ARTES MINORES II.Ovaj kolegiji se bavi sitnom arheološkom građom od:

-staklo- staklene posude, staklena pasta isl.

-kosti- igle, češljevi i sl.

-keramika- većinom terra sigillata

Muzej antičkog stakla

-staklo je umjetna tvorevina

-paljenjem staklenog pjeska slučajno nastaje staklo

Kvarc- pjesak ili kamen+Soda+Vapno= STAKLO

-potrebna je visoka temperatura da se otopi kvarca, pa se zato koristi soda koja smanjuje telište kvarca

-postoje radijonice koje su isključivo specializirane za izradu sirovina

- takvu sirovinu se prenosi do sekundarne radionice

-u sekundarnim radjonicama se izređuju predmeti

Pr. potopljenog broda koji prenosi sirovinu stakla je brodolom pored Mljeta

Predmeti potrebni za izradu stakla

-kalupi- seriska proizvodnja

-puhaljke

-zdjelice, plitice tehnika prešanja

-okrugle posude tehnika puhanja

-3. i 4. st.- kod ukrašavanja se koristi sve boje

-naknadno na hladnom predmetu

-postupni proces hlađenja- tada se dekorira

Podrijetlo materjala- istočne i zapadne provincije

-Sirija, Palestina, Egipat, Cipar, južna Grčka

-najviše matrijala iz sjeverne Italije- preko Akvileje uvezeno kod nas

-nešto materijala ima i iz Galije i Panonije

-masivni predmeti- Galija- 3.st.

-predmeti iz sjeverne Italije- 1. i 2. st.

-u Saloni proizvodno središte, možda i u Zadru, ako ne onda uokolo Zadra (Aserija i Enona)

-balzamari, vrčevi, boce s dugim vratom, zvonolike boce i sl.

-u Aseriji pronađeno staklo s imenom staklara

-manje posude- korištene u kozmetici i farmaciji- boce s dugim vratom da se spriječi hlapljenje

-boce s kapaljkama – služila za doziranje manje količine tekučine

-Staklo iz muzeja- nekropola Zadar- Relja, HAK, Poliklinika- tamo prolazio antički put

- Nin

-Aserija

-Starigrad Paklenica- Argyruntum

-Ukopi- incineracija u kamenim i staklenim urnama

-kamene urne- okrugle, ali i kvadrate

-ima i stakla ukopanog pod tegulama

-Nakit od stakla- nije baš raznovrsno

-najviše ima staklenih perli

-staklene ukosnice

-prstenje

-nalaz narukvice iz Sotina

-Staklo koristi se i u kuhinji, odnosno u svakodnevnoj upotrebi

Slika 1 Staklene perle, MAS ZADAR

-Boja- plava, žuta

-najviše zeleno-plava- to je prirodna boja stakla

-oksidi metala davali posebnu boju staklu

-željezni oksid- zelenu

-bakreni oksid- crvenu

-kobalt- plava

-u antici su rijetki nalazi staklenih prozora

-ljevnica, trula (kaciola), kapaljka

-jako male bočice korištene za parfeme, otrov, a možda kao amuleti- neki kao privjesci

-boce rijetkih oblika- boca u obliku ribe (izrađena kalupom)- istočni mediteran

-zdjele ¨millefiori¨ , boce u obliku datule, ljutske glave, češera

-možda kultne svrhe

Tehnika izrade stakla

-staklo se zagrijava dok ne dobijemo smjesu sličnu medu. To se stavlja na puhalju i polagano puše i formira- temperatura peći negdje oko 1500˙C. Poslije ide postupak hlađenja gdje se polako smanjuje temperatura.

Slika 2 Boca u obliku Ribe, MAS ZADAR

Kornakum (Sotin)

Distribucija rimske keramike kao prilog poznavanju Kornakuma

-slabo se pisalo o njima

- česti površinski nalazi

-

U sotinu nađena Arentinska terra sigilata- najstariji nalaz u RH te terre

- ranocarska iz 1.st.- Juljevslo –klaudjevska dinastija

Ulomak piata s ribom/ delfinom iz Sjeverne Italije- iz 1.st. .- Juljevslo –klaudjevska dinastija

Keramika s pečatom u obliku stopala – odredi se lakše od kada jeArentinska terra- 1.st.- Juljevslo – klaudjevska dinastija

Ovi nalazi iz Sotina su iz rubnog djela lesne zaravi- tamo se često nalazi ranocarski materijala

Ulomci galske produkcije terre sigilate- Južno galska produkcija- 2. pol. 1.st. i 2.st.- Car Vespazijan- više je ima nego Arentinske terre sigilate

-Srednje i istočne galske produkcije- 2.st.-Antonini- produkcija dosegla vrhunac- iz ovoga ima najviše nalaza u Sotinu motivi jelena, lava, medvjeda i sl.

Problem oko produkcije ove terre se javlja na prijelazu iz 2.st. u 3.st. U tom razdoblju se jako smanjuje produkcija, pa se stoga počinju javljati KOPIJE. radionice imitiraju Garlsku terru sigilatu

Panonske i meziske keramičarske radionice – imamo nalaza i ovih radionica u Sotinu- ulomci ove keramike su loše pečeni i loše prikazani (gotovo bez glazure) pr. radionica PAKATUS ili radionica X

Sjeverno Afričke keramičarske radionice- jako rijetki nalazi ove keramike u Sotinu, ali jako česte u rimskoj provinciji Dalmaciji- osim ovoga u Panoniji je još nađeno ove keramike u Sisku zbog nestanka radionica u Zapadnoj Europi počinju se keramika uvoziti iz drugih krajeva poput sj. Afrike.

Tegule- u Sotinu ih nalazimo na kastrumu

Keramika- u Sotinu ih ima i na kastrumu i u civilnom dijelu

Vojnici su bili oni koji su imali luksuznije predmete poput terre sigilate. Inače Kornakum (Sotin) je bio dio rimskoga limesa zato je ovaj lokalitet bogat nalazima.

Staklo iz Kornakuma

-staklene naušnice, zrna, amuleti

- proizvodnja stakla počinje sa Keltima- narukvice od kobaltno plavog stakla- keltsko latensko razdoblje2.st.pr.Kr.

Predmeti sa žutom i bijelom inkrustaciom došli su iz Panonije uz pomoć trgovine.

svi ovi predmeti su nađeni pred rimskim Kornakumom uz Dravu

Geme- nešto iz Sotina- ima ih tamo oko 15-20 primjera

-sitni su prikazi, ali jako precizni u jako tvrdom dragom ili poludragom kamenu

-motivi na ovom predmetu su izvedeni urezivanjem- koristio se za pečatiranje

-motivi svakakvi pr. prikaz Marka Aurelija

-nalazimo ih zasebno(već su ispali) ili ponekad u željeznom prstanu

Iz Sotina

-prikazi lovca, životinja, neke bez prikaza, mogu biti i bez prikaza

-gema s prikazom orla kako trga zeca u gnjezdu

-urezani motiv kvadrige- Sol- bog sunca

Kame- vrijedi sve isto što i za geme jedina razlika je da je prikaz reljefno izveden, a nije urezan

Stakleni amuleti iz Sotina

-općenito najčešći motiv na amuletima je Lav s polumjesecom i zvijezdom- žute boje- 3. i 4.st. ima ih u Sotinu

-amuleti s dva okrenuta lica- plava boja -3. i 4.st.

Perle- za narukvice i ogrlice

-boja koja se javlja je plava, zelena, manji boroj je žutih

- 3. i 4.st.

-narebrene kuglaste perle- svijetle zelene boje, slične su i plave neprozirne

-koralj se često koristio kao materijala za perle- čest je na moru rjeđi u Sotinu

-ulomci staklenih narukvica- najčešće glatke

-slijede narebrene

- s kvrgama

- tordirane su rijetke

- rijetke su s inkrustaciom i raznobojne

-još nailazimo na žetone za igru od stakla

Što je?

-Staklena urna i čaša

Kad se javlja?

-kroz cijelu antiku

Tko piše?

-Ivo Fadić

-pozlačeno staklo iz Štrbinaca pord Đakova

-4.st.

-B. Migotti

-stakleni žetoni i koštana kocka iz Sotina

-kršćanske lucerne

- od 4. do 6.st.

-J. Vučić, B. Bubić

-koštane igle s ukrašenim glavama

-koštani češljevi

-terra sigilata

Sl.1.-motivi borbe gladijatoraa

Sl.2.-zomorfni motiv. Sj.Afrika

-I. Borzić,M. Ilkić, Z. Brusić, I. Radić Rossi

Sl.3.-morsko mitološko biće iz Sotina

Sl.4.- terra s pečatom

Antičke lucerne- 1.-4.st.

