SPLIT, 10. studenog 2009. – 9. prosinca 2009.

__ Dogodila mi se jedna nezgoda.

Umjesto dobrog jutra

pronašla sam komadić kaţiprsta

koji mi je otpao s lijeve ruke.

Iz sna.

Ispod plahte,

Odsječen od ostatka svijeta,

posve sam,

izoliran,

skorutav i krvav

stajao je u maloj crvenoj lokvi kao salama.

I zubi,

u smeĎe obojani,

s dobrim godinama u nikotinu,

su mi procvali

i otpali u usnu šupljinu.

Gnječeni mašinom čeljusti

i preostalim kamenjem od kalcija.

Neke sam i s guštom

zdrobila u krc.

Sjetila sam se davnih jeseni i dječjih osmijeha.

Vremena kada su otpadali

moji mliječni i slatki zubi.

Dosadno mi je u ţivotu.

I ostarit ću, kao ove grablje u dvoru.

Vrijeme je imati djecu.

__

Svijećnjak,

papirnate salvete

s rupicama na uglu,

čošku, kantunu,

polupune tanke čaše,

premotavaju se prekuhane tjestenine

kao stari filmovi.

Od prve do zadnje riječi

prelistale ste tuĎi ţivot

i poljupce s osmijehom,

moje radosti i preţeljno,

ispunjenost srećom,

kao pečat

ţutog tiska.

Hihoćete

za riječima

u jeci svojih sudbina

kao po zahrĎaloj ţici gitare.

Kad biste samo znale

da su to riječi ne od sutra

i da njihovu zvonjavu

ne trpi ni toliko ţuĎen vrabac

u vašoj ruci, s kravatom oko vrata.

Dok u drugoj ruci drţite noţić za otvaranje pisama.

Za svaki slučaj...

Ja idem dalje,

kao krhak papir,

prema nekom golubu na grani.

__

Točno prije dvije godine vratih se gradu

sa zvonikom uz vedutu

i poput mornara koji radosno stiţe kući

s tri papira u dţepu.

Boli koje sam doţivjela kraj tog kamenog zida

već je zacijeljena rana pjesme.

Nosila sam dva kufera,

i osmijeh

o čije je kutove zapinjala

moja tamna kosa.

I divnu ljubavnu vezu crnih očiju

koja mi je dahtala za vratom

i puhala u jedra.

Nikada neću zaboraviti ljude na španjolskom.

Sada lupam pogled u kamen

iz tristote

i njime razbijam glavu;

posjećujem i izloţbe i kazališta, ali ne razumijem vas.

Smijem se kad moram, obično na tuĎim promocijama,

plešem kad nitko ne vidi;

u slobodno vrijeme šijem goblene

i zašivenoj sudbini ţelim pronaći boju.

Pričam španjolski, kad mi treba razumijevanje.

Krevet ispod prozora,

ostavljali bismo otvorenih plahti.

Ujutro bi nas budio miris groţĎa i svjeţeg avokada,

susjedovo hola

...i jedan mali crni osmijeh tvog sina.

Rado bih opet navodnjavala travicu ispred vrata

i čekala te zdravog lica.

Hoću bolji ţivot.

__

Trebam zvati isključenim telefonom.

Tip.

Slušalica mutava kao san.

Što da vam kaţem?

Da ubijate moj talent i budućnost?

Kada vas uhvati ţvaka

mog entuzijazma

popunit ćete s njom rupe

na razbijenim prozorima

kad zapuše bura.

Izvrsno vezivo!

Izvrsno i tako jezivo!

Ja ću razgibavat tijelo i jecat

jer mi duh ubijate polako,

a pri tom,

još hladno mi je....

Dali ste mi prvu injekciju protiv boli

jutros kada mi je otpala noga,

a vi hoćete da još i šepam.

Kao Frida...

Drţite me zarobljenu kao kukca u jantaru

na dnu ogrlice pod modrim, dolčevita osmijesima u subotu,

u gradskoj kavani,

u podne...

Napisah

još jedan dopis,

i dobivam frnjokulu od autoriteta,

veliku kao fritulu.

Kao veliko govno iz nosa...

Evo zvoni mobitel s brojem ministarstva...

O moj boţe...

__

Oči su ti opet vodenocrvene, zamagljene.

Dok teturaš ulicom,

uspiješ pasti na vlastite naslonjene ruke

i nezgrapno utočat palac

u polupraznu plastiku s vinom.

Da, i imaš kitnjasti rep,

i pinokijevu surlu laţi i obmane

koja se tetura oko tebe dok hodaš

i zapliće ti noge.

Zapliće se o moje noge.

Pomislim: nabavit ću štake,

da te tvoje zmije guram i gnječim,

jer te ne znam riješiti tog Syporexa od kemijskog mošta.

Svaki šestar i redalica slomit će se o naša koljena

zbog neravnoteţe odnosa s autoritetom

i nediscipline

i crnim, bijelim, i u bojama pićem.

Kaos je naš tata,

koji je davno poginuo

i sad ti nedostaje kao čaša mlijeka iz majčine ruke,

Što se mene tiče, jedno oko ti je već ispalo i ti ga više nemaš.

