestalno imala u ustima, pije vodu. Ta je šunka u kredenou njene kuhinje nalikovala gotovo na skelet.Što se ticalo portskoga vina, ostalo je u drugome redu — netaknuto, beskorisno, bojažljivo neugodno!Priznala je, da joj taj dar nije priredio osobito veselje. Ipak, nije bilo sumnje o velikodušnosti i dobroti Joeovoj.Tako je čekala puna nade, i pri kraju studenoga primi jednu dopisnicu — njegovo neizbježno sredstvosporazumijevanja — kojom joji javljaše, da će doći, da će slijedećega dana biti kod nje na čaju. Razveseljena,izgradi svoje planove. Imala je predodžbu o tome, kako je realan bio Joeov apetit i kakav bi mogao biti njegovpojam o obroku, koji je nazivao »čaj«. Osim toga, imala je važnih razloga, da uloži sav trud, da mu se svidi. Itako se žurila kući, u veseloj žurbi sredila sve pripreme, raširila svoj najbolje ukočeno uškro-bljeni stolnjak,postavila elegantno i kuhala ukusan obrok od novih i pikantnih jela, koja je sama napravila.Konačno je sve bilo gotovo. Raspirila je vatru u dnevnoj sobi i sjela da čeka. Žar je bio sjajan, bijel i jak, asvijetlo plamena toplo se sjalo na njenom licu. Napolju je bilo tamno, a vjetar se dizao ispod drveća.Najednom u njeno sanjarenje prodre dugo i povjerljivo zvonjenje zvona. Odmah se digne, ode u predsoblje iotvori

vrata.»Lijepo! Lijepo!« povika Joe s praga. »Tu smo, u naravnoj veličini!«. Nosio je debelu kožnatu kabanicu; šešir mu bijaše prilično duboko na zatiljku; cijelo njegovo biće pokazivašebez prestanka dobroćudnu veselost.»Već sam bio u brizi, da li si pravodobno primila moju kartu. Sasvim sam iznenada odlučio da doputujem.Napalo me, znaš!«Strese joj ruku, njeni prsti nestadoše u njegovoj velikoj šaci. Onda, malo s naporom, skide kabanicu; s lupom ipraskom objesi šešir o klin; trljaše ruke; potom pristupi otvorenim vratima dnevne sobe.206»Uđi, Lucy!« reče, gotovo kao da je on bio domaćin. »Uđi!«Ona ga je slijedila.»Aha!« reče odmah. »Aha, kod tebe u kući lijepo miriše. Tu bi i mrtvacu potekla voda na usta, pogotovu ovakohladne večeri, kao što je danas«. Onda sjede pred kamin i naceri joj se.»Da«, odgovori ona, usne su joj se trzale, »tvoj čaj. Upravo sam kuhala.«»Pa što ne kažeš!« povika, dok mu se oči raširiše i poče ocjenjujući njuškati naduvendh nozdrva. »Sigurno, dasam znao, da me takvo što čeka, odavno bih već došao.«Onda se najednom izravnaše nabori na njegovu licu, koje postade važno i ozbiljno. Zadrma kratko ošišanomglavom, i reče svečano: »Ne, ne, moja draga. Htio sam ti samo ostaviti vremena, da se malo smiriš i prijeđešpreko svega. Naravno da mii je i samome bilo prilično teško da pregorim gubitak svog milog brata.«Zadrma glavom., trzaše živo nozdrvama, zatim gornjim dijelom šake prijeđe preko vrha nosa. To je biokarakterističan pokret, kojim je često završavao rečenicu, kao da je njime ugasio osjećaj u svome biću ioslobodio se veselja ili žalosti, koju bi na kratko^ vrijeme probudile njegove vlastite riječi.Opet se smiješio. »Ti si se s tim već pomirila, zar ne, Lucy?«»Da, mislim da jesam.«»To je pravo. Ah! Ali ja znam, kako je teško. Zar nisam već bio u toj koži? Zar ne znam, što znači izgubiti svogadruga? Ah! kad mi je Katie otišla, bio sam šav uništen. Aha, mi smo samo ljudi, zar ne? Je li čaj gotov, kako sirekla?«»Da«, odgovori ona, »ostavit ću ti, da biraš. Ne poznajem tvoj ukus sasvim točno, ali imam slaninu s jajima, ilibi ti možda bili miliji pečeni kotleti? — biraj, što ti se sviđa. Sve već stoji spremljeno u štednjaku.«»Slanina s jajima ili kotleti«, ponovi on razmišljajući, dok je izdu'žio debeli vrat i pogladio ga praskavimšuštavim štropotom; onda okrene okruglu glavu prema stolu. »Slanina s jajima i kotleti. To lijepo zvuči, i, Jiekame vrag nosi! to207

i dobro miriše!« Mljaskao je usnama, da se čulo kao pucke-tanje biča, i polako doda: »Kako bi bilo udrobijeno,kad se već ne možemo sporazumjeti — ti i ja?«»Ali, naravno«, suglasi se ona. I u nastojanju, da ga zadovolji, požuri da mu donese jelo, diveći se njegovuvelikodušnom izboru.Donijela je tada odjednom slaninu, kotlete i jaja, kojasu još cvrčala na poslužavniku; on je stajao okrenut leđimaprema kaminu, zadigao je kaput, grijao je diskretno mjesto.»Hajde za stol!« reče, stavljajiući jelo. »Sjedi, dok jevruće.«»Tako ti svih svetih, Lucy!« odgovori, pristut*ivši odmah stolu. »To rado gledam. Slamana ima sjaj, da bi ipogreb ogladnio, neka me đavo nosi! Naravno da ću sjesti. Pusti me samo da počnem. Izgrepst ću zdjelu.« 'Spusti se na stolicu, uze dosta, pri čemu je zdjelu nagnuo prema svome tanjuru, namaza maslac na prženi kruh ipoče jesti. Poslije nekoliko zalogaja micao se nemirno, zasukao rukave, češao se pod pazuhom, a onda pogleda.»Znaš«, reče, »ja sam ti pravi momak — tako sam prokleto naučen da jedem bez kaputa, jer se drugačije ne osje-ćam dobro. Da li će što smetati, ako se udobno smjestim, kao kod kuće?«»Ne — oh, ne«, odgovori ona, trudeći se da u svome tonu sakrije sjenku odugovlačenja. »Meni ne soneta.«Ali ju je neobična molba gotovo uplašila. On zahvalno klimnu; diže se; svuče kaput; ponovno sjede u košulji;iznova se nenarušenim apetitom posveti jelima. Lucy ga je šutke gledala s drugoga kraja stola. U njoj je izazvalofantastični osjećaj to', da u svome domu, poslije tjedana samoće, vidi toga masnog čovjeka, kako jede za njenimstolom; još nikada nije promatrala takvu revnost, takvu predanost, takvo očito veselje nad svakim žalo- ■ gajem!Kada je divovski komad mesa vukao s viljuškom, ili mrlje jajeta olizao s oštrice noža, ili žvafcao naporom svihmišića svoga lica, činio je sve to s tako jasnim uživanjem, da je proces jela 'zaokružio dostojanstveno«!važnošću. Dok je jeo, činilo se, da dobar ukus jela prodire u njegov organizam, svijetli mu s lica u bogatom i

sitom sjaju. Pri tome nije mnogo govorio, nego je između zalogaja držao nož i vilicu okomito, na stol, gledaoravno preda se, žvačući cijeli ukus jela.208Ipak, konačno, bio je gotov. Pustio je bezbrižno, sa zve-kom, svoj pribor za jelo na tanjur, progutao ostatakčetvrte šalice čaja, obrisao debelim komadom mekog kruha zadnje kapi umaka sa zdjele, blago ga gurnuo u usta,oblizao prste, zavalio se unazad, uzdahnuo i jednostavno rekao: »To je najbolja okrepa, što sam je ikada imao,Lucy. Ti bi mogla moju sestru Polly cijelu skuhati. Trebali bismo te prijeko u našoj gostionici.«Njegov siti pogled kupao ju je svjetlošću poziva, ali ona mrmljaše odlučno: »O svemu smo tome već govorili,Joe.«»Sigurno, sigurno. Ti ne ćeš izgubiti samostalnost«, do-dade on ljubazno, dok je noktom palca bockao zube; natoizvuče palac iz usta, pucne glasno jezikom, ustade i ode do naslonjača uz kamin. »Ti o tome možeš još malopromisliti, mislim.«Pokazao je široke nazore svjetskoga čovjeka, koji joj je u tom pogledu i protiv svog uvjerenja ostavio na volju,jer će konačno ipak uvidjeti, da je on bio u pravu.Dok je utonuo u naslonjač, izvadi lulu i dobroćudno promijeni temu: »Da, malo pušenja i čašica dovest će me upravo raspoloženje.«Ona napravi dugo lice. Usprkos brižnim pripremama ipak je nešto zaboravila.»Mislim, da ni kapi viskija nema u kući«, reče zbunjeno. Onda joj se pogled razbistri. »Ali, gdje mi je glava?Zaboravljam tvoj port.«Ali je, kada je htjela prići ormaru, on zaustavi pogledom. »Ne«, odbi, »to nije za mene. To je piće za dame.« Pre-tjerano zatrese glavom. »Jaka stvar je jedino, što odgovara mome želucu.«Onda zašuti; osjetila je po njegovu držanju, da je napravila jedan propust u gostoprimstvu. Onda konačno reče,malo zbunjena: »Imam još malo brendija u kući — jednom sam ga šupila za Franka. Hoćeš li?«»Svakako, hoću«, potvrdi, opisujući lulom poletni luk.Ode do domaće apoteke u svojoj spavaćoj sobi, odmah se irrati s visokom zelenom bocom, na kojoj je bila plavaetiketa koja bijaše napola puna alkohola. Kad ju je prihvatio od nje, suosjećajno razvuče gornju usnu.[4 Tri ljubavi209»Siromašni momak! To je dakle njegov brendii«, reče žalosno. »I tri zvijezde, dovraga! Taj je najbolji.«Ušuti, lupi se po nosu. »Pa, nema smisla, da se pokvari. Frank ga ne će više piti, siromašni momak. Imaš li čašuza vodu? Koliko god hoćeš veliku.«Kada je napravio brendi s vodom, pokaže na stolicu kraj sebe i progovori iz onog usnog kuta, u kojem nije držaolulu: »No, moja draga, kako živiš?«s»Dobro, na svaki sam način počela«, odgovori ona odmah, sjedajući.»Počela, svakako!« odgovori on, pri čemu ju je podsmješljivo mjerio. »A dokle će trajati taj početak?« »Dokle jahoću, nadam se.«On se poče grohotom smijati, lupajući se po nozi. »Ti ćeš biti moja smrt, Lucv. Ideja, da tako malo stvorenje kaoti, radi takav posao! To je, da se i kokoši smiju.«Nije znala, kako bi primila tu dobroćudnu porugu, da bi skrila gnjev, koji se morao pokazati na njezinu licu;osjećala je to, nagnula se nad košaru za ručni rad i uzela sivd šal, koji je plela za Petra. Dok je vukla vunuizmeđu glatkih prstiju i počela polako plesti, reče: »Tebi se to čini smiješno.«»A! Treba sebi izbiti iz glave taj posao« odvrati on oprezno. »Zar ne možeš brigu o sebi prepustiti VelikomeJoeu?«Dok je govorio, izađoše joj pred oči neplaćeni računi, koji su ležali u skrivenoj pregradi njezina pisaćeg stola, ičeznutljivo je željela, da njegova rasipnička uvjeravanja o darežljivosti poprime opipljivi oblik.»Petar izvrsno napreduje«, usudi se, dajući razgovoru značajan preokret.»Dobro!« reče on. »Dobro za mladoga momka.« Bila je uvjerena, da će on bez sumnje preuzeti na sebe obavezu,ali on, pošto je natočio drugu čašu brendija, uperi ukočeni pogled na njeno vuneno klupko, polako primijeti, bezikakve veze: »Hoćeš li i meni jednom isplesti jedan par?« Njegova joj je neozbiljnost mrsila račune, ali seprisili da se nasmiješi preko blještavih igala.»Naravno. Isplest ću ti pola tuceta pari.« »Zbilja? To je sjajno.« Bio je razveseljen.210»Nisam veliki prijatelj pješačenja, bože sačuvaj, i ne po-derem ih hodanjem, ali mi znoj nogu izjede čitaverupe.«Ona pocrveni zbog njegova ružna i prostog tona; njegov način — toliko suprotan suzdržljivosti — prouzrokovaoje u njoj neobičan osjećaj prisiljavanja. Ipak je pokušala, da njegovu nezgrapnost opravda njegovim iskrenimpoštenjem.»To pleteni šal za Petra«, reče.Ali se brendi ugodno probijao kroz njegov organizam; njezinim riječima nije poklonio pažnju.

»Ja sam čovjek, koji je nešto postigao, znaš, Lucy«, reče s masnim smijehom. »Jednostavan sam čovjek, ali samse za sebe doibro pobrinuo. Ne, ne ću poreći, da sam zaradio novaca, i da sam stekao mjesto. Kada idem ulicom,svaki kaže »evo ide Veliki Joe Moore«. Veliki Joe, dođavola!, tako me nazivaju!«Isprsi se, trbušinu pusti da pljusne između bedara; bio je gotov s brendijem.»Ne misliš li, da je soba pretopla?« reče ona zbunjena, odmičući svoju stolicu od vatre.»Ali ja ti ipak kažem, da sam osamljen čovjek«, nastavi on; »da, osamljen, sasvim osamljen čovjek, i ne stidimse reći, da je to teško za ovako velikog klipana kao što sam ja.«Gornja mu se usna isceri u grimasu samosažaljenja.. Drmao je okruglom glavom Jia debelu vratu, nemirno je —u nagonu da se izrazi — kopkao teškim čizmama preko ograde kamina.»Naravno, ti si krasna ženica, Lucy«, nastavi, dok je prikriveno buljio u nju. »Moj je siromašni brat imao oči uglavi, kada te je pronašao. Htio1 sam da i jai budem tako sretan kao Frank, ali se moja Katie, pokoj joj vječni,pretvorila u vreću kostiju, prije no što je prešla Gospodu. No, Franka više nema, nema ni moje Katie, ai mi smotu. Ti i ja, nas oboje.«Ona mu dobaci napeti pogled. Vidje ga, kako u košulji sjedi ovdje u naslonjaču njezina muža, kako sjedi kraj njetako prisno, te najednom u njoj izaziva neobičnu smušenost, koja je bila kao neki užas koji ju je glodao duž leđai u korijenu kose. Njegova prisutnost izazivala je u njoj neobičnu: potištenost i doticala ju je kao mokar prst, kojijoj ide koso preko čela. Pod njegovim pogledom ispusti dvije očice; ne-14*2.1 Lspretno je pipkala unaokolo, da ih opet uhvati. Shvati, da je dovedena u smiješam položaj s čovjekom, kojijoj je po udaji brat. Mora da je primijetio njenu zbunjenost, jer nastavi grubom samodopadljivošću, dok mu segornja usna lagano razvukla u osmijeh.»Nisam školovan čovjek, znam to. Ja sam jednostavni Joe Moore, gostioničar. Možda imam nespretan jezik uglavi, ali u meni nema laži, i ja te iskreno volim, Lucy; tako mi bog pomogao. Već kad sam te prvi put vidio,osjetio sam slabost prema tebi, a i sada držim oko na tebi.«»No«, poče ona žurno, »ja sam ti sigurno zahvalna.«»Ah! Za to ima vremena poslije«, reče on široko. Zar sada ne osjećaš potrebu, da imaš muškarca u kući? Mogaosam ti češće dolaziti u posjetu.«Još nije shvatila, kamo cilja ta primjedba; osjeti snažnu nelagodnost pod njegovim namigivanjem, ali je pravoznačenje toga bilo tako nevjerojatno, da bi ga mogla odmah shvatiti. Sačuva svoju šutnju, što je on, prema svomraspoloženju, povoljno tumačio. Iako je imao namjeru da bude oprezan, sada je bio sit,i napit, lebdio je u tupojpožudi. Znao je, koliko je zavisila od njega; pogled na njezin pristali stas, tako neposredno blizu njega i toploosvijetljen vatrom iz kamina i njegovim očima, koje se s nje ne skidahu, gonio ga je naprijed. Ona je brže disala;grudi joj se dizahu i spuštahu blagom upornošću. Usta mu bijahu potpuno suha, kad se nagnuo naprijed i stavio1joj ruku na koljeno.»Mi smo samo ljudi, zar ne, Lucy?« reče stisnuto. »Ti i ja, mi oboje, mogli bismo biti dobri jedno- premadrugom.«Pokret njegove ruke ispuni je, više nego njegove riječi, trenutnim užasom. Koža joj! se skupi; osjeti sličnoskupljanje u grlu. Pletivo pade na pod.»Što to znači?« povika. Podupre ruku prema njegovoj, ali je dotle on zgrabi u zglavku. Ona se trže, usne su jojbile blijede isto kao i lice. Disala je, kao da će se ugušiti.»Zašto bježiš?« mamio ju je on, ustavši teturajući.»Dosta!« izbaci ona divlje.Oči su mu buljile u nju ispod čupavih obrva, kao oči tople, žive životinje. Bila je, kad joj je prišao, nejasno svi-jesna, da su sami u kući, i, kao u strašnom snu, shvati što on traži od nje.212»Nu uzrujavaj se«, procijedi, pokušavajući da crtama lica dade umiljati osmijeh; ali taj je osmijeh ostao^ ukočen— kao grimasa — dok joj je prilazio.»Brinut ću se za tebe, moja draga.«Ona odskoči unazad, gurnuvši pritom stol, ruka joj, opru-žena u spašavanju, oibori njegovu praznu čašu. Uhladnom je bijesu uze, gledajući ga šutke.»Što ti nije pravo?« zapita on opet.Sada je bio blizu nje. Primijetila je trzanje na njegovu obrazu, vidjela kapljice znoja na čelu. Nage joj postadošeslabe, soba joj se poče okretati u krugu. Nije se bojala ali joj je bilo mučno od bijesa i zabrinutosti.»Što to znalci?« poviče ponovnoi, kroz stisnute zube. On stade. »Ah! Primi to mirno«, mrmljaše. »Ja sam teuvijek rado gledao. Nas bismo se dvoje mogli sjajno slagati i nitko živ ne bi to znao1 —« i oklijevaše.Ona ga ledeno pogleda; onda je najednom proze nadeo-vječanski bijes. Nije joj bilo dovoljno, što je oklijevao.Svom snagom razbi čašu O' njegova iscerena usta. Divlja i vesela groza uzbuđenja od ovoga udarca izvedenognjezinom rukom visoko se diže.Omamljen i otrijeznivši se on nespretno diže ruku k rasječenim ustima. Zveketavi odzvuk razbijenoga staklaispuni prostorijiu. I njena ruka počne krvariti; nije osjećala bol. Onda opet njeno tijelo oživi, strese se, okrene se

brzo, odlučno izađe iz sobe i u slijedećem trenutku otvori ulazna vrata. Stajala je na pragu osvijetljenogapredsoblja, drhteći na hladnom zraku, oči su joj sijevale, ispunjene gorkim žarom bijesa. Čekala je izvjesnovrijeme, koje joj se činilo beskonačno dugo, dok je plinski plamen tinjao iznad njene nepokrivene glave; onda ječula njegov spori korak u predsoblju, čula je, kako je uzeo kaput i šešir; i kako je, još uvijek sporim pokretima,izašao. Pogledao ju je. Maramica je, koju je držao pred ustima, gotovo potpuno sakrila njegove crte, ali mu je izmalih očiju izvirala neskladna skrušenost.»Zar si to morala učimiti?« mrmljao je prigušeno, kroz nabore maramice. »Mogla si reći, što je trebalo reći, da tone uradiš.«Ona sada Više nije osjećala nemir, nego najednom osjeti mržnju prema njegovu tupu glupom licu.»Jesi li gotov?« upita ga gorkom hladnoćom.213»Nisam htio ništa loše učiniti«, mrmljao je. Gotovo je plakao.Ostala je nijema, gledala ga je. Onda reče s ledenom jasnoćom: »Š tobom sam završila.«Za trenutak je pogleda; onda mu se oči napuniše suzama; bez riječi se okrene i otikorača tromo niz vrtnu stazu.Kad je otišao, ona uđe u predsoblje, zalupi vratima, za-kračuna ih, i nasloni se u trenutnoj slabosti na njih.Osjećala se neizmjerno umorna. Nije je ispunjavalo olakšanje, nego više strahovito gađenje; osjećala se tjelesnobolesnom. Iznenađenje, strah, uvreda, koja je ležala u svemu tome, ispuniše je mučnim, uzbudljivim bijesom.Nije bila sposobna ni za suze. U sobi ispunjenoj dimom tupo gurnu prozore i pusti ■ da se noćni zrak obavi jeoko njene nepomične osobe. Velike su joj tamne oči) gledale u mrak noći; onda se okrene, i te oči — joštmurnije i tamnije, jer su usisale vanjski mrak — pogledaše na stol, na kome su još uvijek stajali žalosni ostacisvega onoga, što je bila pripremila za njega. Sam pogled ju je zastidiio. Kako se revno trudila, da mu ugoduUsne joj se trzahu, kad se sjeti, kako je postupio prema njoj. Franko v brat! Frank je imao potpuno pravo!Izgledalo joj je, kao da je odjednom iz života nestalo sve plemenito.Užasnu se; dugo je vremena ukočeno gledala u vatru, koja se u kaminu gasila, onda se strese, zatvori prozor iode u krevet. Ali nije mogla zaspati.Kad je napokon zaspala, iznenada se naglo probudi, uplaši se. Najednom joj postane jasno, kakve će sve odlučneposljedice po njen život imati ovaj nepopravljivi prekid s Joeom.VIISlijedećega je dana platila sve mjesečne račune — one račune, koje je Joe uzeo na sebe kao svoju obavezu;zapravo, koje je stvarno on napravio tako visokima. Zbog toga se za te račune nije osjećala odgovornom, jer bi ihinače već davno "bila uredila, ali je sada prezirala svoj prvobitni pristanak, te primi te obaveze ponovo na sebe iriješi ih s potpuno gorkom brižljivošću. Posljedica toga bila je ta, da je sada imala gotovine manje od četrdesetfunti* ali nije bila raspo-214ložena da pravi pitanje od toga, je li ta svota bila mala ili velika. Razmatranja o prljavom novcu nisu bila ništa uusporedbi s njezinim povrijeđenim ponosom.U izvjesnom smislu, bijaše upravo ta isplata računa ono, što je njezinu uvrijeđenom osjećanju donijelo olakšanje;osjećala se osvećena; ali, ipak, ostala je još strašna ogorčenost. Ponekad je stala usred posla, pogođena sjećanjemria onu scenu. Često se noću u krevetu prevrtala, tresla se od grozničave uspomene. Poslije jedne takve noćiodluči da obavijesti Edwarda o Joeovu držanju. Stisnutih usana i u burnom negodovanju, sjede i brzo napišepismo s najgorčom optužbom. Ali ga ipak podere — polako — i komadiće baci u vatru. Ne tako se duboko ne ćeponiziti. Šutnju je smatrala najoštrijim oružjem!Ali, usprkos svojoj vanjskoj hrabrosti, doživi i trenutke, kad je osjećala duboku bol srca. Život je tekao daljetokom slijedećeg tjedna, i kad je u subotu putovala kući vlakom u dvanaest i trideset, osjećala se umornom iutučenom. Kada je u Ardfillanu stupila na peron, ugleda gospođicu Hocking, koja je tu stajala kao kip u svomekostimu izrađenom od krojača, nimalo neuznemirenu kolodvorskom vrevom. Iznenadni, neočekivani pogled nanekoga, tko nju čeka, oživi Lu-cijino lice i; naglo ga razvedri, i ona upita s očitim veseljem: »Vi valjda nistedošli po mene?«Gospođica Hocking ozbiljno potvrdi glavom, i odgovori isto tako impresivnim tonom: »Dođite!«; onda dodadejoš ta-janstvenijim izrazom: »Sa mnom.«Lucy se nasmije •—■ to je bilo prvi put, što se nasmijala nakon dugo vremena.»Hoćete li me zavesti?« pitala je, dajući time do znanja, da zna, da je namjera gospođice Hocking da je silomodvede.»Možda!« odgovori druga ozbiljno. Ova je očigledno mogla i od veselja biti ozbiljna; kod nje je smijeh dolazioneočekivano1 i često onda, kad su okolnosti zahtijevale krajnju ozbiljnost.»Sto se dogodilo?« ljubazno istraja Lucy.Kako je ugodno, razmišljaše, biti tako dočekan od te dobro obučene i ljubazne žene!»Allen's!« odgovori druga lakonskom ravnodušnošću.215Išle su — gospođica je Hocking svijesnim dostojanstvom bila vodič — Allen's, to je bio restoran; ali neobičan restoran. AUen's je bio otmjen, čak znamenit. Taj se lokal veoma razlikovao od skromne čajane, u kojojje Lucy često ručala u Ardfillanu, Allen's je predstavljao vrhunac ondašnje elegancije i kuharske vještine. Allen's

je imao' palme, zavodljive sagove, konobarice s kapicama, otmjenu publiku i cijene, koje ni u kojem slučaju nebijahu niske. Vrijeme orkestara još nije došlo, inače bi Allen's bez sumnje stavio u svoju službu i Mendelssohna!Gospođica Hocking poznavala je takve lokale, a Lucy je bila, gotovo sama od sebe od veličanstvene mase koja jetamo jedrila, povučena do jednog dražesnog stola zu dvoje, kraj prozora i pod lišćem u obliku zvijezde jednečudesne palme.Sjedoše; gospođica Hocking skide rukavice i gledaše naokolo kao kraljica. Odmah se pojavi jedna konobarica —kako je Lucijino- pažljivo oko bilo ugodno dirnuta lepršanjem tih vrpci — i, kao da je uopće nije ni primijetila,Pinkie objasni, da im se može donijeti to i ono. Njen je mali prst, elegantno savijen, kormilario dražesnimsmjerom kroz tajanstvene latitude francuskoga jelovnika. Da, bilo je lijepo, tako je mislila Lucy, biti ovakoposlužen, nadasve lijepo za nejaku ženu, s kojom se u posljednje vrijeme sudbina tako jezovito igrala. Zapravoosjeti, sasvim nenadano, najdublje sažaljenje nad samom sobom. Zadnje vrijeme nije se tome tako čestopodavala; ali, mogla je još popustiti. Pri ispravnom postupku bila je meka, dražesna; pri neispravnom tvrda inepopustljiva kao zatvorena ostriga.Sada je, poslije nekoliko žlica neke krem-juhe, koja je podsjećala na piliće ali je sasvim sigurno bila više ambro-zijska, podigla oči i promumljala: »Ovo je veoma ugodno.« Osmjehivala se pohvalno — jutros je doručkovala uvelikoj žurbi. »Ali ne razumijem, zašto.«»Mala svečanost za nas obadvije«, odgovori druga tako brzo, da se jasno vidjelo njezino zadovoljstvo. »Ja takočesto izlazim. Dick čuva Fairvja, a ja idem.«Lucy razmrvi svoj komadić kruha. Dick — čudnovata kratica — bijaše gospođa Dickens, kućna pomoćnicagospođice Hocking; Fairy, naravno, debeli foxterrier!216»No na svaki je način vrlo ljubazno od vas, što ste me pozvali«, reče polako.»Glupost! Krasna glupost moja draga!«Poslije juhe donesoše šparge. Meki zeleni izdanci miješali su svoj miris s mirisom isprženog maslaca, rastopišese na jeziku, izazivajući u sjećanju sočnost proljeća.»Dvopek nije dosta prepečen, konobarice!« reče gospođica Hocking naduveno. »Savija se.«Lucy se uzruja. Sićušni komad maslaca kotrljao joj se niz bradu. Osjećala se izvrsno; sada se upita, da li će izne-nadna svađa pomutiti sklad trenutka. Frank se svojedobno, i u neznatnijim lokalima nego što je ovaj, svađao skonobari-cama. Ali je ova konobarica bila uslužna, do krajnosti uslužna.»Odmah ću donijeti svježega, gospođo«. I u slijedećem je trenutku uz ispričavanje bio' donesen svježi prženikruh.»Čovjek mora držati ljude za gušu«, reče gospođica Hocking kratkim osmijehom, kad je djevojka otišla. »Onivole, kad ih psuju. ,Ukroćena goropad!' zar to nije smiješno?«»To se ja ne bih usudila«, mišljaše Lucy, ali odgovori: »Šparga je ukusna«. Jela jiu je vrlo pristojno ■—■prstima, otmjeno.»Malo je tanka«, odvrati druga, s dobronamjernim pokroviteljstvom. »Kod kuće su bile mnogo deblje. Oh, da,uvjeravam vas! Bundeve su bile ogromne!« To nije bilo hvalisanje — već samo umjesna primjedba.Brzo im promijeniše tanjure i poslužiše ih — posljednja novost — upravo eteričnim kolačima.»Uzmite više«, silila jju je gospođica Hocking sanjarski; »vi volite slatko. Slatko kao med. Ja sam pčela.«Da, Lucy je priznala svoju slabost prema slatkišima, a ovo ovdje ■—■ to je nadišlo sva očekivanja. Bilo jesanjarsko, kao iznenadna promjena raspoloženja gospođice Hocking, i brzo je nestajalo, kao pjena — svježeghladnog mlijeka, zaslađena finim dahom šumskih jagoda, na nevjerojatan način začarana u čvrsti oblik. Divno!Ili, kako bi Edward rekao: »Poslastica!« Posljednja žlica izazove tihi uzdah zanosa koji se ne ponavlja.»Veliki bože!« reče gospođica Hocking glumeći iznenađenje, dok je gledala u svoj lijepo ukrašeni sat.»Zakasnit217ćemo, ako se ne požurimo. »Oh, draga! oh draga!« kaže bijeli zec, »opet kasnim!«1»Zakasniti!« ponovi Lucy, a oči joj se malo raširiše, dok je ostavljala praznu šalicu od kave; ali njezinaprijateljica plati i ostavi, vrlo velikodušno, cijeli šiling napojnice.Na ulici počeše padati fine kapi iz naoblačenog neba. »Kakva šteta!« reče Lucy. »Mogle smo malo prošetati.«Ići kući poslije ovakvog banketa izgledalo joj je nedolično; ali sjena smiješka preleti preko elastičnih crta gospo-đice Hocking.»Upravo pravi dan za koncert«, objasni s izrazom, kao da je imala utjecaja na vrijeme i svemir, »a danas jeklavir-ski solo^koncert u Victoria Hallu. Lehmann!« Posljednja joj je riječ drhtala!Lucy ne reče ništa. Razumjela je sve, ali skoro iscrpila pretjerane riječi zahvale. Znala je za taj koncert, koji je upravom smislu predstavljao vrhunac sezone koncerta u pretplati u Victoria Hallu — popodnevni Lehmannovkoncert. Čitala je plakate, imala je instinktivnu željiu, da ide na taj koncert. Samo je osjećaj njezina položaja igubitka potisnuo tu želju iz njene svijesti; sada je gospođica Hocking sve uredila, i time, što je vodi, sve jie isankcionirala! I onda je zaista, zahvaljujući tvrdim žutim ulaznicama u desnoj rukavici gospođice Hocking, došlana najbolje sjedište u dvorani u prvom redu. Oko nje se dizalo prigušeno brujanje razgovora lijepo odgojene i

dobro obaviještene publike, šuštanje, koje je ugodno zvučilo u ušima žene, koja je ručala kod Allen'sa i čije suprirodne sklonosti dostojne profinjenoga društva.»Ovo je njegov posljednji nastup, kažu!« objasni gospođica Hocking veoma glasno, radujući se još više.Lehmann je već počeo davati oproštajne koncerte, one, koje je onda senzacionalno nastavio kroz daljih tridesetgodina.»Zaista«, šaputaše Lucy, veoma impresionirana. Onda se priključi uljudnom pljesku u trenutku kada je pijaniststupio na podij i ukočeno se poklonio preko kratke bijele ruke, koja je držala donju dugmad njegovakneževskoga fraka. Bio je krupan, čvrsto građen čovjek, s ravnim, blijedim licem,citat iz »Alice u Zemlji čudesa«.218■« tWw> ■■'■»- ■tamno uokvirenim rijetkima kovrčama kose; pokreti mu bijahu sjecka vi, gotovo kao u staccatu. Repove frakadiže jednim pokretom i vojničkom preciznošću sjedne na klavirsku stolicu. Onda polako pogleda unaokolo, uztiše mumljanje odobravanja, zabaci najednom glavu unazad; nađe nadahnuće pogledom u osvijetljeni luster ipoče svirati.Bio je to Chopin, i dok su njegovi snažni prsti s nevjerojatnom nježnošću izvodili polonezu u A^duru, Lucyzadrža dah. Zrak je drhtao u zanosu nevidljivih struna. Sjedila je u zanosu za vrijeme prvog dijela programa.»Tour de force«,1 reče gospođica Hocking mirno, za vrijeme odmora, dok se digla i ogledala; »zaista tour deforce«.Lucy uzdahnu, strese se, povrati se u stvarnost; laka je groza prožme; oči su joj: se još žarile.»Bilo je divno«, reče. »Ja to ne razumijem tako kao vi, ali je bilo ■— bilo je čarobno.«»Tehnika — tehnika«, mumljaše druga, gledajući kroz lornjet umjetnika, koji se na podiju klanjao. »Vježba šestsati dnevno. Udarac — udarac!« Lako je lupkala vrhovima prstiju priključujući svoje priznanje priznanju onihslušalaca, koji su, gledajući prema gore u neizmjernost, napeti od usi-ljlenog držanja strogog razumijevanjaumjetnosti, držeći glave kao u bezdan dubokoumnog doživljavanja, aplaudirali energično.»Bravo! Bravissimo!« klicaše nekoliko smjelijih ushićenih.Lehmann je slušaocima pokazao svoje; i sada mu ovi, s osobitim obzirom, vraćahu priznanje, u kome supokazali ukus, duh, razumijevanje za njegov genij. Ardfillan je bio kulturan grad. Kosmopolitski, gotovo, usvojoj ljubavi za umjetnost.Ali Lucijlini osjećaji bijehu nagonski, nenamješteni, iskreni. Kad je počeo drugi dio programa, zatvori oči,odbaci sve daleko od sebe osim nabujalih valova tonova, koji su je okruživali. Bila je slobodna, osamljena. Bilaje u spilji, obloj spilji, koja melodioznom postojanošću pjevaše kao ogromna morska školjka, koja je još uvijekbrujala u odzvuku vjetra, koji je tutnjao i gubio se, i žarkih valova. Kroz taj odzvuk zvučao je neki življi ton,pokušavajući da izvana prodre u1 Tour de force (fr.) izvedba puna snage i vještine.219

spilju, od vremena do vremena duži, da bi se još glasnije povratio i tjerao* bržom snagom. I onda vidje jasnije;stajala je na hridi pod mutnim svijetlom okružena zelenoprozirnonr vodom. Njena pojava bijaše vječna,bezvremena; u njoj se skupljaše nešto, što je čeznulo da izbije snažno van; približavaše se požaru tonova.Postade glasnija, glasnija, onda napokon prodre kroz uski prolaz i dođe do nje — kao udar valova. Došla je donje u tri jasno različita vala. Vidjela je, kako se prvi otkotrljao i isprao hrid vlažnim jezicima; drugi, glasniji, širi,razfoi se u uskipjeloj pjeni preko njenih nogu; treći i posljednji približi se naglo, promaji preko Spilje uzpjenušave udarce mora, i kad se konačno stiša, hrid bješe prazna — bez nje. Zelena bujica posta mirna, podnjenim obalnim sjajem munjevito brzo trzaše šuškanje fosforescent-nih riba. Onda se i to polako ugasi, ugasi upotpunoj tišini.Naglo otvora oči, gotovo uplašeno. Koncert je bio završen.»Čini mi se, da ste spavali«, reče gospođica Hocking s kratkim hihotom. »Mislim, da sam vas čula, kako hrčete.«»Oh, ne!« negodovaše Lucy, vlažna oka. »Bila sam oduševljena, zaista oduševljena. Bilo je kao — ne znam —kao nešto, što sam htjela shvatiti, ali nisam mogla.«»On je toliko lijep i pristao čovjek«, odvrati druga, kada su napustili dvoranu. »Ali ne bih mogla« — opet jehihotala i skupila usne — »ne bih. mogla zamisliti, kako bih ga poljubila.«Išli su šuteći uz ulicu. Bilo je suho. Ponekoje rane zvijezde već se pokazivahu kao svijetle točkice u udaljenim irastrganim dubinama neba.»Ne znam, kako da vam zahvalim«, reče Lucy napokon, prilično nespretno1. »Ovo popodne značilo mi je takomnogo.«»Bože blagi, pa to nije ništa!« odgovori gospođica Hocking i uze Lucijinu ruku i lako je stisne. »Nadam se, daćemo se sada sastajati vrlo često. Zaista«, napravi dramatični predah — »danas sam vas naročito dočekala, jer,znate — da, htjela sam govoriti s vama.«

»Da?«»Znate«, opet uze riječ gospođica Hocking, »mi smo zapravo dva oraha, koji kloparaju u različitim ljuskama.«Zbunjena tom slikovitom, ali prilično neduhovitom metaforom, Lucy pogleda iznenađeno svoju sugovornicu.220»Oh, vi jedna ... ! nemojte tako gledati!« odvrati Pinkie odmah. »Izgledate, kao da ste mislili o neukusnožalosnim stvarima —■ dijete zalutalo u šumi —• Doreova slika. Počet ću odmah plakati!«Lucy se nasmiješi i reče: »Upravo sam mislila, što ste time mislili.«»Mislim to, moja draga — zaista, već sam dugo mislila na to. Obadvije smo osamljene. Samo nekoliko letava imalo žbuke između nas, a to ne bi smjelo biti. Osjećam, da mi se jako sviđate. Zašto ne dođete k meni? Dijelitemoj stan sa mnom!«Lucy brzo obori pogled; zavlada tišina.»Oh, ja ne znam«, odgovori polako. »Ne bih mogla tek tako napustiti svoj dom.«»Ali, moja draga«, odvrati gospođica' Hocking sa zaštit-ničkim izrazom, »vi ga i ne trebate, vi ste vani cijelogadana; vaš mali Gorštak je u školi. Doći će o praznicima k nama. Da, priredit ćemo mu lijepe dane. Osim toga,oprostite, ali sigurno« — i s krajnjim obzirom dodade, »bit će smanjenje troškova —• «.»Lijepo je — veoma lijepo od vas, što mi to nudite, ali zaista — ne bih mogla na to ni pomisliti.«»Glupost! Tako bih voljela, da budete kod mene.«Kada se neka želja učvrstila u glavi gospođice Hocking, išla je ona živo prema izvršenju, olujnom revnošćudjeteta, koje lovi leptira.»Hajdete, dođite, recite, da hoćete! Da, recite, da hoćete!«»Pa, ja —• ja ću razmisliti«, reče Lucy, izbjegavajući odgovor.Nije bio njen način, da izbjegava odgovore, ali je voljela gospođicu Hocking, i upravo sada nije mogla podnijetimisao, da je uvrijedi neposrednim, odbijanjem.»Osim toga«, sanjarila je dalje gospođica Hocking, »i Fairy vas traži.«Ona to ne iznese kao ozbiljan razlog.»Uvjeravam vas, on prilazi samo ljudima, koji su zaista pristojni, on je tako zlatan!«Lucy se opet smiješila oduševljenju druge. No, zaista, u posljednje je vrijeme, pod utiskom najnovijeg doživljaja,razmišljala o svojoj osamljenosti: razmišljala je o tami, kada221joj je kuća noću izgledala nesnosno prazna; a odgovornost je, koju je nosila na ramenima, osjećala kao teškobreme.Nejasno se počela igrati tom mišlju. Razlog štednje bio je silan — ali, ne, nije željela napustiti svoj dom, koji jebio tako siguran, u kome je bilo njeno pokućstvo, koje joj je bilo kao hrid, o koju se grčevito hvatala. A ipak, sdruge je strane stajao važniji razlog — čežnja za društvom. Voljela je gospođicu Hocking, vidjela je, da je onadama, već je osjetila mnogo od njene izvanredne ljubaznosti. Doduše, priznavala je njenu ekscentričnost — onajneobični, sanjarski, pretjerani način, romantično koketiranje, mješavinu dostojanstva i razi-granosti, onaj način,koji je istodobno bio otvoren i nepro-diran, koji je pružao i sakrivao. Sve je to bilo vrlo čudnovato! Što je izatoga stajalo, nije znala. To je sve tako ne-razdruživo pripadalo biću gospođice Hocking, da ona od toga nijepravila pitanje. Da, Lucy je tu ekscentričnost priznavala; priznavala otvoreno; ali, nije osjećala, da je ona odbija.»Proveli smo vrijeme veoma ugodno«, reče gospođica Hocking. Bližio se trenutak rastanka, penjale su se jednakraj druge uz brežuljak! »Kakva šteta rastati se. Samo nekoliko letava — i malo žbuke!«»Dobro, ofoećajem vam, da ću o tome razmisliti,« reče konačno Lucy, smiješeći se. »Još jednom vam hvala navašoj1 dobroti.«Prijateljski se rastadoše i uputiše se svaka svojoj ljusci.Ducv je razmišljala o prijedlogu, ali nije odmah došla do zaključka. Razmišljala je o stvari svom svojomurođenom opreznošću, mjerila ju je zrelo i sa svih strana, mjerila je, što je govorilo za ponuđenu promjenu, a štoprotiv nje. Onda se, deset dana poslije prve ponude — od tada često ponavljane, desio događaj, koji je takoutjecao na njezino raspoloženje i snažno je prisilio na odluku.Bio je to posjet tetke Polly. Da, Polly je došla jedne večeri — znojeći se, gotovo bez daha od penjanja postubama, dobro obučena: krzneni kaput, pernati šešir s teškim crnim koraljima, poluzakopčanim tijesnimcipelama; ipak i usprkos svemu bila je neuredna kao ribarica, i nervozna, pored bezgranične brbljave srdačnosti.Lucy je dočeka hladno. Polly nije ništa uradila; ona nije bila Joe; ali ona je svejedno došla iz neprijateljskogatabora i bila je tako očigledno došla po222

Joeovoj zapovijedi »da vidi, kako stvari stoje«, da joj je pokušaj diplomatske finoće groteskno hramao jednakokao i odjeća.

»Šef bi rado želio znati, što ti radiš«, reče Polly, poslije dugo pripremanog brbljanja, često je u boljim trenucimasvog. sporog duha nazivala Joea »šefom«.»Oh«, reče Lucy nepomirljivo.»Jesi li skoro vidjela Neddvja?« Neddy je bio velečasni Edward Moore.»Ne!« reče Lucy još nepomirljivije.Polly gledaše olakšano. Koliko je sumnjala, to Lucy nije saznala, ali je gajila sumnju, i bilo je lako prepoznati jekao glasnika, koji treba da prokrči pomirenje, ponovnu uspostavu Joeova poljuljanog glasa.Kako je Joeu pristajalo to, što je nju poslao; bilo mu je nemoguće da ostane dosljedan — čak ni u tome. Ne!Moraa je malo promisliti, bez sumnje, i umiriti savjest, te je poslao> Polly kao mirotvorca. Lucy razvuče usne.Kao da bi joj bilo moguće, da — poslije onoga što se dogodilo — podnosi makar samo njegov pogled!»Zašto ne daš, da te šef malo pomogne?« pitaše Polly. »Dobar je on momak. Vidiš, što je učinio za mene.«Drmala je perjem šešira i važno gladila krzneni kaput..»Stajao je dvadeset funti, ni pennija manje, i sve je to-kupio i platio moj brat.«»Da?« reče Lucy.»Ah! Treba se samo s muškarcem slagati i od njega se može sve imati. Ne vrijedi ništa da ga gladiš uz dlaku. Onrado daje novac, kad je raspoložen. Ti si sigurno malo suviše ukočena, Lucy.«»To je ono, što mi se može predbaciti«, odgovori Lucy sa žestokom ironijom.Polly je buljila u nju sumnjičavo. »Dobro, imam za tebe poziv, da dođeš k nama prijeko u gostionicu, lični pozivsamog Joea, i ako nisi previše uzvišena i ohola, prihvatit ćeš. ga. Ustvari, vjerujem, da se Joe hoće za tebe mašitii u džep,. i ti bi bila guska, kad ne bi došla.«Lucijine se usne otvoriše.223;»Radije sam guska«, izbaci prezirno s otvorenih usana. Polly-je opet zurila u nju, sakupljajući kaput, koji jevisio u. mlitavim naborima, jednako kao što su se i mase masti njegove gospodarice širile u širinu.»Sigurno si guska«, reče polako, ustajući. »Ti si tako savršena, da ne možeš vidjeti ni gdje ti je korist. Kada bi semalo brinula za sebe, mogla bi doći prijeko k nama i kod nas stanovati.«»Žalim«, reče Lucy, trenutno se odluči. »Imam druge planove. Pozvana sam od jedne dame — dame kažem —da kod nje stanujem.«»Imaš, imaš li?« Pollvno pakosno iznenađenje ublažilo je odgovor.»Možeš svome bratu reći, da ne trebam njegove velikodušne potpore. Ne!« Lucy se nasmije kratko, prezirno.»Konačno mi ne će biti potrebno, da stanujem kod vas nad gostionicom!«Ironija se izgubila s Pollvna lica, ali jie ono od ovog smijeha postalo još crvenije.»Čudno je, da si se uopće udala u našu porodicu«, reče i zabaci unazad raskuštranu glavu. »Čini mi se, da misliš,da smo smeće pod tvojim nogama!«»Udala sam se za Franka Moorea«, odgovori Lucy oštro. »On je bio džentlmen.«»Oh! On nije bio tako mnogo drukčiji nego Joe!« odvrati Polly prigušeno. »I sam je trčao za djevojkama, dok jebio mlađi. Mogla bih ti ispričati nekoliko zgodnih priča, ako ih hoćeš poslušati.«Lucijine se fine nosnice naduše; oči joj, bijesnu ledenim sjajem.»Idi iz moje kuće!« reče hladno i jasno. Raspaljena bijesom, bila je malo teatralna; ali nije bila svijesna toga.Htjela je, da ta zlobna, prosta žena ode iz njene kuće; i zato je bez razmišljjanja istjera. I Polly je išla, mrmljajućiiznad svoje dvostruke brade, prisiljena onim nečim tvrdim i ukočenim u Hiucijinim -očima.Zato joj se činilo, da je sudbina tako udesila, da prihvati ponudu gospođice Hocking. Ali nije bila sudbina, kojojse za taj udes moralo zahvaljivati; sudbina ničim nije utjecala na224takvu odluku; bila je to ona sama, i to, što je bilo u njenoj duši, koja je upravljala njenom sudbinom. Rekla jePolly, da će se preseliti; i to je zaista htjela; poslije, razmišljajući, nije osjetila želju da to povuče. Sutradanposlije Pollyna posjeta saopći gospođici Hocking, da je odlučila prihvatiti njen prijedlog, i gospođica je Hockingbila ushićena. I to tako ushićena! Val optimizma, na kojem je stalno jahala, naraste više nego ikad. Sanjarila je oblaženstvu, koje će od ove promjene procvasti za obje, silila je Lucy, da upozna i najmanju mušicu u stvarimakomfora i kuhinje, pustila Fairyja, da sjedi na stražnjem debelom mesu i da time pokazuje svoje odobravanje.Sve je bilo iznad svega veselo i radosno!U početku se Lucy bavila mišlju, da zadrži svoju kuću i da je iznajmljuje s pokućstvom; to bi bilo dobrodošlopovećanje njezina dohotka; ali je agent, koji je upravljao vilom, uzeo u obzir interese vlasnika i bio neumoljiv.Mrzovoljan i neumoljiv! Takvo se što još nikad nije dogodilo, to se ne može nikako dopustiti, u tako odabranomkraju, kakav je Armore Road. On je objašnjavao, da bi bilo lako raskinuti njezin ugovor o zakupu i prije vremenai naći novoga zakupca za praznu kuću.Našla se pred potrebom, da proda svoje pokućstvo. Uskla-dištenje nije dolazilo u obzir zbog visokih troškova, au stan gospođice Hocking nije moglo stati pokućstvo za dva stana. Lucy se opet kolebala. Bio je to odlučankorak, i ona je vrlo dobro znala njegovu neopozivost. Ipak, zahtjevi najbliže budućnosti bili su hitniji od onihkasnijih, a Petar će biti u školi još pet godina. Konačno, sve je odmjerila; odlučila se; ne će ni korak natrag!

Pokućstvo je odneseno u prodavaonicu i prodano bez dražbe, posredništvom jednoga mešetara. Tim jerastankom bila duboko pogođena. Gorku joj je bol prouzrokovalo to, što se rastajala od tih prisnih stvari, koje suvremenom i upotrebom postale upravo dio nje. Kad ih je zajedno s Frankom kupovala tako veselo — sjeti sesangviničnih očekivanja toga dana, duboke i argumentirane debate s gospodinom Gowom o prednostimahrastovine i mahagonija, njezine vlastite ozbiljnosti, nasmiješenih pogleda, koje je sa strane dobacivala Franku— da, kada je te stvari kroz minule godine čuvala toplim ponosom posjedovanja, zar joj je ikad došlo u pamet,da će se15 Tri ljubavi225od njih tako rastati? I za to je dobila malo — bijednu sumu od jedva nešto više od trideset funti!Neke je stvari ostavila: svoj ormar za odijelo, sliku, koja je nekada pripadala njezinoj majci, naslonjač zaljuljanje iz spavaće sobe, na čijoji okruglini, još uvijek nejasno, bijahu tragovi zarivenih Petrovih zuba, koji sejednom grčevito držao njezine suknje, dok je zagrizao u drvo.Onda, jedne večeri početkom veljače, vraćajući se s posla, posljednji je put išla kući obalnim šetalištem. Nikakvarazloga nije bilo za to — kuću su toga dana bili ispraznili — ali ono neobično čuvstvo, koje je nekadasvladavala, bijaše impuls njezina hodočašća.Stupi u prazno predsoblje. Kuća, u svojoj potpunoj golotinji, davaše prazni i nenamješteni izgled, nije pružalaviše ničega životnoga, čak joj se činilo, da su je napunile neke sjenovite slike, da je šumila prošlim životom,izvješenim tapetama, koje su bile tkane od najomiljenijih dijelova njezina života, izgledala je ispunjenaneobičnim, ali ipak ispraznim dostoj anstvom.Suze joj dođoše u oči. Ovdje ju je volio Frank; ovdje je rođen Petar; ovdje je, naglo, u zaslijepljenom ludilu,izletjela u onu maglu da razbije, da uništi svoju ljubav — i Franka.I najednom zaplače i jecala je dugo. Kako se sve to dogodilo? Okrene se i ode u vrt: iz zaleđene zemlje, koja jeizgledala zatvorena zimom kao pečatom, izvirivaše samo nekoliko stabljika, nesočnih držaka, i golo mlado drvojabuke bez lišća, nepomično, a jedno suho i blesavo drveno strašilo za ptice držaše obje ruke raširene. Šljunakstaze, kišom opran, od mraza sjajan, blistao je bijelim ođsjevom — taj je šljunak skupljala s Frankom i njime jeposipala stazu.Najzad se konačno naglim pokretom otrgne od toga, zaključa kuću, uputi se niz šetalište obalom. Oči joj bijahucrvene i mutne od plača.Ključ predade u poslovnici agenta, onda lutaše savladana neobičnim umorom; penjala se na brežuljak i uzastube, prema iznajmljenom stanu gospođice Hocking u Victoria Grescent, i zaustavi se pred vratima gospođiceHocking. Tada, polako, uđe.226VIIIStan gospođice Hocking bijaše umjetnički namješten. Nekakve kite ruža ili vrpce potočnice ukrašavahu zidove,štoviše, ovi su bili tapetirani. Njezino zelenilo prekrasno se slagalo s bakrorezima Burne- Jonesa i Rossettijevimženama, koje — s visoko uzdignutom bradom i čulno punašnim usnama —■ blijedo gledahu iz grubih hrastovihokvira. Sve u svemu, pokućstvo je bilo pristojno — pokućstvo, bez sumnje, porodično nasljedstvo — ipokazivalo je obilježje prave antike. Krevet gospođice Hocking, zaista, bijaše širok i s baldahinom, koji je stajaos historijskim dostojanstvom. Ali je bilo i novijih komada —■ stolić za sitne stvari, stalak za note, male sitnarijeza igru —- sve je to pokazivalo razumijevanje za modernu dekorativnu umjetnost.U salonu je stajao klavir, na kome nije bilo nikakvih fotografija. Bio je pokriven otrcanom maramom od satena.Bilo je tamo i cello, naslonjeno kraj stalka za note kao sladokusac kraj bifea, a svojim je romantičnimzapuštenim izgledom pristajalo uz onu maramu. Ipak ništa nije ležalo neuredno u zraku, nije bilo ničegaboemskog! Holman Hunt — također na zidovima — strogo je to zabranjivao, iz njega je izbijala gotovo pobožnaozbiljnost.Bilo je i knjiga — mnogo baštinjenih knjiga, a one ne-baštinjene i nerazrezane — ležahu na stolu, pokazujućisklonost njihove posjednice za diletantizam onih dana.Uza sve to, stajao je bezobrazno u uglu slikarski stalak, a lonac sa svim i svačim bio je na ognjištu. Nije se moglavidjeti malograđanska aspidistra, ali je puzavac, čije se nježne vi tiče pružahu iz bambusova stalka, ukusno'davao dojam zelenila,, kako je to bilo u modi. Zeleno, zaista, bijaše ton cijeloga stana, uključujući zastore zasvjetiljke, a gospođica Hocking — kada nije nosila svoj kod krojača rađeni kostim — rado je nosila tu boju:duge zelene haljine s dugim rukavima, izrađene od svjetlucave svile, koja je šuštala zavodljivo i veličanstveno.Kuća je sigurno imala svoje dostojanstvo, privlačno dostojanstvo, koje je dijelila sa svojom gazdaricom,dostojanstvo, koje je na Luciju utjecalo, ali joj nekako, na naročit način,.15*227nije bilo razumljivo. Kuća joj se sviđala, sviđala joj se i nova drugarica — to drugačije nije bilo moguće.Ipak nije mogla gospođicu Hocking nikamo »smjestiti«; ona je, priznavajući da je lutalica — prognanik je bilariječ, koju je ona u šali upotrebila — ostajala ipak iz neobjašnjenih razloga u Ardfil-lanu. Imala je samo maloprijatelja — mali promjenljivi krug, možda — i nikakve rodbine osim jednog brata, o kojem je rijetko govorila, a

koji je još uvijek živio u njenom rodnom gradu na jugu Engleske. Da, ovdje je bilo nečega, što Lucy nije moglarazumjeti, nečega skrivenog što je za nju ostalo zagonetno.To bijahu njene misli, kad je jedne nedjelje, nekoliko sedmica poslije preseljenja, sjedila u salonu kraj prozora.Upravo su završile ručak, odlično hladno jelo, koje je. gospođa Dickens —- Lucy se ustezala da joj prišijenadimak — bila priredila u predvečerje, i sada je bila raspoložena da mirno razmatra. Gledala je kroz prozor,promatrala je lijepi zid lisnatih krošanja kako se ljulja, on je gotovo diskretno sakrivao otmjenu sliku privatnihvrtova; vidjela je dalje bolje, kako se ispred jedne od vila odvezla kočija; kroz tišinu po-podneva prodiraše do njetihi treperavi zvuk klavira; sunce je svijetlilo i bacalo njezinu sjenu u sobu. Usprkos kolebljivom stanju njezinihosjećaja vidjela je ljupkost, sređeni mir te okoline, koja je u njoj probudila jedan jedva primjetljivi čulni odsjek,koji je lebdio između sreće i žaljenja. Najednom gospođica Hocking stupi u sobu.»Vrijeme je našoj šetnji za pospješenje- probave!« reče apodiktički. »Idi, i svijet ide za tobom. Sjedi, i sjedišsam.«Lucy, koja je jutros bila u crkvi i koja je namjeravala da se odmori, podiže pogled:»Rado bih se odmorila«, reče blago. »Ja se skitam cijelog tjedna, znate.«»Vrijeme je za našu šetnju!« istraja druga, u svom običnom, vrlo dobrom raspoloženju. »Divan dan! Fairy jedno-stavno već puca, zahtijevajući da ga izvedem! Vjetar na ledini. Vrijeme Walta Whitmana —. Moje psetance nesmije da izostavi svoju šetnju, ne smijete ni vi.«Fairy, utonuo u sumornost probavljanja, htio je da se zavuče ispod kanapea; sada negodujući otvori jedno oko.228»Znate«, poče Lucy — nije uopće imala želje da uvrijedi svoju drugaricu, čija je pretjerana dobroćudnost moglada opravda i samu njenu tvrdokornost —■ »nemam nikakve volje da mnogo hodam.«»Pst — pst! Niste već umorni od života!« ubaci gospođica Hocking, šaleći se kao uvijek. »Uopće ne znate, kakodanas lijepo izgledate! Ne smijete umrijeti prije nego što poderete svoju novu haljinu. Suviše vam dobro pristaje.Uzrujala je sve ženske anđele!«Lucy se smiješila. »U redu — ako toliko polažete na to, onda idem«; ustade da donese šešir i rukavice.»Izvrsno!« reče gospođica Hocking. »Hajde, Fairy! Nemoj biti pospano pseto.«Pucne jezikom, primamljivo ga dražeći, i poviče: »Zečeve, zečeve, zečeve! Hajde da loviš zečeve!« Na ovaj sepoziv životinja izvuče potrbuške, pokušavajući da grčevitim trzajima nađe svoje noge, te konačno odgovorislabašnim rezanjem.Ođoše, gospođica je Hocking govorila, Fairy je klonulo lutao iza nje.Šetnja je trebala biti kratka — tako su se sporazumjele — ali je Pinkie snažno marširala; vrlo brzo prestigošeobične nedjeljne izletnike, nađoše se u šumi na brijegu iznad rta Rhu.:»Mogle bismo zapravo sići na Rhu! Vratiti se obalnim putem!« reče gospođica Hocking veselo. »Volim duguskitnju, a dan je čaroban.«»Zar to nije malo daleko?«Lucijine nove cipele bijahu tijesne, desna ju je na peti stalno stezala.»Oh, ne ne! Idemo! Tamo je prekrasno«; i ona nastavi marširati dalje, pri čemu udari putem, koji je vodio u su-sjednu šumu.Opirući se, Lucy ju je slijedila; ona uopće nije voljela da bude tako vodana; ali je šuma zaista bila lijepa,sjenovita i tiha. Krošnje lipa i bukava bijahu jedre od svježine, izgledalo je, da lebde u zraku kao zelena pjena;kesteni, gotovo pretrpani pupovima svojih bijelih cvjetova, stajahu u slatkoj mlitavosti; divlji su se cvjetovibujno širili, istkavši na ledini plavi i žuti uzorak.229»Odmorit ćemo se, znate«, reče gospođica Hocking hra-breći je. Išla je još uvijjek naprijed, kao vodičekspedicije. »Naravno da ćemo se odmoriti! U blizini je jedno dražesno mjestance!«Išla je dalje i govorila preko ramena, brbljala je o vremenu, drveću, cvijeću. Davala je kratke poetske izjave; nazov ptica odgovarala je radosna lica zviždanjem; uložila je očajan trud, da Fairvja natjera u lov na nevidljivezečeve, pokazivala je vrtoglavu, opojnu ljubav za životom.Onda stade, na pola puta kroz šumu, kraj neke rascvjetane divlje trešnje!»Tu smo!« reče. »Ovdje ćemo se odmoriti. Ležite! Ležite udobno!«Pobjednički se baci na travu i razbludno ispruži svoje duge udove. Lucy sjede kraj nje; skide šešir, nasloni se nastablo i opusti ruke na hladnu hrpu otpaloga lišća kraj sebe, da ise odmaraju.»Ugrijana sam«, reče predbacujući. »Vi idete kao regimenta.«Nekoliko bijelih cvjetova lagana doleprša dolje s grana ■ kroz mrežu sunčanih zraka, pade na njenu kosu.Napola zatvori oči, dodavši: »Pospana sam«.»Onda spavajte«, predloži Pinkie; upravo je dovršila za Fairvja vijenac od krasuljaka. »Radovala bih se, daspavate. Da mi je ovdje cello, uspavala bih vas. Drijemali biste kraj mene!«Ali Lucy nije spavala; štaviše, radoznalo ju je promatrala ispod poluzatvorenih kapaka. Pričinio joj se naročitimosjećaj prisnosti, da bude sama ovdje usred šume s tom neobičnom i lijepom ženom, koja joj se još uvijek činilajedva poznatom. Ta je misao u nju prodirala sve više i više, dok ju je promatrala ovdje, ispruženu na travi, u

nekoj određenoj podatnosti, masivnu, a opet plemenito uobličenu. Gotovo joj neprilična bijaše ta misao, što ju jeduže držala u glavi. »Moje noge?« reče gospođica Hocking, pogledavši je najednom. »Vi im se divite!«Lucy pocrveni i okrene pogled oštro na stranu. U određenom je smislu zaista mislila ...230

»One su prilično dobre, mislim«, nastavi druga, dok je s priznanjem gledala listove. »Grčka linija, znate! Oh, da!Treba da me vidite nagu, ili samo u gaćicama. Sasvim dra-, žesno!«Lucy namjerno gledaše u stranu, povuče rub suknje oko gležnjeva. Mrzila je takav govor. Čednost joj' bijaše istotako neograničena kao i ponos. Nije pripadala onoj vrsti žena, koje pri svlačenju studiraju vlastito tijelo i njegovenajtajnije čari, a kamoli bi to uradila s drugom ženom. Ali je gospođica Hocking pokazivala tvrdoglavuzagrijanost, gotovo pohlepno veselje za tu temu.»Naša je dužnost prema našem tijelu — da ga održavamo lijepim. Ne smijemo se stidjeti sami sebe. Zar nemislite, da je dobro biti takav? Ženska nagost je božje djelo. Recite mi,« nastavi neočekivano, »jeste li bili sretniu braku?«»Da« kratko odgovori Lucy. Nije odobravala takav razgovor, niti je mogla u potpunosti razumjeti njegovu svrhu.»Jeste li osjećali veliku sreću?« istrajaše gospođica Hocking. »Zar mi to ne ćete ispričati?« Tema, ili situacija,stvo-riše kod nje naročito1 uzbuđenje.Ali je Lucy šutjela, hladno šutjela.»Zaista, imam razloga«, nastavi druga, široko otvorenih, naivnih očiju. »Bila bih sretna, kad biste mi sepovjerili.«»Radije ne«, reče odlučno Lucy, najednom ledeno.»Brak — slatko podavanje«, nastavi gospođica Hocking rapsodično, -vješajući o nabrani Fairvjev vrat dovršenivjen-čić od cvijeća. »Naravno, ne može svatko — nije li tako, Fairy dragi? Ali ja — da ja —« gospođicaHocking prekine, poče se smijati samosvijesnom čudnom neprirodnošću, tako da je Lucy morala stisnuti zube.Nikada je nije vidjela tako smiješnom, kao u ovom trenutku; to istrajno zadržavanje na po-dručjiu granicaseksusa, naljuti je. Najednom se sjeti onoga trenutka, kad je gospođica Hocking očarana, nagnuta naprijed,zaneseno, gledala u polunagog Petra, koji se igrao u pidžami; da, to je bila ista uzbuđena radoznalost, koja je vre-bala u tim sanjalačkim očima. Osjeti, da je to vidno> odbija.»Idemo«, reče nemirno; naglo se diže da pođe.Gospođica Hocking, ležeći zavaljena unazad s rukama pod glavom, gledaše čeznutljivo.231»Tako ugodno brbljamo —- tako prisno — povjerljivo! Ja bih rado dalje govorila i samo dalje. KaoTennvsonov potok!«Umjesto odgovora, Lucy poče silaziti niz put. Slaba sjenka nerazumijevanja, nejasna, nevesela slutnja počela juje uznemirivati.Poslije nekog vremena gospođica Hocking povrati se opet svojem pređašnjem držanju. Bila je vesela, puna rado-snog pričanja.Ali se Lucy nije mogla razveseliti; nijemo i duboko zamišljena išla je dalje, dok nisu izašle iz šume i uputile seobalnim putem k Ardfillanu.»Rekla sam, da ne ću dugo šetati«, reče, prilično ogorčeno. »Već smo prošle milje«.Zaista, činilo se, da putu ne će biti kraja; na njezinoj se peti, sigurno, već načinio žulj; Fairy, koji je nosio vjen-čić od cvijeća kosjo na lijevome uhu, gledaše izmučeno dok je dahtao za njima, zastajkujući povremeno da izuličnih rupa vrlo sumnjiva izgleda poliže vodu. I sama gospođica Hocking poče da pokazuje znake popuštanjapod vjetrom i suncem, ali se nije dala zbuniti. Uze rebro čokolade iz džepa, i ponudivši komad Luciji koja toodbije, poče zadovoljno mljaskati. »Stalno je nosim sa sobom«, reče radosno. »Jednu tablu! Tablu jednu!« Izagrize! Tamna mrlja zamaza joj obraz. Lucy ne reče ništa. Sad je šepala.Oko šest stigle su u Ardfillan, upravo kad su zvona počela zvoniti; noge joj bijahu ranjave, bila je umorna igladna. Kada su se počele uspinjati ulicom Garsden, Lucija svlada zlovolju i ona se obrati svojoj suputnici:»Okupat ćemo se, čim stignemo«, reče; » i već umirem od želje za šalicom čaja«.To bijahu prve riječi, koje je izgovorila tokom posljednje milje. Ali se na oznojenim crtama gospođice Hockingpolako pokaza osmijeh.»Idite samo naprijed i kupajte se«, odgovori ljubazno, »i popijte čaj«.»Kako?« upita Lucy začuđeno. »Vi ne čete doći?«»Ne, moja draga.« Laki je brbljavi ton posljednjeg sata nestao; bila je potištena, bojažljiva. »Ja idem ovamo unu-tra« — i pokaza onamo, gdje je, na sredini puta, stajala katedrala otvorenih vrata, kroz koja je ulazio red vjernikana večernjicu.2321

Lucy se zagleda u nju, zbunjena — cipele joj bijahu prljave, šešir koso nasađen, prameni kose ulijepljeni na za-prljani obraz, i konačno gotovo nevjerojatan izraz, koji se kao ukovao na njenome licu.»Sigurno se sada ne ćete potruditi!« govorila joj je. »Jutros ste bili tamo. Ja danas sasvim sigurno ne idem višena blagoslov. Mora da ste već polumrtvi od umora. Hajdete sa mnom kući na čaj.«Gospođica Hocking zatrese glavom. »Ne!« reče protiveći se pristojno. »Ne, ne!«»Ali vi izgledate tako neuredno!«»Moram ići. Da, moram,« mrmljaše. »On propovijeda večeras. Nedostajat ću mu, ako ne budem sjedila nasvome mjestu.«»On!« začudi se Lucy. »Valjda ne mislite —«»Da, velečasni gospodin Adam — Malcolrn, kako bih zapravo trebala reći.« Ona pocrveni, s odbojnomkoketerijom. »Slomilo bi mu se srce — kad ne bih došla«.»Slomilo srce?« ponovi Lucy, potpuno zapanjena. »Zašto?«Nije poznavala velečasnog Malcolma Adama, ali je čula za njega, uživao je glas mirnog, staloženog čovjeka,grubog i šutljivog. Buljila je u gospođicu Hocking. Bila je uvjerena, potpuno uvjerena, da se gospođica Hockinghvali.»Vi — vi ne govorite ozbiljno?« reče.»Potpuno ozbiljno!« odvrati gospođica Hocking, grotesknim načinom. »Vi imate pravo1 da znate istinu —gospodin Adam i ja, mi smo sporazumni, potpuno sporazumni. Možemo se vjenčati svakog dana.«Lucy otvori usta. Nije vjerovala svojim ušima. Bila je potpuno zapanjena ovom viješću.»Je li to ozbiljno. Da li vas je zaprosio?« pitaše dašćući.Gospođica Hocking stade. Bile su upravo pred crkvom; i ona reče strašno se pretvarajući: »Oh, ne! Nije govorio,ni riječi. Plašljiv je za to. To leži u načinu, kako me gleda, upravo u tom pogledu. Oh, kako me samo gleda!«Ona uz-, dahnu. »I odatle znam to! On me obožava. Ja to znam; da, znam. I ja sve spremam za njega.« Onda senasmiješi i preko stuba ode u crkvu.233Lucy stajaše potpuno mimo." Bila je ošamućena. Stajala je nepomično tako dugo, dok ona druga,veličanstvena pojava nije nestala pod gotskim lukovima; onda se polako okrene i ode kući.Konačno je bila jasna, posve jasna, tajna one djevojačke razigranosti iza te site, uzbuđene veličine držanja. Da,bila je otkrivena — neopozivo otkrivena. Činilo joj se to popodne kao postepeno napredovanje prema prekretnicitog strašnog smiješnog rješenja. Kod čudne naravi gospođice Hocking moglo je to biti — da, bilo je sve moguće!Dakle, to je bilo to! Bila je duboko nesretna, smušena svojim oprečnim mislima. Ali nije bilo ni sjenke sumnje;to je vidjela jasno, i sada, pitala se, zašto joj nije prije svanulo! Vezala j<e svoju sudbinu za neuravnoteženuženu, ženu, koja je pala u groteskno i umišljeno ludilo! Da, bješe nevjerojatno. Kada bi joj se pričalo o toj tajnoj,a ipak snažnoj strasti za jednim svećenikom, ne bi vjerovala. Apsurdno, tako bi rekla, neuvjerljivo, taneizbježiva, predodređena i vajkadašnja prostota. A u stvari, ovo joj je stavljeno pred oči, bačeno pred njezineoči.U stan uđe ozbiljna lica. Odmah otvori pipu u kupaonici, oslobodi se izgužvanih i prašnih haljina i sklizne uugodnu vruću vodu. Leže unazad, crvenog lica od pare, još uvijek nabrana čela. Mislima prijeđe još jednomcijelu stvar — scenu u šumi, scenu pred crkvom. Bilo joj je jasno, potpuno jasno. Nije sebe krivila. Kad seuhvatila svog ponosa, kad je upravo došla do toga, da bude u stanju prozreti tu tajnu, zbunjenost poče postepenoda je ostavlja. Kada je izašla iz kupaonice, pripremila se na neki iznenadni dramatični događaj, koji ćebezuvjetno dotjerati situaciju do vrhunca, i mirno je u kućnoj haljini čekala povratak svoje drugarice.Ali se ništa dramatično ne dogodi. Gospođica se Hocking mirno vratila — možda malo- sanjarski, ali opetnaivno radosna. Dapače, počela je priređivati salatu za Luciju. Bješe to neobično ukusna salata, hladna, svježa,priređena na francuski način — gospođica je Hocking imala majstorsku ruku 2a takva jela — i sada je brbljala ipreviše, s ljubaznim oduševljenjem.Lucy je salatu jela šutke. 234

IXPripremila se za iznenadan prijelom, na neodgodivo rješenje pitanje zajedničkog stanovanja. Ali prijelom nijedošao. Živjela je i dalje s gospođicom Hocking i dalje je radila. Kada je vrijeme prošlo — a kako je brzo letjelo!— tjedni se pretvoriše u mjesece, a ovi u godine — bila joj je u punom opsegu jasna Pinkina zabluda. I poredsvih tih skrivenih pažnji obožavanja, pored svih darova, kojih prijem primalac nikada nije potvrdio, Ada'm,naravno, o toj tajanstvenoj i sanjarskoj sklonosti, čiji je predmet bio, nije imao ni pojma; a ipak je Pinkie lukavo

zaključila upravo po tom neznanju, da je to tajno priznanje. Slučajni pogled, koji ju je pogodio u crkvi, nehotičanpokret glavom kada je prolazio kraj njenih prozora, ton njegova glasa kada joj je uputio ravnodušnu inesmišljenu primjedbu o vremenu — sve joj je to poticalo zanosnu grozu strasti, pojačavalo varku i od togaučinilo divnu i sigurnu vezu. Slala mu je anonimne darove — rukavice, kravate, šalove, čak i garnituru najfinijegvunenog donjeg rublja. Cijelu je godinu radila na jednoj velikoj svečanoj adresi, koju je sama crtala i sastavila —izvrsno obojeni svitak, koji veliča njegove vrline. U određene 5e dane ustajala rano jutrom i strpljivo sjedila krajprozora za volju zadovoljstva, da ga vidi kada prođe.U svakom pogledu bila je normalna — malo frivolna, vesela, možda malo namještena, ali još prilično normalna;bila je još dovoljno normalna, da dade suviše jasno dokaze svoje nastranosti.Jezgra stvari je u tome, što je Pinkie grčevito nastojala da nađe oduška za svoje zbijene osjećaje. Ništa nijeznačilo, što je taj nađeni izlaz bio glup. Nagon je bio zadovoljen.I Lucy se pomiri sa stanjem stvari, kao s nečim neizbjezivim i nepromjenljivim. Ići će, osjećala je, takonedefinirano, u beskraj. Kada je u razgovoru nabačena ta tema, ona bi je obeshrabrila u ukočenoj i nepopustljivojšutnji.Ipak joj; gospođica Hocking postade izvor uznemirenja, često i razdraženosti. Od onog prvog izleta na krajutjedna, kada je nametnutom dobrotom svoje drugarice bila uznemirena, Lucy je opet često trpjela ođ teljubaznosti —■ niza pažnji, koje su, svakako, dolazile od srca, ali bile tako pre-235Itjerane, da su teško padale! Te šetnje za dobru probavu, to prisilno zajedničko bivstvovanje udvoje, to prekipjelobrbljanje, taj kratki smijeh u treperenju glasa, izjave: »Oh, morate, morata, moja draga!« i »Ali ja to hoću,srdašce!« — sve je to, svojim ponavljanjem i šupljinom, bila muka. Često, kada je došla kući kasno uvečeumorna od dugog dnevnog rada i željna mira i utjehe u besposlenoj večeri, našla bi gospođicu Hockinguzbuđenu, veselu, u onom raspoloženju zanosne pretjeranosti. Onda su se svadile, Lucy bi se grubo povukla ukrevet, a Pinkie u salon, gdje je, da se utješi, svirala sjsetno u zanosu. To je bila gluma — Pinkie je um jela držaticello među nogama tako nježno, kao da je obujmila stas velečasnog Malcolma Adama.Ponekad je Luciji došla misao: »Zašto ovdje živim? Zar je to uopće život kod žene i što mi ona pruža?« Aliodagna tu misao; nije bilo tako. Često je morala gospođicu Hocking — čiji su pojmovi o novcu bili vrloneodređeni — čuvati od rasipništva. A ona nije bila parazit. Redovno je plaćala svoj dio troškova stana.Naravno, to je za nju bio neusporedivo sretan slučaj. Živjela je štedljivo, ali ipak u pristojnosti, čak i luks^su. Ibila je u stanju da odgaja sina! Da, taj je argument kod nje bio najteži; za svaku sumnju imala je izgovor, da onato čini za svog sina.Ipak je bilo trenutaka, kada se već gotovo odlučila da taj stan konačno napusti, da pozivi malo skromnije. Pone-kad je već tvrdo odlučila, da načini taj korak, ali je u posljednjem trenutku priznanje neke bitne obaveze premagospođici Hocking stalno djelovalo kao zapreka. Gospođica je Hocking, konačno, bila prema njoj dobra na svojnačin; njene namjere, nikada zle, potjecale su iz njezine dobroćudne naravi, a promašile su cilji samo zbog njeneludosti. Nadalje je ona bila dobra i prema Petru, a to je za Luciju bio posljednji i konačni argument. Ona je, naprimjer, predložila, da se praznici provedu u Fort Willianu, radosni međučin za sve troje — ne osvrćući se naskromni Lucijin doprinos — i platila je to. Lucy je često o tome mislila — vidjela je kratku željeznicu, koja se posvome jednome kolosijeku kao igračka penjala kroz plave i purpurne zapadne bregove; najednom se izdižesrebrna vizija jezera, koje je ležalo ispod njih, okruženo kvrgastim borovima, tiho i duboko, mirno i u starosti'izvan vremena; neiz-236

mjerno rasprostranjenih vrijesaka, slani miris mora, treseta i paprati; neki zaplašeni jelen, koji je sagnutih rogovabježao pred lokomotivom; usamljene stanice, inače izgubljene u zimskim snježnim nanosima, sada radosne iišarane bojama dragoljuba i plamenih zrakova fuksija. Val čežnje za domom obuze je, kad je na to mislila — toje bila njena domovina, i ona ju je voljela. Iako je za vrijeme toga izleta gospođica Hocking u vrtoglavojpretjeranosti nadmašila samu sebe — s lepršavom škotskom suknjom, šalom na ramenima, pernatim šeširom, ijednim cairngormom1 velikim kao štit, iako je kod svakoga tresetišta zauzela slikovite poze i ruke poduprla obokove, po običaju Flore Macdonald, za koju je tvrdila, da joj je slična — iako se ponašala glupavo, ipak je bilaPetru dobra. Prije izleta je iz ormara ropotarnice izvadila udicu, koja je nekada pripadala njenom ocu — nebambus, nego pravo zeleno drvo koje se savija — i jedne u svinjsku kožu uvezane korice za mušice s nebrojenimpernatim kukama, od kojih su neke bile neupotrebljive i savijene, ali čiji je najveći dio sačuvao svog radosni sjaj.

Petar je ribario u Speanu, vratio se jedno popodne blijed od uzrujanosti, u ruci, koja je još drhtala, držao jepastrvu, tešku najmanje dvije funte! Sjećanje na onaj u ekstazi skoro trijumfalni izraz lica njenog dječaka, bio ječesto uteg, koji je pretegao protiv odluke, da napusti stan i da ovu drugu prepusti samu sebi.Petar — da, priznavala je, on je bio središte njezina života.Cijelo to vrijeme pričinjavale su joj njegove ocjene u školi najveće veselje, i bilo je nevjerojatno, kako je brzouspio; nevjerojatna je bila i promjena, koja se odigrala u njenom dječaku. Još uvijek se s tim nabujalim ponosomživo sjećala prvog dijeljenja nagrada, kad ga je vidjela prvi put, kako je skromno ali ipak otmjeno nastupio —sama je sebi govorila, da je imao divno držanje —■ da iz ruke njegove milosti biskupa nofarskoga, na kojoj jeblistao prsten, primi srebrni sat i lanac kao nagradu za znanje vjeronauka, te gomilu knjiga — nagrade zageografiju, ortografiju i računanje napamet.1 cairngorm — žuti ili tamnosmeđi kremen, sličan topazu koji se često nalazi na Mt. Cairngorm u Škotskoj.237»Dječak ima sreću«, čula je da mrmlja zavidna majka nekog učenika, dok je Petar u zaparnoj dvorani krozlabirint nogu krčio sebi put na njenu stranu.»Sreću, kako da ne!«, mišljaše Lucy ljutito, hvatajući pod ruku svoga sina i čvrsto ga držeći. Lice joj! je bilo istotako, kao i njegovo, crveno od uzbuđenja; ponekad srdito pogleda u pravcu šešira punog perja, pod kojim serodila primjedba. Ne, to nije bila sreće. Sigurno, svaki je dječak u školi primio dar — govorilo se, da bratWilliam, ima vrlo povoljan ugovor s nekim izdavačem u Londonu. »Bili se nije danas rodio«, izjavio je jednomRamford. Točno je bilo i to, da se ime svakog dječaka pojavilo u elegantno štampanom cjeniku prospekta, makarda je pod tom rubrikom stajalo: »četvrta nagrada u sviranju na klaviru«, ili »peta za dobro vladanje«. Ali što je toznačilo! I, što je stajalo iza zajedljive Ramfordove primjedbe, sigurno nije sreća bila ta, koja je za Petra ubralaovaj prvi plod učenosti; i sigurno nije bila dobra fortuna ta koja mu je dala prvenstvo, 'da baš on deklamira»Sprovod sir Johna Moorea« — odmjerenim pokretima — pred istim tim dobro obučenim skupom. O tome jepisao »Laughtown Courier«: »Dražesni dječak pokazivaše neopore-civi mimički talent i požnjeo je vatrenoodobravanje, na kome se smeteno zahvalio«. I Lucy je sačuvala isječak, koji je požutio tokom godina, kao dragsrcu.Svirao je u školskoj kapeli. Bila je to uvertira od We-bera. Častoljublje, da bude za velikim bubnjem, nije mudoduše bilo ispunjeno, jer je tamo sjedio neki debeli Španjolac s naočarima; dali su mu piccolo, a taj mu je ponjezinom mišljenju i mnogo bolje pristajao. Njezine su oči požudno upijale ljupku okretnost njegovih prstiju,koji su pomicali zaklopce jedan za drugim, i činilo joj se kao da je cjelokupno sviranje cijele kapele prodiralo iznjegovih obraza, nadutih od puhanja.Poslije toga je brat William dobronamjerno stavio ruku na Petrovu glavu i obraćajući se nekom drugom roditelju,rekao: »Ponosni smo na ovog dječaka«. Brat Alovsius je, iz pozadine, upravio na nju svoje tamne oči u bojicrnoga gloga i mrmljao: »Veselje je podučavati vašega dječaka, gospođo Moore«, taj je naglasak učinio riječi jošprisnijim, trijumf još više njenim.238

Glavu je držala visoko, noćni je zrak, koji je strujao oko njenih obraza, bio hladan, srce joj je klicalo odushićenja, kad se poslije svečanosti vratila u Langov hotel: braća su ga neprestano preporučavala — »Poštovanjavrijedna žena, ta udova Lang!« Da, imala je četiri sina u koledžu.Lucy je te noći malo spavala, i kad j]e slijedećeg jutra povela Petra na praznike, pogledala ga je s ponosom u va-gonu, i pustila, da joj misli sanjarski blude po njegovim budućim trijumfima, trijumfima, koji trebaju biti i njeni.Da, to je bio početak, početak kojem je odgovarao daljnji razvoj događaja. On će postati pametan i spretan. Nje-no početno ushićenje preobrazilo se u stremljenje prema krajnjem cilju. Što se ticalo njegovih uspjeha, postala jezatvorena, pa ipak je bila nježna mati, nije bila luda. Uvidjela je, da je koledž izvrsna ustanova, najbolja,svakako, koju je mogla imati; i zato je godišnji izdatak od okruglo četrdeset funti ležao unutar granice, koju jepovukla u svojoj tamnoj lisnici. Također je uvidjela, da su stega i uredan život pozitivno utjecali na Petra, koji seskladno razvio snagom i uzrastom. Strah za njegovo zdravlje — držala mu je pluća za »ne baš jaka« — vrebalaje kao avet na dnu njenih misli, iako se nećkala da to prizna, i prouzrokovao joj je neopisivo zadovoljstvo, kad gaje vidjela, da po svim znacima raste normalno, zdrav. Lagane promjene načiniše ga postepeno od naivnog djetetasa špekulama u džepu, većim dječakom, koji je još bio neopisivo ljubak, ali koji je ipak bio već visoko izraslimladić, koji je poderao svoja odijela, nosio cipele broj pet, i glasno s energičnim izrazom pjevao o praznicimatradicionalnu pjesmu:Svršili smo latinski i francuski glupi, nema više sjedenja na tvrdoj, staroj klupi..

Zatim, poslije te faze, postade vitak mladić, koji svome promijenjenom glasu nije mogao upravo vjerovati, ali jeipak jednom zgodom primijetio, da bi bilo dobro, da nosi duge hlače — 1 te promjene prođoše preko njelaganom preciznošću neizb jezivoga.239Uvidjela je, da se sve to mora dogoditi, i, jer se sve to događalo postepeno i uzimalo dobar pravac, nije seosjećala uznemirenom. Njezina sklonost prema njemu rasla je u mješavini ljubavi i odanosti. On je već visokonarastao, suzdr-žljiv u svome vladanju, uredan u navikama, i povremeno pokazivaše sklonost, da se temeljitoprouči u ogledalu. Bila je svijesna toga, da je u njemu bilo nečega, čime se nekako odvajao od prosjeka — nesamo njegova neosporna otmjenost i ljupkost, ne samo pomanjkanje samohvalne nespretnosti, nego nešto', što senije moglo odrediti, obilježavalo ga je kao njezina sina i označavalo ga između milijuna ostalih sinova, koji supripadali milijunima ostalih majki. Počela je u njemu gledati sve veću sličnost s njegovim ocem — u zaobljenimlinijama usana, osmijeha, jakim sjajno bijelim i besprijekornim zubima — počela je otkrivati određene navike ikretnje, zbog kojih se znala trgnuti, jer bi joj naglo nešto sjevnulo u sjećanju. Potajno ga je držala za lijepogmladog dečka, duhovito je dijelila njegov život, stekla je unutarnje zadovoljstvo, kako od njegova oduševljenja,tako i od njegovih uspjeha.Znala je, da se i na njoj moraju pokazivati neke promjene, ali o tome nije često razmišljala. Prešla je ono vrijeme,koje u životu svakoga čovjeka projuri glatko i bez događaja, a da on sam nije svijestan promjena u samom sebi.Stas joj je postao malo čvršći, tijelo manje pokretno, osmijeh osjenčan sve većim uzdržavanjem. Ali je samorijetko mislila o tim promjenama. Čak ni u najdubljoj misli nije uzimala u obzir mogućnost romantičnihdoživljaja. Joe joj je, u tome pravcu, na samom početku zadao težak udarac, apsurdna strast gospođice Hockingodbijala ju je, a prije svega ostaloga imala je svoga sina — i, iako to nije ni znala, tako su joj okolnosti njezinaživota donijele neobičnu promjenu, upravivši njezinu ljubav potpuno prema Petru. Njene su mušterije bile zanju, kakvo god da su držanje zauzele, samo figure zaprašene brašnom, koje su istom brzinom uskrsavale inestajale i nisu imale nikakvoga značenja za njen život. Lennoxu se sviđala; to je znala. Ali on je imao svojposao, koji ga je za sve ostalo napravio bezosjećajnim, a sve drugo smatrao bi mahnitošću. Jednom ju je,naravno, u poslovnici, glupom sramežljivošću obuhvatio rukom. Tada je sasvim mirno zahtijevala od njega, dase makne. On se odmah tome pokorio, zbunjen, znajući da je240

kriv, neizmjerno zbunjeniji od nje. Uopće, u sebi je energično ugušila svaki poriv k sanjarenju, od koga se kožaježi, koje bi moglo da je ožalosti i, kako je osjećala, da proizvede bolež-lj'ivo samosažaljenje. I dogodilo se samordjetko, da je imala vremena da ruke stavi u krilo i da se preda trenucima razmišljanja.Imala je svoj posao. Naučila se na brzi doručak i na to, da ujutro žuri na vlak; čekala je na peronima na vjetru ikiši i sunčanim zracima; od svog nedjeljnog poklonstvenog putovanja napravila je krug kroz kotar i stajalastrpljivo satima u vlažnim radnjama i suterenskim pekarama. Svijesno je podržavala optimizam i u poslu jeupotrebljavala radosno pozdravljanje. Kad je prva navala narudžbi izazvana sažaljenjem popustila, došla je umiran ravnomjeran rad. Prihodi joj postadoše manji, ali redovitiji, i tim je bila zadovoljna. Često je znala stati i otome razmišljati, kako je bilo apsurdno, da ona, upravo ona vrši taji posao, provodi život u njemu prodajući nekinedostojan, potreban artikl. Nedostojan ili ne, taj je margarin prodro, i Lenno« ga je forsirao — da, čak i na štetutrgovine maslacem. Bilo je gotovo smiješno, ali je ipak nastavila prodavati taj nadomjestak. Nije bila nesretna, i,zapravo, nije imala nikakav izbor. Kod njenog sadanjeg načina života, taj joj je dohodak omogućio da ugodnoživi, da se ponešto, čak •—■ na molbu svoga sina — pri posjetima školi, elegantno obuče, da uživa skromnaveselja života, i, prije svega, da plaća odgoj svoga sina. Naravno da nije imala novaca u banci. Kapital joj sesastojao od snage i ljubavi prema Petru.Ali je bila svijesna, da ima razloga, kako se to Edward izražavao, da bude zahvalna božjoj milosti; ipak joj je po-nekad bilo nerazumljivo, da njezini rođaci pokazuju tako malo interesa za njeno stanje. To ju je možda maloogorčilo, Edward je bez sumnje bio najtočniji; pisao joj je u određenim vremenskim razmacima, prigodice ju jeposjetio, o praznicima bi uzeo Petra k sebi, sa zanosnim je riječima govorio o mladićevoj učenosti i bio je, premasvojim skučenim sredstvima, povremeno velikodušan. Joea nije ni spomenuo, ali je imala neugodno uvjerenje,da je on naslutio razlog stalne šutnje onog drugog i da je —'■ radi skromnosti16 Tri ljubavi241sigurno — izbjegavao, da na to skrene govor. Da, njeno se držanje prema Edwardu promijenilo na jedanneobjašnjiv način; po njezinim vlastitim riječima, ona »nije više toliko držala do Edwarda« kao prije. Što seticalo Richarda, njezina brata, sačuvala je svoju uobičajenu šutnju. Vjerovao je, mislila je, da joj »dobro ide« i iztoga izvuče ponovni zaključak o razumu i karakteru Murravevih. Za Božić je jednom primila brisalo za pera,koje je sašila Vera, a drugi put jfe dobila čajnu lutku od ružičastoga satena, i to je bilo Evino djelo; uz to su došlinajsrdačniji pozdravi cijele porodice, kao poštovanje i priznanje.

Ipak su te ljubazne pažnje djelovale tako, da se povukla još više sama u sebe. Počela je malo gubiti oci osjećajadru-ževnosti. Od svoje velikodušnosti nije ništa izgubila; kada se Netta udala za Davea Bowiea — važandogađaj, dokaz trijumfa prave ljubavi i brzog toka godina — darovala je svojoj nekadašnjoj djevojci lijep dar,mnogo platna, koji dar nikako nije stajao u razmjeru s njenim prihodima. Ipak se njeni vidici neprimjetno suziše.Na primjer, slabo je bila obaviještena o poslovima nacije. Ponovno osvajanje Sudana, formiranje AustralskogaCommonwealtha, ostavilo ju je netaknutu. Nikada nije saznala, da je Marconi izumio bežični telegraf, niti da jeLanglev uspio da svojom mašinom leti. Ime Kriiger nije za nju bila nikakva pogrda, koja odbija i uzbuđuje strah.Primala je do znanja smrt kraljice Victorije bez ikakve boli.Ipak, usprkos svim nedostacima i interesu za stvari u svijetu, bila je sretna: imala je svoje vlastite stvari, svoj cilj,i bila je zadovoljna.XTrećeg rujna 1904. stupi u poslovnicu izvrsne volje, ode ravno do svog pisaćeg stola, da unese podatke u svojuknjigu. Nije se dogodilo ništa neobično, što bi utjecalo; na njeno raspoloženje, osim, možda, da je miris jeseniležao u zraku. Oduvijek je voljela to godišnje doba, a danas su svježi vjetrovi s Darroeha, koji su puhali s mora,donijeli miris palog lišća — krasnu aromu zemlje tako, da se zaustavila najednom i udahnula je duboko, punimplućima.242

Doviknu Andrewsu neku površnu primjedbu, uze knjigu za fakture i poče prepisivati svoje narudžbe. Kolika jeto već dugo trajalo? O tome nije razmišljala, i nije često, kao nekada, stala, da bi se lupila po ustima i nesigurnorazmislila o nekoj stvari, zbog straha da ne pogriješi. Ne, odavala je izgled sigurne trgovačke točnosti u svomizrazu, a njena olovka za prepisivanje klizila je bez zastoja po papiru.»Što se noćas dogodilo?« dobaci Andrewsu, ne dižući glave.On nije odgovorio na njen pozdrav. I opet nije odgovorio.»Da li su to probavne teškoće?« istraja ova prijateljski, dok je još uvijek pisala istom brzinom. U posljednje jevrijeme ovaj vatreni pristalica kuharske vještine svoje žene počeo da pati od ozbiljnih bolova želuca, i stalnimuzimanjem pilula platio svojim jetrima zakašnjelu naknadu.Još uvijek je šutio, mrzovoljno je sjedio na svom stolcu, gladio mlitavom rukom obješene brkove, a onda upravina nju pogled škirjavog i mutnog oka. Ona se nasmijala i bučno okrenula stranu bloka.»Svaka slika sama priča!« citirala je. Zar je ona bila ona ista, koja je u toj poslovnici jednom drhtala i rekla:»Učinit ću sve, što najbolje mogu, da upamtim što ste mi rekli, gospođine Andrews«?»Smijete se«, odgovori polako. »Dobro, smijte se samo. Dobro biste učinili, da to izbijete iz sebe, kad smo većkod toga.«Njegov prodorni pesimizam ponovo je nasmije.»Gdje je Dougal?« zapita.Dougal je, tokom godina, popravio svoje grubo i malo primamljivo lice. Sada je 'bio »zgodan momak« i veomase sprijateljio s Lucijom.Andrews je polako pokrenuo ćelavu glavu u pravcu unutarnje prostorije. »Kod šefa«. Tmurno je šutio. »Ja samveć bio unutra — a kad on izađe, onda ćete ući vi«.Ovoga puta onai pogleda, i držeći olovku na obrazu, omjeri ga pažljivo. Da, izgledalo je, da njegova utučenostima. dublji razlog nego obično.»Što se dogodilo?« upita.16*243:

»Već ćete čuti«, odgovori on odmjereno; »i onda se ne ćete smijati, zakleo bih se«.»Recite mi«, istraje ona radoznalo. On je doista izgledao neobično uzrujan. »Recite mi, što se dogodilo«.»Sve!« objasni neobičnom žestinom.Upravo se u tome trenutku otvoriše vrata, Dougal izađe iz poslovnice, Lennox ga je slijedio u stopu.»Već ste se vratili?« reče Lennox, opazivši Luciju. »Dođite načas, hoćete li?«Ona se polako diže; Dougalov izraz lica i taj poziv, točno kako je Andrews predvidio, čudnovato su je uznemi-rili; ali je znala, da sebi nema što predbaciti; ništa nije pogriješila, u poislu je imala uspjeha; nije se imala čegabojati.

»Sjednite, gospođo Moore«, ponudi je, i ona je pogodila, kako po tom pozivu, tako i po tom kako ju je oslovio— tako je, zaista, nikada nifle oslovljavao — da će stvari uzeti neobičan tok.»Upravo sam govorio s ostalima«, reče igrajući se nervozno olovkom.»Da?« ubaci ona, očekujući.Osjeti u njegovu držanju nemir, savladano uzbuđenje, koje kao da je žarilo' pod neobičnom skrušenošću.Nastade tišina.»Teško mi je, što to, moram učiniti«, reče najednom, igrajući se ravnalom, »ali usprkos tome, to se mora dogo-diti.«Odlučno baci ravnalo. »Moram vam otkazati.«Ona potpuno problijedi, tako joj neočekivano dođoše te riječi. Trenutak je buljila u nj; zatim promuca: »Ali mojposao ide u redu, potpuno u redu! Vi znate to isto tako dobro kao i ja!«»Znam, znam«, reče on očito sa žaljenjem. »Iskreno mi je žao.«»Dakle što —« mucaše ona, utučeno.»Prodao sam — da, prodao sam, s robom i svim inventarom, Van Hagelmannu!«Uvali se u stolicu. Usprkos skrušenosti, nadvlada uzbuđenje; visoki mu glas posta otvoreno trijumfalan.»Vi, znate, da sam ljudima bio trn u oku — makar koliko da je velik njihov koncern — da, dugo sam ih vremena244i prilično jako ubadao. Pokušavali su da me podjarme, ali im nije uspjelo. Njima za inat prodavao sam holandskimargarin — prodavao sam ga pod njihovim nosom — i sad mi je toga dosta. Ne će konkurenciju; hoće da imajumonopol, svakako. Znam; oh, da, znam to. Već dugo gledam kako to dolazi. Zato sam tako forsirao margarin, ažrtvovao ostalo. To sam upravo predviđao. I sad se dogodilo, pogodba je zaključena. Ja sam vani, a oni suunutra.«Kod njegovih riječi oblije je duboko crvenilo. Dakle to je bio cilj, za koji je radio.»Ali — nas će ovdje zadržati?« reče ona bojažljivo.On lagano strese glavom. »To je upravo ono žalosno«, odvrati, najednom potpuno promijenjena držanja.»Preuzet će Dougala, mislim. On je mlad i sigurno će ga moqi upotrebitL Ali Andrewsa i vas — ja —« Značajnostade, onda dodade: »Zaista mi je neobično žao«.Iako je pokušavao da svojim crtama dade izraz sućuti, ipak nije osjećao veliku žalost. Bio je ushićen, da je tosvršilo, veselio se sreći, što je svoje malo poduzeće mogao prodavati velikoj, značajnoj tvrtki, koja je kupila višezbog taktičkih razloga, nego zbog monopola.Ona je to jasnoi vidjela, i najednom je pritisnu nesnosni osjećaj nanesene joj nepravde.»Zar da budem izbačena poslije tolikih godina! Je li to nagrada za moj teški rad!«»Za to ste primali plaću«, mrmljaše on blago.»To nije pošteno! Nije pravedno!« izbaci ona nepromišljeno. »Morali ste nam saopćiti, što nas čeka!«»Ni sam nisam sigurno znao«. Oklijevaše, i dodade još. blaže, »nema smisla, da se zbog toga ljutite.«Možda ga je upravo sjećanje na ono davno prošlo popodne, kad ju je u trenutku slabosti obujmio rukom, sadasuzdržavalo od oštre opomene. Možda je čak i sada osjećaa nešto od onog neodlučnog prema njoj.»Već sam duže vremena namjeravao da se povučem.«,, nastavi. »Vi ćete sigurno naći drugi posao. Vješta ženica,kao vi.«Na njezinu je jeziku ležao brzi1 odgovor, ali stisnu usne. Grubo se diže, gledala ga je u lice očima punim bijesa.245

»Kad odlazim?« zapita, s vrata.»Za mjesec dana«, odgovori gotovo pomirljivo.Ona ode u vanjsku prostoriju. U njoj je buktio gnjev. Ponižena, sjeti se dana, kad je prvi put ušla u ovu prokletuposlovnicu; da, to ju je ponizivalo; i bila je gorko ojađena tim iznenadnim prisilnim odlaskom; i kako je u među-vremenu radila, kako teško radila, po svakome vremenu, da tome prokletom Lennoxu osigura masnu penziju ustarosti.»Zar vam nisam rekao?« primijeti Andrews. »Znao sam, da će vas izbaciti.«»Ostavite me na miru!« reče ona ljutito.Dougal je šutio. Nije bio izbačen i radi toga je bio zbunjen, kao čovjek koji je izdao svoje zavjerenike.Stisnutih usana uze ona svoju knjigu, završi posao, i u pet sati napusti poslovnicu.Izašla je iz uskoga hodnika, skoro prešla polovinu mokrog puta i tada primijeti, da pada kiša. Kosa joj) je bilavlažna od kiše, kad je mehanički otvorila kišobran. Žute mrlje izloga klizile su kraj nje; neki dječak, prodavačnovina, vikao je promuklo na uglu ulice ime pobjednika posljednjih utrka; tamne su pojave išle premakolodvoru, isto kao i ona.

