Embed Size (px)
Citation preview
Bajka o rijeci Cetini
Nekad davno i jako daleko u prošlosti, nema zapisa o tome jer ljudi tada nisu pisali, nastala
je ledena rijeka koja izvire poput najljepših kristala.
Mi o tome samo slutimo kad nas iznenadi svojom strahovito moćnom bukom u kojoj šume
mnoge njene bajke. Evo jedne bajke o lijepoj rijeci Cetini.
Prekrasan i suncem obasjan maleni grad Omiš nastanio se na rijeci Cetini koja se tu spaja
s velikim prostranim plavetnilom Jadranskog mora. Svojim tokom vodi nas kroz razne
pustolovine, a pomoć joj pružaju velike stijene i gusta šuma koja u svojoj dubini skriva stari
kameni mlin.
Drveni kotači tog starog mlina svojom bukom narušavaju cvrkut ptica. Šum pjenastog
vodopada i sunce koje se svojim zrakama probija kroz gustu šumu poziva stanovnike Cetine
da ustanu.
Lijepe bosonoge djevojke duge zlatne kose, vile obučene u haljine prekrasnih duginih boja,
započinju svoj jutarnji ples uz glazbu koju poput orkestra izvode malena stvorenja - vilenjaci
Cetinjari.
Među tim lijepim zlatokosim vilama svojom posebnom ljepotom i glasom isticala se vila
Licija. Ona je uz glazbu i ples svojim slatkim glasom najmilije pozdravljala rijeku.
Začaranom šumom oko Cetine odjekivala je tako pjesma, žamor, gibanje i veselje.
Nadaleko se moglo osjetiti prijateljstvo i sreća.
Međutim, jednog jutra idilu je narušila velika neman dugačkih krakova s jednim velikim
ljubičastim okom. Ta neman zvala se Hobo.
Iskočio je iz Cetine te svojim dugačkim krakovima uhvatio Liciju i odvukao je sa sobom u
Cetinu. Nestalo je pjesme, plesa i veselja, a ostala je samo tuga na licima vila i vilenjaka.
Cvrkut ptica zamijenio je plač. Vile i vilenjaci nisu znali što napraviti. Kako vratiti svoju
prijateljicu Liciju?
Odlučili su zamoliti za pomoć svoju staru prijateljicu Cetinu.
Potraga je pokrenuta, a Cetina stvarajući pjenu, pokazivala je svojim prijateljima put.
Prošli su planinu i nekoliko gustih šuma i kad su već bili na izmaku snaga, u daljini su
ugledali spilju.
Odjednom Cetina počne bučiti sve više i više se pjeniti, počne kamen kotrljati, stvarati
nepodnošljivu buku.
Započela je strašna borba između Hobe i Cetine koja je svoju ljutnju i snagu iskazivala tako
strašnom hukom vode da je na kraju Hobu i pobijedila. Hobo je pobjegao u planinu.
Prelijepa Licija izašla je iz spilje, a ususret su joj već trčali vile i vilenjaci. Cetina je tada
smirila svoje bijesne valove.
Vilenjaci su se uz pjesmu vratili u svoju začaranu šumu u dolini Cetine.
Ponovo je zavladao sklad.
Začaranom šumom otada uvijek odjekuje pjesma, žamor, žubor, cvrkut i radost koji i danas
čujemo zajedno s Cetinom ako pažljivo slušamo.
Cetina je mirna, tajnovita i neistražena poput malog djeteta, ali ona zna ponekad biti brza,
bistra i ledena poput zle kraljice. Tada se bori protiv Hobe i čuva svoje vilenjake i vile.
Duje Čopac
Peti razred
Bajka o rijeci Cetini
OŠ Jesenice, Dugi Rat
Renata Kovačić (098 98 93 008)
BOŽIĆNA BAJKA
Jednom davno, a možda i ne tako davno, jako daleko ili dosta blizu živio je djed
Božićnjak. Ta veličanstvena osoba, heroj dječjih srdaca svake je godine sa svojim patuljcima
proizvodio poklone i njima darivao djecu… ali jednog se dana sve promijenilo…
I.