Kao što ja više nemam nogu.

Ti, kao, vidiš.

Ja, kao, trčim.

(Mo'š mislit...)

Tvoj nemar me vuče po ulicama,

u suzama i s čudnom čeţnjom da sanjam o prijatelju.

Sve ima svoj red:

beskorisnost mi je najveća kazna,

lijenost mi je najveća šiba

kad si odgovoran da manifestacija čuda

kod ljudi proĎe u sjaju

Ali opet, sve greške pripisujem sebi,

i svojoj impulsivnosti i brzopletosti

da od ţivota imam nekog smisla

i da sutra u supermarketu mogu

izabrati dobar sapun s novcem od rada svoga uma.

Al opet, pijan,

i opet, s lošim zadahom ovog ţivota

kojeg ţeliš prilijepiti kao misao bez biti

izvlačiš titravu i pijanu boju glasa zajedljivosti

kao mokar pištolj prema neprijatelju,

a pucaš u otvorenu krletku

kraj novih procvjetalih mačuhica,

na Rivi.

Opet, popalit grane mom ţivčanom sistemu,

opet, pokušati objasniti,

uspostaviti odnos brata

i ispričati se vezama vremena još starijeg od naše duše i piramida.

Opet,

kao da je sve u redu i opravdano

da se ponavlja

izgubljeno vrijeme u neumjerenosti s pićem.

Platih račun i popuših dug od deset godina.

Tebe to ionako nije briga.

U tebe sam imala beskrajno povjerenje

al tu večer zgazio si posljednju toleranciju i zadnju nadu zajedništva.

Bacio si mi iglicu u sljepočnicu,

pogledima pijane samovolje i uništenja

i trebalo joj je vremena na naĎe put

to upaljenog mišića srca

u razočarenju zbog izgubljenosti prijatelja.

Tad je moje srce puklo kao balon od helija,

i povratka mu nema.

))))))))))))))

Zapuhnuo je vjetar u sve-je-dno.

Oprosti i ţelim ti dobra jutra od sutra.

Nadam se da će biti bolji svijet. Jednom. Za oboje.

__

Biste li vjerovali kad bih vam rekla da šetam ulicom?

Biste.

Biste li povjerovali kad bih vam rekla da šetam ulicom

i da su mi prsa otvorena,

i da mi je srce izbodeno iglama

kao afrička kreveljac woodoo lutka.

I da su te igle one za pletenje,

s okruglom plastičnom lopticom na vrhu aluminijske strijele

i da se njišu kao zastave vašeg nemara za nas.

I isprepliću svoje šare

dok mišićna vlakna rade

crvene valove kuca.

Biste ne.

Onda, što mislite, kako je tek meni?

I još moram otići do fast fooda kupiti topli sendvič,

na uglu zgrade od depadansa,

a pola glave mi je odsječeno

dok ţilom kucavicom veţem kosu u konjski rep.

Nigdje nema toliko patnje i ljudi na skalpel nataknutih zloćom,

kao ovdje, trebalo bi pisati na ulazu u grad.

Zarobljena sam na pogrešnom mjestu.

Kao moja majka u kiosku na dalekom otoku

s vrećama riţe, krumpira i pekarskim dugom.

Hoću preletjeti preko oceana kao ptica, ti me čekaš toplih raširenih krila.

Ja ću se kupati u ruţičastoj kadi i piti pisco,

kupit ću si ljubičasto sjenilo i razmišljat o malom djetetu

i velikom trbuhu s nacrtanim leptirima na nategnutoj koţi.

Sve će opet imati smisao

i ja ću biti njeţna ţena

duge smeĎe lepršave kose na suncu

dok ćeš me ti milovati šapama dobrog lava podšišanih kanĎa

s osmijehom punim pjene oceana.

Ovdje me ubija biti borac s raskomadanim srcem u iglama.

A vi me zovete: mlada nada.

__

Pušim cigaretu na ulazu knjiţnice

i obmanjujem javni red i nered da tu ispred

čuči jedno tijelo.

Mene odavno nema.

Nemam ni ulaza ni kraja.

Moju kuću nosim i s njom ponekad glumim i plešem,

jer podivljam od bola što sam tu, a više nisam.

Nisam pušač, al volim da mi dim prţi nepce.

Tako hranim onog iznutra koji je ostao zadnji da ga svladam.

Boţe, jedva čekam ić ća iz Splita.

Ne brini se, već ćeš ti biti osloboĎen ovog rugla - kaţem mu - obećavam,

nestati ćemo odavde, brzo, samo kad završim to glupo djelo.

Što prije to bolje, jer je nepodnošljivo, odgovaraš iz dubine.

Gasim čik na znak za parking i ulazim u novu knjiţnicu.

Što prije, bolje je.

__

I što da ja sada napišem u sljedećoj knjizi za djecu?

Moţda istinu?

Voljela bih jednom imati tog malog stvora

koji će nositi moju istinu o ţivotu kao najbolju knjigu.

Moj tata je imao pravo: ja sam njegovo djelo.