Uđe u vlak. Tamo se u kutu jedan čovjek sagnu k svom suputniku i, držeći spuštene novine, govorio mu odepresiji u trgovini.»Ljude iz brodogradilišta bacaju van kao muhe«, zaključi važno.Mirno pogleda toga čovjeka. Da, to je na dlaku točno bio njen položaj, tako je procijenila. Nju su izbacili. Te go-dine, bez značajnih događaja, slučajno su se završile gotovo groteskno. Smiješna fraza, »biti izbačen« za njubijaše neočekivana, nenadana katastrofa. Ne, u svom se samopouzdanju nije nikada na to oibazirala, nikada senije tome nadala. U ponovnom napadaju bijesa, usne joj se opet stisnuše, dok je ■ovdji; tako sjedila i potpunijesagledala značenje otpuštanja.U Ardfillanu je padala kiša, u dugim teškim mlazovima, I kuda je stupila u stan, prilijepio joj se rub mokresuknje <> gležnjeve.»Brrr!« poviče gospođica Hocking, kad je uletjela u predsoblje, »Mokri ste kao haringa, moje dijete!«246

»Da, mokra sam«, odgovori na silu. »Nisam sa sobom imala kaputa.«»Onda brzo uđite i presvucite se, za izlazak«, izbrblja druga. Imala je na sebi neizbježnu zelenu svilenu haljinu,oči su joj jasno svijetlile.Lucy strese s glave kapi kiše.»Ne idem«, reče odlučno. »Umorna sam.« Bile su pozvane na večeru; ali sada se nije mogla odazvati tompozivu.»Ali morate — ah, naravno da morate!« protestirala je Pinkie pretjerano. Razonodit ćemo vas. Svirat ćemo. Malopjevanje prije večere. To će vas umiriti. Hajde, hajde.«»Kažem vam, da ne idem!« odgovori Lucy grubo. »Nemam volje.«»Vi se upravo morate malo razveseliti, moja draga. Pomoći ću vam kod oblačenja.«»Ostavite me!« odvrati Lucy, odgurnu ruku, koja ju je htjela zagrliti, i izbaci: »Izgubila sam mjesto!«»Vaše mjesto?« dođe nepovjerljiv gotovo zagrižljiv odgovor.»Da, svoje mjesto — posao — službu. Izbačena sam, ako znate što to znači.«»Tako što!« reče gospođica Hocking ljubazno, i onda do-dade iskreno utješnim osmijehom: »Naći ćete drugomjesto. Već sutra. Sigurno! Dođite! Da, hajde, hajde.«Lucy ne odgovori, nego se osorno provuče kraj; nje u svoju spavaću sobu, gdje poče svlačiti mokre haljine.Bijaše to još dodatak njezinoj boli, koja je kod dolaska kući naišla na ovako šašav prijem.»Šašave li žene!« mislila je u svom gorkom raspoloženju. »A kakva sam ja luda bila, što sam se s njomupustila!«Sušila je noge bijesnom energijom, obuče suhe čarape i kućne cipele; pođe po sivu baršunastu haljinu do ormara.Kucanje je zaustavi, pa se umiri. Onda izvana začu Pinkin glas, vragoljasto pjevuckanje:»Sad ćete doći, moja draga? Ja sam već gotova.«Lucy se s naporom svlada.»Idite samo sami«, reče. »Ne mogu ići.«»Morate! Morate!« poviče Pinkie uzrujano i drmaše kvaku kao razočarano zločesto dijete, ali je Lucy,opamećena iskustvom o njenoj izdržljivosti bila zaključala vrata. Ali ju

247je tišina, koja je zavladala, pritiskivala; a onda je trijesak vanjskih vrata dao Luciji olakšanje, uklonio potajnunapetost, koja je ležala u zraku. Završi oblačenje; ode u kuhinju, spremi čaj i pržen kruh.Zamišljeno sjede, stavi preda se posljednje Petrovo pismo, i ponovo ga polako pročita. Uredno pisani reci tješilisu je, ali su joj i pokazali položaj, neusporedivo jasnije, nego što bi to mogli mnogi časovi razmišljanja. Bio je udrugom tromjesečju završne godine, i kad se na kraju godine vratio, postavit će se, kao neposredan problem,briga za njegovu budućnost. Vizija posljednjeg dijeljenja nagrada opet se podiže* pred njenim očima. BratWilliam — još grbaviji nego prije, malo drhteći, ali još uvijek, kako se sam izrazio1, »sasvim dobro« — nije višedržao ruku na glavi, već na ramenima nosioca nagrade — rekao joj je: »Taj mladić ima pred sobom životni put.«Iako je njen položaj bio i prije težak, sada je izgledao mnogo teži! Ipak, ma da budućnost i nije jasna, vidjela jepred sobom ocrtane častoljuhive planove koje je s njim kovala.Poslije svega nastojanja, da mu pruži pristojno školovanje, misao, da ga pusti da uzme neko malo i neznatnomjesto, bila je ne samo apsurdna, nego je značila, da je sav trud bio uzaludan, jasno priznanje neuspjeha.Kancelist? Pisar? Šegrt u nekom zanatu? Sve je bilo jednako nezamislivo!Ne, njezino povrijeđeno i ogorčeno raspoloženje služilo je samo, da je ojjača u odluci. Imala je svoj cilj — što jeput k tome cilju ležao u tami, nije je zbunjivalo — još ga nije mogla jasno sagledati, ali je vjerovala u sebe.Morala je bezuvjetno naći drugo narnještenje; primit će svaki posao, svaki. Ogorčeno složi pismo, i pusti mislida tumaraju u budućnost.Otišla je rano na počinak, ali nije našla sna. Opet i opet vraćala joj se poput rane slika otpuštanja. Neprekidno jepila vodu iz vrča, koji je stajao kraj postelje, ali kad je legla, da nađe sna, njeno se preaktivno razmišljanje

ponovno grčevito uhvati za misao: to jioj se nije smjelo dogoditi — da je otpusti taj nevaljali mali čovjek, zakojeg je toliko i tako teško radila!Još nije spavala, kad je došla gospođica Hocking. Ležeći u tami, čula ju je kako otvara vrata od stana, pipajući inesigurno, a potom naglo zatvara, čula ju je kako ide kroz2481hodnik — ali nije to bio njezin uobičajeni kočoperni korak, nego neko neobično geganje, koje je probudilo njenupažnju. Prisluškivaše, za trenutak je zaboravila vlastiti jad, sve dok se to šuškanje nije odvuklo u pravcu spavaćesobe gospođice Hocking i nestalo.Ovo joj se učini vrlo neobično, zato se podlakti i gledaše prema vratima, na kojima je uski rasvijetljeni prozorpokazivao, da plinsko svijetlo u predsoblju nije utrnuto. Da, sve je to bilo izvanredno neobično. Očekivala jeona] neizbje-živi, živi, bučni, pretjerani povratak, usto kroz cijeli stan brujanje pjesmice, možda pokušaj da dođek njoj i da joj uznastoji opisati, s čestim ekstatičnim uzvicima, divni čar te večeri. Zatim je, još uvijekpodlakćena, čula drugi šum, koji prodiraše kroz tamu strašnom jasnoćom; to nije bio ni smijeh ni plač, nego nekosjedinjenje obojega — šum histeričnog grča plača. Odmah skoči, navuče pustene papuče i zagrnu kućnu haljinu.Otvori vrata, pomoli glavu u osvijetljeno predsoblje i upita: »Sto se dogodilo?«Odgovora nije bilo, samo onaj strašni šum pretjeravane boli postade još jači.Lucy nabra čelo, čvrsto< se zamota kućnom haljinom i pođe hodnikom. Zakuca na vrata gospođice Hocking,čekaše na odgovor, koji ne dođe, onda odlučno pritisnu kvaku i uđe u sobu.Zastala je, začuđena i zapanjena. U naslonjaču je ležala gospođica Hocking, kao da se u nj' bacila usredsvlačenja, lice i pojava bijahu joj čudnovato osvijetljeni plinskom svjetlošću, koja prodiraše kroz zeleno obojenukuglu. Ležala je tu u krajnjem neredu, haljina i donja suknja bijahu bačene-na pod, čipke zgužvane, ramena gola,gusta joj je žuta kosa duboko visjela preko leđa — bilo je to divno biće, koje je ležalo polunago, u naročitojrazbludnoji podatnosti. Jedna je-dojka sa svijetloružičastom bradavicom ispala gola preko korseta, a iznad dugihcrnih čarapa svijetlila se bijela koža poput satena. Tako je ležala, jecala, glasno zavijajući, u najdubljoj bijedi.»što se dogodilo?« poviče Lucy, s izvjesnom oštrinom u tonu.Za nju je bio pogled na ženu, koja je ležala u ovakvom položaju podavanja, suviše egzotičan, nedelikatan, dabi u|^^^^^^^^^^|^Hik£^^^^^^^^g*^^&i^249-njoj mogao probuditi suosjećanje; također je nije- ganulo ni glasno jecanje. To joj nije izgledalo dirljivo,nego besmisleno. Još jače pridigne kućnu haljinu oko svoje nježno zaobljene pojave.»Pitam vas, što se dogodilo!« zapita još glasnije.»On me je izdao — izdao — izdao!« izbaci gospođica Hocking. »Čula sam to u društvu«. I iz njenih velikihočiju potekoše nove suze.»Što time mislite?« zapita oštro Lucy. Bila je ljuta zbog ovakvog njenog držanja. Prepoznala je istu grotesknumahnitost, ali ovaj puta je to bilo drugačije, i osjećala se ponukanom da opet upita: »Recite mi što time mislite!«»Izdao, izdao, izdao! On me j;e izdao. Zaručio se s drugom — danas su oglasili«, urlikaše. »Izdao me je poslijesvih godina, poslije svega što sam učinila za njega, poslije ljubavi prema njemu, poslije pogleda, kojima me jegledao.« Spo-pade je novi grč, smušeno je udarala petama o sag.Bilo je neshvatljivo! Bilo je ludo nemoguće! Ali je bilo tako. Ta nesretna žena bičevala se ovdje luđačkom boliza gubitkom nečeg, što nikada nije ni bilo njeno.»Smirite se!« reče Lucy, promijenjenim glasom, »i dozvolite, da vas smjestim u postelju.«»Kako mogu biti mirna?« kreštaše ova. »Ja sam ga voljela; da, voljela sam ga, i on je volio mene. Ja to znam, Uto sam sigurna. Jedno smo drugom vjerovali. Čekala sam na njiega. Da — da!«Ogromna zgrada njezine obmane, ona monstruozna utvara, srušila se pod neočekivanim udarcem. Glavni stupnjezina života počeo se ljuljati, i izgledalo je, da je i sama izgubila ravnotežu.Opet je stenjala, a oko joj je divlje sijevalo.»Ljubila sam ga! Ljubila sam ga!« vikala je opet. »Pred bogom smo bili muž i žena«.Lucy bijaše uznemirena. »Prestanite plakati«, umiljavaše se, tapšući je po ramenu, istovremeno pokušavajući dapokrije tu silnu golotinju.»Vi mi vjerujete, zar ne?« jecaše gospođica Hocking, uhvativši je grčevito za ispruženu ruku i prevukavši jepreko suzama opustošenog obraza. »Dobra Lucy, dobra Lucy!«250»Da — da«, reče Lucy brzo. »Dođite sada, moramo u postelju.«Stvarno joj uspije da je dovede dotle, da se digne, poče joj s izrazima umirivanja otkapčati grudnjak i svlačiti je.Kod tod dodira Pinkie prestade jecati; stajala je pasivno, pogled na njene čipkane duge gaće pokazivaše tragičnuneurednost; stas joj bijaše zanosan, ali jioj je lice, ukočeno i bez suza, bilo prazno — nije pokazivalo nikakavdrugi izraz osim groteskne zbunjenosti.»Što će biti od mene?« reče najednom. »Sada!«»Pst«, reče Lucy odlučno.

Napokon joj uspije otvoriti steznik, koji je stisnuo bijelu kožu i stvorio crvenkaste nabore, zatim joj prebacipreko ramena spavaćicu i pomogne, da se popne u ogromni nad-svođeni krevet.»Biste li htjeli šalicu čaja?« upita. Gajila je duboku vjeru u djelovanje toga pića, koje umiruje.Gospođica Hocking kininu glavom na isti odsutni način. Lucy izađe i spremi čaj, donese punu šalicu — velikušalicu za doručak, iz koje je gospođica Hocking obično pila.»Evo!« reče bez okolišanja. »Pijte«.Pinkie poslušno ispruži ruku, tu veliku, lijepo maniki-ranu ruku, i uze šalicu; ali čim ju je primila, ravnodušno jespusti da sklizne iz prstiju i padne na pod. Šalica se nijie razbila, ali se čaj odmah prolio i poplavio sag mlakom,koja se isparavala.»Vidite, što ste učinili!« poviče Lucy.Kod ove besmislice razbukta se njen bijes. Dok se sag-nula da digne šalicu i tanjur, reče: »Sad više ne trebatečaja«.»Oprostite«, reče gospođica Hocking utučeno. »Mislila sam na nešto drugo. Na moju ljubav za Malcolma. Zar tonije uzvišeno?«Lucy se diže i bijesno se zabulji u ovo biće vrijedno žaljenja, koje je sada ležalo u krevetu. Nije za nju imala su-ćuti, već samo osjećaj bockavog bijesa. Bila je ogorčena, te je gajila želju, da joj, kako se izrazila »utuvi1 malopameti u glavu«. Strastveno je prezirala, što je tu ludost trpjela tako dugo. A imala je svojih vlastitih briga; u dnusvojih misli izmjerila je plitkost tog idiotskog bola, tu, do najveće mjere251

glupu uzbuđenost, prema ozbiljnoj brizi svog vlastitog položaja, u koji je danas bila tako iznenada stavljena.Ipak je bila uzbuđena i upita: »Da li biste htjeli malo svog broma?«»Htjela bih malo broma«, odjeknu ova, kao dijete; i kada joj Lucy dade dozu, uze je bez opiranja, bespomoćno, ipokri rukom Lucijinu ruku, dok joj je ova odlučno držala žlicu na usnama.Nije više bila uznemirena svojim bolom; postala je odsutna duhom.Lucy ju je još uvijek mrko gledala.»Laku noć«, odgovori blago gospođica Hocking.Lucy utrnu plin, mirno napusti sobu. Bila je najprije duboko smušena, ali se uskoro smiri. Dok je išla duž hod-nika, nježna i skladna pojava, opet joj dođe u pamet stereotipna fraza: »Kad jednom pada kiša, onda lije.« Mislilaje na sebe, i opet joj se povrati ista misao. Život joj1 je godinama išao svojim tokom. Trpjela je gospođicuHocking; s pravom se osjećala sigurnom; a sada, u toku jednog jedinog dana, dvije katastrofe!Ipak nije bila previše duboko uznemirena zbog stanja svoje sustanarke.»Ujutro će se već osjećati bolje«, mislila je prilično hladno, liježeći u krevet.XIAli ise ujutro Pinkie nije osjećala bolje. Kad je Lucy, poslije doručka, već obučena i spremna za odlazak, ušla unjenu spavaću sobu — gospođica Hocking nije ustajala prije devet — da joj kaže zbogom, našla ju je u krevetu.»Je li vam dobro?« zapita.»Dobro mi je,« odjeknu gospođica Hocking sumorno. »Znate, ja — ja sam razmišljala.«Ove dvije žene predstavljahu rijetku suprotnost; jedna je stajala uspravno, jasno, sigurno, lupkajući čvrsto uvije-nim kišobranom o sjajno očišćene cipele; druga je indolentna ležala u negližeu, raspuštena kosa širila seneuredno preko čipkastog jastuka, njene velike, lijepe oči zamućene tragičnom tupošću.252»Da,« nastavi istim ukočenim izrazom razložnosti, »mislim, da je razlog tome, što ne sviram orgulje u crkvi •—znate. Kad bih to znala, on bi došao po mene«, zastađe. »Danas moram učiti.«Lucy zlovoljno nabra čelo ispod nategnute koprene. Kako je to bilo različtio od uobičajenoga pretjeranog po-zdrava na rastanku: »Zbogom, zbogom, moja draga Lucy. Vratite se brzo!«»Zar niste dobro spavali?« zapita.»Spavala sam,« reče gospođica Hocking, »i danas moram učiti orgulje. Sad ću odmah otići u crkvu«. Uzdahnu.»Sve — sve ću za njega učiniti. Za Malcolma! Mog muža pred božjim licem.«»Prestanite, već jednom«, reče Lucy grubo, kao da bi samo svojom voljom mogla toj ludoj glavi uliti malopameti. »Znate, da mi se ne sviđaju takvi razgovori.«»Znam, da vam se ne sviđaju, Lucy,« muklo ponovi ona. »Ali vi me ne razumijete. Ja to moram uraditi. Morammisliti na njega. Ne mogu drugačije.«Lucy se ugrize za usne, pogleda na sat. Morala je ići na vlak; morala je ići svojim vlastitim poslom; nije bilasklona da izgubi cijeli dan brinući se za ovo glupo biće; i zato se kratko okrenu.»Idem«, reče zatim i izađe iz sobe, u kojoj je ostala gospođica Hocking, ležeći još uvijek s istim izrazomsanjarske letargije i buljeći preda se.

Ipak je u predsoblju oklijevala; htjela je objasniti stvar čistačici u nekoliko riječi, ali ova još nije došla — njenaje netočnost odgovarala lakoj prirodi gospođice Hockingj i tako je, još uvjek uznemirena, morala otići.Tokom dana energično je odgurnula na stranu misao o toj stvari. Imala je pred očima hitnost svojih vlastitih pro-blema: imala je na raspoloženjju samo mjesec dana da nađe zaposlenje; morala je uzeti u obzir svog sina; moralaje prvenstveno misliti na njegovu budućnost. Da, tog je prvog dana počela — tražila je od svojih mušterija olakoi nekom izvjesnom izvještačenom šaljivošću, da joj predlože neko prazno mjestoi, koje bi odgovaralo njezinimsposobnostima. Većina joj je izrazila žaljenje, što je morala napustiti svoj posao — »veliki bože, to ne možebiti!« »Da, mislim, da je upravo253sramota, da je jedna žena vaših sposobnosti —«. Ali je ona u tim izjavama čula s priličnom gorčinom istopovršno saučešće, koje je bila izazvala Frankova smrt. Zar su ljudi, svi, mislili to, što su govorili? Ne svi, nisusvi govorili ozbiljno. Neki su predložili, isto tako u šali, kao i ona, apstraktnu primamljivu mogućnost braka;neki su bili čak šaljivi i manje apstraktni; ali svi su obećali, da će brižno imati na umu njenu stvar; da, ne ćezaboraviti ako čuju što prigodno. »Mislit će na nju, razumije se samo po sebi.« To je ipak bilo nešto-. Počela jeokretati kotač.Došla je kući s osjećajem dobro izvršenog posla. Imala je stalno pred očima svoj cilj, tako se, tek kada jezakrenula na Victoria Creseent, opet sjetila Pinkie.»Sad je već sigurno preboljela«, mišljaše optimistički. »Ludo biće!«Ali Pinkie, očigledno, nije preboljela, a osim toga, ugledala je nešto nesvakidašnje, čistačicu, kako je čeka upredsoblju u šeširu i kaputu; htjela je otići tek poslije Lucijina povratka.»Morala sam ostati, gospođo«, poče odmah žena, tihim glasom. »Suviše je čudna. Mislila sam, prekovremeni radili ne, pametnije je, da čekam dok se ne vratite«.»U čemu je stvar?« zapita Lucy brzo.»Nekako je drugačija, gospođo. Vi znate, kako se ponaša, obično, kako skoro sve vrijeme pjeva i smije se i svirana svojim velikim guslama, i kako me pita »hoćete li ovo, Dick?« ili »možda biste trebali ono, Dick?« ali danas— da — «. Ona prekide.»Razumijem«, reče Lucy kratko.Dade ženi šiling i pusti je da ode. Onda se sabra i s namještenim izrazom radosti stupi u dnevnu sobu.»Napustila sam orgulje«, reče gospođica Hocking — obukla je ponešto neuredno svoj sivi kostim i sjedila jeuspravno na tvrdoj stolici u sredini sobe. »One mi ni najmanje ne koriste.«»Kako to mislite?« reče Lucy protiv volje.»Uzela sam orguljaša — zgodnog čovjeka — oh, da, on me dobro poznaje — gore na orgulje, da mi pokaže, aliništa ne koristi — uvidjela sam odmah — taj koimad drveta. Ostane254

među koljenima — kako bih ja to mogla — svirati, razumijete, time rukovati, kad imam suknju?« Napravi lijenustanku, kao da razmišlja na uzvišen i razuman način. »Ali — imam tuniku, koju sam nosila na gimnastici. Tu bihmogla obući pod suknju, znate. I svući suknju, kad idem u crkvu. Naravno — mislim —«»Oh, ne, Pinkie!« reče Lucy. Napustila ju je njena strogost; osjetila je najednom nemir, tako velik nemir, da jesvoje riječi izgovorila s molbom: »Molim vas, nemojte tako govoriti«;.»Ne, ne vjerujem«, odgovori gospođica Hocking istim načinom razmišljanja. »Mislim, da ću učiti hebrejski. Da,nabavit ću knjigu i sutra ću učiti hebrejski. Onda ćemo zajedno razgovarati, on i ja, ruku o ruku. On će me raditoga ljubiti«; i upravi svoje velike začuđene oči na Lucy.»Nemojte tako govoriti, Pinkie!« povika Lucy opet.. »Znate, to je tako glupo! Uzrujat ćete sebe — a i mene.«»Sutra ću odmah kupiti Stari zavjet na hebrejskom«,, nastavi druga konzekvenitno. »Ruku o ruku — Malcolm ija — čitat ćemo hebrejski zajedno!«Bilo je smiješno, ali i duboko potresno. Lucy više nije osjećala bijies; bila je ganuta, i iznad svega zbunjena; zatrenutak nije znala, što da počne. Bila je zbunjena, a ipak —.Provela je veče u tome, da je izvuče iz strašnog čudnog položaja. Kajala se i svojim je držanjem pokazivalapraštanje.Slijedećeg jutra, bila je subota, čekala je i tako udesila,. da je gospođa Dickens — koja je neočekivano došlaranije, više zbog znatiželje, nego zbog plemenitosti — ostala doručka, na koji se ona već mogla vratiti. Naredilaje da gospođica Hocking ostane u postelji. Tada ode na posao.

Opet, ali ipak većim trudom, skrene misli isključivo na. vlastiti položaj. »To moram učiniti«, reče odlučno. Svršisvoj posao u velikoj žurbi — osjećala se tek malo utučena, kad je svoje posjete svršila brzo — i vrati se uGlasgow oko jedanaest sati. Onda, po unaprijed određenom planu, ode u novu poslovnicu Hagelmanna u UliciAlston i zatraži, da govori s direktorom. Da, tražila je! Ali Hagelmann nije bio Lennox, ukaza se luksusnopopločan ulaz, koji nije bio tako lako pristupačan, kao one male čađave stražnje stepenice u255-Sadlerigssu. Put joj zakrči odjeljenje informacija. Tražili su, da dade svoje ime, zatim da kaže svrhu posjeta;i nije govorila s direktorom. Ljubazno, ali odlučno, obavijestiše je, da ne može računati na razgovor, a ni danema nikakvih izgleda za službu kod ovog poduzeća.Izađe uzdignute glave na ulicu. Ti ljudi nisu znali, što su propustili, što nisu preuzeli nju, iskusnu poslovnu ženu,putnika sa stalnim mušterijama, i jioš k tome nisu htjeli ni da razgovaraju, nisu izrazili ni najmanje sažaljenja!Ali oni će to požaliti! Da, vidjela je, da će to oni požaliti. Bilo koje poduzeće konkurencije imat će prednost da snjom stupi u vezu. Pod utiskom svoga bijesa, a budući da još nije bilo jedanaest i četvrt — pretpostavljala je, daće trebrti predvidjeti cio sat za ovaj razgovor i tako je brižljivo sastavila najuvjerljivije argumente! — zaključi,da stvar tjera dalje, odmah.Poznavala je tri druga poduzeća, na koja se mogla obratiti s nekim izgledom na uspjeh, poduzeća su se bavila po-slovima uvoza. Najveće od svih bilo je sasvim blizu — točnije u Ulici Carswell, — i ona se, odlučno, bezoklijevanja, uputi tamo. Ovdje, bar, nije bilo teško ući: skoro se smijala, kakav je kontrast predstavljao ovajdoček. Trebala je, tako je odmjerila, najprije doći ovamo. Ali kada je iznijela svoj slučaj, pazila je, da ta izjavabude jasna, situacija je postala potpuno drugačija. Posao je, tako je tvrdio direktor, loše išao, slabije nego ikada,tome je kriva inozemna konkurencija. Osim toga, on raspolaže sa gotovo previše velikim bro^ jem agenata, i utako teškim vremenima bilo bi nepravedno lišiti čovjeka njegova kruha, da bi se namjestila žena. Konačna joj jepredložio, da pokuša kod Margotsonovih. Možda će je tamo moći upotrebiti.Pokušala je kod Margotsonovih, to je ionako bila druga tvrtka, na koju je mislila. Onda pokuša i kod treće.Konačno, odvuče se u svoju poslovnicu, glavu je držala uzdignutu, obrazi su joj još bili crveni, osjećala jenekakav unutrašnji nemir, neobičnu klonulost. Jedva vidljiva nit sumnje prođe kroz njeno samopouzdanje.Zar nije imala veliku sreću, kad je tako lako došla do svog bivšeg mjesta? Sada je uvidjela, da su joj prilike kojeonda nije mogla ocijeniti, omogućile, možda, da prilično lako256dobije onaj posao. Ali napregnu se i pribere. Bilo je smiješno — ona je ipak žena, koja je potvrdila svojuvrijednost. Kasnije, na kolodvoru, kupi dvoje novine, »Novosti« i »Građanin«; onda se uvali u svoj kupe ipažljivo čitaše oglasne stupce, pri čemu je naliv-perom zabilježila svako slobodno mjesto, koje bi na razumannačin mogla tražiti. Razumno! Da, proširi taj pojam, koliko god je mogla, ali takvih je mjesta, biloi, jao,nevjerojatno ma,kx Uvidjela je i postala svi-jesna toga, da nije za kancelarijsM posao. Nije znala pisati na stroju;nije znala istenografiju. Zašto, tako se pitala gotovo žestoko, nije nikada tjerala samu sebe, da uči? Zaista se nijemogla smatrati u pravom smislu mladofm: »Traži se mlada dama«. Ne, to1 ona nije bila. Uvidjela je, da bi, kadbi imlala sreće, magla za sedam i po šilinga tjedno posluživati za tezgom u trgovini, ili zia kneževski iznos oddvadeset funti na godinu nekoj neuglednoj porodici kuhati jelo — obje joj se mogućnosti učiniše podjednakoneprihvatljive.A onda tu je bila gospođica Hocking. Sad više nije mogla da tu misao potpuno izdrži. Priznade, da je osjećalaintenzivan strah; ali je imala pred sobom čitav kraj sedmice. Sigurno je mogla nešto* poduzeti, nekako sepotruditi i istrgnuti je iz tog užasa, koji ju je spopao!Sišla je u Ardfillanu, počela se uspinjati na brežuljak polako', jer se osjećala umornom. Neočekivano je postalotoplo. Blagi dan, ispunjen čeznutljivom tromošću kasnog ljeta, ispunjen blagim šuškanjem palog lišća, koje jeovako blago negodovalo — melankoličnim šumom, nekako udaljenim, koji je nestajao kao izblijedjelo sjećanje.U sredini ulice Garsden ponudi joj dječak tjedne mjesne novine, i (dijelom jer ju je podsjećao na Petra —apsurdna misao, ali njenoi raspoloženje je bilo* takvo — a" dijelom, jer ju je misao o zaposlenju stalnoprogonila, kupi ih; i gledaše besposleno u stupce »Oglasnika« dok je išla dalje. Najednom stade — nehoticestade — pogled joj je zapeo" na kratkotm stupcu, koji je najavljivao službene zaruke velečasnog Mal-colmaAdama. Ipak je bilo točno, — taj obični, sasvim obični, događaj svakidašnjega života pokidao je blistave iluzijegospođice Hoeking. Ona složi novine i uđe u stan.»Onda?« odmah upita gospođu Dickens.17 Tri ljubavi257»Utuvila je sebi u glavu, da ustane«, objasni gospođa Dickens tonom ispričavanja, »usprkos svemu, što> sterekli. Ali je sve vrijeme samo sjedila u salonu sa svojim knjigama.«»Vidjet ću«, reče Lucy. Njen način djelovaše umirujuće na ovu drugu, koja je očito pokazivala, da želi o stvariporazgovarati u detalje.Kad se skinula, Lucy uđe u salon. Kad je ušla, gospođica je Hoaking nestrpljivo pogleda. Sjedila je kraj pisaćegstola, prekrivenog knjigama; na podu naokolo bijahu rasute ostale knjige.»Zar ne vidite, da sam zaposlena?« reče nestrpljivo; imala je zamišljen izraz, zažarena od revnosti, pri govoru jenestrpljivo tresla kosom.

Ljucv pogleda knjige — na sreću nisu bile hebrejske, kako se bojala, nego- djela iz botanike, uzeta iz onih takorijetko diranih gornjih polica.»Zašto mi smetate?« reče Pinkie opet. »Zar ne vidite, da pokušavam postati siama sebi jasna?«»Mislim, da ste obećali, da ćete ostati u postelji«, reče Lucy blago', stupivši nekoliko koraka bliže.»Nemojte mli se približavati!« odmah poviče Pinkie. »Prava dama stalno drži određeni razmak. A ja još neznam, što sam zapravo-. Možda postoji neki razlog za sve, što se ovdje zbiva. Upravo- to ispitujem.«Lucy oklijevaše, pogled joj bijaše ukočeno uperen u to glatko i grozničavoj duhom odsutno, lice pred njom.»Zar ne ćete ručati?« upita polako.»Ne, ne ću«, odvrati druga, neuobičajenom važnošću. »Moram misliti na važnije stvari. Ako pravodobno dosutrašnjeg posjeta crkvi ne pronađem rješenje, bit ću primorana na kompromis. Gotovo! Morat ću nositi škotskusuknju. Da, odlučila sam. To će se, bar, postaviti između njih dvoje.«»Razumijem«, reče Lucy.Okrene se, lagano napusti sobu, zatvorivši čvrsto vrata za sobom. Napokon joj sa sigurnošću postade istina jasna.Sada je znala, da ima posla s potpunom ludom. Bila je duboko zbunjena. Sto da počne? Dok je sjedila zaručkom, ne osjećajući ukus jela, razmišljala je, što da poduzme. Bijaše bolno, isto tako nevjerojatno kao i bolno,da je Pinkie, koja258je godinama voljela tu ludu zabludu kao dijete igračku, sada, kad su je od nje otrgnuli, izgubila sve, što je bilorazumno u njezinu životu.Makar kako paradoksalno izgledalo, ova ju je samoobmana održavala napola normalnom; ali, sada, pošto se taobmana pokolebala, podupirala ju je drugim luđačkim iluzijama, koje su joj potpuno oduzele normalnomišljenje. Sada je u stvari lutala kroz labirint seksualnosti kao silna životinja, koja je zalutala.Kad je završila, Lucy odgurnu stolicu i odmah ustade od stola. Što je duže razmišljala o toj stvari, ta ju je misao-sve više ogorčavala. Gledala je kroz prozor. Njeno se mišljenje opet pokoleba, mislila je, gotovo strastveno:»Ona mora — oh! ona mora to preboljeti. To je samo jedna faza, prolazno-kolebanje. Već će je s vremenomptroći.« Tako se sama smirila svojom, željom. Osim toga, traženje tuđe pomoći izgledalo* joj je, da graniči sizdajom drugarice. I najednom zaključi,, da još pričeka. Da, ona će čekati bar danas; htjela je da to-popodneostavi Pinkie samu; [samoća i mir riješit će zagonetku: i vratiti je do prvobitne jednostavnosti.Pošto' je spremila stol, uze novine i naliv-pero, sabra se,. da se javi na oglase, koje je pri povratku u vlakuobilježila.. Uvijek je bila spora u sastavljanju, ali danas joj je trebaloi još više vremena; pri tome je brižno vagalariječi i izabirala one fraze, koje su najbolje pristajale i mogle objasniti njene' sposobnosti za svako namještenje.Za svako pismo bio joj je-potreban usredotočen napor, ali je od vremena do vremena popustila njenakoncentracija, pa je, uzdignute glave i držeći, pero u zraku, osluškivala šumove u salonu. Jednom je čula,, kakose vrata zatvoriše; ali se inače ništa nije moglo razabrati.Kad je završila pisma, zapečati ih, stavi marke na njih, ispravi sagnuta leđa i zagleda se u pisma. Urednonaslagana,, predstavljahu impozantnu malu hrpu, u kojoj je našla malos utjehe: do utorka najkasnije, tako jerekla, morala je primiti odgovore.»Predat ćete tu poštu, kad odete, gospođo Dickens« reče joj, kad je ova ušla u sobu.»Da, gospođo«, reče gospođa Dickens; ona je cijelo popodne ulazila i izlazila iz salona, vrtjela se oko stola, sastrane pogledavala u nagnutu Lucijinu pojavu; sada uhvati17*259priliku i upita bez okolišanja: »Ako se previše ne usuđujem, što ćete početi —• s gospođicom Hocking?«Lucy je pogleda. »Još ćemo malo čekati«, odgovori s namještenim izrazom pouzdanja. »Mislim, da će taj —• tajmali napad proći.«»Zar ne mislite, da bi trebalo obavijestiti njezine?« istra-jaše diruga. »Ima brata negdje —• kod spremanja samvidjela njegova pisma, ponekad su — ležala na pisaćem stolu duže vremena —«. Smatrala je, da to moraispričati. — »Nisam mogla, a da ih ne primijetim.«Lucijin izraz postade nešto hladniji; očevidno je Dick prekoračila svoje pravo, a sada je prekoračila i granicesvog mjesta.»To morate meni prepustiti«, reče s izrazom, koji bi tre-l>ao završiti razgovor. »Učinit ću orno, što smatramnajboljim.«»Ali zar ne mislite —« inzistirala je gospođa Dickens. Znajući, da je kriva, prestađe i nastavi nelagodno: »BojalaTrih se da budem sama s njom cijelu noć — takvom, kakva je sada. Bilo' bi mi strašno. Istinu govoreći, ne bih touradila ni po koju cijenu.«»Ne bojim se, gospođo Dickens«, reče Lucy živahno. »Budite samo bez brige.«Uze pisma i reče jasno i određeno: »Možete ih predati na putu kući.«»Da, gospođo«, mrmljaše Dick i, obrisavši dugu crvenu ruku o pregaču, što nije bilo toliko potrebno, nego bijaševiše gest pristojnosti, s poštovanjem uze pisma. »Laku noć, gospođo«, zastade; »Za čaj je spremljeno naposlužavniku.«»Laku noć«

Gospođa Dickens ode, za nekoliko se trenutaka vanjska vrata zalupiše za njom. Na tu se lupu Lucy diže.Razveselila še i gotovo smijala zbog lakoće moralne pobjede nad tom ženom. U sebi se nikada nije oduševljavalagospođom Dickens.Sada, živo ode u kuhinju, da nalije čaj. Činilo joj se, kao da zaista nije dovoljno energično nastojala, dagospođicu Hocking povrati iz tog sadanjeg nesretnoga stanja, sama je ;sebi predbacivala radi ravnodušnosti.»Probudit ću je,« reče .sama sebi — nije to prvi put — da, pa makar je morala i prodrmatL260Tako raspoložena nosila je poslužavnik s čajem u salon. Napokon, Pinkie je bila dobra prema njoj.»Vrijeme je za čaj«, primijeti već s praga, »i sad ćete piti, milom ili silom«.»Ali ja hoću. Tko kaže, da ja ne ću čaja?« reče odlmah gospođica Hooking. »Miris čaja leluja se na lahoru!«ostavi knjige, smjesti se na fotelj, pri čemu je svoj kišobran, što ga je donijela iz predsoblja, otvarala i zatvaralanagonskom razigranošću.»Hajdete«, reče Lucy, spusti poislužavnik i poče točiti; dokle je god mogla, nije se obazirala na kišobran, ali jenapokon, kad joj je pružila šalicu, morala reći: »Stavite ga za časak tamo, hoćete li?«»Rado ću to> učiniti«, odvrati druga bez ustezanja. »Zato sam i knjige ostavila. Još ne mogu naći. No ovdje jebolje. Donosi mi olakšanje!« .....Nastavi dalje s otvaranjem i zatvaranjem, ali napokon opazi šalicu, koju je Lucy još uvijek uporno držala;odjednom baci napeti kišobran od sebe i isto tako impulzivno najednom uze šalicu i proguta vreli čaj.»Fino!« reče, nakon jednoga trenutka. »Ali. ja hoću dobiti ljubav, to je upravo ono što trebam.«»Hoćete li sada kolač?« reče Lucy čvrsto. ,»Kolač! Nisam sasvim načisto s kolačem. Možda je pre-sladak. Spada u tu vrstu.«»Zaista je vrlo dobar«, nastavi Lucy odlučno. »Danas su ga svježeg donijele od Allen'sa«. Allen'sa! Najednom sesjeti prvoga ručka s gospođicom Hocking, koji je bio tako daleko, tako različit od ove karikature obroka. Oko jojpostade vlažno, reče spontanom nježnošću: »Hajde, sada, samo jedan komad«. Pruži joj tanjur. Komad kolačaodjednom postade-simbol ■— aifeo ga primi, to je pobjeda; odbije li ga, poraz. »Hajde!« umiljavaše se, kao1djetetu. »Uzmite komad, meni. za ljubav, Pinkie. Vi znate, koliko vas vojlim.«Ali gospođica Hocking odbi tanjur.»Dakle ja djelujem na žene isto tako privlačno, kao i na muškarce?« reče, prekrstivši snažne noge. »To mi se činijezgrom pitanja!«Grubo> i ogorčeno ostavi Lucy tanjur.261il/S»Dajte mi vašu spavaćicu, u njoj ću spavati«, primijeti druga veličanstveno. »Onda 6u sigurno znati.«»Posljednji put tražim«, reče Lucy, »da se okanite takvih razgovora.«Ali gospođica Hocking sretne praznim buljenjem njen pogled, koji je preklinjao.»Znam, da je dubiozno, ali ako bog stvori čudo, sasvim ću se srediti. Ima jedno pitanje,, koje moram riješiti.Recite mi istinu. Kada bih stajala po uglovima, koliko bi mi platili?«Lucy izusti jedan kratki očajni zvuk, gotovo jecaj. Ovo je bilo potpuno beznadno. Netko joj je morao pomoći.»Ne smijte se!« poviče gospođica Hocking, najednom promijenjenim glasom. »Ne smijte se, kažem vam!« Tonjoj je bio ljutit; najednom se nagnu naprijed, lupi Luciju lako po obrazu.Trenutak su obje žene buljile jedna u drugu; tada se gospođica Hocking kreštavo, podrugljivo nasmije.»Vi mala ludo!« izjavi prezirno. »Zar ne znate, da sam u svemu i svačemu iznad vas.«Boja na Lucijinu licu posta tamnija; diže se bez riječi i, uzevši čajni poslužavnik, napusti sobu. Ono, što je vrilou njoj je bio prije bijes, nego osjećaj poniženja. Ukočeno je stajala u kuhinji, nije vidjela ništa; da se ta žena — toglupavo biće za koje je učinila sve, što je mogla — usudila nju tući! To bijaše posljednja kap. Sad je, zaista,morala nešto poduzeti. Još je trenutak stajala, sve dublje crveneći, razmišljaše; onda se odluči, ode u spavaćusobu i naglo uze šešir i kaput.»Gdje ste?« vikaše gospođica Hooking iz druge sobe. »Što radite?«Lucy ne odgovori.»Dođite ovamo!« graktala je druga dalje. Bila je očito uzbuđena, nemirna, bjesnila je po sobi, tamo i amo.»Želim, da se odmah stvorite ovdje.«Umjesto odgovora, Lucy stisnu usne; brzo stupi u predsoblje, stiže do ulaznih vrata.»Trebam vas! Trebam vas!« čuo se opet uzbuđeni glas, a slijedećeg se trenutka pojavi gospođica Hocking nadrugom kraju predsoblja, njen snažni stas ispuni vrata blagovaonice. »Kako se usuđujete da ne dođete, kad vaszovem.«262»Idem van«, reče Lucy kratko. »Odmah ću se vratiti«. I, prije nego što je druga mogla i odgovoriti, izvuče ključiz brave, otvori vrata, i napusti kuću. Zabravi vrata za sobom nervozno i žestoko; stajaše časak, razmišljajući;onda pođe svojim putem,.

Vani je bilo gotovo> tamno, jaki vjetar oblikovao je od krošanja drveća, koje su se ljuljale preko puta,fantastične figure. Ona sagnu glavu prema vjetru, žurila se duž ulice, ne brinući se za uzdisanje drveća, jer jeupornost vjetra samo jačala njihovu energiju.Za pet minuta bila je pred vratima kuće dra Hudsona: on je bio najbliža liječnik u Crescentu. Dok se žurilakratkom, pošljunčanom stazom, odjednom joj dođe mučna misao, što će uraditi gospođica Hocking za tovrijeme, dok bude sama: bijaše to kao naprasni predosjećaj nesreće.Najednom je postala nestrpljiva; ljutila ju je misao, što se dosada nećkala; od djevojke, koja joj je na njezinozvonjenje otvorila vrata, zatraži hitan razgovor s liječnikom. Bio je kod kuće, ali u ordinaciji, koju, na njenodlučan zahtjev odmah napusti i dođe u čekaonicu.Poznavala je Hudsona — jednom ga je zvala Petru — bio je mtršav, sredovječan čovjek, suzdržljiva držanja, vrlouglađen. I njegova pojava bila je uglađena: mala željeznosiva brada bijaše namazana pomadom, nježne su munoge bile u lakiranim cipelama, prilično duga kosa bijaše začešljana u sjajnom valu, rublje rmu je blistalo ubesprijekornoj bjelini. Kad je došao i prišao joj, imao je suzdržljiv izraz nježnosti. Nije mnogo govorila; čvrstoga pogleda i reče: »Gospođica Hocking — dama, kod koje stanujem — htjela bih da odmah dođete i da jepregledate. Čini mi se čudna.«»čudna!« ponovi on, gledajući je naročito. »Poznajem je — zar nije uvijek bila čudna? To biste vi trebali znati.Zar ne živite zajedno s njom već nekoliko godina?«Njeni vjetrom šibani obrazi brzo pocrvenješe; vidjela je u tom njegovu pogledu pitanje, neobičnu sumnju, kojase, zahvaljujući njezinu zajedničkom životu s gospođicom Hocking, uperila protiv nje, i koja je indirektno inezasluženo pala na posljednje godine njena života.»Do sada su bile to samo male nastranosti«, objasni, prihvaćajući njegov izazov. »Ali sada — ovo je drugačije.«263»Kako drugačije?«Prikaza mu slučaj, navodeći najvažnije pojedinosti posljednjih dana. Dok je govorila, njegov je pogled tumarao-po sobi. Nije potpuno shvaćala njegovo ponašanje, ali je jasno vidjela, da joj je neprijateljsko.»Kod takvih ljudi ne može se nikada znati, na čemu snio«, reče on konačno, »i po vašem razlaganju to izgleda,kao da je iz tih takozvanih nastranosti nastalo nešto, što' tako sumnjivo izgleda kao —«. On značajno ušuti.»Što?« upita ona, napeto ga promatrajući.»Ludilo«, odgovori on hladno, kao da joj je tom riječju htio nešto predbaciti: »akutno ludilo.«Iako1 je. bila nacistu sa stanjem stvari, uplaši se od tih .riječi i od hladnoće njegova držanja. Godinama ježivjela zajedno sa ženom, koja je bila na rubu ludila. I izgledalo joj je, kao da taj čovjek i u nju sumnja, nijeznala zašto.-»Vi ćete doći?« upita ona, bojažljivo.»Doći ću,« odgovori on kratko. »Čekajte ovdje, dok budem gotov —onda ćemo zajedno prijeko.«»Oh, ne, ne!« reče ona, sklapajući ruke. »Bojim se. za nju. Ne smijem je ostaviti samu.«. »Savjetujem vam, da čekate«, odgovori on suzdržljivo. »Nikada se ne može znati.«Ali ona.je već vidjela pred sobom neku nesreću, koja se dogodila u njezinoj odsutnosti —•. neku nesreću, zakoju će poslije kriviti samu sebe. Strese glavom i koraknu bojažljivo i zbunjeno prema vratima.»Ja sada idem«, reče naglo. »Dođite, čim budete mogli.«Njegov se izraz nije promijenio. »Kako želite«, ravnodušno primijeti.Gotovo trčeći, izađe iz kuće u hladnu vjetrovitu tamu, istim korakom, nastavi put brzo uz brežuljak. Ako je prijesumnjala, sad je sumnja razgovorom s Hudsonom potpuno uklonjena. Kao da joj je tek u snu došlo na pamet, dačeka sada, kad je razabrala ozbiljnost položaja! Opet se sjeti svega dobrog, koje joj je ta žena pružila, i zahvati jeoluja osjećaja, koja odjednom izbrisa ljuto sjećanje na udarac, i probudi njeno živo suosjećanje.Trčala je uz stepenice, i — bez daha od trčanja — otključa vrata, stupi u kuću. Odmah stade, još uvijek dašćući.Pred-

soblje je bilo potpuno tamno. Nije mogla ništa vidjeti; ali je kroz tamu dolazio šum, kao da se nešto trgalo, iprodirao je hladnom grozom u njeno uho.»Gdje ste?« zapita; krv joj je bubnjala u ušima.Odgovora nije bilo, ali se zato> iz salona odazva onaj šum,. kojim kao da se nešto "polako razderalo. Užasnuta,Lucy utrči u prostoriju. Tamo ugleda gospođicu Hocking, i naglo stade. Pinkie je bila tu, stajala je kraj stola usjeni, oblici. snažne pojave izgledahu još veći pod blijedom svjetlošću. Sagla je> snažna ramena i spustila glavu,ruke je micala neprestance s laganom osvetoljubivom pakošću, derala je novine, koje je-Lucy ostavila na stolu, usićušne komade.

»Pinkie!« zadihano' će Lucy. »Što vi ovdje radite?«Druga je žena pogleda.»Gdje ste bili?« upita, a njen je glas — ne više miran — zvučao grubo, pun zlovoljne pakosti.»Izašla sam samo na trenutak«, reče Lucy; dah joj je još: uvijek bio brz.»To ste mi rekli i prije«, izbaci gospođica Hocking, njezina se donja usna iskrivi u pakosno podrugljivo cerenje;»ali ja znam, gdje ste bili. Vi sve — vi sve — vi sve radite iza mojih leđa«. Napravi jednu značajnu stanku, i,pokazujući komade papira među svojim prstima reče povišenim glasom:: »Jesu li to vaše novine?«»Da«, mucaše Lucy, »moje su —: ali nemojte tako nastaviti. Plašite me. Pustite — pustite, da zapalim plinskosvijetlo.«Odjednom osjeti užas zbog divljeg pogleda, kojim ju je ova druga probadala; u sve dubljoj tami stajala je ta ne-izmjerna bezoblična masa, neopisivo prijeteći.»Ništa nisam uradila — zaista ništa, Pinkie«, mucaše.»Jeste!« vikaše gospođica Hocking, luđački, optužujući.. »Vi ste dopustili, da se sve to dogodi. Vidjela sam tajoglas, o njemu u vašim novinama. Vidjela sam, dok ste bili napolju. Čitala sam, kažem vam; čitala sam lično.«Da, ona je čitala, taj fatalni oglas; i u divljem svršetku njene razboritosti, koja. je izašla iz kolosijeka, svu jekrivicu bacila na Lucy. »Vi ste protiv mene«, vikaše opet, povišenim, ljutitim glasom; »vL ste sve to započeli.Sve! Vi me mrzite, i ja vas mrzim.«264265»Ne odbacujući svoj zlobni, ukočeni pogled vrebanja, poče polako ići oko stola. Dođe do Lucy.»Ne, Finkie! Nemojte tako gledati!« povika Lucy, pobje-gavši prema zidu.»Hoću! Hoću!« vikala je gospođica Hocking; napokon je dobila oduška za svu svoju prognanu i suzdržanu strast,našla je predmet, nad kojim je mogla izbjesniti svu smušenu snagu svoje neizmjerne životne energije. Luđačkipočne trgati haljine, i bacati ih iza sebe divljim pokretima ruku! Njeno lice, nejasno blijedo u tami, zasjenjenoneurednom gustom kosom, prožeto bjesnilom ludila, pružalo je neopisivi izgled, koji je zastrašivao.»Za ime boga, Pinkie!« mucaše Lucy. »Ništa risam uradila! Ništa!«Ali se druga nije na to obazirala. Rastrže i posljednji komad rublja sa sebe, i njeno vrlo bijelo tijelo lebdjelo jeprijeteći kao avet nad Lucy.Sad je bila već sasvim blizu, bila je potpuno naga, bestidno, i kao u vrtoglavici obujmi svoje čvrste grudi.»Vi ste to učinili«, kreštala je. »Vi ste razorili moj život.«»Pustite me«, povika Lucy, pokušavajući da sa strane pobjegne vratima.»Sad vas imam«, vikaše bijesno druga, »sada mi ne ćete pobjeći.«Onda odjednom skoči naprijed.Lucy kriknu, ali, još dok je trajao njezin krik, iz tame je zgrabiše dvije snažne ruke i najednom obuhvatiše njenvrat. Te su ruke imale palce kao od čelika, koji se ukopaše u meko meso njezina vrata i zatvoriše se kao kliještaoko grla. Branila se; "branila očajnički, pokušavala je da se otrgne. Opet je vikala — ili samo pokušala da viče.To nije znala. Te dvije ruke istiskivahu joj život iz tijela. Očajnički se odbijala od toga nagog tijela, koje ju jepritiskivalo tako blizu i tako radosno prihvaćalo njenu obranu. Udari je nogom; zakrene glavu i čvrsto žabi oštrezube u te vraške ruke, koje su je davile. Ali ruke držahu još čvršće. Meko, toplo tijelo bacaše se još bješnje prekonjezina. Pokuša — pokuša — opet pokuša da viče — bar tiho da krikne. Bila je u agoniji. Glava joj se nagnu,pade bez snage nazad; zjenice266su prijetile da će pući; tama je bila nestala, zamijenila ju je crvena i rasplinuta magla, kroz koju su otprhavalabrza svijetla. Zbunjena, užasnuta, mislila je na Petra. Umirala je — što će on početi bez nje? Plavo obojena ustasu joj zjapila; pokuša da slabo šapće; onda odjednom prodre deranje — lupanje — u njene uši; mlitavo padeunazad; diže se vrlo gusta magla, koja je obavi.Ničeg nije bila svijesna u toj tami, ipak je kroz nju pro-diralo nejasno prijeteće svijetlo, vikanje; naslućivahu sepojave, koje su žurile; zatim tišina.Kad je opet došla k sebi, ležala je na otomanu. Jaki miris amonijaka, probadao joj je nos; soba je bila osvijetljenai puna ljudi, koji su išli amo tamo; Hudson je bio tu, on se nagnuo nad nju, i smiješno, neki čovjek u uniformi —policajac. Iz pokrajnje sobe — ili milju daleko, možda — dođe do nje, visoko stalno klicanje, slično bijesnomočajničkom vikanju ranjene životinje. Bijaše to Pinkin glas.»Sad je bolje«, čula je, kako Hudson kaže. »Zar vas nisam opomenuo, da ne dolazite sami ovamo?«Zašto ju je policajac gledao tako brižno? Što je on uopće ovdje radio? Ona pokuša da mu se nasmiješi, da mukimne glavom, ali onda joj opet u prsa prodre onaj nož samrtnog straha. I tako, ponovo, pade u nesvijest.XIITek je poslije tri dana bila u stanju da se izvuče iz kreveta. Hudson joj je odredio tjedan dana; ali je ona stalnoradila po svome; i tako je, četvrti dan popodne, poslala kući gospođu Dickems, koja ju je njegovala, i čvrstoodlučila da ustane. Ali kad joj se noga dodirnula poda stresla se od nesnosnog šoka, i samo s naporom zaustavikrik bola. Pri najmanjem pokretu boljeli su je vrat i kičma, osjećaše upravo mučeničku bol. Morala je oprezno

hodati, glavu držati nepomično, čak je i bore morala držati bezizražajno i ukočeno, da bi izbjegla bol koja ju jetrzala. Bol ipak nije popuštala.Podupirući se o pokućstvo, prijeđe sobu, pogleda u ogledalo. Bila je blijeda, a na blijedoj koži njezina vrata širilesu se dvije purpurnocrvene modrice, kao krila velikog267/•■.leptira. Radoznalo je trenutak gledala, zgrozila se, onda se lagano okrenu. Na isti ukočeni način donijela jesvoju kućnu haljinu, polako se dovuče u predsoblje. Osjećala se neobično slaba, ali ju je tjerala nestrpljiva želja,,da pobjegne od kreveta koji ju je činio klonulom.Instinktivno' — ovoga puta najednom sjeti se svoje boli — izbjegavaše dnevnu sobu; i, odlazila je u kuhinju;oprezno sjedila je kraj prozora. Pred njom se pružila ista svijetla panorama mora i neba, koju je gledala takočesto iz svog vlastitog doma. Puna tri dana od onih prvih sati polusvijesti, ukočeno je buljila u tapete nasuprotkrevetu — mrlje nepromijenjenog zelenila — i sad je otsjećala, u svojoj tjelesnoj slabosti, da ju je od tog krasnogotvorenog pogleda uhvatila raabluidna sjeta. Sve je bilo mirno. Oko nje je bio stan, bez i najmanjega šuma; ali ibez gospođice Hocking. Nju su odveli u ludnicu. Kako je bilo čudno misliti na to — odveli su je zatvorenimjednopregom u Blandfordsku ludnicu, na periferiji Glasgowa. Često je vidjela tu ustanovu iz vlaka — otmjenazgrada od sivoga kamena, s tornjevima kao zamak, na brežuljku u sredini krasnog imanja. Ipak nikada ni u isnunije mislila, da će Pinkie — gledala je u prošlost, promatrala cijelu nesretnu stvar bez strasti, kao žena, koja sebezličnim interesom gleda u sliku. Sve je to tako brzo išlo: strašno kreštanje vezane gospođice Hocking, koje jenejasno čula kroz san, onda buđenje; kasnije pitanja Hud-sonova; njegov brzojav bratu gospođice Hocking —velikom, tamnom, četverouglastom čovjeku, energična i zabrinuta lica nad visokim ovratnikom. Nekako je tajovratnik ostao urezan u njenu sjećanju —• pri njegovu dolasku imala je groznicu — bio je ukočen, bijeliovratnik, bez šiljatih uglova, kao u svećenika. Iako ga je ovaj ovratnik karakterizirao, on ipak nije bio svećenik.Bio je poznati advokat, — čovjek budućnosti, kako je rekao Hudson — nad kojom je ljubomorno bdio.»Uvijek smo se toga bojali«, opet je čula njegov jasni engleski glas. »Bojali smo se toga«. Bojao se, da će toutjecati na njegovu praksu. »To se ne smije saznati«, ponovio je, ne jednoin, nego bar dvadeset puta, objašnjavaoje sa zabrinutom upornošću. »Bilo bi fatalno — za moje zvanje«. Mudra promišljenost, u izvjesnom smislu, takoje ona mislila; nitko ne će vjerovati jedinom advokatu, čija je sestra luda.268

I tako je njegovoj sestri izdana svjedodžba — kako bi se njezino stanje nazvalo? Akutno ludilo! Da, to je bioizraz; a stanje je bolesnice, po Hudsonovim. riječima, bez sumnje, beznadno. Dakle je više od pet godinastanovala s ludom ženom, čije je neizlječivo ludilo sada liječnički potvrđeno! Ta je pomisao potrese; smatrala jete obične godine svog života tako čudnima, tako jedinstvenima, čudnovato, više nije mislila na gospođicuHocking, nije se ljutila zbog onog strašnog i neizazvanog napada; sjećala se samo dobra, koje joj je ta luda činila.»Da, ona je bila dobra«, mislila je, vlažnog oka.I sad je morala za mjesec dana seliti iz stana. Za to vrijeme pokućstvo mora biti odneseno — pohranjeno' ili pro-dano — to nije znala; sve je uradio brat advokat. On je ipak bio dobar; ali je pokazao isti čudnovati izraz upogledu kao i Hudson. Znala je, da sama ne će moći snositi troškove stana.Odjednom, misli joj se okrenuše k njezinom vlastitom položaju; oko joj, ne više vlažno, izgubi sanjarski izraz iotvrdnu pred stvarnošću. Položaj joj je bio stvarno ozbiljan. Imala je samo malo stvari — ormar za odijela, stolacza ljuljanje, jednu sliku. Imala je nekoliko dobrih haljina — kako je sada žalila, što se radi Pinkie dala zavesti nataj besmisleni izdatak — i dvadeset funti u gotovu. Konačno, imala je sina: svog dragog sina, čije se lice, u onomtrenutku samrtničke borbe, koji je smatrala posljednjim, uzdiglo pred njom. Njega nije smatrala teretom, negonajvećim svojim imutkom. Imala je također — ali tu površnu misao izbi odmah iz glave — svoje rođake. Ne,poslije svih ovih godina, ne će pokušati gorko poniženje, niti će im prići. Uloga pokornoga molitelja nije jojpristajala. Promijenila se, izgubila je svoju nekadanju blagost. A ipak, na kraju ovoga mjeseca, ako se ne budemicala, ne će više imati ni posla, ni doma.Kretala se nemirno, skutrena od boli. Ogorčena svojom slabošću, namjerno nagnu glavu, da izazove onaj bol,koji je divlje osjetila, dok se gubio u osjećanju gluhoće. Da, takav je uopće bio njen stav prema životu.Ipak, ljutila se zbog ove prisilne besposlice, žalila je gubitak tih posljednjih dana, uvidjela je, da doponedjeljka e će moći ništa poduzeti. Sadašnja nezaposlenost nije je269

uznemirila; to će joj platiti, i to je dovoljno; u sebi je skoro raščistila s Lennoxom. Ali se opet morala brzo srediti— to je imperativ.Kod toga se diže. Bila su četiri sata, ali nije htjela čaja — znala je, da je zaista bolesna, čim je osjećala zlovoljuprema čaju — nego nali u posudu mlijeka i zgrije ga na plinskom štednjaku. Polako popi mlijeko, tada se vrati ukrevet. Ležala je i pravila planove za budućnost — mislila je i mislila, dok konačno tama ne obavi veliku kuću, ine uljulja i nju u san.Tek je u ponedjeljak mogla izaći, osjećala je vrtoglavicu, dok se gegajući ulicom vukla do ureda. U poslovnici ješutjela, a što se ticalo njene nezgode — tako su tu stvar tamo nazivali — nije protuslovila. Nije se mnogoobazirala ni na izjave sažaljenja; kada je Dougal primijetio: »Ne izgledate dobro, gospođo Moore«, samo jekimnula; a on je bio njen mezimac. Iako joj je glava bubnjala, išla je kao i obično na svoju turu. Naravno, da jenisu privlačile dužnosti njenoga sadašnjega mjesta, nego ju je gonila želja, da nađe drugo namještenje. Radila jeozbiljno, kako je kazala, i počela je, zaista, s ljutom stvarnošću.Ni sada još nije bila nacistu s težinom zadatka, bar nije priznavala težinu. Na njenom je području vladao' periodstagnacije, trgovina je potonula u blago depresije, koja je trajala još dugo vremena poslije Burskoga rata. Svudaje vladala politika opreznog pesimizma. Većina brodogradilišta radila je polovinu radnog vremena, najvećačeličana u Wintonu ugasila je dvije visoke peći, mnogobrojni su radnici ostali bez. posla, ili se radilo samo ujednoj smjeni. To su bili događaji na velikoj pozornici; ali su neizbježno djelovali i na pokrajna gledališta.Skromni trgovci napravili su duža lica i davali kraći kredit. Pri posljednjim turama za Lennoxa, primijetila jepopuštanje u narudžbama; sveopće neizvjesno očekivanje loših vremena; u radničkim naseljima ugljenokopasjedili su rudari besposleni, naslonjeni na zidove svojih stanova, bojažljivo su je mjerili dok je prolazila; ugradovima na ayđen apatično su se skupljale grupe nezaposlenih pred gostionicama; udarci čekića — bilotamošnje industrije — nisu više zvučali živahno, nego su tuckali tihim i većinom neredovitim270zvukom;. Nagonski je osjećala te predznake nesreće. Oni, koji su joj širokogrudno obećali, da će joj saopćiti, akošto »čuju o nečemu«, pozivahu se, ako se usudila da ih na to podsjeti, na loša vremena za traženje posla.Osim. toga, nije onda bilo tako daleko doba, da žene budu kao ravnopravne puštene u posao; ona nije imala spo-sobnosti za tu još uvijek neravnu borbu. Na pisma koja je s toliko pouzdanja odaslala, nije dobila ni jedan jediniodgovor. Bilo je trenutaka, u stvari, kada je to, da joj nisu odgovarali na njena traženja smatrala glupomzabludom. Zar ti ljudi nisu razumjeli, što su propustili? Da nju, Luciju Moore, tako svježu, tako vrsnu, takovoljnu da radi, na tako okrutan način mimoilaze. To nije mogla shvatiti.Ipak, znala je svoju vrijednost i izdrža. Dobit će ono nešto sjajno, nekako, usprkos svemu, usprkos svima.Svakog je dana kupovala dvoje novine — među njima one fatalne! — i svakog je jutra počinjala s novomnadom, proučavala je oglase jedan za drugim, označavala je perom svaki i najmanji izgled.Pisala je svoje ponude zajedljivo tvrdoglavim načinom, prisilila se na optimistički ton. Kupila je bolji pisaći pa-pir; potrošila mnogo šilinga na poštanske marke; počela se nuditi čak i za nemoguće:' za mjesto vodilje nekogdoma siročadi — sekretara u Londonu — pa i upravnika praonice. Kotnačno, u očaju, dade i sama oglas, kojimje ponudila svoje usluge za svako mjesto uz skromnu plaću.Ništa se nije dogodilo, osim što su dani prolazili. Nije se još sasvim oporavila od živčanog udara; Hudson jenesigurno govorio o odmoru, ali ona odmah odbaci tu misao kao nemoguću; ipak je njena životna energija upričuvi počela popuštati. Sama je sebe uhvatila, kako u nekim trenucima sumnjičavim pogledom bulji u prazno.Od vremena do vremena budila se noću, pitala se, što će biti od nje. A Petar. On još ništa nije znao opromjenama u njezinu životu, nastavio je dosljedno sa svojim iskrenim optimističkim pismima, u jednom jetražio bolje nalijv-pero, u drugom je aludirao na izglede svoje karijere. Svako je pismo za nju bilo uzvišenoohrafo-renje, blaženi poticaj, koji ju je tjerao naprijed k uspjehu. Ona mora, i njemu za volju će uspjeti. A ipaknije mogla.271S osjećanjem gorkog obeshrabrenja došla je u subotu u poslovnicu u Saddleiiggs posljednji put. Klonutopristupi svom pisaćem stolu, i poče unositi račune, svoj zauvijek posljednji posao u toj sivoj i čađavoj daščari.Da, zahvati pogledom, gotovo ispunjena bolom, tu sivoću i bude joj žao rastati se od te čađe. Ona ju je takodobro poznavala. Frank je tu radio; ovdje je ona zarađivala za život; tu je prostoriju ispunila nečim iz svogvlastitog života.Napokon pogleda i spazi, da je Lennox promatra. On se nakašlja, odmah odvrati oči. Ali je slijedećeg trenutkastajao kraj njenog pisaćeg stola. Bili su sami u poslovnici.»Da li ste već zaposleni?« upita je, jednako zbunjen; ona je vidjela na njegovu licu onaj neobičan interes, koji jeposljednjih dana bio sve jasniji. Trenutak je vladala tišina, zatim ga pogleda ravno u lice, pouzdano.»Da«, lagala je, potaknuta suosjećanjem u njegovim očima. »Jučer sam ga sklopila vrlo povoljno.«Lice mu se malo razvedri. »Istina, ipak! To je lijepo, zaista, veseli me«. Oči mu postadoše svjetlije i začu senjegov samosvijesni kratki smijeh. »Već sam se počeo brinuti zbog vas. Niste posljednjih nekoliko dana nimalodobro izgledali. Sasvim neobična misao, ali me je to zabrinjavalo.«

»Osjećam se sasvim dobro«, odgovori ona mirno. »Potpuno snažna i zdrava.«»Znam«, reče on naglo. »Vi ste vrsni kao dobar poni. To sam uvijek znao. Ali što je to bilo, da ste u posljednjevrijeme izgledali tako očajno. Ni po koju cjienu ne bih mogao vjerovati, da sam kriv za to.«Prekide, gladio je svoju njegovanu bradu, glupog izraza, kao da je jedva znao, zašto je govorio. Koliko god jebio čudan, uvijek je za nju nesvijesno gajio rijetko poštovanje, koje je, od istrasti prema poslu potamnjelo,prognano od njegove prirodne mudrosti, u toku tih godina sasvim usko stisnuto: ali je uvijek bilo tu, nepoznato. Isada, pošto se vlastitom voljom riješio poslova, bio je malo zbunjen, još nije stao nogom u taj novi i neshvatljivisvijet. Ali sada, kad je njenu nježnu malu pojavu obuhvatio pogledom, sjetio se odjednom onoga tihogpapodneva, kad je nježno stavio ruku oko nje. Kako je njeno tijelo bilo čvrsto zbito, čvnsto, a ipak272

I—

meko! Najednom se crvenilo razli po njegovim blijedim njegovanim obrazima. Bio je neženja svojom voljom —naravno, to je znao ■— ali je imao tek pedeset i sedam, i po svojim riječima, osjećao se čio kao vrabac.»Bio sam tako zaposlen sklapanjem ugovora, da više nisam mislio ni na što drugo«, reče napokon, priličnonevoljko i neobično plašljivo.»Sigurno«, odgovori ona, glumeći radost. Nije razumjela njegovo držanje. Kako je prvi udarac od otpuštanjaprošao, bijes joj se smanjio. Čak je počela nalaziti razumijevanje i za njegovo stanovište.»Veselim se, ali ipak«, istraja on dižući bradu. »Veselim se zaista, da ste našli mjesto«. Pogleda je sa strane, inastavi: »Kakav je posao?«»Podučavanje«, odgovori ona nasumce — malo nesmotreno1. »Odlično mjesto.«»Razumijem«, odgovori on donekle nejasno. »Razumijem«, reče ponovo; upilji se u nju trenutak oklijevajući,onda priđe prozoru, vrteći olovku među prstima, i u mozgu prebacivaše neobično čudnu pomisao.Gledala je u njegova četverouglasta leđa, kao i uvijek u domaćoj tkanini. Zašto mu je slagala? To joj nije biloslično. Ni sama nije znala, ali je znala, da je u očitoj, teškoj nevolji i da po svaku cijenu mora izbjeći posljednjiizraz njegove sućuti: da joj ne kaže: »Jako mi je žao — zaista, tako žao, da ste bez posla!« Njeno izmučeno srcene bi toga moglo podnijeti. Sve bi mogla podnijeti, samo ne da pokaže svoju bijedu.Ipak primijeti, dok je sjedila duboko sagnuta nad svojom knjigom, da se okrenuo od prozora i kao da je htio opetnešto reći. Ali se tog trenutka vanjska vrata otvoriše s lupom,, i Andrews s Dougalom uđe u poslovnicu. Lennoxodmah stade, stavi ruke u džepove, poče tiho zviždukati, znajući, da je kriv. Nagonski osjeti, da pogledi Dougalai Andrewsa leže na njoj. Oni su bili sigurni namještenici; Dougala preuzima Hagel-mann; Andrews je računao:na ugodnu egzistenciju u maloj prodavaonici novina i papira u Gorbalsu, koju je dobio »s nešto ženina novca«.Da, s njima je bilo u redu, ali s njom — s njom nije bilo u redu: bila je bez posla, lagala je, hvalisala18 Tri ljubavi273

Jse, bila budala! Da, neka tako bude; to je se nije ticalo. Htjela je držati glavu visoko i prisiliti se na osmijeh.Završi posao u knjizi, zaklopi je, spusti olovku, pogleda na sat. Dok je to radila, izbijao je jedan — laganim,sudbonosnim udarcem.»Dobro«, poviče radosno —• bar je tako izgledalo — »to znači kraj tvrtke Lennox«. Njenu primjedbu pozdravišes dužnim poštovanjem. To je bila ceremonija. Stisnuše jedno drugom ruke. Lennox im dade omote s plaćom.»Nadam se, da ćemo se opet vidjeti gospođo Moore«, reče Dougal, neobično ozbiljno. Sada je već bio za glavuviši od nje, dobro obučen, uredan, nalikovao je na trgovca — uši su mu stršale tako napadno. Bilo jenevjerojatno, što su godine napravile od njega. A što su napravile od nje?

»Opet ćemo se sresti, Dougal«, odgovori živo. »To je sigurno.«»Nadam se, zaista«, reče on ozbiljno.»Ne zaboravite me posjetiti«, poviče Andrews, čija se melankolija izgubila za trenutak. »Svratite pri prolazu«; ispojivši osjećaj s trgovinom, nastavi, »držimo razne novine«.»Veseli me čuti, da ste nešto našli«, reče Lennox, povjerljivim tihim glasom, još uvijek prilično zbunjen, još uvi-jek oklijevajući, zadržavši njenu ruku malo duže, nego što bi zapravo bilo potrebno. »Jednom ću doći k vama našalicu čaja.« Čaj; zar je bilo moguće, da će on opet ikada kod nje piti čaj?Uzme šešir i kaput, baci pogled unaokolo, na vratima kimnu svojim odmjerenim kratkim pozdravom,, nasmiješise svima.»Zbogom«, reče živo, »i mnogo sreće«.Još uvijek nasmiješena, okrene se i siđe niza stube. Ali se, vani, taj osmijeh izgubi. Usne su joj drhtale, dok jeišla na kolodvor i ulazila u vlak. U praznom kupeju pade glava i opustiše se ruke, izbi bujica suza.274

^Hp*«*-XIIIIako su te suze bile neobične, sigurno nisu bile dokaz njezina sloma. Naravno da se osjećala bolje poslije te pro-vale; u brzom preokretu, gotovo do smijeha, bilo joj je jasno, I »da ni gubitak posla niti prisilno iseljenje iz stananisu bili [.potop. Njena je nada bila neslomljiva.Naći će drugo mjesto. I ona će ga naći, a da ne bude obavezna drugom. Samo sebi! Naravno, morala je naćikona-čište; nekakvu sobu — jeftinu sobu; i odmah se odluči, da je ne će iznajmiti u Ardfillanu. Iako je u gradubila malo poznata, nekako se od toga uplaši, od te nagle promjene njezina materijalnog položaja, da to pokažejavnom oku, da pokaže na vidjelo ove promjene u svom životu! Htjela je sasvim otići odavde; htjela je početiiznova; i bilo je za nju od bitne važnosti, da bude u centru događaja, spremna da prihvati i najmanju priliku; osimtoga, znala je, da će u gradu lakše naći jeftiniji krov nad glavom, a to je željela.I tako, slijedeći je korak odredila već unaprijed. Novom živahnošću, opet budna, razmišljaše; ipak nikada — ne,ni jednom prilikom — nije joj došla misao, da moli svoju rodbinu za pomoć. To je bilo posljednje sredstvo,nezamislivo. Nije htjela sagnuti leđa ni pred kim. Joe se, naravno, sam potpuno isključio, Edwardov prijašnjigrčeviti interes naprosto ju je dražio; a što se ticalo Richarda, njezina vlastitog brata, prije će umrijeti (to su bilenjene vlastite riječi) nego što će od njega zatražiti i jedan penny.Njena je gotovina bila smiješno neznatna — nekoliko funti.' Ipak, opet je njen duh bio bogat, njena odlukačvrsta, snaga neiscrpna. Otpoče intenzivnu kampanju. Više nije kupovala novine, ali čitaonica javne knjižnicepostade joj utočište. Opet je proučavala stupce s oglasima gotovo bolnom napetošću. U ponedjeljak je pisaladvadeset ponuda. U utorak je otišla u Glasgow i opet je savjesno govorila sa svakom firmom, koja je, iakodaleko, bila svojim poslovanjem u vezi s njenim prijašnjim radom. U srijedu otkri jedan oglas, kojim je jedna odmanjih predionica u Raislevu tražila trgovačkog putnika i zahtijevala lični razgovor. Odmah otputuje. Grad jeležao izvan zone, za koju je vrijedila njena sezonska karta, i tako se vozila, da uštedi troškove, radničkimvlakom. Sjedila je, gadeći se nad gomilom radnika u275■U- »grubim bluzama, koji su neprestano pušili i pljuvali. Ali je mjesto bilo zauzeto jedan sat prije njezinadolaska. Zar nije imala nikakve sreće?, mislila je ojađeno. Zar u njenome životu ne će nastupiti preokret? Vratise kući hladna i ogorčena.Četvrtak je provela u pisanju pisama. Bilo je došlo nekoliko ljudi, da pripreme pokućstvo gospođice Hocking zatransport, koji je određen slijedećeg ponedjeljka. Izvadila je nekoliko svojih haljina i zapakovala ih.I protiv svoje volje osjećala je, da je položaj očajan, još četiri dana truda, ali nije ništa postigla. Ništa.Nemirno se ustumara po stanu, sjedne, udari po klaviru, onda se opet digne. Bila je u neobičnom uzbuđenju,sigurno, tako je mislila, zbog predstojećeg odlaska. Uze knjigu, ali je osluškujući čekala kucanje pismonoše, nijemogla naći mira za čitanje. Zar joj se više nikada ne će ništa dogoditi? Kad je čula, s voljom koja je popuštala,kako je pismonoša prešao njena vrata, apatično spusti knjigu i odmah ode u krevet.U petak reče okolišeći: »Ako se danas ništa ne dogodi, sutra moram potražiti sobu«. Ni u petak se nije ništa do-godilo.Zato se slijedećeg dana odveze u grad, da traži to neophodno skrovište. Bijaše to nevoljan korak, koji je odgađalado zadnjeg časa — svaka provizorna mjera prouzrokovala joj je osjećaj nedostatka — ali sada više nije mogladalje. Gledala je u oči gorkoj potrebi, uze rani vlak za Glas-gow, i kada je stigla, izađe, s neobično trijeznim ispremnim izrazom lica, na kolodvor u ulici Queen i udari prema ulici Unity.Najednom se netko s njom sudari. Okrene se, oštro diže glavu i pogled joj se zaustavi na nasmijanom licumladog Framea. Ovaj je susret neobično podsjeti na onaj trenutak, kad ju je on prvog dana kod Lennoxa surođenom brzinom stigao i gotovo srušio na stubama.Ali je sada ovaj susret bio tako neočekivan, da je nehotice izbacila: »To ste vi«.

»Rekli smo, da ćemo se susretati«, reče on, s još širim osmijehom. »Ali je došlo prije nego što sam mislio.«»Da«, odgovori ona, prilično hladno. »Ali nisam očekivala, da ćete me srušiti.«276

»Oprostite«, odvrati brzo, osmijeha nestade. »I suviše sam se žurio«. Zašuti, zbunjen njenim neobičnimsuzdržljivim držanjem, dok je oko njih sa svih strana pločnika klizila struja ljudi.»Bio sam u posjetu kod tetke«, reče, objašnjavajući sve više zbunjen. »Ona je blagajnica kod Henđersona iShawa ■— uprava kuća, znate«.Ledeno mu se nasmiješi, pitaše se, kako bi ga se mogla riješiti, svakako je držanjem pokazala, da upravo sadanije raspoložena za njegovo naivno* brbljanje.»Ona je sada u nezgodi«, nastavi on, iako je pocrvenio zbog njene šutnje. »Jedan je od njenih inkasatora otišaobez otkaza, i ona ne zna, gdje da odmah nađe nekog pouzdanog. Htjela je, da ja primim to mjesto. Ali ni govora.U ponedjeljak nastupam kod Hagelmanna.«Ona di|že odjednom glavu i zagleda se u njega; sada nije imala ledeni osmijeh, nego revnost, koja se odmahrasplam-tila kao svjetlost u njenim tamnoplavim očima.»Mjeisto«, reče sasvim drugim tonom. »Hoćete reći, da vam je vaša tetka ponudila mjesto?«»Samo dvadeset i pet šilinga na tjedan. Cijeli dan na putu i sakupljati stanarine. Ne, hvala«, odgovori onprezirno. »I mnogo posla! I ne mislim na to«.»Znate —« pitaše ona polako. »Znate li, da li tamo već ima nekoga?«On zatrese glavom. »Morat će dati oglas«.»Dougal«, reče ona odjednom, ne zaustavljajući naglost, »vjerujete li — da bih miogla dobiti to mjesto?«On je pogleda, otvori usta, buljio je u nju.»Ali vi ste već u službi«, mucaše. »To ste nam rekli u poslovnici. Osim toga, taj vam posao ne će odgovarati.«»Odgovarati!« hroptala je; sada nije bilo vremena za objašnjavanje. Naglo reče:»Gledajte, Dougal, moram dobiti neki posao. Ostavimo, zašto. Jednostavno, moram se namjestiti. Ako mislite,da bi me primili na to mjesto, objeručke ću ga uzeti — da, objeručke ću ga uzeti, samo ako ima izgleda.«Još uvijek začuđen, on polako odgovori:»Izgleda imate sigurno. Ona je tamo blagajnica već dugo godina — moja tetka. U stvari vodi posao. Ona će vamdati mjesto, mislim, da je to sasvim sigurno.«277

Ona nije bila svi jesna dublje ironije položaja — taj nekada kancelarijski momak, koga je promatrala tako nepo-vjerljivim očima, sada je bio pripravan da joj pomogne, da nađe mjesto — pogleda ga s ozarenim izrazom.Možda je on bio njen spasitelj. Da, napokon je tu bio izgled — onaj izgled za posao, koga je tjednima tražila,mogućnost, koja je jednim udarcem izmijenila cijelu sliku njezina života.»Pričajte mi pobliže«, poviče živo. »Sad ću odmah otići tamo.«»Promislite, stvar nije vrijedna«, odgovori on naglo. »Samo dvadeset i pet šilinga na tjedan. Ne vjerujem, da ćevam to odgovarati. A posao upravo nije ugodan.«On zastade, očigledno pod utiskom njenog žara. »Ali možda — možda ćete to ipak primiti — bar privremeno.«»Ako dobijem to mjesto, već će mi odgovarati«, ushićeno se smijala, malo bez daha od uzbuđenja. U sebi jemislila, da je s njim čas prije grubo postupala. U povjerljivom tonu dodade: »Sada, brzo, recite mi kamo daidem«.»Dobro«, reče on konačno, s osmijehom naklonosti, »poslovnica je na kraju ulice Daviš. Henderson i Shaw,uprava kuća. Ne možete pogriješiti. Pitajte za gospođicu Tinto i recite moje ime. Nažalost ne mogu ići s vama.Ne ćete imati nikakvih teškoća. Samo mislim, da vam se ta vrsta posla ne će mnogo svidjeti.«»Ostavimo vrstu na stranu«, odgovori ona, pogledavši ga toplo. »Naprosto, potreban mi je posao.«»Razumijem«, reče on nevoljno. Ali je bilo jasno, da ništa nije razumio. Na licu mu je još ležao upitni osmijeh,kad mu je uzela ruku i naglo je stresla, zahvalna.»Zbogom«, reče toplo, »i hiljadu puta hvala.« »Sve je u redu«,' branio se zbunjeno. »Nikakva hvala. Srestćemo se opet slijedećih dana.«Ona ga pozdravi posljednjim brzim pogledom, okrene se, i pođe pločnikom. Napokon je došao sretni događaj; tuje sreću morala iskoristiti po svaku cijenu. Sjeti se prilike u Raislevu, kad je mjesto bilo zauzeto neposredno prijenjena dolaska, zaokrene u ulicu Daviš, gotovo poče trčati od nestrpljenja. Nije stala, da čeka tramvaj — bio jeprespor za njeno sadašnje raspoloženje — i za nekoliko je minuta pro-278 '1šla cijelu ulicu. Onda se najednom ispravi, pogleda živahnim očima u natpis pred sobom: Henderson i Shaw —uprava kuća.

Bila je to, kako je odmah vidjela, otmjena poslovnica, s izlazom na ulicu, žicanim mrežama pred staklima,vratima od mahagonija, metalnim dijelovima od sjajne mjedi, čitav je dojam bio sasvim drugačiji od one stražnjesobe u Saddle-riggsu. Ali ona se nije uplašila. Odlučno diže bradu, stupi naprijed, pritisnu kvaku i uđe krozvrata.Našla se u širokoj i prilično visokoj prostoriji, pred dugačkom sjajnom tezgom s ogradom od mjedi. Iza ove jesjedila ovisoka, krupna žena. Ostalo pokućstvo: dva stola, nekoliko stolica, ogromni zeleni uzidani sef, nalaziose također iza tezge, ali pisaći stol i žena bijahu vrijedni pažnje, izdvajali su se, privlačili su pogled na osobitnačin.Duže je vrijeme stajala Lucy na podu od mozaika šuteći i buljeći preko tezge s mjedenom ogradom — činilo se,da tu ima mjedi na pretek — u ženu, koja joj uopće ne pokaza, da ju je vidjela, nego je peroto brižljivo pisalaunose u ogromnu trgovačku knjigu.Da probudi njenu pažnju, nakašlja se, ali to kašljanje nije djelovalo. Pero je tiho greblo; žena je prestala pisati,Pregledala je šiljak pera, oslobodi ga s izrazom gađenja jedne dlačice; onda polako nastavi pisati.»Oprostite«, najednom reče Lucy.Žena se polako okrene, ukaza se široko sjajno crveno lice, na kojem su se isticale zlatom obrubljene naočari. Bilaje u crnom, u prilično strogoj crnini, imala je visoko zatvoreni ovratnik, i nije nosila nikakav nakit osim finogzlatnog lanca. I sada je šuteći skliznula sa stolice i približila se tezgi. Iz blizine bješe još krupnija, njene visokegrudi ulivahu grozu.Gledala je Lucy preko te mase grudi, i zapita je neočekivano blagim glasom: »Molim?«Uplašena ovim utjecajnim držanjem, Lucy odjednom osjeti neobičan osjećaj vlastite beznačajnosti, ali ipakzapita uz onaj svoj energični pokret bradom: »Gospođica Tinto?«Ova potvrdi glavom i lako lupkaše držalom po tezgi.»Ime mi je Moore«, reče Lucy brzo. »Došla sam radi mjesta^ koje je kod vas slobodno«. I prije nego što jegospođica Tinto mogla nešto odgovoriti, izloži brzo i točno posljed-279gm

nje događaje i cilj svoga dolaska. Bijaše to dug izvještaj, i kada je završila, osjeti, kako je u uzbuđenju želje opetdrhtala.»Vrlo dobro«, reče gospođica Tinto napokon, mjereći je potanko kroz zlatom obrubljene naočari; onda dodadeneočekivanim povjerenjem: »On je zgodan mladić, moj nećak«.»Svakako«, potvrdi Lucy toplo.»Bio je loš poslije smrti roditelja«, reče gospođica Tinto, slijedeći svoje misli; »ali moram reći, da se dobroprobio«.«Lucy se žarko suglasi s tam točnom pohvalom napretka mladog Framea.»Ali je velika šteta«, reče gospođica Tinto pažljivo; »meni naime treba muškarac.«Ne da je gospođica Tinto doslovno mislila ono, što je rekla tom frazom. Ona je sa svojih pedeset i pet znala sve,što je trebalo znati o muškarcima, njihovoj neiskrenosti. Gospođica Tinto je bila poslovna žena, pionir svogadoba, mirna, sposobna, dostojanstvena, i djevojka, koja je svojom sposobnošću bila u stanju da svakog muškarcadovede u škripac. Međutim se pokazala usprkos svom suhoparnom načinu ljubazna — kad je osjetila, da netkoljubaznost zaslužuje. I .dodađe, pošto je ponovo razgledala Lucijinu napetu pojavu: »Mi svoje najamnineutjeravamo sa svih mogućih mjesta«.»To mi ništa ne smeta«, reče Lucy brzo. »Već sam šest godina radila muški posao.«»Možda će prekoračiti vaše snage«, reče gospođica Tinto zamišljeno. »Vi niste jedna od najjačih«.»Ali sam vrsna«, odgovori Lucy. »Pustite da pokušam i već ćete vidjeti.«Nevjerojatno polako raširi se osmijeh preko blistavih bora gospođice Tinto. »Niste li malo umišljeni«, reče sašaljivom zagrijanošću. Gladila je kosu držalom mišje boje, onda prijeđe preko obraza, koji se povratiše unormalnu pasivnost.»Morate bezuvjetno donijeti prvoklasne preporuke«, dodade poslije jednog trenutka. »Naši inkasatori imajuposla s novcem, znate.«»Mogu vam dati preporuke«, prekine Lucy žarko. I odmah bez straha navede Lennoxa, Edwarda i Richarda.Efekt je bio iznenadan.»Vaš brat!« dahtaše gospođica Tinto, bezuvjetno osvojena. Buljila je u Luciju sa sasvim promijenjenim izrazom280lica. »Vi ste dakle sestra gospodina Murraya«. Zastade. »On je neobično ugledan čovjek. Znam. Sama živim uRalstonu.«

Zavlada impresivna šutnja. Onda se gospođica Tinto polako pokrene i diže zaklopac tezge.»Izvolite sjesti«, reče; u njenom je držanju bilo srdačnosti. »Govorit ću s gospodinom Rattravem o vama.«Lako pocrvenjevši, Lucy posluša, sjede na jednu od manjih stolica, dok se gospođica Tinto popela preko niskih iuskih stepenica u međukat do staklenih vrata, na koja pokuca i uđe. Za Luciju je to bio kritičan trenutak, u komese ljuljao jezičac na vazi njene sudbine. Ovdje će sigurno uspjeti. Sigurno je s pravom mogla računati na to, dajoj je gospođica Tinto sklona. Zar nije u oku ove žene opazila blijesak sućutnog razumijevanja. Tako je ovdjesjedila, gledala praznim pogledom, odsutna duhom, u onaj ogromni sef, male je ruke prekrstila preko koljena,kosa joj — sada bliješteći pod svjetlošću — padaše nježno nakovrčana preko bijelog vrata, izraz joj je bio istotako živahan kao i napet.Ne radi se o nekoj velikoj stvari, ali, oh, kako životno važnoj za nju! Neka je i plaća, za koju se ovdje nudila, bilajadna, bit će dovoljno bar za sadašnje njene namjere. Neka samo uspije i onda više ne će misliti na onu odvratnuosamljenu sobu. Razvezla je svoje planove, vidjela je iznajmljeni mali skromni dom. Svoj mali imutak može i uzneznatni trošak preseliti u grad. Bar će za Petra imati krov nad glavom, kad se vrati. I u Glasgowu. Imala je uvidu onaj dublji razlog, onaj najmoćniji polet svog nastojanja, kad je došla na misao da se ovdje nastani. Žestokoje željela, da sačuva svoju nezavisnost, da dobije svoje mjesto. Ona će ga dobiti; ona ga mora dobiti; bilo je toživotno pitanje, neophodno potrebno za njeno dobro i za Petrovo dobro.Najednom, uzdrhtala srca, ugleda gospođicu Tinto, kako silazi, diže se i pogleda ženu u lice, koje nije ništaodavalo od one gigantske odluke, koju je imala prenijeti.»E, pa«, reče gospođica Tinto polako, »govorila sam s gospodinom Rattrayem.«»Da?« reče Lucy, tihim glasom, i mišljaše u sebi, »ako ovo ovdje loše ispadne, što će za ime božje biti odmene?« Nikada u svome napornom traženju nije bila tako blizu praga uspjeha.281»On je šef tvrtke«, nastavi gospođica Tinto; izgledalo je, da joj se ne žuri, da otkrije bojažljivo očekivaniishod svoga razgovora; i objasni: »Henderson i Shaw je samo ime. U stvari tvrtka pripada gospodinu Rattravu.«»Da?« opet šaputaše Lucy. I opet je osjetila drhtanje udova.»Naravno, vođenje poslova on prepušta meni«, reče gospođica Tinto, malo veličanstveno. »Ja sam tu već tridesetgodina. On ima u mene najveće povjerenje.«»Da?« Još jednom izusti Lucy tu riječ. Zar nikada ne će saznati?Vladala je kratka tišina.»I tako sam odlučila prihvatiti vašu ponudu«, reče gospođica Tinto konačno, smiješeći se dobronamjerno prekosvojih naočara. »Ako odgovori budu zadovoljavali, možete nastupati slijedećeg tjedna«.Nešto je prošlo kroz Luciju. Gonilo ju je na plač, na smijeh, na glasno jecanje. Primili su je. Opet je moglapočeti; opet je budućnost bila pred njom — ležala, da bude obrađena njenim sposobnim rukama. Brzo kao munjanestade, kao prognana avet, sjećanje na nesreću posljednjeg mjeseca. Gledala je u bujnu pojavu gospođice Tinto,osjećala je divlji, histerični, gotovo nesavladivi impuls, da se spusti na te majčinske grudi. Ali se uzdržala.»Hvala vam«, drhtao je njen tihi glas. »Drago mi je, drago«.Onda više nije mogla ništa reći.XIVMjesec dana kasnije doručkovala je u svom novom stanu — jela je komad kruha s maslacem i čajem — prisvijetlu plina, koji je pištao izlazeći iz lampe. Još nije bilo osam sati, magla je ležala nad gradom kao krov,smetala je sumornom svijetlu jutra da se probije i tmurno je pritiskivala prozor sobe u kojoj je sjedila.Ovo nije bila privlačiva prostorija, to je dobro znala, ali je ipak bila u nekom pogledu sasvim upotrebljiva. Prednjom, pod prozorom, bijaše oštećeni izlivnik s pipcem za vodu,282koji je doduše uvijek kapao, ali je bio ipak najbliža voda, desno je stajao štednjak, koji je na svojoj uglačanojpovršini imao mali nad kaminom reso, spojen preko cijevi s plinskom svjetiljkom; lijevo, pričvršćen uza zid, bioje razlupani sanduk za drva, napola sanduk, napola klupa, spreman da u sebe primi gorivo, a i da služi zasjedenje. To bijaše jednostavni uređaj sobe, a pokućstvo je — mali četverouglasti stol, za kojim je sjedila, dvijepletene stolice, njena stara sobna ljuljačka, i mali željezni krevet, koji je stajao iza nje u alkovenu — bilo istotakvo. Kroz otvorena vrata ove kuhi-nje-spavaće sobe, mogao se vidjeti ostali dio stana — predsoblje tamno kaobunar koje je vodilo u drugu praznu spavaću sobu, u kojoj bijaše ormar za odijela i drugi željezni krevet — imala kao kocka kupaonica, u kojoj je bila kada s drvenim okvirom premazana ispucanim i mjehuričastimžućkastim emajlom. Zidovi tih prostorija, isto kao i ovi u kuhinji, bijahu tapetirani smeđim sjajnim tapetimaneodgo-netljiva uzorka; u svijetlu magle izgledahu gotovo melankolično.Dakle, to je bio njen novi stan — onaj »mirni dom«, kome se toliko veselila. Ipak je učinila najbolje što jemogla. Tražila je dva dana •—■ »tražila je u svim kutovima i krajevima«, kako je to rekla gospođica Tinto —■ i,usprkos stručnoj pomoći Hendersona i Shawa, samo je našla ovaj stan »od sobe i kuhinje«, s takozvanomkupaonicom, na gornjem katu veliku kuće, koja se cijela sastojala od samih takvih stanova za iznajmljivanje, kojisu odgovarali njenom shvaćanju pristojnog izgleda i novčarci. I tako je to skrovište bilo blizu toga, da je razočarau oba pravca! Zakupnina je iznosila sedam šilinga na tjedan, to je bilo upravo toliko, koliko je još smjela

dopustiti, a kuća — zapravo, cijeli blok kuća, koji se protegao uzduž ulice, nazvane zvučnim i neprikladnimimenom Cvjetnom ulicom —• Flowers Street — disaše sivom i otrcanom, sirotinjom.Zgrada, sa svojim zagušljivim »ulazima« i tamnim, loše osvijetljenim kamenim stepenicama, nije baš bilanajamna kasarna. A sama ulica ne bijaše baš tako jadna, ali je bila već dosta sumnjivo nisko pala. Nešto —možda zaostali trag ■slavne prošlosti —■ spašavao je zgradu i ulicu, i sačuvao ih od potpune prostote. Ovamo jedakle, u Flowers Street br. 53, dospjela, ovdje se po nuždi za sada smjestila.283Odmah je nastojala da prostorijama dade pristojniji izgled i da ih uredi nešto udobnije. Nažalost, bila je prisi-ljena da opet uvede krajnju štednju, jer je iz svoje neznatne rezerve morala platiti Petrovu školarinu za posljednjetromjesečje, radi toga nije mogla naručiti ništa drugo nego samo najpotrebnije: ta dva kreveta, par polovnihstolica, i najjeftinije kuhinjske potrepštine. Kako se sada gorko ka-jala, što se rastala od svog staroga dobrognamještaja tako lako i za tako jadnu sumu. Ali je to bila svršena činjenica, neopozivo svršena.No, taj novi stan nije bio sasvim ono, što je zamišljala; još ne bijaše dom, iako će ga uskoro takvim napraviti —osim, ako ga srećom ne zamijeni boljim, ukoliko bi se njen položaj poboljšao, a sudbina joj bila sklonija.Završila je doručak i, pošto baci pogled na jeftinu poni-kljenu budilicu — i nju je bila sada kupila — na kaminu,diže se. Zatvori plin, izađe u predsoblje. Ovdje, u tami kao u bunaru, uze šešir i kaput s klina, kojeg nije moglavidjeti, brzo se obuče;, uze ključ, koji je već pripravan stajao u džepu, otvori vrata i ode.Magla, koja je kao avet pokrila ulicu, zavi njenu pojavu, kad je u žurbi izašla iz vrata. U tom su kraju — moždauslijed blizine rijeke — magle bile gušće i žilavije, ali se sada taj oblak magle upravo dizao, probijen zracimacrvene sunčeve svjetlosti, koja je jasnije otkrivala izgled stambene četvrti, koja se pružala od Kelvinbanka dodokova, i izgledala je kao uhvaćena u očajnom bijegu pred susjednim prodornim lučkim brlogom.I sad je ona, dok se žurila, nesvijesno osjećala prostotu koja lebdi u zraku. Ulice bijahu uske, popločaneokruglim kamenom, upravo na tajanstveni način rasipno nastrte izderanim prljavim papirima, uvijek pokrivenenarančinim korama, odbačenim kutijama konzervi, i razbacanim i vječnim tragovima teretnih konja, koji su vukliprema dokovima. Dućani nisu bili otmjeni. Njihovi izlozi, kao i pločnici pred njima, po kojima su djeca izvuklakredom crte, izgledali su nečisto. Tada se, na uglu, Flowers Street završavala lukom, i tu se nalazila velikadvorana, na čijoj je tabli pisalo, bogatim zlatnim slovima: »Garnerove društvene dvorane. Plesovi284^^K^Agsrijedom i subotom. Gospoda 1 šiling. Dame 6 pennvja«. A ispod toga manjim slovima: »Rukavice poželjne.Plesne cipele obvezatne.«Ta dvorana, sa svojom kričavom tablom, bila je za Lu-ciju pojam, kraja. Bik> je to prosto; obično; vrijeđalo jedobar ukus uopće, a naročito njen smisao za otmjenost. Kad je ušla u crveni tramvaj, koji ju je vozio do mjestanjezina posla, nije mogla, a da ne razmišlja o okrutnom preokretu svoga života, koji ju je tako neočekivano baciou taj pusti kraj.A njezin posao? Kako joj je bilo žao zbog razmjerne sinekure posljednjeg zaposlenja i udobnih putovanjavlakom i svoje kuće, koja joj u sjećanju sada izgledaše kneževska.Henderson i Shaw zastupali su bijedne stanove (slums). Njihov pojam ukratko je označavao svu težinu njezinasadašnjeg zanimanja. Uvidjela je, da je mladi Frame imao pravo, kad je nagovijestio, da »mjesto ne vrijedimnogo«; iskreno prizna, da se zgražala nad svojim poslom. Ipak, snašla se isto onako, kato se snašla i sa FlowersStreet br. 53 i reče sama sebi s očiglednom ironijom u osmijehu: »Učinila si korak unazad, moja ženo!« ali u sebibez ironije, s čvrstom odlukom, da ne će dugo potrajati, dok se opet podigne.Na uglu ulice Daviš siđe s tramvaja i radosna koraika pođe prema poslovnici. Sretna, što je izbjegla oporomzraku, brzo uđe.Velika i visoka prostorija nije ju više impresionirala; sasvim povjerljivo i bez straha stupi za tezge, odgovorigospođici Tinto ljubaznim pokretom i ode do svoga malog pisaćeg stola. Za stolom preko' puta sjedio je nekičovjek sa šeširom i u kaputu; kad je ušla, nije pogledao, nego je pro-graktao samo jednu riječ: »Jutro«.»Dobro jutro«, odgovori Lucy, s lakim osmijehom. Dan-dijeva stalna spremnost da napada na sve nije jošprestajala da je razveseljuje. On je bio drugi inkasator — Adam Dandie — čvrst, zdepast, nizak čovjek, dugihruku i prkosna, opora pogleda. Njegovo je ponašanje bilo otresito i čvrsto. Čak i njegovo odijelo — trošni, nasame plavkaste smrznute uši natučeni polucilindar, sjajna kišna .kabanica, preuska za njegov čvrsti stas —pokazivaše njegovu iskolnost, koja nije bila spremna ni na kakve kompromise. Lice mu je bilo du-bokocrvenosmeđe boje, izatkano finom mrežom crvenkastih285žilica, u kojima su oči, ispod sivkastih grmića obrva izgledale malene i radoznale. Čvrst stasom, kratka daha,a još kraćih raspoloženja: bio je, kad je bio razdražen, oran za borbu i tvrdoglav, izbacujući riječi takvomsnagom, da su pogađale kao udar potkovane mazge. Takav je bio Adam Dandie u svemu, osim jedne bitne crte— njegovih nogu. Nije se mogla pobiti strašna činjenica, da su Danđijeve noge bile krive, neusporedivo krive:njegovi su donji ekstremiteti oblikovali, kada je uspravno stajao, potpuno slovo o, a horizontalni presjek toga obijaše dug. To je objašnjavalo njegov bijes prema svemu, a to se svodilo na buhe, maglu, žene, nedovoljnoviskija i zakašnjavanje tramvaja. Toliko se moglo reći za Dandija: njegov "bijes nije bio zloban, on mu se samveselio.

»Neka đavo nosi te olovke«, reče sada, pri tome pogleda olovku, koju je upravo zašiljio i opet slomio. »Danas ihviše ne umiju pošteno napraviti. Danas uopće nitko ništa ne zna.«»Ja ću vam zašiljiti«, reče Lucy pripravno.»Hm«, gunđaše on. »Mislite li, da vi možete bolje nego ja, vi? Mislite. Možda ćete se porezati i tužiti me zanadoknadu štete.«»To je još uvijek bolje nego za razvrgnute zaruke., Dandie«, reče gospođica Tinto sa svog visokog pisaćeg stola.Ona nije mnogo govorila, ali kad je to činila, riječi su joj pogađale.»Sposobna je i za to«, reče Dandie, šiljeći olovku. »Poznajem ja žene.«Okruglih nogu ili ne, on je time točno označio intimno poznavanje nježnog spola, koje ga je usprkospodrugljivosti ostavilo bezazlenim, i sada, da uvjeri, nastavi: »Zaista poznajem!«Gospođica Tinto pogledom drugarskoga razumijevanja diže vjeđe prema Luciji: usprkos svom višem položaju,konačno je primila Luciju —• bez obzira na svoju pojavu, koja izaziva strahopoštovanje, i bez obzira na svojelice s lakom bradom imala je gospođica Tinto velikodušno srce — i uspostavila sve povjerljivije prijateljstvo.»Za neke je muškarce«, reče ljutito, gledajući pred sebe »i vješanje predobro.«Razgovor se ne nastavi, jer u tom trenutku uđe u poslovnicu Rattrav, ili, bolje rečeno, prođe kroz nju u svoju286

sobu. Bijaše to neupadljiv čovjek, velik, uglast, rijetko ga se moglo vidjeti; svima se u prolazu javi i nestane.»E, pa«, reče Lucy, dižući se, »bila magla ili ne, moram početi. Danas imam White Street. Dosta loše!«»Samo se nemojte izgubiti«, reče Dandie, pokazujući sjetnu brigu.Lucy, smiješeći se, zatrese glavom. Onda uze knjigu i kovčežić, te oznake svog položaja — crnu u kožupovezanu knjigu i lijepo izglačani kožni kovčežić — i izađe iz poslovnice.Za čas je nestalo sunca, a magla se opet u žutim zaokruženim spiralama pojavila prema dolje. Grubo ju je bolo ugrlu i dražilo na kašalj. Kaput joj nije, kako je vidjela, bio dovoljan za ovo vrijeme. Oko nje se kretao, okretaokao magla, život grada; ali ona nije više osjećala onu grozu punu veselja, koja ju je jednom uzbuđivala. Naučilaje na tu sliku, a i bila je starija (da, razmišljala je, postaje starija); nije se veselila svom poslu, i nije voljelamaglu: opet je kašljala zbog maglene pare, kad je ušla u White Street. Ne, nije voljela maglu; ali, još manje je,mnogo manje voljela White Street.Bila je to uska ulica —■ uski kanjon između dva reda visokih kuća za iznajmljivanje, tamna i neugledna, u njojnije bilo dovoljno sunca ni u najsunčanijim ljetnim danima, bila je to samo uska lokva, bezdan, kanal zagušenmaglom.Bilo je pola jedanaest, kad je ušla u prva vrata i počela svoj posao. Ulaz je bio pun ljepljive tame, prema kojojona napolju bijaše kao snijeg prema čađi, i odisao je onim neopisivim, nečistim dahom — dahom smeća i blata,koji je već poznavala, i koji je tako mrzila.Kad je došla do prvih vrata, pokuca oštro na tanki furnir; to je uradila širim krajem olovke — lukavost njezinazvanja, stečena gorkim iskustvom prvog tjedna kad je prejakim kucanjem oderala kožu s prstiju.Poslije kucanja, čekala je. U početku je bila sklona da lakomisleno postupa s određenim joj vremenom za svakuiznajmljenu kuću — za poneku je kuću za ubiranje tjedne stanarine bio potreban cio dan •—■ ali sada više nijesmatrala to vrijeme predugačkim. Štoviše, sad je znala, da je određeno vrijeme prekratko. Tako se, na primjer, sovih vrata ulazilo u četiri odjela — samo jedne zgrade i samo jednog287tata — a u svakome je bilo osam jednosobnih stanova, dakle u svemu trideset i dva »domaćinstva«, povezanatim uskim vratima s vanjskim svijetom! Dvadeset takvih kapija u bloku kuća davahu nevjerojatni, ali stvarnizbroj od šest stotina i četrdeset stanova u jednom jedinom bloku. Šest stotina i četrdeset stanova — natrpanihjadnim ljudima, koji tu gmižu bijahu smetište na jutru prljavštine. A u kratkoj White Street bile su tri takvenajamne kasarne. Na tom skučenom prostoru živjelo je, s potrebama civilizacije dvadesetoga stoljeća, svegačetiri hiljade ljudskih bića. Bili su to »stanovi s pločicom«, jer je svaki na vratima imao pločicu, po kojoj jenoćni inspektor gradske općine imao pravo ući i uvjeriti se, da tu možda ne vlada »prenatrpanost«.Dobronamjerna vlast koja se brinula za zdravlje. Ipak je, usprkos toj brizi, bilo slučajeva, da dvanaest osoba — itri generacije —• složno i udobno spavaju u takvoj prostoriji deset stopa širokoj, a petnaest dugoj. Bar se ta slogai udobnost mogla pretpostaviti; jer vlasniku do ušiju nisu došle nikakve žalbe.Odmah je Lucy ponovno pokucala. Vrata se otvoriše palac široko i jedan glas upita: »Tko je?«»Henderson i Shaw«, reče Lucy živo; pri svojim posjetima uzela je sebi to dvostruko ime: Hendersona kao napa-dača, Shawa kao sažaljivoga. Osim toga, tako je izgledalo odlučnije, nego samo traženje stanarine.»Oh!« reče drhtavi glas, ne pitajući više, ali rezignirano. Nastade tajac, koji je više govorio nego onaj usklik;onda se vrata polako otvore i u mutno osvijetljenom otvoru pokaza se jedna žena. Crnokosa i raščupana, licatamnoblijedog od prljavštine, pogleda Lucy okom poput iskre. Drugo oko više nikada nije moglo biti kao iskra,jer ga nije ni bilo, na njegovu je mjestu stajala očna duplja kao izraz prazne i gotovo neugodne podmuklosti.Ali žena nije uopće bila neugodna. »Uđite«, reče tonom, koji se kroz uobičajeno prihvaćanje neizbježivogpretvorio u blagost.

