August Šenoa - Zlatarovo Zlato

August enoa

Zlatarovo zlato

August enoa: Zlatarovo zlato

TIOCU Iznosim pred tebe, prijatelju hrvatske knjige, malenu sliku burne nae davnine. Nadam se da e ti mila biti, jer je naa, nadam se da e i mojemu peru oprostiti gdje je pogrijeilo, jer da je peru bilo toliko vjetine koliko je bilo ljubavi za nau stvar, knjiga bi ova bila bez prigovora. O tom je tebi suditi. Nu, ne mogu da ti ne dokaem kako je knjiga postala. Premeui u arhivu grada Zagreba stare zapraene hartije, u koje od sto godina nije bila ruka dirnula, naioh i na ljutu i krvavu pru meu silnim podbanom Gregorijancem i graanima zagrebakim. Starina Kreli znao je za tu pravdu, al nije joj znao za razlog. A ja otresi prainu, i eto pred mojim oima crno na bijelom za-to se podban i Zagreb razvadie i zato da je silni velika pao. Eto ti gotove pripovijetke, viknuh radostan i naotrih pero. Stao sam slagati listine, itati i itati do zlovolje. Kupio sam ovdje, kupio ondje, prebirao zapisnike, raune, uio knjige i stare i nove. Kopao sam da iskopam ruevine sta-roga Zagreba, kopao da uskrisim iz groba stare Hrvate kakvi bijahu u zboru, u domu, na bojitu. I pomoe bog. U dui mojoj oivjee davne slike, ja sam ih skupio, nacrtao, i evo ih pred tobom, tio-e dragi. Gledao sam da bude to vjerna prilika onoga vremena. Tko mari uvjeriti se o tom, proitaj tuma ovoj knjizi i vidjet e da se je sve to evo pripovijedam s vee strane uistinu zbilo, da su skoro sva lica mojega djelca uistinu ivjela i za ivota tako radila kao to ti se tude prikazuju. Stavih pripo-vijetku ovu u Vijenac, nu poto me je mnogo prijatelja i znanaca nukalo da to djelo o sebe ugle-da svijet, odvaih se na to i sada ju polaem na tvoje krilo, tioe dragi. Bude li ti u slast, nitko sretniji od mene, tvoja zahvala, moja nagrada. Primi ju, tioe dragi, prijazno, pa bude li u tebe dobre volje, a u mene zdravlja, otpremit u joj vie drugarica u svijet. Gradiva ne fali, nee ni fali-ti truda. A za sada, (da) si mi zdravo. Pisah na staro ljeto 1871.

August enoa

2


I.

Na domaku esnaestoga vijeka, za kraljevanja Makse Drugoga, a banovanja biskupa u-re Drakovia1 nizahu se oko upne crkve Sv. Marka oniske daare2 gdje su kramari i piljarice obzirnim graanima plemenitoga varoa na grkih goricah3 trile lojanica, ulja, pogaa i druge sitne robe za sitnu porabu i uz malen novac. Stari Zagrepani, premda u vjenoj zavadi sa preasnom kaptolskom gospodom, bijahu ljudi dosta poboni; pohvalie se dapae jedanput pred kraljevskom svjetlou da, hvala budi bogu, u njihovu gradu toliko popova i fratara koliko i graana ima4. Ali kraj sve te obilne i silne pobonosti slabo su se sjeali Svetoga pisma, gdjeno se ita da je sin boji biem protjerao novare i trgovce iz pridvorja hrama bojega. Daare stajahu mirno pod okriljem Sv. Marka, pae i sama svjetska i duhovna gospoda zaustavila bi se kadto pred njima. Ponajznatnija glava u tim daarama bijae Magda paprenjarka. I staro i mlado i veliko i malo po varou poznavalo je Magdu bolje nego i samoga varokoga bubnjara, uru Garuca5, dugoljana, komu bjehu priili nadimak biskupska palica. Magda bila je uistinu glava vrlo udnovata. Mrava kao svijea, uta kao vosak, imala je iljast, pri kraju zavinut nos poput ljive proteglice, a vrh nosa dlakavu bradavicu. Na dugakom licu vidjelo se vie nabora nego na seljakoj koulji. Zubi je nisu boljeli, jer ih nije ni imala, a u sivkaste, acave oi rijetko bi tkogod poviriti smio, jer ih je starica zak-lapala, pa bi tek kadto pomirnula u boji svijet. Motrei je kako ui zgurena u daari pod bijelom krilatom kapom, pomislio bi bio svatko: Nije Magda bez -, jae Magda svakoga petka na Klek ili na lomniki krieput6 da se u kolu sestara kopitnica neastivo poveseli, nu, svatko bio bi pomislio, Magda je vje-tica. Ali ne bijae u nje dua pusta, srce himbeno; paprenjarka bijae pae vrlo pobona stari-ca. U njezinoj daari visila je aava slika udotvorne Gospe Remetske, a pred njom gorjela je na ast Bogorodici i za spas due mjedena svjetiljka. Magda sjedei vazdan u svom drvenom zaklonu, motala je drijemljui zrnatu, posveenu krunicu, te bi samo kadto ozeble ruke nadnijela nad lonac, pun eravice, ili pokoju progovorila sa kakvom graankom ili sa zvonarom. Obino aptae Oe na i Zdravu Mariju, sjalo sunce ili padala kia. A toga bome vjetica ne ini! Priivak paprenjarka pako nadjenue joj zato: u svem gradu ne bijae ni velikake ni graanske ene koja bi bila umjela mijesiti paprenjake kao to Magda. Stoga je bilo i svetkom i petkom dosta jagme za njezinim paprenjacima, i sam varoki sudac Ivan Bla-ekovi znao je kadto ostaviti lijep dinar u njezinoj kesi. Odavna bje starica obudovjela. Pokojnik joj mu bijae zvonarom kod Sv. Marka. Tako je ivarila bez roda i ploda, pekui obno paprenjake u svom stanu kod Kamenih vrata, a prodavajui ih obdan pred Sv. Markom. Ljudi nisu pamtili da je kada mlaa bila, niti su opazili da se stari; jednaka te jednaka kao starinska slika, koja, visei godine i godine u zabitnoj kuli, svoga lika ne mijenja. Nu svatko je vidio da starica lijep dinar tee, da malo troi; svatko je pitao - kako ve ljudi za svata pitaju - emu Magdi novaca?

3


Uistinu uvala je Magda u prikrajku svoga pisanoga sanduka staru arapu punu dinara, groa, pae i starih cekina od kralja Matijaa. arapa se debljala, Magda se suila. Ali emu Magdi novaca? Za pokoj due, odvratila bi starica mirno takvim dosadnicima, pa je dalje motala kru-nicu. Da, za pokoj due! Dobra starica, osvojena pobonim sankom, odbijae od svojih uljeva dinar po dinar da uzmogne privrijediti novaca, da joj se po smrti za pokoj due njezine i pokojnoga joj druga slui svake godine na Magdino kod Sv. Marka misa. Zabavljena tom milju radila je revno, bila je sretna. Nije stoga ni udo da je svemu gradu u volji bila, da se je sa svakim dobro gazila. Samo cigli ovjek bijae joj uz volju - varoki brija Grga okolin, koji je imao svoj tacuni pod svodovljem stare varoke kue na oku trga Sv Marka7. udan svat taj Grga okolin! Suhonjast truljak. Glava mu debela, obla kao glava od ku-pusa, obrve guste nad nosom svedene, oi male, crne, bodljive kad ih nije vinska magla zastirala; nos tup, irok, uzvinut, a crven da se boji primai mu puana praha, lice oli-zano, nebradato, re bi iv cimer Grgine metrije. Takvo bijae vanjsko lice varokoga brijaia. Ali ne bijae mu ni dua bolje podstavljena. Prevrtljivac, jogunica, podmuklica, po svim se je kutovima vrzao, svuda svoje prste zabadao gdje ga i nije nita kotalo. Svijet nije pravo znao odakle se Grga pobrao; rije mu je natucala na zagorsku, za silu je znao suca ili kapelana pozdraviti latinskim dobrim jutrom. Ljudi ga nisu ni pitali za dom, i sve znajui da se je od nekuda na dobru sreu doskitao, klanjali se njegove zamje-re, jer mu je jezik bio ama bi vraji. Svijeta je dosta obaao, tako bar ree; hvalio se da je sluio u banovoj vojski pod zastavom Petra Bakaa, da je pod Ivani-gradom bio ranjen i zaudo je umio zboriti o Turcima, o svojoj sranosti, pa kad se svijetu prejunako inilo to njegovo junatvo, otresnuo bi se Grga ivo na njih te viknuo pokazav brazgotinu na elu: Lude vjere! Da nije istina? Evo gle'te! Tu me je turska sablja poljubila! Hvalite bo-gu da nije jae zasjekla, jer ne bi imali koga da vas brije! Ljudi se dosjetili da moe i kod pijaine dopasti brazgotine, ele Grga ostao junak te junak. Svetac ba nije Grga bio; ala i zabavica u njega i natate puna torba, ni dua nije ostala od njega bez krpice. Lije-io je graane kamforom i pijavicama, lijeio marvu hostijom8, brijao je gospodu, brijao i trnjanske seljake na drvenoj lici9. A za ostaloga vremena je pio, kockao se i vragovao. Govorkalo se da se bavi neistim poslom - da vari kojekakvih napitaka i vie toga. To se je dakako samo govorkalo, ali zastalno se je znalo da okolin srijedom i subotom ne pos-ti. Stoga nije ni udo da ga Magda nije vrlo milo gledala, ali se pridesi zgoda s koje se brija i paprenjarka dokraja razvadie. Magda stanovae do Kamenih vrata, ba nasuprot Dra-kovievu vrtu u kui Petra Krupia, zlatara i starjeine gradskoga. Petar Krupi, plemi iz Velike Mlake10, od malih je nogu ivio u Zagrebu. Obiao bje po-slije mnogo svijeta po zlatarskom nauku, doao dapae i do samih Mletaka, gdje se zlato ponajfinije kuje i u tanke ice prede. Poslije puno muke i nauke povrati se u Zagreb, bu-de upisan u ceh, prieni tastov posao i zidanu kuu kod Kamenih vrata. Premda mu je posao uspijevao i srea cvala, nikad se majstor Petar ne uzoholi niti krivim djelom ne omrlja imena, a graani ga rad potena srca i bistra uma ubrzo zavoljee te izabrae star-jeinom. Nu srea brzo proe, a nesrea bre doe. Na veliku alost zlatarovu preminu doskora vjerna ena, ostaviv nakon sebe nejaku jedinicu - po imenu Doru.

4


Toj je Dori bila stara Magda kuma na krstu, to je kume pazila Magda kao oko u glavi. Krupiu nije bilo kada upuivati njegovo mezime. Turska sila dotuivala je na sve stra-ne, pa je bilo kupiti i hrane i obrane da gradu na pomoi bude. A i velika gospoda Zrinj-ski, Bakai i Alapii zadavali su Zagrepanima dosta jada, te pravdanju ni kraja ni konca. I meu sobom se Zagrepani grizli i klali po davnoj navadi, te je bilo miriti, suditi, a za nikakvu plau, ve za ast, hvalu i dva para izama. Valjalo je dakle gledati da se ivi, te snovati i kovati u zoru i u no. Otkinut tako koje zlatarskim koje glavarskim poslom od ognjita svoga, veselio se Krupi Magdinoj brizi, znajui da je starica dua kao zlato i da e pobonom rukom i naukom uputiti svoje kume na put vremenite i vjene sree. Nu Dori i nije trebalo toliko panje i brige. Mladica po dui dobra, a ne videi zla, bila bi i po sebi nala put kojim poi valja da ne zagrezne u zlo. Bijae bistra, iva, te se ve za kasnijega djetinjstva toliko uslobodila da je ve nisu smatrali djetetom, da su je dapae svi nazivali zlatarovom mudrijaicom, jer se mala - a nije to za ono doba ala - nauila bila itanju i pisanju od varokoga kolnika Blaa Dragia11. Pa tek kad pupolj budne ruicom, djevoje djevicom! Divna li oku milja! Kad je nedjeljom i svetkom, idui od rane mise preko Markova trga kui svojoj, premeta-la drobne noice, obuvene crvenim iljastim postolicama, kad joj se lijepa glavica njihala pod kitnom partom, a bujne joj se crne plete sputale niz plavetni, janjeim krinom oi-veni zobun, kad je ruicama drala na prsima veliki, srebrom okovani molitvenik, stidno gledajui pred sebe, da nisi mogao spaziti munjevita oka od dugih svilolikih trepavica, bio bi rekao svatko: eto, svetica sala sa oltara meu svijet da milim pojavom razveseli snudene ljude. Mnogomu se graanskomu sinu - a ne kojekakoviu - otimale oi za Dorom; mnoga je majka u dui raunala, kad li bude Dora zrela za njezina sina, pae i velikaki gospodii-i, kad ih iznebuha opri sjajno oko zlatarove keri, znak bi priapnuti: Ej da nije, to je! Ali nije se Dora diila samo lijepim licem, ve i ljepom duom. Bilo je tu i drugoga uzro-ka, uzroka doista velevana, jer zlatom vae. Veli se: Bolji je dobar glas nego zlatan ps, a u Dorice bijae i dobar glas i zlatan ps. Nije dakle ni udo da su mladicu svi zorniji zagrebaki mladii nuali boinicom te obi-lazili, eljkujui i snujui zlatarovo zlato; nu od toga zlata ne bijae im zlata i zatvorena zlatarova vrata. Sve to nije nikakvo udo bilo, ali udo od udesa, o kome nije ni cigla dua u gradu sa-njala, eto bje ovo. to nije smio nikakav gospodin ni gospodski sin, to je smio jadni brica Grga okolin. Prohtjelo mu se Dore! Pa ba njemu! Grdoba trai vazda ljepotu, i aba htjede se dati potkovati, i okolin htio je postati zlatarovim zetom! Ponajprije natucao Magdi, jer je znao da je stara paprenjarka ponajbolji klju k Dorinim vratima. Ali Magda kano da nije ula. Napokon osokoli se brico, pa ta srea dadne. Jed-noga dne urani okolin, stade pred kositreno ogledalo, osvjetla se kako je znao, udari na sebe suknenu dolamu, svijetle izme sa srebrnim resicama, djenu si za pojas crvenu svi-lenu maramu, pa kad je svijet iao iz mise kod Sv. Marka, moj brica, ni pet ni est, kuc na zlatarova vrata. Dobro jutro, bonum mane, gospodaru Krupiu!, nakalja se nauureni Grga. Da bog d dobro bilo, goso Grga!, odvrati mu starac Krupi, dignuv se sa velike ora-hove stolice. Koja vas dobra srea nosi toli rano pod moj krov? Sjed'te, kume Grga! Do-ro! - nosi aicu ljivovice!