Dječak po imenu Eloi bio je jedino dijete majke Zoe i oca Abelarda. Zajedno su živjeli u San
Francisku. Obitelj je u SAD-u živjela svoj „ američki san,“ ali su se htjeli vratiti u svoju rodnu
Francusku. Dječak je imao jedanaest godina. Bio je to zadnji dan polugodišta i zadnja prilika
da se Eloi oprosti od svojih prijatelja i života kakvog je poznavao. Učiteljica mu je zato
posvetila taj posljednji dan. Prijatelji iz razreda napravili su mu božićne čestitke da ih se sjeća
u Francuskoj, jer je već bilo Božićno vrijeme. Eloi se vratio iz škole pomalo tužan te se počeo
pakirati. Majka mu je šuteći pomagala.U tim se trenucima vratio i otac s posla iz agencije
nekretninama te je tužno rekao: „Prodali smo kuću.“
S tim se riječima i on počeo pakirati. Obitelj nije razgovarala, samo su se tužno i začuđeno
pogledavali. U 22:00 sata pozvali su taksi koji ih je odveo do zračne luke. Ukrcali su se na
ponoćni let za Frankfurt, najveću europsku zračnu luku iz koje će stići u Pariz. Većinu puta su
prespavali, a Eloi je sanjao nešto posebno. Sanjao je sebe kako sjedi pored djeda u njegovim
saonicama, sanjao je kako dijeli cijelom svijetu darove i čini svu djecu svijeta sretnom.
„Eloi, Eloi, Eloi... probudi se!“ začuo je dječak.
To je bio glas njegove brižne majke koja mu je prekinula san zbog skorog slijetanja. Sretno su
sletjeli u frankfurtsku zračnu luku. Let za Pariz je polazio tek u 19:00 sati zbog čega je obitelj
odlučila razgledati grad. Najprije su posjetili Goetheov muzej te još neka zanimljiva mjesta
poput Romera, Stadela itd. U 19:00 sati ukrcali su se u avion i krenuli za Pariz. Eloi ovaj put
nije mogao spavati. Mučila ga je priča o djedu Božićnjaku. Jednom je već razgovarao s
roditeljima u vezi toga, ali oni su odgovorili da je djed Božićnjak laž i izmišljotina. Eloi im
nije vjerovao. Uskoro su sletjeli u Pariz. Bila je kasna noć tj. rano utro. Pozvali su taksi te tu
večer prenoćili u hotelu. Ujutro su otišli do svog novog stana u pariškoj četvrti Necker, jednoj
od osamdeset pariških četvrti ukupno. Uz stan su dobili i staru prodavaonicu igračaka koja se
nalazila u prizemlju zgrade. Stan je bio u pomalo propadajućem stanju pa je otac odmah
pozvao majstore za uređenje stana. Sve nepotrebno su izbacili iz stana osim starog velikog
sata sa stalkom.
II.
Dječak su probudio oko 10:00 sati, a tada je obnova stana već bila u punom tijeku. Eloi je
iskoristio gužvu i krenuo u malu prostoriju na kraju hodnika u kojoj se nalazio sat. Bio mu je
neobičan. Zapravo on i jest poseban jer postoji samo jedan jedini u svijetu, što će Eloi i
njegovi roditelji tek poslije saznati.
Stan pored njih živjela je Nikitina obitelj. Nikita je bila desetogodišnja djevojčica kojoj su
novi susjedi bili vrlo zanimljivi.
Pala je noć. Obitelj je otišla na počinak. Eloi nije mogao zaspati te je ustao i otišao do sata
kojega su tijekom dana radnici premjestili u dnevni boravak. Bila je ponoć, a sat je počeo
svijetliti. Iz sata je ispao ključ i mala karta koja je pokazivala na prodavaonicu u prizemlju
zgrade. Ujutro je dječak pratio kartu te u prodavaonici pronašao ni manje ni više nego usnulog
djeda Božićnjaka. Nije bio sam, pratila ga je i Nikita koja je uspjela dešifrirati recept za
buđenje djeda Božićnjaka. Napitak su trebali napraviti do ponoći tj. do Badnjaka.
Bilo je 23:55, a napitak još nije bio gotov! Nedostajao je led koji su djeca jedva sastrugali iz
starog zamrzivača. Djed je popio napitak i nestao.
…
Badnjak je. Još pet minuta do Božića, a ljudi skupa s djecom čekaju djeda Božićnjaka na
vrhu zgrade da im dokažu da on ne postoji. No točno u ponoć doleti među njih djed Božićnjak
na svojim saonicama koje vuče osam sobova ili jelena. Svi su nazočni ostali bez teksta, a Eloi
je dobio poljubac od svoje voljene Nikite. Odrasli su zapljeskali, a onda se zagrlili i plesali sa
svojom djecom po ulicama.