Sl.5.-bog sol na kvadrizi

Sl.6.- bog Mars

Geme –Bruno Nardelli

Sl.8. –lovac

Sl.9.-Sol na kvadrizi

Sl.10.- Erot

Sl.11.- Orao trga zeca u gnjezdu iz Sotina

Sl.12. umetak za prsten bez prikaza

Seminari:

N. Cambi -Neki kasnoantički predmeti od stakla s

figuralnim prikazima u arheološkom muzeju u Splitu

U ovome djelu autor se bavi dvjema specifičnim grupama staklenih

predmeta s specifičnim ukrasom iz razdoblja kasne antike. Oni su

-dijelovi staklenih narukvica

-mogu biti glatke, tordirane, ukrašene raznobojno inkrustaciom, utiskivane i sl.

-K. Jelinčić, Z. Buljević

-

perle od staklene paste

-stakleni amuleti

Sl.1. –lav s motivom polumjeseca i zvijezde poganski motiv

Sl.2. –židovska minora židovski motiv

Sl.3.- Felix culpa kršćanski motiv

- 4.-5.st- u razdoblju vjerske tolerancijse

-N. Cambi

specifični upravo zbog figuralnih prikaza, koji bacaju svjetlo na spomenuti period. To je

period za vrijeme vjerske tolerancije kada se paralelno manifestiraju razni religiozni

koncepti.

Pozlaćena stakla (fondi d'oro ili vetri dorati)

U Arheološkom muzeju imamo dva primjerka koji vjerojatno potječu iz Solina. Riječ je o

dvjema malim staklenim kvržicama (promjera otprilike 3 cm) u kojima s unutrašnje strane

ispod tankog sloja stakla bio umetnuti zlatni listić. Na tom listiću je ugrebani figuralni

prikaz. Po mišljenu Nenada Cambia pripadaju jedno te istoj posudi, odnosno stajali su kao

samostalni medaljoni koji je ukrašavaju. Posada je prema tome trebala biti veća, a

medaljoni su bili u stjenkama. To je stvaralo diskusije među arheolozima jer se nije znala

njihova prava funkcija. Neko vrijeme se vjerovalo da su sva pozlaćena stakla dna čaša pa je

zato u talijanskoj terminologiji ušao naziv fondi d'oro. Jako slabo se istraživala sama

funkcija tih predmeta, a više se dalo naglasak na njihov figuralni prikaz. Ipak je uočeno da

su dna posuda znatno šira i da imaju ravno dno s ojačanjem, a ne ono što imaju ove

pozlaćene kvržice.

Pozlaćena dna iz splitskog muzeja nisu bila s vanjske strane prozirna, niti su imali podlogu

za stajanje, nego su bila oblog laganog ispupčenog, bradavičastog oblika. Prema tome

Cambi zaključuje da ovi primjerci spadaju u skupinu bradavičastih posuda. To on zaključuje

po tome što oba medaljona pokazuju jedinstveni opći izgled, identičnu tehniku lijevanja

stakla, slične dimenzije, identično kvadratno uokvirenje motiva i jednaki stil urezivanja

figura u zlatnu podlogu. Po tome se da zaključiti da ova dva primjerka stakla su s iste boce,

ali da ih je moralo biti i mnogo više.

Staklo 1.

U kvadratnom okviru je prikazano Mojsijevo čudo

izvora (Izlazak II,17,6). U sredini je Mojsije odjeven u

tuniku i palij. U desnoj ruci drži čudotvorni štap, a

lijevo od Mojsija je slap vode. Ovo je inače jako česti

Staklo 2.

Staklo je nažalost nešto oštećeno. U kvadratnom

obliku je prikazan prorok Jona kako leži oslonjen na

hridinu, pod strehom od bršljanova lišća. Ovaj prikaz

također spada pod omiljenijim prikazima

starokršćanske umjetnosti. Po Cambiju postoji velika

vjerojatnost da se osim ovog prikaza nalazilo iz niz

drugih prikaza iz joninog ciklusa, poput njegovog

bacanja u more i proždiranje kita, te izbacivanje na

obali.

Nenad Cambi je pokušao naći slične primjerke, ali kada se radi u ovoj tehnici teško je nači

identične prikaze. U ovoj tehnici rade pojedini majstori za pojedinu posudu pa je moguće

naći samo analogne prikaze po tehnici ili po motivu. Ako se pojedini prikazi stilski vrlo

bliski onda se vjerojatno radi o srodnoj ili zajedničkoj radionici. Najbliži primjerci ovim

našima nalazimo u vatikanskoj biblioteci, Museo Nacionale U Firenci ili pak u Btitish

Museum. Ovakvih nalaza većinom nalazimo u Italiji u rimskim katakombama, ali ponekad i

u drugim provincijama rimskoga carstva.

Problematika datiranja ovih predmeta nije do dan danas riješena. Znamo da se ovakvi

predmeti počinju javljati početkom 3. st. U to doba se prikazuju većino portreti, ali i drugi

prikazi kao samostalni medaljoni, te kao dna čaše. Ti raniji prikazi su bili oslikani zlatom na

staklenoj podlozi, za razliku od kasnijih koji su ugrebani u zlatni listić. Ovi naši spadaju u

ovu drugu grupu. Po Cambiu ovi ulomci stakla su iz 4. st. i to vjerojatno zbog toga što se

narativni prikazi javljaju negdje u konstantinovo vrijeme. Što se tiče provenijencije ova dva

ulomka oni sigurno potječu iz Rima.

Amuleti

Drugu skupinu predmeta su amuleti. To su privjesci s ušicom za vješanje o vrat od žutog-

smeđeg, tamnog, odnosno gotovo crnog, te plavog stakla. Svi ti amuleti čine jednu grupu

iako se javljaju poganski, židovski i kršćanski motivi. Amuleti od žuto-smeđe boje su bili

lijevani, a karakteristika im je zadebljani obod i ušica. Kod tamnog stakla amuleti su isto

odlijevani, ali je prikaz bio utisnut kao žig pomoću matrice. Ovi plavi amuleti su znatno

deblji od žuto-smeđih, ali zato iz srodne radionice za razliku od tamnih amuleta.

Najveći broj predmeta su poganskog karaktera. U središtu je lav iznad kojeg je lunarni i

solarni motiv. Lav je prikazan u profilu najčešće na desnoj strani s podignutim repom, a

iznad su polumjesec i zvijezda (po Cambiu to je sunce). Ovaj motiv nalazimo u amuletima

žuto-smeđe boje i onim tamnima, a imamo sačuvano oko desetak primjeraka. Jedan od

amuleta ima čak i grčki natpis.

Samo dva motiva se javljaju u kopiji. To su slika 10 i slika 15. Na ovim primjerima vidimo

osobu u stojećem stavu, odjeven u dugu haljinu, s raširenim rukama, a u njima drži neki

čudni zavjetni predmeti. Do te osobe su po jedan jelen sa svake strane. Cambi ne zna o

kojemu je božanstvu riječ.

Drugi par sličnih prikaza su slika 8 i slika 7 u tablici. Na lijevoj stani amuleta se nalazi bista

rimskog imperatora u profilu na desno, s radijalnom krunom na glavi do njega je viktorija

na kugli oja ga ovjenčava. Po sličnosti cambi je zaključio da se radi o istome caru i da je

vjerojatno netko iz 3. st. jer se oni redovno prikazuju s radijalnom krunom. No nije znao

odrediti točno o kojemu je caru riječ jer je amulet loše očuvan. Sličnih prikaza nalazimo i u

amuletima od gaganta kojih ima podosta u Arheološkom muzeju u Splitu. Kod ovog slučaja

jedan je amulet napravljen od žuto-smeđeg, a drugi od plavog stakla. Po tome se možda u

istoj radionici izrađeni i žuto-smeđi amuleti i oni plavi.

Amulet na slici 13 ima prikaz erota koji jaše na lavu s bičem u rukama. Na slici 6 ima prikaz

dvije glave, lijevo muškarca, desno žene u profilu.

Na slici 4 je komična kazališna obrazina, glava debelog čovjeka s dugim uvojcima, glava

pokrivena velom.

Slika 7 ima prikaz rimske vučice kako doji romula i rema, iznad njih polumjesec i zvijezda.

Solarno lunarni karakter.

Slika 3 motiv lava i jedne ptice grabljivice, ptica ima krunu ali je nejasno o kakvoj je kruni

riječ.

Slika 11 žaba odozgo, iznad i ispod nje su grčka slova. Najvjerojatnije magično značenje i

duboka simbolika.

Slika 19 podsjeća na zakukuljenu ljudsku figuru i dva stabla. Previše izlizano da bi bilo

prepoznatljivo.

U drugu grupaciju možemo svrstati amulete od tamnog stakla pošto pripadaju nekoj drugoj

radionici, a po motivima prevladavaju prikazi lava u profilu i solarno lunarni motivi.

Osim ovih poganskih, imamo i nekoliko amuleta od žuto-smeđeg stakla čije starokršćansko

podrijetlo ne dolazi u pitanje. Na slici 16 je prikaz figure Dobrog pastira s ovcom na leđima.