5


Hladno dodue, vrlo hladno; ve je i nestalo Vazma, a moglo bi biti i mraza, odvrati Grga, vrzui se po klupi na koju se je spustio bio i davei se nekako nehotice - ali nas-tavi, post nubila Phoebus12, ergo tjeimo se! Oba zautjee. Dora meuto stavi na stol plosnatu staklenicu i dvije aice, i ne dignuv oka ree ukratko dobro jutro pa izie iz sobe. Krupi je utio, znajui po prilici o emu se radi, a Grgi se uzela rije gdje se je lijepa mladica iznenada pojavila pred njim. Posrknuv ljivovice, osokoli se malko pa prihvati napokon: Upitaste me prije, gospodaru Krupiu, kakva da me je srea donijela pod va krov. Ka-zat u vam ta je. Moe biti srea i nesrea po mene - Oj gle! Ozbiljno ste poeli, primetnu starac. I nije mi do ale. Ne treba mi nadugo priati tko sam i to sam. Vi to, majstore, ponajbo-lje znate. Ima ih dodue po varou kojima tue potenje nije nego stara opaklija koju ljudski ispraiti valja, ali kleveta je kao dra koji nikne gdje ga i ne posije. Ja velim sva-komu 'duu u se', pa nek mete pred svojim vratima; ja velim, Grga okolin nije prazna sopunica kakvom ga cijene. I htio bih bolji biti nego to jesam, ali vrag je to samovati i brunde kovati et caetera. Zato, majstore, da vas ne muim dugom litanijom - odluih tvr-do oeniti se. Ove zadnje rijei istisnu Grga nekako pod silu, nu nakaljav se nastavi: enidbi pako, kako i sami znate, hoe se mu i ena. Posve pravo rekoste, doda Krupi. Mua, scilicet sebe, imao bih, ali druga polovica, Adamovo rebro, fali - u tom grmu zec lei! I to je istina! Motao sam i motao dugo tu mis u glavi i proreetao u misli sve zagrebake djevojke i, napokon, re bene cognita, evo me ovdje po vau Doru! - Bez zamjere, majstore Petre! Dixi!, uzdahnu Grga velikom mukom. Krupi bio je douo kamo oko brijaevo zgaa; nije se dakle naao ni najmanje u udu, ali budui dobriina i ne hotei ni due uvrijediti, nije proscu nakratko odrekao, ve mu odgovori: Dragi kume Grga! ast i potenje vama i vaemu poslu. Od dara bojega svi ivimo, orali plugom, kovali ekiem ili brijali britvom. Znam i to da je svijet lajav i jeziav, da se ljudi s tuega veselja aloste, a tuoj se nesrei raduju. Ali ja znam to je pravo i zdravo. Ne mislite zato da je bablji jezik meni rif kojim ije potenje mjerim. Ali dragi majstore Grga, voke ne valja obrati dok ne dozrije, a djevojke ne udati dok za majku nije. Dora je, hvala bogu, djevojka krepka i zdrava, ali na Trojake bit e joj tek esnaest godina. Bilo bi prerano, svakako prerano. Nek nosi jo koju godinu partu, bit e dosta vremena i breme-na za kapu. Pak i to znate da sam sm, da sam udovac; ruke svakim danom vie popu-taju, oi me sve vie izdavaju, a briga puna vrea: leti amo, leti tamo, a na djevojci ostane cijela kua. Uzmite jo i taj tap mojoj starosti - onda Petar zbogom. Zato bez zamjere, majstore Grga, elim vam enu potenu i pobonu, ali Dora je premlada. Bez zamjere! Bez zamjere!, zapenta Grga, ne znajui kamo bi djeo ruke i noge, pa poklopljen i do nosa blijed ode svojoj kui. Dora je ula sav taj razgovor kroz okance izmeu sobe i kuhinje, pa od hahakanja mal da nije pregrizla jezik. Opareni Grga porezao je onoga dana brijui varokoga kapelana al-kovia13 da je zavrisnuo od boli i jada.

6


Magda bje iznjuila kakva se tu kudjelja prede - pa gdje je nesretni Grga mislio nai klju, naao je kraun, a to mu je pokvarilo raun. Nije iz bedakove kue taj goso britvi, ree stara Krupiu ve prije Grgina pohoda. I ciganinu se prohtjelo biti turskim carem! Ja, vjera i bog, mrzim gizdost; po gizdosti pali su aneli i ne daj bog da Dora omrlja duu smrtnim grijehom. Ali, gospodine kume! - ako smo svi braa i sestre, ima nas kojekakvih, i nikad nisam ula da se zelenika mijea sa vinikom. Bog daj Dorici dobra mua, da im bude dua uz duu kao prst uz prst. Ne vidjela vjenoga veselja, ako se zato ne pomolim svakoga dana milomu bogu. Nu kad se djevojci kroji dobro ili zlo ne od danas do sutra, ve za sav ovaj smrtni vijek, onda treba skupiti oi i kako, da ne bude vraga i tri. A okolin nije za Doricu, nije nikako! Prije ta-lica, poslije kravica! - a bome okolinov tacun nije talica, ve, da oprostite, tala. Na blago starijih vrebati, znai za smrt njihovu moliti. Dobra glava, bolje srce i do dvije zdrave ruke - toga treba. Ali okolin je utura, kocka, razbija i kako se pogovara - pomozi nam Bog i sv. Bla14 - crni ak15. Kod njega gro u kuu dopuze, a tri groa iz kue lete. Onomad - u srijedu otvori gradski vratar u zoru Nova vrata16. Pa ta opazi? Grga pijan lei pred vratima pa hre. Od bijelih fratara remetskih odnese bukovaku per-janicu i pod vedrim nebom prohrka cijelu no. Pa taj - da Doru - bog mi oprosti grijehe! Nije on za Doru, nije nikako! To i vie toga govorila je Magda Krupiu, nu zlatar i po vlastitoj pameti ne bi bio povje-rio svoje miljenice i jedinice raspikui i vjetrogonji. Tako se dakle povadie brija i paprenjarka. Brija se jeo da mu je sve u kipjela, a pio da mu nos stao cvjetati poput boura. Pritom je snovao i kovao kako da paprenjarki skuha poparu. U krmi kod Crnog Janka do Kamenih vrata zavukao bi se inae drutveni brico u naj-tamniji kut, te je znao za vrem vina amiti zamiljen po cijeli dan. Da, da, zamrmljao bi kroz smijeh, Grga je vinski brat i vragov svat! Dora, fina zlata-rova Dora nije za njega! Pa me odbie, sramotno odbie kanda sam ciganin. Ali neka, ne-ka! ekaj, paprena vjero! Stvorila mi se britva kosirom ako ti napokon ne obrijem dlaka-vu bradavicu! Da, da, ja Grga okolin - I ne postajalo dugo pa se brija zbilja osvetio. Slavni je magistrat dao bubnjem svima i svakomu na znanje da piljarice unaprijed ne smiju prodavati lojanica manje nego deset na funtu, a za svaku lojanicu izvie da e pla-titi ugarsku forintu globe.17 okolin, znajui da je stara Magda otprije imala lojanica jedanaest na funtu, poe k stari-inoj daari da mu dade tih manjih lojanica. Magda se dugo opirala, ali joj brija ree: Ne ludujte, kumo! Ta valjda vas ja izdati neu. Te su vam i onako od starih preostale pa valjda neete da ih mii izjedu! Starica ne slutei zla poe na tanak led, a hulja okolin zatui je pred gradskim sucem da je povrijedila zapovijed slavnoga magistrata prodavajui manje svijee. I Magda morade pred sud. Pred sud! Kao da je otrovna strijela prosvirala stariino srce. Za svega svoga vijeka nije imala posla sa sudom, ni ivoj dui nije ni mrve ni kriva ni duna bila, a sad pod stare dane morala se doekati te sramote! Ja tujem zakon i poglavare, i sveta je dunost svakoga potenoga ovjeka pripaziti da se po gradu ne vrijea zapovijed slavnoga magistrata! - progovori pred sudom licum-jerni okolin.

7


Ne daj bog da svatko tako tuje poglavare kao to vi, majstore okoline! Ne budi ova ciganija vaoj dui na rovau, ali ta jedanaesta svijea sigurno vam nee posvijetliti u raj boji! - ree Magda. Druom rukom izmota starica iz kraja svoga rupca forintu, poloi je na stol pred suca, a dvije suze kao graak skoie joj na oi! A kad se je vratila u svoju daaru, bilo joj kao da su joj se svi kameni sveci iznad vrata crkvenih sruili na staro srce. Brijau je s te osvete nekako odlanulo, ali mu dua nije mirovala. Valjalo se jae osvetiti razlogu njegovih jada, valjalo se osvetiti staromu zlataru i njegovoj jedinici, Grginoj ne-suenici.

II.

Bilo je popodne etvrtoga dana po svetoj Trojici, a godita gospodnjega 1574. Nad goru i polje zagrebako bio se nadvio crn oblak, nadvio i sasuo na zemlju gustim dadom, kao da si ga noem prorezao. Nu zamalo jenjala ploha, uminuo oblak na ishod; plavetno ne-bo razgali se jasno i isto kao staklo, a sred neba lebdijae arko sunce raspinjujui zlatnu mreu gorom i dolom, krijesei se u tisuu kapljica trepteih na bujnom zelenilu. ist i vedar bijae svijet, vedra i dua ovjeja sred divotnoga svijeta. Kao da je ruka boja prenijela dio rajske pokrajine na zemlju, sijevala je savska ravnica, gdje zelena kao tanana svila, gdje uta kao eeno zlato, a sred ravnice Sava ljeskajui se kao srebrna zmija. Od ravnice na sjever nie se breuljak do breuljka osut jasnom vino-vom lozom, bijelim kolibama, vitim tornjevima, a od breuljaka dalje uspinje se pod ob-lake tajna i tamna gora zagrebaka, donekle nijema, ali u ovaj par iva. Pastirska pjesma od oblinjega humka, dah vjetria koji je tresao sa zelenih grana zlatne kapljice, klopot mlinskoga kola iz prodola, grlovite ptice to su plivale istim vazduhom i romon zvona crkvenoga - sve se to razglasje sloilo u divnu nepojmljivu glazbu, sve je opajalo duu neodoljivim miljem. Usred krila gorskoga, navrh uznosita vrka odbija se od sjene stoljetnih hrastova bijelo proelje staroga Medvedgrada, to stoji sred kitna perivoja. Stare tmune zidine osvjetla mu nedavno kraljevski graditelj Gierolamo Arconati18. Na omanim kulama titraju svije-tli klobuci kao zlatne jabuke u vilinjem vrtu, a na visokim prozorima igraju zrake ljetno-ga sunca. Ali u gradu, oko grada sve je zanijemilo. Tek kadto prekida tiinu gorsku kaplja pljus-nuv s visoke strehe na kamen ili munjevita lasta prhnuv ispod prikrovka u zrak boji. Jedna jedina dua kao da je iva bila u tom gradu - ali i ona je, re bi, snivala. Tik vrata samoga dvora zelenilo se na breuljku udo nevieno - imir-drvo19, debelo kao greda, rasprostirui guste, tamne grane, osute rosnim biserom. Podno zimzelena sjeae mu snaan, junaan. Tamna bijae mu put, crna kratka kosa, crna i dugaka brada. Vrh krupna i iroka nosa uspinjalo se iroko, uglasto elo. Ispod crnih oiju skoile jake kosti iz krupnog lica, a debele usne se stiskale - sve znakovi bistre glave, smjela duha, neodoljive volje. Iza zelenkaste surine provirivala junaka pr-sa, petnjake debelih utih izama zatisnuo u mokru cjelinu, lakte upro na koljena, a de-belu glavu pustio na prsa. ovjek se zamislio. Za asak pridignu glavu i zirnu u divotni