Mate Marušić
Sedmi razred
Dobri vilenjaci Dugoratske Kraljevine
Bila jednom jedna zemlja Kraljevina Dugoratska u kojoj je vladao
kralj Madeus sa svojom dobrom kćerkom Lorom jer bijaše udovac. U
kraljevstvu su živjeli i sluge i vojnici te seljaci koji su radili na plodnoj
zemlji uz more s puno izvora i rijeka. S njima su živjeli i dražesne vile i
vilenjaci koji su obitavali po tavanima i šumama kraljevine, a naročito ih je
bilo uz rijeke.
Ali kako u svakoj bajci postoji i jedan zli lik, u ovom slučaju to je
Lorin brat Hud kojeg je otac otjerao zbog pokvarene naravi. Naime, iz
zavisti i ljubomore prema sestri, činio je spletke. Kako nije mogao ocrniti
dobru sestru kod oca koji je bio mudar i pravedan kralj, Hud se odmetnuo i
okupio sebi slične te postao kralj Podzemlja i vatre. Nije mu to bilo dovoljno
što ima, nego se, također, htio domoći očeve krune na mnogo načina, ali
nijedan mu dosad nije uspio. U posljednjem pokušaju bio je tako blizu!
Naime, dobra vila Eufrata u posljednji trenutak je spasila kralja Madeusa od
otrova koji bi popio da ona nije doletjela i umjesto njega popila otrovano
vino. A kako vile nisu stvarna bića, to joj nije naškodilo.
Prošlo je od tada pune tri godine. Svi su strepili od Hudove osvete u
Dugoratskoj Kraljevini tim više što se kralj razbolio i onemoćao. Zato je
vilenjak Vargas odlučio otkloniti opasnost. Otišao je u Podzemlje sa željom
da pobijedi Huda te tako osvojiti srce hrabre Eufrate u koju se zaljubio. Da
bi uspio, imao je izvršiti slijedeći težak zadatak: otići u Podzemlje i skočiti u
Hudovu vatru zla - te sa srcem punim dobrote i ljubavi - ugasiti je!
Kad je vilenjak Vargas nakon sedam dana i noći opasnog putovanja
kroz mračne šume bez staza, stigao i iz ljubavi skočio u vatru zla, ona se
ugasila. Nestalo je Huda i Podzemlja. Sinulo je konačno sunce.
Vrativši se u Dugoratsku Kraljevinu, zatekao je vilu Eufrat kako se
klečeći moli iz dubine srca za njegov život. Odmah je shvatio da su mu u
grudima cijelo vrijeme kucala dva srca: njegovo i Eufratino! Zbog toga je
mogao pobijediti zlo!
Iste godine održano je njihovo vjenčanje uz sve počasti na dvoru
kraljice Lore koja je u međuvremenu naslijedila preminulog kralja Madeusa
te pravedno vladala kraljevinom kao i njen otac.
Josip Bilić
Peti razred
Dobri vilenjaci Dugoratske Kraljevine
OŠ Jesenice, Dugi Rat
Renata Kovačić (098 98 93 008)
Igra vremena
Volim proljeće.
Sve je puno života: čuje se pjev ptica, životinje se bude iz zimskog sna, cvijeće raste, svijet
je obojan svim nijansama boja, zrak je tako topao i mirisan...
Ali ima i onih dosadnih kišnih dana kada priroda posivi, a ljudi postanu nekako ljuti.
Zovem se Ana i idem u osnovnu školu.
Jednom sam se sama vraćala kući iz škole kada je naglo počela padala gusta kiša. Nisam
imala kišobran pa sam stala ispod velikog stabla murve. Bio je to ulaz u šumu koja je bila
puna gustog drveća s velikim krošnjama.
U šumi je bio suhi debeli tepih od borovih iglica pa sam ušla unutra dok se kiša malo ne
smiri. Otišla sam malo po malo dublje u šumu. Odjednom nađem se pred kućicom od okruglih
drvenih greda. Bilo mi je čudno što je netko napravio kućicu usred puste šume. Pokucala sam.
