AZIJA

GEOGRAFSKI POLOŽAJ, REGIONALIZACIJA, HISTORIJSKO-

GEOGRAFSKI PREGLED

Površina: 44 391 000 km2

Broj stanovnika: oko 3 900 000 000

Gustoća naseljenosti: 88 st./km2

Azija je najveći i najnaseljeniji kontinent. Obuhvaća gotovo 1/3 svjetskog kopna i 3/5

svjetskog stanovništva. Gotovo cijelom površinom nalazi se na sjevernoj hemisferi. Naziv

potječe od asirske riječi asu = istok

Na sjeveru je omeđena Sjevernim ledenim morem, na istoku Beringovim prolazom i

Tihim oceanom, na jugu Indijskim oceanom, na jugozapadu Crvenim i Sredozemnim morem,

a na zapadu Europom. Granica s Europom ide duž planine Ural, rijeke Ural, Kaspijskog jezera

i Kavkaza do Crnog mora.

Mnogi geografi kopnenu masu koju čine Europa i Azija nazivaju Euroazijom.

Kontinentska masa se proteže od Malajskog poluotoka na jugu do rta Čeljuskin (Sibir)

na sjeveru te od rta Baba (sjeverozapadna Turska) na zapadu do rta Dežneva (sjeveroistočni

Sibir) na istoku. Najveća širina u smjeru zapad-istok iznosi 8 500 km.

1

Azija je po mnogočemu specifičan kontinent: proteže se od ledenog Arktika do vrućih

tropa, u Aziji se nalaze neke od najdužih svjetskih rijeka, najvećih pustinja, najgušćih

prašuma, najvećih i najmanjih država, najviša i najniža točka Zemljine površine (Mt. Everest

8 848 m iznad morske razine i Mrtvo more 395 m ispod morske razine). Jugoistočno od

kopnene mase kontinenta nalazi se niz arhipelaga i otoka.

U Aziji danas postoji 49 nezavisnih država i 3 područja pod stranom upravom

Zbog svoje veličine i posebitosti, Azija se dijeli u nekoliko regija međutim, postoji

nekoliko regionalnih podjela.

1) CENTRALNA AZIJA - vanjska Kina (Tibet, Sinkjang i Unutrašnja Mongolija),

Mongolija, 5 država bivšeg Sovjetskog saveza.

2) JZ AZIJA - poistovjećuje se s pojmom Bliskog istoka bez Egipta (prostor od

Istanbula na zapadu do Kabula na istoku te od zakavkaskih država na sjeveru do Adena na

jugu.)

3) JUŽNA AZIJA - poistovjećuje se s Indijskim poluotokom/potkontinentom

(Pakistan, Indija, Nepal, Butan, Šri Lanka).

2

4) JI AZIJA - Indokina, Indonezija i Filipini.

5) ISTOČNA AZIJA - “prava” Kina, Koreja, Japan.

A) BLISKI ISTOK - JZ Azija

B) SREDNJI ISTOK - Iran, Afganistan, Indijski poluotok

C) DALEKI ISTOK - Indokina, Indonezija, Filipini, Kina, Koreja i Japan.

Ovo su tradicionalni nazivi iz 19. st., iz doba kolonijalizma.

Na osnovu klimatskih karakteristika i dominantne uloge monsuna uveden je pojam

monsunska Azija koja obuhvaća Južnu, Jugoistočnu i Istočnu Aziju.

1) JI AZIJA ili monsunska Azija - Indijski poluotok, Indokina, Indonezija, Kina, Japan,

Koreja.

2) BLISKI ISTOK - od Istanbula do Kabula

3) BIVŠI SOVJETSKI SAVEZ - Rusija, Kavkaz, centralna Azija

Jugoistočna Azija se izdvaja na temelju: jedinstvenih klimatskih obilježja, malo

dominirajućih alohtonih elemenata, šarolike kulturno-povijesne fizionomije i rubnog položaja

(Rimland) u odnosu na euroazijski kontinent.

U angloameričkoj literaturi česta je podjela na:

a) Azijski dio bivšeg SSSR-a (uključuje Sibir, zapadni dio Središnje Azije i Kavkaz).

b) Istočnu Aziju - Kina, Tibet, Mongolija, Sjeverna i Južna Koreja, Japan, Tajvan.

c) Jugoistočnu Aziju - Mijanmar (Burma), Tajland, Kambodža, Laos, Vijetnam,

Malezija, Singapur, Indonezija, Brunej, Filipini, Istočni Timor.

d) Južnu Aziju - Indija, Bangladeš, Pakistan, Šri Lanka, Nepal, Butan.

e) Jugozapadnu Aziju - Afganistan, države Bliskog Istoka i Arapskog poluotoka.

JUŽNA AZIJA:

Indija, Pakistan, Nepal, Šri Lanka, Maldivi, Bangladeš, Butan.

JUGOISTOČNA AZIJA:

Mijanmar (Burma), Tajland, Laos, Vijetnam, Kambodža, Indonezija, Malezija,

Singapur, Brunej, Istočni Timor, Filipini.

ISTOČNA AZIJA:

Kina, Mongolija, Japan, Tajvan, Sjeverna Koreja, Južna Koreja.

JUGOZAPADNA AZIJA:

Turska, Cipar, Libanon, Sirija, Izrael, Jordan, Irak, Iran, Afganistan, Saudijska Arabija,

Kuvajt, Katar, Bahrein, Ujedinjeni Arapski Emirati, Oman, Jemen.

3

CENTRALNA AZIJA I AZIJSKE ZEMLJE BIVŠEG SSSR-a:

Mongolija, Kazahstan, Uzbekistan, Kirgistan, Tadžikistan, Turkmenistan, Gruzija,

Armenija, Azerbajdžan.

JUŽNA AZIJA

4,44 mil. km2, najveći dio regije, točnije ¾ zauzima Indija. Ostale zemlje: Pakistan,

Bangladeš, Butan, Nepal, Šri Lanka i Maldivi. Jedno od najnaseljenijih područja. Najveća

naseljenost na sjeveru u nizinskom dijelu Indije i u velikim gradovima – Kalkuta (Kalikata)

42 000 st./km2, Dhaka 74 000 st./km2.

Ima dosta obradivih površina, velikih gradova, ali i dosta siromaštva. Brz porast

stanovništva, prenapučeni dijelovi i teška borba protiv siromaštva.

Najveći dio stanovništva J Azije živi u Indiji. Najveće grupe su Indo-arijska (na sjeveru)

i dravidska (na jugu). Hindusi i muslimani - sukobi. Podjela na kaste - danas preko 3 000

kasti. Najveći dio stanovništva živi na selu i bavi se poljoprivredom.

Najveći gradovi: Mumbai, Karachi.

JUGOISTOČNA AZIJA

4

4,45 mil. km2. Obuhvaća 10 nezavisnih država: Kambodža, Laos, Mijanmar, Tajland i

Vijetnam nalaze se na Malajskom poluotoku, Malezija dijelom na poluotoku, a dijelom na

Borneu; Bruneji se također nalaze na Borneu; Indonezija i Filipini obuhvaćaju tisuće otoka, a

Singapur oko 50 otoka.

Bogatstvo prirodnih izvora: šume, mineralne sirovine, voda, plodno tlo.

Najvažnija religija na poluotoku je budizam, islam prevladava u Indoneziji, Maleziji i

Bruneju, a kršćanstvo na Filipinima. U mnogim ruralnim područjima prevladava animizam.

Većina stanovništva živi na selu i bavi se poljoprivredom. Gotovo sve države imaju

barem jedan veliki grad. Najveći grad je Jakarta.

ISTOČNA AZIJA

6,6 mil. km2. Gotovo 90% Istočne Azije obuhvaća Kina. Ostale zemlje su Japan,

Sjeverna Koreja, Južna Koreja i Tajvan.

Političke razlike, komunizam.

Glavne religije: budizam u kombinaciji s učenjima konfucijanizma i taoizma.

Značajan broj velikih gradova, npr. u Kini ima oko 35 gradova s više od milijun

stanovnika.

Veliki gospodarski uspon Japana te u novije vrijeme Kine i azijskih tigrova: Južne

Koreje, Tajvana, Singapura i Hong Konga.

JUGOZAPADNA AZIJA

Obuhvaća 7 mil. km2, sedam država na Arapskom poluotoku (Saudijska Arabija,

Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, UAE i Jemen) i 12 država sjeverno i istočno od poluotoka

(Afganistan, Armenija, Azerbajdžan, Cipar, Gruzija, Iran, Irak, Izrael, Jordan, Libanon, Sirija

i Turska).

Prevladava pustinja, mala količina padalina, bezvodnost, malo obradivog zemljišta,

naseljenost uz morsku obalu i uz riječne doline.

Nedostatak velikih industrijskih gradova, slab gospodarski razvoj, nafta je najvažniji

prirodni izvor.

Većinu stanovništva čine Arapi. Arapi i Židovi pripadaju semitskoj grupi naroda.

Glavne religije: kršćanstvo, islam i judaizam.

Najveći gradovi: Bagdad, Teheran i Istanbul, a na Arapskom poluotoku Rijad.

5

CENTRALNA AZIJA

9 mil. km2. Najveća regija u Aziji (bez Rusije). Obuhvaća Tibet, Qinghai i Xinjiang

(Zapadna Kina), Kazahstan, Kirgistan, Mongoliju, Tadžikistan, Turkmenistan i Uzbekistan.

Sastoji se od visokih platoa i planina, pustinja i stepa. Nedostatak poljoprivrednih

površina, stanovništvo se uglavnom bavi stočarstvom.

Narodi: Tibetanci, Mongoli, Kazaki, Kirgizi, Tadžiki, Turkmeni i Uzbeci.

Većinu stanovništva čine muslimani. Islam je glavna religija u Xinjiangu, lamaizam

(grana budizma) u Mongoliji, Tibetu i Qinghaiju.

Najveći grad je Taškent.

HISTORIJSKO-GEOGRAFSKI PREGLED

Azija se smatra kolijevkom civilizacije. Na tom prostoru razvilo se nekoliko velikih

civilizacija prije otprilike 5500 godina.

Osim u starom Egiptu, najstarije poznate civilizacije javile su se u dolinama rijeka u

jugozapadnoj Aziji, sjeverozapadnoj Indiji, Pakistanu i sjevernoj Kini. Iako su ove civilizacije

bile dosta različite, ipak su imale neke zajedničke karakteristike. Sve su ovo bila

poljoprivredna društva koja su poznavala navodnjavanje zemljišta i obranu od poplava. Pod

navalom nomadskih plemena iz centralne Azije ovo stanovništvo bilo je prisiljeno graditi

obrambene zidine oko gradova.

Pronalaskom pluga otprilike 3000 g. pr. Kr. smanjena je potreba za radnom snagom u

poljoprivredi te se javljaju prvi obrtnici. Povećanjem poljoprivredne proizvodnje i

intenziviranjem obrta javila se potreba za razmjenom dobara među različitim kulturama.

Mezopotamija se prostire između rijeka Eufrat i Tigris i često naziva kolijevkom

civilizacije.

Obuhvaćala je današnju istočnu Siriju, jugoistočnu Tursku i velik dio Iraka. Točnije,

protezala se od planina Taurus na sjeveru do Perzijskog zaljeva na jugu, te planina Zagros na

istoku do Sirijske pustinje na zapadu.

6

Nastanjivali su je Sumerani, koji su već 3000. g. pr. Kr. navodnjavali svoja polja putem

kanala, koristili broncu, obrađeno kameno oruđe, izrađivali tkanine, gradili hramove i palače

te koristili kola i jedrenjake. Imali su precizne kalendare, svoje pismo i pisane zakone.

Iako su Sumersko carstvo osvojila plemena sa zapada oko 2300. g pr. Kr.,

Mezopotamija je ostala centar zapadnoazijske civilizacije sve do 6. st. pr. Kr. U razdoblju od

2300. g. do 539. g. pr. Kr. ovim područjem vladali su među ostalima i Babilonci i Asirci.

539. g. pr. Kr. Mezopotamija je postala dio Perzijskog carstva, koje je 331. g. pr. Kr.

osvojio Aleksandar Veliki. Kasnije su ovim prostorom vladali Rimljani, Arapi, Mongoli,

zatim je bio u sklopu Otomanskog carstva, pod britanskom okupacijom tijekom I. svj. rata, a

od 1921. najveći dio ovog prostora je u sastavu Iraka.

U dolini rijeke Ind na sjeverozapadu Indije i Pakistanu živjeli su narodi koji su se

također bavili poljoprivredom, poznavali su sustav navodnjavanja, uzgajali pamuk i

proizvodili tekstil te trgovali s Mezopotamijom. Također su imali svoje pismo, koristili kola

te su imali razvijene razne obrte. Dva najvažnija grada ove civilizacije bili su Mohenjo Daro i

Harapa.

1500.-1200. g. pr. Kr. indo-europski narodi iz centralne Azije (Arijci) porušili su

gradove u dolini Inda te se naselili u dolini Gangesa u sjeveroistočnoj Indiji. Ovi narodi imali

su svoj jezik - Sanskrt i između 900. i 500. g. pr. Kr. osnovali su gradove-države. Bavili su se

uzgojem riže, a njihova vjera, hinduizam, bila je osnova za raslojavanje društva i stvaranje

kasti.

U Kini su se prve civilizacije također razvile uz rijeke. Između 3000. i 1600. g. pr. Kr. u

dolini rijeke Huang Ho živjele su zajednice zemljoradnika koji su uzgajali svilce, proizvodili

svilu i tkanine, kojima su trgovali (Put svile).

Prvi pisani izvori o ovoj civilizaciji datiraju iz 16. st. pr. Kr. za vrijeme dinastije Shang.

Zbog navale nomada sa sjevera, gradovi-države bili su ograđeni zidovima.

Dinastiju Shang zamijenila je dinastija Zhou (11. st. B.C. - 3. st. B.C) i Qin (3. st. B.C.)

pod čijom je vladavinom Kina zabilježila značajan politički, kulturni i društveni napredak.

Kinezi su koristili željezno oružje, usavršili su navodnjavanje te su gradili ceste i kanale da bi

poboljšali komunikacije i trgovinu.

Kineski teritorij se značajno proširio te je uključivao i dolinu rijeke Jangce. Na ovom

područji živjela je tada najveća koncentracija stanovništva.

Postojale su i snažne trgovačke veze s Europom. Izvozili su se kineska svila i indijski

pamuk, a uvozilo staklo, razne rukotvorine i zlato. Na taj način elementi europske kulture

širili su se po Aziji.

7

Zbog navale nomadskih plemena sa sjevera došlo je do brojnih migracija i raseljavanja

stanovništva. Sve ove civilizacije su se proširile i imale međusobne kontakte. Do 500. g.

najveće svjetske religije i filozofije proširile su se na ostala područja.

Invazijom nomada uništene su antičke civilizacije u svim dijelovima Azije nakon 300.

g. U 4. st. Huni su osvojili sjevernu Kinu i krenuli na zapad u osvajanje Europe.

Od 7. do 12. st. u istočnoj Aziji vladao je relativan mir zahvaljujući slabljenju invazije

normada i vjerskih ratova. U Kini su izumljeni barut, tisak, papirnati novac i porculan.

1206. g. Džingis kan je ujedinio mongolska plemena i osvojio sjevernu Kinu, sjevernu

Indiju, Perziju i dijelove Europe. Mongolsko carstvo pružalo se od Kine i Koreje do Dunava.

Carstvo je trajalo do 1368. g., ali najveću važnost imalo je tijekom 13. st. za vrijeme

vladavine Kublaj Kana (osvojena i južna Kina).

Nakon propasti Mongolskog carstva, dinastija Ming preuzela je vladavinu u Kini i

proširila svoj utjecaj u istočnoj Aziji.

U 7. st. muslimani su osvojili jugozapadnu Aziju i izgradili carstvo koje je uključivalo

još i sjevernu Afriku i velik dio Španjolske. Došlo je do širenja islama i u ostale dijelove

Azije (npr. Indiju).

Europa je ušla u period kulturnog i gospodarskog napretka i Europljani su privučeni

bogatstvima Azije početkom 16. st. polako počeli osvajati njezine dijelove.

Portugalci su preuzeli kontrolu nad Indijskim oceanom i tijekom 16. st. Macao je postao

njihova trgovačka luka. Španjolci su počeli trgovati s Filipinima oko 1565. g. Britanci i

Nizozemci su se tek kasnije (u 17. st.) uključili u trgovinu s azijskim zemljama. Godine 1619.

Nizozemci su osvojili Javu, a 1641. g. su preuzeli Maleziju od Portugalaca da bi mogli

kontrolirati trgovinu začinima.

Japan i Kina su se nešto uspješnije othrvali europskim osvajanjima tako da su se

Britanci i Nizozemci orijentirali na južnu i jugoistočnu Aziju – Britanci su postupno osvojili

veći dio Indije, a Nizozemci Indoneziju.

U 19. st. Europljani su kontrolirali najveći dio Azije. U to vrijeme Kina i Japan su počeli

nešto jače trgovati s Europom i SAD.

Započela je sve snažnija borba među zapadnim zemljama osvajanjem Azije i jačanjem

trgovine. Britanci su postali najača kolonijalna sila u jugozapadnoj Aziji, Indiji i južnoj Kini.

Rusija se proširila na centralnu Aziju i Mandžuriju, Francuzi su okupirali Indokinu, dok su

SAD nakon američko-španjolskog rata 1898. g. dobili Filipine.

Do početka 20. st. Zapad je utjecao na mnoge promjene u Aziji – uklonjene su neke

barijere koje su dijelile istočnu i zapadnu civilizaciju, a došlo je i do značajnih promjena u

8

ekonomskom i političkom životu Azije. Kolonijalne sile ubirale su veliki profit dok su brojni

stanovnici Azije živjeli u siromaštvu. Kao rezultat, javili su se brojni nacionalistički pokreti za

oslobođenje.

Ovi pokreti posebice su ojačali nakon 2. svj. rata. Između 1943. i 1949. kolonijalne

vlasti oslobodili su se Burma, Indija, Indonezija, Jordan, Libanon, Pakistan, Filipini i Šri

Lanka. Mnoge zemlje Jugoistočne Azije također su prestale bili prekomorski teritoriji i

postale samostalne države.

Godine 1948. formirana je država Izrael koju su najvećim dijelom nastanili europski

Židovi. Godine 1949. Indokina je bila jedini dio Azije gdje su još uvijek postojale kolonije, ali

pet godina kasnije i ovo područje je dobilo svoju samostalnost.

Godine kolonijalne vladavine u Aziji ostavile su dubok trag u gospodarskom životu

kontinenta. Naime, Azija je u tom pogledu dosta zaostajala za Europom.

Razvojem industrije u Europi javila se potreba za sirovinama, koje su se potom uvozile

iz Azije. Dakle, Azija je bila samo izvor sirovina i kolonijalne sile nisu ulagale u njenu

industrijalizaciju. Poljoprivreda je također značajno zaostajala u odnosu na Europu. Nakon

raspada kolonijalnog sustava Azija se morala suočiti s brojnim gospodarskim, društvenim i

političkim problemima.

Nakon 2. svj. rata došlo je do širenja komunizma u Aziji (Rusija, Kina, Sjeverna

Koreja).

Korejski rat (1950.-1953.).

Komunizam se proširio i na Jugoistočnu Aziju tako da je u razdoblju 1946.-1954. g. u

Indokini pod vodstvom komunista i njihovog vođe Ho Ši Mina trajao rat za oslobođenje od

francuske vladavine. Nakon rata Indokina je podijeljena na četiri samostalne države:

komunistički Sjeverni Vijetnam i nekomunistički Južni Vijetnam, Laos i Kambodžu.

Tijekom 1960-ih i 1970-ih na ovom području vodile su se brojne borbe i ratovi

(Vijetnamski rat). Godine 1976. Sjeverni i Južni Vijetnam su ujedinjeni.

FIZIČKO-GEOGRAFSKE ZNAČAJKE

PRIRODNA OSNOVA AZIJE

Geološka građa i sastav

9

Za nastanak Azije važni su prekontinentski blokovi s prekambrijskom i paleozojskom

osnovom: Angara i Sibirska ploča, Arapska i Indijska ploča (dijelovi prakontinenta

Gondvane), te Sjevernokineska i Južnokineska ploča u Kini.

Mezozoik: Između Gondvane na jugu, Angare, sibirske i Sjevernokineske ploče na

sjeveru prostiralo se more Tetis - glavne orogenetske promjene u tercijaru; sedimentacija.

Neumayr (1883) prvi spominje Paleomediteran koji se proteže od Indije do centralne

Amerike, a na temelju jurske faunalne biogeografije daje mu naziv Tetis (Juračić).

Du Toit (1937) iznosi pretpostavku da je Tethys dijelio Lauraziju od Gondwane od

sredine paleozoika nadalje.

Na južnom rubu Angare u Pz (silur i devon) nastaje Sajansko gorje i gorje oko

Bajkalskog jezera, a potkraj paleozoika Altaj. Krajem paleozoika Sjevernokineska ploča

postaje dijelom Azije.

Južnokineska ploča vjerojatno je bila dio Gondvane od koje se odvojila u devonu.

Na zapadu se od karbona do perma Ruska ploča sudarala sa sibirskom pločom -

nastanak gorja Ural

U mezozoiku se od Gondvane odvojio indijski potkontinent; kretao se prema

sjeveroistoku i sudario se prije cca 50 mil. god. s Euroazijskom pločom → izdizanje visokih

planinskih sustava južne Azije

Kretanje indijske ploče prema sjeveru prisutno je i danas (6 cm/god.) - održava visinu

Himalaja i Tibeta.

Debele naslage popunile su područje podvlačenja (Indo-gangeska dolina). Arabijska

ploča sudarila se s azijskom prije cca 13 mil. god.; i danas se sudaranje nastavlja (4 cm/god.)

izdižući planine i visoravni Turske i Irana.

Podvlačenje tihooceanske i filipinske ploče pod Euroazijsku → nastanak

dubokomorskih jaraka i izdizanje Kurila, japanskih otoka, Tajvana i Filipina, uz vulkanizam i

česte potrese.

Na JI Azije dodiruju se Euroazijska, Tihooceanska i Indijsko-australska ploča.

10

11

Sastav stijena JI Azije veoma je složen kao i njezin reljef i građa. To je mozaik po

starosti i petrografskom obilježju zemljišta - od prastarih (prekambrijskih) do najmlađih

(kvartarnih) naslaga.

Stijene prekambrijske starosti relativno su najzastupljenije na poluotoku Dekanu u Indiji

(prastari eruptivi i metamorfne stijene), u vanjskoj Kini, SZ Kini, Koreji, Borneu i Novoj

Gvineji (Irijan).

Stijene paleozojske starosti (kambrij, silur, devon, karbon i perm) prevladavaju u

Indokini, užoj ili pravoj Kini, Malaji i na Sumatri, dok su Himalaji najznačajnija područja

tercijarne starosti (paleogen, neogen).

Kvartarni sedimenti (pleistocen, holocen) zastupljeni su u gotovo svim rubnim

predjelima planinskih krajeva i oko rijeka (prigorja, pleistocenski ravnjaci i aluvijalne nizine).

Relativno velikog prostranstva su i eruptivne stijene starijeg (Dekan, istočno kinesko

primorje) i mlađeg postanka (Indonezija, Filipini i Japan).

Golema područja u unutrašnjosti (Tibet, Tarim, Sinkjang, Gobi) i na otocima (Borneo,

Celebes, Irijan) još su nedovoljno istražena.

12

RELJEF

Glavne reljefne cjeline:

1. STARIJE GORJE CENTRALNE AZIJE:

Altajsko, Sajansko i Jablonsko gorje, Tien Shan, Kunlun Shan, Nan Shan

2. VISORAVNI:

Dekan, kazaška, iranska, unutarnjemongolska, Anatolija, Tibet

3. MLADO NABRANO GORJE:

a) HIMALAJSKO NABRANO PODRUČJE:

mlade nabrane planine Pamira, Hindukuša, Karakoruma, Himalaje i burmanskoga gorja;

b) JUGOZAPADNE PLANINE:

mlado nabrano gorje Afganistana, Irana, Turske i Kavkaza

c) SJEVEROISTOČNE PLANINE

mlado nabrano gorje (Verhojansko i Kolimsko gorje te planine Kamčatke)

4. STARE PLOČE:

ARAPSKA PLOČA, SJEVERNA I JUŽNA KINESKA PLOČA - prekambrijska osnova

5. JUGOISTOČNI OTOČNI POJAS

mladi vulkansko-seizmički rub Indonezije, Filipina i Japana.

6. PROSTRANE NIZINE I NAPLAVNE RAVNICE:

a) Indogangeška nizina (Ind, Ganges, Brahmaputra)

b) Mezopotamija (Eufrat, Tigris)

c) Mandžurska nizina (Amur, Sungari)

d) Velika kineska nizina (Huang-Ho, Jangce)

e) Mekonška nizina (Mekong, Menam)

f) Turanska nizina

7. ZAVALE:

Tarimska zavala, Džungarija, Qaidam

8. PUSTINJE:

Takla Makan, Gobi, Tar, Kavir, Lüt.

U reljefu dominiraju planinski lanci, visoravni i zavale. Razmjerno su niža gorja

hercinske i kaledonske orogeneze, najčešće na rubovima prastarih ploča.

Visoki planinski lanci alpske orogeneze (najintenzivnije nabiranje u tercijaru) protežu se

od Male Azije i Kavkaza preko Armenskog i Iranskog gorja, Hindukuša, Pamira, Himalaje,

13

Kine do Indokine u dva glavna niza koji se od zapada prema istoku spajaju najprije u

Armenskom visočju, zatim u Pamiru, te na jugoistoku Tibeta.

Između visokih planinskih lanaca nalaze se prostrane visoravni (Anatolija, Iranska

visoravan, Tibet). Visina lanaca i visoravni raste od zapada prema istoku. Za vrijeme alpinske

orogeneze pomlađeni su Altaj te južnije Tien Shan i Kunlun Shan (hercinska orogeneza).

Mlađa nabrana gorja zatvaraju sa starijima (Tien Shan, Kunlun Shan, Altun Shan, Bei

Shan, Nan Shan, Altaj, Sajan) velike unutarnje zavale (Tarimska zavala, Qaidam, Džungarija,

Gobi).

Alpinskoj orogenezi pripadaju i Verhojansko i Kolimsko gorje te Kamčatka, a na

mladost i aktivnost upozoravaju česti potresi i vulkanizam.

Nizine u Aziji zauzimaju oko ¼ ukupne površine; najveće su Zapadnosibirska nizina na

SZ Azije, Turanska nizina u središnjoj Aziji, Mezopotamija u JZ Aziji, Indo-gangeska nizina

u južnoj Aziji, nizina rijeke Mekong u jugoist. Aziji te Istočnokineska nizina u istočnoj Aziji,

uz rijeke Huang He i Chang Jiang.

- Velike površine karbonatnih stijena (krša) - osobito u Kini (prekambrijska osnova -

paleozojske karbonatne stijene)

- Tajland, Vijetnam, Jave (od Indokine do Tibeta)

- poznato je krško područje Yunnan u Kini

- Tajland, Vijetnam, Jave (od Indokine do Tibeta.

- u Himalajima su karbonati manje zastupljeni, ima više kristalina, melanža, fliša

- u Iranu krš je razvijen u Elbrusu i u Pontskom gorju. U gorju Zagros postoje čak dva

tipa orogenskih krševa (akumulirani orogenski i borani orogenski krš → tzv. Iranske bore s

normalnim reljefom.

- Mala Azija (Tauridi) su primjer akumuliranog orogenskog krša iako stijene nisu tako

jako okršene. Njihov su nastavak Helenidi, Dinaridi, Alpski borani pojas.

14

KLIMA

Bitno obilježje podneblju J, JI i I Azije daju monsuni, pa se često cijeli taj prostor naziva

monsunskom Azijom. Ljeti se u području najjačeg zagrijavanja, od južne Sahare preko

Arabije i sjeverne Indije razvija područje niskog tlaka, prema kojem s mora na kopno struji

vlažan i topao zrak - ljetni monsun.

Obalama i privjetrini gorja J i JI Azije donosi obilne padaline (u prigorju Himalaje i više

od 10 000 mm/god. - Cherapunji). Ljetni monsun u I Aziji puše iz sjevernopacifičkog

područja visokog tlaka zraka kao jugoistočnjak s Tihog oceana.

15

Monsunsko ljeto praćeno je jakom naoblakom, pa su najviše temperature u kasno

proljeće, neposredno prije provale monsuna.

Zimi se sjeverna Azija jako ohladi pa nastaje područje visokog tlaka zraka (Sibirski

maksimum) iz kojeg hladan i suh zrak struji prema moru; to je zimski monsun. Južna i JI

Azija zaštićene su od zimskog monsuna Tibetom i Himalajom, pa je mnogo jači u istočnoj

nego u južnoj Aziji.

U doba izmjene monsuna pojavljuju se tropski cikloni (sjeverni dio Indijskog oceana,

Istočnokinesko i Južnokinesko more, južni Japan, Filipini).

Indokina i veći dio Indijskog poluotoka imaju tropsku kišnu klimu, uglavnom

monsunsku savansku, dok prašumsku klimu ima južna Šri lanka, jugozapadno indijsko

primorje, Malajski poluotok i veći dio Malajskog otočja i Indonezije.

Umjereno tople kišne klime pod monsunskim utjecajem ima pojas od sjeverne Indije

preko unutrašnjosti Indokine, sjevernog Vijetnama, najvećeg dijela Kine južno od 350N,

južne Koreje do južnog Japana.

16

U južnom Japanu, južnoj Koreji i Kini između sjeverne obratnice i rijeke Chang Jiang to

je umjereno topla vlažna klima s vrućim ljetom, a drugdje topla klima sa suhom zimim

(sinijska klima) i vrućim ili toplim ljetom.

Na S i SI Kine (Mandžurija), u sjev. Koreji i Mongoliji prevladava područje suhih

snježno-šumskih (borealnih) klima, gdje većinu padalina donosi ljetni monsun s Tihog

oceana.

Prema sjeveru i unutrašnjosti zime su sve hladnije, duže i suše, a godišnja količina

padalina se smanjuje; suha borealna klima s vrućim ljetom (mandžurijska klima) prelazi u

vlažnu varijantu s toplim ili svježim ljetom (amurska klima, Hokkaido, Kavkaz, najviši

dijelovi planinskih lanaca Turske, Iraka i Irana).

Klima tundre rasprostranjena je u najvišim planinskim područjima i visoravnima

(Himalaja, Tibet).

Razni tipovi suhih klima (pustinjskih i stepskih) nalaze se u JZ i središnjoj Aziji.

Sredozemnu klimu ima samo uzak pojas JZ dijela Azije (uz Sredozemno more).

Na klimu Azije veliki utjecaj ima reljef - izloženost padina (osunčanost, padaline),

izoliran položaj zavala (kišna sjena, temperaturna inverzija), promjena temperature s visinom.

VODE

Oko 1/3 površine Azije je endoreična, tj. rijeke završavaju u pustinjama i stepama

(Helmand, Tarim) ili se ulijevaju u zatvorena jezera; među njima su i najveća u Aziji:

Kaspijsko, ujedno i najprostranije jezero na Zemlji, Aralsko (rijeke Amu-Darja, Sir-Darja),

Balhaško (rijeka Ili) i Bajkalsko (rijeke Selenga, Angara), vodom najbogatije slatkovodno

jezero na Zemlji.

Velika područja nemaju površinskog otjecanja, posebno u središnjoj i JZ Aziji.

Slijev Sredozemnog mora zauzima oko 1,4% površine Azije; to su uglavnom tekućice s

Male Azije i zapadnog Kavkaza s najvišim vodostajem zimi.

Slijevu Indijskog oceana pripada oko 17%, a slijevu Tihog oceana oko 22% površine

Azije. Ovdje su plodni i najnapučeniji dijelovi Azije područja uz rijeke. U JZ Aziji doline

Tigrisa i Eufrata dio su tzv. «plodnog polumjeseca».

17

U južnoj Aziji teku velike rijeke Ind, Ganges i Brahmaputra. U JI Aziji najvažnije rijeke

teku s istočnog ruba Tibeta i Himalaje: Irrawady, Mekong, Chao Praya i Salween.

U istočnoj Aziji, također s Tibeta i dalje preko Kine, teku Huang He i Chang Jiang

(najduža azijska rijeka, 6275 km).