E a baš ti hvala!

Nisi trebao....

I da je najvaţnije imati stalan posao, preţivjeti i ostati ok.

Ipak beskrajno te volim

i nije mi ţao što si baš to ti

i što sam ja baš ovako munjena.

__

Ljubav je sila što me vuče

da čučnem

pa pobacka

lijevo desno

kraj borovih krošnja

pune smolastih granata

i uvrnutih trokutastih repova

kao peraje nasukanih riba,

šapću što je dopadljivo a što nije

i da se ne zavaram

sljedeći put kad

zamijenim nju s njim.

U čučnju

tapkam koljenima

sa klupkom zapetljanih prstiju oko srca

mantram djeljivost

osjećaja ugode i bistrine u glavi.

__

Danas je pala odluka: ne izlazim više vani.

Odustat ću od umjetnosti, naći ću stalni posao

i nakon nekog vremena prerezati ruke

u tvrde fete kruha.

Ako me slučajno u meĎuvremenu vidite kako stojim negdje,

ne javljajte se molim vas, to nisam ja.

To neko drugo tijelo gmiţe, trlja se o ţivot

i češe stopala o stepenice.

Reći ćete: vidi!,

još jedan djelatnik u kulturi

s visećim novčanicama

u čarapama od čipke

umjesto ţiro računa.

__

Znaš što?

To! što je one večeri prošlo kroz moj glas nisam bila ja.

To! je tebi na Matejušci kroz moje oči mahnuo patuljak.

Zapaljenom bakljom, goruć,

u crvenom odjelu, svijetloplave koţe kao štrumf.

Ispod zelene kape imao je zapaljene šibe

ukrašene plavoţutim dimom.

Da, ta bića iz crtića zaista postoje.

Samo se igraj zadnjeg slova abecede,

koštat će te glave,

a kad bjeţiš od njega,

zaplest će i tebi i drugima noge

lošim linijama sjene.

A ja odoh,

jer ti više neću biti kanal za broj pedeset šest,

ni za njegov ushit ni bijes.

Izmrcvario si me s nemani zvanom Nemar,

dok ljepota i dalje piše verse da se vidimo kad budeš bolji za sebe.

Čuo si uţasnu vijest kakva ne priliči vanjskom svijetu

u mom riku

al zapravo je sve bilo u redu.

Ono što ja znam,

a ti se praviš da ne ţeliš čuti

da je dosta mala riječ od pet još sitnijih slova.

__

Jesu li vas umorile moje dozlaboga cirkusantske metafore?

Što mislite, kako je tek meni ţivjeti s tim paklom u glavi?

Jednog ću se dana, kada sve bude gotovo,

odmoriti na spomen ploči vlastitog groba.

A onda će ona druga ja

kopati blato narančastim starkama na sivom uglu moje posmrtne čaše

i zveckati naušnicama od pleksiglasa

iz majčinog ormara.

S neba ću vidjeti njezinu trinaestu.

Kada će drugom teenu razmazati razum

kao paletu i dobiti prvu kapljicu rose na usni.

Ja, tvoja majka,

klepnut ću ruke u pljesku,

od sreće što se naslijeĎe vraća kući.

Ti ćeš reći –

tako mala i mlada kao prašnjava mimoza,

ručicama njeţnim,

kao lagani zamah povjetarca

sa ljubavnom čeţnjom

zaprljanom sitnim zadovoljstvom i prvim tračkom ţenske svijesti

- Pobjegnimo.

Eh, moja mala...

__

Nema ničeg goreg,

nego kad se u politiku

ulazi otvorenog srca,

probušenog dţepa,

o moj boţe,

i još s tvojim planom

zacrtan u liniji na dlanu...

Dok tiskam svoje oči i šaljem ih u etir kao razglednice

kao zalutale papire na prozore zgrade na Zvončacu,

pruţam ruku Huck Finnu kao prijatelju u vašem dvoru

s drvenim mačem koji mi usporeno maše

a ja sam jedno drugo dijete i čuvaju me vatreni slonovi.

Osjećam zacrtanu liniju kao umnoţak naših misli,

i sve greške u klupku,

a jedan palac mi uporno gnječi dlan

a ja ne popuštam

i neću.

Jer ne mogu me se riješiti

stari arhetipovi s bradom dugom sedam doba

koje sam već proţvakala,

kao poludjela i divlja ptica,

i čupala im iz čela slobodu,

ustrajna i dosadna,

poput bijesne rikurine lava,

ili u bijegu,

u cvrkutu kraj tvog uha

dok se krijemo u rupama

s krhotinama stakla.

I kad pomislite da ste me unesrećili

vašim bogomdanim moralom i pravednošću,

i da ste me izboli i pikadom i iglicama,

pijanim zajedljivim dosjetkama ispod volta

i učinili vašim robom socijal demokracije

ili monarhije apsurda,

ili zarobili u nečiju ţenu kraj vaze u hodniku,

s besmislenim zadacima,

dok mi nudite mir u obliku dugovanja,

sutra,

ja ću već biti daleko,

na Karibi,

šupoglavo pisati svojoj djeci

i ispijati zelene koktele.