Odjeven u kratku tuniku i visoe čizme. Imamo i sličan primjer na slici 17. No taj motiv

dobrog pastira nije nužno kršćanski, može biti i neutralni motiv.

Na slici 18 je prikaz geme s čovjekom odjevenim u tuniku kako sjedi na stijeni, u

govorničkoj pozi s podignutom desnicom pred dvanaest malih ljudskih figurica. Vjerojatno

krist koji pripovijeda.

Tu je još i amulet s prikazom menore amulet s prikazom menore, a pored nje je rog za ulje

ili keren apuh, posudica za fitilj sviječnjaka i još neki sitni predmeti. Amulet dokazuje

prisutnost židovske nazočnosti u saloni.

I to je kraj tih skupina žutog, smeđeg ili plavog stakla. Dvije posljednje su u velikoj manjini i

pokazuju iste značajke proizvodnje. Prva grupa je lijevana, a u drugoj je reljef napravljen

utiskivanjem matrice. Zbog raznovrsnih religioznih prikaza možemo pretpostaviti da je

kasno carsko doba bilo doba religiozne tolerancije. Kršćanski motivi su češći pa možemo

primijetiti promjenu vjerskih nazora. Amuleti zbog svoje ideologije, grčkog pisma i žuto-

smeđeg stakla daju naslutiti njihovo istočno podrijetlo. Bio je importiran po čitavom

postoru rimskog carstva, a kod nas se najveća koncentracija nalazi u saloni. Iako su amuleti

izdaleka, staklo se proizvodilo i u saloni, čemu svjedoče nalazi staklarske peći s

polufabrikatima, tj. ostacima lijevanja stakla.

B. MIGOTTI, Pozlaćena stakla sa Štrbinaca kod Đakova

Uvod

Arheološko nalazište Štrbinci smješteno je oko 3km jugoistočno od Đakova.

Pretpostavlja se da se ondje nalazilo rimsko naselje zabilježeno na jednom epigrafičkom

spomeniku nepoznatog mjesta nalaza kao Certissia. Pretpostavka se temelji na cestovnim

udaljenostima, prije svega na podatku da je Certisija bila 22 milje (oko 33km) udaljena od

Cibala (Vinkovaca). Prvi je Certisiju na geografskim kartama prikazao Klaudije Ptolomej, te joj odredio

zemljopisnu dužinu i širinu. Certissia je bila stjecište dviju rimskih cesta: jedna je spajala Emonu (Ljubljanu) i

Sirmij (Srijemsku Mitrovicu), a druga je išla od Sirmija prema Saloni (Solinu). Prva cesta je sjekla brda što

zatvaraju Požešku kotlinu, a druga je bila odvojak ceste koji je vodio prema Savi i dalje prema Saloni. Očito je

da je Certissia bila važno stjecište dviju cesta koje su imale veliku ulogu u zapadnoj polovici rimskog imperija.

Ovaj rimski gradić nestaje u vrijeme velikih seoba naroda. Danas je na njegovu mjesto bogato arheološko

nalazište po kojemu je Đakovo također poznato. Među mnoštvom nalaza pronađenih u Štrbincima,

datiranih od 1. – 6.st., većina njih spada u prosječnu provincijalnu građu, ali se pojedini

izdvajaju kao rijetki, pa i iznimni primjerci, barem u panonskome okruženju. Među

najistaknutijima u toj skupini dva su dvoslojna pozlaćena staklena dna.. S obzirom na ukupno 5

pronađenih komada u čitavoj Panoniji (2 Mađarska, 1 iz Petovija te 2 sa Štrbinaca), dva primjerka na jednom nalazištu

predstavljaju neočekivanu raskoš.

STANJE ISTRAŽENOSTI DVOSLOJNIH POZLAĆENIH STAKALA

Dva pozlaćena staklena dna koja se ovdje obrađuju spadaju u skupinu arheološke

građe umnogome dvojbenog određenja. Nesuglašena joj je čak i terminologija, nesigurna

rekonstrukcija postupka izrade, dvojbeni oblici posuda kojima su pozlaćena staklena dna

pripadala, nedokučena uporaba i svrha s kojom su se izrađivali, neustanovljena središta

proizvodnje, osobito u provincijama.

1.1. Naziv, postupak izrade, razvrstavanje

Dvoslojna pozlaćena staklena dna do 17.st. su se razno nazivala. Nekoć najomiljenija

sintagma fondo d'oro, se često rabila ne samo u talijanskoj literaturi nego i u onoj na

drugim jezicima, danas je napuštena svugdje pa i u zemlji svoga podrijetla. U Hrvatskoj se,

naprotiv, taj izraz udomaćio u tolikoj mjeri da neće biti jednostavno ga zamijeniti

prikladnijim nazivom. Njemački izraz je Zwisnhengoldglaser, što bi značilo dvije staklene

stijenke i nešto zlatno između. Kao alternativa talijanskoj sintagmi u stručnoj literaturi to je

dobilo ime plitica.

Dvoslojna pozlaćena stakla odnose se na dna staklenih posuda sastavljena od dviju

stijenki: tanje donje, svijene na rubovima u oblik stajaće površine, te znatno deblje gornje,

zapravo izvornog dna posude. Između dviju staklenih posuda umetnut je tanki, okrugli,

zlatni list veličine dna koji sadrži urezani prizor. Pretpostavka je da je zlatni list prvo bio

pričvršćen na donju staklenu podlogu, vjerojatno uz pomoć zagrijavanja i neke vrste ljepila.

Nakon urezivanja prizora taj se dio ponovnim zagrijavanjem priključivao cjelini.

Dva staklena dna sa Štrbinaca pripadaju skupini pozlaćenih stakala u užem smislu te

riječi, odnosno dnima promjera 7 – 10cm i svjetlo-zelene nijanse prirodnog stakla. Moramo

ih razlikovati od manjih staklenih medaljona različitih boja tzv. Nuppen u njemačkoj

terminologiji, prosječnog promjera 3cm. Tehnika izrade je bila slična, ali ne i jednaka kao

kod pozlaćenih dna.

1.2. Ishodište, datiranje, radionice

Postupak izrade potječe iz helenističkog Egipta, a trajao je neprekidno do 3.st. Ipak,

helenistička pozlaćena stakla nisu istovjerna onima koja su se izrađivala u Rimu i zapadnim

provincijama u 3.st. i 4.st. Uobičajeno mišljenje je da je Rim bio najveće, ako ne i jedino

mjesto izrade tih predmeta.

Osim u Rimu pozlaćena stakla pronađena su u malome broju i u Austriji, Bugarskoj,

Francuskoj, Jugoslaviji i Hrvatskoj. Osim dvaju primjerka s Štrbinaca, u Saloni su pronađena

još 3 ulomka pozlaćenih dna i dva mala medaljona. S obzirom na ukupno 5 komada u

čitavoj Panoniji (2 mađarska, 1 iz Petovija, te 2 Štrbinaca), 2 primjerka na jednom te istom

nalazištu predstavljaju neočekivanu raskoš.

1.3. Kontekst, svrha i uporaba, sadržaji prizora, oblici posuda

Arheološki kontekst pozlaćenih stakala općenito ne čini se ni posve jasnim ni

jednoznačnim. Pojedini primjerci, naime, potječu iz cjelina koje su ili nejasne ili pak

zasigurno ne pripadaju grobnim okruženjima. Arheološki kontekst je neophodan za

ustanovljenje namjene i uporabe staklenih posuda s pozlaćenim dnima. Većina tih dna

završila je kao grobni prilog ili kao grobna oznaka.

Pišući o pozlaćenim staklenim dnima izvjestan broj autora izričito spominje dublje

oblike posuda kojima su ona pripadala. Još su, međutim, brojniji oni koji podjednako ili čak

pretežno sugeriraju plitke posude primjerene posluživanju tvrdde hrane.

Pozlaćena staklena dna s prizorima u pravilu se, premda ne bezizmno, pronalaze u

grobnom okruženju. Većinom su to vjerojatno bile posude iz kojih se pilo u svečarskim

prigodama, ako već ne svakodnevno. Nakon slučajnog ili namjernog ritualnog lomljenja,

njihova su se dna prilagala u grobove li ih obilježavala izvana.

POZLAĆENA STAKLA SA ŠTRBINACA

II.1. Staklo s prizorom bračnog para (Staklo I)

II.1.a. okolnost nalaza

Prvo pozlaćeno staklo na Štrbincama je pronađeno 1965.g. prilikom gradnje

trafostanice. S obzirom na to da su se radovi odvijali na više mjesta jedini arheolog Muzeja

u Đakovštine nije mogao, odnosno nije mogla imati uvid u čitav teren za svo vrijeme

odvijanja radova.

Okolnost Stakla I, ne mogu se smatrati dokraja razjašnjenima. Taj je nalaz obavljen

ubrzo nakon otkrića. Da bi kasnije u mnogim prilikama bio spomenut, ali nikada obuhvatno

obrađen. Pretpostavlja se da je ona ipak grobni nalaz jer je nedaleko od pretpostavljenog

mjesta nalaska nađena dva kasno antička groba.