Nema nikoga. Ušla sam u kućicu. Bila je to samo uska prostorija u kojoj se nalazio samo
jedan stol na kojem je bila nekakva ploča s crtežima. Izgledala je kao nekakva igra.
Točno na sredini ploče bio je krug podijeljen na četiri dijela. Na svakom dijelu pisalo je
jedno godišnje doba: proljeće, ljeto, jesen i zima. Svako sa svojom bojom: zelenom, žutom,
ljubičastom i plavom.
Kraj kruga su se nalazila još četiri kvadrata sa svim vremenskim prilikama: sunce, kiša,
vjetar, magla, snijeg... Dotaknula sam proljeće i sunce - i više nisam čula kišu.
Izašla sam vani. Nije padala kiša, nego je sve bliještalo okupano suncem. Krenula sam
natrag. Putem sam razmišljala o „igri vremena“koju sam naučila igrati.
Shvatila sam da bih to mogla iskoristiti: kada mi se ne sviđa vrijeme, otići ću u kućicu i
promijeniti vrijeme!
Otada sam to koristila stalno. Kada bi padala kiša, promijenila bih na sunce da idemo na
tjelesnome igrati odbojku... No šesti put, kada sam došla u kućicu, netko je već bio tamo. Kraj
stola je stajala visoka žena s vijencem od cvijeća na glavi. Bila je vrlo lijepa.
„Znači, ti si ta koja stalno dolaziš ovamo!?“ rekla je.
„Tko si ti?“ upitala sam.
„Ja sam Majka priroda! A ti ne bi smjela biti ovdje! Već je puno ljudi dolazilo ovdje kako
bi radili moj posao i svi su dosad kažnjeni! rekla je ljutito.
„Ova ploča kontrolira cijelo vrijeme u Hrvatskoj i svatko tko je dira mora biti kažnjen!
Sve sam kažnjenike pretvorila u ljude-cvijeće, tako ću i tebe!“ reče Majka priroda strogo.
Bit ćeš dijete Ana, ali ćeš biti kao odsutna. Misli će ti biti zarobljene u cvijeću i bit ćeš
sretna, tužna i ljuta istovremeno, a kada cvijet u tebi uvene, umrijeti ćeš! To i tebe čeka!“
hladno mi je rekla.
„Molim te, nemoj to napraviti! Nisam znala. Bila sam sebična i nepromišljena. Nisam
mislila da je to loše! Molim te!“ molila sam je.
„Zašto bih to napravila?“ pitala me.
„Jer te molim i želim se popraviti,“ molila sam i dalje.
„Dobro, ali pazi: odsad pa do kraja tvog života - kada mi zatreba pomoć, morat ćeš mi
pomoći!“ rekla je.
„Hoću, rado ću pomoći, hvala ti!“ sva sretna sam joj odgovorila.
Od tada volim proljeće i vrijeme kakvo god da je, a Majka priroda mi je postala dobra
prijateljica.
Često joj pomažem s „igrom“.
Margareta Raos
Sedmi razred
Igra vremena
OŠ Jesenice, Dugi Rat
Renata Kovačić (098 98 93 008)
pečat:
Lisac i čarobni prah
Jednom davno živio je čarobni lisac u malenoj šumici. Lisac je bio čaroban zato jer je imao
čarobni štapić. Svake noći kada bi roditelji svoju djecu stavili na spavanje, on bi posuo po njima
čarobni prah i oni bi utonuli u duboki san i sanjali sve do jutra.
Djevojčica Maja voljela je izmišljati bajke, ništa drugo nije radila po čitav dan. Zajedno s
roditeljima živjela je u kući blizu šume.
Jednog dana berući šumske jagode i maline, u šumi je otkrila malu drvenu kuću u kojoj je živio
čarobni lisac. Maju je jako zanimalo tko tu živi i što je u njoj, ali je ipak pošla kući.
Sljedećeg jutra Maja je ušla u kućicu i razgledavala je. Lisac je šetao šumom pa ga nije srela.
Kada je prišla malom drvenom stolcu, vidjela je na njemu štapić. Odmah je znala je da je čarobni.
Pomislila je što bi sve mogla promijeniti tim štapićem pa ga je odnijela kući isprobati.
Kada je došla u svoju sobu, zamahnula je tri puta zrakom i rekla čarobne riječi koje sva djeca
znaju: ,,Ćiri-bu, ćiri-ba!''
