Embed Size (px)
Citation preview
1
2
3
Arsen Dedić NE DAJ SE MLADOSTI MOJA
4
HRVATSKA LJUBAVNA LIRIKA u izboru Ane Horvat
nakladnik VERGL
za nakladnika Zvonko Novosel
urednica Ana Horvat
2010.
5
6
7
DJEVOJKA IZ MOGA KRAJA
Provela je noć na putu kojim kreću od davnina naši snovi prema svijetu s Perkovića preko Knina U očima njenim more svjetluca joj sol u kosi ona ne da da je slome otima se i prkosi Djevojka iz moga kraja na usnama njenim kušam okus prvih poljubaca okus prvih oskoruša Ona pamti davne riječi slatke boje zavičaja ima želju da me liječi djevojka iz moga kraja Provela je noć na putu na kojem se nade gase ostala je svu noć budna u vagonu druge klase
8
ZIMSKA LJUBAVNA PJESMA Snijeg je u unutrašnjosti grana se naginje prema mom prozoru i ulazi sigurno dobro jutro dobro došla To popodnevno sunce taj fini ružičasti preliv preko blagdanskih kolača preko plastične slastičarske jabuke tvoja je blaga sukrvica Začarani grad od stakla koji ćemo samo hodajući noćas razbiti potpeticama Sakupiti sve to pa reći Ti si... Preuzimajući tuđi pjesnički način imitirajući svoju prvu knjigu Sve što su godine izbacile na obalu moji mili daleki brodovi pa pod utjecajem alkohola, čežnje klasične muzike i seksualne potrebe
9
Sakupiti sve to pa reći Ti si... Ljubakanje sa provincijalkom koje je zadržalo od čuvenog sadržaja Svu onu muku oficirske porodične enterijere našu djecu strah od umjetnika tvoje izdaje Odlazak - zbogom ja odlazim ulicom koju je snijeg doslovno ugušio Skupiti sve to pa reći Ti si... ti si, srce moje malo...
10
PUTOVANJE Napokon smo sami u tom dvorcu praznom. Umorna od puta ostala si sa mnom. Bijela si i mirna kada sklapaš oči, predjelima sjajnim sada ćemo poći. Nema na tvom licu nemira, ni sjene — zauvijek si draga zaspala kraj mene. Tonemo u mraku, ali tu gdje ležiš probija se svjetlo, ili mi se smiješiš. Sigurni smo sada, nježna si i plaha, ali ovdje nema života ni straha. Sad nas more čuva, sad nas kriju kiše. Jedno zvono zvoni — ne čujem ga više.
11
MOJA LJUBAVI Završila se igra: vatra početka, slast i tajanstvo tvog prvog grijeha; gotovo je. To nije više ni veselje, ni slatka dosada. Ti, mala moja, ženska sa žura, flička, džepna damo, nasmijana i onesviještena ljubavnice, moje dijete i moja majko — postala si neizreciva, a počelo je beznačajno: zatekao sam se kako ti telefoniram u ljepoti večernje kiše, koja je samo provalija nada mnom i potreba da te dotaknem, i tvoja usta. Pokućstvo, topli namještaj mojih starih ljubavi osipa se. Zatekao sam se u nježnosti koja je već spavala, u riječima koje su mi pripadale, ali me nisu mogle naći. Ti si postala moja odbrana, dobrovoljno progonstvo, pobjeda nada mnom, moja muka,
12
ljubomora na život, moja mrtva sestra uspavana u velikim ružama, nemoguća zemlja, potrebno tijelo, moja ruka i glava. I zagrljaj u kojem sam se jučer igrao, sada me obuhvaća ovdje, daleko i zauvijek — u svim uglovima mog života. Postaješ bezimena, nepoznata i smrtonosna, moj život i spas od života — moja ljubav.
13
GRANICA Pupoljak koji si mi donijela, i koji je danima stajao u plavoj boci prema zelenom prozoru zamračenom kišom - taj pupoljak se rascvao. Proljeće koje tek što je počelo već je ovog popodneva pozlaćeno na rubovima toplom sunčanom prašinom, i već su nemila i vruća ona polja, kojima rano silazim u grad ćuteći ledenilo u koži i vlazi bilja. I već to nisu ptice suzdržanog pjeva i slabi glasovi proljeća kao sa prozora svibanjske bolesničke sobe, a zeleno je tako teško. Vrpca mora danima se rastezala, pa vidjet ćemo koliko to još ide. Ova bol nerazumljiva i uporna rasla je, rasla; već smo je mogli vidjeti i nazvati. Nebo, ovaj zrak, razgovori, savršenstvo mojih brodova, prijateljstvo s tobom, zatvorena ladica i oblik knjige - sve se to razapinjalo i znao sam, da negdje granica mora postojati. I ova ljubav, tvoje slatko tijelo;
14
malo je reći da se ti daješ i da te ja uzimam. Dobro je bilo iz noći u noć, iz jutra u jutro; može li se još, može li se još... Ovaj cvijet će pući kao revolverski metak, proljeće će izgorjeti kao papir, more će se razvući i vjerojatno otići u nebo, zeleno će postati crno; teško crno od teškog zelenog, bol će prestati ili se pretvoriti u nešto drugo; sve to, sve to... Tvoje će se tijelo iznevjeriti sebi i moje također ova će ljubav doći do te granice o kojoj mislim i ne htijući. Bez snage je i volje da se upita - što je to bilo? A već je novi pupoljak u plavoj boci, proljeće na igralištu, bol u ustima, pravac mora i tako dalje.