Lucy uđe. Prostorija je bila gola — sve se pokućstvo sastojalo samo od dva drvena sanduka i jedne slamnjače,koja je ležala na podu kraj zida. Na jednom od sanduka sjedio je radnik, kraj njega na drugom bio mu je doručak— kobasica, kruh i čaj.288•.......|:^ ftBučno je jeo, srkao je čaj iz tanjura, nije se obazirao na Lucijin ulazak, nastavio je svoj obilni doručak. Ni malojoj dijete, koje je bilo na slamnjači, ne pokloni ni malo pažnje, ležalo je ispruženo na leđima i buljilo preda seočima bez sjaja, predano nekakvoj sjetnoj viziji limba, iz kojeg je nedavno došlo na svijetlo, ugodno je sisalogumenu sisaljku, dok mu je potok sline lijeno klizio preko majušnoga lica. Ali dva rahitična djeteta, koja su skrivim nogama čučala na podu, pogledala su je, prestala se igrati razbijenim bokalom i radoznalo se zapiljila uposjetiteljicu. Kraj bokala, sličan tračku od boga zaboravljene munje, ispružio se žut pas, kuja, koja se zvala»Nellie«. Zaista, Lucy je naučila, da se u slum-četvrti devet kuja od njih deset zove »Nellie«.U međuvremenu žena se požurila kaminu, pipala je po njegovoj prašnoj površini, tražila predmet, koji je tamo le-žao. Onda se, lako trzaj ući glavom, takne prstima očne šupljine. I sada, ah!, to nije više bila duplja, nego krasnostakleno oko, koje je sjajem nadmašivalo pravo.»Oprostit ćete mi«, reče; »nisam vas očekivala tako rano.«Pošto je tako sačuvala pristojnost, izvadi najmanju knjigu i, poslije mnogog traženja u suknjama, nađe iznos oddva i po šilinga.»Tu vam je«, reče, pružajući novac i knjigu; kad je Lucy uzela novac i zapisala svoj unos, ova nastavi gotovočasto-ljubivo: »Još je uvijek često, vidite.«»Da«, reče Lucy. »Vi niste u zaostatku«. Ona pogleda unaokolo po ovom neopisivom stanu, i, nastavi potaknuta,možda, gospodinom Shawom i svojim vlastitim položajem: »Morate se boriti, vi, mislim — vidim nematemnogo —«»Da«, odgovori žena, dok je kimala prema nevaljanki, koja je bila čvrsto povita. »Da. On — on me nikada nepusti da kupim pokućstvo. Već ćemo mi jednom doći u zaostatak s najamninom — prije ili kasnije, znate —onda dolazi vlasnik kuće i uzima sve što imamo. Kakvog to ima smisla, reći će mi. Kad nam se ništa ne možeuzeti, jednostavno ćemo se iseliti i gotovo.«»Ali vaš muž bi sigurno volio malo više udobnosti?« pitaše Lucy.»Točno«, odgovori žena ljubazno. »Volio je udobnost, moj muž, ali već je dvije godine, kako je otišao. Petgodina19 Tri ljubavi289je dobio ukupno. Ovaj gospodin« — opet klimnu — »samo živi sa mnom.«»Tako«, reče Lucy, i pogled joj kliznu od blijede djece na šestomjesečno dojenče, čije je podrijetlo, nažalost,tako surovo stavljeno u pitanje. Ali dojenče od toga nije pravilo nikakvo pitanje, niti djeca, a najmanje gospodin.»Zapjevaj nešto gospođi, Alfie«, reče on odjednom, okrećući se starijem djetetu na podu. Obrisa usta i pogledaLucy. »Sjajno pjeva, deran.«Lucy je gledala Alfi ja. Zurila se; morala je ići za svojim poslom; ali opet gospodin Shaw prevlada.»Počni«, podbode ga. »Ako budeš pjevao, dat ću ti penny.«Alfie — imao je po prilici pet godina — smješkao se ne pocrvenjevši, razvuče usne, reče: »Pjevat ću vam»Maggie Murphy« — to najviše volim.«Onda poče, prerano sazrelim glasom, kratku baladu:»U nedjelju noću divota jeVeselje, zaista,Tu su momci i djevojke, ;Zajedno su oni tu. Tako ima i muzike,Igre i pića tu, Dođite samo unutra Maggie Murphyju Dobro došli.Bila je to neobična čudna scena u goloj prostoriji: tanki glas rahitičnog, beznadno unakaženog djeteta dizao sekroz maglu; »gospodin« se radosno cerio; stakleno je oko sjalo u nekom materinskom ponosu; na slamnjačislinavo dojenče; pas, koji se sada bavio sam sobom, i povrh svega uši, koje su, sasvim bezbrižno i ugodno,nesmetano tamo i amo naokolo plazile.»To je sve«, cvrčao je Alfie, kad je završio. »Dobro, zar ne?« I, pošto ispruži dlan, primi novac.Nešto se diglo visoko u Lucijinu grlu. Nije bila prikladna za taj posao, u stvari ne: to bijaše previše zlo, taneopisiva, neumoljiva bijeda. S mukom se sabra i pođe pre-2sa '■■■'■• • ■ •■"■■ ■■:ma vratima. Tamo se izvrši izmjena učtivosti, onda Lucy reče: »Slijedećeg tjedna u isto vrijeme.« Kimnu inapusti sobu. . '.Morala je nastaviti put. To se nije dalo izmijeniti: to je bio njen kruh.Odlučno zakuca na susjedna vrata, koja se otvoriše začudnom snagom i otkriše prostoriju potpuno različitu odone, koju je upravo napustila. Bijaše ugodna, ugodna kao i vatra, koja je titrala u kaminu, vesela kao i plamen,

koji je igrao na porculanskim psima na žutom, ormaru. I, usprkos svojoj sirotinji, bijaše ugodna — ugodna kao ipunačka mala žena. koja je stajala u vratima i podbočila se tetoviranim rukama.Imala je istrošeno, crvenkasto lice, i vragoljaste, jogu-naste oči, koje su izgledale kao zrnca od crnog jantara; nakosi joj je stajao crn šešir, oko vrata bijaše joj pričvršćen komad krzna izjeđen od moljaca. Lucy nije nikada niprije ni kasnije drugačije vidjela tu čestitu osobu bez šešira i otr-: canog ukrasa oko vrata. Tako se ova nosila ukući i van kuće; ostavljala je utisak, gotovo, kao da je tako i spavala; razlog je tome bio taj, što je u WhiteStreetu tako nošeni šešir -j— ne poput kapuljače oko glave omotani šal — i tako držano krzno bio probni kamensocijalnog položaja. Taj krzneni ovratnik, uostalom — on se približavao posljednjoj riječi tadanje mode — nijeskidan ni kad je njegova vlasnica išla na posao kao sudoperka.»Opet stanarina, zar ne, gospođice?« reče gospođa Col-lins. »Da, tek što ste platili, rok vam je opet tu.«»Svakoga utorka«, reče Lucy, gledajući gospođu Collins i njezina sina — tromog dječaka, koji je pod jorganimaležao u krevetu alkovena, i iza leđa svoje majke bacao umiljate poglede.»Ah! to je najčešći dan u sedmici«, gunđaše gospođa Collins. Slijedila je pravac Lucijina pogleda, okrenulaglavu, i zovnula: »Ben je sada u noćnoj smjeni. Zato je legao. Ža^ mislite, donese samo petnaest šilinga. A jedeza dvojicu.« .....Ljutito ode da donese knjigu zakupa, koja je, usprkos: njezinu protestu, bila zajedno s novcem spremljena nastolu. Lucy zabilježi u knjigu, uze novac.»Ne ćete zaboraviti posao, koji ste mi obećali?« zapita žena, pošto je uzela svoju knjigu i pogledala je. »Preuzi-.mam stube i,takve stvari'veoma jeftino.« .' ; :19*

»Mislit ću na vas«, odgovori Lucy. »Možda ću vas trebati, kad moj sin dođe kući.«Napusti stan, a onda zakuca na slijedeći. Tap, tap, tap, lupaše olovkom o vrata.Tako je kucala na svim vratima te smrdljive i tmurne zgrade, bilježila u prljave knjige, skupljala mastan novac,mamila i zahtijevala, slušala isprike i tužbe, kovčeg joj postade teži, a glava — jer još uvijek nije navikla na tajposao — lakša. Svaki posjet tražio je, u prosjeku, tri minute vremena: više od sat i po proboravila je u stanovimas ulazom iz prvih vrata, i već je bilo popodne, kad je opet došla u usku ulicu. Ali njen posao još nije bio gotov.Tek je počeo: bez odugovlačenja uđe na slijedeća vrata i odmah zakuca na prvom stanu, počeka, izgovori svojuformulu: »Henderson i Shaw!« I tako je išlo dalje. Kakav posao za nju, tako je mislila ponešto gorko — za nju,ženu, koja je jednom imala svoju vlastitu malu vilu, svoju djevojku, imala svoj vrt s jabukom, maćuhicama ipetunijama! Uzdahnu, pomaknu teški kovčeg pun novaca, i opet uporno zabubnja u jedna od vrata. »OdHendersona i Shawa!« To bijaše kao lozinka, koja joj je dopuštala ulaz u mračnu i tmurnu tvrđavu. Skoro ne-vjerojatna prljavština, gadan smrad, strašno nagomilavanje sve ljudske bijede, samo rijetko kada prekinutoradosnim licem, postadoše s vremenom za nju prava mora.Prošla su tri sata, kad je obišla cijelu kasarnu. Mogla je, naravno, prekinuti, da ruča, ali bila je nekako voljna daposao završi bez prekida. I gospođica Tinto se složila, da je to pametnije, i odobrila je to dobronamjernimdostojanstvom. Kad je, konačno, napustila White Street i ostavila iza sebe onu odvratnu atmosferu, osjetila jeneopisivu glad. Na uglu se pope u tramvaj koji je polako vozio, s upaljenim svijetlima, kao da je isplivao izmagle. S kovčegom na koljenima, sjedeći na glatkom drvenom sjedištu, odmjerila je mogućnosti svoje kuhinje.Apetit joj je bio zdrav, a radila je teško punih pet sati. Razna jela zavodljivo prolažahu kroz njenu maštu;napokon se odluči. U Kelvinbanku siđe s tramvaja i uđe u malu mesnicu, u kojoj je već ponekad nešto kupila,zatraži teleći kotlet. Mesar — zvao se Tutt — bijaše mastan i srdačan: izgledalo je, uz to, da je priznaje za»stalnu« mušteriju. Možda je osjećao, kako je njen pogled mirovao na njemu, dok je mesarskim nožem zavitlaoi odrezao meso.292Svakako, kotlet je bio svjež, vrlo dobro odmjeren, a njegovo držanje ugodno i pristojno.Kod sitničara u susjedstvu kupila je za dva pennvja krumpira — krumpiri su joj upravo ponestali; kod pekarakupi jedan kruh.Bilo je nespretno nositi pakete i kovčeg, a kruh je bio nespretno zavijen u novinski papir, koji se otvarao ilepršao, dok je hodala. Ipak, imala je ručak, a vidjeti tako natovarenu ženu nije bilo ništa naročito u FlowersStreetu.

U njezinom stanu, koji je u kontrastu prema onim bijednim stanovima samo dobio, vladala je u ovo doba mirna itiha samoća. Baci pogled unaokolo. Bio je, sve u svemu, »ne suviše loš za izvjesno vrijeme«.Prvo je ušla u kadu, gdje je stala potpuno obučena i istresla odijelo i sve svoje stvari. Te buhe bile su prava na-past — ali se nisu mogle izbjeći u White Streetu, tri i sada skočiše uznemirene iz kade u zrak. Ipak, uspije joj dase od one sporije i dosadnije gamadi oslobodi.Izađe iz kade, otvori pipu za vodu i opra lice i ruke. Onda skine šešir i kaput, otvori plinski reso i poče priprematikotlet. Bilo je dosadno raditi sve te pripreme, ali nije bilo drugog izlaza. Privremeno je morala izbiti iz glave luk-sus toplog i tečnog dobro spremljenog obroka, koji bi je čekao na povratku. Ipak, dok je tako čekala, mirispečenog mesa uzbudi joj još više tek, i kad je bilo konačno gotovo — ispečeno, kako je ona voljela — sjede ipoče jesti s punim apetitom gladne žene. Kako je to prijalo! U podsvijesti je sebi odobravala, što je izabralagospodina Tutta.Toplo je jelo ispuni novom ugodnošću. Iznenadila se, kako ju je taj jednostavni obrok osvježio i ojačao. Nepri-mjetno se njeno raspoloženje promijeni. Pošto je glavni dio dnevnog posla ležao iza nje, osjećala je zadovoljstvo,što ga je svršila. Nagonski uputi misli svom sinu, to je kod nje uvijek izazivalo smireno duševno raspoloženje.Kad je bila gotova, sjedila je još časak, razmišljajući. Bilo je ugodno, tako je mislila, da ne mora opet izaći umaglu, ali, poslije pogleda na sat, diže se prilično nevoljko. Ovoga je puta ostavila suđe da stoji; vratit će se ušest.Izašla je; opet je držala u ruci neizbježivi kovčeg. Mrzila ga je, ali mu nije mogla izbjeći.U pola pet stupi u poslovnicu.293»Kakva magla!« reče gospođica Tinto. »Cio smo dan morali neprekidno imati upaljene svjetiljke.«»Ovdje unutra nije tako loše«, odvrati Lucy blago, »ali je vani uistinu strašno. Sretna sam što sam gotova.«Gospođica Tinto klimnu glavom, gotovo se ispričavajući, pruži ruku da primi kovčeg, te reče:»Veselim se, što se snalazite u poslu. U prvo vrijeme je teško.«Lucy je trenutak šutjela: - vidjela je odjednom viziju one u prljavštinu i bijedu zavijene najamne kasarne, onda, unaglom nastupu gorčine, upita: »Kome pripada taj blok kuća — taj što sam ga danas imala?«»Taj blok kuća?« ponovi gospođica Tinto malo začuđena. »Pripada jednom čovjeku — Tullvju. On ima poznaturadnju U Alson Streetu. Uostalom, on živi u Ralstonu — nedaleko mene. Da, ime mu je Tully«. Zastade. »Zaštopitate?«»Samo mi je palo na pamet«, odgovori Lucy. Sjećala se radnje — draguljarske — iza čijih je izloga ležalosrebrno posuđe nagomilano i kao toranj visoko, ali iza ugla, iznad uskoga pokrajnjeg ulaza, visjele su tri bakrenekugle — nesretni znak zalagaonice! »Ako mi taj gospodin Tully ikada dođe na put«, reče polako, ogorčeno,»onda ću mu reći svoje mišljenje!«XVPolako je koračala do kraja perona, čekala je naizgled mirna pokrivajući time žestinu svoje ljutitosti. Toplilipanjski dan sa zalaskom sunca, koje je žarilo kroz paru grada i pro-diralo na Glavni kolodvor Svjetlošćujantara, pozlaćivaše stare poznate stvari, praveći od njih svijetlu i daleku fatamorganu. Pred njom je, krozokovani luk zaobljenog krova, bliještao segment slobodnog neba u tajanstvenoj krasoti. To je nalikovalo bajci,rijetka nevjerojatna svjetlost, koja ju je zasljepljivala, mamila svojim svjetlucavim lebdenjem.Čekala je Petra. Gospođica je Tinto, onom osornošću, kojom je prikrila svoja iznenadna velikodušna djela,jednostavno naredila, da u pola pet napusti poslovnicu, i tako omogućila da se požuri do stana, malo uredi, i dabude ovdje pravodobno da čeka na vlak, koji je u tri pošao iz Laugh-towna. Naravno, došla je prerano,dotrčala, gotovo se bez1204daha gurnula do ploče, na kojoj je stajalo, da ekspres kasni pet minuta; ali sada, kad se okrenula da nastaviodmjerenim, nestrpljivim hodom, zazuji zvižduk, i kroz kasni žar sunca pojavi se duga crta vlaka obavljenaumornom lupom, i uspori s posljednjim zaglušnim pištanjem. Stala je, uspravila se, oči su joj tražile, živahne oduzbuđenja. Ona ga opazi, kako je iskočio iz svog vagona, pomiješan sa svijetom, išao je prema njoj: to više nijebio mali dječak, koji ju je uzeo za ruku i kasao kraj nje upravo na ovom peronu, nego, nekim čudom vremena isudbine, stasit, izrastao mladić, koji je samosvi-jesno išao i koji je prerastao njeno vodstvo. Ona se nije micala,stajala je i promatrala ga, dok joj je osmijeh drhtao oko usana, čekala je, da je primijeti. Onda, naravno, taj seosmijeh odjednom raširi preko njenog blijedog lica, i odmah ga preobrazi.»Zdravo, majko!« povika on odmah. »Oprosti, što kasnimo.« Ljupkost, kojom je skinuo šešir pred njom, svojom,majkom, zanijela ju je. Osjeti slabost, najednom, kad ga poljubi.»Opet si se vratio, Petre.«»I zauvijek«, reče on veselo. Ona ga pogleda, ozbiljno i zaljubljeno, dok joj se on smijao starom naivnomiskrenošću svog djetinjstva,»Sto je s mojom prtljagom?« upita, konačno.»Da — tvoja prtljaga«, ponovi ona, pokrenuvši se. On spontano uze njenu ruku, dok su išli prema kolima za pr-tljagu; osjećala je onu jezu tjelesne sreće, koja ju je prožela slatkim umorom: veselje, što ga opet ima uzavri, i tozauvijek, kako je rekao — to se nije dalo zamisliti!

»Ovdje je!« reče on.Vjerni stari kovčeg, koji se više nije sjajio — koža mu je popucala, monogrami požutjeli, ali još uvijek ponosnočitljivi — ležao je na peronu pred njima. Kako je izgledao malen! Jednom, kad je bio uspravljen, bio je neznatnomanji od njega. Pokazujući na nosača, on reče: »Da ga odnese do kola?«Ona je odugovlačila; stajalo ju je truda, ipak reče: »Mislim — da, mislim, da ga moramo otpremiti kolima.«On visoko podiže obrve. »Ali mi ga možemo isto tako ponijeti sa sobom, majko.«»Vozit ćemo se tramvajem«, odgovori ona, razložnim izrazom. »To je za nas zapravo udobnije.«295Poniznim klimanjem pristupila je nosaču i sporazumjela se s njim o dostavi prtljage; onda zatvori novčarkuzapovjedničkim škljocanjem, okrene se i reče živo: »To je gotovo!«Kada su išli prema izlazu, nastavi na isti način. »Nažalost nisam mogla doći na svečanost. Nadam se, da se nisiljutio?«»Ne. Oh, ne.«»Veseli me, što si tako dobro završio.«»Na to bismo se trebali priviknuti«, odgovori on, gotovo za sebe.Onda nastupi šutnja, dok su preko obronka sišli u ulicu Young i stali kod tramvajske stanice, šutnja, koja je jošuporno trajala iako su ušli u crvena kola i spustili se na uska drvena sjedišta na krovu. Tek, kad je kondukterprobušio obje karte, i kad je platila penny, on polako primijeti: »U tvojim mi pismima nisi mnogo pisala o — opromjenama, majko. Pričala si mi o gospođici Hocking i o novom poslu, ali što to sve zapravo znači?«»Ne, mnogo, zaista«, reče ona s bezbrižnim izrazom; znala je, da mu se mora reći, ali ga je po svaku cijenu htjelapoštedjeti od mučnih pojedinosti. »Mi više nemamo toliko za život, dragi, ali ćemo stvoriti — stvorit ćemo upotpunosti«.»To ne će utjecati na moj —■ na —«»Oh, ne«, prekide ga ona samopouzdano. »To ćemo osigurati po svaku cijenu. Ti možda ne ćeš više naći priliketako — tako lijepim« —■ to je bila praktična riječ — »kao u Ardfillanu, ali se izvjesno vrijeme moramo u tomesnaći. Bit ćemo zajedno, i uskoro ćemo prebroditi najteže.«»Razumijem«, reče on. Pogled mu zasja, gledao je iz tramvaja koji je vozio na zapad.Kad su se približili uglu Kelvinbank Streeta, ona ustane. »Tu smo«, reče živo, i, pokazujući s krova tramvaja,koji se ljuljao, kao netko, koji nešto neopozivo značajno pokazuje, dodade: »To je doista blizu, svakako.«Pogledaše prema zgradi, koju je pokazala, dugoj ispruženoj sivoj zgradi, s tornjem u sredini, na vrhu brežuljka,iznad parka Kelvingrove. Na visokom brežuljku pod gotovo vodoravnim sunčanim zrakama, pokazivao sehladan, tmuran kamen, obrisi tornja bijahu bogati, nježni i fini kao niti paučine kasnog ljeta. U ovom je času tobio lijep izgled, a296za Luciju je značio više: strastven poticaj, nada, nadahnuće, koje se izražavalo u njezinim očima i sjajnom licu.»Zar te ne uzbuđuje?« reče ona odjednom, sjajnih očiju.»To je dakle to mjesto«, reče on polako; ali mu je izraz lica bio drugačiji: dublje zamišljen i udaljen, kao unekom unutarnjem računu, koji je pitao, bio stvaran, htio da posjeduje. »Kad tu budem gotov, vrlo brzo ću bitispreman da pođem svojim putem.«Ona mu se opet brzo nasmiješi i, okrenuvši se, počne ići niz stube. Izašli su iz kola.I sada, u neobičnom nastupu unutarnje slabosti, uvodila ga je u Flowers Street. Još nikada, tako je mislila uneočekivanom očaju, ulica nije bila tako prepuna ili nije tako-strašno izgledala, i nekako se najednom osjećalakrivom za sve to. Žalila je, što je Petar ovo upoznao po lijepom vremenu — kad je još najbolje izgledalo —- jerje toplo veče izmamilo stanare napolje, kao kuniće iz ograde. Djeca se igrahu i skakahu po pločnicima, nekolikoje mališana ska-kalo okolo tako živahno, da im se vidjelo tijelo i jadno prljavo rublje; svi su se smijali i kreštali idozivali se, dizali bez stida veselu dreku. Žene stajahu na uskim vratima, mlatarahu rukama i blebetahu,radoznalo promatrahu prolaznike i dovikivahu svojoj djeci da se čuvaju. Na otvorenim su prozorima muškarci ukošuljama sisali lule i čitali novine, povremeno su zadovoljno dizali bokal piva napunjen do vrha ili pljuvali sazadovoljstvom na spretno im postavljenu ulicu. Uz to je, na uglu, plesna dvorana radila punom parom. Krozvrata, široko otvorena zbog vrućine, prodiraše lupa nogu i lupetanje klavira, kao i pljeskanje majstora ceremonijas povremenim veselim —■ ili prije zlovoljnim — govorom: »Izmijenite djevojke i krug!« Osim toga, napoljuispred dvorane stajala je znalački neka banda mladića spuštenih ramena i do očiju nabijenih kapa, i već način,kako su pustili da im cigarete vise iz usta, pokazivaše, što su. Gledali su Luciju i njezina sina, dok su prolazili,onda im se ismijavahu svim porugama svog bogatog iskustva.»To je strašno, majko«, reče Petar, glasom, koji se odjednom stisnuo. »Nisam imao ni pojma! Zaista, nisam imaoni pojma, da je tako loše.«»Nije uvijek tako — tako živo«, odgovori ona tihim glasom.297»Živo! Nije stvar u živosti. Cijela okolina je — strašna. •Strašna!«Ona ne odgovori, gledala je ravno preda se, dok nisu dospjeli pred ulaz broj 53. Šutke su se penjali uza stube;onda •ona izvadi ključ i otvori vrata stana.

»Tu smo!« reče, s veseljem, koje je odavalo strah u brzom joj pogledu. »Baš nije osobito, ali je naš dom — to jeglavno.« Zastade, zatvori vrata i uđe za njom. »Ovdje je tvoja soba«, objasni, »a tamo« — pokaza kuhinju —»tamo je neka vrsta dnevne sobe, gdje ja spavam«.Trebalo mu je nešto vremena da shvati pun smisao tog smještaja; onda mu se pogled pun očaja upravi na nju.»Dakle, ovdje da živimo?« upita, ne vjerujući.Ona potvrdi glavom. Nekako se bila naučila na ovo; zato nije bila spremna, da će on tu promjenu primiti takoteško. A učinila je najbolje, što je mogla, da mu bude podnošljivo, ■objesila je nove zastore na prozore, oribalavoštano platno da se sja. Čak je krajem prošlog tjedna ponovo obojila strop.»Ali pokućstvo! Sve je tako golo«, reče on gotovo nečujno. »Krevet i ormar u mojoj sobi — a baš ništa u drugoj!Ovdje odjekuje kao u praznoj kući!Njezino lice postade nemirno i postepeno se oboji.»Mi ne ćemo uvijek ovdje ostati«, izjavi, »a tokom vremena nabavit ću još pokućstva«.»Strašno je, majko — zaista. Zamisliti, da moramo stanovati ovdje — u ovoj jadnom skloništu — u ovojprokletoj rupi!«»Nešto bolje ne mogu sebi priuštiti«, odgovori ona s oštrim naglaskom. »Zasada se moramo s ovim snaći. Nijetako, kao da od budućnosti ne bih mogla ništa očekivati. U izgledu imamo tako mnogo, da se, kako to najboljemožemo, moramo pomiriti s ovim, dok ne budemo mogli otići.«On sjedne i pogleda je. »Dobro«, reče polako, »kad mora "biti — onda ćemo se i u tome snaći.«Njeno se čelo odjednom razvedri. »Tako je pravo!« reče. »Znala sam, da ćeš biti pametan; a bolje ćeš se osjećati,kad popiješ čaj.«On okrene glavu prema prostrtom stolu, onda joj se nesigurno nasmiješi. »Pogled na one ljude, dolje, dovoljanje, da pokvari apetit.«298Ali mu apetit nije bio pokvaren, i kasnije, dok su sjedili za stolom, jeo je s tekom; no ipak je od vremena dovremena pogledao u nju i unaokolo sumnjičavim pogledom.»Ipak, znaš kuhati, majko,« potvrdi konačno; »to se mora priznati.«»Čekaj, da vidiš, što ću ti spremiti jednom, kad počneš studirati«, odgovori ona toplo. U njoj se probudi snažniobrambeni instinkt, te poče misliti na sva ona hranjiva i ukusna jela, koja mu je htjela prirediti. »Onda ćeš seveseliti, što si kod kuće.«On se uvali u stolicu. »Da, to je sve lijepo«, reče polako, »ali sad ćemo tu stvar temeljito raspraviti. Ti izgledašsamopouzdana, ali — znaš li, kako ćeš to ostvariti?«»Stvorit ću«, potvrdi ona odmah, upravo onim samopouzdanjem, koje joj je predbacio; onda prekide, najednomga upita promijenjenim glasom: »Ali ti — valjda ne misliš, da to ne ćeš svladati—«On odmahnu prije nego što je završila. »U to ne sumnjam ni najmanje! Proći ću igrajući se. Sve sam toproračunao do posljednjega pennvja«. Zastade, onda nastavi dalje kratkom i metodičnom sigurnošću: »Dobiosam sveučilišni kalendar od brata Williama. U prosjeku, studije stoje trideset funti godišnje; knjige i drugi izdaci— recimo — ukupno pet funti. Tome nasuprot stoji Carnegieva zadužbina, i naravno stipendija — daju dvadeset,a to mogu dobiti ovako lijevom rukom. Da, tu su opet dvadeset i pet funti za svaku 6d pet godina.« Ispruži rukuobjašnjavajući. »Prihod šezdeset funti, izdaci, recimo, četrdeset najviše. Kezultat: ostaje dvadeset funti zapristojno odijevanje i kao novac za manje potrebe.«»Sjajno, Petre«, dahtala je, »jednostavno sjajno.«Bila je oduševljena njegovim sigurnim poznavanjem i tvrdnjama: oduševljena i tom međusobnom intimnošću,koja ih veže uz zajednički cilj.»Da, to je u redu«, odgovori on, s kratkim smijehom. »Ali je tu još i druga strana pitanja.«Njezine se oči skupiše. »Rekla sam, da ću to stvoriti«, ponovi.»Ništa ne koristi samo to reći, majko«, odvrati on uznemireno. »To je glupo. To me podsjeća na krticu, koja rujeu mraku.« . ' . ... .;299»Ali konačno ipak dođe na svjetlost«, odgovori ona polako; sada je osjetila točnost njegove primjedbe, i tojoj ohladi žar.»Da, ali kako? O tome se radi. Moramo živjeti pet godina, razumiješ, i to je kod toga tvoj zadatak.« Obuhvatikratkim značajnim pogledom nedostatke prostorije i oskudni stol. Onda zastade. »Sad mi iskreno reci, kolikozarađuješ.«Ona je odugovlačila, pogled joj je još uvijek bio uznemiren.»Reci mi«, istrajaše on. »Koliko ti ostaje, kad platiš stanarinu za ovu sjajnu palaču?*Ona diže oči i pogleda ga. »Osamnaest šilinga na tjedan«, odgovori hrabro.Lice mu se razvuče; buljio je u nju glupo.»Osamnaest šilinga na tjedan!« mucaše. »Manje od pedeset funti na godinu za život oboje — a za tvoje haljine!«Kratko se, sardonski nasmije. »A za tvoju ložu u operi — to je potpuno ludilo, majko.«»Kažem ti, da to mogu učiniti«, izjavi ona čvrsto.

On polako zakima glavom. »To je potpuno ludilo«, ponovi. »Upravo nemoguće — i ja znam, što kažem. Znam,koliko je dva i dva. Tu se ne smije glavom kroza zid. To ti nisi dovoljno promislila, majko — kao i uvijek,mislim. Sjeti se samo, kako si prodala svoje pokućtvo, na primjer. Da mi je onda bilo šesnaest, i da nisam bioonakav, mališan, nikada to ne bih dopustio. Onda ta mala afera s gospođicom Hoi-cking —■ sigurno si moglapredvidjeti —«. Značajno prekide, zatim dodade: »Ali to se ne postiže time, što je čovjek tvrdoglav.«Osjećaj ljutnje pope joj se kao grumen u grlo. Osjeti gorku nepravdu njegovih primjedbi, njegova gotovosudačkog držanja, i to nakon svega, što je učinila, da bi ga mogla držati u koledžu, nakon što je spremila sve, dabude najbolje. Da, i borila se s uspjehom, da sačuva njihovu nezavisnost! Da, i nitko drugi osim njega joj ne bismio tako govoriti, a da odmah ne osjeti bijes njezina oštrog odgovora! Ali ona ga je ljubila, i zato rečejednostavno: »To moraš prepustiti meni.«»Kakvog smisla ima, da ja sve planiram, a ti to onda pokvariš svojom tvrdoglavošću?« reče on ljutito. »Akakvog300smisla ima imati rođake, kojima je dobro, kad ih ne moliš, da nam pomognu?«»Ja ću svoje učiniti«, odgovori ona odlučno, »i to bez pomoći«.On je pogleda odjednom očajno, uzbuđen saznanjem njene nesavitljivosti.»Zar ne uviđaš, da se sada sve oko mene vrti? Ja sam onaj, koji će nas izvući iz ove proklete rupe«, rečenesretno. »To bi i svece bacilo iz koncepta.« I onda, zaista, izađe iz koncepta, odjednom podlegnu smiješnomnapadu tuge.»Ah, Petre dragi!« poviče ona odmah, omekšana njegovim neočekivanim suzama. Usprkos njegovoj visini,sjajnom izgledu, on je još uvijek njen mali dječak, dijete, koje je dotrčalo do njenih skuta, da moli sućut. Slast temisli, poslije dugog rastanka, najednom joj pobudi želju, da mu popusti.»Razmislit ćemo o tome«, umiri ga, prihvativši mu ruku. »Možda ću skoknuti prijeko Richardu ili Edwardu, dačujem, što oni kažu.«»To ćeš morati učiniti«, reče on, prestajući šmrcati. »Ja ti kažem, to je jedini izlaz.«»Da, da« odgovori ona. »Prepusti to samo meni, dragi.«Njegovo jadno lice, bol, koja je tako čudnovato podsjećala na Frankovu slabost; to držanje, tako povjerljivo i za-visno; taj slatki odnos, koji je željela da vječno traje, dirne je i probudi moćan impuls zaštićivanja. Tješila ga je,osjećala je, da joj je blizak; i u njoj se žestoko digne nepobjedivi nagon ljubavi.»Smiješno, da mi se tako nešto može dogoditi!« reče on konačno, malo posramljeno okrenuvši lice i učini slabipokušaj, da se šali, dodajući: »To se više ne će desiti.«Ustajući, ona mu stisnu ruku. »Umoran si, moj sine«, reče mirno. »Sada ću ti spremiti krevet.«Ode u polupraznu sobu — parodiju spavaće sobe —-i on odmah pođe za njom, pristupi prozoru, stade, gledajućimrzovoljno u tamu koja je rasla.»Gledaj, majko«, reče, nakon jednog trenutka, »odavde se može lijepo vidjeti.«Ona mu pristupi i stavi ruku oko ramena, dok je pogledom slijedila njegov. Tamo na brežuljku, sada nejasna ixasplinuta, ipak osvijetljena posljednjom blijedom svjetlošću301dana koji se gubio, stajala je ona zgrada, goruća točka nji^ hovih ambicija i nade. Sada u mraku, za njihimpozantna, čak veličanstvena, izgledala je kao da vlada nad prostorom i otrcanom okolinom koja ih jeokruživala. Nekoliko je svjetiljaka blistalo poput svijetlih točkica iz profesorskih kuća za stanovanje krajsjenovitog drveća; onda, dok su gledali tamo, odjeknu s tornja dubok zvuk teškog zvona. Malo i ne prvorazrednosveučilište tamnog provincijskog grada tamo na brežuljku; dva obična bića koja ga gledahu iz bijedne sobe. Tonije bilo ništa — obična stvar — koja nije mogla imati nikakvog značenja, a ipak, čudnovato, tu je bilo nečega.Bio> je to uzvišen trenutak. U Lucijinu je srcu rastao onaj bol kod udisanja; njene oči, koje su gledale još daljezaustaviše se na jednoj slaboj zvijezdi, koja je neznatno treperila, postajući svjetlija od neba, koje je tamnjelo.Dok ju je boljela glava, odmjerila je stvar — osjećala je pravednost onog predbacivanja, da je glupa. Razmislilaje o položaju svestrano za vrijeme dok je obilazila svoje područje; bavila se mišlju, da pita gospođicu Tinto zasavjet, ali je odustala od toga, jer je gospođica Tinto živjela u Ralstonu i poznavala je njezina brata Richarda, ilije bar znala za nj. Konačno je znala, da se, ako se uopće odluči na taj značajni korak, mora obratiti na Richarda.Edward nije imao materijalnih sredstava da podupre svoju neodređenu dobru volju, i on joj se činio kao neštoneobično nepouzdano i nestvarno. Ali, uzevši s bilo koje strane, to bijaše strašan ispit. Da moli sama za sebe,smatrala je nezamislivim; ali moliti za Petra — značilo je poniženje, koje će možda moći izdržati.I tako se jedne subote popodne u lipnju protiv svoje volje, nađe na putu, koji je vodio od kolodvora u Ralstonuprema Richardovoj kući. Sada je već stajala pred zelenim željeznim vratima, otvorila ih i ušla u vrt. Dok je išlanjegovanom stazom, vidjela je, da se od njezina posljednjeg posjeta izgled vrta bitno izmijenio: ledina jepretvorena u tenisko igralište, duž staze zasađen je red mladih lipa, da daje hlad, čak je i mali staklenik biosvježe obojen. Kada je vidjela ove znakove Richardova prosperiteta, osjeti srdačnost i odlučno zazvoni.Otvori joj djevojka i uvede je u salon, tu je sjela kraj otvorenoga prozora i čekala. Čekala je pet minuta,pogledom je kružila preko raskošnog baršunastog pokućtva, klavira od302

ebanovine, visoke vaze za cvijeće sa spireom, i niza fotografija na kaminu. Jedna njena i Petrova fotografijastajala je i presuviše vidno u sredini reda, odmah je posumnjala, da ju je Eva tu postavila upravo za ovu priliku.Nije voljela Evu — činjenica, koju je otvoreno priznavala — i Eva bi mogla biti odgovorna 23a tu pristojnuneiskrenost. Već je počela vjerovati, da su je zaboravili, kad Eva uđe u prostoriju, s ispruženom rukom iapologetično tapkajući malim nogama.»Oprosti mi, što sam te pustila čekati, Lucy«, šaptaše sada. »Odmarala sam se poslije ručka — uvijek se takomalo odmaram, znaš. Zaista, mislim, da mi to tako dobro čini, a nažalost —« prekide. Imala je običaj, da ostavirečenicu nedovršenu koja joj je postala teška, i da razgovor svrsishodno skrene na drugu stvar — Evin jerazgovor ostavljao nepostojani trag, »A djeca su otišla igrati golf«, nastavi. »Bit će mi žao, ako zakasne da tevide.«»I meni je žao«, reče Lucy. »Već ih dugo nisam vidjela«. Da li su, mislila je, namjerno poslana, da se ne bi srelasa siromašnom rođakom?»Već je vječnost, otkako se nismo vidjeli. Nije lijepo od tebe, što te tako dugo nema«, reče Eva, predbacujući.»Odmah ću pozvati, da se donese čaj.«Zazvoni nježnim pokretom malih, dobro manikiranih ruku. Čaj je poslužen na poslužavniku: u srebrnom posudu,Wedgwood-šalicom, i s punim pladnjem kolača; Evino je posuđe zaista bilo odlično. S neobičnim bolom gledalaje Lucy u viziji svoje vlastite kamene šalice i glineni čajnik — proizvode kaledonskoga bazara; i njezine se usnečvrsto stisnuše.»Sada se Petar vratio k tebi?« zapita Eva, nudeći joj kolač.»Da, vratio se.«»Tako drag mali dječak, sjećam se. Vidi, tu imamo njegovu fotografiju.« Ljubazno pokaza namještenimsavijenim malim prstom na kamin. »Nedavno sam se i ja fotografirala kod Annana.«»Tako?«»Richard je htio, znaš«, objasni Eva koketno.»Tako?« odvrati Lucy. Brbljanje ove druge probudi u njoj neobičnu suzdržljivost, odgovarala je grubim,lakonskim odjekom. Ali Eva nije bila suzdržljiva i nikada nije bila nelju-303bazna. Blebetala je veselo dalje, vrtjela se neprestano, držala se daleko od ruba leda, jer bi mogao biti opasan.Poslije kratkoga vremena otvoriše se vrata i Richard uđe. Možda je to bilo djelovanje kontrasta, što je Lucynajednom osjetila toplinu ugledavši "Richartia; znala je, da njegova sklonost prema njoj nikada nije bilaprežestoka, njihove su naravi u osnovi bile različite, i posljednjih su se godina još više udaljile, ali je on bio njenbrat, a rodbinstvo je, bar za nju, još uvijek značilo pojam neobjašnjive povezanosti.»Opet kasno za čaj«, cvrkutaše Eva. Okrene se k Luciji nježno se ispričavajući. »On je radio u svojoj radnoj sobi— ti procesi — oh, draga moja — kakva je teška borba danas sastaviti kraj s krajem.«»Dobro izgledaš«, reče Richard, uzimajući šalicu čaja i miješajući je malo po malo.»Ona izgleda sjajno«, brbljaše Eva veselo.»U posljednje mi vrijeme nije bilo osobito«, reče Richard, srčući preko ovratnika s visokim krajevima gutljajčaja. »Liječnik tvrdi, da je arthritis, ali sumnjam.« Dok je pio, usisao je obraze: »Da, jako sumnjam.«»Previše radiš, mili«, reče Eva. Odavala je držanjem bez srama svu dirljivu brigu izvorne supruge, i obraćajućise Luciji, primijeti, u povjerljivom šapatu: »Znaš, natječe se za prazno mjesto — pravni zastupnik državneblagajne, znaš —■ i nitko ga ne će prije zaslužiti.«»To je lijepo, svakako«, osmjeli se Lucy. Vidjela je, da je Richard postao još formalniji, još učtiviji neko ikada,ustvari, sjedio je na stolici tako važno, kao da mu je već na ramenima visio kaput javnog tužioca.»Ne smiješ vjerovati sve, što Eva kaže o meni,« reče s dostojanstvenim obzirom.»Ali ti to zaslužuješ, mili. Tu čast.«»Dobro, dobro! To ćemo vidjeti. Možda ne ĆU ni primiti. Odričem se te časti. Ne donosi dovoljno novaca uovim teškim vremenima.«Slijedila je kratka šutnja, a onda se Eva, namjestivši izraz krajnjeg obzira, diže i reče sa sladunjavim osmijehom:»Sada vas ostavljam same. Sigurno imate mnogo toga razgovarati.« Napusti sobu gotovo uvježbanom brzinom.304»Dakle, Lucy, u posljednje te vrijeme nismo prečesto viđali«, reče Richard neposredno, kad mu je žena izašla.»Kako stoje stvari kod tebe?«Luey je bilo olakšano, bojala se, da će sama morati načeti ovu temu, i sada reče zahvalno: »Zbog toga sam došlak tebi.«On s odobravanjem nabra tamne obrve. »Bilo mi je žao, kad sam čuo, da si izgubila mjesto kod Lennoxa. Udrugu ruku dobro si učinila, što si uzela ovo — ovo drugo mjesto. Sposobna si — veoma sposobna!« On zastadea onda primijeti ocjenjujući: »Ali zašto se nisi opet udala? To bi sve pojednostavilo.«»Ne znam«, odgovori ona zbunjeno. »Pst — pst! Ti si još uvijek vrlo lijepa žena.« »Nikada nisam imala prilike.«»To je zakon prirode«, odgovori on, ovlaživši usne. »Eva i ja smo veoma sretni. Da — uvjeravam te.«»Sasvim sam sretna s Petrom«, odvrati ona, »samo — moram, nastojati, da uspije u životu.«

»Sasvim prirodno« potvrdi on, poslije stanke. Njegovo neočekivano odobravanje dade joj hrabrosti,odlučno se sabere, i reče —■ ali ne bez drhtanja — »Nismo se dugo vidjeli, Richarde. Možda je to moja krivica.Ali sada, kad je Petar završio školu, potrebni su mi tvoji savjeti i tvoja pomoć. Hoćeš li pomoći meni i dječaku?»Hoću«, reče on odmah. »Ti ćeš pomoći meni i Petru?«»Da — učinit ću što mogu«, odgovori on dostojanstveno. Ona je opet slobodno disala. »Hvala ti, Richarde«,reče, iskreno ganuta. »To je lijepo od tebe. Ti ne znaš, koliko me je samoprijegOira stajalo doći ovamo. Nisamstvorena, da molim, ali treba mi malo pomoći, ako hoću da ga dovedem na sveučilište.«»Sveučilište!« izbačen iz svoga uobičajenoga dostojanstvenog mira, žestoko se diže sa stolice. »Dobri bože,ženo, što to govoriš?«»Da — ono, što mislim«, mucaše ona. »Htjela bih da postane liječnik.«»Dovesti ga na sveučilište — i još na medicinu —.« Izgubio je svoju uobičajenu staloženost, pogleda jeuplašenim očima: »Ti mora da si luda.«20 Tri ljubavi305»On je pametan, Richarde«, reče ona očajno. »Ori može dobiti stipendiju. I uvijek sam željela, da se posvetislobodnoj profesiji. Želim, da studira medicinu.«»Ti to ne misliš ozbiljno«, odgovori on polako, teške su mu obrve još uvijek bile uzdignute.»Sasvim ozbiljno!« istraja ona brzo. »Moram mu datiprilike.«Njezine su mu riječi dale vremena da se pribere, čelo muse ispravi, opet je vladao sobom.»Moja draga Lucy,« reče, strogo uporno, »da li zbilja ti razumiješ što govoriš. Srećom, ja znam. Nikada ti ne bibilo moguće, da tvome dječaku, čak uz pomoć koju ti mogu dati omogućiš, da završi tako skup studij. Ja nisambogat čovjek. Ja se moram brinuti za svoju porodicu.« Skupi oči i naže se naprijed, za to vrijeme ona ga jepromatrala ukočena lica. »Charles je, kako znaš, na praksi kod Kidstona. To stoji novaca. Mogu ti reći. Uz totreba misliti i na školarinu za njega. Osim toga, moram misliti na Verinu umjetnost. Ona je sjajan talenat. Onasad posjećuje tečajeve — njena majka čak želi, da ide u Pariz, ako joj to mogu pružiti. Vidiš, da baš nemamnovaca, Lucy. Nemoj da te zavede naš stan ili način života. To moramo održati, htjeli ne htjeli. To traži mojpoložaj.« Ispruži ruku, odbijajući. »Nisam ohol. Često bih želio da živiniskromnije..«»Rekao1 si, da ćeš mi pomoći«, izbaci ona, u trenutku kadaje završio.»Da! Da!« potvrdi on. »Onoliko koliko mogu. Ja imam utjecaja. Mogao bih namjestiti tvoga sina negdje kaoslužbenika.«»Službenika!« odvrati ona grubo.»A zašto ne, ako smijem pitati?« odgovori on hladno. »Dala si mu dobro školsko obrazovanje. Krajnje jevrijeme, da taj mladi čovjek nešto učini i za tebe. Osim toga, on će, ako ima sposobnosti, vrlo brzo prerastiuredsku stolicu. Sam neka izbori svoj put naviše.«»Možeš zadržati svoju uredsku stolicu«, odgovori ona gorko. »Takvu pomoć ne trebam. Moj dječak može raditinešto bolje.«Promatrao ju je kratko vrijeme, zatim reče dostojanstveno-. »Nisi se promijenila.« ,306»Nisam se toliko promijenila, da svoga jedinoga sina gurnem u ured«, odgovori ona zlovoljno, »dok tvoja djecaimaju najbolje od najboljega.«»Neka za njega nešto učine Mooreovi«, odvrati on suho. »Taj gostioničar ima hrpu novaca.«»Njegove pomoći ne trebam«, reče ona tvrdim tonom; »ni njegova novca. I još nešto ■— reći ću ti istinu — netrebam ni tvoje.«»Ne?«»Ne!« Tu mu riječ dobaci kao pucanj. On je hladno pogleda, vrtio je lancem za sat, onda primijeti, očigledno beznaročitog značenja:»Od početka sam te opominjao, da se ne udaješ u tu porodicu. Rekao sam, da ćeš se pokajati.«Njoj su oči blistale, nozdrve drhtale.»Da li sam se onda išta brinula za tvoju opomenu?« odgovori ona zlovoljno. »Isto tako malo kao i sada. I ništa sene kajem.«»Dobro, ni u kom slučaju ne- možeš reći, da ti opet ne bih dao svoj savjet«, odvrati on ravnodušno. »To jeludost, ta ideja sa sveučilištem. Ti nisi imala sreće, i moraš se pružiti prema pokrivaču.«»To ćemo vidjeti.« Počela je navlačiti, rukavice.»Budi razumna!«, istrajaše on, pomirljivim tonom. »Zašto moraš uvijek plivati protiv struje? Doći ćeš u dubokuvodu i utopit ćeš se. Ja ću ti pomoći u granicama razbora. Mladiću ću naći pošten posao. Njegova će plaća tebibiti velika pomoć. Prestani već jednom težiti za nedostiživim. Budi zadovoljna tim što imaš.«Ona zakopča posljednje dugme na rukavici i diže se nagla, lice joj je bik> blijedo i ukočeno.

On se zbunjeno digne te reče:»Ne budi smiješna, Lucy.« Njeno je uzbuđenje izgledalo u stvari smiješnim, snaga njenoga osjećaja nikako nijebila u razmjeru sa situacijom. »Slušaj razbor. Ostavi nemoguće.«»Zbogom, Richarde«, reče, ruka joj je drhtala od uzbuđenja.On je pogleda za trenutak, zatim hladno sleže ramenima. »Naravno, ako i dalje budeš melodramatična«, reče,»onda je cijela stvar beznadna.«307U tom se trenutku vrata odjednom otvoriše, i Eva lepršajući uđe u ovu napetost sa svojim očaravajućimosmijehom. »Ti valjda ne misliš zbilja otići, Lucy?« zažubori. »Nisibila dugo ovdje.«»Predugo, bojim se«, odvrati Lucy ukočeno, ali je ta ironija zvučala patetično.»Kakva šteta, što ne možeš ostati na večeri. A htjela sam ti dati nešto cvijeća iz vrta«, negodovala je Eva blago,dok je išla prema vratima.Cvijeće, mislila je Lucy, ona je molila kruha, a nude joj cvijeće. Jednoga će dana ona »dati« Evi cvijeće!Dovoljno se svladala, da se oprosti, ali dok je prolazila urednom vrtnom stazom, gorjeli su joj obrazi od bijesa,gorčina poniženja skoro ju je ugušila. Da, ona se ponizila, a zašto? Richard, koji je svoga sina dao da postaneadvokat, a kćer mogao slati u Pariz, ponudio je njezinu sinu mjesto pisara, uporedio je njezinu ljubav premaPetru sa smiješnom pozom. Upravo u ovom trenutku raspreda događaj, kritizira je zajedno s Evom. Usne su jojdrhtale i skupile se, išla je, iako nije ništa vidjela. Eva je, naravno, možda bila u pozadini cijele te stvari; Evinomrsko, ulagivo držanje imalo je svoj utjecaj — podmukli, pokvareni utjecaj — na Richarda. Predstavila je sebi,kao da čuje, kako je Eva završila stvar veselim smijehom; strese se razdražljivo zbog stida.Na putu kući njen ponos urodi odlučnim zaključkom. Ušla je u kuću u ulici Flowers dršćući zbog odluke. Sin juje čekao, ne hvalisavo, u lakomislenoj razonodi na igralištu golfa — tako je mislila — nego u kuhinji, predanozbiljnom čitanju: i, nastojeći da govori normalno, koliko joj je to samo dopuštalo njeno uzbuđenje, reče:»Misliš li, da možeš dobiti jednu od stipendija, o kojimasi govorio?«On pogleda, lice mu je bilo nešto uplašeno zbog njene neobične žestine. »Da, majko«, reče. »Ali zar ujakRichardne će —«.»Budi miran,« nastavi divlje, onda se s trudom sabere. Pogleda ga nježno. »Hoću, da se sutra upišeš«, rečemirno, promijenjenim glasom. »Ti ćeš dobiti stipendiju, moj sine — a ostalo je moja briga.«Melodramatično, zaista. Ona će pokazati Richardu s njegovo dvoje prosječne djece, a prije svega pokazat će Evi.Da,308kada se Eva bude drugi puta smijala, ona će biti u mogućnosti da joj odgovori mirnim i prezirnim smijehom.Pogled joj je prodirao u daljinu, ocrtavao je viziju budućnosti, i stisnu zube u gnjevnoj naglosti svoje namjere.XVIIKljuč joj nije pravio buku, kad ga je oprezno gurnula u bravu i okrenula; dolazak joj je bio tako bešuman, kakoje samo bilo? moguće. U malom predsoblju, tamno osvijetljenom samo okruglim prozorčićem nad vratima,ostavi kožnu torbu: to ne bijaše znameniti inkaso-kovčeg, nego torbica za pakete, koju je prije kupila ukaledonskom bazaru; onda skide kaput i šešir, objesi ih o klinčanicu, okrene se, i polako ode u zadnju sobu.On je studirao: laktovima se podbočio o stol, glavu podupro objema rukama, kosu nesvijesno raskuštrao prstima;tako se nagnuo nad razbacanu hrpu knjiga i papira, koji su ga toliko privukli, da nije ni digao pogled da joj takodade do znanja, da je primijetio njen dolazak. Ona nije dala ni glasa od sebe, nego počne tiho spremati čaj: stavikotlić na vatru, polako upali plinski reso i od vremena do vremena za-kruži pogledom preko njegove nagnutepojave. Već gotovo tri tjedna besprekidno traje ovo intenzivno učenje, i pogled na njega nagnutog i udubljenog ustudije, dirne je neopisivo. Kada je konačno bila gotova, stade i reče blago:»Mogu li sada spremiti stol, Petre?«»Zdravo, majko«, odgovori on, pogledavši tako, kao da je tek sada primijetio, da je tu. Zavali se u stolicu. »Opetmi smetaš.«»Mogu ti dati još pet minuta, ako hoćeš«, mrmljaše ona.»O, sve je u redu«, odgovori on ljubaczno. »Imam za sobom prilično teško popodne.«Činilo joj se, da je blijed, dok je, brižljivo se trudeći da, ništa ne pokvari, počela njegove knjige stavljati naočišćen sanduk za drva —• koji je iz pristojnosti nazvala bifeom. On se za časak zavali unazad i s osmijehom nalicu promatraše njen revni rad, onda se diže i, s rukama u džepovima, počne hodati unaokolo po stanu. Kad jeprebacila stolnjak preko stola i brzo ga rasprostrla, čula je, kako je, dok je prolazio309

tamo i amo susjednom sobom, mrmljao neke dijelove učenja, koji su daleko premašivali ono, što je ona znala.»Gotovo«, reče ona živo kad je prestao šum. »Čaj je gotov.« Nije, tako je smatrala, trebalo gong u ovome stanu.»Dražesna okolina, zaista«, potvrdi kad je ušao; otkako je prebolio prvu žalost, počeo se rugati četvrti, u kojoj subili. »Upravo sam promatrao, kako nekoliko mališana vani igraju nogomet s kutijom od konzerve, duž parka.«Sjede i uzme prženi kruh. »Za moj ukus ne bi mogli dosta rano otićiodavde.«»Dobro«, reče ona, dok mu je pružala hrskavo isprženiriblji file, »dobro, to ćemo jednoga dana i učiniti.«»Prepusti to samo meni«, reče on sigurno. Zamišljeno je miješao svoj čaj, onda uze nož i viljušku. »Opet riba«,primijeti, ne neljubazno.»Mislila sam, da ćeš to voljeti«, ubaci ona brzo. »Sasvim je svježa. Sišla sam na tržnicu — taj me put umara —tamo se sve može dobiti tako jeftino. I laka je hrana, kada se studira. Kažu, da je to hrana za mozak.«»Dovraga s hranom, za mozak«, reče on obzirno — i u njegovu je glasu čula Frankovu ljubaznu porugu. »Ali jedobro«, nastavi, gurnuvši u usta velik komad. »Ugodan okus.« Bio je skoro gotov, kad je pogledao i najednomupitao: »Gdje je tvoje? Ti nisi ništa jela.«»Znaš, da ne volim ribu«, nasmije se. »Osim toga, maločas sam pila kavu s kolačem —• na putu u ured,gospođica Tinto i ja svratile smo kod Chisholmsa. I to mi je pokvarilotek za čaj.«On je pogleda sa sumnjom, turajući u usta zadnji komad ribe; sumnjao je, da je njena veselost namještena.»Dobro«, reče, »kad tako radiš. Tako kvariš želudac.« To predbacivanje, koje je u djetinjstvu tako čestopogađalo njega, sada joj se vraćalo; ona se smiješila, promatrala ga je, kako uzima »Evening News« i otvararužičaste listove sportske strane. Najprije je čitao šutke, zatim pipajući uze šalicu, popije dugi gutljaj čaja, i rečekritički: »Zapad treba ove godine da ima dobru sezonu. Imaju prilično dobru momčad.«»Da?« odgovori ona, pokazujući radoznalost.»Sjajnu«, odvrati on; »sjetit ćeš se mojih riječi.«310Ona ne bi bila u stanju da razlikuje nogometaše od dizača utega: njena je znatiželja bila rezultat živosti, koja jeobojila njegovo blijedo lice; uzbudi je to, što je on govorio tako otvoreno, i tako bez straha, pokazavši svoj ukus,svoj interes, pred njom. Dok je čitao, pila je čaj, promatrala ga s osmijehom na licu, ubacivala je pristaleprimjedbe, kada on odjednom reče kao iz puške:»No, takvo nešto, majko.«Da, ona, njegova majka, bila je bar zadovoljna.Napokon on pusti novine da padnu na pod, zijevnu, i protegne se.»Na ovaj način ne ću biti prvi. Iako sam učio cijeloga dana.«Ona je sebi postavila pravilo, da ga nikada ne sili na rad, ali se sada usudila primijetiti s puno humora:»Po tvome izgledu lijepo si napredovao. Zadovoljan si sam sobom.«»Samo čekaj, kako će to zadovoljstvo izgledati, kad budu objavljeni rezultati«, odgovori on mudro. »Bit ću načelu liste — ili nigdje!«»Da, ti si uvijek dobro učio«, reče ona sanjarski, »cijelo vrijeme, od tvoje prve školske godine.«»Pa, da li bi htjela, da sada prestanem?«»Sve dok ne dobiješ stipendiju«, nagovaraše ga, »sasvim je svejedno, da li si na prvome ili posljednjem mjestu.«On ju je zamišljeno gledao kad se digla i počela raspre-mati stol.»Večeras ću ti pomoći brisati«, reče napokon, kad je počela prati suđe.Ona, otklanjajući, ispruži mokru, zaparenu ruku.»Sjedi, gdje si, mladiću.«Ali on se diže, da obriše mokro suđe, koje je ona stavljala na jeftini lakirani poslužavnik. Bio je to naročitosjećaj, imati ga kraj sebe, gotovo ju je doticao — sada, kada je stajao kraj nje, bio je viši gotovo za pola glave— i pomagao joj je u tom prljavom poslu na kuhinjskom izlivniku. Mislila je na to, kako će ga jednog danadočekati s besprijekorno pokrivenim stolom u blagovaonici, jednoga dana, možda, kad se vrati sa sjajneoperacije — da, tada će mu veselo reći: »Sjećaš li se, kad smo zajedno prali suđe u ulici Flowers?«311To će biti gotovo smiješna uspomena! Za sada je, svakako, primila njegovu pomoć kao znak njihovadrugarstva.»Hvala«, reče kad su bili gotovi; ožme sudoper. »Sada idi i prošetaj se prije no što legneš.« -:»Zar zbilja misliš?« pitaše on neodlučno: to je bio oipet Frankov glas, koji joj je govorio1 — ne sasvim siguran,zavisan od njezina mišljenja.»Naravno«, odgovori ona čvrsto. »Dobro će ti činiti.« On uze kapu i ode s onim lakim, gotovozategnutim osmijehom, kojim joj se ponekad osmjehnuo, a koji ju. je grijao toplim priznanjem njegoveprivrženosti.

Dok ga nije bilo, spremila je posuđe, uredila sobu, vratila mu knjige na stol — sredila ih brižljivo — onda sebrzo presvuče u svoju sivu kućnu haljinu. Cijelo je vrijeme osluškivala, ne bi li čula njegove korake, oštarzvižduk, kojim je najčešće najavljivao svoj dolazak.Kada je čula njegov pištavi znak, dotrči do vrata, otvori ih, i ostavi otvorena, a ona je opet sjedila, mirno plela,kada je došao — što su pokazivala vrata, koja su nekako sama od sebe skočila; naravno, da ona nije bila ni takonježna niti tako luda, da bi mu ih sama otvorila.Šetao' je parkom, gledao tenis, časak je sjeo na jednu ledinu za kuglanje, konačno je bio u Groveovoj kavani(An~ tonio Demario, vlasnik) da usput pojede sladoled: »Samo da ohladim ribu, znaš majko.« Iako1 je malonabrala čelo, što je bio u kavani, ipak nije izgovorila ukor, koji joj je već biona jeziku.Opet se latio svojih knjiga. Ona je sjedila za drugim krajem stola, plela mu čarape, držala se kao da čita roman,koji je bio pred njom, dok se uistinu zapanjeno pitala, kako je jednom mogla podnijeti, da svoga dječaka pošaljeu školu, samo zato, jer je to bilo za njegovo dobro, jer drugačije nikako nije išlo; ipak, sada je znala, da,zahvaljujući nekoj promjeni u njemu ili u samoj sebi, nikada više ne će biti u stanju da se opet rastane od njega.Potajno ga je promatrala, napeto je slijedila njegov napor, podupirala ga je ne-svijesnom snagom svoje volje.S kamina je sat otkucavao na njih mirnu kišu sekundi; juha, koja je bila određena za večeru, vrila je tiho na šted-njaku; iz donjega stana prodirahu prigušeni šumovi — jedan korak — nekoliko riječi — povremeno; napolju,oko zgrade,312■dizalo se tiho večernje brujanje grada i meko zamiralo na prozorima sobe kao tonovi prigušenih i dalekih orgulja.Ova je soba skrivala požrtvovnost, povezanu s velikom revnošću i neobičnom prisnošću — prisnošću u njihovojljubavi, kakvu ona već mnogo mjeseci nije osjećala.Dani su prolazili •—• ispit se približavao, brže nego da je tekao kao pijesak pješčanoga sata —• i izgledalo joj je,da on radi preteško. Stajahu mu otvoreno tako mnoge stipendije u istome iznosu, da je smatrala njegovonastojanje, da završi, kao prvi, nepotrebnim i štetnim po zdravlje. Dok god je bio među prvih dvadesetkandidata, dobit će stipendiju, ali njega ništa drugo* ne će zadovoljiti, nego da se ispuni njegova tvrdnja i dapostigne prvo mjesto u javnom natjecanju. Vruće je željela, da on uspije, i usrdnom se pobožnošću molila zanjegovo nastojanje. Kad je završila svoj obilazak kroz stanove, imala je običaj, da se ušulja u crkvu, koja je bilau njezinu okružju — bijaše to siromašna crkva, ali je njoj dobro došla — i tamo je nekoliko ozbiljnih trenutakamolila za njegov uspjeh. Često su gorjele njene svijeće pred sadrenim kipom svetoga Antuna, i isto tako. čestolupkahu njeni bakreni novčići u crnoj limenoj kutiji između njegovih nogu, obuvenih u sandale. Prilog udovice,tako je ponekad mislila, s osmijehom koji joj je trzao usne, i sveti Antun — zaštitnik mladosti — nije mogaoodbiti njezinu molbu za njezina sina.Došlo je vrijeme, i ona se osjeti stvarno uzbuđena od brige, koja je rasla; kad ga je ujutro na dan ispita, poljubila— njen najrjeđi izvor pažnje — i gledala za njim, kako mirno ide u susret velikoj pustolovini, visjela joj je suzana vjeđa-raa, i požurila se u prednju sobu, da gleda za njim niz ulicu. Ponos i nježnost rasli su u njoj, kad seokrenuo i mahao joj radosno i pouzdano. Njegovo ju je pouzdanje ganulo. Obično je, učvršćena iskustvom, njenasnaga bila bezgranična, ali se danas osjećala iscrpljenom, mlitavom, od očekivanja.Ona je obavljala svoj posao, govorila razborito, davala odgovarajuće odgovore kad su je pitali, ali nije bilapotpuno svijesna i, kasnije, nije se mogla sjetiti, kako je to sve ostvarila. U podne se nije vratila kući — Petar jetrebao ručati ha sveučilištu — nego svrati sama kod gospođice Chisholm u čajanu, gdje je sjela, duhom odsutna,i jela paštetu za dva pennvja — izvrsnu paštetu, veoma sočnu — a da joj nije osjećala ukusa. Zapravo je sjedila udvorani za ispite i proma-313trala, kako leti pero njezina sina; viljuška, zaista, mogla je biti pero, a izdašni sok paštete tinta, kad bi biloonako, kako je ona osjećala.Beskonačni se dan približi večeri, napustila je poslovnicu točno u pet sati i popela se u crveni tramvaj, da seodveze kući.Dok je žurila uza stube, disanje joj se ubrza; znala je, da je prerano za njegov povratak, ali je predosjećala vijesti,koje će on donijeti. Nije bila raspoložena za slučajan razgovor, ali kad je otvorila vrata svoga stana i htjela ući,otvoriše se vrata susjednog stana i jedna mlada žena, držeći nekoliko paketa, nagovori je smiješeći se.»Ove su stvari stigle dok niste bili ovdje«, reče, pružajući pakete Lucy. Imala je svijetlu kosu, na gornjoj usnilake zlaćane maljice, okruglo lice, nasmijano, crveno, tijelo joj je bilo sklono punoći, i istodobno je izgledalanevino i lukavo; dodade gotovo nepovjerljivo: »Uzela sam to za vas, da uštedim dječaku dolaženje još jednom.«»To je ljubazno od vas«, reče Lucy, uzimajući pakete i okrećući se da ode.»Ja sam gospođa Finch«, počne druga, još oklijevajući na pragu. »Da — Bessie Finch mi je ime.«»Tako«, odvrati Lucy, odbojno. Ona je bez naročitoga oduševljenja opazila dolazak novih stanara u susjednistan; osim toga, brigu susjeda već je jednom iskusila; nije bila voljna da to ponovi; ipak ju je nešto nenamještenona licu ove žene zadržalo, da ne zatvori vrata.

»Vi ste ovdje novi, kako čujem«, poče Bessie opet. »Kao i mi.« Bilo je jasno, da joj, da upotrebi svoj izraz, što jeLucy upoznala kasnije, »od brbljanja jezik već viri iz usta.«»Da,« prizna Lucy, zlovoljno, »ovdje smo novi.«»Veoma se veselim, što sam se s vama upoznala«, odvrati Bessie iskreno. »Znate, ljudi na ovim stubama nisubaš jako društveni. Bar se tako meni čini. A sama sam razgovorljiva. Prijeko u Whiteinchu — gdje moja majkaima voćarnicu — bilo je uvijek mnogo društva — tamo smo ugledna porodica, znate, jer imamo dućan. Već jetako dugo na istome mjestu, da nas svi poznaju! Ali ovdje je drugačije. I gospodin Finch —■ moj suprug« —ovdje Bessie pocrveni — »da, gospodin Finch i ja nismo dugo u braku. Gospodin Finch je zaposlen cijelogadana, i kada uveče dođe kući, bude katkada tako314umoran, da mu nije mnogo stalo do pripovijedanja. Često mi je dosadno.«»I ja sam cijeloga dana zaposlena«, odgovori Lucy obeshrabrujući.»To je sigurno vaš dječak, kojeg uvijek vidim, zar ne?« istrajaše Bessie. »Tako je pristojan mladić. Nedavno meje pozdravio na stubama — oh, pravi džentlmen, vjerujte mi. Gospodin Frinch i ja već smo razgovarali o tome,kamo ćete ga dati.«Kod tih riječi, koje su našle najslabije mjesto u oklopu njezina ponosa, Lucijina se ruka, koja je već bila upokretu da energično zatvori vrata, zaustavi.»Moj dječak pohađa sveučilište«, primijeti hladno. »Studira medicinu.«Bessie Finch je bila vidljivo zbunjena; obrve joj se digoše nad jednostavnim smeđim očima; šutjela je trenutak,onda se kratko i zbunjeno nasmiješi.»Gospodin Finch radi kod Lusha i kompanije«, reče »firma viskija, znate — tamo ima sjajno mjesto i uz to jošizvrsnu plaću.«Lucy se usiljeno nasmiješi. Nju nije zanimao taj vječni gospodin Finch, kojega je već često vidjela izdaleka,mali, debeli čovjek, za kojim je na stubama ostajao neobičan miris alkohola; i nije bila sklona popustiti nagonuprijaznosti koji je jednom tako jako utjecao na nju, kad je bila sama i mlada žena.»Hvala vam, što ste primili moje pakete«, reče zaključujući i zatvarajući vrata.»Sa zadovoljstvom«, uvjeravaše Bessie, nanovo se smijući. »Da, veselilo* me je.« Ali je iza osmijeha ipak ležalomalo uzbuđenja, kao da neka unutarnja nervoza još uvijek teži da se rastereti govorom. Ali joj Lucy ne dadepriliku da nastavi; kimne joj u znak pozdrava i zatvori vrata.Ode u zadnju sobu i odloži pakete, nevažnu međuigru bitke odmah je zaboravila.Čekala je, a mišići lica joj se objesiše od bojažljivoga iščekivanja. Njezin se ponos protivio, da prizna taj strah,ali u trenutku, kada je čula njegovo kucanje — nije zviždukao, što je odmah protumačila kao nepovoljan znak —strese se odjednom, uplašena glasnim ubrzanim lupanjem srca. Pošla je da mu otvori, ukočeno.315■AIzgledao je blijed i umoran; mrlja tinte mu je stajala na lijevom obrazu; ništa nije rekao kad je ušao. Pošli su ukuhinju.»Imam nešto toplo za tebe«, reče jasnim glasom. »Već je gotovo, ako hoćeš.«On se baci na krevet u alkovenu •—• naravno, da u toj prostoriji nije bilo otomana — i zagleda se u strop.»Dobro!« reče napokon.Ta jedina riječ, i način, na koji ju je izgovorio, prožme je toplim udivljenjem. Iza maske mira buktalo joj je srce,kad je donijela ukusni gulaš, koji mu je pripremila.»Dakle, ti izgleda da nisi vrlo znatiželjna«, reče on poslije jednoga trenutka, dok je s namještenim miromukočeno gledao u istu karnišu. »Zašto ne pitaš, kako sam prošao?«Ona zastade, držala je ukočeno u zraku vrelu, u servijetu umotanu zdjelu. »Dakle, dobro si prošao?« zapita,mirno dižući obrve. To bijaše naročita lukavo odigrana ravnodušnost; osjećala je, kako su joj kod tih riječidrhtala koljena.»Prošao sam slavno i pobijedio«, odgovori on brzo. »Još je prerano o> tome govoriti, naravno. Ali pismenizadaci su prošli lako •— djetinjski lako. Kroz matematiku sam samo plivao, a engleski sipao kao iz rukava.«Oduševljenje mu je raslo uporedo s riječima. »Čudo, kako je dobro išlo, a kada sam izišao i razgovarao snekolicinom mladića, rekli su mi, da su pokvarili pismene zadatke.«Ona se nije micala, samo su joj oči svijetlile prema njemu; osjeti neko prolazno saučešće prema majkama onih»mladića, koji su pokvarili pismene zadatke«; onda joj se u uznemireno grlo digoše olakšanje i ponos. Zatrenutak nije mogla govoriti, stajala je sasvim tiho, lutajući pogledom promatrala je njegovu punu pojavu, koja jeležala. Njena nježnost obuhvati njegovu pojavu s izrazom dirljive tragike. Vidjela je koščate zglobove ruku, kakoizlaze iz prekratkih rukava, vidjela je gotovo sjajne laktove njegova kaputa, njegovo blijedo lice, i — najjasnijidokaz njegova truda, koji je izazvao vrhunac njezina duševnog uzbuđenja — tintu na prstima i obrazu.Ali sada, kad je postigao namjeravam utisak, zažubori divljim potokom riječi nagli izvještaj o toku dana; opisagledajući unazad, opširno, što je uradio, i način, na koji je to uradio. Slušala je njegov brzi govor, a sama je sebirekla,316

kako je bila mudra njezina žrtva, kad ga je dala u školu u Loughtownu; pitaše se, kako bi ga mogla nagraditi, štose tako dugo i tako marljivo posvetio učenju. Da, tako je mislila, on je sjajno radio; tako, kako je brat Alovsiusgovorio: »Valjanu konju ne treba mamuza.« Mamuzu, za dječaka kao što je Petar. Za vrijeme, dok mu je nosilajelo i nudila ga, da pošteno zagrabi, nije je napuštala misao o nagradi. Htjela mu je prirediti neko veselje,zasluženi dar za tu pobjedu, koju je, to je sigurno znala, izvojevao.XVIII 'Slijedećih dana, kako je malaksao poticaj tog velikog događaja, Petar zapade u apatiju. Valjalo je čekati cijelimjesec, dok budu objavljeni rezultati, a sada nije imao što raditi. Raspoloženje mu se mijenjalo; ljenčario je postanu, pravio zlovoljne primjedbe o vrućini ljeta i prašini ulice. Žalio je, što nema prijatelja, čak i što nemabicikla, kojim bi se mogao odvesti u hladovi tu okolinu. Naravno da je bilo nemoguće, da se pridruži mladežisusjedstva, a ona nije bila — »privremeno«, kako je rekla —■ u stanju da mu kupi bicikl. Jednom ga je, kad sevraćala uveče, primijetila, kako izlazi iz Demariove kavane, kamo je išao s punim pravom, da ugasi žeđ saledenim pićem. Ona se počne brinuti; bojala se onih spuštenih ramena, koja je povremeno kod njega pri-mjećivala. Bojažljivo' je osjećala, da bi mu to moglo škoditi zdravlju, što nema promjene zraka.Onda odjednom, kao< grom iz vedra neba, dođe neko pi-smo'. Ono ju je potpuno izbacilo iz kolosijeka, nju, kojaje stalno proricala svoju sreću, i uvjeravala, da joj ona dolazi jedino njenim trudom. Bilo je od Edwarda — izraz,iako to ona nije znala, nečiste svećeničke savjesti — u kojem ju je obavještavao, da se nadao, da će moći Petrapozvati k sebi na nekoliko dana praznika, ali mu je to sada nažalost nemoguće. Radi jetara preporučen mu je putna Madeiru, a kao opipljivi znak žaljenja priključuje dar od pet funti. To je bilo slično Edwardu, koji je mrzio, daga mole za novac, i volio ga je davati sam i na osobit način. Ali cijelih pet funti. Bila je ganuta; kakvo uživanjeosjećati među prstima taj šuštavi papir, koliko dugo nije imala ona, koja je morala raditi317

s masnim bakrenim i izlizanim srebrnim novcem, odjednom u rukama toliko bogatstvo. Odmah je osjetila želju,da novčanicu sačuva, ali.da razumno kupi neki zaista potrebni komad pokućstva. Petar je u svojoj sobi trebaoimati sag; na njenom je krevetu, koji je kupila iz druge ruke, puklo jedno trošno pero. Ali strastveno odbije temisli. Najednom je op-sjedne neka lakomislenost — neka ludost. Iako je to popuštanje u sebi osjetila kaoslabost, bezumnu slabost, ipak su okolnosti, koje su je izazvale, bile naročite. Petrov period studija, njegovumorni izgled, gradski zrak, koji iscrpljuje, a koji ih je oboje oslabio, duboko uvjerenje, da njima po pravupripada oporavak, činjenica da ona kao službenica kod Hendersona i Shawa — i ako joj ta čast pripada samosasvim kratko vrijeme — može imati deset dana odmora u srpnju: svi su je ti obziri pokolebali. Dok je tromohodala vrelim i prljavim trotoarima svoga rajona, ugleda viziju plavog mora, kako pleše pred njom; ugleda Petrai sebe na obali toga mora; ukratko njenim riječima: »nešto ju je nadjačalo«. Medeiru nije mogla sebi priuštiti, alije odmor ipak mogla ostvariti. Oni su ga zaslužili, Petar i ona, i oni će otputovati na oporavak, makar tanovčanica od pet funti otišla do zadnjega pennvja.Kada je svome sinu saopćila ovu odluku, njegov pogled postade sjajan, a ramena mu se ispraviše; prestaneodmah proklinjati vrijeme, koje je sad postalo idealno za boravak na obali. Do kraja tjedna govorili sumornarskim izrazima, pravili kružni put po kolodvorima da bi proučili različite krasno obojene plakate, i, poslijenekoliko s užitkom izvedenih potraga po željezničkim prospektima u pogledu izdataka jednog takvog izletaodlučiše, po savjetu gospođice Tinto, da posjete Doune. Gospođica Tinto je tamo poznavala jednu damu, koja je»izdavala« sobe —■ gospođicu Tweedy — u čiji glas i urednost nije nimalo sumnjala i za koju je jamčila samosebi svojstvenim neobičnim snažnim stiskanjem usana.Brzo- napisaše gospođici Tweedy i u pravo vrijeme dobiše odgovor, u kome je gospođica Tweedy objasnila, danema ništa protiv toga, da primi gospođu Moore i sina za neznatnu sumu od trideset i pet šilinga na tjedan — neračunajući kupanje, rasvjetu u spavaćoj sobi, čišćenje cipela, čaj i upotrebu kuhinje. I tako se odlučiše. Teškavućina grada, koja je s pločnika prodirala kroz potplate cipela i pojačavala od-318A■4.1

vratne mirise slumova u kojima je ona provodila svoje dane, postadoše ništa u oduševljenju toga očekivanja.Spremili su se metođično. Uveče pred odlazak spakova ona sve stvari u Petrov kovčeg i odgovarajući na njegovoruganje •—• on upotrebljavaše riječi »medeni mjesec« — dade neočekivan, veseo i duhovit odgovor. Ona je,nadalje, pronicljivošću generala odredila, da muž gospođe Collins, koji je opet bio bez posla u dokovima iveselio se da nekako zaradi pola šilinga, donese kovčeg na kolodvor, dok će njih dvoje stići za njim tramvajem:sretan početak, koji je značio uštedu od ravno dva šilinga.

Ujutro — jutro velikoga dana — bilo je lijepo. Gospođa Finch, koja se neočekivano pojavila na stubama, obećacrve-neći se i potpuno dobrovoljno, da će paziti na stan. Ljubazno od nje, mišljaše Lucy, trenutačno dobrodušna.Išli su niz ulicu. Na uglu su ušli u tramvaj tako obične boje — ali u tako neobičnom duševnom uzbuđenju. Onajednostavno nije mogla priznati, da je to bilo isto ono vozilo, koje ju je inače drndajući vozilo u White Street.Ne; danas su tmurne strane kola svijetlile živim purpurnim, sjajem; čak su i dugmeta konduktera magičnoblistala.Na kolodvoru je čekao Collins zbog kovčega, oslobodivši je od prigušenog straha, koji je imala zbog njegovetrezvenosti, i uskoro su sjedili u vlaku. Otputovali su. Dan je bio topao i sunčan; željeznički nasipi sjali su seživahnom zlatnožutom bojom maslačka; para se vijorila i dizala bijela na plavom jasnom nebu. Kad se Lucyuvalila u svoje sjedište i naslonila lice na grubi topli jastuk, osjeti olakšanje, nevjerojatnu lakoću, sretnooslobođenje zbog toga brzog udaljivanja od grada. Bilo joj je, kao da je slatko zelenilo, polja zaboravila, i opetga prepoznala u novom oduševljenju. Gotovo je bilo nevjerojatno, kako su njene oči, ugledavši par običnihmaslačaka u travi nasipa, mogle zaigrati takvim nenadanim zanosom. Ali je to bilo* tako. Nakon zaparneprljavštine grada ovaj je put nalikovao na naglu opojnost, na novo spoznanje ljepote života, buđenje gotovobolne čežnje za životnom ra'do-sti. Bila je tiha, mirna, kad su stigli u Doune.Kuća gospođice Tweeđy, koju su s naporom jedva našli, ležala je daleko od buke zavodljivih igrališta golfa ihotela u tihom kraju grada; a gospođica Tweedy bila je trijezna mala319žena, sa sitnom glavom, dugim bijelim mlitavim vratom, velikim sjetnim očima, i nekim tužnim tonom u slabomglasu. Ona ih oboje pozdravi ljubazno.»Našli ste kuću, vidim«, reče potišteno.»Da — oh, da«, odgovori Lucy ljubazno.»Svatko me poznaje«, reče gospođica Tweedy s tužnim zanosom. »U gradu sam vrlo ugledna žena. Nadam se,da ne ćete stavljati velike prigovore jelu —«. Mjerila ih je sjajnim očima. »Kuham samo jednostavnu hranu.Najjednostavnije od najjednostavnijega. Ali sve prvoklasno.«»Da! U to sam uvjerena«, ubaci Lucy.»Ali cijene živežnih namirnica«, reče opet druga, iznenada podigavši oči. »To je sramota. Sve stoji danas hrpunovaca. Maslac je poskupio za dva pennyja, šećer za penny, brašno za pola pennyja. Kako da tu žive pošteniljudi, to mi je zagonetka«. Pod njenim se izazivačkim pogledom Lucy poče neugodno osjećati.»Ako vi želite da plaćam neku malenkost više nego što je utanačeno, gospođice Tweedy«, reče, »naravno' dasam spremna izaći vam u susret.«Gospođica Tweedy ispruži odbijajući ruku.»Ni pennyja, gospođo Moore, ni kad biste preda me pali na koljena«, reče patetično. »Moji su uvjeti razumni, ineka tako1 razumni ostanu. Ima stanodavki —■ mogu vam neke i navesti iz ove ulice — koje bi skočile na vašprijedlog. Ali ja? Ne, gospođo Moore! Te žene neka samo jedre unaokolo u svome nojevom perju, ako im topravi veselje — ja hoću da sačuvam svoj glas bez mrlje, pa makar voda došla do guše« — stade, da uzme daha— »ali ako budete pri rastanku smatrali, da ste dobro pogodili, onda se ne može ništa prigovoriti, ako žrtvujetepola šilinga za gubavce. Godinama već pomažem rad za spas gubavaca — tih sirotih nesretnih bića.« Malastanodavka opet udahnu, onda upravi čeznutljiv pogled na Petra i primijeti polako: »Vaš sin?« Kako je dobilane-izbježiv odgovor, podiže zamršeni pramen kose s obraza i gurne ga brižljivo za lijevo uho. »Ne ću tvrditi danije ugodno imati liječnika u porodici. Nemam ništa protiv liječnika. Oh, ne! Oni čine najbolje što mogu, u tosam uvjerena. Nekada uspije, a nekada ne.« Spusti glas, dodade drhtavim šapatom: »za ženu moga nećaka nisumogli ništa učiniti.«»Šteta«, reče Lucy. »Ona je bolesna?«320»Bila, gospođo Moore. Bila«, odgovori gospođica Tweedy, svečanim i šupljim glasom. »Zimus smo je pokopali,a ja sam je svojim rukama položila na odar. Bila je« — njezina je donja usna drhtala kad patetično podiže pogled— »bila je najljepši mrtvac, kojega sam ikada opremila, gospođo Moore. Pravi anđeo. Dala sam joj ljiljan unjenu malu ruku. Svatko je rekao, da nije moglo biti ljepše. Imam pravi dar za to, vidite. Dolazilo mi je dazaplačem, kad su je pokapali — bila je takva slika dražesti«. Svijetlo, gotovo kao oživljavanje, prožme kodgovora ugašene crte gospođice Tweedy. Nastavi: »Jednom ću vam pokazati medaljon, koji mi je dao njen muž zauspomenu. Bio je veoma zahvalan — i veoma je pošten mlad čovjek. Iako ima namjeru da uzme na Blago-vijestjednu drugu.«Nastupi stanka. Onda se gospođica Tweedy s uzdahom obrati praktičnim stvarima. Objasnila je vrijeme obroka iodlazak na misu, prorokovala promjenu vremena, opominjala, da se neoprezno ne kupaju i da kasno' ne liježu, ionda tiho nestala iz sobe.Po njenom odlasku zavlada mrtva tišina.»Ovdje je barem lijepo čisto«, reče Lucy, gledajući unaokolo zadovoljno.»Barem?« upita Petar.»Da — ona mi se čini malo čudna, zar ne?«

»Ljiljan«, citirao je on s naglaskom.Oni se pogledaše, onda im se potkrade jedan osmijeh, koji se sve više i više širio i konačno prerastao u glasansmijeh. Ta ih veselost potpuno savlada; smijali su se i smijali.»Ljiljan —•« promuca on tiho, dok se gegao prema kaminu. Lucy obrisa suze iz očiju.»Prestani«, zadahta ona konačno, »čut će te«; ali su joj se usne još uvijek trzale, kad je uzimala kotlić za čaj.Ali im je, naravno, gospođica Tweedy porasla u očima, kad su je bliže upoznali: u njezinoj je sjeti bilo nešto, štoju je oslobađalo utučenosti; a njena vještina u kuhanju i pečenju bijaše nenadmašiva. »Uštipci gospođiceTweedy« po-stadoše odmah poslovični u istom stepenu kao i »ljiljan«; ona se »povjerila Lucy«, da se upotrebinjen izraz, »rastrgala se« za njih obadvoje, olakšala svoja zgrčena prsa pripovijedanjem jedne porodične pričepune važnih stvari i tragičnih pojedinosti; porodične priče, koja se nije odlikovala toliko21 Tri ljubavi321

značajnim djelima svojih junaka, koliko strašnom snagom tvrdokornih i podmuklih bolesti, koje su ih spopale ikonačno odvele u bolji svijet.Ni vrijeme se nije ravnalo po onom prvom tmurnom proročanstvu, nego je donijelo niz lijepih dana, koji suprolazili blago i sanjarski. Lucy je malo radila; besposlica je bila njen glavni oporavak. Najviše je voljela sjeditina toploj hridi i gledati more — ne na plavi ocean, kojim ju je njena mašta zavaravala, već u sivu boju mora,njegovu blještavu daljinu, na more, koje se je u neprekidnome nemiru, beskrajnoj istrajnosti, valjalo; valovilizahu obalni šljunak do njenih nogu —■ dugi jezici valova pretvarahu se u kapi. Pokretna snaga ove vode ugibanju bila je istrajna, jednaka životnoj snazi; to je za nju bilo nadahnuće, nadahnuće, koje nije jasnoraspoznavala, ali koje je nesvijesno usisavala kroz svoje tijelo, koje je mirovalo, tako kako je ovdje sjedila,dokona i nenapeta. Daska za skakanje uzdizala se od hridi nad dubokom zelenom uvalom; Petar se ovdje kupaosvakoga jutra. Kad je skakao, pogled na njegovo tijelo, koje se uvilo kroz zrak prouzrokovao joj je neobičnoslikovito veselje. Njegova podrugljiva riječ dođe joj u sjećanje i izazove joj smiješak. Medeni mjesec sa svojim,sinom — kako besmislena misao! AKada se obukao, popeo se do> nje s još vlažnom kosom, maramom, za kupanje muškarački omotanom oko vrata,i pošto je zatražio njeno mišljenje o vrijednosti svojih podviga, šetali su podosta, do luke, da bi se on ugrijao.Bili su stalno zajedno. Povremeno je izgledalo, kao da on teži da proširi krug svoje zabave i tada je upravljaozavidne poglede na igrača golfa, koji je nosio preko ramena torbu sa štapovima; katkada je pokazivao lakuzlovolju nad skučenošću njihova kapitala, ali ona mu je davala toliko džeparca, koliko god je mogla; i, ustvari,većinom je bio prema njoj dobar.On počne da postaje dobronamjeran i uviđavan a kada se jednom za vrijeme šetnje jedno- muško oko upravilo nanju s odobravanjem primijeti:»Ti si žena, koja još dolbro izgledaš, znaš, majko«; i kimne ohrabrujući. Izmisli i podmetne joj jednu vrlo nježnusimpatiju za prvaka artističke trupe i dražio ju je tvrdnjom, da ona gine pod tom tajnom i neuzvraćenomnaklonošću.322

Uveče su se, poslije čaja, šetali ruku pod ruku duž travom pokrivenog obalnog šetališta, išli su konačno onimartistima. Za četiri pennvja bilo im je dopušteno1 ući u rezerviran prostor i udobno sjesti u stolice, ali je tajluksus, kako su zaključili, bio' ušteda; napolju stajati značilo je biti progonjen od male crvene samotne vreće zasakupljanje, a Lucy, u svome sadanjem raspoloženju, nije imala srca da uskrati prilog. Predstava je, osim toga,bila izvrsna — trupa Vala Pinkertona uživala je glas, koji nije zaostajao ni za jednom drugom duž morske obale,a Val sam, danju nepoznata veličina, ali noću junak, razlikovao se od svih svojih ljudi po širokoj crvenoj vrpci,koja je dijagonalno sjekla bijeli prednji dio košulje za frak, gotovo s kontinentalnom otmjenošću —• da, ValPinkerton je izgledao aristokratski —• gotovo oholo — i imao je bariton, koji je oduševljavao. Luciji i Petruizgledalo je tada, da je on dostigao vrhunac svoga stvaranja, kada je, jednom rukom romantično ispruženom, adrugom rječito na vrpcom ukrašenom srcu, pjevao:»Daisy, Daisy, pokloni mi svoju ruku,Ako me ne uslišiš, izgubit ću pamet.Ne će to biti otmjena udaja;Jer ne možemo uzeti kočiju;Ali ako se ljubi

Vozi se lijepoI na dvosjednom biciklu«.»Mi ćemo sebi već moći dopustiti kočiju, majko«, primijeti Petar lukavom ljubaznošću. »Nemoj se o tome ništabrinuti.«Opet je to bila revnosna utjeha za budućnost, koja ju je uvijek oduševljavala. I stalno> je imao na umu nju, kada.su mu misli lepršale u budućnost. Često1 su artista molili, da ponovi »Daisy«, i kad je divni Val lično objavio daće »ponoviti staru najmiliju« pjesmu, imali su osjećaj da to on pjeva isključivo za njih. Na putu kući, išli su uskopriljubljeni kroz toplu tamu, pjevušili su drugu melodiju, a u refrenu im se potkrade jedna duboka bas-nota —šum mora, koje se u skrivenoj uvali dizalo i spuštalo. Dok su išli, slani svježi i vlažni zrak puhaše im u obraze;svijetla udaljene luke bacala su zašiljene žute crte preko crne vode; lakom rosom pokrivena ledina pod njihovimnogama bila je plastična. Pred hotelom21*323Marime — čiji visoki osvijetljeni prozori nagovještavahu njegov nestidljivi sjaj —• Lucy bi češće stisnulasinovljevu ruku i onda bi stali, da iz sigurne tame i udaljenosti promatraju prelaženje konobara, oble linijeramena žena, koje se nazirahu iz večernjih haljina, pred njima se otkri cijela slika te osigurane i profinjeneegzistencije. Ispunjeni revnošću skrivenog promatrača, svako je od njih kod ove scene osjećalo osobitu želju, onužaren, ona pasivna; ipak je to za svakoga od njih značilo jedan doživljaj, koji se penjao u grlu i pojačavao, doknije postao prava stvarnost. Ona je sebe vidjela kako na kraju duge borbe, koja joj je još predstojala, živi uatmosferi lake besposlice; a on, otvorivši usta, crtao je svoju budućnost upravo u takvoj eleganciji i bogatstvu.Kada su pošli, ispunjeni svojim mislima, nisu mnogo govorili; ali je ona bila svijesna uže veze među njima,zajedničkoga cilja, koji ih je povezivao.Za čitavo ovo sretno vrijeme, ispunjeno dražesnom pri-snošću, gotovo je prestala da ga smatra sinom.Drugarstvo s njim ispunjavalo je cijeli njen dan; visjela je o njegovim riječima, čekala njegov osmijeh, unaprijedje bila spremna, što je god bolje mogla, da mu ispuni svaku želju. Jela, za koja su molili stanodavku da impriredi, bila su ona, koja je on želio ili molio. Veselila se, što može udovoljiti njegovim. hirovima, no ipak je točinila većinom pod maskom osornosti. Nikada nije dopustila, da njeno držanje bude slabo zbog njene nježnosti.Nije ga mazila. To bi očigledno bila luda misao. Njezino davanje nije bilo1 popuštanje, nego znak sklonosti, atražila je, da joj se istoim sklonošću i uzvrati.Takav je odnos zavladao među njima za vrijeme boravka u Douneu, pa kada je, konačno, taj odmor, kao i sviodmori, došao kraju, izgledalo je, da je taj odnos među njima čvrsto i trajno ustaljen. Lucy se vrati u ulicuFlowers s osjećajem sigurnosti, spremna za borbu i budućnost.U Douneu su samo malo govorili o rezultatu ispita, izbjegavali su tu temu tiho podrazumijevajući sigurnost.Njen vlastiti osjećaj težio je neizbježno za tim, da podupre njegovu vjeru: što on nije sve u prošlosti postigao?Ipak je njeno uzbuđenje bilo opet ponešto grozničavo, kako se približavao dan objavljivanja rezultata. I kada jezaista osvanulo jutro toga dana, ruke joj kod oblačenja potpuno otkazaše.324

Bila je subota i on reče, da namjerava ići na sveučilište u jedanaest sati jer će dotle rezultat sigurno biti objavljenna oglasnoj ploči; bit će u stanju da joj vijest saopći, bilo dobru ili lošu, kad se vrati u podne.»Oh, mora biti dobra«, reče ona naglo, već je bila oibu-čena da izađe na ulicu, ali je nesvijesno odugovlačila navratima.»I ja mislim«, dodade on. Svladavanje osjećaja napravi ih suzdržljivima. I tako savlađujući se ona reče:»Sada moram ići ili ću zakasniti«; i otrže se.Dok je išla niz ulicu, koja je još uvijek zadržala svježinu jutarnjeg zraka, osjećala se nestrpljivom. Iako je većpun mjesec, čekala sa stoičkom ravnodušnošću, sada je bila u nervoznome nemiru, i činilo joj se, da se ono malosati do ručka produžuje beskonačno. Na uglu je jedan starac držao malu papirnicu i baš je bio zaposlenstavljanjem oglasa za jutarnje novine pred svoje prozore, i, kada je prošla, dođe joj uslijed idejne asocijacijeupravo jedna misao. Zaustavi se naglo, povrati se, uđe u radnju, i kupi »Glasgow Herald«.Idući do tramvajske stanice držala je složene novine u ruci, kajući se gotovo za svoj impuls, sjetivši se, dadogađaji u jutarnjem listu uopće još nisu mogli biti objavljeni.Ali ipak, za vrijeme dok je sjedila u crvenome tramvaju, njene su ruke drhteći otvarale velike stranice. Oči su jojlutale nemirno preko svakodnevnih vijesti: potresa u Japanu, nagle plime u Borneu, ubojstava u Leedsu; tražilesu bojažljivo saopćenje veće važnosti. Ali uskoro opazi, da taj važni događaj nije bio spomenut. Kada bi Petrovoime bilo u novinama, odmah bi se uzdiglo iz smušene razbacanosti mrtvih riječi i beskorisnih slova. Pusti da jojnovine napola sklizriu io koljena, kada najednom primijeti naslov: »Sveučilišne vijesti« — i popis imena. Oči jojgutahu kratak popis •—• samo dvadeset i pet imena — i sve imena bez značenja, imena grozno prazna, koja nisuništa značila.To nije bio pravi popis. Uplašeni joj pogled kliznu gore k naslovu članka. Onda joj odmah padne na pametopravdanje tražeći drugi izlaz. Bio je to taj popis; ali mora da se potkrala neka greška. Štamparska greška. Ime

njezina sina bilo je izostavljeno iz toga škrtog popisa. Ona je gutala suho i čitala sve ponovno. Dvadeset i petsretnih kandidata od gotovo dvije stotine, koji su se natjecali za raspisane stipen-325dije. Tu bijaše naznačena svaka njihova pojedinost: škola; dodijeljena stipendija; čak i njihova glupa, ohola,nađuvena krsna imena. Njene se obrve ogorčeno namrštiše.Napokon je bilo očito: nije stajala pred njegovim, već pred svojim neuspjehom. Dugi uzdah, koji joj se oteo izukočena tijela, izgledao je kao izdisaj posljednje nade. Pusti, da joj novine padnu kraj nogu. Sjedila je buljećipreda se ispunjena gorkim očajem. Žestina razočaranja prouzrokovala joj je tjelesnu nelagodnost. Izgubljena,izađe iz kola. Nije htjela ići kroz te prometne ulice, već je samo željela da nemoćna sjedne i dia plače.U poslovnici nije ništa govorila, no ipak još uvijek dok je radila svoj posao, nije mogla shvatiti cijeli razvoj; usebi je još uvijek gajila nadu. Njegovo je napredovanje u školi zadovoljavalo; solidno je radio; na dan ispitapokazao je, da je sam zadovoljan svojim radom; a ona je, sa svoje strane, molila; da, ona je molila. Cijela jojstvar izazva neočekivano zaprepaštenje.Upravo se u takvoj duševnoj smutnji žurila kući odmah poslije jedan. Subotom je bila slobodna pola dana i tadaje običavala doći kući ranije nego obično. Kratak pogled na njegovo lice bio joj je dovoljan, da potvrdi njezinunajgoru bojazan, razmrska njenu posljednju nadu. Sjedio je uvaljen u stolicu, uvukao glavu među ramena, rukeduboko gurnuo u džepove hlača: imao je isto držanje apatične žalosti kao kada je pokazivao napadaje dječjegprkosa ili kad je bio bolestan u Ardfillanu. Odavno je znala, da je takvo* klonulo držanje najdublji stepen nabarometru njegovih osjećaja. I sada je vidjela, da je dostigao najtežu tugu.»Ostavi to, sine«, reče ona odmah, zaboravivši trenutno svoj vlastiti jad, kad ga je vidjela takvoga. »Ti si učinionajbolje što- si mogao.«»To je prevara«, reče on žalosno, držeći blijedo lice okrenuto od nje. »Sve je to laž.«»Kako ti to misliš?« mucala je, jer je osjećala, da je njegovim nagovještenjem potvrđena njena vlastita nejasnasumnja.»Izgleda, da oni uopće ne čitaju pismene zadatke kako treba«, reče on zlovoljno. »Bace ih na strop i gledaju, kojiće tamo ostati najduže. Taj dobiva prvu nagradu.« Prekinuo326je, a onda opet nastavio, »kažem ti, da sam izradio odlične pismene zadatke —• sjajne, bez izuzetka.«»Možda su i drugi bili dobri«, mrmljala je isprekidano. »Možda —«. Čudnovato, mislila je na one, koji supriznali, da su loše riješili ispitne zadatke.»To^ je sve pristranost, kažem ti — samo, se gleda, tko dolazi iz koje škole«, govorio je gotovo uporno.»Ponašali su se prema meni kao prema psu.«»Ali —«»Tako je pravo«, poviče on »krivi mene. Radi tako i dalje i budi protiv mene. Nakon što sam se skoro ubio.«Usne su joj drhtale; blago i milujući stavi mu ruku preko ramena. Ali on je strese i reče glasom, koji je zvučiokao natopljen suzama:»Ostavi me na miru, majko. Zar me ne možeš ostaviti na miru? Ti isto tako dobro znaš kao i ja, da sam zaslužiostipendiju. I to nije pošteno, kažem ti.«Ona ništa ne reče, a ruka joj beznadno pade niz tijelo; mislila je samo na njega i na gorčinu njegova razočaranja.Njegova mržnja je možda bila nepravedna, ali joj je izgledala sasvim prirodna. Dugo je vremena stajala šuteći;onda teška srca poče ići kroz sobu, kao da je htjela napraviti red.Napokon je imala namjeru nešto primijetiti, kad se odjednom diže poklopac sandučića za poštu i opet se zatvori.Čula je kako je jedno pismo palo na pod u predsoblju. Nesigurno je gledala njegov ukočeni profil, i iz njegoveapatije zaključa, da je to morala biti potvrda one nesretne vijesti: službeno saopćenje o< njegovu neuspjehu.»Idi samo«, reče zlovoljno, ne dižući glavu, »idi napolje i donesi ga. Ali mi ga nemoj pokazati. Već sam sit cijelete stvari.«Imao je isti predosjećaj kao i ona; ipak ona ode polako u predsoblje i diže pismo. Kada se vratila, dobaci mu jošjedan suosjećajni pogled, i sa sjetnom slutnjom otvori omot.Trenutak je stajala potpuno mirno, onda joj ruka pritisne grudi i kratki, neartikulirani krik vine se iz njenih usana.Umorno joj lice postade živahno; oči joj se, još uvijek ne vjerujući, još uvijek uprte u pismo, raširiše i ispunišeiskrama sjaja.»Petre!« šaputala je. »Oh, Petre!«327»Što je?« I zbog njezina tona skoči i istrže joj pismo iz ruke.»Zar ne vidiš?« reče umorno. Više nije mogla govoriti; zaplakala je; čulo se kratko, histerično jecanje i ona padena stolicu. Njegovo lice je bilo zamišljeno, na njemu se odražavalo protuslovlje duševnih uzbuđenja,iznenađenja, zapa-njenosti i napokon neizmjerne ekstaze.»Reekie trust!« reče on vatreno, »nikada o tome nisam čuo.«»Ali ja jesam«, uzviknu ona. »Gospođica Tinto' mi je pričala o tome. Dala sam, da se upišeš naprosto — oh,naprosto za svaki slučaj. Oh, zar to nije sjajno?«On opet pogleda pismo, U ovome jev stajalo s malo riječi, da je izabran za stipendiju Reekie trusta — stipendijaje dvadeset i pet funti godišnje, kroz pet godina — zadužbine pokojne Kezia Reekie za potpomaganje sinova

udovica u naročito siromašnim prilikama. Sa gotovo surovom kratkoćom stajalo je dalje, da je on dodušedvadeset i sedmi na listi otvorenoga natjecanja, ali je prvi, koji upravo ispunjava uvjete za tu stipendiju. Nekastupi u vezu s pisarom — kod Fullertona i kompanije — pod datom adresom, što je moguće prije.»O tome nisam ništa znao. Jesi li me ti upisala?«»O tome sam čula u poslovnici«, dodađe ona revnosno. »To uopće nisam držala potrebnim, ali jedno popodneprolazeći kraj Fullertona, i sama ne znam zašto — popela sam se gore i dala sam im sve potankosti o — o meni— i što< —■ što zarađujem.«On ju je gledao ukočeno.»Dobro, na svaki sam način nešto dobio«, odgovori on polako, gledajući u nju.»Sada možemo to ipak ostvariti«, reče ona radujući se. Lice joj je pocrvenjelo; riječi su joj strujale s usana. »Višenisam znala, što da počnem. Bila sam na kraju svoje mudrosti. Mislila sam, sve je svršeno. Oh! Nije li tokrasno!«Njezina ga radost zarazi; ali mu se ipak za trenutak pogled naoblači.»Zaista je više nego drskost staviti me na dvadeset i sedmo mjesto.« Počasti vodstvo ispitne komisije konačnopo-rugljivom psovkom.328»Ipak je krasno«, ustraja ona. »Sada imamo sve, što hoćemo — i zapamti —• ti si pred stotinu drugih, koji su te-žili za istim.«Ta mu strana stvari, koju još nije odmjerio, izazva najednom osjećaj sreće.»Imaš pravo«, uzviknu. Raspoloženje mu je raslo; baci se unazad na stolicu, upravi oči prema stropu i reče:»Pokazao sam, svima za inat.«Više nego to, nije se moglo reći. Bilo je već sve izgubljeno i sada je opet dobiveno. Ono razdoblje straha, koje supreživjeli, ostavilo je svojim sjajnim svršetkom ushićeni osjećaj olakšanja. Topla se nada za budućnost uvuče unju, oči su joj blistale i drhtale od sreće.XIXŽivot, koji je sada izgledao krasan, klizio je za oboje veselo. Imali su povjerljive sate razgovora, u kojima su ća-skali O' njegovoj budućnosti na sveučilištu. On izgovaraše riječi »Unija« samosvijesnim izrazom čovjeka, kojiće uskoro imati pravo da postane članom tog istaknutog .društva; osim toga, naročito uveče, poduzimao je dugadaleka lutanja, pri čemu je način, kako je mahao štapom i kako je glavu držao visoko, označivao samosvijest, daje ličnost, ili da će uskoro biti; mladić na pragu tajanstvenih nauka.Kad se jedne večeri s takve šetnje vratio kasnije nego obično, bio je iznenađen, kad je vidio majku da sjedi ustolici za ljuljanje s otvorenim pismom u ruci. Bila je to čitava poplava pisama: tri u mjesec dana —- dakle triviše nego obično! Usne mu se skupiše u pitanje, ali prije nego što je nešto rekao, Lucy reče:»Nikada ne ćeš pogoditi, od koga je, Petre«, zastade, gizdavo, prekrsti noge u pustenim papučama, dok se laganoljuljala. Gospodin Lennox!«Ali on nije bio impresioniran. Sjećanje na Lennoxa bilo mu je blijedo, i njegovo pismo baš nije imalo nikakvautjecaja na njegov sadašnji život.»To me ostavlja prilično hladnim«, odvrati, a tiho ironično trzanje usne pristajalo je njegovu budućemzvanju.»Ali, to nije pravo, Petre«, odgovori ona, pogledavši ga brzo1. Pusti, da pismo padne i lupi se zamišljenopo koljenu, onda ga opet pogleda malo svijesna njegove krivice. »Sada i on hoće, da nas posjeti —■ u sulbatu.«»Što to ne kažeš.« Onda zazvižda; nastavi zamišljenim ruganjem: »Neka salmo dođe, imat ćemo veselo- društvou palači.«Ona pogleda polako unaokolo po palači — to je bila njegova ironična oznaka njihova doma — i reče:»Kako mogu nekoga pozvati ovamo? Suviše je loše —■ osobito, kad nas je uvijek posjećivao u Ardfillanu«.Sjećanje na ponosnu eleganciju njene vile, kojoj je iluziju vrijeme pozlatilo, poče joj trzati čelo; onda se njezinolice odjednom sasvim razvedri.»Mogla bih tako iidesiti, da se sastanemo na čaju kod gospođice Chisholms«, reče ona odlučno. »Da, to ću iučiniti.«On prasne u glasan smijeh, obraćajući joj se kao u trzajima.»Ti i stari Lennox, majko«, dahtaše on, »kako se skitate. To je lijepo — lijepo — oh, lijepo!«On se ispravi, savije ruku i, afektirajući preko mjere, podrugljivo ih prikaza, kako zajedno šetaju jednom otmje-nom ulicom.Ona ga promatraše, napola ljuta, napola nasmijana.»Tako se rugati!« srdila se, i zastade. »Ipak ću se sastati s njim. On nije zao čovjek — ma što sam prije moglamisliti o njemu.«Ona je zapravo gajila nejasnu, nerazumljivu želju, da opet vidi Lennoxa, nakon što je svome sinu konačnoosigurala karijeru; a ta misao da s njim bude na čaju —■ njen prijedlog, s kojim će on, to je znala, odmah bitisuglasan — sviđala joj se. Nakon što> je trenutak kratko razmišljala, uze pero i odgovori.