8


svijet. Lagani ga vjetri, miloduho ga cvijee uskrisi iz sna. Ljepota podno njegovih nogu obaja ga kao to posmijeh ljepote djevojke ublauje srce divljaka. Plamen crnoga oka prigasi mu se, usne se pootvorie, oporo lice sloi se u neki blagi sklad kao lice bolesnika kad kane u teku mu ranu blagi melem. Nijem je ovjek gledao, gledajui uivao. Kao nestaan leptir bludile mu oi gorom i dolom. Gle, na zapadu vsi se Susjedgrad nad Savom kao gorski or vrh klisa; nedavno je u njem pustio duu stari grenik Tahi20. Gle samoborskih kula; ondje stoluje prelijepa gospa Klara Grubarova. I dalje! Sred zelengore rumeni se o zaari tvrdi Oki, gnijezdo Bakaa, kao rubin u vijencu od smaragda. A ondje na ishodu sunca tone u sinjoj magli bijeli Sisak, vjeni svjedok hr-vatskoga junatva. Ali u tren munu mu elom munja, glava se osovi, lice namrti i bijesne oi zadjee se ov-jeku na jednom mjestu. Vrh brda Gria diu se tamne zidine, a od zidina vie etiri jake strae, etiri tvrde kule. U njih upire ovjek oi kano da ih hoe pogledom saei. Taj ni-an njegova gnjeva bijae - Zagreb. Oj da te ne bilo, prokleto krtovo gnijezdo! Koja te je prijeka srea vrgla meni na oi da bude zator momu rodu, da nam bude gori jad od osmanlijskog bijesa! Gle, kako se ti kukavni kramarii opasae tvrdim kamenom da im krupna aka ne razvali tacuna, ne rastepe papra. Da, da! I to cijeni se plemiem, pa dirne li koja pojaa ruka u taj osinjak, eto graje kao iz abljega legla, eto i na dvor njihove 'zlatne slobotine'21! Kranske mi sablje, ni uhom ne bih maknuo da se tursko kopito dotakne te gamadi, ni okom ne bih trenuo bio da je Gubec22 podavio svu tu ciganiju. Da ti puevi bar ostaju u svojoj kolibi, da svoji na svojem miruju. Ali da! Hoe im se moga Medvedgrada, da im lea budu si-gurna od medvjeda; hoe im se Kraljeva broda da mogu svojom kramarijom u Primorje, i ernomerca i Hudog Bitka23 im se hoe - ali polako, varoka gospodo! Za tu vau iroku i visoku volju crno u vam mjeriti, hudo vas izbiti - groba mi oeva, hou, ili ne zvao se vie Stjepko Gregorijanec24. Dugo premetale se takve misli u Gregorijanevoj glavi stiui se i nitei kao valovi brzi-ce rijeke. Ve se nagibalo sunce k Okikoj gori, a gorskim prodolima uljala se iz tamne ume tiha veer. Najedno ozva se iz hrastove gustine konjsko kopito. Gregorijanec pridigne glavu. Ne prou dva asa, a na gorskoj cesti pojave se dva vrlo razlika putnika. Odrpano, boso e-ljade ogrnuto platem od sitka, a pokriveno irokim eirom od aa, klipsalo je uzbrdo vodajui na uzdi kljuse na kojem se je njihao odebeo sijed gospodin u crno na popovsku odjeven i pod crnom ubarom - hrvatski kronista i zagrebaki kanonik Antun Vramec25. Vidim li zdravo! Dobar veer, admodum reverende amice!, poviknu Gregorijanec skoiv na noge i pohitiv starcu nizbrdo u susret. Eto rijetke sree mojemu grenomu krovu! A ta je tebe, preasni gospodine i prijatelju, snalo da se u mrak vere na kljusetu po gori i trai moje medvjee gnijezdo? Eno zalazi sunce, ve je i rosa pala, a veernja studen udi tvojoj sijedoj glavi. K tomu ima ovuda haramija26 tono uskoie od banove vojske, te bi lako mogli poljubiti zlatni krst, ali bi ga i pridrali za svetu uspomenu! - Vramec zaustavi konja, a Gregorijanec uze uzdu iz ruku odrpanoga voe. Pax tecum!27 , pozdravi starac gospodara medvedgradskoga sagnuv se malko. Dola-zim od kanonike vizite iz remetskoga samostana28; htjedoh ti svakako u podne doi, zato, ut e naskoro. Bijeli fratri dadoe mi ovog Jerka za vou, te se nisam bojao haj-duka, jer ako je Jerko i gluh i nijem, jake su u njega miice, a bolja drenovaa. Ali pravo

9


ree, sinko: zahladilo je, a ja starac nisam ti krna zdravlja. Zato ne predimo tude puno rijei - ve ajdmo pod krov, bit e o em govoriti. Po tim rijeima manu Vramec Jerku rukom, koji je dosada stajao kao kamen i motrio u-dnim okom Gregorijanca. Na mig kanonikov strese se dva-tri li puta i za tren nestade ga u ljeskovu grmlju. Stjepko potegnu Vramevu konju uzde te povede preasni teret uzbr-do do samoga dvora. Zakratko sjeahu gospodar i gost za velikim hrastovim stolom u velikoj, potamnoj sobi lijeve kule medvedgradske. Na stolu stajae debela votanica, a kraj nje staklen vr, pun-cat zlatolika vina. Gucnuv dva-tri puta, cmoknu starac jezikom i kimnu sijedom glavom. Vidjelo se da je za sada zadovoljan. A gdje ti je gospa Marta, gdje li tvoji mladi sokolii, Pavle i Niko? Marta pola je u Mokrice. Vele da je ondje blae nebo, jer ona boluje na prsima. Niko poe u pohode svaku mi Mihajlu Konjskomu29. Slutim da se kod gospe svasti nekakvi svatovi snuju. A za Pavla ne bih ti znao kazati kud se u ovaj par tuca, ima vie od nedje-lje dana te ga ne vidjeh. Zar se i za njega snuju svatovi? Bijesa! - Mari ti on za to kao to ja za fratarsku orbu. Leti po svijetu, bog si ga znao u koga se taj djeko vrgo. Divljak je, svojeglav, pa ide sve svojim putem. Pusti ga, kume!, odvrati mirei Vramec30. Mladost ludost. I mi smo takvi bili. Po vremenu se i ognjevit drijebac prikroti. Znam ja Pavla u duu. Nisam li mu kum? Dobra je srca, zdrava mozga. iv je dakako kao iskra iz kremena, ali bolji i takav negoli svana svetac, a snutra prokletac. Kako dakle vidim, sami smo? Sami!, odvrati Stjepko. Da ti dakle kaem zato zaoh u tvoje dvore, jer za alu ne dooh, doda Vramec va-no. Da ujem, admodum reverende amice! Za prvo, dooh po svojoj volji da se nadiem umskoga zraka, da se osladim lijepom vedrinom svijeta; jer - inter nos - moji preasni kolege u konzistoriju veliki su mrmljavci, a mene 'piskara i kroniara' osobito poprijeko gledaju, jer da pametnjak nee spisavati bajke. Valjda nekim ljudima pamet u trbuhu stoji, prikrpa porugljivo Gregorijanec. Dooh i zato da se naas otresem Zagreba, da Zagreba, toga legla jala i jada, brbljavosti i pakosti, gdje se krteni ljudi grizu ko nijema ivina. Nu neka! Priuvao sam im poseban list u svojoj kronici, kojega jamano nee djeti za prozor. Vivas admodum reverende!, zaskoi mu ivo Stjepko rije, iz due mi govori! Za drugo, nastavi kanonik vanijim glasom pridignuv lijevi kaiprst, za drugo dooh po drugoj volji. alje me preasni gospodin i brat Niko elniki31, prepot azmanski. elniki? Da, on. Ti zna naega bana i biskupa. I predobro!, odvrati Gregorijanec poneto ljutit. uro Drakovi uje gdje i ne slua, vidi gdje i ne gleda. Ti si po misli banovoj ugava ovca u stadu svete matere crkve. A on je -, planu Stjepko.

10


Miruj. Bijeli fratri iskitili su te pred njim kao posinka - sit venia verbo - ivoga sotone: da ih robi, da ih plijeni, da ne zna boga ni sveca. I to vele: da graanske snahe znadu naj-bolje kako dri estu zapovijed i vjeru svojoj zakonitoj drugarici, gospi Marti - La! Sve paklena la!, provali Gregorijanec zaariv se dovrh glave, da se je lasno po-sumnjati moglo da ta la pol istine veli. Mogue, odvrati Vramec mirno, lukavo motrei Stjepka ispod oka. Nu to spada pred tvoga duhovnoga lijenika, a ja tvoj ispovjednik nisam. Svakako vidi da nisi banu u volji i da ba ne bi pohvalio kapitulara koji bi na oi svijetu s tobom jednu pogau lomio. Ja dakako ne hajem za svaiju zlovoljicu, ali preasni gospodin Niko je plah, k tomu i velik gospodin koji bi htio jo veim postati. Mitra je kanoniku to i mlada djevojka momku. Srce njegovo voli tebi i tvome rodu veoma, ali se boji pred svijetom ti pruati ruku. Zato posla mene ovamo. A u koju svrhu? Sluaj! azmanski prepot primio je pisamce iz Bea, gdje se i o tebi pie. O meni? Iz Bea? A ta se pie? Dobro se ba ne pie, da kaem ne govori, osobito u carevu dvoru. A to su opet na mene smislili? Puno kojeta. Pro primo nasluuju da si urovao sa Gupcem, tono ga nedavno udno ovjenae na Markovu trgu, da si pod rukom vrkao kmete i male plemie na gospodu, pae im pomoi dodavao.32 Pro primo je to kukavna potvora, odvrati srdito Gregorijanec, da, potvora, preasni gospodine! Gregorijanec mi je ime i pleme. Velika sam moguan i imuan, kmet je smet, a kosturai i ljivari, ma imali sto grbova od oca naega Adama, nisu mi braa. Bilo je kadto te me obujmila jarost, kad me u jedan mah pritiskali i stari bijesnik Tahi i kraljev-ski sud i kukavci Zagrepani, pa i gospoda i Zrinjski i Bakai33; bilo je kadto te rekoh u zlovolji: jari de, Stjepane, kmetske kuje na gospodske vukove. Ali se ubrzo lecnuh i, grba mi moga, u pravi as odrekoh se 'muke puntarije'. Ali da i jesam, bi l' grijeio bio? Flectere si nequeo superos, Acheronta movebo. Kad te zaokupe ljudi, i paad je dobra na pomoi. Gregorijanec govorae sve veom estinom, srknuv kadto iz omane kupe, a kanonik sluae mirno, motrei ga. Pro secundo, prihvati starac, vele da zatiuje lutorske prodikae to ih je pokojni Ivo Ungnad - omen et nomen - dobavio u nae kraje na zator prave katolike vjere. Careva svjetlost ne bi ti toga upisala u veliki grijeh; Makso34 i sam nagiblje kriom na prokletu novotariju, ali to ti upisuju u grijeh Drakovi i druga dvorska gospoda, koji nemilice upaju taj smrdljivi dra iz njive Gospodnje. Ha, ha! Eto itave ludosti! Da sam lutor ili zatitnik lutorski? Marim ja za tu pasju lutor-tinu, za sve poganske pitole, homilije i nemilije kojim su nas nuali iz Nrnberga i Tbingena35, koliko za bradu turskoga proroka. Ako sam i grenik, tvrd sam katolik. Pi-taj ti na primjer gospodu Zrinjsku, tko se krsti po zakonu prevjernika fratra virtember-koga, tko li uvlai tampanu kugu iz zemlje Njemake? Ni ja sam ne vjerujem da udara lutortinom, jer me ne bi vidio pod ovim krovom da je postao spiljom zlotvora. Nu nisam svrio. Pro tertio: Vele u Beu - a to je najvei tvoj gri-jeh pred njima - da Stjepan Gregorijanec, taj uveni i vieni junak, dri sablju u koricama gdje bi boji kraljevinu gazi, da Stjepan Gregorijanec iz zasjede baca klipe pod noge jas-nomu nadvojvodi Karlu36 to ga je carska svjetlost imenovala zapovjednikom kraljevine;

11


da isti Gregorijanec spletkari proti krajikim generalima, kojino dooe da nas obrane od turskoga ropstva. To vele o tebi u Beu. To li?, skoi Stjepko jarostan te se zaleti u gnjevne rijei: Ne udim se avrljanju be-komu, niti sam glupak da ne izbrojim na prste da me ni naa ni beka gospoda nisu upi-sala crvenim pismom u svoj koledar. Nisam puzavac niti se ne umijem klanjati na pa-njolsku. Ve i to im se ne mili; ali ne spletkarim, ve mirujem svoj na svojem, pa eto ti klevete. Znam ije je to maslo! Ferko Tahi porodi ove paklene tube u svojoj gujskoj dui, ne vidjela raja bojega - Ne blazni!, zakri mu Vramec rije. Da, on! Jo i sad, gdje mu je bijes digao neistu duu, jo i sad grize me otrov to ga je za iva na me izrigao bio. esta evo tee godina da me je tuio carevoj svjetlosti u Be, da su me roili u Poun pred kraljev sud37, a zato? Jer sam branio pravo svoje punice Urule, materinstvo svoje ene, gospe Marte Henningove, jer nisam dao da opaki ljudoder Tahi ne pograbi svega Susjedgrada. Huckao je na mene i kramarsku tenad zagrebaku te di-goe snova na mene pru da je Medvedgrad njihov i sve moje imanje da je njihovo, prem-da imam na pismu i pod kraljevskim peatom da je sve to blage pameti kralj Ferdinand darovao na vjena vremena mojemu pokojnomu gospodinu ocu Ambrozu i po njemu njegovu ostanku38. Da zaboravim kako su nae pleme osramotili, moga oca s podbanstva skinuli, da je od alosti umro. Tko je tomu kriv? Tahi. A lani, kad mu je ve dua na jezi-ku bila, a vrag u kostima sjedio, nije li moga roenoga brata Baltazara bockao te bockao, dok taj slabi sebe, mene i sve Gregorijanevo pleme pogrdi bijedei me u javnom zboru stalia i redova nae kraljevine u Zagrebu, da ga radim prevariti za njegov dio oinstva39. A zato? Jer sam htio pol Medvedgrada zaloiti Krsti Mukuliu da popravim nae gos-podarstvo, propalo sa velikoga troka za etovanje na Turke i za pravdanje sa svjetskom i duhovnom gospodom. Sve, sve smisli i skova ona stara zmija da me satre, da me uniti. A ja da se ne ozlovoljim. Strijela mu boja sunula u grob! - Od estoka govora nadimahu mu se prsi, stisnue ake; jezik mu zape i, savladan jarom, klonu na stolac. Ne huli boga!, progovori Vramec dignuv ruku. Veli da si katolik, a ja ti velim - da nisi kranin. A ta bjesni proti mrtvu imenu? Tahi preminu! Naoi samo, admodum reverende amice!, odvrati Vramcu gorko Stjepko uprijev glavu na ruku, naoi samo. Njegov zlopaki duh u slubi je velike gospode - a navla ure Dra-kovia, a oni zalijevaju pomno otrovno drvo mojih jada to ga je Tahi zasadio bio. To ti je izvor bekoga govora. Izai dakle na vidjelo svijeta; u tebe je volje, snage, duha. Dokai im jasno da lau koji na te kleveu; jer se veli: tko uti, taj muti. Neu. Ne marim to su se na me iskivili, a da i marim, kakova hasna? Lai na potenja-ka: 'ovjeka je ubio!' A potenjak operi se te izii ist od suda, kleveta e vazda odjeknu-ti: 'Ubio!' A ne nuka l' te nita da se lati rada, a okani nerada? Nita. Sve me nuka da se okanim svijeta. Ve moga gospodina oca Ambroza gnjavili su i davili, skinuli s podbanske asti, a davili, kako to prije rekoh, i mene. Je l' vrijedno sab-ljom udarati na tue lavove kad te jedu domae muhe i komari. Je l' vrijedno na kocku stavljati glavu za ljude koji e ti meutim raznijeti krov? Nije. K tomu i nevolja u kui. Gospa Marta mi gine dnevice kao snijeg o suncu. Mrzna je i udljiva; posti i moli, moli i posti. Niko, mezimac majin i majina je prilika - mrtvo puhalo - od zapeka nikud van