15
NE DAJ SE, INES Ne daj se, Ines, Ne daj se godinama moja Ines, drugačijim pokretima i navikama, jer još ti je soba topla; prijatan raspored i rijetki predmeti. Imala si više ukusa od mene. Tvoja soba — divota — gazdarica ti je u bolnici. Uvijek si se razlikovala po boji papira svojih pisama, po poklonima, pratila me slijedećeg jutra oko devet do stanice. I ruši se zeleni autobus tjeran jesenjim vjetrom, kao list, niz jednu beogradsku padinu. U večernjem sam odijelu i opkoljen pogledima. Ne daj se, mladosti moja, ne daj se, Ines. Dugo je pripremano naše poznanstvo i onda, slučajno, uz vruću rakiju i sa svega nekoliko rečenica loše prikrivena želja. Tvoj je način gospođe i obrazi seljanke. Prostakušo i plemkinjo moja! Pa tvoje grudi, krevet i moja soba obješena u zraku kao naranča,
16
kao narančasta svjetiljka nad zelenom i modrom vodom Zagreba; Proleterskih brigada 39, kod Grković. Pokisla ulica od prozora dalje i šum predvečernjih tramvaja. Lijepi trenuci nostalgije, ljubavi i siromaštva, upotreba zajedničke kupaonice i — molim vas ako me tko traži... Ne daj se, Ines — evo me, ustajem tek da okrenem ploču. Da li je to nepristojno u ovakvom času, Mozart, Requiem, Agnus Dei. Meni je ipak najdraži početak. Raspolažem s još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti koja nas pred vlastitim očima vara i krade i napušta. Ne daj se, Ines, poderi pozivnicu, otkaži večeru, prevari muža odlazeći da se počešljaš u nekom boljem hotelu. Dodirni me ispod stola koljenom generacijo moja, ljubavnice.
17
Znam da će još biti mladosti, ali ne više ovakve; u prosjeku 1938-a. Ja neću imati s kim ostati mlad, ako svi ostarite i ta će mi mladost teško pasti, a bit će ipak da ste vi u pravu, jer ja sam sam na ovoj obali koju ste napustili i predali bezvoljno, a ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu na otocima. More od olova i nebo od borova. Udaljeni glasovi koji se miješaju: glas majke, prijatelja, kćeri, ljubavnice, broda, brata. Na brzinu pokupljeno rublje pred kišu i nestalo je svjetla s tom bjelinom. Još malo šetnje uz more i gotovo; ne daj se, Ines.
18
POPODNEVNA PJESMA Upućujem ovu lijenu popodnevnu misao, nježnu i pohotnu, u ono dvorište u kojem sam vas gledao, draga susjedo, 1957. godine, kada je bila jesen slična ovoj i kada su još u moj san udarali prozori roditeljske kuće utopljene u šibenskoj jugovini, u gradu koji je postao moja bolnica, a mojom napola razbuđenom glavom kolali prvi tramvaji plavi i uspavani. Adresiram tamo ovu misao i kažem — šteta. Bili ste ljubavnica mog cimera od 8 do 11 svakog jutra. Kako ste se zvali: Ema, Selma, Alma, Adela? Da li je to izmijenilo vaše lice, oči i trbuh? A kako sam vam zavidio vraćajući se iz šetnje, od 8 do 11 izjutra, uz četvrt kruha i mlijeko, u jednom blijedom, peščeničkom mljekarstvu. Svim je bojama već moj prvi studentski rujan
19
dodavao malo crnog i malo tamnozelenog. I danas vam iskreno kažem — šteta, šteta. Više vjerojatno i niste za takva šta. Ponovo ono dvorište. Vrijeme je za nedjeljni ribolov i vaš suprug odlazi. Vi, znači, danas dolazite još ranije u moju sobu. Oko pola sedam. A ja baš izlazim; šteta, jer moj je cimer mrzovoljan tako rano i ja bih vam vjerojatno pružio više, ali ja idem u šetnju. I šetao sam tako godinu i drugu... I ne da vam se hvalim, bilo je toga. Kakve sve zemlje, pića, kakva mora! Gdje sam sve bio, gdje sam sve ljubio, i kakve žene, jer vama otvoreno mogu reći. Kuda sam sve šetao po kiši, ujutro. Nekakav vlak je istruo u crnom proljeću u Poljskoj, blizu Rusije. Kakvu sam tamo ženu ostavljao, Isukrste, i kakva je mene ostavljala na sjeveru,
20
pijući neko nerazgovijetno piće svog naroda. Daleko, daleko kao u snovima. Opet netko ovdje u Zagrebu, u Jurjevskoj, pa oči, providne i dragocjene, jedne Čehinje iz Brna Vozderkove — premještene zauvijek u moju utrobu. A takav snijeg i sve što treba; bilo je, bilo, ali ono dvorište u kojem sam vas viđao između dva neodređena stabla, crna od vlage one jeseni, vas tako običnu i raskalašenu domaćicu, i mirisi koje ste ostavljali u mojoj sobi u sezonama 1957/58, i slijedeće — šteta, nepovratno šteta!