Tokom slijedećeg dana nije na ovo sasvim zaboravila. To je ležalo ugodno u pozadini njenih misli, budilo; jedandugo zapušteni i uspavani nagon; ustvari je povremeno bila iznenađena svojim, vlastitim iščekivanjem, ali je toobjašnjavala sjećanjem na stare obaveze prema Lennoxu i svojim sadanjim rijetkim razonodama. .U petak uveče promatrala je svoju garderobu — bio je to prilično lagano i žalosno provedeni pregled. Svoju»sivu«330nije upotrebljavala, i već je bila sita te haljine; osim toga, kad ju je točno pogledala, pokazivao se na rubu irukavima neki slabi sumnjivi sjaj.»Staromodno«, mislila je, držeći je kritički pred sobom. Ali, znala se pomoći. Imala je ovratnik od čipke —prave Cluny, dugo vremena čuvani vrijedni Frankov dar —• i donese ga, poslije malo traženja, iz dubine svojejedine ladice. Opran, izglačan, prišiven neposredno na ogrlicu haljine, djelovao je kao ugodna promjena iosvježio ozbiljnu haljinu, tako da je pristajala za ovu priliku i godišnje doba.Kada je u subotu popodne stajala pred ogledalom obučena, s radošću primijeti ovratnik, instinktivno je osjetilada joj pristaje. Da; tako udešena stara, siva, nije bila, konačno, ni loša.Petar, koji je njene pripreme promatrao pogledima, u kojima je bilo ironije i u još većoj mjeri znatiželje, uredioje tako-, da je otišao na nogometnu utakmicu. Kako je u tim pogledima uhvatila sjenku neizgovorenih pitanja, tomu je rekla zibogom prilično svijesna svoje krivice, i obećala, da će se vratiti na vrijeme, da mu spremi večeru.Tramvaj za pola pennvja stajao joj je opet na raspolaganju, da je preveze; ovoga puta žuta kola i brza — što ju jeuplašilo-, da bi mogla prerano doći na George Square: koji je označila kao mjesto sastanka. Zaključila je, da ćeon ovom prilikom, nasuprot onome historijskome prvome danu u Sad-dleriggsu, doći ranije a da će onazakasniti.Dan je bio ugodan, sunce toplo, nebo kao san plavo, ulice mirne i svježe polivene protiv prašine. I bila je ugodnoraspoložena. Na usnama je imala onaj veseli, tihi osjećajni osmijeh, koji je uvijek pokazivao njezin mir; zapravo,to je bila vanjska pojava sve one blagodati, koja je bila u njoj.I nije došla ranije. Lennox je već stajao tamo, gledao, nestrpljivo, i izgledalo je, kako se ona i nadala, kao da ječeka već izvjesno vrijeme.On je opazi, dok je bila udaljena još dobar dio puta i, skidajući naglo šešir, poče se smiješiti —■ onim krivimosmijehom, koji se ukoči u težnji da se održi ravnim, i za vrijeme dok mu je prilazila, postade unekoliko usiljen.»Jeste li vi prerano- — ili sam ja zakasnila?« zapita ona radosno, nije bilo ničega namještenoga u pogledu, kojimu je dobacila.331■(L.,JK-JIHB-»» t-ifiafa .„ ■,,,„,^ .I»Ja sam poranio, mislim — da, da, poranio sam«, reče s glupim izrazom; a Tron Clock, otkucavajući četvrt sata,odmah ga utjera u laž.Ona se nasmije; osjećala se potpuno ugodno, što se njihov odnos tako u osnovi preokrenuo.»Dobro«, reče ona konačno, »kako se osjećate kao čovjek, koji ima slobodnog vremena.«S prepredenim izrazom gladio je bradu. »Ne baš suviše dobro, znate«, reče. »I ne baš osobito sjajno.«Zavlada kratka šutnja, trenutak su stajali zbunjeni na pločniku; tada on, izbacivši prsa, reče: »Željeli ste, da pije-mo čaj? Rekli ste u pismu —«»Vrlo rado«, odgovori ona toplo. »Već umirem od želje za čajem.«»U redu — u redu.«Njena je sigurnost u njemu prouzrokovala osjećaj unutarnjeg zadovoljstva; sasvim na svoj stari način on stisnunjezinu ruku i zajedno pođu prema najbližoj radnji Chis-holmsove u Alston Stfeetu. Malo ju je iznenadio tajjasni dokaz ponovnoga oživljavanja njegove naklonosti, ali nije ništa pokazala, a kad su ušli u salon za čaj, onazastade, pogleda ga ljubazno, i zapita:»Gdje ćemo sjesti?«Iako je lokal bio prilično pun, nije dugo oklijevao. To je bilo vrijeme razgranatoga poslovanja i slave gospođiceChis-holms, kada je ova u svoje čajne salone okupljala bolje i odabranije goste — »čaj kod gospođiceChisholms«, bio je ustvari poznati otmjeni običaj onih dana. Ali Lennox nije imao nastup slabosti; opazivšiprazan stol kraj prozora, pokaza ga energičnim pokretom brade.Otišli su tamo i sjeli; ali tek što su sjeli, kada dođe jedna konobarica —• žureći.»Ovaj je stol zauzet«, reče.Lennox je pogleda. »On mi to nije rekao«, odgovori mirno. »A osim toga ni jedan drugi nije slobodan.«»Ali vam kažem, da je zauzet«, odgovori konobarica odlučno; izgledala je izmučena i loše raspoložena zbog vru-ćine.Ali se Lennox značajno maši za džep, i pruži ruku prema njoj još značajnije.»Dobro, gospodine«, reče konobarica promijenjenim tonom, »vidjet ću — da, vidjet ću, što se može učiniti«.Oklijevaše, nasmiješi se i ode.Lennox upravi pogled na Lucy s naivnim zadovoljstvom.

»To je smisao novca«, reče proučavajući njeno lice. »Počinjem mijenjati svoje nazore, vidite. Prije sam uvijekmislio1, da je novac samo zato, da se spremi — ali on može, kad se upotrebi, omogućiti zadovoljstvo.«Lucy ne odgovori; ali je povlađivala njegovoj primjedbi: bilo bi ugodno, kad bi i manji točkovi života bili takopodmazani. Caj je donijet i šutke natočen.»Niste ljuti«, poče on konačno, »što sam vam pisao?«»Ni govora«, odgovori ona s otvorenim osmijehom. Zastade. »Ja sam već sve to pregorjela, budući da sam sezaposlila. Ali možda sam zaista bila malo nerazborita, kad ste me izbacili na ulicu.«Namjerno je upotrebila tu frazu, kao ruganje i provociranje. Ali se on pred tim uplaši.»Ne«, reče ozbiljno. »Nemam želju da razgovaram o vašem izbacivanju. Baš naprotiv. Vidite — vidite, to-, štosam se povukao od posla, nanijelo mi je težak udarac. Nisam mogao vjerovati, da je to moguće ali za mene je tobilo upravo tako, kao kad nekome umre žena. Da, prvo sam se osjećao prilično izgubljen.« Zastade, pipašerastreseno za olovkom, koje nije bilo, onda odjednom nastavi: »Ali postepeno sam opet malo došao k sebi.Polako sam uvidio, da u životu ima viših stvari, nego sklapati poslove.«U galami i žagoru lokala, ona ga pogleda šuteći, rastreseno se igrajući žlicom za čaj, stvarno osjećajući, da ovdjeispod te kore ponosa, leži neobična tragedija: osamljeni, ne-privlačivi mali čovjek, koji je svoj život izgradio najednoj zamisli — i to kakvoj zamisli! sasvim drugačijoj od one, na kojoj je ona izgradila svoj •— i sada otkrio,kako se ona smrvila pod njegovim nogama. Neuspjeh ■— ah, da neuspjeh! No, njezina se ideja naravno nijemogla tako razbiti.»I zato sam vam htio nešto reći«, istraja, s neobičnim tonom u glasu. »Nešto važno«.Čekala je. Njegovo lice, usprkos svoj njegovoj, urođenoj lukavosti, ne pokazivaše nimalo oprezan izgled.»Na sadanjem vašem mjestu nije vam baš previše dobro?« reče napokon, promatrajući je napeto.332333»Sasvim dobro«, odgovori ona mirno.»Ali vi ne možete dalje tako raditi«, tvrdio je. »To je samo nešto provizorno. To apsolutno nije za vas.«»Čovjek već dođe do toga, da radi svaki posao, kad samo 'pokuša. Osim toga, to činim za svoga dječaka.«»Napustite to«, reče on polako, značajno.»Napustit ću, kad Petar apsolvira. To će biti uskoro.« Smješkala se pouzdano. »Jedino ako imate da predložitešto bolje?«»Napustite to«, ponovi on, još lakše, još značajnije.Ona se prestade igrati žličicom za čaj, diže glavu, i pogleda ga odjednom napeto. Bila je uplašena, ne tolikonjegovim riječima, koliko njegovim licem, koje je samosvijesno, ali glupavo, skrivalo nešto, što izazva njenuznatiželju. Oštro udahnu.»Više nisam mlad«, reče. »Ali, s druge strane nisam star čovjek. Da, zdrav sam. Hitar kao vrabac! Imam životneenergije. Trebam nekoga, tko će mi pomoći da uživam u blagostanju. Osim toga osamljen sam — prokletooisamljen sada, otkako sam napustio posao.«Zastade, vidio' je, da je shvatila njegovu misao.Ona se borila, da dođe do daha, pažnja joj postade napeta. Izgledalo je nevjerojatno, ali je bilo tako. Lennox, kojije godinama bio^ — upravo »Lennox« — u pozadini njenoga života! Ovdje u ovom prepunjenom salonu za čaj— u prostoriji, koja je najmanje pristajala za romantične izjave —■ ponudio joj je udaju. Najednom je imalaglupu želju, da se smije, želju, koju je mogla suzdržati samo zahvaljujući pogledu toga samoljubivoga, ali ipakneobično! dirljivoga lica.»Sve ovo1 vrijeme rado sam vas gledao«, čula je, da joj govori, izgledalo je, da ga je stajalo truda, da toizgovori. Napetost godinama sputavanog osjećaja drhtaše, gotovo apsurdno, kroz te riječi; ipak je u njima ležalonešto- tragično — nešto, što je bilo zatvoreno, dok nije bilo prekasno.»Ali to je nemoguće«, izjavi ona polako; »vi to znate« —• tim je riječima udarila na najvažniju zapreku, razlikuu njihovim vjeroispovijestima.»Ja sam slobodouman čovjek«, odvrati velikodušno. »To za mene u ovo vrijeme nije nikakva zapreka.«Ona ga pogleda ozbiljno, mišljaše na one dane u Ardfil-lanu, kad je sjedio za njenim stolom, osjeti se neobičnođir-334nuta njegovom izjavom. Ali je od onoga vremena, kad mu se smiješila iz vrta svoje vile, ostavila za sobom dugiput. Polako strese glavom.»Nema smisla. Ja imam svoga dječaka, vidite«, reče sa spuštenim pogledom. »Ne, to ne može biti.«On planu, smiješka nestade. »Što!« reče ne vjerujući. »Vi ne ćete — vi odbijate •—«.»Ja naprosto ne bih mogla«, odgovori ona.»Ne mislite ozbiljno?« mucaše on, tanka mu se kora samoljublja razbi. »Ja sam valjan čovjek —■ vi ne znate,što sve imam. Mogao bih vam ispuniti svaku želju.«Oklijevala je samo trenutak. Znala je, da je on bogat čovjek; da je pošten čovjek; da je za nju značio udobnost isigurnost. Da joj je to rekao onoga posljednjega dana u poslovnici, kad je bila u dubokom očajanju, bez sumnjebi to bila prihvatila. Ali je sada bilo prekasno. Sada — ah, sada su stvari stajale sasvim drugačije: sin joj je

učinio prvi korak na stazi uspjeha, sada je bila uz njega vezana neraskidno, lice joj je bilo upravljeno* premavjetru, ne moleći, nego* zahtijevajući, nije legla bespomoćno na zemlju, da pusti vijavici života da bjesni prekonje, nego se borila — borila se za svoj konačni trijumf.»Razmislite o tome«, reče on najednom, gotovo moleći.»To ne bi imalo nikakva smisla«, ponovi ona aažaljivo, i dok je govorila, najednom nastade napetost izmeđunjih.Opet je čula glasove i smijeh, lupkanje porculana i zve-čanje čajnih šalica. On nije dalje istrajao; bio je tolikozbunjen. Ali, pokušao je da svoju nesreću sakrije onim; starim poznatim kratkim smijehom, te reče: »Mislim, dačinite veliku pogrešku. Ali sam vas, ipak, smio pitati.«»Naravno«, odgovori ona, ozbiljno, oblačeći rukavice. »Žao mi je — to je sve.«»Ako mi dopustite kazati još posljednju riječ«, reče on nešto' oštrije, a blijedo; mu je lice bilo još uvijek crveno:»Na vašem mjestu, ja se ne bih previše žrtvovao za toga dječaka, znate.«Ona mu se ljubazno nasmiješi; ali je njegovu primjedbu uzela kao izraz objašnjive uvrede, smatrala je, da jemora ignorirati. Ona je bila ona, a Petar je bio Petar; te jedinstvene i neosporne istine uzdigle su njen slučaj iznadsvih iskustvenih činjenica cijeloga svijeta.335»A ako sa svojim prijateljima ne ostanete u vezi — ili ne održite vaš krug interesa«, nastavi on s razvučenimlicem, »suviše ćete se zaletjeti u tu stvar. To sam nažalost sam doživio na sebi.«»Ali nas dvoje ćemo biti uvijek dobri prijatelji«, potvrdi ona sigurno.On je čudnovato pogleda, ne odgovori; onda gurnu unazad svoju stolicu i nespretno se digne. Izašli su iz salonaza čaj šuteći.Napolju, u blizini trga, on prekide dugu tišnu.»Sad idem na vlak«, reče konačno. »Ovdje inače nemam nikakva posla.«Misao, da on odlazi, izazva u njoj čudnu utučenost; sada je imala nastranu želju, da on ne ide. Ali kako ga je ipod kojim izgovorom mogla zadržati?»Hoću li vas skoro opet vidjeti?« reče, zastade, gledajući ga u lice, stajala je kod ulaza u kolodvor Queen Street.»Svakako — svakako,« odgovori on; ali ona uopće nije mogla razumjeti neobično prodorni pogled, koji je prationjegove riječi.Nagonski ispruži ruku. Njegova je bila topla, vene mu se uzdizahu, kao da su se mogle stisnuti.»Zbogom, dakle.«»Zbogom«.Ona je ostala i gledala za njegovom pojavom, koja se uda-Ijivala, isto onako, kako je, godinama prije, gledala sasvojih vrtnih vrata dok bi nestajao; i sada je opet osjećala onu neopisivu čežnju. Savlada ludi impuls, 'da potrčiza njim; okrene se i polako pođe svojim putem.Prilično žalosno, odmjeri: »Opet ću ga skoro vidjeti —■ Veoma skoro. On nije loš, Previše je dobar prijatelj, dabih ga htjela sasvim izgubiti.« Da, željela je da ga opet vidi, i kod te misli odjednom se sjeti one primjedbe, kojuje učinio na rastanku. Najednom, izgledalo joj je, da je i on razumio njeno značenje, i osjeti ono sakrivenopredbacivanje u sebi. Namršti se, ali se misao nije dala izbrisati; za cijelo vrijeme puta do kuće mislila je na to,da je izgubila prijateljstvo. I pogled, koji joj je dobacio! Zar je zaista mislio, da će ona, zato što ga nije htjelauzeti, prestati misliti na njega, prestati smatrati ga prijateljem? I sve druge. Zar je bila njena336Bpt«krivica, da je Joe potpuno iščezao iz njenoga života, da je Richard s njom postupao tako> ponižavajuće, da jeEdward samo sporadično pokazivao interes za njene prilike? Ona oštro udahne. Hiljadu puta ne! Onda najednompomisli na gospođicu Hocking, s kojom je stvarno provela pet godina svoga života. Šest je mjeseci prošlo odkako su nesretnu ženu stavili u ludnicu, a ona je nije ni jedan jedini put posjetila ili se za nju raspitala. Ovdje jeznala, da je stvarno kriva. Uđe u stan s osjećajem neugodne svijesti da je kriva, Nije bila samoljubiva — odbacitu misao — ali joj brazda između obrva postade još dublja i nije htjela nestati.Kada je Petar došao kući, čekalo ga je njegovo jelo spremljeno, ali je još uvijek bila duhom odsutna i nije bilasklona, da trpi malo bučniji način njegove šale.»Da li ti je stari Lennox udvarao?« upita ravnodušno, pogodivši upravo ironično postavljenim pitanjem istinu.»Šuti!« zapovjedi mu ona. »I preda mnom nemoj više tako govoriti o jednom poštenom čovjeku!«On visoko podiže obrve; ali zašuti. Mogao je shvatiti, kad ona govori ozbiljno.Bila je cijele noći nemirna, nije dobro spavala. Nešto ju je, nije znala što, mučilo. I njezin je nemir i dalje trajao.Odluči — i to joj se činilo kao oslobođenje savjesti — da posjeti gospođicu Hocking u Blanfordu. Bilo je malo,što je mogla učiniti, ipak je nejasno osjećala, da se na neki način mora opravdati pred svojom nečistom savješću.Dakle slijedeće subote —• uvjerila se, da je to dan posjeta — ode u ludnicu.Opet je dan bio lijep — opet jedan ljupki dan ovoga iznad svega ljupkog, dragog ljeta — i dok je išla putem,kroz lijepi predio, bila je svijesna osjećaja iznenađenja. Ničega neobičnoga nije bilo ovdje — izgledalo je kaopark dobro uređenoga imanja. Tri teniska igrališta ležala su joj s desne strane, a s lijeve voćnjak s voćem, koje jesazrijevalo. Prošla je pokraj dvojice vrtlara, koji su polako i metodično meli prerano opalo lišće. U daljini je

primijetila malu grupu ljudi, koji su unaokolo išli očigledno sasvim normalno i potpuno mirno. Gore dolje, gdjese kolni put odjednom dijelio, opet naiđe na jednoga vrtlara, koji je metlom meo i, pošto nije sigurno znala ukome pravcu ima ići, zastade.22 Tri ljubavi337»Možete li mi pokazati put u zapadnu zgradu?« upita ljubazno.On podiže glavu i zabulji se u nju. Ali ne odgovori. Umjesto toga zatvori oči i isplazi jezik, groznom djetinjomgrimasom gađenja; onda opet sasvim mirno otvori oči, uvuče jezik, sagne glavu i nastavi jednomjerno bezbrižnometenje lišća. Ona pocrveni i brzo se okrene. Ona nije dobro vidjela: čudnovate su se stvari događale izaprividnoga mira tog tihog parka.Bez napora nađe zapadnu kuću, i ovdje bijjaše mirno — hladno i lijepo, kao na bilo kojem imanju. Ovdje joj nisupravili nikakve poteškoće, kad je pitala, da li može razgovarati s gospođicom Hocking. Slijedila ju je bolničarka— jedna malena starija žena, koja je za pojasom imala ključ na lancu i nosila urednu kapu. Slijedila ju je krozhodnik, i kroz mnoga vrata na putu, koja su se sva bez izuzetka tek morala otvarati prije nego što se moglo proći.Ključ postade tako na neki način amajlija, kao znak zgrade i kada se sa šumom okrenuo u posljednjim vratima,bolničarka stade i reče kratko: »Tu je.«Lucy stupi unutra. Bijaše to neobična prostorija, i nju odmah prožme naročita groza od straha. Bijaše to tako ne-obično. Zidovi i pod bijahu sivi •—■ od jedne sumorne sive boje kita —• bijahu meki kao kit, kada bi ih čovjekdotakao; bijahu obloženi jastucima. Nikakav običan prozor nije puštao svijetlo sunca unutra, nego- maličetvorouglasti otvor, rešetka, visoko gore napravljen u zidu, koji je samo bezvoljno dopuštao ulaz za nekolikokosih zraka svijetla. Također ovdje nije bilo ni pokućstva. Ne, ništa se u toj prostoriji nije nalazilo, osim pojavejedne žene, koja je čučala u kutu. Tamo je čučala i nije se osvrtala na otvaranje vrata, ostala je tiha, povučena usebe, zadubljena u beskonačni zadatak. Derala je papir, a prsti su joj pri tome bili u neprekidnom pokretu.Novine su ležale na njenim koljenima, i ona ih je kidala u sićušne komadiće — u tako neopisivo male komade,da je svaki bio manji od glave male prihadače. Oko nje ležao je produkt njezina rada, fini prah bijeloga papira,na nekim mjestima nagomilan kao snježna poljana, i od vremena do vremena ta je žena nježnim pokretom skoromilovala tu prašinu. Najednom pogleda. To bijaše gospođica Hocking! Trzaj jurnu preko Lucijina lica; stupinaprijed.338»Pinkie! Zar me ne poznajete?« reče.Ali Pinkie ne dade nikakva odgovora; ni najblaža sjenka prepoznavanja ne ležaše u njenim praznim dubokimplavim očima, koje više nisu bile sanjarske, nego beznadne i bez sjaja.»Pinkie! Vi me opet prepoznajete?« Lucy bijaše dirnuta, zaplašena, neizmjerno nesretna.»Nema nikakva smisla da joj se govori«, reče bolničarka stručno. »Kad je takva, ne dobijemo često tjednima nijedne riječi iz nje.«»Ali ona će ipak —«, mucaše Lucy.»Nemojte joj prilaziti, molim vas«, reče druga, sasvim ljubazno. »U stanju je da vas napadne.«Lucy stajaše sasvim mirno, promatraše ovu ženu, koja je bila njena prijateljica, a sada je čučala u kutu ovestrašne prostorije kao neobična, uplašena životinja. Kao vidna razlika dođe joj brza vizija onog prvog ručka kodAllen'sa, te Pinkie sa svom svojom ljubaznošću i djetinjom živahnošću. A sada ovo — ovo stvorenje! I ti prstikoji su u beskonačnost derali, derali, u jednom luđačkom koncentriranom bijesu uništavali svjedočanstvo onihštampanih listova. Rad bez smisla!S nehotičnom grozom Lucy se okrene. Nije ovo mogla duže podnijeti.»Dajem joj novine, da bi bila mirna«, reče njegovateljica, dok je uskoro u povratku otvarala redom vrata. »To jejedino, što —«»Da, da« reče Lucy naglo. Nejasno je vidjela luđački povod iza tog besmislenog pothvata.»Ja poznajem sve male spletke i lukavosti bolesnika«, primijeti druga samopouzdano1. »Već sam ovdje tridesetgodina.«Lucy je pogleda sa strane — to masno, prozaično lice, prilično važno — zaobljene usne, gegavi, naduti hod — iključ, simbol njezina kraljevstva! Trideset godina na ovome mjestu — trideset godina otvaranja vrata! Kakvaslika života!Oprosti se od njegovateljice, koja joj se ljubazno nasmiješi — sve je to bilo uključeno u dnevni posao, i siđe kol-nim putem.Bila je duboko uzbuđena ovim posjetom gospođice Hocking. Nehotice stisnu pesnice. Najednom, joj se učininevje-22*339rojatno, parodija božje pravednosti, da može biti dopuštena takva strašna nejednakost. Sva ljudska bićaunutar ovih zidova bijahu lišena razuma, pala duboko ispod životinja. A zbog čega? Ona zgrčena pojava u ćeliji,kojoj je put kroz ludost utrt, utrt — to ju je progonilo; i poslije godina ta će pojava biti još tamo, bez duha,beskorisna, zatvorena u svoje vlastito ništavilo.Prođe kroz lijepo ukrašenu kapiju, i udalji se od ludnice, zbunjena i utučena.

Danima je Lucy držao taj teški, tmurni osjećaj, ali se postepeno izgubio. Ona je imala pred sobom svoj cilj.Otvaranje sveučilišta bilo je na pragu, i pomisao na skori nastup njezina sina potpuno ju je okupila. Imala jesvoje vlastite hrabre ambicije. Nije joj predstojalo deranje papira! Njen je cilj bio važan, i dakako., to je znala,daleko od besmislica.XXPrimala je dvadeset i pet šilinga na tjedan. Od toga je sedam šilinga išlo za stanarinu — zapravo joj bijahu »dHendersona i Shawa odbijeni od plaće prije nego što ju je primila. Plin za kuhanje i rasvjetu, ugljen po 8 pennvjavreća, čistačica za pranje stuba 6 pennvja — međutim je ponekad, lošijih sedmica, Lucy bila ta, a ne gospođaCollins, koja je to obavljala — sve je to, u prosjeku, progutalo još 3 šilinga sedmično. Ustvari je imala samo 15šilinga sedmično, da bi dva čovjeka snabdjela neophodnim potrebama za život i čak nekim od manjih raskoši.Petnaest šilinga tjedno — to nije bilo mnogo. Nije skrivala činjenicu, da je to bila borba — za nju, uistinu teškaborba — ali ta borba ne će trajati vječno. U tome je bila njena utjeha. Ona nije bila mučenica i veselila sečinjenici, da je vrijeme njezinog odricanja ograničeno; zapravo je iz dana u dan postajalo kraće.Unijela ga je, usprkos njegovoj usporedbi s krticom, odlično raspodijeliti. Poznavala je trgovine, u kojima se mo-glo kupiti najjeftinije — bila je u stanju ići dvije milje, da kupi nešto povoljno. I znala je postupati s trgovcima:ljubazno, ali čvrsto; ona ne bijaše, po njenim vlastitim riječima, onaj,340koga bi mogli prevariti. Zar je bilo moguće, da bi se dala prevariti, kad je karijera njezina sina gotovo zavisila odtih pojedinih pennvja, koji su morali proći kroz njene uporne prste? Kod svih tih kupovanja imala je »njuh« kakou pogledu kvalitete, tako i u pogledu mjere, i tražila je najbolje. Uživala je tako poštovanje kod gospodina Tutta—- učtivog mesara s kozičavim vratom i hrskavim nosom — da je svoju neznatnu količinu odreska —■ običnočetvrt funte —- dobivala »debelo rezano«, upravo nevjerojatna povlastica, protivna svim pravilimaOrtodoksnoga mesarstva. Ipak, bilo je tako. Iako je srce gospodina Tutta na tome krvarilo, ipak je on za njuredovno, pod njenim bojažljivim ali prisiljavajućim pogledom unakazio simetriju najljepših bedara. Najzad jekonačno i zauvijek dozvolila one naivne ljubaznosti svoje susjede Bessie Finch, i na taj način mogla u trgovininjene majke dobro kupati: voće, na primjer, koje je bilo dobro u subotu, ali više ne će biti dobro u ponedjeljak.Tri milje, marš do Whiteincha i natrag: ali je ona po hladu večeri išla na taj put; Petar je veoma volio voće.Ustvari da odgovori toj sklonosti, morala je do krajnosti stisnuti svoju novčarku. Bila je na primjer poneko jesubote, te blagoslovljene svečanosti dana isplate, pr imami j ena lakomislenošću urođene hrabrosti te pri-mamljivim lupkanjem srebra u svojoj novčarci, pa joj, povremeno i pod kraj slijedeće sedmice, upravo više nijeostajao u novčarci ni jedan jedini komad novca. I pronašla je male uštede. Za vrijeme cijele sedmice na primjerpregorjela bi tramvaj, i išla u poslovnicu pješke, i na kraju sedmice upo-trebila svoju malu uštedu, za to da njemupokloni neku skromnu poslasticu: kolač od Coopera ili kutiju one čokolade sa đumbirom, koju je tako rado jeo.Ali ne da ga je hranila takvim poslasticama. Upravo je bila genijalna za jednostavnu kuhinju. Ništa nije znala okalorijama, a ipak, imala je instinkt za ona jela, koja pružaju najviše hrabrosti. Od samoga početka bila je načistos tim, da Petar, kao student, mladić, koji raste i nježnoga je zdravlja, mora biti pošteno hranjen. Znala jevrijednost na roštilju pečenoga komada mesa. Ali, nažalost, znala je i to, kakav ima ukus. Petnaest šilingaomogućivahu engleski odrezak za jedno, ali ne, jao, za dvoje. U ovim trenucima, kada je priređivala večeru zanjega, moglo se dogoditi, da postane slaba i skoro podlegne. Kada bi se iz svoga rajona žurila, da mu pripremijelo, dok341bi se naginjala nad mali plinski štednjak, spopadao bi je njezin zdravi apetit i gotovo nadvladao. Onda bipostala svije-sna divljih i primitivnih nagona, koji bi se probudili u njoj; ukusni mirisi, koji bi se dizali odpečenoga mesa, prodirali bi joj primamljivo u nosnice, prouzrokujući u njoj naglu tjeskobu, i voda bi joj seskupila u ustima. Već sama boja pržena mesa, već sam puni sok pečenja, izazivahu trzanje njezinih usana kaotrzanje gubica gladna psa. Ali je pobijedila. Ne će pustiti da podlegne. Kad je kradom pratila njegove veselepokrete nožem i viljuškom, s uživanjem je promatrala, kako je njegov apetit izvrstan; no to nije umanjilo njenubrigu za njegovo zdravlje. Da, posredno je i ona tako osjetila draž toga komada mesa.Ali pitanje ishrane nije bila jedina teškoća; neočekivani problemi iskrsavali su bez prestanka iz najneobičnijih inajgorih područja. Na primjer, pitanje njezinih cipela. S haljinama je bilo jednostavno, unaprijed je znala, da sasvojom sadanjom garderobom mora izaći. Rublje i čarape mogli su se prema potrebama popravljati i krpati.Nitko sada od nje nije tražio, da nosi fino platno. Ali je s obućom bilo drugačije. Njen je posao iziskivao mnogohodanja —■ a ona je išla više nego što je bilo potrebno, jer je htjela uštedjeti na tramvajskoj vožnji —-i tako jemnogo lutala trotoarima, koji su bili tvrdi i neprijateljski prema potplatima. To je imalo posljedicu, da je svojecipele upravo jadno iznosila, i premda je uvijek bila ponosna na svoju brižljivo obuvenu nogu — jer je ta nogabila mala — postepeno je došla do- zaključka, kada je više dana uzastopce dolazila kući s mokrim, rashlađenimnogama, da je to bio lažni ponos. Poslije toga nosila je cipele s najdebljim potplatima, koje je uopće mogladobiti; bile su teške, i malo glomazne. Naručila ih je kod jednog malog po-stolara-krpe nedaleko White Streeta inatjerala ih neograničenom upotrebom željeznih potkova da traju tako dugo, dok i gornja koža nije pukla.Kod Petra je to bilo drugačije. On je bio osjetljiv što se ticalo obuće, i mnogo je držao do svoga oblačenja.Nadalje, on je morao, pa makar samo da ne bude napadan, biti dobro obučen, kada je posjećivao predavanja; i

bio je u stanju, da s malim ostatkom svoje stipendije, pošto je bila plaćena školarina, prema prilikama topostigne. I upravo je razumio na začuđujući način — u svojim stvarima — da sve rasporedi.342Uvijek je do posljednjeg pennvja točno znao, gdje i kako stoji. Historija s dječjom »kutijom« za štednju ponovise: vodio je mali dnevnik, te uskoro otkrio, kakva se ušteda mudro postigne, ako kupi knjige antikvarno kodStenhousea; bio je točan, uredan i nikada rasipan. I već u samome početku obeshrabri njena nastojanja, da mupomogne kod obračuna. Radilo se, kako je naglasio, o njegovu vlastitom novcu; i točno je znao, šta s tim ima dapočne.S njegovim je odijelima bilo ovako: i tu je Lucy pridonijela svoj dio, tako da je poslije ponovljenoga i brižljivogaistraživanja — gospođica Tinto je tu bila konačni savjeto-davac —■ otkrila krojača Warda, koji je obećao, da ćetkaninu i cijenu uskladiti prema Petrovu vitkom stasu i još nježnijoj novčarci. Prvi posjet Wardu ostao joj je usjećanju —■ gotovo je podsjećao na onu kupovinu opreme za školu —■ jer je, i tu, Lucy vodila svog sina ukrojačku radionicu. Držao se ukočeno kao lutka za probe pred dugim ogledalom, pokazivao je svoje iznošenenaramenice i trpio je lako pocrve-njevši, kao svijestan krivice, poniženje pred štapom za uzimanje mjere. AliWard nije bio1 neznalica, ni običan krojlačić, opasan vrpcom za mjerenje i jastučićem punim igala; on je biopristao, mlad čovjek, koji je tek prije kratkog vremena otvorio radionicu, malen rastom, ali velik taktom irazumijevanjem; u svome vlastitome odijelu, koje je sam izradio pokazivao se kao model stasite i praveelegancije. On se Luciji obraćao izrazom »madame«; čak ju je i pitao — naravno bezuspješno — ne će li imatičast, da za nju izradi kostim; a sačuvao je, s proračunom za budućnost, toplu i razumnu ljubaznost prema Petru.Odijelo je bilo iz točkastog sivog homespuna, koji je Lucy izabrala poslije veoma brižljivog opipavanja, više radinjegove topline i izdržljivosti za nošenje, nego radi nekog iznenađujućeg djelovanja boja. Petrov je ukus bilaprivukla jedna lakša i modernija tkanina; ali se Ward, sa živom simpatijom za sina, potpuno priključio majci; zajednoga gospodina, tako je rekao, nije preporučljivo, da postane poznat po odijelu; sivo će možda malo mirnodjelovati, ali će se dobro »nosati«, izgledat će besprijekorno distingue: to je, nastavi on, »kroj« koji odlučuje —od koga sve zavisi, a on (pogleda znalački Petra) lično jamči, da je u toj tajnoj, varljivoj, ali bitnoj umjetnosti,majstor.343Naravno da je odijelo značilo trijumf — kaput se skladno zaoblio preko razborito vatiranih ramena, naprijedje dobro stajao, reveri bijahu mali i na ugao, hlače dvije usporedne linije krajnje točnosti — pravi trijumfelegancije i krojačkoga genija. Osim toga, dok je probao i dok je odijelo bilo završeno, Petar se sprijateljio skrojačem: poslije svake probe oni su »prekinuli sjednicu« — to bijaše Wardov izraz kao domaćina — i uz šalicukave govorili o budućnosti, koja im se obadvojici, iako u različitim sferama, otvarala tako svijetla. Bilo mu jeugodno, sjedeći kraj prozora, da, dok su tramvaji vozili gore i dolje ulicom i dok je sav živahni promet gradaprolazio u nekoj začaranoj struji kraj njih, uživa u krasnom izgledu, koji mu se otvara.Kod tih kava on je unaprijed probao okus života: bio je siguran za svoju karijeru na sveučilištu; i prije svega, toje nalikovalo na misao vodilju povučenu kroz cijelo djelo, bio je svijestan, da će mu konačni uspjeh bitiosiguran. Bilo je divno.S ovim prvim odijelom pravljenim kod krojača brižljivo je postupao, presvukao bi se svaki put, kad se vratio spredavanja i obukao bi stare stvari iz mladosti, kaput bi pažljivo prebacio preko naslona stolice, svake bi noćizdušno spavao na hlačama, koje su ležale ravno potisnute ispod madraca. I bio je, neizbježnom praveđnošćuvremena i okolnosti, nagrađen. Kad je došla slijedeća isplata stipendije i kada je bila turobno isplaćena školarina,koja ovoga semestra nije, bila visoka, izgledalo je sasvim naravno, da se ostatak upotrebi za popunjavanjenjegove garderobe. Još jedno- odijelo — ono karirano — i elegantni proljetni kaput dođoše u kartonskimkutijama i svilenom papiru u Flowers Street br. 53. Petar je postao dobro obučeni mladi čovjek, zadivljavao jesvoju majku, Bessie Finch, gospođu Collins, i — kakav pozitivni dokaz njegove vrijednosti — izazivaopovremeno podrugljivo zviždanje uličnih dječaka pred Demariovom Venecijanskom kavanom. Gospođa Collinsčak ostavi svoj pribor za čišćenje, da bi poluzasjenjenim okom gledala sjaj, koji nestaje niz stepenice, teprimijetivši jednom Luciju, reče joj:»Izgleda kao knez.« Olabavila je krzneni ovratnik, koji ju je skoro zagušio. »Zločin je misliti, da će i on jednompušiti i ići s djevojkama kao i ostali.« '344Lucy prihvati pravilni kompliment, ne obazirajući se na smiješno mnijenje i šuteći samodopadljivo. Nije sebrinula, poznavala je svoga sina: njegovu postojanost, čistoću srca, vjernost prema njoj. Drugi sinovi možda bise mogli kolebati i pasti, ali Petar — dobro, on je bio njen, i ta neopoziva činjenica sama bila je dovoljna.Još nije bio postao predsjednik »Unije«, ali je njegov napredak, isto tako kao i njegovo vladanje, bio dobar, i onaje to opazila sa silnim interesom; to ustvari postade izvor, iz koga je stalno i sve više crpla utjehu, postadeduboki i tajni izvor svega njenog veselja. Za vrijeme dugih večeri, koje su zajedno proveli, razveselio bi je unaročitim prilikama svojim punim i dalekosežnim povjerenjem. Tako bi ga pratila, kao očarana, u njegovimzoološkim pustolovinama s mrtvim morskim mačkama i nezgrapnim amebama, pridružila mu se udubokoumnim kemijskim istraživanjima sa srebrnim nitratima i kloridima, slušala zapanjeno o botaničkimčudima kambija, i — u fizici — o do sada nikada neslućenom principu gravitacije. Njene svijetle oči, upravljene

u njegove usne, koje su se micale, prekoračile bi granice optike, koju je obzirno tumačio, i ona bi ustvari predsobom vidjela njegov napredak kroz ta prekrasna područja. Vidjela bi ga za mikroskopom, sa staklima i bojamapri ruci, s kirurškim nožem čvrsto upravljenim na mrtvi lumbricus (zar je zaista jednom to isto nazvao crvom iupotrebljavao povremeno kao mamac na udici?); osjećala hi brzo dizanje temperature plavih plamenovaBunsenovih plamenika; aromatični miris benzina pomiješanog s kanadskim balzamom penjao se nadražujući unjen nos; čula bi glas profesora, micanje njegovih drugova studenata, te spore korake, koji su napolju odjekivalikroz trijemove. Ona je svoj život iživljavala u njegovom, ne samo uveče, kad je govorio o velikim događajimadana, nego i tokom čitavog dana; kad se njen duh, katkada, kad bi izašla iz nekog stana prokletih, ili moždaupravo vidjela ljepotu sunčeve zrake, koja je prodirala kroz prljavštinu stražnjih dvorišta, s napetošću koja ju jeodjednom svladala, dovinuo do pomisli na nj, koji je radio u onoj klasičnoj građevini na brežuljku. I sam zvukzvona sa sveučilišta, kad bi odjeknuo nad gradom i tiho prodro do njenih ušiju, doveo bi ga k njoj, vezao bi je snjim u ljubavi i jedinstvu cilja.345

Uveče, na njegovu molbu, naročito pred ispite, ispitivala bi njegov zadatak, borila se s izgovorom latinskih riječiili s formulama kemijskih jednadžbi. Njegovo strpljivo veselje nad njenim naporom, da slijedi njegovonabrajanje tako dubokih stvari kao što je nomenklatura shizomiceta, natjeralo bi je na suosjećajni smijeh; a kadabi imala posla s invertebra-tima, stvarale su njene jezične greške novu terminologiju, koja ih je oboje dovodilado izliva veselosti. Uskoro, naravno, prijeđe na studije, kraj kojih ona prijašnja istraživanja izgledahu dječjomigrom. Ovdje ga, naravno nije mogla slijediti i ponuđena rnu pomoć ne bijaše ni od kakve koristi. On odma-hivaše glavom tajanstveno, čak opominjući, tako je imala osjećaj, da je prodrla u carstvo, koje bijašu tabu; ipakbi joj, u trenucima razgovorljivosti, ispričao koju groznu pojedinost iz anatomske dvorane, na što bi se svanaježila, ili ju je uplašio anegdotom o grimasama majmuna bez mozga. Povre-raeno, s njegovim silaskom upakao dvorane za seciranje, otklonio bi hranu, i pokazivao zlovolju prema robi gospodina Tutta, naročito kada jedošla na stol ne sasvim, pečena. Ali je ta faza brzo prolazila, i on je bio u stanju da bez uznemirenja, smuškaračkim smijehom, spomene ukočene žrtve svoga blistavog noža. Ona je doduše primila tu studentskurobust-nost, ali se nikada nije mogla sasvim snaći u njegovu držanju prema onim nesretnicima, koji su na takavnačin završili svoj život na mramornoj ploči. Za nju je ovakav tragični završetak bio najbjednija stvar unesretnome životu; i jednom je imala strašnu moru ispunjenu grozotama mrtvačnice. Umrijeti zgažen i nepoznat;biti ispružen na tim strašnim nosilima; ona se zgrozi.Ali ona spozna, da on nikada ne bi mogao izvršiti takav posao, a da ne uzme vanjski izgled ravnodušnosti. Osimtoga njegov uspjeh u povremenim stručnim ispitima opravdavaše sredstva za veliki a slavni cilj.Da, on je napredovao. Srce joj naraste kod te pomisli. Epizoda kod natjecanja za stipendije probudila je bila kodnje prolaznu brigu, ali je to bilo zaboravljeno, zakopano u podzemlju nedostojnih misli. On je sjajno radio, ipolagao ispite savjesno, ne s blistavim uspjehom površnih odlikovanja ili sa skupocjenim ugledom nagrada, većs udobnom so-lidnošću, u sigurnom znaku postojanog uravnoteženog duha, što je za nju više značilo nego svidvojbeni vatrometi genija.346Izgledalo joj je kao juče, kada ga je gledala kroz prozor, i promatrala kako — ukočenim koracima iz obziraprema odijelu — odlazi na prvo predavanje na sveučilištu; a sada je već položio i drugi stručni ispit, bio je krcattemeljnim znanjem anatomije i fiziologije.»To je ,pons asinorum' koji sam prešao«, tvrdio je s uzdahom zadovoljstva. »Sada ide lako.«Ona je dosta znala jezik učenih ljudi, da bi razumjela njegovu primjedbu.»Taj most nije bio sagrađen za tebe, Petre«, odgovori ona mirno.»Očito ne«, prihvati on zamišljeno; tada se nasmije.»Ima dva ili tri stara kolege koji još pokušavaju da ga prijeđu, majko. Već su u godinama. Malo smiješno — zarne? Jedan je oženjen ■— ima dvoje djece.«Ona strese glavom i reče skoro apodiktično, »ne dolazi svatko s mozgom na svijet •—.«Kada je napokon vidjela njegovo ime crno na bijelom u popisu onih, koji su položili drugi stručni ispit, prožmeje, u uizdrhtalom divljenju, osjećaj, koji je potvrđivao njezine vlastite sposobnosti u prosuđivanju, jedno slatkoopravdanje puta, kojim je išla. »To će već svima pokazati«, mislila je pobjedonosno, stavljajući u tu kategorijusve one, koji su posumnjali u razboritost njezina postupka. Bila je ponosna, a njen je opravdani ponos očitodijelio i Edward. Velečasni je gospodin vidio rezultate u »Heraldu«, bio je razveseljen tim novim sjajem naimenu Moore, možda i osjećajem, da bi to moglo biti od koristi za njegov vlastiti uspon u crkvi i popularnost ubiskupiji, te je, sjedeći pred tom viješću i svojom jutarnjom čokoladom, zapitao svoju domaćicu: »Hoće li biskupto čitati, što vi mislite?« A gospođica O'Regan odgovori točno: »On sigurno' zna, da je to vaš sinovac,velečasni«, i tako potvrdi uvjerenje, koje je on i tražio. Sada je Edward pisao pismo studentu osobno, pozivajućiga, da naredne praznike provede kod njega, ovoga puta ne na Madeiri, nego naprosto u Svetome Andrewu, gdjeje svećenik, još uvijek po liječničkom savjetu, namjeravao da protrese svoja jetra štapom za golf.

: Lucy se veselila tom priznanju. Ne gledajući na materijalnu dobit od ovoga — nekako ju je Petrovo zdravlje ipi-347tanje njegova odmora veoma mučilo — ovo joj je dalo nemalo lično priznanje, jer je Edward na taj načinposredno priznao svoju suglasnost. Nije žalila, što nju nije pozvao, da dođe s njim; to se ne bi moglo nikakoprovesti: nije imala haljina, »dva muškarca« htjela su da budu zajedno, ona bi im smetala; i premda nije vidjelaEdwarda odavno, uzela je sadanje razilaženje njihovih života kao činjenicu. Ali je imala veseli osjećaj priznanjaispraćajući Petra kad je polazio na put stricu u Sveti Andrew. Boravak će i život u dobrom hotelu koristitinjegovu ponašanju, rastjerat će još zadnju zaostalu plašljivost njegova dječaštva; osim toga znala je, da će uEdwardovu besprijekornu društvu, iznad svdh sumnji biti siguran, i to je bez njena znanja oduzelo rastankusvaku nelagodnost. Ona sama nije od onoga puta kod gospođice Tweedy bila više na oporavku, ali ovo je, tvrdilaje, samo malo značilo za jednu ženu, koja je stvarno bila tako jaka kao konj. Duhom je uživala u njegovojpromjeni zraka.Šarena poštanska dopisnica s hotelom koji je izgledao kao palača —■ njegova je soba za spavanje bila označenazvjezdicom ■— dođe u najmljeni stan u ulici Flowers o podne jednoga dana u kolovozu. Smijala sepreuveličanom grbu, koji je visio u sredini impozantne fasade kao pauk, koji se penje. Izgledao je to veomaprivlačan hotel. Nije bila nesklona prema hotelima; kada bi bila pristojno obučena i imala novaca u novčarci,tada bi joj, svakako, trijem jednoga hotela na obali ovoga zaparnoga poslijepodneva pružio — na poštanskoj jedopisnici otkrila čak palme i pletene stolice — zavodljivu hladovinu. Tamo bi nosila plavu šantung-svilu, i imalabi, tako je mislila, široki ljetni šešir naravno, suncobran.Bilo bi ugodno izvući se iz ove otrcane haljine — kraj sve njene prihvatljive trajnosti, ona nije bila dovoljno mo-derna za Grand Hotel. Da, dala bi prednost plavome. Zatvori oči, vidjela je sebe, kako sjedi pod palmom krajPetra, koji joj je naručio sladoled. Sladoled je bio ružičast sa slatkim vafMma, koje je jela tako rado; a konobarkoji ju je dvorio, bijaše nadasve uslužan. Uvijek je imala strah pred konobarima — i u samim ranim danimavjereništva s Frankom, kad ju je ovaj, prodrman iz svoje tromosti, jednom izveo — ali sada, poduprta Petrovombesprijekornom i punom ljubavi, prisutnošću, osjećala je skoro prezir prema konobaru. Ona mu nije moglavidjeti lice, već samo ćelu na pognutoj glavi,: ali348je bila uvjerena, da je on smatra dražesnom i damom. Dala mu je šest pennvja; tada otvori oči, a pogled joj padena ostatke telećeg gležnja, koji ju je beznadno ukočeno gledao već tri dana. Nije imala volje da kuha, kad Petarnije bio ovdje; pretpostavljala je štoviše, da će se odmarati — često je to za nju bila prava hajka žuriti se iz svogapodručja kući i spremati jelo u ono ograničeno slobodno vrijeme, ali je sada promatrala bez srdžbe to jelo, kojeju je tek malo uzbuđivalo. Pogled joj je bio upravljen u nedaleku budućnost; vizija joj preobrazi izrezuckanu kostu jednog kopuna u aspiku, sa možda, špargama. Bilo je još uvijek života u njoj i (s dubokim zadovoljstvom)osjećala je, da se njeno vrijeme štednje i trpljenja brzo bliži kraju.Veselo raspoložena stavi poštansku dopisnicu na kamin — kao vidljiv predmet nadahnuća —, opere šalicu odčaja i tanjur te spremi sobu. Bila je to ista soba, isto tako gola, bez pokućstva. Ali kako je to moglo bitidrugačije? Kako je mogla opremiti stan kad ju je kojiput tek jedan jedini šiling dijelio od potpune neimaštine?Ipak šiling je ovdje, a što se ostaloga tiče, moglo se i čekati. Još uvijek je bila raspoložena, kada je uzela kovčeg iponovo požurila na posao. Opet je išla u slum; opet je energično kucala na ona neizbježiva vrata; opet s onimneizbježivim objašnjenjem »Henderson i Shaw«; dalje i dalje, tamnim stubištima, sa zaprljanim novcem u ruci, stim upravo glupim kovčegom, potresena prljavim slikama, ogađena odvratnim mirisima, gamadi, prljavštinom,držeći usto glavu visoko, čvrsta uz svoju ideju.On se vratio sa odmora na moru tamno opaljen i skoro mornarski veseo. »Bomba« bijaše riječ, koju jeupotrebljavao, da izrazi stepen svoga naročitog zadovoljstva; i njegovi pogledi prema stricu Edwardu temeljitosu se — kao i njegova vlastita konstitucija — promijenili na oporom moru; stric Edward je klasificiran kao »neloša stara kuća«. Kako ju je poslije zbunio svojom pričom o sjaju toga dopusta, a ona ga iznenadila rastresenimpitanjem, da li ga je u hotelu posluživao jedan ćelavi konobar. On je pitajući pogleda, onda se nasmijao.»Konobarice, majko, samo konobarice! Ni jedan konobar u cijelome lokalu.«»Dobro — onda će jednom biti«, odvrati ona sanjarski, »i sladoled od jiagoda.«Njegov se smijeh pretvori u grmljavinu.349»Ti si zgodna, Lucy«, dahtaše on; u posljednje se vrijeme naučio da je zove krsnim imenom. Iako je osjećalanježnost u tome, nije mogla baš potpuno trpjeti.»Majko«, ispravi oštro.»Ali usprkos svemu«, nastavi on s očima vlažnim od suza, »to s konobarom —«. I značajno se pipne po čelu.Ona zašuti, malo ljuta zbog njegove neobične slobode. Ali ta je sloboda dolazila iz neobične privrženosti; u to jebila sigurna; njezina se ljutina rastopi pod njegovim smijehom.Te je jeseni počeo sa službom u bolnici, Počeo se stvarno brijati ne povremeno, već stalno, sa samrtničkomozbiljnošću. Stric Edward, upućen u sve potrebe toalete — on je čak upotrebljavao kremu za lice poslije pranja— dao mu je jednu od svojih britava, izvrsnu britvu, koja doduše mije bila iz Toleda, ali je ipak skidala prelatovubradu za vrijeme njegova slavnog boravka u Spaniji.

Pomisao na to, da se već brije, čudnovato je dirnu. Svako bi jutro, prije nego što je ustao, grijala za nj nešto vodeu kotlu. Njezina je odanost rasla. Ona bi ga tom prilikom pogledala zamišljeno- i sretno: opet ima muškarca ukući.Jesen se osjećala u zraku. Odmor za nju nije dolazio u obzir, ali ju je ta promjena godišnjeg doba upravo takoosvježila, kao promjena scene — onaj hladni dah, koji' je toliko voljela, lišće koje je u parku tiho padalo nazemlju, živahnost, koja je ispunjavala oštri zrak. Iz svega toga ona izvuče snagu — hrabrost, koja je uvijeknjezinu nastojanju davala živ polet.XXI»Znaš, majko«, reče, iako je pretpostavljao, da to ona znade; rekao1 je očigledno ravnodušno, a iz dugogaiskustva bio je nacistu, da ona to nije znala, »sutra je ples.«»Oh!« odgovori ona bez naročitog interesa; orida, poslije jednog trenutka, dodade: »Da li da ti sada spremimstol?«»Ako hoćeš.«»Još nema šest«, primijeti ona, dižući se sa stolice, »ali ću, ipak, upaliti plinsko svijetlo.« Prerana tama kasnejesenje večeri skoro je utopila mirnu prostoriju u sumrak.350»Ovaj ples —« nastavi on.Plin se upali uz oštri pucanj; obično je palila veoma oprezno, a bez sumnje je to bio iznenadni šum, od koga selako stresla.»Kakav ples?« zapita oštro.»Ovaj ples —« nastavi on.»Išao bih jako rado, znaš.«Začuđeno ga pogleda; jedan je trenutak mislila da on misli na jedan od onih plesova u Groveovoj plesnoj dvorani— jednu od onih bučnih i ružnih priredaba oglašenih kao »otmjeni plesovi — rukavice poželjne, plesne cipeleobavezne.« Kakav bi drugi ples dolazio u obzir prema njenim materijalnim mogućnostima? Ali, prije nego jemogla progovoriti, on reče:»Daje ga u Unionu — Beta-klub. Bit će odličan bife.« Ova posljednja riječ, koja je obećavala rafiniranauživanja, gurne njegovu primjedbu u carstvo fantazije. Bife, svakako! A upravo su jadno večerali — on kajganu,ona jadni krajičak sira. Toga se dana nije dobro osjećala — imala je naporan dan — a uz to je bio petak, kad ju jestanje njezine novčarke uvijek uznemirivalo — i grlo, koje od katara u Ardfillanu nikada nije bilo osobitozdravo, boljelo ju je sumnjivo; sada je, omotavši čarapu oko vrata i ugrijavši konačno noge u pustenimpapučama, bila spremna da se odmori. A on joj govori o plesu!»Čekaj, dok nam bude išlo bolje i onda govori o plesanju«, reče ona grublje nego što je namjeravala. »Gdje ćešzaboga dobiti frak — i novac za ulaznice? Sigurno je dosta skupo, a tek jedan takav bife!« Ona mu te riječidobaci lju-tito.»Samo se nemojte uzrujavati, madame Lucy«, reče on miroljubivo. »Dobio sam ulaznicu od jednog odbornika—■ besplatno, znaš — tu se možeš u mene pouzdati. Imaju premalo muškaraca •— to je!«Promatrala ga je, dok je on gledao nokte.»Ali frak?« reče konačno u blažem tonu.»I to se možda može urediti. Oh, da, možda — možda.«»Valjda ga ne ćeš posuditi«, reče ona brzo, pogođena jednom ponižavajućom uspomenom na razne »agencije zaodijevanje« koje su ležale na otrcanoj periferiji njezina rajona. »To ti ne ću dopustiti.«351»Veliki bože, ne«, poviče on ljutito. »Tako se nešto ne radi.« Onda opet postane siguran i ljubazan kao iprije. »Ja ne ću da nosim takve prnje s kuka za odijela. Ne! Ja znam bolji put.«»Koji to?« upita ona otresito; dražio ju je svojim ružnim odugovlačenjem, a uz to u takvoj jednoj glupoj stvari,stvari, koja ju je ljutila.»Dobro, bio sam prije neki dan kod Warda«, odgovori brzo. »Ti znaš, da smo najbolji prijatelji. Razgovarali smoo pitanju jednoga večernjeg odijela.«Večernje odijelo, naravno, mislila je. Zašto ne frak?»Rekao sam mu, da to još nekoliko godina ne ću sebi moći dopustiti. Htio mi je dati kredit, ali to mi se nije svi-đalo.« Napravi značajnu stanku, dok mu je sada pogled postao naivan, da bi izmamio njen pristanak; ali, kakoona nije govorila, on nastavi: »Dobro, znaš, Ward je sasvim dobar momak. On ima na čuvanju jedno večernjeodijelo neke osobe, koja je otputovala u Kinu — i ostavila ga radi popravka. Ja — ja sam ga probao — pristajemi kao saliveno.« Lupkao se po zubima glumeći ravnodušnost. »I skrojeno je divno.«Frak čovjeka u Kini! To je bila laž, direktna, čisto fantastično.»Gospodin Ward ga ne će moćd tebi posuditi«, reče ona polako.»Oh, ali on hoće«, odvrati on odmah. »On mi je to čvrsto obećao. Mogu ga imati sutra ujutro, nitko neće ništasaznati.«»Ali — znaš li plesati?« nastavi ona, s nesvijesnom sumnjom.

»Oh, znam se okrenuti«, cerio se. Ona je bila začuđena. Vidjela je, da je stvar promislio; zapravo je sve već bilou redu; bila je iznenađena njegovom snalazijivošću. Ona nije željela, da on ide; bila je svakako jako protivnatome; ali je on čekao — čekao na njenu riječ.»Kad već imaš frak i kartu, onda možeš ići«, reče konačno opirući se, glasom, koji kao da je dolazio, zvoneći, izvelike daljine.»Jako ljubazno, Lucy«, odgovori on praveći se zadovoljnim. »To bi bilo uređeno. Sada ćemo dovesti u red stol iraditi dalje.«Spremiše stol, ali za vrijeme večeri, njene su oči od vremena do vremena gledale na nj neobično dugo. Nenadanona-352činjanje ove teme nalikovalo je na zamku, koja se odjednom zatvorila pred njezinim nosom; i ona se osjećalačisto uplašenom, makar je znala, da je to smiješno, i znala je, doduše, poslovicu: »Od samog rada bez razonodepostaje Jack tupim dečkom«; bila je sigurna u Petrovo nepromijenjeno poštenje; njena početna prehlada, govorilaje samoj sebi, bila je kriva, što se tako osjećala ali ju je ipak misao na ples — na razonodu toliko različitu odonoga ljetovanja sa stricem Edwar-dom —■ ispunjavala jedva razumljivom neugodnošću, koja je trajala cijeloveče i povremeno se vraćala tokom slijedećega dana.Uz to joj je slijedeće večeri grlo bilo još više upaljeno, ali o tome nije ništa rekla Petru. On je večerao brzo i,kako je izgledalo, nije primijetio ništa, onda je, pogledavši je sa strane s osmijehom, ušao u uličnu sobu skutijom od kartona, koju je tog popodneva donio kući. Ona mu bez riječi spremi toplu vodu u kupaonici; činilojoj se, kad je osluškivala njegove pokrete, da je trebao dugo vremena za brijanje — obično je to obavljao vrlobrzo. Mislila je i na sve one stvari potrebne za »večernje odijelo« — gdje li je njih nabavio? USini joj seodjednom u najvećoj mjeri neumjesnim, da se on sada tako nacifra u tom jadnom stanu; žar nije imao osjećaja zato, što se pristoji, a što ne? Prijašnja joj se zlovolja i srdžba povratiše, još jače.Ali kad je konačno čula njegov korak pred vratima, okrene se od vodovoda puna očekivanja. On mirno uđe; išaoje sigurno U posuđenim lakiranim cipelama.»Dobro«, primijeti mirno1, »kako izgledam?«Zapanjena mogla je tu samo stajati, s ruku joj je kapala voda od pranja, usta joj bijahu otvorena, hvatala je zrak,kao riba. To nije njen sin! — to otmjeno i krasno stvorenje, čije je lice preko bespnijekornog visokog ovratnika ibijele košulje prozirno ružičasto sjalo, čija leđa pod ravnim plohama finog crnog štofa pokazivahu gipku i nježnueleganciju. On je nadmašio sve! Val Pinkerton bijaše, usprkos svojoj drečavoj crvenoj ukrasnoj vrpci, ništicaupoređen s ovim. Bila je ganuta, tako duboko ganuta, da su joj suze navrle u oči!i »Oh Petre!« mrmljala je, »zaista — zaista izgledaš sjajno.« : . „>23 Tri ljubavi3534,Pogled na sina, koji je tu stajao, pred jadnom pozadinom kuhinje, u ovoj posuđenoj odjeći kao mladi Apolon,taka je duboko dirnu, da ju je gotovo boljelo. U ovom je trenutku imala za njega osjećaj, koji prije nije poznavala—■ napadnu nježnost — divljenje, pomiješano s ljubavlju. Frank nikada nije imao frak! Frank! Ne, Frank nijenikada tako ni izgledao. Nikada nije ljubila Franka tako, kao što je ljubila svoga sina ovoga trenutka.»Ne mogu se snaći«, šaputala je opet; bijaše to jedan od onih rijetkih slučajeva, kad je nehotice dala maha svojimosjećajima pred njim. »Jedva te prepoznajem. Ti si — ti si —.«»Odjeća pravi čovjeka, znaš«, reče. Kod ovoga izraza njenih očiju imao je pristojnosti, da se osjeća nelagodno.»Ali moraš priznati, da je veoma pristala. Ti ne ćeš valjda čekati na mene«, nastavi, dok je pred zidnimogledalom, velikim četiri kvadratna palca, naravnavao kravatu fraka.»Oh, da, da, sigurno«, reče brzo. »Drugačije se ne može zamisliti.«Pusti — vježbe radi — da mu malo ispadnu manžete, te reče:»Već je vrijeme«. Najednom pogleda i vidje njeno napeto lice. »No, mislim, da bi i ti rado išla, Lucy«, šalio se.»I dok sam tamo, sigurno ne bi ni ti sjedila.«Ona ne odgovori, ali se strese; onda joj lice postade tvrdo. Za trenutak zavlada tišina.»Ne ćeš doći kasno«, reče ukočeno.»Ne boj se! Sutra je rad kao i obično! Iščetkaj me malo, majko, hoćeš li?«Očetka ga, i kad je, konačno, krasota njegova fraka bila sakrivena kaputom, a sjaj košulje- zasjenjentamnocrvenim svilenim šalom, koji je našla u svojoj ladici, mahnu joj na pozdrav i zadovoljno strci nizstepenice.Ona se vrati, da hladna i rastresena dovrši pranje suda; jedva je bila svijesna vlastitih pokreta; kuća joj seodjednom činila tiha i grozna, gotovo lišena svoga sjaja.Večeras je bio njezin red da pere stube, ali ju je prehlada sada tako uhvatila, da je zamolila čistačicu da dođe,iako je to kao i uvijek, smatrala svojom slabošću. Ali to je bila sreća, mislila je, i usne joj se trzahu ironično. Bilaje lijepa slika, da ona pere stube i da se od čabra ukloni, kako bi pustila svoga sina da prođe ponosito.354

Usprkos viziji, koja ju je upravo obuzela, poče na sasvim neobičan i neobjašnjiv način padati duhom, tako da jebila sasvim daleko o'd toga da bi se veselila dolasku gospođe Col-lins i njenom filozofskom raspoloženju uvećini večeri, koje se moglo opisati njenom frazom: »Sve mi je to komično.«Ali večeras, kada je došla, Martha je bila, da se opet upotrebi njena fraza, »isprebijan pas«, i, dovevši bez mnogoriječi stvari u red, počela napolju raditi, pljeskati krpom uz žalosne stihove svoje najmilije pjesme: i to je išlotako — malo u falset, mljaskajući riječima ugodno uronjenima jedna u drugu:»Kad bih bila opet djevojka,AV djevojka nikad ne ću bitiDok jabuka ne porasteNa drvu narančeKad bi samo moje dijete bilo na svijetu,I kad bi se koprcalo i vikalo;A ja bih bila mrtva,I zakopana,I zelena trava iznad mene.«Kroz tanka vrata prodiraše ta tužna pjesmica do Lucije s istrajnošću koja je razdraživala. Da, večeras je jedvabila raspoložena za baladu, ali kada je Martha bila gotova, dade joj uobičajenih šest pennvja i upita:»Što vam je večeras, Martha? Je li vaš muž opet bez posla?«Martha Collins popravi šešir ■— neizbjezivi znak njezina shvaćanja dostojanstva — i odmah reče, a da nije nitrep-nula:»To je radi moga najmlađega sina, gospođo. Pravi je đavo, kad ima svoje mušice. I sada ga moram ženiti, jer ćese inače zlo dogoditi.«»Da li se što- dogodilo?« ispitivaše Lucy.»Oh, znam, da to nije ništa neobično; nešto, radi čega ne treba razbijati glavu. Da, volja je božja, mislim, ali kadse radi o najmlađem, to ženi teško pada.« Pogled joj se užari. »Uhvatila ga neka zmija i oglasila ocem svogakopileta.«»Shvaćam«, reče Lucy polako. Onaj mladić — još je pamtila njegovo naivno cerenje, slično Petrovu! I sada jojto, ta neobična sličnost izazove nelagodnosti.355I»A on mi ipak redovno svaki tjedan donosi kući jedanaest šilinga«, jadikovaše gospođa Collins. »Neka joj to nedonese sreću — toj prokletnici.«Lucy je stajala na vratima, dok je uvrijeđena majka, dozivajući prokletstvo neba na tu vješticu, koja je zavelanjezina Benjamina, silazila polako niz stepenice.Ali je taj događaj djelovao na nju depresivno kao malo koji. Uđe, hodala je besciljno, unaokolo po stanu, digneskinute stvari svoga sina, uredi mu brijaći pribor u kupaonici, vrati se u zadnju sobu i sjedne. Gledala je na sat triputa u pola sata; onda se, nemirna, diže i stavi juhu na vatru: možda će je on htjeti, kada se vrati; a tanjur juhe ćei njezinu grlu činiti dobro.Opet sjedne; nije imala dovoljno energije da plete; sat joj pokazivaše, da je njegovo uobičajeno vrijeme zaspavanje već prošlo, i osjećala se neobično, što ga nije vidjela da sjedi pred njom. Pitala se, da li -se on zabavlja.Buljila je pred sebe, držala ruke besposleno u krilu, a izraz joj lica pokazivaše gotovo hladnu strogost.Onda je odjednom bila iznenađena lakim kucanjem na vrata. Trenutak je mislila, da je to njen sin, i odmah sediže sa stolice. Ali to nije bio on; bila je to, čudnovato, susjeda gospođa Finch; nervozno je stajala na pragu.»Vidjela sam po svijetlu, da još niste u krevetu«, poče Bessie, s osmijehom, koji je bio tek sjena njezinauobičajenog smijeha. »I mislila sam —■ da bih mogla ući i ostati malo kod vas.«»Ostati kod mene«, ponovi Lucy. S dobrim je razlogom branila svakome ulaz u svoj stan; a ova želja, ovakokasno, bila je nešto veoma neobično.»Da«, mucaše Bessie. »Tako me je spopao strah. Ovo je — ovo je jedna od noći, kada gospodin Finch dolazikasno. Nekada ne dođe ni do dvanaest.« Puno joj je lice izgledalo blijedo na svijetlu stuba.»Uđite«, reče Lucy, nakon trenutka oklijevanja. Osjećala se obaveznom prema Bessie i Bessinoj majci, i njezinjoj osjećaj pravednosti zabrani, da je odbije. Ali joj je ton bio hladan. Ušle su u kuhinju, gdje je Bessie, usprkosdrhtanju, brzo bacila znatiželjan pogled na uređenje prostorije; sjele su jedna prema drugoj.356

»Zbilja je vrlo ljubazno od vas«, dahtala je gošća, kratkim gutljajem, »da me primate.«»Ostavite.«»Ne znam, što me je spopalo! Znate — cijeli sam dan bila sama — sjediti satima —« zastade gotovo razdraženo;ali Lucy, iako je promatrala njeno uzbuđenje, nije postavila ni jeđno> znatiželjno pitanje; nastupi neugodnašutnja.»Petar je na plesu«, reče konačno, trudeći se da olabavi napetost tišine.»Na plesu]« odjeknu gospođa Finch; oči joj zasvijetliše blijedim sjajem. »Rado sam plesala — tako sam voljelalaku muziku.«»Da?« reče Lucy učtivo.»O, da svakako«, odgovori Bessie, kojoj se oko odjednom ovlaži, dok su joj zlatne dlačice na gornjoj usni počeledrhtati. »Na jednom sam plesu — upoznala gospodina Fincha. Imala sam bijelu haljinu i u kosi žutu vrpcu, ilijep žuti pojas. On je rekao, da sam —« njezino meko, okruglo lice raz-vuče se u groteskne nabore, i sada sesuze otvoreno izliše. Polegne glavu na stranu na stol i jecaše neprestano; između toga je ubacivala dašćući,rastrgano jađikovanje. »Oprostite ■— oprostite«, zavijala je, »da sam ušla i da tako plačem. Ali ne mogudrugačije. Ne mogu drugačije, kažem vam. To je zbog Johna — moga Johnnija. Tako ga volim •—«. Prekinulaje, napola ugušena jecanjem, a Lucy je u nagloj, uplašenoj viziji vidjela toga Johnnija, bezazlenog malog čovjekaiz susjednog stana, masnog, ćelavog i srednjih godina. Johnnie nije bio nikakav Romeo, ali usprkos tome ženik,ideal, izvor i početak Bessine sreće.»Što se dogodilo?« povika Lucy.»Piće — piće«, zavijaše Bessie. »Mjesecima sam to zadržavala za sebe, a sada me gotovo guši. Cijelo vrijememora piti, piti, piti, kažem. vam. Nisam o tome imala pojma, kad sam pošla za nj — mislila sam, da rado popijekoju čašu i da je to sve. Oh! to je moja smrt — moja smrt; da, a ja sam tako pošteno odgojena. Nema jednevečeri da ne dođe pijan kući. A moja majka — ona me opominjala — ali oh, volim ga, tako ga volim. To jenevolja.« .Strašna se sumnja diže u Lucy.»Na kraju — na kraju tuče li vas?« . ■■■ , ■...'■.33?»Ne, to ne«, uzdisaše druga žena. »Samo kada bi to radio! Čak bih i htjela, da me izlema. Da, da me goluizlema«, opet uzdisaše histerično. »Ja njega trebam, kažem vam — a on ne će ništa drugo nego da pije. Padne ukrevet i hrče kao svinja — to je sve, što sada imam od njega — hrkanje!« smijala se divlje. »Ujutro jede šunku sjajima i zaklinje se, da ne će više piti. Onda dođe uveče kući isto tako kao i do sada. Sasvim, mrtav pijan!« I onanastavi da se ljulja tamo i amo histerično, žestoko lupajući glavu o tvrdi stol, kao da je u bolu od svakoga takvogudarca osjetila uživanje. Lucy nije znala što da radi. Ona nije mogla pokazati svoje osjećaje; nije mogla dajednostavno pokaže simpatije; ali je bila potresena. Sjedila je ukočena, buljila sažaljivo u ovu prignutu pojavu,mudro šutjela čekajući da provala dođe do kraja. Konačno Bessie diže glavu, obrisa oči nadlanicom kaozaplakano dijete!»Ponašala sam se glupo«, reče useknuvši se. »Vrlo glupo.Zar ne?«»Ne, ne«, reče Lucy umirujući, »i ja — ja žalim.«»Na svaki način dobro mi je činilo«, odgovori druga, »i ja sam vam zaista veoma zahvalna.« Zastala je, a ondanastavi blagim prkosom: »Vi sada sve znate o meni. Ali se za to ne brinem. Ja sam zdrava, i ne mogu drugačije.«Dok je govorila, naže glavu prisluškujući, a tada reče mlitavo: »Čini mi se, da sada dolazi. Radije ću izaći.«Obadvije su šuteći izašle na vrata, i primijetile, kako se John Finch polako penje. Dolazio je brižno točnimkoracima, s opreznom rukom čvrsto na balustradi: bio je miran —■ tako miran — i sam bi njegov dah zapaliozrak. Jak je miris bijeloga luka išao pred njim, i tako je došao, ljubazno, dostojanstveno; njegovi pogledi, koji sumjerili svijet, priznavanu bratstvo ljudi, proklamirali su ga dapače.»Ah!« reče mirno, kad se popeo; promatrao ih je duboko misaono, ali bez iznenađenja. »Gospa Moore i mojaBessie. Dobro!« Njegova jutarnja šutljivost je nestala; sada je govorio brižno, lako mucajući, govorom notornepijanice. Zatvori jedno oko i nastavi konvencionalno: »Lijepa noć napolju.«»Hajde uđi, John,« reče Bessie beznadno.»Mora govorim gospa Moore«, reče John ljubazno.»Oh, hajde, John.«358

»Mora govorim. Bessie — mora govorim.«Ona ga uzme za ruku i pokuša uvesti u stan; ali se on upre o tuste kratke noge i najednom reče:»Gospa Moore, poznajem vašega šurjaka Joea. Moja dobra mušterija u Levenfordu. Fini veliki Joe —.«Ali je Lucy, s posljednjim sažaljivim pogledom na Bes-sino izmučeno lice, gotovo već zatvorila vrata; stajala jetu trenutak ukočeno, prisluškujući; onda je napokon čula, kako su ušli, pijan se govor napokon rasplinuo ušutnju.Vratila se u kuhinju. Kakvo veče! Bila je smušena njegovom neobičnošću i nesvakidašnjošću. Skretanje odredovne navike, iznenađujući pogled na njezina sina, koji se u okretu ruke pretvorio u čovjeka mode, njegovoizbivanje na plesu, onda — kao da sve to ne bi bilo dosta — najednom neočekivano iskrsnu tragedija ovih dvoje—■ prosta, nedostojna, odbojna, ali se iz svega toga u njeno biće uzdizaše dvostruki strah, koji poče polakouzimati čvrsti oblik. I taj je strah počne mučiti. Što ako njegov usud bude isti kao i onaj nesretnog sina gospođeCollins? Ili čak ruševine nesretnoga Fincha? Osim toga govorio je i o nekom bifeu. Fantazija joj je prikazalasliku polukružne točionice, koja je blistala od svjetlosti, po kojoj su se vrzli bogati mladići u večernjim odijelimai njega primamili, da obavi je vinovo lišće oko slje-počica. Bila je luda, što ga je pustila da ide. Lice joj postadenevjerojatno tvrdo. Gunđala je na svoju vlastitu slabost, koja mu je dopustila da ide; drhtala je u sebi — utučenanekim bolnim predosjećajem nesreće.Tako je sjedila čekajući. I onda, iz neobičnosti i nevjerojatne muke ove noći, začu se na stubama korak ■— lak,siguran i brz. Nije se micala; ali joj se pogled rasvijetli. To je bio> njen sin! I on se pojavi odmah, rumen, veseo,bezbrižan i malo vlažan oko* ovratnika.»Što još budna, stara djevojko?« reče kada je ušao u sobu. »Ti treba da već nekoliko sati spavaš!«Spavati! Gotovo se smijala! Olakšanje, svakako, kada ga je vidjela, diglo ju je odjednom u sva nebesa. Opet jebio tu: normalan, bez oholosti, besprijekoran, ni traga od alkohola u njegovu dahu, obraza neokaljanihškodljivim milovanjem kakve djevojčure. Nikada više ne će sumnjati u njega. Nikada!»Jesi li se dobro zabavljao?« upita ona ljubazno.359»Oh, sasvim prihvatljivo«, odgovori, pošto je o tome tobože razmišljao. »Bile su tamo prilično osrednježene«; i on sleže ramenima s omalovažavajućim izrazom.Njeno je srce klicalo.»Sigurno si plesao s nekom zgodnom«, pitaše ona, mučeći sama sebe da nađe sigurnoist.»Ni s jednom!« Nasmija se kratko. »Takva jedna dama rekla mi je, da joj cijelo vrijeme gazim po nogama.« Onaje dobro slutila, veče nije bilo za njega blještavi uspjeh: povremeno su ga upozorili na to, da samo okretanje udvorani nije plesanje. On naglo zijevnu.Pogled na to zijevanje, tako prirodno, tako samo od sebe, tako beskonačno umirujuće, opet je potpunouspostavio njeno povjerenje prema njemu. Dade mu šalicu tople juhe i gledala je, kako ju je ispio. Onda, u poladva, ode sretna u krevet, smijući se svojoj vlastitoj besmislici. Odmah je zaspala.XXII»Prokleto je dosadno, da tako puste nekoga da dođe«, reče Petar, pošto su napustili poslovnicu Fullerton i kom-panija. »Zaista bi se moglo vjerovati, da nam daju milostinju.«Bio je tamo da podigne četvrtgodišnji iznos svoje stipendije, a Lucy ga je, da ispuni uvjet čovjekoljubive, alinepovjerljive dobrotvorke, morala pratiti.»Nikada se ne zna«, odgovori ona blago; mislila je na nečuveni ali ipak mogući slučaj nekoga studenta, koji biodmah sa svojom stipendijom otrčao u najbližu točionicu, zatim dodade: »Netko može i prevariti. Svakome se nemože vjerovati.« Nije dodala »kao tebi«, ali je pri tome mislila. Način, kako je čitavo vrijeme upotrebljavaonovac, bio je besprijekoran; nije ni jedan jedini penny profućkao, sve je izdao za ono što je bilo potrebno i nasamoga sebe.»Mora da je to bila stara luda guska«, mrmljao je tiho, i njegov je ton Kezie Reekie i njen trust konačno i trajnoprognao iz kruga dostojnih.»Što si rekao?« reče Lucy. Ponekad je mislila, da postaje pomalo gluha.»Blagoslovio sam »Kezie«, izjavi on dvosmisleno, »udovicu trgovca mirodijama.«360Išli su prema tramvaju po jasnom sunčanom svijetlu proljetnoga popodneva. Molila je dozvolu, da može ranijesvršiti s poslom, i sada joj to, što je mogla sa svojim sinom biti ovdje u ovo vrijeme, izazva jedan neobičnoblaženi osjećaj.. Rijetko' se desilo, da je imala prilike zajedno s njim izaći; naravno da je on subotnje slobodnopopodne iskoristio »za utakmicu«, nedjeljom je ona naučila da ide na ranu misu, a prijepodne je upotrebila damu priredi topli ručak, dok je on izlazio oko jedanaest sati.Zbog svojih glupih utvara od one plesne noći ■— još uvijek je osjećala grižnju savjesti; kada se sjetila toga —možda se je još revnosnije za njega vezala. Sada se mogla smješkati na one sumnje, ali je poslije samogadogađaja ipak bila još neko vrijeme nervozna, i tako rastresena. Kad je jednom vidjela frak, kako bezazlenomirno visi u ormaru, razdraženo je rekla:»Kada će ovo otići iz kuće? On nije tvoj, zar ne?«On se smješkao, primijetio je:

»Ne treba se žuriti, majko. On te ne će ugristi. Dok ga Ward ne bude tražio.«Sama njegova blagost djelovala je na nju kao predba-civanje. Sada je, kad su zakrenuli u jednu življu ulicu, i sa-mo sjećanje na tu smiješnu sumnju ležalo daleko od nje. Bila je zadovoljna, uživala je: sunce, njegovo društvo, injeno oslobođenje od sirotinjske četvrti grada, gdje joj je, uslijed zaraze šarlaha, posao u posljednje vrijeme bionaročito težak. Dok je išla kroz taj najotajeniji dio grada, povremeno je veselo bacila pogled u izloge. Neobično,kada je bila sama, izbjegavala je tu ulicu s mnogim trgovinama i guranjem modernih žena; ili se bar žurila, da jebrzo prođe; zbog kontrasta prema pločnicima, kojima je obično išla, a i radi svog skromnog odijela, imala jeosjećaj manje vrijednosti i nezadovoljstva. Sada, nasuprot, kada je Petar bio kraj nje, njegova elegantna pratnjaju je veselila, sačuvala je ugodno držanje i sa zadovoljstvom je upijala poglede, koje su prolaznici bacali nanjega.Primijetila je, da je jabot u modi, i da je blijedoružičasto —■ što joj je oduvijek dobro pristajalo — bilavladajuća boja. Iako u posljednjih pet godina nije kupila ni jednu haljinu, bilo je uživanje otkriti, da joj interes zamodu još uvijek nije izblijedio; mislila je, kako zaista voli haljine —-uvijek361je rado bila dobro obučena — a kada Petar bude apsolvirao, uvjeravala se, to će sebi moći priuštiti. Pogled naizloge podiže joj dobru volju.»Zaista je lijep dan«, reče, dižući pogled s izloga na Petra. »Mirišeš li proljeće u zraku?«»Ovdje ima mnogo mirisa, svakako,« odgovori on prilično stisnuto. Za čitavo vrijeme ove ekspedicije bio ješutljiv, i sada je oholim izrazom gledao na mnoštvo oko njih i na nju. »Lavenda mi je nekad bio najmiliji«,odvrati ona. »Jednoga ćeš mi dana morati pokloniti cijelu golemu bocu.«Jedva što je izgovorila te riječi, kad joj odjednom otvoreno lice dobi zakopčani izgled; usne joj poblijediše i pustipogled ravno pred sebe kao u beskonačnost. Vidjela je, kako iz Ravsove radnje — najluksuzni]eg krojačkogsalona u ulici — izlazi pojava jedne elegantno obučene žene. To je bila njena snaha, Eva — Richardova žena.To nije bilo prvi put, da je vidjela Evu, koja je bila neumoran posjetilac dućana u tom području i uopće u gradu;ona je često vidjela Evu, ali Eva nikada nije vidjela nju. Možda je Lucy znala, kako joj je neugodna odjeća izanimanje, možda se sjećala posljednjeg susreta u Ralstonu, pa je to sve išlo na ruku međusobnom izbjegavanjupogleda; ali je imala gorko uvjerenje, da Eva, iz pobude neiskrenoga snobizma, izbjegava susret.S tim je mislima počela usporavati korake, kad joj se Eva odjednom obrati svojim rafiniranim i afektacijama bo-gatim glasom. Stresla se; opet povrati pogled stvarnosti.»To si ti, Lucy, zaista«, reče Eva svojim starim žubore-njem. »Tebe sresti ovdje!«»Da«, odgovori Lucy sa svijesnom ironijom, »to je rijetkost.« Krv joj se povratila u lice, i osjećala je, bijesna, daje pocrvenjela. Nije se. bojala Eve, niti straha, da pokaže, da ne trpi svoju snahu. Ali se Eva smješkala: bila jehladna, učtiva i sigurna u držanju. Lako stisnutih usana mjerila je Lucy elegantni kostim rađen po mjeri, i šeširružičaste boje, jabot od čipaka — to je zaista bila moda •—■ dugi kišobran, koji se koketno njihao na savijenojruci; nije nedostajao' ni jedan komad u skupoj opremi.»Dolazim često u grad, ali sam tako kratkovidna, da sada jedva koga prepoznajem na ulici,« nastavi Eva — i utoj nenarnještenoj izjavi vidje Lucy potvrdu svoje sumnje.362.»Mene moj posao' vodi u jedan drugi dio grada«, primijeti naglašavajući i s očitom kratkoćom.Eva ispusti sućutni glas — to joj je lako padalo s usana— onda njezin osmijeh klizne na Petra, pa ocjenjujući obuhvati njegovu stasitu pojavu.»Pa zar je to zaista tvoj dječak?«, reče. »Tako što — već čitav čovjek!«»Ah, još ne sasvim,« reče Lucy zaključujući; ali je mislila: ,zato si stala — jer si se htjela obavijestiti o momesinu'; onda dodade: »Žurimo se da stignemo na tramvaj.«Ali Eva ne pokaza, da bi išla; umjesto toga primijeti Petru:»Jedva bih te prepoznala — a ti si moj nećak. Zar to nije smiješno? Zašto te čitavo> vrijeme nismo vidjeli?«»Ne znam, ujna Eva«, odgovori Petar; njegove je rastre-senosti nestalo, kao da je otpuhnuta njezinimmondenskim prijaznim držanjem; smiješio se, prilično preko mjere. »Mi zaista ne izlazimo mnogo.«Blagom je rezignacijom pokazao, kao* da živi samoćom pustinjaka.»Kako ružno od tvoje majke — da te tako drži vrpcama svoje pregače«, psovala je ujna Eva, okrenuvši se Lucijii predbacujući prijetila joj prstom u glatkoj rukavici. »Naravno, mi želimo da te vidimo kod nas u ,Le Nidu.'«»Petar radi«, reče Lucy oštro, »isto i ja.«Eva se malo nasmije da doprinese razgovoru — kao ptica— bacila je glavu unazad, oštrim uglastim nosom veselo je kljucala u zrak.»Mi nemamo mnogo vremena da idemo okolo«, dobaci Lucy. Znala je, da je bila uvredljiva, ali nešto poputnekog neprijateljskog gibanja, koje se dizalo ispod glatke i otmjene elegancije ove druge, prisili je da doda: »Mimoramo teško raditi.«»Ali, majko«, reče Petar opet. Izgledao je njenom ne-pristojnošću iskreno osramoćen, pogledao je svoju ujnu kaoda se ispričava.»Ja bih htjela samo, da od vremena do vremena dolaziš k nama subotom,« reče Eva značajno. »Smiješno je, dase jedva poznajemo među sobom.«

363Smiješno! Da, mislila je Lucy Ijutito, ali zbog toga ja nisam kriva.»Doći su veoma rado«, reče Petar uporno. »Tamo vani u Ralstonu je krasno.«»Povremeno igramo tenis«, reče Eva. »Potpuno bez ceremonija.«Bez ceremonija! Tko je ikada čuo o ceremonijalnom igranju tenisa, mišljaše Lucy gorko.»Tenis!« odjeknu on. »Dražesno!«»Ti igraš, zar ne?« laskaše ona.»Pa« — odugovlačio je — »već bih nekako znao. Često sam to želio«. Zacijelo ga je njegova mladenačkafantazija često obukla u flanelasto odijelo bez mrlja, besprijekornoga kroja i još mu uz to dala reket u pripravnuruku. ■ ■jil»Dobro, ja inzistiram, da ti dođeš«, šuškaše Eva. »I dovedi svoju majku — naravno. Ja ću ti sigurno pisati.«»Nažalost Petar nema reketa«, reče Lucy utučenim glasom. »On ne će moći doći.« Bila je odlučila, o tome je bilanacistu, da se stavi u suprotnu poziciju. Voljela je Petra, ali ga je svi jesno odvajala od svijeta; znala je vrlodobro, da mu želi, da može igrati tenis do mile volje; no ipak se diglo nešto u njezinu grlu, što ju je mučilo iprisililo, da se protivi prihvaćanju ovoga poziva. Nije voljela Evu; osjećala je Ijubomor, jer ta druga žena nemani sjene prava na Petra; niti Eichard, niti Richardova žena, nisu se dobro ponijeli prema njoj ili njenome sinu.Evin mondeni izraz superiornosti dražio ju je; sama Evina prisutnost otrovala je zdrav zrak, potamnila joj sjajdana.»Ne!« ponovila je. »On ne će moći doći!«»Dobro« reče Eva, smješkajući se, poslije jednoga trenutka, »moram se požuriti«; ali njen izraz kao da je govorioPetru: »Suviše sam dama, da dalje govorim o tome, ali ćemo vidjeti, da li taj pristali mladić ipak ne će doći u ,LeNid'.« Lucy i njen sin popeše se šutke u tramvaj. Usta su joj bila stisnuta, glava ukočeno uspravljena. A on — onje bio ljut: njegova umišljenost dođe opet do izražaja s još većim i naduvenijim dostojanstvom. Ipak, on je bioprvi, koji je poslije duže šutnje progovorio.»Smijem li pitati, zašto si bila tako nepristojna prema njoj?« a u tomu je ležao prisiljeni promišljeni mir.364»Oh, ne znam, Petre«, reče ona uzdišući, dok je gledala u njega svijesna krivice. »Bilo je prilično glupo od mene.Ja je ne trpim. Ne smatram je iskrenom.« To je točno prikazalo punom otvorenošću njezino mišljenje o Evinukarakteru.»Dobro, ja nalazim, da je dražesna,« odgovori on brzo; »i bilo je lijepo od nje, što me je pozvala.«»Kako možeš tamo ići?« odgovori ona oštro. »Ti znaš, da ti predstoji konačni ispit. Ti niti imaš vremena nitiodijela za takve stvari. Hoćeš li ubuduće i svoje flanelske stvari poslati sebi iz Kine?« Razvuče usne sardonski,ali se odmah pokaja zbog te aluzije na pozajmljeni frak, čim ju je izgovorila.»Ujna Eva ostavlja ugodan i ljubazan utisak«, dobaci on oholo.»Ljubazan!« ponovi ona, ne bez gorčine. Što je on znao 0 Evi — da li joj mlijeko ili ocat kola pod mekomkožom natopljenom cold-kremom.On primijeti njenu šutnju i, mjereći je pažljivo, reče naduveno:»Nadam se, da na nju nisi ljubomorna, jer je slučajno dobro obučena, i jer joj ide bolje nego tebi?« Njegovo jepredbacivanje pogodilo tako blizu cilja, da je od ovoga bilo odvojeno samo tankom kožicom, tako da jepocrvenjeia od ljutine sve do vrata.»Nemoj mi tako govoriti«, reče ona.»Ne?« zapita on podrugljivo.»I ne zaboravi, da sam ja tvoja majka«, svlada se ona žestoko. »Richard i njegovi nisu ništa učinili za nas.«»Oh, dobro —« zbog njenog je tona postao manji; ali kad se pribrao, ipak nastavi prkosno: »Moglo bi se upravovjerovati, da su ljudi obavezani da trče za nama i da nas hrane. Danas se ne smije biti nerazborit. Svatko imasvoje vlastite poslove i brige. I ako čovjek hoće imati prijatelja, mora ih potražiti, a ne sakrivati se u pobočneulice.« Dok je pravio ove primjedbe, ona je čvrsto stisnula usne, da bi ugušila zgražanje, i gledala je ukočenopreda se. Vidjela je, kako bi beskorisno bilo nastaviti tu svađu. Pošto su tako prisno živjeli zajedno, bile sumeđusobne svađe neizbježne, to je znala, ali su joj one uvijek ostavljale upravo osjećaj fizičke smetenosti iklonulosti, pa je uložila svaki napor, da ih izbjegne.365Kad su sišli s tramvaja, on je bio još uvijek jednako zlovoljan; nije mogao govoriti, a kada su došli u stan,bijahu njihovi odnosi još uvijek napeti. Ona ode da spremi čaj, dok je on počeo pariti lice vrućim parama. Uposljednje je vrijeme bio, od laičkoga izraza »sujedac« —■ i sada je, sjedeći pred ogledalom, pokajnički i podbolovima vadio te crne točke iz uparene kože.Nepristrano promatrano, to nije izgledalo^ tako loše, i ona je priznavala, da razumije njegovo stanovište. On jebio mlad; stajao je na pragu života; do toga vremena, dok mu ne bude mogla dopustiti pristalu okolinu, njegovaje prirodna želja za razonodom — a isto tako i njena — bila stišana, filozofski mir, kojim se ogradila da možečekati, bio je nedostižan za njegovu oluji sličnu mladost; konačno je osjetila sućut za njegovu hirovitunestrpljivost.Iz toga toka misli izraste u njoj misao, da je njegovo vrijeme za odmor i razbibrigu preskučeno; gajila je istrajhuželju, da nađe razonodu, koja bi za oboje dobro došla. Tu je stvar bez uspjeha razmatrala više dana, osjećala je,

da, ako ga hoće držati blizu sebe, mora imati više razumijevanja prema njegovim potrebama za razonodu; tadajoj, neočekivano, dođe u pomoć jedan sretan slučaj. Gospođica joj Tinto ponudi dvije karte za »Empire«.Neshvatljivo je bilo, da su gospodske i pritom puritanske grudi gospođice Tinto mogle skrivati sklonost, daposjećuju ta mjesta razonode. Ali to je u stvari zaista bio slučaj: grudi gospođice Tinto bijahu djevičanske, ali nebijahu uvele; isto tako i grudi njene starije i još dostojanstvenije sestre. Gospođica Tinto i njena sestra često susebi »dopuštale jedno veče« u »Empireu«, pa su —■ za važnije priredbe koje dolaze — točno i brižljivo većdugo unaprijed naručile ulaznice za najbolja mjesta. I sada je sestra gospođice Tinto bila bolesna; sestre su visjele jedna o drugoj —• potjecale su iz jedne, kako je Lucy često sa žalosnim sjećanjem, na svoj vlastiti takodrugačiji udes čula, »veoma složne porodice«; uopće, nije moglo o tome biti ni govora, da bi se gospođica Tintosamoljubivo i sama mogla usuditi u pozlaćene portale »Em-pirea«, dok joj je sestra ležala u krevetu mučenabolovima' u kostima. Ulaznice bijahu Luciji milostivo ponuđene i date bez mrmljanja, ona je primila zahvalno,naravno s pristojnim izrazima žaljenja.366Zapravo je bila veoma vesela. Ulaznice su stvarno stajale po tri šilinga komad — suma, koju ona sebi nikako nijemogla dopustiti — i upravo su bile za mjesta, koja je željela. Kada je ono veče išla kući, korak joj je bio čio isvjež, i čim je Petar došao, klikne prilično uzbuđeno:»Pogodi, što imajm? Dvije ulaznice za »Empire« za sutra.«On visoko podiže obrve, i, poslije izražajne stanke, izjavi:»Nadam se, da ne treba vate, majko!« onda, videći njen izraz, da ga ne razumije, dođade stručno: »Besplatneulaznice — ulaznice ni za šta — loš program.«»Oh, ne, Petre«, bunila se ona. »Gospođica Tinto nikada ne će takvo što učiniti!«»Što je onda?«»No — zapravo — jedva znam.« Pod njegovim pogledima oduševljenje joj nešto splasnu.»Daj da vidim —« reče gladeći bradu; izgledalo je, da razmišlja, kao netko, tko je u takvim stvarima bioiskusniji od nje. »Daj da vidim — da — to je mislim Marie Lloyd koja ima glavnu točku.«»Marie Lloyd!« reče ona i opet se uspravi. »Oh, ona je sjajna, zar ne? Tako bih je rado vidjela. LjubimicaLondona! Znala sam, da gospođica Tinto može samo —.« Pod njegovim podrugljivim pogledom ona odustaneod smiješka, da sretni nastup Marie Lloyd razmatra puna zahvalnosti kao opravdanje poštenja gospođice Tinto ikao potvrdu svoga vlastitog dobrog ukusa.»Ona je već dugo u svome zvanju«, primijeti on. »Ipak, moglo bi biti sasvim prihvatljivo.«»Naravno da će biti«, primijeti ona toplo. »Krasno ćemo se zabaviti.«Zaista, slijedeće je večeri osjećala, da se mora pozabaviti. Smiješila se pri pomisli na Marie. Da, razmotrila jeonu reklamu pred »Empireom«, i računala je s tim, da će se, zahvaljujući gospođici Lloyd, jednom moći smijatiod srca — upravo to, što joj je bilo potrebno. Kako je ono išla njena pjesma, koju su svi pjevali ispod glasa?»Ruševina sam, koju je Cromwell malo uništio.« Da, to je bilo: neopisivo duhovito! Počela je to pjevušiti.Petar nije bio kod kuće: pošto je posjećivao večernja predavanja na jednoj klinici, dogovorio se s njom, da senađu kod Charing Crossa; i tako, pošto se i posljednji put uvjerila367da su karte kod nje — kakva žalost da ih zaboravi! — zaključala je stan i otišla.Napolju je zrak bio hladan i titrao je, u samome centru tog dosadnoga sivog grada već se osjećalo proljeće; jedanje tegleći konj prolazio sa sjajnom vrpcom koketno upletenom u grivu; nekoliko je vrabaca lepršalo po prašini,izgledalo je, da traže večernje kupanje. Osjećala 'se živahnom, sjećajući se na one dane, tako lijepe i, kako sečinilo, tako blize, kada je, ruku pod ruku s Petrom, šetala obalom u Douneu, pri-mamljena Valom Pinkertonom injegovim zvijezdama.Na Charing Cross je došla prerano. Vukla se po Paltock-uglu gore dolje, uživala je u večernjem zraku i svomevlastitom iščekivanju užitka ove večeri. Ljudi su čekali —■ to bijaše omiljena točka za sastanke; bila je tougodno šarena i živahna slika. Ona se odjednom uplaši, kad ju je netko lupio po laktu — ponosnim i ljubaznimposjedničkim pokretom., »Idemo dalje, molim«, reče jedan glas tik uz njeno uho. Strese se i brzo okrene. To je bio Petar, nasmijan,skinuo je šešir i opet ga stavio lukavo nakrivljeno, kako je to i pristajalo večeri znalačkih uživanja.»Kako si me prestrašio«, reče ona polako; ali su joj oči zasvijetlile kada ga je primijetila.»To oživi jetra«, odgovori on, u ozbiljnom oponašanju strica Edwarda, onda je, uzevši joj ruku, poče pratiti dužveć tamne ulice.Ona sakri svoj osmijeh, jedan tajanstveni osmijeh, izazvan ne toliko njegovim smiješnim riječima, koliko višebrzim ostvarenjem neke nenadane sreće.»Imamo li karte, madame?« upita on s pretjeranim, ruganjem kad su stigli do pozlaćenoga portala »Empirea«.»Ili smo ih zaboravili na sanduku za ugalj u palači?«Dok je još govorio, karte su već bile u njenoj ruci, i ona mu ih pruži pokretom glave, koji je potvrđivao njenuličnu točnost.Pro jedrili su kraj jednoga vratara koji je izgledao kao admiral i ušli u kazalište baš točno u trenutku, kada jeorkestar, koji se pokazao iz svojih tajnih katakombi, trijumfalno zasvirao Blakesov »veliki marš«. Obrazi su joj

malo pocrve-njeli pri ovakvom ulazu; ali je njegovo držanje bilo veličanstveno: pokloni penny za program sdostojanstvenim izrazom,368s lakoćom nađe mjesta, promotri publiku bezbrižno prije no što je nemarno sjeo kraj nje.»Tu ima mnogo poleta, zar ne?« reče ona na koncu uvertire. »Imamo krasna mjesta.« Pogledala je okolo, osjetilaje, da ga ne sramoti; skinula je šešir i kratki kaput i bila je svijesna svoje svježe nakovrčane i lijepo počešljanekose. Također je bila svijesna dražesne sigurnosti, da će se zabavljati. Prošlo je već zapravo pet godina, kako nijebila u kazalištu.»Athleto i Angelo«, mrmljala je čitajući program, »atletičari«. Dok je još govorila, otvori se zastor i na pozornicise pokaza dražesna šumska priroda, a pred pozadinom sličnom drveću, isprepletenom kao kraci polipa, stajali suAthleto i Angelo klanjajući se. Bili su zdepasti masivnih nogu i bezizražajni, imaH su duge jako navoštenebrkove i bjelkaste trikoe, koji su bili sigurno pričvršćeni sjajnim kopčama.»Dojenčad u šumi«, reče joj on tiho na uho. Ona se nasmije; ali u ovoj njegovoj okrutnoj poruzi nije vidjela iskreduhovitosti.»Mali izgleda kao gospodin Andrews« šaptala je predana sjećanjima; »sigurno zbog brkova«. Šuteći su gledali,kako Athleto i Angelo s iskolačenim očnim jabučicama dižu nevjerojatne i sve teže terete.»Sasvim dobro«, uvjeravaše ona kritički, kad je pod slabim pljeskom odobravanja pojačanim tušem orkestrazastor pao.»To je tek prva točka«, odgovori on obzirno. »Ništa naročito.«Ali se, dok je još govorio, otvori zastor za drugu točku, Lucy brzo okrene program prema svijetlu pozornice.»P. Elmer Harrison«, obavijesti Petra, »obojeni pjevač.« Onda radoznalo pogleda.Elmer je bio obojen: bio je crn. Ali kakva god mu je bila koža, glas mu je bio bogat i zvučan. Imao je lijep osmi-jeh: zanosan/ osmijeh crvenih usana, u kojem su se obline usana i bjelokost zubi očaravajući isprepli tali izmeđuogromnih mu ušiju. Pjevao je ariju toreadora iz opere Carmen i »Kad dođe oseka«.Oseku je izveo majstorski, tu se pomalo spustio do nepoznatih dubina kromatske skale, posljednji su mu zvučibili tako muklo i bezdano duboki, da je s galerije došlo do glasnih povika. Na to on neposredno prijeđe izdubina na vrh24 Tri ljubavi369

visine i odgovori sa »Home, Sweet Home«; i bilo je žarko: uopće se nije moglo posumnjati, da P. ElmerHarrison ne gaji za svoju pradomovinu trajnu naklonost.Ona je priznala, da je Elmer bio dobar — »podnošljivo« to je bio Petrov izraz — ali ono, što je imalo doći, biloje više nego podnošljivo1. Bio je to »sjajan program«, kako se moglo naslutiti iz oštroumnosti gospođice Tinto, iLucy je osjećala puno uživanje u toku njegova odvijanja, kao da je vino strujalo kroz nju.Poslije gospodina Harrisona došli su Cascarellasi s trostrukim trapezom. I kad su se okretali u nevjerojatnim visi-nama izazivajući vrtoglavicu, pojaviše se Otto i Olga, da pjesmom umire uzbuđene živce; pjevali su: »S"da gamoram nazvati ocem« i »Jesi li kod kuće našao takvu djevojku kao Mary?« s dražesnom i potpunomharmonijom. Onda dođe Pri-mavesi — »spretni žongler«, kako je o njemu stajalo u »Eve-ning Newsu«, »nemaloga znanja«; Ebenezer Edward, u čistom crvenilu, »lovac, koji govori trbuhom«; Elle Tortamada, čudo bezkostiju, žena zmija sa gotovo dosadnom spretnošću.Ali je, naravno, ono očekivanje bez daha ove večeri bilo koncentrirano na Marie, koja dođe na red —• da bipodražila pohlepu —■ tek kasno poslije odmora. I Marie je bila neusporediva. Stvarno nije bilo nikakvogapridjeva, koji bi imao dovoljan superlativ za Marie: Marie je bila u trikou i u divnoj formi. Prvo je pjevala, sasvojstvenom joj podražujućom lukavosti. »Tako se bojim ići kući po tami«. I, oh, kako je svaki muškarac međuslušaocima čeznuo, da je oslobodi toga straha. Onda je pjevala pjesmu o francuskoj dami, koja je na tajanstveninačin bila zahvaćena onim tvrdokornim zlom — debljinom — »embonpoint«. »Um —• bon —• pom«, pjevašeMarie, i svakoga puta, kad je to pjevala, a to je bilo često, žmirkaše jednim okom, drmaše bokovima, i dodavašejedan stručni, »Oh je — oh je« »Um — bon — pom — pom — pom« —• »oh je ■—■ oh je.«Bilo je to razorno. Marie se kretala duž pozornice. Gi-zdala se, podupirala se. Iskusnim rukama pravila jepokrete vi obliku valova oko listova, oko grudi, oko drugih još intimnijih dijelova nego što su grudi, koji trebahunagovijestiti debljinu. A onda — stalno s udarcem bubnja — dolazio je370onaj ubojiti, oštro razdirući, vječiti krik. »Um — bon — pom« i njegov odjek, sa zvukom cimbala, »oh je — ohje.«Kuća je ludovala. Napolju, u gradu, tramvaji su tumarali umorno, stražari stajahu zlovoljni na uglovima ulica,muževi su tukli svoje žene, djeca — da, djeca su se rađala. Ali ovdje — ah, ovdje, Marie je bila središte svemira;ljubav svakoga muškarca među gledaocima pripadala je njoj! isto tako Lucijina sklonost.Suze su tekle preko Lucijinih obraza; u ekstazi uhvati Petrovu ruku.