Al ovdje,

ţivot opet ima smisla

onome tko ne vidi

plamen tik tak do zgrada

birokratske rase.

__

Institucija gubi duhovnu vrijednost.

Kojeg vraga ja onda ovo sve radim i sebi laţem,

i slaţem slagalice od svjetlećih grbova za portal naslovnice.

Zaokruţujem listić i pristajem biti vaš rob.

Stavljam masku na lice,

i puderajem,

i rimelajem,

jer

znaš,

ti...

...to ti je potrebno

za izabrati pravi čas.

Jer kad se šminka rastopi

kao isprintan logo na kiši,

:ono

ima lice tako prokleto lijepo,

i čak je strašnije od tebe što glumataš

i što oholo skupljaš već otpadnuto

kao tuĎe masline iz vrta.

Ja zbog tebe moram biti mudrija,

jer od tebe nikad pravog revolucionara.

Sad sam

neki drugi lik,

onaj sličan meni,

ima masku,

da ne pokaţe stravu

od dima i ljepote.

__

Kako ću sve to sama?

Ne znam.

Koliko treba proći godina za sve to?

Puno.

Znam samo da ću,

kad sve proĎe,

na sred ceste prirediti posljednju dramu

i ispred ţutog autobusa

otvoriti slučajno ruke u slovo V,

dlanovima mahati k vama,

vi pipnite,

a ja ću spremno stati pred

veliki udar,

s ushitom,

i s osmijehom napustiti tijelo.

Zezam se,

al ipak je

baš ludnica...

onome tko bi stvarao i mislio slobodu

a nema bolju perspektivu u gradu za koji bi dao i posljednji dio sebe.

__

Zato

jer sam zapaljeni vjetar

Trčim gradom kao sumanuta

i krčkam ideje u ovoj prokuhaloj tikvi.

Zato

jer sam zapaljeni vjetar

Promatram dopadljivost kreatura

i bezizlaznih spetljanih sudbina

pa gledam tko će ovo jutro ispeći jaje taštine,

na peci bokun,

u eci peci pec.

Zato

jer sam zapaljeni vjetar

Vrtim se u krug kao zvrk i šibam poludjele munje i iskre.

A vama sam neobično smetalo s prekovremenom dramom

što vam pali plan.

Teškom glavom naslonjena na mjerač kilometraţe,

padnutim uvojcima na ranjavo lice,

umorim se rijetko

brisati očaj što imam tek dvije noge

a još ne znam kako kroz rukave izvući krila.

Eto,

zakočit ću na tren ovu hitrost

(meni vrlina a kod vas zapisan kao hir)

i plamteću mutavost

i stvaranje koje se ne servira na pladnju

i uzima salvetom.

A da odem,

odahnuli biste,

jer vas smeta moja štipalica upornosti i volje

i rekli biste mi zbunjenog lica i s grimasom:

- Bolje da si van, ovdje je kao čmar.

To me zapravo ne rastuţuje, već ljuti.

Zato... dragi moji, zato sam zapaljeni vjetar.

I naučit ću se strpljenju.

__

Vidiš.

Nije potreban

ni alkohol

a ni opojne droge

da znam koji put vodi do vrata

s kojih visi

ceduljica od slobodnih slova.

Hvala, ova kapuljača mi je taman, kaţem kad mi je ponudio stalak za sunce.

Molim.

Svjetlo gore od oka

lijepi mi trepavice i ja jedva gledam.

Kad gle, pojavi se sedam sunašaca

sitni kao zrnca pijeska

nošenih zlatnim vjetrom,

da nam oblikuju zjenice u srca.

Ovo je sigurno taj anĎeo i ja vjerujem u ljubav.

Dalje bolje da ne pišem...

Poslije, u krevetu lakiram nokte.

ti dolaziš k sebi,

s glavom zagnjuren u jastuk,

jedva dolaziš do zraka.

Dobar dan, ovo su moji sinovi i kćeri.

Otpetljam plahte,

udrem te njeţno po guzici,

dignem se,

otvorim prozor,

i radosna puhnem ih u oblake.

__

Čekam trenutak kad će mi opet poţar u glavi rastopiti vid.

Šetam gradom i gle, otpadne mi, pazi sad, kosa.

Skljokam se do novog audija na kojem piše: pazi, oštar pas.

Brojim sve zube na mjestu,

na parove zbroj.

Mislim da je sve u redu,

kao proljetni dan...

Kad ono...

otpadne mi i nokat,

kao ljuska s mrtve ribe,

odlijepi se njeţno pod prigušenim zvukom flaute

iz Debussyjeve sonate.

Otpadne i drugi nokat,

rascjepa se na pola kao crna zemlja Nila.

Kucnem triput prstom o prsa.

Njeţno kao da sam napušteno dijete i sviram klavir,

a komadam se

kao meso na panju

kod dobrog mesara

s bijelom kutom i mrljama krvi.

Tip, tip, tip – sviram i dalje prstom dok dlanom tapkam kontrapunkt na sisi.