21
NOVA POPODNEVNA PJESMA Zar je moguće tako mlada a s tolikim teretom iskustva Tvoje se lice naglo povećava i nagrđuje ostavljeno vanjskoj radnoj rasvjeti jer su u tebi pogašena sva unutrašnja svjetla (ili ako hoćeš: svjetlosti) žarulje lampe ugušene gornjogradske laterne svjetiljke na prilazima Zagrebu Takva količina tame da se moje tijelo ne snalazi u trbuhu brodske olupine u mraku tvoje unutrašnjosti Zar je moguće Samo me malo usrećuje što vidim da sam postao lijep i mlad ali što pored tebe takve u neprijatnom osvjetljenju u novogradnji Dok nam se oko nogu pjeni mlada krv proljeća i čuju se kao u dileju glasovi prigradskih pasa
22
Zar je moguće da mi još jučer ljubavnici koji smo ostavljali jedno po drugom svilene tragove kao puževi balavci
23
KORA POTOČNIK Zbog koje sam produživao mladost i volio na zaboravljen način. Za početak: širi se crnilo između bijelih stupova Tivolija. U ovom času ne mogu sastaviti njeno lice koja je topla kugla naslonjena na moju dušu, koja je pokret noćnog mora — Potočnik Kora. Zbog koje sam vozio danima i uvjeravao se da mi je svijet suvišan. Tajanstvo Slovenije. Vlaga se skuplja u njenoj koži, a usta su joj smrvljena voćka. Nejasan put »na zvuk roga« do njene šume, do njenog mora — Potočnik Kora. Koja nije ona prava, drukčije to želim reći; dobrostojeća je moja mora. Čiji telefon godinama šuti
24
i ponižava moje stare ljubavi odane drugom vremenu, koja je pismo bez odgovora — Potočnik Kora. Koja se jednom dala, tek tako, da bi bila još dalja, kao medalja na mrtvom tijelu i pobjegla u nečijim kolima, ali u jezero iz jutarnjih gora — Potočnik Kora. Koja je preslišala moju mladost, prelistala moje albume, koja nas proziva, prema čijem su smijehu moje iskustvo, Azija, ironija i diploma, neusporedive noći — ništa. Zbog koje se drukčije pije i hoda. Jedina zemlja, jedini stanovnik — Kora Potočnik. Generacija o kojoj razgovaram. što hoće od mene?
25
O, tako jednostavno padaju geografija i literatura! Ona ne voli, ili voli — ne voli. Bez milosti je, bez uvjerenja, duša bez tajne i izvora — Potočnik Kora. Koja mi je tako malo vremena ostavila, koja se smije dok čita svoju pjesmu. Zbog nje su moje ljubavi stvari, a ona je opet ideja. Koja je uzela više no što je smjela, igrala se, ništa nije htjela, koja se ljubila kao da mora — Potočnik Kora. Pa da se oprostim od one kojoj treba manje ljubavi no što joj se daje. Koju je moje srce samo kratko nerviralo; križaljka za koju joj nedostaju još dva-tri slova. Koja je sve tajne mog života, kao čarobnjak u noćnom lokalu, sabrala u jednu pticu
26
i pustila je da odluta. Ja nešto drugo branim i sve ovo stvarno ne bih smio, pa ipak »na vašu službu« bjegunac-vojnik - Kora Potočnik.
27
KAVANA »OPERA« Ponovo je jesen na uglu Frankopanske i »Prilaza«, na trgu koji je za mene središte svijeta i središte moga srca. Ponovo piće u »Operi«. Kao prvih godina, kiša u mom šeširu i prijateljice koje puše ne misleći ni na šta do na ovu jesen i neki budući, sveopći poljubac — topao i tajanstven. Ili na sinoćnji zagrljaj koji polako popušta. Ni za što veliko, draga moja, nisu nas odredili i baš im hvala. Mi ćemo još po jednu u ovoj prijatnoj provaliji zagrebačke kiše, u toploj pustari mog vidljivog sna. Kao u sumračnom muzeju spajaju se poslijepodne i večer, zavaruju u jednoj plavoj varnici, koja je tvoje oko lutajuće i vječno — obješeno na mojoj ogrlici. Godine, godine. Trenuci, trenuci, trenuci.