U južnoj Kini glavna rijeka je Xi Jiang. Rijeke monsunske Azije najviši vodostaj imaju

u doba ljetnog monsuna.

Goleme zalihe vode na Tibetu - jedan od glavnih interesa kineske nazočnosti na toj

visoravni, izvoru najvećih azijskih rijeke

Tibet je strateško područje - kontrola nad Tibetom daje Kini pristup golemim rezervama

minerala i vode

S klimatskim zagrijavanjem koje pogoršava probleme s vodom u Aziji, kontrola nad

Tibetom omogućuje Kini da od pitanja vode napravi moćno političko oružje

Na tibetskoj visoravni izviru Ind, Mekong, Jangce, Brahmaputra, Sutlej i druge rijeke;

od većih regionalnih rijeka jedino Ganges izvire na indijskoj strani Himalaje.

Dok kontrolira Tibet, može se upustiti u gradnju velikih hidroenergetskih projekata,

neophodnih za kineski gospodarski razvoj, posebice u pokrajini Yunnan

18

Opterećenje problemom zagađenja zbog dva desetljeća brzog gospodarskog rasta - Kina

je postavila cilj: do 2020. godine 15 posto potrošnje energije treba dolaziti iz obnovljivih

izvora.

Izdašne vodene rezerve tibetskog platoa i brane nisu jedini izvor hidroenergije - Kina

razmišlja i o skretanju tokova rijeka zbog navodnjavanja, što izaziva veliku zabrinutost

Tibetanaca, Indijaca i zaštitara okoliša.

Moguće je da program od 100 milijardi yuana (10 milijardi eura) kojeg je Kina u ožujku

2007. najavila za Tibet podrazumijeva pripreme za tu ''Veliku rutu'' od zapada za dopremu

vode.

Rijeka Jangce najduža je azijska rijeka i sa 6300 km treća na svijetu, iza Nila i

Amazone. Izvire na tibetanskoj visoravni Qinghai i na putu do Istočnoga kineskog mora u

blizini Šangaja prolazi kroz 8 kineskih provincija.

Porječje rijeke Jangce najnaseljenije je kinesko područje i u njemu živi približno trećina

kineskog stanovništva. Ima površinu od 1,8 milijuna četvornih kilometara

Protok vode u sekundi je 31,055 m3, → godišnje u more odvodi 1000 milijardi m3

vode. Ukupni pad je 5800 m, pa se snaga hidroenergije procjenjuje na 288 milijuna kW. Od

tog se golemog potencijala dosad iskorištavalo tek 6 %

Iako je rijeka slavljena kao hraniteljica Kine, njezine su katastrofalne poplave uništavale

ljetine, gradove I sela, a računa se da se je samo u 20. stoljeću u poplavama utopilo više od

300.000 Kineza. Poplave su vrlo učestala pojava, a od davnine se pojavljuju uglavnom svakih

desetak godina. Razina se vode zna podignuti 6-17 m pa su obale zaštićene nasipima ukupne

duljine 33.000 km

Ideja o regulaciji rijeke Jangce odavno prisutna, a prvi ju je javno iznio 1918. dr. Sun

Yat Sen, prvi predsjednik Kine nakon višetisućljetne vladavine careva.

Three Gorges Dam (Brana tri klanca)

Oduvijek je ideja o iskorištavanju vodnog potencijala rijeke Jance bila vezana uz riječni

predio u središnjoj Kini, između istočnog dijela pokrajine Sečuan i zapadnog dijela pokrajine

Hubei. Taj predio nazvan je Tri klanca (gudure, klisure), gdje je Jangce najuži. Tu su na

prostoru dugom 200 km, između gradova Fengji i Yichang, idući nizvodno smještena tri

klanca: Qutang, 8 km (najkraći i najuži), Wu, 40 km i Xiling, 80 km (najopasniji zbog pličina

i brzine vode).

Brana se gradi u predjelu Sandouping u blizini Yichanga. Mjesto gradnje smješteno je

neposredno uz klanac Xiling; 38 km uzvodno od Gezhouba (brana u predgrađu Yichanga).

Prednosti tog velikog projekta: energetska dobit, zaštita od poplava. Brana će nizvodno

19

zaštititi sva područja od poplava koje se pojavljuju jednom u 100 godina, a pravovremenim je

ispuštanjem viška voda u stanju spriječiti katastrofalne posljedice koje se pojavljuju jednom u

1000 godina. Značajna je dobit i u povećanju plovidbe te, kako se predviđa, velikom

smanjivanju (procjene se penju i do 40 posto) prometnih troškova.

Značajna je prednost projekta i navodnjavanje okolnih i nizvodnih poljoprivrednih

površina te pokušaj opskrbe vodom sjevernih i sušnih krajeva Kine - rijeka Jangce je 23 puta

bogatija vodom od glavnoga sjevernog vodotoka Žute rijeke (Huang He) koja je 1993. gotovo

presušila. Nedostatak: povećanje zagađenosti kao velik problem.

Smatra se da u rijeci Yangce završi 12 milijardi m3 otpadnih voda, koje će većinom biti

zadržane branom. Osim toga uz rijeku djeluje 56.000 tvornica zastarjele i "prljave"

tehnologije. Vjeruje se da bi nakon otvaranja brane golemi Chongqing mogao za samo 5

godina završiti u mulju i smradu. Potapanje površina - raseljavanje stanovništva, uništavanje

ekosustava.

TLA

U Aziji postoje brojne i različite vrste tla:

a) Laterit - zauzima velika područja jugoistočne Azije.

b) Tropska crnica (indijski regur) - najzastupljenija je u Indiji i na njoj se uglavnom

uzgaja pamuk. To je vrlo plodno tlo nastalo trošenjem bazaltnih stijena.

c) Naplavna (aluvijalna) tla - nalaze se oko svih većih riječnih tokova. To su izuzetno

dobro obrađeni prostori, vrlo napučeni i na njima se uzgaja riža. Ova tla su nastala

radom rijeka i to su prostori koji su najugroženiji poplavama.

d) Močvarna tla – nalaze se na ušćima rijeka. Najveća prostranstva ovog tla su u

području bengalske nizine i neplodna su.

e) Les (prapor) – velike naslage nalaze se u dolinama rijeke Hoang-Ho

f) Stepska crnica – karakteristična je za Mandžuriju (SI Kina) i središnju Aziju.

g) Skeletna tla – nalaze se u aridnim krajevima.

h) Podzolasta tla – nalaze se u područjima s kontinentalnom klimom.

i) Crvenica – nalazi se u vapnenačkim područjima (JZ Kina, Bliski Istok).

20

BILJNI I ŽIVOTINJSKI SVIJET

The Palearctic is the largest ecozone. It includes the terrestrial ecoregions of Europe,

Asia north of the Himalaya foothills, northern Africa, and the northern and central parts of the

Arabian Peninsula.

The Palearctic ecozone includes mostly boreal and temperate climate ecoregions, which

run across Eurasia from western Europe to the Bering Sea

The Indomalaya ecozone is one of the eight ecozones that cover the planet's land

surface. It extends across most of South and Southeast Asia and into the southern parts of East

Asia.

Previously known as the Oriental Region by biogeographers, Indomalaya extends from

Afghanistan and Pakistan through the Indian subcontinent and Southeast Asia to lowland

southern China, and through Indonesia as far as Java, Bali, and Borneo, east of which lies the

Wallace line, the ecozone boundary named after Alfred Russel Wallace which separates

Indomalaya from Australasia. Indomalaya also includes the Philippines, lowland Taiwan, and

Japan's Ryukyu Islands.

Prirodni krajolik najmanje je izmijenjen u rijetko naseljenoj sjevernoj Aziji, kao i u

najvišim dijelovima južne i centralne Azije (visoke planine i visoravni). Najsjeverniji pojas

raslinja jest tundra (lišajevi, mahovine), te grmolke polarne vrbe i breze kojih je više na

prijelazu prema južnijoj tajgi. Karakteristične životinje su leming, polarna lisica, polarni zec;

za kratka ljeta komarci i ptice.

Tajga je šumski pojas u kojem su važne četinjače (ariš i bor, u manjoj mjeri jela i

smreka). Izvan područja s vrlo hladnom zimom rasprostranjene su miješane šume s

bjelogoričnim vrstama (jasika, breza). Karakteristične životinje su smeđi medvjed, vuk,

sibirski sob, ris, zec, vjeverica.

Travnjaci umjerenog pojasa - stepe

Glavne karakteristike:

• količina oborina: između 250 i 800 mm

• dominiraju biljke iz porodice trava

• povremeni požari i ispaša neophodni za održavanje

Stepski pojas proteže se centralnom Azijom: od Kazahstana na zapadu preko Altaja i

Mongolije do gorja Hingan u Mandžuriji. Tipične životinje su razni glodavci, antilope, divlji

konj, šakal, dvogrba deva. Na ovaj pojas nastavljaju se područja kontinentalnih pustinja

21

(Karakum, Takla Makan) i polupustinja (Kyzil-kum, Džungarija, Gobi) središnje Azije, s

rubno položenim riječnim oazama; hladna stepa na visoravnima; na planinama tundra, goleti i

ledenjaci. Karakteristične životinje su divlja ovca, divlja koza, jak.

Karakteristike pustinjskih područja:

• vrlo niska količina oborina, visoka evaporacija

• nastanak kao posljedica utjecaja klime, reljefa kao i udaljenosti od mora

• vegetacija može gotovo potpuno nedostajati

• jednogodišnje zeljaste biljke i višegodišnje kserofitne biljke

I u U JZ Aziji raširene su prostrane pustinje i polupustinje koje se preko južnog

Pakistana nastavljaju do zapadne Indije (Thar); u oazama važna je datulja; vlažnija su

područja uz rijeke i u gorju gdje uspijevaju drveće i travna vegetacija. Zapadni primorski

krajevi imaju sredozemnu vegetaciju (maslina, cedar). Karakteristične životinje su divlji

magarac onager, jednogrba deva, antilopa adaks.

U južnoj i JI Aziji prirodno raslinje je slabo očuvano; bliže ekvatoru to su tropske kišne

šume s obiljem drvolikih paprati, palmi, bambusa, mnoštvom epifita i lijana.

U monsunskim krajevima prirodno raslinje je monsunska šuma u čijem se sastavu ističe

sandal, cedar i tikovo drvo; u sušnijim dijelovima savanska šuma i savana. U obalnom pojasu

i deltama rasprostranjena je vegetacija mangrova.

Bogatstvom flore odlikuju se osobito neki dijelovi Himalaje: vazdazeleno drveće i

grmovi (magnolija, rododendron, kamelija i dr.).

Karakteristične životinje su azijski slon, indijski nosorog, indijski bivol, mungos,

bengalski tigar, crni leopard, istočnoindijski tapir.

U JI Aziji žive uskonosni majmuni, gibon, javanski makaki, orangutan. Suptropski i

tropski krajevi obiluju gmazovima - varani, macaklini, kobra, gavijal, aligator.

Istočna Azija odlikuje se bogatom florom s mnoštvom relikata iz tercijara (npr. ginko).

Veliki prostori su iskrčeni, a prvobitne šume očuvane su u Japanu, Koreji i u slabije

pristupačnim dijelovima Kine.

U umjerenom podneblju Ist. Azije uspijevaju hrast, javor, lipa, orah i druge vrste, a u

tropskom magnolija, kamforovo drvo, cedar, katalpa. U južnoj Kini rasprostranjen je bambus

i palma, na višim područjima četinjače.

Od životinja poznatiji su: sibirski tigar, panda, japanski crni medvjed, divlja goveda

gaur i banteng, nekoliko vrsta jelena (mošus, sambar).

22

STANOVNIŠTVO AZIJE

Azija je najnaseljeniji kontinent s oko 3,8 mlrd. stanovnika (3/5 svjetskog stanovništva)

i gustoćom naseljenosti od oko 90 st/km2.

Nejednaka naseljenost – najveća gustoća naseljenosti je u Južnoj i Istočnoj Aziji –

Bangladeš, Hong Kong, Singapur, istočna Kina, velik dio Indije, Japana, otok Java, a

najmanja na sjeveru i unutrašnjosti kontinenta te u velikim dijelovima JZ Azije.

Najrjeđe naseljena država na svijetu je Mongolija s manje od 2 st./km2. Naseljenost u

oazama, uz Transsibirsku željeznicu. U I, JI i većini J Azije stanovništvo je koncentrirano na

relativno malim površinama, uz riječne nizine, gdje gustoća naseljenosti prelazi 4 000

st./km2. Najgušće naseljena zemlja jest Singapur s preko 7 000 st./km2. Čak 90%

stanovništva Kine živi na 1/3 površine na istoku zemlje.

EKSPLOZIJA BROJA STANOVNIKA U 20. ST.

Sredinom 20. stoljeća gotovo sve su kolonije u Aziji stekle neovisnost (raspad

europskog kolonijalnog carstva).

Azija se okrenula poboljšanju životnog standarda kroz razvoj industrije, usavršavanje

poljodjelstva i usporavajući rast broja stanovnika. Gospodarstvo teško prati eksplozivan rast

broja stanovnika - dolazi do problema sa opskrbom stanovništva i osiguravanjem naobrazbe i

zdravstvene zaštite.

Novija genetička istraživanja: činjenice koje mijenjaju predodžbu o kretanjima

stanovništva u neolitiku.

Stanovništvo koje je na području JI Europe obitavalo u doba neolitika (od 9500. p.n.e.)

živjelo je od lova i skupljanja plodova. U dolini rijeke Jordan oko Jerihona, a kasnije u

Turskoj, Mezopotamiji i Siriji ljudi su se u to vrijeme bavili ratarstvom i stočarstvom, što im

je omogućavalo skladištenje hrane, ali i zadržavanje velikih skupina ljudi u naselju.

Znanstvenici su tražili odgovor na pitanje jesu li se u velikim migracijama ti ljudi,

stočari i ratari s Bliskog istoka, preko šire balkanske regije proširili europskim tlom pokorivši

i istrijebivši autohtono stanovništvo - istraživanje objavljeno u časopisu European Journal of

Human Genetics: nije bilo velikih migracija i osvajanja područja jugoistočne Europe.

Starosjedioci jugoistočne Europe, pa time i prostora današnje Hrvatske, BiH, Srbije,

Crne Gore, Albanije, Grčke postupno su prilikom različitih dodira s "kulturno i tehnološki

razvijenijim" stanovništvom središnje Azije preuzimali njihova znanja i vještine nužne za

razvoj ratarstva i stočarstva.

23

Znanstveni rad skupine znanstvenika iz Italije, Sjedinjenih Američkih Država, Estonije,

Bosne i Hercegovine, Slovenije, Makedonije i Hrvatske: u to vrijeme nisu se događale velike

migracije, odnosno neolitska doseljavanja - nije bilo zamjene starosjedilaca došljacima.

Nekadašnji lovci podučeni ratarstvu i stočarstvu bili su ključ širenja tih znanja i vještina

prema sjeveru Europe, što su sugerirala i ranija istraživanja (primjerice u Hrvatskoj Danilo

kod Šibenika, Panonska nizina i Vinča u Srbiji

Stanovništvo i kvaliteta života

Mnogi statistički podaci o stanovništvu - procjene, jer je do točnih podataka gotovo

nemoguće doći.

Gustoća i prostorni raspored stanovništva uvjetovani su prirodnim uvjetima i povijesnim

naslijeđem. Mnoge zemlje danas potiču preraspodjelu svog stanovništva iz gusto naseljenih u

slabije naseljena područja.

Neki od osnovnih pokazatelja kvalitete života: očekivano trajanje života, smrtnost male

djece, neuhranjenost djece, dostupnost pitke vode, obrazovanost i pismenost stanovništva,

dostupnost zdravstvenih usluga itd.

Mnoge zemlje imaju izrazito velike stope nataliteta i mortaliteta (visok mortaliet -

slabije razvijene države).

U slabije razvijenim zemljama posebice su izražene visoke stope infantilnog mortaliteta

(djeca do 1 god. starosti) i mortaliteta male djece (1-5 godina starosti).

U većini zemalja, posebice slabije razvijenima, prevladava mlado stanovništvo, a

očekivani životni vijek je kratak.

Zbog visokih stopa nataliteta, prirodnog prirasta i povećanja broja stanovnika, pojedine

države su uvele restriktivne populacijske politike i uvele ograničenja u pogledu broja djece u

obitelji.

Velike su razlike između muškaraca i žena. Žene nemaju iste šanse za školovanje,

zapošljavanje, jednake plaće, a u nekim društvima nemaju ni mogućnost donošenja vlastitih

odluka u životu. Puno manje pažnje poklanja se ženskoj djeci, nisu neuobičajena ni ubojstva

ženske djece, a zahvaljujući modernizaciji ni selektivni pobačaji.

Jedna od osnovnih zadaća mnogih visokonatalitetnih država jest destimuliranje rađanja.

Neke od azijskih država već su 1970-ih imale razrađene programe planiranja obitelji. Osnovni

pokazatelj uspješnosti ovih politika i programa jest totalna stopa fertiliteta (TFR), odnosno

prosječan broj djece po ženi.

24

Kina, Malezija, Tajland, Indonezija i Bangladeš uspjeli su smanjiti TFR, npr. u

Bangladešu se ta stopa smanjila sa 7,0 tijekom 1970-ih na 3,6 krajem 1990-ih. Međutim, neke

zemlje i dalje bilježe visoke stope. Osnovni razlog visokih stopa rađanja su tradicija te slaba

obrazovanost žena.

Problem prenaseljenosti nekih područja uključuje i nedostatak hrane. Stanovništvo se

povećava brže nego poljoprivredna proizvodnja. Proizvodnja hrane ograničena je nosivošću

tla, prirodnim nepogodama, erozijom tla, slabim navodnjavanjem. Smanjenjem proizvodnje

povećava se cijena proizvoda.

Poseban problem u Aziji predstavlja širenje zaraznih bolesti, posebice AIDS-a, trgovina

ljudima i prostitucija.

U mnogim siromašnim zemljama trgovci robljem kupuju ili otimaju djecu te ih prodaju i

ona uglavnom završe na ulicama velikih gradova ili kao radna snaga.

Stvaranje slamova oko velikih gradova.

Urbanizacija

Stanovništvo većim dijelom živi u ruralnim krajevima, ali proces urbanizacije naglo se

ubrzao posljednjih nekoliko desetljeća (>40% urbanog stanovništva 2010.).

Urbano stanovništvo većinom prevladava u Japanu, Tajvanu, Južnoj Koreji, Singapuru,

Hong Kongu, Jordanu, Siriji, Izraelu, Iranu, Iraku, Saudijskoj Arabiji, Kuvajtu i UAE.

Visok udio urbanog stanovništva imaju još i Filipini i Malezija.

Osim u dijelovima JZ i Centralne Azije, veliki su se gradovi počeli razvijati tek

početkom ekspanzije europske kolonizacije od početka 16. st.

Na rubovima J i JI Azije razvili su se brojni veliki gradovi za potrebe europskih

kolonizatora, npr. Karachi, Bombay, Colombo, Chennai, Kalkuta, Rangoon, Kuala Lumpur,

Singapur, Jakarta, Surabaya, Manila, Ho Shi Min, Phnom Penh, Hanoi itd.

Pod utjecajem arapske kulture razvili su se gradovi u JZ Aziji – Teheran, Bagdad,

Damask, Jeruzalem, Istanbul.

U Aziji živi više od 50% urbanog stanovništva svijeta - taj će se udio povećavati -

azijski gradovi rastu dva puta brže od ukupnog stanovništva.

Najzastupljenije religije u Aziji:

Hinduizam

Islam

25

Budizam

Kršćanstvo

Judaizam

Ostale Religije

U Aziji su nastale sve veće svjetske religije – judaizam, kršćanstvo i islam u JZ Aziji,

budizam i hinduizam u Indiji, konfucionizam i daoizam u Kini.

Najzastupljenija religija u Aziji je hinduizam, a zatim islam. Budizam je raširen u JI i I

Aziji (theravada budizam u Mijanmaru, Tajlandu, Kambodži i Laosu; mahajana budizam u

Japanu, Vijetnamu i Kini); lamaizam u Mongoliji i dijelu Centralne Azije; konfucijanizam i

taoizam u Kini, šinto u Japanu; kršćanstvo na Cipru, Filipinima te u Libanonu, Armeniji,

Gruziji, Rusiji; judaizam u Izraelu; islam u JZ Aziji, Pakistanu, Bangladešu i Indoneziji.

Jezici u Aziji

U Aziji se govori izuzetno velik broj jezika, npr. u državi Madhya Pradesh u Indiji

govori se više od 375 jezika i dijalekata.

Jezici se dijele u 9 porodica i svi osim afričke grupe jezika govore su u Aziji:

afro-azijska porodica: arapski i hebrejski;

indoeuropski jezici: u Rusiji, Afganistanu, sj. Indiji, Iranu, Pakistanu i Šri Lanki;

dravidski jezici - na jugu Indije;

proaltajski: Kazahstan, Mongolija, Sibir, Turska, Turkmenistan i Uzbekistan, Japan

sino-tibetanski: kineski, burmanski, laoški, thai i tibetanski, vijetnamski;

australonezijski i australoazijski: otočni dio JI Azije, indonezijski, malajski i filipinski,

mon-kmerski

japansko-korejski: japanski i korejski.

Rase u Aziji:

- Mongoloidna

- Indoeuropska

- Negroidna (Malajska I Papuanska)

26

Narodi Azije - bogate i različite kulture i podrijetlo. U Aziji postoje brojne i različite

etničke grupe od kojih su najveće: Arapi na JZ i Kinezi na istoku. Između pojedinih etničkih

grupa prisutne su brojne napetosti koje često prerastaju u sukobe.

DRUŠTVENO-GEOGRAFSKE ZNAČAJKE

Gospodarstvo, promet, turizam

Gospodarstvo Azije

Većina država Azije gospodarski je nedovoljno razvijena - 1/3 zemalja ima BDP manji

od 800 USD/st. - pripadaju siromašnim zemljama svijeta. Najteže je stanje u južnoj Aziji,

dijelu JI Azije (Mijanmar, Kambodža, Laos, Vijetnam), središnjoj Aziji te dijelu JZ Azije

(Afganistan, Zakavkazje, Jemen).

Većina azijskog stanovništva ima skromne prihode i nizak životni standard. Iznimka:

nekoliko azijskih zemalja pripada najrazvijenijim i najbogatijim zemljama svijeta - u istočnoj

Aziji dominira gospodarska velesila Japan

Visokorazvijeni su i Hong Kong, Singapur, Južna Koreja i Tajvan (tzv. četiri

azijska “tigra”). Visoke stope razvoja: Malezija i Tajland.

Istočnoazijski tigrovi (ili "četiri mala azijska zmaja") = gospodarstva Tajvana, Hong

Konga, Južne Koreje i Singapura. Ovaj epitet navedene su zemlje i gradovi dobili zahvaljujući

visokim stopama gospodarskog porasta i iznimno brzoj industrijalizaciji u razdoblju od

početka 1960-ih do 1990-ih.

Razvoj gospodarstva azijskih tigrova temeljio se gotovo isključivo na izvozu vlastitih dobara i

proizvoda u visoko industrijalizirane zemlje, dok je domaća potrošnja ograničavana brojnim

zakonskim odredbama

Zahvaljujući jeftinoj radnoj snazi i reformama obrazovnog sustava ove su zemlje uspjele

stvoriti jeftinu, ali produktivnu radnu snagu.

Još jedna od glavnih odrednica ovoga gospodarskog modela bila je jednakost među

ljudima → agrarna reforma provedena na način da se osiguraju vlasnička prava nad zemljom i

egzistencija poljoprivrednog stanovništva

S tim u vezi, doneseni su zakoni o subvencijama u poljoprivredi te o tarifama i porezima

na uvozne poljoprivredne proizvode.

Zajedničke karakteristike istočnoazijskih tigrova: orijentacija na izvoz u bogate

industrijalizirane zemlje, stalna dvoznamenkasta stopa porasta u višedesetljetnom razdoblju,

27

nedemokratski i relativno autoritativni politički sustavi u početnim godinama gospodarskog

rasta, visoke tarife na uvozne proizvode, niske vrijednosti domaćih valuta, pozitivna

vanjskotrgovinska bilanca, te visoke stope štednje.

Prema podacima Svjetske banke za 2003. godinu BDP per capita u Hong Kongu iznosi

25 430 dolara, u Singapuru 21 230 dolara, a u Južnoj Koreji 12 020 dolara (podaci za Tajvan

nisu dostupni).

Indonezijski gospodarski rast usporavaju unutrašnje napetosti.

U JZ Aziji gospodarski razvijenije države su Izrael, Cipar, Libanon, Turska i Jordan, te

zemlje bogate naftom (Katar, Kuvajt, Oman, Saudijska Arabija, UAE, Irak, Iran). Političke

napetosti i sukobi ograničavaju razvoj ove regije.

Zahvaljujući znatnim stranim ulaganjima, brzoj privatizaciji i industrijalizaciji Kina je

zabilježila najveći rast u Aziji početkom 1990-ih. Godine 1992. Kina je zabilježila

gospodarski rast od otprilike 12%, ali prihod po glavi stanovnika ostao je relativno nizak.

Vijetnam i Laos, dvije najsiromašnije azijske zemlje - počinju bilježiti značajan

gospodarski rast - postaju privlačnije stranim investitorima.

Kina je 2003. godine postala drugi najveći potrošač nafte iza SAD-a.

U izvještaju World Energy Outlook 2006., Svjetska agencija za energiju (IEA)

upozorava kako će s obzirom na sadašnji rast, Kina prestići SAD u emisiji stakleničkih

plinova 2009. godine, čak 10 godina prije predviđenog roka.

Još 2005. godine, prema podacima Earth Policy Institutea, pretekli su SAD u potrošnji

ugljena i željeza.

Prema sadašnjim trendovima potrošnje, gramzivosti za energetskim resursima i

zagađenju okoliša, Kina se predstavlja svijetu kao mlađa verzija SAD

G. W. Bush: negiranje klimatskih promjena - “američki način života nije za

pregovore” → Lu Xuedu, zamjenik direktora kineskog Ureda za globalne međunarodne

odnose: “Ne može se reći ljudima koji se bore da zarade dovoljno za jesti, kako trebaju

smanjiti svoju emisiju”

Prema studiji Green National Accounting Study Report 2004, Kina je te godine imala 63

milijarde dolara gubitka zbog zagađenja i ekoloških incidenata, najviše kao posljedica

zagađenja vode i zraka.

Pan Yue, zamjenik direktora Državne agencije za zaštitu okoliša: čak petina kineskog

gospodarskog rasta, svoj uspjeh duguje uništavanju okoliša

28

Podaci su zastrašujući, posebno ako se uzme u obzir broj ljudi koji žive na tom

području - 1/3 Kine ugrožena je zbog kiselih kiša koje nastaju zbog pretjeranog emitiranja

SO2 iz termoelektrana na ugljen

Emisija tog plina dvostruko je veća od dozvoljenog nivoa, te je u porastu za 27 % u

odnosu na 2000. godinu. Već sada Kina koristi više ugljena nego SAD, EU I Japan zajedno -

emisija SO2 dvostruko je veća nego u SAD

Indijski gospodarski rast ovisi o opskrbi energijom → sa sve skupljom naftom i

nedovoljnim zalihama ugljena, dugoročni planovi rasta su upitni.

S obzirom na svoje rastuće apetite za energijom, i Indija je krenula u globalnu potragu

za fosilnim resursima.

Kao i Kina, iskoristila je odlazak većine zapadnih naftnih korporacija iz Sudana te se

pozicionirala u toj zemlji.

Pored sudjelovanja u naftnoj industriji, Indija sudjeluje i u vojnoj obuci za sudanske

vladine snage.

Kina i Indija - borba za osiguranje energenata

Indija je sklopila 7 milijardi dolara vrijedan ugovor s Iranom za izgradnju plinovoda,

koji bi joj trebao pokriti rastuću potrošnju zbog ekonomskog razvoja.

Plinovod bi prolazio i kroz Pakistan - energetska ovisnost ove dvije zemlje koje su

donedavno ratovale i još uvijek imaju neriješena granična pitanja.

Indija se pridružila i plinovodu koji ide od Turkmenistana preko Afganistana do

Pakistana - produžetak do Indije.

Plinovodi koji Indiji dolaze sa zapadnih granica - posljedica neuspjeha u osiguranju

dotoka plina s istočnih granica, iz Myanmara

Vojna hunta koja vlada Myanmarom odlučila je odustati od čekanja sa realizacijom

dogovorenog ugovora s Indijom o distribuciji plina preko Bangladeša i potpisala ugovor s

PetroChina korporacijom na slijedećih 30 godina

Projekt gradnje naftovoda od 4100 kilometara kojim bi se spojila ruska nalazišta u

Sibiru s kineskim rafinerijama na Pacifiku

Nadmoć kineskih energetskih korporacija u odnosu na indijske (sličan niz preuzimanja

poslova iz Kazahstana, Ekvadora, Nigerije i Angole).

29

Mineralne sirovine i rudarstvo

Azija je bogata mineralnim sirovinama, a velik dio kontinenta (npr. Tibet, Mongolija)

još uvijek nije u potpunosti geološki istražen.

Velike zalihe ugljena nalaze se u Sibiru, sjevernoj Kini i sjeveroistočnoj Indiji, dok

manjih nalazišta ima posvuda na kontinentu.

Najveće rezerve nafte i plina nalaze se u Perzijskom zaljevu, Rusiji, dijelovima

Indonezije, u sjevernoj i unutrašnjoj Kini, na obalama Kaspijskog jezera i Zapadnosibirskoj

nizini. Velike podmorske rezerve postoje uz obalu Kine, Indonezije, Malezije i zapadne

Indije.

Metali su relativno oskudni u JZ Aziji, osim u Turskoj, koja je najveći proizvođač

kroma.

U drugim dijelovima kontinenta različite mineralne rude su posvuda raspoređene.

Posebice ih ima u Kini, Rusiji (Sibir) i Kazahstanu.

Rudarstvo je važna djelatnost većine azijskih zemalja. Azija je svjetski najznačajnija u

proizvodnji nafte (preko pola svjetske proizvodnje).

Ne računajući Rusiju, u Aziji se nalazi preko 2/3 svjetski dokazanih rezervi nafte i preko

1/3 rezervi zemnog plina. Najveći proizvođači nafte su zemlje Bliskog istoka, Rusija,

Indonezija, Malezija i dr.

Azija ima velike rezerve i proizvodnju kamenog ugljena (najveći svjetski proizvođač

Kina; značajna je i Indija).

Svjetski je značajna proizvodnja kositra (najveći svjetski proizvođači su Indonezija i

Malezija), kroma (Kazahstan, Turska, Indija, Filipini, Iran), željeza (najveći svjetski

proizvođač Kina; Indija), molibdena (Kina, Kazahstan), volframa (Kina, Kazahstan),

mangana (Kina, Rusija, Indija), nikla (Rusija, Indonezija), cinka (Kina, Kazahstan, Mjanmar),

boksita (Kina, Indija, Kazahstan), bakra ( Filipini, Kazahstan) i dr.

Poljoprivreda

Oko 3/5 st. Azije bavi se poljoprivredom, a uglavnom se uzgajaju prehrambene kulture

- razne žitarice, ponajprije riža (oko 90% svjetske proizvodnje) i pšenica. U velikom dijelu

Azije koriste se ručna poljoprivredna oruđa i životinje za rad.

Većina tala u Aziji nepovoljna je za poljoprivredu – manje od jedne trećine se

produktivno koristi. “Zelena revolucija” 1960-ih – nove, otpornije sorte biljaka.

30

Na svjetskom tržištu važni su proizvodi: prirodni kaučuk (Tajland, Indonezija, Malezija,

Indija, Kina, Filipini), čaj (Indija, Šri Lanka, Kina, , Japan, Indonezija), pamuk (Indija, Kina,

Pakistan, Uzbekistan, Turska), juta (Bangladeš, Kina, Indija), šećerna trska (Indija), kava

(Indonezija, Vijetnam, Indija), kakao (Indonezija), agrumi (Izrael, Turska), duhan (Turska) i

dr.

Krupna stoka u monsunskoj Aziji uzgaja se uglavnom za rad, a za prehranu je rašireno

peradarstvo i svinjogojstvo.