12


do kecelje. A Pavao - starija mladica Gregorijaneva roda - prevrtljivac, svoje glave, svoje volje, a vrela krvca. Do mjeseca popeo bi se da mu prisloni ljestve. Vrela krv, veli, zakri mu rije Vramec, roeni sin svojega oca. Vara se, veleasni. Nije Pavle to sam ja, to jest, to sam bio. Ako sam vrele krvi i tvrde volje, nisam muke troio uludo. Sve moje silovanje, sve napinjanje ugaalo je jednoj svrsi - slavi i koristi mojega plemena. Imanje nae iznio sam sabljom iz nokata lakomih susje-da, i to skupih ja i pokojni mi gospodin otac, miljah da e mi uvati i razmicati sinovi. A na alost obumire mi staro stablo. Pavle glavinja svijetom gledajui svagda u oblake, vrluda stranputicom, a za enidbu ni da uje. Rui se moja kua, rui. Izim toga i jad van kue. Kako to misli tvoja poglavitost?, zapita zvjedljivo kanonik. Kako? Poslovi ne teku strujom kojom bih ja broditi htio. to se po kraljevini naoj radi, nemili mi se. Ta gledaj Drakovia! Mudar je kao knjiga, gladak kao mletako staklo, sladak kao ciparsko vino koje e ti pamet prevariti. Brljan je on tono se svaega hvata, svuda propinje, ali nije hrast da stoji o sebe, da zaustavi buru koja je saletjela Hrvatsku. Odvie ugaa dvorskoj gospodi, odvie pie u Be. Ja - ja mu ne vjerujem, banija nije mu nego stepen da se popne vie i vie. Nije li lani postao od zagrebakoga urskim bisku-pom? emu to? Pazi li on korist i slobotine hrvatske i slovinske gospode? Ne vjeru-jem.40 Dok je Frane Frankopan s njime zajedno banovao, vjerovao sam, jer je knez mod-ruki bio dua kao staklo, a junak bez para. Da, onda bijah i ja krilat zmaji, i gdje god se banska zastava vijala, ne pomoli Turin dva puta preda mnom glave. Kao arkaneo a-vole iz neba tjerao je Frane Turke iz zemlje, te ne prozvae ga uludo 'titom hrvatskim'. I ne bijae nekim te nekim u volji. Sudi li da je njegova smrt ist posao? Kad mu od mala ira za uhom otekla glava i on junak zaglavio kukavno u Zagrebu, u postelji. Vele, lije-nik da je tomu kriv. Bog zna.41 A tko sada zapravo banuje? Drakovi? Ne. Nadvojvoda Karlo i njemaki generali. A emu Karlo, kad nam je ban po zakonu vojskovoa? emu svi ti Pappendorfi, Halleki i Teuffenbachi42, kad znadu hrvatska gospoda sama voditi svoje ete? Da nam budu na pomoi i oni i njihova tajerska vojska? Hvala im. Za zidi-nama, za oklopom, pod gvozdenim loncem ele junaka da se zemlja trese od tih abara i cifraka43, nu virne li alma iza grma, pomozi boe! Turin ne vidi nego lea tih muketi-ra i arkebuzira, a vi Hrvati gubite glave, dok se oklopnici napale vaih sela i napitaju va-ega blaga, dok kus po kus nae banovine ne strpaju pod svoju komandu. Nu evo se za-brbljah. Ukratko, dosadilo mi, razjadilo me, te se odbih od svijeta u svoje gorsko zakloni-te; neu da igram u tom kolu. A ti budi na!, zaskoi mu veselim licem kanonik rije, koji je dosada vrebao otro na svaku rijecu gospodara medvedgradskoga. Va? iji? Tek tebe vidim pred sobom!, zapita Stjepko podignuv glavu i u udu motre-i kanonika. Da, na, odvrati Vramec odrjeito dignuv se na noge. Ima vie hrvatske i slovinske gospode duhovne i svjetske koja isto nasluuju to i ti, koja ne cijene grijehom s ega te dvorska gospoda bijede. Imanje i vladanje gine staliima i redovima hrvatskim iz ruke, tui generali hoe da istisnu velikae, hoe da nam kraljevinu poseljae, a onamo ne da nam turska bujica da odahnemo. Dogorjelo je do nokata. Kani se bezdjelice. Budi na.44 Ne iskuavaj me, veleasni oe! Ja u kod kue da branim svoje, a svatko neka radi to i ja, odvrati odrjeito Gregorijanec. Cijenih te mudrijim. ekaj dok se plamen dohvati susjedove kue, pa onda gasi svoju! Za korist i slavu svoga plemena radi? Lijepa rda od nerada. Lijepe slave gdje ti ra

13


sablja. I nijemo zvijere zavue se u svoje duplje pa misli: 'uvam si kuu!' Ako je brod zabrodio krivom strujom, valja krenut kormilom i tomu se hoe jake volje, a jake volje si ti. Da pokusimo sklonuti carsku svjetlost ne bi li makla tajersku komandu da se ne po-javi drugi Kazianer. Da kuamo sami voditi vojsku, a vojskovoa da nam bude ti! Pusti me!, odvrati oklijevajui Gregorijanec. Jo jedno. Zagrepani udarie pravdom na tebe da ti otmu Medvedgrad i Kraljev brod. Zamalo pui e sud. Kraljevski suci prevru, ujem, stara zagrebaka pisma. Bog zna nemaju li Zagrepani titulum juris? Nikad!, zaviknu Gregorijanec skoiv na noge, moje je pravo jasno kao sunce na ne-bu! 45 Sud znade to je pravo. A kod suda kraljevskoga ima dosta naih prijatelja. Budi na!, navali Vramec ponudiv Stjepku desnicu. Va sam!, odvrati Gregorijanec poslije aska uhvativ starevu ruku. Amen!, doda kanonik. Uto je i zanoilo bilo. Skoro utrnu se i zadnja lu na Medvedgradu. Kanonik snivao je u svojoj lonici vesele sanke. A Stjepko stajae dugo do prozora kule, piljei u to tamno no-no nebo da doeka svoju sretnicu zvijezdu.

III.

Od sastanka na Medvedgradu ne bje minula ni godina dana. Vedro osvanu urevo. Polja se osula bujnom strni, drvee i ivice bijelile se punim cvijetom. Nebom polijetali gdjegdje rumeni oblaci kao udne ptice iz neznanih krajeva; lasta sjedei na strehi previ-jala glavicu te pozdravljala cvrkuui lanjsku domovinu. Mirno se valjala Sava svojom maticom, zadijevajui se gdjegdje u gusto vrbinje na pjeskovitoj pliini ili pljuskajui o dno ribarskih kukavnih koliba. Ne bijae tada ni Savskoga mosta ni Savske ceste. Od Siska idui put Zagreba trebalo je preko vode prijei Kraljevim brodom nedaleko od gradskoga sela Trnja. Prijevoz taj drahu tada Gregorijanci; bio je podalje i manji prije-voz po imenu Grguriev brod, ali je svijet volio prelaziti velikim, jer je Sava od pameti voda varava. Ujutro ureva dne dokasa do Kraljeva broda zelenko, a na njemu mlad junak. I konj i konjik su od puta sustali bili. Zelenko je poniknutom glavom prebirao lijeno noge, premda se vidjelo da nije cigansko kljuse, a konjanik je zamiljen pustio da ga konji nosi po svojoj volji, premda su u njega bile ostruge otre i velike. Mladiu jedva bijae dvadeset godina. Lice blijeano, plemenito, kosa odugaka, crno-manjasta, brii mali, elo visoko, a sjajne plavetne oi pod tamnim trepavicama dvije ive zvijezde da ih nije mutila neka sjeta. Mladi bijae lijep, snaan, a ljepi od nebrige i sjete. Naherio bje kapu kunicu na uho, a orlovo pero treptjelo mu je za kapom. Haljinu od plavetna sukna sapinjahu velika srebrna dugmeta, a uske hlae od vinjeve boje savi-jahu se oko jakih listanaca. Niz iroka lea padae mu teka, crna kabanica, pod grlom sapeta zlatnom sponom. O boku visila mu je sablja krivoija, a za pojasom od ute mle-take svile stajala mala puka, srebrom okovana. Takav bijae mladi.

14


Dokasav do broda stane, osovi se na sedlu pa zaviknu glasovito: Oj ljudi, otisnite! Umah ispadoe dva ovjeka iz kolibe na drugom brijegu pa bre u lau! Ne proe da si mogao izmoliti dva Oenaa, i brod se zadje u pijesak pred mladiem. Pomoz bog, ljudi!, doviknu im mladac i propev zelenka skoi kao strijela u brod. Da bog pomogne! Vi li ste, vaa milosti?, odzdravi mlai brodar uprijev veslom. Neko-liko asaka proe mukom i eto mladia na zagrebakom brijegu Save. Tude je malko po-stojao gladei zelenku grivu, napokon e brodarima koji se klanjahu do zemlje, ne traei zaudo ni dinara brodarine. A kako vi, ljudi? Hvala na pitanju, vaa milosti!, odvrati mlai, krupan ljudina. ivi se. A ti, stare Mijo?, okrenu se mladac starijemu, krezubu mutljaku bijele kose i sivih oi-ju. Kako ti mrea? He, he, odvrati starkan glupo smijeei se, soma ni za svetak, a bjelice jedva za petak. Sava je bila, da oprostite mladi gospodine, do sada mutna i jaka. U Kranjskoj je negdje kia ila na rukave pa se riba odbila. Kako na gradu? ta radi gospodin otac, ta li gospoa majka? Ne ima na gradu nikoga. Gospodin stari od nedjelje preao preko gore u goste, a milos-tiva gospoja jote sjedi u Kranjskoj, odvrati mlai brodar. U ovoj par zatutnji zrakom gromoran, lagahan zvon. Od Zagreba razlijegalo se veliko zvono Svetoga Kralja. Sva trojica krenue glavom put Zagreba. ta je to?, zapita u udu mladac. Svetkuje li se danas kakav svetak? udna nekakva svetkovina!, prihvati luckasti starac. Pokopeva Jana iz Trnja mi je za to govorila, a njoj opet sestri joj, pan kod gospodina prepota. Nekakvoga turskoga popa pale na Kaptolu. Samo mi je udo da mu za pogansku duu zvone velikim zvonom - ako nije moebit turski kanonik!, doda starac. Bit e tako! Zbogom ljudi!, nasmijei se mladi, bocnu zelenka i pojuri prema Zagrebu prije nego se brodari na pozdravu zahvalie. Mlai od njih zae u kuu, stariji blejio je za mladiem podugo, ali napokon otklima i on u kolibu sve glavurdajui, sve razmiljajui o turskom kanoniku. Kao munja proleti mladi kraj vrtova Petrinjske ceste, doleti do Harmice, a odavle Kaptolskim vratima na Kaptolski trg. Ali tu je i bilo ta vidjeti. Svijeta kao graha, od bis-kupskih tornjeva sve do fratara. Mravom je tu vrvjelo i staro i mlado, i ensko i muko, i gospodsko i kmetsko, na konji-ma i pjeke, sve viui, maui, preklapajui i gurkajui se. Tu se je zibao na konju naka-zni, grbavi suban Gao Alapi46, a uz njega podban Ivan Fori, prabiljenik Mirko Peteo i mnogo hrvatske i slovinske gospode sve na konjima, sve pod kalpacima, a meu njima kao bijela vrana pod irokim eirom sa crnoutim perom njemaki general Herbert Au-ersperg47 - zvjedljivo obraajui oi prema gvozdenim vratima lijeve kule biskupskoga grada. I varoka gospoda bjehu dola, navlastito se je irio meu graanima plemenitoga grada Ivan Blaekovi48, krupna ljudesina, po zanatu kova, a po asti gradski sudac, te su drugi purgari sluali vrlo pobono njegove velevane rijei kojih je pratio neobinim mahanjem ruku, sve kaui na kuu to je stajala kraj biskupskoga dvora, gdje je negdje stajala upna crkva Sv. Marka, a sada stoji biskupsko sjemenite.