»Oh, Petre«, dahtaše, »ona — ona je čudesna.«Mlitav od smijeha, on je šaputao izmoreno: »Oh je — oh je.«»Ja sam — ja sam —« mucala je. »Ja sam —« Ali nije mogla izreći.»Um — bon — bom«, pjevala je Marie posljednji i stoti puta. I cijela je kuća urlala slavni refren: »Oh je — ohje.«Ali to' još nije bio vrhunac. Poslije, pošto je svoju publiku učinila potpuno nemoćnom, Marie je nastavila, meta-forom rečeno, da slušaocima udara pečat svog genija! Opet je navalila na publiku kao netko, tko je opijenbijesom izašao iz kolosijeka i konačno je pjevala: »Ruševina sam, koju je Cromwell malo uništio«. Ruševina —Marie, nježna Marie, ruševina; a Cromwell, takvo što, Oliver Cromwell —• oh, to je bilo previše!Bilo je to više nego što je moglo podnijeti meso i krv. Snažni su muškarci jecali od smijeha. Petar je štucaio, aLucy — Lucy se uvalila unazad u stolicu i plakala suzama bespomoćnog veselja.Svladana, tako, gledala je Marijinu posljednju točku kroz veličanstvenu ekstatičnu maglu. Oboje su bili takoizvan sebe, da su jedva vidjeli posljednju točku — film pod naslovom »Sestra malog na brodu«. Jedva su moglistajati uspravno dok su slušali »God Save the King«. Oh, r,ijetko, krasno, i jedinstveno uživanje! Koliko ju je toveselilo. Život s Petrom uz nju bio je konačno ipak sjajan.Izađoše iz zapanjenoga kazališta na hladnu ulicu, gdje se skoro zmija ljudi poredala za drugu predstavu.24*371i»Zamisli, da moraš još jednom, sve vidjeti«, reče ona već otriježnjena, sažaljivim sjećanjem na Athleta iAngela. »Ali, oh, Petre, bilo je izvrsno!«»Oni su za to plaćeni! Novac. To je ono, što okreće kotače.«On stade, da od jednog dječaka, koji je izvikivao, kupi novine, onda na uglu pred jednim žutim tramvajempodiže ruku visoko zapovijedajući. Tramvaj posluša s negodujućim škripanjem.»Na krov?« upita, gledajući preko ramena unazad u nju kada su ušli.Ona potvrdi glavo)m. Na putu kući čitao' je pažljivo novine. Sjedila je sasvim uz njega, povremeno ga jepogledala ispod šešira, mislila je, kako se dražesno ponio prema njoj; čak do tog zadnjeg pitanja, koje mjestovoli u tramvaju. Kako se lijepo zabavljala! Bila je sretna, tako sretna, kao kad je bila najsretnija s Frankom.Ispuni je osjećaj neobičnoga blaženstva; napola zatvori oči, osjećala je njegovo rame na svome, željela je, datramvaj vozi dalje i dalje kao sada. Uvijek — uvijek •— uvijek!Onda on najednom reče:»Čuj — tu je novost za tebe.« Ona otvori oči i pogleda ga. »Slušaj to — stric je Edward imenovan kanonikom.«Uzbuđenim joj je glasom pročitao kratku vijest, da je velečasni Edward Moore zbog svoga položaja i dugeslužbe u dijecezi imenovan kanonikom. »To je sjajno za staroga dječaka, zar ne?« zaključi on.»Sjajno«, priznade ona; nije bila zanesena viješću, u sadašnjem ju je raspoloženju osjetila kao sporedno ugodnu.»Moram mu pisati i čestitati«, reče on zamišljeno poslije jednoga trenutka.»To1 je pravo«, reče ona.On je pogleda znatiželjno, i kasnije, kada su išli kroz Flowers Street, najednom primijeti:»Zašto' nisi uvijek takva, majko?«»Kako' to misliš?« upita ona brzo.»Oh, ti već znaš, što mislim.« Bio je sasvim ozbiljan. »Prirodna — ne tako osjetljiva i ukočena.Ona ne odgovori.Kad su ušli u stan, na podu je u predsoblju ležalo jednopismo.372»Od strica Edwarda«, reče on. »Ali sada on više nije velika novost.« Ali pismo, koje je imalo na omotu velikzlatan monogram, nije bilo od novog kanonika. Bilo je od Eve, pozvala ga je, da u subotu kod njih igra tenis, a upostskriptumu je govorila: »Dovedi svoju majku, ako hoće da dođe«. On je pogleda, kao da hoće reći: »Sadaznaš, što mislim. Što imaš na to kazati?«Ali, iako' je odjednom osjetila neugodnost, nije ništa rekla. Odmjerila je: »On zna, da ja ne želim, da on ide. I onne će ići.« Odlučila je, da taj tok misli ne izrazi riječima. Zato je šutke gledala, kako je bacio Evino pismo uvatru i sjeo da napiše žarku čestitku stricu Edwardu.XXIIIAli on je ipak išao na tu partiju tenisa, i ona ga nije pratila. Nije bilo scene. Sve se odigralo potpuno jednostavno.Cijelog je tjedna ta tema bila za njih tabu. Ona je žestoko mislila: »Znam, da ne će ići«. Ali se odlučio, da ode. Usubotu ujutro obukao je s naročitom brižljivošću najlakše što je imao-: žestoko se ljutio1, što nema flanelskihstvari, ali ovom prilikom nije bilo utočišta u Kini, a što se ticalo i nedostatka reketa, odlučio je, da se osigura nataj način, što će reći, da je iščašio zglob na ruci; i napisao je Lucy ceduljicu, u kojoj je objasnio svoju odsutnost.To bješe strašan okret situacije — taj sistem ceduljica uvela je ona sama. Kad su njegova predavanja padala bašu vrijeme ručka, pa je time bila prisiljena otići prije njegova povratka, običavala je ostaviti mu olovkom napisanu

obavijest —■ na primjer: »Ručak u štednjaku: doći ću uskoro. Pozdrav«; a kako gorko sada treba da ta giljotinapadne na njenu vlastitu glavu!Na ceduljici je napisao, skrivajući svoj prkos pod glupu šaljivost: »Provest ću popodne kod male Eve. — UjakTom.«Onda je, sasvim gotov, stajao trenutak pred ogledalom ormara za odijela i promatrao' se; preko crta mu sepostepeno širio osmijeh zadovoljstva. Sam se sebi poklonio u ogle'dalu i izvede pokrete rukovanja, diže druguruku i, usprkos ozlijeđenom zglobu, snažno, zamahnu reketom; onda se nasmijao svojoj vlastitoj mašti, popraviokravatu, bacio posljednji pogled na sebe, i otišao. '373Bio je krasan ljetni dan — jedan od onih, kada je zrak svjetlucao u sjaju sunčeve svjetlosti — i on idući nizulicu hrabro protegne ramenima. Dao je sebi donekle veličanstven izgled, kad je prošao pored Alice Maitland,koja je upravo išla na svoj sat muzike, odgovorio je, kad ga je zastrašeno i crveneći se pozdravila, naravno, taAlica — to je znao — i glava mu je prečvrsto stajala na ramenima, da bi mogao učiniti ma i najmanju glupost utome pravcu; ali je ipak bilo ugodno, upijati žarki danak njenih očiju. Možda ju je tihi smiješak, s kojim joj jeodgovorio, učinio sretnom za cio ostatak dana. Tko zna?Na kolodvoru je bio isto tako raspoložen, i nagnan jednom neobjašnjivom rasipničkom željom, uzeo je povratnukartu prvog razreda do Ralstona. Bilo je to nepotrebno, taj skupi ispad za čovjeka, koji je morao računati sasvakom parom kao on; ali kad se bacio u prazni kupej i stavio noge u elegantnim cipelama na otmjene jastuke,priznao je, da je taj doživljaj bio vrijedan vanrednog izdatka od sedam pen-nyja.Putovanje je prošlo brzo: još nije bilo tri sata, kad je vlak stigao u Ralston. Naravno, da je znao vrlo dobro,kakvu je to nevoljnu pogrešku pretpostavljalo za točnost, jer iako je išao veoma lagano, bilo je još uvijek rano,prerano, kad je došao pred »Le Nid«. Kod vrtnih je vrata neodlučno stao.Pred njim je ležala jedna površina, preko koje je bila zategnuta mreža, označena krivudavim crtama kao teniskoigralište, s redom stolica sa strane. Ali je bilo prazno, isto kao i stolice. Odjednom mu sigurnost postade manja.Nije znao igrati tenis; ipak nije trebao doći, brzo se okrene i žurno ode uz ulicu, glavu je sagnuo, da ga ne bividjeli s prozora. Postepeno mu koraci postadoše sporiji, tumarao je unaokolo jedno četvrt sata, dosađujući se.Ali, usprkos neraspoloženju, divio se lijepim vilama toga najljepšega predgrađa. Naročito mu se svidjela jedna— »The Towers«' stajalo je ime preko široke bijele kapije, a kuća je u plemenitom nastojanju tražila da opravdataj naslov rasipničkom punoćom baroknih tornjića ukrašenih drvom i štu-katurom, koji su se mogli vidjeti krozgrmove rododendrona1 The Towers-kule.374na zavijenom prilaznom putu. Impozantno mjesto za stanovanje, tako je mislio, i nekako mu to ime ostade upameti. Napokon mu se povrati sigurnost, pošto je pogledao na sat i posljednji put, uputio se kući ujne Eve.Došao je kasno, i red stolica bio je gotovo sav zauzet od gomile ljudi, koji su mu bili okrenuti leđima, brbljajući ismijući se sa svim znacima povjerljivosti. Uz to je još pred kapijom ujne Eve stajao automobil, velik crveniautomobil, s lijepim uzdignutim sjedištima od crvenog safijana i lijepim malim hladnjakom od bronce s plavimlavom na vrhu. Jedan Argvll, to je vidio odmah, s uzbuđenim unutarnjim drhtanjem; stvarno je jedan Argvllstajao pred ujninom kapijom; i kada je otvorio kapiju, opet se zbunio, jer nije znao, da li da pristupi ili da idedalje k vratima kuće.To mu se učini najsigurniji put, i pošto se popeo tri stube, povuče lako za zvonce, nervoznom je ozbiljnošćurekao svoje ime djevojci, koja mu je otvorila vrata.Odveden je u salon, gdje je već sve bilo spremljeno za popodnevni čaj, s morem sendviča, kolača, pikantnimsalatama i blještavim srebrnim posuđem. Sjedio je veoma ukočeno na rubu stolice i čekao, upravio je pogled naraskošne pripreme i prisluškivao razgovor, koji je kao brbljanje čuo kroz poluotvoreni prozor. Stvarno je to bilanjegova prva pustolovina u društvu i bio je nervozan. Njegova prijašnja očekivanja, da će na sveučilištupredstavljati naročito dobru figuru, jedva su se ispunila: na onom je plesu, na primjer, graciozno, za vrijemenajvećeg dijela večeri podupirao stup na vratima. A sada se gotovo uplašio, kad je ujna Eva ušla tapkajući aCharlie ju je slijedio nešto, lakše. Oboje su ga pozdravili ljubaznom dobrodošlicom.»A tvoj reket?« reče ujna Eva djetinjasto poslije kratkoga brbljanja. Nosila je bijeli pike i narančastu vrpcu, kojuje ciganski zaplela kroz tamnu kosu. »Ti valjda ne misliš, da ne ćeš igrati.«Pocrvenio je i mucao. »Moj zglob na ruci — iščašen, znaš.« Ujna Eva baci pogled na zglob ruke, pomače glavuu stranu i koketno zaprijeti prstom:»Ti moraš igrati«, reče zadirkujući. »Mi računamo na tebe. Trči s Charlijem gore. On će ti pozajmiti nešto odsvojih stvari.«375»Stvarno, zbilja — iščašenje — sasvim ukočeno, znaš«, protestirao je, pocrvenjevši još jače.Ali ih ujna Eva, zapovjedničkim šuškanjem, potjera gore, o tom iščašenju nije htjela ništa čuti. I prije nego što jemogao pronaći uvjerljivije simptome, već je bio u Charlijevoj spavaćoj sobi, jednoj mladenački neurednojprostoriji s knjigama i slikama u boji, gledao je kako njegov bratić iz dobro napunjene donje ladice ormaraizvlači jednu flanelastu .garnituru.

»To će ti pristajati«, reče Charlie, uspravljajući se. Bio je po prilici visok kao i Petar, a i istih godina, tatman,ozbiljan, malo umišljen kao i otac mu, ali ljubazan; sada je mjerio Petra, zaista zadovoljan, smiješio se svojimširokim vrlo ugodnim smiješkom. »Hoćeš li cigaretu, dok se presvlačiš«, upita, otvarajući dozu. »Negdje samspremio jedan reket, koji možeš uzeti.«»Vrlo ljubazno od tebe«, mrmljaše Petar, otkopčavajući hlače. »Osjećao sam se tako izvan forane, da uopćenisam ni mislio da ponesem svoje stvari.«Charlie se nasloni na kamin i izbaci dug oblak dima, nemarno pušeći.»Loše je ovo naše tenisko igralište«, primijeti usput. »Lopte stalno padaju u grmlje. Osim toga, to je glupa igra.Ja igram samoi zato, da bih ostao vitak.«»Ja nisam igrao već dosta dugo«, reče Petar na isti način — cigareta — koja mu je davala samopouzdanje, visilamu je iz kuta usana. »To je više igra za djevojke, mislim.« Povuče košulju preko glave, otkrivši u drugarskojbezočnosti velik dio svoje gole kože.»Danas su ovdje dvije zgodne djevojike — Kitty i Rosie.»Da?« '..'..»Mene interesuje gospođica Darting — naime Kittv.«»Oh!« odgovori Petar. Htio je da kaže nešto pristalo, nešto upravo mudro, ali mu toga trenutka nije ništa drugodošlo na um. Izbaci dim kroz nos blazirano, šutke oblačeći tek posuđene- cipele. Kad je bio gotov, sišli su doljedo igrališta. Dok su se približavali grupi, koja je sjedila na stolicama, opet se osjećao zbunjen i bilo mu jeneugodno. Elegantni ljudi, mislio je, nervozno pripremajući osmijeh. Posuđene flanelske stvari stvarale su muosjećaj, da je clown; Charlijev reket mu je u ruci izgledao kao banjo; ali je s uspjehom svršio376navalu predstavljanja s mnogim stisćima ruku, izjavama »drago mi je«, i sa gotovo neprekidnim smijanjem.Zaista, bili su tO' ugodni ljudi, svi ti prijatelji ujne Eve, i sasvim miadi — ona je rado gledala mlade ljude okosebe. Tu je bila gospođa Mac Bride Ivy — prisna prijateljica Evina —• plava, pristala, s mnogo pokreta, blistava,još" prilično mlada udovica jednoga džentlemena, koji je sa steznicima stekao svoj imutak. I Kittv Darting,vesela, živahna mala brineta s vragolastim pogledom uperenim na Charlija i s ocem, koji je svoj imutak stečenmesarskim obrtom umnogostručio nedavnim poslom sa smrzavanjem mesa i sebe učinio uglednim u društvu. IVera je bila tu, smalokrvna, s naočarima, nagnuta naprijed, lijepo obučena, ali ne jako zanimljiva, kraj nje je biomladić poput bureta, zvao se Jim, s crvenim licem, na-žderan; nekako udoban, i njegova sestra — Rosie!Sada je sjedio na stolici kraj Rosie, ukočeno je gledao na razderanu žicu svog banja (ili je to zapravo bio reket?,ali je ipak u svojoj suviše vidljivoj rastresenosti pogledao koso na susjedu. Unaokolo je tekao razgovor prekinutnjegovim dolaskom: brbljanje o modi — tko će slijedeće večeri prirediti whist, da li se odlazi u novu izložbenuzgradu u Maiden-hall Streetu, i, izgleda bar tako, da li nije sramota, da gospođa Moody (između svih) budezamoljena, da otvori dobrotvorni bazar u četvrtak. Napokon on pogleda svoju susjedu neposredno. Bila jevisoka, smeđih očiju, i nekako daleka, koža joj je bila meka, boje mlijeka i lako poprskana sunčanim pjegama,kosa joj je imala brončani sjaj, naglašen zelenom vrpcom, koja ju je držala. Njezina prividna oholost gotovo gauplaši, no ipak izbaci: »Igrate li mnogo — tenis, mislim? «Smiješila se, to je odma'h preokrenulo nepokretnost njezinih crta u privlačnu mekoću.»Da«, reče povjerljivo1. A on ju je držao oholom! »A vi?«Postade sigurniji, ništa ne rekavši povuče obrve visoko.»Moja je najmilija igra kriket«, odgovori zamišljeno. Zar jednom nije dobio sa sedamnaest točaka protiv brataJohna Jakoba? Nastavi, uvjeren i sam "u svoju nezgodu mnogim ponavljanjem, »a osim toga, ozlijedio samzglob na ruci.«Prvo- na nju ostavi dubok utisak, drugo- probudi samilost.»Sigurno živite u gradu«, primijeti stidljivo: dostojanstvo joj je bilo samo maska preko blagosti; za takvo- jedno3*77božansko stvorenje imala je, to je sada vidio, u najvećoj mjeri privlačnu stidljivost. »Nisam vas nikadavidjela ovdje kod nas.«»Da«, dodade on otežući, s pogledom na ujnu Evu, koja je, daleko da bi se moglo čuti, prekinula svoje brbljanjena kraju reda, da bi ga ohrabrila živim klimanjem.»Prvobitno s)mo živjeli na selu«, dodade on. »Ali smo sada iznajmili stan u gradu, dok sam ja na sveučilištu.«»Vi dakle studirate na sveučilištu?« Njezine su oči gledale u njegove s toplom radoznalošću.On klimnu; dodade lakonski: »Medicinu!«Ona sklopi ruke. »Oh, kako sjajno! Otac je najprije htio, da Jim to studira. To je tako otmjeno zvanje. Ali je onhtio da uđe u posao. Mislim, da je biti liječnik — divno!«Nastupi stanka, za to je vrijeme gledao prilično zbunjeno. »Stanujete li ovdje?« upita napokon.»Da. Naša kuća nije daleko odavde. »The Towers«. Strašno ime — ali je otac talio htio.«The Towers! Naćuli uši, i zabulji se u Rosie s novim interesom neobično potenciranim poštovanjem. Ona je biladivno biće, sa svojim toplim pogledom, jako bijelim vratom, mekim rukama, sa svojom dražesnom haljinom, odteške i neobično skupe svile opasanom svijetlozelenim kožnim pojasom.»Kako ste došli ovamo?« upita on odjednom, polušaljivo. »Usput vas nisam vidio.«

Ona ga pogleda iznenađenim osmijehom. »Došli smo u automobilu. Jim je sasvim lud za njim.«The Towers! I taj zbunjujući veliki Argvll! Zaista, to je bilo uzbudljivije nego što je mogao i sanjati. To je bilodruštvo, za kojim je čeznuo; kome je, svakako*, s punim pravom pripadao.»Slijedeća igra«, poviče veselo ujna Eva. »Rosie i Petar protiv Ive i Jima.«: On ustade poslušno, zabrinutosti je gotovo sasvim nestalo.»Morate mi pomoći«, mrmljao je značajno Rosie, dok su prelazili teniskim igrališteim. »Već je tome dugo odmoje posljednje igre.«Ona mu se umjesto odgovora gotovo povjerljivo nasmiješi.378Nesreću, igra nije bila suviše burna. Bila je blaga, laka, i slična stolnome tenisu, koji je igrao jednom ili dva putau Guild-dvorani u Port Doranu. Jimov je stil bio suviše brz —■ žestoki udarci u mrežu; okruglasta se udovica,suviše ukočena uslijed stezanja steznika posljednje mode, mogla cerekati koliko je god htjela, ali se kretala uograničenom krugu: pune su joj grudi uhvatile loptu kada je pokušavala da trči. Rosie je bila pouzdana, pomoglamu je svojim savjetima. Zahvaljujući tim savjetijma, nije učinio nikakvu glupost, nego je, tjme se oslobodivši,uzeo reket visoko za dršku i držao loptu što duže u zraku; ispunio je svoje zadatke, kako je izgledalo, ne sasramotom. Pobijedili su, Rosie i on, i napustili igralište praćeni priličnim pljeskom.»Dobar set«, šuškaše ujna Eva. »Sada idemo dalje! Ti ćeš uzeti Kitty, Charles, a ja Veru«; i vodila ju je naprazno tenisko igralište sa živahno zabačenom glavom.»Igrali ste sjajno« mrmljala je Rosie, srčući limunadu, koju joj je on galantno donio s maloga bifea. »I još svašim zglobom.«On povuče dugačak gutljaj iz svoje čaše, pogled mu se zadržavao na igračima. To< je bio život. Stvarno je tobio! Ispruživši noge obuvene u bijelo —• zaista, izgledao je upadljivo dobro u flanelskom. odijelu — gladećibrižno začešljanu kosu, onda baci pogled na Rosie.»Upravo sam imao vrlo dobrog suigrača, znate«, primijeti hrabro.Ona se smiješila, promatrala je igru šutke. Odigrano je par setova — ujna Eva je bila oduševljena, razvila jeneograničenu društvenu energiju u sastavljanju uvijek novih promjena među svojim gostima.»Ivy —• ovoga ćeš puta uzeti Petra, a Kitty, ti —«Tako je išlo dalje. On je promatrao svoju ujnu i našao je, da je dražesna, vidio je u njoj oličenje ljubaznosti, i ras-cvjetao se pod tom ljubaznošću. Njegovo je pouzdanje raslo; on se zabavljao. Još jednom je igrao s Rosie, i srelisu se kao stari prijatelji. Opet su pobijedili. Onda su, pod pastirskim štapom ujne Eve, veselo otišli na čaj. To jebilo veselo, upravo impresivno svojom neformalnošću, to je, upravo, bio njegov prvi »čaj u salonu«, otkako ga jestric Edward još kao dječaka vodio u ceremonijalne salone gospođice Mac Tara. Da se nije sjećao svojih svježihtrijumfa na teniskome igra-379listu kao potpore, možda bi problijedio kod tog brzog naizmjeničnog pružanja šalica i pred ravnotežom kojase od njega tražila. Ali mu je sada bilo nemoguće, da se osjeća omaiova-ženim. Nasloni se malo unazad u stolicikraj Rosie, s osvajačkim izrazom, promišljeno, našavši u njoj dražesnog partnera — mirnog i gotovo stidljivog.»Uzmite kolača, želite li?«»Hoću abernethvsa.«»Još čaja, želite li?«»Dajte mi svoju šalicu, molim.«Da, bilo je neobično lako njoj govoriti, i ona ga je ohrabrivala, poklonivši mu svu svoju pažnju. Nije bila kao go-spođica Darting, čiji su pogledi slobodno kružili prostorijom, ili Vera, koja je bila ravnodušna prema svemu isvačemu osim prema uštipcima s maslacem. Bio je zadovoljan sam sa sobom, s Rosie — da, zapravo sa svakim.Kada je došlo vrijeme za pušenje, Charles ga je ponudio iz svoje doze.»Hoćeš li jednu, stari?«Stari, zaista! Bijaše to divno priznanje jednakosti, konačni pečat udaren na njegov položaj u društvu. Ispuni gajedna mala navala topline. Ovi su ljudi bili ljubazni, dobrodušni, dražesni. Ipak je od njegove majke bilo suvišeglupo, što nije htjela ništa imati s njima! Slučajno se okrene Rosi:»Nadam se, da' ćemo se opet sresti«, usudi se. »Danas čovjek zaista nailazi na tako malo ugodnih ljudi.«Smiješila se nenamješteno i gledala na svoju meku široku šaku.»To je istina«, priznade zamišljeno.Nastupi stanka. Kad je pogledao na njene spuštene trepavice, koje kao da su joj osjenjivale okruglaste obraze,najednom je zaželio, da kaže nešto laskavo, osobiti kompliment. Mučio je mozak, pokušao je da izmisli kakvu nesuviše smjelu primjedbu, i napokon mu pogled padne na kopču na njenoj haljini, koju je nosila; dekoltiranu poposljednjoj modi.»Kako vam ta kopča dobro pristaje«, mrmljao je zbunjeno. .. . • . .>,,Ona je uze-u prste ne misleći. .......»Ne nalazim ničega naročitoga u takvim stvarima«, primijeti ona, »ali je kamen dobar.«

On uzdahnu duboko, potpuno smušen. Mislio je, da je taj ukras od kristala, a u stvari je to bio pravi brilijant —^jedan38btako veliki plameni kamen, da su mu oči od tog novog otkrića počele svijetliti simpatijom.»Morate jednom u gradu poći sa (mnom na čaj«, čuo je sam sebe kako govori, ne sanjarskom drskošću.Pogledi im se susretoše.»Kako rado«, smiješila se.Ali ujna Eva ustade, reče da svatko, tko je gotov, mora da ide na upravo prekrasno sunčano svijetlo.»Izgleda mi, da se ti zabavljaš«, šapnu Petru u prolazu. On joj se naceri, držeći joj galantno otvorena vrata.I opet tenis, opet smijeh, opet brbljanje. Između dva seta pomagao je Rosie da traži izgubljenu loptu u grmlju.Njihove su sagnute glave došle tako blizu jedna drugoj, ispod jednog grma borova, da je mogao vidjeti sitnekapljice znoja na njenoj gornjoj usni. Pogled, koji je oduševljavao!Oko šest sati došao je ujak Richard izvukavši se napolje, da bi na svoj način — s nosom visoko u zraku, ali sodređenom šaljivošću, koja je ublaživala njegovu strogost — vidio što se događa.Izgledalo je, da je obradovan, kad je vidio Petra, poslije nekoliko trenutaka sjedne kraj njega — nešto po strani.»Žao mi je, što tvoja majka nije mogla doći«, reče oprezno, prekrstivši noge. »Kako joj je?«»Izvrsno, hvala.«Richard zaklima glavom.»Veseli me. Jako me veseli.« Zastade, pogled je držao upravljen u vrh cipele. »Ponekad imam osjećaj, da jetvoja' majka nepravedna prema nama. Mi za nju nismo odgovorni, naravno. Ali mi vam hoćemo dobro, unatočsvemu.«»Naravno«, odgovori Petar naglo. »To i mislim.« Tada nastupi prekid.»Možda se život loše poigrao s Lucijom«, nastavi Richard. »To je razumljivo. Ali protiv nje ne gojim nikakvuzlu volju. Htio bih, da si s tim načisto, moj mladiću. I ti ćeš ovdje biti uvijek dobro došao. Tvoja ujna Eva —.«Pogled mu je nježno kružio k udaljenoj pojavi njegove supruge. »Da, tvoja ujna Eva vrlo rado gleda mlade ljudeoko sebe. Dođi ovamo, kada god samo hoćeš.«Petar je bio pun zahvalnosti, duboko zahvalan.»I ja se veoma veselim tvoctne napretku«, nastavi ujak Richard. »Bilo je vrijeme, kada sam gajio sumnju, štopri-381znaj em. Ali sada, kada te vidim, nisam iznenađen. Samo se drži, moj mladiću, i proći ćeš s razvijenimzastavama.«»Hvala, ujače«, mucaše Petar. Nije ni mislio o tome, za što se zahvaljivao; no ipak se osjećao zahvalnim.»Onda, izruči moje pozdrave svojoj majci«, reče Richard, dok je vukao zlatni sat i opet poprimio svoju običnuosornost. »Sada moram ići.«Zašto mu je, mišljaše Petar kada je ujak otišao, sjećanje na majku odjednom prouzrokovalo neugodan osjećaj;ispunjavalo ga je osjećajem otrcanosti? Bijaše to kao da se osjeća vezanim, da ga je nešto sprečavalo, nešto, štonije mogao predstaviti; i želio je da tu vezu prekine, da tu zapreku ukloni. Ali, u jednom trenutku ipak nestadetoga osjećaja; počeo se opet zabavljati.Napokon sunčano svijetlo skliznu s ledine i diže se laki vjetrić, koji strese slabokrvnu Veru. Tada nastane općiodlazak kućama, i on, koji nije htio da pokvari taj krasni dan time, što bi svojim domaćinima dugo bio na teretu,odmah ode gore da se presvuče, Prvo se hladno- tuširao u velikoj emajliranoj kadi — ta je sasvim drugačijeizgledala nego puknuto oblo korito kod kuće — onda se obuče neobično brižljivo, začešlja kosu Charlijevimbriljantinom dok se nije sjajila, i siđe dolje.Rosie i Jim upravo su htjeli otići — nekako je imao utisak, da je ona odugovlačila s opraštanjem dok on ne siđe— i sada se Rosie okrene njemu i upita ga svojim mekim glasom:»Možemo li vas odvesti na kolodvor?«»Vozimo se svi«, reče Kitty veselo svojim naglim načinom.On se oprosti od Eve i Richarda prekomjernom i rječitom zahvalnošću: kako im se mogao dovoljnonazahvaljivati, pitao se; onda je slijedio ostale u velikim crvenim kolima. Nevjerojatno da on, koji je još prijenekoliko kratkih sati stidljivo stajao upravo pred ovom kapijom, sada klizi odavde automobilom — kao članveseloga društva.Zbog gužve je na zadnjem sjedištu bio jako stisnut uz Rosie, tako da je sa svakim pokretom kola osjećao klizavipokret svile na toj glatkoj koži. Da li je ona pocrvenjela? On to nije znao; ali je znao, da je bio sretan, raspoložen.382Vukli su se peronolm, gdje je — Ralston je bio glavna stanica —■ vlak već čekao. Kako je sada blagoslivaosvoju kartu prvoga razreda! S kneževskim izrazom ravnodušnosti stupi u svoj kupej i nagne se kroz prozor malojgrupi, koja. je stajala pred njim. Bilo je još više mondenske brbljavosti, još više smijeha. Jim, koji je odjednompokazao da je šaljiv, izvadi punu ruku novčića i napade automat. Sada su svi jeli čokolade pred njegovimprozorom, onda je lokomotiva zazviždala, vagoni se postepeno pokrenuše, i on je otputovao.

Učtivo je digao šešir i držao ga u ruci, pogled je nepomično upravio na grupu, koja je postajala sve manja. Da lije umišljao ili je Rosie zaista odvratila stisak njegove ruke? Ona mu je sada inahnula kratko posljednji put, kad jekod zaokreta nestao njezinu pogledu.Razdragan podiže prozor i baci se na jastuke. Htio je vikati, pjevati. Bilo je krasno; veličanstveno; sjajno! Kakose krasno zabavljao! Bio je lijep mladić, i kako se sjajno izvukao iz svega ovoga — s osobitim uspjehom! I kakodivni ljudi! Rosie, naročito, s kulama i velikim Argvllom u pozadini, s onim brilijantom, koji se tako bezbrižnoblistao na njenim okruglastim prsima. Najednom se nasmije. Život se pred njim otvara kao čudom. Onda zatvorioči, i zavali se unazad, dok mu je još uvijek tihi smijeh poigravao oko usana.XXIVOna se vratila s posla kasno: kad je, u četvrt do dva, ušla u stan, njega tu jednostavno nije bilo. S napetimizrazom maši se za glupavom ceduljom: »Provest ću popodne kod male Eve. —• Ujak Tom.« Ništa o tome, da ćese skoro vratiti, nikakva misao za nju; nikakva riječ nježnosti. Dok je čitala, lice joj jako pocrveni, onda skidešešir i divlje ga baci na kredenc. Gušila se. Ipak je otišao tamo, njoj za inat. Sjedne, pustila je misli iz oveprostorije u daljinu. Ali se u jednom trenutku naglo uspravi. Zašto je tako mislila; tako ljubomorno; tako žestoko;zašto je sama sebe gurala u to ogorčeno raspoloženje? Što joj je došlo? Prije nekoliko godina ona bi se s uži-vanjem naslađivala pred mogućnošću jedne takve zabave — pred nju izađe vizija onoga izleta, što ga je načinilas Petrom u Port Do-ran; ali se od onoga vremena s njom dogodila ne-383obična, podmukla promjena. Ona nije, naravno, imala pristale haljine; nije trpjela Evu; gajila je pravednuljutnju na Ri-charda; osim toga bila je izmorena teškim poslom preko tjedna; aji je bio neki drugi razlog poredsvega toga, da je odbila onaj poziv. Da li su niz tih godina rada i borbi i straha i svijest o tome, kako živi sada,razorili u njoj prohtjev za društvenom razonodom? Ne, to nije bio razlog. Eva će, svakako, znati, da je sin bioneposlušan prema njoj. I sada joj se pojavi sjećanje na nedavni susret i rani je. Da, pobjeda je bila Evina. Eva jeprogledala cijelu stvar. Mora da je to bio, znala je to, sjajan pikantan trijumf za to malo šuškavo neiskrenostvorenje, koje joj je priredilo ovu lukavost. Poče gajiti protiv Eve skoro đavolsko ogorčenje. Htjela je da. budesa svojim sinom ostavljena na miru. To je bilo. Neka dignu ruke s Petra. On je bio njen. Ona ga je htjela sasvimza sebe; i kada nije bio kod nje osjećala se očajnom. Da, to je priznala.Automatski se diže i postavi kotlić da bi spremila ne-izbježivo sredstvo utjehe — šalicu čaja. Svladala se i skupi•sve svoje snage. Nije postojala sveopća zavjera, da joj oduzmu sina. A on joj je bio odan. Ublaži se sjećanjemna ono krasno veče u »Empiru«.Pila je čaj, uzela je neku knjigu i pokušala čitati. Dolje je Alice Maitland počela za klavirom svirati onebeskonačne skale, koje su joj stalno bile tako dosadne. Ali ovog puta uopće nije čula zapinjanje nota, niti jevidjela štampane riječi pred sobom.Čekala je i ojačavala se u odluci, da ga ne draži svojim bijesom. Ipak, vidjela je, kad se vratio iz Ralstona, snaročitim-osjećajem razočaranja u srcu, da je bio veselo raspoložen; prisilnim ga, ali ipak ništa manje ljubaznimglasom, upita:»Jesi li se zabavljao?«Očito olakšan takvim dočekom, žuboreći je prikazao svoje utiske iz »Le Nida«.»Svi te pozdravljaju«, zaključi on značajno, bez daha od bure oduševljenja.»U redu!« Stalo ju je strašno napora, da održi svoju odluku i da ostane mirna. Njihovi pozdravi, zaista! Da li suga ti pozdravi doveli na sveučilište?.384»Ne mogu ništa loše reći o njima«, nastavi on dalje neoprezno.»Ne?«»Danas se mora plivati sa strujom — ne protiv nje.«»Kako sada izgleda Vera?« upita ona neposredno.»Oh, jedva sam govorio s njom.« Zastade, onda se nasmiješi očaravajući. »Ali je tamo bila cijela gomila veselihzgodnih ljudi. Jedno je društvo došlo čak s Argyll-automo~ bilom. Vrlo lijepim. Mora da je stajao brdo novaca. Ija ne ću dotle mirovati, dok i ja ne budem imao takva kola — i toliko novaca, da ih mogu držati.« Smijao se.»Danas se može sve načiniti, kad se ima dosta novaca.« Onda mu smiješak odumre i s gađenjem se zagleda poprostoriji. »Strašno1 je to, pošto je čovjek bio u jednoj tako pristojnoj kući, vratiti se u ovakvu rupu. Treba samoda vidiš njihovu kupaonicu! Kako bismo mi mogli ovamo ikada ikoga pozvati?«»Dobro«, odgovori ona gotovo umorna, »ne će više dugo trajati.«»Hvala bogu!«Njegov je ton za nju bio upravo nesnošljiv; ona je stajala tik: pred strašnom provalom: ali preko njenoga jezikanije prešla ni riječ. Šutke je promatrala dok" je izlazio iz sobe da se presvuče. Onda'se vrati, baci knjige na stol ipočne raditi.»To je svakako prošlo«, mišljaše ona poslije nekoliko trenutaka, čestitajući sama sebi što se svladala. »Bio je utom nesretnom društvu. Ali sada ne će više misliti na to.«Očito nije ni mislio; jer više nikada nije. o tome govorio. Ipak se ona u sebi osjećala veoma nelagodno. Da li jeto bilo njezino umišljanje —■ ona nastranost, za koju je okrivljavao —■ ili je on izgledao stvarno na neki način

promijenjen? Osjećala se neugodno; nije bila sigurna. Da li je onim lošim izletom u nj bio posijan nekitajanstveni nemir? Bilo je to glupo, smiješna misao, ali se nikako nije mogla osloboditi od toga. Cesto je uvečedizala pogled s pletiva i primijetila kako je sa svojim knjigama sanjarski neobično buljio u daljinu; promatraše,kako je postao još brižljiviji pri oblačenju; tužio se gorče nego prije zbog nestašice novaca; iz bolnice je donioneku vodu za lice. Kada je jednom iznenada došla kući, jer je nešto zaboravila, zatekla ga je, kako za stolomdivlje piše. Svi ti neshvatljivi znaci nisu vodili nikamo. Vidjela je, da se bezrazložno pravi smiješnom. Zar se,osim toga, nije čvrsto25 Tri ljubavi385odlučila, da nikada više ne dopusti, da se sumnja uvuče u slast njene ljubavi? Nije se htjela glupo baciti unesreću jednim tako zaslijepljenim korakom. Bila je dovoljna strašna zabuna s Frankom. Ne, ne, ona nijesumnjala u Petra.I kad je jedno popodne kasno u svibnju, poslije svoga dnevnoga posla, ušla u poslovnicu, pozdravi je smijeh,koji je zaustavi. Nitko je nije opazio; tako je žestoko bilo veselo, a Adam Dandie, koji je ubirao stanarinu lokalau centru, bijaše žarište i izvor te razonode. Stajala je na pragu vrata, morala se nehotice smijati. Dandie, glumacpo prirodi, koji je rado prikazivao karikature, u kojima je kao lakrdijaš svoja tjelesna svojstva iskoristio do'krajnjih granica, sada je bio zabavljen takvom jednom pozom, kojom je nezadrživo zabavljao, gospođicu Tinto i,naravno, sam sebe. Glavu je okrenuo uzdignuto umiljavajući se, ruku nježno savio, malo krive noge zaljubljenosvinuo kao Kupidov luk, i tako je upravo pratio' nevidljivoga druga — očito ženu —• kroz lokal. »Tako sam gazaista vidio — istina, kao što tu stojim«, reče, širokim gestom pantomime. Bilo je veoma šaljivo; smijeh ga jetresao. Niz Maidenhall Street! »Dopusti mi, draga«, rekao je. »Smijem li ti dati ruku.«Gospođica je Tinto' upravo htjela da popusti u svojoj ukočenosti, kad odjednom diže pogled i spazi Luciju.Odmah joj osmijeh i dvostruka brada padne mlitavo dolje, lice joj se preli zbunjenim crvenilom; neposredno seokrene i obrati pažnju svojim trgovačkim knjigama.»Što se dogodilo?« upita Lucy, zatvarajući vrata i stupajući u lokal. Kod te je pantomime, koju joj je — prije du-žega vremena — njoj u čast prikazao Petar, imala neugodan predosjećaj.Gospođica Tinto pusti jedan neartikulirani glas, koji nije ništa govorio; ali nenadmašivi Dandie, čija je drskostpreživjela i to otkriće, stupi hrabro nasuprot situaciji.»Recite mi«, istrajaše Lucy.»Nije potrebno«, reče Dandie.Lucy je buljila u njega, ćud joj se ispunila neveselom sumnjom.»Zar je bilo nešto, što se tiče mene?« upita ona strogo.»Ni govora!« ponovi on. »Samo mala šala!«»Ticalo se mene«, istrajaše ona oštro. »Naprijed—istim.« Njegov izraz posta'de kiseo.386»Kažem vam, da nije ništa«, reče. »Slučajno sam popodne vidio vašeg dječaka —■ ispod ruke s jednomkrasojkom. To je sve!« I on se spusti kraj svoga pisaćeg stola, baci knjigu s ožalošćenim izrazom i počne glasnozbrajati.Osjeti, kako je jako pocrvenjela; na usnama joj je drhtalo da odbaci njegovu tvrdnju. Ali je odugovlačila. A ako— a ako.ima pravo? On je poznavao Petra, koji je jednom prilikom došao po nju u poslovnicu; i imao je dobarvid; da, sramotne, špijunske oči.»O tome ne bih razbijala glavu«, reče gospođica Tinto odjednom, istodobno okrenuta svojoj trgovačkoj knjizi.»Svaki mladi čovjek načini jednom glupost.«Lucy ne odgovori. Njezin sin i glupost! Ujede se za usne osjetivši, da je ova druga žena promatra. Ode do svogstola, baci na njega kovčeg, i bijesno otvori knjigu. U pet sati napusti lokal bez riječi pozdrava. Gotovo je trčala,a ipak joj se činilo1, da ne može dovoljno brzo stići kući. On je već bio tu, čekao je, kad je stigla u FlowersStreet.»Naprijed, Lucy«, reče on ljubezno. »Umirem za čajem.«Ona duboko udahne i pogleda ga u lice.»Gdje si bio popodne?« izdere se na njega.»Zašto — što se dogodilo?« Izraz mu se zbog njezina tona promijenio.»Gdje si bio?« ponovi ona žešće.»U dispanzeru —■ u ambulanti ■—-gdje sam uvijek.«»Kamo si poslije išao?« Ove su riječi bile pune bijesa.On je čudnovato pogleda.»Oh, slušaj majko. Što ti zapravo želiš znati?«»Odgovori mi!«»S kim misliš, da govoriš?« reče on najednom zagrijano. »Moglo bi se misliti, da sam školarac, tako se ponašašprema meni.«»Odgovori mi!« ponovi ona glasno.»Oh, prestani, neba ti!«

»Odgovori mi!» viknu ona, po treći- put.»Ne budi luda!« nastavi on; ali je izgledalo, da je se malo boji. Buljili su jedno u drugo napeto i bez riječi; njenesu usne bile blijede; mogla je osjetiti, kako joj srce dršće kao ptica u mreži.»Vidjeli su te popodne u Maidenhall Streetu s jednom djevojkom — ispod ruke.« Posljednje su riječi bileizgovo-25*387rene zadahtano, zvučale su smiješno, pretjerano — to je bio vrhunac njene optužbe.Njegovo se lice otegne.»Što, ako i jest«, reče on uporno. »To te se ništa ne tiče.«On nije poricao! Osjećaj joj u grudima postade nesnošljiv.»Ne tiče!« odgovori ona bijesno. »Što ti misliš, za ime božje? Ti moraš da radiš svoj posao —• a ne darazbacuješ vrijeme na takve gluposti. I pored toga, jedva da imaš jedan penny u džepu!«»Dobro, čija je to krivica?«»Samo ti to misli«, izbi ona. »Biti tako viđen usred bijela dana. Ti •— ti možeš da izgubiš svoju stipendiju, akose to sazna. To' ponizuje! To je sramotno!«»Kakve to gluposti govoriš?« reče on zagrijano. »Ne napadaj odmah' tako. Što je loše u tome, što sam učinio?«»Loše!«»Da —• loše?«Usne su joj drhtale, dok je buljila u njega.»Jesi li ti lud?« poviče žestoko. »Zar zaboravljaš naš položaj ovdje — zatvoreni kao što jesmo u ovoj kasarni? Tise ideš skitati s nekom, tupoglavom kreaturom iz Maiđenhall Streeta« —• strah joj je preuveličao značenjenjegova sauče-stvovanja u lagodnome životu — »a ja saim radila kao rob, da bih te podigla. Zar ti ništa drugonemaš, nego da se ponašaš tako jadno glupavo?«»Mene podići?« odvrati on oholo, primivši tu opasku. »Mislio sam, da imam stipendiju.«»Zar ja upravo«, drhtala je ona, »ne otkidam zalogaj od usta, da bih ga dala tebi?«»Ne budi uvijek tako neukusna« reče on s hladnim omalovažavanjem.»Što?« Njegovo je držanje ubode i učini, da izgubi vladanje nad sobom. Daleko zamahnu rukom i dade mustrašnu ćušku. Šum jakog udarca zvučao je kroz prostoriju kao eksplozija.On zatetura unazad, jer je to došlo suviše neočekivano i prihvati se čvrsto za stolnjak, tako da je posuđe za čajpalo na pod, gdje su se neki komadi razbili s glasnom, lupom. Lice mu je, smiješno i plašljivo, bilo blijedo; naobrazu mu se polako počeo pokazivati crvenkasti otisak njezinih prstiju.388 , '■ : .»Tako, dakle, tako?« mucaše on. »Dobro — sada znamo, kako stojimo.« Neprestano se popravi iz svog glupogapoložaja i ode, s osobitim velikim dostojanstvom, u prednju sobu zalupivši vrata snažno za sobom.Pratila ga je pogledom, u kome su se sada sjale suze; bolno je disala, kao da je trčala. Onda odjednom začuješum u predsoblju; u uzbuđenju je pri povratku ostavila vanjska vrata otvorena,' i sada gospođa Finch upade ustan.»Mislila sam — mislila sam, da sam nešto čula«, poviče Bessie, a njene krupne okrugle oči izgledahu kao da suotkrile svoju vlastitu nesreću, kao da su gledale jedan slični žalosni događaj. »Jeste li pali?«»Da — udarila sam se«, reče Lucy, gledajući drugu ženu kao u transu; tako da je tek tada izgledalo, da govorineistinu, »o stol.«»Jeste li bolesni?« mucaše Bessie. »Mogu li vam pomoći?«»Sad mi je sasvim dobro.« Te je riječi izgovorila s naporom, dok joj se ukočena ruka podupirala o stol. Gospođase Finch saže i pokupi pale stvari za čaj —• jedna šalica i tanjur bijahu razbijeni; onda diže svoje pocrvenjelolice i bojažljivo predloži: »Mogla bih vam donijeti čašicu rakije.«»Ne!« Lucy pokretom otkloni pomoć. »Samo me ostavite, želim da budem sama.«»Ali —« istraja.se Bessie; onda se nečim u^ držanju ove druge osjeti prisiljenom. Napusti sobu zapanjena izrazana svome okruglom crvenom licu, zatvori vanjska vrata od stana za sobom gotovo1 svijesna krivice.Kada je gospođa Finch otišla, Lucy se skljoka na stolicu. Osjećala se smiješno slabom, a ruka, koja joj je ležalana koljenu, lako je drhtala. Sjedila je tako pet minuta, onda se diže i popi čašu hladne vode. Polako joj se povratiboja u lice. Onda uze da spremi čaj, ponovno prostre stol, baci razbijeno suđe u sanduk, i najzad dobije opetpotpuno vanjski mir, koji joj je gotovo pričinjao bol. Potom ode na njegova vrata i zakuca energično.»Petre«, reče tihim, svladanim glasom, »tvoj čaj!«Nije sačekala njegov odgovor, nego se odmah vrati u kuhinju, u koju poslije trenutka najveće napetosti, dođe ion. Ušao, je polako, ruke su mu bile u džepovima, usta su mu bila ljutito razvučena, usprkos njegovim godinamai uzrastu izraz mu pokazivaše gotovo očajnu tugu. Sjeo je za stol, počeo je389šutke jesti. Njena ruka, kad mu pruži šalicu čaja, bijaše odlučna i čvrsta.»Prženoga kruha«, upita jasno, pružajući mu poslužavnik.Nastade duga tišina.

»Hvala, majko«, reče, zatim je s mukom žvakao vrući prženi kruh natopljen maslacem, s mukom, kao da je oddrveta.Prožme je dubok i moćan duševni pokret, istodobno i neizmjerno olakšanje — ispod prividnoga mira hučao jedivlji potok osjećaja. Pogledi su joj sažaljivo padali na njegovu sagnutu glavu. Bila je izgubila vladanje nadsobom. Nije namjeravala da ga ponizi; ova joj je pobjeda bila gotovo bolna. Ali je to učinila za njegovo dobro.Svakako za njegovo dobro, a možda i za njezino. Da — konačno za njihovo zajedničko dobro.XXVOsjećala je, da su njihovi dobri odnosi opet uspostavljeni, i kako je zapravo išla za tim, opravda svoje držanje,poveća trud, da mu pokaže, što ima na sebi. On je sada radio za posljednji stručni ispit, a i ona se na svoj načinspremala za zadnju strastvenu napetost. Bilo je teško. Za vrijeme toga ljeta njen se ekonomski položaj pogoršao.U posljednje su vrijeme cijene nekih živežnih namirnica porasle; a njeni se prihodi nisu povećali. Porast nije biostrašan; samo, kako je gospođica Tweedy jednom primijetila, pola pennvja tu i pola pennvja tamo, ipak za Lucybijahu i te zadnje polovice pennvja tvrđave životne borbe, koje su morale biti s napoirom osvojene i sačuvanebolnom budnošću. Sada je već bilo vrijeme da poboljša svoj položaj. S tom je optimističkom mišlju svojedobnostupila u poslovnicu Henderson i Shaw; ali je sada već dugo vremena poznavala svoje vlastite granice. Nije bilamudra — naprotiv, riječ »glupa« bila je više nego jedamput upotrebljena za nju — ali je bila nacistu, da nikadasvoj sadašnji ponižavajući posao ne će zamijeniti nekim boljim. To je mjesto moralo poslužiti svojoj svrsi; ondaće ga odbaciti. I, iako nije imala sjajne nadarenosti, bila je ipak zagrižljivo tvrdoglava, prokušanomnepopustljivom tvrdoglavošću: njen je duh očito jačao kako su se teškoće povećavale i Ijutito je rastao u njoj.390Kada bi je čovjek vidio, kako dolazi niz Flowers Street uveče — jedne sparne ljetne večeri, kad je zrak izmeđuumornih kuća tromo visio —■ izgledala je kao duh, koji je namjeravao pobjeći iz zatvora svoga iskidanog mesa.Dolazila je polako putem, odjeća joj se-—sada do krajnosti iznošena— lijepila od vrućine, šešir joj je —■ sadatrošan i zelenkastoga oboda — stajao ravno na čelu, pojava joj je bila uspravna, ali joj je jedno rame malopadalo, pod teretom torbe, u kojoj su bile svakodnevne namirnice. Usne su joj bile blijede, oči sanjarske ikrupne, lice bezbojno, s oštro ocrtanom mršavo-šću, koja je pustila, da kosti lica uglasto i gotovo oporo stojenapolju. Oko nje je ležala ona neobična atmosfera osamlje-nosti.Svojoj okolini nije poklanjala pažnju, hladnokrvno je izbjegavala djecu, koja su se igrala, nije se brinula za žene,koje su buljile u nju prekinuvši tiho brbljanje, da bi je pratile pogledima. Te su žene već imale određeno ime zanju; ali ona o tome nije znala ništa, potpuno ravnodušna prema mišljenju, koje bi one mogle imati o njezinudržanju.Iako nije bila svijesna nikakvoga mučeništva, upravo je nalikovala prognanoj — prognanoj od same sebe, koja jeišla u susret cilju ljubavi i požrtvovnosti. Doduše, bila je opsjednuta tim ciljem, ali ne bez osjećaja prema bolima,koje joj je prouzrokovao. I trpjela je; znala je, usprkos svom vanjskom izgledu nepobijeđenosti, da se vrlo brzopribližuje kraju sposobnosti, da trpi. Često se, usred noći budila u svojoj vlažnoj sobi potpuno oznojena odstrašnoga pritiska more. Petar, na primjer, nije položio ispit; ili ga je ostavilo zdravlje; ili je, u neiskazanimmukama i s rukom zabodenom u ništa, izgubila novčarku. Najdublja žalost tragičnosti. Ali je ipak bilaprogonjena od toga straha — straha jednoga sloma kroz neku novčanu nesreću. Ništa nije činilo, što je njezinbudžet bio sastavljen samo od pennvja, njen je pospani mozak s mukom računao, računao bolno opet i opetponovno, tragao je za boljim načinom, kako da razdijeli tu jadnu plaću. Nekada se probudila potpuno iscrpljena,kao da joj je led od novaca bez milosti razbio tijelo.Smisao njezina života bio je: svega se odreći za volju konačne i krajnje naknade. Nikakva žrtva za to nije bilaprevelika, za vrhunac, kome je težila s punim naporom. Oblačenje, oporavak, sve je to zaboravila — pokušala jeda se391ograniči u jelu. Hrana joj postade utvrđena i jednolična kao i njena vlastita volja. Bijaše to dijeta; ne pilići išparge, koje je tako rado jela, ali je bilo dovoljno, da se od toga može živjeti — potvrdu za to vidjela je u WhiteStreetu — a to je trenutno bilo sve, što je tražila. Nije trpjela ni naročite teškoće uslijed suviše brašnene hrane,ako se ne uzmu u obzir prolazni napadi vrtoglavice. Ali je ovakva ishrana počela, a da ona to nije ni slutila,utjecati na njezine zube. Nekad su njezini zubi bili čvrsti i jednaki, bijeli — tako je Fraink često rekao — kaosvježe mlijeko. U Flowers Streetu im je i dalje posvetila veliku brigu, time, što ih je i uveče i ujutro čistilapraškom za zube; ali četkice za zube — naročito one jeftine — tako brzo gube dlake, da ih je s vremenomprestala kupovati i umjesto njih upotrebljavala je presavijeni komad platna. Onda je u interesu štednje napustila ito — Petar je uvijek sam kupovao pastu za zube —■ pa čak i prašak za zube, i upotrebljavala sol ■— krupnu sol,koju je poznavala kao izvrsno sredstvo za čišćenje.I sada je bila posljedica ovoga ograničavanja to, da su joj zubi naglo propadali. U posljednje je vrijeme stvarnopatila od mučnih napada bolova zubi, od dva šuplja kutnjaka — zapravo njihovih ostataka — na obje stranedonje čeljusti. Nije znala, što da počne. Energično je nastojala, da Petra spominjanjem toga ne uznemiruje; on jebio duboko u pripremama za ispit, imao je svoje vlastite brige.No neposredna ju je bol dovodila do bjesnila, to više, što je bila zaokupljena posljednjim stupnjem njegovihstudija i što je htjela biti tim zaokupljena. Ta ju je bol ljutila, u vrijeme, kada je željela da se cijelom dušom baci

u taj posljednji napor. Pokušala je, da za njega učini sve moguće. Danju je trčala za svojim poslom, potom sežurila kući, da se brine za njegovu udobnost; obroci su mu se postavljali na stol kao čarolijom; iz straha da mu nesmeta, satima je sjedila potpuno nepomično, u svojoj omiljenoj sobnoj ljuljašci; pletivo je nosila u drugu sobu,da ga ne bi zveket igala odvraćao; rijetkom se hrabrošću usudila dolje do gospođe Maitland, da je potakne daprivremeno ograniči vježbe svoje kćeri. Mislila je na sve, i ništa nije previdjela; tako se, usprkos svimteškoćama, digla u visine, koje su sigurno bile uzvišene.Ali ti bolovi zuba, da, smiješna smetnja prema uzvišenome — što je mogla protiv toga? Upravo u to vrijeme kadje392

željela da se osjeća najbolje, da preuzme na' sebe posljednji napor za vrijeme njegova ispita, upravo je tadaukočiše svojim mučenjem.Kada se dan prije ispita žurila u svom tjednom krugu kroz White Street, i upravo kada je trenutak progovorila sgospođom Collins, usred jedne rečenice napadoše je strašni bolovi. Odmah se uhvati za obraz, lice joj serazvuče.»Bolovi u licu,) kako?« upita Martha sućutno. Upravo je s ljubavlju čuvala potomka svoga zabludjeloga sina.Dijete je privremeno povjerila njenoj brizi ona »lopuža«, koja je upravo sada bila zatvorena u Rotten Rowu, akoja je opet bila trudna.»Da, bolovi zubi«, reče Lucy kada je oštrina napada otupjela.»Što se ne ohrabrite i ne date da se izvadi?« odgovori gospođa Collins, lupkajući umirujuće goli stražnji dio do-jenčeta i pomičući mu tamo i amo pred ljutitim očima porculanskoga psa. »Moj je Benny prošle godine dao nazubnoj klinici da mu se jedan izvadi, i uopće nije ništa osjetio. Najprije je potrošio skupe novce za viski daumrtvi bol, a onda je otišao gore i izvadili su mu ga besplatno.«»Zbilja?« odgovori Lucy polako, spopadnuta jednom misli. Zubna klinika — tu je bilo besplatno!Zapravo, to nije bila bol, nego cijena vađenja, čega se bojala. Ipak, nekako se njezin ponos uplaši pred tim, da seponizi da uzme u obzir javnu ustanovu besplatno; "ona —-. Lucy Moore —■ da učini takvo nešto. To se nijemoglo zamisliti.Ali se bolovi ne umanjiše, i kada je, poslije pet sati istoga dana, išla Young Streetom, stade pred uličnomradnjom jednog američkog zubara —■ jeftinim poduzećem, koje je u prolazu već često opazila. Kolebala se,onda odmah uđe unutra. Namjeravala je, da samo pita, jer je taj zubar — samo po imenu, jer nije imao nikakvekvalifikacije — bio željan zarade. Bio je to visok, plećat čovjek, u odijelu od plavoga serža i sa stalnimosmijehom pred blještavim zlatnim zubima; stavio ju je u crvenu plišanu stolicu prije nego što je moglanegodovati.»Ne bi bila loša misao povaditi sve zube i napraviti umjetno zubalo«, predloži on veselo, igrajući sekliještima.393»Ne — ne. Hoću da se samo oslobodim bolova«, odgovori ona.»Onda uzmimo četiri van, za početak«; i diže štrcaljku za injekcije. »Uopće ništa ne ćete osjetiti, s kokainom.Tako je jednostavno kao bik» što.«Ona stavi svoju ruku na njegovu.»A cijena?« protestirala je. »To bih htjela znati prije svega.«»Pet šilinga sve skupa.«»Ja to ne mogu —•« poče.»Recimo, četiri šilinga.«Ona strese glavom, i htjede ustati sa stolice.»Recimo tri i pol«, reče on, držeći je čvrsto. »Ali to je krajnje — jedva mi pokriva troškove injekcije.«Tri šilinga i šest pennvja! To je još uvijek bila nemoguća svota. Razmišljala je jedan trenutak, a onda, pogledavšiga, reče tiho:

»A što stoji — bez ičega?«On je buljio u nju, sada je tek konačno razumio, da je to puka sirotinja.»Oh, to«, odgovori. »To ću uraditi za dva šilinga.«»Sasvim dobro«, reče napokon.Nasloni se u stolici unazad, uhvati čvrsto naslone, zatvori oči, i otvori usta.Bješe to smišljena tortura, izgledalo je, da joj kroz vilice prodiru plameni jezici, da se spuštaju sve do mozga.Nikada nije slutila, da bi nešto moglo biti tako mukotrpno — škripanje kliješta po zadnjem zubu prodiraše jojkroz najunutar-njiju srž. Ali nije pustila glasa.Napokon je bilo gotovo. Ispravi se, vodom, koju joj je pružio, ispere krv iz usta, onda ustane blijeda u licu,otvori svoju trošnu novčarku, dade mu dva šilinga. Bješe to neznatna cijena za spas njezina ponosa.Na putu kući osjećala se mlitavom, savladana nepoznatom slabošću živaca.»Gospode bože, majko«, reče Petar, pogledavši je kada je ušla, »što ti se za volju neba dogodilo?«»Ništa«, odgovori ona. »Možda je vrućina. Ali tebi — kako je bilo tebi?« I kao i obično počne mu spremati čaj.Slijedećeg je dana počeo ispit: posljednji.394Njena su se usta polako oporavljala, ali se, oslobođena tvrdokornih bolova, osjećala svježom ženom. Tokomslijedećih dana nije pokazivala znake zabrinutosti. Bila je mirna, jačala je njegovo samopouzdanje svojimneizrečenim povjerenjem. Cijelog ga je tjedna gledala kako dolazi i odlazi: podupirala ga je snagom svoje duše,susretala nepokolebljivim mirom. Osjećala se slabom i mlitavom, kao zbog lakoumnog traćenja snaga, sklonanapadima neobičnoga uzbuđenja.Kad je došao dan, u koji su trebali biti objavljeni rezultati ispita, izbi to dugo zatajivano uzbuđenje, i gotovo jeizdade. Uspjeh joj je značio sve. U nekom je određenom fa-talizmu osjećala, da, ako on propadne, ne bi višemogla biti sposobna da ponovo preuzme na sebe taj nadljudski posao. U tome je, znala je, dostigla krajnjegranice svojih snaga.Dalji je tjedan prolazio polako, ali ta misao nije nestala: ona joj je bila još u pameti, kada je ujutro velikoga danaišla u poslovnicu.XXVI»Vi ste snop živaca, moja ženo«, reče gospođica Tinto s nadmoćnim dostojanstvom, koje nije bilo bezpredbaciva-nja. »Kao da bi to i najmanje koristilo, da se i uzrujavate.«»Čini mi se, da vam je tako pri duši« ubaci Adam Dandie iz udaljenoga ugla lokala, i •—• kao da je žestokodrhtao •— tresao je svoje ravne udove u uzbuđenju nesvjestice.»Ne baš tako«, reče Lucy s usiljenim osmijehom.»Ah!« reče Dandie, prestavši da se trese i povrativši se svojoj uobičajenoj zagrižljivosti. »Kakvoga smisla imabojati se? On će već proći sasvim dobro. Danas se sve propusti. To je lako kao i igra.«»Lako! Nadljudski je to teško«, odvrati ona oštro, a onda zastade. »Ali će Petar to već postići.«»Zašto se onda brinete?« reče Dandie mudro. Imao je začudnu sposobnost, da pri svakom objašnjavanju izokreneriječi sugovornika i da uvijek ima pravo.»Oh, ja se ne brinem«, reče Lucy, bacajući glavu unazad.»To je dobro«, reče Dandie sa zajedljivim cerenjem.395'■i!Gospođica Tintoi sjmijala se gotovo dahćući:»Već ćete saznati u pravo vrijeme«, reče, zaključujući s mu'drim izrazom, »i svijet se ne će prestati okretati oko—.«Odjednom je zazvonio telefon. Ona prekide, diže slušalicu i slušaše. Onda se, s neobičnim izrazom, okreneLucy.»Izvolite«, reče. »Vas traže.«Oboje se pogledaše dok je išla prema stolu.To je bio Petrov glas, koji je tako čisto zvučao kroz žicu, kao da je on stajao tu do nje.»Jesi li ti, majko?«»Da.«»Dobro —« on zastade. »Mislio sam, da te nazovem, znaš.«»Što je?« napadaše ona. »Nije ■—■ nije valjda —.«»Oh ne. Ništa loše.«»Što je dakle?« Odjednom, je spopade slabost. Još se nikada nije dogodilo, da ju je nazvao, i sada je njegovoodugovlačenje pobudilo u njoj uvjerenje, da prijeti neka nesreća.»Dobro — došla mi je misao, da će te zanimati —.«»Da«, prekide ona brzo.Njegov je smijeh zadirkujući zvučao kroz žicu.»Nemojte se uzrujavati, madame Lucy.«Nije ništa rekla; samo je drhtala, bila je bolesna od očekivanja.

»Ipak,« nastavi njegov glas šaljivo, »zanimat će te, da govoriš s doktorom Mooreom.«Sekundu nije ništa razumjela; onda promuca:»Petre — je li istina!«»Da, to je činjenica«, uvjeravaše je lako. »Upravo sam bio gore i pogledao popis. To je stvarnost.«Nije mogla progovoriti; oči su joj odjednom bile zaslijepljene od suza; svladavajući val ekstaze, prijeđe prekonje.»Ti si ipak cijelo vrijeme znala, da ću položiti, zar ne?«»Da, da«, mucala je; jezik joj izgledaše ukočen; uzbuđenje je prijetilo, da će je ugušiti.Nastupi šutnja; izgledalo je, da je čekao, da mu čestita; ali je ona bila još suviše uzbuđena, da bi mogla govoriti.Onda se opet javi njegov glas.»U podne ne ću doći kući —• zajedno sam s nekolicinom ostalih — mala svečanost.«»Naravno«, odvrati ona brzo.»U redu, majko«396»Petre —!« Napokon nađe izraz za svoju sreću. Ali je on otišao. Buljila je u telefon, zaslijepljena unutarnjimsvijetlom; onda polako objesi slušalicu. Obuze je visoko, plemenito blaženstvo; lice joj je svijetlilo neobičnimsjajem. Borila se, ali je borba prošla. Rvala se, ali je rvanje završeno. I dobila je; da, pobjeda je bila njena. Bila jeobranjena! Oboje sjedinjeni dobili su u tom strašnom nejednakom sudaru. Ni iz čega je i ni s čim podigla svogasina u jedno otmjeno i uzvišeno zvanje. Mogao je postati pisar, trgovački pomoćnik, zanatlija, običan radnik ubrodogradilištu. Ali ne — ona je odlučila drugačije; sama je stajala s tom odlukom; i s kakvom je energijom tukonačnu odluku izvela. Najednom joj je izgledalo, da će joj srce odletjeti. Osjećala je želju, da u ekstazi svojesreće glasno viče. Pogleda naokolo po poslovnici ushićena. Pobjeda! Pobjeda! Izvojevala ju je!»Položio je!« poviče, s razumljivim .uzbuđenjem. »Moj je dječak položio!«Oboje je pogledaše jedan trenutak, šutke.»Zar vam nisam rekao?« reče Dandie. »Zar nisam rekao, da je lako?»Lijepo« reče gospođica Tinto s odobravajućim klimanjem. »Lijepo! Je li dobio odlikovanje — ili slično?«»Ne znam — to je sporedno«, odgovori Lucy uzbuđeno. Nedostatak oduševljenja iznenadi je. To novo čudosvemira nije u njima pobudilo niti zapanjenost, a ni divljenje. Pristojno su mrmljali mlake riječi čestitanja.Veselili su se; ali nisu bili zaneseni.»Sada stev ponosna majka«, reče Dandie, ne bez sjene poruge.»Sada ste bez briga, svakako«, reče gospođica Tinto jedro, »a to je blagoslov.«»Sada će postati prevelika za svoje cipele«, reče Dandie mudro, obraćajući se stropu. »Napustit će nas i povućiće se na svoje seosko dobro.«»To mislim«, odvrati Lucy razdragano. »Već mi je pri-lično1 dosta toga posla.« I nasmiješi im se.Napustila je poslovnicu s istim toplim užarenim osjećajem sreće. Na ulicama je život grada izgledao odjednompre-obražen: boje tramvaja kao da bijahu izrezane iz duginih boja; ljudi, koji su žurili kraj nje na posao,pokazivahu ra-397dosnu veselost; izlozi su privlačili; sunce je zračilo svijetlim sjajem; čak i zrak bijaše izvanredan i blistašekao pjenušavo vino. ■■■'.Dok je tokom dana obavljala svoj posao, koji joj, čudnovato, nije bio težak, mislila je na svoj trijumf — trijumfnjezina sina postao je njezin — i ta je misao nepomično stajala pred njom. U razmacima je sama sebi govorilakratke uzvike čuđenja i divljenja. Lice joj bijaše napokon oslobođeno svoje uobičajene ukočenosti, živo kao umlade djevojke usne su joj, ne više opuštene, imale isti zadovoljni polet kao u mladosti. Noga joj je dobila opetsvoju elastičnost, leđa gipkost.Deset riječi telefonom, i deset je godina kao čudom palo s njezinih ramena. Ona je promatrala tu stvar ne tako,kako se mogla promatrati. -Jedna žena bez značenja, jedna žena zaposlena niskim i gotovo prljavim poslom,jedna žena, koja je sve svoje dane provela u radu pod nesnosnim slikama i mirisima sirotinjske četvrti — ta ježena štedjela i škrtarila i gladovala, da bi njen priprosti sin svršio provincijsku srednju školu i, konačno, udruštvu stotine drugih isto tako nedoraslih i neiskusnih drugova, koji su neispravno i s krivim naglaskom latinskiizgovarali Hipokratovu zakletvu, bio jednostavno pušten u široki svijet. Nikakvo čudo, što je Dan-die samo snaporom zadržao zijevanje, što je ton gospođice Tinto zvučao samo umjereno toplo. Ali za Lucy to nije.bilotako. Ne! Milijun puta ne! Za nju je to bila homerska borba; cijena golema; i sada pobjeda — tako teškoizvojevana — neiskazano oduševljenje!Kad se te večeri vratila u Flowers Street i popela se preko oštećenog i orunjenog stubišta, vidjela je ušavši u stan,da se vratio prije nje. Stala je, oči joj se ovlažile od nenadanih suza. Ispustila je sve, što je nosila.»Petre«, poviče, šireći ruke. »Petre«.XXVIIKonačno je došao taj veliki dan trijumfa.

Oblačila se za ceremoniju promocije, obrazi su joj lako pocrvenjeli, pokreti joj, od uzbuđenja, bijahu malonesigurni. Petar, svečan kao mladoženja, već je otišao —■ bio je prisiljen posuditi talar — i sada ona, jednimokom okrenutim prema satu, poče brzo oblačiti svoju novu haljinu. Kada je398vukla haljinu preko glave, njena se žurba odjednom utiša jednom tihom brigom. Tu je haljinu sama pravila, odjednoga komada smeđega voala — prigodne kupnje iz dućana za ostatke u ulici nedaleko Tuttove mesnice, — iskrojila ju je po kroju iz »Weldonova kućnog krojača«, i to bez šivaćeg stroja tokom večeri prošle sedmice brzo idobro, kako je god to mogla. Sada je bila prilično skeptična prema svome djelu, i kad se ogledala u ogledalu,postade, ne prvi put, prilično kritična što se ticalo same haljine. Nije bila iznošena niti masna kao »relikvija«, ibijaše odjeća. Ali to bijahu, točno uzevši, sve njene prednosti! To nije bila haljina, koju je željela — nešto mekoi prozirno, što ipak ne bi tako jasno pokazivalo oblike njezine odebljale pojave —■ ali je ipak bila, nerado jepriznala, najbolje što je mogla nabaviti.Ali kakvu je ulogu igrala jedna haljina! Važna je bila promocija, kao i to, da vidi, kako mu se — njezinu sinu —pred cijelim svijetom dodjeljuje doktorski šešir.. Godinama se veselila toj slici, i sada je, evo, trijumf ira-jući došla. To je bio njezin trijumf, isto kao i njegov, igledajući ona će ga s njim potajno podijeliti, u skrovitim dubinama svoga srca.Poslije posljednjega pogleda u ogledalo, požuri se da donese cipele.Uze ih s police nad štednjakom i pogleda; onda joj se lice odjednom otegne, otegne bolno.Zbog njih je gajila sumnju, jaku sumnju. One bijahu veoma stare; veoma iznošene; kada su bile vlažne, ona ih jeupravo na toj polici sušila i sušila tokom noći, da bi ujutro bile donekle upotrebljive. I sada je to zadnje prebrzosušenje zapečatilo i njihovu i njenu sudbinu. Kakva strašna neugodnost! Potplat desne cipele bijaše potpunopopucao. Ne bijaše to jedna pukotina — nego više rupa, izrezuckanih i uglastih u istrošenome potplatu, kroz kojeje mogla turiti mali prst. Unaokolo se gubila izderana koža — ako je to, uopće, bila koža ■— i trošila se, a njenese oči od bijede raši-riše.Htjela je kupiti par novih cipela, ali jednostavno nije imala novaca. Vađenje zuba, šešir, ostatak sume za haljinu— sve to razbacivanje posljednjih dana uništilo ju je; i sada još i vrijeme — bilo je samo četvrt do jedanaest, dočasa početka svečanosti — i ovaj dan — bio je petak, a sutra je399tek bio dan isplate — sve joj je to konačno onemogućilo, da kupi nove cipele. Najednom joj dođe divljamisao, da posudi par cipela od Bessie Finch, ali, iako bi Bessie bila »veoma voljna da joj pomogne«, Bessine biogromne cipele na njezinim malim nogama nalikovale čamcima. I tako nije bilo izbora; nekako će se moratipomoći.Polako ode do sanduka —• pribježišta za sve i svašta r— i izvuče komad krutog smeđeg papira. Previne gamnogostruko, i onda stavi — kao dopunu potplatu — u poderanu cipelu. Izvana je čak utrljala malo crne mastiza obuću, da to možda učini nevidljivim, a i da papir izjednači s kožom. Onda obuje cipele. Ta joj je cipela bilatijesna, mnogo tješnja nego druga, ali joj je barem pružala osjećaj, varavi osjećaj čvrstine. Zašto bi se brinula zacipele? Ništa više nego- za haljinu. Glavno, da je to bio- taj dan — taj slavni dan!Kada je napolju stupila na stubište, našla je vrata Fin-chevih otvorena, i iza njih u .predsoblju gospođu Finch,koja je čekala.»Mislila sam, da će vas to veseliti«, reče osjećajna Bessie. »Nabavila sam to kod majke — naročito — jer znamkamo idete«; i upravo romantičnim izrazom pruži Luciji jednu crvenu ružu uvezanu u kiticu s ukrasnimtravčicama. »Evo i jedne igle«, navaljivaše, i prije nego što je Lucy mogla prigovoriti, pričvrsti joj ružu na grudiloše sašivene haljine.»Dražesno«, potvrdi, pošto je diveći se zabacila glavu unazad. »Sada se nešto vidi.«»Hvala vam«, reče Lucy zbunjeno. Sumnjala je u djelovanje toga ukrasa, ali se snašla. Svojedobno je gojilasumnju zbog Bessine ljubaznosti. Zar se nije onaj blagi pogled, kad je pao na Petra, potajno rasvijetlio uneudovoljenom žaru? Ali sada, svakako, ta je briga bila bespredmetna. Oni će se tako brzo iseliti odavde!Iznenađujućom srećom Petar je već našao posla u jednoj bolnici — jedno »neznatno« mjesto na šest mjeseci u»Royal Easteru«. U međuvremenu će ona izraditi svoje planove. Onda će otići odavde.Tada, poslije nekoliko daljih riječi, siđe niz trošne stube i uputi se, uzdignute glave, s ružom na grudima, snapuknutim cipelama na nogama, prema sveučilištu.Čudnovato, da nikada prije toga nije bila u toj zgradi; ova je u tih pet godina natkrilila njen opstanak, a daonanije došla ni u njezinu blizinu. Danas se pokazala —- kao i ona —400svečana: jednoprezi i automobili dolazili su pred ulaz, mnoštvo svijeta bilo je na terasama, zastava je nehajnolepršala na svojoj visokoj, bijeloj motci.Odjednom osjeti, da će zakasniti, i ubrza korake na po-šljunčanom putu. Bijaše to prenagla žestina. Grubapovršina puta razdere joj bez milosti papirni potplat; kamenje slično zubima razgrize u komade tanak uložak.Nije prešla ni sto koraka, a već je gazila čarapom, a ni daljih sto, kada se i čarapa razderala, i osjećala je hladnišljunak na goloj nozi. Bijaše to više nego neugodno. Ali ona ne će stati. Uzbuđena, žarkocrvena lica, uspne se uzbrežuljak. Sat je odmjereno udarao jedanaest puta, kad je stupila u mir kolonada.

Išla je za posljednjim zaostalim čovjekom preko kružnih stuba, i ušla, još uvijek crvena u licu, u svečanudvoranu — imala je sreću, da visoko gore, na prepunoj galeriji, nađe sjedište uza zid. Tu duboko odahne,osjećala se sigurnom i neopaženiom.Gledala je unaokolo, ali nije mogla vidjeti Petra. U dvorani su bili stisnuti elegantni ljudi. Sjedila je, nehotice sa-krivši razderanu cipelu, oholo uspravna.Odjednom zatutnjaše orgulje — glasnim, zanosnim zvukom, koji se, nadglašujući šum razgovora, proširio iispunio dvoranu poletnom ekstazom. Bilo joj je, kao da će se uzdići s lebdećim zvukovima. Ovi postadošesimbolom njezine pobjede, bure, u kojoj je njen duh odjednom razvio krila.Muzika prestade, i ona se, s grozom, opet povrati na zemlju i u dvoranu. Kao u snu promatraše ulazak profesora,koji su išli dvojica po dvojica iza žezlonoše duž reda stupova; izgledali su staloženo i ukočeno u svojim talarimai s neobičnim kapama. Njihovi su plaštevi blistali u živim bojama — žarkocrveno i plavo i žuto — kad su sespustili u tamu naslonjača. Rektor, čovjek kratka vrata sa šiljatom bradom i prodirnim pogledom, stupi nagovornicu. Izgovorio je latinsku molitvu; onda koral.Potom je počela svečanost promocije.Ona se, u svom sjedištu, koje bijaše sasvim otraga na galeriji, žustro nagne naprijed i vidje, kako one pojave uta^-larima, jedna za drugom, stupaju pred govornicu, kako ponizna držanja prigibaju koljena, našto je rektordodirnuo svakog pojedinca i svečano mu predao njegov pergament.; Impresivan prizor!. . . . . , . ..> . ,;■-.,■■■ •■-■■ ■:.; -• .';26 Tri ljubavi4GOOdjednom se njezino tijelo ispravi — ukoči se od očekivanja. Napokon — bijaše prozvano Petrovo ime.Sada je duboko crvenilo pokrilo njezine obraze, kad je vidjela, kako njezin sin dolazi s mjesta ispod galerije i ideprema govornici, uspravljen, a talar lagano zaostaje za njim. Bio je blijed, vidjela je, ali sabran; i izveo jesavršenim držanjem traženi ritual; klekao je, nagnuo se, ustao — sve je to on tako lijepo radio! Srce joj je drhtalou grudima — nije bilo prosto udaranje, nego lepršanje, kao lepršanje krila. Pozdravio ga je sasvim lijep pljesakkad se digao; glavni aplauz negdje dolje u dvorani, dolazio je tako, da ju je gotovo uplašio. Ona je previšeponosna, previše svijesna trenutka, previše njim svladana. Htjela mu je kasnije reći, što je osjećala. Bijaše tosuviše duboko čuvstvo, suviše tajno, da bi se javno pokazalo.Dobro, bilo je završeno! Sad mu je udaren posljednji pečat. Za nju se svečanost završila u vrtoglavici zvuka ipokreta. Opet su zatutnjale orgulje — sada je bila himna zahvalnosti — onda se s ostalima diže i počne krčiti putiz dvorane.To je bilo teško. Svuda su stajali ljudi govoreći i smijući se; nisu žurili; stvorili su male grupe, skupine, koje jojza-tvoriše put. Ponetko ju je znatiželjno pogledao, činilo joj se — mjerio ju je od glave do pete, i onda brzookrenuo pogled. Nije se htjela progurati kroz te ljude, a ipak je željela izaći. Obećala je, da će pričekati Petranapolju u kolonadama.Napokon je dostigla kolonade, koje više nisu bile tiher nego ispunjene jednim dijelom one tako dobro obučenemase. Vidjela je, da je bila na krivome mjestu, da ovamo nikada nije pristajala, da njena karikatura od haljinetako loše djeluje, kao da je omotala komad vreće. Što je se to ticalo? Uskoro će sve to pripadati prošlosti: ondaće za nju biti saten, ne vreća! Sada je ona čekala svoga sina. Htjeli su da zajedno odu.Čekala je stojeći okrenuta leđima prema jednom od lukova, posmatrala je živu pozornicu ravnodušna lica. Ondase, odjednom, gomila razrijedi, i ona ga opazi. Odmah su joj se oči počele smiješiti; ali odjednom se zgrozi iuspravi se. Ruke joj se zgrčiše u pesnice, obrve joj se skupiše u nagloj tamnoj zapanjenosti, postavši laganonepomične i zamišljeno ukočene. Njen sin bio je tu, gologlav, u talaru, koji

Je otvoren lelujao oko njega; brbljao je, smijao se, bio je središte jedne grupe. Kako je iznenađenim očimapromatrala tu grupu, tako su joj se usta stisnula od gnjevnog prezira. Polako prijeđe rukom preko očiju, smušeno.Da, bilo je nevjerojatno; ni u snu ne bi tako što držala mogućim — ali je bilo tako. Svi su bili tu — sva rodbina,svi oni, koji su se zakleli na njenu propast — Richard, s Verom i Charlsoim i neizbježnom Evom; Edwardtakođer; i konačno, Joe sa svojom sestrom Polly. Joe je bio prvi, koji ju je vidio; on je pozva glupim pokretomšapetine. Pogledi sviju upraviše se na nju. Nepomično je stajala tu jedan dugi trenutak; onda polako, kao u snu,priđe grupi.

»Dopusti, da ti čestitam, Lucy«, reče Richard neposredno, na način, koji joj se učini neiskrenim i odvratnonamještenim. »Izvanredno lijep uspjeh tvoga dječaka vrijedan priznanja.«Ona ukočeno i mehanički uze njegovu ruku, još uvijek smušena od udaraca, što ih sve vidi.»I vrlo prikladna prilika za ponovni sastanak jedne porodice«, reče Edward, blagom učtivošću. On pokaza naJoea i Polly. »Kad mi je Petar pisao, mislio sam, da bismo se svi mogli ovdje sastati. Mi smo svi ponosni nanjega.«»Sigurno — silno smo se veselili da dođemo«, izbaci Joe u ekscesu ugodne razgovorljivosti. »I sve vas pozivamu Grosvenor na objed.«»Morali smo doći da ti pljeskamo«, primijeti Eva ljubazno, uštinuvši Petrovu ruku. »To bi jednostavno bilo pre-više neljubazno, 'da nismo došli.« Smijala se prema Luciji pod elegantnim šeširom s mlitavo palim obodom, imahnuvši rukom nekolici mladih ljudi koji su stajali za njom — to za Luciju bijahu samo mrlje boja, nastavislatko: »Doveli smo nekoliko Petrovih prijatelja s tenisa, da bi pljeskanje bilo jače.«Onda je mrmljala, predstavljajući, nekoliko imena, koja Lucy, još uvijek gledajući grupu kruto i ukočeno, niječula. I nije ni željela čuti. U njoj je gorio bijes, koji se lagano dizao, mržnja, koja je ponovno natjerala crvenilo unjene blijede obraze. Kakva prava imaju ti ljudi, pod smiješnim izgovorom prijateljstva, da dođu ovamo i da sepribliže njezinu sinu? Što su oni imali s njim — ili, zapravo, s njom? S kakvim su razlogom sebi dopustili, dasada učestvuju u40226*403ovoj fazi njene nesumnjivo izvojevane pobjede? Ona je bila ta, koja je zastavu nosila u boj, i sada su došliovamo ovi drugi, da bespravno dijele njezin trijumf. Nisu je poznavali; prezirali su je; pustili su je, da se borisama. Sjećanje na njezino rvanje naglo joj se prikaza sa svom gorčinom, stravom i satrtom nuždom. Stisnu zube,da zadrži suze koje su navirale. Porodični sastanak, svakako. Dobri bože! To je bilo nepodnošljivo!»Čini mi se, da je već prilično kasno za vaš porodični sastanak«, čula je sama sebe kako kaže Edwardu, ledenimglasom.»Nikada nije prekasno da se stavi zakrpa«, reče Eva s kratkim hihotom, a od te glupe primjedbe popusti napetosti nastade sveopći smijeh.'»Hajde, majko«, šaptaše joj Petar bojažljivo u uho, »nemoj biti čudna — upravo danas. Svi nam oni hoćedobro.«Ona mu dobaci užareni pogled bijesa.»A što je, sada, s jelom?« upade brzo Joe miroljubivom šaljivošću. »Već sam napola izgladnio. Kod Grosvenoraćemo prirediti veličanstveni banket. Me Killop je moj dobar prijatelj; dat" će nam posebnu sobu. A što se tičepića, priuštit ćemo sebi šampanjac cijele bujice.«Okrene se glupo prema Luciji i dodade: »Sada smo opet svi prijatelji, zar ne? A siromašan je onaj, koji se nikadane može veseliti.«Uz sveopće smijanje i odobravanje mrmljajući krenuše prema dvorištu — taj pokret povuče i Luci ju s grupom.Pogled joj je bio tvrd; nešto joj je u prsima prijetilo, da će pući.»Bili smo oduševljeni, kad smo čuli o vašem unapređenju«, reče Eva s koketnim pohvalnim pogledom premakne-ževskome purpuru kolatora kanonika. »Ako bi jednom u dijecezi ustrebali novog nadbiskupa — ...«Značajno prekide.On ljubazno otkloni pokretom alabastreno bijele ruke.»Kod Grosvenora, naravno.«»Petre, tko je bio onaj mladić, što je posrnuo preko talara?«»Naročito volim Veuve Cliquot — kada je dovoljno suh.«»Sreća, doći u Eastern!«Sada su svi govorili u jedan mah; ona nije mogla doći do riječi. : . ... ■.:..'.■:. ,... . ...■,.'.^Hl»Smjestit ćemo se u automobilu«, reče jedan glas iza nje. »Bit će zgodna gužva, ali Petar može sjesti na tvoja ko-ljena, Rosie.«Groza prožme Luciju; rado bi se okrenula, ali nije mogla.' Išla je kraj Polly — da, kraj Polly, koja bijaše deblja negoikada, dašćući pod svojim prostim, prozirnim, skupocjenimhaljinama. I Polly je, pogledavši je zabrinuto, upita: »Štoimaš na nozi? šepaš, kao da imaš proširene vene.«Ona ne odgovori na te proste riječi; htjela je doći do Petra, da ga odvede, da s njim bude sama —■ udvoje — ne-smetano. Ali je proguraše dalje, kroz luk vrata, k prilaznom putu, gdje je u redu automobila i jednoprega stajalavelika crvena mašina, čiji se bronzom uokvireni hladnjak sjao na suncu.»Sada, svi na palubu!« reče isti glas. »Već ćemo napuniti stara kola.«

Mladi čovjek, koji je govorio, sada, s ohrabrujućim osmijehom, otvori vrata s obje strane automobila i skoči namjesto vozača. »Naprijed, Rosie — ti možeš podnijeti jedan sudar — ti ćeš biti prva sardina.«»Zar ne ćete ući, gospođo Moore?« zapita netko tik uz Lucy. Ona se naglo okrene. Visoka, prilično punadjevojka, iste kose i očiju kao i onaj drugi, smiješila joj se ljubazno, nešto nervozno. Ali Lucy nije odvratilasmiješak. Bila je hladna, ožalošćena, bijesna; cijela joj se stvar činila kao sra>-motna zavjera protiv nje.,;»Ne mogu ući«, odgovori kratko, rastrzana svojim osjećajima.Diže se opći uzvik protesta.»Ali ti moraš poći, majko«, silio ju je Petar viteški; skinuo je svoj talar, i sada se zabrinuto nagnuo k njoj. Ali jojse u njezinu jadu upravo njegova zabrinutost učini kao lice-mjerstvo.»Ti znaš, da ne mogu poći,« odgovori, dobacujući mu hladan pogled, koji joj je raskomadao vlastito srce.»Hajde, pođi, Lucy«, umiješa se Edward ohrabrujući. :»Ne, ne mogu«, odgovori ona bolno.»Ali zašto ne?« pitaše Joe, turivši palac, u rupu rukava prsluka — kako je mrzila tu pozu! »A godinama nismosjedili zajedno!«404405Svi su je pogledali. »Moram ići na posao«, lagala je, gledajući ih ukočeno.Nastupi neugodna šutnja; Eva kratko zahihota — ali je zvučalo nervozno — i uđe u automobil. Petrovo licepostade tamnocrveno, dok ga je Rosie pogledala ne razumijevajući.'»Tko hoće ići, neka uđe!« reče Richard odjednom, hladno. »Ne možemo ovdje stajati cio dan, a Lucy zna sama,što je veseli.« Nagnuo je glavu i još nešto šaputao Evi.Kod tih riječi svi uđoše u veliki automobil — svi osim Lucije. Motor je brektao pod crvenom kapom; dim jeizbijao iz odvodnika; osjećala je, kako pogled njezina sina miruje na njoj smušeno, magnetično ukočen. Prijenego je automobil krenuo, ona se pokrene, prisili svoje bore na izraz vanjske učtivosti, brzo se oprosti, okrene, iode niz ulicu.Čula je, kako je mašina s bukom otišla, ali se nije okrenula da pogleda; kada je, zbog nastale tišine, razabrala, dasu morali nestati, nije se povratila. Išla je krivim putem u Flowers Street, obilaznim putem, koji je bio dužinajmanje za jednu milju, i vodio kroz labirint otrcanih ulica Particka. Da se jednostavno povratila, mogla je toizbjeći. Ali ne; to ona ne će učiniti. Uzdignute glave, koračala je dalje — išla je svojim vlastitim putem!Ali, kad je došla do stana, na njoj je ležao bolan umor, i odmah se baci, ne skinuvši šešir i rukavice, na svojkrevet u kuhinji. Tako je ležala, nepomično, buljeći u raspucani i požutjeli strop.Izgovor, da je morala na posao, bijaše, naravno, laž. Imala je čitav dan slobodan, velikodušni dar gospođiceTinto; bila je slobodna, dok se nije — naravno, i iz nužde — morala u pet sati pojaviti u poslovnici, da podigneplaću. Zašto je dakle bila ovdje, tupa, nesretna, žudeći nekom nepoznatom cilju, kad je mogla s Petrom ručati iuz ono društvo piti šampanjac?Nemirno se micala, mučena ljubomornom boli. To je bilo tako nepravedno, tako nemoguće — sve to! Petar jebio njezin — jače vezan nego samim rođenjem. Od onoga dana, po povratku iz Port Dorana, kad se kaoosmogodišnji dječačić bacio u njen naručaj, ona ga je sebi privila lancem skovanim njezinim vlastitim rukama.406Zatvori oči; nježni miris ruže na njezinu srcu lagano, joj se pope u nozdrve — bijaše izabran kao jad, kao bolnedo-stignute čežnje.Digne se u jedan sat, napravi jak čaj, i popi gorku i jaku mješavinu. Osjećala se bolje, mirnije. Zamišljeno skidepoderanu cipelu i rastrganu čarapu, primijetila je, da joj je noga bila ozlijeđena i da je očito krvarila. To nije biloništa — samo sitnica; nije ni osjećala; ali opere ranu, zakrpa čarapu, osposobi cipelu — po prijašnjem receptu —opet za upotrebu i obuje je. Sama je uvidjela, da se neumjesno uzbudila. To društvo, taj nenadani sastanak teneželjene rodbine, bijaše samo slučaj, događaj, koji je morao skoro proći, i koji se više nikada ne će ponoviti.Mir joj je rastao. U tome je raspoloženju hodala po stanu, gore i dolje, napravila red, stavila ružu u vodu u šaliciza čaj, i konačno, u četiri, izašla i odvezla se tramvajem u poslovnicu. Tamo je bila šutljiva i mirna. Sve je, takoje objasnila pod ispitujućim pogledom gospođice Tinto, išlo sjajno. Ali je, kad je primila plaću, iskoristila prvupriliku da napusti poslovnicu. Kao razlog za to navede nuždu, da je neodgodivo morala nešto kupiti, a toobjašnjenje bar nije bilo izlika. Čak napravi krug po svojim najmilijim trgovinama i kupi neobično velikukoličinu stvari. Danas se nije upustila u uobičajeno oštro cjenkanje, nego je kupovala sasvim drugačije, gotovolakomisleno. Raspoloženje joj, postavši sve mekše, prijeđe gotovo u neku vrstu vrtoglavice. Bilo je očito, da jejutros u iznenađenju izgubila samo vladanje — udarac, neočekivanje svega toga, doveo ju je brzo do ljutine. »Tamoja naprasitost!« mišljaše otegnuta lica. Onda se, stekavši potpuno svoju duševnu ravnotežu, nasmiješi prviputa od jutros. I stvarno, bilo je suviše uzbudljivo izdati novac tako ne misleći. Čak je kupila i kiticu cvijeća kodstare žene na uglu James Square. Cvijeće! Divlja rasipnost, prouzrokovana tim novim raspoloženjem i, možda,sjećanjem na ružu Bessie Finch. Zar je moglo biti nešto bezum-nije?

Iskoči iz tramvaja na Kelvinbanku i, natovarena paketima, izađe brzo kroz ulicu — to je bilo sasvim drugačijenego inače njezin zamišljeni hod. On se još nije vratio, činjenica, koja ju je samo razveselila, i sada svommogućom br-407zinom skide šešir, obuje pustene papuče i počne pripremati večeru.Da, neka ne bude jadna večera, nego prava večera. On je, očito, ručao kao Grosvenora. I neka sada ocijenirazliku između prednosti skupocjene kuhinje, i ove njezine. Ova će večera isto tako biti lijepa svečanost,opravdanje i naknada.Dopustila je rijetki luksus — kokoš, i kad je ta ptica, koja je mnogo obećavala, bila punjena i cvrčala na vatri —bijaše mala, i bit će brzo pečena — poče pripremati dodatke ovom svečanom jelu. Jelovnik joj bijaše častoljubiv:juha od rajčica, pečeno pile s krumpirima u ljusci — nitko nije znao, to je često tvrdila, tako ukusno prireditikrumpire kao ona — švicarska torta svježa iz slastičarnice Colville, i, konačno, kava, gusta, crna, mirisna. Tobijaše jelovnik. Zar bi gospođica O'Regan mogla napraviti nešto bolje?Zasukanih rukava i zadubljena lica, bijaše skoro u mladenačkoj hitrosti.Dok se jelo kuhalo, postavi stol, izabra one najmanje oštećene komade posuđa, pokrije zakrpu u sredini stolnjakaplavom vazom s kiticom cvijeća. Onda je, konačno, bila spremna da ga dočeka. Sjedne, ugodno zamorena, uugodnom očekivanju, s okom ukočenim na satu, na kome je bila samo jedna minuta do sedam. On će skoro doći:bio je točan, i jutros joj je, na njeno pitanje — već je onda imala nejasno^ u vidu tu svečanost — naznačio sedamsati kao vrijeme svoga povratka.Tako je sjedila, čekala i prisluškivala, da začuje njegov korak na stubama.Ali ništa nije čula: nikakav korak, nikakav zvižduk pozdrava. U sedam i po ustade, ode u uličnu sobu i zagledase kroz prozor duž ulice; ali njega nije bilo.Vrati se u kuhinju i pogleda na sat. Četvrt do osam! Uplašila se, ali joj pogled, kružeei po stolu, skoro izgubi tajtrenutni nemir. Sve je bilo u potpunom redu; večera je čekala na štednjaku. Revno popravi snopiće cvijeća isjedne.Ali nije mogla mirno sjediti. Ustade, ushoda se po prostoriji tamo i amo, odugovlačila je, opet otišla do prozora,promatrala s bojažljivim očekivanjem praznu ulicu, a onda se opet polako vratila.Opet sjedne, ponovno pogleda na sat, čekala je u sve većoj bojazni i strahu. ■:■...

Postepeno njezino veselo iščekivanje postade tupo; na-bor joj se povuče posred čela; hitrosti nestade s lica. Štomu se dogodilo? Prošlo je osam sati. Prožme je osjećaj neugodnosti. Tražila je, da se umiri, ali nije mogla. Opetje bila na nogama, kretala se bez predaha, pogledavala na sat, stajala kraj prozora i gledala napeto napolje,motala se oko vrata; da, čak ih je otvarala, kao da bi htjela presresti na stubama brzi zvuk njegovih koraka:čekala je, čekala, čekala, da čuje bat njegovih koraka.Bilo je devet sati, a on se još nije vratio. Silila se, da sjedne. Devet i po, a on još nije došao. Večera bijaše po|-kvarena — ptica potpuno prepečena, krumpiri kao koža, kava— kaljuža s prljavim talogom na dnu lonca.Ohlađenoj praznom sivoćom tame koja je prodirala, ugasi joj se potpuno veselje zbog tog dana, diže se, spremistol, izlije kavu, nalije juhu u zemljani lonac, stavi pile u ormar za suđe — izbrisa svaki trag svoga bogatogbanketa. Usta joj se razvukoše neiskazano žalosno; ali joj oko, krupno i vlažno, kako je samo moglo biti, ne prolini suze.Kad je napokon došao kući — upravo je udaralo deset— ona je sjedila i plela; čelo joj je bilo glatko, lice nedokučivo.»Nisam se mogao osloboditi od tih ljudi«, reče čim je ušao; bio je bez daha, ali nasmijan, sjajno dobre volje. »Si-gurno si mislila, da uopće ne ću doći? Jesi li bila u brizi?«Ona ni za trenutak ne prekide pletenje, ali ga čvrsto pogleda. »Ne — znala sam, da ćeš doći«, odgovori; onda po-lako dodade, a svaka je riječ zvučala naglašeno i napeto: »A zašto da budem u brizi? Pred nama je čitavabudućnost!«XXVIIIPet mjeseci kasnije, kad se njegovo zaposlenje u bolnici bližilo kraju, čvrsto je odlučila, što će dalje raditi njihdvoje. Na njegovu povremenu primjedbu, da bilo dobro, kad bi mu netko htio financirati praksu, imala je samotrpeljdvi smiješak. Istom mu je bilo dvadeset i dvije; i odakle, za ime božje, da dođe novac? Ne; samo je jedanput bio prohodan i veseo, iako je možda sa sobom nosio tvrdi rad. Ali je rad bio neophodan mladome čovjeku,koji treba da na-408

409pređuje, a što se ticalo truda, sigurno su i ona i on bili na to naučeni?On treba da uzme mjesto vanjskog asistenta u Engleskoj — negdje u pokrajini — i tamo će mu ona voditikućanstvo. Engleska joj je odgovarala iz dvaju razloga: plaće su tanno bile veće nego na sjeveru, i ona je prijesvega željela da prekine svaku vezu sa svojom sadašnjom okolinom. Predugo se u Glasgowu namučila, da bi gamogla voljeti, i, osim toga, u nekim je predgrađima bila tako poznata ličnost, -da je uvijek postojala mogućnost,da bi ljaga njezina prijašnjeg zanimanja mogla pasti na zanimanje njezina sina i da bi mogla uništiti njegovupočetnu praksu. Ona će dakle ići u Englesku. Pred sobom je vidjela malu urednu kuću u nekom udobnomtrgovištu — naravno da za početak nije moglo biti ništa veličanstvenog, ali čisto i pošteno, da, i s mjedenompločicom na vratima. I kako će ona čistiti tu mjed! Zapravo je imala u glavi sjajnu misao. Čitala je »Lancet« —redovno je čitala taj časopis u Mitchellovoj biblioteci — i prije tjedan dana naišla na jedan oglas, i dok ga ječitala, odjednom joj zasjaše oči. Društvo za liječničku pomoć u North Staf-fordu traži dva asistenta, dva vrsnamlada čovjeka — apsolventi Glasgowa imali su čak prednost — i, za rad preko cijeloga dana, svaki će primatiplaću od tri stotine i pedeset funti godišnje, i imati besplatan stan, s ogrevom i svijetlom! Sigurna zarada; i sveto, a da se ne mora uložiti ni pennjr kapitala. Bila je oduševljena. I odmah dva slobodna mjesta. Sigurno je, daPetar može dobiti jedno.Odmah ga je nazvala u »Royal Eastern«, ispunjena svojim planovima. I on je vidio oglas; ali, čudnovato,sumnjao je. Ugovorna ga praksa nije primamljivala; Britansko udruženje liječnika nerado je to gledalo; to jenaporna služba, još jedan posao, i posao, koji svakako, jednom udari pečat na čovjeka i spusti nivo zvanju. Sve usvemu, izjasnio se, prilično razložno, protiv natjecanja za to mjesto.Ali je ona bila sasvim drugoga mišljenja; jučer mu je telefonirala, a sada će u subotu popodne tu stvar temeljitorazmotriti, kad je on posjeti. Običavao je dolaziti u to vrijeme, ali su mu posjeti, od nedavno, s obzirom naslužbu — to je nazvao »gnjavažom« — postali malo neredoviti. Ne-r davno je, također, neko neugodno čuvstvopodrhtavalo i ta-410lasalo se u njoj, ali nije mogla otkriti, iz kojega razloga. ■Činilo joj se, da je jedva znala, kako je stajala s njim;on je postao zatvoren; htjela je shvatiti njegovo ponašanje, ali nije mogla.U tih ga je pet mjeseci vidjela manje nego što je priznavala. U svojoj samoći, jer ga je tako rijetko viđala, crpla jeutjehu i iz činjenice, da je »Royal Eastern« tako blizu nje; i često je uvečer sentimentalno nalazila pribježišta utoj blizini, sjedila je u tami ulične sobe i gledala, kako se iza sveučilišta na brežuljku preko puta žare svijetlabolnice.Kako je tako ovdje sjedila, poduprta laktom o naslon za ruke na stolici, s obrazom priljubljenim u šupljinu dlana,imala je još uvijek ono neobično čuvstvo nezadovoljstva; i ono mrgođenje zabune na čelu — u posljednjevrijeme gotovo stalno — još je uvijek uporno stajalo iznad njezinih obrva. Lice joj je ojačalo, kao da se uposljednje vrijeme bolje hranila. I nosila je pristalu haljinu od serža — ona, koju je sama pravila, bijaše većdavno darovana zahvalnoj gospođi Collins — ali je izgledalo, da se još uvijek ne osjeća udobno. Pogledi jojbijahu nemirni. Možda je trebala odmora! I zaista je tako udesila, da svoj četrnaestodnevni odmor iskoristipočetkom slijedećega mjeseca. Poslije toga će jamačno napustiti svoj posao, i, na mudri savjet gospođice Tinto,pristala je, da »od H. i S. izvuče još odmor«, prije nego što napusti mjesto. Sama od sebe, jedva da bi se za topotrudila — tako je njezina misao bila kruto upravljena na budućnost njezinu i sinovu.Odjednom, dok je ovdje ovako sjedila, zazvoni. Polako se digne, jer je znala, da to nije bio Petar, koji se jošuvijek javljao na svoj osobiti način, i, dok je išla u predsoblje, zatvori vrata ulične sobe, koja bijahu otvorena. Uposljednje joj je vrijeme praznina njezina stana jasnije došla u svijest, i činilo joj se, da je pametno, da ovuizvana lako vidljivu praznu prostoriju zatvori pred tuđim pogledom. Onda ode do ulaza.Na pragu bijaše jedan stariji čovjek, crvena lica, crte mu bijahu ukočene u upitni osmijeh, koji mu otkrivašezlatni zub, a sjajna koža kvrgastoga nosa bijaše svučena u finu mrežu nabora i bora. Bio je niska rasta, nosio jekaput od glatke crne čohe s baršunastom ogrlicom, nizak ovratnik, preko koga su visjeli nabori crvenkastogavrata, i široku kra-411vatu s blistavom iglom od granata. Prsti mu, gotovo pokriveni s tri prstena, koji su se smjestili duboko umeso, dr-žahu uspravno po sredini teški malacca-štap sa srebrnom: glavom, a na glavi mu je stajala, usko prekoušiju, kapa od astrahanskoga krzna gotovo u obliku turbana — neobična kapa, koja je odmah maloga čovjekanačinila originalnom, osobom.»Gospođa Moore?« upita stranac, još uvijek s onim osmijehom, identificirajući je mudrim pogledima iznaborima okruženih sjajnih očiju.»Da!« odgovori ona prilično osorno, ne suviše ugodno-dirnuta njegovim neobičnim držanjem.On klimnu glavom pun priznanja za svoju vlastitu mudrost, i reče, poslije kratke stanke: »Mislio sam, da mogugovoriti s vama.«Ona je buljila u njega, onda reče:»Što hoćete? Ja vas ne poznajem.«On se odjednom strese od unutarnjega veselja, kao da mu je misao, da se ne poznaju, priredila neizmjernoveselje:: onda primijeti:

»Uskoro ćemo se upoznati — sigurno — sigurno!«»Sto hoćete?« reče ona opet.On zažmiri napola očima, lukavo.»Htio bih s vama razgovarati radi vašega sina.«Ona se zaustavi u pokretu, da mu zatvori vrata upravo-pred nosom.»Tako je pravo! Nemojte«, reče i opet se nabra njegov sjajni nos — to je upravo bio njegov osmijeh -— »bititako ukočeni prema meni. Ući ću i govorit ću s vama nekoliko riječi.«Ona otezaše, onda se, gotovo protiv volje, pomakne u stranu. Ime njezina sina otvorilo mu je ulaz kao talisman.»O čemu se radi?« zapita smjesta gledajući mu u lice, a' srce joj je lupalo. To bijaše prekid njezinaraspoloženja u mirnom raspoloženju. Možda je to bio zajmodavac, nekakav zao čovjek, u čije je pandže Petarpao?On sjedne, raširi koljena, podupre obje ruke o držak štapa.»Stajalo me je truda, da vas nađem« primijeti ljubazno, nagnuvši se naprijed. »On je tako zatvoren, vaš mladić— bar što se tiče nekih stvari. Drugi put opet govori toliko, đamu se ne bi maslac rastopio u ustima. Ali je ipak sjajan mlad momak.« On joj se nasmiješi. »Ima poleta, kolikosamo hoće!«Ona je bila do krajnosti zbunjena.»Što hoćete?« istrajaše ona tvrdim i neugodnim glasom.»No, no, gospođo«, ublaži on. »Nemojte biti tako oholi — vi i ja, oboje, postat ćemo dobri prijatelji.« Hihotao jeizrazom, koji je mnogo kazivao, udari se lako drškom štapa prema zlatnome zubu, onda odjednom reče: »Ja samTully.« Promatraše djelovanje te riječi, a onda dodade: »Vi poznajete to ime — Tully draguljar — u AlstonStreetu. To sam ja.«Zapanjeno je buljila u njega. Pogled joj klizne preko njega, pade na njegovu iglu za kravatu, prstenje, štap; pro-matrala je čak i smiješnu kapu, koja je ležala na stolu kraj njega. Dakle to je Tully; taj nakinđureni groteskni mali■čovjek nakićen neotkupljenim zalozima. Međutim, usprkos svemu čuđenju, što je on u njezinu stanu, otvoriusta i reče:»Da, znam tko ste vi; vi niste draguljar. Vi posuđujete novac uz zalog — vi ste vlasnik stanova bijede.«On prsnu u glasni smijeh i lupaše štapom po podu. »Dobro, dobro, dobro,« vikaše uopće nepogođen. »Tako jepravo. Volim iskrenost — kao moj John Jameson.« Zastade, obrisa ■oči rupčićem žute boje poput kanarinca.»Da — kazali su mi, da ste divlji, i, boga mi, to je istina.«»Tko vam je to rekao?« reče ona bijesno.On joj ljubazno namignu.»Vaši prijatelji u Ralstonu, moja draga. Ali ja držim jezik za zubima. Ja naime stanujem tamo, znate. Imam finuTsuću, i nekoliko jutara zemlje s divnim vrtovima -— vi ćete doći i morate to pogledati — i sve sam to smogaoposuđivanjem na zaloge i iznajmljivanjem. Ha! Ha! Ha!« Opet se tresao nad tom malom šalom.Ona se s trudom svlada. Sjedne za stol nasuprot njemu.»Hoćete li biti ljubazni, da mi kažete, što želite?« zapita tvrdim tonom. »Možda je moj mladić pao u vašeproklete lihvarske pandže. Koliko vam duguje?«Na ove njene riječi, a osobito na njihov ton, njegov se izraz odmah promijeni; žmirkao je na nju, a onda reče:»Dobri bože, ne, ženo. Ja nisam lihvar.« Zastade. »Vaš mladić trči za mojom kćerkom Rosie — to je sve.«Zavali se

412413uvrijeđena izraza nazad u stolicu, kao da je čekao njenu ispriku. Ali se ona nije ispričala; bila je kao udarenapa glavi; usne joj se razvukoše, dok je u njega buljila bez riječi. On je bio prvi, koji prekine šutnju.»Da, on juri za mojom djevojkom. I ima za čim, boga mL Slika i prilika svoje pokojne majke, koja je međuanđelima. Ona je moja ljubimica, moja kći.« Baci pogled na njeno blijedo, napeto lice, i nastavi obzirno: »Istina,nemam ništa protiv vašega mladića. On doduše nema novaca — ali to ništa ne smeta. Ja ga imam. Mnogo,mnogo. Moja će Rosie dobiti lijep miraz. A on ima lijepo mjesto. Da, on se uzdigao i napreduje u lijepomzvanju. Veoma ga volim, usprkos svemu njegovu laganju.« Ona se strese; ali on to ne primijeti i nastavi:»Mnogo za njega govori, da je to postigao, i on ima glavu upravo na pravome mjestu; on zna, da su dva i dvačetiri. To govori u njegov prilog.« Ona je još uvijek sjedila omamljena — satrta; ali joj se kroz maglu misliotpora diže-jedno mutno sjećanje. Rosie! Tenis! Evini prijatelji u Ral-stonu. I ona krupna, crvenokosa djevojkakod promocije, koja ju je kraj automobila malo nervozno gledala: »Zar nećete ući prvi, gospođo Moore?« I ondaopet nasmijani glas brata, »Petar će sjesti na tvoja koljena, Rosie.«Prođrma je strašna borba. Rosie Tully — kći toga prokletog lihvara i vlasnika kuća bijede; za koga je ona teglilai teglila, otimala onoj pukoj sirotinji skupu stanarinu, da bi on plaćao svoju vilu i vrtove, da novac stavlja u džepi da o svoju gnjusnu kćer može vješati skupocjene haljine! Ona se zgrozi, onda joj zubi zaškrgutaše.»Da li ima još nešto, što preporučuje moga sina?« reče tonom svladane gorčine.