U manje plodnim krajevima središnje i JZ Azije stočarstvo je iznimno važno za

preživljavanje (sir, mlijeko, meso, krzno, koža) a životinje se uzgajaju i za promet.

Važan je uzgoj ovaca, koza i deva.

U monsunskoj Aziji važan je građevinski materijal drvo, a koristi se i za ogrjev (Kina,

Indija, Indonezija). Izvozi se plemenito drvo (tikovina, sandalovina). Pojedine zemlje uvode

suvremeno zaštitno šumarstvo.

Ribarstvo je značajno uglavnom za domaće potrebe. U komercijalnom ribarstvu Japan i

Kina su među vodećim zemljama svijeta.

Problemi:

Kina: više od 300 milijuna seoskog stanovništva nema pristup pitkoj vodi, a 400

milijuna gradskih stanovnika udiše jako zagađen zrak (od toga ih 15 milijuna boluje od bolesti

respiratornog sustava).

Nekadašnji ponos Kine, proizvodnja hrane, danas je potpuno narušena i smanjuje se iz

godine u godinu.

Kina je danas uvoznik hrane, a 2005. godine proizvela je 34 % manje žitarica u odnosu

na 1998. godinu. Razlozi su povezani sa zagađenjem zraka, vode i tla; erozija tla.

Samo u razdoblju 1999.-2005., Kina je izgubila 8 milijuna hektara plodnog tla koje se

zbog industrijalizacije i loše poljoprivredne politike pretvorilo u neplodna područja

Industrija i trgovina

Industrijska proizvodnja nejednoliko je razvijena; u nekim zemalja važna je

prehrambena i tekstilna industrija još iz kolonijalnog doba (Indija, Pakistan, Bangladeš).

U pojedinim zemljama razvijena je industrija povezana s preradom ruda. Većina ostale

industrijske proizvodnje nalazi se u Japanu, Kini (provincije Liaoning, Shanghai, Hong Kong

i dr.), Indiji (Bombay, Calcutta i dr.), Tajvanu, Tajlandu (Bangkok), Indoneziji (Jakarta),

Singapuru, Maleziji i Filipinima.

31

Neke od tih zemalja su jeftinom radnom snagom, poreznim i drugim olakšicama

privukle tvrtke da tamo proizvode robu za svjetsko tržište (odjeća i obuća, elektronička

oprema, igračke, automobili i dr.).

Važnu industrijsku proizvodnju imaju još Izrael, Cipar, Turska, Libanon i Jordan.

Trgovina je u Aziji u velikoj mjeri dio tradicije i kulture (Svileni put). Ranije važna

dobra (začini, svila) zamijenila su azijska suvremena dobra (nafta, elektronika, automobili),

što uz velika tržišta i globalno gospodarstvo čini Aziju trgovački dinamičnim područjem.

Pojedine azijske zemlje intenzivno sudjeluju u međunarodnoj trgovini: Japan (jedna od

vodećih zemalja svjetske trgovine), Kina (uključujući Hong Kong), Tajvan, Republika

Koreja, Saudijska Arabija, Singapur, Malezija, Indonezija, Tajland, Indija, Iran, Turska,

Izrael, Filipini, Oman. U međusobnoj trgovini azijskih zemalja istaknutu ulogu imaju Japan i

zemlje članice ASEAN-a.

U novije vrijeme, I, JI i J Azija i Bliski istok jačaju trgovinu staru 2000 godina -

nekadašnju trgovinu začinima i tekstilom zamijenila je roba vrijedna milijarde dolara

Drevni Put svile u prošlosti bio je glavni pravac trgovinskih odnosa između I, JI i J

Azije i arapskog svijeta - karavanama se transportirao tekstil i začini preko pustinja i

polupustnja do Perzijskog zaljeva - tijekom Srednjeg vijeka značaj mu se smanjio zbog

intenziviranja pomorskih puteva

Moderni “Put svile” danas vodi od prometnih luka Šangaja, Hong Konga, Singapura i

Bombaja do Perzijskog zaljeva i obratno, od Dubaija i Rijada do velikih gradova na istoku.

Trgovci na tom pravcu sada su arapski ulagači koji traže pametna mjesta za investiranje

petrodolara, a azijske zemlje u potrazi su za izvorima energije i tržištima na koja će plasirati

robu proizvedenu u svojim tvornicama. Trgovina između istočnoazijske i arapske regije raste

30 % godišnje.

I, JI i J Azija je od 2006. najveći trgovinski partner zemalja članica Zaljevskog vijeća za

suradnju (GCC) - taj dio Azije je 2007. sudjalovao u 55 % ukupne trgovine GCC-a u ukupnoj

vrijednosti 758 milijardi dolara.

Najznačajniji izvozni proizvod zemalja Perzijskog zaljeva u I, JI i J Aziju je nafta

Saudijska Arabija dnevno u Kinu isporučuju 790.000 barela nafte.

Kina i Japan tim zemljama isporučuju proizvode visoke tehnologije, od automobila do

kompjutora, dok Indija i druge azijske zemlje dobavljaju većinu hrane za Bliski istok.

Kina godišnje na Bliski istok izvozi robe u vrijednosti 68 milijardi dolara.

Ulagači iz zemalja Perzijskog zaljeva kupuju udjele u azijskim bankama, robnim

kućama, hotelima i poslovnim zgradama, no opseg ulaganja još zaostaje za trgovinom.

32

Zemlje Perzijskog zaljeva u razdoblju od 2000. do 2006. godine u južnoj, JI i istočnoj

Aziji investirale su 60 milijardi dolara.

Azijske zemlje također dobivaju uporište na Bliskom istoku - npr. kineske kompanije

koje grade ceste, naftovode i drugu infrastrukturu. - npr. kineski proizvođač kućanskih aparata

Haier i proizvođač elektronike TCL svoje proizvode isporučuje diljem Bliskog istoka, a

indijske tehnološke kompanije angažirane su u sektoru nekretnina i industrijskim projektima

arapskog svijeta.

Azijski radnici angažirani su na izgradnji nebodera, aerodroma i petrokemijskih

postrojenja, a prisutni su i u menadžmentu, od investicijskih banaka do maloprodaje

Nakon što je porast potrošnje nafte rezultirao užim vezama arapskog svijeta sa SAD-om

i Europom, mnogi su Arapi zaboravili na Indiju, Kinu i ostatak Azije radije investirajući na

Zapad.

Do promjena je došlo nakon višegodišnjeg gospodarskog rasta istočne, JI i u manjoj

mjeri južne Azije kao i zahlađenja odnosa između SAD-a i Bliskog istoka nakon 11. rujna

2001. - poticaj ulagačima iz regije da potraže druga mjesta za ulaganja

Mnogi Arapi koji bi ranije školovanje, medicinsku njegu ili mjesto za odmor radije

potražili u Europi ili SAD-u, sada radije biraju I, JI i J Aziju - sa sobom donose poslovne

interese - globalna financijska kriza nesumnjivo će dodatno utjecati na taj trend → nastavak

integracije Bliskog istoka i I, JI i J Azije

Promet

Željeznički i cestovni prometni sustav slabo je razvijen u većem dijelu Azije, posebno u

ruralnim područjima. Iz opće slike izdvajaju se visokorazvijene azijske zemlje (posebno

Japan) sa svojim suvremenim prometnim sustavima.

Planine, visoravni i nenaseljena prostranstva s nepovoljnom klimom otežavaju

prometno povezivanje.

Željeznički promet važan je u putničkom i robnom prometu - pruge su često

preopterećene.

U stepskim i pustinjskim krajevima za promet su još uvijek važne životinje.

U monsunskoj Aziji kolski i biciklistički promet postupno se zamjenjuje prometom

motornim vozilima, a razvijen je promet malim plovilima na rijekama. Razvoj suvremenog

riječnog prometa otežavaju velika kolebanja vodostaja.

33

Većina međunarodne trgovine odvija se morem; svjetski značajne trgovačke mornarice

imaju Japan, Singapur, Kina, Filipini, Republika Koreja i Indija.

Luke Kine (uključujući Hong Kong), Japana, Tajvana, Republike Koreje i Singapur

među vodećim su svjetskim lukama. Luke Bliskog istoka važne su u izvozu nafte.

Izrazito je razvijen i kontejnerski promet.

Visoko pozicioniranje dalekoistočnih luka odraz je izrazite gospodarske dinamike tog

prostora.

Turizam

Azija: 2004. god.: 171 milijun stranih turista (22,7% od ukupnog broja u svijetu, prema

UNWTO).

Glavnina turista zadržava se u rubnim područjima kontinenta (najgušća naseljenost,

postojanje starih kultura u prošlosti).

Svjetski je turizam u prvih pet mjeseci 2008. rastao po stopi od 5 % (najnoviji podaci

Svjetske turističke organizacije. Prema tim podacima, najveći rast imaju Srednji istok, Južna

Azija,  Srednja i Južna Amerika

Premda je generalno u svim svjetskim regijama zabilježen rast, nesigurnost svjetske

ekonomije utječe na povjerenje turista i moglo  bi smanjiti turističku potražnju  zbog čega su

svjetske prognoze za  ovu godinu "oprezno pozitivne".

Dvoznamenkasti turistički rast početkom 2008. godine prijavile su Kina, Japan, Koreja,

Kambodža, Indonezija, Vijetnam, Indija,  Nepal, SAD, Kuba, Jamajka i druge.

Broj turista prema regijama Azije 2004. god. (UNWTO):

I Azija: 79,4 mil. turista

JI Azija: 48,3 mil. turista

J Azija – 7,6 mil. Turista

JZ Azija – 36,0 mil. Turista

Svjetski turistički stručnjaci prognoziraju da će najsnažniji rast u predstojećem razdoblju

bilježiti nove destinacije na svjetskom turističkom tržištu

Turisti su zasićeni uobičajenim, razvikanim destinacijama - potraga za iznenađenjem i

uzbuđenjem

Najveće stope rasta turističkog prometa predviđaju se za zemlje Dalekog istoka, osobito

za Kinu

34

Stopa rasta znatno viša od prosjeka prognozira se u Turskoj, Cipru i Izraelu (pod

uvjetom konsolidiranja političkog i sigurnosnog stanja u toj zemlji)

Prema podacima Deloittea (konzultantsko-revizorska tvrtka), turizam na Bliskom istoku

i dalje raste brže nego i u jednoj drugoj regiji na svijetu - broj turista koji su posjetili

bliskoistočne zemlje 2008. povećao se za 11,3 %. Ističu i kako je Kina postala četvrta

turistička destinacija na svijetu, nakon Francuske, Španjolske i Sjedinjenih Država.

UNWTO: Svjetski trendovi u turizmu: globalno usmjerenje k azijskom tržištu

Značajnije svjetske turističke agencije intenzivirat će svoje promotivne aktivnosti prema

azijskom kontinentu - otvaranje granica nekadašnjeg "istočnog bloka“ predstavlja izraziti

potencijal.

Posebno se to odnosi na Kinu čija bi se "turistička" populacija trebala povećati sa 5

(2003.) na 100 milijuna 2020. godine. Te bi godine svijetom trebalo putovati i 142 milijuna

turista iz Japana (danas ih putuje 23 mil.)

Predviđa se također da će Kina 2020. godine primiti 130 milijuna turista (2004. ih je

bilo 42 mil.) i time postati najmasovnija svjetska destinacija.

Procjena za Hong Kong: 2020. godine trebao bi ugostiti 56,6 milijuna posjetitelja (2004:

14 mil.).

ISTOČNA AZIJA

Japan

Slikoviti krajolici, vulkani, vulkanska jezera, svetišta.

Veliki broj nacionalnih parkova i rezervata.

Gradovi: Tokyo, Kyoto (hramovi), Hiroshima, Sapporo (zimski turizam).

Kina

Kineski zid, grobnice dinastije Ming, Beijing (Nebeski hram i carska palača,

Tienanmen)

Konfucijev hram u Shantungu, Pagoda zmijske ljepote kod Shanghaija

Južna Koreja

Seoul, Pusan

Hong Kong, Singapore

egzotika puna kontrasta, jeftina kupovin

35

JI AZIJA

Mjanmar

znamenitosti istočnjačke arhitekture, Rangoon (veliki kip Bude), dvije stare prijestolnice

s hramovima i pagodama (Pagan, Mandalay)

Tajland

pješčane plaže, nacionalni parkovi (9), Bangkok (budistički hramovi)

Tajland je danas, uz Meksiko, Južnoafričku Republiku i Australiju, najposjećenija

daleka destinacija u svijetu. Zemlja je jednako omiljena među Europljanima, Amerikancima i

Australcima, dakle među turistima s najvećih emitivnih tržišta u svijetu.

Kambodža

ruševine nekadašnjeg glavnog grada Angkora (hram Angkor-Vat)

Indonezija

vulkanski krajolici, bujna tropska vegetacija

Bali - živopisni folklor, festivali

Filipini

Manila, 22 nacionalna parka

Singapore

arhitektura, plaže, jeftina kupovina

JUŽNA AZIJA

Indija

gradovi: New Delhi, Agra (Taj Mahal), Varanasi, Hyderabad, Bombay, Madras,

Calcutta

Pakistan

gradovi: Lahore, Rawalpindi, Karachi

Sri Lanka

atraktivna i raznolika priroda, stari kulturno-povijesni spomenici;

vjersko središte Kandy (hramovi, kipovi), Colombo (plaže)

JUGOZAPADNA AZIJA

Libanon

mediteranska klima, gradovi: Batrun (sjev. Libanon), stari fenički gradovi (Sidon, Tir),

Bejrut, ruševine Baalbeka (Jupiterov hram)

36

Izrael

kupališni turizam na mediteranskoj obali, religiozni turizam

Tel Aviv, Haifa, biblijski gradovi Jeruzalem, Nazaret, Betlehem i Jerihon

Saudijska Arabija

religiozni turizam: Meka, Medina

Irak

Bagdad, ruševine Babilona

Iran

Teheran, planina Elburs, Kaspijsko jezero (kupališta Babol-Sar i Ram-Sar); na jugu

Perzepolis (stara prijestolnica nekadašnje Perzije

Zategnutosti između pojedinih zemalja i ratni sukobi u JZ Aziji štete normalnom

razvoju turizma.

Turska

golemi kompleks umjetnih spilja kod mjesta Göreme (istočna Anadolija, pokrajina

Kapadokija)

Göreme - labirint bezbrojnih kamenih stožaca visokih nekoliko desetaka metara,

raznolikih oblika u kojima su izdubljene spilje.

Skupine stijena u čijim se šupljinama nalaze crkve i samostani iz bizantskog doba -

koristili su ih kršćanski svećenici

Stošci su posljedica erozivnog djelovanja vode u mekanom tufu, stijeni koja je nastala

taloženjem pepela što ga je ovamo donosio vjetar nakon erupcija vulkana Erciyasa

Pammukkale - karbonatna litica koja se obrušava 100 m s vulkanskog platoa, iz kojeg

voda istječe u više smjerova - vreli potoci, prepuni kalcij karbonata i drugih minerala, teku s

platoa niz liticu tvoreći terase i bazene iz kojih se izlijevaju, i usput prekrivajući mineralnim

sedimentom sve što im se nade na putu. S vremenom, litica je počela nalikovati čvrstim i

blještavim slapovima. Grci i Rimljani vjerovali su da voda ima iscjeliteljska svojstva - 190. g.

pr. Kr. pokraj Pamukkale izgradili su grad Hieropolis.

37

JUŽNA AZIJA

Južna Azija (Indijski potkontinent)

Bharat = Indija (sanskrt)

Inde - grčka verzija perzijskog naziva za prostor južno od Himalaja (Herodot, 4. st.

p.n.e.); dolazila je od riječi Hindu, koja je bila autohtoni etnografski pojam. Indija - vrlo staro

ime.

Njezin geografski obuhvat je dugo vremena za Europljane bio maglovit. Taj je naziv

sve donedavno bio u prostornom smislu vrlo rastezljiv; njime se označavala čitava južna Azija

s Indokinom i Indonezijom.

Nakon toga se sve češće izdvajaju Indijski poluotok, Indokina i Indonezija.

Pojam Indija danas je sveden na državni teritorij Indijske unije, a ostatak poluotoka

zahvaća Pakistan, Bangladeš, Nepal i Bhutan.

Indijski poluotok je po svojoj površini pravi potkontinent. Obuhvaća nešto više od 4

mil. km2 (bez Šri Lanke 4,4 mil. km2) i omeđen je morem na jugozapadu i jugoistoku a

Himalajom na sjeveru.

Od najsjevernije do najjužnije točke ima 3200 km, a od najzapadnije do najistočnije

4000 km.

To je potkontinent prema prirodnim kao i prema društvenim specifičnostima. Bolje je

ograničen i više autohton nego Europa, iako su strani osvajači u prošlosti unijeli mnogo novih

elemenata (prodor islama, britanski kolonijalizam itd.)

Slaba prometna povezanost s kontinentalnom unutrašnjošću Azije - geografska

posebnost Indijskog poluotoka. Indijski potkontinent - prostor prirodnih i društvenih

suprotnosti.

Na tom prostoru nalaze se najviše planine na Zemlji i prostrane nizine uz morsku

obalu, krajnje humidni i krajnje aridni krajevi, bogati pripadnici povlaštenih kasta i krajnje

siromašni izvan svih kasta, porobljavan sjever i otporan jug itd.

Nehru, u svojoj knjizi "Otkriće Indije" iznosi kako je otvorenost sjevernih nizina

stalno bila podložna centralnoj vlasti koja je često prelazila u strane ruke (osvajači iz središnje

Azije), dok su narodi na jugu (Marathi) uporno branili svoju neovisnost. Oni su najkasnije i

priznali britansku vlast.

Zbog svega toga, a i zbog svoje prostranosti, Indijski je poluotok u prošlosti rijetko bio

politički jedinstven. To se odrazilo i na autonomnom razvoju brojnih jezika.

38

Jedino pod domaćim carstvom Ašoka (do 3. st. p.n.e.), indoafganskog islamskog

sultana Tuglaka (14. st.), Velikih Mogula (15.-17. st.) i pod britanskom kolonijalnom

upravom (od kraja 19. st.) Indijski je poluotok bio donekle okupljen pod centralnom upravom.

Ali ni tada nisu prestale postojati mnogobrojne državice sa stanovitom autonomijom

(maharadžati, nizamati, radžakati, sultanati).

Najpotpunija centralna uprava na Indijskom poluotoku ostvarena je za vrijeme

britanske vladavine. Tada je postignuta i najizrazitija izoliranost potkontinenta. Britanci su

Indiju osvajali s mora (Bombaj, Kalkuta, Madras) a utvrdili s kopna (Peshavar, Quetta,

Srinagar), otkuda su ranije bili relativno najsnažniji utjecaji i kuda su prolazile trgovačke veze

(karavane) i vojni pohodi (Aleksandar Veliki, Tuglak, Bahur i dr.).

Sjeverozapadni prolazi Makran, Bolan i Kajber su u prošlosti imali veliko značenje

(nomadski putovi i vojni koridori). Oni su vodili kroz povijesno značajne ali gospodarski

škrte prostore povezujući dva plodna i bogata područja, Levantsko primorje, Siriju i

Mezopotamiju na zapadu i veliku indijsku nizinu na istoku.

Prolaz Makran predstavlja lako prohodna vrata duž baludžistanskog primorja na putu

iz južnog Irana u Indiju. Njime se vratio i Aleksandar Veliki sa svog pohoda u Indiju u 4. st.

p.n.e.

Prijevoj Bolan (1739 m) predstavlja srednja vrata Beludžistana, iz donjeg porječja

Inda u Afganistanu, iz Quette (zapadni Pakistan) u Kandahar (Afganistan).

Kajber je najznačajniji prijevoj (1100 m) iz srednjeg porječja Inda (Peshavar) i

Punjaba u sjeveroistočni Afganistan (Kabul). Kajberom su ušli u Indiju mnogi osvajači, od

Aleksandra Makedonskog (4. st. p.n.e.) do Bahura (16. st.).

Tim trima prolazima doselilo se i arijsko stanovništvo između 1500. i 2000. pne., pa su

to svojevrsna "vrata naroda" južne i JZ Azije, poput Kilikijskog klanca u Maloj Aziji i

Turanske nizine u centralnoj Aziji.

Iako je njihovo značenje u uvjetima današnje organizacije državnih teritorija znatno

oslabilo (tradicionalna nomadska kretanja su sputana a suvremene kopnene prometnice još

nisu promijenile prostorne relacije), spomenuti prolazi ostaju važni povijesni spomenici. Tim

je putevima prodro i islam.

U njihovo paraliziranje britanski su kolonijalisti, nakon osvajanja čitavog poluotoka

potkraj 19. st., uložili mnogo truda i držali snažne pogranične garnizone (SZ granica ili

Northwest frontier).

Sjeverni prijevoji bili su manje značajni za Indijski poluotok, iako su i preko njih u

prošlosti cirkulirali ljudi i dobra. Zbog svojedobne komplementarnosti indijskog i

39

centralnoazijskog gospodarstva, ti su prijevoji, mada široki, visoki i teško prohodni, bili od

izuzetnog značaja za srednjovjekovni karavanski promet. Iskustvima tovarnih karavana

koristili su se i centralnoazijski osvajači. O tegobama i trajanju prolaza karavana himalajskim

prijevojima govori činjenica da je za svladavanje tih prijevoja trebalo otprilike 25 dana, dok je

u Alpama u doba karavanskog prometa trebalo 3 do 4 dana.

Značajan sjeverni prijevoj je Zoila (3440 m) kojim se ide iz Kašmira (Srinagar) na

sjeveroistok u Ladakh, danas sporno indijsko - kinesko područje. To je, iako težak, put kojim

su se od davnina održavale veze između Indije (Kašmira), zapadnog Tibeta i Turkestana.

Sličnu funkciju, ali prema sjeverozapadu, imao je Barogilski prijevoj (3000 m).

Važan je i prijevoj Sipki (5100 m) iz JZ Tibeta (izvorište pandžabskih rijeka Sutleja i

Chenaba) u Punjab. Značajan je i Sikimski prolaz (4020 m) iz istočnog Hindustana u Tibet

(Lhasa), "britanski koridor" između Nepala i Bhutana za prodor u Tibet. Ipak, ti prijevoji bili

su nedovoljni da se izvrši bilo kakvo jače prožimanje dvaju kulturnih krugova, indijskog i

kineskog.

Prema istoku, veze su se održavale i utjecaji širili morem, iako ima nekoliko prolaza iz

istočne Indije u sjeverni Mjanmar. Osnovni uzrok tome je nepovoljna prirodna sredina

(močvarna područja) i neprijateljstvo primitivnih plemena na prijelazu iz jedne zemlje u

drugu.

Na Indijski poluotok utjecaj sa SI bio je slab, a sa SZ daleko značajniji i to tijekom

dugotrajne prošlosti (Arijci, Farsi, Grci, Huni, Arapi, Mongoli i Afgani).

Reljef, sastav i građa

U reljefu Indijskog potkontinenta ističu se tri velike cjeline:

1. Veliki planinski zid (Himalaja, Hindukuš i Sulejmansko gorje),

2. Indogangeška nizina

3. Dekan

One su temelj podjele potkontinenta na tri fizičko-geografske makroregije s

odgovarajućim razlikama između geoloških, geomorfoloških, klimatskih, pedoloških i

vegetacijskih značajki.

Veliki planinski zid oštro odvaja poluotok od unutrašnjosti kontinenta; dijeli se na

dva po površini i visini njednaka dijela, prostraniju i višu Himalaju s Karakorumom, i uži i

niži Hindukuš sa Sulejmanskim gorjem (planinski sjeverozapad). Stječu se u Pamiru, velikom

geotektonskom čvoru ("krov svijeta").

40

Sjeverozapadne planine razdvajaju veliku nizinu od afgansko-iranskog ravnjaka. To je

područje koridora, visokih ravnjaka sa zavalama i još viših planinskih grebena; ljetni životni

prostor nomada Afgana, Lathana i Beludža, međa zapadnog Pakistana i Afganistana s

nekoliko planinskih prijevoja od kojih su najvažniji Kajber (1030 m) na sjeveru i Bolan (1740

m) na jugu.

Visina i širina planinskog sjeverozapada povećava se od juga (Kirtharsko, 1000 m i

Sulejmansko gorje, 3500 m) prema sjeveru (Hindukuš, 7750 m). Isto tako povećava se i

humidnost (jug je mnogo aridniji od sjevera).

U južnom su dijelu karakteristične endoreičke zaslanjene zavale (Kevir, Hamun,

Kharan). Planinski sjeverozapad je prostor mladog (alpskog) nabiranja i sastavljen je pretežito

od vapnenaca i pješčenjaka jurske, kredne i oligomiocenske starosti s krškim oblicima.

U istočnom prigorju rasprostranjeni su i jezerski (glinoviti) sedimenti mlađeg tercijara

s podlogom od od čiste kamene soli (Slano gorje, 1500 m).

U unutrašnjim (endoreičkim) zavalama prevladavaju kvartarni (pleistocenski i

recentni) nanosi.

Geotektonska građa je složena s tragovima jakog bočnog potiskivanja i razlomljenim

antiklinalnim strukturama. Kratkotrajni sezonski pljuskovi u aridnom i ogoljelom kraju

pridonose oblikovanju reljefa s izrazitim erozijskim i akumulacijskim formama (grebeni i

zavale).

Himalaja (na sanskrtu: "Obitavalište zime") nije samo najviši (Mt Everest, 8882 m)

nego i najširi, geotektonski najsloženiji i geodinamički najživlji planinski sustav na Zemlji (u

20. st. zabilježene su promjene visine najviših vrhova zbog aktivne orogeneze i potresa).

Nema izrazitije kontinentalne planinske barijere nego što je Himalaja (Ande su prohodnije i

ne odvajaju od unutrašnjosti kontinenta prostor takvih dimenzija kao što je Indijski poluotok).

Oko 3000 km dug i 250 - 350 km širok, visokoplaninski pojas Himalaja bio je i ostao prirodni

preduvjet izrazitoj izoliranosti indijskog prostora i razvoju njegove autohtone kulture,

društvene organizacije i života uopće. Himalajski je zid sputavao vezu Indije sa zaleđem a

poticao kontakte s današnjim arapskim prostorom na zapadu te indomalajskim na istoku.

Nekoliko desetina vrhova Himalaje iznad 7000m upućuje na njezinu veličinu i

nepristupačnost (najviši vrh osvojen je tek 1953. godine, Hillary i Tensing), a dužina i širina

na reljefnu, petrografsku i geotektonsku složenost. Središnji dijelovi su još mahom

neistraženi, ali se uglavnom zna da je Himalaja građena od stijena različitog sastava, od

prekambrijske (jezgra) do tercijarne (prigorje) starosti. Glavni smjer pritiska boranja bio je sa

41

sjeveroistoka. Zato su bore uglavnom asimetrične i nagnute prema jugozapadu, gdje je

boranje mlade mase nailazilo na otpor stare mase (Dekan).

U poprečnom pravcu razlikuju se, od juga prema sjeveru, tri pojasa Himalaja: 1.

Prednja Himalaja, 2. Prava Himalaja, i 3. Transhimalaja.

Prednja Himalaja je niža i izgrađena je od mlađih stijena (prevladava tercijar). Ali ni

ona nije kompaktna. U poprečnom profilu od juga prema sjeveru razlikuju se : Teraj, Bhabar i

Sivalik. Teraj i Bhabar su podnožje a Sivalik je gorje.

Teraj je područje sezonski vlažne džungle na prijelazu iz Hindustanske nizine u

ocjeditije zemljište. Izgrađen je od golemih plavina što su ih nanijele vode s padina Himalaje.

Bhabar je stariji, grublji i tvrđi materijal što su ga vode naplavile, zatim cementirale i

disecirale u nisko pobrđe oštrih oblika. Sivalik je pravo himalajsko prigorje. Vrlo je izborano i

izgrađeno je od vrlo debelih miopliocenskih naslaga (otuda se sve slične naslage na Indijskom

poluotoku zovu sivalik - pješčenjaci i konglomerati).

Sivalik je sipko i neotporno stijenje koje se znatno brže troši od kompaktnije Prave ili

Središnje Himalaje. Sivalik je od nje odijeljen glavnim graničnim rasjedom (engl. Main

Boundary Fault). Duž tog rasjeda oblikovane su udoline široke 30 - 80 km (populacijske i

ekonomske oaze) i izvorišta brojnih sjeveroindijskih rijeka (antecendentne doline).

“Prava” Himalaja počinje sjeverno od glavnog graničnog rasjeda. Nije jedinstvena.

Razlikuje se u poprečnom pravcu od juga prema sjeveru i dijeli se na Nisku Himalaju (4000 -

5000 m) i Visoku Himalaju (iznad 5000 m). Rastavljaju ih longitudinalne doline, plodne i

naseljene (Katmandu, Sun Kosi, Srinagar, Gilgit i dr.). Širina i složenost prave Himalaje

povećavaju se od JI prema SZ, gdje je sastavljena od niza usporednih lanaca - od Pir Pandžala

do Karakoruma. Tri su glavna: Pir Pandžal, Langi i Zaskar; od Puncha preko Kašmira do

Ladakha. To područje predstavlja kaos neistraženih masiva. U JI dijelu Himalaja, mada i tamo

vrlo visoka, nema većih unutrašnjih dugodolina niti sivalika. Istočno od Sikkimskog prijevoja

(Bhutan) gubi se i Niska Himalaja, a Visoka se strmo diže iz nizine Brahmaputre.

Transhimalaja je osoj središnjih masiva. To je "s onu stranu" Visoke Himalaje gdje se

njezini grebeni spuštaju prema tibetskom ravnjaku. To je sjeverno od gornjih tokova

Brahmaputre (Tsang Po) i Sutleja, ali u izvorištu Inda. Transhimalaja je najizrazitija u SZ

dijelu (Ladakh, Hedin, Karakorum), ali iako je visoka, gledana s tibetskog platoa, ne doima se

takvom jer je i sam tibetski ravnjak na visini od 4000 - 5000 m (glavni grad Lhasa je na 3700

m).

Stalna zaleđenost himalajskih vrhova i sezonsko otapanje uzrok su snažnim procesima

glacijalne i fluvijalne erozije. Karakorumski se ledenjaci, dugi do 70 km, spuštaju u Kašmir

42

do visine od 2400 m i izdašno hrane rijeke; u srednjoj su Himalaji kraći ali se otapaju na većoj

visini, dok su u istočnoj najkraći a snježna se granica kreće oko 4700 m. Poklapanje ljetnih

monsunskih kiša s intenzivnim okopnjavanjem ledenjaka uzrokuje poplave u niskoj i ravnoj

sjevernoj Indiji, te pojačanu eroziju i akumulaciju.

Brojne antecendentne doline (Ind, Sutlej, Arun, Gandak, Jhelam, Tista, Tsang Po i dr.)

značajan su morfogenetski problem i dokaz mladog izdizanja Himalaja. Jake površinske vode

i vanjski morfološki procesi u cjelini, otkrili su na mnogim mjestima prastare (prekambrijske)

i stare (gondvana) naslage kao i masivne (arhajske) gnajs-granitne intruzije.

Velika indogangeška nizina razdvaja sjeverni planinski pojas od užeg poluotočnog

prostora (Dekan). Može se podijeliti na tri dijela: Bengalska nizina, Gangeška nizina

(Hindustan) i Indska nizina.

Bengalska nizina je proširena, zajednička delta Gangesa i Brahmaputre, i najmlađi je

dio velike aluvijalne nizine. Snaga himalajskih voda nataložila je u recentnoj geološkoj

prošlosti goleme količine rahlog materijala, čija debljina u Bengalskoj nizini iznosi više od

1000 m. Proces taloženja još je vrlo intenzivan na rubu delte, nanosi se stalno šire i zasipavaju

priobalje Bengalskog zaljeva s otprilike 360 mil. tona godišnje. To je u cjelini monotono i

vlažno zemljište izloženo čestim poplavama rijeka i mora (tajfuni) duž mnoštva rukavaca

široke delte.

Gangeška nizina (Hindustan) je srednje porječje najrazvijenije mreže tekućica na

Indijskom poluotoku s rijekom Ganges kao okosnicom. Karakteristične su pritoke koje

znatnim dijelom svog toka teku usporedo s glavnim tokom. Također, lijeve pritoke snagom

svoje vode i materijala što ga nose potiskuju glavni tok prema jugu odakle zbog manje kiše

nema ni približno takvih tokova.