15


Podalje od dvora pod lipom kraj Kaptolske vijenice zabavljala se hrpa ljudi vrlo ivah-no. Da! Tako je, velim vam, stade perorirati ovuljak stojei na praznoj bavi. Vjerujte meni! Ja se u te posle razumijem, jer nisam samo vas zagrebake kramare brijao. Pismen sam ovjek, pa sam sluio pod zastavom bana Petra Bakaa. Na, gled'te brazgotinu! - Kod Ivani-grada - uli smo, uli!, zaskoi mu rije omani Bla takor, glavar ceha tesarskoga. Govorite, govorite, kume Grga, prihvati suha pekarka Tihodika49 iz Popovske ulice, sluala bih vas po cijeli boji dan gladna i edna. Ergo, nastavi Grga okolin, taj nekrteni Antikrst, koji je eno u onom dvoru stanovao, stavio je sveto evanelje pod noge, dao si je obrijati grenu glavu - jer si pogani i glavu briju, ja to znam - i postao Turin. uvaj nas bog svega zla!, uzdahnu debela mesarica Barinkinka50 sa zorolikim nosom, da mojemu Mati ue u pamet obrijati si glavu, iskopala bih mu oi. Vidi, vidi! doda hladnokrvno, klimajui glavom, kiljavi bubnjar urica Garuc ili biskupska palica. Ljudi vele, prihvati okolin, da je Franjo Filipovi - Na ovo ime prekrstie se sve babe. Da je Franjo Filipovi, opet brija, kao kanonik i kapetan sa kaptolskom vojskom imao uloviti Turke kod Ivania. uli smo, uli, upade takor51. Vidi, vidi!, zijevnu bubnjar. Uloviti Turke kao u stupici mie. Ali da! Teke ga brige! Nisu oni ili na njegovu, ve on na njihovu slaninu. Kaptolsku vojsku isjeckali na kobasice, a finoga reverendissimusa k sebi na konja pak ravno k turskomu caru. Car mu je dao sto centi suha zlata, dvjesta rali zemlje, zidanu kuu i zavrtnicu i trista ena, jer Turinu nije jedna dosta. 52 A nama i jedna suvie, doda hladnokrvno takor. Pomozi nam sveta Gospa Remetska!, prekrsti se suha Tihodika. Kad bi moj stari imao takav turski apetit, kuhaom bi ga pameti nauila, doda debela mesarica. Vidi, vidi, zaklima bubnjar. I zatajio Boga i sve svece i postao Turin, ree okolin. A danas e ga suditi, jer da znate, taj poganin postao je i oficir, i kod Siska i Krievaca dao je sto naih nabiti na ko-lac. Danas e ga suditi - toga lopova. Samo da ga imaju. Ali se vrag ne da. Da su mene poslali do Siska - tu se iznenada zaustavi brijaev brbljavi jezik. Oko mu se bilo zadjelo na blijedom mladiu to je sjedio mirno na konju zelenku. Gle, gle!, nastavi brija, eto uda! I mladi gospodin Pavao Gregorijanec dojezdio je na zelenku da se nauije te komedije. U koga bijesa pilji oima? Aj, aj! Vidite li, u Krupievu Doru. I ta gizdavica je dola sa starom vjeticom Magdom. Kako se je cura nauurila, ali ide vrijeme, bit e je jo za dinar! Da, bit e - Zbilja, hoete l' mene za debeloga svata, kume Grgo?, zapita kroz smijeh takor. Brijai pocrveni kao rak i spremao se kovau svojski odrezati, ali na alost ostade sam na bavi, jer svjetina krenu prema drugoj strani. Od Kaptolskih vrata zatropotali teki koraci. Filipovievu dvoru primicala se eta jakih momaka pod gvozdenim kapama, crnoutih rukava, a na ramenu im teke gvozdene

16


glunte. Bijae to kumpanija carskih njemakih muketira, a vodio ih je kapetan Bla Per-nhart53. Doav do dvora razmae eta svjetinu i prostor pred kuom ostade prazan. Ali za jedan as podie se sred te istine lomaa, podalje drvena prodikaonica. Trei put zazvoni veliko zvono Sv. Kralja muklim, turobnim glasom. Svjetina zamukne mukom. U tinji as otvorie se gvozdena vrata biskupske kule, a iz njih se izvali udan provod. Naprijed etiri kaptolska trubaa u plavetnim dolamama, a za njima bijeli re-metski fratri sv. Pavla, redovnici sv. Franje i sv. Dominika, zatim asni kaptol zagrebaki i azmanski nosei pred sobom raspelo zagrnuto crnom koprenom, drei rukama pre-lomljene votanice. A najzad u crnoj halji i pod bijelom srebrnom mitrom, duge crne brade, malena stasa izie knez uro Drakovi, biskup zagrebaki i ban hrvatski. Poniknutom glavom, laganim korakom micao se provod oko Kaptolskoga trga, pjevajui gromornim glasom Miserere! Napokon stade povorka pred dvorom kanonika izdajice. Tri puta zaorie glasne trublje. I pope se na propovjedaonu preasni gospodin Bla iprak, kanonik stolne crkve zagre-bake, te stade itati za mrtve tiine veliko pismo ovako: Mi, ura Drakovi knez trakoanski, po bojoj i apostolske stolice milosti biskup crkve urske i zagrebake, komornik Nj. ces. i kr. svjetlosti Maksimilijana II, cesara rim-skoga, kralja ugarskoga, ekoga itd., kao i ban kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije svim vjernim, kojih se dostoji i pred ije lice taj na otvoreni list prie, pozdrav i blagos-lov. Prva je naa pastirska briga da due, vjerne naoj svetoj katolikoj vjeri, branimo oda zla vjenoga, da ugave ovce izluimo iz istoga stada, da korov iupamo izmeu plod-ne penice. I stoga nam se oinsko srce kruto raalilo kadno razumismo da se je Bogu nemili i vragu mili Franjo Filipovi, prije kanonik zagrebaki i zatonik svete matere crk-ve, bivi zarobljen kod Ivani-grada od nevjernih Turaka, pogaziv zakon boji i ljudski, zatajiv Boga trojedinoga i boja svetotajstva, izdav svetu crkvu koja ga je posvetila i ma-terinsku zemlju koja ga je na svijet rodila, odmetnuo od svete vjere nae i podao se pod jaram vjenoga prokletstva primiv nevjeru tursku i nadjenuv si pogano ime Mehmed, te zlotvornom rukom vodi nevjerne ete u ove kraljevine i paklenom himbom unitava rod svoj i domovinu svoju. Slijedei mi stoga pravdu vjenu, koja dobra nagrauje a grenika kara, slijedei svete kanone, reenoga Franju Filipovia apostolskom svojom vlasti goni-mo iz krila svete matere crkve, iz opine ovih kraljevina, ter skidamo s njega sveti red; i da je proklet i on i njegovo pleme; proklet onaj koji ga hrani i brani; prokleto mu ime i sjeme, hranio ga jad i glad, pratila ga tuga i kuga; voda ga utopila, zemlja ga prodrla, grob mu izbacio kosti, a vjetar mu raznio pepeo. I kao to se prokleta dua pali u paklu sa Judom Ikariotom, tako neka sage i satre krvnik njegovo imanje i stanje, i kao to se njegova nevjerna dua otkinula od vinograda gospodnjega, tako sharaj pravedni gnjev sve njegove vinograde, njive i polja. Proklet bio navijeke. Od uasa protrnu svjetina. Grozna pjesan Miserere zaori snova, a s visine crkve Sveto-ga Kralja zajeca malo zvonce kao zdvojno naricanje proklete due. Na uzvieno mjesto stade biskup da blagoslovi puk. U tren klekoe svi. I opet zatrubie trublje. Kad ali izae iz mnoine zagrebaki krvnik sa etiri momka. Potpirie lomau. Drui gledae Dora taj strani prizor, a Magda stojei kraj nje aptala je zaklonjenih oi-ju litaniju. Ali Pavao Gregorijanec nagnuv se na vrat svoga zelenka nije vidio ni biskupa ni krvnika, nije uo ni zvona ni mrtvakoga psalma. Sva mu se dua skupila u oima, a oi nikud od zlatarove Dore.

17


Sad razvali krvnik sjekirom Filipovieva vrata. Pohiti u kuu, a momci mu stadoe kuu mazati crnim vapnom. Plaho je ekala svjetina ta li e biti. Otvori se prozor prvoga sprata. Eto krvnika gdje pokazuje svijetu sliku izdajice. Evo vam Jude Ikariota!, zakrijeti krvnik probodnuv noem na slici srce Filipovievo. Razderi ga, sagi izdajicu, zaurla bijesna svjetina diui ruke kao da se hoe dohvatiti prokletoga kipa. I podignu krvnik sliku uvis i tresnu njome u lomau tono je buktila pod prozorom, da je tisuu varnica kresnulo u zrak. Proklet bio izdajica!, zaruknu mahnito ljudstvo. Kao bujica srnuo narod prema Filipo-vievoj kui, psujui, kunui, urljajui, vritei kao to hijena kad se zaleti na plijen. Ba-dava odbijali carski muketiri bijesnu navalu svojim gluntama. Za hip klonue od juria; puk ih otplahnu kao to divlja rijeka uvelu granu. Narod provali u dvor, razvali, satre, uniti sve do trunka to mu dopade aka. Razmrvi prozore i vrata, i hrui i hahaui bijesno pobaca iz prozora na lomau sve to je nekad Filipovievo bilo. A po trgu okolo lomae cika i vika. Bijesom omamljeni narod skakao je gurkajui se i vi-ui. I odrpani njemak Jerko obraao se kao bjesomuan na jednoj nozi vrtei na dreno-vai kanoniku kapu. Sve je vrilo, kipjelo, kljualo - kao da je navalio sudnji dan. uj! Zavrisnulo. Svjetina grne u klupko. U kraj! Pogibosmo! Od lomae kresnuo oga-rak, pao na Alapieva konja. Alapi o tle. Prope se konj, griva mu gori. Kao da ga je vrag poklopio, srta u vrtlog plahoga puka. A za njim drugi konji prkosei uzdi. Rasklanja se puk. Pue trgom istina. Po njoj juri opor paklenih atova, a pred njima vranac s plamte-om grivom. Pred oporom bjei djevojka mlada i lijepa. Klonu k zemlji. Sad e je zastii paklena hajka, sad e je zgaziti. Jao!, razlijegalo se je pukom, propala je sirota! Ali kao strijela doleti s jedne strane mladi junak na zelenku, sagnu se k djevojci, uhvati je za pas i dignuv je na sedlo odjuri prema Kaptolskim vratima. ivio, junae!, klicae svjetina za njim, ali ga je nestalo bilo. Hajka primiri se, provod razie se, a i svijet poe svojoj kui. Putem govorili su ljudi da su konji zgazili nekoga njemaka kojino htjede priskoiti u pomo djevojci. Reklo se da je ostao mrtav na mjestu. Na Kaptolskom trgu dogorjevala lomaa i dvor Filipoviev pust, omrljan crnilom zjao je kao udna neman - strana opomena svim izdajicama krsta i roda svoga, a crna uspome-na izdajstva i pravedne osvete spominje se jo i danas rijeju crna kola54. Pavao doe sa spaenicom svojom do vrela Manduevca na Harmici55. Ustavi konja ne znajui kamo s djevojkom. Nije joj znao ni za kuu ni za ime. Bez svijesti, blijeda leae mladica u njegovu naruju. Jedva je disala, tek grevito treptanje vjea odavalo je da ima u djevojci jote ivota. Raja mi, lijepa je - iva prilika usnulog anela, apnu mladi motrei jadnu krasnicu. Ali ija je, ije li kue? Uto prolazilo nekoliko graana brbljui o dananjem sudu. Ej, potovani metre!, dozove Pavao jednoga od njih, bi l' mi znali kazati ija je ova nesretna mladica? Kako ne bi. To vam je Dora Krupieva, milostivi gospodine!, odvrati graanin. Ki staroga zlatara kod Kamenih vrata, vaa milosti!, doda drugi.