II.1.b. Opis

Dno je promjera 6,8 cm, sastoji se od dvije stijenke: gornje koja je debljine 3mm

odnosno prvobitnog dna posude, te donje debljine 1,5 do 2mm na koju prilježe zlatni list, a

rubovi su joj svijeni nadolje da bi oblikovali stajaću površinu. Površina gornje stijenke

jedva je zamjetno uzdignuta na rubovima i udubljena u sredini, dok je vanjska strana donje

stijenke lagano zaobljena. Sudeći prema kataloškim opisima, primjerci s izbočenim rubom

gornje površine, poput StaklaI, posve su rijetki.

Prizor na zlatnom listu urezan je tanko i precizno, a nepotrebna zlatna površina

uredno otklonjena. Unutar pravilnog okvira sastavljenog od trostruke trake prikazana su u

poluprofilu poprsja žene i muškarca, zaručnika ili supružnika, glava lagano nagnulih jedno

prema drugoj. Na desnoj je strani muškarac odjeven u tuniku i ogrtač prikopčan na desnom

ramenu lukovičastom fibulom. Trokutasti oblik lica s širokom lubanjom i suženom bradom.

Na lijevoj strani je žena odjevena u tuniku i ogrtač, rubovi kojega padaju preko ramena u

prilično mekim okomitim naborima, preklapajući se na grudima. Kosa joj je podijeljena na

sredini u ravnim pramenovima pada niz obraze i vrat, pokrivajući uši. Na tjemenu je kosa

visoka i spletena u nekoliko vodoravnih redova. Npr muska prizura s kosom na čelu u

obliku slova m svojstvena je za portrete iz 3 i 4 st. također i za zensku frizuru. Datira se

razlicito na prijelazu 3 u 4. St. fadić, u 4 st. cambi, šaranović svetek, u 1 pol 4 st. demo,

sredina 4 st. rendić miočević, .. itd.. fibula lukovičasta koja se datira u drugu pol 4 st.

Postoje dvojbe oko oblika posuda ... prvo je u publikaciji predmet nazvan zdjela odnosno

coppa ali je svrstan među tanjure piatti, vasoi. Postoje dvojbe o natpisu .. okosnica glagola

vivere. . natpis sadrži dvije pogreske slovo i umjesto e te p umjesto r flopentis, treba čitati

kao florentes.. prva je pogreska tipična za kasnoantički pravopis a druga bi mogla upućivati

na grčko podrijetlo majstora. Datacija fibule tip 5 od 350/370 do 400/ 415.

Staklo 2

4. listopada - Nedaleko od Đakova otkriven je jedinstven arheološki nalaz u

Hrvatskoj. Stručnjaci Muzeja Đakovštine i HAZU-a pronašli su zlatnu pliticu iz 4.

stoljeća, koja je uz onu pronađenu prije 35 godina na istom nalazištu, jedinstven

arheološki nalaz u Hrvatskoj.

Na lokaciji za koju se pretpostavlja da je dio kasnoantičkoga groblja rimske Certtisije,

naselja koje je bilo raskrižje putova u južnom dijelu provincije od 1. do 7. stoljeća arheolozi

su pronašli doista pravi arheološki raritet u europskim razmjerima, a jedinstven za

hrvatsku ranokršćansku arheologiju.

 

Specifično je i to što arheolozi do sad nisu otkrili zbog čega se u grobovima pojavljuju samo

dna, a ne i cijele posudice, što je, pretpostavljaju, bio dio nekog rituala.

Fondo doro ili stakleno dno pronađeno je u grobnici uz kostur mlade žene, a ujedno

potvrđuje kako je riječ o osobi visokoga statusnog i ekonomskog položaja. 

Uz taj jedinstven nalaz arheolozi su pronašli još niz grobova, vrčeva i nakita koji svjedoče o

načinu života u rimskoj provinciji, ali isto tako rasvjetljuju gotovo dva tisućljeća staru

povijest đakovačkoga kraja. 

Dvojslojno dno potpuno sačuvano. Lica bračnog para izražena naglašena čeljust, oči usta i

nos izraženi oči romboidne.. frizura dame od dva soja.. pokriva uši ogrtač prebačen preko

ramena preklapa se na grudima.. djevojčica nosi potpuno isti ogrtač.. lice djevojčice

ovalno .. detalji pojednostavljeni.. muškarac kosa kovrčava. Lukovičasta fibula tip ¾ daatira

se u razdoblje 325/330 do 410. Okrugla fibula od dječaka koja se datira u 4 st. iako dječaci

najčešće nose lukovičaste kakve se pronalaze u pokopima.

Starokršćanske svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Zadru

Općenito o starokršćanskim svjetiljkama

OPĆENITO

Glinene svjetiljke, koje su vrlo česti arheološki nalaz na mnogim antičkim lokalitetima

diljem Republike Hrvatske, bile su prisutne u rimskom svijetu oduvijek. Svjetiljke općenito

potjeću s istoka Mediterana, vjerojatno iz Fenikije, odakle su ih Grci i Rimljani širili na

prostor kompletnog Mediterana. Njihova serijska produkcije započinje još u helenističkom

razdoblju, a možda već i prije, ali već od tada su se ustalile kao tipični predmeti

svakodnevne uporabe u životu antičkih Rimljana. Većina antičkih glinenih svjetiljka nisu

velike i gotovo stanu u svaki džep. Obično se sastoje od kružnog recipijenta koji služi kao

posudica gdje se drži ulje te manje drške i nosnog otvora gdje je izlazilo uže. Vrlo praktično

osmišljene, ovakve su svjetiljke pružale svakodnevnu svijetlost gdje je ona bila

najpotrebnija i to zahvaljujući malo gline, ulju i užetu. Na takvim svjetiljkama, koje su se

obično radile od pročišćene gline, nalaze se diskovi koji su često bili ukrašeni raznovrsnim

motivima iz klasične rimske ikonografije, razbijajući tako monotoniju ovih vrlo

jednostavnih predmeta. Svjetiljke su rijeđe bile izrađene i od kovina, ali takve su vrlo

rijetke. Ti su prikazi mogli prikazivati božanstva rimskog panteona, ukrasne motive i

simbole ili najobičnije prizore iz svakodnevnog života, izvede u obliku reljefa. Na

svjetiljkama se također često nalaze i natpisi pa tako i pečati proizvođača, obično

postavljenih na samome dnu posude, kao što je čuvena radionica Fortis, koja je djelovala u

okolici Modene u Italiji u 1. i 2. stoljeću po Kristu. Antičke svjetiljke najčešći su nalaz na

antičkim arheološkim lokalitetima diljem Mediterana i nalazimo ih najčešće u kontekstu

grobnih priloga.

TERMINOLOGIJA

Za svjetiljke iz kasnoantičkog razdoblja uvriježeni su mnogi termini koji se spominju u

mnogim stranim i domaćim publlikacijama. To su prije svega termini, starokršćanski ili

ranokršćanski, zatim afrički ili sjevernoafrički te naposlijetku mediteranski tip svjetiljka.

Svaki termin stoji i može se bez problema upotrijebiti u bilo kojem kontekstu, s time da

imamo na umu da termin starokršćanski ili ranokršćanski ukazuje na njihovu kršćansku

ikonografiju, afrički ili sjevernoafrički na njihovo podrijetlo, odnosno proizvodne centre i

radionice s područja sjeverne Afrike, te mediteranski kao uvriježeni naziv koji ukazuje na

njihovo matično područje rasprostranjenosti. Zanimljivo je da proizvodnju ovih svjetiljka

možemo povezati i s proizvodnjom poznate afričke crveno glačane keramike kojoj je

faktura vrlo slična, kao i sama dekoracija na njima. Ovdje ćemo se također osvrnuti na

termin svjetiljke i lucerne, gdje ćemo samo preporučiti termin svjetiljke jer je termin lucerna

talijanizam. U ovom radu će se dakle koristiti isključivo termin starokršćanske svjetiljke, koji

zbog svoje prepoznatljivosti i jasnoće najbolje odgovara istome, iako su ostali također

prihvatljivi.

TIPOLOGIJA

Za svake predmete iz arheološke znanosti postoji više tipologija pa tako i za ove vrlo

jednostavne predmete. Tipologija starokršćanskih svjetiljka i općenito svih antičkih

svjetiljka se može izraditi po većini faktora, kao što su način izrade, materijal izrade,

ikonografija i slično. Prvu detaljniju tipološku podjelu starokršćanskih svjetiljka je donio

Gerhard Pohl, koji ih je podijelio prema obliku, a zatim prema načinu ukrašavanja diska.