»Da, da, da,« reče on široko. »On ima pravu vjeru. To je druga stvar, koja za njega govori. Ne ću za moju Rosiemiješani brak. Kada ide pred oltar, neka taj bude pravi.«Njegova je gruba samodopadljivost razbjesni; u njoj se diže bijes, koji je rastao iz strašne slomljenosti zbogovoga otkrića.»I sada, kad ste zadovoljili svoju radoznalost«, reče-oštrim, jasnim glasom, »dolazim ja na red.«»Eh, kako?«»Da li moj sin zna, da ste ovdje?«414»Ne, to sigurno ne zna. To je bila Tullvjeva misao — naime moja vlastita.«Ovom šalom razdere i posljednju nit njezina strpljenja.»I tako je sve uređeno?« rugaše se ona.»Dobri bože, ne, gospođo. Još ima mnogo stvari, koje treba srediti.«»Svakako!« Njezin sarkazam bijaše đavolski.On je pogleda. »Znam, što vi kod toga osjećate. Ali vi ne čete imati nikakva gubitka. Na to ću već paziti.«Mjerio-je važno skromni namještaj sobe. »Poslat ću vam nekoliko stvari za vaš stan i nekoliko sagova i slično.Budite razumni, sada! Poslat ću vam i —.«»Šutite!« povika ona bijesno. »Zar mislite, da trebam vašu prokletu milost — ja ili moj sin?«On zinu. »Milost? Oh, vi me još pravo ne poznajete,« izbaci, »i još ne poznajete ni moju Rosie!«»I nikada je ne ću ni upoznati«, odgovori ona gorko.»Što — što?« Bio je pogođen u najosjetljivije mjesto; crveno mu lice dobi sivu boju bijele repe. »Zaboga,gospođo,« odvrati zagrijan, »tko dobije moju Rosie, bit će sretan^ čovjek.«Ona je buljila u njega ne shvaćajući.»Moj sin ne,« odgovori tihim, zgusnutim glasom. Onda se digne i zagleda se u nj nepomično.»Dobri bože, vi ste zbilja ludi!« drhtaše on; prijašnja mu je sigurnost nestala. »To je za njega prilika, kakvu imasamo jednom u životu. I pri tome, što sam pripravan činiti za njega.« Ispruži ruku, preklinjući. »Hoćemo lisklopiti posao, gospođo. Volim svoju kćer i hoću da bude sretna. To me je dovelo ovamo. Sada, hoćete li miizaći u susret na po-puta?«»Ne!« reče ona žestoko.»Zašto ne?« upita on.»Odbijam — više ne treba da znate.« Zar će se upuštati-u svađu s ovim prokletim lihvarom?On je zapanjeno buljio u nju; napokon se digne.»Vi niste normalni. Ne, ne, vi niste normalni. Ali to su mi rekli — da, rekli su mi.«Ponovo klevete iza njezinih leđa!»Ako sam takva«, izusti ona, »ne treba imati posla sa mnom.«41&On je pogleda opet, napuhne svoje crvene obraze. »Boga mi, vi ste čudni«, reče konačno. »Obećajem vam,da više ništa ne ću imati s vama«; onda polako stavi svoju smiješnu kapu, zatrese glavom, i ode.Odmah zatim popusti njezino ukočeno držanje; sjela je bez snage. U očima joj se opet pokaza onaj prijašnjipogled —■ izraz samilosne utučenosti, korji joj je ovaj udarac prouzrokovao.- Da; udarac je bio strašan, sudbinatako surovo nepravedna! Upravo kći toga Tullvja, prije svih ostalih! Eva, ona je ta, koja je to prijateljstvopomagala — kod te joj se misli stegoše usne — Eva, sa svojim partijama tenisa, društvenih pretenzija, i sasvojim nevjernim hinjenim prijateljstvom. To je uistinu bila nova rana —• sol utrljana u ranu, koja se većupaljena gnojila.I Petar — zašto joj nije ništa rekao? Sada joj usne drih-tahu. Bol ljubomora prožme je — bol, koja seprodubljivala. Ali brzo dođe odgovor: bio je mlad, zaveden, zaslijepljen, podatan. Sve je drugo bilo nemoguće.Ne; njegove namjere nisu mogle biti ozbiljne — opet ljubomorno odbaci tu misao od sebe. Ali je morala odmahraditi — morala je s njim govoriti još to popodne. To mora učiniti! Nije bio njezin običaj da šutke sjedi, doknjezin sin ne bude primamljen u glupu smušenost, koja bi mogla unišititi njegovu sjajnu budućnost. S napetimizrazom pogleda na sat. Tri i četvrt! To je bilo već kasnije nego njegovo uobičajeno vrijeme; možda je i danasbio prezaposlen, te ne može doći. Ali ako ne dođe, bijaše odlučila otići do njega. Ode u uličnu sobu i upravipogled prijeko prema bolnici.XXIXSvijesnim se naporom volje prisili, da čeka još pola sata, za koje je vrijeme stajala kraj prozora nepomično,ukočena pogleda pod stisnutim obrvama. Onda isturivši bradu, odlučno krene. Stavi šešir, uzme rukavice, i neodugovlačeći izađe iz stana.Dan je bio vjetrovit; ali je njen osjećaj bio još burniji nego ovaj vjetar. Tada, dok je brzo išla niz ulicu, zaključi,da prije svega sačuva mir. To je, znala je, jedini mogući način. Mir u toj neočekivanoj krizi! Ovoga puta ne smijebiti divljeg i očajnog zatrčavanja, nego mir.416;Kada je prošla prašni park i približila se bolnici, uperi joj se pogled ukočeno na izdužene sive zidove. Da bez do-zvole ili poznavanja mjesta stupi u tu tajanstvenu zgradu, bijaše već samo po sebi neobičan doživljaj. Ali ona će

to učiniti! Ne može zatezati. Energično je prešla preko velikog popločenog dvorišta, između isturenih terasabolničkih odjela, gdje su bolesnici u žarkocrvenim bluzama ležali po suncu.Kod glavnoga se ulaza obrati na vratara, koji je bio u vratarnici.»Doktoru Mooreu«, izbaci kratko.Vratar odloži novine i pogleda; bijaše to star čovjek, i sada je promatraše preko naočara s pesimizmom bogatogaiskustva.»Doktor Moore je, mislim izašao«, reče; dvoumeći je tresao ćelavu glavu.»Mislim da nije«, odvrati ona, i kratko reče, tko je.»Naravno«, reče konačno stari čovjek, »ako je važno i vi hoćete da pokušate — to je na prvom katu desno.«Pokretom ruke označi joj bez optimizma stube, kojima treba da se popne.Išla je, kako ju je uputio, kamenim stubama i kroz bijelo popločani hodnik; oštri miris kloroforma i karbola dođejoj neobičan; kroz jedna poluotvorena staklena vrata mogla je baciti površan pogled na red kreveta.Na kraju hodnika stade, pred njom bijahu troja vrata, onda odjednom ču glasan smijeh, srednja se vrata otvoriše,i jedna sestra iskrsnu neposredno pred nju. Sestra bijaše niska, žena srednjih godina s naboranom kapom;manšete kao i široki uškrobljen pojas sjali su se kao snijeg. Osmijeh, koji je još ležao na njezinu licu, nestade kadje ugledala Lucy.»Molim?« upita kratko.»Želim govoriti s doktorom Mooreom«, reče Lucy jed-lako osorno.»Radi bolesnika?«»Ne!«»Primljeni u bolnicu?«»Ne!«One gledahu jedna drugu. Sestra zastade, prepoznavši duh, koji je dorastao njezinu.27 Tri ljubavi417»Nažalost ne možete govoriti s njim«, odgovori, pokazujući važnu nestrpljivost. »Doktor nije u službi, i sadase s njim ne može govoriti.«»On će me primiti — on je moj sin.«»Vaš sin?«Sestrino lice prvo pokazivaše čuđenje, a onda prijeđe u suzdržljivu ljubaznost. »Dobro«, reče napokon, »u tomslučaju izvolite. Ja sam sestra Cooper — sestra na ovome katu.« Zastade. »Upravo je malo društvo na čaju — ili,zapravo, ja ga dajem za njega.« Izraz joj postade još blaži, i službeni izgled potpuno nestade. »Samo da sveizgleda pristojno — vi razumijete.«Lucy ne reče ništa. Nije imala pojma, što je kruto uškro-bljena sestra mislila; i nije bila raspoložena, da ispitujeznačenje te aluzije. Ali kad ju je slijedila u liječnikov stan, odmah je razumjela smisao tih riječi. Njeno lice, kojese smekšalo za susret sa sinom, odjednom poblijedi i otvrdne u gorkoj ukočenosti. Mali stol s bijelim stolnjakombijaše postavljen za čaj. Petar je bio tu, držao je šalicu u ruci; da,, bio je tu, sjedio je na otomanu; a kraj njega,sjedeći na istome otomanu, također sa šalicom u ruci, bijaše Rosie Tully.Potpuno besprijekorna i svakdanja situacija — ugodan mlađ čovjek, sasvim zadovoljan svemirom, služio ječajem mladu ženu, koja je izgledala isto tako zadovoljna, i to pred majčinskim očima sestre sa svojeg odjela.Ali za Luciju to nije bilo nešto obično. Bilo je strašno, očajno, neopisivo potresno. Novi udar, neugodan, jer jedošao tako neočekivano. Bila je utučena prisnošću ovih dvoje na otomanu. Kao da joj je ćuška zazvonila uušima, osjeti odjednom bol sa strane. Oči joj se, van sebe, ne mogahu: odvojiti od lijepe mladenačke pojavecrvenokose djevojke,, koja je sjedila tako blizu njezina sina. Bila je lijepa, i ona je to sad vidjela — opet jeosjetila onu bol ljubomora, koja ju je mučila! — svijetla koža, sa sjenkom sunčanih pjega, smeđih očiju, imala jelijepe bijele ruke i meka malo ispup-čena usta. Kako je samo mogao onaj užasni Tully imati ovako dražesnukćer! Kako su ova krv i ovo mlijeko mogli izaći ispod sjene onih triju mjedenih kugli — znaka zalaga-onice.Usne joj poblijediše i razvukoše se u stranu; ruke,, koje su se naradile za tog sina, zatvoriše joj se čvrsto.418»Vaša vam je majka došla u posjet, "doktore«, reče sestra s galantnom srdačnošću, pod kojom je njen oštripogled blistao promatrajući. Petrova šalica uzdrhta. Pogleda unaokolo, i odmah mu se izraz promijeni, postadezbunjen i uplašen.»Oh, da«, odvrati glupo. Vladala je napeta šutnja — strašna stanka — a gospođica Tully polako pocrveni,zbunjeno.»Izvolite stolicu, gospođo Moore«, prekide sestra s najvećom srdačnošću. »Obećala sam, da ću uzeti čaja.Uzmite i vi jednu šalicu.«Lucy ukočeno sjedne, leđa joj bijahu ravna kao puščana cijev, pogled joj se ne odvoji od djevojke na otomanu.To više, ah! ne bijaše eter zadovoljstva, u kojem se svemir okretao oko ovoga otomana.»Jedan komad?« Kliješta za šećer bijahu lagano, upitno uzdignuta. »Tako«. Lucy ne reče ništa. »I vrhnja, da,slatkoga.« Sestra je osjećala napetost u hladnoj atmosferi, kao vojnički konj skoru borbu, pripremila se da viditaj novi i neočekivani preokret u društvu s još većim zadovoljstvom. »Nadam se, da je po vašem ukusu«, reče

revnosnom brižlji-vošću, pružajući šalicu. Opet nastupi stanka: Rosie je još uvijek bila crvena kao ruža; sestraCooper u najboljem raspoloženju i revnosna; Petar se očajnički borio, da se snađe.»To — to je neočekivana čast, majko,« mucaše napokon. Slabi i neuspjeli pokušaj, da se našali!»Da. Toliko sam bila iznenađena, da ste me mogli srušiti malim prstom«, ubaci sestra Cooper. »I nikada vas nebih držala za doktorovu majku. Nikada!« Zastade, ostavivši smisao ovih riječi nejasan, onda se nasmiješi i opetokrene pogled prema Luciji. »Ali niste mogli doći ni u kakvoj zgodnijoj prilici, zar ne?«»Očigledno ne«, reče Lucy s mukom; osjećaše, kako joj ruka, u kojoj drži šalicu, drhti: ne od uzbuđenja, nego odbijesa. Mir, doduše, mislila je. Mir. Jednom, u sličnoj krizi, u koliko ju je posljedica onda bacila njena naglost.Sestra Cooper se smijala s priznanjem: nije bila zlobna — ali to je bila situacija! Kakvu će krasnu priču moći ve-čeras pričati u zajedničkoj sobi!»Vi živite na selu, zar ne?« poče ona, »Ardfillan, mislim, da je rekao vaš sin.«»Živim, u neposrednoj blizini,« reče Lucy kratko.27*419i »Tako!« odgovori sestra Cpoper, iznenađeno. »Uvijek sam slušala, da ste na selu.«.-.,:..-.»U neposrednoj blizini, kažem.« Te riječi bijahu izgovorene prijeteći kratko.»Još komad kolača, majko«, izbaci Petar u strašnoj zabuni.»Ali, ona nije još dotakla ni prvi.« reče sestra živahno.Opet nastupi tišina. I ta je tišina i dalje trajala, sve dok se Rosie, napokon, skupivši svu hrabrost, ne obratiLuciji.»Ne nalazite li, da je danas divan dan«? reče s malo originalnosti, ali s mnogo dobre volje; crvenilo joj je nestalo,a u dirljivo mekom licu samo su usne zadržale svoju boju. Petar brzo pogleda na majku; isto učini i sestraCooper, koja, naćulivši uši, očekivaše odgovor na ovaj blagi poziv na prijateljstvo. Ali Lucy, proučavajući šaresaga ukočenim licem, ne odgovori. Znala je, što mora misliti o tome mekom biću na otomanu. Žestina ogorčenja,koja je u njoj bjesnila, odjednom se izli preko nje kao mržnja. Ljubomor je — neobičan, neprirodan ljubomor —gorio kao vatra u njezinim grudima.»Ugodno je«, reče sestra s kratkim živahnim uzdahom, »vani«. Smiješila se ljubazno, i dodade: »Još šalicu čaja,gospođice Tully?«»Ne, zaista ne mogu.« U tom je trenutku, stvarno, izgledala, kao da bi je još jedan gutalj mogao zagušiti.»Vi doktore?« zvučalo je malo zajedljivo.»Ne — ne«, štavi prste između okovratnika i vrata. »Ne više, hvala.« Izgledao je ljutito i neugodno;nesposobnost da postane gospodar situacije izazva u njemu osjećaj poniženja, koji se izrodio u nagli bijes protivmatere. Zašto ga nije mogla pustiti na miru? Zašto je ovdje sjedila s licem kao led — ne govoreći ništa,tvrdoglavo ustrajna u pravljenju neugodnosti? Smrknuto pogleda prema sestri Cooper, koja je sada sebi naliladrugu šalicu čaja.»Nažalost jako volim čaj«, objasni važno. Samo je njena prisutnost držala smetenu situaciju na golom nivouprisiljene učtivosti, i ona — svi jesna toga — postade revnosna više nego ikada. »Da, nalazim, da mi čini dobro.Ja sam na odgovornom položaju, znate. Dvije dvorane, sa po petnaest kreveta u svakoj. Imam da nadgledamjednu njegovateljicu i tri pripravnice — i, naravno« — ovdje se smiješila s uškro-420bijenom obiješću— »moram uvijek paziti na mlađe doktore, koje ovdje imam.«Lucy je nijemo pogleda s gnjevnom hladnoćom.»Da, zaista. Razrogačili biste oči, kad biste vidjeli sve, što sam ja već vidjela za ovo vrijeme. Što su sve u stacnjuda učine. Penju se kroz prozore unutra i van — noću —■ namazu jedan drugoga metilen-plavilom, piju brendi izkućne apoteke. Ali takve stvari ne radi doktor Moore — oh, ne! On je najmirniji, koga sam imala od dugogavremena. Naravno, držim, da jedan ozbilj>an odgoj veoma učvrsti mladoga čovjeka. Mislite li i vi tako?« I bacina Luciju jedan vragolasti upitni pogled.Ali Lucy nije slušala. Njezina pažnja, ukočeno upravljena na taj otoman, bila je otklonjena šumnim pokretom.Odjednom se strese. Rosie, koja očigledno nije više mogla podnositi tu situaciju — ili to buljenje — ustade.»Idem,« reče tiho Petru. :I on je nešto šaptao i, ustavši, ode do vrata.Rosie se okrene. »Hvala vam na gostoprimstvu«, reče sestri Cooper. Onda se obrati Luciji, bez srdžbe, zapravosuzdržavajući zabunu, i reče stidljivo.»Zbogom, gospođo Moore.«»Zbogom«, reče Lucy naglo i odlučno tvrđo. S tim prvim i posljednjim riječima izbrisa Rosie Tully iz svogaživota. Dok je govorila, gledajući kako Rosie odlazi s poprišta svoga poraza, osjeti, da je obuzima osjećajtrijumfa. Da, bila je mirna: nije prenaglila, hladna, odlučno čvrsta. Rosie je koliko god bila lijepa, bila samopljeva pred divljom burom njezine volje. Kako ju je lako otjerala! Ali, naravno, imala je odlučnosti, iskustva,hrabrosti — da, i pravo na svojoj strani. Iznenada se obrati na sestru Cooper.»Rado bih nešto govorila sa sinom«, reče iskreno. »Nemate ništa protiv?«

Sestra je buljila u nju visoko dignutih obrva, kao da je hoće optužiti za nepristojno držanje.»I ovako sam već htjela otići«, odgovori ljutito. »Imam posla, znate.«Diže se; za njom se vrata zatvoriše s prezirnom lupom.Lucy se okrene sinu. Napokon su bili sami. Trenutak gaje šutke gledala, onda joj izraz lica polako omekša — rta-421pokon opet pokazivaše neiskazanu nježnost svoje ljubavi prema njemu.»Htjela sam, da taj svijet ode«, reče polako. On ju je ljutito gledao, a onda napravi nestrpljivi pokret glavom iodgovori oštro:»I lijepu si pometnju ovdje priredila. Nečuveno — tako se ponašati. Još prije večeri bit će rašireno po cijelojbolnici. Budi sigurna, da će ta glupa sestra Cooper pričati svuda.«»AH ja sam morala doći, Petre. Zar to ne možeš razumjeti?«»Ne, ja to ne razumijem.«Njegov ju je ton iznenadio; ali ona će mu već dokazati; da je imala pravo.»Čekala sam na tebe sat,« objasni prisiljeno ravnodušnim tonom. »Nisam znala, da li ćeš doći kući. Morala samgovoriti s tobom.«On se kratko i ljutito nasmije.»Ako bi čovjek tebe slušao, pomislio bi, da sam dijete na uzdci tvoje pregače. Zar još uvijek ne mogu paziti samna sebe? Zašto moraš trčati za mnom, da upadneš u svaku priliku — da me dovedeš u najgluplji položaj pred —pred svakim?«Ona ga pogleda, vidjela je ono izdajničko tamno crvenilo, kako se diže na njegovu obrazu.»Došla sam samo radi toga, što ne ću, da učiniš glupost«, odgovori ona čvrsto.»Što sam učinio?« izbaci on. »Reci mi. Da li pijem, kartam, jesam li lopov?« Punio se snažnim bijesom. »Stokaže sestra Cooper o meni? Da sam najmirniji pomoćni liječnik, koga je odavno imala ovdje. A ti ipak govoriškao da ja —.«»Mislim na tvoju budućnost«, prekide ga, obraćajući mu se glasno.»Dobro, ako je tako, zar ne ćeš da budem sretan?« odvrati on neposredno; i, nakon jedne trijumfalne stanke, na-stavi. »Prirodno je, da sam se zainteresirao za — za gospođicu Tully. Ne poričem to i ne stidim se toga. Ona jesjajna djevojka.«Njeno se lice odmah promijeni — dobi sivu boju. Njegove su je riječi raskomadale; čvrsto stisnu naslon svojestolice i nagnu se naprijed.422»Ne govori tako«, reče osorno. »Ja treba da mirno sjedim i gledam, kako se ti upuštaš s jednim običnim sitnimnitkovom?«On je pogleda s prkosnim bijesom.»Nitkovom«, ponovi. »Dopusti da ti kaženi, da je gospođica Tully veoma bogata djevojka.«Zar nije mogao misliti ni na što drugo, nego na novac —-i to još na tako prljav novac?»I nemoj početi da vrijeđaš«, nastavi on. »Bila si već dosta surova, dok je Rosie bila ovdje. Zar ne možeš biti pri-stojna?«»Što!« reče ona grozničavim glasom. Tko ju je već jednom opomenuo, da bude pristojna prema drugoj ženi?Nije zašutjela da bi razmislila! »Ti je dakle tako nazivaš? Rosie?«»A zašto ne?« odgovori, gurajući po podu otirač. »To je ime, koje joj pristaje.«Opet samrtna muka ljubomora. Dok je sjedila, drhtali su joj udovi; usprkos nastojanju, da se savlada, izbaci:»Što je ona učinila za tebe, da to zasluži?«On je pogleda: preokret raspoloženja poslije poniženja ohrabri ga, da je pogleda.»Nije učinila ništa«, poviče. »I ne ću da ona nešto radi. Ja nju ljubim — i ona ljubi mene — to je sve.«»Ljubiti!« izgovori ona žestoko. »Što ona zna o ljubavi — to meko stvorenje s licem od mlijeka? Da li bi onaradila za tebe s prstima do kostiju ranjavam? Da li bi se borila za tebe i vukla za tebe i gladovala za tebe?«»Ja i ne ću, da ona takvo što radi«, reče on pocrvenjevši. »Ima još drugih stvari u životu.«»Koliko je već dugo poznaješ?« nastavi ona, u onom neugodnom nategnutom tonu. »Nekoliko mjeseci— i zato,što ima lice lutke i jer je smatraš lijepom, ti zaboravljaš mene.« Promuklo hroptaše njezin dah, kao da je bilablizu toga da se uguši. »Sramota je, da se tako ponašaš. Zar nemaš zahvalnosti, nikakav osjećaj pristojnosti?«»Što ti zapravo očekuješ od mene?« odvrati on ljutito. »Zar možda misliš, da se nikada ne ću ženiti, nikadanapredovati u životu? Misliš li, da me uvijek možeš držati uz suknju?«»Zar ti, još nemaš ni dvadeset i tri«, povika ona, u srdžbi, »možeš reći tako što. Kako se usuđuješ? Kad čovjek423pomisli, da tako jednostavno govoriš o braku —:. kod prvog pogleda na neko glupo nasmijano lice!«»Ne govori tako dalje«, odgovori on mrzovoljno. »Ne trpim to.«»Govorit ću dalje«, dahtaše ona i prinese ruku vratu. »I to ću jednom zauvijek „dovesti u red. Ti si sve štoimatm; — i vidjeti te, da se tako ponašaš — u tim godinama — dovodi me do ludila!« S bolnim se naporom opetsvlada; hladni: znoj pokri njenu kožu. Lice joj je bilo strogo, kad je jasno i razgovijetno rekla: »Što ti zapravomisliš s tom Rosie Tully?« To je ime nabacila ljutitom odlučnošću.

Njezine su ga riječi uplašile; njegov se mir počne gubiti; buljio je u nju neugodno i mrmljao:»Što ti hoćeš, te se uzrujavaš — upravo ni za što — dižeš toliku galamu ni za što? To je glupo.«»Ne ćeš od mene praviti ludu«, istrajaše ona grubo. »Još ne«.»Ne, ne«, reče on nemirno. »Kako bih to mogao učiniti? Nemoj se praviti smiješnom. Među nama je sve uredu.«»Onda odgovori na pitanje,« reče ona Ijutito. »Što kaniš početi s tom — tom lutkom, koju ti je Eva bacila ovrat?«»Ne tako, majko«, prekide je on zbunjen. »Ne pravi toliku viku.«Njegov oholi izraz bijaše nestao: opet je pogleda, nešto mrmljajući.Ali ona ne dopusti, da je on odvrati od njezina cilja. Odlučila je, da temu jednom zauvijek završi, da uhvati tuludost, da je razmrska, razori, prije nego što bi procvjetala i mogla uništiti nju.»Posljednji put pitam, hoćeš li mi reći«, nastavi Ijutito, »hoćeš li je se odreći?«On bijaše natjeran u škripac; da, potpuno u škripac. Ona je bila tako nerazborita, nepristupačna kompromisu; biobi to beznadni pokušaj, da joj govori o Rosinoj ljubavi prema njemu ili o velikodušnom interesu, što ga jegospodin Tully pokazivao prema njemu, a koji je išao tako daleko, da je bio pripravan da financira praksu svogabudućega zeta •—-ili uopće o svitn tim krasnim planovima njegove budućnosti. Kako bi se to moglo njojobjasniti? Mogao je tako jasno razabrati, kako bi se držala, kad bi joj otkrio svoje planove;424bila je tako čudna, da bi mogla načiniti scenu, teškoće, bilo« kakav skandal.Odjednom on diže pogled, koji je prkosno buljio u sag,. i pogleda je — s onim starim naivnim izrazom svogadje-čaštva.»Nešto ima u tome, što ti kažeš, majko«, reče polako. »Možda sam zaista premlad, da mislim na takve stvari.Mo~* žda za godinu ili dvije —.« Prekide, dok joj se još uvijek plašljivo smiješio.Nasta stanka. Dugo ga je vremena gledala s potajnom napetošću.»Ti ćeš odbaciti cijelu tu besmislicu?« upita ga polako. »Ti ćeš se nje odreći — nikoga ne ćeš pustiti izmeđunas?«Pravio se kao da odugovlači, onda reče potpuno neposredno i otvoreno:»U redu, majko. Neka bude, kako ti želiš.«Opet zavlada tišina, dok je njen pogled ponovo težio da prodre u dubine njegovih tamnih smeđih očiju. Onda onauzdahnu; stisnute joj se usne otpustiše. To je bio Petar, njen sin, njeno vlastito meso i krv. On joj nije mogaoslagati. Ona je pobijedila.»Dao si mi svoju riječ, Petre,« reče mirno. »I, poslije svega, to je tvoja dužnost i moje pravo.«»Da, majko«, reče on.Ona mu stavi ruku na mišicu.»Moraš mi još nešto obećati, prije nego što napustim ovu: sobu«, reče polako. »Pravo je, a i lako, da to učiniš.«On joj se nasmiješi otežući nesigurno; ona je s pogledom još uvijek ukočeno upravljenim na njega, dubokouzimala daha.»Hoću da se natječeš za mjesto u North Stafforđshireu. Jednom moramo početi, i što prije, to bolje.«Opet nastupi stanka, elektricitetom napunjena šutnja gotovo bez daha. Onda on saže pogled.»Naravno da ću to učiniti!« reče konačno, bubnjajući po-naslonu stolice. »Ti znaš, da se možeš pouzdati umene.«»Za te dvije stvari dao si mi svoju riječ«; reče ona tiho.. Njegov je pogled lutao bez odmora, izbjegavao jenapetost, njena pogleda.»U redu«, reče brzo. »Obećao sam.«425iIzgledao joj je kao dječak, koji je, radi neke pogreške, pozvan do njenih koljena. I sada mu je, svakako*,odjednom bilo oprošteno. Ukočenost njezina lica popusti, uzbuđenje prodre kroz tu masku od leda; jedna jojsuza polako dzviraše iz oka i spuštaše se niz blijedi obraz.»Znala sam, da ćeš ispravno postupiti prema meni, Petre,« reče dirljivim tonom, pogođena nenadanom boli, jerje posumnjala u njega. »Znala sam, sine moj.«Još prije nego što je pošla, bijaše napisana njegova molba za mjesto u Staffordshireu. Kod ove je molbe imalapredosjećaj —■ osjećala je neobičnu sigurnost, da će uspjeti. Svojom ju je rukom predala na poštu, pri povratkuu Flowers Street.XXXOtputovala je na odmor s osjećajem teško izvojevane pobjede. U određenome smislu uopće nije željela putovati:bila je suviše zauzeta time, što je gledala unaprijed, duh joj je previše težio tome, da uredi svoj budući život. Alije sve bilo uređeno, kako u poslovnici, tako i kod gospođice Tweedy; osim toga, osjećala je, kako je poslijeuspjeha obuhvaća nadahnuće, te se, gotovo s fatalističkim mirolm, baci u prilike, koje su je odvele nazad uDoune.I ako iz Stafforda nije dolazio odgovor, imala je ipak onaj određeni osjećaj — optimistički možda, ali razumljivu njenom sadanjem raspoloženju; pa, kada on to mjesto i ne bi dobio, bilo je i drugih — da, on će sasvim sigurno

dobiti mjesto asistenta, kada bude koncem travnja završio rad u bolnici. I tako se zadovoljna odvezla s kolodvoraSv. Enoch. I Petar je došao da je isprati. Bio je, zapravo, on taj, koji ju je poticao, da putuje; i dok je sada vlakjurio preko istih željezničkih nasipa, preko kojih je putovala prije pet godina, opet je vidjela posljednji izraz nanjegovu licu: zbunjen, gotovo kao da se ispričava. Umiri je sjećanje na taj izraz. On se tako očito vratio k njoj.Bio je dobar mladić, njen Petar, pristupačan razboru; a ona mu je objasnila glupost njegova držanja. I istina, sadvadeset i tri već misliti na takvu vezu. Da, on joj se vratio. Tu nije bilo sumnje. Ne. Jednom je sumnjala uFranka. Ah; da je onda samo povjerovala njegovim426riječima. Pa neka je samo radi one pouke, ona nikada ne će posumnjati u riječ i vjernost svoga sina.Doune se, to je primijetila kada je stigla, mnogo promijenio —■ redovi novih vila stajahu oko kolodvora — alise gospođica Tweedy nije promijenila. Gotovo ju je ispunilo prijateljskim osjećajem, kad je opet vidjela, poslijetoliko godina, mršavu, naprijed lako pognutu pojavu. A gospođica Tweedy bijaše isto tako, na svoj neobičninačin, vesela, što vidi Luciju.»Znate«, reče, stavljajući zdjelu sa znamenitim uštipcima i podupirući bijelu koščatu ruku o oštri kut kuka, »nemogu sebi pomoći, ali moram priznati, da je ugodno opet vas vidjeti. Ne događa se često, da mi je do nekoggosta toliko stalo kao do vas. Ali je tako. I nisam vas nikada zaboravila. Često sam mislila na vas i pitala se —da, pitala sam. se, da li vam se nije dogodila neka nesreća.« Lucy, sjedeći u naslonjaču, •obujmivši koljenarukama, pogleda gospođicu Tweedy i nasmije se.»Ne izgledam kao da mi se nešto naročito desilo.«Gospođica Tweedy polako strese glavom i tiho stavi žlicu na tanjur.»Postali ste sasvim druga žena«, reče sućutno. »Ah, da, žalosno ste se promijenili. Morali ste se boriti, mojaženo, "to sam odmah pomislila, čim sam vam danas otvorila vrata — i to teško boriti, ako se jako ne varam.« Igospođica Tweedy razvuče kuteve usta prema dolje i opet strese glavom, kao ■da je se bar za vrijeme te stankenije moglo prevariti.»Sada je, svakako, sve prošlo«, odgovori Lucy.»Da, — postali ste stariji«, reče gospođica Tweedy svojim mlitavim glasom, »i uži u licu — mnogo uži.«»Ni vi sami niste osobito debeli, gospođice Tweedy«, reče X,ucy blago.»Ja«, uzdahnu gospođica Tweedy kratko. »Ja sam upravo postala sjenka. Ne jedem ni toliko, da bi vrabac odtoga mogao živjeti. Ne mogu. Od rođenja sam bila nježna. Kao vaš mladić«, nastavi. »On nije ostavljao utisaksnažna mlada čovjeka, koliko se njega sjećam. Bio je nešto izbirljiv u jelu, zar ne?«»Sada mu je sasvim dobro. Pogledajte ga sami. Upravo sam postavila njegovu fotografiju u spavaću sobu.«427»Pogledala sam«, reče gospođica Tweedy s dostojanstvenim sveznanjem. »Malo je gizdelin, to se vidi. Vi steučinili mnogo za tog mladog čovjeka. Nadam se, da ne ćete žeti nezahvalnost.« Ušutje — koraknu vratima.»Sada ću vam donijeti čaj. Dobro će vam doći poslije puta. Umaraju ti vlakovi! Da, upravo tako.«Tiho nestane, u par trenutaka se povrati s kotlićem za čaj, stavi ga na stol, klimnu značajno na'Luciju,primijetivši: »Najbolji čaj!« Onda se njena krhka pojava izgubi iz sobe. ; Te večeri Lucy ode rano u krevet ispavala je čvrsto. Slijedeće se jutro probudi osvježena, i odmah poslije doručka izađe. Preko noći je padalasnažna kiša, ali je sada puhao s mora svježi vjetar, koji je požurivao njene korake metući duž glavne ulice grada.Stade kraj pošte i pošalje kartu Petru •— nikakvu obojenu bezvrijednost, nego mirni izgled: obale, sneupadljivim tekstom. »Ima li novosti iz S.?« pitaše — ta mu je karta mogla biti stavljena na stol za doručak, ada mu ne priredi nikakve neugodnosti. Tada, kada je s ovim završila, prisili svoje misli da iziđu iz kruga svogarazmatranja, te pošalje drugu kartu — ovoga puta blagu duhovitost — gospođici Tinto, Time je u potpunostizavršila sa svojom korespondencijom.Okrene se, ode niz ulicu, veselo se boreći s vjetrom, koji u njoj, usprkos tvrđenju gospođice Tweedy, izazvaosjećaj snage i gotovo mladosti. Pred jednom prodavaonicom, voća pogled joj primamljivaše živahno crvenilojabuka u košari. Stajala je — jabuke je oduvijek neobično voljela; prošlo je već dugo vremena, kako ih nije jela.Naglim impulsom uđe u prodavaonicu i kupi par zrelih komada.Na obali, gdje bijaše svježe i vjetrovito, stade, da bi izbjegla jakom vjetru, za jedan mali drveni paviljon, koji jenapravljen u međuvremenu od njezina posljednjeg posjeta, preko puta stijene, na kojoj je onda uvijek sjedila.Ovdje je mogla biti sama, zaštićena od vjetra; pogleda na nemirnu vodu, koja je od vremena do vremenauzbacivala visoke oblake pjene, koji blistavi padahu dolje gotovo do njenih nogu. Zamišljeno je jela jabuku,veselila se ovome uživanju. Odmah zatim pojede drugu, stavi kore^u papirnatu vrećicu, stisnu je u kuglu, i ondaopet pogleda na more.A sada — što da radi? Bila je, očevidno', potpuno na odmoru — što je u određenom smislu u sebi sadržavalo ira-428zonodu. Trebala bi naći mogućnost da prebrodi neugodne vremenske prilike, ali ona nije imala takvemogućnosti. Prilazi razonodi, koji njoj stajahu na raspoloženju, bijahu ograničeni. Trenutak je mislila na šetnje,ali je onda našla, da je, po naravi svoga posla, umorna baš od hodanja. Osim toga, nije naročito željela, da samaseta po tom jakom vjetru. Mogla je kupiti časopise ili novine. Ali je imala samo malo volje za čitanje i nije

osjećala nikakvu znatiželju za ono, što se događa u svijetu. Što je se ticalo, da li državni papiri rastu ili padaju zapoen, ili da li su u Peruu izabrali novoga predsjednika? Priznala je, da je njena ravnodušnost bila čudna, ali jeipak nije mogla savladati. Takva je upravo postala. Godine borbe modelirale su je takvom.Raspoloženje joj se preokrene. Odjednom vidje sebe kao osamljenu ženu, srednjih godina, koja tu sjedi u tojvjetrovitoj daščari na pustoj plaži, ženu s malo prijatelja, ženu, koju su i oni, koji je poznavahu, krivo gledali.Ženu s blijedim licem, stasom koji deblja, i rukama koje su postale grulbe od kućnoga posla, koji je obavljala.Neizbježno joj misli kli-znuše unazad na onaj odmor, koji je ovdje provela s Petrom prije pet godina, i žarko suletjele u sretne uspomene, kad je buljila na hrapavu sivu vodu kupališta. U misli ga je vidjela, kako je podsunčanom svjetlošću skočio s daske u vodu. Nasmiješila se kod te uspomene — kako je žarko želio njezinupohvalu: kako ju je, kada je mokar izronio, uvijek pitao za mišljenje o formi svoga skoka. Lice joj je svijetlilo 11zamišljenom blijesku dok je slijedila unazad njihov život onih veselih dana, kada je svojim mislima pustila uzde,predajući se bez zapreke sanjarenju.Napokon dođe k sebi jednim trzajem, koji je bio gotovo ■drhtanje. Osjećala je hladnoću. Uzdahne, ustane,pokrene ukočene udove, i vrati se u stan. Uvečer je još uvijek slijedila tragove svojih uspomena, i ode preko uzabavište. Ovdje je, gotovo sa smiješnim strahom, primijetila, da otmjeni Val Pinkerton više ne gospodari niskimdrvenim podijem. Da; ■on je otišao — njegovu elegantnu, u frak obučenu trupu, zamijenila je mlađa i drskijačeta, s besramnim ponašanjem pierota, koja je sa svojim drvenim kutijama za priloge štropotala s nemilosrdnomžurbom.Trenutak je buljila u te ljude s licem isto tako drvenim kao i njihove kutije. Jedna je djevojka, u kratkojsuknji,429s kapom poput luđačke naherenom pod izazovnim kutom, drmala resama i vragolasto dignutim kažiprstom,dok je obijesno pjevala: »Molly O'Morgan! Molly O'Morgan ta mala — ta djevojka Irkinja — Talijanka.« Prostabesmislica. Brzi i bezvrijedni tok modernoga doba! Uspomena na Vala Pin-kertona, »pjevača«, visokog, s crnomvrpcom, s rukom na srcu, zanesenoga nježnošću svoga vlastitoga osjećaja, diže se pred Lucijom udostojanstvenoj oprečnosti; vidjela je samu sebe, kako sjedi s Petrom u rezerviranim sjedištima, kako su okrenulilice gore, dražesno ushićeni pjevanjem. Što ono-bijaše? »Daisy, Daisy, pokloni mi ruku.«Okrete se neposredno. Smiješno se ponašala, bila je dirljiva, sentimentalna, budala. Nitko o njoj nije vodioračuna. Djeca skakahu po travi unaokolo, dok su im roditelji udobno stajali i slušali ili se u parovima šetali gore idolje. Nalazila se u tome mnoštvu, ali nekako nije bila dio toga. Vjetar se stišao početkom večeri, ali kada jesilazila, postade muzika tiša i pomiješa se s vjetrom i neizmjernim mrmljanjem valova u jedan konačni šapat.Okrete se nazad u sve veću tamu. Prođe pored pročelja Grand hotela i jedva pogleda: još nikada nije bila u tojsjajnoj zgradi, i ni sada to nije željela; sve što je tražila, bijaše ona uredna kućica i mjedena pločica s imenom —negdje, gdje bilo, samo s imenom njezina sina.Kada se vratila, gospođica Tweedy stajaše u prolazu, imala je mističnu sposobnost stanodavke, da trenutnoosvane, da tajanstveno kao iz poda uskrsne u takvim prilikama; i,, gledajući Luciju, reče:»Večeras ste blijedi, gospođo Moore.«»Umorna sam, mislim« odgovori Lucy.»To čini zrak«, čeče gospođica Tweedy mudro; »taj vas iscrpe prvi dan.«»Da — mora da je zrak.« »I zahladnjelo je.« »Da, jeste.«Pogledale su se u prolazu; zaleprša izraz, kojim se Lu-ciji priznavala potpuna staleška jednakost.»Termofor je u vašem krevetu, svakako«, reče proročanski. »On je dakle pripravan za vas, ako ste vi pripravni zanjega.«Tako Lucy ode u krevet. 430Naredni su dani prolazili tiho. Da, potaknuto tako dugim odmorom, dobro joj se raspoloženje ipak povrati; pro-žme je neobični osjećaj ugodnosti. Malo je čitala i šetala, ali je najradije sjedila u paviljonu pod stijenom.Vrijeme je i dalje bilo oporo; ali joj je jaki, slani zrak ulivao, a da to nije ni znala, nešto od svoje svježine isnage.Od Petra nije dobila ni riječi, ali drugo što nije ni očekivala; on je i u svoje najbolje doba bio lijen da piše, ali kadje prošao jedan tjedan, otpoče brojiti dane, koji je još dijele od povratka. Revnost joj se probudi; neprestano je upameti valjala planove o budućnosti; s osjećajem sreće uvi-dje, da sada, svakako, tek predstoji prava nagrada zanjezin trud.Predzadnjega dana boravka ovdje, izađe poslije doručka iz stana i u osjećanju istrajnoga ushićenja naprosto seizloži bjesnilu upornog vjetra.S ponovno produljenom revnošću osjećala je, da je do^ bro biti živ, osjećala je strašnu draž života, koji joj seopet otvorio poslije grčevitih muka u proteklih pet godina. Uživala je u šetnji kroz ugodni grad, sa svježeočišćenim pragovima vrata i s mokrim prozorima, s bučnom trgovinom ujutro, veselila se slanju svojesvaktjdnevne poštanske karte, na kojoj je ovoga puta, u slučaju da bi on našao vremena i mogao izaći pred nju,označila i sat svoga povratka slijedećega dana.

Uopće nije išla na svoje omiljelo mjesto ispod stijena, nego je, okrenuvši uz vjetar, radosno koračala duž obale.Raspoloženje joj je tražilo pokret. A uzrok ovome raspoloženju, njezinoj radosti, njezinu zanosu — bijaše jasan,potpuno jasan. Točnije poricala. Vraćala se svome sinu.Išla je tako daleko, da je zakasnila na ručak, i žureći, s obrazima išibanim od vjetra, brzo se uspela stubama, kojevode kući gospođice Tweedy. U predsoblju odahne, objesi kaput, ostavi kišobran na mjesto, i kada se okrenula,iskrsnu gospođica Tweedy iz druge sobe. Domaćica se smiješila preko poslužavnika.»Izgledate bolje«, reče ocjenjujući, »mnogo bolje.« Onda poslije kratke stanke, dodade: »Pismo za vas je nakaminu — lijepo debelo pismo, kako se vidi.«Lucijine oči zasvijetliše — sada je postojala samo jedna osoba, koja joj je pisala — i ona odgovori na osmijehgospo-431•rthv Tweedy. Pismo od Petra: dobre vijesti o njegovu mjestu: to bijofie uzbudljiva misao.»Lijepo!« reče, a tu bi riječ mogao izgovoriti i sam IVtiir. »To je ono, koje očekujem«. I brzo ode u svoju sobu.Pismo je bilo, kako je gospođica Tweedy naglasila, na kuminu. I bilo je od Petra. Ona bi, kako je često tvrdila,Hvngđje prepoznala njegov uredni rukopis; i dok je pismo mjerila na ruci, mučeći samu sebe u očekivanju, usjećanje Joj dođoše ona pisma, koja joj je običavao pisati iz škole. Bijahu ono sjajna pisma, umjetnička,ljubičastom tintom pi-Muna, a dokazivahu joj njegovu naklonost, njegovu nepokolebivu vjernost.I ovdje bijaše jedno pismo, koje je također svjedočilo o loj istoj vjernosti.Radovala se: sada je priznala, da joj je za ova dva tjedna njegova šutnja izazvala onu tihu neugodnost.Oči su joj blistale; u licu joj je bila napetost, gotovo uzvišena nježnost, kada je otvorila omot i izvukla ispisaniiirnk. Smiješeći se počne čitati.Onda se odjednom ugasi svijetlo s njezina lica, koje se l<no pod udarcem ukoči u jednom neobičnom krivljenju.Krvi icstade iz njezine kože, tako da ova nije izgledala bijela, u*go siva — s bolno sivom sjenom. Jedna joj jeriječ iz toga >inma iskočila pred oči, ne jedna riječ, već jedan lanac riječi, ic riječ, nego misao. Došla je kaomunja, ta razorna spo-naja — u strašnom pustošenju groma, iskra brža, svjetlija, ictfo bilo koja munja.Ne ote joj se nikakav krik — bila je skamenjena do utnje — ali joj se ruka, koja je držala papir, zgrčila i zatimočela drhtati kao pri udaru kapi.Rosino ime stajaše u pismu, ponavljano i opet ponav-mio između smjernih i pronicavih riječi, koje su plesale rodnjezinim luđačkim očima. Rosino ime.Otputovao je s Rosie. Uzeo je dio neke prakse, koju je i>8Jn otac kupio za njega u Londonu. On ju je izdao, nju— svoju majku!Spopade je strašna studen, jednaka boli raspadanja, i 3ka se tama očaja spusti preko nje kao smrt. Nepomično jetjiilu, onda se odjednom zgrozi. Tijelo joj se činilo mrtvo;Iali njen duh nije bio mrtav; živio je, kuhao se u muci misli — u vrenju grozničavoga mišljenja, u kome je bilosve otkriveno. Ona je bila otišla — jednostavno im se uklonila s puta. Bili su se urotili iza njenih leđa; gurnuta jeu stranu, ponižena, omalovažena. Ali poniženje nije bilo ništa. Omalo-važenje nije bilo ništa. On je otišao —njen sin — oženjen! Poslije njenih godina patnje, prokletoga samoprijegora, poslije svega što je trpjela i izdržala,ostavio ju je. Iskoristio ju je, prevario i bacio u stranu. Popela se preko zapreke gotovo nesavladivih teškoća, dabi ga pustila u naručje druge žene. To bijaše mučenje — nepodnosivo mučenje.Omamljena duševnim mukama, umorno se skljoka na stolicu.Pismo odleprša iz njezine ruke.28 Tri ljubaviKNJIGA TREĆADevet mjeseci kasnije sjedila je Lucy u kuhinji svoga stana u Flowers Streetu. Prostorija je bila samo malo izmi-jenjena, siva i bez pokućstva kao i prije, možda su zastori postali prljavi, čađavim je prozorima još više trebaločišćenja, a vlažna mrlja na stropu bila je pokrivena još gušćom i tamnijom plijesni. Zar je ikada mogla sanjati daće živjeti u ovakvoj prostoriji? Nikada! Ali što je njoj do toga — što su značile takve ništavosti kao što suprašina i nered? To joj sada uopće nije smetalo. U posljednje se vrijeme nije brinula za stan, bila je zadubljena uveće stvari, stvari dubljega značaja. Onaj strašni dan u Douneu: onda je mislila, da joj je život završen— uništen,razmrskan, razoren. Kako je bila glupa, slijepa, nevjerojatno glupa! Sada se mogla smijati na one ponosne bolisvoga sumornog i tako jako za-lutalog osjećaja. Bila je žena, koja saginje pogled k zemlji i na jednoj obalineizmjerne prevare skuplja šareni šljunak, koji je zasljepljuje beskrajnom obmanom, da pod hladnim moremgorčine traži obalu sreće — to je bila. Nije otkrila šareni šljunak, nego pepeo, samo pepeo, koji je žestoko sipalana svoju glavu; trag je toga pepela bio u njezinim ustima, sa svim onim mekim i odvratnim ukusomneispunjenja.Ipak, možda su ta uzaludna lutanja bila u određenom smislu dio božanskoga promisla — sredstvo, koje ju je dotoga dovelo: miran je osmijeh igrao preko njezina zadubljenog lica dok je odmjerivala svoju sadanju sreću. Onaje nije zaslužila, ali ju je ipak na čudnovat način postigla — ona je bila njezina — makar to izgledalo inevjerojatno — njezina svojina.Kratko je vrijeme sjedila zamišljena kraj stola: upravo je završila ručak, jer se bila, otkako nije morala u jedansat žuriti kući, vratila na običaj da kasno ruča, u četiri. Onda

434rastreseno uzme, kako je izgledalo, bez sjećanja na ono strašno pismo, od koga je u Douneu pala na pod, pismo,koje je ležalo kraj tanjura, i preleti ga sasvim hladno. A ipak, i ovo je pismo bilo od njezina sina, datirano danprije i s naštampanom adresom: Maida Vale, London.»Moja draga majko«, glasilo je — »zaista sam se veselio tvome pismu i tome, da je kod tebe sve u redu. Mi seolboje osjećamo vrlo dobro i sretni smo. Praksa ide veoma dobro. Veselit ćeš se, da čuješ, da imam jednognovog pacijenta, i to pravu damu — zamisli to! Možda si već čula za nju: lady Macarthv. Plaća nam pola gvineje— možeš li to zamisliti! Dakle vidiš, da tvoj sin ne napreduje tako loše. Još će ga jednoga dana vidjeti u Harlev.Streetu. Da, to namjeravam — i to u skoro vrijeme. Vjeruj mi, ako jednoga dana ne postanem slavan, to ne ćebiti zato, što nisam učinio što mogu. U međuvremenu moramo imati strpljivosti (to neka ne bude igra riječi, mojadraga). Još uvijek čeznem, da budeš ovdje kod nas, ali je to u sadanjem trenutku teško. Naravno užasna mi jesvaka misao, da ti još radiš, ali svaki penny, koji zaslužim, ulažem u praksu, i priznat ćeš, da je za nas od bitnevažnosti, da učvrstimo svoj položaj. Rosin je tata bio tako dobar — prošlog je tjedna opet došao u posjet — nekaje blagosloven, ne može se rastati od nas. On je zaista neobično dobar, ali ne možemo tražiti, da on uzme sve nasebe. Ipak, nije više daleko dan, kada ćeš i ti biti ovdje i mi svi zajedno. To za mene ne može ići dosta brzo aonda ću biti u stanju da se za tebe zaista lijepo brinem i da te učinim nezavisnom za cio život. To bi ti voljela,znam.Rosie šalje nježne pozdrave, a isto tako i ja.Tvoj vjerni sinPetar.«To je pismo pročitala sasvim mirno. Bilo je tipično za pisma, koja joj je sada slao — lijep primjer onih epistola,koje su prosječno stizale jedamput nedjeljno, i na koje je ona odgovarala trijezno, istom točnošću. Da, bilo jepuno ljubavi, odano pismo, puno žarkih obećanja. Ta obećanja! Bez sumnje, da je mislio na to — a zar bi ona toučinila? Zar je bila nepravedna? To nije znala: ipak je nejasno osjećala, da će joj on i u daljih deset godinamožda dati još uvijek isti28*435zavjet. I bilo je čudno, što te misli u njoj ne probudiše nikakav gorki osjećaj. Čudna, svakako, bijaše ta novapodnošljivost — ona nikada nije bila podnošljiva žena.Onda joj misli požure unazad. Prije devet mjeseci -— da li bi i onda mogla te uredno ispisane riječi promatratiisto tako mirno i bez strasti? Da li sada može prepoznati svoje prošle boli kao ohole trzaje jedne prevarene duše,makar su joj donijele tešku uspomenu: povratak iz Dounea — nikada to nije mogla zaboraviti.*—nikada! Nijemogla to zaboraviti, tadanju gorčinu i pustoš u svojoj duši. Taj povratak u stan, tako prazan, tako potpunonapušten — i sada je još prožmc groza kad se sjeti na to i — onda je nalikovala na Judu ženu. Dolje, Maitlandovisu imali goste — bučno društvo uz lupu i svirku na klaviru, uz zborno pjevanje i divlji udar plesa. Poznavala jeta vesela društva već odavno, ali tada, kada je nervozno išla tamo i amo, ta joj je galama parala uho i uzbuđivalaje. A ne manje i ta potpuna samoća stana. Sama, napuštena, tako ravnodušno poslije tih godina najteže žrtve,zatvorena među gole zidove, te se kao u kavezu kod svakoga žestokog okreta u hodanju podsjećala na borbu, naodbačenu žrtvu — to nije mogla snositi. Očajna, >brzo je otišla, s namjerom da uguši vrevu svoje duše, u hučnuvrevu ulice. Subotom uveče u Young Streetu — da li je to bio život ili ludilo? Svijetla bijahu oštra, trotoaribrujahu glasnim zvucima i bojama; žene s maramama ruku pod ruku vikahu, smijahu se; gomila se valjala daljebrbljajući i željna razonode; uličarke stajahu na uglovima, pripravne na skok, čekahu, nuđahu se muškarcima;blijeda djeca, unakažena i propala, prosjačila su, igrala se, rvala; tramvaji su se vukli, gostionice bijahu širomotvorene, s mnogo smijeha, vike, pjesme, sa svađom pijanih: sve se to kod nje pomiješalo kao smušeni san, naliknoćnoj zakovitlanoj utvari, kojoj je čvrsto središte bila ona sama.Stajala čvrsto ili ne, to je bilo isto; ona nije pripadala armiji bezbrižnih; ona je bila izgubljena, žena sizgubljenom vjerom. Gorko se kajala za sve u životu. Kajala se čak i za svoju krepost. Zašto nije otrgla krajičaksreće od života? Imala je tijelo — bolje i življe tijelo nego ove jeftine uličarke, koje su svoje dvojbene dražiiznosile na vidjelo; ona je imala osjećaja. AH je ona to ubila, sve zatvorila. Zašto se sama zatvorila u uskegranice ponosa, zašto je škrtarila, šte-436djela, odrekla se gotovo svega — i sve to ni-za što? To je bilo njeno vlastito djelo. Načinom svoga života rugalase sama sebi. Žestoko je željela da nestane, u neku stranu kovitlaca, ili vječit zaborav. Kakvu je naknadu imalaza te duge godine žrtve? Oči joj se napuniše vrelim suzama kod sjećanja na sve to što je učinila. I sada je bilanapuštena kao odgurnuta ljubavnica; nekorisna, u životnim uvjetima nepromijenjene bijede: nikada ne bi moglasebe vidjeti u sinovljevoj kući, u ovisnom položaju, zapravo primati milostinju njegove privrženosti. Ne!Zvijezda, na koju je prikovala svoj ideal vjernosti, ugasila se; idol, što ga je podigla, bješe razbijen pod njezinimnogama. Sve je bilo žrtvovano; i žrtvovano uludo i slijepo.Tako je tada išla kroz lude ulice i vratila se u stan tek kasno u noć, u mir, koji ju je uplašio. Ipak, usprkos tomemiru, nije mogla spavati; prevrtala se cijele noći. Slijedećega je dana — u nedjelju — umorna ležala u krevetu,buljila ni u što, i ne pomislivši na crkvu, slušala, kako prolaze teške sekunde.

U ponedjeljak se dovukla u poslovnicu. Tamo je morala ići; to je bio njezin kruh; nije htjela biti zavisna ni odkoga— tako stupi u lokal tupo i ravnodušno, ali u strahu pred neizbježnom scenom: skrivenim pogledima, sućuti,koju nije željela, i onoga pod tom sućuti: »Rekla sam vam«; »Bili ste opominjani i niste na to pazili.« To je biokao udar mačem u njezino tijelo, muka, koja reže njen ponos — nju, koja se tako hrabro hvalila, što će učiniti,kada njezin sin završi.Onda, pošto se odlučnim licem suprotstavila toj gorkoj činjenici, na put u sirotinjsku četvrt. Natrag u onaj kruggnjusnog i ponižavajućeg posla, sada bez ikakvog cilja, koji bi je osokolio. Dalje, u tu besmislenu muku, biti robživota. Opet je počelo sve iznova.Uz to razglednice, kojima ju je mladi par bombardirao s bračnoga putovanja po Bretanji. Kako je voljelaBretanju, s njenim osobitostima — kako je govorila Rosie — as njenom sjajnom kuhinjom — kako je govorionjezin sin. Već su napo-minjali o drugom putovanju tamo. Te su karte dolazile svaki dan, ponude mira, znaciodanosti — šarene boje, žene s kapama i u drvenim cipelama, jedriličari u sjaju zalaza sunca.— »Nije li to lijepa slika, majko?« — lijepa slika; ali za nju teško opominjanje na gubitak: njih su dvojeputovali, bili su437u inozemstvu, uživali život, a ona je bila ovdje, ostavljena kao komad otpatka, da, kao krpa papira i ljuskenaranči, koje pokrivaju pločnik Flowers Streeta. Na nju se spusti utuče-nost, na čelo joj je pao oblak, koji jestalno postajao tamniji i činio se težim.Bez sumnje bi se trebala pomiriti s događajem i priznati činjenicu uobičajenim načinom: slatkim uzbuđenjemopro-štenja, dirljivim pismom sretnome paru, skromnom aluzijom na neznatnu tjednu potporu, tužnimuspomenama pomiješanim sa sentimentalnom vizijom budućnosti, kada će za par godina, sijeda, sjedeći u kutu,milovati dojenče na svojim koljenima. Ali to joj nije bilo dato. Kod te misli prožme je hladno bockanjeodvratnosti. Ljutito je osjećala, da je prevarena, pokradena u svome pravu; i nikakvo sredstvo za ubla-ženje,nikakvo slabo veselje na jadnu i nepouzdanu staračku mirovinu nije moglo ugasiti nanijetu joj nepravdu igorčinu poraza. Život joj se činio bezvrijedan i prazan — prazan, bez ikakve nade.Dani su se vukli dalje, i kako je tjedan prolazio, tako se još više povukla u sebe. Subota je došla, onda opetnedjelja, s upomenom na dužnost toga dana. Ravnodušno, umorno, dignuta samo običajem, išla je put crkve, aline, naravno, u crkvu svetoga Patricka. Tamo su je poznavali, i budući da se instinktivno uplašila pred bujicompitanja, kojih se sada besmisleno bojala u svojoj bolesnoj osjetljivosti, sada je išla u neku dalju crkvu, župnucrkvu svete Marije, malu građevinu na tihome ujestu, koje je ležalo neobično po strani od buke poslovnih ulica.Nejasno se mogla sjetiti, da je čula o toj crkvi: o crkvi ili o njezinu svećeniku — jedno od to dvoje bilo je, nijeviše točno znala, bilo joj je svejedno. Tamo je išla, da je ne prepoznaju. Ali su njezini razlozi bili od neznatnevažnosti, način, kako je tamo išla, nije bio ništa uspoređen s načinom, kako se vratila. Išla je tamo — to je samobilo važno. Sagnuta pod svojim nepodnosivim bremenom, mučena duševnom mukom, dirnuta onom nesigurnomi nesnosnom čežnjom — snaga, koja se činila već gotovo istrošenom — stupila je u crkvu.I tamo se dogodilo čudo; jer je bilo zaista čudo. Bar ona u to nije mogla sumnjati. I sada, kad je sjedila krajsvoga neurednoga stola, očeliči se njezino lice pri sjećanju na to.438Da, ruka, koja je vodila njen život, privela ju je tome cilju. Ona je to znala. Konačno je bila uvjerena u to.Ostala je nekoliko trenutaka sjedeći, dok joj je tihi osmijeh prešao preko blijedoga lica, onda se diže, stavisinovljevo pismo među ostala — u prasnu hrpu na kaminu — i, uzevši Stvari, mirno ode iz kuće.Došla je u poslovnicu u pola pet, prišla svome stolu, sjela, i počela brojiti sadržaj kovčega. Onda prekontroliraknjigu. Konačno se obrati gospođici Tinto.»Da li je gospodin Rattrav u svojoj sobi?« upita mirno.Gospođica Tinto prekide pisanje i zamišljeno gledaše uzduž nosa svoju trgovačku knjigu. To je bilo neobično pi-tanje — obično se putovi Lucijini i gospodina Rattrava nisu susretali.»Da, gore je,« odgovori napokon, ne okrećući glavu. »Čula sam ga prije nego što ste vi došli.«»Hvala vam«, odgovori Lucy. Ustade i izađe iz sobe.Ali se sada gospođica Tinto okrene; promatraše zatvorena vrata očima koje iskočiše od iznenađenja.Lucy se vrati za pet minuta, polako, i gospođica Tinto odmah poče.»Je li bio tamo?« upita pažljivo; ali je to bilo posredno pitanje za bliže, podrobnije objašnjavanje.»Da.« Lucy zastade, onda dodađe ne promijenivši svoj ravnodušni ton: »Upravo sam otkazala.«Gospođica Tinto dahtaše; potpuno se okrene i gledaše je s veličanstvenom ra'doznalošću.»Dakle putujete dolje — u London?« reče. »To je lijepo! Napokon idete svome mladiću.«Lucy je pogleda za trenutak.»Ne, ne to«, reče konačno. »Ali napuštam ovo mjesto za mjesec dana.« Priđe stolu, sredi knjige, opet ode dovrata. »Sada odlazim«, dodade. »Potpuno sam gotova.«»Ali što ćete početi?« upita gospođica Tinto, i sama strašna "radoznalost, koja pojmljivo razdiraše ove pristojnegrudi, izazva ovo sasvim nepristojno pitanje.»Imam druge poslove«, reče Lucy nesigurno. Onda klimnu, reče laku noć i napusti poslovnicu.

Druge planove! Opet je gospođica Tinto buljila ispred sebe; duševno je još uvijek buljila, kada Dandie — koji jezakasnio zbog neurednosti tramvaja — uđe u lokal.439Bio je loše volje, osorno nabaci šešir o klin, reče ogađen:»Najgori tramvaji u Evropi; uvijek se pokvare kao za inat jbaš kada se čovjek žuri. Onda velika navala, navala,navala, kada čovjek hoće prijeći u slijedeći. Žene su gore od muškaraca — one to nazivaju kupovanjem. Običnaskitnja. I uz to nisam ni dobro spavao. Prava muka. Pokraj mene su svirali klavir cijele noći. Tump, tump,tump.« Odjednom sasvim prestane, onda odjednom počne: »Kupit ću praskalice i stavit ću ih pod prozor. Gdje jetu vlast?«Ali gospođica Tinto ne poklanjaše nikakvu pažnju njegovoj tiradi; novost, koja je kuhala u njoj, nije mogla zadr-žati.»Ona ide«, primijeti, pokretom glave, koji je mnogo kazivao, prema praznome stolu. »Večeras je otkazala.«Dandie oštro diže glavu i poslije jedne stanke se okrene.»Što kažete!« Radoznalo savije svoje krive noge oko stolice — svaka je nalikovala na upitnik. Onda, zlovoljamu još uvijek nije sasvim nestala, dodade: »Ide li svome čudu od sina?«»Ne!« Mnogo je nagovještanja ležalo u tome slogu.»Što onda — što poslije?«»Bog zna«, odgovori gospođica Tinto polako. Nije često pozivala boga, ali sada je izgledalo, da predosjećastrašne stvari; i nastavi isto tako tmurno: »I bog zna, što će biti s njom. Ona je sama sebi najveći neprijatelj,jadno stvorenje. Iskreno je žalim.«»Vi je žalite? Ona ne žali samu sebe. Posljednjih dana ide po zraku.«»Po zraku?«»Znate — gore u oblacima.«»Nekada gleda tako čudnovato — što je sve iza toga?«Zavlada šutnja. Dandie se grebao po glavi krajem držala i primijeti bez strasti, pri čemu je svaku riječ izgovoriopolako, s nadmoćnim izrazom poznavaoca:»Znate, sada ima posla s religijom, razumijete li?«Gospojica Tinto kratko nagnu glavu.»Dobro —« reče oprezno."»Sada ima posla s religijom«, istraja Dandie. »Već sam vidio takve stvari. Bijaše jedna žena na mitingu podvedrim nebom, koji sam jednom posjetio. Išao sam, jer sam se htio zabavljati, šale radi! No! Trebali ste vidjeti,kako ju je uhva-440tilo. Znao sam i jednoga muškarca — Gilmour se zvao — da, slaže se — Gilmour. Svojedobno je bio teška pija-nica. Ali kada se bio obratio — na mitingu Vojske spasa u Gorbalsu — znate, išao bi okolo i razbio bi svakubocu viskija koju bi vidio. Često bi došao u gostionicu i štapom lupao po točionici. Napokon su ga radi togazatvorili ■— i, dođa-vola, bilo je krajnje vrijeme.« Zastade. »Ali kod žene je to najgore. I kažem vam, to je, štoona ima. Simptomi se mogu prepoznati na milju. Da, da, katolik ili nekatolik. Svatko to može dobiti podjednako.Bar tako to izgleda, svakako.«»Doživjela je takvo razočaranje«, mrmljaše gospođica Tinto.»To je, upravo, zar ne razumijete?« nastavi neumoljivo Dandie. »Bila je zrela za to. To je bilo upravoneizbježivo.«»Neizb jezivo?«»Kad se jednoj ženi kao što je ona zada dovoljno jak udarac, onda joj raste vjera. To je tako svuda. Oh, imao sams njom ovih dana veliku svađu oko tih stvari. Ali mi je gotovo odgrizla nos.«»Ali što kani početi, za boga miloga.«»Ona zna sigurno, ako vi ne znate«, odvrati Dandie misaono. »Vjerujte mi, ako je žena, koja zna što hoće.« Opetse okrene svome stolu, cereći se. »Tako dugo* dok ne počne razbijati boce viskija.« Ali se gospođica Tinto nijesmijala. Na-brala je čelo i polako ne razumijevajući tresla glavom, kao. da bi to mogla biti loša stvar — lošastvar za nekoga.IILucy je išla prema tramvajskoj stanici prilično brzo, kao žena s određenim ciljem, ona, koja se još prije nekolikomjeseci vukla i tako klonula mislima, da nema ničega, zašto bi mogla živjeti. To je svakako bilo čudo. I kaotakvo promatraše obilje blagoslova izlitog na nju, veličinu promjene, koja je, kako je znala, poplavila njezinživot.Neka samo gospođica Tinto mršti čelo i neka se čudi; neka se Dandie ceri podrugljivo kako samo hoće. To je senije ticalo. Neka slatko čuvstvo pobožnosti, koje ju je sada prožimalo, za njih bude samo predmet poruge, njoj jeto p@t-puno ravnodušno. Bila je sretna, sretnija nego ikada i kako bi drugi mogli razumjeti tu sreću — tu velikuradost duše,-' 441kojoj se i ona sama jedva prestala čuditi? Ipak je ta radost bila njena vlastita, užareni, nježni plamen, predkojim je sve Ostalo izblijedjelo u nešto neznatno; bukteći plamen, koji je stalno tražila, i za koji bi uvijek

ustanovila, da je varav — napokon je bio njena svojina. To je bio razlog njezine nove vesele strpljivosti i izrazamirnog, sigurnog cilja.Na Kelvinbanku siđe s tramvaja i počne ići poznatim putem kroz Flowers Street. U tim pljesnivim ulicama, kojesu joj jednom ulile duboku odvratnost, ne pokazivaše njezino lice nikakva gađenja. Kad je došla u stan, spremičaja i uza nj pojede neku malenkost. Onda se digne bez odugovlačenja, opra lice i ruke, uredi kosu, i opet izađe.Na stubištu joj pogled časak pade na vrata susjednoga Stana, koja su time, što je tablica bila nedavno skinuta, po-kazivala, da su se Finchovi iselili. Da, kratka idila našla je svoj neizbježivi svršetak: Bessie se u suzama vratilamajci, a John je sa svojom bocom našao neko ljubazno sklonište. Zar je moglo biti jasnijeg dokaza za ludostzemaljske ispraznosti?Kada je sišla niz stepenice, s Lucijinih se usana ote po-luzatajeni uzdah. Žalila je Bessie. Jednom je ona bilatakva — u zabludi, smetena, nastojeći da iscijedi jednu jedinu kaplju sreće iz nečega, u čemu bijaše samopraznina.Napolju, dok je klizila kroz sve jaču tamu, — namjerno je izbjegavala dobro osvijetljene glavne ulice — pojavijoj se jedna nuzgredna uspomena na one dane, kad je željela da ugrabi oholo veselje svijeta, kad su je zanimalesvjetlosti i gomile i izlozi, kad je čak potpala i pod ništavne oholosti oblačenje. Zar je zaista jednom postojalokrzno, u kome se okretala pred ogledalom, i onda pitala Nettu »kako izgleda?« Zar je zaista postojalo vrijeme,kad je sjela i najela se kolača s kremom? Kolača s kremom, svakako! Te su joj se. uspomene činile netjelesne izamračene — davno, davno prošle. Da, u ovoj čudnoj sreći, koja se izlila na nju, te su ništavnosti nestale udaljini, i pri svemu je tome osjećala samo nesigurno kajanje, što .se jednom njima tako ludo predala.Sada je već skoro bila na Garnet Squaru i lakoćom rođenom iz poznavanja okoline, išla je duž jedne kratke, kri-vudave i loše osvijetljene ulice i izbila .neposredno pred crkvu svete Marije. To naglo iskrsavanje iz uskih ikrivudavih uličica doživjela je svaki put kao simboliku: nalikovalo je442na ono veliko čudotvorno oslobođenje, koje joj je podijeljeno prilikom prvog posjeta ovoj crkvi. I opet je, kad jestupila kroz uska gotska vrata, mislila na ono uzvišeno duševno doživljavanje, na koje je onda došla. Kako bi tomogla zaboraviti u velikoj bujici, sličnoj oslobođenome divljem potoku, koja je prohujala kao iskra, kao zrakmunje milosti, čisto unutarnje žarenje jednoga zasljepljujućeg svijetla; i dogodilo se, cio je tok njezina životaodvraćen, i sama je trenut-nost njezina oslobođenja olakšavala. Nije bilo ništa manje nego čudo! Mislila je, kakoje cijeloga života lovila utvare, dok joj je ovo — ovo veliko, jedina stvarnost — izbjeglo.Dogodilo se prije devet mjeseci, one nedjelje — oh, bla-:gosloveni, blagosloveni dan! —■ upravo u toj tamnoj iprljavoj crkvi. Na koljenima je, poluskrivena iza stubova, pokušala moliti — mehanički, gotovo ne misleći,suviše satrta svojom tugom, da bi joj mogla dati vanjski oblik, koji je inače obilježavao njezinu pobožnost.Možda uopće nikada nije bila pobožna, bila je vođena samo običajem i time, što je u tome gledala svoju dužnost.I onoga je dana sigurno bila suviše utučena, da nađe snagu volje za molitvu. Onda je bila tako istrošena, ibivstvovanje joj je bilo slično napetoj struni, koja je u neizdrživoj napetosti uskoro morala pući.Tada je odjednom digla glavu. Tada je, svakako, ona struna pukla, i pod drhćućim odzvukom toga prijelomaupravo je pogledala u njegovo lice. Njegovo lice! Stresla se. Nastranu i prema dolje bijaše okrenuto to lice, i podteškim vjeđama u mirnom, ali ipak mukotrpnome spoznanju gledahu oči na nju. Probode je čudan bolan ubodmačem, i ona se skljoka u sjenku stuba. Ali pogled nije mogla odvratiti. Pogled joj je bio neopozivo privučenonim mirnim bolom ispunjenim očima, koje su tugovale zbog nje, koje su izgledale namrgođene od bolnogapredbacivanja. Onda poče osjećati, kako drhti, jer joj je lice čvrsto držalo sve, što god je mogla osjećati. Žalost jebila pritisnuta na svaku crtu: čelo razde-rano i krvari, obrazi upali i bez krvi, kroz poluotvorene usne vidio sežedni jezik. Strašna borba osamljene i mučeničke smrti bila je izražena na tim istrzanim crtama. Ali to lice nijebilo mrtvo. Bijaše živo, dizalo ju je gore onom neobičnom prisilnom moći, miješalo je sažaljenje s boli, snagu saslabošću, strogost sa sućuti. Odjednom se poboja, da se ne onesvijesti, i očajnički je željela da se sabere, daspusti pogled.443Bijaše samo jedno raspelo na stupu iznad nje: lice Isusovo,, kada je visio na križu: ništa, što ona nijepoznavala, ništa, što nije prije vidjela, već hiljadu puta. Moglo je biti veliko i slično živome ali nije bilo ništadrugo, nego drvo, gips i boja„ Oh, ona je to lice Krista, koji trpi, često vidjela, ali nikada, nikada tako kao onda.To joj je bilo tako blizu, stvarno i živo, dahom na izmučenim usnama, i znojem preko mučeničkih obrva; i ove suoči izgledale da čekaju nju, da razumiju njezinu bijedu, da joj pružaju milost i mir i ljubav. Cijeloga njezinaživota očekivao ju je Isus, strpljivo i pun boli; i tek sada je to vidjela. On je čekao na ovaj trenutak. Okolina jojse rasplinu kao u magli, a ova pojava dobi svijetli i prozračni vijenac. IsusT Isus! Njegovo je lice svijetlilo nanju. Njezin spasitelj, koga je ona napustila i zanemarila, nudi joj svoju ljubav! Prazan,, utučen, napušten, takav,kakav je god bio — ona je bila njegova. On ju je razumio; on ju je zvao: njegovo oko, što plamti od sažaljenja,njegov bok, koji radi nje krvari, njegovo jadno tijelo bičevano je zbog nje, njegove ruke — raširene na toj prečcikriža — široko otvorene, da prime nju. I on je patio, i to sveznajuće oko, koje trpi, vidjelo je sve, što je podnijela.On je bio taj, koji je proklamirao bezvrijednost svih stvari osim ljubavi boga. Zar nije on odredio tok njenesudbine tako, da ona konačno dođe njemu?

Odjednom prodre u njezino uho jedan zvučni glas: »Prvo-tražite kraljevstvo božje.« Lice joj poblijedi; bila jesvladana; prožme je nježnost. Oh, pogled toga promijenjenoga lica! — bijaše suviše puno zraka svjetlosti, da biga mogla podnijeti. Srce joj silno lupaše u neobičnoj pobožnosti, koja je upravo izlazila iz njezina jada; i koja jerasla i rasla, dok njeno jadno tijelo više nije moglo izdržati to bujanje unutarnjega žara; u njoj se nešto otvori;duh joj odjednom razapne drhtanje i on poleti gore k pojavi Krista — njezina spasitelja. Prodirao je gore, gore,gore u njegov rašireni naručaj, oh,. nenadano nevjerojatno veselje! U svojoj je ekstazi osjećala, kako je njenotkupitelj blago sklopio ruke oko nje. Glava joj padne naprijed, iz očiju joj je naglo navrla strašna provala suza.Ležala je na njegovim grudima, jecajući od veselja. Isus — sin boga života — slava očeva — sjajni vijenacvječnoga svijetla — želja bregova vječnih — on je bio njen„ i ona je napokon bila njegova. Zašto mu se nijeobratila prije?444Hodočastila je po pustinjama oholosti, namučila se u beskorisnom trudu. Ali je sada došla njemu; sada se njenaduša digla k slatkom sjedinjenju sa svojim stvoriteljem. To je bio cilj, za koji je stvorena. Kraj toga sjedinjenjaživot nije bio ništa — smrt nije bila ništa! Oko nje se glasovi anđela ras-topiše u jednu nebesku harmonijublaženstva.»Isuse! Isuse!« mrmljala je u ekstazi. »Napokon sam došla k tebi. Ti si moj, i ja sam tvoja zauvijek i zauvijek.«Dugo je vremena ostala na koljenima, zanesena oduševljenjem svoga uživanja. Od službe božje nije vidjelaništa; ništa nije čula od propovijedi. Nije primijetila nikoga, ostala je i sama neprimijećena. Nije ni osjetila, kadje siromašno općinstvo izašlo iz crkve; ostala je sama.Onda se polako pomače. Lice joj je sada, kao i ono lice u viziji, bilo preobraženo. Zar je mogla misliti, da će ona,koja je tako nesretna stupila u crkvu, napustiti je ovako, utješena i smirena. Brzo, pobožno, sagne se i poljubinoge lika pribijenog na križ.Tako uzdignuta, osjećala je, da ju je progonio i vrebao na nju strah, ta sreća nije mogla biti trajna. Izgledalo joj jekao blago preskupocjeno za nju. Ali je taj strah bio bezrazložan. Nikada se još nije obratila nijednoj misli, koja jenije progonila s užarenom iskrenošću. I trajala je; bila je stvarno njena; i dnevno je rasla, postala je najunutarnjijasuština njezina života. Bilo je mnogo toga, za što se morala kajati: za svu svoju zemaljsku hladnoću i nemarnost.Bilo je krasno, kako je bogato i brzo procvala njezina pobožnost, a s tim cvjetanjem umnožilo se i ono dubokokorijenje blaženstva. Vratila se u crkvu svete Marije; i opet se neopozivo obraćala. Ne bijaše nikakva naročitaprednost na toj maloj i urednoj kapeli, ali ovdje se dogodila, da je, kroz uzvišenu dobrotu svoga spasitelja, našlamilost. Ovamo je dolazila da moli, da svoj rad, svoj život, samu sebe prinese bogu, da prisustvuje svetomebogosluženju, da svakodnevno primi pričest: oni dragocjeno čuvani trenuci, kada joj je Isus dao svoje tijelo,ujedinio sebe s njom, sada su joj preplavili dušu nevjerojatnom ekstazom uživanja. Nikada prije nije prepoznalapravo značenje oltarskog svetootajstva. Prije, kada je u doba Uskrsa izvršavala svoje dužnosti, bješe joj osjećaj,da primi hostiju i da na jeziku rastopi tanki listić,445svečan, ali ne bješe uzbudljiv niti ju je u čemu učvršćivao. To je uzimala kao dio svoje vjere; tako su je učili;ali sada — kakva i kolika razlika! To sjedinjenje s Isusom bijaše-stvarno i ovoga je. časa razbuktalo njezin žar,pojačalo strast njezina čeznuća — njena joj je vizija donijela slatki oporavak onoga trenutka, kada ju je onprigrlio u svoje ljubljeno naručje.Ali što bi ona mogla učiniti, da pokaže tu svoju ljubav i zahvalnost? Veća iskrenost njezine pobožnosti tražila je,da više čini, blago ju je tjerala dalje na sve veće žrtve. Čeznula je za užim i povezanijim sjedinjenjem. Sve zaIsusa — to je u stvari bilo prekretnica njezina života, i trglo ju je naprijed kao neizbježivi val poplave.Onda je odjednom došlo objavljenje, jedne večeri, kada je pobožno razmišljajući sjedila u svojoj mirnoj sobi;možda su tako došle i blage vijesti Mariji. Bilo je tako jednostavno, tako neizbježivo; možda samo umišljanje;onima, koji to nisu mogli razumjeti, gotovo smiješno; ali je to za nju bilo nadahnuće natprirodne sile. Predati sepotpuno bogu! Bijaše to onaj nagon trajne podčinjenosti koji je pokretaše. I što bi je u njezinu životu sprečavalo,da se odrekne svijeta? Ne, ničega nije bilo, što bi je moglo zadržati; činilo se, kao da cio njezin život — onopostepeno opadanje svake svjetovne vjere — pokazuje pripremu za taj uzvišeni cilj. Odmah pade na koljena izahvali se Isusu za tu misao. Onda se to polako učvrstilo u njoj. Svoga je ispovjednika molila za savjet i dobilaga. Onda sasvim mirno prihvati svoju odluku.Prije devet mjeseci ušla je u crkvu kao nesretna i razočarana žena. Sve ju je prevarilo. Ali je to ležalo za njomrsada je imala nešto, što nikada nije moglo prevariti. I to bijaše razlog njezine nagle odluke, da napusti mjesto kodHendersona i Shawa; i djelimično bješe i to razlog, da je sada, ove večeri, bila ovdje u crkvi.Poslije odsluženoga blagoslova ostala je ovdje, na koljenima, promatrajući svećenika, kako napušta oltar i ulaziu sakristiju. On je bio taj, koji joj je pomogao; i sada je htjela govoriti s njime.To bijaše otac John Talbot, koji je u ono doba vodio župu svete Marije u Garnet Squareu. Stog, vjeran, čovjekneokaljane iskrenosti, sami njegovi neprijatelji nisu mogli posumnjati u odanost njegove vjere. Ta ga je dubokapobažnost446s njegovih imanja — poticaše iz poznate posjedničke porodice — odvela crkvi; i isto ga je uvjerenje još uvijekvodilo. Fanatik, koji je sam radio u svojoj siromašnoj župi, tvrdokorno postio, nije jeo meso, pio je samo vodu,

stalno nosio mučeničku košulju, šibao se u ponoć pred oltarom — potajno je vježbao svako mučenje tijela. Bioje obilježan kao luda, kao. svetac, kao bogomoljac, ali nikada — već je samo njegovo, bivstvovanje toisključivalo — nikada kao pozer.Bio je visok, mršav i uspravan, njegova je ispaćena pojava djelovala nemilosrdnim i gotovo ogorčenimutjecajem. Bio je taman, s mršavim, blijedim licem, finim orlovskim nosom, nježnih nosnica, usne su mu bileuske kao nit, a oči velike, stroge, duboko upale. To lice nije nikada otpustilo svoju napetost, isto kao ni njegovobiće, nego je ostajalo ozbiljno, oštro, udubljeno, zapravo gotovo strašno. Sada, presvukao se u sakristiji — uprostoriji tmurnoj, kroz koju je lako provijavao aromatični miris tamjana i toploga voska,, u kojoj je bio potpunimir do pokreta dvojice oltarskih dječaka, koji su u kutu skidali svoje ministrantske haljine — i složi odijelo zabogosluženje na određeno mjesto. Tada, odjednom, zakuca na unutarnjim vratima — vratima, koja su vodila ucrkvu.»Iziđite«, reče Talbot dvojici dječaka, ne okrećući glave. Glas mu je bio hladan i neljubazno ozbiljan, i oni su gaodmah poslušali, izašli su kroz stražnji ulaz, koji je vodio neposredno u dvorište. On još brižno poravna odijeloza bogosluženje, stavi beretu, ode do vrata i sam ih otvori.»Očekivao sam vas«, reče odmah. I, pustivši Luciju u sakristiju, odmjeri je ozbiljno, zastavši. »Dakle ste se odlu-čili?«»Da, oče.«»Sve ste ocijenili, što sam vam govorio?«»Ocijenila sam sve.«»Da se morate potpuno predati —«Ona to potvrdi sa čvrstim dostojanstvom, i za kratko su. vrijeme oboje stajali šutke, oči u oči. Njegovo je licebilo tmurno i još uvijek strogo, ali sada, kao već i prije, ona je crpla neobično smirenje iz te čvrstoće.»To je jedino, na što sam upravila svoj duh«, mrmljala je trenutak kasnije, »odlučila sam se. Za mene ništadrugo.44.?više nema vrijednosti. Ne bih se mogla odvratiti od te misli, i — i vi mi to savjetujete. U vašim samrukama.«»U božjim ste rukama«, ispravi je strogo. Nastupi opet stanka; on je ne ponudi da sjedne, taj je razgovor vodiokao uporno pokajanje za oboje. »Poznajem vas gotovo devet mjeseci«, reče napokon, »i znam ponešto o vašemživotu. Vi niste mladi. Možete pružiti još samo ostatak. Ali, ako ste spremni da trpite, da se potpuno predate —«»Hoću — oh, hoću!« prekide ga ona.»Onda sam spreman, da vam pomognem. Smatram, da ■ste zaista pozvani. To jedino utječe na mene. Poziv vamje prekasno došao — ali ipak, došao je.« Stade, izgledao je kao da je daleko i sasvim odvojen od sadašnjosti, aliga je ona posmatrala užarena pogleda. »Razmišaljo sam o toj stvari«, rezimira. »Red službenica božjih, dobro gapoznajem. On najbolje pristaje vama. Već sam dvije moliteljice poslao tamo, i držale su se, da nisu bolje mogle.«»Govorili ste o karmelićankama, mislim«, prekide ona živo.»Tamo je prestrogo. Vi niste vaše toliko mladi, da izdržite tu disciplinu«, primijeti on bez strasti. »Osim toga,morate misliti na svoj položaj, svoje godine. Što možete pružiti, da biste red naveli da vas primi? Ne, podprilikama kako stoje, ne će vas primiti.«Ona pocrveni, ali je još uvijek držala pogled upravljen na njegovo lice.»U redu, o kome sam govorio — nije disciplina suviše stroga, ali ipak dovoljna. Jedina je šteta što matična kućaleži u inozemstvu — u Sentiensu, kraj Bruxellesa. Morat -ćete tamo provesti najmanje tri godine — moždaostatak svoga života. Ali će vas poslije zavjeta poslati ovamo natrag u neku kuću u zemlji.«»To ništa ne mijenja na stvari«, ubaci ona revnosno. »Želim da odem — da odem od svega toga.«»Ne radi se o tome, što vi želite. Kada primite veo, morate zaboraviti, što vi želite.« On opet zastane. »Već sampisao majci generalici; preostaju još neke formalnosti, koje vi sami morate ispuniti.«»Da — sve.«»Neke dokumente o rođenju, o potvrdi, liječnička svjedodžba i potvrda o smrti vašega muža. Konačno, trebat će448vam dvije preporuke. Naravno, ja ću dati jednu, a drugu« — pogleda je brzo — »predlažem, da priloži kanonikMoore.«»Odmah ću mu pisati«, reče ona; zatim, poslije trenutka, dodade, »kada mogu očekivati —«»Majka generalica će vam pisati. Ako vas prime — možda za mjesec dana; odluka je u njezinim rukama.«Za mjesec dana! To bijaše njena nada. Na tu misao pro-struja kroz nju neobična pobožnost, koja je rasla i naliko-vala na pijanstvo.»Vi ste bili dobri prema meni, oče«, mrmljala je. »Htjela bih vam zahvaliti.«»Ništa to ne znači.« Ton mu je sadržavao gotovo otklanjanje, sažaljivi prezir svega ljudskoga osjećaja. Onda jezašutio, i ta značajna šutnja završi kratki razgovor.»Idite u miru«, reče, kada je pošla prema vratima.Ona je bila sretna. Taj je korak učinila od slobodne volje. Tih nekoliko trenutaka razgovora, tako suzdržljivoga ineosjećajnoga, pratit će je u željenu luku. Stupi u crkvu. Kako je dan izmicao, tako se lađa, koja je odzvanjala

ravnomjerno, punila tminom koju je prekidalo samo titravo crveno tinjanje vječnoga svijetla. Za trenutak klekne,ispunjena uzbudljivim osjećajem zahvalnosti. Samo da bude primljena! Molila je, da bude bogu uslužna kaonjegova službenica; onda bi sva njena hladnoća, sva prijašnja ravnodušnost, mogli naći oproštenje. Ali će onabiti primljena. Već je osjećala, da joj je život upravljen za tim jednim ciljem.Obuze je mir, samoća i tama. Zanesena unutarnjom vizijom, upravi žarke poglede u tamu iza onog titravog svi-jetla; tijelo joj je, preklinjući, težilo strastvenoj predaji za onom crnom prazninom oltara.»Sve — sve za Isusa!« — kod nje nije moglo biti polovičnosti. Da, morala je sve prinijeti. Kako su bili slijepioni, koji su zbacili slatko blaženstvo božje ljubavi! To je bilo sve u životu. To je bilo svijetlo, na koje su tineobični spojevi nagona — njena duša — lepršajući kao leptirići, u slijepoj noći i nepodnosivoj čežnji biliprivučeni.Neobična, neobična misao, da je ona, Lucy Moore, zaista bila spremna da ide u samostan. Samo je ona moglarazumjeti pravo značenje toga koraka. »Sve — sve za Isusa!« Njemu se ona podala sa svim strastvenim žaromzaručnice!29 Tri ljubavi449IIITako je, kako joj je njezin duhovni savjetnik predložio, pisala Edwarđu, i slijedeće je subote bila začuđenanačinom njegova odgovora. Jer njegov odgovor ne bijaše pismo, već, zaista, posjet, osobni posjet kanonikov.»Došao sam, Lucy«, reče poslije nagloga pozdravljanja, bez oklijevanja i prilično bez daha. »Zaposlen sam.Veoma sam zaposlen. U četiri imam sastanak dijeceze, ali sam jednostavno morao doći.« Posljednjih se godinajedva primjetno promijenio — plahost mu sada bijaše pokrivena dostojanstvom, blagost čeznula za svečanimdržanjem. »Što znači to, što mi pišeš u pismu?« nastavi, dižući obrve s ljubaznim predbacivanjem i vadećipismeni dokaz iz džepa. »To sigurno ne misliš ozbiljno?«»Potpuno ozbiljno« uvjeravala ga je, mirno ga gledajući kako sjeda u sobnu ljuljačku, sada jedinu sigurnu stolicuu njezinu stanu. Bila je iznenađena njegovim posjetom, ali nije bila u neprilici. Davno su prošli dani, kada joj jesiromaštvo njezina doma tjeralo stid u obraz. Ne, sada je plivala u tome siromaštvu — siromaštvupropovijedanom od Krista.»Ali to ne može biti ozbiljno, moja draga Lucy«, prigovaraše kanonik, hladeći lice pismom — suviše se brzopopeo uza stube, i posljednje je vrijeme trpio donekle od nateklih jetara — »ili bar nisi sasvim nacistu — oprostimi — što namjeravaš. Da li znaš, što to znači — kakvu muku to donosi sa sobom?«»Nikakvu veću muku, no što sam naučena. Pravilnik mi je objašnjen. -Osim toga, tu muku prinosim bogu.« Bilaje smirena — smirena i pribrana.»Svakako vrlo pohvalno.« Pogleda je obzirno. »Ali govoreći sasvim iskreno, Lucy, ti u svojim godinama ne smi-ješ ni u snu misliti na to.«Godine! Zar je možda mislio kod toga izraza s mnogo značenja na neke nastrane pobude? A njoj je bilo samočetrdeset i dvije. Nabra čelo, htjede nešto reći; ali on nastavi naglo.»Sada bih ti htio reći nekoliko riječi. U posljednje si vrijeme doživjela veoma teške časove, moja draga. Ali put,kojim si pošla, čini ti čast. Petrova ženidba, gotovo bijeg — da, to je bilo iznenađenje i za mene. Tako mlad! Alikonačna450I—- to je zakon prirode. Kako kaže sveti Pavao: »Bolje je oženiti se, nego trpjeti« — na svaki bi ga način jednommorala izgubiti. Prije ild poslije — što to znači? I nije ni tako-suviše rano. U Španiji, dakle« — mislio je toplapogleda na minule dane — »u Španiji se uzimaju veoma mladi. Brzo sazrijevaju, naročito žene. Čak sam vidio,da se uzima i sa četrnaest. Osim toga, Petar je dobio tako sjajnu partiju. Krasna djevojka, katolikinja — da,dražesna djevojka — dražesna« — pusti, da mu taj pridjev zadovoljno klizne s jezika — »i još bogata — kakviizgledi za mladića s tom lijepom praksom u Londonu. Piše mi, da sjajno napreduje — čak da liječi i plemstvo,sposoban mladić. Za nekoliko mjeseci po prilici bit će u stanju, da se brine za tebe. Ti si mnogo za njega učinila— da, svakako da jesi — ali će ti to biti vraćeno, ako budeš imala strpljenja.« Nasloni se unazad i ispruži mekubijelu ruku. »Pax vobiscum!« Njegov je izraz govorio sasvim jasno: na što! na što se ti imaš potužiti!»Mislim, da pitanje o tome, što je prošlo, nema s tim nikakve veze« reče ona sa začudnom blagošću. »Moramsamo gledati u budućnost.«»Da, da, moja draga. Ali te možda navodi na to, da prenagliš, razumljiva žalost, srdžba. Mislim na to vjenčanje,ta.ko reći iza tvojih leđa. Ali bog zna, da s tim nemam ništa.«Ona polako strese glavom, ulažući svoje neopozive argumente.»Ti me ne poznaješ ni sada još, Edwarde! Ta misao znači sada za mene sve. U našem sam Gospodu našla sreću,neizmjernu sreću.«Ironična činjenica: prelat se uplaši od njezinih riječi kao uplašen konj; onda je duž svoga finoga nosa pogledadvojbeno.»Da, da«, ponovi, ovoga puta dobroćudni]e. Zastade. »Dobro, priznajem, da hoćeš ići — no da li si tu žrtvu od-mjerila?« Zategnu usne. »Ne može se svijet tako lako napustiti, kako ti misliš.«

Ona lakim trzajem usana mišljaše na ovo »svijet«: brlog, ovaj stan, njezin suri robovski život.»Ja to mogu«, odgovori, kraće, nego što je namjeravala. »I ja ću ga se odreći.«»I onda samostanska život«, istrajaše on prodorno. »Za taj se život mora biti postepeno uobličen, dok je čovjekjošl.29*451mlad. Ti ćeš naći, u svojim godinama — da, naći ćeš u tome poniženja.« , ,,»Zar ga ovdje nisam dosta našla?« odvrati ona, bez gorčine. »Zar nisam ustanovila, da ovaj život ništa ne sadrži,osim ljubavi prema bogu?«»Možeš bogu služiti i napolju, u svijetu«, nagovaraše je on, lako pocrvenjevši. »Mi svećenici radimo to.«»Za mene je sve ili ništa«, odgovori ona odmah, čvrsto. »Na mene je došao poziv.«On pucne jezikom, misleći na one dane, kad je bila tako elegantno obučena, svježa i zavodljiva, i kad je došla knjemu sa svojim sinom. Kako bi je samo mogao odvratiti od te — da, te gluposti?»Što te je napalo?« upita je napokon, mjereći je oštro; onda se odjednom njegova duga gornja usna trže u ugodanosmijeh; i sjećajući se toga, da je uvijek rado slušala njegove male duhovitosti, dodade: »Nadam se, da nisi imalaviziju, nadam se — sličnu kao stara dama, koja je bila nedavno kod mene. Gospođica Mac Tara — ti ćeš je se jošsjećati.« Za-stade, ovlaži usne načinom najboljega odgoja. »Ona je imućna, jedan od mojih najboljih župljana, itako pobožna, kako se samo može poželjeti. »Kanoniče«, reče mi u velikom uzbuđenju, »vidjela sam nebeskuvisinu. Vidjela sam boga oca i boga sina. Poslije večere sinoć vidjela sam ih tako jasno, kao sada vašuvelečasnost.« »Oh,« rekoh — dobro je poznajem, znaš, i ona voli uvečer svoju čašicu vina. »Poslije večere,dakle? A koliko ste popili porta?« »Samo dvije čašice, kanoniče. Nikada ne pijem više. Recite mi, da li je to biločudo?« »Dvije čašice«, odgovorih. Idite kući, moja draga dobra dušo. Večeras popijte tri čašice, i bez sumnjećete vidjeti cijelo sveto trojstvo.«Blagonaklono se smijao svojoj vlastitoj šali — koju je tako izvrsno izveo; ali njeno lice ne pokazivaše nikakavosmijeh ostavši tako ukočeno, da se njegova radost postepeno zasu pijeskom. Nastupi kratka stanka, za koje ju jegledao sa strane, zbunjen neuspjehom svoje dobre namjere.»Budi razumna sada, Lucy«, reče napokon u pomirljivu tonu. »Nikada se nisam miješao u tvoje stvari; ali sada— ja sam svećenik i sve to poznajem iz neposredne blizine — ja te odlučno odvraćam od toga.«452

Ona ga pogleda, kako je tu sjedio, dobro ugojen, okruglastih ruku i obraza, i uglađen dobrim životom i sosjećajem vlastite važnosti, onda odmah njezine misli odletješe Talbo-tovoj pojavi; mršavoj, izgladnjeloj,iscrpljenoj od unutarnjega žara. Čelo joj se nabra. Vjerovahu li oba ova čovjeka u istu vjeru? Znala je, na svakinačin, za kojim primjerom želi da se povede.»Otac Talbot mi je rekao, da sam pozvana«, odgovori hladno. »On me je savjetovao, da idem.«Njegovo lice obli duboko crvenilo.»Talbot!« izreče. »On je zaslijepljen — buntovnik; i — i biskup je bacio oko na njega. Ti ne smiješ previšepolagati na njegove riječi. Mi imamo dužnosti prema životu i prema sebi samima.« Zastade, opet brzo povratisvećeničku blagost i nastavi ozbiljno i uporno: »Ne! Ne diže se naš ugled ovdje, kad jurimo okolo u starimodijelima i šišamo glave; mi moramo ići s vremenom. Pazi, baš sam jučer kod jednoga probudio zanimanje zavjeru pri partiji golfa —« Govorio je sa zadovoljstvom i ne bez određenog autoriteta — bio je dobro poznat kaoigrač.Ona ga pogleda neposredno, očima, koje su izgledale kao da će ga probušiti.»Upravo ti, prije svih ostalih — ti zaista ne ćeš pokušati da me odvratiš od toga, da se posvetim službi božjoj!«Crvenilo mu se, koje još nije nestalo, odmah produbi; nemirno se vrpoljio; njezina otvorenost ne bijaše zapravosuviše ukusna.»Ja hoću samo da te sačuvam od jedne gluposti. Ti si prilično tvrdoglava — ne ću kazati smušena, i ponekaduzmeš uzde jako među zube. Svaki će ti razuman čovjek reći isto što i ja. Sama gospođica O'Regan misli —«Rečenicu prekide značajnim pokretom ramena.Tako, dakle je govorio o njoj s gospođicom O'Regen — s tom blijedom čuvaricom njegove flanelske udobnosti!Opet u njoj usplamti onaj osjećaj gorke povrede.