Indska nizina, koju od nizine Gangesa razdvaja samo 280 m visoka vododjelnica

Džamne i Sutleja, zahvaća dio donjeg porječja rijeke Ind. Sastavni su joj dijelovi Sind,

Pendžab, Thar i Rann of Cutch, koji se u mnogočemu razlikuju, uglavnom zbog nejednake

vlažnosti tla. Sind i Pendžab su navodnjavani poput Egipta, Rann of Cutch je zaslanjeno

močvarište a Thar je zbog suše pustinja. Samo u suhom međurječju Gangesa i Jamne

(Džamne) ima oko 15 000 km irigacijskih kanala.

Velika indogangeška nizina je duboko nasuta tektonska potolina u kontaktnom

području Himalaje i stare mase Dekana. Nepregledna ravnica izbrazdana je površinskim

tekućicama s vrlo niskim vododjelnicama, a različita starost i sastav naplavnog materijala

očituju se u različitim nazivima (bangar - stariji fluvijalni nanosti s konkrecijama; khadar -

43

mlađe naplavine, sipkije, pješčano-ilovastog sastava) koji obično označavaju odgovarajuću

vrijednost (plodnost). Važan je i položaj tih tala prema ritmu poplava.

Veliki plato (Dekan) je mirno područje zrelih reljefnih oblika. Poprečni mu je profil

asimetričan. Na tektonski pomlađenom zapadnom primorju uzdiže se uzdužni razmjerno uzak

planinski lanac Zapadnih Gata čija visina se smanjuje od juga (Kardamom gorje, 2695 m)

prema sjeveru (Satmala gorje, 1560 m). Zbog toga je južno, Malabarsko primorje strmije i

kišovitije.

Zato su površinske tekućice u zapadnom primorju kraće, strmije i hidrološki jače, dok

su one koje otječu prema istočnom primorju duge, položitije i siromašnije vodom (Kanveri,

Krišna, Godavari, Mohanadi idr.). Za njih su karakteristične široke doline međusobno

odvojene trupinastim pobrđima i gorjem ("mezete").

U geološkom i petrografskom pogledu, Dekan je otok, vrlo sličan Australiji, sjevernoj

Africi i Brazilskom visočju (dijelovi paleokontinenta Gondvane). To je primjer stabilne mase

(s mlađim rasjedima duž zapadnog primorja) s reljefom izbrazdanim dugotrajnim erozijskim i

akumulacijskim procesima. Istočno primorje (Koromandelsko) je položito i široko, mnogo

šire od zapadnog (Malabarskog). Tijekom djelovanja egzogenih procesa došla je do izražaja

diferencijalna erozija, jer je petrografski sastav različit.

Sjeverozapadni dio Dekana je izgrađen uglavnom od eruptivnih stijena mezozojske

starosti (bazaltni trup "Malva") na kojima se razvilo crno tlo regur plodna pamučna crnica).

Jugoistočni je dio sastavljen također od eruptivnih, ali starijih arhajskih stijena (granit, gnajs).

To su dvije glavne petrografske zone Dekana koje su pokrile mnogo starije pretkambrijske

metamorfne škriljevce i paleozojske pješčenjake.

Sjevernu granicu Dekana čini Vindhya, Satpura i Chota Nagpur, gorje poprečnog

pravca pružanja (1100 m) s bogatim naslagama kamenog ugljena paleozojske starosti. Ta

ležišta, uz ležišta željezne rude i boksita (Chota Nagpur) na SI predstavljala su temelj začetka

i razvoja rudarsko metalurškog bazena u dolini Damodar (Jamshedpur), zapadno od Kalkute.

Klima

Iz općeg prikaza monsunske klime mogu se shvatiti osnovna klimatska obilježja

Indijskog poluotoka. To su, više nego igdje u JI Aziji, naglašena tri godišnja doba:

1. sparno ljeto,

2. svježa zima i

3. vruće i suho proljeće.

44

Sparno ljeto odgovara razdoblju kišnog monsuna uglavnom od lipnja do listopada. Ali,

zbog prostranosti potkontinenta, različite izloženosti dominantnom smjeru monsuna i

reljefnim barijerama, trajanje i intenzitet ljetnog kišnog monsuna nisu u svim krajevima

jednaki.

Trajanje i snaga monsuna uglavnom opada od juga prema sjeveru, ali na Himalaji,

zbog reljefne barijere i izloženosti, opet znatno ojača. Tako su JZ primorje (Malabar, Calicut

oko 3000 mm u nizini a 6500 na planini) i SI prigorje (Himalaja, Darjeeling oko 3200 mm)

najkišovitiji predjeli Indijskog poluotoka i Zemlje uopće.

Podnožje istočnih Himalaja, u trokutu koji njeni lanci zatvaraju s Arakanskim

planinama i gdje se more najdublje uvuklo u kontinent, izmjerene su najobilnije kiše na

Zemlji (Cherapunji 11 430 mm). Srpanj i kolovoz predstavljaju razdoblje obilnih kiša na

cijelom Indijskom poluotoku.

Ljetne kiše na Šri Lanku dolaze krajem svibnja, na Malabarsko primorje početkom

lipnja, na bombajsko primorje nekoliko dana kasnije, u unutrašnjost Dekana i u Bengalsku

nizinu sredinom lipnja, u Punjab i SZ Indiju krajem lipnja, a početkom srpnja zahvati cijelo

područje Himalaje.

Ako monsun s kišom zakasni, nastupaju katastrofalne posljedice zbog suše. Glavna,

ljetna žetva riže ovisi o pravovremenom dolasku monsunske kiše. A kada dođe, pravi je

klimatski pakao za došljake, a raj za insekte i gmazove. Tadašnju sparinu, s potpunom

zasićenošću zraka relativnom vlagom i temperaturom iznad 300 C, oni koji nisu domoroci

teško mogu podnijeti. Zato su Britanci ljeti bježali na svježiju Himalaju (Srinagar, Ghimla,

Darjeeling).

Kišno razdoblje od lipnja do listopada nije neprekidno, kao što ni monsunska struja

nije stalna ni iste jačine. Ljetni je monsun sukcesija "rojeva" ("Rush Explosions") između

kojih nastupaju prekidi naoblake i kiše ("Breaks") s pojačanom insolacijom. U cjelini, to je

teško (depresivno), vlažno i vruće (sparno) razdoblje koje je od najvećeg utjecaja na prirodu i

život Indijskog potkontinenta.

Kiše počinju jenjavati uglavnom od kraja rujna i prestanu do kraja listopada. Tada se

vrijeme smiruje, ali to naruše, nekad ranije, nekad kasnije, ali uvijek iznenada, tajfuni;

najčešći su u listopadu u Bengalskoj nizini. Tamo tajfuni podignu velike plimne valove koji

nalete i poplave nisko primorje (1976. utopilo se 100 000 ljudi).

Svježa zima odgovara razdoblju suhog monsuna, uglavnom od studenog do veljače.

Izrazitija je i dulja na sjeveru, dok se na krajnjem tropskom jugu poluotoka gotovo sasvim

gubi.

45

To je razdoblje dominacije SI zračnog strujanja suhog i hladnog zraka iz unutrašnjosti

Azije i suhih kultura prosa, ječma i pšenice.

Zimski monsun, međutim, nije svugdje ni suh ni studen. Donosi kišu

Koromandelskom primorju i sjevernoj Šri Lanki kamo dospije vlažan nakon što je prešao

prostrani Bengalski zaljev.

Pored toga, povremene ciklone, koje čak iz Mediterana dospiju preko JZ Azije u

Indogangešku nizinu u siječnju i veljači, donose nešto kiše.

U cjelini, razdoblje zimskog monsuna znatno je smirenije i ugodnije, ali mnogo

manjeg gospodarskog značaja od onog što ga ima ljetni monsun.

Vruće i suho proljeće otprilike traje od ožujka do svibnja. Suhoća i naglo zagrijavanje

kopna utječu na činjenicu da je svibanj najtopliji mjesec na Indijskom poluotoku. Tada se

maksimalne dnevne temperature kreću oko 400C, osobito u unutrašnjosti Dekana u

Hindustanskoj nizini (Hyderabad, 400C, Allahabad, 410C, Nagpur 430C).

Lipanj i srpanj su nešto svježiji jer obilna kiša snizi temperaturu. No, zbog visoke

vlage u zraku sparina je teže podnosiva od vrućeg ali suhljeg zraka kakav je nad Indijskim

poluotokom u svibnju. O trajanju ovog trećeg godišnjeg doba ovisi pravovremeni dolazak

ljetnog monsuna ili njegovo zakašnjenje.

Promjenjivost količine kiše i njenog trajanja na Indijskom poluotoku i potencijalna

ugroženost od suše daljnja je karakteristika tog dijela Monsunske Azije.

Najveća i najčešća odstupanja od prosječne "normalne" količine kiše su u

sjeverozapadnim dijelovima Indijskog poluotoka (Rann of Cutch, Sind, pustinja Thar i JZ dio

Punjaba). Tu varijabilnost godišnjih padalina iznosi do 30%. A to su upravo oni krajevi

potkontinenta koji inače, zbog nepovoljnog utjecaja suhog i vrućeg Arabijskog poluotoka,

dobivaju najmanje kiše (Sind i Thar do 250 mm, donji Punjab do 500 mm). Spomenuti krajevi

su aridan dio Indijskog potkontinenta i uglavnom se nalaze u zapadnom Pakistanu. Suša se

djelomično ublažava navodnjavanjem vodama Inda ("Sukkur Barage Dam") i Petorječja

(Punjaba).

Dekan je u cjelini, osim u primorju, vrlo podložan pluvijalnim oscilacijama, jer se

njegova unutrašnjost nalazi u kišnoj "sjeni" s obzirom na glavni smjer puhanja ljetnog

monsuna, iza visoke barijere Zapadnih Gata.

Najmanje je kolebanje godišnje količine padalina u Malabarskom primorju, koje je na

izravnom udaru ljetnog monsuna, i u Bengalskoj nizini koja je okružena Himalajama i

Arakanskim planinama (efekt duboko uvučenih mora i blizina visoke planinske barijere).

46

Prosječna varijabilnost ovdje ne prelazi 15% i to su predjeli s najobilnijim padalinama (iznad

3000 m) na Indijskom potkontinentu.

U cjelini, Indijski je potkontinent od suše najugroženiji dio Monsunske Azije

(naglašena suptropska kontinentalnost i neposredni utjecaj suptropskog pustinjskog pojasa JZ

Azije). Sigurno je samo tropsko primorje i krajevi u kontinentalnom dijelu čija vlažnost je

uvjetovana reljefom (konvekcija).

Iz navedenih zajedničkih klimatskih obilježja Indijskog poluotoka i njegovog

prostranstva proizlaze značajne razlike u klimi pojedinih krajeva. Specifičnosti reljefa,

izloženost moru i zračnim masama kao i znatne razlike u geografskoj širini nameću podjelu

na 9 područja s odgovarajućim obilježjima klime. To su:

1. polupustinjski Beludžistan,

2. svježa i vlažna Himalaja,

3.pustinjski Sind i Thar,

4. umjereni Hindustan (sušniji gornji i vlažniji donji),

5. vlažni suptropski Bengal,

6. suhi unutrašnji Dekan,

7. tropsko Malabarsko primorje (Kerala i Konkan),

8. tropsko, nešto suhlje Koromandelsko primorje (Koromandel, Orisa) i

9. ekvatorijalna Sri Lanka (s nešto sušnijim sjeverom). Razlike su u količini kiše,

trajanju suhog razdoblja i godišnjoj temperaturnoj amplitudi.

Na temelju navedenih pluvijalnih karakteristika može se izvesti zaključak i o

karakteristikama površinskih tekućica Indijskog poluotoka.

Tlo i biljni pokrov

Na Indijskom poluotoku mogu se izdvojiti pet glavnih tipova tala:

1. aluvijalna naplavna tla (alohtono),

2. pustinjska tla

3. regur (autohtona pamučna tropska crnica),

4. laterit (autohtona tropska "terra rossa", i

5. crvena tla JI Dekana.

Aluvijalni nanosi su bogati muljem i organskim tvarima što pozitivno utječe na

njihovu plodnost. To su tla riječnih nizina Gangesa, Brahmaputre, Petorječja (Punjaba), Inda,

47

Mahanadija, Godavarija i niza kratkih rijeka zapadnog (Malabarskog i Konkanskog) primorja.

To je tlo riže, jute i šećerne trske.

Prema vremenu nastanka i osobinama, razlikuju se stariji ocjediti riječni nanosi

("bagar"), bogato vapnenačkim konkrecijama (osobito u nanosima himalajskih tekućica),

kalcija i plodnije je od mlađeg, ("khadar") kojem plodnost umanjuju česte poplave (ispiranje i

zamočvarivanje), osobito u donjim dijelovima nizina ("Sanderbans" u bengalskoj delti).

Blizu mora tlo je zaslanjeno kao i u suhim krajevima sjeverozapada s pustinjskim

tlom, gdje je visok udio soli u tlu (pustinjski solončaci "reh" i " kalar" u pustinjama Thar i

Sind, te crvena pješčana pustinja Teris na jugoistoku).

Regur je tipično tlo u unutrašnjosti SZ dijela Dekana (bazaltni plato Malva). Nastao je

trošenjem vulkanskih (bazaltnih ) stijena u uvjetima monsunske klime.

Bogat je organskim tvarima i zato vrlo plodan. Na reguru dobro uspijeva pamuk pa ga

zato zovu "pamučna" crnica. Regur je u sušnom razdoblju prhak i prašinast a u vlažnom

ljepljiv i masan.

Laterit (tropska crvenica) je raširen u južnim krajevima Dekana. Teže ga je obrađivati

i manje je plodan od regura, jer je jače ispran i oskudijeva hranjivim mineralnim sastojcima.

Lateritu su slična i crvena tla JI Dekana, ali su rahlija i uz navodnjavanje plodnija

(rižišta u Koromandelskom primorju).

Stanovništvo južne Azije

Indijski je potkontinent prostor prastarih kultura i civilizacija Azije. Ostaci kulture

Mohenjo Daro (3000 p.n.e.) u dolini rijeke Ind to i dokazuju. Radi se o prostoru duge govorne

i pisane tradicije i bogate duhovno-literarne baštine. Koliko je poznato, tri su glavna kulturno-

povijesna i populacijska sloja na Indijskom potkontinentu: 1. preddravidski, 2. dravidski i 3.

arijski (indoeuropski)

Preddravidsko stanovništvo očuvalo se u nekim predjelima Himalaje, Assama,

Zapadnih Gata, središnjeg i južnog Dekana i na Sri Lanki. To su Balti, Hunza i Nagar u

Karakorumu, Naga na tromeđi Indije Mjanmara i Kine, Munda u Orisi i Choti Nagpur, Kader,

Kamikarar i Irulan u južnom dijelu Zapadnih Gata, Veda u unutrašnjosti Dekana i na Sri

Lanci.

U vezi tih etničkih skupina dosta je neobjašnjenog. Svojevrstan su relikt u mlađem

dravidskom i indoeuropskom moru. Radi se uglavnom o primitivnim i nedovoljno razvijenim

ljudskim zajednicama od kojih su mnog na stupnju lovaca i sakupljača. Za skupinu Munda

pretpostavlja se da je polinezijskog porijekla.

48

Dravidsko stanovništvo pripada skupini naroda u JI Dekanu i na sjevernoj Sri Lanki.

Dravidi govore dravidskim jezicima koji se razlikuju od preddravidskih i indoeuropskih. Neke

manje skupine žive na sjevernom Dekanu oko rijeke Narbade i u Beludžistanu.

Računa se da Dravida ima oko 80 milijuna. Imaju bogatu literaturu religijskih, epskih i

lirskih obilježja. Književnost im je pod utjecajem sanskrta (klasični jezik indijske literature).

Glavne skupine Dravida su Tamili, Telugu i Kanara u državama Madhya Pradesh,

Andra Pradesh i Madras (Tamil Nadu). Dravidi su još prije dolaska Arijaca u Indiju (oko

1500 god. p.n.e.) poznavali pismo i kovine.

Indoarijsko stanovništvo koje je počelo dolaziti na Indijski poluotok u 2. tisućljeću

p.n.e. iz Iranskog platoa i centralne Azije, potisnulo je starosjedioce i postalo vrlo brzo

dominantan populacijski sloj.

Proces ekspanzije odvijao se prema jugu gdje su se potisnuti Dravidi najbolje očuvali.

Došlo je i do miješanja Dravida s Indoarijcima. To su južnoindijski i cejlonski Singalezi.

Od arijskog doseljavanja koje je značilo prodiranje stočara u područja agrarne

civilizacije, Indijski je poluotok doživio višestruke utjecaje i prodore sa strane.

Potčinjavanjem starosjedilaca pridošlicama, stvoreni su temelji izrazitog društvenog

raslojavanja i stvaranja kasta, koje i danas teško pritišću Indiju.

Otuda je prisutna i pojava da su etničke skupine prastanovnika ostale uglavnom izvan

kasta (nedodirljivi, parije), tj. najniži društveni sloj. U novije vrijeme – pokrštavanje

pripadnika kaste “nedodirljivih”

Iako se indijski prostor u društveno-gospodarskom pogledu raslojavao u uvjetima

izrazite zatvorenosti, ipak su povremeni prodori stranih osvajača u povijesti (od Perzijanaca,

Aleksandra Makedonskog do srednjovjekovnih prodora Mongola i kasnije britanskog

kolonijalizma) unosili promjene na potkontinent.

No, zacrtani poredak izrazitog društvenog raslojavanja i striktne diferencijacije u kojoj

su Brahmani, kao teološko-filozofski sloj stajali na vrhu, nije se mijenjao.

Više prividne nego stvarne novine bile su u pojavi, razvoju i zatim potiskivanju

budizma koji je nastao u Indiji a proširio izvan nje, na Cejlonu i Istočnoj Aziji.

Značajniji od budizma za Indiju bio je prodor islama sa zapada. Islam je, šireći se od

8. do 17. st. u Indiji i Pakistanu unio elemente podvojenosti na islamsku i hindusku

komponentu stanovništva Indijskog poluotoka.

Islam se naročito proširio pod okriljem Velikih Mogula (perz. mogul = Mongol) koji

su i sami bili muslimani. To je na kraju rezultiralo stvaranjem dviju država na

49

dekolonijaliziranom poluotoku 1947. god., islamskog Pakistana i hinduske (brahmanističke)

Indije.

Sva ta kretanja ogledaju se u velikoj i složenoj etničkoj, jezičnoj i vjerskoj strukturi

Indijskog poluotoka. U toj mješavini su Kašmir, Punjab i Radžputana (Thar) pokrajine s

razmjerno najčišćim indoarijskim stanovništvom.

Tri glavna povijesno-kulturna sloja, preddravidski, dravidski i indoarijski reflektiraju

se i u šarenilu jezika i jezičnih skupina.

Smatra se da ih je na tlu indijskog poluotoka više od 200, ali neki tvrde da se radi

samo o dvadesetak velikih jezika oko kojih se okupljaju brojni dijalekti i nesamostalni jezici.

Najrašireniji jezici su hindu i urdu. Hindu jezikom govore govore stanovnici porječja

Gangesa i Inda, i u srednjoj Indiji. To je, uz engleski, službeni jezik Hindustana.

Urdu je bio glavni jezik u Mogulskom carstvu; sličan je perzijskom od kojeg je primio

mnogo elemenata. Urdu je danas, uz engleski, službeni jezik Pakistana.

Religijski sastav je razmjerno homogen. Dvije velike religije (hinduizam ili

brahmanizam i islam) okupljaju glavninu stanovništva Indijskog poluotoka. Budizam, premda

je nikao na tlu sjeverne Indije nije u njoj naišao na prihvaćanje i danas okuplja samo nekoliko

milijuna vjernika, pretežno na Šri Lanki, u Nepalu i Butanu.

Budizam nije priznavao kaste. Buda je govorio da su svi ljudi jednaki jer imaju

sposobnost postizanja konačnog izbavljenja iz kruga rađanja i smrti.

Vjerski utjecaji duboko su ukorijenjeni u načinu života stanovništva Indijskog

poluotoka. Gotovo 3/4 ukupnog stanovništva je hinduističke vjerske pripadnosti.

Malo manje od 1/4 su muslimani a ostatak otpada na budiste (lamaiste), Zoroastre

(Farsi koji su perzijskog porijekla), kršćane (u Kerali, gdje su portugalski misionari širili

katoličanstvo), Sikhe (antikastinska reforma hinduizma pod utjecajem islamskih ideja), na

neke sekte orijentalnih kulturno-religijskih utjecaja te na animizam (zaostale skupine na jugu

Dekana, na Šri Lanki i na tromeđi Indije, Mjanmara i Kine).

Snaga religije na Indijskom poluotoku je takva da je vjerska pripadnost bila osnova

političke podjele potkontinenta nakon odlaska Britanaca 1947. godine.

Religijsko raščišćavanje u graničnim krajevima nakon povlačenja indijsko-pakistanske

granice uzrokovalo je seobu 17 milijuna stanovnika u Pakistanu, Bengalu i Assamu u oba

smjera.

Kaste (portug. casta = čistoća) nisu specifičnost Indijskog poluotoka.

Ima ih i drugdje, ali su najizrazitije na Indijskom poluotoku. Kaste = grupiranje

stanovništva prema socijalnom položaju i gospodarskoj snazi.

50

Kastinski sustav u Indiji i na Šri Lanki najočuvaniji je u svijetu. Kaste u Indiji kočnica

su bržem napretku njezina društva.

Podjela stanovništva na kaste (varne) temelji se na prvobitnoj društvenoj podjeli rada

koja se s vremenom sve više izdiferencirala u okviru povlaštenih i potčinjenih skupina

stanovništva kao socijalno-ekonomskih kategorija.

Takva diferencijacija nastala je nakon dolaska arijskog stanovništva i očuvala se

manje-više do danas. U Indiji postoje 4 osnovne kaste unutar kojih je okupljeno mnoštvo

manjih kasta (računa se oko 3000) - kršenje endogamije.

Glavne kaste su: brahmani ili svećenici; kšatrije ili ratnici; vajšije ili zemljoradnici i

trgovci te šudra ili siromašni narod koji mora služiti drugim kastama. Izvan kasta su parije ili

nedodirljivi, izopćenici iz društva koji obavljaju najniže poslove. Svatko tko je rođen u svojoj

kasti, u njoj i umire. To se mahom strpljivo podnosi, jer se vjeruje u inkarnaciju.

Takva dugotrajna kastinska organizacija u indijskom društvu imala je za posljedicu da

su je svi osvajači Indijskog poluotoka (čak i Britanci) prihvaćali, jer im je osiguravala

redovito ubiranje poreza i relativno lako držanje stanovništva u pokornosti.

Tako je kastinski sustav bio glavna kočnica razvoju naroda Indije gdje se u svim

sektorima djelatnosti stvaraju zatvorene skupine kastinskih obilježja.

To vrijedi i za današnjicu, premda su kastinske skupine u Indiji službeno ukinute

(indijskim Ustavom iz 1950.). Kaste su teret Indije i vladaju njome. Slično je i na Šri Lanki.

Velika nastojanja M. Gandhija, Dž. Nehrua i njihovih sljedbenika dala su skromne rezultate.

Razmještaj i gustoća stanovništva

Na Indijskom poluotoku živi 1 372 336 039 stanovnika (2002.). Prosječna gustoća

stanovništva iznosi 382 st./km2. To znači da na 3,3% površine naseljenog kopna živi 22,3 %

čovječanstva. Iz te činjenice može se zaključiti o teškoćama s kojima se bori taj dio

nedovoljno razvijenog svijeta.

Indija je druga u svijetu po broju stanovnika (1 049 700 000, 2003.). Od toga više od

400 mil. ljudi živi ispod granice siromaštva

Najgušće naseljena područja su Bengal, nizina srednjeg Gangesa, , Chatisgarh, dio

istočne (Koromandelske) i zapadne (Malabarske) obale, dolina Inda.

Najrjeđe su naseljeni dijelovi zapadnog Pakistana i Indije (Thar, Beludžistan) i

unutrašnji krajevi sjevernog Dekana (Madhya Pradesh).

51

Rekonstrukcija porasta broja stanovnika Indijskog poluotoka od kraja 16. st. do

najnovijeg vremena dugotrajnu stagnaciju do kraja 18.st., zatim buđenje i ekspanziju (19. st.)

i, na kraju, eksploziju u 20. st.

Oko 1600. god. Indijski potkontinent imao je oko 120 mil. st., 1800. god. oko 150 mil.

st., 1900. oko 290 mil. st., 1965. oko 600 mil. st., i 2002. 1 372 mil. st.

Karakterističan je ubrzan porast stanovništva od vremena kada su počeli djelovati

faktori smanjivanja gladi - povećanje proizvodnje hrane (zelena revolucija) i iskorjenjivanje

epidemija koje su ranije uzrokovale veliku smrtnost stanovništva.

Bolja povezanost s vanjskim svijetom, osobito nakon prvog i drugog svjetskog rata te

veće mogućnosti intervencije svjetske zdravstvene organizacije i UN na suzbijanju

povremenih epidemija, smanjivale su mortalitet.

Natalitet je i dalje ostao visok. Rezultat je visoki priraštaj zbog kojeg se stanivništvo

između 1965. i 2002. više nego udvostručilo.

Dinamika stanovništva Indijskog potkontinenta odražava se i na njegovu dobnu

strukturu. Prevladava mlado stanovništvo (u dobi do 15. god. je 33,6% st., a u dobi od 60 i

više god. je svega 7,0% st.; 2000.), a prosječno trajanje života je između 52 i 58 godina.

Urbanizacija

Većina stanovništva živi u ruralnim područjima; udio gradskog stanovništva (27,8%,

2001.) u posljednje se vrijeme povećava intenzivnim doseljavanjem siromašnog seoskog

stanovništva.

1991. godine u siromašnim gradskim četvrtima (slumovima) živjelo je više od

polovice gradskog stanovništva.

U Indiji, najveći gradovi su: Bombay (Mumbai) s 18,1 mil. st., Calcutta s 12,9 mil. st.,

Delhi s 11,7 mil. st., Hyderabad s 6,8 mil., Madras (Chennai) s 6,4 mil. st., Bangalore s 5,7

mil. st. (2001.)

U Pakistanu i Bangladešu najveći gradovi su Karachi s 11,7 mil. st. i Dhaka s 12,3 mil

st.

52

Gospodarstvo

Indijski je poluotok bio prostor nedovoljno razvijenog gospodarstva, tradicionalnog

ekstenzivnog poljodjelstva, stočarstva i industrijskih oaza koje nisu poremetile staru socijalnu

strukturu.

Golemi prostor, brojno stanovništvo, smjena dvaju različitih monsuna, kolonijalna

prošlost, vjerska determiniranost i etničko-politička razbijenost, bili su faktori slabije

društveno-gospodarske razvijenosti Indijskog poluotoka.

Polarizacija: razvijeniji jug i slabije razvijen sjever.

Usporedba kretanja stanovništva i proizvodnje od kraja 19. st. pokazuje neusklađenost

jer je porast broja stanovnika bio velik a proizvodnja gospodarskih dobara je stagnirala.

Tako npr. prosječni godišnji porast nacionalnog dohotka Indije u razdoblju 1953.-

1960. iznosio je samo 1,3 %. U isto vrijeme stopa godišnjeg rasta stanovništva bila je oko 2 %

(20 promila) s vrlo visokom stopom nataliteta (4,2 %) i mortaliteta (2,2 %).

Danas stopa BDP-a iznosi 9-10% godišnje, a prirodni priraštaj oko 1,6 %. Posljedica

je opadajućeg ali još uvijek visokog nataliteta (2,5 % 2002.) a mortalitet je smanjen na 0,9 %.

Može se ustvrditi da je Indija početkom 21. stoljeća, uz Kinu, postala najdinamičnije

gospodarstvo svijeta, ali i zemlja s velikim socijalnim, regionalnim i ekonomskim razlikama.

Stopa nezaposlenosti iznosi visokih 24%.

Poljoprivreda je uglavnom podložna ritmu monsuna, osim u razmjerno manjim

područjima sjeverozapada (Punjab, Sind i dr.) gdje su izgrađene brane i ostvaren sustav

suvremenog navodnjavanja polja. Razmještaj i raširenost kulturnih biljaka odražava klimatska

obilježja dijelova potkontinenta.

Navodnjavanje se prakticira na oko 1/5 obrađenih površina i uglavnom na rižištima, u

manjoj mjeri na pamučnim poljima. Na aridnom sjeverozapadu (Punjab), nakon izgradnje

velikih brana, navodnjava se više od polovice obradivih površina. U Sindu udio iznosi 9/10, u

gornjem dijelu nizine Gangesa oko 1/4, dok se u državi Tamil Nadu (Madras) na jugu Dekana

navodnjava 1/3 obrađenih površina.

Indija je izrazito poljoprivredna zemlja jer u poljoprivredi radi dvije trećine

stanovništva (27,9% BDP-a). Glavno je dostignuće indijske poljoprivrede nakon

osamostaljenja činjenica da proizvodi dovoljno hrane za domaće stanovništvo.

1950-ih i 1960-ih godina poljoprivredna proizvodnja povećala se gotovo isključivo

zbog dobivanja novih površina, međutim to je u nekim slučajevima imalo nepovoljne

posljedice na okoliš.

53

Tzv. zelena revolucija kojom se u zadnjim desetljećima povećao prinos širenjem

umjetnog natapanja, uvođenjem novih tehnologija i produktivnijih sorti, gotovo je u cijelosti

ograničena na umjetno natapane površine i samo na neke kulture (pšenica, riža i šećerna

trska).

Najvažnija poljoprivredna područja nalaze se u Indo-gangeškoj nizini, u nizinama i

deltama dekanskih rijeka te uzduž istočne i zapadne obale poluotoka Dekana.

Najvažniji proizvod su žitarice, na umjetno natapanim poljima riža (135 mil. tona,

druga na svijetu – 22,8% svjetske proizvodnje), u sušim sjeverozapadnim dijelovima Indo-

gangeške nizine pšenica (70 mil. tona, treća na svijetu – 12% svjetske proizvodnje) i kukuruz,

a u unutrašnjosti Dekanskog poluotoka različite vrste prosa (18,5 mil. tona, prva na svijetu –

21,5% svjetske proizvodnje).

Za prehranu stanovništva vrlo su važne i mahunarke, gomoljike (krumpir i slatki

krumpir) i povrće.

Od industijskih biljaka najvažnija je šećerna trska (18,94 mil. tona šećera, prva na

svijetu –14,7% svjetske proizvodnje), zatim uljarice (kikiriki, soja, uljana repica, suncokret

itd.) i u unutrašnjosti Dekana pamuk.

Vrlo je važan i uzgoj čaja u višim dijelovima južne Indije i u Asamu, duhana, kave u

višim dijelovima južne Indije, kaučuka u obalnim nizinama na jugu i jute u Zapadnom

Bengalu.

Iako širom čitavog potkontinenta postoji mnogomilijunski stočni fond (uglavnom

indijsko govedo zebu), stočarstvo je od malog značaja jer Hindusima vjera zabranjuje

korištenje goveđeg mesa, a Muslimanima svinjskog.

Nešto značajniji uzgoj stoke u gospodarskom smislu postoji jedino na suhom SZ, u

polunomadskom Beludžistanu. Tu Beludži i Pathani uzgajaju ovce i koze (transhumantno

stočarstvo - sezonsko kretanje za stokom).

S druge strane, muslimanski dio potkontinenta (Pakistan i Bangladeš, Hyderabad u SZ

Indiji) ne uzgaja svinje, pa vjerski faktor pridonosi siromaštvu, slaboj i nedovoljnoj ishrani

sljedbenika dviju glavnih religija Indijskog poluotoka.

Rudno bogatstvo

Indija ima dosta veliko rudno bogatstvo. Najvažnije je dobivanje željezne rude (76,3

mil. tona, peta na svijetu) u sjeveroistočnom dijelu blizu nalazišta kamenog ugljena (Bihar,

54

Orissa, Jharkhand, Zapadni Bengal) i u Karnataki. Od ostalih ruda dobivaju se boksit, krom i

mangan. Važno je i dobivanje dragog i poludragog kamenja te zlata i srebra.

Od fosilnih energetskih izvora najvažniji je kameni ugljen. Proizvodnja nafte i zemnog

plina pokriva oko 80% domaćih potreba.