I zaista, sve se promijenilo: mame nisu spremale ručak, djeca nisu išla u školu, a tate...nisu
znali voziti pa na posao nisu išli, svi su bili u domovima sa svojim obiteljima, razgovarali su,
igrali se, darovali svoje vrijeme jedni drugima...
Djevojčici Maji se to svidjelo, ali joj se sa štapićem još igralo… i ponovo je tri puta zamahnula:
,,Ćiri-bu, ćiri-ba!'' i opet se sve vratilo na svoje staro mjesto.
Tada se sjetila da je štapić samo posudila. Požurila je natrag u šumu do liščeve kućice… No
lisac je došao kući i odmah primijetio da na stolcu nema štapića. Srećom, otišao ga je u šumu
tražiti jer je mislio da mu je možda ispao iz žutog kaputića.
Tako je Maja u međuvremenu vratila čarobni štapić na stol gdje ga je i uzela te brzo otrčala
svojoj kući.
Lisac se tužan kasno navečer vratio kući i umoran sjeo za stol...kad tamo ugleda - štapić!
Bio je jako sretan jer će i dalje moći svaku večer djecu posipati čarobnim prahom od kojeg se
lijepo sanja, a Maja neće više uzimati što nije njeno.
Ipak Maja će dugo pamtiti i to : kako je na trenutak promijenila mame i tate.
Nikolina Blahut
Peti razred
Lisac i čarobni prah
OŠ Jesenice, Dugi Rat
Renata Kovačić (098 98 93 008)
Roko i godišnja doba
U dalekoj zemlji, na sedmom kontinentu, živio je dječak Roko.
Bio je jako zanimljiv i posve neobičan. Stanovao je u maloj kućici na rubu šume, a kako
nije imao braće ni sestara, po cijele se dane igrao samo sa životinjama.
Tako su mu najbolji prijatelji bili: zec Mršavko, vjeverica Lola, srna Malena, medvjed
Grof, jež Bodljivko i hrčak Zupko.
Svakoga dana kad bi došao iz škole, prvo bi ručao i napisao domaći rad i onda otrčao u
šumu svojim prijateljima. Igrali su se raznih igrica: hvatali se po livadi, sakrivali se u
šumi, skakali u potok, utrkivali se po šumskom puteljku.
Svi su im dani bili presretni, a najveće veselje je bilo ljeti kad je Roku završila škola.
Tada su se mogli igrati po cijeli dan.
Na jesen je počela škola, ali su se oni opet nastavili igrati. Brali su skupa lješnjake
i orahe, skupljali med i sakrivali se od kiše u Grofovoj pećini.
Ali jednog dana nitko od prijatelja nije dočekao Roka. Vani je bilo jako hladno i
počeo je padati snijeg.
Roko je saznao od majke da su šumske životinje otišle spavati svoj zimski san i
da ih neće biti do proljeća.
Da bi ga nekako umirila, majka mu je ispričala priču u kojoj šumski kralj Hrastić
može otjerati oblake i vjetar, ali samo ako ga to zamoli najbolji dječak na svijetu.
Roko je čvrsto odlučio da će postati najbolji. U školi je dobivao sve petice, a kući
pomagao mami i tati. Kad ga je jednog dana majka pohvalila da je najbolji, tajno je
pokupio svoje stvari i otišao potražiti šumskog kralja. Čvrsto je odlučio da će ga zamoliti
da otjera oblake i vjetar.
Bio je siguran da će se onda njegovi šumski prijatelji vratiti. Kad je nakon dva
dana i dvije noći pronašao dvorac šumskog kralja, sve mu je ispričao.
Kralju Hrastiću je bilo žao usamljenog dječaka i odlučio mu je pomoći.
Tako je u šumi zavladalo proljeće i sve su se životinje probudile. Roko se opet po
cijele dane igrao s prijateljima.
Sve je izgledalo lijepo, ali nikako nije dolazila jesen.
Kako nije bilo jeseni, tako nije bilo ni lješnjaka ni oraha!
Na stablima nije bilo jabuka, a pčele nisu stvarale med. Životinje su bile gladne i
žedne.
Optužile su Roka da je sve upropastio jer je škrt i misli samo na sebe i igru.
Roko je odlučio otići opet do kralja, ali nije mogao pronaći put. Cijela je šuma
bila zarasla jer je stalno bilo ljeto.