Vrlo su značajne i tipološke podjele koje su načinili Arnold Provoost, te J. W. Hayes, dok su

najnoviju podjelu donijeli Lucilla Anselmino i Carlo Pavolini. Postoje još neke tipološke

podjele, ali ove su najpoznatije i najreprezentativnije. Ipak, u ovome radu se tipološkim

finesama nećemo previše baviti jer se radi o vrlo sličnim i vrlo jednostavnim predmetima.

IKONOGRAFIJA

Dekoracija starokršćanskih svjetiljka je ono najbitnije što ih izdvaja iz općenitog konteksta

antičkih svjetiljki, jer nisu sve kasnoantičke svjetiljke starokršćanske. Dekoracija se

najčešće nalazi na površini diska posude, a također i na njezinom rubu. Od motiva se

najčešće izdvajaju latinski i grčki križ, kristogram ili konstantinov križ, životinje poput ribe,

jelena i pauna te rijeđe likovi i prizori iz Biblije. Svi su nam ti ikonografski prikazi važni

zbog tipologije, ali i zbog općenitog shvaćanja starokršćanske umjetnosti tog perioda.

Starokršćanske svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Zadru

UVOD

Za poznavanje starokršćanskih svjetiljka iz zadarskog arheološkog muzeja,

najznačajniji je rad Josipa Berse. Profesor Bersa je bio kustos Arheološkog muzeja u Zadru,

te se osim za antičku građu, posebno bavio glinenim svjetiljkama, koje je većinom i objavio.

Njegov rad je neizbježan kada se govori o ovoj tematici, a njegov doprinos tomu

neprocijenjiv, imajući na umu da se danas u Arheološkom muzeju u Zadru nalazi na tisuće

antičkih svjetiljka. Mnogo kasniji, ali sustavniji rad o starokršćanskim svjetiljkama iz

zadarskog muzeja, djelo je sadašnjeg ravnatelja Jakova Vučića, koji se kao vrsni poznavatelj

kasnoantičke baštine lako pozabavio ovim vrlo zanimljivim predmetima.

Starokršćanske glinene svjetiljke iz Arheološkog muzeja u Zadru spadaju u skupinu

svjetiljki izrađenih utiskivanjem svježe gline u dvodijelne gipsane ili glinene kalupe. Ta

zbirka sastoji se od oko stotinjak primjeraka, iako je taj broj lako promijenjiv, imajući na

umu sva arheološka istraživanja koja se trenutno odvijaju ili koja će odvijati na zadarskom

području. Također nisu sve svjetiljke cijelovite, već su neke sačuvane samo u fragmentima.

Starokršćanske svjetiljke iz zadarskog muzeja većinom potjeću s lokaliteta na širem

zadarskom području, kao što su Nin, otok Ugljan i Dugi otok, Podgrađe kod Benkovca,

Sikovo te naravno iz samog grada Zadra.

TIPOLOGIJA

Ova je zbirka većim dijelom podijeljena prema tipološkoj podijeli koju su načinili

Lucilla Anselmino i Carlo Pavolini. U toj su zbirci, dakle starokršćanske svjetiljke

ravnomjerno zastupljene sa svjetiljke forme VIII i forme X. Iako predstavljene svjetiljke

nisu dovoljno velik niti kvalitetan uzorak na osnovu kojeg bi se mogli izvlačiti egzaktni

zaključci, ipak možemo napomenuti kako u kasnoantičkom Zadru veći postotak svjetiljki

otpada na one forme VIII.

IKONOGRAFIJA

Što se pak tiće ikonografije, odnosno dekoracije starokršćanskih svjetiljki iz zbirke

Arheološkog muzeja u Zadru, ona je naizgled vrlo jednostavna i štura te je izbor motiva vrlo

skroman. Ipak, lepeza dekoracija na tim svjetiljkama je raznolika, iako neki motivi ne

upućuju da se radi isključivo o starokršćanskim svjetiljkama, kao što su motivi rozete ili

pak životinja koje nemaju nikakve sveze s kršćanskom simbolikom. Od kršćanskih motiva

istiću se kristogram ili konstantinov monogram, palmeta, pijetao te vrlo zanimljivi prikaz

klasične starozavjetne scene Abrahamovog žrtvovanja njegova sina Izaka, koji je inače vrlo

čest u starokršćanskoj umjetnosti. Određenu problematiku predstavljaju ostali prizori, koji

se na prvu ruku ne mogu protumačiti kao „kršćanski“, u prvom redu životinje. Životinje

koje J. Vučić definira kao leopard, hrt, govedo, antilopa i lav, ne mogu se čvrsto povezati s

kršćanskom simbolikom te one vjerojatno predstavljaju faunu tadašnje sjeverne Afrike koje

je očito inspirirala afričke majstore a izradu takvih motiva na svjetiljkama. Prema tome, u

klasifikaciji starokršćanskih svjetiljka i općenito svega što se naziva „starokršćanskim“

treba biti vrlo oprezan, jer sve što potjeće iz vremena kasne antike, ne mora biti izvorno

povezano s kršćanstvom.

ZAKLJUČAK

Iako vrlo impresivna, zbirka starokršćanskih svjetiljka iz Arheološkog muzeja u Zadru

pokazuje tipičan umjetnički izričaj kasne antike i kasnoantičkih radionica sjeverne Afrike.

One se okvirno mogu datirati od početka 4. pa sve do kraja 6. stoljeća s malim iznimkama.

Također treba naglasiti da nisu sve svjetiljke koje se nalaze u zbirci starokršćanskih

svjetiljka iz već spomenutog muzeja „starokršćanske“, jer neke ni nemaju nikakvih motiva,

a neki se motivi uopće ne mogu povezati s kršćanskom simbolikom. Prema tome,

preporučuje se koristiti izraz „kasnoantičke“ svjetiljke zbog sigurnosti lakše upućenosti.

Starokršćanske svjetiljke iz ostalih muzeja u Hrvatskoj

Da bismo prikazali raznoliku lepezu tipova i dekoracije starokršćanskih svjetiljka,

moramo se uputiti i u ostale muzeje iz Hrvatske, u prvom redu Arheološki muzej u Splitu i

Arheološki muzej u Zagrebu. Najveću zbirku kasnoantičkih svjetiljki posjeduje Arheološki

muzej u Splitu i to oko 150 primjeraka. Većina tih primjeraka potjeće iz Salone, poznatog

rimskog grada i starokršćanske metropolije. Starokršćanskim svjetiljkama iz Arheološkog

muzeja u Splitu, bavio se još don Frane Bulić, ali najbolja sinteza je nastala tek nedavno i to

od strane Vinke Bubić. Ranolikost svjetiljka sa starokršćanskim motivima je ogromna i

bogata, imajući na umu da sve one dolaze iz glavnog kršćanskog centra u rimskoj i

srednjovjekovnoj Dalmaciji.

Zagrebački arheološki muzej također čuva bogatu zbirku antičkih pa tako i

kasnoantičkih svjetiljki sa starokršćanskim simbolima. Takve svjetiljke potjeću iz tadašnjih

kršćanskih centara koji su bili smješteni u tadašnjoj provinciji Pannonia Inferior, odosno

Pannonia Secunda i Pannonia Savia. Ti su centri prije svega bili Siscia, Aquae Iasse, Cibalae i

Mursa, iz kojih potjeće većina antičkih svjetiljka u Arheološkom muzeju u Zagrebu. Njih je

posebno obradila Branka Vikić-Belančić. Od svih se svjetiljka posebno izdvaja brončana

svjetiljka iz Siska, koja ima posebnu motku na dršci na kojoj se nalazi kristogram.

U ostalim muzejima u Hrvatskoj postoje brojni primjerci kasnoantičkih svjetiljki sa

starokršćanskim simbolima i dekoracijom, a sigurno bar jedna u svakome muzeju. To je

prvenstveno zato što su svjetiljke bile česti grobni prilog tokom više stoljeća pa zato i nije

čudno što su tako česte.

Popis literature

BULJEVIĆ, Z et al., 1994. – Zrinka Buljević, Sanja Ivčević, Jagoda Mardešić, Ema Višnjić-Ljubić, Artes minores Salonae Christianae, Salona Christiana, Split, 213-290.

BUBIĆ, V., 2011. – Vinka Bubić, Kasnoantičke svjetiljke s ranokršćanskim prikazima iz Arheološkog muzeja u Splitu, Vjesnik za arheologiju i povijest dalmatinsku, 104, Split, 227-308.

CAMBI, N., 1977. – Nenad Cambi, Krist i njegova simbolika u likovnoj umjetnosti starokršćanskog perioda u Dalmaciji, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, 70-71, Split, 57-106.

CAMBI, N., 1979. – Nenad Cambi, Jedna starokršćanska lucerna iz Salone, Zbornik Narodnog muzeja Beograd, 9-10, Beograd, 81-86.

CAMBI, N., 2002. – Nenad Cambi, Antika, Zagreb.

STARAC, A., 1991-1992. – Alka Starac, Rimske svjetilje iz nekropole na Marsovom polju u Puli, Histria Archaeologica, 22-23, Pula, 4-43.