Artikuliram koljeno, kao višak mase, u loš pas de burre,

te se i on, k vragu, odvoji od tijela, jedno... prase...

ostavim putem negdje

na tom parkingu kraj automobila,

i šmrklje i nos.

Tip, tip, tip

Otpadne i sluh.

Umrtvio se jezik.

Kuckam i zaostajem

i ne mogu više da se krećem.

Jednom rukom prihvatim se za automobil,

pod njega ugurati ostatak osakaćenog tijela

i sakriti ovaj raspad nutrine.

Auspuh, kao crna školjka šiba mutne šumove zlatnog reza.

Tip.

Oh!

Iglicu nataknem o sloj koţe,

njeţno,

polako,

poolako,

još laaakše,

oprezno i mirno

harmoničnim pokretom ruke

dotaknem točku na zapešću što otvara srce,

i rasparam se posve sama

i do mesa,

i raspalim se do arterije, vene,

oslobodim klijetke;

lijeve i desne

i centar grudi,

koštice.

Puknem pod automobilom

kao zračni jastuk u sudaru sa supernovom.

Jedan dobar čovjek mi donosi nos sa dva prsta kao osušenu mrtvu pticu

i pita moţe li odnijeti kockice svom sinu.

Naravno da moţete. Ima dosta, za ne? – upitam shrvana.

Oh, jedno cijelo parkiralište, gospoĎice. Baš ste dareţljivi! Nadam se da ćete biti

bolje - doda - nije baš ugodno tu ispod teškog oklopa, čime ste zasluţili teret taj?

- ode.

Shvatim da su mi dječje igračake probile prsa.

__

Gospodo draga,

budimo jednom budale!

Pišem vam

najdivniju strategiju u pjesmi,

da moţete čuti

u kapljicama slova

što moţe djevojka,

vaša djevojčica,

u vatri tišine svog doma

i s paklom u grlu

kroz koje baca riječi kao strelice u pikado malog srca

i otvara podmorske dubine voda,

osjećaj tanke niti,

ljubavi prema danu

kad će dom bez mladih što čami na savskoj

kraj kockarnica, dva kafića i splitske banke,

čik do kocke,

biti naša scena.

Molim vas,

i nudim tjeralicu na talent i glavu:

- Riješite nas tog betonskog rugla

i praznog hoda

i bosih nogu,

i nade.

Poštovana gospodo,

dobit ćete još jedan dopis

i sigil od časne riječi

jer sam primorena biti knjiţevnik i pjesnik,

a to nisam,

i pronaći razlog

toj haljini bez potpisa

staroj trideset godina

i vrijednoj par milijuna kuna

ispod koje čeka - dramska tišina.

__

Ma kako divno,

ma kako krasno

sjajno i izvanredno

govore oni koji

misle da je umijeće

i stvaranje proces

industrijski.

I da su umjetnici

bogom dani

što se šepurimo

i izlazimo na scenu

naduti i punjeni kremom

kao krafne

i s umjetnim svjetlom

kao šećerom u prahu.

I ta rampa...

izmeĎu stvarnosti i stvarnosti

onoga što je i nije

i mediju

i svjetla i sjene

i muklog tapkanja u mraku

od sentimetalnosti do emocije

i hoda s riječju

po rampici toj miloj...

kao po oštroj britvi uma

koja se nikada neće ostaviti pokraj ogledala

do češlja, šminke ili pudera bijela.

Otvaraju se četvrta vrata scene

kao šlic od torbe

i padam u ponor gdje

moje ja

ima zadnju stanicu sladunjavog lica.

Mene guta bezdan propadalište,

a svi u publici vrište,

tehnika praši svjetlucave leptire

koji nisu od scenografske karte,

sporednim glumcima smrznu se ruke,

a maslačci niknu iz kvinte.

__

Ne zovem se više

jer mi je prazan pogled na ovaj grad.

Ispijena šalica čaja ima mi više smisla

i moje obješene usne dok čeprkam

dugi konopčić na kojem visi

tuţna zastavica s etiketom

i ostavlja tragove ljepljive.

Ne zovem se više

i obučena sam u crno i tijesno

i gledam sa balkona svoj polet

kako s prozirnim krilima na rupe hvata muhe

i lunja sam oko borova i gusjenica

a ja ne znam kako da ga vratim

ooooh, jadan on!

Ne zovem se više

jer sam mislila da imam prijatelje

i po kojeg dobrog brata ili sestru

i majku i oca

a ne otrovne oči.

Ne zovem se više

jer me krivo poznajete

ţuri se, kao, za novcem

a dobro znate da se ljubav prema lijepom

ne nalazi kraj blata i popišane prikolice.

Ne zovem se više

jer ste me lijepo izgaĎali

i tukli mrtvom tukom po glavi,

a ja sam vam slala navijačka pisma i poticaje

(ali to ćete se sjetiti već jednom).

Ne zovem se više

jer danas kiši,

i ja sam pjesnik

koji čeka da uhvati opet...

...polet...