»Takva sam, kakva sam«, reče brzo, »i takvom me je stvorio bog. Ali nikada ne bih o tebi govorila iza tvojihleđa. I, još više, poslije tvojih riječi moglo se misliti, da idem đavolu, a ne u samostan.«Uvrijeđen, trže se unazad, uzdiže ruke — gotovo apo-v stolska pojava.453»Lucy — Lucy«, protestiraše, »taj tvoj jezik!«Ona se svlada, spusti ruke u krilo.»Oprosti, Edwarde«, reče čvrsto, ali s jasnom oznakom njezine nove poniznosti naginjanjem glave. »Ali idem.Ništa, što možeš reći, ne ćeš to izmijeniti. Idem, da se žrtvujem za Isusa!«Slijedila je duža šutnja poslije tih posljednjih riječi, koje su, kako je izgledalo, dolazile iz dna njezine duše.»Dobro, dobro«, reče on s pokretom, koji je izražavao bolnu rezignaciju — da li je ova bila istinita ili ne, to senije moglo vidjeti — »radi po svojoj volji. Ali onda nemoj reći da te nisam opominjao.« Pogleda okolo po sobi sizrazom čovjeka, koji je izvršio svoju dužnost. Vladala je tišina, onda ona diže pogled.»Mogu li ti ponuditi šalicu čaja?« upita, sasvim blago. »Ne će mi praviti nikakve poteškoće.«»Ne, ne,« odbijaše on, dižući se. »Poslije sastanka sam na objedu kod nadbiskupa. Prije toga ne ću ništauzimati.«Svoju dužnost je ispunio, izgledalo je, da hoće žurno da ode.U malom se predsoblju rukovaše čvrsto, i on u pritisku svojih punašnih prstiju dade svečani izraz.»Zbogom, Lucy, i bog neka te blagoslovi. Možda će ti, poslije svega, biti udijeljena milost, da uspiješ. Jer smo ubožjim rukatma — mi i svi ljudi.«Dok je stajala na pragu, ispunio je gotovo cijela vrata, ali, usprkos njegovoj krupnoj masi tijela, korak mu bješe,kada je odmjereno silazio stubama, mek i pun.Ona brzo zatvori vrata za njim i povrati se u sobu. E!d-ward ju je opominjao da se sasvim ne posveti bogu! Zarbi se mogla zamisliti smješnija situacija? Ali ona nije bila raspoložena za smijeh. Naprotiv, usne joj se stisnuše;pogled joj posta mek i svijetlio je nekadanjim sjajem; ništa je nije moglo odvratiti od radosti i slave njezinapredavanja. Bilo je jasno — jasno, da on to uopće nije razumio. Ona će se usprkos njemu posvetiti Isusu. Pogledjoj se polako upravi u daljinu, i u njen vidokrug iskrsnu vizija Kristove pojave, krvave, sa pet dubokih rana,raširenih ruku prema njoj.454IVZnala je, neizbježno, sa svim uvjerenjem onoga unutarnjega svijetla, da će ići, ali je, kada je konačno došaoodgovor da je primljena, odjednom osjetila navalu sretnoga blaženstva. Časna joj je majka generalica, finimuglađenim rukopisom, i začuđujućim odličnim engleskim jezikom, sa-općivala, da je dobila »snažan utisak« odLucijina pisma i preporuke dobroga oca Talbota. Zbog toga je, usprkos gospođinim godinama, pripravna da jeprimi u red uz već navedene uvjete kao početnicu. Neka je hvala bogu! Okom je vjere Lucy vidjela, da se prednjom otvaraju vrata; otvaraju k zadovoljstvu i sreći molitve.Veselo se i odmah počne pripremati za odlazak iz jedne sredine, od koje je godinama bila neizmjerno tlačena.Osjeti neobičnu slobodu, osjeti olakšanje i energiju, užarenu energiju, koja je dolazila iz unutarnje vatre. Misao,da je morala napustiti zemlju, nije za nju značila nikakvu teškoću. Tome se veselila. »Odreci se svega što imaš islijedi me«, zapovijedao je Gospod. A čega je ona zapravo imala da se odrekne?'Pobrinula se za odnošenje svojih stvari, koje je stareti-nar njezine četvrti — drugi ne bi te starudije ni primio —kupio za četrdeset i pet šilinga. Četrdeset i pet šilinga — to je bilo bar nešto, što pokriva tek jedan dio njezinihizdataka. Radi ostatka morala se obratiti svome sinu — radilo se o jednoj neznatnoj sumi, za koju je bilonemoguće, da bi je mogao odbiti. Ipak joj je bilo slično, da mu nije pisala. Htjela mu je u Londonu sve ličnoobjasniti. Imala je svoj vlastiti način rada. Da, odlučila se da otputuje bez mnogo buke. Prema kome treba da imaobzira? Prema Richardu i Evi, Joeu, Polly, čak Edwarđu? Taj događaj ne će uzvitlati mirnu površinu tihegzistencija. Tako je bio skučen njezin život događajima, za koje je sama bila kriva, da se već sada osjećalaizoliranom, čudnovato izdvojenom. S ocem je Talbo-tom govorila više puta, to su bili formalni razgovori, čija jesuzdržljivost izgleda potpirivala vatru njezine revnosti. Prolaznu joj je žalost pričinjavalo to, da se oprosti sgospođicom Tinto, ali se od ostalih poznatih oprostila ravnodušno i veselo, ne otkrivajući svoju namjeru. Onanapušta svoj455posao; ide na jug, na odmor, u neku svrhu, koja joj je upravo došla u pamet. Nije željela teatralni rastanak. Ikako je rado išla!I tako je, ujutro prvoga ožujka, sjedila u vlaku za London, blijeda, jednostavno obučena, žena srednjih godinačvrsta pogleda i s lakim naborima na čelu, imala je iznad sebe u mreži za prtljag smješten zgnječeni nekadašnjikovčeg svoga sina — zar je ona mogla predvidjeti njegovu sadanju upotrebu? — u kome je bilo zapakovanosamo nekoliko stvari. U desnoj je rukavici imala voznu kartu, u novčarci nešto manje od tri funte, a u srcu,strastveno čuvano kao blago, skupocjeni posjed ljubavi prema bogu.Možda joj se put zbog njezina žara činio iznad svakoga očekivanja dug. Putovala je samo malo — u stvarinikada, i premda se Frank po svome običaju sasvim neodređeno igrao mišlju o putovanju po Kontinentu, nikadanije išla iz Škotske. Hrane nije imala sa sobom; novine joj nisu trebale; nije žalila za razgovorom. Sjedila jesasvim tiho u kutu svoga kupeja, šutjela, udubljena u razmišljanje, ispunjena zanosnim oduševljenjem.

U Creweu je popila šalicu čaja i pojela komad kolača, stojeći i na brzinu u bifeu.U Eustonu, kamo je napokon stigla u šest, stupi u gužvu na peronu i odmah pozove nosača, koji opet, pozovejedno-preg. Usred gurnjave bijaše potpuno mirna, i imala je svoj plan jasno u glavi. Nije htjela ići svome sinu.Ne. Niti je gojila bijesnu srdžbu, a nije više osjećala ni ljubomore prema Rosie, ali im se nije htjela nametnuti.Otišla je u mali hotel u Gower Street, toplo preporučen od gospođice Tinto, koja ga je, pri jednom nezaboravnomizletu sa svojom sestrom, našla »poštenim i solidnim«. Ovdje nije bilo, iako nije najavila dolazak, nikakvihteškoća. Mirno je i sabrano, neuznemi-rivana galamom ulica ili čudnovatim doživljajima što ulazi u strani hotel,naručila svoju sobu, kao da je u takvim stvarima veoma iskusna. Onda odmah siđe dolje, da telefonira svomesinu. Njegovo je ime stajalo u knjizi, i njegov broj, ona je to lako našla, i bez odugovlačenja nazove. Bio je samna aparatu i odazvao se veselim, uslužnim, izričito službenim glasom* punim očekivanjS; ali krađa se onajavila i rekla

odakle govori, postade taj glas upravo na groteskan način-slab. Poslije duge, čudne šutnje, dođe odgovor,prilično pro-mukao:»Što — što ti radiš ovdje, tako ti cijeloga svijeta!«»Dođi k meni«, odgovori ona; »onda ću ti reći.« Nastupi mučna stanka; naprosto je mogla vidjeti, kako jesvladan s čuđenjem.»Ali bilo bi bolje, da dođeš ovamo, majko,« i onda opet stanka. »Zašto nisi ništa rekla o svome putu? Da — timoraš doći ovamo.«Usne su joj se tiho smiješile u školjku.»Čekam te dakle tokom večeri«, reče ona. Onda objesi slušalicu i izađe iž govornice.Pola sata Aasnije došao je, uzrujan, zbunjen, skrivajući jedan osjećaj naglašavanjem drugoga. I sada su sjedili unjenoj sobi licem u lice jedno prema drugome — on se bacio na krevet, ona naslonjena na slamnoj stolici, jedinoju prostoriji — oboje ganuti sjećanjem na sve ono, što se dogodilo od njihova posljednjeg sastanka.»To ti ne misliš ozbiljno, majko,« reče on po treći put,, još uvijek bez daha i ne shvaćajući. »Zaista, to je zamene najteži potres od —« Prekide i poče trgati tanki crveni jorgan. »Ne mogu razumjeti, zašto'me nisi moglaobavijestiti«.»A jesi li ti mene obavijestio?« upita ona s lakim žalosnim osmijehom.On duboko pocrveni, još uvijek sagnute glave, prsti su mu nastavili igru s jorganom.»Rosie bi željela, da dođeš k nama«, objasni on zbunjeno. »Ona to zaista želi. To je bilo posljednje, što mi jerekla prije nego što sam došao ovamo.« On zastade, odjednom ožalošćen. »To je takva zbrka, da si odjednomovako banula. I ta tvoja-misao u tvojim godinama — tako što još nikada nisam čuo. Što će, za boga miloga, ljudireći?«Ona ga mirno pogleda, nešto sažaljivo. Bilo je to prirodno, što se brinuo o ništavilu svijeta. Usprkos njezinoj:pripravnosti, duboko ju je uzbudilo to, što ga opet vidi. Sva se prisnost njihova zajedničkoga života opet diže iizađe pred nju. Tako se malo promijenio: njegovo držanje, njegov osmijeh, ostali su isti, pokazivaše staruplašljivu, nehotičnu dražesnost. Još ga je uvijek voljela; ali sada, naravno, njezin stav, nje'zina ljubav, bijahudrugačiji. Sve je vidjela u pra-45645T-vom svijetlu — sada su male stvari života bile prognane kao nevažne prema jedinom važnom i vječitomcilju spasenja. Njezine su mu se oči smiješile. Da li se zaista jednom mučila u grozničavom trudu, da bi kroznjegov uspjeh postigla "svjetovno zadovoljstvo? Čudna ludost! Nikakvo čudo, da je bila kažnjena. U ovome jetrenutku vidjela bistro i jasno pravednost kazne, koju je izdržala, i, u uzvišenoj spoznaji, pokorila joj se kaoinstrumentu svoga puta k milosti.»Ne ću ništa da znam o tome, da se ti tamo živa zakopaš«, negodovaše on opet. »To mi slabo služi na čast.«»Znam, što osjećaš, moj sine«, reče ona polako, i dok je govorila, njezina kratka pojava dostiže veličanstvenuveličinu, »ali ipak idem.«»Dođi k nama i smatraj to kao svršeno. Kažem ti, da Rosie hoće, da dođeš k nama.«»Kakvog bi to imalo smisla?« odgovori ona s neobičnim, nesvijesnim neprijateljstvom. »Rosie me više nikadane će vidjeti. Odlazim neodgodivo — sutra ili prekosutra.«On diže pogled, napola moleći, napola žalostan.»Ti mi ne pripisuješ krivicu? To je bilo samo prirodno.«»Ne krivim te ni za što. Ti ne razumiješ, kako sam sretna.«

»Htio sam toliko učiniti za tebe«, reče on plašljivo. »Ti znaš, što sam ti pisao. Bilo je samo pitanje vremena. Svesam htio učiniti za tebe.«»Naravno da ima određenih stvari, koje mi trebaju« odvrati ona, mirno, držeći situaciju. »Troškovi suneznatni.«Oči mu se odjednom ovlažiše, instinkt posjedovanja bijaše mu svladan od misli na njezin odlazak, opet jenegodovao i uvjeravaše je u svoju spremnost, da joj pomogne. U navali osjećaja njegova prirodna škrtost bijašesavladana; pitaše za pojedinosti, izvuče novčarku, dirljivo joj pruži nekoliko novčanica.»Nabavi sve, što trebaš«, reče nježno. »To je najmanje, što mogu učiniti za tebe.« Imao je svu mekoćuMooreovih u trenucima krize, i dao je svoj dar određenom širokogrud-nošću; zapravo, iz toga je crpio osjećaj, daje svoju dužnost -obavio revnosno. Prije devet mjeseci ona bi taj dar prezirno odbila, ali sada je uzela novac bezprigovora ili premišljanja. On nije bio određen za nju, nego za boga. I, još više pogođen tim mirom nego bilokakvim izrazom osjećaja, svladan trenutnom nježnošću, obasipao ju je daljim uvjeravanjem, obe-458•ćanjima, izrazima žaljenja. Ali je njezino samosvladavanje bilo veliko. Imao je neobičan osjećaj, da je ona odnjega udaljena vječnostima. Kada je ustao da ode, reče, nesretno:»Doći ću k tebi sutra.« Ona mu se opet nasmiješi i poljubi ga.Kada je otišao, sjedila je trenutak zamišljeno, onda ustane, spremi novac, koji joj je dao, i siđe niz stube. Tamouđe u udobnu, crvenosmeđe tapetiranu blagovaonicu, gdje je po-služiše jednostavnim, ali izvrsnim jelom. Jela jes uživanjem, ali, sjedeći u kutu, nije poklanjala nikakve pažnje ostalim gostima u dvorani. Pogled joj, koji se,kako je izgledalo, školovao za poniznost i pobožnost, ostade ukočen, upravljen na sivobijeli stolnjak. Čim jezavršila, odmah se diže.Još nije bilo osam sati, i ona, tjerana unutarnjom snagom, uze šešir i kaput, raspita se u uredu, izađe iz hotela.Ulice su kucale životom: nalikovale su na velike žile, kroz koje prolazi stalna živa struja. Uzduž su vozilidvoprezi i taksiji. Ljudi su odlazili na večeru — ili u kazalište. Jedna se privatna kola provezoše. Vidjela jesvjetlucanje bijelih prsa košulje, svijetljenje jednog golog ramena. Često je u prošlim vremenima puna veselogiščekivanja gledala, kako dolazi njezin prvi posjet Londonu — najprije se o njem dogovarala s Frankom i onda,dugo vremena po tome, s Petrom: u taj su program uzeli i malu gozbu, u Trocađeru — odlučili su se na kicošenje— možda čak i malo vina; dobar komad u kazalištu da se odobre ili nasmiju; onda večera negdje u Sohou radiprave boemske okoline — da, ona je to sve planirala.Ali je sada sve to prošlo— bijaše pepeo u njezinim ustima, neželjen, neopažen. Kada bi joj netko ponudio taj ne-kada davno tako željeni program, hladno bi okrenula glavu. To nije bilo ništa — ništa u usporedbi s ovim, štosada ima. Dok je išla dalje, osjeti čežnju — slatku čežnju, koju je samo ona mogla razumjeti. Tokom cijelogadana morala se lišiti utjehe posjeta crkvi, a u srcu joj je bila želja, koja je kliktala za tim, da bude zadovoljena.Opet se morala propitati, ali je poslije malo traženja nađe i uđe u crkvu, u koju su je bili uputili. Tu je klekla iprekrstila se s uzdahom sreće.Bilo je kasno kad se vratila u hotel; umorna od puta, spavala je čvrsto — sretnim snom bez snova. Slijedeće jutro459ustade rano. Imala je nabaviti svoju opremu, i poslije doručka, uzme list majke nadstojnice i novac, koji joj jedao Petar, te izađe.Bilo je teško; pokušala je u četiri trgovine bez uspjeha: dizali su obrve na grubi materijal i obični kroj stvari, kojeje tražila. Ali sada uzdignute obrve nisu za nju više ništa značile, i napokon, poslije dugoga traženja — traženja,koje je za nju u njezinu revnom raspoloženju postalo pravo veselje — dođe u jednu tihu radnju u Edgware Road,u kojoj su imali što joj je trebalo: skromna crna haljina od serža, koja joj je dopirala od vrata do gležnjeva, gruborublje iz materijala garantirano trajnog, vunene čarape, pamučne kre-vetske plahte i par grubih gunjeva. Ukupanizdatak bio je prilično malen — cijene su bile u skladu sa skromnošću dućana — a mogla se pouzdati u to, da jekupila samo vrijedne stvari, ako ne sebe radi, a ono radi volje Isusove. Kasnije su tokom dana kupljene stvariposlane u hotel, gdje ih je brižno stavila u svoj kovčeg.Uvečer je opet posjeti sin, i jedan su sat sjedili zajedno u njenoj maloj spavaćoj sobi. Bio je' to čudnovatrazgovor, obilježen istom takvom njegovom čudnom usiljenošću. Ona je opet osjećala ono bujanje svojesklonosti prema njemu: ta ljubav nikada nije mogla proći; ali je ona sada prije bila u sjećanju nego upreživljavanju, kao osjećaj, koji je postojao, koji je još prepoznala, ali prepoznala iz daljine, kao udaljen odstremljenja njezine duše. Ali je ipak bila žalosna radi njegova očaja. On je sada imao vremena da razmišlja o po-ložaju, i bio je duboko pogođen neopozivošću rastanka. Njegova sebičnost ne bijaše obrana protiv te navalenaslijeđenoga osjećaja, niti je bila dovoljno velika, da bi se oduprla očevidnoj prijetnji njezina odlaska. Da se toodigralo daleko od njega — da je ona otišla neposredno iz Glasgowa — sve bi bilo drugačije. Posjedovao jejednu sretnu, uz neznatni egoizam tako čestu osobinu, da može da isključi stvari, koje su bile van njegoveneposredne pristupačne sfere. Njegova ženidba, na primjer, provedena dok nje nije bilo, pokazivala je to osobitojasno. Onda je mogao da mučnu misao na majku i njezin očaj jednostavno protjera. Ali sada —ta nesretnasituacija, dovedena mu neposredno pred oči njezinom stvarnom prisutnošću u toj maloj spavaćoj sobi — to jeprobudilo živu bol, iako možda prolaznu.460

Pitao ju je opet i opet, da li joj je dao dovoljno novaca; ponudio joj, sasvim iskreno, još. Bar je to bio jasanprimjer njegove iskrenosti! Ali ona se skoro smiješila: što bi joj novac mogao koristiti sada? On će na sebepreuzeti njezinu malu obavezu prema redu — i to je dovoljna naknada za sve, što je ona učinila za njega.Čudnovato, taj trud, jednom za nju tako očajan, postade, u sjećanju, dalek i čak sićušan. Dok ga je trpjela,izgledao je nezaboravan, pekao je kao porođajna muka; ali sada se ta muka smanjila na jednu čudnovatubeznačajnost.Bio je vrlo osjećajan, suze su mu napunile oči, kada ju je pitao, zašto ga ostavlja. Opet je i opet počeo s tim:cijelo je vrijeme imao planove za njezinu budućnost; to je namjeravao izvršiti, i to je predvidio; a prije svega,ona ima, kako to točno zna, uvijek dom u njegovu domu; sama je Rosie rekla —Da, iako ga je tješila, bio je duboko zbunjen. Ništa nije koristilo, što je ukazivala na vidne znakove svoje sreće,njegova je klonulost postajala još veća. Godine su prohujale preko njih, ali su, njoj se tako činilo, opet bili uonim danima njegova djetinjstva u Ardfillanu. I stvarno, kada se oprostio, gotovo je plakao — to je bila takoočito dječačka žalost, da joj je izmamila blagi sažaljivi osmijeh. Kada je napokon otišao, ostala je sjedeći,udubljena u misli na ono vrijeme, pogled joj bijaše uravnotežen, onaj jedva primjetni osmijeh sjećanja ležao jojje još uvijek oko lako otvorenih usta. Nekako je imala osjećaj, da bi se rado ovako rastala od njega, r to je biorastanak.Obećao joj je, da će je slijedeće jutro odvesti na Victo-ria-kolodvor. Ali se njen predosjećaj ostvari: kada je došlojutro, telefonom je obaviještena, da je zadržan slučajem jednoga pacijenta i da će doći ravno na kolodvor. Alinije došao: to nije bila njegova krivica; nije mogao ostaviti pacijenta. I ona je u određenom smislu bilazadovoljna time. Stalno je gojila želju, da njen odlazak proteče mirno i nenapadno. Nikakvo prijetvornoodricanje — nikakav melodra-matični rastanak, nikakvo veliko hinjenje osjećaja sada na pragu samostana. Većje sama misao na to ispuni prezirom. Njen je osjećaj ležao u njoj — ljubav prema bogu; žrtvovati se bogu: to jebio poticaj, snaga, koja ju je strastvenom žestinom tjerala na ovaj korak. I sada je pala i posljednja461ograda, prebrođena je posljednja svjetovna zapreka, zvižduci, sve brže i brže lokomotive u vožnji nalikovalisu zvucima truba, koji su objavljivali slavu božju.Sa svoga sjedišta u kupeju gledala je kroz prozor, dok je vedra priroda Kenta — ljepša nego ikakva slika —promicala pred njenim zanesenim i svijetlim očima. Usta su joj nijemo kao dašak oblikovala: »Slava bogu.«Kotači su odgovarali i ponovno odgovarali taj neizgovoreni hosana. »Slava bogu«; »slava bogu«; »slava bogu«!To je u njoj glasno brujalo kao orgulje, i u ekstazi bez riječi odlazilo s nje na svi-jetloplavu kupolu neba.Da; bog je zaista bio milostiv prema njoj, već u tim manjim stvarima, koje je tako malo cijenila. I protiv volje,bojala se plovidbe, ali kad je došla do Dovera i njegovih vap-nenačkih stijena, našla je more tiho i mirno kaojezero bez vjetra. Sve joj je išlo na ruku. Bog je sjedio na svome prijestolju u krasoti svoga hrama i smiješio sena nju dobroćudnom svemoći.Jednolično njihanje lađe, koja je mirno plovila, stupi na mjesto grmljavine kotača, ali je to za nju bio isti ritam.Išao je naprijed — naprijed u susret posljednjem cilju njezina bivstvovanja.To bijaše smisao njezina puta — blaženstvo, burno, užareno, meko: lupanje u njezinim grudima nalik na lupanjekrila o vjetar. U Calaisu je brzo prošla carinu — prtljaga joj se po oznaci imala pregledati tek u Bruxellesu — ibez scene ili teškoće nesporazumijevanja sasvim nesmetano uđe u »brzi«. Sve joj je to bilo tako lako, kaovođeno onom božanskom rukom. Vlak pođe; opet kotači počeše svoje trijumfalno pjevanje. Uzbuđenje se u njojdiže brzo, ne zbog novoga pejsaža? ravne sive zemlje s bijelim drumovima i redovima jablana,, koji su prolazilikraj nje kao san: nego zbog izgleda na skori kraj njezina puta. To bijaše gotovo nastojanje, živa žedna revnost.Mislila je, kako je prije devet mjeseci smatrala svoj život završenim. Gotovo se smijala na to — smijala glasno.Ništa u tome njezinu životu — a taj je kraj nje projurio kao sada pejsaž — nije nalikovalo ovome. Kako bimoglo i biti? Njezini osjećaji za muža i za sina — kako bi mogli biti jednaki sadanjoj ljubavi prema Isusu? I to,želja da pokloni sebe Isusu, bijaše uistinu razlog, da je sjedila u tome vlaku, koji je lupao bliže i bliže njemu.162U Tournaiu joj voznu kartu, sada još samo ostatak, ponovo probušiše. Kasnije je jela sendviče, koje je ponijela izhotela. Jedna Engleskinja, koja je sjedila njoj nasuprot, poče površni razgovor. Lucy odgovori, čak se i smiješilana njezine primjedbe; bila je, doduše, ljubazna, ali na odstojanju. Kako bi i moglo biti 'drugačije? Prošli su Lille,Baisieux i Blan-dain. Da li se osjećala umorna? Leđa su je malo boljela; možda su joj oči bile vrele i upaljene; aliduh joj je bio veseo, jedva da je osjećala umor. Bila je cijelo vrijeme pod silnim utiskom, da se približava, i kadasu, napokon, ravni sunčani zraci parali tamno nebo i klizili preko smušenog kaosa krovova i tornjeva, vlak jeusporio i ušao u stanicu. Bila je u Bruxellesu.Odmah siđe na peron, na kome za trenutak zastade, svojom je nepokretnošću dijelila struju mase, koja se valjala.Onda se njezin izraz odjednom ozari; primijetila je dvije redovnice, kako stoje blizu ograde, i one su je, očito,kako god to izgledalo neshvatljivo, primijetile. Ona pođe; također pođoše i one dvije; nehotice je između njihbrzinom strijele skliznuo pogled upoznavanja; one su išle naprijed jedna za drugom. Oh, sreće ■— oh,uzbudljivog sastanka, predodređenog J°j °d rođenja.»Dolazite iz Engleske?« reče manja od sestara, smiješila se i klimala glavom. Govorila je zadivljujuće dobroengleski — i to je, .kao i ovaj, tako jednostavni susret, primjer dobrote i ohrabrenja providnosti.

»Vrlo skoro«, reče druga redovnica, također engleski, ali pogrešno i s naporom, pokretom je glave označilasmisao svojih riječi — naime da je vlak stigao točno.»To je lijepo od vas, što ste došle po mene«, mrmljala je Lucy. Iako je imala nejasnih briga zbog dolaska isamoće u tom stranom gradu, sada ih je oplakivala svojom zahvalnošću.»Nije to ništa«, reče prva; »tako nam je bilo naređeno.« Ona prekide, onda, pokazujući na svoju pratilju,predstavljajući, dodade. »Časna majka Marija Emanuela, odgojiteljica početnica; a ja — ja sam sestra Josephine,nadzornica postu-latkinja.«Lucy im odvrati toplim osmijehom.»Vi govorite engleski tako dobro.«463»Nije to ništa«, reče sestra Josephine opet. »Imamo u Engleskoj nekoliko kuća. Majka generalica govoritakođer vrlo dobro«.»Ali ne smijemo stajati«, prekide majka Marija Emanuela mirno.»Ne, ne, ne smijemo stajati«, odmah prihvati sestra Josephine. »Tamo je prtljaga.« Okrene se, prilično svijesnakrivice, i ode naprijed put carinarnice. Tu je, dok je kovčeg donesen, Lucy imala vremena da odmjeri objeredovnice.Nosile su dugi tamni kaput za izlaz, koji je prekrivao redovničko odijelo, zastirući cijelu pojavu, i svaka je imalabijelu kapu na glavi i povez preko čela pod crnom koprenom reda. Time je njihova sličnost završavala.Sestra je Josephine bila srednjega rasta, tamnije i mutnije kože lica s proširenim porama, tupa nosa, malihzelenih očiju, živih, obrva, kao da govore, i vesela, brza, djetinjasta držanja. Nejasno je podsjećala na nekoga, alitko je to bio, to se Lucy trenutno nije mogla sjetiti.Časna majka Marija Emanuela, učiteljica početnica, bijaše krupna, ozbiljna, plavih očiju, uskih, vrlo suhih usana,oštrih zubi, očnjaka, koji su stajali vidno naprijed kad se u rijetkim prilikama smiješila, i imala je takoujednačeno i bezlično držanje, da je izgledala gotovo egzaltirana. Sestra je Josephine, kako je izgledalo,pokazivala prema njoj otvorenu i uslužnu poslušnost, ne toliko radi neke razlike u rangu, koliko iz onogapoštovanja — nesretnoga duga, koji slabiji karakter plaća jačemu.Upravo je sada Josephine makla rukama i govorila veoma brzo na francuskom jeziku carinarniku, koji je pažljivoslušao, klanjao se i opet klanjao s velikim uvaženjem, i konačno ukočeno s istim izrazom poštovanja skinuosvoju visoku kapu. Potoni je plavom kredom napravio zamršene šare na otvorenom kovčegu, onda je odjednomviknuo: »Nosač!«U trenutku se stvori nosač u plavoj bluzi i stavi kovčeg na rame.»To je veoma ugodno«, reče Josephine, okrećući se da ide s izrazom velikog zadovoljstva. Govorila je torzo, br-bljavo, ali s poštovanjem prema svojoj drugarici, i kada su sve tri išle duž perona, ona primijeti Luciji:»To je otac naše sestre Claire. On stoji visoko — vrlo visoko kod carine.« Pokaza jednu pristojnu visinu. »Našese-464stre, koje dolaze u Sentiens, ne plaćaju carinu. To je ipak velika povlastica.«Izađoše iz kolodvora na otvoreni veliki trg i odmah uđože u jeđnopreg, koji je čekao. Nosač je otpušten s malimbijelim srebrnim novčićem i ukočenim klimanjem Marije Emanuele; vrata se zalupiše; jeđnopreg pođekaldrmom. Lucy, koja se kod tog ljuljanja morala sabrati, držaše pogled oboren; osjećala je, kako je objeredovnice sa suprotnog sjedišta promatraju s naivnom znatiželjom.»Umorni ste?« reče sestra Josephine odjednom. Ona je bila govorljivija.»Ne, ne«, odgovori Lucy, pogledavši brzo. Takvo priznanje slabosti ne će ona tako brzo ili tako lako dati.»Prijelaz preko mora bio je veoma miran.« Nehotice se, kako je primijetila, prilagodila njihovu načinu govora.»Valovi ne umiruju«, reče sestra Josephine ljubazno.»No — onda je prošlo«, primijeti Marija Emanuela neposredno. Nastade kratka šutnja, onda ona poče tihogovoriti francuski.Lucy dobi toplu naklonost ljubaznosti prema objema ženama, s kojima će, kako je osjećala, sada biti zajedno, alinije htjela prekidati njihov razgovor; i tako okrene pogled i gledaše kroz uski prozor tamnoga zatvorenogajednoprega. Vidjela je živu ulicu, punu otvorenih kočija i malih tramvaja, koji izgledahu da se vrzu naokolorazuzdanom brzinom. Bili su tu i redovi kavana: čitala im je imena — »Cafe du Pays«, »Cafe Belgique«, »Cafedu Postillon«: tuceti kavana s ljudima i ženama, koji su sjedili napolju za malim okruglim stolovima. Svijet nebijaše živahan, nego miran, tup i zadovoljan. Pića stajahu pred njima na stolovima sa staklenim pločama, ali jeizgledalo, da ih nitko ne pije. Samo su tako sjedili i gledali, i crpli zrak.Napokon jeđnopreg skrenu iz glavne ulice i uspne se uz jedan brežuljak, pokraj nejasnih obrisa kipova, jednefontane, preko nekoga trga, duž jedne velike zgrade — je li to bila palača? — onda stiže u mirniju četvrt, u kojojbijahu duge tamne kuće sa željeznim ogradama i žaluzijama kao u šutnji, a mjestimično po koja trgovina. Kakvali su čudna imena: »Epicerie« — »Boulanger« — »Robes« — »Charcu-tier« — bila na natpisima iznad vrata.Zaista je bila u čudnoj zemlji.30 Tri ljubavi

465Onda dalje, preko uskoga kanala u .predgrađe, gdje su kuće bile odvojene jedna od druge: male kamene kućesa živim ornamentalnim fasadama: prošli su pored ograda, dalje, gdje više nije bilo kuća. Odjednom su izbili narub neke šume, koja se nejasno vidljiva pružala daleko u sve jaču tamu, i koja izgledaše velika i mračna kaoprašuma.»Foret du Sentiens«, reče sestra Josephine. »Odmah smo tu«, i — izvukavši ruku iz rukava — pokaza na vrh bla-ge uzvisine nalijevo. Lucy napeto gledaše kroz uski prozor. Prema tamnoj neprozirnosti neba koje se mračilovidje nejasno tamnije obrise jedne građevine, koja je ležala na vrhu brežuljka i izgledala kao slijepi miš, koji čučiraširenih krila. Srce joj uzdrhti i počne brzo lupati. Više nije bila na putu; stigla je — na cilj svoga puta. Kada jejednopreg sa šumom vozio po šljunčanom putu, osjećala je, da je kroz nju proetru-jalo drhtanje jednako groznicinade i veselja. Napokon — napokon je bila tu!Samostan Sentiens, matična kuća reda, koja joj izdaleka izgledaše kao slijepi miš, koji čuči, u stvari je imalapristali] i oblik križa. Glava križa, koja je gledala na obližnju Rue de Camboix, iza visoke željezne ograde, krozkoju su se pe-njale vinjage, sastojale se od predsoblja, »soba za razgovor«, i gore nekoliko spavaćih sobaodređenih za prigodne goste — sve su te prostorije bile ugodne i otvorene i penjačicama obraslom fasadomokrenute prema tihoj ulici. Sa svake strane po sredini ove građevine pružahu se iza visokih zidova dva krila: ulijevome bijaše refektorij, radna prostorija i ćelije sestara, koje su položile zavjet; kraj toga je ležala uska zasebnagrađevina, »Postulat«, kojemu je već ime kazivalo, da je uređen za postulatkinje; tu je bio — naizgled naknadnoodređen — i dugi tavan za novodošle sestre; u desnome, pravoj kopiji lijevoga, bile su ćelije, refektorij, i radnasoba novih. Konačno, straga, pod pravim kutom na ta dva krila i predstavljajući usko stablo križa prostirala secrkva, koja je uskim vitkim tornjem visoko nadvisila najviše grane nedaleke crvene bukve.Ta četiri glavna dijela zgrade dijelilo je, zajedničko i u određenom smislu središno postavljeno, kamenimpločama466

popločeno dvorište, kojemu je u sredini statua svetoga Josipa neposredno, mirno i nepomično gledala u prozoresamostanske kuhinje pred sobom. I, pružajući se dolje i unazad, oko crkve ali i još dalje od nje, vrt —■ velik,divan vrt, čije je drveće bilo uređeno u aleje i avenije. Uglavnom su to bile voćke, šljive, trešnje i breskve, ali jebilo i drugih — lipa i tisa, lovora i kalina, a ruže penjačice plele su se i ovijale oko sjenica, koje ukrašavajublještavo bijele kamene staze.Dugi kameni zid opasivaše sve to, i kao da to ne bješe dosta, priroda je načinila jednu daljnju prepreku — šumuSentiens, koja je u stvari sasvim gusto dopirala do zida, štiteći ga kao tamna i neprodorna zapreka. Tako je cijelazajednica bila opasana kao citadela —• kao tvrđava s jednim jedinim, i to prilično kompliciranim prilazom. Da bičovjek mogao pristupiti toj citadeli, morao je zvoniti na zvonce, čekati, stati, da bi ga vidjeli kroz prozorčić srešetkom, prije nego što bi ga pustila spora sestra iskušenica, koja je čuvala ulaz; potom je trebalo ući upredsoblje, tada se, pomoću osobitoga ključa, koji je otvarao vrata, moglo proći kroz red soba za razgovor. Ondaje tek čovjek stajao na pragu samostana.I sada je u jednoj od tih prednjih soba za razgovor sjedila Lucy — čekala je. Bila je sama — sestra Josephine, imajka Marija Emanuela otišle su da potraže nadstojnicu, da bi joj javile njezin dolazak ■— i dok je čekala,pogledi su joj kružili po maloj sobi. Bila je prazna —■ jedan stol pokriven voštanim platnom — nekoliko tvrdihstolica poredanih naročitom točnošću, jedna žuta kaljava peć sa savijenim dimnjakom, jedna jedina slika: Isuside preko vode; to bijaše sav uređaj. Ali praznina te prostorije nije bila ništa prema njenoj vidnoj i upravostrašnoj čistoći: drveni se pod sjajio kao ogledalo'; stara se peć svjetlucala u tamnom sjaju, a njezin je dimnjakblistao kao novi cilindar; stol, stolice čak kvake na vratima, sve je bilo očišćeno zapanjivom brigom. Bijašejedno vrijeme, kad se Lucy ponosila besprijekornom čistoćom svoje kuće, ali nikada — ne, nikada — ona nebijaše tako zaslijepljena i bez mrlje kao ova.Još uvijek se čudila, kada se otvoriše vrata, i jedna starija žena veličanstveno uđe u sobu; pratile su je Josephine iMarija Emanuela. Bila je visoka, jaka, i izgledala je još krupnija u širokoj odjeći reda. Lice joj bijaše bijelo ipuno.30*467glava nagnuta naprijed, oči smeđe, kratkovidne, smanjene debelim čeličnim naočalama na veličinu zrncakrunice, i ima-đahu prodoran napet pogled, a donji joj zubi, izbačeni naprijed i vrlo žuti, davahu naročiti kritični

izgled, kao da je stalno korila cio svijet. Ali, bila je pojava dostojna poštovanja; i sada je prišla Luciji, pružajućijoj obje ruke.»Dobro došla!« reče s naročitom ozbiljnošću punom poštovan j a.Lucy ustade; nagonski je znala, da stoji pred časnom majkom generalicom, i — kao žarišna točka triju pogledakoji je promatrahu — pruži ruke. Zavlada stanka.»Vi niste mladi«, nastavi časna majka generalica, koja je sada stajala tako blizu do Lucije, da joj je svaka riječbila zavijena u gotovo jedva primjetljivi miris usta, »ali su putovi božji s jednom dušom vrijedni divljenja.Radnik, koji dolazi u vinograd u jedanaesti sat. Razumijete li? To je blagoslov božji, da ste došli.« Ušuti, zatimupita brzo mijenjajući temu:»Jeste li umorni?«»Ne, majko«. Znala je nagonski, da je to bio način odgovora.»Treba li vam osvježenja?«»Ne, majko.«Generalica stupi unazad, zadovoljno, pustivši bradu da joj padne na grudi.»Došli ste u dobar čas. Kasnije večeras ne bismo vas mogli primiti. Morali biste spavati ovdje — nad sobom zarazgovore. Ali sada smo spremne. Primit ćemo vas još prije molitve. Nemate mnogo vremena da se priberete —■ ali, zgodno je.«Kada se okrenula, pogled joj padne na obje sestre, koje su odmah pune poštovanja oborile oči.»Sada je sestra Josephine vaša pretpostavljena«, objasni ljubazno, »za nekoliko tjedana, možda —■ onda, uvašem novicijatu, morat ćete slušati časnu majku Mariju Emanuelu.«Lako klimnu, i odšušti vratima čvrstinom apsolutne autokracije; kada je napuštala sobu, reče konačno, neokrećući glavu:»Sestra mi je Josephine govorila; veselim se, da vam je prtljaga prošla bez plaćanja carine. To je za vas dobarznak.«468Vrata se zatvoriše za njom. Trenutak nitko nije govorio— kao da je uzbuđenoj atmosferi trebalo dati vremena da se smiri poslije odlaska te uzvišene ličnosti — ondasestra Josephine reče ljubazno, kao da se obraća djetetu:»Dođite — pripremit ćemo vas«; i uzevši Luciju za ruku, otvori vrata i odvede je u drugu malu sobu za razgovor.Sestra ih je Marija Emanuela pratila šuteći; bio je strogi propis, da zaređena sestra nije smjela s osobom koja nijepoložila zavjet ostati sama -— uvijek su morale biti dvije: i opet su tu stajale i čekale, dok je nakon trenutka ušlajedna stara sestra iskušenica, koja je u prekrštenim rukama nosila nekoliko crnih uredno složenih grubih koprena.Dok je Lucy uspravno sjedila, a boja joj lica postajaše crvena, raspravljalo se oko- izbora i pristajanja koprene^Ona bijaše od jeftinog krutog materijala — nešto slično, kako to u crkvi nose seljanke u Italiji — ali da se onapravilno uredi na njezinoj kosi, bijaše zadatak, koji je iziskivao mnogo stručnosti. Morala je uvijek nositi tukoprenu u crkvi, tako su joj rekli, i dobila je malu kutiju od ljepenke, gdje ju je, za sve ostalo vrijeme, moralaspremiti uredno složenu.Odjednom se začulo glasno zvonjenje zvona, i tako izbor bude izvršen. Sestra iskušenica uze vraćene koprene, iodmah nestade.»Ustanite!« reče sestra Josephine. Lucy se diže. Odjednom osjeti zabunu.»Sto moram raditi?« upita nervozno.»Ništa baš«, odgovori druga obzirno. »Tako jednostavno za postulatkinje —• tako sasvim drugačije nego kodobučenih. Vi ćete klečati na klecalu, a mi ćemo pjevati »Magnificat«— vrlo lijepo. Da, to je lako za vas.«Ona diže prst ohrabrujući, onda opet uzme Lucijinu ruku, i pođe, opet praćena Marijom Emanuelom — sada jeova upotrebila svoj ključ — i tako napuste sobu. Išle su preko čistog hodnika i onda stadoše pred jednimdvostrukim vratima.»To je crkva«, reče sestra Josephine značajno, dok je ukočeni prst stavila na usne, koje su se još uvijek lako smi-ješile. Onda spusti prst i " one stupiše u zadnji dio> crkve. Lucy lagano diže pogled, koji je, od umora i neobičneuzru-janosti, bio spušten u ovom trenutku. Onda njezine oči pre-' stadoše postepeno biti zbunjene, već senapuniše svijetlom469nježnošću. Njezin put, neobičnost toga mjesta, formalnosti u sobi za razgovor — sve je to trenutnozaboravila. Ljepota crkve bijaše neobična. Unutra je bila duga i visoka, zidovi su bili obloženi smeđim tamnimdrvetom, konkavni strop — obojadisan i blistav kao visoko zasvođeno nebo — nije se gotovo ni vidio.Osvijetljena samo svijećama na oltaru i još jednom svijećom sa svake strane klupe za molitvu pred ogradomoltara, crkva izgledaše ispunjena dubokim i tajanstvenim mirom.Mali oltar bijaše od bijeloga mramora. Ležao je u polukrugu, koji je činilo pet prozora od obojenog stakla;sada je bio bez života i u tami, i, nadvišen velikim križem, izgledaše da stoji daleko više nego što je stajaouzdignut nad razinom poda sa pet niskih mramornih stuba. Svijeće su plamtjele i slale meki vijenac zrakana brončana vrata sve-tohraništa, i na masu blijedoga cvijeća, koje je s obje njegove strane podložno spustilo

glave. Na zidovima su se nejasno vidjele postaje križnog puta, i isto tako nejasno crne pojave redovnica, koje suklečale u onoj šutnji, koja se nigdje ne osjeća tako predano kao u samostanskoj crkvi, u šutnji, koja je Lucijinosrce dizala divnim osjećajem mira i radosti. Na jedan znak stupi naprijed, klekne na klecalo, nastojeći da sesabere i da izgovori molitvu. Ali nije mogla. Cijela joj misao bješe ispunjena žestokim osjećajem, da je napokonbila ovdje, među tom zajednicom pobožnih žena —• ona, koja je cio svoj život živjela u svijetu, i živjela takonedostojno. Sada je sebe prinijela na žrtvu, prinijela je ostatak tog bezvrijednog postojanja svome stvoritelju.Kakav je mir ležao* na toj odabranoj kući božjoj, samilost i milost i veselje za nju! Goruće joj suze potekoše uoči.Dok je tako klečala, odjednom zabruji tihi ton orgulja, bujao je lagano u veličanstvenu rapsodiju zvuka. Glasnijei glasnije! Zbor glasova poče pjevati: »Veni Creator Spiritus.« Slušaše omamljena, srce joj nabuja. Onda dođe»Magnificat.« »Magnificat anima mea Dominus: Et exsultavdt spiritus meus in Deo salutari meo.« Pjevalo se zanju — da joj se usprkos njenoj nedostoj-nosti ukaže dobrodošlica. Nešto je prijetilo da je uguši — duša joj jehvalila Gospoda, duh joj je lebdio u bogu, njezinu spasitelju — razdiruća joj žestina uzbuđenosti u grudima bi-jaše nesnosna; suze su joj tiho tekle niz obraze. Zašto je bila 470tako slijepa? U životu bijaše jedno jedino: ljubav prema bogu. Lupi se pobožno u grudi: »Bog neka mi budemilostiv, meni grešnici. Slatka Isuse, dozvoli mi, da te volim sve više i više.«Sada pjevahu tedeum.»Te Deum laudamus: te Dominum confitemur.« I u njezinu se srcu sada diže kao odgovor himna zahvalnosti.Bog ju je primio. Misao joj, upravljena u budućnost, bijaše ispunjena žestinom odluke. Oduševljenje je ponesesve više i više. Kako će joj ovdje biti lako, da zaboravi svijet i njegovo nastavilo, da se preda, potpuno predaIsusu. Isus je bio ovdje, i tu ga je mogla ljubiti uvijek.Pjevanje se završilo i nastade šutnja — šutnja u razmišljanju. Onda poslije jednoga trenutka osjeti, da joj je rukadodirnuta. Pogleda i diže se. Opet sagnute glave, napusti crkvu i uđe u samostan.Sada se, zahvaljujući tome što je primljena, i onoj jednostavnoj ceremoniji, nalazila u unutrašnjosti klauzure. Toje bio prvi korak. Ovdje je stajala nepomično, dok joj je ista sestra iskušenica skinula koprenu i pričvrstila crnukapu, koju je odsada morala nositi.»Vi večeras ne ćete čekati na molitve«, reče sestra Jo-sephdne zapovjednički; »očito ste premoreni.«Išla je naprijed k jednim firnisom namazanim vratima, nad kojima je bila naslikana riječ »Postulat«, i kako ih jeotvorila širom, tako su se vidjele čiste drvene stube.Išle su uz te stube šuteći, onda skrenuše u uski hodnik isprekidan nizom vrata. Oko nje vladaše mir i onajneobični miris samostana: vlažan, topao' miris, jedinstven, neopisiv. Koraci su im odzvanjali tiho po praznimdaskama. Onda sestra Josephine otvori predzadnja vrata. Okolo bijaše tamno, ali, pipajući za šibicama, nađe ih umaloj tamnoj rupi i upali svijeću čije svijetlo otkri sićušnu, golu sobu, koja je imala samo strunjaču, jedan maliormar za umivanje i na zidu ve-Mko raspelo.»To je ćelija«, reče. »Kao postulatkinji dodijeljena vam je jedna svijeća — jedna za tjedan dana. Ali samo dok nepostanete »novakinja«. Biti u krevetu u devet s ugašenom svijećom — to je red. A red se mora poštovati.«471Posljednja rečenica pade s njezinih usana kao svečana, često ponavljana pjesma pohvalnica; pogleda Lučijupopustljivo. ■»Kako sam već objasnila, večeras ste premoreni. Ali sutra ćete početi učiti.« Sjena jednoga osmijeha ljuljala sena njenim ravnim crtama. Išla je k vratima. »Slava bogu«, reče. To je bilo njeno laku noć. I Lucy odgovori, kakosu je bili naučili: »Navijeke.«Vrata se zatvoriše lagano. Bila je sama. Sama u svojoj ćeliji. Tako se brzo ispunila njena želja, da je jedva moglashvatiti, da je sve to bila stvarnost. Glava joj udaraše bolno od umora i žestine duševnog doživljavanja, koje jebjesnilo u njoj. Da, osjećala se potpuno' malaksalom; i, iz običaja, zakratko, proleti joj u smiješnoj isekundimisao na utjehu, koju bi joj pružila šalica čaja; ta bi je sigurno povratila. Ali ta misao trajaše samo trenutak.Kakva besmislica! Tiho se smiješila, ode malome prozoru, i otvori ga. Odmah jurnu slatki noćni zrak osvježujućina njezino vrelo lice. Sladak bijaše taj zrak s dahom zemlje i šume, svjež s hladnom vlagom rose. Stajala je tutrenutak i gledala u potpunu tamu, dok se za njom plamen svijeće trzao i bacao gigantske sjene po zidu. Ondaodjednom, iz tame, iz one pogledu sakrivene šume, dopre čisti i odabrani zvuk: pjesma puna ljepote, takoneočekivana, tako- uzvišena i strastvena, da se činilo, da ne dolazi sa zemlje. Slušala je očarana, dok su zvučistrujali i dizali se i padali u veselom očaravanju, očaravanju ispunjenom nečim, što bješe divlje i slobodno.Divan, oh, kako divan bijaše taj iznenadni zanosni cvrkut! Bila je to pjesma slavuja. I ona prodre k njoj kao ko-načna spoznaja njezina blaženstva.S punim se srcem okrene od prozora, brzo se svuče, i ode u krevet. Da, ovdje je bilo utočište i prebogati mir!Prije nego što je ugasila svijeću, posljednji predmet, na kome joj počivaše pogled, bijaše raspelo na suprotnomezidu.472VIU četiri i po ujutro glasno odzvanjaše samostanske-zvono. Lucy se probudi uplašena. Bilo je još tamno; teškatamna noć; i njezina glava bijaše teška, ispunjena nemirnim nestvarnostima sna i zvonkim odzvukom zvona.

Gdje je bila? Misao joj je pipala. To nije mogla razumjeti. Onda kroz maglu njezine smetenosti odjeknu kucanjena vratima, i zatim odmah začu žive riječi: »Slava bogu! Slava bogu!« Ona odmah odgovori: »Navijeke!«Prisluškivala je, čula je, kako su koraci odmicali hodnikom, zatim kucanje i opet pozdrav: »Slava bogu!« i opetodgovor: »Navijeke!«Na što je mislila? Bezodvlačno ustati, bez predomišljanja ma i za trenutak, to je bio. prvi čin samoodricanja, kojije dan donio. To je morala znati. Ovdje je bila na početku svoga posfculatstva, i zar da se opire prvoj naredbireda! Naglo skoči sa strunjače i upali svijeću. Umiti se i obući novu haljinu i kapu bijaše posao od par trenutaka.Ogledala nije bilo u prostoriji, i to^ je, možda, bilo sasvim dobro, jer je u toj dugoj crnoj haljini i kapi pružalaneobično groteskan izgled. Onda je još morala namjestiti krevet, proliti prljavu vodu, dovesti ćeliju u potpun red.To je revnosno izvela.U pet i četvrt zvono je ponovo zvonilo — ona je znala, da je to ovoga puta »Angelus« — i odmah potom začujeotvaranje vrata i tapkanje nogu hodnikom. Izađe iz ćelije i nagonski pođe za posljednjom crnom pojavom, kojaje-upravo nestala na kraju tamnog hodnika, siđe niz stepenice i stupi u tmurnu crkvu, gdje je zajednica već bilasakupljena. Nejasna je polusvjetlost ispunjavala crkvu, u kojoj su tiho kle-čeće pojave izgledale kao kolo sjena,ali ona nađe svoje mjesto, u prednjoj klupi među ostalim postulatkinjama. Tamo je došla i odmah klekla.Nagonski se držala uspravno i grčila je lice i ruke. Šutnja pobožnosti, koja je slijedila iza jutarnje molitve,nalikovala je tišini grobnice. Nitko se nije micao; tišina je bila potpuna. Onda, u tmurni sumrak, laganoprodirahu prve crte jutarnjeg sivila — tanke crte boja, koje s obojenih prozora padahu niz apsidu. Tišina budetada prekinuta šumom dana koji nastupaše: cvrkutom mnoštva ptica s drveća koje okruživaše crkvu. ' .473Dok je tako klečala, izazvaše joj odjednom osobite boje dana porast osjećaja: gotovo vrtoglavicu, neobičnouzdignuta glava izgledaše joj lakša, srce joj je u visokom iščekivanju udaralo brže. U molitvi je žarko molila zamilost, da bude takva, kao ove pobožne duše oko nje.U šest i po zvono opet zazvoni, i poče misa koju je čitao mali, zgrbljen svećenik, veoma star čovjek, s rukamakoje su drhtale, i lagana koraka, s tankim piskavim glasom, koji je kreštao u višim tonovima. Misa je zato trajaladugo, a potom su slijedile molitve zahvalnosti; onda se, u osam, zajednica šuteći diže, i pođe iz crkve nadoručak.Držeći se sebi jednakih, Lucy se vrati u »Postulat«, i, zajednički s ostalim postulatkinjama, kojih je bilo pet,slijedila je sestru Josephine u refektorij. To bijaše prostorija, s dugim drvenim stolom, kojemu sa strana stajahuklupe — gola i ozbiljna prostorija; ali na stolu već bješe postavljen doručak — sedam točno uređenih šalica stamnom tekućinom, i kraj svake šalice, isto tako točno postavljena porcija kruha. Značajna stanka; onda, poštoizmoliše molitvu, sestra Josephine sjedne na čelo stola a s obje strane sjedoše postu-latkinje na svoja mjesta.Lucy sjedne na slobodno mjesto i, kao i ostale, poče jesti šuteći. Bila je iscrpena dugim i nenaviklim postom,ipak je izgledalo, da ima čudnovato malo apetita. Tamna tekućina u šalici nije bila kava, nego neki nadomjestakkave, bez truna šećera, i bješe jetke gorčine. Niti kriška kruha ne bijaše to, što je ona pod tim razumijevala; suha,gruba i sivo-žuta, bijaše teška, ali bez okusa. No, ona je poznavala žrtve, koje se traže od nje, i bila je gorljivopripravna da ih podnese. Odlučno pristupi obroku, ponašaše se isto kao i druge, držala je pogled oboren,sačuvala nepomućenu šutnju.U osam i četvrt bude završen doručak, i sve se odmah digoše.»Vi ćete čekati«, šaputaše sestra Josephine Luciji, dok su druge jedna za drugom napuštale prostoriju; kada susve otišle, dodaje glasnije: »Sada je vrijeme da naučite dužnosti.«Lucy pogleda ljubazno.»Svoju sam prostoriju uredila«, mrmljala je drugoj. Sestra se Josephine namršti.»Ne, ne ■—■ ne tako«, reče žalosnim glasom. »Ne ,moju' — nikada,,moj a'. To nije vaša ćelija. Vi je imatesamo do-474brotom reda i milošću božjom. Ništa nije vaše. Sve je »naše«. Morate reći ,naša' ćelija.«Lucy pocrveni.»To nisam znala, sestro«, objasni tihim glasom.»Ne odgovarajte!« reče Josephine brzo. »Osim ako imate što pitati, šutnja je pravilo. A pravilo se morapoštovati.« Za-šutje ljubazno, ali važno. »Osim toga, morate se obraćati vašoj pretpostavljenoj sa svimpoštovanjem. Vaša pretpostavljena stoji nad vama pred bogom. Ona mora za vas biti isto što i bog. Razumijteuvijek, da morate postići poniznost. To je prvo.«Lucy se ujede za usne i saže pogled. Znala je, da je potpuno nevina — primjedba joj je bila tako jednostavna,tako zaista bezazlena!Ali sestra Josephine nastavi, tonom, koji doduše ne sadržavaše srdžbu, nego bijaše prožet samo djetinjastomistraj-nošću.»Znati, kako se moli, nije još sve, a religiozni život ne znači satima klečati pred svetohraništem«, objasni.»Moraju se učiti lekcije poniznosti. Mislite na to, što je rekao naš najsvetiji Gospod: »Morate postati kao maladjeca!« Da, upamtite.«

Lucy slušaše poslušno, odjednom zavlada njome impuls, koji se dizaše, da izjavi: »Nisalm mislila loše!«Poslušno istraja u nijemoj šutnji; i kada sestra Josephine, poslije posljednjeg ispitujućeg pogleda, izvuče ključ iizađe iz refektorija, slijedila ju je sagnute glave. Išle su do kraja hodnika, i pošto su prošle kroz dvoja vrata, kojaje otvorila sestra Josephine, zaustavile su se pred nekoliko ormara.»Pazite sada, Lucy«, reče učiteljica obzirno. »Vi ste službenica Gospodova, i morate s veseljem obavljati najnižeposlove. Zato ćete, prvo, početi s tim, što ćete očetkati i očistiti, ,petit pays'.«Četkati i častiti? Usprkos svoje revnosti, Lucy se strese. Sigurno nije dobro razumjela? Ona nije došla ovamo daigra ulogu služavke: ovdje ima sestara iskušenica, seljanki iz okoline, koje bi rado obavile tu vrstu posla. Ako nemože moliti, šit će, vest će, krpati odjeću, koja se upotrebljava kod službe božje: ali to, sigurno :—!475»Uzmite četku, kutiju i pijesak«, reče učiteljica, mirno otključavajući vrata ormara, »i dođite brzo. Već smozakasnile.«Luaijin se izraz natmuri zbunjeno, četku, kutiju i pijesak! Da, i saže se i uze to; sada je to imala u rukama i slije-dila je sestru Josephine k nepoznatome području »petit pays«.Odjednom opet pocrveni — duboko i bolno — kad je sestra stajala pred izvjesnim mjestom, i ovo jasno označilakao područje njezina rada. »Petit pays«. To bješe eufemistička oznaka za zahode »Postulata«!»Vidite«, reče učiteljica ljubazno, »sada ćete čistiti i čistiti. »Ovlažite pijesak -r- tako; i pospite —• tako: ondabrižljivo trljajte. Poslije toga ne smije ostati nikakva prašina ni pijesak ... To-nije ugodno. Ništa ne zaboraviti iliostaviti.«Tupo je buljila Lucy na polje svoga rada; još uvijek tamnocrvena lica, pogledom, koji je tražio dozvolu dagovori.»Da?« reče učiteljica.»Moram li ja to raditi?«, reče Lucy tihim glasom.»Naređeno vam je«, odgovori druga obzirno. »To je volja božja«. Onda se nasmiješi svojim naivnim i rijetkopraznim osmijehom, okrene se, i s rukama gurnutim u rukave ode niz hodnike.»Volja božja!« Lucy stajaše sasvim tiho; onda polako pade na koljena i počne čistiti nužnike: ovlažila je pijesak—■ tako; i posipala — tako; i trljala je sporim i brižnim pokretima. Zar u životu još nije dosta obavljalanedostojnog i niskog posla? A ovo za nju —■ čiji se duh izdigao, i plamtio u ljubavi božjoj — ne bijaše samonisko: to bijaše neizrecivo poniženje.Trenutak je radila s naročito ukočenim izrazom lica; onda joj se, odjednom, s usana otkide dugačak uzdah. Nijebila u pravu! Da, naravno da nije bila u pravu! Morala je raditi, kako joj je bilo zapovjeđeno, pokorit će se bezprigovora redu. Sada još nije vidjela, ali će kasnije već razumjeti. Bila je umorna, kroz sve to neobičnorastresena. Ali je imala hrabrosti i odlučnosti. »Slava Isusu! Slava njegovu presvetom srču!«; onda tiho počnelitanije.Šuteći nastavi posao, i s bolovima u leđima radila je do podne. Onda zazvoni zvono, koje je sada zagospodarilonje-476zinim životom. Ukočeno se diže iz klečanja u trenutak kada se pojavila sestra Josephine.»Jeste li gotovi?« upita sestra ljubazno; bio je to velik ustupak, da je uopće nešto rekla.»Da«, odgovori Lucy s najdubljom pokornošću.Josephine je gledala unaokolo, i pri tome njene male zelene oči izgubiše svoju ljubaznost i nabraše se zlovoljno.»Nije dobro urađeno«, reče rastrgano; »nisam zadovoljna.«Lucy otvori usne da odgovori; ali ih opet odmah stisne.»Vidite ovo ovdje«, nastavi sestra, dok se duboko sag-nula i pokazivala na nekoliko čvrsto prilijepljenih zrnavlažnoga pijeska, koja su se sakrila u jednoj pukotini drvenog ruba. »Nije u redu — i to poslije svega onoga, štosam rekla!« Izgrebla je pijesak noktom i uspravila se, držeći ga visoko kao nešto odvratno1. Onda, kada ga jekonačno bacila u najbližu rupu, reče snažno: »Dobri bog vas za to ne će ljubiti. Kada već ja nisam tu da pazim,njegovo vas oko stalno motri. Dosta —■ to ćete već jednom razumjeti.« I ona se okrene.Jedno nenamjerno zaostalo zrno pijeska u pukotini. Za to biti ukoren. Zar je sanjala?Lucy je tupo slijedila sestru Josephinu u refektorij, i stajala je, čekajući pred mjestom određenim za nju. Već su iostale postulatkinje bile tu — vratile su se sa svojih zadataka kakvi god su ti bili; ali nisu joj rekle ni riječi, nitisu je pogledale; i tako i ona obori pogled zemlji.Poslije molitve sjele su; onda jedna sestra iskušenica donese dugu emajliranu zdjelu, u kojoj je bilo sedam pri-jesnih usoljenih haringa.Sestra Josephine uze najveću —■ djelo požrtvovnosti, jer su bile tako neukusne — onda ostade svakojpostulatkinji po jedna, koju dobije na grubi kameni tanjur, s komadom kruha, i to isto tako velikim i ukusnim,kakav su dobile kod doručka. Lucy pogleda haringu, koja je mlitavo ležala u svojoj lokvi soli, meka ifosforescentna, tako prijesna i uljena, da joj se odmah zgadilo. Bila je gladna, ali joj se želudac grčio kod togapogleda. To nije bila vrsta hrane, na koju je ona navikla; ali iako je bila pripravna na težak i jednostavan život,ovo nije bilo ono, što je očekivala. Kradomice primijeti, da su ostale već počele jesti, i onda polako, sunutarnjom grozom, uze nož i viljušku. Riba je mirisala pokvareno,

477odvratno —■ jedva je mogla držati zalogaj u ustima. Već ju je sam pogled na smekšano meso, koje se, kadaga je probola, pokrilo svojim mliječnim eksudatom, gonio na povraćanje. Ipak se prisili da proguta. Ako suostale mogle jesti, može i ona.Sestra Josephine odjednom uhvati njezin pogled, i, do-zvolivši sebi da povrijedi tišinu, primijeti ohrabrujući:»Dobra je; da. Kada stara sestra Adrienne ima bolove žuči, uvijek traži soljenu haringu.«Ne šum, nego prije groza odobravanja prostruja redom ostale postulatkinje, koje, usprkos izrazu pokajanja, ipakpromatrahu i najmanji znak svoje učiteljice. I sada se svaka sa svojom susjedom natjecaše, ili se to tako Lucijičinilo, da izvojuje priznanje Josephinino, dok napokon na svakome tanjuru ostade samo hrptenjača ribe, takooglodana i očišćena, da se sjala. Potom je zdjela još jednom zaokružila oko stola, i na nju staviše kosti; ondasvaka kruhom, čija se dvostruka upotreba sada pokazala, otrlja tanjur, dok se nije sjao.Poslije jedne stanke, budu ti tako očišćeni tanjuri pruženi na čelo stola, i svaka je dobila priličnu porciju pudingaod kruha, koji je šuteći nosila ista sestra iskušenica. Ali, usprkos čišćenju kruhom, na tanjuru je ostao oštar miris— jesti ovaj puding značilo je opet osjetiti jetkost haringe.Kcda je puding pojeden — a bilo je zabranjeno tražiti još —■ budu tanjuri isto tako očišćeni kao i prije, ipojedena i zadnja mrva kruha. Onda dođe stanka; sestra Josephine pogleda unaokolo i ustade. Opet je izmoljenamolitva; time je ručak bio završen.Onda su pod vodstvom učiteljičinim išle u crkvu, jedna iza druge; tamo je bio naglas čitan odlomak»Nasljedovanja«; zatim izađoše iz crkve u vrt — ne u dalji i otvoreni vrt, nego u mali, odijeljen ogradom irezerviran isključivo za njih. Još je dublja tišina visjela u zraku, kada Josephine diže prst, i time rastrže koprenutišine: šest je glasova govorilo istodobno — upravo se ispucaše poslije suzdržijivosti dugih časova. »Deogratias« bio je krik •—■ i zvučao je kao glasno »hura« — bio je odmor!Lucy se strese kod tog svračjeg brbljanja, ali joj se Josephine osmjehivala umirujući.»Samo naprijed«, reče poslije jednog trenutka, »dozvoljeno je. Sada treba da se sprijateljite.« Okrene se prema478ostalih pet, skupljenih u malu grupu, koje prekinuše brbljanje, da bi pogledale Luciju ukočeno naivno.»Marguerite — Emilie ■—■ Therese«, reče učiteljica, pri čemu je ove tri jasno imenovala i označila pokretimaruku. To su bile mlade žene, sve srednje visine, i Luciji su se činile neobično slične — tamne kose, tamnijihočiju, i ljubazna blijeda lica sada oživljena osmijehom dobrodošlice. »Sestrične su, iz dobre bruxelleskeporodice«, primijeti, zaba-civši usne. »A ovo su« pokaza na druge dvije — Gabrielle i Wilhelmine.«Gabrielle — visoka, zamišljena — saže glavu, i mrmljaše riječi pozdrava, ali Wilhelmine — krupna, zdepastažena, lica seljanke — stajaše plećata, otvorenih usta, buljila je tupo.»Wilhelmine slabo čuje, ali ima dobar miraz«, reče Josephine veselo; »Flamanka je iz Steinacha. Došla jenedavno s dobra svoga oca —■ mnogo, mnogo krava, i mlijeka.« Klim-nu prema snažnom tijelu ove: »Mnogomlijeka — da, i vidi se.«»Reclame!« reče Therese, zadirkujući — ulovila je se-strin pokret; »une borane affiche pour la ferme.« I kod tihriječi sve odjednom izbiše u žuboreći smijeh.Flamanka zatrepće vjeđama duboko uraslih očiju, ispruži tupu bradu i naceri se.»Ja čujem!« derala se, dubokim glasom. »Ali pazite! Još nisam zaklana.«To bijaše veliki »divertissement«, i izazva novu buru veselosti, u kojoj je čak i Josephine sudjelovala. Onda segrupa smiješeći se i brbljajući okupi oko Lucije •— savlada je brzim nerazumljivim brbljanjem. Ali, poslijejednoga trenutka je oslobodi, jer je sestra Josephine počela govoriti, i izgledalo je, po njenim brzim i okretnimpokretima, da daje živi prikaz jednoga doživljaja. Mora da je bio prilično uzbudljiv doživljaj. Od vremena dovremena pogledi su se okretali Luciji, glave klimale, mrmljahu se kratke rečenice odobravanja. Riječ »douane«bijaše ponavljana, i opet ponavljana; onda joj odjednom posta jasno, da je Josephine govorila o svome trijumfunad carinskim vlastima. Događaj, da je onaj jadni stučeni kovčeg prošao »douane« neotvoren, držao je ciosamostan u uzbuđenju i grozničavome veselju.479»To je zaista gentil«, reče Emilie, »zbilja gentil od oca sestre Claire.«Poslije te priče nastupi prekid, ali kratkotrajan; irelevantna, Wilhelmine se naglo duboko nasmija, i tresla je gla-vom kao obijesna krava.»Moram trčati«, reče razigrana. »Oh! kako moram trčati!« Zaleprša novim smijehom, i poče trčati put sjenice,pri čemu je bacala stopala u visinu, a ruke njihala s jedne strane na drugu.»Uhvatite je!« poviče Josephine veselo. »Uhvatite je za sajam!«Opet izbi smijeh, malen kao od cerekanja; onda se, upravo djetinjastom naivnom veselošću, Therese, Emilie,Mar-guerite, praćene nešto mlitavom Gabriellom, pokrenuše da uhvate zdepastu Flamanku. Još uvijek sosmijehom, promatraše učiteljica živahne skokove; a onda se obrati na Luciju. »Biti veseo, dobro je za srce«,objasni vedro. »Biti kao mala djeca —• takve moramo postati.« Ovdje prekide, primijetivši Lucijino nijemo izačuđeno lice. »Ovdje ne smijete biti preozbiljni, ni prešutljivi«, karala je, i pokazavši nabor na Lucijinu čelu,dodade: »To mora nestati. Dobra redovnica stalno je zadovoljna. Za vrijeme odmora mora se smijati! , Mislite —ovdje smo mala djeca Isusova.«

»Teško je smijati se na zapovijed«, reče Lucy sumnjičavo, a oči su joj još uvijek bile skupljene neobičnimzapanjenjem; bila je došla ovamo moliti, a ne smijati se — »osobito«, dodade veoma plaho, »osobito smijati seničemu.«»Ne, ne!« povika Josephine. »Vi ne smijete popustiti. Vi se morate nadvladati.« Onda odjednom stisne ruke ipreokrene oči u karikaturu pretjerane pobožnosti. »To nije dosta za dobru redovnicu!«Lucy pocrveni, i onda nastupi šutnja, prekidana povremeno samo kratkim smijehom s druge strane sjenice.Sestra ju je promatrala znatiželjno; onda reče ljubazno: »S vremenom ćete biti kao ove. Bit će vam lakše kadavam konačno bude slobodno govoriti. I pogledajte — sada ću vam dati nešto skupocjeno.« Smiješila se i svečanoizvukla ruku iz džepa svoga habita. »Ovo je ključ raja.« Uistinu, bijaše to ključ o kratkom kožnom remenu, nakome je bila utisnuta riječ »Postulat«. »Imaju ga sve postulatkinje«, objasni Josephine, »jer su sva vratazaključana. Sada, kad480idete po svojim dužnostima, mažete sami otvarati vrata. On se nosi uvijek u lijevome džepu. Razumijete li?«»Da, sestro«; i Lucy uze ključ.Zar je zaista razumjela? Gdje je već vidjela takav ključ? Osjećala se glupom, neobično smušenom. Siliti se nasmijeh, nositi uvijek »ključ u lijevome džepu«, služiti bogu, gdje se zrnce pijeska izgreblo iz pukotine podajednoga zahoda — zar je to očekivala? Kada se tako potpuno predala bogu, zar s tim ne bi trebala bitizaboravljena sićušnost života i izgubljena pred veličanstvenošću ove uzvišene strasti? Brzo se sabere, savlada tonezadovoljstvo i potpuno neodgovorne misli. Htjela je učiti. Kasnije će razumjeti.Zvonjenje zvona značilo je kraj odmora, i već kod prvoga zvuka odmah ušutje vesela vika. Opet postadošeozbiljne i u dugome se redu vratiše u »Postulat« duhovnoj lektiri.Popodne je prošlo u laganoj progresivnoj harmoniji: zvono je zvonilo metodički, slušalo se bez pogovora. Sjesti iustati; ući u crkvu i napustiti je; kleknuti za molitvu, i onda se opet dići; razmišljati i onda ne razmišljati zavrijeme dugih, tihih časova bijahu izvršene te mirne radnje kao ritual. I ona je bila punim poletom pripravna daslijedi taj ritual. Od svoga obraćanja uvijek je voljela duge sate samoće, u kojima je mogla probuditi onotajanstveno čuvstvo svoga odnosa prema bogu. Ali će joj sada život zajednice postati njezin vlastiti. Za ljubavvolje božje učinit će to.Kod blagoslova svjetlucahu svijetla svijeća s oltara prema njoj — bijeli plameni jezici — i između toga svjetlu-canja, zaokruženoga zlatnom posudom za svetu hostiju, bijaše izvor sve sreće za nju — njezine utjehe — jednevdzije tako blistave, da bi se mogla podnijeti. Ovuda je osjećala, kako joj je bilo lakše. Isus je bio tu radi nje —Krist je razapet radi nje. Oborene se glave ponizila. Upravo, tko je bila ona, da se i za trenutak usudila kritiziratipravilo? Umirena, napusti crkvu.Gutala je svoju večeru, kašu od nezaslađena griza, kao da je veselo ispunila pokoru. Nikakva žrtva nije bila pre-velika.»Moram vas upozoriti«, šaputaše joj Josephine, kada su poslije večernje molitve išle uza stube, »poslije crkvevaš veo — nije bio složen u svojoj kutijici.«31 Tri ljubavi481Ali će sutra biti složen — nikakva žrtva nije bila prevelika. .U osam i po bila je u svojoj ćeliji — sama. Ote joj se dugi uzdah, uzdah dubokoga olakšanja. Tako je s uspjehomostavila taj dan za sobom, pretrpjela i njegovu neobičnost i njegove muke, to joj je prouzrokovalo raspoloženjeneodoljivoga zadovoljstva. Sve je to za nju bilo tako novo i tako teško, i dan bijaše beskonačan. Da, sada jeupoznala teškoće; ali ih je htjela nadvladati. Nikada u životu nije priznala poraz. Ne će ni sada. Mogla je izdržati.Trenutak je buljila kroz prozor u duboku tamu: kiša je padala polako, i meka je vlaga dodirivala njezine obraze, iu tome se trenutku osjećala uzdignuta, tako svježa i slobodna, kao da je napolju. Onda se umorno svuče i leže ukrevet. Iz bljedoće njezina lica gledahu joj velike i tamne oči. Ugasi svijeću i leže.Te večeri nije pjevao slavuj, ali je, u pravilnom dizanju i padanju, kroz tanki zid pokrajnje ćelije prodiralo laganohroptavo Wilhelminino hrkanje.VII»I kada je sveti Benedikt«, čitaše tiho Emilie, »molio u svojoj ćeliji, prikaza mu se sotona u strašnom obličju ireče mu rugajući se, da sada ide da mu potraži djecu na njihovu poslu. Sveti se čovjek uplaši i odmah pošaljejednoga anđela, da opomene braću, da se čuvaju. Ali još anđeo nije ni stigao, kada se po moći zla zidovi, koje suoni gradili, odjednom srušiše, zatrpavši pod sobom jednoga novaka. Redovnici bijahu jako ožalošćeni, ne samoradi gubitka svoga truda, nego i radi gubitka brata. Jedan od njih brzo otrča Benediktu, ovaj mirno naredi, dadječaka donesu njemu u ćeliju. Ali mladić bijaše tako razmrskan i samljeven, da ga nisu mogli drugačije nositi,nego su komade stavili u vreću. Tako su ga donijeli svecu, ovaj položi komade na prostirač, na koji se običavaobacati pri molitvi. Onda ih Benedikt sve otpusti i zatvori vrata, preklinjaše boga, da ne pusti svoga neprijatelja datrijumfira. Odjednom odjeknu strašan udar groma; komadi se sakupiše, i mrtvac skoči živ, i —«Jednoličnim glasom čitaše Emilie dalje u zajedničkoj sobi novicijata, gdje je pod očima Marije Emanuele bilooko

stola skupljeno svih dvadeset novakinja na duhovnu lektiru. Među tim novakinjama na zadnjoj od klupa beznaslona bila je Lucy. Da; njezino je doba postulatstva prošlo, haljina joj je zamijenjena habitom i bijelim velom,sada joj je noga koračala u klauzuri novicijata — sve je to bilo postignuto i izvršeno njezinim redovnimpreoblačenjem. Velika promjena! —• promjena, koju je toplo pozdravila kod ove svečanosti.U »Postulatu« je bila »niti riba niti meso«: bila je to misao, koja ju je stalno držala za vrijeme ono malo mjeseci.»To nije život redovnice«, neprestano je govorila, za vrijeme dok se silila da slijedi one običaje, koji su joj sečinili, da stoje u tako velikoj oprečnosti s njenom pobožnošću. Naprosto je to bio preobražaj; priprema za život,za kojim je tako odlučno čeznula; to je u potpunosti priznavala. Ipak nije bilo sumnje — to je bilo razdobljeteškoća, ispunjeno ponovljenim opomenama radi njene netočnosti. Dan, kada je zaboravila, da najskrovitijekutove svoje lopatice za smeće očisti malim komadom drveta, koje je ležalo pripravno samo u tu svrhu; strašantrenutak, kada je stupila u crkvu bez koprene; onaj događaj, kada je nepažnjom ušla u vrtu na put određenisključivo za redovnice, i kada je odatle bila potjerana uzbuđenim naređenjem: »Idite! Idite! Zabranjeno je!« —•to je bilo samo nekoliko grešaka njezina neiskustva.Ali je sada »Postulat« ležao za njom — sada je imala hafoit, koprenu, disciplinu, knjigu svetoga pravila •— sadaje bila napredovala dalje na putu k svome posljednjem zvanju!»Anđeli su«, nastavi Emilijin glas, »pratili Benedikta na njegovu putu; i anđeli su mu izašli u susret: anđeličuvari siromašnih potištenih stanovnika. S bezgraničnim veseljem preklinjahu svetoga čovjeka, da potjeraduhove tame —■« Iako je Lucy s nepotpunim poznavanjem francuskog jezika mogla da sasvim dobro pratipotpuno jasno izgovorene riječi, poče se njena pažnja, a da to nije ni znala, nesvijesno kolebati — ne zato, što ječudo. dobrog svetog Benedikta stavila pod upitnik! Ona je vjerovala! To bijaše čudo, isto — slično čudu shljebovima i ribama, koračanju preko vode, dizanju kćeri Jairove. Ipak je, protiv volje, mislila na »culpu«. Kao iu »Postulatu«, bilo je, i ovdje propisa, propisa, koje je morala pokorno slušati i koje je morala učiti, da bi ihrazumjela. »Culpa«! Uvijek je poslije lektire dolazila »culpa«, a danas, petak je, ne će biti obična »culpa«, nego»chapitre desculpes«.48231«483ispovijed javna i na koljenima svih počinjenih prijestupa posljednjeg tjedna.»Culpa!« Naravno, da je to bilo potrebno: to bijaše jedan dio pravila, koje je ona sada priznavala kao riječ božju:ali ipak nije mogla, makar kako to neobično balo da na tu neposredno predstojeću ceremoniju misli bezunutarnjeg nemira. Jutros je bila u crkvi odvraćena istom mišlju, odvraćena od svoje molitve sjećanjem na jednustvar, koja je tako očito bila postavljena za njeno dobro. To nije bilo razborito: a u »culpi« nije ležala nikakvatvrdoća, koja bi opravdala to neobično stanovište. Bijaše lako; jednostavno apsurdno jednostavno: prostopriznanje lakih povreda pravila. Ipak je nekako jednostavnost ovoga, otvorena svuda, bila ono, što ju je takozbunjivalo. Nikakav strah pred obredom, nego skrušeni osjećaj djeteta pred svojim učiteljem, nešto, što seprotivilo svoj uzvišenoj veličini njezine vjere. Neposredno se strese: zašto je tako mislila — opet? Nabra čelo.Nije smjela pustiti, da se takvim mislima odvrati.»Benediktovo je lice zračilo u nebeskome svijetlu, a seljaci, koji su to vidjeli, okupiše se oko njega iprisluškivahu sa strahopoštovanjem njegovu —«Ovdje zazvoni zvono, i Emilie pri njegovu prvom zapovjedničkom zvuku zanijemi usred rečenice, kao munjompogođena. To je upravo zadivljavalo: naravno pokoravanje pravilu: i Marija Emanuela, pozorna kao uvijek, dižese sa svoje stolice s ravnim naslonom uz lako odobravanje nagibom glave. Poslušna Emilie stajala je već visokou njezinoj milosti.Istodobno s učiteljicom ustale su odmah i ostale, i sada su šuteći klečale pred kipom presvetog srca, koji je stajaona lakiranom podnožju kraj stola za čitanje. Glasno se ponovi »Veni Creator Spiritus«»Veni Creator Spiritus,«Mentes tuorum visita:Imple superna gratiaQuae tu creasti pectora.«Poslije »Amena« nastupi kratka stanka radi unutarnjega sabiranja, tada se učiteljica diže i, praćena od ostalih,koje stadoše u red jedna za drugom — poredane vrlo slično po rangu starješinstva, uđe u pokrajnu prostoriju.Ova već bijaše spremljena: u njoj bijaše jedan velik naslonjač upadljivo484u sredini, a unaokolo široki polukrug manjih stolica postavljenih kao sateliti oko planete.Marija Emanuela uputi se ravno svome prijestolju i spusti se na nj veličanstveno dok su novakinje —• stojećipred svojim sjedištima — čekale znak, da sjednu. Prošlo je nekoliko trenutaka dok je ona bacila pogled nanjihova lica, onda njezino bezizražajno oko dade svoj pristanak. Čulo se tiho šuškanje, potom opet zavlada mir;opet je pažnja svih bila upravljena na pojavu u sredini i opet je Lucy osjećala ' onu istrajnu duševnu neugodnost,što joj je bilo tako žao. Pogleda Mariju Emanuelu — ova je ravnodušno prelistavala notes, u kome je bio popissvih otkrivenih grešaka tokom prošlog tjedna — i osjeti naglu želju, da odvrati svoj pogled.

Ona je voljela Mariju Emanuelu — ona ju je morala voljeti i cijeniti — takve su se stvari podrazumijevale samepo sebi u ovoj kući božjoj. A ipak, otkako je bila nova u novicijatu, u stvari se osjećala mučena nekomneodređenom uznemirenošću. Sigurna je, da je bio nemoguć taj predosjećaj. Ovdje su sve u naručju Isusovu bilesestre; sve po nuždi povezane svojom zajedničkom ljubavlju pod tim zajedničkim krovom, i iz sve je duše svojeona tu ljubav željela dati i primiti.Zašto je, onda, imala taj neobični predosjećaj, da Marija Emanuela i ona nisu bile vezane naklonošću? U»Postulatu«, Josephine se smješkala kod svoga predbacivanja, ali ova druga, tako različna, tako iznad svega, tase nije smješkala. Ne; njezine bezbojne oči, koje su sve promatrale, bijahu hladne, njezino biće svakom ljudskomosjećaju daleko i strano, njen cio stav ukočen i pun ledene ravnodušnosti. Već način, kako je voljela da vodi tajnevažni sud, odisaše velikom strogošću. Ona nije mogla biti nemarna u ispunjavanju dužnosti i dostojanstva.Kada je trebalo ubiti zmiju, onda će je ona ubiti, i još raskomadano tijelo gaziti duboko- u prašinu.Sada, karakterističnim pokretom svojih lijepih ruku — Lucy je već dobro poznavala taj pokret — namjesti kapu iukoči pogled na prvoj novakinji. To je bio trenutak početka »culpe«. U zraku kao da visi duboka šutnjaočekivanja: revnost onih, koje su voljele ovaj običaj; povlačenje ostalih, kojima je bio neugodan: napetoiščekivanje te međuigre, koja je prekidala jednoličnost života.»Počnite«, reče Marija Emanuela kratko.485"Prva novakinja pade odmah na koljena, tako da se uslijed odskoka ove teške pojave pod odazvao praznimzvukom. Veselo i sabrano, odblebeta kao napamet naučenu zadaću:»U svetoj poslušnosti priznajem sve greške, koje sam počinila protiv pravila, osobito« — duboko udahnu — »štonisam posjedovala duh siromaštva, jer sam kod šivanja slomila iglu.«Učiteljica zaklopi oči, i izgledalo je, da razmišlja.»Izmolit ćete tri očenaša«, reče ravnodušno. »I ubuduće pazite bolje na svoje igle. Te igle, one stoje zajedniculijepih novaca.«Prva novakinja saže poslušno glavu i poče sa svojom pokorom, dok je slijedeća, jedna mlada Talijanka — zvalase Assunta — pala na koljena pred učiteljicom i počela brzo, nervozno;»U svetoj poslužnosti priznajem, sve greške, koje sam počinila protiv pravila, osobito — osobito«, mucala je,»osobito, što nisam posjedovala pobožne čednosti i išla prebrzo duž hodnika.«Nastupi stanka —• neugodna stanka; Marija Emanuela otvori polako svoje bezbojne ali prodiruće oči.»Inače nemate ništa više da kažete?«»Ne, bonne mere«, odgovori Assunta, bolno pocrvenjevši. »Ne sjećam se ničega drugoga.«»Pokušajte, molim, sjetite se«, dođe hladan odgovor.»Ja — ja se ne mogu sjetiti, ma bonne mere«, mucaiše druga; brzo nestade njezina crvenila, i sada lice ne bijaševiše tamno, nego odjednom postade blijedo i plašljivo. Marija Emanuela diže svoj pogled bez strasti premastropu, tako da je šutnja odjednom bila nužna.»Kad sam jučer pregledala vaš ormar«, reče ledeno, »našla sam vam dvije maramice ispod ručnika. Znate vrlodobro, da je to protivno propisu. Stalno učite, da veći predmeti moraju ležati dolje. Maramice moraju ležatipreko ručnika — ne ručnik preko maramica.« Prekide, onda nastavi režući: »zato ćete izmoliti tri »ave — lesbras en croix« — u refektoriju za vrijeme ručka.«Lucy je osjećala zlovolju, kao i kako se nešto u njoj protivilo: greška bijaše tako sićušna, a skrušenost grešnicetako jadna. Već je prije primijetila ovu sestru Assuntu — malu, neznatnu ženu, pobožnu i nježnu, koja je bilasklona tome,486da se kod najmanje riječi grdnje uvuče u sebe. Sigurno je bilo nepravedno, jedna obična i sićušna tiranija, kaznititako jadno slabo biće. Opet je prožme vreli val onoga osjećaja, kojega se tako jako bojala. Polagati tolikuvažnost na mjesto dviju maramica, a iz položaja jednoga ručnika praviti toliko ozbiljno pitanje — zar nije bilogroteskno? Zar je to ikada smatrala mogućim? Usne joj se stisnuše, a prsti trzahu nervozno. Osjećala je vrućinu usrcu i drhtala je, probudi joj se stid. Da, kod prijašnjih »culpi«, već je osjećala taj niski i po~ nižujući stari. Zašto,zašto, zašto je to< moralo biti —? naporom se savlada. Ne smije tako' misliti; mora svladati svoj suviše burniduh; to bijaše grijeh, suprotstaviti svoje mišljenje autoritetu, koji je bio postavljen nad njom voljom božjom.Spusti pogled. »Culpa« lagano odmicaše dalje prema njoj.Jedna je zapustila svoje dužnosti. Tri »ave«.Jedna je govorila s redovnicom. Samo dvije »ave« —• sigurno bješe ljubimica.Onda je došla jedna, koja je povrijedila dužnost šutnje. Tri očenaša i jedno vjerovanje.Jedna dalje priznala je, da je ostavila jelo na tanjuru; tri »glorije« klečeći za ljuske, koje su ostale na kosti ha-ringe.A druga je bila suviše suzdržljiva kod odmora. To je bila naročito njena greška; još uvijek se nije mogla priklju-čiti cvrkutavom smijehu i pištanju, koje pokazivaše čistoću srca.Ali oh, ona nije smjela tako misliti; to je bilo gorko i nepravilno i protivilo se svetome pravilu! Saže pogled, kadje slijedeća novakinja pala na koljena. Sada je to bila Mar-guerite, koja je prolila vodu po podu u hodniku.

Dobila je dugačku pokoru. U prošloj je godini izdavano dvadeset franaka, da se namazu ti podovi. A voda jeizjedala mazanje, doslovno ga je žderala.»Culpa« se nastavljala. Svaka pojedina imala je nešto da prizna — bio je strašan grijeh poniznosti tvrditipotpunu nevinost: kakva drskost! Osim toga, pravilo je određivalo, da svaka mora prijaviti drugu, zato je bilodaleko pametnije prijaviti sam sebe. Ipak su svi ti priznati grijesi, umnogo-stručeni i uveličani, težili kao pero navazi. Sve je to bilo toliko besmisleno — tako nerazumno; dječja igra suda, a ni za što. Što! Zar je. opet tomislila? čelo joj se bolno nabra;487ugrize se za usne i mumljaše brzo kratku molitvu. Nije bilo čudo, da se bojala »culpe«, kad su tu uveli takvusurovu nepravednost. Morala je — morala je svladati taj grešni prkos svoga duha; strpljivo se predati voljibožjoj.Skoro će doći na red. Njezina susjeda, Wilhelmine, nemirno se vrpoljila; njeno se puno, tupo lice trzalobojažljivo s otvorenim ustima i ukočenim fascinirajućim pogledima na Mariju Emanuelu, izgledalo je, da jeimala velik strah, kao mirna krava, kojoj prijeti teška nesreća. Kada je pala na koljena, jedva je mogla izgovoritiriječi:»U svetoj pokornosti priznajem sve greške, koje sam počinila protiv pravila, osobito — osobito —«. Mucala je islomi se; onda joj se digoše pune grudi, gutala je više puta, i mucala: »Ne mogu sebi pomoći — jutros samrazbila svoj lonac.«Vladaše ukočena tišina.»Zašto me niste obavijestili?« pitaše Marija Emanuela. Široko otvorenih usta, Wilhelmine žmirkaše zbunjeno, suzbuđenjem krave; glava joj pade na stranu, glupo.»Vi znate, da se svi razbijeni predmeti moraju donijeti dolje i staviti na stol po strani u refektoriju«, nastavi uči-teljica oštrijim glasom.Ali Wilhelmine nije mogla više izdržati; počne sliniti, plakati histerično, i između jecaja glasno i dugo hvatatizrak.Trenutak ju je Marija Emanuela promatrala bezizražajno; onda reče hladno:»Ustanite. Uzmite stolicu i sjedite u kut sobe leđima prema meni ■— da vas ne moram gledati.«Dašćući, Wilhelmine se diže i odvuče stolicu u najdalji kut sobe, gdje je sjela kao kažnjeno dijete, kako joj je re-čeno. Dugo vremena njene tužaljke kao mukanje goveda razdirahu zrak, ali Marija Emanuela nije htjela nastavitiprije, nego što je zavladala tišina.I sada bješe red na Luciji. Osjećala se napuštena poslije motrenja groteskne zbunjenosti Flamanke, nije moglanaći pouku u otkriću, da je taj izvor svetosti razlupao njezin noćni lonac. Ona klekne. Što je htjela reći pred tomskupinom? Jedna joj misao> dođe u pamet — da, bila je na odmoru suz-držljiva — i s priličnom rječitošćupriznade tu krivicu, potom je čekala na svoju pokoru. Ali je ne dobi.»Zar nemate ništa više?«488Ona se kao pod iznenadnim ubodom strese i pogleda, te vidje, da ju je Marija Emanuela promatrala izrazomsuca. Sigurno to nije bila ona — da, ipak je bila ona — kojoj se obratila? Nije odgovorila.»Zar ovog tjedna nije vaša dužnost, da pazite na umivaonike?« nastavi druga.Lucijine se obrve Gkupiše, i polako odgovori:»Da, ma bonne mere.« To bijaše njena dužnost i ispunjavala ju je neugodno točno; umivaonici su bili čisti bezmrlje.Ali učiteljica nastavi:»Danas sam našla dva mala komada sapuna otkinuta od velikog komada, kako slobodno leže u zdjelici za sapun.To je protivno pravilu. U vašoj knjizi propisa naći ćete, da u takvom slučaju veliki komad sapuna ima bitiodstranjen, dok odlomijeni komadi imaju biti zamotani u komad mu-slina, sve dok ne budu potpuno iskorišteni.Vi ste to propustili.«Lucy pogleda. Zar je zaista ležalo skriveno neprijateljstvo iza tih bezbojnih očiju? Nemoguće. Nevoljko svladatu misao; i tako se prisili, da kaže:»Da, ma bonne mere.«»Vi znate da se tjedne dužnosti moraju ispunjavati besprijekorno?«Strašna misao: komadić sapuna stavljen nasuprot njezinu vječnom spasenju; ali se svlada.»Da ma bonne mere«; i ona se saže da primi svoju pokoru i oštru grdnju. Kada je izmolila svoje očenaše, diže ses koljena. Bila je posljednja. »Culpa« je prošla; ona duboko uzdahne: da, to je bilo prošlo —■ do slijedećegtjedna.VIIIBreskve samostanskog vrta cvjetahu i rasuše svoj cvijet po travi kao pjenu. Već su se otvorili pupovi kozje krvi;već su glicinije ovile svoje vijuge kroz kolibice. Bukva iza crkve stajaše u dubljem sjaju, viseći s lišćemmilovanim svjetlošću i nježnim vjetrićem ranoga ljeta.Ali slatka mlitavost toga godišnjega doba bijaše daleko od Lucije — daleko kao san. K njoj ne prodiraše ni blagi

489zrak, dok je sjedila u raidnoj sobi novicijata, upletena u svoge misli i šila. S promjenom godišnjeg dobačinilo se, da se i 'ona promijenila, koliko jako, to nije znala, jer ni ovdje nije bilo, kao ni u »Postulatu«, ogledala,a promatranje tijela bijaše zabranjeno propisom. Njezin se stas, uvijen u habit, nije mogao poznati, ipak je bilaslabija, mnogo slabija, i ramena joj postaše više uglasta. Lice joj je izgledalo, da je postalo manje, mala površinazaokružena bijelom kapom; oči, nasuprot tome, izgledahu, osjenčane tamnije, ruke uske i u pokretima neobičnonervozne.Znala je, naravno, da je omršavjela, ali je tu činjenicu priznala bez žaljenja. Možda ju je dijeta, iako je bila pri-mjerna i ugodna, napravila vitkijom. Hrana je bila takva, na kakvu ona nije bila navikla, strana njezinu nepcu, imogla ju je samo s naporom volje gutati, i možda nepotpuno probaviti. Ali ona nije znala, da se o tome radilo;ne, za to se nije ni brinula. Kao žuljevi, koji su se stvorili na njezinim koljenima, tako se i njeno stanje postepenorazvijalo, a ona mu ne pridavaše nikakvo značenje. Nije mu htjela posvetiti nikakvu pažnju. Nije htjela misliti nasvoje zdravlje, niti priznati posljedice slabosti. Jednom ili dva puta dođe joj u pamet ona nabačena Edwardovaprimjedba, ali je odmah mislila na drugo. Ona će izdržati, usprkos onom dostojanstvenom proročanstvu. Ovučudnu novu nervozu, iznenadno lupanje srca, kada bi je netko neočekivano nagovorio, najpo-slije vrtoglavice,koje su joj davale neobični osjećaj eterske lakoće — sve je to odlučno prezirala.Ne. Imala je da misli na drugo. Kad su je pitali, kako se osjeća, odgovorila je, da joj je dobro, vrlo dobro, bio jeneki nesvijesni ponos u čvrstoći tog odgovora. Ipak nije to bio samo ponos, koji ju je pokretao: to je bila njezinavolja, i jedan duh usmjeren prema nečem vitalnijem, nego što' su sićušni obziri ishrane i zdravlja —■ duhispravljen unutarnjim mudrovanjem, koje ju je već tjednima bilo spopadalo.Ta borba u njoj — od nje se nije mogla osloboditi — nije se mogla riješiti tog vječnog sukoba. Molila je za mir,borila se i borila opet. Ipak, sada je stalno osjećala, kako je obuzima naročita zabrinutost. Napušten bijaše njezinsan o svetim ženama, koje idu kao madona, s nježnim grudima i licem, čistim rukama i dostojno blagim usnama.Zašto je to liila njena predodžba o redovničkom životu? Ta bile su žene;490što je Joe rekao jednom prije dugo, dugo vremena? —• »Svi smo mi samo ljudi, zar ne?« Da, sve su ovdje bileljudi. Ali kako je to bila potisnuta čovječnost; kako čudnovata, udaljena od života, veoma daleko od onoga, što jeočekivala. I upravo čudnovatost toga prouzrokovaše joj ponekad naglu bolnu zapanjenost. Zašto je bila ovdje, uneobičnom odijelu, među strankiinjama, čiji je jezik i dječju naivnost oponašala? za ljubav božju. Bog ju jedoveo ovamo, i htjela je ovdije ostati. To je bio odgovor — odgovor, s kojim je pokušala da divlje razmrskasvoju jadnu nesigurnost.Ali svome strahu nije mogla izbjeći. Bijaše to Marija Emanuela, njena časna majka, koja je kao izvor toga strahastajala pred njom.Posljednje je vrijeme bila neobično nervozna, osjećala je, kao da je između učiteljice i nje stvoreno oštro neprija-teljstvo: skoro ■—■ skoro mržnja. Strese se. To nije moglo biti. To je bilo nemoguće u toj kući, čiji su žitelj/i doposljednjega morali biti prožeti ljubavlju božjom. Ipak, kako je mogla drugačije protumačiti to trajnoproganjanje? Proganjanje?— to je zapravo bila prava riječ.Dok joj je igla išla gore i dolje, pusti, u neumornome razmišljanju, da joj pred očima prođu posljednji tjedni, iponovno se uhvati za gorke uspomene, šibaše se vlastitim mislima i još jednom bolnim preživljavanjem svojihponiženja— koja su sva bila tako sićušna, da su je ranila i boljela samom svojom glupošću. I ovog tjedna. Običan preglednjezina ormara — dvije maramice nisu bile uredno složene. Pregled njezine ćelije: neznatni nabor napokrivaču, jedna jedina kap vode na podu pred umivaonikom. »Qa mange le vernis!«— rečeno joj je tonom besprimjerne ogorčenosti!I radi takvih propusta morala je stajati ovdje kao jadno dijete, stajati osramoćena riječima Marije Emanuele. Kodtoga joj se imena skupiše usne, i igla joj je letjela tamo-amo. Kada im je prve večeri, na kolodvoru, prišlasmiješeći se, nagonski je osjetila hladnoću učitelj ičinu; ali je sada ta hladnoća izgledala pojačana i gorkomantipatijom. A ona — kako je mogla žestoko vratiti taj osjećaj! Ali nije smjela; mprala ga je sakriti; ugušiti ga;zatući. Ipak je to bilo nepravedno, to gonjenje. Zašto bi veselje i divljenje molitve bilo razarano udarcima mačemstalnoga karanja? Čelo joj se namršti kod te misli.491Da 14 je to bila njena utvara? Ali, ne, to nije moglo biti. Imala je neprekidno predosjećaj nesreće, osjećaja, daje nekako bila od ostalih izlučena, odvojena. Bila je uvjerena, da ju je Marija Emanuela mrzila.Čak sada, dok je sjedeći šila, sagnute glave, izgledalo joj je, da osjeća bezbojne oči hladno uperene na sebe.Nehotice pogleda na kraj prostorije, i odmah je prožme osjećaj neugodnosti, jer ju je učiteljica promatrala mirno,izgledalo je, da bez strasti čita njezine misli.Brzo spusti pogled na šivanje, ogorčena svojom zabrinutošću. Čega se imala bojati? Nije se bojala nikoga osimboga. Nikada u dijelome životu nije joj nedostajalo hrabrosti, da glavu drži uspravno. Uvijek je znala držati seispravno.Oko nje su sjedile ostale novakinje, oko dvadeset njih na niskim klupama uz duge stolove, koji ispunjavahu pro-storiju, i šutećii su šile, ne sluteći ništa o komešanju u njezinoj duši. Odjednom se osjećala tromom, ruke joj

bijahu nemoćne i umorne; omršavjele; ali uporno nastavi s radom, rubljenjem pokrivača za oltar. Skoro je bilagotova, i onda napokon stavi posao u krilo i prestane s radom. Vladala je ttišina, onda:»Je li komad gotov?« Prodre kroz tišinu odaje pitanje Marije Emanuele.»Gotov je, ma bonne mere«, odgovori Lucy, ne pogledavši u one oči. Zašto joj nije pogledala u oči? Zar je to na-pokon bila poniznost?Učiteljica se diže, i, došavši, pogleda rad podrobno.»Hm! Hm!« Oštro pucne jezikom, onda diže pokrivač. Bijaše li to samo umišljanje, ili ga je zaista držalaprezirno? Onda dođoše riječi: »Kako ste ga uprljali!« a za Luciju je to naglašavanje glagola bilo upravođavolsko. Groza je prožme, napast odgovora ludovaše divlje u njezinim grudima. Njoj to predbaciti! Pokrivač jedobila prljav. Učiteljica je to znala, i znala je, također, da su njezine ruke bile potpuno čiste.»Zar ne razumijete?« istraja Marija Emanuela. »Vi ste to uprljali.«Usne joj već formirahu odgovor: »Da, ma bonne mere«; ali se odjednom nešto prekide u njoj; sva njezinažestoka srdžba prodiraše joj na usne. Što se je ticalo, što je pravilo propisivalo ponižavajuće trpljenje svihnepravdi, poslušnu492pokoru za greške, koje nikada nisu bile počinjene! Ona izazovno pogleda.»Zar ne razumijete?« ponovi ona polako i jasno. »Komad je bio prljav, kada sam ga primila!«Kakva strahovita povreda pravila! Neko se naročito hroptanje dzvi kod ostalih novakinja pri tome odgovoru i pristrahoti toga odgovora. Ali Marija Emanuela ostade sasvim mirna. Jedva primjetljiv, neobjašnjiv izraz ležaše nanjezinim blijedim usnama. Izgledalo je, da uopće nije polagala važnost na primjedbu, ali, složivši pokrivačznalački, reče bez strasti:»Dosta je. Prije ručka ćete za pokoru ljubiti noge, a za vrijeme jela klečati — les bras en croix.«Onda se vrati na svoje mjesto. Lucy se držala ukočeno uspravno; usko joj lice bijaše pokriveno mučnimbljedilom; napad vrtoglavice, koji ju je tako često hvatao, lebdio je oko njezine glave kao magla.Zašto se morala pokoriti ovoj — ovoj tiraniji? bijaše pitanje, koje je gorjelo u njezinu mozgu. To je bilo takobezrazložno, tako nepravedno. Bog nije htio imati svoj svijet takav: tako sićušan, tako djetinjast! Zar je moralasagnuti svoje čelo u prašinu i puzi ti? Zar se morala odreći svega, što je bilo njeno unutarnje biće, izderati duh iztijela, sve napustiti, da postigne ono savršenstvo, kojim su joj bile napunjene uši? Ipak je u ljudskoj duši moralobiti snage — ne ove izblijedjele, beskrvne bljutavosti, koja se ovdje tražila od nje.Sada je zvonilo zvono za ručak, koje je kao nož rezalo njezino uzdrhtalo razmišljanje — zvono, koje je sada takovidno vladalo nad njom. Ona ustade s ostalima, lica slična maski, i priključi im se, koračale su u redupojedinačno iza učiteljice kao djeca, kao guske, u refektorij. Da, sada bijaše u jednoj struji, tjerana polako, aliuvijek u toj struji, uvijek promatrana.Bijaše izmoljena molitva prije jela; onda sjedoše na jednu stranu dugačkog, uskog stola, leđima prema zidu. AliLucy nije sjela. Ona je stajala s očima upravljenim na Mariju Emanuelu, lice joj bijaše mirno, sakrila je onounutarnje uzbuđenje gnjevnom napetošću svojih oslabljenih živaca. Nikada ne će, makar je to stajalo krajnjeganapora volje, pokazati, kakvu je patnju za nju značila ta pokora.493Ali sada učiteljica dade mali znak, i ona polako dođe pred nju, da učini tu nesnosnu pokoru — pred MarijomEma-nuelom ili pred bogom?Sigurno je izgubila svoj humor, jer bi se inače smijala. Da, sigurno bi se morala smijati, kad bi vidjela samu sebena koljenima, kako ljubi cipele tih dvadeset žena: kleknuti, sagnuti lice zemlji, ustati, korak dalje, opet kleknuti,opet spustiti usne — poljubiti te cipele. Često se kao djevojčica igrala dječjih igara, pjevala dječju pjesmicu:»Klekni, poljubi pod —• moja lijepa gospo!«Dobro-, biti kao malo dijete — kako je Josephine jednom rekla: »Mala igračka Isusova!« A zašto da ne? Alikakve, su to bile cipele. Velike i male; glatke i raspucane; neke s naboranim gornjim dijelom i plavom gumom sastrane; neke zakrpane i sašivene rukama sestre corđoniere; neke kvr-gaste uslijed smiješne izbočine kurjegoka; neke kisela zadaha i smrada znojnih nogu; ali sve — pnitisnute skupa zbog nevinosti, sveokružene gustim crnim rubom suknje, sve pripravne za njezin poljubac. Kad bi je sada mogao Vidjeti Frank— on, koji je ljubio- te usne u ljubavi — ili Petar, ili čak Edward, koji je možda sada išao preko igrališta za golf,ili s uživanjem jeo komad telećeg brisa i govorio »Poslastica!« — što bi oni mislili o njoj? Oni bi se možda smi-jali — to je izgledalo tako smiješno, kako je na koljenima pravila krug, ona, žena u srednjim godinama, puzalaje po podu, gurala glavu pod stol, udarala se u glavu, ljubila noge tih stranih žena! Možda se i Isus smijao,upravo zbog toga mučenja, na koje je bila ovdje osuđena. On je bio- umro za nju, i zato se, po riječima MarijeEmanuele, ona morala poniziti za njega.Napokon je bilo prošlo. Teturajući diže se, ode u sredinu i klekne, leđima prema stolu. Raširila je ruke — »lesbras en croix« — kako joj je bilo naređeno, držala se ukočeno s natrag nagnutom glavom. Sva se morala, u tomepoložaju duha i tijela, predati tihim molitvama. Ali zar je mogla moliti? Straga je čula tiho šuštanje početkaobroka — pružanje tanjura, lako lupkanje viljušaka po porculanu, mirno struganje stolice Marije Emanuele,šuštanje hatoita sestara iiskušenica. I sve je vrijeme klečala, raširenih ruku, dašćući pri pomisli na ovu grotesknutiraniju, koja je ogor-

494 ! i1'čavala i trovala njezinu dušu. A za nju se pretpostavljalo,da moli!Osjećala se slabo, i taj joj umarajući položaj postade nesnosan. Ali nije htjela popustiti. Ona će toj Mariji Ema-nueii već pokazati, ona će im svima pokazati, kako je mogla podnositi boli. Zar ih nije podnosila u svijetu? Zatoje i došla ovamo. Ali gdje je bio- ogrtač mira, u koji se nadala uvi ti svoiju ispaćenu dušu? Zar je to bilo ovdje: s»les bras en croix«, s pogledima Marije Emanuele budno upravljenima u njezina leđa?Počela je osjećati, da su joj ruke olovni utezi; onda se taj osjećaj postepeno potkrade uz ruke, koje su bile vučeneprema dolje i bolno- se trzale na grudima. Bol postade nesnosna; htjede spustiti ruke. Osjećaše, kako joj uziscrpljenost poče lupati srce teškim ritmom. Morala je spustiti te beživotne olovne teške ruke. Ali ih nije htjelaspustiti. Nikakva odanost, nego žestoki ju je ponos držao nepomično. Napokon se završio ručak; čula je tihopomicanje klupa unazad, blagu buku općega ustajanja, molitve poslije jela; onda polako povlačenje k vratima.»Dosta je.«Učiteljica je stajala kraj nje, bez strasti joj javi, da se sada može dići i ručati. Još jedan jedini trenutak bijašeLucy u ovome položaju; onda joj ruke padoše dolje; ustade u najdubljoj šutnji. Kad se Marija Emanuela izgubilaiz prostorije, ode do svoga mjesta i sjede. Olakšanje bijaše divno; ali se osjećala bolesnom, prsti su joj zamrli paje drveno pipkala nožem i viljuškom. Sestra joj iskušenica, mala pogrbljena žena sa smušenim crvenosmeđimlicem, donese jelo uz brzi pogled sućuti. Luciju spopadne bezgranična želja, da govori s tom jednostavnomseljankom, u kojoj je otkrila još neke preostale tragove čovječnosti. Jedna riječ naklonosti. Ali, ne. To nijesmjela; pravilo je zahtijevalo šutnju toga časa.I tako je jela šuteći, plašljivo, ovoga trenutka ne napeta samoćom. Danas su imali meso — neobična svečanost zazajednicu, ali ne, nažalost, za nju •— komad mesa, i to bijaše konjsko meso, prepečeno samo malo na površini, itako da je još uvijek zadržalo svoju purpurnoblijedu boju. Rezala ga je na veoma sitne komade, lako drhtavimprstima i napola odsutna pogleda, silila se da ga jede. Opet jednom taj trud, ta vječita borba, ovo vučenje zasobom jednog sve dužeg495lanca. Pošto je nisu promatrali, izraz joj bijaše rastresen, oči joj se skupiše u lakoj zabuni, malo joj licepostade iskrivljeno, ali ipak nekako puno prezira.Kad je bila gotova, pogleda kroz prozor, i vidje, da pada kiša — topli pljusak, koji će oprati lišće, i jak — takojak, da je novakinje na svaki način potjerao iz vrta. Ustade, prisili se da ode u zajedničku prostoriju, gdje seodržavao* odmor kod tog lošeg vremena.Opet nastupi ona nutarnja borba, kada je stupila u bučnu prostoriju.Nitko joj nije posvećivao pažnju pri dolasku — bilo je protiv pravila, da se, pa makar i kasno, pozdravi poslijeispunjene pokore; ali je znala, što je imala činiti. Morala je brbljati i smijati se s ostalima, nije smjela na svojeponiženje sačuvati nikakvu uspomenu, morala je izvana i vidno dati do znanja, da ne gaji srdžbu. Kad je sjelakraj prozora, gdje je mala grupa brbljala i cerila se — među njima bijahu Therese, Wilhelmine i Marguerite —osjećala je, kako uči-teljičini pogledi pažljivo miruju na njoj. Ali danas, odvratila je glavu, nije se brinula za to.Vani je padala kiša, lupkajući ustrajno, ali to nije smetalo nekim sestrama iskušenicama, da dolje u vrtu rade, za-dignutih habita, s plavim stražnjim dijelovima u zraku, raširenih nogu u drvenim cipelama. Nije ih se ticala nikiša niti pravilo.Odjednom je strese zvuk nekoga glasa na njezinu uhu.»To će zabaviti prste« — bijaše to ljubazan glas jedne novakinje kraj nje, koja joj je na krilo stavila papirnatukutiju sa zamršenim koncima. Svaka je pojedina za vrijeme odmora, kad je padala kiša, imala malo zanimanje —preokretanje starih kuverata, da bi se mogle opet upotrebiti, motanje i ponovno uređivanje ostataka tkanina izradne sobe, vezanje konopa, iz kojih su se pravili bičevi — različito zanimanje, preporučeno pravilom. I sada,sumorno odgovarajući na smiješak svoje susjede, poče Lucy namotavati sićušne niti, kojima bijaše napunjena takutija. Nit uredno razmrsiti, uzlove joj razvezati, ispraviti je, smotati u pravilne male loptice; to bijaše njensadanji zadatak.Oko nje je tekao razgovor dalje; riječi su letjele tamo i amo kao lopte od perja.496»Moramo sastaviti par stihova za čestitku.«»Ah da, godišnjicu bonne mere.«»Vi ćete napisati nekoliko stihova, Therese.«»Ali naravno — za bonne mere — to se po sebi razumije.«Zašutješe. Da li je to bila njezina ogorčena mašta, ili su zaista sve te primjedbe bile revnosno određene za uhoMarije Emanuele i iskrsavale samo s jednom željom — svidjeti se?»Oh, vidite, ma bonne mere, kako lijepa boja!« reče jedna, izvadivši mačjim pokretom iz svoje kutije komad sa-tena i držeći ga visoko.Marija Emanuela klimnu glavom ozbiljno, i pogleda —• ali naravno ne suviše pažljivo.Odjednom Marguerite pokaza pod s izrazom kao da je učinila veselo otkriće.