VIKIĆ-BELANČIĆ, B., 1972. – Branka Vikić-Belančić, Antičke svjetiljke u Arheološkom muzeju u Zagrebu, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 5, Zagreb, 97-182.

VIKIĆ-BELANČIĆ, B., 1976. – Branka Vikić-Belančić, Antičke svjetiljke u Arheološkom muzeju u Zagrebu II, Vjesnik Arheološkog muzeja u Zagrebu, 9, Zagreb, 49-70.

VUČIĆ, J., 2009. – Jakov Vučić, Ranokršćanske glinene svjetiljke u Arheološkom muzeju Zadar, Zadar.

Zrinka Buljević: NARUKVICE IZ ARHEOLOŠKOG MUZEJA U SPLITU

U zbirci Arheološkog muzeja u Splitu se nalazi veći broj ulomaka kasnoantičkih narukvica, kojima je prva

pažnju posvetila Zrinka Buljević. Ona u svom članku klasificira 111 primjeraka, oslanjajući se na djelo

„The Pre-Islamic Glass Bracelets of Palestine“, autorice Maud Spaer.

Iako su staklene narukvice bile popularne i u nekim prapovijesnim periodima, u antičkom razdoblju

dolaze u modu na istočnom Mediteranu u 3. st. i postaju sve učestalije. U početku su izrađivane samo za

djecu dok su ih kasnije počeli koristiti i odrasli. U arheološkom muzeju, svi zastupljeni primjerci su

tamne, neprozirne boje, iako su naknadno možda bile bojane, te nisu potpuno pravilnih oblika što znači

da su izrađivane bez kalupa.

Najveći broj staklenih narukvica iz muzeja je pronađen u Saloni. Većina otkrivenih narukvica se datira u

3. i 4. st. te pokoji primjerak i u 5. st.

Kao što je već spomenuto, staklene narukvice se javljaju na istoku, točnije u Siriji, odakle se šire po

cijelom Mediteranu. Smatra se da su neke od važnijih radionica bile u blizini Jeruzalema i u Trieru,

aktivne tijekom 3. i 4. st. Radionica u Trieru je proizvodila narukvice od stakla ali i od gagata koji se

dobivao iz močvarnih dolina Yorkshirea ili sa područja dolina Rajne i Mosela. Osim gagata koji je bio

skupocjen, javljaju se i predmeti od pseudogagata, kakvih ima dva primjerka u zbirci muzeja. Proizvodili

su se i ostali predmeti od gagata, kao što su prstenje, privjesci i sl., a jedan primjerak prstena od gagata

je pronađen i u Saloni.

U Europi ove narukvice brzo izlaze iz mode, dok je iznimka područje Balkana gdje se one duže zadržavaju

i prenose u srednji vijek.

DATACIJA I TIPOLOGIJA

Tamna, neprozirna boja stakla je karakteristika početnih faza izrade staklenog nakita na Istoku u 3. i 4.

st., dok se kasnije javljaju i zelene, svijetlosmeđe i modre narukvice, kakve nedostaju u Saloni.

Salonitanske narukvice se klasificiraju prema tipologiji M. Spaer. Njena tipologija se sastoji od 4 tipa koji

se dijele prema dekoraciji na one neukrašene, ukrašene alatom ili kalupljenjem, prepletene te one

ukrašene staklom kontrastnih boja, dok se podtipovi dijele prema detaljima dekoracije i presjecima.

Presjeci mogu biti okrugli ili polukružni koji su raniji te oni ravni ili šiljasti koji se datiraju u kasnije

razdoblje. Salonitanski primjerci imaju polukružni presjek.

Tip A

Ovaj tip obuhvaća neukrašene, jednobojne primjerke narukvica. Tip A1 ima kružni presjek i datira se od

početka 3. st. na dalje, dok tip A2 ima polukružni presjek te se datira od 3. i 4. st. U zbirci su zastupljeni

samo primjerci A2 tipa od kojih imamo četiri cijele narukvice i 30 ulomaka. (kat. br. 1)

Tip B

Tip B se, između ostalog, odnosi na jednobojne narukvice ukrašene rebrenjem, te sadrži više podtipova s

obzirom na način izvođenja rebara. Tip B1 sadrži uglati ukras koji je nastao vertikalnim rebrenjem, a

datira se u 3. i 4. st. (kat. br. 2, 3). U muzeju se nalaze dva ulomka od gagata koji pripadaju ovom tipu

iako Buljević smatra da predstavljaju nekakvu varijantu ili europsku inačicu toga tipa.

U zbirci su najzastupljeniji tipovi B2 (kat. br. 5 – 8, 10) sa vertikalnim te B3 (kat. br. 13, 14) sa

dijagonalnim rebrenjem. Sveukupno imamo četiri cijele narukvice i 48 ulomaka u zbirci muzeja. Tip B4

karakterizira horizontalno rebrenje a zastupljen je sa jednim primjerkom. (kat. br. 15) Svi podtipovi se

datiraju od 3. – 4. st. na dalje.

Ukrasi koji se sastoje od kružnih i ostalih izbočenja se svrstavaju pod tip B5 a u muzeju su zastupljene sa

18 ulomaka. (kat. br. 16 – 19)

Javljaju se i narukvice sa utisnutim motivima (tip B6) koje su uglavnom tamnih boja a sadrže veći broj

utisnutih ukrasa (između 8 i 16). Prema motivu dijele se na židovske simbole (B6a), kršćanske (B6b) te

poganske (B6c). U zbirci imamo jedan primjerak ovog tipa ali je motiv nejasan te se ne može odrediti

(kat. br. 20)

Tip C

Tijekom 4. i 5. st. se javljaju spiralno pletene narukvice koje su svrstane pod tip C, a postaju popularne

tijekom 6. i 7. st., iako ovakvi primjerci nisu zastupljeni u muzeju.

Tip D

Pod ovaj tip pripadaju višebojne narukvice svih navedenih tipova osim onih spiralno pletenih. Na Istoku

ovom tipu pripadaju islamske, tj. srednjovjekovne narukvice. Kod nas se nekoliko varijanti možda može

pripisati kasnoantičkom periodu iako to nije sigurno. To bi bio tip D1 sa polukružnim presjekom i s

ukrasom u obliku lagano ispupčenih mrlja. (kat. br. 21)

PODRIJETLO I NAČIN PROIZVODNJE

Postoji više različitih mišljenja o podrijetlu staklenih narukvica u Saloni. Neki smatraju da su stigle sa

Istoka u Akvileju, odakle su zatim dopremljene u Salonu. Za neke narukvice koje ne odgovaraju onima s

Istoka se također smatra da su možda proizvedene u Europi, te stigle u Salonu kao import. Drugo

mišljenje zastupa tezu o lokalno proizvodnji. Poznato je da se u Saloni nalazila radionica stakla te su i

otkriveni neuspjeli primjerci staklenih predmeta. Ne možemo zasigurno znati da li su narukvice domaće

proizvodnje jer za izradu nije korištena lokalna sirovina te se analizom stakla ne mogu dobiti sigurni

podatci o porijeklu.

Za izradu staklenih narukvica su korištene dvije tehnike. Prvom tehnikom se izvuče staklo iz talionice na

vrhu šipke koje se zatim oblikuje da se dobije kružni oblik određenog promjera. Produkti dobiveni ovom

tehnikom se nazivaju narukvice sa šavom jer se dobiva zatvaranjem staklene trake. Druga tehnika izrade

se sastoji od bušenja komada vrućeg stakla pomoću šipke, koji bi se zatim vrtio na štapu uz učestalo

zagrijavanje dok s ne dobije željena forma. Ovom tehnikom nastaju narukvice bez šava.

NARUKVICE IZ PANONIJE

Pronađene su pri obradi zemlje u vrtovima kuća Petra Lukinića i Dinka Sušeca, a datiraju se u literaturi

od 3. do 7. stoljeća po. Kr. Jelinčić navodi kako je literatura o toj vrsti nalaza vrlo oskudna i da joj nije

posvećeno dovoljno pažnje. Jelinčić svojim radovima nastoji pridonijeti poznavanju te vrste pokretnih

nalaza i antičkoga Orešca. U literaturi postoje dvije tipologije za staklene narukvice, a Jelinčić se bazirala

na tipologiju M. Spaer. Selo Orešac nalazi se u suhopoljskoj općini u Virovitičko-podravskoj županiji, oko

petnaest kilometara sjeveroistočno od grada Virovitice. Budući da se Jelinčić bazirala na nalaze narukvica

izvan konteksta, odnosno na površinske nalaze, nećemo ulaziti u detaljan pregled istraživanja Orešca.