špurtilom

cipelom

svjetiljkom

štapom

šlapom

pozvanim vjetrom

(ajme meni, već ću smislit nešto tako duguljasto da se napnem do tebe, poletu

moj!)

...a crne ribokice su mi proparane i još nemam kune u dţepu.

Ne zovem se više

jer sam bila čista radost

a vama izgledala kao glupi traktor

dok ste inertno ispijali pića.

I dok gledam s balkona

u crnom i tijesnom

sa šalicom poluispijenog čaja u mrzloj ruci

svoj polet kako lebdi kao ţuti oblak,

tanak kao svila,

slušam mu prigušen cvileţ

četiri i cirka metra kraj balkona mog horizonta

i moj stav je umoran i leĎa su mi grbava

a rane ţivi napuhani mjehuri.

...

Nije otišao i vratit će se

... moj polet...

zavezati mi krilca na cipelice.

I voljet ću vas

još i više,

i još i jače nego prije

da ćete tek onda poludjet od same mene.

I prašiti će opet

...moj polet...

kao šlag

masne tragove

deus ex machine.

__

Svjetlosna kovrča

s prahom od ništa

kapa mi na potiljak

dok ujutro umivam lice

i oblačim crnu koţnu jaketu

i stavljam naočale za sunce.

Koljena moraju biti opuštena,

kao kod majmuna,

i diskovi moraju imati zraka.

Ligamenti i tetive čvrsta veziva

pod kut od četrdeset sedam stupnjeva

egipatskog hoda.

Mišići su zeznuta stvar,

sadrţe sjećanja

i poderani ţivčani sustav

svih godina sa mojih leĎa

pa su samo katkad

slatke medene torbe

koje nosim sa sobom.

Poslat ću ti poruku: molim te, budi večeras sa mnom.

Ali ne, još jednom ću razmisliti,

jer sam u biti sebična i slaba

i ţelim te ukrasti

iz očaja u samoći

u crnim noćima

s pogledom mačke.

__

Ne znam zašto,

ali muškarci su mi samo stvarali probleme

na ovoj obali...

kruti,

ili nesretni

ili rata ţeljni

ili ţenomrsci s pitiespiom u glavi.

Samo ti si bio fer prema meni.

Zato sam imala njeţnost kanarinke,

i tanke duge bijele europske noge a pogled iz latinske sapunice

i prekrasnu kosu

i nacrtane oči

i usne čiji su rubovi radili lepezu

i trzali se na krajevima

i skoro pucali

kad bi nam smijeh

gurnuo glasnice.

Ali tebe više nema...

Vama je ta moja sreća bila preuvrnuta

i radovali ste se svakom zapinjanju

podmetali noge,

nudili mi ţlicu

da ogulim kamen.

Šteta,

jer u noć sam pošla s Dionizom

a probudila se s Apolonom

koji mi je spavao na kuku

s kovrčama na polutki,

i na prvim zrakama sunca kraj plahti,

jela sam mu iz ruke.

I on je bio ljepši od svih nas.

__

I poslat ću ti poruku:

- Budi sa mnom večeras.

Slušati Smetanu

pustiti misli u valove

i vinom krstiti poglede.

Budi sa mnom večeras.

Hodati na prstima

i zamišljati da su naša djeca,

kojih neće biti,

u drugoj sobi.

Budi sa mnom večeras.

Skuhat ću ti večeru

od velikih gljiva i jaja

i posluţit je na tanjure

s crvenom ruţicom

na ţutoj liniji

gdje se poruclanski krug

širi u vir.

Budi sa mnom večeras.

Jer si ti velik,

a ja malena

pa me moţeš štiti od bijesnih vjetrova i oluja i divlje vatre.

Budi sa mnom večeras, molim te.

Osjećam da naš planet puca,

a ljubav je krhka,

tako krhka.

__

Zečiću,

moj zečiću,

govorit ću ti i obasipati čelo poljupcima

u našem domu od satenskih zavjesa

iz kojih isparava toplina

dok ti čitam svoju novu dječju knjigu

a zvjezdice na nebu će treptati

treps treps

treps

dok na moje obraze

spuštaju radost

u plavičaste dimove kao plahte,

mi ćemo se pokriveni s dekicom s likom iz crtića.

I u mojoj duši

bit će satkane riječi

u sakramenat s vertikalom do pupka.

I ostavit ću se prezentacija,

i politike kultura,

i jadnih poslova

s nataknutom koricom mokrog kruha

i obješenih mrkvica na ribarskom štapu.

I prestat ću

na štiklama

drţati ravnoteţu

na interaktivnoj karti Splita.

Zečiću moj,

kad se mene bude čuvalo,

čuvat ću te ja.

___

Hajde dobro,

moja brzopleta narav

naučila me

da se brze ţelje ne ostvaraju odmah

već od obećanja do cilja

moraju putovati svijetom u obliku

zamotuljka na štapu.

A imala sam baš slatku ţelju,

svu u bojama

i išaranu kemijskom po nosu

(da je znam prepoznati kad je sretnem na putu)

umotanu u maramicu koja miriše na smokve

i šutnula sam je kao nogometnu loptu

u onaj oblak,

tako krutu.