»Oh, sestra je Gabrielle opet, ma bone mere, izgubila podvezicu!« Bijaše to komad čohe, koji su u samostanuupotrebljavali kao podvezicu.Zavlada opći smijeh, dok je Gabrielle pocrvenjela i smiješeći se digla malu podvezicu.»Jasno je, da to nije vaše«, reče Therese Wilhelmini, koja je sjedila kraj nje.Iz moćnih grudi prodiraše dubok i jasan Wilhelminin smijeh. Nasta kratka stanka, dok je ona nastavila sa svojimzadatkom —■ rezala je novinski papir u četverokute, neugodno jednake, za ljubav božju i za konačni cilj u »petitpays«. U njezinu je neposrednom susjedstvu taj rad, već cijelo vrijeme, budio javno i naivno veselje, i sada jeTherese, vraćajući se na temu i okrenuvši se ostalima, zadirkujući rekla:»Ne smijete je smetati. Morate je pustiti, da dalje radi sa »'delicatesse«.»čudesno je spretna, zar ne«?»Da, to je nadarenost.«Čulo- se lako cerekanje.»Već ćete vidjeti«, odgovori Wilhelmine, s kratkim glasnim smijehom: odavno se, već odavno oporavila od jadakod priznavanja grijeha. »Kasnije — vidjet ćete.« Uze jedan od papirnatih četverokuta u masnu šapu.»Nemojte to tako držati«, primijeti Therese naivno. »Tako je suviše jasno.«32 Tri ljubavi497Izbi živi smijeh, kod kojega je i Marija Emanuela, stojeći budno iznad stvari, lako razvukla ukočene usne.Bijaše to prirodni humor, jednostavan, jasan, pristupačan; kao u male djece; smijati se i biti veseo. Ali se Lucynije smijala. Njoj se to učini odvratno, i sva joj se srdžba, koja kuhaše u njoj, uzdiže odjednom visoko. Zar je tobilo mjerilo ljudske duše, koja je čeznula za svojim spasiteljem?Odgurnuta, slomljena, i zbunjena, još se čvrsto držala svoje vlastite vjere. Htjela je ići naprijed, istrajati,pobijediti. Odlučno stisnu ztibe.Tako je sjedila ukočeno, blijeda uska lica, izmučena tijela, neizmjerno tragična figura: motala je pipajućinespretnim prstima kratke niti — kao simbol razmršenja njezine kratke životne niti.IXZar su je promatrali? Nije znala. Ali je stalno imala neobičan prodirni osjećaj, da idu za tajnama njezine duše.Pritisnuta svakodnevnošću zajedničkog života, strastveno je čeznula za samoćom. Ali nikada nije bila sama, siznimkom onih časova mraka u svojoj ćeliji, gdje je ležala i kruto buljila u bezobličnu tamu, želeći da se skrivenapojava raspetoga na zidu preko puta okruži svjetlošću pred njezinim pogledom. Samo je njezina fantazija zavrijeme besanih noći osvijetlila tu figuru, osim kada nije mjesec svojom letimičnom zrakom probio kroz uskerešetke i pokazao Krista od gipsa stvarnog i blijedog.Spavala je malo, nemirnim, često prekidanim snom. Nije bilo više kao u »Postulatu« strunjače, i sada je imalapostelju redovnica — vreću, rahlo ispunjenu slamom. Marija Emanuela je jednoga dana rekla, bezlično idostojanstveno kao uvijek:»Prošla su dva mjeseca od vašega oblačenja. Od večeras treba da ležite u slami, kao naš dragi Gospod ujaslama.«Bilo je pravo i jeftino. Što je bilo dosta dobro za Spasitelja, bilo je predobro za nju. To ne bijaše žrtva. Ali, akojoj je duh hrabro primio žrtvu na sebe, tijelo joj se protivilo da nađe sna na toj slamnjači. Osim toga, prijekratkoga vremena dodijeljena joj je druga ćelija — to je odgovaralo pra-498vilu: predugo zadržavanje u jednoj ćeliji utiskivaše zabranjen žig posjedovanja — a ona nije navikla napromjenu. Čeznula je za onim snom, koji joj još uvijek nije dolazio.Za vrijeme tih sati tame i ubitačne tišine, koju ne prekidaše ni tiktakanje sata, nervozno je čekala na prve prugesvjetlosti, i tada se njezin mozak zakačio za pojedine niti misli i iz toga ispreo strah od uhođenja. Ne samo stalninadzor sveznajućega oka Marije Emanuele, tako joj se činilo, nego i ćutljivije i tajnovitije promatranje, koje sepružalo izvan novicijata. Kratki razgovori iza zatvorenih vrata; Jo-sephine, Marija Emanuela, i časna majkageneralica u ozbiljnom razgovoru; iznenadni i ispitujući pogled, koji je dobacila nadstojnica pri izlazu iz crkve.Zar je to bilo njezino prosto umišljanje? Moralo je tako biti; a ipak je bila tu ona činjenica, preko koje se nijemoglo prijeći: onaj neobični razgovor!To je bilo jednoga dana za vrijeme odmora, tada ju je pogledala časna majka generalica i rekla joj:»Zajednica primjećuje, da mršavite. Jeste li bolesni?«Ona se odmah obrani od optužbe, da je bolesna.»Potrebno je biti zdrav, ako netko hoće slijediti opće pravilo. Tu ne smije biti nikakve iznimke. Preslabo zdravljei preoholo srce ne mogu dati dobre redovnice.«Zar je njeno srce bilo oholo? Njeno srce, srce žene, koja je na koljenima vršila nedostojnu i bezrazložnu pokoru?Ostala je nijema.»Čujem, da ste u molitvi zaista nadareni milošću, tako će vam sigurno naš dobri bog pokloniti milost, da možetenastaviti život.«Nastaviti život! To bijahu riječi, koje je Lucy uzela sa sobom, koje su joj neugodno i uvijek odjekivale, koje sujoj iznenada dolazile s užarenom intenzivnošću u pamet, naročito noću. One sadržavahu s nesigurnošću koja

muči, prijetnju, da će doći do neuspjeha: ona, koja nije nikada još zatajila, ona nije mogla zatajiti ni sada uovome zadnjem najvažnijem pothvatu. Iako je ovo sada bilo njena kušnja, nikada ona nije samostan promatraladrugačije, nego — od prvoga dana —■ kao svoj dom — kao stalno i posljednje utočište.I neobjašnjivo bijaše to, da je, iako je našla tako neobičan život, tako strog i nerazuman, svim žarom strasti svoje32*499prirode gojila žestoku želju, da ga nastavi. Kao u svjetlosti munje, sjeti se, s kakvom je veličanstvenomsigurnošću stupila u taj samostan; zar je bila stvorenje slabe volje, da je tako mogla izgubiti snagu i vjeru? Bogju je u svojoj neizmjernoj ljubavi doveo ovamo; to bijaše stijena, za koju se uhvatila.Usprkos njezinoj unutarnjoj sumnji i borbi i strašnom danku, koji je morala dati ovim borbama, bijaše krajnjeodlučna, da izdrži do gorkog svršetka. To bijaše paradoks; ali je to bila ona.I sada je došao taj strah od neuspjeha, kao sjenka, koja je zbrisala sve ostale sjenke, protiv koga se morala naoru-žati; i to možda bijaše razlog, zašto se u njoj ustalilo uvjerenje, da je promatraju sa svih strana. Ona bijaše ta,koja je samu sebe neprekidno uhodila.Taj istrajni strah od prijetećeg i nepoznatog nalikovao je tihom, dugo odzvanjajućem tonu udarenom postrunama njezinih prenapetih živaca. Taj je zvuk brujao u njezinim ušima i miješao se sa zvučnom šutnjom. Onaje i ne znajući bila u silnome strahu, njeno usko lice prisluškivaše, isključivo, u atmosferi napetog iščekivanja.Fina mreža nabora ukapala se u kutove njezinih tamnih očiju, a napadi nesavladivog trzaja često joj iskrivljavahumlitavi obraz. Od vremena do vremena pri hodu, imala je čudan osjećaj, da ide po zračnim jastucima — to bijašelako i gotovo veselo napredovanje, koje se uvijek svršavalo napadajem vrtoglavice. Ipak je nastavila, modelira-jući se svladavanjem volje u naređenu joj formu, podržavana u svim nezgodama žarkim ciljem svoje ljubavi.To je činila za Isusa. Isusa, svoga ljubljenoga Gospoda, koji je šiban za nju, trnjem okrunjen, razapet i umromučeničkom smrću. Kada je on za nju tako trpio, zašto bi se ona ustručavala, da za njega ovako trpi? »Sve zaIsusa! Sve za njegovu ljubav« — to je bio vječiti cilj njezine duše. Za vrijeme dugih sati tame, dok je bilazatvorena u svojoj ćeliji, bješe zaokupljena tom ljubavlju. To je nalikovalo plamenom jeziku, koji je buktio unjoj. Često je u neugodnoj tami vidjela presveto srce Isusovo kao živo pred sobom, okruženo tinjajućim,ljubećim, strastvenim plamenima — ono ju je ljubilo, čekajući njezino obožavanje. Očigledno je ta vizija tražilaod nje, da skoči sa svoje slamnjače i padne na koljena,500da se preda i tijelom i dušom Isusu. Samo ju je pravilo suzdržavalo, da čezne raširenih očiju i čeka na to, da jojprvo jutarnje zvono dozvoli da se digne i da stupi pred njega. »Slava bogu. Navijeke.«Onda se, u tami, naglo diže, nervozno obuče izmučeno tijelo, i požuri u crkvu, gdje se, pred stvarnošću boga, po-korno baci na tle u obožavanju.Tamo, u tami svoda, opet je vidjela uske plamene jezike oko tabernakula, tako da su stalni platneni svijećaizgledali blijedi. Tako je, znala je, sveti duh sišao na apostole, tako se digao žar s lomače mnogog mučenika — utakvim se plamenovima, gdje joj svaki kao simbol dodirivaše žar duše, uzdizaše u ekstazu ljubavi.Naravno da je, u noći, za kratka spavanja, bila često uplašena strašnim snom: divljim uzbuđenjem •—■ plamenise dizahu na njezinu zapovijed —■ samostan je gorio kao žrtva bogu. I onda se probudila, u ledenom znojustrave. To, naravno, bijaše samo mora — fantazija bez razloga i odnosa prema njenoj ljubavi za Krista.»Slava bogu.«»Navijeke.«Kako je često dala taj pobožni odgovor? Tek nekoliko kratkih mjeseci — ali za nju značajnih mjeseci — kojibijahu ogromna vremenska razdoblja. Breskve bijahu zrele u šarenom vrtu, visjele su s grana krupne i slatke,pucajući od vlastitog soka, strujeći na toplom suncu blagim vonjem. Bijaše ugodno diviti se za trenutak, zavrijeme odmora, tome plodu božje dobrote, gledati sestre iskušenice, kada ga beru, grubim ali pažljivim rukama,i spremaju u velike plosnate košare za sajam. Ali naravno, da nije bilo dopušteno ništa drugo osim divljenja. Većim se pričala ona priča, i opet pričala —• ponavljana godinama, s kratkim zgražajućim gestama •— o onojnovakinji — ne redovnici — to se nije moglo ni zamisliti! — ne u ovom redu — to bi bio apsurd! —• alinovakinji nekog drugog reda —■ možda karmelićanki; da, zbilja bijaše karmelićanka — koja je pala kao žrtvadvoglavoj nemani neposlušnosti i lakomosti. Ona je u vrtu svoga samostana žudjela za nektarom, u neblaženoj jezaslijepljenosti odbacila od sebe svoju krepost i htjela je potajno ubrati plod i pojesti ga. — Kratki uzvikzaprepaštenosti Therese! —■ Ali se s dobrim bogom ne smije igrati. Ne! U tom nektaru bijaše koštica. I501ona je novakinja, u velikoj brani svoje potajne proždrlji-vosti, progutala košticu, i ova joj je zastala u grlu,tako da se ugušila.Opet kratki izljev očaja i gađenja!»Ma bonne (mere ■—«»Moi, je ne —«Ali kako god su ti plodovi bili lijepi, Lucy nije imala želju za njima. Možda je jednom bila drugačija — davno;onda bi je misao na breskvu ugodno primamljivala; sada joj bijaše ravnodušna. Ipak, voljela je vrt, u koji jeuvijek, za odmor, ulazila s osjećajem neobičnoga olakšanja. Tu joj bijaše darovano i veselje neobičnoga ineočekivanog drugarstva, koje je učinilo, da taj vrt pod teškim slatkim voćkama još veselije očekuje.

Sestra Adrienne ju je prva nagovorila — stara sestra, koja je habit reda nosila već gotovo šezdeset godina odsvojih osamdeset, koje tako miroljubivo ležahu iza nje. Adrienne bijaše skupljena, smežurana pojava snaboranim licem i bez zuba, oči joj bijahu (povremeno kapahu crveno obrubljene kao u goluba) ipak nekakojasne i ljubazne kao i njezin osmijeh. Krunica na koju je molila, visjela joj je iz rukava, a u satima sunčanogasvijetla šetala je kroz vrt. I jednoga je dana posrnula, i kada joj je Lucy priskočila, odjednom je počela govoriti.Samo su joj godine —■ bijaše najstariji član zajednice — davale pravo, da nagovori jednu novakinju.»Moja je šezdesetgodišnjica u samostanu na blagdan dvanaest svetih mučenika« rekla je neočekivano. »Zar tonije vrijedno pažnje?«Njezina blaga jednostavnost izmami bolni osmijeh na Lucvjinu ravnodušnom licu.»I ako budete dobri«, nastavi Adrienne, »dobit ćete za ručak kave i mali gateau glace.« Lucy je već čula o timposebnim komadićima kolača: danima to bijaše radostan predmet razgovora novakinja za vrijeme odmora.»Moram vam čestitati«, reče ona zbunjeno.Adrienne se opet nasmiješi ne odgovorivši, i onda, sag-nuvši glavu na prsa, ode stazom. Ali se slijedećega danavrati i opet je govorila s Lucijom.»Jučer sam vas primijetila«, reče. »Zar mi niste vi čestitali proslavu, koja pada na dan dvanaest svetih mučenika?Uzmite, dakle, ovu sličicu za vaš molitvenik.«502Pružila joj malu zlatom obrubljenu sliku sa slikom djeteta Isusa, i kada je Lucy pogledala, oči joj postadošepolako vlažne.»To je tako dobrostivo«, mucaše, neobično dirnuta tim malim znakom ljudske dobrote.»To je dijete Isus«, reče druga, još uvijek klimajući starom glavom. »Tako sladak — tako nježan. Kako jeblažena djevica, koja je majka jednoga takvoga djeteta. Da li vas veseli?«*»Da, veseli me«, reče Lucy tihim glasom.»Ovo dijete držati u naručju«, nastavi Adrienne. »Ja zaista zavidim dobroj majci.«■ Lucy se nije mogla svladati. Odjednom provala osjećaja trzaše kroz njeno srce; izbaci kratki, tihi uzdah. Učinijoj se, da je raskinuta jedna koprena, i odjednom je vidjela sebe, kako doji svoje dijete na obali kod Ardfillana.Svladana razdirućim osjećajem, neopisivom bolju, koja je bjesnjela u njezinoj duši, svladana duševnimzadovoljstvom od one čežnje, koja joj bijaše bit života, stajala je ovdje i ne znajući obujmi sliku. Onda se bezriječi, ukočeno udalji. Stara je redovnica promatraše blagim, predbacujućim pogledom, onda se polako okrenu:»Je vais la suivre«, mumljaše. »Je vais la suivre.«Uslijedilo je neobično i postepeno prijateljstvo •—■ odnos, koji nije potpuno odgovarao pravilu; ipak je za nju utome momentu njezina života Adriennino prijateljstvo ■—• ako se to moglo nazvati prijateljstvom — značilogotovo milost, gotovo trenutnu pomoć pred nesrećom koja se očigledno približavala. Izgledalo je, da se, gotovo,prikovala uz. staricu; i tu je pokušala da dobije malo od onoga mira, za kojim je sada toliko očajno čeznula.Šezdeset godina duhovnica! Istražiti dubine staričina srca sigurno je značilo zauvijek riješiti vječitu zagonetku,koja je nju držala opsjenjenom. I silila je Adrienne, da to otkrije.»Da, punih je šezdeset godina na dan dvanaest svetih mučenika, kako nosim habit.«»I veoma ste sretni — veoma zadovoljni?« silila je Lucy.»Sreća je grijati svoje stare kosti na suncu«, odgovori Adrienne zadovoljno; »i osim toga, sada dolazi mojagodišnjica koja pada na dan dvanaest mučenika! Vi razumijete!«»Ali —«503»Ah, ušla sam s velikom revnošću«, mrmljaše starica predana uspomenama. »Jasno pamtim. I kako je mojasirota majka gorko plakala kod moga oblačenja — ona uopće nije bila sporazumna. Ali kasnije — taj žar —• neznam.« Zastade, jedna joj se muha nesmetano vukla preko blagog, pospanog lica.»Znate«, poče opet, »u ovom se životu čovjek sili, da nešto čini —■ stalno nešto čini. Jednom sam čitala onekom velikom svecu — zaboravila sam gdje; sada sam tako zaboravna — koji ni jedan jedini put u svomeredovničkom životu nije imao milosti prave pobožnosti, i ako je cijelo vrijeme molio za nju. Ali usprkos tome onje nastavio sve dalje i dalje, silio se za volju božju, da čini što nije htio činiti. Rekao je »vjerujem«. Onda jemorao vjerovati. To je vjera. To je razumljivo.« Opet je zastala dremljivo. »Smatram, da sama nisam svetica, alitako je i sa mnom.«Lucy je pogleda revno.»Ali nagrada, sestro«, mrmljala je, »kada umrete.«»Ja još ne ću umrijeti«, odgovori Adrienne s neobičnom snagom, tako da se muha uplašila od ovih neugodnihmisli i odletjela s njezina nosa. »Mislim, da je život vrlo ugodan —• ako grijem, na suncu svoje stare kosti. Tomi je sada dovoljno. I onda ima uspomena tako slatkih.«Osmijeh joj se poljepša od tih uspomena, dok joj je duh— duh veoma starog čovjeka — s lakoćom odletio u daleko djetinjstvo.

»U mome domu u Liegu bijaše ugodno. Tamo je u kutu dvorišta stajalo skromno drvo, kraj koga sam se uvijekigrala. Jednom su me poveli na veliki godišnji sajam — tada dođoše cigani — i njihova djeca bila supodučavana. Imala sam plavu haljinu, i mnogo kovrča u kosi. »Mon petit chou frise«— tako me je uvijek zvao otac.« Govorila je tiho još kratko vrijeme; onda Lucy, u zabuni, koja je rasla, upita:»Ali sigurno — sigurno želite biti kod našega Gospoda?« Poslije duge šutnje stade redovnica polakoobjašnjavati: »Veoma je čudnovato. Da, veoma čudnovato: jednom u Italiji — gdje sam mnogo godina služilanašem redu —■ dogodio se jedan događaj. Tamo je živio neki nadbiskup u penziji— veoma star čovjek, veoma pobožan. Odjednom se razboli. Sto se dogodilo? On ne veli: »Star sam.Ja vjerujem.504Pustite me da umrem za volju velike sreće, da budem kod Gospoda.« Ne, ne! Tražio je liječnika i specijaliste.Odlučeno je, da ga operiraju. Da, on pristaje, da bi ozdravio. Oporavio se. I veselio se —■ tako se veselio; i ljudisu molili mnoge molitve zahvalnosti. To je čudnovato, zar ne?«Zvonjenje zvona oglašavalo je svršetak odmora, i Lucy je išla čudnovato izbačena iz ravnoteže k crkvi — daizmoli za sebe mjesto u nebu, za kojim Adrienne uopće nije čeznula.Tako kod stare redovnice nije našla rješenje, koje je sada tako neumorno tražila, ali joj je ipak njezino društvodonijelo olakšavajući mir. Ona joj se priključila u neobičnoj, bezgraničnoj odanosti. O odmoru je mogla izbjećiprirodni pogled učiteljičin i ono vječito :»Oh, ma bonne mere«; »gledajte, ma bonne mere, to je prvi kestenovcvijet«; »kako je poni brzo narastao?«; i to bijaše neizrecivo olakšanje.Kad bi je neko predbacivanje Marije Emanuele dovelo u uzdrhtali bijes, kada bi je onaj neugodni osjećajpritisnuo kao mrtvački pokrov, onda se silila da misli na ono staro, stoičko lice! To bijaše jedinstvena utjeha. Danije ni slutila, sama spoznaja, da o odmoru može razgovarati s Adriennom, pomogla joj je iznad svega, jačala jenjezinu strpljivost. Stara Adrienne postade tako neopaženo protuteža Mariji Emanueli. Kada ne bi bilo divneutjehe tog olakšanja, osjećala je, da bi se morala izgubiti u kaljuži mržnje. Nesklonost je Marije Emanueleizgledala da raste, kao i ono tiho neprijateljstvo među njima. Ona se još silila razmišljajući, da li da trpi i sluša.Htjela je da ide dalje. Silit će se, da ide dalje.Onda je došao dan svečanosti dvanaest svetih mučenika. Zbog naročite prilike radi sutrašnje svečanostirazgovarala je s Adriennom nešto duže nego inače. Starica joj je poklonila još jednu sliku, i kada je zvonozvonilo, još je oko Luci-jinih usana ležao osmijeh dok je išla kroz vrt, držeći sliku otvoreno u ruci. Ondaodjednom osjeti, da je na njoj prikovan pogled Marije Emanuele. Odmah se izgubi osmijeh s njezina lica i brzogurnu sliku u džep. Ne bješe izgovorena ni jedna riječ. Ipak se ona zgrozi, saže glavu, kao da ju je odjednom,pogodio udar vjetra. Nije bilo ničega, tako je rekla sama sebi — ničega! Ipak, sjećanje na taj pogled ostade unjezinu pamćenju neugodno cijelog popodneva. Opet je, ne gledajući tamo, osjećala, kako te oči miruju na njojhladno razmišljajući i ispitujući, i opet se zgrozi. Sva se njezina nesklonost prema505drugoj povrati mučeničkom postojanošću, i više nije mogla biti opovrgnuta. To, dakle, bijaše istina! Svimsnagama svoje oslabljene prirode mrzila je i prezirala Mariju Emanuelu. Ali to nije mogla, to nije smjeladopustiti. Ona ju je morala voljeti i biti joj podložna. Pružiti drugi obraz, to sada bijaše propis, po kome jemorala udesiti život. U divljoj zbunjenosti duha i duše stupi u crkvu na večernju molitvu. Morala je taj osjećajsuprotstavljanja suzbiti. Morala se — morala pokoriti.S bolnom napetošću upravi pogled neposredno na blistavo svetohranište, molila je šuteći, s drhtavompobožnošću. Ah, kako je molila! Molila je za milost, da izdrži — molila je za znak, možda znak milosti i mira.Došla je iz crkve zanesena, vlažnih očiju, još uvijek svijetlih od odsjeva pobožnosti. Sada je bila ojačana većomsnagom, da bi mogla prkositi noći bez sna.Posljednja je od svih novakinja napustila crkvu i nije odrnah pošla uz stube; namjeravala je proći kroz hodnik dopobočnih vrata, jer joj je bila dužnost svake večeri da ih zatvori: jednostavan zadatak, jedan od mnogih poslova,koji pripadaše novakinjama. Ali, prije nego što je mogla krenuti dalje, na rubu stuba iz sjene stupi neka pojava ineposredno je zadrža. To bijaše Marija Emanuela.»Trenutak, molim vas«, reče učiteljica tihim glasom.Lucy se uplaši. Pravilo je propisivalo opću šutnju poslije večernje molitve, koje je rijetko, a i onda samooprezno, kod naročito važnih događaja, smjelo biti povrijeđeno. Čuđenje joj se pomiješa sa zabrinutošću, kada jepogledala drugu u tamnome hodniku. Tama toga hodnika bijaše nijema, i izgledalo je, kao da u njoj odjekujetišina.»Propustila sam, da vas poučim«, nastavi Marija Emanuela svojim hladnim, preciznim tonom, »o nečemu, štomorate znati prije sutrašnjega dana.« Zašuti, uspravna, tamna i neugodna pojava, gotovo nečovječna u tomesvijetlu. Onda reče hladno: »Tiče se sestre Adrienne.«Lucy osjeti, kako joj se srce skupi. Zar je to bio znak, koji je izmolila? Postade joj hladnije i udovi kao da jojodjednom omlitaviše.»Promatrala sam«, nastavi druga, hladno kao sudac, »da ste o odmoru s njom mnogo zajedno. To nije ispravno— takva povjerljivost. Sestra Adrienne ima tu povlasticu s obzirom na svoju starost, ali vi je nemate. Razumijeteli?«

506Da li je razumjela? Bljeđilo njezina izmučena lica, koje Je blistalo kroz tamu hodnika, odgovorilo je na pitanjećuta-njem. Bilo je, dakle, kako je očekivala. Naglim je predosjeća-njem naslutila, da opet stoji pred poniženjem,nepravdom i grdnjom. Opet i opet — zar to ne će nikada prestati? Odjednom joj ponovo poče trzanje obraza, aliistraja nepomično i ne odgovori.»Da bi neka žena postala dobra redovnica«, nastavi druga, »neophodno je predati sve.«U tom glasu ne bijaše nikakve srdžbe, samo hladni autoritet. Ali Lucy ni ovoga puta ne odgovori.»Razumijete li?« pitaše učiteljica konačno svojim mirnim i odmjerenim tonom. Tada, očekujući, zastade.Lucy se strese. To bijaše onaj trenutak: ne znak, za koji je molila, nešto drugo, bolje! I sada, kao da je toočekivala, sama je s ovom ženom, koja ju je tako ponizivala; prihvati to naglo. Njeno srce, koje se bilo skupilo,kao da se odjednom raširilo. Tanke joj usnice drhtahu, blijede joj se usnice sti-snuše u jednu ukočenu liniju, kadaupita s oštrim prezirom:»Smijem li govoriti?«Učiteljica lako saže poluokrenutu glavu.»Vi znate, da me je sestra Adrienne prva nagovorila?«»To je svejedno.«»I kada me opet nagovori, što moram raditi?«»Ono, što vam je naređeno. Ne odgovarajte.«Pogledaše se, i u Lucijinim očima poče blistati svijetlo nagle borbenosti. Ona je bila žena s dušom, ne puzavac ilibeskičmeni slabić, koji se obraćao gmižući prašinoim i po dužnosti ližući pljuvačku, i rekao: »Oh, pardon, mabonne mere« radi jedne nepoznate pogreške, koja nije nikada postojala. Odjednom prođe kao vatra kroz njezinežile gorki osjećaj odvratnosti. Ona je stajala isto tako visoko kao ova blijeda i neplodna kreatura. Da, stajala jeviše. Usprkos svome smežu-ranom i uvelom tijelu, bila je jača — iznad ove druge. Ona je poznavala slast ljubavii boli poroda. Nije bila beskrvna stara usidjelica, koja je potiskujući nagon stvarala oduška u toj bezrazložnojludosti. Bila je žena, i nije se bojala. Zabaci glavu unazad kao bijesni konj, usko joj se i mršavo lice promijeni,kada se okrete nasuprot Mariji Emanueli s prijetećim izrazom.507»Priznajte«, reče otvorenim glasom, »da mi već tri mjeseca život činite paklom?«»Paklom?« Taj zvuk bijaše nehotičan, popraćen brzim skrivanjem pogleda.»Neizrecivim paklom. I to sve ni radi čega.«Riječi dolažahu kao da vriju i s furioznom brzinom. »Sebi ste stavili u zadatak, da mene grdite i ponizujete, i toni za što.«Mariji Emanueli trzahu se vjeđe jedva vidljivo. Postala je neobično blijeda.»Tako je to«, odgovori polako, »ali za vaše dobro — za vaše najbolje.«»Za moje najbolje!« poviče Lucy. Učini nagli pokret otklanjanja, i kada je digla ruku, povuče se MarijaEmanuela nehotično na stubama.»To nije pravo«, reče povišeno, glas joj je postao neobično tanak. »Ne ponašate se dolično.«Strašno veselje prožme Lucijina prsa. Vidjela je ovaj nemir, i to osjećaše sa jedva snošljivim divljenjem.»Vi vidite, što sam«, reče strastveno: »ja sam se pokorila. I cijelo sam vrijeme jača od vas.«Lice Marije Emanuele izgledaše u sjeni predsoblja plavo sivo.»Govoriti tako, jest protiv volje božje«, reče suzdržanim glasom. »Sutra ćete morati izdržati pokoru.«»Pokoru!« Obuze je divlje ogorčenje i nadvlada je odjednom s hladnom odvratnošću. »Još nije sutra«, rečeprezirno. Buljila je u ovu drugu, sada u sjeni naslonjenu na tamni zid. Iz nje je pobjegla krepost, i na njenom jemjestu ostao jedino prezir.»Kasno je«, reče učiteljica odugovlačeći; »vrijeme je, da se povučem.«Trenutak se obje žene gledahu šutke, onda Marija Emanuela polako saže oči, okrete se i poče silaziti niza stube.Stisnutih šaka i s usnama, koje se trzahu, gledaše Lucy za njom. »Ne mogu«, mislila je, »ne mogu to podnositi.«Onda se okrene s izrazom naglog očaja k vratima. Ali ih ne zaključa. Umjesto toga, otvori ih i dašćući se zagledau slatku, tajanstvenu ljepotu noći. Pred njom bijaše vrt, preliven tracima508mjesečeve svjetlosti. Iza nje, okružen ogradom, bješe kokoši-njac — ćelija sićušnosti i jad. Srce joj je glasnolupalo, dok je stajala na pragu, okrećući vrelo lice nježnom zovu noći, zabačene glave, tijela uspravljena u tami,dršćući i uspravna, slična zategnutosti napetog luka. Onda se odjednom taj luk odape. Strese se. Vrata zalupišeza njom. Dršćući, pojuri u slobodu zraka.XVrt je proguta kao hladno, duboko more. U trenutku, kada je pojurila iz vrata, bijaše zadubljena, odvojena odstvarnosti, opkoljena strašnim tamnim valovima, koji su nijemo klizili oko nje. Nagonski je pobjegla, i sada jebježala dalje tjerana nekom snagom, jurila je pognuta onamo, samo da pobjegne.Na travi vlažnoj od magle, osjenčanoj tihim sjenkama drveća, njene noge ne odjekivahu. Njezina je sagnutapojava lebdjela kroz sablasno svijetlo, slično nestvarnoj putujućoj sjeni, koja nije slijedila nikakvu stazu, niti jeostavljala kakav trag.

Ali kamo je išla? Trčala je — trčala je s naglim zasoplje-nim dahom, trčala je nikamo. Zatvorena onomneprelaznom pregradom, koja okruživaše imanje, kamo je mogla pobjeći?U njezinu potresu i zabuni već sam pokret u bijeg izazva joj strah, koji je rastao. Okružena zidom, šumom i noći,kao u mišolovci pod ravnodušnim svodom neba, nalikovala je na ribicu, koja je •— sićušna i uplašena — tražilasvoj put kroz neizmjerne, neistražene oceane i hladni bezdan dubine, u koji ne prodire ni svijetlo niti razum.U bijegu se smjesta zaustavi, dašćući, u divljem očaju. Kamo je išla? Što je ovdje tražila? Ona, Lucy Moore,sama u toj ogromnoj, neshvatljivoj ogradi, sama isključena, u ovo doba, usred tuđe zemlje. Dirnu svoje uvelegrudi i zabaci glavu. Mjesec je nalikovao na blijedu hostiju u tamnom sveto-hraništu neizmjernosti, blistao je nanju ne donoseći joj utjehe. Zvijezde ne bijahu ništa drugo, nego zlatni prah rasut bez reda. A inače, to tmurnonebo pružaše samo tamu, tamu u kojoj se utapala i bila ništa.Tupo diže ruku na čelo, pokuša misliti, savladana mirisom zreloga voća, koji je lebdio u mirnom zraku kaoispari-509vanje vina, koje postaje zamorno. Oko nje vrt dobi .obličje: drveće je stajalo mirno kao kipovi, blijedocvijeće kao nepomično koraljno drveće. Kakva su se draž i mir sjedinjavali na udobnom miroljubivom mjestu iležali ovdje rašireni pred njom. Da — došla je ovamo za volju mira — skupi obrve kod sjećanja na to. Lice joj seiskrivi, i cijela tek sad otkrivena ljepota vrta rastopi se kod te pomisli i bijaše izgubljena za nju.Nesnosne uspomene udarahu je gorčinom, koja je rasla, i opet joj se obrve skupiše, trzajući se pod divljimbolom. Došla je ovamo za volju ljubavi božje — da mu se potpuno preda. Ne toliko bogu, koliko mnogo višeIsusu •— Isusu Spasitelju, razapetom radi ljubavi prema njoj. Isus bijaše bog —■ sin i otac zajedno sa svetimduhom, svi su jedno. Jedna tajna sigurna u svojoj neshvatljivosti, tako čvrsta i sigurna, da o njoj sada nije nirazmišljala, nego je samo slijepo pipala u svojoj ljubavi prema Kristu. To ju je vuklo ovamo, tjeralo u slatke boližrtve i u bezgraničnu predanost. Ali što je bio kraj? Ruke joj se zgrčiše jedna u drugu, a oči se naglo upra-višeprema slabom bezobličnom obrisu samostana, koji je ležao nezgrapno i strašeći u tami. Tamo, u toj ogradi,nastanjenoj od blijedih kreatura, koje se kretahu kao mašine na zvuk zvona — tamo se trudila i učila da odbacidivljinu, da izvuče plemenitost iz svoje duše, da unutarnji život svoje ljubavi raspe u ništa. Zgrčena ništavnošću,izmučena disciplinom, puzala je po prašini i ljubila cipele, dok je svom dušom težila onoj svojoj uzvišenojljubavi. Bog ju je stvorio ženom, s dušom, koja bijaše njegova duša. Poniziti tu dušu, značilo je poniziti boga.Ona će se boriti, i boriti do kraja; trpjet će; umrijet će; ali glavu ne će više sagnuti. Takva je bila oduvijek, i takvahoće da ostane.Žestoki joj se prezir združi s gorkim bijesom. Zar to uopće bijahu žene tamo u tim uskim ćelijama, ili bespolnabića, koja se kretahu slično sjenama — neplodne usidjelice, koje se nisu trebale boriti za svoju nevinost? Divljese vrati na uspomenu na svoj život. Kako je god njezino tijelo' sada bilo iscrpljeno', ono je ispunilo svoj zadatak;njezino je krilo nosilo plod, nabrekle su joj grudi punile usne dojenčeta, što god je bila, bila je žena, koja jeljubila i radila i žestoko se borila cijeloga svoga života.510Odjednom je ispuni preobražaj osjećanja, i, okrenuvši se, gledaše napeto oko sebe. Morala je nešto poduzeti.Nije smjela stajati u neredu i dopustiti, da je luda bujica izvanjskih priliva odnese dalje. Nikada to nije činila. IIsus je bio na njezinoj strani, znajući o njenoj ljubavi, i sada je gledao na nju, dok je tu tako stajala i širila ruke ususret njemu. Laki joj smiješak zagrije ukočeno lice.»Isuse«, zašaputa odjednom nehotice, »pomozi mi!« Brzo saže glavu i stajaše kruto, kao da prisluškuje. Ondareče glasno, neposredno, remeteći mir noći kao meteor, koji se vinuo visoko gore preko tamnog neba:»Isuse! Isuse! Pomozi mi sada! Ovamo sam došla zbog tvoje ljubavi.«Opet iščekivaše, prisluškivaše, zbunjeno bliještećim okom i divljom napetošću. Ali » bezdušnog teškog nebaodgovora ne bi.Pomaknu se nemirno i razgiba hladne udove, dok joj se onaj prijašnji strah vraćao nejasno i kao da joj čelododirivaše: vlažnim prstom. Poče se polako i kruto udaljivati od drveća. Onda, odjednom, nestade mjeseca izaoblaka, i cio vrt odmah utonu u tamu. Ubrza korake potaknuta mrakom, koji sve uništava, koji ju je takobeskonačno sada zaokružio. Tijelo joj, trulo od pretrpljenih nevolja, bijaše nagnuto naprijed. Noge joj pipahudalje. Ruke su joj visjele mlitavo sa strane. U slje-počicama joj udaraše bilo. Omamljena, pitaše se, zašto joj Isusnije pomogao. Prije jednog trenutka molila je za njegovu pomoć. Samo za jedan znak! I bila je gurnuta u tamu.To je bio odgovor. Zar i njemu samome ne bijaše jednom tako u jednom vrtu po imenu Getseman: zar nije i onkao i ona vikao u pomoć? Ali ni njega nije to mimoišlo. Nije ni nju. Odjednom je spopade strašan duševni strahsličan užasnom udaru vjetra, pod kojim njezin duh potonu i ljuljaše se kao brod u orkanu. Zar je bol Kristovanalikovala njenoj vlastitoj boli — sve ni zbog čega?Zašto je bila ovdje? Ova tama učini, da joj je izgledalo, da slijepo tumara ne kroz vrt, već kroz vasionu. Njezinaljubav prema mužu, prema sinu, prema Isusu —■ to bijaše ista ljubav ponovljena — besmisleno ponovljena.Drhtaše. Njezina nježnost prema djetetu Spasitelju bijaše naprosto nježnost, kojom je bila ispunjena, kada joj jenjezino dojenče ležalo u511naručju. Smiješak djeteta Isusa bijaše smiješak njezina vlastitog sina, njezina ljubav za jednoga bijaše ljubavza obojicu. I Frank! Opet je vidjela one blijede, voštane ruke naborane smrću, i nejaisnu, tajanstvenu sliku

njegova lica. I njegovo tijelo bijaše Kristovo tijelo, mlitavo, klonulo, skinuto s križa od svetih žena i postavljenou grobnicu. To bijaše ista beživotna, iskrivljena ljudska pojava.Tihi, neartikularni krik izbi s njenih usana. Također joj i sve misli bijahu neartikularne, vile su se izmeđunesigurnosti i sumnje. Ali u središtu toga neizrecivog kaosa zbunjenosti vezahu se tri ljubavi luđački u jednujedinu i tajanstveno se rastopiše u trojstvo, koje bijaše jedno. Koje je iz nje izviralo! Njezino žensko tijelo bijašeizvor sve ljubavi, izašlo iz zemlje, iz koje je sve dolazilo, moralo se u zemlju vratiti i opet postati pepeo.Čvrsto stišće ruke preko očiju i zajeca glasno. Drhtala je i žurila dalje, kao divljač gonjena nevidljivom hajkom.Zar je bila došla na ovo mjesto, da izgubi svoju vjeru? To je bilo nemoguće! Žestoko se borila protiv te misli.Isus je umro, da izbavi nju. On je u njoj probudio žar svoje ljubavi: ljubavi za njegovo plameno srce. Oniplameni, koji lizahu svetohra-nište — makar su bili vizija jedne egzaltirane misli — činjenica, da je tamo bioIsus — dijete Isus, kako je rekla stara Adrienne — tako slatka misao: tijelom i dušom u supstanci sakramenta.Ona hostija bijaše božanstvo — ne kruh, nego bog. Zar bi mogla obožavati kruh, sebe izjednačiti s pogan-kom,baciti se u prah pred komadom kruha? To je bio Isus, njen slatki Isus, koga je uzela — primila na svoje grudi,koje ga ljube, kada je klečala pred oltarom, a hostija joj se rastopila na jeziku. Zar hoće opovrći svoga milogGospodina, koga je tako strastveno ljubila? On bijaše prisutan snagom čuda. Čuda njezine božanske ljubavi. Ališto je bilo čudo? To bijaše riječ; rađanje slova abecede. Zar je bilo drugih abeceda i drugih slova, drugih vjera,drugih čuda, drugih bogova, i u daljinama prostranstva, neizmjernosti svemira drugih svjetova, koji vitlahu krozprostor, gdje su bića klečala pred simbolima svoje vjere, ne znajući ništa o imenu Kristovu?Što ju je, za ime božje, spopalo? Zar postaje luda? Uzdi-sala je, i kao bijesna pade na koljena. »Isuse! Isuse!«poviče. »Tvoje plemenito čelo izbođeno trnjem; tvoje ljupko lice,512s koga cure znoj i krv. Ljubim te! Ljubim te! Pomozi mojoj nevjeri.« Strastveno se lupi po grudima i diže glavu.Ništa se ne pokaza na nijemome nebu, što bi joj kazalo, da se njezin glas čuo ili da se u neizmj ernosti izgubiozauvijek. Zar je i ona bila izgubljena? Otrovana beznadnošću, napuštena. Mlitavo se skljoka, oko joj blistašesvjetlošću divljine.Njezina vjera bijaše besmisao — idiotsko brbljanje. Nije moglo biti boga! Krist je bio čovjek. Nikada nije biločudesa i nikada ih nije moglo ni biti. Priča o pobožnom Benediktu s njegovom svetom torbom bijaše samo glupalegenda.Ona građevina tamo, s ključem u svakim vratima, koji se morao okrenuti, bijaše naprosto ludnica. Ključ! Sada sesjećala! Ključ u Brandfordu. I onaj prazni pogled, koji obilježavaše bezumno lice gospođice Hocking.I zato je sve bilo uzalud •— deranje papira — tragično beskorisni položaj! Zgrozi se. Istovremeno joj se činilo,da iz velike daljine čuje zvonjenje zvona, neobično, uporno lupetanje — ne vijest mira, nego uzbune. Je li to bilozvono, ili naprosto bubnjanje u njenim ušima? Zar je to dolazilo iz one ludnice, u kojoj joj je, zvonom i ključem,život prošao tako beskorisno, kontroliran zvonjenjem jednoga i okretanjem drugoga? Zvonjenje se čuje dalje —dalje — dalje — bubnjalo je kroz noć. Onda se u tami pokazaše slabe svijetle točkice, koje su se nesigurnomicale, lutajući i varajući kao daleka varava svijetla. Fascinirana buljila je tamo, onda odjednom skoči na noge.Svijetla su sa svih strana dolazila prema njoj vitlajući kao zvuk zvonjenja onog drugog udaljenog zvona. Bila jeprestravljena. Ona je napustila boga —■ opovrgavala ga je! Zar je sada bila progonjena od vragova, kojinalijetahu da je muče? Suho joj se grlo suzi pod mlitavom vikom.Okrene se, pokuša trčati, ali nekako nije mogla. Pokuša, zatim pokuša opet, s neiskazanom mukom, da pomaknesvoju bezosjećajnu i ukočenu pojavu. Ali bijaše okamenjeno nepomična. Učini posljednji grčeviti napor; rvalase, borila, odbijala od sebe vražja svijetla; onda se njezino ukočeno tijelo smiri i pade bez snage na zemlju u jošdublju tamu nesvjestice.Tu su je našli oni, koji su je tražili sa svjetiljkama, i takvu su je odnijeli natrag u samostan.33 Tri ljubavi513XIKada se probudila, osjećaše toplo svijetlo jutarnje sunčeve zrake, koja ležaše na njezinu licu, strujeći prekokrevet-skoga pokrivača; to bijaše tako neočekivan i nestvaran doživljaj, da je odmah zatvorila oči. Ali ih poslijejednoga trenutka otvori. Jedan visoki čovjek u stajaćem odijelu stajaše kraj kreveta. Duga mu brada bijaše rezanačetverouglasto; cviker balansiraše na dugom mu i ozbiljnom nosu. Ali on sam ne bijaše ozbiljan: jednu je rukugurnuo u prsluk, smiješio se.»Dobro ste spavali« reče ohrabrujući. »Da, svakako se osjećate bolje.«Njezino se ukočeno lice nije smiješilo, nije ni odgovorila, ali joj natečene vjeđe opet padoše. Iako se osjećalapospanom, nije spavala. Nejasno je čula glasove; uglađeni i formalni razgovor; to bijaše dostojanstveni odlazakliječnika. Da, pretpostavljala je, da je to liječnik. Osim »cure«, nijedan drugi muškarac nije mogao biti pušten usamostan. Još jednom naglo otvori oči i pogleda unaokolo. Pogled joj odmah pade na staru sestru »infirmiere«,koja je klimala i ljubazno se smiješila preko visoke mjedene rešetke, koja je činila podnožje kreveta. Ali ona nijebila u bolesničkoj dvorani, niti u svojoj ćeliji. Krevet, u kome je ležala, odmah isključivaše tu mogućnost; tobijaše »un grand lit«, tako velik i mek poslije one slamnjače, da joj se činilo, da uopće ne leži na nečemu, već dalebdi umotana oblakom. A soba? Soba bijaše suviše ugodna, smještaj prebogat! Bruxelleski sag na parketnom

podu, žuti čipkani zastori na prozoru, na ormaru pravo malo ogledalo koje se okreće, i, na kaminu, cvijeće ■—crveno cvijeće od papira, napola mak, napola ruža, gusto stisnuto u žutu vazu; da, te se sobe nije mogla sjetiti.A gdje je bio njen habit? Mirno upravi oči na stolicu kraj kreveta. Ova je bila prazna, potpuno prazna. Dakle,uzeli su joj habit, i donijeli je u tu neobično bogatu prostoriju, suprotstavili su njezinoj strašnoj neposlušnostiprotiv pravila samo osmijeh i dobrotu i toga debeloga, ljubaznog seoskog liječnika guste četverouglaste brade.Da, sada je znala gdje je bila. Bila je udaljena iz samostana; bila je u jednoj od spavaćih soba iznad soba zarazgovor.Opet zatvori oči. Ali nije mogla misliti. Zapravo, nije ni imala potrebu da misli. Tijelo ju je boljelo, kao da jebati-514nano teškim palicama; glava joj bijaše zbunjena; vjeđe debele i pospane. Sada su držali na njezinim usnamašalicu s nekom tekućinom. Pila je. Jedna je muha zujala na prozorskom oknu. Opet je zaspala.Bilo je kasno popodne, kad se probudila, i sada sunce ocrtavaše meki, svijetli kvadrat na uzorku saga kraj vrata.Bila je sama u sobi — možda ju je probudilo tiho zatvaranje vrata, kad je stara »infirmiere« izlazila — i, ležećinisko na leđima, proboravi dugo vremena mirno, ne misleći ni na što. Nejasno se sjećala svoga strašnogdoživljaja u vrtu, ali bez osjećaja za vrijeme, bez oštrine, kao nečega strašnog, ali ras-plinutog, sličnog oluji, kojaje poharala i skoro razorila, ali je sada prohujala. Ne, nije htjela misliti.Osjećala se slaba, veoma slaba. Neobično. Za nju bijaše napor, da digne ruku s pokrivača; još veći napor, dadigne glavu s jastuka.Onda odjednom primijeti, da nije bila sama u spavaćoj sobi, i oči joj se raširiše u začuđenom pitanju. Jedna ju jeradoznala stara žena gledala, žena tako uskog i mršavog i naboranog lica, da je to djelovalo gotovo smiješno, sasivobije-lom kosom, kratko rezanom kao u dječaka, i krupnim tamnim očima, koje su buljile iz dubokih šupljina.I ruke joj bijahu koščate, isto kao i lice, bez mesa, nevjerojatno mršave. Lucija mahinalno diže ruku, istodobnotaj pokret ponovi i druga. Ona bi bolno dirnuta — gotovo u strahu. To je bila ona sama, njezina slika, koju jevidjela u ogledalu, koje je sestra »infirmiere« pogreškom stavila tu.Omamljena, leže nazad, buljeći sa svoje slike u strop, Takav je dakle mali sivi štakor od žene postao od nje — tobijaše stvarnost! A njoj još ne bijaše ni četrdeset i pet. I tek je jučer bila kao mlado i bezbrižno stvorenje, sretnou veselju života, čekala u onom krasnom mučnom svijetlu na svojim vratima, Franka. A sada? Nikakve suze nedođoše u te krupne, tamne oči, koje se uperiše tako neposredno u strop; ali one postadoše mrtve i gledahu uneizmjernu daljinu; a blijede usne lica razvukoše se nadolje u neizmjernoj žalosti. Tako običan, a i tako čudnovatbijaše njen život. Ništa naročito; samo pustoš. Da, to bijaše prava riječ — pustoš. Rad za nešto, što nikada nijedošlo; pružanje ruke za neizmjernošću!Polako saže pogled. Vrata se otvaraju lagano, i sada uđoše časna majka generalica, stara »infirmiere«, ikonačno,33*515nevjerojatno, učiteljica novakinja. Nevjerojatno, također, bijaše, da su se sve smiješile; uđoše u sobu podpotpuno pravilnim vijencem osmijeha.»Tako, tako, budni ste«, reče časna majka generalica, pri-bližujući se rubu kreveta. »Izgledate svježe.« Njenauska, borbena brada pobježe unazad, dok je gotovo smiješno, okrenula glavu i upitala »infirmiere«: »Monsieur ledocteur je zadovoljan?«»Da časna majko generalice«, odgovori stara žena revnosno. »Potpuno. Već sam objasnila —«Časna majka generalica diže ruku.»On ne će doći više?« To je bilo više objašnjenje, nego pitanje.»Ne, časna majko generalice. Veli, da ima pdVjerenja u mene. Primijetio je —«Starija joj okrene svoja široka leđa.»Vidite«, primijeti ona Luciji s ljubazno zamišljenim usnama, »da nije ništa ozbiljno. Mala slabost. Malo glavo-bolje. Ništa« — mahnu rukom •—■ »ništa osobito.«»Već izgleda mirnije«, ubaci Marija Emanuela s praznim smijehom. »Ovdje je tako ugodno.«»Moj je lijek za srce vrijedan pažnje« primijeti mala »infirmiere«. »Monsieur le docteur kaže, da je sredstvoveoma »sadržajno«. Visoka hvala iz njegovih usta, uvjeravam vas, moja časna majko generalice.«»Vi morate dobiti sve što trebate«, objasni časna majka blago. »Bujon i vino, i jaja s mlijekom. Onda ne smijemozaboraviti tako sadržajni lijek za srce sestre Marthe.«Nasmijala se na tu malu šalu.»Bilo bi ugodno' nešto voća«, mrmljaše Marija Emanuela s kraljevskim izrazom. »Tako osvježujuće — takohladno, mislim«.Lucijine se oči skupiše. Što je ležalo iza svega toga? Zar je to mogla biti ista žena, koju ju je posljednjih šestmjeseci progonila ponižavanjem — a koja joj je sada nudila voće?»Jasno«, potvrđivaše najstarija. »Voće bi bilo preporučljivo«. Načini stanku, onda ustade. »Neka se izvrši. Asada ne smijemo dalje umarati vašu pacijentkinju, sestro.« Išle su k vratima. Nikakav spomen onoga optužujućegprijestupa; nikakvo spominjanje kazne; nikakvo neposredno pitanje; ništa osim uviđavne dobrote!

516Povukoše se, smiješeći se, u potpunom prijateljstvu i redu. Ona za vrijeme cijelog posjeta nije otvorila usta.Mlitava leže unazad, zapanjena. Zašto, poslije onakve strogosti, to maženje? Što su namjeravale s njom? I onda,što će biti s njom?Sestra se Marthe tiho povuče u svojim nečujnim cipelama, potom trijumfirajući donese plavi »delf-tanjur« napu-njen voćem. Tu je bilo šljiva i bresaka, nektarinki i krasnih dudova sa skoro purpurnim maskom. Stavi tanjur nastolicu kraj kreveta i primijeti:»Tu je pri ruci, kada vam zatreba.«Lucy je polakim pogledima svojih umornih očiju pratila njezine pokrete, onda tiho zapita:»Koliko sam dugo ovdje?« Glas joj je u vlastitim ušima zvučao lomljivo i grubo. Martha saže glavu pokazujućina napunjeni plavi tanjur.»Samo jedan dan«, odgovori veselo'. »To nije mnogo.«Vladala je stanka; onda kroz tišinu sobe odjeknu opet Lucijin glas:»Što će se dogoditi — sa mnom?«Ali se »infirmiere držala tako, kao> da nije čula. Nečujno su joj noge išle po podu do ormara i još uvijek sagnuteglave, iz jedne dugovrate boce odmjeri neku tamnosmeđu tekućinu u jednu stisnutu žlicu.»Evo«, reče, opet se okrenuvši. »Vrijeme je za vaš lijek.«Ukusa kao sirup, taj lijek bijaše gorko topao; i poslije njega dobila je šalicu juhe. Onda zavlada tišina, prekidanasamo nepravilnim udarcima vinjaga o prozorsko staklo. Pasivni mir, u kome je ona bila nepomična. Tijelo joj senije micalo, ruke bez mesa ležahu joj ravno preko pokrivača; pogled joj bijaše opet uperen u neizmjernu daljinuizvan ovoga svijeta. Tip — tip — tip, razabra dosadnu lupu po oknu. Onda tišina. Negdje se izdaleka, sličnotihom mrmljanju, čulo pjevanje, napolju se micaše bršljanovo blistavo lišće; polako je mrlja sunčeva svijetlaotišla dalje i naviše, izgubivši svoj sjaj penjući se uz sivi zid, i konačno izblijedi u dubini nestalnog, sumraka.Prije no što je i posljednje tanko svijetlo nestalo, lijek ju je bacio u san.To je bio san bez snova; blaženi zaborav, kome se predala bez protivljenja. Tako dugo već nije poznavala pravimir, i sada je ležala nepomično, ispružena, tiho dišući, nije se pro-517

budila, dok je sestra Marthe ne dirnu u rame. Ne vjerujući, gledala je svijetlo jutra; noć, nedavno tako duga ipuna strave, prošla je neosjetno.»Tako ste dobri prema meni«, reče »infirmieri«, dok joj oko usana preleti lako drhtanje.»Uskoro će vam biti dobro«, odvrati druga, nervozno klimajući glavom. »Moj lijek za srce. Vi razumijete. To jespecijalitet.«Sumorni osmijeh zadrhta na Lucijinim usnama. Stvarno se osjećala bolje. Glava joj bijaše teška, ali joj se u tijelupočeše buditi i vraćati valovi životne snage kao strujanje soka u nasušenome drvetu. Ali kako je bila slaba! Kadje pila čokoladu — tako izdašnu i jaku — drhtava joj je ruka mogla samo s naporom držati šalicu. A iznutra jejoš uvijek bila kao omamljena, paralizirana teretom sumnje.Cijelo je jutro ležala nepomično, onda se u podne otvo-riše vrata, da bi propustila iste posjetioce kao i dan prije.Opet su joj govorile komplimente o poboljšanju njezina stanja, onda pokretom ruke najstarija otpusti staru »infir-miere.«»Izgledate veoma oporavljeni«, reče, pristupivši blizu ruba kreveta. Zašutje, a onda nastavi laganim, ljubaznimtonom, uz brzo klimanje glavom: »Uskoro ćete biti sposobni za put.«Lucijin se pogled ne diže s lica sugovornice. To je bilo ono, što je očekivala, bilo je neizbježno. Ipak se njezinpasivni i oslabljeni duh protivio kod tih riječi. Htjeli su je se riješiti: prijateljski, bez neugodnosti. To bijaše, ustvari, ili joj se tako činilo, razlog te pažnje, toga suviše ljubaznoga osmijeha.»Idem, dakle?« reče lagano.»To je mnogo bolje za vaše zdravlje« reče druga živo. Onda se okrete k Mariji Emanueli. »Jasno, da mi taj korakneobično žalimo.« Trže ramenima u opravdanju. »Ali tako oslabljena — što biste vi?«»Tako je«, reče Marija Emanuela. »Što biste vi?«Za vrijeme kratke šutnje u Lucijine grudi opet nadiraše onaj polaki val gorčine. Mirnim, ukočenim licem izjavijasno:»Bila sam zdrava kad sam stupila u zajednicu. Čak sam imala i liječničku svjedodžbu.«»Možda vaše godine?« sugeriraše Marija Emanuela neiz-' mjernim taktom. »To je bilo protiv vas.«518»Vi ste bili protiv mene«, odvrati Lucy tihim glasom, »vi i sve ovdje. Stupila sam sa željom, da se uzdignem doboga, i uvijek ste me gurali dolje — odvlačili u nešto nisko i otrcano. Vi ste mi sve oduzeli!«»Vi još uvijek ne razumijete«, mucaše druga. »Pravilo je — potpuna podložnost. Samo da biste to mogli postići,bila sam stroga. Sami ste se otuđili. Tako različiti. Časna majka generalica zna —«Prekide i pruži ruke u opravdanju.

»Sada više nije važno«, reče najstarija mirno, gledajući Luci ju. »To je teška patnja za zajednicu, da se vi neslažete, međutim stvar je svršena. I sada morate biti mirni i misliti na povratak.«Lucy stisnu blijede usne. Još uvijek nikakve isprike, nikakvih predbacivanja; od početka se pretpostavljalo, daona nije u pravu; uopće nije bila za diskusiju. Htjeli su je se riješiti — to joj je bilo jasno'. Lijepo, sada više nijeimala želje da ostane!»Ne trebate se bojati«, reče ona neobično dirljivim dostojanstvom. »Odmah ću pisati svome sinu.«»Već sam pisala«, odgovori časna majka generalica mirno, »Vaš je dobri sin danas primio to pismo.«Učinili su čak i to — pisali su njezinu sinu o promjenama, za koje nije znala, o promjenama, koje će tek kasnijeupoznati. Ista nepravda, koja ju je upravo tako jako naljutila, koja je izazvala njezinu staru srdžbu da nabuja!Sa svijesnom namjerom svlada drhtavi trzaj svojega obraza.»Pismo nije dovoljno«, reče mirno. »Morate telegrafirati. Telegrafirajte, da dolazim sutra.«»Ne! Ne! To je nemoguće«, usprotiviše se obje zajednički. »To je prerano. Možda za tjedan dana.«»Ne želim ovdje ostati«, ponovi, čvrsto, zapovijedajući; i usprkos svoj svojoj slabosti očajno je čeznula zavanjskim mirom i suštinom. Ne će se pustiti. Ipak reče u naglom uzbuđenju:»Ako ne telegrafirate, da dolazim sutra navečer, ići ću na vlastitu ruku.«Buljile su u nju u ugodnoj šutnji; pogledaše se, onda opet pogledaše nju.519

»Vi morate ostati mirni«, reče napokon jedna od njih ublažujući. »Znate, da vas ne možemo primiti natrag. Ali jeovo nemoguće.«»Moguće je«, istraja Lucy stisnutih usana. »Sutra ujutru putujem.«Zavlada duga zbunjena šutnja.»Dobro, kada to želite«, reče napokon najstarija, s trzajem negodovanja. »Ali, zaista, to nije razborito.«Ona ne odgovori; nije se ni pomakla. Ali zaklopi oči, kao da je morala iz svoga pogleda izbrisati te omraženepojave. Dugo je vremena, pošto su obje otišle, ležala još tiho, mršave je ruke pune žila ostavila da leže napokrivaču, obraz je malo okrenula prozoru, ležala je bijela i zgrčena. Ali usprkos njezinu miru bilo je u njojstrastvenoga srama. Jedna je Fran-kova fraza, dugo zaboravljena, sinula u njezinu sjećanju. Da, usprkos svemunjezinu igranom dostojanstvu, na lijepi su je način »izjurili«. Bila je izjurena na lijep način! Usta joj se trzahu.Ona im se nije sviđala. Stupila je u tu kuću prepuna žara ljubavi božje, s jednom jedinom strastvenom željom:biti zaručnica Isusova. A sada, njezina ljubav bijaše odbijena, njezin žar odbačen, duša ispražnjena, otpuštenazaručnica Isusova, vratila se natrag — kamo? Iscrpljena, otkrivena i prazna, kakva je bila, pokradena uposljednjem, bila je još uvijek svijesna neobične čežnje svoje duše.Napolju je sunčevo svijetlo igralo između drveća, na cvijeću su zujale pčele; nešto je iza svega toga mahalo ne-jasno iz maglovite daljine. Možda je još ipak bilo nečega za nju? Nije se micala, obraz joj je još uvijek bioistisnut sa strane u jastuk, srce joj se nečujno prepuni, plakala je.XIISlijedeće je jutro, jutro, koje je odredila za svoj odlazak, bilo svježe i svijetlo. Živi vjetrić udaraše mrežomvinjaga o prozorsko okno, a dalje je mogla vidjeti, kako se drveće ljulja pod vjetrom, koji je lišće crvene bukvepovijao nagore prema nepokretnome nebu, držeći ga da lebdi i izgleda kao uplašene lastavice. I bijaše hladnije.Preko noći se ljeto preobrazilo u jesen.520Probudila se rano i dugo je ostala u mislima. U osam se sati diže polako — čak pažljivo. Posrtala je i ljuljala sena mahove. Ali je morala paziti, da pred Marthinim radoznalim pogledima ne otkrije strašnu klonulost, koja ju jeuhvatila. To bijaše neopisivo, ta klonulost: borba, da glavu drži uspravno na mlitavu vratu, napor, da kodoblačenja zaustavi drhtanje ruku.Uzela je crnu haljinu, koju je nosila u »Postulatu«; ona je sada bila preširoka za njezino mršavo tijelo i visila jeoko nje s opuštenim naborima kao suknja na strašilu za ptice. Nikada ta haljina ne djelovaše pristalo, ali sada,kada joj ju je stara »infirmiere« obukla i suzila pričvršćujući je iglama, izgledaše kako smiješno, tako i žalosno.Kada se obuvši cipele uspravila opet s vrtoglavicom u glavi, odjednom ugleda sebe u ogledalu. Kakva slika,mišljaše umorno! Ušita suknja, smiješno obješen prsluk, šešir, koji je koso ležao na ošišanoj glavi. I to bijaše ona— ona nekad tako elegantna, izbirljiva. Frank ju je čak nazivao lijepom!»Osjećate li se sada dobro poslije ustajanja?« pitaše stara Martha zabrinuto.Okrene se. »Potpuno«, odgovori tihim glasom.»Onda siđimo«, reče druga.Uputiše se dolje u razgovornicu, gdje su je već čekale Marija Emanuela i Josephine. Obadvije, zajedno poslaneda je dočekaju jednom, sada joj očigledno bijahu određene za pratilje pri odlasku.Časna majka generalica nije bila prisutna, jer je toga časa bila zauzeta svojim molitvama.I njezin kovčeg bijaše u razgovornici otvoren, a kraj njega njena sirotinja — sve što je donijela sa sobom —brižljivo složeno. I morala je ostati, dok je bio načinjen inventar pred njezinim očima. Ništa ne bijaše zadržano,

to je bilo oštro naglašeno. Sve, što je sa sobom donijela, bijaše tu, i sada joj je vraćeno. Sav joj novac bijašeobračunan, do posljednjega soua; to je bilo više nego dosta za put. Vozna joj karta bijaše » već kupljena,jednopreg naručen, sve obavljeno. Bilo je pravedno! A ona je još upotrebila riječ »oteto«!Napokon bude kovčeg spakovan i, pošto je brava, konačno, popustila i pukla, vezan konopom. Tako je biosiguran, ali kada je, sa svom njenom imovinom, koja se nalazila u njemu, stajao u urednoj sobi za razgovor nasvojoj užoj strani,. 521

izgledao je kao i ona sama: iscrpen i razbijen udarcima i putovanjima.Čekala je, njih su tri — stara se »infirmiere« šutke izvukla napolje — sjedeći oko okrugloga stola pokrivenogvoštanim platnom gledale jedna drugu. Nije se moglo primijetiti nikakvo uzbuđenje, napetost, ili nešto neobično.Ništa nije moglo odvratiti neumoljive pokrete mašine, koja ju je primila, progutala, i sada ispljuvala. Oni su išlidalje i dalje i dalje.»Časna majka generalica žali, što je spriječena«, reče Marija Emanuela po drugi put. »Zapravo, ona nijesporazumna s tim, da vi putujete tako brzo, ali vas ne može zadržavati.«Zvono je zvonilo, ali je zvučalo tiho, kao iz velike daljine.»Brzojav je otposlan jutros«, primijeti Marija Emanuela.Suštanje tvrdoga lišća napolju izazva odjednom nepravilne kratke šumove.»Ovaj je paket«, reče Josephine, pokazujući na uredno zapakovani paketić pred sobom, »vrlo dobar ručak zavas.« Smiješila se: »Sendviči i pate« —• da, također kobasica. Sve priređeno naročito za vas.«Natrpali su je tim svjetovnim ugodnostima, malim pažnjama i osmijesima, a pri tome joj je ovdje sve ukradeno.Odjednom diže glavu.»Ako je dopušteno, rado bih se oprostila od sestre Adrienne.«Obje se duhovnice pogledaše ne odobravajući; Marija Emanuela je šutjela, ali napokon Josephine se nasmiješisvojim bezizražajnim osmijehom:»To je ipak nemoguće, nažalost«, reče. »Rano ujutro na dan njezine svečanosti dobra je sestra nađena unesvijesti. Kap u mozak — i u međuvremenu je umrla.« Smješkala se veoma veselo. »Da, gore je na nebu velikoveselje. Tamo pozdravljaju dobrodošlicom novu sveticu.«Tako je dakle stara Adrienne provela svoju godišnjicu — bez svoje male »tasse« kave i svoga »gateau glace«.Duboka žalost svlada Luciju, koja odjednom osjeti gubitak. Adrienne je jedina u tome mjestu nestvarnostiizgledala stvarna i ljudska. I njezina smrt bijaše ovdje pozdravljena djetinjim, naivnim smiješkom: smiješkom nato, da su se pred ovom starom ženom otvorila ona zlatna vrata, iako ona nije željela da napusti sunčanu zraku ovezemlje. To je bilo tako fantastično.522Onda se čulo' škripanje vozila po putu.»Kočija čeka«, reče Marija Emanuela, ustajući. »Poslat ću kočijaša unutra po prtljagu.«Pratile su je napolje: tamo je stajao isti zatvoreni jednopreg, isti stari kočijaš u istom izblijedjelom plavkastomkaputu, zakopčanom do vrata, on dotakne svoj lakirani šešir, nestane u ulazu idući po njen kovčeg, povrati se skovčegom i konačno ga digne na bok. A u zraku je lebdio onaj dah jeseni, koji je uvijek tako voljela.Marija Emanuela okrene mjedenu bravu i otvori vrata.»Pratit ćemo vas na kolodvor.«Lucijini su pogledi pratili njene pokrete.»Ne«, reče mirno, »radije idem sama.«Ona ju je druga žena promatrala oštro. Onda prođe kratka, ukočena stanka.»Ali naša zapovijed«, ubaci Josephine, čije se sitne oči skupiše od sunčane svjetlosti i zbunjenosti.»Za mene više nema zapovijedi«, odgovori Lucy. »Sada sam sama.«Uđe u jednopreg, povuče vrata za sobom. Kroz malo stakleno okno vidjela je oba lica, kako nerazumljivim,nešto obeshrabrenim, pogledima gledaju za njom. Tada kočijaš osinu svoga konja, i ta lica nestadoše s njezinihočiju.Bilo je završeno, tako — mirno, bez strasti, kao da se jednostavno vratila s nekog posjeta, kao da to nije bio krajnajočajnijeg iskustva njezina života.Jednopreg se kotrljaše dalje. Ona prvo nije gledala ni desno ni lijevo, nego pogled neposredno upravi u podvozila, koje skakutaše. Onda polako diže glavu i ravnodušno pogleda na užurbanu ulicu. Ovdje bijaše mnogožena, žena i djevojaka, koje su iz pletionice čipaka u Sentiensu žurile kući na doručak, smijući se, brbljajući,gestikulirajući, klepećući drvenim cipelama po pločniku surovom energijom. Kako izgledahu sretno i bezbrižno.Zrak bijaše ispunjen njihovim snažnim, veselim glasovima. Jednom je i ona tako započela život, s istomenergijom, s istim ciljem.

Stigla je na periferiju Bruxellesa; vraćala se —• istim putem, kojim je i došla. Ovdje vladaše veći mir, i putbijaše prazan — samo je neki mladić prao prozor jedne »charcu-terie«, neki »concierge« sa zelenom pregačomčistio je mje-523

dene dijelove svoje kapije, neki mali plavi »gendarme« stajaše na uglu, sve je to bilo tako ravnodušno i naravno.Onda uđoše u Bruxelles. Opet tramvaji, promet, trgovine otvorene, kavane također otvorene, s nekoliko pijanaca,koji su ovako nevjerojatno rano već sjedili za svojim pivom. Kako je nemirno bilo njezino oko! Ogledalo za sve.Da, naprosto bijaše ogledalo. Primala je samo površinom svoga duha utiske —■ ovi brzi odbljesci bijahu samosvjetlost i sjene, koji prh-nuše preko površine ribnjaka. Ispod slika, koje plivahu, ležaše pusta tama, Došao je trg:prostran, pun bizarnih kipova; golubi su se kočoperili na njihovim podnožjima; pred jednoličnim fijakerimakonji bijahu mlitavo opustili vratove.Onda kolodvor — vlak — sa sumporastim mirisom i uzornim sjedištima.Sada je upravo počeo njezin povratak; putovanje kroz ovu zemlju. Uredna četverouglasta polja, na njima pognutiseljaci, kao konop ravni kanali, uski redovi jablanova, koji se pod vjetrom savijahu kao perje. Već je jednomproputovala kroz tu zemlju, ispunjena krajnjim uzbuđenjem, srce joj je bilo lupalo ravnomjerno s kotačima. Ikamo ju je to bilo dovelo! U ludu scenu u jednom zidovima opkoljenom vrtu, pri kojoj je gotovo izgubila razum!Strese se i otkloni tu misao. I sada se vraća! Kako je ipak bio glupav taj povratak.Odjednom je savlada osjećaj zabačenosti i beskorisnosti. Sto je bio čitav njezin život — što osim slijepe želje zabesmislenim? Dalje i dalje, čežnja, bez uzroka, za nečim, što nije bilo nikada postignuto. I kako se bila teškoborila, svim snagama, trudila se objema rukama da uobliči sudbinu, za taj uzvišeni događaj. Sve, što je činila,bijaše odlučno, čvrsto. Ona nije bila pero u vjetru; ništa nije bilo slučajno; sve je dolazilo iznutra, iz nje; I krajsvega toga ova otrcana, smiješna kreatura — to povlačenje pod porazom bijaše konačni svršetak njezine sudbine.Zar je to bio svršetak? I zar je ona poražena? Nehotice diže glavu u ono osobito držanje pri osluškivanju —osluškivaše grmljavinu kotača i zvukova, koja se dizaše neprestano i udaraše isto tako kao i prije. Isti kotači, istiritam — da, i ona ista žena! I zato joj ona lupa nije zvučala drugačije. »Dalje i dalje« govorila joj je sama. »Daljei dalje —-dalje i dalje« — tjeraše je naprijed — naprijed, naprijed.524Uspravi se, otvori prozor i pusti, da joj svježi zrak udara neposredno na lice. Tako je bilo bolje. Vjetar joj, kojilupaše prema njezinu čelu, izgladi nabore, dade njezinu mlitavom tijelu poletnu snagu. Ovaj vjetar, koji jejablane, što se ljuljahu, savijao i prelijevao srebrni sjaj preko tužnih vrba, bijaše bolji — bolji nego pusti zrak,koji ju je još prije kratkog vremena zatvarao. Sada će nešto učiniti!Ne, ona nije bila pobijeđena. Kod te misli nešto se diže u njoj. Prošlost je prošla i morat će biti zaboravljena.Njena bijaše budućnost;- uvijek je budućnost bila njezina. Kako je njezina glava bila smušena, a kako ju je tajproblem zbunjivao. Stvarno je bila glupa — da, glupa i nespretna. Sada nije mogla misliti, ali će već kasnijerasplesti cijelu zagonetku.Ispuni je snaga. Nagonski je znala, da je nešto stizalo za njom. To bijaše uvjerenje, sretni predosjećaj. I zaboravisvoju bolnu glavu, iscrpljeno tijelo, jadno odijelo, nesretni položaj. Zaboravi to sve, i ispuni je neobičnozadovoljstvo.Tournai — Blandain — Baisieux — Lille — redom projuri pored njih. Onda bijaše u Calaisu, pusti da prođeradoznala carinska kontrola i stupi na parobrod, koji stajaše uz kej. I sada njezin pogled, uperen neposrednoizvan luke, primijeti nemirni pokret sivoga mora i igru kao dim surih oblaka. Vidjela je, da će Kanal biti valovit.Neobično, ta joj misao, koja bi joj nekada izazvala najveći strah, sada ne ulijevaše nikakvu zabrinutost. Živci jojbijahu jači nego onih dana, kada je gubila hrabrost pred uzburkanim morem. Sada je znala, da će je zahvatitimorska bolest. To bijaše neizbježivo, i s tim se pomirila.Kada se brod otisnuo, nije otišla u salon, nego je ostala uz ogradu tražeći potporu protiv nagloga gibanja palube.Bijaše to baš — strašan prijelaz. Brod se valjao i gubio u teškome moru, bacan od neizmjernih vodenih masa,koje se lomljahu o njegov pramac i trup. Taj je prijevoz nalikovao na njezin život — ona i brod bijahu jedno.Ljuljati se pod svakim udarcem, opet se dizati, pod vodstvom one unutarnje sile, koja ih je oboje tjerala, naprijedprotiv divljih valova. Dalje i dalje! Vjetar je zujao kroz kosu sličan mnoštvu zviždavih strijela; ove su joj boleblijede obraze; jedan val, prelijevajući se, poplavi palubu, koja se ljuljaše, i blago se razbi do njenih nogu.Spopade je nagli osjećaj muke: nikakav tjelesni na-dražaj za povraćanjem, nego unutarnja slabost koja ubija.525Čvrsto, prikovana uz ogradu, držala se ukočeno uspravno, dok su se tamo dolje vodene mase valjale ibješnjele. Šešir joj bijaše nakrivljen, duga joj je široka haljina lepršala kao jedro, lice joj bijaše plavo od zime,zube je čvrsto stisnula.Jedna stjuardesa prođe žureći, bila je obučena u kišnu kabanicu, no odjednom stane. Pogled joj se kratko zadržana Luci j i.»Siđite — siđite dolje«, reče, i onda dodade: »Madame«.Madame — titula za to čudno iscrpljeno stvorenje — okrene vjetrom šibanu glavu.

»Ovdje mi je bolje, mislim«, odgovori zbunjeno.»Ali vi izgledate loše. Da li biste možda brendija?«Stjuardesa ne dočeka odgovor, nego odmah donese gore čašicu brendija. Još uvijek stisnuta uz ogradu, Lucy jepila brendi. Zahvali se stjuardesi, plati dršćući, pipajući strani novac.Rakija ju je grijala, žarila je u njezinu ohlađenom tijelu kao topla srž. Da, bAlo> je veoma hladno. Reski vjetarprodira-še kroz njezinu nedovoljnu odjeću, mučeći njezinu pojavu, koja je drhtala. Zubi joj cvokotahu; izmučenecrte, iz kojih je nestalo i ono malo krvi, bijahu joj iskrivljene u ledenoj ukočenosti. Oštri joj ubod prodre u bok.Ali na sreću savlada muku. Nije popuštala, nego se čvrsto držala za ogradu, puštajući, da vjetar, koji grize svojimnapadima, ohladi mučninu, dok konačno nije prošla.Kao brod, probijaše se i ona hrabro. Rekli su joj, da nije sposobna da izdrži put; a izdržala ga je. Bila je uEngleskoj —• kod kuće; i poslije muke prijevoza preko Kanala mirna površina doverske luke uistinu je značilamir. Zahvaljujući uzbudljivoj borbi, u njoj se probudi tihi preokret — do izražaja dođoše njena sangviničkanarav i neiscrpna hrabrost. Posjedovala je svoju duhovnu snagu!Do lučkog vlaka nije bilo daleko, ali joj noge izgledahu, kao da joj nekako ne pripadaju. Osjećala je neobičnu bolu očima i u bolku.»Ništa za carinu?« Ništa — ništa osim njezine duhovne snage! Gdje je bio peron? Morala je ići za gomilom.Nikada ne će doći do toga vlaka. Ipak je, nekako, postigla i to. Sada je zaista sjedila u kupeju, no u svojoj jesmetenosti ušla dakako u kupej za pušače; par muškaraca, koji su se smijali, galamili. Nije bilo važno: ne ćetražiti nikakvo drugo mjesto526 ■

sada. Nije bilo vrijedno truda. Čvrsto je stajala na cilju svoga dugog puta.Ali, bilo je toplo, veoma toplo. Ruke i čelo žarili su joj i udarali, dok su joj noge bile još uvijek ledene. U licu jeosjećala crvenilo. Skrivajući, pritisnu obraz na hladni prozor. Vlak je jurio kroz puno veče. Bilo je neobično, daje vjetar prestao, tako da su pruge magle u dolini lagano nestajale kao pod koprenom. I takva se magla tiho uvučei u njenu dušu, uđe unutra, zatim opet izađe, u malim kovitlavim vrtlozima. Ova vožnja cijeloga dana — tobijaše ono, što ju je zamaralo. Bila je samo malo umorna. Netko ju je pogledao, upitao ju je, da li želi otvorenprozor. Potvrdila je glavom. Tako je bilo bolje — hladan vjetar od kretanja vlaka, miri-šući slatko u dahu jeseni;miris suhog lišća, dah drveća, lju-tine ranog mraza. Što su tu značile njene noge, ili onaj ubod na boku; oštro juje štipanje samo ispravljalo. I tako je oduvijek voljela fini miris toga godišnjeg doba. Dalje i dalje; tjeratinaprijed; sada ne više privezana za brod, nego za vlak. Glava joj udaraše u taktu. Ali, morala je uskoro biti nacilju, i Petar će je dočekati na kolodvoru. Njezina svojina — on bar bijaše nešto, što joj je ostalo, nešto opipljivo,stvarno, kraj svih nestvarnosti posljednjeg vremena. Kroz maglu je mislila na brzojav, koji mu je poslala: njenbrzojav, čiji joj je sadržaj bio potpuno prepušten na volju. Sastavila ga je sasvim kratko sve je već iz pismasaznao: »Dolazim sedam trideset Victoria mati.« Sumorni osmijeh preleti oko njezinih usana, dok je mislila naslanje toga brzojava: to ne bijaše toliko hir, koliko izazov; zastava se razvila pred licem sudbine. On će torazumjeti i znati, da ona nije pobijeđena. Da, njen je sin znao, da ona nikada ne će dopustiti poraz — bila jestučena i uništena, odrpani ostatak same sebe, ali nije bila pobijeđena. I ona se njemu vratila. Sjećanje nanježnost naglo prodiraše u nju. Onaj tako poznati, peckajući osmijeh na njezinu licu.»Ti nisi ženica, koja loše izgleda, majko.« Ruku pod ruku na obali kod Doune jedne večeri upravo kao što jeova. Zajedno na predstavi,' sjedeći jedno pored drugoga usko u polutami, i Val Pinkerton, koji je pjevao za nju:»Daisy, Daisy ..-.«•527

■Opet se lako nasmiješi. Možda je bila tvrda, nepopustljiva. Tvrdoglavo je glavom, jurila protiv onog strogo ne-izbježivog zida. Ali je sada htjela primiti ono, što se nije moglo promijeniti, primiti Rosie, primiti sve — sada.Kao za odgovor, lokomotiva je zviždala i s lupetavim kočenjem vlak polako uđe u Victoria-kolodvor. Bila je kodkuće — ili gotovo kod kuće ■— napokon!

Sjedila je, dok se kupej ispraznio, a potom pođe. Onda je, na peronu, stajala čekajući. Oči joj imađahu i gotovogrozničav sjaj; osjećala je, kako joj je srce bolno udaralo. Da li je to bilo njezino srce, ili ona bol, što bode naboku? »Bol, koja trči« tako ju je nazvao Petar, kada joj je jednom kao mali dječak došao, crven od igre loptom. Injezino je lice sada pocrvenjelo, dok je išla polako niz peron.Gomila se postepeno izgubi, i mogla je bolje vidjeti, ali, iako je naprezala oči, nije mogla opaziti njegovu pojavu.Je li vlak prerano došao? Možda je on bio zauzet. Nije se bojala, da ne će doći. Mogla je čekati —■ sveganekoliko trenutaka —• dok on ne dođe. Ići će gore-dolje —• to joj je bilo lakše. I tako je, polako, nesigurno,počela ići gore i dolje — kao mali sivi štakor od žene neuredno obučene u svoju smiješnu odjeću. Išla je gore idolje kolodvorskim peronom — čekajući.XIIIIšla je gore i dolje peronom čitav sat. Možda bi se mogla sama uputiti kući svoga sina; ali ju je u tome sprečavalaneka vrsta nesvjestice. Bijaše zbunjena, odjednom joj nestade i posljednji ostatak snage. Bez engleskog novca udžepu, nesvijesna o toku vremena, istrgnuta iz tromosti, koja ju je pustila, da se ovdje njiše kao njihalo, naprostouvjerenjem, da će on doći, čekala je.Ali on nije mogao doći. On je otputovao. U času, kada je ona čekala, pismo časne majke generalice putovalo jeza njim u Bretanju, kamo je otišao na odjmor sa Rosie — da, uvijek su govorili, da će se tamo vratiti! — da biuživali draž svoga prvog posjeta. A brzojav, onaj brzojav, koji je sama sastavila — tako jasno, tako pozitivno, daga je morao dovesti na kolodvor? Njega je otvorio njegov suradnik, koji nije528i • ) i"i. \»Čudno«, reče s ruba kreveta službujući liječnik. »I nikakva reakcija.«»Kada smo je kupali«, reče sestra, »to je bilo užasno — takva mršavost.«»Treba obavijestiti rodbinu.«»Nema ničega. Nikakvoga znaka na rublju. Nikakve torbice ni pisma, samo nešto belgijskog novca u džepuhaljine. I kakva haljina!«On pogleda prema krevetu.»Obavijestit ću policiju, dakle.«»Da.«»I paravani!« Kada je odlazio, pogleda je značajno. »Api-kalna pneumonija kod ovakve konstitucije.«I tako budu postavljeni paravani oko kreveta broj sedam. To su bili bijeli zastori, koji pred njezinim zamračenimpogledom povremeno igrahu i lepršahu: bijeli zastori poput onih, koje je imala na prozorima svoga doma uArdfillanu. I ruke rasklopiše zastore; lica navirivahu — Petrovo lice. To bijaše njegovo lice, nasmijano i crveno,kako se vratio iz škole. I ona bijaše nekada tamo, na rtu Ardmore. Oni izleti na ribnjak i obalu. I još dalje unazad:sjedila je na obali i dojila svoga sina kao dojenče. Sunce je sjalo; slani miris morske trave puhaše u njenenozdrve; i, gledajući je s krila, Petrovo djetinje lice joj se nasmije — a potočić mu mlijeka iscuri iz kuta usta.I onda opet dođe mutna svijest, čula je tiho mrmljanje kraj kreveta i osjetila je, da joj je netko dao da pije. Kakoje bila žedna! Izdužene usne gorjele su joj, jezik joj bijaše suh i natečen u grozničavoj žeđi. Pokuša obrisati usne,ali joj je izgledalo, da su joj ruke nevjerojatno natečene i da su postale teške kao olovne. I pri svemu tomedisanje joj bijaše tako neujednačeno, tako teško — bijaše ulovljeno u mrežu, u šumu razbacanoga drveća, krozkoju se trudila da izađe teško dišući i rvući se za disanje. Dahtala je, dahtala ...Onda odjednom opet pade unazad. Opet lica gledahu kroz rasklopljene zastore. Frankovo lice: mirno i s onimčudnovato podrugljivim osmijehom; Anino, ironično podrugljivo, odgovara je; Nettino, crveno i otvoreno; liceDavea Bowiea, ljubazno i nasmijano; lice njezina djetinjstva, sva ona nekadanja lica, daleka, sada se pojaviše, ujednom kolu, koje se okretaše oko nje, izazivajući joj vrtoglavicu. Onda34*531

opet dođe vrijeme bolne svijesti. Gdje je bila? Tako slaba, tako ispunjena vatrom i mukom punom straha! Da lije ležala— na samrti? Ne! To nije moglo biti. Ona još nije bila gotova. Tek četrdeset i pet. Nije pobijeđena. Još je glavudržala visoko. Dalje i dalje. Kotači su bjesnjeli kao ludi naprijed— dalje i dalje!Opet nazad u delirij sna. Sada nema nikakvih lica, no mjesto njih je svjetlost — blistava svjetlost, koja je zaokru-živaše — tako oštra za njezine slabe oči. Žarilo je i žarilo kao Kristova aureola. Ne, to ne bijaše to —• Kristovaaureola nikada ne bijaše tako .oštra. To je bila svjetlost sunca — blistava svjetlost na blistavome moru, i svijetlise traci sunca u tome dizahu, lepršajući kao leptiri. Vratila se natrag, natrag na početak; gledala je sa svogaprozora, čekajući, dižući ruku, da zaštiti oči od onoga svijetla.

To svijetlo prožme cijelo njeno biće, konačnom, blještavom snagom.Onda se naglo sve ugasi.Posljednja, vječna tama prijeđe preko nje, odjednom.To bijaše dan poslije njezina prijema u bolnicu. Tada je umrla. Bez otpora — bez suprotstavljanja — to bijašepotpuno neizb jezivo.Donijeli su je u mrtvačnicu. Tamo su je polegli na onu debelu kamenu ploču, koja je jednom bila mora slikestraha u njezinoj viziji.Noć bijaše nježna, mirna u onom kasnom jesenjem miru kakav je i ona voljela. I u nijemu se mrtvačnicu uvaljalasiva magla s rijeke i ispreplela tajanstvene oblike oko njene pojave, koja je uništena ležala ovdje na kamenojploči, gola, oteta od svega.Nepokretno u ukočenoj maski smrti, lice joj bijaše bezizražajno. Oči zatvorene, usta blijeda i lako otvorena, rukeprekrštene preko grudi, prozirne u konačnoj nesvjestici. I pare je, dižući se gušće s vode i zemlje, umotavahu usvoju mrtvačku ponjavu.532

A. J. CRONIN, LIJEČNIK I PISACArchibald Joseph Cronin, angloškotski književnik i liječnik, proslavljeni pisac Citadele, šalje 1942. jednomameričkom leksikonu ovu biografsku. skicu. Biografsku, a ne autobiografsku, jer ju je sastavila njegova žena,koja je također liječnik, a bavi se, eto, i književnim poslom.Rođen je 19. VII. 1896. u Cardrossu (grofoviji Dumbarton) kao jedino dijete Jessie Cronin, rođene Montgomery,i Patricka Cro-nina. Osnovnu je i srednju školu završio u rodnom gradu, a 1914. poče u Glasgowu studiratimedicinu. Njegove studije prekida rat: Cronin služi u mornarici kao ranarnik i postizava čin potporuč-nika.Godine 1919. diplomira s odličnim uspjehom i može svome imenu dodati inicijale M. B. i Ch. B. (što će reći:Medicinae Bac-calaureus, Chirurgiae Baccalaureus). Zatim se ukrcava kao brodski kirurg za Indiju. Slijede raznabolnička namještenja, najposlije u Glasgowu. Godine 1921. (u svojoj dvadeset i petoj godini) ženi se s jednomkolegicom, koja se zove Angel Mary Gibson, i otvara praksu u Južnom Walesu. Usto nastavlja studij i postizavadvije više diplome. Godine 1924. on je zdravstveni nadzornik u rudni-. cima. Iduće godine doktorira nasveučilištu u Glasgowu (pa može svome imenu dodati još dva inicijala: M. D., to jest: Medici/reci* Doetor).Nato seli u London, gdje će u West Endu vršiti praksu, koja je obilna i unosna.I tako bi nadobudni mladi liječnik, čiji se pacijenti regrutiraju iz najotmjenijih predjela: Chelsea, Mavfair,Kensington..., završio svoju karijeru kao mondeni doktor gornjih deset tisuća, da nije nakon nekoliko godinateško obolio. »Godine 1930. — nastavlja gđa Cronin — njegovo se zdravlje naglo pogoršava, pa mora ubrdovite predjele Škotske (odakle se može zaključiti, da je bolovao od tuberkuloze). Kao rekonvalescent pišeKlobučarov dvorac (Hatter's Castle, prvi svoj roman), koji izlazi 1930., a doskora se prevodi na pet jezika. Ovajnagli uspjeh potiče ga, da se posveti pisanju i ostvari tako davni svoj san, što ga je u potaji snivao. U stvari, on seoduvijek živo zanimao za književnost i književnike Kad inu je bilo trinaest godina, dobio je zlatnu medalju zanajbolji povijesni esej-, koji je u Velikoj Britaniji dotične godine napisan. Usprkos tome, jedine su njegovepublikacije prije Klobučarova dvorca: doktorska disertacija o aneurizmu (to jest, o vrećastom izbočenjuarterija, koje nastaje najčešće na aorti, no javlja se i na drugim arterijama, mozga, pluća, slezene i t. d., a najvećaje opasnost u tome, što lako prsne, pa bolesnik može začas iskrvariti) te izvještaj o zdravstvenim propisima ubritanskim ugljenokopima.«533Prelazeći s medicine i književnosti na intimnije stvari, gdje se javni radnik pretvara u privatnu osobu,gospođa Cronin veli, da njezin suprug veoma voli sportove, koji čovjeka dovode u vezu s prirodom. »Naročitovoli ribolov i golf, dok je u mladim danima bio veliki nogometaš.« Bogzna po kakvoj asocijaciji gđa Croninspominje u istom dahu, da se bivši nogometaš, pasionirani igrač golfa i ribič mnogo zanima za kazalište, koje gazacijelo ne dovodi u vezu s prirodom. »Njegov je ukus u književnosti — nastavlja ona — eklektičan (Englqzivele oathollc, što će reći obuhvatan, svestran), no možda su njegovi najmiliji pisci: Stevenson, Scott i Conrad, naromantičnoj strani; Balzac, Maupassant i Flaubert, na realističnoj.« Ukus zaista eklektičan, jer škotskipatriotizam može povezati Scotta i Stevensona, bivši pomorac može im pridružiti Josepha Conrada, no voljetiistodobno Balzaca i Flauberta, nije lako ni prirodno, dok je Maupassant, učenik i štićenik Flaubertov, dalekjednako autoru Gospode Bovary, kao što je dalek Balzacu. »Što se tiče modernista — povjerava gđa Cronin —pisac Klobučarova dvorca nema mnogo smisla za nutarnji monolog, koji bilježi strujanje svijesti (stream ojconsciousness), pa se nimalo ne divi bezbrojnim imitatorima Jamesa Jovcea. Od modernih pisaca najviše cijeniArnolda Benneta, Sinclaira Lewisa i Somerseta Mau-ghama.« Zaista čudno društvo. No Bennet ga je zacijelooduševio slikanje/m industrijske bijede i maloga čovjeka u provinciji; Lewis liječničkim romanom, što ga je

napisao u zajednici s Paul de Kruifom (Dr. Arrovosmith), a Maugham svojim kozmopolitskim šarenilom ižurnalističkom lakoćom, koja nedostaje i Bennetu i. Lewisu.Na koncu spomenute biografske skice saznajemo iz autentična izvora, da Cronin stanuje u starome dijeluKensingtona (gdje su stanovi vrlo skupi), da ima ljetnu rezidenciju u Sussexu (kojoj je-nedavno dodao još jednuu Švicarskoj), da najviše piše, dok boravi na ladanju. Da ima dva sina i da je u književnosti našao djelokrug, kojiga čini potpuno sretnim. Jedina je njegova želja, da bi stvorio djela trajne vrijednosti ili — kako veli njegovasupruga — nije mu dosta, da njegovo ime bude poznato sada, nego bi želio da uzmogne biti poznato ubuduće.Američki urednik dopunio je tekst podacima, da je A. J. Cronin visoka uzrasta, da ima svijetlo-plavu kosu i da je— iako čovjek u godinama —• vrlo mladolik. Da je za vrijeme II. svjetskog rata došao u SAD kao službenikbritanskog ministarstva za informacije. Da je zatim neko vrijeme boravio u Kanadi, proučavajući uvjete zahospitalizaciju ranjenih vojnika. Da je njegov liječnički komad: Jupiter se smije (Jupiter Laughs) prikazan u NewYorku bez uspjeha 1940. Da romanima, koji su izvanredno popularni, nije dostigao svježinu i snagu svogaprvijenca — Klobučarova dvorca534:— ali ga je kritika nazvala novim Dickensom. Ipak bi mu ovu titulu mogao osporiti John B. Priestlev, koji jetakođer postigao i postizava goleme nakladničke uspjehe, a službena ga akademska kritika ignorira, kao štoignorira Cronina.Cronin je napisao desetak romana, među kojima se ističu Tri ljubavi (Three Loves, 1923., konačno izdanje1951.), zatim roman iz rudarskog života pod naslovom Zvijezde nas gledaju (The Stars Look Down), spomenutaCitadela (The Citadel), gdje se također iznosi život rudara, ali se piščevi rudarsko-medicinski doživljaji u južnomWalesu prepleću s iskustvima mondenog liječnika u West Endu, pa se najjači dojmovi osnivaju na kontrastuizmejđu rudarske bijede i velegradskog luksusa. U Ključevima kraljevstva (The Keys of Kingdom) ne crtaju seni rudari, ni liječnici (premda u svim Croninovim romanima ima liječnička komponenta), nego se opisuje' životmisionara na Dalekom istoku (Kina). U romanu Zelene godine (The Green Years) crta život mladićaromansirajući svoje mlade dane, kao što u Shanonovu putu (Shanon's Way) prikazuje mučni uspon mladogaliječnika, teška iskustva u bolničkoj službi, smetnje u naučnom radu, tiraniju starješina i zavist drugova. U svomslijedećem djelu prelazi na čistu autobiografiju i piše o svojini Doživljajima u dva svijeta (Adventures in TwoWords), koje je izašlo 1952.Netko je primijetio, da se Croninovi romani čitaju uglavnom izvan Velike Britanije. To se ne može utvrditi,premda nema sumnje, da Cronin u stranom svijetu više kotira, nego li Engleskoj, pa i rođenoj Škotskoj, koja jepoprište mnogih njegovih djela. Činjenica je nadalje, da je veoma mnogo prevođen i to najprije u Njemačkoj, pai k nama je došao putem njemačkih prijevoda.O tom svjedoči i prijevod čuvenog rudarskog romana, prvi Croninov tekst, koji je izašao na hrvatskom (Zvijezdenas gledaju, 1940.). Prevodilac spominje u predgovoru glavna Croninova djela, koja ne ćemo prepoznati, ako ihnismo pročitali ili ako ne znamo njemački naslov. To je na primjer Klobučarov dvorac pretvoren u Tiranina, jerse prvi njemački prijevod zvao Der Tyran (dok se novi, koji je izašao poslije rata, zove James Brodie, derHutma-cher), Lucy Moore nije drugo no Tri ljubavi, jer su Nijemci uzeli za naslov ime glavne junakinje.Romanu The Grand Canary (što nije lako prevesti) hrvatski prevodilac daje poetični naslov Kuća labudova, štoje naravno: Das Haus der Schwane, ali na nesreću spominje i Kanarski otok, kao da je to posebno djelo, dvaromana, a ne jedan.Nema sumnje, da je roman Zvijezde nas gledaju preveden s njemačkoga (njemačko se izdanje javlja dvije godineprije hrvat-535IIskog), kao što nema sumnje, da je za Gospođu s karamfilima, drugi naš prijevod Croniina, koji izlazi 1942,poslužio njemački predložak, a naslov mu je Die Dame mit den Nelken, pa ne podsjeća ni na jedno djeloCroninovo.Cronin je mnogo više prevođen u Srbiji, možda upravo zato, što se ondje manje čitalo na njemačkom. Prije rataprevedena je Citadela, a preveden je i spomenuti rudarski roman (Zvijezde gledaju s neba). Oba djela izlazeponovo nakon rata i oslobođenja, a osim toga izlazi još nekoliko Croninovih romana, koje nije uvijek lakoidentificirati. I najnoviji prijevod Cronina, koji je ove godine izašao u Sarajevu, ima zagonetni naslov Vratila sime životu, pa tek samim čitanjem otkrivamo da je to Shanon's Way.Tri ljubavi, drugi je Croninov roman, pa izlazi godinu dana nakon senzacionalnog uspjeha, što ga je pisacpočetnik polučio svojim Klobučarom. Nije to nikako love story (premda naslov na to upućuje), nego priličnotmurni psihološki roman, koji se zbiva u škotskoj provinciji, nedaleko Glasgowa (a poslije u samom Glasgowu),gdje se zbivaju teški duševni konflikti, koji svršavaju tragično. Jadna Lucy Moore, škotska varijanta EmmeBovary (ali znatno modernizirana i približena kalvinističkom shvaćanju) ima u svo-m životu tri velike ljubavi,koje su apsolutne i apsolutističke: prvo je muž, drugo je sin, treće bog. Pošto je, komplicirajući svoju bračnusitua'ciju bez ikakve vanjske potrebe, izgubila muža, koji pogiba nesretnim slučajem, za koji ona snosi krivicu,prenosi svu svoju ljubav na sina, koga izdržava i škola svojim radom, premda nije bila navikla da privređuje.Ljubi ga freudov-skom strašću žene, koja ostade sama, a kad se njen sin, trijezan i suhoparan mladić, postavši

doktorom medicine, odbija od majke, da bi se povoljno »priženio«, Lucy to osjeća kao katastrofu i zapada upobožnost. No njezina treća ljubav isto je tako problematična, kao i prve dvije, pa nakon teških peripetija(prijelaz na katolicizam, odlazak u Belgiju, gdje će se zarediti, psihološki bijeg iz samostana itd.) umire bijedno ianonimno, pošto su je onesviještenu pokupili na ulici i otpremili u bolnicu, gdje će izdahnuti, ne otkrivši nikomesvoju tajnu.»Nepokretno u ukočenoj maski smrti, lice joj bijaše bezizražajno. Oči zatvorene, usta blijeda i lako otvorena,ruke prekrštene preko grudi, prozirne u konačnoj nesvjestici. I pare je, dižući se gušće s vode i zemlje,umotavahu u svoju mrtvačku ponjavu.«Tako svršava roman o Lucy Moore i njezinim trima ljubavima.IVO HERGEŠIG536SADRŽAJKNJIGA PRVA........• • . . 7KNJIGA DRUGA' ' ■ •........163KNJIGA TREČA.............434A. J. Cronin, liječnik i pisac (Ivo Hergešić) .... 533