Riječ o narukvicama koje se pojavljuju u kasnoj antici, pa valja spomenuti važnu reorganizaciju Panonije

cara Trajana (podjela na Gornju i Donju Panoniju). Kasnije krajem 3. st. dolazi do nove podjele, pa Orešac

pripada Saviji sa Siscijom kao centrom. Na mjestu današnjega Orešca (Bolentio) bilo je rimsko naselje

koje se nalazilo na magistralnome putu Poetovio – Mursa u blizini Drave. Lokalitet je za vrijeme Rimskog

carstva bio važna prometnica koja je povezivala zapad (Akvileja, Emona, Celeja, Petovij itd.) s istokom

(gradovi i luke na Dravi i Dunavu, centri proizvodnje, trgovine i administracije: Mursa, Sirmij,

Singidunum, Viminacij i dalje na istok prema Crnome moru), a to znamo iz antičkih izvora (Tabula

Peutingeriana, Itinerarium).

STAKLENE NARUKVICE

Iako se Gornja Panonija nalazi na europskome tlu, po primjercima narukvica čini se tipološki bližom

Bliskomu istoku, pa se zato Jelinčić koristi tipologijom M. Spaer. Pronađeni ulomci uglavnom su malih

dimenzija, što otežava analizu pojedinih ulomaka i onemogućava detaljnije određivanje pojedinih

narukvica kao velikih i malih. Zbog dimenzija nemoguće je ustanoviti kako su se izrađivale, no mogu se

grubo datirati u kasnu rimsku antiku. Tim se nalazima dosad nije posvećivalo dovoljno pažnje, pa ih se

često samo spominje bez detaljnoga opisa predmeta, fotografije, crteža i konteksta nalaza. Narukvice od

stakla i gagata (poveznica sa zagrobnim životom) najčešće se pojavljuju kao prilog u ženskim grobovima

u kasnoj rimskoj antici, no nalaze se i na utvrđenjima, u velikim vilama i rimskim selima, pa se zbog toga

ne mogu tumačiti kao materijal koji se nalazi isključivo u grobovima. Gagatu su se pripisivale magijske

osobine pa su bile skupocjene, a narukvice od stakla su bile njihova zamjena. U Panoniji su zastupljenije

narukvice od stakla, vjerojatno zbog nedostupnosti gagata kao sirovine. Zbog nedostatka analiza i objava

teško nam je odrediti gdje su bili centri za proizvodnju, te ustanoviti koliko su ih nosila djeca, a koliko

odrasli.

Tipovi narukvica zastupljeni u naselju Bolentio – deset tipova.

Četiri ulomka vjerojatno predstavljaju otpad; vjerojatnost da su se tu izrađivale?

Ukupno 24 ulomka propuštaju svjetlost u slabijemu ili jačemu intenzitetu, a 13 ih ne propušta svjetlost.

Svi ulomci koji se obrađuju izrađeni su od stakla. Te se narukvice nalaze i u drugim provincijama: u

Dalmaciji, Panoniji Saviji, na Pontu u Callatisu – današnjoj Mangaliji (Donja Mezija), u Skitiji, Donjoj

Panoniji – Cornacumu, Štrbincima, Mursi, Vinkovcima, Lauriacumu u provinciji Norik i u Hrušici. U 1. st.

po. Kr. rimsko se staklo u Panoniji, nabavljalo uglavnom iz Akvileje, a od 2. se st. predmeti vezani za

svakodnevnu upotrebu izrađuju djelomično i u lokalnim radionicama. Takve lokalne radionice poznate su

u Noriku (Celeia) i u Panoniji (Poetovio). Ti se podaci odnose na izradu staklenoga posuđa, ali nije

isključena proizvodnja i narukvica od stakla. U zbirkama predmeta iz Orešca postoji velika količina

nakitnih predmeta od stakla, pa i Salajić pretpostavlja da je u Orešcu mogla postojati radionica ili

majstor za proizvodnju takve robe. Ne treba isključiti mogućnost da su se izrađivale lokalne varijante

kojima će se teško pronaći analogije izvan područja Panonije.

tip A 2 – Najzastupljeniji je tip među ulomcima iz Orešca (neukrašene jednobojne narukvice - 3. st. do 1.

pol. 5. st.).

Tip B 2 - Ima okomita rebrenja od kojih je jedno kraće, a uz njega se nalazi drugo koje ide duž cijele

narukvice. Za taj tip nije pronađena analogija i zasad predstavlja specifičnost za Orešac.

Podtip B 2b - ukrašen je rebrenjem, a njegova su rebra lagano zaobljena (1 ulomak, od 3. do 4. st., ima

sličnih i u Sotinu, te Saloni)

Podtip B 3a - ukrašen je kosim rebrenjem (od 3. do 4. st., ima ih i u Saloni, a na tome primjerku rebrenje

je nešto rjeđe).

Podtip B 4a - ukrašen je vodoravnim rebrima(od 5. do 7. st.) Analogije nalazimo u Sotinu i Saloni.

Uzme li se u obzir tijek povijesnih zbivanja u Panoniji i nalaz narukvice, moglo bi se pretpostaviti da se u

Orešcu život odvijao i nakon 4. st. po Kr. Tome ide u prilog lokalitet Virovitica Kiškorija, koji je od Orešca

udaljen 20 kilometara. Tamo je postojalo ruralno rimsko naselje datirano od 2. do početka 5. st.

(argumentirano i C14 analizama ugljena iz zatvorenih cjelina – 1 datirana upravo u 1. pol. 5. st.). Zato bi

bilo ispravno da se tip B 4a u Orešcu datira najkasnije u prvu polovicu 5. stoljeća.

Podtip B 5b - ukras od kružnih/ ovalnih ispupčenja u jednome redu (od 4. do 5. st., 1 ulomak). Analogije

u Saloni, a u Sotinu su izrađene od neprozirnoga, naizgled crnoga, stakla.

Podtip B 5c - ukras od ispupčenja u jednome redu u obliku polumjeseca (od 3. do 4. st., 1 ulomak,

analogije u Pontu, Sirmiju, Keszthelyu).

Podtip B 6 – ukrasi s utisnutim simboličnim motivima (židovski, kršćanski, poganski i neodređeni),

međutim ulomak je oštećen , pa se ne vidi o kakvu se pečatu i simbolu radi. (rijetke, od 4. do 5. st.)

Tip C zastupljen je podtipom C 1b (1 ulomak). Spaer najprije taj tip datira od 6. do 7. st., ali u svojemu

drugom radu podatke dopunjava starijim datiranjem i ističe da se ne javlja prije 4. st. Taj je tip narukvica

ukrašen rijetkim prepletom. Prepletene narukvice pronađene su na groblju u bizantskome Callatisu i u

Sotinu. Ulomak iz Orešca može se datirati u 4. st.

LOKALITET VIROVITICA – KIŠKORIJA JUG

Lokalitet se nalazi između sela Korija i zapadnog ulaza u Viroviticu. Istraživan je 2005. godine pod

vodstvom K. Jelinčić a otkriveno je rimsko naselje koje se datira od 2. do početka 5. st. Istraženo je

nekoliko objekata, uglavnom kolibe i zemunice.

Na lokalitetu je otkriveno ukupno sedam ulomaka narukvica od staklene paste koje pripadaju razdoblju

od 3. – 4. st na dalje. Smatralo se da su narukvice izrađene od gagata, ali kasnijom analizom je zaključeno

da su zapravo od staklene paste.

Na lokalitetu Virovitica – Kiškorija jug zastupljena su četiri tipa narukvica: A2a, B2a/b, B3a, B5a (SLIKA)

Nalazi ovih narukvica su veoma važni jer su pronađeni u naseobinskom kontekstu, što nije učestala

pojava. Većina ih je otkrivena kao grobni nalaz ali to može biti i rezultat nedostatak pažnje prilikom

iskapanja ili nedovoljne istraženosti rimskih naselja u odnosu na groblja. One nam također puno govore

o samom naselju. Narukvice su izrađene od staklene paste koja je jeftinija zamjena za gagat, što upućuje

na stupanj bogatstva u naselju. Nema ni vremenskih odstupanja u pojavi određenih tipova, što upućuje

na dobru povezanost ovog naselja s rimskim urbaniziranim i trgovačkim središtima.

IGOR BORZIĆ: ČAŠA ARISTEJA CIPRANINA IZ BURNUMA

Rimski vojni logor Burnum smješten je na području današnjeg sela Ivoševci na desnoj obali rijeke

Krke, kod Kistanja. Sagrađen je u 1. st. n.e., dao ga je izgraditi rimski car Klaudije, a proširio ga je car

Vespazijan. Mjesto na kojem je izgrađen vojni logor je bilo iznimno strateški važno jer je otuda bila

moguća kontrola prijelaza preko rijeke Krke. U logoru je prvotno bila utaborena XI. Legija rimske vojske

koja je od 42. g.n.e. nosila naziv Claudia Pia Fidelis, a nakon njena povlačenja ju zamijenjuje IV. Legija

zvana Flavia Felix.