18


Ve htjedoe potovani metri udariti u hvalu mladoga neznanoga junaka, ali im Pavao kratko odree: Hvala i zbogom!, te zagrabi sa svojim lijepim teretom put Kamenih vra-ta. Za vratima u Kamenoj ulici lebdio je pred niskom zidanom kuom sred vrta velik prs-ten od mjedi. Pavao stade. Oj, gdje je gospodar Krupi?, zovnu mladi. Na vrata ispade starac. Problijedi. eki mu pade iz ruku. Za ime boje! Dorka! ta je!, kriknu od straha metar. Mirujte, metre! Donijeh vam kerku! Moglo je zla biti, ali je hvala bogu dobro. Snebila se. Tarite joj slijepe oi octom. Na ove rijei spusti Pavao kerku njeno u oevo naruje. Mladica uzdahnu, rasklopi oi, pogled joj zape na Pavlu; - i opet zaklopi oi. Ali mil-, zapoe u udu starac drei ker. Zbogom, metre!, oprosti se mladi i odleti bez traga. Izie iz Novih vrata i krenu put gore. Kod mlinova gdje se zakree k Sv. Mihalju56 zasti-gne na umskoj cesti etiri ovjeka. Nosahu na granama sumrtva ranjenika. Kamo ljudi? U Remete!, odvrati jedan, nosimo Jerka njemaka. Jutros na Kaptolu htio je ispod ko-nja izbaviti djevojku. Pa se je lud sam spravio pod kopito, doda drugi, nemilo ga je uhvatilo, jedva e pre-boljeti; sva mu je glava krvava. Ne bilo mu se mijeati. Ponesite ga samo bre u Remete, prihvati Pavao, i zaka'te od mene, Pavla Gregori-janca, lijep pozdrav gospodinu opatu. Pa da se vida Jerko to bolje znadu. Njihova briga, moj dug! I hrlo udari u goru. Poniknuo glavu. Mislio i mislio, a svaka misao bijae mu - Dora. Bilo je u no za urevim danom. U malenoj komori leae Dora mirna i tiha. Kadto bi krenula glavom, kadto premetnula ruke. Kraj nje uila je zaplakanih oiju Magda pilje-i u malu uljenicu i molei. asomice svrnu okom na Doru i pogladi joj raspletenu kosu. I starica stade koriti se sa-ma. A gdje mi je luda glava bila. Bilo li kuma sluati i Doru meu toliko svijeta povesti? Joj, kad ju je tiina otkinula od mene - moju dragicu, kad je pala pred konja, tu stisnu starica oi - kao da mi srce bilo pod kopitom. Ne, toga straha ne bih vie pretrpjela ni za bano-ve dvore. Ali hvala bogu da je i tako, te je Bogorodica poslala svoga anela, jer smrtan ovjek to nije. Samo dok se Dora pridigne! Zagovorila sam je remetskoj majci bojoj. Pa emo ja i ona na zagovor. Samo dok se pridigne. Kumo! Draga kumo!, progovori slabim glasom Dora. ta je, duo? Vode, kumo! A kako ti je, duo? zapita stara primaknuv kupu k Dorinim usnama. Ne znam ni sama, kumo! Zlo i dobro mi je! Obujmilo me. Neto mi grlo stee, a taknem li se ega, stine mi krv. Glava mi gori - n popipaj - gori kan ivi oganj - a srce hoe da mi skoi iz njedara. Ali kad zaklopim oi, ah kumo draga, voljko mi je i milo kao da me zib-lju aneli boji, mirno mi protjee ilama topla krvca - mirno, lako lagacko kuca srce, a kroz drijem smijei mi se lice -

19


Teko zajeca blijeda mladica, ivo oklopi ruke oko Magdine ije i sasu rijeku vrelih suza na stariine grudi. Bog mi pomozi, kumo. Poludjet u. Starica onijemila. Debele joj suze kapale niz lica. Pogladi Doru drhtavicom rukom, polju-bi je u elo. Umiri se, dijete, vruica je. Da, vruica koju svaki nas tek jednom za svoga vijeka outi - ljubav.

IV.57

Stari kraljevski grad Zagreb, ili kako mu veljahu sami graani: Slobodni, plemeniti va-ro zagrebaki na grkih goricah - bijae u esnaestom vijeku lica posve drukijega ne-goli za potlanjih vjekova. Zagreb bijae tvrava, pae u Zagrebu - kakva ga danas bro-jimo - bilo je vie tvrava. Pod kraljevski grad ila je sva zemlja meu Savom i potocima rnomercem i Medvednicom58, a sred toga zemljita plodna i iroka uspinjala se pred-straa gore zagrebake, brdo po imenu Gri. Na tom brdu stajae ovjenan jakim zidi-nama - stari Zagreb, iliti gornji varo, pravo obitalite grikih graana. Podno Gria, tj. u potlanjem donjem gradu skoro i nije bilo kua - ve sve polje, vrt i ikara. Jedino oko upne crkve Sv. Margarete stajala naseobina Ilica59, seoce od nekoliko kukavnih drvenja-ra. I potlanji trg tridesetniki ili Harmica, gdje su obiavali paliti vjetice, nije bio nego movarna ledina, samo kod vrela Manduevca bijelilo se nekoliko zidanih kua poznatih u staro doba pod imenom Njemka ves. Sam grad pako bio je zidan u trokut60. Juni mu zid, tj. prema Ilici, iao je od istone kule brda kraj staroga kraljevskoga dvora ili potlanje jezovitske kole61 i kraj samostana do-minikanskoga62 sve do kraja zapadnoga, gdje se i opet uspinjala kula; odavle se sputao zid nizbrdo do Mesnike ulice, gdjeno stajahu Mesnika vrata63, branjena od tvrda streli-ta i dva gvozdena topa. U pol junoga zida virio je u svijet visoki pazitoranj, a u njem tanko zvonce Habernik, koje je dojavljalo gradskim vratarima kad treba otvoriti, kadli zatvoriti vrata, ili bi u as pogibelji pozvalo zagrebake graane pad oruje.64 Kraj tornja dolazilo se iz grada na zid kroz vrataca, po imenu Dverce65, do kojih stajahu dvije male oble kule. Tu bijae gradska pukarnica, tj. tu su graani uvali velike tuke, mu-are, brkate gvozdene puke i arkebuze66. Sve brdo pod junim zidom bilo je osuto vi-novom lozom, samo od Dveraca sputala se strma stazica do dna brda. Od Mesnikih vrata dizao se zid do tvravice ili branita Sv. Blaa67, a odavle du Visoke ulice sve do Novih, poslije Opatikih vrata68. I na toj strani branjae grad visok toranj i drveno bra-nite po imenu Arel. Tu bijae gradska praharnica, tj. kua za streljivo. Odavle je iao zid du Biskupske, poslije Opatike ulice69 sve do tornja kraj Kamenih vrata70, a od vrata sve do jezovitske kule. Sve brdo od zapadne strane zida do Medvednice bijae pus-to, obrateno ikarom, samo se vijugao nevaljao put od Harmice do Kamenih vrata tono ga praunuci starih Griana okrstie Dugom ulicom. Nu i taj maleni kameni okvir ne bijae puncat kua, ve su graani tu imali i svoje vrtove. Iz hrpe drvenih koliba proviri-vala je samo gdjegdje crkva ili kameno zdanje, a zidana kua u graanina, ma i siuna, bijae oit znamen bogatstva. Kako i ne bi kad je sm gradski upnik stanovao u drvenu dvoru. Takav bijae stari kraljevski grad. Sve drugo nije ilo pod raun zagrebaki. Sta-novnici Opatove ulice u tvri kaptolskoj kao i itelji Nove Vesi bijahu slobodnjaci kap-

20


tola zagrebakoga, imajui svoje vlastite glavare i slobotine, kuanima pako Lake ulice pod tvrdim biskupskim gradom sudio je sudac u ime biskupovo. ezlo varokoga suca sizalo je samo do Krvavoga mosta, pa poe li komu zlotvoru za rukom preskoiti potok, bilo je modrim varokim pandurima vratiti se praznih ruku da ne odnesu modra lea od kaptolskih slobodnjaka, koji su voljeli pustiti lupea u bijeg negoli varoku strau na svoje zemljite, jer to bijae njihova pravica.71 Ali meu svojim zidom i ogradom72 bijahu zagrebaki purgari u svem svoji - a nji-hova opina gotova samovlast. Zlatna bula Bele IV bila im je Sveto pismo gradske slobode, stanac kamen njihova pra-va73. Sto i sto puta kroz vjekove istakli bi je pod nos nemalim ponosom bahatim velika-ima i lakomim crkovnjacima. Sam je sebi Zagrepanin birao suca i druge glavare. Zalu-du ga je roio pred svoju stolicu upan, zaludu i ban. Komu je stajao dom na brdu Griu, komu je ime bio upisao zagrebaki notar u veliku graansku knjigu, taj nije stao van pred ezlo varokoga suca ili pred pravdu same kraljevske svjetlosti, jer je Zagrepanin bio kraljevski ovjek. Dae davao je malo, sam je sebi krojio zakon, sam mjerio mjeru i vaga.74 Trgovcu strancu bilo je plaati na zagrebakom trgu debelu postavu - tako zva-e se gradska daa75 - a Zagrepanin prolazio je svojom robom slobodan po cijeloj kralje-vini76, a nije trebalo nego pokazati peat sa tri tornja77 i duboko poklonili bi se svi mitni-ari. Zagrepanin nije poznavao popa van upnika Sv. Marka i njegova kapelana, a tomu upniku bilo je otro zabranjeno plaati biskupu cathedraticum78 ili crkvenu dau79. Kaptolski pop nije smio pod ivu glavu prekroiti gradske mee u sveanom ruhu i jed-nom malda ne svrgoe graani suca, to je dao da pjevaju biskupski klerici u crkvi Sv. Marka. Graani plemenitoga varoa, premda ponositi i glaviti, ne bijahu bogzna kakvi mudrijai i cifrai, ve priprosti krojai, izmari, kovai, mesari i vie toga - sve zdrava i prava cehovska korenika. Pismene ljude meu njima mogao si lako izbrojiti na prste, i esto se desilo da sm varoki sudac - budui bravar ili kova - nije umio potpisati esti-toga imena. Na sreu se za onda manje pisalo, a kad je trebalo pisma, umio je varoki notar cifrati na debeloj utoj hartiji ogromne protestacije proti svoj moguoj gospodi, pa-e proti samomu kralju. Tuba i jadikovanja nasluala se kraljevska svjetlost od plemenitih graana do sita, da su bokci i kukavci, da su spali na zadnje grane, i vie te litanije. Ali pravo rei nisu bili golo-tinja i sirotinja, pae prava gospotina. Sve te pjesme jadikovice ibale su ono staro: Ku-caj i otvorit e ti se!, pa to vie, to bolje. Gradsko zemljite bijae veliko, plodno, to vinom, to sijenom, to umom, a i van gradskoga zemljita spadahu Graani, Zaprue, Hrae i Petrovina pod zagrebako vla-danje. Obilja dosta, graana malo, a troka re bi nikakva. Nisu dakako svi varoki mii jednako glodali tu omanu slaninu, jer su - nota bene - varo-ka gospoda raun pravila, a gradska nam kronika ne spominje da je koji senator, kraj godinje plae od dvadeset talira i dva para opinskih izama80, pogibao od gladi ili bos hodio po gradu. Nu gradska gospoda, valja rei, bijahu ljudi veoma toni. Gradski bi su-dac tono zabiljeio koliko da je potroio govedine, kruha i vina, kad je koga kanonika izaslanika ili drugoga gospodina poastio bio na gradski troak81. Tih je veera kroz go-dinu znalo biti i previe; na sreu po opinsku kesu, nije valjana gozba stajala za onda vie od ezdeset dinara. Isto tako je sudac na dlaku zapisao to da je stajala nova pe za stan gospodina bana82 ili kozli to su ga Zagrepani obiavali prikazati velikoj gospodi u znak poitanja83; i to je zapisano do kaplje, koliko su polia vina dobili asni oci Domi-nikanci iz varoke pivnice kad su pratili bili na malo Tijelovo gradsku procesiju84. Ponaj-grdniju ranu zadavali varokoj kesi poslanici koji su ili na hrvatski ili pounski sabor85.

21


Koliko se u to ime potroilo opinskoga itka, sijena i vina! Rad kraega rauna dala su se dakako varoka gospoda sama birati u sabor, i dobri Zagrepani tjeili se bar utoliko da nisu strancu punili depove. Nu bilo kako mu drago, kukalo se na zlo vrijeme i koliko - ivjelo se, i ljudski se ivjelo u Zagrebu. Mala ta naseobina rasla je i rairila se do ugledna grada, pa kad su banovi po-digli bili svoje dvorove na brdu Griu, kad su hrvatska gospoda prenijela bila svoje dr-avne zborove u Zagreb86, razmahnu grad mlada krila i natkrili ubrzo sve hrvatske gra-dove glasom, snagom i cvijetom. tavie! Dok je tuinska sila satirala druge hrvatske varoi i sela, ostade glava kraljevine tvrda i cijela, i nikad nije nad Zagrebom leprala za-stava - van zastava hrvatska. Ali taj cvijet i ugled rodio je po Zagrepane mrnjom i jalom. Silovita vlastela, duhovni mogunici prijekim okom gledahu kolikom snagom buji graanstvo, nazrijevajui u tim tvrdim opinama maticu one slobodne vojske pred kojom su se kasnijih vjekova pokloni-ti morale uznosite gospodske kule. - Nada svim pako bijae im mrzak Zagreb, dua tih opina. Stari Griani, ljudi kremenjaci, nisu gledali pred gospodom u zemlju - ve upra-vo u gospodski brk. Stoga bude boja bez broja. Velikai su i sami i po svojim ljudima gri-zli i tipali graane gdje god im se pridesila zgoda, pae obilazili okolo carskoga dvora farbajui Zagrepane kanda su iv izrod pakla. 87 Najljui krvnici gradu bijahu najblii susjedi: biskup i kaptol. Ni knjiga ne bi ispriala nemile te sile. Bilo, te graani i biskup nazvali jedno drugom gromovito dobro jutro iz gvozdenih lumbarda88. Bilo, te je zagrebaki biskup dao u gradskom kupalitu na poto-ku pohvatati i na mrtvo ime isprebijati varokoga suca i biljenika89. Slavni inae biskup i ban Berislavi plijenio je iz zasjede zagrebake trgovce, da mu je sam kralj pisao da na-lii vie razbojniku nego biskupu90. asni kaptol pako znao je po vie puta prokleti cijeli grad, pa da nee kroz tri vijeka rediti zagrebakoga sina za popa91, a vrlo esto se zbilo da su Kaptolci u pol bijela dana na kraljevskom sajmu oteli gradskim kmetovima cijeli opor volova. Stoga bi esto okvasila krv prazno zemljite meu gradskim i kaptolskim zidom, te su njemaki arkebuziri i panjolski draguni imali vrakoga posla da rastave susjede bijesnike. Ukratko - ivjelo se susjedski, ali se i razbijalo susjedski. A kako biskup i kaptol, tako i druga gospoda velikai i njihovi ljudi. Kastelani medved-gradski bijahu od starine na glasu bezboni zlotvori i vragovi grada Zagreba, a i sad bi saletjeli kadto varoke kmete i snahe graanske kao vuk janjad. Gospoda Henningovci, vladari susjedgradski, znali bi svui do gola zagrebake trgovce to su ili na optujski sajam92. Zrinovii su zasipali Zagrepanima zlatne i srebrne rude u Zagrebakoj gori i popalili klijeti u Bukovcu93. Vukovinska gospoda Alapii doekala jednom kod Sv. Klare u zasjedi varoku gospodu upravo hajduki, te kad su doli sudac i vijenici na amcu ribe loviti, obasue ih Alapii goruom smolom i, izraniv suca na smrt, otee graanima i lovinu i amce proti svakoj pravici94. Za imanja Hraa i Petrovinu95 pako morali su se Zagrepani otimati od vremena imana Luksemburkoga sve do drugoga Rudolfa Habsburgovca sa svom vlastelom kraljevine Slavonije. Pravde je stoga i suvie bilo. Ali koja hasna. Nebo visoko, a kralj daleko, sablja i buzdo-van u ono doba i sud i zakon. Trebalo je dakle i starim Grianima kadto zaigrati akaki, izbiti klin klinom. Premda priprosti, bijahu za sebe dosta mudri te gledahu na sve ruke kako da se ograde proti zlu. Prije svega bi pazili da im bude grad jak i tvrd, zatim su se hitro koristili meusobnom krvarijom plemstva prianjajui uz neprijatelje svojih krvnika, a najzad su radili svom si-lom dobaviti se onih vanih mjesta blizu Zagreba s kojih je njihova tvrava mogla posta-ti tvrom.