28
Sjeti se Rusije, Beograda, Tuškanca, Karlobaga. Teško je odjednom odoljeti tolikoj ljepoti svijeta, ljepoti ljubavi, uspomena, prolaznosti i vraćanja svega istovremeno. Osipa se zemlja od koje smo načinjeni od milja i očajanja, u jednom tako običnom času kao što je piće u »Operi«, u Hrvatskoj — oko 13 i 30, početkom jeseni, kada se nebo iznenada smrači i kada samo očekujemo, očekujemo — sada će...
29
LJUŠTURE LJUBAVNIKA Mi smo ostavili prazne kućice i otpuzali kroz mokru travu Mi smo ostavili zmijske košulje koje je svjetlost razdrla da vise na vjetru Mi smo se izjeli Mi smo se isisali Mi smo ostavili ljušture ljubavnika na toploj trpezi kao rakovi kao škampi koje su sunce i more poništili i od kojih ostaje samo ljubavni duh
30
EVO; DOLAZI LJETO Evo, dolazi ljeto – naša samoća više ne vrijedi toliko. Ova je utvrda pala bez borbe. Soba u kojoj si do juče zarivena u moje grudi, a sada izvađena kao metak iz dlana. Ugašena je rumena svjetiljka na slatkom snijegu naše nježnosti, u pritajenom krajobrazu uz rijeku. Uzdrmao se temelj sunca. I sada...pasti, smrviti se, krenuti... Htjeli mi to ili ne htjeli – počelo je. Glasovi povorke penju se uz prozor.
31
32
Bilješka o pjesniku
Arsen Dedić, pjesnik i skladatelj-kantautor, rođen je1938. u Šibeniku – umro 2015. u Zagrebu. Diplomirao Glazbenu akademiju u Zagrebu. Studirao i pravne znanosti.
Objavio dvadesetak kantautorskih ploča. Napisao glazbu za veliki broj filmova i kazališnih predstava, te televizijskih drama i serija. Nagrađivan za pjesme, filmsku i kazališnu glazbu. Neke su mu knjige tiskane u više izdanja.
33
Objavljena pjesnička djela: Brod u boci, Zagreb, 1971., Zamišljeno pristanište Zagreb, 1975., Narodne pjesme, Zagreb, 1979., Poesia e canto, Napulj, 1983., Zagreb i ja se volimo tajno, Zagreb, 1986., Hotel Balkan, Zagreb, 1987., Ex voto , Zagreb - Split - Diisseldorf, 1987., 101 pjesma, Sarajevo, 1990., Pjesnikov bratić, Zagreb, 1990., Pjesnik opće prakse, Zagreb, 1993., Kiša, Zagreb, 1993., Izabrane pjesme, Zagreb, 1997., Hladni rat, Zagreb, 2002., Slične samoće, Gornji Milanovac, 2002., Padova: uspomene s bolovanja, Padova, 2003. – 2004., Zabranjena knjiga, Zagreb, 2003., Brzim preko Bosne, Sarajavo, 2005., Službena duša, Zagreb, 2006.
34
35
Kazalo DJEVOJKA IZ MOGA KRAJA ................................... 7 ZIMSKA LJUBAVNA PJESMA .................................. 8 PUTOVANJE .......................................................... 10 MOJA LJUBAVI ...................................................... 11 GRANICA ............................................................... 13 NE DAJ SE, INES ................................................... 15 POPODNEVNA PJESMA ....................................... 18 NOVA POPODNEVNA PJESMA ............................ 21 KORA POTOČNIK .................................................. 23 KAVANA »OPERA« ................................................ 27 LJUŠTURE LJUBAVNIKA ...................................... 29 EVO; DOLAZI LJETO ............................................. 30 Bilješka o pjesniku ............................................... 32
36
Arsen Dedić
NE DAJ SE MLADOSTI MOJA (pjesme izabrala Ana Horvat)
www.pjesnici-ane-horvat.net
HRVATSKA LJUBAVNA LIRIKA
nakladnik VERGL d.o.o.
Zagreb, Trpimirova 7
za nakladnika Zvonko Novosel
urednica
Ana Horvat
vinjeta Nevenka Macolić
korektura
Ljubica Štefliček
tehnička podrška i oblikovanje Valentina Viskov
copyright © Ana Horvat i Nevenka Macolić
ISBN 978-9 53-772 5-98-3
37
38