Prva sustavna arheološka istraživanja na navedenom lokalitetu je inicirao Joško Zaninović,

ravnatelj Gradskog muzeja u Drnišu, koji nakon što je uvidio njegovu važnost 2002.g. izvjestio širi krug

potencijalnih istraživača i nadležnih institucija. Pozivu su se odazvali ravnatelj Nacionalnog parka Krka, te

stručna ekipa Odjela za arheologiju sveučilišta u Zadru okupljena u sklopu znanstvenog projekta

akademika Nenada Cambia. Nakon provedenih arheoloških istraživanja koja su započela 2003.g. i

nastavila se kontinuirano tijekom narednih godina izneseni su na vidjeloo mnogobrojni sitni nalazi kao

što su: novac, fibule, privjesci, okovi, pojasne garniture, oprema konjanika, keramika i među njima

luksuzni nalazi stakla o kojima ćemo vam sada nešto reći. Sav dosadašnji otkriveni arheološki materijal se

nalazi u muzejskom postavu arheološke zbirke Nacionalnog parka u Puljanima.

Tijekom sustavnih istraživanja 2008. i 2009. g., na području sjevernog perimetralnog zida velikog

kompleksa, najvjerojatnije vježbališta za kampus koji je lociran uz južnu stranu burnum amfiteatra

pronađena su tri ulomka luksuznog stakla koji čine dijelove četvrtog primjerka Aristejeve posude.

Kontekst iz kojeg potječu navedeni ulomci su datirani u kraj 1. polovice 1. st.n.e.( tj. kasnoaugustovsko-

ranoklaudijevsko razdoblje) prema kontekst iz kojeg potječu kao i prema ostalim sitnim arheološkim

nalazima pronađenim u istom sloju.

Svi ulomci su izrađeni od prozirnog puhanog stakla, plavkaste nijanse. Što se tiče ulomka a. na

središnjem dijelu je vidljiva lijeva strana tabule ansates s dijelomice sačuvanim natpisom izvedenim u tri

retka, glasi „Aristej Cipranin izradio“. Središnji friz istog ulomka u donjem dijelu je ukrašen nizom

vertikalnih jezičastih profilacija s naizmjeničnim ovalno-streličastim vrhovima, odvojen dvostruko-

rebrastom profilacijom. Ulomak b. Ima isto oblikovani donji dio , a na mjestu središnjeg friza sadrži

reljefni vegetabilni ukras. Najmanji, ulomak c. se sastoji od dvije sačuvane rebraste profilacije i reljefa na

kojem se naziru obli i savinuti krajevi vitica. Iako se navedeni ulomci međusobno nigdje ne spajaju, s

obzirom na mjesto nalaza, njihovu profilaciju i tehnički značaj, te postojanje vegetabilnih ukrasa na

Aristejevim posudama upućuje nas kako je najvjerojatnije riječ o ulomcima jedne manje čaše.

Nalazi Aristejevih posuda su općenito rijetki, a oni pronađeni na dalmatinskom području su

pokazatelji kako se ovdje odvijao intenzivni trgovački život, posebice u vojnim (Tilurij i Burnum), i

civilnim (Narona) središtima. Do danas sa sigurnošću imamo poznata još samo tri njegova primjerka

čaša, iz Albonese-Pavia, s nepoznatog nalazišta i iz Narone, svaka od navedenih je pokazatelj svoje

posebnosti. Što se tiče tipologije dalmatinskih primjeraka, burnski je blizak prema izboru dekoracije

motiva i organizacije prostora najviše nalazu iz Albonese (paralelno postavljene vitice na ulomcima b. i

c.). Nadalje, kada bi se gledalo po načinu izvedbe natpisa, tada bi naši primjerci predstavljali jednu

zasebnu skupinu koja se ne uklapa u McClellanovu tipologiju (on se bavio podjelom reljefnih staklenih

posuda puhanih u kalup s natpisima, nadopunio je Hardenovu podjelu).

Aristeas je bio specijaliziran za produkciju čaša koje karakteriziraju dekorativni motivi kao što su:

tabule ansate s natpisom, vertikalne kanelure, jezičaste profilacije, te posebice vegetabilni motivi vinove

loze. Uzori im se mogu tražiti u metalnom, naročito srebrnom luksuznom stolnom posuđu

kasnohelenističkog i julijevsko klaudijevskog razdoblja. Pronalaskom Aristeasovog prostornog djelovanja

su se bavili i neki autori, među njima M. C. Calvi koja je zaključila kako je riječ o jednom od sirijskih

(sidonskih) majstora, te je isto tako ostavila i otvorenu mogućnost o tome kako se produkcija mogla

odvijati i na području sj. Italije, no nakon pronađena preostala tri njegova primjerka ga je ipak odredila

kao majstora s ciparskog područja. Nadalje, E. M. Stern se nešto detaljnije pozabavio tom

problematikom, te iznosi kako se područje djelovanja navedenog majstora odvijalo na Cipru i izvan

Cipra. Stern izvanciparsko područje vidi u nedostatku literarnih i epigrafskih izvora koji bi potvrdili

puhanje stakla na Cipru u 1. st. n. e. kao i nepostojanje konkretnih tragova nekih značajnijih proizvodnih

središta (posebice onih iz r.c. razdoblja). No, zahvaljujući pronalasku primjera Einovih čaša iz 1. polovice

1. st., te šest cilindričnih reljefnih čaša s natpisom kataxaipe iz 2. polovice 1. st., uvidjelo se kako su ipak

postojali određeni preduvjeti za rani razvoj staklarske produkcije na Cipru. Ipak je ostalo otvoreno

pitanje da li je do toga zapravo došlo, kao i samo odredište Aristejeva mjesta djelovanja. Ono što sigurno

možemo reći je da je riječ o jednom majstoru koji je u vrijeme svoga djelovanja, tj. 1. polovici 1. st. n.e.

pratio sve tehnološke-umjetničke trendove prisutne u staklarskom obrtu, što je rezultiralo nastanku vrlo

vrijednih i luksuznih primjeraka, među njima i ova naša čaša s Burnuma. Njihovi nalazi u Naroni i

Burnumu nam svjedoče kako je postojala određena klijentela koja si je mogla priuštiti takve luksuzne

predmete, kao i o trgovini koja se tada tu odvijala.

Geme

Geme i kameje služile su kao ukrasno ili pečetno prstenje ili kao elementi i privjesci ogrlica. Ikonografski su vrlo raznovrsne i bogate, a izrađuju se kontiunirano dugi niz stoljeća. Od prikaza mogu se javiti likovi božanstava, mitološke figure, portreti careva, drugi portreti, gladijatori, ratnici, dvoboji, erotski prikazi, životinje itd. U našim krajevima, slabo je ispitano podrijetlo, karakter i ravitak općenito rezbarstva u tvrdom kamenu.

Već su rimski pisci i povjesničari (Plinije Stariji, Marcijal, Kvintilijan, Ciceron i dr.) pisali značajne rasprave o ukrašavanju rimskih žitelja i gemama, te podatke o podrijetlu dragog i poludragog kamenja, o tehnici iskapanja i obrade, nazivlju, obrtnicima i provenijenciji radionica gema, sve uz kritičke osvrte na one Rimljane koji su se kitili takvim skupim prstenjem i dragocjenim nakitom. Geme nisu samo korištene kao nakit već i kao pečatnjaci za obilježavanje dokumenata. Spomenuvši samo neke antičke izvore, može se pretpostaviti da vlasnici skupocjenog prstenja s gemama nisu bili brojni i da njihove obitelji nisu s lakoćom stavljali tu vrstu nakita u grob s ostacima pokojnika, gdje ga gotovo u pravilu danas otkrivamo.

Geme su umeci od poludragog ili dragog kamenja, vrlo često ukrašeni urezivanjem (intaglio). Kameje su umeci (od poludragog ili dragog kamenja) koji su reljefno ukrašeni(cameo). Riječ je najčešće o minijaturnim dimanzijama u prosjeku 1,5 x 2cm.

Najveći broj gema otkriven je u Saloni (nekoliko tisuća primjeraka)

Prema sadašnjim spoznajama, od 34 geme koje su u inventar uvedene kao nalazi sa splitskog područja, u Muzeju se danas nalaze samo 2 kameje, 16 intaglia i 3 otiska nestalih intaglia. Malo je podataka o samom pronalasku gema: u rukopisnom inventaru, Katalog I, što ga je godine 1886. počeo izrađivati don Frane Bulić, stoji kako je drago kamenje došlo u Muzej nabavom uprave, no okolnosti nalaska nisu poznate.

LITERATURA:

Bruna Nardelli, 2007. - O gemama iz Splita: od prostora do Muzeja, Vjesnik za arheologiju i historiju dalmatinsku, Vol.1 No.100 , Split, 79 – 104.

Bruna Nardelli, 2002. – Gemme u: Longae Salonae, Split.

Nenad Cambi, 2002. – Antika, Zagreb.

* za geme iz Sotina – Ilkićev doktorat