Mršavko, Lola, Malena, Grof, Bodljivko i Zupko bili jako gladni i umorni.
Roko je počeo plakati.
Svi su ga prijatelji napustili.
Bio je najnesretniji dječak na svijetu, sve dok nije zazvonila vila Budilica. Vidio
je da je sve to bio samo jako ružan san.
Što je još važnije, shvatio je da životinjama i prirodi jednako trebaju - sva četiri
godišnja doba!
Josip Pekas
peti razred
Roko i godišnja doba
OŠ Jesenice, Dugi Rat
Renata Kovačić (098 98 93 008)
Stari svitak
Jednom davno, dok su čudovišta živjela na Zemlji, postojao je čarobnjak Rajz.
On je bio čuvar Starog svitka, a njegovi su pomoćnici bili vilenjaci u Svjetlosnom
gradu.
Bilo je četiri vrste vilenjaka: mračni, šumski, svjetlosni i mudri.
Vođa naroda vilenjaka bio je Zzum, svjetlosni vilenjak.
Vilenjaci su saznali od susjeda gorštaka iz zemlje Gore da se gospodar zemlje Tame
- Nokturno sprema domoći svitka i zagospodariti svijetom.
Zumm i Rajz zato krenuše spriječiti mračnog gospodara Noktruna.
Kada su došli na granicu Tame, ugledali su mračno polje prekriveno maglom, a na
njemu Noktrunove podanike Malze kako drže stražu.
Iako su se skrivali od Malza i opasnosti, Zzum upadne u jamu jer od tame nije
mogao ništa vidjeti. U jednom djeliću sekunde spazi na podu baklju i odmah je
zapali, ali se svjetlo odmah ugasilo zbog snage gospodara Noktruna.
Baklja se mogla zapaliti samo drevnim svjetlom, a Rajz je znao čaroliju kojom je
mogao zapaliti drevno svjetlo jedini na svijetu. Zato je sišao u zamku i zapalivši
drevno svjetlo, izbavio Zzuma.
Krenuli su dalje kroz sve gušću tamu. Dođoše pred tunel neke crne planine. Rajz je
znao da je to Tunel mraka koji su izgradili Malzi i da je to jedini put do Noktruna.
Bio je to tada najopasniji tunel na svijetu. Ušli su u njega, pred njima je bila prva od
sedam razina Tunela mraka koji jamče prolaznost.
Svih sedam razina su različite, a provjeravaju: kondiciju, mudrost, plesanje,
snalažljivost, pjevanje, kreativnost i snagu.
Prva razina testirala je kondiciju.
Trebali su trčati petnaest kilometara bez stanke, a uz to su imali još i zamke-rupe
koje treba preskočiti u zaletu. Rajz je krenuo prvi trčati , a Zzum iza njega. Uspjeli
su to spretno otrčati bez problema.
Tada su stigli na drugu razinu. Ona je testirala mudrost. a to Rajzu nije bilo teško jer
je bio pametan čarobnjak.
Trebalo je odgonetnuti zagonetku koja je zasvijetlila na crnom zidu tunela: Kada je
konj najteži? Rajz je nakon malo razmišljanja rekao:“Kad ti stane na nogu!“
Odgovor je bio točan.
Stigli su na treću razinu. Ona je testirala plesanje. Trebali su otplesati najteži ples.
„Sigurno je to tango, a ja sam išao u školu plesa,“ reče vilenjak Zzum i otpleše bez
problema nekoliko minuta, a da nije nijednom pogriješio korak i tako dođu na
četvrtu razinu.
Ona je testirala snalažljivost. Zadatak je opet svijetlio na zidu: trebaju skočiti na
jednu od deset lijana jer je jedino ta lijana izdržljiva. Ostale te bace u ponor bez
dna! Rajz se dosjetio da je četvrta lijana izdržljiva zato što su sad na četvrtoj
razini.
I tu su razinu zajednički prešli pa došli na petu koja je testirala pjevanje.
Trebali su otpjevati opernu ariju. Zzum je vilenjak, a vilenjaci se, to je poznato,
rađaju s anđeoskim glasom, zato je otpjevao bez teškoća ariju i pred njima su se
otvorila vrata za šestu razinu koja je testirala kreativnost.
Zadatak je pisao: treba nacrtati crtež koji „razbija tunel jače od eksplozije“.