22


Jake kamene zidine, visoke kule, duboke jame i gvozdene velike puke oko Zagreba ne bijahu toliko tit od turskoga straha koliko od velikakoga nasilja, a iza toga zaklonita oinula bi kadto varoka eljad nametne goste do krvi. Nu u vijeku esnaestom dopade grika tvra ljutih udaraca. Biskup ime Erddi i zapoljevci bjehu zagrebake zidine prodrmali krupnim zrnom, jer su se Zagrepani po arciakonu Petru Kiepachu poklonili bili cesaru Ferdinandu96, pae i primili u goste generala Don Pedra Lazu de Castilla i njegove panjolske regimente. Stoga su i gradske kule stajale nahero, a i zidine su gdjeg-dje zinule bile. Da se vjerni Griani nekako ponaine i svoje zidove i kule to bolje pokr-paju, pokloni im kraljeva milost sav prihod zagrebake tridesetnice. Gradska su gospoda taj prihod vrlo tono pobirala, nu ne ini se da su zidine krpala valjano. Barem je kralj Makso II jo godine 1573. pisao Vidu Halleku, generalu slovinske krajine upravo hrvats-ki, da je razumio da to misto Zagreb u slovinskom ursagu i ona tvra zlo spravna i poimeni dvi turnji i zid vas gol i nepokriven i na vnogih mistih ni tige na zidu nije, da bi se moglo na zid brzo etovati i u vrimenu neprijatelju naprvo stati i braniti se. I skroz one burgare da potlam pokojnoga Lenkovia smrti nikakova rauna ni dodano. Zato im poruuje kralj po generalu da on na nje nimalo srca ne nosi i da ima reeni Hallek reenim burgarom pod vernost i srditost kraljevu rei da one zaproene raune dodaju, jesu li one pineze verno potroili i u napridak da bi gradu zid postavili.97 Ne zna se pravo da li je kraljeva srditost u prvi mah prinukala varoku gospodu da pra-ve ist raun i da poprave zidove i tornje, samo se ita da je varoki sudac vie puta Hal-leku u Varadin poslao po deset polia vina. Ali napokon im je dogorjelo do nokata, spopade ih strah od Gupeve vojske, pa se je tesalo, zidalo, krpalo na sve ruke, dakako po strateginom razboru varoke gospode. Jer Gupevu muadiju pomagao je kriom gospodar medvedgradski Stjepko Gregorijanec, ljuti protivnik Zagrepana, s pizme proti Franji Tahu susjedgradskom, prijatelju graana grikih. Odatle i njihova bojazan, odatle i utvrivanje navrat-nanos da seljaki kralj ne spali Zagreba. I sa moguim Tahom, negda podbanom, i sa grikim graanima razvadi se Gregorijanec ama na no zbog velike parbe. I Tahi i Henningovi drahu Susjedgrad napol, nu lakomi neovjek Tahi, budui podban, radio je istisnuti Henningovce i malda mu nije nedjelo uspjelo, ali uto oeni junak i bogata Stjepko Gregorijanec Martu Henningovu, i bijesnik Tahi morade se odrei pohlepnoga nauma. Od onoga dana bjenjae krvnik susjed-gradski proti silnoj obitelji Gregorijanaca u saboru, u kraljevskom dvoru i meu hrvats-kom vlastelom, ne bi li smrvio silni rod protivnika od kojih se jedan, i to Pavao, bjee proslavio kao biskup zagrebaki i zakonotvorac, a drugi opet - Ambroz, otac Stjepkov - kao hrvatski podban, bogata i junak koji se ipak zbog krvave raspre sa banom Bakaem morade odrei podbanije. Mrzei tako do krvi gospodar susjedgradski Gregorijance, di-ui se javno proti njima svom snagom asti i ugleda i gradei potajno spletke silnim novcem, ulazio je rijetkom hitrinom u svaku zgodu da bude Gregorijancima nezgoda, svakoga plemia i neplemia da mu bude na pomoi proti zakletim neprijateljima. Zakratko pridesi se takva zgoda. Stari Ambroz uglavi sa Petrom Erddom i Nikolom Zrinjskim ugovor po kojem zamijenie ove dvije obitelji jedan dio svojih dobara. Grego-rijanec dade Bakaima svoj grad Rakovac sa sedam pripadnih sela, a zato dobi od njih Kraljev brod na Savi, Medvedgrad i pripadna mu sela Kraljevec, Botinec, Novake, Hudi-bitek i vie toga. U isti mah skoi Tahi otimljui se za Medvedgradom u ime ene Jelene Zrinjske. Nu za-ludu. Kralj Ferdinand potvrdi godine 1561. ovu zamjenu, i na Katino slijedee godine uvede Mato Rakaj, plemeniti sudac zagrebake upanije, literata Ambroza Gregorijanca za gospodara u vladanje medvedgradsko.

23


Nu ni sad nije mirovao Tahi. Sada svrnu okom na svoje prijatelje, a Henningovaca nepri-jatelje - na graane Zagrepane. I ne prevari se Tahi. Od pameti gledali su mudri graani da im bude siguran grad i sve vladanje gradsko, od pameti snovali su oni da se oko staroga Gria doepaju onih mjesta kojima bi se zagre-baka tvra jo vema utvrditi mogla, da razmaknu svoje vladanje, ne bi li veom sna-gom i bogatstvom bolje odbijali silovitu vlastelu. A to mjesto, za kojim se prije svega otimahu eljne oi Zagrepana, bijae sokolovo gni-jezdo - tvrdi Medvedgrad, prevani prijevoz Kraljeva broda i sva plodna selita med-vedgradske gospotine oko vladanja gradskoga. Od svih ljutih jada to ih je kraljevski grad iskusio bio kroz vjekove bivanja svoga ponajvei bijahu silovite navale medved-gradskih gospodara i kastelana. Trepetom spominjahu zagrebake majke djeci svojoj ne-djela crne kraljice i ljubavnika joj Nijemca Vilima Stamma. Stoga osvajala ih je vazda prva misao da zavladaju tvrdim medvjedskim kulama, pa ka-da ne bijae lako silom, a ono se kualo sudom. Pravda se ta - ne zna se kakovim pravom - zadjela bila ve pod Matijom Korvinom, prijateljem Zagrepana, ali njegova ruka nije imala sile u hrvatskoj kraljevini; pravdu za Medvedgrad ponovie Zagrepani za kralje-vanja Vladislava, banovanja Ivana Ernuta i poslije Petra Berislavia. Badava. Razvratni markgrof uro Brandenburki izigra na sudu graane Griane. Ali sada gdje je zavladao Medvedgradom Ambroz, koji poslije smrti Ferdinandove nije bio u osobitoj milosti car-skog dvora - sada miljae Tahi zatjerati neprijatelja u kripac te stade huckati Zagrepa-ne neka trae svoje staro pravo, jer da su mu mnogi mogunici kod dvora i kraljevskoga suda prijatelji, koji e s njegova zagovora navrnuti sud na zagrebaku stranu. I zbilja. Ve godine 1571. na nedjelju Epiphaneae podie varoki sudac, kova Ivan Blae-kovi, pred banovima urom Drakoviem i Franjom Frankopanom proti Ambrozu tu-bu radi Medvedgrada, pa poto stari Ambroz preminu, digoe se Zagrepani jo jae proti njegovu sinu Stjepku. Sumrtav od teke boli, razjaren, a slab proti bujici seljake bune kojoj je njegova okrutnost povodom bila, mren od svega svijeta, podie se stari Tahi da rujui i psujui smrvi pred kraljevim sudom rod Gregorijanski, da mu izvine li-jepu gospotinu na korist prijatelja Zagrepana. Zakratko je imao pui kraljevski sud - zakratko, nadali se Zagrepani slaviti slavlje u sta-rom medvjedskom gnijezdu - ali u zao as srui se u grob ponajjai stup grikoga grada - preminu Tahi. Klonu i Gubec, trepet Zagrepana, na Markovu trgu pod gvozdenom krunom, ali iv ostade Stjepko - ljui od Gupca, nemio dvoru dodue - ali bogat, ali sla-van i paen meu plemstvom hrvatskim - elik ovjek na glasu. I on i Zagrepani oekivali su sud koji je imao ili Stjepka survati u propast, a Zagreb uz-visiti snagom, ili Stjepka stvoriti divom, a Zagreb baciti rtvom osveti ohologa boljara.98

V.

Bila je prva nedjelja poslije imunja 1576. Kod Sv. Kralja minula bje veernjica; gospoda kanonici razilazili se urnim korakom k svojim dvorovima, jer je padala kia kao iz kab-la. Dvojica od njih stala pred omanjom drvenom kurijom kojoj je proelje zarateno bilo vinovom lozom. Putem nisu ni besjedice govorili, nisu ni mogli od kie. Curkom je kapa-la sa dugih haljina, a iroki eiri kao da su im ljebovi bili.

24


Hvala bogu!, prihvati deblji od njih, tj. Antun Vramec, sad emo biti na suhom. Zai, asni brate, asak pod moj krov. Imam ti dvije-tri li priapnut in camera caritatis. Ne mogu, brate, odvrati drugi, suh, zguren ovjek, otra lica i pronicavih sivih oiju kojemu je prsa kitio zlatan krst; ne mogu. Oekivam Franju Bornemissu Stolnikovia iz Bea99. Pisa mi da e ko danas doi, ako ga putem ne zastigne nesrea. Dobro zna da mi je vazda gostom, udan sam i saznati novina, a on kao hrvatski poslanik jamano e ih donijeti. Je l' u gospodina Stolnikovia vjere?, natuknu Vramec. Na je, odvrati prepot Niko elniki u pol glasa, i njemu su njemaki generali dodi-jali. Tim bolje!, rei e Vramec, poslat u momka u tvoj dvor, neka se potrudi Stolnikovi amo, ako li doe. Zaimo u dvor.100 I uhvativ prepota za ruku povue ga Vramec bre pod svoj krov. Preko strmih, rasklimanih stuba dooe na otvoreni drveni hodnik, a odanle do palae. Otvoriv palai vrata, u udu se nae elniki. Bilo je i drugih gostiju. Za velikim hrasto-vim stolom sjeahu mrki Stjepko Gregorijanec i grbavi suban Gapar Alapi vukovinski - prvi zamiljen upirui se laktom u stol, drugi zibljui se na konatoj sjedilci i evrljajui po svom obiaju. Podalje do prozora stajae mladi Pavao Gregorijanec pritiskujui elo u vlano staklo i piljei u sivo, oblano nebo. Po palai niskoj sterao se re bi mrak. Starinsko raspelo nad drvenim klecalom, zamrlja-ne slike svetaca; omane knjiurine i zapraene mape - sve se gubilo od slaba svjetla mu-tnoga neba. Na pragu ustavi se elniki. Tim se gostima nije nadao. Ban Alapi i Stjepko Gregorija-nec, ta dva silnika, prije malo vremena najljui neprijatelji, za jednim stolom! To se inio lukavomu crkovnjaku neist ili bar sumnjiv posao. Sva trojica da pozdrave prepota. Klanjam se tvojoj preasnosti!, skoi ban grbuljak u susret Nikoli. Due mi, alim te; pokisao si kao snop sred ravna polja. Ali opet ne alim toga, jer te je upravo nevrijeme svelo s nama. A ta oklijeva zai u taj ugodni zakutak naega prijatelja? to te je snalo? Gle i moga i tvoga prijatelja Stjepka - da, i moga. Smijeno ti je, je l'? Sin pokojnog pod-bana Ambroza i svk pokojnog bana Petra, koji su se na saboru klali kao bijesni, sad se rukuju. Ne udi se nimalo. Stjepko je ovjek posve po momu srcu, pa sila stari zakon mi-jenja, doda lukavo Alapi pomirnuv na kanonika koji je neodluno stajao do vrata ig-rajui se zlatnim krstom na prsima. Sa posljednjih rijei gospodara vukovinskoga odlanu mu mrva i, koraknuv dva tri kora-ka naprijed, prui banu desnicu. Pax vobiscum - velemoni bane, i vi, gospodine Stjepane. Ha, ha! 'Bane' veli?, nasmija se Alapi porugljivo tresui Nikinu ruku. Nisam znao da se tvoja preasnost jadniku i rugati umije. Ban! Da! Lijepa rije! Lijepa ast! Nota bene, kad se uistinu banuje. Ali ja - ja sam peto kolo u kraljevini i prije bih vjerovao da sam vi-ta stasa i uzrasta, kao to evo gospodii Pavle, negoli da sam ban hrvatski! Tvoja je velemonost danas osobite volje, zbijati ale sebi na prkos, nasmijei se el-niki.