Industrija

Nakon osamostaljenja Indija je imala razvijene samo neke industrijske grane

(prvenstveno tekstilnu industriju), dok je većinu potrebnih proizvoda morala uvoziti iz V.

Britanije.

U industrijalizaciji po uzoru na sovjetski primjer bio je vrlo važan državni sektor, zbog

ključne uloge industrije u jačanju vojne sile. Veliki dio tzv. strateških industrijskih grana

(rudarstvo, crna i obojena metalurgija, industrija strojeva, elektrotehnička, kemijska i dr.) još

su uvijek većinom u državnom vlasništvu, a njima upravljaju velike državne korporacije.

Tek tijekom 1990-ih počela se provoditi opsežna liberalizacija i deregulacija dotad

zatvorenog gospodarstva i time se indijsko gospodarstvo oslobodilo strogog nadzora države

nad ulaganjem privatnog kapitala.

Karakteristika indijske industrije jest velika razlika između tzv. organiziranog sektora i

tzv. neorganiziranog sektora, koji radi većinom zastarjelom tehnologijom na poluzanatskoj ili

zanatskoj osnovi i zapošljava prije svega nekvalificiranu radnu snagu te obuhvaća većinu

nekih industrijskih grana (npr. tekstilnu, kožarsku industriju, proizvodnju sastavnih dijelova

automobila itd.).

Još jedna od glavnih karakteristika indijske industrije je vrlo niska produktivnost rada

kao posljedica loše opskrbe elektr. energijom, zastoja u nabavi, zastarjele tehnologije, niskog

stupnja naobrazbe radne snage itd.

to se u novije vrijeme mijenja → snažni industrijski rast, osobito južnih država

Najvažnije područje teške industrije nastalo je uz nalazišta kamenog ugljena, željezne

rude i ostalih ruda na sjeveroistoku zemlje (Bihar, Chota Nagpur, Zapadni Bengal).

Druga najvažnija industrijska regija jest Bombay-Pune, gdje je u početku prevladavala

tekstilna industrija, a nakon osamostaljenja nastala je i raznovrsna industrija robe široke

potrošnje, kemijska, metalna, automobilska, elektrotehnička, elektronička, grafička itd.

Treća regija je na jugu Dekana sa središtem u Bangaloreu, gdje se industrija temelji na

važnom istraživačkom potencijalu tamošnjeg sveučilišta i brojnih državnih istraživačkih

instituta te velikim proračunskim sredstvima za razvoj suvremenih grana industrije i visoke

55

tehnologije (zrakoplovna, informatička svemirska, elektronička, elektrotehnička,

farmaceutska itd.).

Ostala veća industrijska središta su Calcutta (tekstilna, pogotovo prerada jute,

prehrambena, automobilska, strojogradnja), Delhi (elektrotehnička i elektronička, metalna,

automobilska), Ahmadabad (tekstilna – pamuk, strojogradnja), Madras (metalna,

elektrotehnička, petrokemijska), Hyderabad (elektrotehnička, metalna, duhanska), te Nagpur

(tekstilna, metalna).

Prema broju zaposlenih daleko je najvažnija tekstilna industrija, pogotovo pamučna,

koja je raspoređena u gotovo svim većim gradovima. Njezino tradicionalno središte je

Bombay. Prerada jute u Calcutti i uz rijeku Hugli.

Po cijeloj Indiji smještena je prehrambena industrija, koja prerađuje proizvode iz bliže

okolice te različita industrija strojeva i metalna industrija za domaće tržište, npr.

brodogradilišta, tvornice automobila (Bombay, Madras, Bangalore, Calcutta). Bombay je i

glavno središte filmske industrije.

“Indijsko gospodarsko čudo” – veliki broj mladog stanovništva, visokoobrazovana

radna snaga, vlada ulaže u istraživanje i razvoj, povoljni uvjeti za strane investicije,

ekonomija ovisi uglavnom o vlastitom tržištu → manja izloženost recesiji

U zadnjih pet godina indijska ekonomija je rasla po prosječnoj godišnjoj stopi od 8,8

%

Uslužni sektor raste najbrže – 50% udjela u BDP-u

Udio trgovine: samo 32% (u odnosu na Kinu)

Najbrži rast: tvrtke iz sektora informatičkih tehnologija

Promet

Glavni prijevozni pravci relativno su razvijeni ali nisu osuvremenjeni i ne odgovaraju

mjerilima suvremenog svjetskog prometa. Pravih je cesta malo. Suvremene prometnice

povezuju samo velike gradove. Najznačajnije su ceste Delhi - Calcutta i Delhi - Bombay, te

neke ceste na Dekanu.

Željeznička mreža dosta je gusta ali je različite širine kolosjeka i zbog toga

nepovezana. Prve magistralne pruge koje su povezivale Bombay, Madras, Calcuttu, Delhi,

Karachi i Kalikut izgrađene su od 1854. do 1875. godine Ishodišta i terminali bili su im

glavne luke poluotoka. Ta su čvorišta glavna i danas.

56

Većinu željezničkih pruga izgradili su Britanci, sustavno i u cilju efikasnije kontrole

nad poluotokom, zbog prebacivanja vojnih snaga i zbog izvlačenja sirovina.

Položaj glavnih obalnih i kasnije unutrašnjih uporišta predodredio je dominantne

željezničke pravce. Time je umanjeno značenje geografskog položaja drevnih luka i uporišta

koja su inače bila podložna zamuljivanju (Tatta u delti Inda, Baroda i Surat u Kambejskom

zaljevu i dr.)

Današnja politička podjela poluotoka unijela je stanovite promjene u stare prometno-

geografske odnosima i uspostavila nove. Tako je Indija izgradila novu luku Kandla u zaljevu

poluotoka Run of Kutch, a Bangladeš luku Chittagong na istočnom rubu Bengalskog zaljeva.

Time je smanjeno prometno značenje Dacce.

ISTOČNA AZIJA - KINA

Kina je smještena u Istočnoj Aziji i proteže se duboko u unutrašnjost kontinenta.

Površinom je treća po država na svijetu (9.596.960 km2) , a prema broju stanovnika

prva - 1.313.973.713 (2006.)

Na sjeveru graniči s Mongolijom i Rusijom, na sjeveroistoku s Rusijom i Sjevernom

Korejom, na istoku se nalaze Žuto i Istočnokinesko more, na jugu Južnokinesko more,

Vijetnam, Laos, Mijanmar, Indija, Butan i Nepal, na zapadu Pakistan, Afganistan i

Tadžikistan, na sjeverozapadu Kirgistan i Kazahstan.

Kina obuhvaća i više od 3 400 otoka, od kojih je najveći Hainan u Južnokineskom

moru.

Na istoku se nalaze prostrane nizine uz velike rijeke i brežuljci s nižim gorjima (Niska

Kina), dok je zapadni dio planinski (Visoka Kina).

Na istoku Tibetska visoravan prelazi u vrlo raščlanjena, teško prohodna gorja s

dubokim dolinama velikih azijskih rijeka koje u velikom luku zavijaju prema jugu.

SZ dio Kine pravi je mozaik velikih međuplaninskih zavala (Tarimska, Džungarska,

Qaidamska). Oko 1500 km dugačka i do 650 km široka Tarimska zavala mlada je tektonska

udubina na visini od 700-1000 m, između Kunluna na jugu, Pamira na zapadu i Tian Shana na

sjeveru.

Središnji dio prekriva oko 400 000 km2 velika ilovaska, šljunkovita i pješčana pustinja

Takla Makan, a rubove nanosi plodnog prapora (oaze uz planinske rijeke).

Pustinja Gobi se proteže više od 2000 km prema istoku i završava gorjem Hingan,

strmo se spuštajući u ravničarski predio Mandžurije.

57

Gorje Qin Ling (naviši vrh Taibai Shan, 3767 m), koje je istočni nastavak Kunluna i

koje se prema istoku postupno snizuje, izrazita je orografska i klimatska međa između

sjeverne i južne Kine.

U sjevernoj Kini (oko 1,2 mil. km2) u unutrašnjosti prevladavaju gorja i niže zaravni

paleozojske starosti, prekrivene 20-250 m debelim nanosima pleistocenskog prapora. Zbog

jake erozije reljef je vrlo raščlanjen i teško prohodan. Prema SZ prelazi u polupustinjski

ravnjak Ordos kod velikog zavoja rijeke Hoangho.

U sjevernom podnožju gorja Qin Ling proteže se uzduž rijeke Hoangho u smjeru Z-I

veliki tektonski jarak, kolijevka kineske civilizacije i države.

Prema SI lesni ravnjaci prelaze u slabije plodno i manje naseljeno Sjevernokinesko

gorje, sastavljeno od više pobrđa odvojenih dolinama. Gorje se uglavnom pruža u smjeru JZ-

SI i strmo se spušta prema Velikoj kineskoj nizini i dalje na SI u Mandžuriju.

Velika kineska nizina u donjem toku Hoanghoa sastoji se od golemih pješčano-

glinovitih nanosa koje su nataložile rijeke u mladu tektonsku zavalu u podnožju gorja. Zbog

velikih nasipavanja rijeke su u prošlosti više puta mijenjale tok (Hoangho je npr. 1194.-1853.

utjecao u Žuto more južno od poluotoka Shandonga), javljale su se i katastrofalne poplave.

Danas rijeke teku između nasipa koji se uzdižu do 20 m nad okolnom nizinom. Izgrađeni su i

veliki kanali.

Na istoku se iz ravnice uzdiže do 1524 m visoko gorje Shandong sastavljeno od

paleozojskih stijena. Prema istoku ono prelazi u poluotok Shandong s niskim, vrlo

raščlanjenim granitnim gorjem.

Južna Kina (oko 2,5 mil. km2) uglavnom je brdovita. Nizine su samo uz rijeku Jangce i

u dnu većih kotlina (npr. Crvena zavala). Gorja se pretežno pružaju u smjeru JZ-SI i vrlo su

raščlanjena; većinom su ogoljela i nenaseljena, premda visinom rijetko premašuju 2000 m.

U podnožju istočnotibetskih planina nalazi se zavala Sečuan (Crvena zavala), većinom

nisko pobrđe od crvenih pješčenjaka i ilovastih nanosa. Od ostatka Kine odvajaju je prostrana,

rijetko naseljena gorja.

Na JZ je teško prohodno i rijetko naseljeno Junansko visočje s uskim planinskim

hrptovima orijentiranim na J i s dubokim kanjonima, dok su prema JI i I većinom vapnenačka

gorja – najveće krško područje na na svijetu (oko 600 000 km2).

Za gorja južno od rijeke Jangce, koja se protežu se sve do vrlo razvedene obale

Južnokineskog mora, karakteristična je izmjena niskih gorskih hrptova od paleozojskih stijena

i granitnih intruzija te ravnjaka od mezozojskih crvenih pješčenjaka između njih.

58

Klima

Južna Kina ima vlažnu monsunsku klimu sa 1500-2000 mm padalina na godinu

(većinom između svibnja i rujna). Količina padalina smanjuje se prema zapadu i sjeveru. I na

sjeveru prevladava monsunska klima, ali s manje padalina (500-1000 mm, većinom između

lipnja i kolovoza) i nižom temperaturom.

Zbog sibirske anticiklone ondje su zime hladne. Hladne zračne mase iz unutrašnjosti

imaju otvoren put iznad ravnica na istoku, dok ih gorje Qin Ling djelomično zaustavlja na

putu prema jugu.

Na zapadu je klima izrazito kontinentalna, u nižim dijelovima pustinjska, a u višim

planinska s vrlo hladnim zimama (srednja temp. siječnja do -25°C), vrućim ljetima i vrlo malo

padalina (50-500 mm).

Vode

Velike kineske rijeke teku s brdovitog zapada prema istoku i jugoistoku. Najveće su

Hoangho (Huang He, Žuta rijeka, 5464 km), Jangce (Chang Jiang, 6380 km) i Xi Jiang

(Biserna rijeka, 1957 km).

Velika su područja bez otjecanja u more, npr. Tarimska zavala s rijekom Tarim (Tarim

He, 2030 km). Zbog velikog kolebanja razine vode i nasipavanja, osobito su u nizinama

Hoanghoa i Jangcea česte katastrofalne poplave. Obično pogode tisuće km2 gusto naseljenih

područja, prouzroče veliku štetu i uzimaju brojne žrtve, npr. uz Hoangho 1933., 1938. i 1949.,

uz Jangce 1931., 1954. i 1998.

Tla i biljni pokrov

Najplodnija su tla uz rijeke na ilovastim nanosima Velike kineske nizine i uz veće

rijeke. Ondje se uzgaja u prvom redu riža. Vrlo su plodna i praporna tla (više od 1 mil. km2,

najveće područje prapora na svijetu). Obrađena su do n.v. od 1900 m, ali ih ugrožava erozija.

U Visokoj Kini prevladava većinom skromna vegetacija: stepska, suha stepska i

pustinjska, na Tibetskoj visoravni visokoplaninska, ponegdje polupustinjska vegetacija.

59

Na krajnjem jugu ima nešto tropskih kišnih šuma, a prema sjeveru prelaze u

suptropsku šumu (zimzeleni hrast, gingko, bambus, borovi, lovor, magnolija), koja je uvelike

iskrčena

Sjeverno od Chang Jianga prevladavale su listopadne šume ali su uglavnom posiječene

- posljedica: intenzivna erozija

Najvažnija šumska područja Kine nalaze se u u planinskom području sjev. i ist.

Mandžurije (jela)

Gorja u Mandžuriji obrasla su bjelogoričnom, a na sjeveru crnogoričnom šumom. Od

1949. vodi se borba protiv erozije tla i to intenzivnim pošumljavanjem, tako da su šume

obnovljene već na više od 20 mil. ha.

Stanovništvo

U Kini živi oko 20% svjetskog stanovništva (svaki peti stanovnik Zemlje). Broj

stanovnika u Kini povećava se za 12-13 milijuna godišnje. Neke kineske provincije imaju više

stanovnika nego neke veće svjetske države.

Na početku nove ere, za vrijeme vladavine dinastije Han Kina je otprilike imala oko

58 mil. stanovnika (oko Ľ svjetskog stanovništva). U sljedećih 1500 godina broj stanovnika

čak se smanjio (1491. - 53 mil. st.)

Prvi moderni popis stanovništva u Kini izvršen je 1953. i prema njemu Kina je imala

oko 583 mil. stanovnika, a u samo 50 sljedećih godina taj broj se više nego udvostručio. Samo

u razdoblju 1953.-1964. broj stanovnika povećao se za 112 mil. budući da su se stope

mortaliteta smanjile, a stope nataliteta su ostale visoke.

Broj stanovnika 2002.: 1 284 211 000 st.

Od 1958. do 1961. zbog nedovoljne poljoprivredne proizvodnje i nedostatka hrane od

gladi je umrlo oko 20 mil. stanovnika.

Zbog izuzetno velikog porasta broja stanovnika tijekom 1970-ih pokušalo se utjecati

na smanjivanje veličine obitelji. Tako je nastala politika jednog djeteta koja je bila uspješna u

pogledu smanjenja porasta broja stanovnika, ali je njena primjena bila kontroverzna.

Primjena ove politike bila je posebice striktna početkom 1980-ih i ozloglašena zbog

namjernih pobačaja, ubojstava djece i oštrih kazni. Politika se strogo provodila u gradovima,

ali je u ruralnim područjima bila dosta fleksibilna, kao i u područjima naseljenim etničkim

manjinama.

60

Nakon 1949. stopa mortaliteta počela je značajno opadati, dok je natalitet još uvijek

bio visok (1949.-1952.: 43,3‰).

Nakon 1970. natalitet se zaslugom politike jednog djeteta smanjio za više od polovice.

Prema nekim predviđanjima, Kina je još 2000. trebala dostići brojku od 1,3 mlrd.

stanovnika, međutim, ona je taj broj službeno dostigla tek početkom 2005. g.

Uspjeh kineske populacijske politike ogleda se u činjenici da je njenom primjenom u

Kini rođeno 200 mil. djece manje. Zahvaljujući inicijativama i kaznama stopa nataliteta

znatno je snižena, međutim, zbog ukupnog broja stanovnika godišnji porast je i dalje velik i

iznosi oko 1 mil. mjesečno, odnosno 12 mil. godišnje. Ukupna stopa fertiliteta smanjila se sa

6% na manje od 3%.

Osim brojčanog porasta, promijenila su se i dobno-spolna obilježja stanovništva:

Dobno-spolni sastav stanovništva (podaci za 2004.g.):

Ukupno stanovništvo: M - 51,5%, Ž - 48,5%

0-14 g. - 22,3% (M - 53%, Ž - 47%)

15-64 - 70,3% (M - 51,4%, Ž - 48,6%)

65 i više - 7,5% (M - 47,7%, Ž - 52,3%)

Najgušće su naseljene nizine, riječne doline i zavale na istoku. Ondje agrarna gustoća

(br.st./km2 obradivog zemljišta) doseže čak 4000 st./km2, a opća gustoća (br. st./površina) 500

st./km2. Pogranična područja na sjeveru i zapadu vrlo su rijetko naseljena (Unutrašnja

Mongolija 20 st./km2, Sinkiang 12 st./km2, Tibet 2 st./km2). Većina seoskog stanovništva živi

u zbijenim selima i selima uz ceste sa 100-200 kuća.

Udio gradskog stanovništva je razmjerno malen (33% - 2002.), prije svega zbog

administrativnog ograničavanja doseljavanja u prošlosti. Pedesetih godina (“Veliki skok”) u

gradove se preselilo oko 40 mil. ljudi, a ujedno je zbog velikih industrijskih projekata iz

gradova otišlo oko 8 mil. radnika i stručnjaka.

Nakon 1962. god. - nasilno iseljavanje iz gradova

Za vrijeme Kulturne revolucije iz gradova u komune na selima preseljeno je oko 17

mil. st.

Spontano i veće doseljavanje u gradove započelo je tek 1990-ih godina,

poglavito u obalne gradove; djelomično se vraćaju nasilno preseljeni ljudi, a u

mnogo većoj mjeri je u pitanju ruralni egzodus i traženje bolje zarade u

gradovima.

U Kini postoji više od 30 gradova s više od milijun stanovnika. Najveći gradovi:

Shanghai 9 537 000 (procj. 1999.), Peking 7 336 000 (procj. 1999.), Chongqing

61

6 140 000 (procj. 1999.), Tianjin 5 214 000 (procj. 1999.), Harbin 4 266 000

(procj. 1999.), Wuhan 4 250 000 (procj. 1995.), Shenyang 4 242 000 (procj. 1999.)

Kina je administrativno podijeljena na 22 provincije, 5 autonomnih pokrajina, 4

posebne općine i 2 posebne administrativne regije. Godine 1997. Hong Kong je vraćen Kini i

proglašen posebnom administrativnom regijom. Kina smatra Tajvan svojom 23. provincijom,

međutim, od 1949. Tajvan ima svoju vladu. Autonomne pokrajine proglašene su na onim

područjima gdje Kinezi nisu činili većinu stanovništva (Tibet, Sinkjang. Unutrašnja

Mongolija i dr.).

Većinu stanovništva čine Kinezi (Han, 92%). Oni su većinsko stanovništvo u svim

provincijama i na svim autonomnim područjima osim u Sinkiangu (40%) i Tibetu (5%).

Kineski jezik pripada kinesko-tibetskoj skupini i dijeli se na pet glavnih dijalekata.

Oko 70% stanovništva govori sjevernokineski (ili pekinški) dijalekt ili mandarinski kineski. Iz

njega je nastao današnji službeni jezik (putonghua), na kojem se odvija nastava u školama.

Drugi dijalekti su: wu (šangajski kineski, 56 mil.), hakka (U Guangxiju i Guandongu, 42

mil.), min i yue.

U Kini živi i 55 službeno priznatih nacionalnih manjina. Centralna vlast posvećuje im

veliku pozornost jer žive u strateški važnim pograničkim područjima. Ustav im jamči pravo

na vlastiti jezik i kulturu te određenu autonomiju u lokalnoj upravi, školstvu, policiji i

financijama.

Kulturno se i jezično od Hana razlikuju Turcima srodni Ujguri (7,8 mil.) u Sinkjangu,

Mongoli (5,2 mil.) u Unutrašnjoj Mongoliji, Tibetanci (5,0 mil.) u Tibetu, Korejci (2,1 mil.)

na krajnjem SI, Kazasi (1,2 mil.) na sjeveru Xinjianga i dr.

Pod utjecajem komunizma, dvije trećine stanovništva vjerski su neopredijeljene ili

ateisti (63,1%), premda su brojni elementi konfucijanizma i taoizma neodvojiv dio kineske

tradicije i kulture.

Pet je službeno priznatih religija (budizam, taoizam, islam, katoličanstvo i

protestantizam). Pritom poseban položaj imaju islam i lamaizam kao religije nacionalnih

manjina.

Gospodarstvo

Usprkos liberalizaciji i otvaranju Kine prema svjetskom tržištu, gospodarstvo je ostalo

izrazito centralistički plansko (deseta petoljetka 2001.-2005.), pod jakim utjecajem središnje i

lokalnih političkih vlasti.

62

Devedesetih je godina uz državni nastao i novi, privatni sektor, u kojem je krajem

1996. bilo zaposleno već više od 20 mil. ljudi.

Svejedno je još oko 107 mil. zaposleno u državnim poduzećima, ali se njihov broj brzo

smanjuje (za 23 mil. nakon 1997.).

Kina je 1990-ih gospodarski vrlo brzo napredovala. Početkom 1990-ih prosječni realni

porast BDP-a bio je nešto viši od 10%, zatim se nešto usporio, a priključenjem Hong Konga

kineski se BDP povećao za gotovo 25%.

Osim naglog povećanja životnog standarda velikog dijela stanovništva, to je

prouzročilo i pravu investicijsku groznicu

Veliki dotok stranog kapitala (41% iz Hong Konga, 2007.)

Također je došlo do produbljivanja razlika između obalnih provincija u koje se slijeva

glavnina stranog kapitala i unutrašnjosti koja sve više zaostaje. Zaostajanje je posebno jako u

Tibetu i Sinkiangu. Zbog vrlo loših socijalnih prilika ondje vlada dosta jako protukinesko

raspoloženje.

Prema procjenama, Kina ima oko 10% nezaposlenih, uglavnom nekvalificiranih

radnika sa sela. Jedna od posljedica nezaposlenosti jest i tzv. “plivajuće stanovništvo” –

nezaposleni koji putuju po državi i u borbi za preživljavanje prihvaćaju svaki posao.

Usprkos naglom porastu BDP-a i poboljšanju životnog standarda većine stanovništva,

siromaštvo je još uvijek vrlo veliko – kako na selu tako i u gradovima.

Oko 10% stanovništva živi ispod granice siromaštva.

Od 1979. do danas BDP se učetverostručio, te je Kina 2003. imala treći najveći BDP

na svijetu, nakon SAD-a i Japana (1400 mlrd USD). 2006. - 2.671 mlrd USD. Danas godišnji

porast BDP-a iznosti izuzetnih 9,2%.

Podaci za BDP per capita znatno se razlikuju u različitim izvorima, tako npr. prema

podacima CIA-e on iznosi oko 6 200 USD, a HGK: 2.040 USD (2006.)

Sudjelovanje pojedinih gosp. grana u BDP-u: poljoprivreda 11.3%, industrija i

građevinarstvo 48.6%, uslužne djelatnosti 40.1% (2007.).

Poljoprivreda

Kina ima 98,6 mil. ha njiva i trajnih nasada (10,3% površine), od toga 90% na istoku

zemlje (prvenstveno u nizinama i riječnim dolinama). Od toga 24,7 mil. ha (25%) čine polja

riže, koja se na sjeveru protežu do gorja Qinling Shan i rijeke Hoangho, a ostalo su suha polja

koja se samo povremeno umjetno natapaju.

63

Nekadašnje narodne komune pretvorene su poslije smrti Mao Ce Tunga u “seoska

poduzeća” i zadruge te privatne posjede, a uz njih je još i 2 157 državnih posjeda.

Država pokušava umjesto tradicionalne radnointenzivne “vrtne poljoprivrede” na

malim parcelama razvijati proizvodnju hrane na većim privatnim imanjima s većom

upotrebom mehanizacije i moderne tehnologije, ali usprkos tome Kini u 21. st. prijeti da neće

više moći proizvoditi dovoljno hrane za svoje potrebe.

Poljoprivredu pogađaju i prirodne nepogode, u prvom redu poplave, suše, a na

brežuljkastim i brdovitim područjima vrlo jako spiranje tla.

Kina je najveći svjetski proizvođač riže (190,4 mil. t, 32% svj. proizvodnje, pšenice

(100,9 mil. t, 17% svj. proizvodnje), krumpira (58 mil. t), slatkoga krumpira (121 mil. t), svile

(510 000 t, 65%) i duhana (2,51 mil. t, 36%) te drugi po veličini proizvođač pamučnih

vlakana, čaja i kikirikija.

Ostale važne kulture su: šećerna trska i šećerna repa (8,38 mil. t šećera, 3. na svijetu),

soja, proso, uljana repica, suncokret i dr.

Osim žitarica i industrijskih biljaka, vrlo je važan uzgoj povrća za vlastitu prehranu.

Najvažnija poljodjelska područja su Velika kineska nizina uz Hoangho – ondje

uspijevaju tri žetve u dvije godine (ozima pšenica, kukuruz, sirak, proso i pamuk); nizine i

pobrđa uz srednji i donji tok Jangcea s dvije žetve na godinu (jara pšenica, kukuruz, sirak,

proso, soja i šećerna repa); suptropska južna Kina s dvije do tri žetve godišnje.

U unutrašnjosti Kine poljodjelstvo je razvijeno prije svega na umjetno natapanim

površinama u većim oazama (pšenica, sirak, kukuruz, povrće) te lesnim zonama, ali ondje

poljodjelstvo ograničavaju suše i jako spiranje tla.

Stočarstvo je manje važno od poljodjelstva, premda Kina ima najviše svinja i ovaca na

svijetu, a treća je po broju goveda. Kina je najveći proizvođač mesa na svijetu, pogotovo

svinjetine i peradi.

Rudarstvo

Kina ima vrlo raznoliko rudno bogatstvo. Iskorištava se 16 000 rudnika. Ima oko 50

mlrd. t. zaliha željezne rude.

Najvažniji su rudnici kraj Anshana i Benxija na SI, Handan (Hebei), Panzihua

(Sečuan), Wutai (Shanxi) kraj Nanjinga i Wuhua te Bayan Obo (Unutrašnja Mongolija).

Kina je najveći svjetski proizvođač kositra (110 000 t, 43%); rudnici u Gejiu (Junan) i

Nandan (Guanxi) te olova.

64

Najvažniji izvor energije jest kameni ugljen, koji pokriva čak 75% potreba za

energijom (1 005 mil. t, 1. na svijetu, 29% svj. proizvodnje). Kina ima i oko 1 010 mlrd. t

zaliha ugljena, najviše u sjevernoj Kini u provinciji Shanxi i okolnim provincijama, u

sjeveroistočnim provincijama Liaoning (Fuxin i Fushun) i Heilongjiang (Jixi).

Kina je sedmi najveći proizvođač nafte na svijetu 162,6 mil. t), a sve značajnija

postaje i po proizvodnji zemnog plina. Najvažnija naftna polja nalaze se na SI, protežu se do

Daqinga na S, dolinom rijeke Liao do zaljeva Bo Hai pa sve do delte Hoangoa. Drugo

naftonosno područje smješteno je u obalnim dijelovima Južnokineskog mora.

Industrija

Prije socijalističkog razdoblja Kina je imala vrlo dobro razvijen tradicionalni obrt, ali

vrlo malo industrije. Jedna od prioritetnih zadaća socijalističkog razdoblja bila je brza

industrijalizacija s naglaskom na teškoj industriji, prije svega na teškoj i obojenoj metalurgiji

te industriji strojeva.

Nastali su veliki industrijski kompleksi u vlasništvu države, koji se u većini slučajeva

ne mogu prilagoditi novim prilikama na sve otvorenijem domaćem i na stranim tržištima.

Velik su poticaj industrijskom razvoju primorskih provincija tzv. posebna gospodarska

područja, koja su potpuno otvorena domaćem i stranom kapitalu, tako da nisu pod nadzorom

središnjih vlasti u Pekingu.

Prva četiri takva područja osnovana su 1979., a to su: Shenzhen kraj Hong Konga,

Zhuhai kraj Macaa, Shantou i Xiamen, a 1984. g. 15 gradova uz obalu proglašeno je

otvorenim gradovima sa sličnim stupnjem gospodarske autonomije.

Godine 1988. cijeli otok Hainan proglašen je posebnim gospodarskim područjem, a

1992. i Šangaj. Sličan status otvorenih gradova dobila su još 23 grada u unutrašnjosti.

Kina se ubraja među najveće svjetske proizvođače željeza (1. na svijetu, 22% svj.

proizv.), čelika (1. na svijetu, 15%), aluminija (3. na svijetu), umjetnih vlakana (2. na svijetu),

plastičnih masa, umjetnih gnojiva (1. na svijetu), cigareta (1800 mlrd. komada, 1. na svijetu),

papira (2. na svijetu), televizora (1. na svijetu), strojeva za pranje rublja (1. na svijetu),

hladnjaka (2. na svijetu) itd.

Premda se teži jednakomjernom razvoju cijele države, velika većina industrije

raspoređena je u istočnim provincijama.

65

Promet

Kina ima više od 2000 luka od kojih je 80 otvoreno za strane brodove. Najveće su

Šangaj, Hong Kong, Canton, Ningbo, Qingdao i Dalian. Za teretni i putnički promet

najvažnija rijeka je Jangce i velike luke Šangaj, Nanjing, Wuhan, Yichang i Chongqing.

Na jugu države za plovidbu su najvažnije rijeke Zhu Jiang i Xi Jiang - najveća luka

Kanton. Za manje brodove plovan je Veliki kanal između Jangzhoua na Jangceu i Pekinga

(660 km plovnog puta).

Kina ima 113 zračnih luka s redovitim putničkim prometom. Najvažnije su Hong

Kong, Šangaj i Peking.

ISTOČNA AZIJA - JAPAN

Prirodna obilježja

Japan je smješten u Istočnoj Aziji, na rubu azijskoga kontinentalnog šelfa: od

kontinenta ga odvaja Japansko more i do 200 km široki Korejski prolaz.

Japan se proteže meridionalno, malo povijeno. Iako se proteže na skoro 4000 km

dugačkom otočnom nizu, njegova povijesna, kulturna i naseobena jezgra s gospodarskim

žarištima nalazi se u skučenom JZ dijelu Honšua i Kjušua.

Otočni niz čine četiri velika otoka: Hokkaido (78 460 km2), Honšu (Honshu, 230 455

km2), Kjušu (Kyushu, 42 010 km2) i Šikoku (Shikoku, 18 755 km2) te više od 500 manjih

otoka.

Smješten je u zapadnom dijelu pacifičkog “vatrenog prstena”, na tektonski izrazito

dinamičnom kontaktu Euroazijske, Pacifičke i Filipinske ploče.

Pacifička i Filipinska ploča s istoka i juga podvlače se pod Euroazijsku ploču, što ima

za posljedicu jaku tektonsku aktivnost (brojni potresi, npr. u Tokiju 1923. g., koji je odnio 150

000 žrtava, u Kobeu 1995. g. oko 5 500 žrtava), kao i postojanje više od 70 aktivnih vulkana.

Za Japan je karakteristična izrazita suprotnost između vrlo raščlanjenih i gotovo

nenaseljenih planina koje zauzimaju 75% površine i razmjerno malih vrlo gusto naseljenih

nizina uz obalu.

Planinska područja sastavljena su od brojnih izrazitih planinskih hrptova i sa svih

strana usječenih dolina, nad kojima se uzdiže više od 600 vulkana (najviši je Fuji-san, 3 776

m).

66

U stijenskoj strukturi prevladavaju erozijski neotporne mlade vulkanske strijene, a

samo Šikoku, južni i sjeveroistočni dijelovi Honšua te istočni dijelovi Kjušua građeni su od

starijih metamorfnih stijena.

Rijeke su uz ušća nataložile prema opsegu relativno male naplavne ravnice, u kojima

su smješteni svi veći gradovi.

Najveća je nizina Kanto s glavnim gradom Tokyom, gdje na oko 10 000 km2 živi više

od 25 mil. ljudi.

Veće su nizine još Nobi s gradom Nagoyom, te Okayama, Osaka i Sendai s

istoimenim gradovima, Echigo s gradom Niigatom na zapadnoj obali Honšua te nizina

Ishikari s gradom Sapporom na Hokkaidu.

Japanu još pripadaju još i vulkanski otocina jugu i JI :

otočje Ryukyu (jap. Nansei-shoto) s najvećim otokom Okinawom (1 434 km2)

otočje Bonin (jap. Ogasawara-shoto)

Vulkanski otoci (jap. Kazan-retto) na dodiru Filipinske i Pacifičke ploče

otok Tsushima (705 km2) u Korejskom prolazu

nekoliko otoka u Japanskom moru.

Mount Fuji, Japan

This dormant volcano is Japan’s highest mountain, as well as its most famous national

symbol. The 3,776-m (12,387-ft) high peak is on southern Honshu, near Tokyo, and is a

popular site for tourism and pilgrimages. Many shrines and temples are located on Mount

Fuji’s slopes, and it is a frequent subject in Japanese art and literature.

Klima

Na jugu prevladava vlažna monsunska klima sa dva kišna razdoblja (svibanj-lipanj i

rujan-listopad), na sjeveru umjereno topla s obilnim snijegom. Na Hokkaidu: vlažna borealna

klima

Ljeti prevladavaju vlažne i tople suptropske zračne mase, a zimi su otoci pod

utjecajem hladnog zimskog monsuna iz smjera sjeverozapada koji zapadnoj strani Honšua

donosi vrlo obilan snijeg (više od 3 m debeli snježni pokrivač).

Na jugu i zapadu je više od 2 000 mm padalina, u središnjim dijelovima oko 1 500

mm, a na sjeveru oko 1 000 mm. U kolovozu i rujnu česti su tropski cikloni (tajfuni).

67

Vode

Rijeke su većinom kratke s velikim padom i najvišim vodostajima u jesen. Zbog

prevlasti stijena neotopornih na eroziju, rijeke donose mnogo nanosa pa to otežava osiguranje

nizina od poplava.

Rijeke često teku između nasipa, više metara nad okolnom, gusto naseljenom

ravnicom.

Najveće rijeke su: Tone (320 km), Shimano i Kiso. Na zapadu Honšua nalazi se jezero

Biwa (675 km2).

Ima i mnogo vrućih termalnih izvora, pogotovo na sjevernom Kjušuu.

Tla i vegetacija

U planinskim zonama prevladavaju smeđa šumska tla, na sjevernom Honšuu i na

Hokkaidu podzoli, u južnim dijelovima suptropska crvenkasta tla.

Najplodnija tla nalaze se na mladim nanosima vulkanskog pepela (prije svega na

Kjušuu) i na riječnim nanosima u nizinama.

U južnim dijelovima raste zimzelena suptropska šuma, u središnjim dijelovima

listopadne i miješane šume (hrast, bukva, bor), a na sjeveru miješane i crnogorične šume

(smreka, jela, bor). Na Hokkaidu su raširene i prostrane močvare i bare.

Stanovništvo Japana

Prema popisu iz 2000. u Japanu je živjelo 126 925 843 st.; 2008.: 127.7 mil. st.

Gusta ali neravnomjerna naseljenost; prosječna gustoća st.: 336 st./km2

Postoje velike razlike između rijetko naseljenih planina u unutrašnjosti otoka i vrlo

gusto naseljenih nizina oko ušća većih rijeka (90% stanovništva na 20% površine).

Najgušće su naseljene nizine na pacifičkoj strani Honšua, između Tokija i Kobea

(gustoća oko 1 200 st./km2).

Stanovništvo je od 1870. do 1970. raslo vrlo brzo

1870.: oko 30 mil.; 1935.: 68,7 mil.; 1966.: 99,2 mil. - natalitet je bio visok, a

mortalitet se znatno smanjio (natalitet 1950.: 27,5‰, 1975.: 17,1‰,; 1985.: 11,9‰).

2005. godina: N: 9,47‰, M: 8,95‰, Pp: 0,52‰.

Zbog smanjivanja nataliteta i produžavanja životne dobi raste udio stanovništva

starijeg od 65 godina, što već ima uočljive ekonomske i socijalne posljedice.

Dobna struktura:

0-14 godina: 14,3%

68

15-64 godine: 66,2%

65 i više: 19,5%

Prosječno očekivano trajanje života (procjena iz 2004.):

ukupno: 81,0 godina

muškarci: 77,7 godina

žene: 84.5 godina

Stanovništvo je po nacionalnoj pripadnosti vrlo homogeno (99% Japanaca),

Zbog stroge politike doseljavanja, stranaca ima malo, a najbrojniji su Korejci (568

000), Kinezi (176 000), Brazilci (134 000), Filipinci (68 000) i Amerikanci (47 000).

na Hokkaidu živi oko 15 000 Ainua. Uglavnom su asimilirani i govore japanski jezik,

koji pripada altajskoj skupini jezika, a srodan je s korejskim.

Kinesko pismo Japanci su preuzeli u 4. st., pa danas pišu kombinacijom kineskih slova

(kanji, oko 3 000-5 000) i dvaju slogovnih pisama nastalih u 9. st. (hiragana i katakana).

Prema vjerskoj pripadnosti Japanci su većinom istodobno i šintoisti i budisti. Uz njih

ima još oko 1 mil. protestanata i 400 000 katolika.

Šintoizam (tradicionalna politeistička religija; vjerovanje u duhove – kamije,

neposredna veza carske obitelji s božanstvima) i budizam sastavni su dio japanske kulture.

Za budizam su karakteristične brojne sekte (npr. zen budizam, nichiren, Jodo-shinshu),

a dosta su raširene i razne nove sekte (sokka gakkai, tenrikyo, konkokyo i dr.).

Urbanizacija

Japan je vrlo urbaniziran - udio gradskog stanovništva iznosi 78,8% (2000.)

Brza industrijalizacija u 20. st., pogotovo nakon 1945., pokrenula je jak odljev

seoskog stanovništva u gradove, što je dosta rasteretilo većinom mala imanja i uzrokovalo brz

porast gradova. Najjača je urbanizacija na pacifičkoj strani Honšua, pogotovo u trima

najvećim aglomeracijama (Tokio-Yokohama, Nagoya, Osaka-Kyoto-Kobe).

Osuvremenjavanjem prometne mreže u zadnjih 20 godina gradovi se brzo šire u

agrarnu okolicu (vrlo jaka dnevna migracija do udaljenosti od 60 km od mjesta stanovanja),

tako da se u najgušće naseljenim gradskim četvrtima gustoća naseljenosti znatno smanjila.

Historijsko-geografske značajke Japana

Između 200. i 646. postojala je jaka država Yamato, koja se u 3. i 4. st. proširila i na

južne dijelove Korejskog poluotoka. Tada su Japanci od Kineza (preko Koreje) preuzeli

budizam, kinesko pismo i kulturu. Godine 646., po uzoru na Kinu, osnovali su centralističku

69

državu, kojoj su na čelu bili službenici što ih je imenovao car (daimyo). Oni su za obavljanje

upravnih zadaća dobili posjede na korištenje (sva je zemlja bila u carevom vlasništvu).

U razdoblju kada je japanska prijestolnica bila u Nari (710.-794.), budizam je izgubio

vodeću ulogu i pomiješao se sa šintoističkom tradicijom. Kasnije je carska prijestolnica

preseljena u Kyoto (tadašnji Heian-kyo, 794.-1885.), i to je bilo klasično razdoblje japanske

feudalne države u kojem je moć cara oslabjela jer su ojačale mnoge činovničke porodice.

Godine 1185. vlast je preuzeo Minamoto Yoritomo iz porodice Minamoto i 1192.

postao nasljedni šogun (carski vojskovođa), čime je započelo razdoblje vojnih vladavina

(1185.-1868.), glavni grad je postala Kamakura (1185.-1333.). Godine 1274. i 1281. šoguni su

uz pomoć viteške konjice (samuraji) dvaput spriječili prodor Mongola iz Koreje (tajfun =

božanski vjetar).

Sukobi između plemićkih porodica koje su imale svoje samurajske vojske u 15. st. su

gotovo doveli do raspada centralne države (razdoblje vladavine porodice Ashikaga, 1338.-

1573., sjedište šoguna u Kyotu).

Godine 1573. porodica Toyotomi svrgnula je zadnjeg šoguna iz porodice Ashikaga,

čime je započelo ponovno ujedinjavanje Japana. Napadi na Koreju

Ujedinjavanje je dovršio vojskovođa Tokugawa Ieyasu. Godine 1600. pobijedio je

porodicu Toyotomi i postao začetnik razdoblja Edo (1603.-1868.).

Glavni je grad preselio u Edo (današnji Tokio), carsku vlast ograničio na vjerske

poslove i ponovno uveo centralističku državu s apsolutističkom vlašću šoguna.

Zbog oružanog ustanka na jugu države, u kojem su sudjelovali i katolici (1637.-1638.),

šogun Tokugawa Ieyatsu potpuno je zatvorio Japan (nitko ga nije smio napustiti niti ući u

njega). Samo na otoku Deshima kraj Nagasakija smjela je ostati mala nizozemska trgovačka

postaja.

U tom razdoblju nastala je kruta socijalna struktura japanskog društva; ona se dijelila

na hijerarhijski raspoređene staleže s točno određenim obavezama i pravima, između kojih

nisu bili mogući prijelazi.

Godine 1853. u Japan je doplovila američka ratna mornarica i prekinula dugotrajnu

izolaciju. Sljedeće su godine SAD sa šogunom Iesadom potpisale sporazum o trgovini i

otvaranju nekoliko luka, a idućih godina šogun Yoshinobu (1866.-1868.) morao je potpisati

slične sporazume i s Velikom Britanijom, Rusijom i Pruskom.

Šogun je sporazume potpisao bez careva znanja, zato ga je car Meiji 1868. uz pomoć

feudalaca i samuraja smijenio te zavladao kao svjetovni vladar (tzv. Meiji reforma, po caru

Meijiu, 1867.-1912.).

70

Car Meiji je nakon ustanka 1877. ukinuo feudalni sustav i kastu samuraja i uz pomoć

europskih savjetnika modernizirao državnu upravu i vojsku.

Vrlo brzo počela se razvijati industrija, što je omogućilo imperijalističko širenje i

nastanak jakih trgovačko-bankarskih obitelji (tzv. zaibatsu), kasnijih glavnih temelja

japanskog imperijalizma (npr. Mitsubishi, Mitsui, Samitomo, Yasuda).

Godine 1872.-1874. Japan je zauzeo otočje Ryukyu, 1875. je od Rusije dobio Kurilske

otoke, 1876. počeo je prodirati u Koreju.

Velike pobjede Japan je odnio u Kinesko-japanskom ratu (1894.-1895.), nakon čega je

dobio Tajvan i otočje Pescadores, i u Rusko-japanskom ratu (1904.-1905.), kojim je dobio

Koreju i postao svjetska velesila.

U razdoblju cara Hirohita (1926.-1989.) okupacijom kineske provincije Shandong

(1928.) započelo je japansko osvajanje Azije.

Godine 1931.-1932. Japanci su okupirali Mandžuriju i osnovali marionetsku državu

Mandžukuo.

Kada je Liga naroda osudila napad na Kinu, Japan je 1933. istupio iz nje i 1936. s

Njemačkom potpisao tzv. Antikominternski pakt, a 1940. s Njemačkom i Italijom Trojni pakt.

Nakon nasilnog ukidanja liberalne opozicije, u Japanu su svu vlast preuzeli vojni

zapovjednici i 1937. započeli opći napad na Kinu.

Napadom na američku mornaricu u Pearl Harboru (7. 12. 1941.) i istodobnim

napadima na Hong Kong, Manilu i Singapur započeo je osvajački pohod japanske vojske na

JI Aziju i Oceaniju, koji je zaustavljen tek porazima u pomorskim bitkama u Koraljnom moru

i kod Midwaya 1942. godine.

Američko iskrcavanje na Guadalcanalu (1942.) značilo je preokret u ratu na Pacifiku i

od tada su se Japanci, usprkos snažnom otporu, morali neprestano povlačiti.

Kada je Japan odbio saveznički ultimatum iz Potsdama (1945.), SAD je bacio atomsku

bombu na Hiroshimu (6. 8. 1945.) i Nagasaki (9. 8. 1945.). Dana 8. 8. 1945. SSSR je objavio

rat Japanu.

Japan je 10. 8. 1945. prihvatio potsdamski ultimatum i 2. 9. 1945. potpisao bezuvjetnu

kapitulaciju.

Nakon kapitulacije, Japan je potpao pod neposrednu vojnu upravu SAD-a (1945.-

1950.) - provedena je demilitarizacija i Ustavom iz 1947. uspostavljena parlamentarna

demokracija.

71

Mirovnim sporazumom u San Franciscu (1951.) Japan se odrekao svih okupiranih

teritorija (sporni ostaju jedino Kurilski otoci, koje je 1945. zauzeo SSSR, a od 1993. vode se

pregovori) i 1952. ponovno je dobio punu suverenost.

Šezdesetih godina započeo je izrazito brz gospodarski uspon praćen političkom

nestabilnošću.

Gospodarstvo Japana

Razvoj Japana kao gospodarske velesile započeo je industrijalizacijom u vremenu

reforme Meiji (1868.).

Između 1870. i 1937. gospodarski rast bio je u prosjeku brži nego u većini drugih

država, a nakon poraza u 2. svj. ratu slijedilo je razdoblje još bržega gospodarskog rasta

(porast BDP-a više od 10% godišnje), koji je trajao sve do naftne krize 1970-ih godina.

Japansko gospodarsto je po nominalnom BDP-u drugo najveće u svijetu s više 4300

milijardi USD u 2007. godini

Vrlo rijetko neposredno upletanje države u gospodarske odnose

1990.-ih privatiziran je i velik dio uslužnih djelatnosti (npr. željeznice, zračni promet,

telekomunikacije) s bitno manje intervencija zakonodavstva nego drugdje.

Ipak, država je posredno usko povezana s gospodarstvom preko zamršenog sustava

zajedničkih odbora, koje čine visoki službenici i predstavnici uprava poduzeća kao i preko

bankarskog sektora u kojem država ima značajan udio.

To se, u vrijeme dugotrajnoga gospodarskog rasta, pokazalo kao dobar način brzog

prilagođavanja nastalim prilikama, ali i s brojnim negativnim učincima (korupcija, kriza u

bankarstvu, monopol velikih korporacija).

Nakon teške gospodarske krize 1997. g. pokušavaju se urediti odnosi deregulacijom

gospodarstva i reformama bankarskog sustava.

Poljoprivreda

Temeljitom agrarnom reformom poslije 2. svj. rata sva je veleposjednička zemlja (oko

50% zemljišta) podijeljena seljacima, pa zato prevladava sitan posjed. Isključivo

poljoprivredom bavi se samo oko 16% imanja.

Velika većina obradive zemlje nalazi se u gusto naseljenim nizinama uz obalu i u

riječnim dolinama, gdje je moguće umjetno natapanje (70% površina).

72

Daleko najvažniji proizvod je riža (9,5 mil. t., 10. na svijetu). Još od 1920. država

otkupljuje rižu po unaprijed određenim cijenama, višim od maloprodajnih cijena, a tek 1990-

ih godina država je prvi put dopustila uvoz riže.

Ostali su važni proizvodi krumpir, slatki krumpir, šećerna repa, šećerna trska, soja, čaj,

duhan i konoplja. Vrlo je raširen i uzgoj povrća.

Stočarstvo je u prošlosti bilo slabo razvijeno, ali se s porastom životnog standarda

dosta povećala potreba za mlijekom i mesom

Ribarstvo

Japan je uz Kinu druga najvažnija ribarska velesila na svijetu (ulov 6,38 mil. t.), a

potrošnja ribe i ostale morske hrane po stanovniku među najvišima je na svijetu.

Japanski ribarski brodovi love po svim morima svijeta, ali se 1990-ih godina ulov

smanjuje.

Vrlo je važan uzgoj morskih i slatkovodnih riba, rakova i mekušaca.

Glavne su ribarske luke Sakaiminato, Yaizu, Choshi, Onahama, Hachinohe, Kushiro,

Otaru i Wakkanai.

Rudarstvo i industrija

Japan ima malo rudnog bogatstva i fosilnih energetskih izvora. Važnije je jedino

dobivanje cinka i srebra te sumpora.

Ugljen se kopa na Hokkaidu i Kjušuu, a u nizini kraj Niigate dobiva se nešto nafte i

zemnog plina.

Japan je uz SAD druga najveća industrijska velesila na svijetu, u industriji je

zaposleno 20,4% radne snage, a ostvaruje 34% BDP-a (1995.).

Struktura BDP: poljoprivreda 1,6% ; industrija 25,3%; usluge 73,1% (2006.)

Više od 50% vrijednosti u industriji donose četiri glavne industrijske regije:

Tokio – Yokohama

Osaka – Kobe

Nagoya

Sjeverni Kyushu.

Sva ostala industrija koncentrirana je u neposrednoj blizini morskih luka. Industrijom

vladaju divovski konzorciji (keiretsu), koje čine broje multinacionalne kompanije sa

sjedištima u Tokiju ili Osaki i s podružnicama po cijelom svijetu, kao i najrazličitija mješovita

poduzeća.

73

Među 25 poduzeća koja po ostvarenom prihodu ulaze među najveća na svijetu jesu

Toyota (automobili), Hitachi, Matsushita, Toshiba i Sony (elektronička i elektrotehnička

industrija), Nissan Motor (automobili) i NEC (elektroprivreda).

Uz njih djeluje i mnogo manjih industrijskih poduzeća, većinom u porodičnom

vlasništvu, koja pretežno nabavljaju sastavne dijelove za velike kompanije ili ih proizvode.

Japan se ubraja među najveće svjetske proizvođače željeza, čelika, brodova, osobnih

automobila, kamiona i autobusa, televizora, sintetičkog kaučuka, plastičnih masa itd.

Po ostvarenoj vrijednosti najvažnije su elektrotehnička i elektronička industrija.

Japan je jedan od najvećih svjetskih proizvođača kućanskih aparata i najrazličitijih

elektroničkih aparata, telekomunikacijske i računalne opreme te industrijskih robota.

Industrija strojeva u početku se razvila zbog velikih domaćih potreba za vrijeme

obnove porušene zemlje, a zatim zbog brzog gospodarskog rasta i sve veće potražnje za

kvalitetnim japanskim proizvodima u svijetu, tako da se Japan ubraja među vodeće svjetske

proizvođače alatnih i različitih industrijskih strojeva.

Tekstilna industrija je najstarija industrijska grana i još je 1950. ostvarivala 48%

izvoza (1998.: 2%). Između dva svjetska rata Japan je bio vodeća zemlja u proizvodnji svile,

vrlo je bila razvijena prerada pamuka, ali je zbog Kine, Indije i država JI Azije izgubio dosta

na konkuretnosti.

Promet

Honšu i Hokkaido povezani su trajektnim linijama i autovlakovima kroz tunel Seikan

(53,8 km); Honšu i Kjušu podmorskim autocestovnim tunelom; Honšu i Šikoku željezničko-

cestovim vezama Seto-Ohashi (6 mostova preko 5 otoka, otvoreni 1988.) i preko otoka Awai

s najdužim visećim mostom na svijetu preko prolaza Akashi-Kaikyo (raspon 1991 m, otvoren

1998.).

Ponos japanskih željeznica brzi su vlakovi Shinkansen, koji voze brzinom do 300

km/h i poznati su po velikoj sigurnosti. Mrežu čine pruge Tokaido (Tokio-Osaka, 553 km),

Sanyo (Osaka-Hakata, 623 km), Tohoku (Tokio-Morioka, 535 km) Joetsu (Tokio-Niigata,

304 km), Yamagata (Fukushima-Shinjo) i Akita (Morioka-Akita).

Na njima vozi više od 250 vlakova na dan. Najbrži je vlak Hikari, koji udaljenost od

1176 km između Tokija i Hakate prijeđe za 7 sati (podmorski tunel ispod prolaza Kanmon

između Honšua i Kjušua).

74

JI AZIJA

Fizičko-geografske i društveno-geografske značajke

Jugoistočna Azija obuhvaća dvije prostorne cjeline:

1. Kopnena Indokina i

2. Otočna Indonezija s Filipinima

S ukupno oko 4 523 000 km², površina JI Azije slična je površini Indijskog

potkontinenta (4 465 000 km2) ali je naseljenost rjeđa - 568 300 000 st., 126 st/km2.

Prostornim pojmom Indokine obuhvaćen je cijeli poluotok (Mjanmar, Tajland,

Kambodža, Laos, Vijetnam i Malezija) - ne kako se ranije običavalo uzimati samo nekadašnju

tzv. francusku Indokinu (Kambodža, Laos i Vijetnam). tako se Indokini daje onaj prostorni

pojam što se geografski i kulturno-historijski najviše poklapa sa samim imenom - svojim je

položajem smještena između Indije i Kine, kao što je i u svojem kulturnom razvoju bila pod

utjecajem tih dvaju autohtonih i velikih kulturnih krugova.

Indonezija i Filipini predstavljaju zaseban i dosta heterogen otočni svijet u križišnom

indopacifičkom i australazijskom prostoru. Taj je svijet nekad nazivan Insulindija - kako se

ne radi o otočnoj Indiji, naziv je neprikladan. dvjema cjelinama Jugoistočne Azije, Indokini i

Indoneziji, svojstvene su sličnosti i različitosti.

Sličnosti:

1. geografski položaj na prijelazu iz indijskog u kineski kulturni krug, iz Indijskog

oceana u Pacifik i iz Azije u Australiju.

2. unutarnja heterogenost, etnička, populacijska i prometno-gospodarska.

Različitosti:

1. naglašena maritimnost Indonezije i prometno-geografska izloženost u tropskom

pojasu

2. sukob dviju velikih interesnih sfera u Indokini i borba između dvaju društvenih

sustava u uvjetima gospodarske zaostalosti.

RELJEF, GEOLOŠKI SASTAV I GRAĐA

Osnovno obilježje reljefa JI Azije jest meridionalno i lučno pružanje i paralelizam

planina i nizina u kopnenom, a lučno i zonalno pružanje u otočnom dijelu. ogromni masivi,

kao nastavak Himalaje, granaju se prema jugu i razdvajaju se u niz izdvojenih grebena,

masiva i vulkanskih stožaca.

75

Indonezija: najprostraniji i najrazvedenji arhipelag na Zemlji. Između mladih boranih

struktura Indokine i Indonezije nalazi se stara potolinska masa između JI Tajlanda i SZ

Bornea.

Reljef JI Azije od SZ prema JI nije samo razbijeniji, već je mlađi i nemirniji. U

jugoistočnoj Indoneziji prevladavaju recentne vulkanske kupe i koraljni grebeni. Tri su dijela

velikog i mladog orografsko-geotektonskog luka uže JI Azije:

1. meridionalni i lučni u Indokini,

2. lučni i zonalni u Indoneziji i

3. meridionalni na Filipinima.

Meridionalni i lučni pravac planina i rijeka Indokine izrazita je posljedica sukoba

mladog (himalajskog) nabiranja i stare kineske (sinijske) mase. tektonika je u velikoj mjeri

utjecala na oblikovanje današnjeg površja Indokine kao i na savijanje u Indoneziji (mlado

nabrano gorje i vulkanski lanci uklješteni su dijelovima stare tajlandske i australijske mase).

Indokinesko i indonezijsko mlado nabiranje nastavlja se preko filipinskog a isto tako

mladi borani luk prati istočnu obalu Azije sve do Kamčatke - prate ga duboki tektonski rovovi

i česti podmorski potresi. to je prostor najveće i najlabilnije denivelacije reljefa (planine

filipinskog arhipelaga su iznad 3000 m a dubina Marijanske brazde je 11500 m ispod morske

površine.

U skladu s navedenim crtama reljefa je i petrografski sastav.

U najizdignutijem svodu Indokine gornji su slojevi mlađi, dobrim dijelom vapnenački

s pojavama krša (Šansko, Laoško i Tonkinško gorje) - ispod njih nalaze se prekambrijski

paleozojski škriljavci i pješčenjaci koji na mnogim mjestima izbijaju na površinu. zastupljeni

su i jurski i kredni pješčenjaci - mjestimično blago nagnuti ili neporemećeni slojevi (Anamsko

gorje) - starije naslage.

Anamsko gorje je, kao starije i stabilnije, jače erodirano i sniženo pa su karakteristični

zaobljeniji oblici i šire doline i na otocima Indonezije dijelovi starije škriljaste mase su niži

(južni Irijan i sjeverni Kalimantan) kao i predjeli mezozojskih vapnenačkih ravnjaka (Timor),

dok su zone mladih vulkanskih stijena veoma dinamičnog i živog reljefa (Sumatra, Java i dr.).

U zapadnom Mjanmaru, na istočnoj Sumatri, Javi, sjevernom Borneu i u zapadnom

Irijanu, gdje je mlado gorje praćeno širom zonom tercijarnih sedimenata, značajna su ležišta

nafte. u Indoneziji su značajne goleme količine vulkanskog materijala što pridonosi plodnosti

aluvijalnih nizina Jave, Sumatre i susjednih gusto naseljenih otoka (Bali, Madura i dr.). Taj su

materijal izbacili brojni danas ugašeni vulkani - povremeno ga još izbacuju i živi vulkani -

svojom strukturom i obličjem bitna su komponenta Indonezijskog pejzaža.

76

Mladi geološki procesi osigurali su dijelu Indokine i Indoneziji prednosti kakvih u

većini ostalih ekvatorijalnih krajeva nema: raščlanjenost reljefa i razvedenost obale i otoka,

plodnost tla i izdašna ležišta nekih traženih ruda.

KLIMA, VODE I VEGETACIJA

Glavnina JI Azije nalazi se u zoni vlažne tropske (monsunske) klime ali su značajne

regionalne razlike. te su razlike posljedica kontinentalnosti, maritimnosti, geografske širine,

položaja i izloženosti pojedinih krajeva JI Azije općoj i monsunskoj cirkulaciji zračnih masa

- u unutrašnjosti Indokine karakteristična je tropska kontinentalna monsunska klima a u

primorskom pojasu tropska maritimna monsunska klima.

U Malaji i Indoneziji dominantna je ekvatorska monsunska klima

Raspon je u okviru općih monsunskih karakteristika, od savanske do ekvatorijalne

klime. To znači da postoje razlike u godišnjoj amplitudi temperature, u količini i

vremenskom slijedu padalina - to se odražava i na vodama, tlu i biljnom pokrivaču.

Tropska kontinentalna klima savanskog obilježja - unutrašnje zavale srednjeg, gornjeg

i istočnog Mjanmara, gornjeg i istočnog Tajlanda i ravnjaci Laosa. karakteristične su

umjerene godišnje temperaturne amplitude, vruće ljeto i razmjerno malo kiše u doba ljetnog

monsuna zbog zaklonjenosti od njegovog dominantnog smjera s JZ-a (oko srednjeg Iravadija

600 mm a svugdje u unutrašnjim zavalama manje od 1000 mm s godišnjom temperaturnom

amplitudom do 200C).

77

Tropska maritimna monsunska klima - primorski krajevi Indokine i Filipini.

Opće karakteristike: male godišnje amplitude temperature, velike amplitude padalina.

Padaline su obilne (1500 - 2000 mm) ali je vrijeme njihovog maksimuma različito u

pojedinim dijelovima primorja (Da Nang: prosječna godišnja temperatura 25,60C, amplituda

80C, 1900 mm kiše u 140 kišnih dana). dvije su varijante: varijanta zapadnog (mjanmarskog)

primorja i varijanta istočnog (vijetnamskog) primorja.

Zapadno primorje izloženo je ljetnom monsunu, dok je istočno primorje ljeti

zaklonjeno Malajskim i Anamskim gorjem - istočno primorje najviše padalina dobiva u doba

zimskog monsuna jer je izloženo sjeveroistoku, odakle preko Južnokineskog mora puše

monsun• to utječe na pomak poljodjelskog kalendara u Anamskom primorju (u odnosu na

Mjanmarsko primorje). Sjeverni dijelovi istočnog, Anamskog primorja izloženi su čestim i

jakim jesenskim tajfunima.

Ekvatorijalna monsunska klima dominira uglavnom čitavom Indonezijom. Jedino se

na njezinom krajnjem jugoistoku osjeća utjecaj savanske klime sjeverne Australije. temeljna

obilježja: stalno visoke temperature i vlažnost bez znatnijih sezonskih oscilacija - naglašena je

dnevna oscilacija temperatura i padalina (Singapur, prosječna godišnja temperatura 270C, bez

temperaturne amplitude, 2400 mm kiše).

U skladu s klimatskim obilježjima su i značajke voda

Od velike je važnosti položaj izvorišta rijeka, npr. Iravadija, Salvena i Mekonga -

istočni Tibet - ljetnji protjecaj ovisi o otapanju ledenjaka

Protjecaj rijeka izrazito oscilira i ima jaku alogenu komponentu. Suprotno tome, na

jugu, u Malaji i Indoneziji rijeke su uglavnom kratke → protjecaj površinskih tekućica ovisi

isključivo o padalinama koje su ravnomjernije raspoređene u toku godine. Problem bujičenja i

regulacijskih zahvata veći je i teži u Indokini.

U JI Aziji rijeke su značajnije za navodnjavanje nego za HE iskorištavanje. HE

akumulacije i sustavi su malobrojni

Problem su i relativno obilni nanosi materijala u rijekama Indokine - npr. Crvena

rijeka (Song Hong) za visoka vodostaja nosi 3 - 7 kg crvenkastog mulja u 1m3 vode (odatle

joj i naziv) crveni mulj - posljedica vapnenačkog trošenja u krškim područjima njezinog

gornjeg porječja ("terra rossa").

Vegetacija većeg dijela JI Azije predstavljala je prvobitno vlažnu tropsku šumu.

Samo u suhljim predjelima unutrašnje Indokine, JI Indonezije i u sjevernom dijelu

Filipina šuma je bila svjetlija (listopadna monsunska), a biljni pokrivač je imao savanska

obilježja s mjestimičnim prijelazima u kserofitnu šikaru čovjek je, osobito oko naselja i u

78

krajevima ladanga (paljevinske krčevine), s vremenom pročistio šumu i izmijenio

vegetacijska obilježja - današnje travnate, savanske površine veće su nego nekad.

Procijenjeno je da travnato zemljište savane zahvaća oko 40% ukupne površine

Filipina, 20-30% Indonezije, Mjanmara i Tajlanda• nije sasvim jasno gdje su granice

prvobitne vlažne tropske šume i savane i dokle dopiru posljedice paljevinskog krčenja

antropogeni utjecaj osobito je izražen na Javi i u Anamskom primorju, gdje je prvobitna šuma

ustupila mjesto kulturama na pristrancima i proplancima.

STANOVNIŠTVO

Razmještaj stanovništva JI Azije nije ravnomjeran - velike su regionalne razlike

Četiri skupine država prema gustoći naseljenosti:

1. 200 i više st./km2 (Singapur, Filipini, Vijetnam)

2. 100 - 200 st./km2 (Tajland, Indonezija)

3. 30 - 100 st./km2 (Kambodža, Mijanmar, Malezija, Brunei)

4. manje od 30 st./km2 (Laos, Ist. Timor)

Još su veće regionalne razlike: od subekumene unutrašnjeg Laosa, Tajlanda, Sumatre,

Kalimantana, Celebesa i Irijana s manje od 10 st./km2 do superpopulacijske koncentracije u

deltama Iravadija, Salweena, Menama, Mekonga, Crvene rijeke, otoka Jave, dijelova Filipina

i Singapura, s više od 200 st./km2.

Izrazite razlike unutar jedne države:

- npr. Kambodža - 2/3 teritorija imaju manje od 3 st./km2 a dijelovi uz Mekong više od 150

st./km2

- Indonezija - diferencijacija između Jave (oko 1000 st./km2) i ostalih otoka

Mnogi rjeđe naseljeni krajevi JI Azije (unutrašnji krajevi Indokine, dijelovi

Indonezije) temelj su njihovim potencijalnim mogućnostima → povoljni fizičko-geografski

uvjeti (ekvatorijalna i tropska prirodna sredina s dovoljno padalina i s povoljnim tlima)

Problem prenaseljenosti - Anamsko primorje, Java i donekle delte velikih rijeka. Rast

stanovništva JI Azije - osobine kretanja stanovništva koje su svojstvene i većini ostalih

zemalja u razvoju u svijetu. Prirodni priraštaj - uglavnom bez većih razlika između pojedinih

država. PP je svuda visok - rezultat visokog nataliteta i smanjenog mortaliteta - posljedica

potiskivanja epidemija tropske groznice, tifusa, kolere i drugih endemnih bolesti tropa• u

nekim državama u novije vrijeme PP se smanjuje (npr. u Mijanmaru s 17,5‰ 1997., na

11,9‰ 2002.) značajna je bila i imigracija zbog intenzivnih kolonijalističkih ambicija s

79

početka 20. st. - privlačenje radne snage iz prenaseljenih područja monsunske Azije (najviše

iz južne Kine i Indije)

Etnički sastav stanovništva

Raznolik i složen - posljedica dodira triju rasnih i kulturnih krugova: indoarijsko,

mongoloidno i negrioidno rasno područje sve države JI Azije izrazito su polietničke, s

izrazitijom plemenskom nego nacionalnom heterogenošću

Dominantne etničke skupine u Indokini: Mjanmarci, Thai, Khmeri, Anamiti, Laoti i

dr. Osim njih: mnoga međusobno odvojena i autohtona plemena - nomadski i polunomadski

sakupljači plodova ili se bave primitivnom poljoprivredom.

Dominantne etničke skupine u Indoneziji i na Filipinima: Malajci, Javanci, Dajaci,

Bisaias, Halmahera, Papuanci i dr. stanovništvo JI Azije: širok raspon od polinezijskih i

melanezijskih negroidnih do mongoloidnih i amerindijanskih skupina s brojnim enklavama

prastanovništva nerasvijetljene etnogeneze

Povijesno-kulturne značajke

Dodir indijskog, kineskog te malajsko-pacifičkog kulturnog kruga → prijelazne

karakteristike JI Azije u okviru navedenih kulturnih krugova na području JI Azije

rasprostranili su se budizam, islam, kršćanstvo i u manjoj mjeri hinduizam, s mnogim

oazama animizma → odraz u krajoliku, načinu života.

Utjecaj indijske (dravidske i arijske) civilizacije → stvaranje civilizacija koje su se

temeljile na uzgoju riže: budističke civilizacije Mon-Khmera u Mjanmaru i Kambodži

(Angkor - od 9. - 13. st.), na Sumatri (Srividžaja, 8.-14. st.) i na Javi (Majapahit, 14.-16. st.).

Utjecaj indijske arhitekture - Rangoon, Bangkok, Pnomh Penh. Islamsko-maurska arhitektura

- Malezija i dijelovi Indonezije. Jezična šarolikost - nema nijednog izrazito dominantnog

jezika. Od velikih jezičnih porodica u JI Aziji glavne su:

1. sinotibetska (tajlandski, vijetnamski i mjanmarski)

2. australazijska (monkhmerski)

3. australonezijska (indonežanski)

4. papuanska (istočno-indonezijski, irijanski)

Od imigranata iz susjednih područja monsunske Azije najbrojniji su Kinezi (oko 30

mil.) i u manjoj mjeri Indijci. Kinezi su se doselili poslije Indijaca ali su utjecajniji u

80

današnjem gospodarskom životu• značajnija kineska kolonizacija počinje od 2. polovine 19.

st. → povezano s organizacijom kolonija koje su stvorili Britanci (Burma, Malaja), Francuzi

(Kambodža, Laos, Vijetnam), Nizozemci (Indonezija) i Španjolci (Filipini) danas su Kinezi

zaposleni kao rudari, radnici na plantažama, u ugostiteljstvu, kao lučki radnici, poduzetnici,

poslovni ljudi i bankari. U nekim područjima su u većini (npr. Singapur)

Naseljavanje i političko-geografski razvoj

Migracijske struje različitih smjerova. Značajne su bile struje iz unutrašnjosti

kontinenta - 4. st. p.n.e. i iz Indije od 1. - 3. st. - narodi Munda (iz SI Dekana), Mon i Khmer

(iz Assama) naselili su se na teritorije današnjeg Mijanmara, Tajlanda i Kambodže. Istočna

područja Indokine - miješanje elemenata kineskog i malajskog stanovništva. U Indoneziji:

malajsko i melanezijsko stanovništvo

Indokina – kraljevstva (9. – 18. st.):

Tajland - Ayutthaya kraljevstvo - (Thai, od 14. – 18. st.) - otvorenost prema

europskim, kineskim i japanskim trgovcima, službena religija - budizam Kambodža -

Khmersko kraljevstvo (9. - 15. st., središte u Angkoru); kraljevstvo Lovek (16. st.) - doba

prosperiteta

Vijetnam - kraljevstvo Dai Viet (sjeverni Vijetnam, 11. - 16. st., pod utjecajem Kine

Kraljevstvo Champa (dvije pokrajine plemena Champa na JI Indokine, 14.-15. st.)

Zapadna Indonezija - pod indijskim utjecajem razvile su se budističke države

Srividžaja na Sumatri (središte kod današnjeg Palembanga, 8.- 14. st.) i Majapahit na Javi i

Baliju (središte kod današnje Surabaje, 14.-16. st.) obje države bile su nosioci indijske kulture

(sanskrt, budizam) , uzgoj riže kao dominantna djelatnost. Ostaci tih kultura najbolje su

očuvani na otoku Bali

Islamski misionari započeli su jaču djelatnost u 13. st. (trgovačke veze postojale su i

prije) - snažno i agresivno širenje islama. Glavna uporišta: Malezija, Sumatra, Java. Prodor

Europljana u JI Aziju započeo je kasnije nego u Indiju. Najprije su Portugalci (1511.),

Nizozemci (1641.) zaposjeli važnije dijelove zapadne obale Malaje zbog prometnog položaja

i mogućnosti nadzora nad malačkim plovnim putem. Kasnije su ih potisnuli Britanci (1795.) -

podjela interesne sfere s Francuzima. Burma (Mjanmar) i Malaja pripala je Britancima a

Kambodža, Laos i Vijetnam Francuzima (Tajland je ostao u sredini kao nekolonizirani

granični teritorij). Nizozemci su se uspjeli održati u Indoneziji, dok su se Portugalci (slično

81

kao i u Indiji) uspjeli održati samo u manjim i izdvojenim enklavama (ist. Timor i Macao u

južnoj Kini) Španjolci - zauzeli Filipine u 16. st. i držali ih do kraja 19. st. - preuzima ih SAD

(nakon američko-španjolskog rata) → jaki španjolski utjecaj, oaza katolicizma u JI Aziji.

Dugotrajni kolonijalni položaj i etnička heterogenost odrazili su se na društvene i

gospodarske karakteristike država JI Azije → osim Tajlanda, u JI Aziji nema države u kojoj

nakon 2. svj. rata nije bilo unutrašnjih napetosti, nemira i separatističkih pokreta.

Isprepletenost gospodarskih, socijalnih, etničkih i političkih problema

CENTRALNA AZIJA - Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan,

Turkmenistan, Uzbekistan

KAZAHSTAN

Službeni naziv: Republika Kazahstan

Državno uređenje: predsjednička republika

Glavni grad: Astana

Površina 2 724 900 km2

Broj stanovnika: 16,7 mil. st.

Gustoća naseljenosti: oko 6,1 st/km2

Službeni jezik: kazaški

Novčana jedinica: tenge

Udio urbanog stanovništva oko 56%

Godišnji porast broja stanovnika: 1,5% (2003.)

BDP per capita: 7019 $ (2009. g.)

Fizičko-geografske značajke

Smješten je u Središnjoj Aziji, istočno i sjeverno od Kaspijskog jezera. Obuhvaća

sjeverne dijelove Turanske nizine, Srednjokazaško visočje, južni dio Zapadnosibirske nizine,

dio Prikaspijske nizine i zapadne dijelove srednjoazijskog visokog gorja.

Glinovite pustinje sa slanim udubljenjima, pješčane pustinje. Na mjestima gdje se

nataložio prapor nalaze se težišta naseljenosti, gospodarska i kulturna središta.

Klima je kontinentalna, u većem dijelu pustinjska s velikim godišnjim i dnevnim

amplitudama. Najznačajnije vode: rijeke Irtiš (Ertis, 4248 km), Išim (Esim, 2450 km), Tobyl

82

(1670 km), Ural (Žayyq, 2428 km), Emba (Žem, 647), Sir Darja (Syr Darya, 3019 km,

onečišćena zbog poljoprivrede). Kazahstanu pripada i dio Kaspijskog jezera i Aralskog jezera.

Aralskom jezeru prijeti isušenje zbog natapanja polja pamuka uz rijeke Sir Darju i Amu

Darju.

Stanovništvo

Zbog teške gospodarske i socijalne krize nakon raspada SSSR-a, nekoć visok natalitet

se smanjio, a mortalitet povećao. Opadanje broja stanovnika posljedica je iseljavanja

slavenskog i njemačkog stanovništva.

Etnička struktura je heterogena: Kazasi (46%), Rusi (35%), Ukrajinci (5%), Nijemci

(3%, nasilno preseljeni iz europskog dijela Rusije 1941.), Uzbeci (2%), Tatari (2%). Kazasi

pripadaju skupini turskih naroda.

Velike su nesuglasice između muslimanskog juga i ruskog pravoslavnog sjevera. Zbog

uske gospodarske i političke povezanosti s Rusijom glavni grad je 1997. preseljen iz Almatyja

(Alma-Ata) u Astanu. Kazasi su većinom sunitski muslimani.

Snažno doseljavanje Rusa i Ukrajinaca od kraja 19. st. zbog iskorištavanja nalazišta

ugljena i dobivanja novih obradivih površina u Kazahstanu.

Udio gradskog stanovništva: 56,3% (2001.). Najveći gradovi (1999.): Almaty (stariji

naziv: Alma-Ata, 1,13 mil.), Karaganda (Qaragandy, 437 000), Šymkent (360 000), Taraz

(nekadašnji Džambul, 330 000), Astana (313 000).

Gospodarstvo

Velika prirodna bogatstva, relativno miran prelazak u neovisnost i uska povezanost s

Rusijom pogodovalo je razvoju gospodarstva, pa su krize bile manje nego u ostalim državama

bivšeg SSSR-a.

Ipak, poljoprivredna i industrijska proizvodnja su smanjene, a povećana inflacija i

nezaposlenost.

Nakon tranzicijske gospodarske krize 90.-ih, Kazahstan doživljava gospodarski

preporod utemeljen na iskorištavanju nalazišta nafte i prirodnog plina. Zemlja ima i jaki

poljoprivredni sektor.

U Kazahstanu se nalazi kozmodrom Bajkonur, središte sovjetskog svemirskog

programa, iznajmljen Rusiji do 2050. godine.

83

Poljoprivreda

Zapošljava oko 1/5 radne snage i ostvaruje oko 8% BDP-a. Najvažnija poljoprivredna

područja su u stepskom pojasu sjevernog Kazahstana gdje se uzgajaju pšenica i ječam (od

1954.-1959. tu je dobiveno 28 mil. ha novih njiva i osnovano 300 velikih kolhoza – negativni

utjecaji na okoliš: deflacija, zaslanjivanje tala). Drugo važno poljoprivredno područje je uz

rijeku Sir Darja, gdje se uzgaja pamuk zahvaljujući umjetnom natapanju, zatim šećerna repa,

riža i duhan. Posljedice: zatrovan okoliš i isušivanje Aralskog jezera.

Rudarstvo i industrija

Bogata nalazišta obojenih metala, kamenog ugljena, nafte i zemnog plina – osnova

cjelokupnog gospodarstva. Nastanak brojnih novih rudarskih gradova vezan je uz ova

nalazišta (doseljavanje ruskog i ukrajinskog stanovništva).

Najvažnije industrijske grane su proizvodnja nafte i prirodnog plina, prerada ruda,

teška strojarska industrija i prehrambena industrija.

Sedam najvećih naftnih i plinskih polja nalaze se u zapadnom dijelu zemlje osim polja

Kumkol – središnji dio. Naftna i plinska polja: Tengiz, Karachaganak, Uzen, Aktobe,

Mangistau, Kumkol

KIRGISTAN

Službeni naziv: Republika Kirgistan

Državno uređenje: predsjednička republika

Glavni grad: Biškek

Površina 199 900 km2

Broj stanovnika: 4,9 mil. st.

Gustoća naseljenosti: oko 24,5 st/km2

Službeni jezik: kirgiski, ruski

Novčana jedinica: som

Udio urbanog stanovništva oko 34%

Godišnji porast broja stanovnika: 1,46%

BDP per capita: 851 US$ (2009. g.)

84

Fizičko-geografske značajke

Smješten je u planinama Središnje Azije; pretežno je planinska zemlja: 80% površine

je iznad 1500 m, a gotovo polovica na više od 3000 m. U JI dijelu nalazi se gorje Tian Shan.

Kirgistanu pripada i dio Ferganske zavale u gornjem toku Sir Darje, Fergansko gorje,

dio Alajskoga gorja, najsjeverniji dio Pamira. Klima je kontinentalna, u višem dijelu

planinska.

Najznačajnije vode: rijeke Sir Darja, Naryn, Talas, slano jezero Ysyk Köl.

Stanovništvo

Unatoč visokom prirodnom priraštaju, broj stanovnika sporo raste zbog iseljavanja

nekirgiskog stanovništva.

Etnička struktura: Kirgizi (65%), Rusi (16%), Ukrajinci (2%), Nijemci, Uzbeci (14%),

Kazsi, Dungani, Tatari i Tadžici. Većina stanovništva su sunitski muslimani.

Zemlja je rijetko naseljena. Najviše stanovništva živi na rubu Ferganske zavale i uz

rijeke Ču i Talas, dok je u gradovima velik udio nekirgiskih doseljenika, ponajviše Rusa.

Veći gradovi (1999.): Biškek (nekadašnji Frunze, 619 000), Oš (221 000), Jalal-Abad

(74 000), Tokmok (71 000).

Gospodarstvo

Smanjena industrijska i poljoprivredna proizvodnja nakon raspada SSSR-a. Usto se

smanjio i BDP i životni standard.

Poljoprivreda

Najvažnija gospodarska grana, zapošljava preko 50% radne snage.

Glavna poljopr. područja su u Ferganskoj zavali i dolinama rijeka Ču i Talas.

Proizvode se žitarice, pamuk, šećerna repa, krumpir, voće, povrće, duhan. Tradicionalna

djelatnost je stočarstvo.

85

Rudarstvo i industrija

Kirgistan ima znatno rudno bogatstvo koje se zbog teške dostupnosti neznatno

iskorištava. Ima jedno od najvećih nalazišta zlata na svijetu kod Kumtora u Tian Shanu,

nalazište srebra, antimona itd.

Zbog izoliranosti Kirgistan je u sovjetskom razdoblju doživio samo skromnu

industrijalizaciju, koja se uglavnom temeljila na sirovinama. Najvažnije industrijske grane su

tekstilna industrija i industrija obuće, prehrambena, strojogradnja i metalna industrija. Većina

industrije je koncentrirana u Biškeku i Ošu.

TADŽIKISTAN

Službeni naziv: Republika Tadžikistan

Državno uređenje: republika

Glavni grad: Dušanbe

Površina 143 100 km2

Broj stanovnika: 6,8 mil. st.

Gustoća naseljenosti: oko 47,5 st/km2

Službeni jezik: tadžički

Novčana jedinica: tadžikistanski rubalj

Udio urbanog stanovništva oko 28%

Godišnji porast broja stanovnika: 2,13%

BDP per capita: 767 US$ (2009. g.)

Fizičko-geografske značajke

Smješten je u planinama Središnje Azije. Veći dio države smješten je u Pamiru, a više

od polovice teritorija nalazi se na visini iznad 3000 m. Pamir je mlado nabrano gorje s

prostranim visoravnima. Između gorja su usječene duboke planinske doline.

Sjeverni dio zemlje čine Zeravšansko, Hisarsko i Alajsko gorje. Tadžikistanu pripada i

zapadni dio plodne Ferganske zavale u srednjem toku Sir Darje.

U nižim zonama klima je izrazito kontinentalna s velikim dnevnim i godišnjim

amplitudama, u višim predjelima planinska, s hladnim zimama.

86

Velik dio Pamira leži u porječju Amu Darje. U nju utječu brojne planinske rijeke koje

dobivaju vodu od prostranih ledenjaka. Najduže rijeke: Amu Darja, Pjandž i Vahš.

Stanovništvo

Broj stanovnika se brzo povećava, zbog smanjenja mortaliteta. Prevladavaju velike

patrijarhalne obitelji.

Stanovnici su većinom Tadžici (64%), koji pripadaju iranskoj jezičnoj skupini.

U Pamiru žive Pamirski Tadžici, u Ferganskoj zavali i na JZ žive Uzbeci (24%), u

gradovima Rusi (7%), ali su se nakon 1991. većinom iselili u Rusiju, te Kirgizi na SI (1%).

Za razliku od susjednih turskih naroda (Kirgizi, Uzbeci, Kazasi), Tadžici su bili stalno

naseljeni zemljoradnici. Najviše stanovnika živi u Ferganskoj zavali i u dolinama na JZ.

Gorski dijelovi su vrlo rijetko naseljeni, a stanovnici žive samo u osamljenim pastirskim

naseljima u planinskim dolinama.

Veći gradovi (2000.): Dušanbe (581 000), Hudžand (Hujand, 154 000), Kuljab (Kulob,

81 000).

Gospodarstvo

Još u sovjetskom razdoblju Tadžikistan je bio najnerazvijenija sovjetska republika,

gotovo posve ovisna o Rusiji i susjednim republikama. Budući da su nekadašnje veze

prekinute, gospodarstvo je u vrlo slabom stanju, većina stanovništva živi u oskudici. Ubraja se

među najsiromašnije zemlje svijeta. U građanskom ratu uništeni su brojni gospodarski objekti

i infrastruktura.

Poljoprivreda

Najvažnija djelatnost, zapošljava gotovo 63% radne snage. Najvažnija su

poljoprivredna područja u Ferganskoj zavali na sjeveru (u sovjetskom razdoblju su tamo

izgrađeni brojni sustavi za natapanje) i na krajnjem JZ u dolinama Pjandža i Vahša. Najvažniji

je uzgoj pamuka te žitarica, povrća i voća.

87

Rudarstvo i industrija

Prilično veliko rudno bogatstvo (olovo, cink, zlato, antimon, srebro, uran), ali se ono

nalazi u teško dostupnim planinskim područjima, pa je gotovo neiskorišteno. Na jugu i kod

Dušanbea dobivaju se znatne količine zemnog plina i manje količine nafte.

Tadžikistan ima nerazvijenu industriju. Najveće je poduzeće tvornica aluminija u

Tursunzadeu, gdje se iskorištava uvozna glinica i jeftina domaća električna energija. Ostale

industrije: tekstilna, industrija obuće, prehrambena, strojogradnja.

TURKMENISTAN

Službeni naziv: Republika Turkmenistan

Državno uređenje: republika

Glavni grad: Ašgabat (Ašhabad)

Površina 488 100 km2

Broj stanovnika: 4,8 mil. st.

Gustoća naseljenosti: oko 9,81 st/km2

Službeni jezik: turkmenski

Novčana jedinica: turkmenistanski manat

Udio urbanog stanovništva oko 45%

Godišnji porast broja stanovnika: 1,82%

BDP per capita: 3242 US$ (2009. g.)

Fizičko-geografske značajke

Smješten je u Središnjoj Aziji, istočno od Kaspijskog jezera. Obuhvaća JZ dio

Turanske nizine s pustinjom Karakum (Crni pijesak). Plitke glinovite udubine izmjenjuju se s

periodičnim slanim jezerima i prostranstvima niskih pješčanih dina.

Na SZ obuhvaća dio ravnjaka Ustjurta i proteže se do Kaspijskog jezera. Na južnoj

granici s Iranom nalazi se gorje Kopet Dag, dio rubnih planina Iranskog visočja. JI dio

zauzimaju prostrani polupustinjski ravnjaci u sjevernom predgorju Hindukuša.

Klima je pustinjska, s velikim dnevnim i godišnjim amplitudama te 80-300 mm

padalina.

88

Uzduž istočne granice teče Amu Darja, a na JI u pustinji nestaje rijeka Murgap. U

sjevernom podnožju Kopet Daga, uz planinske rijeke koje presušuju u pustinji, nalaze se oaze

sa starim gradovima.

Stanovništvo

Brz porast broja stanovnika posljedica je velikog smanjenja mortaliteta posljednjih

desetljeća, a natalitet se nije bitno smanjio. Prevladavaju velike patrijarhalne obitelji.

Stanovnici su uglavnom Turkmeni (77%), koji pripadaju turskoj jezičnoj skupini.

Osim njih tu su još Uzbeci (9%, uz Amu Darju), Rusi (7%, u gradovima), Kazasi (2%) i

Tatari (1%). Većinu stanovništva čine sunitski muslimani.

Gotovo čitavo stanovništvo živi u podnožju planina na jugu i uzduž Amu Darje, dok

su središnji pustinjski predjeli gotovo posve nenaseljeni.

Veći gradovi (2001.): Ašhabad (Asgabat, 711 000), Čardžev (210 000), Dažhovuz

(158 000), Mary (112 000) itd.

Gospodarstvo

U sovjetskom razdoblju Turkmenistan je bio izrazito preferirana republika, u kojoj se

uzgajao pamuk te crpio zemni plin. Gospodarski je potpuno ovisio o Rusiji. Nakon

osamostaljenja ta se ovisnost pokušala smanjiti izvozom zemnog plina.

Poljoprivreda

Zapošljava oko 45% radne snage. Najvažniji je uzgoj pamuka uz rijeku Amu Darju i

Turkmenbašijev kanal.

Intenzivan uzgoj pamuka ima poguban utjecaj na okoliš (presušivanje Aralskog jezera,

zaslanjivanje i onečišćenje tla, temeljnice i zraka, što se ogledava u visokoj smrtnosti

dojenčadi i kraćem očekivanom trajanju života.

Ostale kulture: žitarice, povrće, voće, svila.

89

Rudarstvo i industrija

Ima oko 4500 mlrd. m3 zaliha zemnog plina i oko 3 mlrd. t zaliha nafte, prije svega na

poljima Jašlar u srednjem toku Amu Darje i Keimir na JZ, a velika nalazišta vjerojatno su i

ispod Kaspijskog jezera. Veći dio plina prodaje se preko Rusije, i to uglavnom Ukrajini.

Turkmenistan ima slabu industriju, ovisio je o uvozu industrijskih proizvoda iz drugih

sovjetskih republika. Na domaćim sirovinama temelji se kemijska industrija, rafinerije nafte.

Unatoč velikom uzgoju pamuka, tekstilna industrija je slabo razvijena.

UZBEKISTAN

Službeni naziv: Republika Uzbekistan

Državno uređenje: republika

Glavni grad: Taškent (Toškent)

Površina 447 400 km2

Broj stanovnika: 25,9 mil. st.

Gustoća naseljenosti: oko 57,9 st/km2

Službeni jezik: uzbečki

Novčana jedinica: sum

Udio urbanog stanovništva oko 37%

Godišnji porast broja stanovnika: 1,63%

BDP per capita: 1175 US$ (2009. g.)

Fizičko-geografske značajke

Smješten u Središnjoj Aziji, između Aralskog jezera i gorja Pamir. Zapadni dio države

nalazi se većinom u srcu Turanske nizine, gdje prevladavaju pustinjske nizine. Na zapadu

obuhvaća i veliku deltu Amu Darje kod ušća u Aralsko jezero te dio ravnjaka Ustjurt.

Na istoku se proteže do zapadnih obronaka Pamira s kotlinama i širokim dolinama,

koje su planinske rijeke napunile šljunkovitim i glinovitim nanosima.

U podnožju planina uz rijeke nalaze se velike oaze – važna gospodarska i kulturna

središta (Taškent, Samarkand, Buhara). Prema istoku, uz tok Sir Darje, proteže se Ferganska

zavala.

90

Obilje vode planinskih rijeka omogućava poljodjelstvo na umjetno natapanim

površinama, pogotovo na nanosima prapora.

Klima je kontinentalna, u većem dijelu pustinjska s hladnim zimama i vrućim ljetima.

Najvažnije su rijeke Sir Darja i Amu Darja, pritoci Aralskog jezera. Njihovim se

vodama natapaju velike poljoprivredne površine. Obje imaju ledenjački riječni režim. Vrlo su

onečišćene.

Stanovništvo

Velika gospodarska i društvena kriza nakon raspada SSSR-a samo je u manjoj mjeri

utjecala na natalitet, tako da je Uzbekistan karakteristična država u razvoju s vrlo mladim

stanovništvom. Brz porast broja stanovnika povezan je i s težnjama da se ponovno stekne

vodeća uloga u nekadašnjoj sovjetskoj Srednjoj Aziji.

Većinsko stanovništvo su Uzbeci (76%), koji pripadaju turskoj jezičnoj skupini.

Ostali stanovnici su Rusi (6%), Tadžici (5%), Kazasi (4%), Tatari (2%), Karakalpaci

(2%), Krimski Tatari (1%), Kirgizi (1%) i Ukrajinci (1%).

Slavenski doseljenici žive isključivo u gradovima, a mnogo ih se nakon osamostaljenja

Uzbekistana iselilo. Stanovnici su većinom sunitski muslimani.

Naseljenost je vrlo nejednakomjerna. Središnji dijelovi države gotovo su u cijelosti

nenaseljeni (pustinja Kizilkum), a većina stanovništva živi u oazama u podnožju planina na JI,

u Ferganskoj zavali i na natapanim površinama uz Amu Darju.

Najveći gradovi (2001.): Taškent (2,15 mil.), Namangan (423 000), Samarkand (373

000), Andižan (348 000), Buhara (268 000), Fergana (216 000).

Gospodarstvo

U sovjetskom razdoblju Uzbekistan je bio u prvom redu proizvođač pamuka i ostalih

poljoprivrednih proizvoda koje su najčešće prerađivali drugdje u SSSR-u. I nakon

osamostaljenja Uzbekistan je ostao izrazito poljoprivredna zemlja.

Visoka inflacija, pad životnog standarda, nezaposlenost.

91

Poljoprivreda

Glavna poljoprivredna područja su u Ferganskoj zavali i uzduž Amu Darje. Tamo su

izgrađeni veliki sustavi za natapanje, koji uništavaju okoliš. Najznačajniji proizvod je pamuk.

Da bi se smanjila ovisnost o uvozu hrane i štetni utjecaji na okoliš, planski se potiče razvoj

žitarica, pogotovo riže, pšenice i ječma te voća i povrća. Proizvodnja svile i vune.

Rudarstvo i industrija

Uzbekistan je bogat rudnim bogatstvima i fosilnim gorivima (ugljen, nafta i zemni

plin). Proizvodi se još i zlato.

Uzbekistan ima slabu industriju; u njoj i rudarstvu zaposleno je tek oko 13% radne

snage. U sovjetskom razdoblju Uzbekistan je proizvodio u prvom redu poljoprivredne

strojeve, umjetna gnojiva i zaštitna sredstva, a nakon osamostaljenja u prvi su plan došle

tekstilna i prehrambena industrija.

Najvažnije industrijsko središte je Taškent.

JZ AZIJA - Gruzija, Armenija, Azerbajdžan

GRUZIJA

Službeni naziv: Republika Gruzija

Državno uređenje: republika

Glavni grad: Tbilisi

Površina 69 700 km2

Broj stanovnika: 4,9 mil. st.

Gustoća naseljenosti: oko 70,3 st/km2

Službeni jezik: gruzinski

Novčana jedinica: lari

Udio urbanog stanovništva oko 56%

Godišnji porast broja stanovnika: -0,52%

BDP per capita: 2448 US$ (2009. g.)

92

Položaj i reljef

Gruzija je smještena u Zakavkazju, na istočnoj obali Crnog mora. Većinom je

planinska zemlja s 54% površine iznad 1000 m. Na sjeveru je dubokim dolinama izbrazdani

Kavkaz (Škara, 5068 m), mlado nabrano gorje izgrađeno od kristalinskih stijena, koje se

prema jugu strmo spušta u Kolhidsku nizinu uz Crno more.

Iz nje se prema JI nastavlja široka udolina koju u istočnom dijelu siječe niski Suramski

hrbat, koji je izrazita klimatska barijera između vlažnog zapada i suhog istočnog dijela.

S druge strane Suramskog hrpta nalazi se nisko gorje u porječju Kure s međugorskim

kotlinama (Tbilisijska, Gorijska kotlina).

Južni dio Gruzije prelazi u Armensko visočje, visoravan na n.v. 1400-1800 m, iznad

koje se uzdižu ugasli vulkani (najviši Didi-Abuli, 3301 m).

Strm, tektonski izdignut sjeverni rub visočja naziva se Mali Kavkaz.

Klima

U zapadnom dijelu klima je vlažna suptropska s blagim zimama i vrućim ljetima

(srednja siječanjska temp. 6°C, srpanjska 24°C) te obilnim padalinama cijele godine (više od

3000 mm). Istočni dijelovi imaju kontinentalnu klimu s vrućim i suhim ljetima te hladnim

zimama.

Vode

Prema Crnom moru teku brojne rijeke. Najveća je Rioni (314 km). Istočni dio je suši,

iz njega rijeke otječu u rijeku Kuru (Mtkvari, 1364 km) i potom u Kaspijsko jezero. U

Armenskom visočju postoje i brojna slana jezera.

Tla i vegetacija

Najplodnija su tla na riječnim naplavinama u Kolhidskoj nizini i u većim dolinama. U

zapadnom dijelu prevladavaju listopadne šume (hrast, kesten, brijest), u istočnom dijelu stepa.

Na Kavkazu šume sežu do visine od 2000 m.

93

Stanovništvo

Po nacionalnoj pripadnosti najbrojniji su Gruzijci (70%, sami se nazivaju Kartveli),

govore gruzinski jezik (južnokavkaska jezična skupina) i pišu posebnim gruzinskim pismom.

U Gruziji žive još i Armenci (8%, na JZ i u gradovima), Rusi (6%), Azerbajdžanci (6%, na

JI), Irancima srodni Oseti (3%, autonomna pokrajina Južna Osetija), Abhazi (2%, u Abhaziji),

i oko 90 000 Adžara (u Adžariji).

Godine 2000.: N 10,9‰, M 14,5‰, Pp -3,6‰.

Vjerski je opredijeljeno 55% stanovnika. Gruzijci su većinom pripadnici autokefalne

gruzijske pravoslavne crkve koju vodi tbilisijski patrijarh. Azerbajdžanci, Oseti, Abhazi i dio

Gruzijaca (Adžari) su sunitski muslimani (11%).

Najgušće su naseljene Kolhidska nizina i Tbilisijska kotlina. Brojni su manji gradovi u

dolinama. Veći gradovi su (2001.): Tbilisi (1,44 mil.), Kutaisi (266 000), Rustavi (180 000),

Batumi (145 000), Suhumi (111 000).

U okviru Gruzije još su i autonomne republike Abhazija i Adžarija (imaju svoje

ustave, parlamente i vlade) te autonomno područje Južna Osetija.

Abhazija (8660 km2, 517 000 st., 1993., gl. grad Suhumi) po gruzijskom je Ustavu iz

1995. autonomna republika s vlastitim parlamentom i vladom. Abhazi (18% stanovništva) su

1992. proglasili neovisnu republiku i u ratu 1992.-1993. protjerali gruzijsku vojsku. Parlament

je 1994. proglasio novi Ustav neovisne Abhazije, ali ga gruzijska vlada ne priznaje.

Adžarija (2900 km2, 387 000 st., 1993., gl. grad Batumi) autonomna je republika sa

svojim ustavom i parlamentom. Stanovnici su Gruzijci koji su od 17. st. do 1878. živjeli pod

vlašću Turske i preuzeli islam (Adžari).

Južna Osetija (3900 km2, 125 000 st., 1991. gl. grad Chinvali) autonomna je

pokrajina s većinskim osetijskim stanovništvom (66%). Kada je gruzijski parlament 1990.

ukinuo autonomiju Južne Osetije, izbio je rat između zagovornika ujedinjenja sa Sjevernom

Osetijom (Rusija) i gruzijske vojske. Rat je završen mirovnim sporazumom i dolaskom ruskih

mirovnih snaga. Konačni status terirorija još nije dogovoren.

Nakon raspada SSSR-a i osamostaljenja, gruzijsko je gospodarstvo doživjelo silovit

pad. Velik dio poduzeća prestao je raditi, poljoprivredna i industrijska proizvodnja su se

1991.-1994. svake godine gotovo prepolovile.

Godine 1995. započela je privatizacija državnog vlasništva tako da su stanovnici

otkupili državne stanove, a seljacima je vraćena većina zemlje. Privatizacija državnih

poduzeća nije uspjela, pa ih je većina stanovnika zbog siromaštva prodala na crnom tržištu.

94

Prvi znaci oporavka počeli su se pokazivati 1996. kada je vlada uz pomoć MMF-a provela

opsežne gospodarske reforme.

Poljoprivreda

Godine 1923. u ovoj tradicionalno poljoprivrednoj državi provedena je kolektivizacija,

ali je 1992. većina zemlje ponovno privatizirana

Najvažnije poljoprivredno područje je Kolhidska nizina na zapadu, gdje se uzgajaju

suptropske kulture (čaj, voće, kukuruz, a u sušim istočnim dijelovima i pšenica). Tisućljetnu

tradiciju ima vinogradarstvo na južnim padinama Velikog Kavkaza.

Rudarstvo i industrija

Gruzija je u prošlosti bila važan proizvođač mangana, ali su zalihe većinom iscrpljene.

Kod Tkvarčelija u Abhaziji nalazi se rudnik kamenog ugljena. U nizini na zapadu i u obalnom

moru otkrivena su nalazišta nafte i zemnog plina.

Industrijalizacija je Gruziji započela u sovjetskom razdoblju, kada su izgrađeni veliki

industrijski kombinati. Dobro je razvijena industrija robe široke potrošnje; u njoj je zaposleno

oko 20% radne snage, a ostvaruje oko 14% BDP-a

Većina industrije koncentrirana je na tri područja: Tbilisi-Rustavi (kemijska

industrija, strojogradnja, tekstilna, prehrambena, elektronička industrija, velika željezara u

Rustaviju), Zestafoni-Čiatura (elektronička, prehrambena, industrija građevinskog

materijala, talionica mangana u Čiaturi) i Kutaisi-Tkibuli (strojogradnja, tvornica teretnih

vozila u Kutaisiju). Kraj Batumija je naftni terminal za naftu iz Bakua (Azerbajdžan) i

rafinerija nafte.

95

ARMENIJA

Službeni naziv: Republika Armenija

Državno uređenje: predsjednička republika

Glavni grad: Erevan

Površina 29 743 km2

Broj stanovnika: 3,8 mil. st.

Gustoća naseljenosti: oko 127,5 st/km2

Službeni jezik: armenski

Novčana jedinica: dram

Udio urbanog stanovništva oko 67%

Godišnji porast broja stanovnika: -0,07%

BDP per capita: 2667 US$ (2009. g.)

Smještaj i reljef

Armenija je smještena u Zakavkazju, u planinama između Crnog mora i Kaspijskog

jezera. Obuhvaća sjeverni dio Armenskog visočja - većinom je planinska zemlja.

Prevladavaju visoravni na n.v. 1400-1800 m s međuplaninskim kotlinama (npr. Sevanska),

iznad kojih se izdižu ugasli vulkani (Aragac, 4090 m).

Visočje se prema jugu spušta u Araratsku ravnicu uzduž rijeke Araks, ispunjenu

riječnim naplavinama, prema sjeveru se pak izdiže u Mali Kavkaz, tektonski izdignut sjeverni

rub visočja.

Vrlo su česti potresi (zadnji katastrofalni bio je 1988., oko 25 000 žrtava, osobito u

Gjumriju).

Klima

Kontinentalna klima s vrućim ljetima i hladnim zimama te s malo padalina (200-400

mm), koje padaju većinom u jesen i proljeće. U višim je predjelima planinska klima s nešto

više padalina.

96

Vode

Rijeka Razdan (HE, sustavi za natapanje) odvodnjava veliko slatkovodno jezero Sevan

(1400 km2) i utječe u Araks (1072 km), pritok Kaspijskog jezera, koji teče u širokoj dolini

uzduž južne granice.

Tla i vegetacija

Najplodnija su tla na riječnim naplavinama od vulkanskih stijena u kotlinama i

dolinama, drugdje prevladavaju stjenovita tla. Vegetaciju na 2000-2500 m čini stepa, u višim

su zonama listopadne šume, a u još višima planinski pašnjaci.

Stanovništvo

U sovjetskom razdoblju armensko je stanovništvo vrlo brzo raslo, pogotovo zbog

niskog mortaliteta i velikog udjela mladog stanovništva. Početkom 1990-ih natalitet se zbog

teške gospodarske krize smanjio, a povećalo se iseljavanje Armenaca u Rusiju i

Azerbajdžanaca u Azerbajdžan (ukupno oko 750 000 st.).

Godine 2000.: N 11,0‰, M 9,5‰, Pp 1,5‰.

Većinsko stanovništvo čine Armenci (93%), koji govore indoeuropski armenski jezik i

pišu posebnim armenskim pismom. U Armeniji su živjeli i Azerbajdžanci (3%, velik dio ih je

zbog rata u Gorskom Karabahu izbjegao u Azerbajdžan, iz kojeg je pak u Armeniju prebjeglo

oko 150 000 armenskih izbjeglica), Kurdi (2%), i Rusi (2%).

Više od 4 mil. Armenaca živi drugdje u svijetu, najviše u Rusiji (oko 1 mil.), Iranu,

Libanonu i SAD-u.

Većina stanovnika pripada samostalnoj Armenskoj apostolskoj crkvi, koju vodi

patrijarh, sa sjedištem u Ečmiadzinu.

Velika većina stanovništva živi u Araratskoj ravnici i riječnim dolinama na n.v. nižoj

od 1000 m (10% površine, 50% stanovništva).

Veći gradovi su (2001.): Erevan (1,25 mil.), Gjumri (211 600), Vanadzor (172 500).

Gospodarstvo

Početkom 1990-ih Armenija je doživjela tešku gospodarsku i socijalnu krizu, pa su je,

osim poteškoća u tranziciji iz centralističko-planskog gospodarstva u tržišno i iz nekoć

97

jednostrane orijentacije na sovjetske republike sada na svjetsko tržište, pogodile i posljedice

katastrofalnog potresa 1988., rat s Azerbajdžanom za Gorski Karabah i potpuna gospodarska

blokada, za koju su se odlučili Azerbajdžan i Turska.

Unatoč velikim teškoćama, Armenija je učinila više uspješnih koraka u smjeru

uvođenja tržišnog gospodarstva. Već 1992. većina obradive zemlje vraćena je seljacima, a do

kraja 1993. privatizirana je trgovina i velik dio uslužnih djelatnosti. Nakon potpisivanja

sporazuma o primirju 1994. Azerbajdžan je postupno ukinuo gospodarsku blokadu.

Poljoprivreda

Najznačajnije poljoprivredno područje jest nizina rijeke Araks. Ondje se uzgaja

grožđe, voće i povrće. U planinskim dijelovima uzgaja se krumpir, pšenica i duhan, u višim

zonama prevladava stočarstvo.

Rudarstvo i industrija

Armenija ima poprilična nalazišta obojenih metala, ali je proizvodnja skromna (bakar,

molibden).

Industrija je u sovjetskom razdoblju bila je najvažnija gospodarska grana koja je

donosila više od polovice BDP-a i zapošljavala oko 40% radne snage. I teška i laka industrija

ovisile su o uvozu iz drugih republika (energija, željezna ruda, pamuk, koža). Zbog

pomanjkanja energije, između 1989. i 1993. većina od 450 tvornica prestala je raditi, a 1994.

prvi put je postignut porast industrijske proizvodnje.

3/5 industrije smješteno je u Erevanu (tekstilna, industrija odjeće, kemijska,

prehrambena, industrija strojeva i elektrotehnička). Manja su središta Vanadzor (kemijska,

strojogradnja, tekstilna i prehrambena), Gjumri (strojogradnja, elektrotehnička, metalna,

tekstilna) i Alaverdi s talionicom obojenih metala te kemijskom industrijom.

98

AZERBAJDŽAN

Službeni naziv: Republika Azerbajdžan

Državno uređenje: republika

Glavni grad: Baku

Površina 86 600 km2

Broj stanovnika: 8,1 mil. st.

Gustoća naseljenosti: oko 93,5 st/km2

Službeni jezik: azerbajdžanski

Novčana jedinica: azerbajdžanski manat

Udio urbanog stanovništva oko 52%

Godišnji porast broja stanovnika: 0,44%

BDP per capita: 4807 US$ (2009. g.)

Smještaj i reljef

Azerbajdžan se nalazi u Zakavkazju na JZ obali Kaspijskog jezera. Pripada mu i

teritorijalno odvojena Nahičevanska Autonomna Republika u dolini rijeke Araksa. Središnji

dio države je široka, prema Kaspijskom jezeru otvorena nizina uz Araks i Kuru.

Na sjeveru Azerbajdžan se prostire do mladog nabranog gorja Kavkaza, većinom

izgrađenog od kristalinskih škriljavaca i podijeljenog dubokim planinskim dolinama. Na

zapadu obuhvaća istočni dio Armenskog visočja s planinskim vrhovima do 4000 m.

S druge strane visočja smještena je Nahičevanska Autonomna Republika, koja

zauzima dio dolinske ravni na lijevoj obali Araksa i JZ dio Zangezurskog gorja.

Klima

U nizinama je kontinentalna klima s vrućim ljetima i blagim zimama s oko 300 mm

padalina, u višim zonama planinska sa 500-800 mm padalina. U nizini uz Kaspijsko jezero

vlažna je suptropska klima sa 1200-1400 mm padalina, uglavnom zimi.

Vode

Najveće rijeke su Araks (Aras, 1072 km) i Kura (1364 km). Na Kuri je i umjetno

Mingäçevirsko jezero (606 km2). Druge su rijeke manje i ljeti većinom presušuju.

99

Tla i vegetacija

Najplodnija tla nalaze se u nizini uz donji Araks i Kuru, gdje je nekadašnja stepa

natapanjem pretvorena u važno poljoprivredno područje. Prevladava stepa i suha stepa, na

krajnjem JI zimzelena suptropska vegetacija, a u višim predjelima šume.

Stanovništvo

Vrlo velik udio mladog stanovništva posljedica je visokog nataliteta sve do početka

1990-ih. Kasnije se zbog krize dosta smanjio.

Zbog rata u Gorskom Karabahu i etničkih suprotnosti u susjednim državama u

Azerbajdžanu je više od pola milijuna izbjeglica, prije svega iz Gorskog Karabaha i Armenije.

Godine 2000.: N 13,7‰, M 6,2‰, Pp 7,5‰.

Stanovništvo po narodnosti čine većinom Azerbajdžanci (83%), koji pripadaju skupini

turskih naroda. Uz njih u državi žive i Rusi (6%), Armenci (6%) i Lezgini (2%). Armenska

manjina, koja se jezično, kulturno i religijski bitno razlikuje od Azerbajdžanaca, živi

isključivo u autonomnoj pokrajini Gorski Karabah na JZ.

Velik dio stanovništva vjerski je neopredijeljen, a među vjernicima 80% je muslimana

(dvije trećine šiitskih i trećina sunitskih).

Najgušće je naseljeno šire područje Bakua (Apšeronski poluotok), gdje živi više od

trećine stanovništva. U unutrašnjosti su brojni manji gradovi, prije svega na rubu nizine. Veći

su gradovi (1999.): Baku (Baki, 1,71 mil.), Gäncä (298 600), Sumqayit (281 600).

Nahičevan (Naxçivan; 5500 km2, 306 000 st., gl. grad Nahičevan) je eksklava

Azerbajdžana i autonomna je republika s vlastitim ustavom i vladom te većinskim

azerbajdžanskim stanovništvom. Obuhvaća teritorij nekadašnjega kanata Nahičevana, koji je

1828. osvojila Rusija. Autonomna je republika od 1924.

Gorski Karabah je nekadašnja autonomna republika (4400 km2, 193 000 st., 1991.),

gl. grad Xandändi (nekadašnji Stepanakert) u istočnom dijelu Armenskog visočja. Iako je

stanovništvo bilo isključivo armensko, 1923. je kao autonomna pokrajina priključen

muslimanskom Azerbajdžanu. Polsije 1988. jačale su suprotnosti među narodima, a nakon

raspada SSSR-a ondje je 1991. bila proglašena neovisna Armenska Republika Gorski

Karabah.

Azerbajdžan je nije priznao, nego joj je ukinuo dotadašnju autonomiju. Nakon teških

borbi i karabaška je vojska uz potporu Armenije osvojila velik dio Gorskog Karabaha.

100

G. 1994. u Biškeku (Kirgistan) potpisan je sporazum o primirju, koje su nadzirale

mirovne snage ZND-a. Rat je odnio oko 40 000 žrtava, a domove je moralo napustiti oko 1,1

mil. stanovnika.

Gospodarstvo

Nakon osamostaljenja Azerbajdžan je morao provesti opsežne gospodarske i

društvene reforme, pri čemu je, zbog bogatih nalazišta nafte i zemnog plina, bio u

povoljnijem položaju od većine drugih nekadašnjih sovjetskih republika.

Zbog velikih unutrašnjih sukoba i rata za Gorski Karabah, reforme su protekle

relativno sporo, međutim zbog nafte i zemnog plina Azerbajdžan ima veliku potporu MMF-a i

gospodarski razvijenijih država, koje bi željele steći udjele u izvanredno bogatim nalazištima

pod Kaspijskim jezerom.

Poljoprivreda

Najvažnija poljoprivredna područja nalaze se u stepskim nizinama uz Araks i Kuru,

gdje su velike natapane površine, između ostalih uz 172 km dugački Gornjokarabački kanal

(100 000 ha) i uz 122 km dugački Gornjoširvanski kanal (101 000 ha).

Glavni su proizvodi žitarice (pšenica), pamuk, duhan, voće, povrće, čaj. U sušnim

predjelima i u planinama prevladava stočarstvo. Važno je i ribarstvo u Kaspijskom jezeru

(kavijar), ali se ulov smanjuje zbog velike onečišćenosti.

Rudarstvo i industrija

Baku s okolicom jedno je od najstarijih svjetskih središta proizvodnje nafte. Počela se

proizvoditi još u drugoj polovini 19. st. (1901. izvađeno je 11,4 mil. t, što je tada bilo više od

polovice svj. proizvodnje).

Otkrićima novih nalazišta drugdje po svijetu njegovo se značenje dosta smanjilo.

Nova bogata nalazišta ispod Kaspijskog jezera privlačna su za zapadne naftne

kompanije, koje tako žele smanjiti ovisnost o bliskoistočnoj nafti.

Azerbajdžan ima 1 mlrd. t poznatih zaliha nafte i velike količine zemnog plina, od

toga 80% ispod Kaspijskog jezera. Najvažnija su polja Azeri, Čirag, Gunešli, Šah Deniz i

Karabah. Nafta se vadi i na Apšeronskom poluotoku i u okolnim dijelovima jezera.

101

Izvađena nafta šalje se naftovodom kroz Dagestan i Čečeniju do terminala

Novorosijsk i kroz Gruziju do terminala Supsa. Novi naftovod za azerbajdžansku naftu

prolazit će kroz Gruziju i Tursku do luke Ceyhan na Sredozemnom moru.

Azerbajdžan ima relativno raznovrsnu industriju, nastalu većinom u sovjetskom

razdoblju. Najvažnije su grane kemijska i petrokemijska, strojogradnja, tekstilna, industrija

obuće i prehrambena. Glavna industrijska središta u Baku, Sumqayit te Gäncä.

JZ AZIJA - Turska

TURSKA

Službeni naziv: Republika Turska

Državno uređenje: parlamentarna republika

Glavni grad: Ankara

Površina 779 452 km2

Broj stanovnika: oko 72,6 mil. (2009.)

Gustoća naseljenosti: 92st/km2

Službeni jezik: turski

Novčana jedinica: turska lira

Udio urbanog stanovništva oko 66%

Godišnji porast broja stanovnika: 1,06%

BDP per capita: 8,723 US$ (2009. g.)

Smještaj i reljef

Manji dio Turske (3%) smješten je u JI Europi, na krajnjem JI Balkanskoga poluotoka,

a veći u JZ Aziji. Europski dio (Istočna Trakija) čini valovita nizina i nisko prigorje, koje se

na sjeveru izdiže u gorje Istranca (1031 m).

Azijski dio obuhvaća poluotok Malu Aziju i dio Armenskog visočja – oba dijela

pripadaju euroazijskom pojasu mladih gorskih sustava; samo manji dio Turske na JI pripada

zaravnjenoj Arapskoj ploči.

Središte maloazijskog poluotoka jest 1500 km dugačka i do 600 km široka Anatolska

visoravan, građena od kristalinskih stijena koje prekrivaju neogeni marinski sedimenti i

vulkanske stijene.

102

Ova visoravan na zapadu leži na oko 800 m n.v. i vrlo raščlanjenim rubom spušta se

prema Egejskom moru; prema istoku blago se uzdiže do 1500 m n.v.

Na visoravni se nalaze brojne zavale bez otjecanja u more (slana jezera), a nad njima

se uzdižu ugasli vulkani (npr. Erciyas Dagi, 3916 m). Na sjeveru visoravan obrubljuje

Pontsko gorje, koje se strmo izdiže iznad obale Crnog mora, a na jugu gorje Taurus. U

jugoistočnom podnožju Taurusa nalazi se velika i plodna Kilikijska nizina, građena od

šljunkovitih i glinovitih nanosa planinskih rijeka.

Na istoku Turske nalazi se Armensko visočje. Ondje se iznad visoravni na 1400-1800

m n.v. izdižu planinski hrptovi i vulkani (npr. Ararat, tur. ¸Büyük Ağri Daği, 5165 m).

Jugoistočni dio između Gaziantepa i Tigrisa leži na Arapskoj ploči i većim je dijelom

blago valovit ravnjak, na sjeveru oko 800 m n.v., a na jugu 300 m n.v.

Turska se može podijeliti na sedam regija: 1) Trakija i područje uz Mramorno more; 2)

središnje Anatolijsko visočje, 3) egejska regija, 4) sredozemna regija 5) crnomorska regija, 6)

jugoistočna Anatolija, 7) istočna Anatolija

Klima

Uz sredozemnu i egejsku obalu prevladava sredozemna klima, uz crnomorsku vlažna

modificirana sredozemna klima, a u Trakiji i u Unutrašnjosti Male Azije kontinentalna.

Količina padalina smanjuje se od 600-800 mm na zapadu do 200-300 mm u istočnoj

Anatoliji; uz Crno more 700-1300 mm.

Vode

Armensko je visočje izvorište velikih rijeka Eufrata (Firat, 2700 km), Tigrisa (Dijle,

1899 km), koje teku prema Mezopotamiji i Araksa (Aras, 1072 km), koji teče u Kaspijsko

jezero.

Maloazijske rijeke su u anatolskoj visoravni urezale duboke doline, npr. Kizilirmak

(1182 km) i Sakarya (650 km) u smjeru prema Crnom moru, Gediz (320 km) i Menderes (584

km) prema Egejskom moru te Ceyhan (509 km) prema Sredozemnom moru. Manje rijeke ljeti

većinom presuše.

Rijeka Menderes - jezero Bafa (Turska)

Jezero Bafa prvobitno je predstavljalo zaljev Egejskog mora (Latimijski z.), koji je

naknadno odvojen od mora sedimentacijom aluvijalnog materijala rijeke Menderes (Meandar)

103

- taj proces započeo je u razdoblju holocena sedimentacija je nastavljena i u recentnom

razdoblju pa se delta Meandra širi i ispunjava Latimijski zaljev.

Jezero je u velikoj mjeri ovisno o ravnoteži između dotoka slatke vode iz rijeke

Meandar i evaporacije. Kao i druga jezera, osjetljivo je na recentne klimatske promjene,

varijabilnost klime i antropogene utjecaje. Najveće prijetnje ekosustavu jezera: salinizacija i

porast temperature vode; salinizacija je direktno povezana sa smanjivanjem dotoka slatke

vode srednji godišnji dotok vode između 1980. - 84.: 0,224 km3 a između 1985. - 89.: 0,106

km3. Rast saliniteta: 1973. oko 6,5‰, a 1993. 14‰.

U unutrašnjosti se nalaze brojne zavale bez otjecanja u more sa slanim jezerima u

najnižim dijelovima, npr. Van (3714 km2, 1646 m n.v.) i Tuz (oko 2500 km2).

Za umjetno natapanje i dobivanje električne energije na rijekama su izgrađene brojne

brane i sustavi za natapanje. Najveći je projekt jugoistočna Anatolija na Eufratu i Tigrisu.

Čine ga 22 dolinske brane i 19 HE, a trebao bi omogućiti natapanje 1,7 mil. ha površina;

najveća brana je Atatürk Barajı (visoka 184 m, dugačka 1820 m).

Tla i vegetacija

Najplodnija su tla u obalnim nizinama i riječnim dolinama. Na mnogim mjestima u

suhoj unutrašnjosti i u sredozemnom dijelu jako je spiranje tla (→ erozija).

Uz sredozemnu i egejsku obalu prevladava sredozemna vegetacije, prije svega makija

i borove šume. Crnomorska obala obrasla je bjelogoričnim i miješanim šumama, a na

Anatolskoj visoravni raste stepska vegetacija. 22,3% površina izloženo je značajnoj eroziji

Stanovništvo i naseljenost

Porast broja stanovnika sve je sporiji, u prvom redu zbog pada nataliteta, a ujedno je i

mortalitet sve manji, zbog poboljšanja zdravstvene zaštite.

Na selu još uvijek prevladavaju klasične, velike patrijarhalne obitelji.

Većinsko su stanovništvo Turci (87%), koji su u Malu Aziju došli nakon 10. st.

Govore turski i pišu latinicom.

Ostali su stanovnici Kurdi (oko 11%, a prema neslužbenim procjenama i oko 20%,

prije svega na JI), Čerkezi, Bošnjaci, Albanci, Arapi, Armenci, Grci, Bugari, Gruzijci i dr.

U 20 st. etnička se struktura vrlo promijenila; nakon raspada Turskog Carstva 1915.-

1916. genocid nad Armencima (oko 1 mil. žrtava, oko 600000 prisilno preseljenih).

104

Nakon Grčko-turskog rata (1920.-1922.) izgon grčkog stanovništva iz Male Azije

(1,22 mil. izbjeglica) i dolazak 500 000 turskih izbjeglica iz Grčke te više stotina tisuća

doseljenika iz drugih država nekadašnjeg Turskog Carstva (tzv. muhadžiri). Naselili su se

većinom u zapadnu i južnu Tursku.

Kurdska manjina na istoku i jugoistoku države još nije sasvim priznata, zbog čega je

Radnička stranka Kurdistana 1984.-1999. vodila oružanu borbu za neovisnu kurdistansku

državu.

Stanovnici su prema vjeroispovijedi sunitski (oko 67%) i šiitski muslimani (oko 30%),

a ostali su razni kršćani. Od 1928. islam više nije državna religija; po Ustavu iz 1937. Turska

je svjetovna država, ali muslimanski svećenici imaju poseban položaj.

Stanovništvo je vrlo neravnomjerno raspoređeno, gustoća stanovništva smanjuje se od

zapada prema istoku, najveća je u okolici velikih gradova (Istanbul, Izmir, Adana i dr. – ondje

nastaju velike siromašne četvrti, geçekondu) i uz crnomorsku obalu.

Mlađe stanovništvo masovno se iseljava sa sela, 1970-ih godina mnogo je ljudi otišlo

na privremeni rad u Zapadnu Europu, prije svega u Njemačku (2001.: 1,95 mil. doseljenika iz

Turske).

Veći su gradovi (2008. g.): Istanbul (10,9 mil.), Ankara (3,9 mil.), Izmir (2,7 mil.),

Bursa (1,6 mil.), Adana (1,5 mil.).

Novija povijest

U 1. svj. ratu Turska je stala na stranu centralnih sila te su nakon kapitulacije turske

vojske 1918. veći dio turskog teritorija zauzele britanske, francuske, talijanske i kasnije grčke

snage. Tek 1923. svjetske velesile su priznale neovisnost Turske u današnjim granicama.

Parlament je 1923. proglasio republiku s gl. gradom Ankarom, a za prvoga

predsjednika Mustafu Kemal-pašu (do 1938.), od 1934. s nadimkom Atatürk (“otac Turaka”).

Atatürkov pokret uspio je Tursku pretvoriti u modernu svjetovnu državu: 1925. ukinuti su

vjerski redovi i zabranjeno je nošenje fesa, 1928. arapsko je pismo zamijenjeno latinicom, a

1934. žene su dobile pravo glasa. Unatoč velikom napretku, demokratizacija je tekla vrlo

sporo.

U 2. svj. ratu Turska je ostala neutralna te se zbližila sa saveznicima i 1952. postala

članicom NATO-a. Između 1960. i 1980. izvršeno je nekoliko državnih udara i ponovnih

uspostavljanja republike.

105

Sve veća napetost u odnosima s Grčkom dovela je do invazije turske vojske na

sjeverni dio Cipra (1974.), a 1984. na JI Turske započeo je gerilski rat Radničke stranke

Kurdistana za neovisnu kurdsku državu. Turska ih je uzalud pokušavala uništiti vojnom silom

(do 1999.), potom je turska vlada krajem 2002. popustila i Kurdima priznala dio nacionalnih

prava.

Devedesetih godina Tursku je mučila snažna politička nestabilnost i gospodarska

kriza. Politička nestabilnost, kršenje ljudskih prava, gospodarski problemi i ciparsko pitanje

glavne su prepreke ulasku Turske u EU.

Gospodarstvo

Još od 1984. Turska vrlo brzo gospodarski napreduje, prije svega zbog industrije i

turizma, ali je unatoč brzom rastu već niz godina u krizi, a povećavaju se i razlike između

regija jezgre i perifernih regija te između gradova i sela, uz produbljivanje socijalnih razlika.

Iako se industrija brzo razvija, Turska je još uvijek u velikoj mjeri poljoprivredna

država - poljoprivredom se bavi oko 40% radne snage (8.9% % BDP-a, 2007.), a u industriji i

rudarstvu zaposleno je oko 15% radne snage (30.8% BDP-a).

Najvažnija su gospodarska središta Istanbul s okolicom, Ankara, a uz obalu Bursa,

Izmir, Mersin i Adana. Za strane investitore sve su zanimljivije bescarinske zone, npr. u

Istanbulu, Izmiru, Antalyi, Mersinu itd.

Poljoprivreda

Prevladava usitnjen posjed; zadnjih se desetljeća poljoprivredna proizvodnja brzo

modernizira pa Turska postaje važan proizvođač hrane za ostale bliskoistočne države.

Najvažniji poljoprivredni proizvodi: žitarice: pšenica i ječam (prvenstveno u sušoj

unutrašnjosti Male Azije i Trakiji), kukuruz (uz Crno more), riža (na JI), povrće. Od

industrijskih biljaka: pamuk, duhan, uljarice, šećerna repa, čaj, mak. Turska je važan

proizvođač voća (1/3 svj. proizvodnje smokava), arašida itd.

Stočarstvo je važno, pogotovo na suhoj Anatolskoj visoravni i ist. Turskoj (ovce i

goveda, te nešto manje koze). Uzgajaju se uglavnom zbog mesa.

106

Rudarstvo i industrija

Turska ima znatno rudno bogatstvo: željezna ruda, krom, bakar, olovo, sumpor i

boksit, te volfram (kraj Burse), uran (uz Crno more).

Od fosilnih energetskih izvora najvažniji je smeđi ugljen. Na JI nalaze se manja

nalazišta nafte i zemnog plina (rafinerija nafte u Batmanu i naftovod do luke Dörtyol u

Iskenderunskom zaljevu). Veliko plinsko polje otkriveno je 1996. kraj Silivrija na dnu

Mramornog mora. Preko Turske prolazi dvostruki naftovod iz Kirkuka u Iraku do Dörtyola.

Luka Ceyhan - veliki gospodarski značaj - proizlazi prvenstveno iz funkcije završnog

sredozemnog pomorskog terminala dvaju važnih naftovoda.

2005. god. dovršen je naftovod Baku – Tbilisi – Ceyhan (tzv. BTC) kojim se preko

Azerbajdžana, Gruzije i sjeveroistočne Turske dovodi nafta iz Kaspijskog jezera,

Stariji naftovod Kirkuk – Ceyhan kojim se prevozi nafta sa sjevera Iraka.

U prvom razdoblju industrijalizacije glavnu su ulogu imala državna poduzeća, koja su

nakon 1987. velikim dijelom privatizirana, a u 1990-im je godinama Turska širom otvorila

vrata stranom kapitalu.

Važne industrijske grane su tekstilna industrija i industrija obuće koje ostvaruju oko

40% cijelog izvoza i zapošljavaju trećinu industrijskih radnika.

Središta tekstilne industrije su: Istanbul, Izmir, Bursa, Denizli, Adana, Ankara,

Malatya itd. Dugu tradiciju ima i izrada sagova.

Turska ima i jaku crnu metalurgiju te metalnu industriju i strojogradnju, kemijsku

industriju itd.

Značajna je i elektronička industrija – “Vestel Electronics” (u Manisi) = najveći

proizvođač televizora u Europi (21% svih proizvedenih i prodanih televizora u 2007. g.)

Uz konkurentsku firmu “Turkish electronics “ , udio raste na više od ½ proizvedenih

TV-a u Europi.

Turska ima veliku i rastuću automobilsku industriju. Godine 2006. u Turskoj je

proizvedeno 1.024.987 motornih vozila što je čini šestim europskim proizvođačem motornih

vozila.

Nakon što je kronična inflacija stavljena pod kontrolu, uvedena je nova valuta - 1.

siječnja 2005. stara turska lira zamijenjena je novom turskom lirom na čijim novčanicama je

maknuto šest nula (1 YTL= 1.000.000 TL).

Nezaposlenost je 2005. iznosila 10,3%.

107

Prosječna stopa rasta BDP-a između 2002. i 2007. bila je 7,4%, što Tursku čini

jednom od najbrže rastućih gospodarstava u svijetu.

Dok su u prošlosti gospodarstvom dominirale poljoprivredne aktivnosti, danas najveći

značaj imaju razvijeni industrijski kompleksi i razvijeni sektor usluga.

Godine 2007., poljoprivreda je činila 8,9% BDP-a, dok je industrija činila 30,8%, a

sektor usluga 59,3% BDP-a.

Turizam

Turizam čini vrlo važan dio turskog gospodarstva. Godine 2007. u Turskoj je bilo

27.214.988 posjetitelja koji su turskom gospodarstvu ostvarili 18,5 milijardi USD prihoda.

Turizam je u posljednjim petnaestak godina jedna od djelatnosti koje se najbrže

razvijaju (1999.: 6,9 mil. stranih turista). Najuspješniji je masovni turizam na egejskoj obali

(Ayvalik, Izmir, Cesme, Kusadasi, Bodrum) i na sredozemnoj obali (Marmaris, Fethiye,

Antalya, Alanya). Turizam je povezan s brojnim arheološkim spomenicima u bližem zaleđu, a

najposjećeniji je još uvijek Istanbul.

Ekološki problemi

Glavni izvori onečišćenja su urbani i industrijski centri (otpadne vode), naftni

terminali, poljoprivredni i industrijski objekti na obali• intenzivna urbanizacija prisutna je u

obalnim područjima zbog gradnje turističkih objekata i kuća za odmor veliki problem je i

obalna erozija - od 110 sustava pješčanih dina koliko je postojalo 1980.-ih, samo 30 (17%)

očuvano je do danas

Ugrožena područja:

Zaljev Izmira – gradske i industrijske otpadne vode – rijeke Gediz i Bakircay

odvodnjavaju velika poljoprivredna i gradska područja prenoseći značajnu količinu

nutrijenata u more – eutrofikacija.

Rijeka Buyuk Menderes – prijenos nepročišćenih industrijskih otpadnih voda.

Regije Aliaga i Foca – luke, nepročišćena industrijska otpadna voda.

Iskenderunski zaljev – industrija, terminal naftovoda , balastne vode, onečišćenje kao

produkt operativnih djelatnosti u vezi s naftom.

108