Bila je to nepodnošljiva ţelja

i teško ostvariva

pa sam je dobro nabila

da bih je od sebe odbila.

(I bogme, probila sam je nogom

baš sasvim dobro!)

A onda sam je zaboravila.

I ja je,

ma gle čuda!,

jučer pronaĎem na zelenoj klupi na pijesku

u uvali kraj ţeljeznice s reklamom velikog ţbirca.

Nakon toliko napora,

zguţvanog ţivota

i ljepljivih travki što mi drţe srce da ne bude

puknuta palačinka od marmelade

i otvorenih rana i dosade i nestrpljenja

i mokre soli, i slane vode, srebra

u odsjaju kad sunce zalazi u plavo

ispred mene...

...i mene, mog dvojnika sa šarom na nosu

u koju buljim poput bedaka

kao da je alef točka.

Puasti! Kako je sve i sada s tom malom kraj mene blizu

i kako sam zanemarila zakon pravog vijeka!

I da... kada sam promislila da su mi ruke ostarile,

a prsti se preobrazili u lomljive grančice

i kako sam orunulog nesretnog lica, sama i nevoljna

ona sjedne kraj mene

u obliku jedne druge mene

...od prije

kad sam imala prčast nos

divlji stav, drečav glas

i smeĎu majicu

vezanu rukavima oko glave kao beduin

i čije je tkanje visjelo do moje guze

(jer je otac volio da imam kratku kosu na lonac,

a ne duge dlake sklopljene u tamni slap

pa sam umjetnom kosom morala nadomjestiti ruţičasti dio sebe).

Ah! I da... gledamo se tako

ja i ona druga ja

s očima od crnog groţĎa

i bijelih prozirnih kapaka

od zraka i čeţnje

i vodice koja gricka i pjenuša

njene čiste dječje misli

u moje otkucaje dvadeset i osam godina

u sentiš genetskog koda.

Ona: najmlaĎa, poletna,

(pet godina)

a ja – sada:

siromašnog ţivota

u tamno zagrnuta

s očima vuka,

s prstenom s tajnim šiframa,

na jeziku mi prekidač za glupost,

u otpadnutoj nozi limeni umetak,

u riječima prefiks s nedostatkom scene,

u ţivcima od nokta još uvijek - gric i grec.

Nestani tlapnjo jedna! Sada znam što mi šapćeš.

I paf!

Ostanem opet sama s tvrdim pijeskom na tanjuriću i sa šalicom kave sa šlagom...

Ona samo zasvjetluca

na displeju mobitela

u poruci sretnog sadrţaja

a ja iz dţepa od umjetne koţe

izvadim rokovnik

i napokon napišem - riješeno.

Vratim nasmijehom,

a onda poludim od smijeha,

pa na kraju zacenim

u nedostatku zraka

i gluposti

ovih svih godina

koje su me zaposlile

da svoj ţivot vozuckam

a ne vozim vidovito.

__

Danas već mislim

da je najgore prošlo

a ono gorče tek ima doći

jer količina

ljudske gluposti, licemjerstva i slabosti neće pasti

pa sam dobro zacijelila ranu

i srce raspadnuto sad je organ cijeli

i ţilu kucavicu,

i kukavicu koja skviči

ne mogu ja to,

i ovu novčanu crkavicu

koju sad dostojanstvenije zovem svojim ţivotom.

Polegnem tijelo kraj potoka na Ţnjanu

s rukama na srcu i nogama prekriţenim u dugu figu

da mi kosa gladi kamenčiće i rasplamsanu pamet.

Zlatne zrake sunca

kozmetički i kozmički

konkavno i homogeno,

kao da je pire

spuštaju mi odmor na prve bore na licu.

Kad li se, odjednom,

mic po mic,

moje čuvstvo

ugasi

i nestane

a ja sam samo mrtvo tijelo sa sočnim srdašcem.

I znam da si tu kraj mene

kao odvratan i strašan dinosaur

izgasio si mi zvuk i sliku

da moţeš brţe stići

sa zelenim slinama od zemaljske rĎe

dok ti iz očiju vise sablje

i krv, pogibelji, kletve i laţi,

podrugljivost i pogrdljivost

sva zloća ovog grada

i slabosti mojih sugraĎana

iz obiteljskih saobraćaja.

I još čekaš da me,

ovdje u mom miru kraja mora,

popiješ na eks

pojedeš kao slasni keks

ili da uzmeš slamku pa me lizneš uz srk

dok snifaš ima li tračak ţivota

u srdašcu ispod gropa

ispod ove dvije ruke

stvorene da pišu i plešu

i odgajaju djecu.

A ja ne mrdam osmijeh s lica

jer danas je moj odmor

i ne proučavam

ni gramatiku ni atletiku ni anatomiju ni atlas ni astrologiju

pa i dalje njuškaš i vrtiš se oko mene glomazan,

tvrde koţe iz kojih se cijedi kiselina,

ljut i srdit

što ti ne dam svoj ţivot u zalogaj kao radost

i nikada neću.

Aktiviram dio mozga na trenutak

potajno, nečujno i hitro

i kroz etir napravim stazu

da brzo sakupim i poredam svoje slabosti u vojsku

kojima su me sustavno šopali od vrtića

pomiješane sa slatkim medom

i kuhanim jajem u plastičnom tanjuru koji miriše na klor.

Jer bi najradije uzeo njih, onda moje srce, pa bestraga pobjegao.

Jao meni, što si ti grozne čunke!

Samo čekaš da postanem slabić

i da mi se hrabrost zarumeni

kao postiĎena djevojka s krvavim toalet papirom u ruci

i čuĎenjem

što još ne zna kako obraniti svoju nevinost

pred iskustvom što će je stići.

O moj boţe,

njeţna siso s nebesa,

čije riječi primam preko čela

i ljubav u kapljicama rose

pitam te i volim:

kog će ti vraga ovo tako grozno čudovište na zemlji!

__

I večeras me baš nije briga

ni za nesretnike

ni za čudovišta kraj potoka

ni za veliki poţar koji ćutim

ni za pomirenje s patrijahatom

od dva tisućljeća

ni za obsjenare

koji u meni vide izmišljene djevojke

i ţele me vezati lancima za kuhinjski stol

i uobličiti u kičasti jeftini kineski okvir

koji svjetluca s likom idealne ţene

jer ti nikada neće otkriti ni moju mudrost

ni ljepotu moje duše.

Pripremila sam kućicu

koja miriše na Indiju

i ruţičaste plahte

i tri crvena štapa od voska s igrom vatre male

i toplu vodu kraj kreveta

i znaj da čekam tebe

i slobodu

i sklad naše male točke srca

u bitku.

__

Sad mislim da je brzo kraj

u konačni trans i formaciji

pomirenje mraka

s mrakom

dok inspiracija spočitava

da joj je mazanja ove moje patetike kao paštete

po tastaturi dosta

i da svakom paklu mora doći raj.

Oblačim crnu dekolte haljinu

crne cipelice na tak lak

stavljam rumenilo na usne

i mislim na tvoje slatke poljupce

i obrvu koju diraš u autu ispred kuće.

Zatvaram klavir i papire sonate

i nesreće

i krike

i kazne od parkinga i tuĎe loše sudbine,

sušim blato,

kupam slonove od vatre,

tjeram čudovišta

i spremam paletu boja raznih podijeljenosti.

Vrijeme danas nas vrije u bolje ljude

a stanice mrijeste mliječno tkanje

dok sa srcem otvorenim

primam

tvoje slatke poljupce

kao kolače

od rastopljene čokolade.

Molim um na crvenom platnu

s kojeg kapa pljuvačka

sunca i mjeseca

i dan slobode

naših koljena, laktova,

prstića u kosi

i pameti slatke

i srca mala ali snaţna

i trenutak kad će

ljubav biti u redu.

__

Idimi doĎimi

Namjera čista a ţelja za znanjem

prigušena je kao sitna bol ispod košnice

jer su ţene kao pčele,

devedeset i osam posto stvorene za reprodukciju sitnih snova

a onih dva, hvata zjake za porod od virtualne svile.

Idimi doĎimi idimi

Kemija krvi i otvorene rane mesa

spajam ekologiju svijesti kroz ekonomiju seksa

sigurnost se pruţa ukoliko nije robovska

a moja najdraţa djeca su ona poput mačke,

plaha i samostalna od prvog daha,

te ih nikad dovoljno nema u mom krilu

a istinu na sunce, tako će i ostati.

Idimi doĎimi idimi doĎimi

Ni sigurnost doma i varljivi dojmovi od tisuću imena

onoga ispod crte nisu moja sudbina

ni loši pokušaji da budem materijal vaše muške igre

svojta, po mogućnosti i s dotom,

ili objekt tek razvratne poţude

jer nosim nesvijest koje mogu prišiti samo uz čisto srce.

Idimi doĎimi idimi doĎimi

Jer postoje one mnoge ja,

jedna sa samovoljom i čudnovatim idejama,

druga s istinom i crnom i bijelom

i plastičnim doktorskim rukavicama,

ljubavnim bodljama u ogrlici oko vrata

i da, zaboravih...

... s paklom u glavi kojeg ne moţe peglati svatko s puta u košulju bijelu.

Idimi doĎimi idimi

hvatam vatu i štapić za uši

skupljam fluidnu materiju u boji

u svojoj zdjeli za kruh

dok ţivosti odrţavam temperaturu,

promatram kirurgiju

od samo pola tvoga

i mene kao opstanka ostatak.

Idimi doĎimi

jer pruţam jedinu ljubav

i robovskom društvu slobodne dane

postavljam pod okrilje svu djecu

plavim kapljicama vodenjaka

u gradovima što leţe na sumporu i nafti.

Idi

jer dojim zračnog sina nalik ptici i divovskom hrčku

kraj strmih stepenica birokratskih paravana

i traţim još jedna ţenska usta

da potomka zaključim u miru.

A idem i ja,

nekom, tom, mom...

jedinom

i boljem

i sretnijem ţivotu.