25


Debeli kuegospodar sluao je taj govor banov smijeei se mile volje i motajui palce na svojoj trbuini. Napokon e i on: Stara je to stvar da je gospodin ban najvei veseljak meu Dravom i Savom. Ta znate li kako ga Turci uhvatie kod Sigeta za prosta vojaka; pa kako se otkupiv za 500 kukavnih forinti, poruio pai da ga vrlo ali to, imajui u vlasti tuna kopuna, nije ga znao ope-ruati kako valja.101 Varate se, gospodo!, zakri mu Alapi rije, gladei rutavu bradu, ovaj put se Gao ne ali, ve kroz ljutu alu govori ljuu istinu. Govorio sam moebiti nekada drukije, ali sad mi je srce puno pa mi navire u na usta. Gregorijanevim licem munu iva rumen, a i elniki osovi se slobodnije. Istina je kao gora vatrena, primijeti Gregorijanec, dugo drijema, ali napokon prodire plamen na vrh i opsiplje arom cijeli svijet. Istina je otar ma, doda poneto hrabro prepot, ali mau se hoe snana ruka koja e i zasjei kamo zamahne. Amen reverendissime!, kliknu Alapi. Pravo ree tvoja mudrost. A tu ruku hoemo da potraimo! Da vam je boja milost osnai!, zaglavi Vramec. Sjednite, gospodo!, nastavi ban spustiv se na sjediljku. Sluajte me. to nas evo pod ovim vrijednim krovom ima, svaki je mukom i borbom dozrio do jaka mua, svaki nas se nakuao dobra i zla, manje dobra negoli zla. A i ti, gospodiiu, sluaj!, okrenu se ban prema Pavlu. Mlad si jote, ali u hrastovikoj sjei pokazao si lijepo da nisi izrod roda svoga, da ti desnica valja. Ali se junakoj desnici hoe i mudre glave. Zato nas sluaj! Ot-kad pamtimo, gospodo, vidimo krv, vidimo zator, gledamo kako se zemlja, koja nas je na svijet rodila, pustoi, hara i drobi od nemile ruke nekrsta, kako nevjerni bijes slog za slo-gom grabi od stare nam kraljevine, kako granu za granom otkida od naega stabla. Og-rezosmo u svojoj krvi do grla. Gine rod, gine plod, dvorovi nam planue. Hrani se, brani se u jedan mah! A kako se odrvati bijesu? Sami? Crv na jato mravaca! Gradimo i radimo dodue, ali to nam dan sagradi, to nam no razgradi! Zlo po nas! Pomau nas druga kranska gospoda, ak iz rimskoga carstva. Da, pomau nas, ali kako? Mi troimo za njih. Dva kruca za carevu vojsku. Pa da su to sami junaci, ajde de! I taj silni troak bi se pregorio. Ali da. Kao da je sveto rimsko carstvo pomelo svu svoju pljevu, pa nam je na-krcalo na lea. Nije li tako? Kad se ljudski zaigra junako kolo, onda ti Hrvatine udri pa dr, a pomagai skok preko ivice, jer im, da oprostite, smrdi puani prah. I tu bi im alu oprostio, neka ih! I to bismo pregorjeli; lako tijelu muiti se dok u njem sjedi itava dua. A to je zemlji dua? Njezine slobotine, njezino pravo. A pitam vas, gdje su pov-lasti i slobotine naega plemstva, naih gradova? Eno ih dre u krvavu zakupu generali Auerspergeri, Teuffenbachi, Globiceri, koji gospodare, sude, ucjenjuju po naoj kraljevini bez bana, bez banova suda i na prkos odlukama stalia hrvatskih. A kad ih ovjek popa-dne ivo, smijeei se odgovore: 'To je volja prejasnoga gospodina nadvojvode Karla!' I nije to samo u nas, ve i u Pounu, u Ljubljani i Gracu. Moj presvijetli kolega Drakovi je ovjek na dva kraja. Neto se prede svakako oko nas. Zlo je, a ne vara li me moja slut-nja, bit e toga i vie. Zato skupite pamet, gospodo! Plemstvo valja da se uhvati u jedno kolo, to vam je najbolja ruka za ma istine. In hoc signo vinces. Za koji mjesec sazvat u sabor kraljevine. Tu emo rei smjerno ali hrvatski kraljevoj svjetlosti to nas pee, a ko-misarima otkrojit emo poteno. Donle ruke poslu, a pobjeda naa! Vivat banus!, ozvae se svi u jedan glas.

26


Ali brzo utii se klikovanje. Od stuba uli se teki koraci da se je vas dvor tresao. Vrata se rastvore irom, a na prag stupi ljudina, vii od vrata. Bio je crn, suh, silnih brkova i ivih oiju. Teka kabanica, konat zobun, jaka sablja, a na glavi bijela ubara dokazahu jasno da taj ovjek dolazi s puta. Dobar dan i dobro zdravlje!, pozdravi orijaki doljak goste, sagnuv se malko da ne lupi elom u vratnice. Ave Stolnikovi!, pozdravie ga gospoda skoiv na noge. Nosi li nam maslinovu granu mira?, zapita ivahno prepot. Nisam utekao iz korablje Noemove!, odvrati kroz smijeh doljak, pokazav bijele zube i baciv kabanicu; nisam ni golub, doda ironiki, pae malda se ne prometnuh bijesnom zvijeri od toga aranja i alabazanja! I sjede na stolicu, a svi drugi oko njega. Ergo!, rei e grbavi ban, istresi pred nae gospodstvo vreu svojih novica! Maksimilijan kralj -, prihvati Bornemissa vano. ta je?, udarie svi u jedan glas. Umrije, zavri Stolnikovi. Tiina zavlada. Requiescat in pace!, progovori elniki. A Rudolf?, zapita Vramec. Trai sreu po zvijezdama, odvrati Bornemissa. Nu bojim se da e stoga po nas malo sree biti. Rudolf je panjolac i u akama je panjolskim. eke pikarte progoni, austrij-skomu protestantskomu plemstvu se grozi, a novotari u rimskom carstvu diu se listom. Kad ve pokojni Makso - taj potajni urjak Lutorove fajte - nije smio skuckati pomoi proti Turinu od Nijemaca, nee ni Rudolf radei tako. Obiao sam gospodu to su mi dale noge. Slatkih rijei dosta, novaca ni da potprai puku! A naa kraljevina?, saleti Alapi prihodnika. Drakovi hoe da se izvine baniji. A mjesto njega?, ponovi grbavi suban acnut. Ne znam, odvrati Stolnikovi, mislim nitko. Prejasni nadvojvoda Karlo zna najbolje tko e vladati u Hrvatskoj. Vie nisam mogao ispitati. Ali, obrati se Stolnikovi prema Stjepku, evo i poglavitoga gospodara medvedgradskoga. Dobro da vas vidim. Nosim vam veseo glas. Kraljevski stol je sudio. A sud?, zapita Stjepko naplaito pridignuv se od stolice svoje. Zagrepani izgubie pravdu za Medvedgrad. Eto vidi, primijeti lukavo Vramec, i pravda ima mezimaca. Ha, opet sam ovjek, osovi se Stjepko, te mu oi zabljesnule s divlje radosti, da, gos-podo moja, itavi sam gospodar medvedgradski i va sam itav. Moja glava, moja ruka, moja kesa, sve je vae. Mora mi se skinula s prsiju, diem svom snagom ivota svoga. Neete aliti da je sud na moju stranu pao. uli ste, kako je gospodin Stolnikovi ivom rijei ustiju svojih stavio peat istine na ono to je mudri gospodar vukovinski asak prije prorekao. Da radimo, da podignemo opet povlasti naega plemstva. Sto glava jedna mi-sao, sto ruku jedna sablja. Pavle, hrli, poklopi konja, najavi tetku Mihajlu Konjskomu sve to si evo uo. Neka doe, brzo neka doe amo na dogovor. Jer, nastavi Stjepko prema gospodi, moj svk je ovjek kao voda koja svuda prodire. Ukratko je smislio put kojim bi poi bilo. Od njega nadam se nemaloj pomoi. Znam ga od Tahovske borbe i - od Gupeve bune. Idi, sinko!

27


Pavlu razvedri se lice. Pokloniv se gospodi potrai konja. Nebo se poelo vedriti. Zrak bijae ist, sjajan. Plamteim okom, uznositom glavom letio je mladac na brzu jahau put Kamenih vrata kao da ga vile nose. A to mu okrili duu? Zar prevani govor gospode? Nije, njega je nosilo srce.

*

Dvor Mihajla Konjskoga, pjeneznika kraljevine Slavonije, stajae u gradu nedaleko za Kamenim vratima102, a tik njega zidana kua zlatara Krupia sred vrta, ograena drve-nom ogradom. U malo rijei zajavi Pavao ttku sve to se u Vramevu dvoru reklo pa da poe. Tetka Anka pridravala ga, ali mladi nije se dao, jer da mu jo veeras prispjeti valja na Medvedgrad k bolesnoj majci svojoj koje ve davno vidio nije. Zaudo ne krenu Pavao prema Novim vratima kud se izlazilo iz Zagreba put gore. Za-av za oak ttkova dvora ustavi konja pred ogradom Krupieva vrta. Privezav zelenka za stobor, pobrza kroz vrt prema zlatarovoj kui. U vrtu ni due, ni due pred kuom. Zabrinu se mladi. Ah evo ga, kumo!, prokliknu u tren umiljat glas poput usklika spaene due. Na pragu pojavi se blijeda kao aneo od mramora - Dora. Ali mahom je nesta. Mladiu planue oi, planue lica. U dva skoka navali preko kamenih stuba u zlatarov duan. Zagleda Doru i stade nijem i blaen. Djevojka je sjela na veliki oev stolac. Krv joj je igrala licem, usnice treptjele, a sjajne oi upirale se blaene u mladoga krasnika. Ubrzo od stida ponikle nice; skrstiv ruke na prsima, kanda je stiskala burno srce, sva se je tresla ko iba, jedva je i disala, zanos joj otimao rije. Za njom stajae Magda; udno joj se bilo izobrazilo staro lice ili s bojazni ili s radosti. Mladi muahu, napokon provali brbljava starica: Boja vam pomo, gospodiiu mladi, spasitelju moje Dorice! Vjena vas pravda napla-tila za to. Bog zna i Bogorodica koliko sam onoga dana pretrpjela straha. Da ne bude vas, gdje bi moja Dorka -?, briznu Magda u pla. Ni misliti na to, zebe me dua. Ali vas ve dugo nije vidio Zagreb, valjda na putu, u poslu li? Da, da, u velike gospode pune su ruke posla. Ne zamjerite, djevice Doro, zakri mladac blagim glasom rije jeziavoj kumi, ne zamjerite, to sam mimo reda banuo u kuu te vas slabahnu usplaio. Dooh potraiti u prenu poslu gospodara Krupia - ovdje je Pavao oito lagao - a dooh pitati i za vae zdravlje, jer mi ljudi Zagrepci u vojsci rekoe da vas je snala huda bolest. Zamjeriti vam da dooste, milostivi gospodiiu, osokoli se djevojka, bio bi grijeh. Radujem se to vas vidim; sad vam se mogu bar zahvaliti na mome ivotu; dosad nisam imala kada, bolest mi nije dala dok bijaste u Zagrebu, a poslije dugo - dugo ne bijae vas tude. Ali me opet veseli da se kadto sred boja sjetiste moga imena. Bog naplatio vaoj lijepoj dui to uiniste meni, ja sirota - ne mogu. Bijele joj ruke padoe u krilo, suza joj se izvi na oko i blagim posmijehom osmjehnu se na mladia kao to se smijei zvijezda kroz tanani oblak. Za gospodara Krupia pitaste?, uplete se Magda. Bit e mu ao. Nema ga doma. Zais-ta bi se veselio bio. U Remete je poao da popravi krunu udotvornoj gospi, ta li. A zdravlje vae?, upita njeno Pavao djevojku. Hvala bogu, ide na bolje. Ali bilo je zlo - vrlo zlo, odvrati djevojka.

28


Ide na bolje, ide na bolje, veli?, zabrblja kuma, hvala ti od takve dobrote. I jo se pri-tajiva dijete kanda i nije nita bilo. Pa kad tamo, sva se svjetska nevolja na sirotici lomila. Da vam kaem, gospodiiu! Kazuj, kazuj dobra starice, ree joj Pavao sjednuv na stolicu blizu Dore. Sve u kazati. Kad ju ono sumrtvu donijeste amo, drala ju drhtavica, tresla vruica. Nu, opuvaj nas bog, re bi, bila je mrtva. Jedva bjeh se iz guve dovukla kui, a kad u kuu, jao jada, eto sirote bez svijesti. Bilo je topiti i kropiti, te u no jadnica jedva po-mirnula. Ali opet je srva tvrd san. Brigovala sam i kako, plakala i molila kanda je za dvo-je zdravlje; otac mrk i neveseo, kako i ne bi. Tuga mu virila na oi. Apotekar Globicer103 vario je lijekove, a ja dodavala mladici, ali malo hasne. Dora stade buncati iz sna, i to dan na dan. Govorila je svata; stara mi pamet nije upamtila, jer je areno bilo. Buncala o fra

Documents

August Šenoa - Zlatarovo Zlato