Čarobnjak Rajz zato je nacrtao nebo, zvijezde i mjesec.
Došli su tako na sedmu posljednju razinu, smrtno tešku zamku u kojoj ih čeka sam
Noktrun, glavom i bradom!
Noktrun je čudovište s osam nogu, šest ruku i jednim žutim okom. Sišao je s
visokog prijestolja i stepenicama došao u susret Rajzu i Zzumu s mačem u desnici.
Skočio je Rajzu na leđa i iz Svjetlosne vreće izvukao stari svitak. No tada Zzum
svojim strijelama zaustavi Noktruna pa ga Rajz gurne u Svjetlosnu vreću, ali se on
iz nje izvuče.
Rajz snagom svjetlosti teleportira stari svitak natrag u Svjetlosni grad.
Tada se i Noktrun teleportira do Svjetlosnog grada i ukrade stari svitak. Otiđe na
tajno mjesto da može pročitati pismo svjetla, ali kada ga otvori, to pismo ga pošalje
u zatvor iz kojeg je nemoguće izaći.
Otada se na taj dan slavi blagdan Pobjede nad tamom.
Rajz je proglašen mudracem svjetla, a Zzum je proglašen kraljem svjetla.
Zzum je uz to dobio i novo ime Jedan i Jedini Svjetlosni Vilenjak.
Marko Vrkić
Peti razred
Stari svitak
OŠ Jesenice, Dugi Rat
Renata Kovačić (098 98 93 008)
Tajna šume
Bilo je proljeće. Na livadi sve procvalo od najmanjeg cvijeta do najvećeg stabla. Sve je
vrvjelo raznim bojama.
U sredini šume bijaše deblo.
Tamo je živio stari čarobnjak Bartol. On je čuvao tajnu životinjskog govora u jednoj knjizi.
Dok je čarobnjak Bartol šetao šumom, ispadne mu knjiga tajni. On ne primijeti to, već nastavi
šetnju šumom u društvu prelijepih vila. Bartol je došao kući i shvatio da njegove knjige nema.
Znajući da ljudi često šeću šumom, zatražio je pomoć od životinja da mu pomognu u traženju
neprocjenjivo važne knjige.
Već iste noći čarobnjak Bartrol je sazvao sve životinje na šumski proplanak.
Kad su se sve životinje okupile, čarobnjak Bartol počne:“Izgubio sam knjigu tajni!“
U to ga šumski narod prekine :“Zašto je ta knjiga toliko važna? “
Čarobnjak će im na to:“U toj knjizi su zapisane sve tajne šume, pa i ona najveća da vi
životinje možete govoriti!“
Shvativši čarobnjaka, životinje se međusobno pogledaju i u glas kažu čarobnjaku da će mu
pomoći pronaći knjigu!
Tad se svi polako povuku s proplanka, tu noć cijela je šuma snivala duboki san. S prvim
zrakama sunca životinje su već bile pred kućom čarobnjaka Bartola da se dogovore koji dio
šume će prvo pretražiti. Potraga je počela.
Cijelo jutro životinje su neumorno pretraživale šumu u nadi da će pronaći toliko vrijednu
knjigu.
Tad životinje stanu da se odmore, ali u šumu uđe djevojčica rumena lica Anđela. Onako mala
i sitna uvukla bi se u svaki grm.
Dok se tako igrajući uvlačila u jedan mali grmić, pronašla je nepoznatu knjigu, ali nama
poznatu - bila je to knjiga šumskih tajni. Uzme knjigu i ode.
Životinje su pretražile gotovo cijelu šumu, ali nisu našle knjigu. Neke su se životinje već
počele brinuti da će trebati napustiti šumu ako ljudi saznaju njihovo dugo čuvanu tajnu.
Životinje ipak odu s nadom da knjiga nije dospjela u krive ruke.
Ujutro životinje opet krenu u potragu. Djevojčica Anđela opet zađe u šumu ovaj put s
knjigom tajni.
Anđela odluči da će opet otići do grma u kojem je našla knjigu koju se nije usudila otvoriti.
Za to vrijeme zec se uvuče u grm s nadom da će baš tu pronaći knjigu tajni. Kada je Anđela
došla do grma i tamo zatekla zeca, bilo joj je drago. Zec pobježe kada vidi knjigu tajni u
djevojčinom naručju.
Doskakutao je što je brže mogao do čarobnjakove kuće da mu to kaže. Zec Bartolu
ispripovjedi sve što je doživio. Čarobnjak i zec brzim korakom uputiše se do grma.
Anđela se pripremala otvoriti knjigu kad čarobnjak poviče:“Ne!“
Anđela se prestrašila,knjiga joj je ispala iz drhtavih ruku. Ona se okrenu, ugleda čarobnjaka i
već joj poznatog zeca.
Čarobnjak je zamoli da mu vrati knjigu. Anđela pomalo nesigurno posegne za knjigom koju je
ispustila i doda je čarobnjaku. Čarobnjak joj zahvali, a ona mu ništa ne odgovori,već ga je
samo pratila krupnim plavim očima.
Kad su se čarobnjak i zec umalo Anđeli izgubili iz vidika,ona ustane s namjerom da ih slijedi.
Na putu zec i čarobnjak progovore tek par riječi.
Kad dođu pred Bartolovu kuću, on će zecu:“Hvala ti! Bez tebe svi bi doznali najveću tajnu!“
Anđela je ostala zbunjena: što je bilo u toj knjizi?!
Čarobnjak vidjevši Anđelu, upita je:“Znaš li što o nama?“
Anđela će njemu:“Da, vi pričate!“
Čarobnjak će opet:“Hoćeš li čuvati tajnu?“
Anđela će njemu:“Da!“
Čarobnjak je u njenim očima vidio iskrenost.
Predložio joj je da je upozna sa svim životinjama. Ona je pristala. Životinje su s vremenom
prihvatile Anđelu i Anđela njih.
Josipa Maček
Peti razred
Tajna šume
OŠ Jesenice, Dugi Rat
Renata Kovačić (098 98 93 008)
Čarobni cvijet
Kad je imala samo šest godina, djevojčica Lana uselila se s roditeljima u kolibu pokraj šume u
jednom planinskom selu.
Nije joj bilo drago što se morala preseliti, ali ona to nije mogla promijeniti. Nakon par
godina jako je zavoljela svoj novi dom.
Bila je zima, padao je snijeg, sve je bilo bijelo i prekrasno. Lana je izašla vani u želji za
grudanjem, no nešto u šumi je privuklo njenu pažnju. Šuma je blještala nekim sjajem toliko jako,
da je izgledalo kao da je usred dana, a bio je već sumrak.
Lana je kao i većina djece bila znatiželjna, toliko znatiželjna da ni strah koji je osjećala u srcu,
nije je zaustavio u njezinom radoznalom naumu.
Polako se primakla početku šume kad je začula kako netko plače. Ugledala je šumskog
vilenjaka velikog poput malog prsta koji je plakao pokraj crvenog cvijeta, prekrasnog cvijeta koji
je sjajio kao krv ili sunce. Lana je odvažno pošla prema vilenjaku. Kada je stigla do njega,
čučnula je i upitala ga: “Zašto plačeš?”
Rekao joj je: “Vi ljudi svakog dana sve više uništavate prirodu, a mi vilenjaci u njoj živimo.
Ubrzo više nećemo imati gdje živjeti!”
“Mogu li vam ja kako pomoći?”
„Naravno da možeš, ti si čovjekovo dijete! Ako nam želiš pomoći, pomiriši duboko ovaj sjajni
cvijet i on će ti ispuniti želju. Ako nećeš želju potrošiti na sebe, nego nam želiš pomoći, zaželi
da priroda bude nezagađena, a šume guste.”
Djevojčica snažno pomiriše cvijet koji je mirisao najljepšim mirisom na svijetu, zamisli se i -
zaželi želju.
Cvijet odjednom postane ogroman, zasja kao nikada do sad.
Kada se vratio u prvobitnu veličinu, zrak je bio čist, ptice su glasno cvrkutale, a koliba se
pretvorila u kuću s vrtom punim crvenih ruža…
Vilenjaci su joj bili zahvalni, zato što nije bila sebična pa zaželjela nešto samo za sebe,
nego je pomogla prirodi.
Zapravo, Lana je tako pomogla svakom biću na Zemlji.
Josipa Rakuljić Zelov
Peti razred
Čarobni cvijet
OŠ Jesenice, Dugi Rat
Renata Kovačić (098 98 93 008)
pečat:
