Click here to load reader

Bajke - h.k. Andersen

  • View
    272

  • Download
    17

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Bajke za djecu

Text of Bajke - h.k. Andersen

  • Hans Kristijan Andersen

    BAJKE

    NOVA CAREVA ODJEA

    Prije mnogo, mnogo godina ivio jedan car koji je iznad svega volio

    novu odjeu. Sav svoj novac on je troio na to da se to se ljepe obue. On se nije brinuo za svoje vojnike, nije mario za pozorite a niti da se izveze u etnju kroz umu, ukoliko mu ne bi bilo stalo da pokae neku svoju novu odjeu.

    On je u toku dana svakog sata mijenjao odjeu. I kao to se za vladara obino kae da se nalazi u vijenici, tako se za njega govorilo: "Car je u svojoj garderobi."

    U tom velikom gradu u kojem se nalazio njegov dvor bilo je veoma ivo i veselo. Svaki dan su ga posjeivali mnogi stranci, ali jednog dana mu dooe i dvije varalice. Rekoe mu da su tkai i da mogu istkati tkaninu kakva se samo zamisliti moe. Ne samo da njihove boje i are izazivaju divljenje nego i odijelo od te tkanine ima neobinu osobinu ono je nevidljivo za svakog ko nije sposoban za svoju slubu ili je neoprostivo glup.

    "O, divna je ta tkanina!" pomisli car. "Kad budem imao odjeu od takve tkanine, ja u znati ko u mome carstvu nije na visini svog poloaja. A moi u i razlikovati pametne od glupih. Ta mi se tkanina mora odmah otkati!"

    I dade,car toj dvojici varalica veliki novani predujam, s tim da odmah ponu s radom.

    Varalice odmah potovae dva prazna razboja i poee toboe da rade. Do kasne noi su tako tkali na praznim razbojima i sve traili da im donose najfiniju svilu i najistije zlato, i sve su to trpali u svoju torbu.

    "Ba bih elio da vidim koliko li su ve otkali" pomislo je car, ali mu je bilo malo teko na srcu kada se sjetio da glupi ljudi, a i oni to ne odgovaraju svom pozivu, nee moi vidjeti tu udesnu tkaninu. Bio je uvjeren da se on za sebe nema ta pribojavati, ali ipak je odluio da prvo poalje nekog drugog da vidi kako posao napreduje.

    itav grad je ve znao kakvu e udotvornu mo imati ta tkanina i svi su nestrpljivo oekivali ko e se od njihovih susjeda pokazati kao glup

  • a ko nedostojan svog poloaja. "Poslau ja tkaima svog starog i potenog ministra" odluio je

    car. "On e najbolje da izvadi kako ide sa tkanjem. On je pametan i niko bolje od njega ne vri svoje slubovanje!"

    I stari estiti ministar ue u odaju gdje su one dvije varalice tkale na praznim razbojima.

    "Sauvaj me, boe, ja nita ne vidim!" buljei oi, pomisli stari ministar, ali nita ne ree.

    Varalice ga zamolie da prie blie, a onda ga upitae da li mu se svia ara i da li su lijepe boje. Oni su pokazivali na prazan razboj, a jadni stari ministar, ma koliko buljio oi, nita nije mogao da vidi, jer niega nije ni bilo.

    "Gospode boe!" pomisli ministar "da ja nisam glup? Nikada to nisam pomislio. Ali to niko ne smije saznati! Zar ja nisam dorastao za svoj poziv? Ne, ne, ne smijem im rei da ne vidim tkaninu!"

    Pa vi nita ne kaete! ree jedan od tkalaca. O, tkanina je savrena, prekrasna! are su izvrsne, boje su divne!

    odgovori stari ministar gledajui u razboj kroz svoje naoale. Da, da, rei u caru da mi se tkanina izvanredno dopada!

    E, to nam je veoma drago! rekoe tkalci u jedan glas i poee nabrajati boje i vrste ara svoje tkanine.

    Stari ministar je paljivo sluao kako bi to sve mogao ponoviti kad se vrati u dvor.

    Tako je i uinio. Poslije toga varalice zatraie jo vie novaca, jo vie svile i jo

    vie zlata. Rekli su da im to treba za tkanje, a sve su trpali u svoje depove. Nita od svega toga nije uzeto za tkanje i oni su i dalje tkali, na praznim razbojima.

    Malo zatim car posla jo jednog potovanog slubenika da vidi kako ide sa tkanjem i kada e tkanina biti gotova. Ali i sa tim slubenikom se dogodilo ono isto to i sa ministrom. On je gledao i gledao, ali nije vidio nita drugo do prazan razboj.

    ta, zar nije lijepa tkanina? upitae ga varalice pokazujui mu i objanjavajui nepostojee are.

    "Da sam glup nisam" pomisli ovjek. "Pa ta onda? Znai da nisam dorastao svom poloaju? To je zaista smijeno! Ali ne smijem dozvoliti da to drugi primijete!" I ovjek poe da hvali tkaninu koju nije vidio i da uvjerava tkae koliko mu se sviaju njihove prekrasne boje i predivne are.

    Da, da, to je neto prekrasno! rekao je caru kada se vratio u dvor. itav grad je sada priao samo o toj prekrasnoj tkanini. Sada je i car htio da vidi tu tkaninu dok je jo na razboju. Sa itavom pratnjom svojim odabranika, meu kojima su bila i ona

  • dva stara velikodostojnika to su ve bili tamo, car je doao onoj dvojici varalica i zatekao ih kako iz sve snage tkaju, ali tkaju bez potke i osnove.

    Zar nije divna tkanina! rekoe ona dvojica velikodostojnika. Izvolite, vae velianstvo, pogledajte kakve su divne are, kakve divne boje! i pokazae na prazne razboje, jer su vjerovali da drugi vide tu tkaninu.

    "ta je ovo?!" pomisli car. "Ja nita ne vidim. Pa to je uasno! Zar sam ja glup? Ili ne zasluujem da budem car? Pa to bi bilo najstranije to bi me moglo zadesiti!"

    Nije htio da prizna da nita ne vidi, pa je toboe zadovoljno klatio glavom i, gledajui u prazan razboj, ponavljao:

    O, ba je, ba je lijepo! Taj va rad zasluuje moje najvie priznanje!

    Sada je i itava careva pratnja gledala u prazan razboj i ponavljala: E, ba je, ba je lijepo! I savjetovali su caru da se odmah na

    prvoj procesiji pojavi u odjei od te divne tkanine. Svi su bili ushieni, od usta do usta je ilo: Divno! Krasno! Velianstveno! Obojicu varalica car je odlikovao ordenom vitekog krsta i dodijelio

    im titulu tkakog viteza. Cijelu no uoi sveane procesije varalice su probdjele pored

    esnaest zapaljenih svijea. Svi su mogli da vide kako se toboe ure da zavre carevu odjeu. Skidali su sa razboja nepostojeu tkaninu, u vazduhu su je toboe sjekli velikim makazama, ili su je iglama bez konca i najzad su rekli:

    Evo, odjea je gotova! Car prie u pratnji svojih najotmjenijih dvorana, a varalice podigoe

    ruke kao da neto dre i rekoe: Evo hlaa! Evo kaputa! Evo ogrtaa! Sve je kao pauina! ovjek

    bi mogao pomisliti da na tijelu nema nita, ali u tome i jeste prava vrijednost ove tkanine!

    Da, da, tako je! u jedan glas potvrdie dvorani iako nita nisu vidjeli.

    Hoete li sada, Vae Velianstvo, biti tako ljubazni da odloite svoju staru odjeu! rekoe varalice. Novu emo vam dati pred velikim ogledalom!

    Car skide sa sebe staru odjeu i varalice poee da mu toboe dodaju komad po komad nove odjee, a onda ga uhvatie oko struka i poee da mu toboe skute namjetaju. Oni tako posluju oko njega, a car se pred ogledalom samo vrti i okree.

    Boe, kako je divno saiveno! Kao saliveno je! divila se sva careva pratnja. Kakva ara, kakve boje! Zaista dragocjena odora!

    Vae Velianstvo, napolju, ve ekaju nosai sa baldahinom to e

  • ga u procesiji nositi nad vaom glavom! raportirao je komandant parade.

    Dobro, dobro, ja sam ve gotov! odgovorio je car. Dobro mi stoji, zar ne?! i okrenu se pred ogledalom kao da hoe da jo jednom paljivo osmotri svoju raskonu pojavu.

    Komornici koji su bili zadueni da mu nose skute podigli su ih toboe sa poda i krenuli za njim drei ruke u vazduhu i strahujui da se ne bi primijetilo da te skute i ne vide.

    I tako je car iao u procesiji pod divnim baldahinom, a iskupljena svjetina na ulicama i prozorima je ponavljala:

    Boe, novoj carevoj odjei nema nigdje ravne! Kako su mu divni skuti! Kako mu sve krasno stoji!

    Niko nije htio da prizna da nita ne vidi, jer bi time priznao da je glup i da nije dorastao svojoj dunosti.

    Dosada nijedna careva odjea nije doivjela takvo priznanje. Ali najednom je neko dijete povikalo: Pa car je go! Ah, boe moj, taj neduni glasi! zabrzao je uplaeni otac. Ali ve istog trenutka se zauo apat: Dijete kae da je car go! Car je bez odore! I odmah zatim poee da viu svi u jedan glas: Car je bez odore! Bez odore! Car je pretrnuo vidio je i sam da je bez odore, ali je ipak odluio

    da u procesiji ostane do kraja, i sada zauze jo dostojanstvenije dranje. A komornici iza njega i dalje su nosili nepostojee skute.

    LETEI KOVEG

    Bio jednom jedan trgovac koji je bio tako bogat da je mogao svojim

    srebrenjacima poploati itavu svoju ulicu pa i dio susjedne. Ali on to nije uinio, nego je svoj novac tako vjeto ulagao da je za svaki uloeni srebrenjak zlatnik dobijao. Eto takav je to bio trgovaki vjetak, bio pa i umro.

    Njegov sin je naslijedio itavo to veliko blago, ali on se odao bezbrinom ivotu, iz noi u no je iao na razne zabave, od novanica pravio zmajeve a zlatnike mjesto kamenih ploica bacao da kao abice skakuu povrinom jezera. Tako je ubrzo rastraio itavo bogatstvo, od onog silnog novca ostala su mu samo jo etiri ilinga, a od odjee samo jo jedne papue i stara kuna haljina. Sad su ga ostavili i njegovi prijatelji, jer su se stidjeli da izau s njim na ulicu. Ali jedan od njih, dobriina po dui, jednog dana mu je poslao stari koveg sa porukom: "Pakuj se!" Lijepo je to bilo od njega, ali on nije imao ta da pakuje, pa

  • zato je sam sjeo u koveg. Ali to je bio neobian koveg, im bi neko pritisnuo bravu, koveg

    bi poletio. Tako je bilo i sada. im je trgovaki sin pritisnuo bravu, koveg je s njim zajedno izletio kroz dimnjak i poletio nebu pod oblake. Dno je poelo pucketati i njega je jeza hvatala pri pomisli da se, ne daj boe, provali i da on zajedno sa komadima kovega tresne na zemlju.

    Letei tako sve dalje i dalje, stigao je u Tursku. Koveg sakrije pod suho lie i krene u grad. A to je mogao bez po brige, jer u Turskoj svi idu odjeveni kao i on u kunoj haljini i u papuama. Idui tako, na putu sretne dojilju s malim djetetom i upita je:

    Sluaj ti, turska dojiljo! Kakvi su ono veliki dvori pokraj samog grada to su im prozori onako visoko uzdignuti?

    U njima ivi mlada sultanija odgovorila mu je dojilja. Njoj su prorekli da e biti nesretna u ljubavi, pa joj ne smije niko doi osim sultana i sultanice.

    Hvala ti! ree joj trgovev sin, pa se vrati u umu i sjede u svoj koveg. Samo malo zatim on se ve spustio na dvorski krov i kroz prozor se uvukao u sultanijinu odaju.

    Sultanija je spavala na divanu, a bila je tako lijepa da se trgovev sin nije mogao uzdrati a da je ne poljubi. Od tog poljupca sultanija se probudi i silno se uplai. Ali kada joj on ree da je melek, aneo, i da se zrakom do nje spustio, njoj se to dopade.

    Tako, njih dvoje sjedoe jedno pored drugog i on poe da joj govori o njenim oima: to su bila dva divna tamna jezera po kojima misli plove kao morske vile. Opisujui njeno elo, rekao joj je da je to lednik s prekrasnim dvoranama i slikama. A onda joj je priao o rodi to donosi slatku malu djeicu.

    Divno je priao. A na kraju joj je ponudio ruku i ona je to odmah prihvatila.

    Ali moraete da doete u subotu rekla je sultanija. Tada e ovdje biti i sultan i sultanica. Bie ponosni to se udajem za meleka. Samo gledajte da doete s nekom osobito lijepom priom, jer to moji roditelji najvie vole. Majka vie voli udoredne i plemenite prie, a otac voli neto veselije, da se moe smijati!

    Ta pria e biti moj svadbeni dar! obeao je prosac. Opratajui se s njim, sultanija mu je poklonila sablju optoenu

    zlatnicima koji su mu i te kako dobro doli. Zatim je on u svom kovegu odletio u grad, kupio novi ogrta i

    vratio se u umu da smilja novu priu. Trebalo je da sve smisli do subote, a to nije bilo ba tako prosto i jednostavno.

    Sve do subote je smiljao tu svoju priu. Kod sultanije su ga doekali i sultan i sultanica i itav dvor, i primili

    su ga veoma ljubazno.

  • E, hajde ispriajte nam neto! rekla je sultanica. Samo da to bude neto pametno i pouno.

    Ali i da se moe nasmijati! dodao je sultan. Svakako, svakako! doekao je prosac i poeo svoju priu: Bila jednom jedna kutija ibica ija su se palidrvca neobino

    ponosila svojim visokim porijeklom. Njihovo rodoslovlje je poinjalo od velikog umskog stabla, stasitog zelenog bora, i svako od njih je nekad bilo njegov iver. A sada su ta palidrvca leala na polici izmeu kresiva i starog gvozdenog lonca i priala im o svojoj mladosti:

    Da, da, kad smo mi bili na grani, onda smo mi bili na jednoj zaista zelenoj grani! Svako jutro i vee rosa nam je dijamantski aj nudila, itave sunane dane smo provodili u sunevom sjaju, a ptice su morale da nam priaju svoje prie. Tu se najbolje vidjelo da mi pripadamo odabranom rodu lisnato drvee se odijevalo samo preko ljeta, a naa porodica je mogla da se oblai u zeleno ruho i ljeti i zimi. A onda su dole drvosjee, nastao je veliki preokret, i naa porodica se raspala. Starjeina naeg roda je postao veliki jarbol na jednom divnom brodu i mogao je da plovi irom itavog svijeta. Druge grane su stigle na druga mjesta, a mi eto imamo dunost da ljudima palimo svjetlo. Zato nas smatraju odlinicima koji su doli u ovu kuhinju.

    A sa mnom je drukije! javio se gvozdeni lonac pored kojeg je leala ibica. Otkako sam doao na svijet, stalno me struu i kuhaju. Ja odgovaram za vrstinu i, ako emo pravo, ja sam prvi u ovoj kui. Moje najvee zadovoljstvo je kada se poslije jela opet ist i lijep naem na polici i sa drugovima mogu da vodim pametne razgovore. Ali mi svi, izuzevi vedricu za vodu, koja ponekad sie u dvorite, ivimo unutra. Na jedini izvor novosti je korpa za pijacu, ali ona tako buntovniki govori o vladi i narodu. Da, nedavno je ovdje s nama bio i jedan stari glineni lonac, ali njega je to korpino buntovanje toliko uplailo da je pao i u komadie se razbio. Kaem vam, ta korpa je veoma slobodoumnih nazora!

    Eh, previe si se ti raspriao! upade kresivo i tako udari o kremen da iskre poletjee na sve strane. Zar nije bolje da se malo proveselimo?!

    Hajde da priamo o tome ko je vaniji! doekala je ibica. Ja ne volim da govorim o sebi! zaula se zemljana inija. Dajte

    vi da mi ovo vee pretvorimo u zabavno vee! Ja u da ponem. Priau vam neto to je svaki od nas doivio. A onda neka svako tako neto ispria, i eto nam zabave. Evo da ponem:

    Pored Baltikog mora, pored velikih bukovih gora ... Divan poetak! uzviknue tanjiri u jedan glas. To e sigurno

    biti neto to nam se svia! Da, eto, tamo sam ja provela mladost u jednoj mirnoj porodici.

  • Namjetaj smo glaali, podove prali a svakih etrnaest dana zavjese mijenjali!

    Kako vi zanimljivo priate! javila se metlica za prainu. Odmah se osjea da govori ensko eljade, sve proima red i istoa!

    Jest, jest, odmah se osjea! uzviknu vedrica i kako od veselja poskoi, ak i pod malo vodom zapljusnu.

    A inija je nastavila da pria. Svretak njene prie bio je isto tako lijep kao i poetak.

    Tanjiri su zveckali od radosti, a metla je izvukla zeleni perun iz sanduia sa pijeskom i zakitila iniju, jer je znala da e to naljutiti sve ostale i jer je oekivala ono: "Ako ja tebe zakitim danas, ti e mene sutra!"

    A sada da se igra! uzviknu ara i zaigra. Boe dragi, koliko je samo izdizao onu svoju jedinu nogu! Stara navlaka na stoliu u oku se razderala toliko se naprezala da bolje vidi to udo od igre.

    Zar i mene ne bi mogli ovjenati! viknuo je ara. I njega su zakitili. Primitivci! progunala je ibica. Sada je trebalo da samovar pjeva, ali on je rekao da je prehlaen i da

    moe pjevati samo kada u njemu voda vrije. Ali to je bila samo njegova nadmenost. On je pjevao samo kad ga gospodar postavi na sto.

    Na prozoru je stajalo staro guje pero kojim je sluavka ponekad pisala. Sva njegova osobitost se sastojala u tome to je bilo duboko umoeno u mastionicu, ali ono se upravo time i ponosilo.

    Ako samovar nee da pjeva reklo je pero i ne mora! Napolju je kavez i slavuj u njemu, on moe da nam pjeva. Dodue, on nije kolovan, ali veeras neemo nikoga ogovarati!

    Ja smatram da to uopte nije na mjestu da nam tu pjeva neka strana ptica! umijeao se ajnik, kuhinjski pjeva i samovarov polubrat. Je li to patriotizam? Neka to pijana korpa presudi!

    A mene to sve skupa samo ljuti! rekla je korpa. Ne moete zamisliti kako me to ljuti! Zar je to nain da se provede ovakvo vee? Zar ne bi bilo bolje da uvedemo neki pravi kuni red? Onda bi se svak nalazio na svom mjestu, a ja bih svime upravljala. Onda bi sve drukije bilo!

    Tako je! Hajde da napravimo predstavu! sada povikae svi u jedan glas.

    Ali u tom trenutku se otvorie vrata i u kuhinju ue sluavka. U tren oka sve se umiri, niko ni da pisne. Samo glinenog lonca vie nije bilo, on nije ni pomislio ta je sve mogao uiniti i koliko je vaan bio. A svi ostali su sada u sebi ponavljali: "A da sam ja htio, imali bismo sjajno vee!"

    Sluavka je uzela ibice da potpali vatru. Boe dragi, kako su samo zaiskrile i zaplamsale!

    "Sada svako moe da vidi da smo mi prve! gordile su se ibice.

  • Kakav sjaj irimo! Kakvo svjetlo! Tako su mislile ibice i tako izgorjele. E, ba si divno priao! rekla je sultanica. Ja sam se osjeala

    kao da sam i sama bila u kuhinji pored one kutije ibica. E, sada moe dobiti nau ker!

    Tako je! potvrdio je sultan. Dobie je u ponedjeljak. Sada su mu se obraali na "ti", kao buduem lanu svoje porodice. Time je bila i svadba dogovorena. Uoi sveanosti itav grad je bio osvijetljen. Narodu su dijelili

    evreke i somune, djeca su se propinjala na prste, zvidala i vikala "hura!"

    Trebalo bi da i ja tu neto uinim, pomislio je mladoenja, pa nakupovao prskalica, raketa, abica i svega to treba za vatromet, a onda sjeo u svoj koveg i poletio iznad grada.

    O, kakav je to bio vatromet! Kakav prasak i tutnjava! Turci su tako poskakali da su im papue do uiju poletjele. Takve

    nebeske pojave jo nikada nisu vidjeli. Sada su ve svi bili uvjereni da je to sveti gromovnik doao po sultaniju.

    im se mladoenja opet spustio u umu, pomislio je: idem u grad da ujem kako je to bilo.

    O, ta mu sve nisu govorili! Koga god je pitao, svak je to drukije vidio, ali svi su se slagali u tome da je bilo divno!

    Jedan mu je rekao: Vidio sam svetog gromovnika! Oi su mu kao zvijezde svijetlile, a

    brada mu je bila kao zapjenjeno more! Drugi je govorio: Letio je na ognjenom platu. A iz nabora tog plata su nas gledali

    udesni mali meleki, anelii! Da, danas se, eto, nasluao divnih stvari, a sutra je njegova svadba. Poao je nazad u umu da sjedine u svoj koveg. Ali ta je to?

    Koveg je izgorio. Poslije onog njegovog vatrometa u kovegu je ostala jedna iskra, ona je planula, i od kovega je ostao samo pepeo.

    On vie nije mogao letjeti, vie nije mogao doi do svoje zarunice. A sultanija je itav taj dan stajala na krovu i ekala ga. Ona ga jo i

    sada eka, a on krui svijetom i pria svoje prie. Samo njegove prie nisu vie onako vedre i vesele kao njegova pria o ibicama.

    CVIJEE MALE IDE

    Umrlo je moje jadno cvijee! uzviknula je mala Ida. Sino je bilo tako lijepo, a sada su mu sve latice uvele! Zato mi je cvijee uvelo? pitala je studenta koji je sjedio na divanu.

  • Voljela je Ida tog studenta jer je znao lijepo da pria i da izrezuje zanimljive slike i srca s malim damama to pleu, i cvijee, i velike dvorce na kojima se vrata otvaraju. Bio je to mladi koji je umio da je zabavi.

    Zato mi je danas cvijee tako jadno i tuno? ponovo ga je pitala Ida i pokazala svoj sasvim uveli buketi cvijea.

    A zna li ti zato ti je takvo cvijee? odgovorio joj je student. Ono je sino bilo na plesu, i zato su mu cvjetovi oborili glave.

    Ih, kao da cvijee umije da plee?! doekala je mala Ida. Jo kako umije! odgovorio je student. Kad se unoa i kad mi

    spavamo, onda ono poinje da se veseli i skae. Gotovo svake noi je ples!

    A mogu li djeca da dou na taj ples? Mogu! odgovorio je student. I svi mali krasuljci i urice! A gdje plee to divno cvijee? opet e mala Ida. Zar nisi toliko puta bila pred kapijom velikog kraljevog

    ljetnikovca sa onim krasnim cvijetnjakom? Vidjela si tamo one labudove to doplove do tebe kad vide da e im baciti hljeba. Mogu ti rei tamo se odrava glavni ples!

    Ba jue sam s majkom bila tamo! rekla je Ida. Sa drvea je opalo lie, a cvijeu vie ni traga nema. A ljetos ga je bilo tako mnogo!

    Pa, ono je unutra, u ljetnikovcu! objasnio joj je student. Trebalo je da zna da cvijee odmah pohita u ljetnikovac im kralj i dvorani presele u grad. Tada i poinje pravo slavlje i veselje. Dvije najljepe rue sjednu na prestolje, i to su onda kralj i kraljica. Sve one divne pijetlove kreste sa svojim crvenim perjanicama se postroje sa strane i pozdravljaju kao pravi dvorski komornici. Zatim se skupe svi najljepi cvjetovi. I tada poinje veliki ples. Plave ljubiice su pomorski oficiri, one pleu sa zumbulima i afranima i nazivaju ih gospoicama. Tulipani i visoki uti ljiljani se koe i epure kao stare gospoe: oni paze da se lijepo plee i da sve bude kako plesna pravila nalau.

    Ali zar smije cvijee da prireuje igranke u kraljevom ljetnikovcu? pitala je Ida.

    Pa o tome niko nita ne zna! odgovorio je student. Ponekad, dodue, naie stari domar sa svojim velikim svenjem kljueva, ali im cvijee uje zveket kljueva, odmah utihne, sakrije se za dugake zavjese i samo proviruje. "Dobro osjeam miris, cvijee je tu negdje!" guna stari domar, ali on ne moe da ga vidi.

    Ba je to zanimljivo! pljesnula je ruicama mala Ida. A zar ni ja ne bih mogla da vidim to cvijee?

    Kako da ne bi! odgovorio je student. Samo nemoj zaboraviti, kad bude prolazila kroz cvijetnjak, proviri kroz prozor i sigurno e ga vidjeti! I ja sam ga danas gledao. Na divanu se uti narcis, ispruio se kao

  • prava dvorska dama. A moe li tamo da doe i cvijee iz botanike bate? Moe li ono

    da pree toliki put? Sigurno da moe! rekao je student. Ako hoe, ono moe i da

    prhne! Zar nisi vidjela one lijepe leptire, crvene, ute i bijele? Zar nisu kao cvijee? Oni su nekad i bili cvijee. A onda su jednog dana skoili sa svojih stabljika, svojim laticama uzmahnuli kao krilima i tako poletjeli u visinu. A poto su bili dobri, dozvoljeno im je da i danju lete i da se ne moraju vraati na svoje stabljike. Tako su se eto njihove latice pretvorile u prava krila. To si ti i sama vidjela, zar ne? Ali moe se desiti da cvijee iz botanike bate nije dolazilo u kraljev ljetnikovac. Moda ono i ne sluti kako je tamo nou veselo. A sada u ti rei neto to bi zaprepastilo tvog susjeda profesora botanike. Ti ga poznaje, zar ne? Kad doe u njegov cvijetnjak, samo reci nekom od njegovih cvjetova da je u ljetnikovcu zabava, i on e to odmah rei drugima, pa e svi pobjei iz cvijetnjaka. A ako profesor tada doe u svoj cvijetnjak pa vidi da nema njegovog cvijea, on nee ni pomisliti ta se s njim dogodilo.

    Ali kako e taj cvijet rei drugima? Pa cvijee ne govori! Ne, ne govori rekao je student. Ali ono se sporazumijeva

    pokretima i znakovima. Zar nisi vidjela, kad samo malo zapue vjetar, kako cvijee klima glavom, mae listovima i treperi? Cvjetovi se tako sporazumijevaju, tano kao mi naim govorom.

    A razumije li profesor taj njihov govor? pitala ga Ida. Razumije! Iziao on jednog jutra u svoj cvijetnjak i opazio jednu

    veliku koprivu kako liem daje znakove jednom lijepom crvenom karanfilu i tim znakovima mu govori: "Tako si lijep, tako si mi drag!" A tako neto profesor nije dozvoljavao, pa udari koprivu po listovima. To su njeni prsti. A ona ga je tako oarila da profesor nikada vie nije dirnuo u koprivu.

    Ba je to zanimljivo! nasmijala se mala Ida. Kako moete djetetu puniti glavu takvim stvarima! zauo se sada

    glas dosadnog savjetnika koji je opet doao u posjetu i sjedio na divanu. Taj savjetnik nije trpio studenta, pa je negodovao kad bi vidio da on

    izrezuje one svoje smijene i zabavne sliice sad nekog kradljivca srdaca kako na vjealima dri ukradeno srce, sad opet neku staru vjeticu kako jae na metli i na nosu dri svog mua i tome slino. Savjetnik to nije trpio, pa je, kao i sada, uvijek govorio: "Kako moete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe izmiljotine!"

    Meutim, maloj Idi se svialo to to je student govorio o njenom cvijeu. O tome je ona sada razmiljala. Cvijee je svu no plesalo, pa je bilo umorno, i zato je objesilo glavice. Sigurno je bilo bolesno. Zato ona uze svoj buketi cvijea i ode do svojih igraaka to su se nalazile na stolu i u ladici. Njena lutka Sofija je spavala u svojoj postelji, ali joj Ida

  • ree: Sofija, morae da ustane iz postelje i da se za noas zadovolji

    spavanjem u ladici. Zna, moje jadno cvijee je bolesno, pa neka legne u tvoju postelju, moda e se tada oporaviti!

    Ida podie svoju lutku, ali ona je bila namrgoena i nije htjela da kae ni jednu jedinu rije ljutila se to mora napustiti svoju postelju.

    Sada Ida poloi cvijee u lutkinu postelju i prekri ga malim pokrivaem. Posavjetova cvijeu da mirno lei i ree da e mu skuhati aj da bi ozdravilo i ujutro ustalo. A da mu sunce ne bi udaralo u oi, ona navue zavjesicu oko njegove posteljice.

    itavo vee je Ida razmiljala o tome to joj je student priao, a kada je i ona morala u postelju, nije se mogla uzdrati a da ne proviri ispod zavjese gdje su se nalazili zumbuli i tulipani njene majke. I ona im tiho ree:

    Znam ja da ete i vi noas na ples! Meutim, cvijee se dralo kao da nita ne razumije, nije trepnulo ni

    jednim jedinim listom. Ali mala Ida je sada znala da se cvijee pretvara. A kada je legla u postelju, ona nije mogla odmah da zaspi.

    Razmiljala je o tome kako bi bilo lijepo kada bi mogla da vidi kako cvijee plee u kraljevom ljetnikovcu i o tome da li je zaista i njeno cvijee odlazilo na ples. U tom razmiljanju su joj se sklopile oi i ona je utonula u san.

    Usred noi Ida se probudila. Sanjala je o cvijeu i studentu. Opet je savjetnik grdio studenta zato joj puni glavu svojim glupostima. Ali u spavaoj sobi je bilo sasvim tiho na stolu je gorjela nona svjetiljka, a otac i majka su mirno spavali.

    "Ba bih voljela znati da li je moje cvijee jo u Sofijinoj postelji?" pomislila je Ida, podigla se i pogledala prema odkrinutim vratima. Cvijee i njene igrake bili su na svom mjestu.

    Mala Ida osluhnu za trenutak inilo joj se da neko svira na klaviru, ali sasvim sasvim tiho i tako njeno kako nikada ranije nije ula.

    Sada sigurno svi cvjetovi pleu! Boe, kako bih voljela da to vidim! proaptala je Ida, ali se nije usuivala da ustane da ne bi roditelje probudila.

    "Kad bi barem cvijee ovamo dolo!" mislila je Ida, ali cvijee nije dolazilo, a ona njena muzika i dalje se ula. Ona je zvuala tako divno da Ida vie nije mogla izdrati, izvukla se iz postelje i provirila u sobu.

    O, kakvu je krasotu ugledala! U sobi nije bilo svjetiljke, ali sve se prekrasno vidjelo. Mjesec je

    kroz prozor obasjavao itav pod i sve se vidjelo kao u pola bijela dana. Svi zumbuli i svi tulipani nalazili su se na podu svrstani u dva dugaka reda. Nijednog vie nije bilo na prozoru, a na dasci su stajale samo prazne saksije. Cvijee je plesalo. Sve jedan uz drugog, drei se svojim

  • listovima kao rukama, cvjetovi su oaravajue plesali. A za klavirom je sjedio onaj veliki uti ljiljan o kojem joj je student ljetos rekao: "Pogledaj koliko lii gospoici Lini!" Svi su se tada smijali, a sada se i maloj Idi inilo da taj uti cvijet zaista lii na gospoicu Linu. Pa i sada kad je svirao, on se drao kao neka gospoica naginjao je svoje uto lice as na jednu, as na drugu stranu, i tako davao takt toj divnoj muzici.

    Mala Ida je bila neprimjetna, i ona je sada vidjela kako je veliki plavi afran skoio na sto na kojem su se nalazile njene igrake, poao prema lutkinoj postelji i razgrnuo zavjesu. Tu je lealo njeno bolesno cvijee, ali se ono sada uspravilo i klimnulo glavom izraavajui tako elju da i ono zaplee. Sada i mali patuljak, kome je neko odbio donju usnu, ustade i nakloni se lijepom cvijeu. Idino cvijee ustade i, sada potpuno oporavljeno, ode meu ostale cvjetove, poe da plee i da se s njima zajedno veseli.

    Najednom kao da neto pade sa stola. Ida pogleda, kad tamo, pokladni tap je skoio na noge kao da je i njemu bilo mjesto meu cvijeem. A i bio je lijep na vrhu je imao malu votanu lutku koja je na glavi imala iroki eir, upravo onakav kakav je nosio savjetnik. Sada je raljasti tap poeo da plee mazurku i da lupka sa svoje tri crvene drvene noge. Cvjetovi su prestali da pleu, jer oni su bili i suvie laki i njeni da bi mogli tako udarati nogama o pod.

    Sada se i votana lutka na pokladnom tapu istee, zavrtje se iznad svog papirnatog cvijea i povika:

    Kako moete djetetu puniti glavu takvim stvarima! To su glupe izmiljotine!

    U tom trenutku lutka je sasvim liila na savjetnika sa irokim eirom. Bila je isto onako uta i mrzovoljna. Ali kada je njeno papirnato cvijee poe udarati po tankim nogama, ona se ponovo skupi i dobi svoj preanji oblik. Mala Ida se od srca nasmijala:

    Kako je to smijeno! Ida se smijala, a pokladni tap je i dalje plesao, a s njim i savjetnik,

    htio ne htio. Pokuavao je opet da se izdui, ali se opet smanjivao u utu votanu lutkicu sa velikim crnim eirom.

    Najzad se ostalo cvijee zauzelo za savjetnika, a pogotovo ono to je lealo u lutkinoj postelji, pa ga pokladni tap ipak ostavi na miru. U tom trenutku neto je zalupalo u ladici u kojoj je meu igrakama leala i lutka Sofija. Patuljak otra na rub stola, lee potrbuke i nekako malo izvue ladicu. Iz ladice se die Sofija i zaueno pogleda oko sebe:

    Pa ovdje je ples! Zato mi to niko nije rekao? Hoe li da plee sa mnom? upita je patuljak. Ba si mi ti kavalir za ples! odgovori ona i okrenu mu lea. To ree i sjede na ladicu mislei u sebi: doi e ve neki cvijet da me

    zamoli za ples. Ali niko nije dolazio. Ona je kaljucala kh-kh-kh, ali

  • uzalud, niko nije dolazio da je zamoli za ples. A patuljak je plesao sam. I nije loe plesao. Kada je Sofija vidjela da nju niko i ne primjeuje, ona se najednom

    srui s ladice i pade na pod. Tada nastade itava pometnja. Oko nje se strae svi cvjetovi i poee da je pitaju da li se udarila. Svi su bili veoma ljubazni, a osobito Idin buketi to je leao u njenoj postelji. On joj se zahvalio na lijepoj postelji i izrazio svoju odanost, a onda je odveo na sredinu sobe gdje je sijala mjeseina i poeo s njom plesati.

    Oni su plesali, a svi drugi cvjetovi su stajali naokolo i divili se tom paru. Sofija je bila veoma zadovoljna, pa sada ree Idinom cvijeu da moe zadrati njenu postelju i da njoj nije teko leati u ladici.

    Cvijee joj je tada odgovorilo: Najljepa ti hvala, ali mi neemo dugo ivjeti. Ve sutra emo

    uginuti. Recite maloj Idi da nas pokopa napolju, u vrtu, gdje je pokopan i kanarinac, pa emo ljetos opet iznii i biemo mnogo ljepi.

    Ne, vi ne smijete umrijeti! ree Sofija i poljubi cvijee. U tom trenutku se otvorie vrata i u sobu uplesa mnotvo divnih

    cvjetova. Ida nije znala odakle oni dolaze, ali je najvjerovatnije bilo da su dolazili iz kraljevskog dvorca.

    Na elu tog mnotva cvjetova stupale su dvije divne rue s malim zlatnim krunama na glavi. To su bili kralj i kraljica cvijea. Za njima su ili eboji i karanfili i slali pozdrave na sve strane. I muzika je stupala u toj povorci: veliki makovi i bouri toliko su duvali u grakove mahune da su im glave sasvim pocrvenjele. Plavi zumbuli i male bijele visibabe zvonili su svojim zvoniima. Divan je to bio orkestar! Za njima je dolo jo mnogo drugih cvjetova. I svi su zajedno plesali i plave ljubiice, i crveni krasuljci i urice. I svi ti cvjetovi tako su se ljubili da je bilo milina pogledati!

    Na kraju igranke cvjetovi su poeli da se oprataju elei jedan drugom laku no. Tada je i mala Ida otila u postelju i nastavila da sanja o svemu to je vidjela.

    im se ujutro Ida probudila, otrala je do svog stolia da vidi je li jo tamo njeno cvijee. Kad razmaknu zavjesu na postelji, ona nae svoje cvijee, ali sada sasvim uvelo i mrtvo. A i Sofija je leala u ladici gdje ju je i ostavila, ali je bila veoma sanjiva.

    Zar se ne dosjea ta bi morala da mi kae? pitala je mala Ida, ali Sofija ju je samo tupo gledala i uopte nije odgovarala.

    Nisi dobra ukori je Ida a ipak su svi plesali s tobom. Zatim Ida uze malu kartonsku kutiju na kojoj su bile naslikane neke

    lijepe ptice, otvori je, u nju poloi svoje cvjetove i ree: Neka to bude va koveg. A kada dou moji norveki roaci, oni

    e mi pomoi da vas sahranim tamo, u vrtu. Tako ete dogodine ponovo izrasti i biti jo ljepi!

  • Ti njeni norveki roaci bila su dva djeaka Jonas i Adolf. Njima je otac kupio dva luka sa strelicama, pa su doputovali da ih pokau Idi.

    Ida im je sve ispriala o svom jadnom cvijeu i zamolila ih da joj pomognu da ga sahrani.

    Djeaci su poli naprijed sa svojim lukovima na ramenu, a mala Ida je ila za njima sa mrtvim cvijeem u kutiji. Kada su u vrtu djeaci iskopali grob, Ida poljubi svoje cvijee, a zatim ga sa kovegom poloi u zemlju.

    Adolf i Jonas su stajali nad grobom i odapinjali svoje strelice, jer nisu imali ni puaka ni topova.

    ZARUNICI

    Zvrk i lopta su zajedno leali u ladici za igrake, pa jednog dana

    zvrk ree lopti: Zar mi ne bi mogli da se zaruimo kada ve i onako zajedno

    leimo u ladici? Ali ta lopta je bila saivena od safijana i zato je bila uobraena kao

    neka otmjena gospoica, pa mu na to nije ni odgovorila. Sljedeeg dana doe djeak ije su bile te igrake, uze zvrk pa ga

    oboji crveno i zlatno, a u sredinu mu zakuca mesingani ekser sa sjajnom okruglom glavicom. Divno je bilo sada pogledati kada je zvrk poeo da se vrti naokolo.

    Pogledajte! Pogledajte me! dovikivao je zvrk lopti. ta sada kaete? Zar ne bi mogli da se zaruimo? Zar nismo prikladni jedno za drugo? Vi skaete a ja pleem! Niko od nas dvoje ne bi bio sretniji!

    To vi tako mislite! odgovorila je lopta. Vi, izgleda, ne znate da su moj otac i majka bili safijanske papue i da je u meni pluto!

    Da, ali ja sam od mahagonijeva drveta! uzvratio je zvrk. Mene je gradski sudija lino tokario na svom vlastitom strugu, i to je za njega bilo veliko zadovoljstvo!

    A da li vam to ba mogu vjerovati? sumnjiavo je otegla lopta. Nikad me bi ne dotakao ako vam laem! zakleo se zvrk. Lijepo vi govorite priznala je lopta ali ja vam tu ne mogu

    pomoi. Ja sam ve tako rei napola zaruena sa jednim lastaviem. Svaki put kada skoim, on isturi glavu iz gnijezda i pita:

    "Pristajete li? Pristajete li?" A onomad ja sam u sebi rekla "Da!" i sada, kao to vidite, ja sam ve napola zaruena. Ali i vama ipak obeavam da vas nikada neu zaboraviti!

    Kakva mi je pomo od toga! doviknuo joj je zvrk. I tako se zavrio njihov razgovor. Sljedeeg dana su izvadili loptu. Zvrk je vidio kako je ona kao ptica

  • letjela uvis, letjela je tako visoko da on nije mogao ni da je vidi. I svaki put kada bi se vratila, im bi dotakla zemlju, opet bi odskoila, i teko je bilo razabrati da li je to ona tako skakala od neke enje ili zbog toga to je u njoj bilo pluto.

    Ali kada je odskoila deveti put, nestala je, i vie se nije vratila. Djeak ju je traio i traio, ali lopti ni traga ni glasa.

    A ja znam gdje je! uzdisao je zvrk. Ona je u lastavijem gnijezdu. Udala se za onog lastavia.

    I to je zvrk vie razmiljao o tome, sve vie je eznuo za loptam. Zato to nije mogao osvojiti njeno srce, njegova ljubav je sve vie rasla. To to je pola za drugoga, njega je jo vie njoj vuklo.

    Zvrk se i dalje vrtio i zujao, ali je neprekidno mislio na loptu. Ona je u njegovim mislima bila sve ljepa i ljepa.

    Tako je prolo mogo godina i tako je ta ljubav postala stara ljubav. A ni zvrk nije vie bio mlad! Ali jednog dana ga cijelog cjelcatog

    pozlatie. Nikada jo nije tako divno izgledao. Sada je to bio zlatni zvrk. Radosno je skakutao i zujao. Divota ga bilo pogledati! Ali iznenada je skoio previsoko i nestao je!

    Traili su ga i traili, ak su i podrum pretraili, ali njega nigdje, kao da je u zemlju propao.

    Pa kuda se to djenuo. Upao je u smetljaru gdje se nalazilo mnotvo raznih otpadaka,

    korijena od kupusa, smea, ljunka i pijeska to je sa krova padao. E, sada sam nagrajisao! Ovdje e moja pozlata brzo da ode. I meu

    kakve sam to bijednike dospio? gunajui tako iskosa pogleda jedan nemilosrdno okresan kupusni korijen i jo neto udnovato i okruglo, neto to je liilo na staru jabuku. Ali to nije bila jabuka, to je bila stara lopta. Ona je mnoge godine preleala u oluku, pa ju je voda sasvim razmoila.

    O, hvala bogu to najzad vidim nekog sebi ravnog, nekog s kim u moi porazgovarati! rekla je lopta posmatrajui pozlaeni zvrk. Ja sam vam, zapravo, od safijana, djevojake ruke su me ile, a u meni je pluto, ali to sada niko ne bi rekao! Upravo sam se nalazila pred vjenanjem s jednim lastaviem, ali sam iznenada pala u oluk. Tamo sam proleala pet godina i, evo, sva sam razmoena. Dugo je to vrijeme za jednu djevojku, vjerujte mi!

    Zvrk nije nita odgovarao, on je mislio na svoju nesuenu zarunicu. Ali to je vie sluao taj glas sve mu je jasnije bilo da je to upravo ona.

    Uto doe sluavka da istrese smee i najednom uzviknu: Ah, evo naeg zlatnog zvrka! Tako je zvrk opet stigao u svoju sobu i ponovo doivio ast i slavu.

    O lopti se vie nita nije ulo. A ni zvrk nikad vie nije govorio o svojoj staroj ljubavi. Ljubav proe kada dragana pet godina prolei u oluku i

  • tako se razmoi da je ne moe ni poznati kad je u smetljari sretne. RUNO PAE

    Divno je bilo u polju: ljeto u punom jeku, penica se zlati, zob

    zeleni, sijeno po zelenim livadama splateno u stogove, a roda koraa na svojim dugakim crvenim nogama i neto guna egipatskim jezikom koji je nauila od majke. Oko njiva i livada prostiru se velike ume, a u umama svjetlucaju duboka jezera. Zaista, divno je bilo u polju.

    Na sunanoj poljani nalazio se stari zamak opasan dubokim vodojaama. Od njegovih zidina pa sve do vodojaa porasla je tako bujna i visoka loboda da se iz nje ni djeak ne bi vidio. U tom gustom estaru u svom gnijezdu sjedila je jedna patka. Njoj je ve dosadilo da sjedi tako dugo, jer joj niko nije dolazio sve ostale patke su vie voljele da plivaju po vodojaama nego da sjede pod lobodom i s njom trabunjaju.

    Najzad se u jajima zaulo kljuvanje i tanko "piju-piju", oivjela su umanca, ljuske su poele da pucaju i iz njih su paii poeli promaljati svoje glavice.

    Kva-kva! Bre-bre! pourivala ih je patka. Iskobeljavi se iz ljuski to su bre mogli, paii se poee ogledati na sve strane pod tom kupolom od zelenog lia. Mati ih je pustila da razgledaju koliko hoe, jer je zelenilo prijatno za oi.

    O, koliki je svijet! udili su se paii, jer su sada zaista imali mnogo vie mjesta nego kad su u jajima leali.

    Vi mislite da je to itav svijet? doekala je patka. Svijet se prostire daleko s one strane vrta, sve do upnikove njive, ali ja tamo jo nikada nisam bila... Eto, sad ste se valjda svi izlegli rekla je patka i pogledala. Ne, nisu svi. Najvee jaje jo je itavo. Pa koliko u jo ekati? Ve mi je dojadilo! rekla je patka i opet sjela.

    Pa, kako je, kako? zabrzala je njena stara prijateljica dolazei joj u posjetu.

    Ah, s jednim jajetom se nekako oteglo! poalila joj se domaica. Nikako da se izlee pae. A pogledaj samo ove! Na svijetu ih nema ljepih! Svi lie na oca, na onog mangupa to ne dolazi ni da me vidi.

    Daj da vidim to jaje to nee da se otvori rekla je njena stara prijateljica. Vjeruj mi to je tuje jaje. I meni su tako jednom podvalili, pa sam s mladuncima muku muila: boje se vode ko niega! Vikala sam na njih, prijetila, ali sve uzalud. Daj da vidim to jaje! E, rekla sam ja, to je tuje jaje! Bolje e biti, ostavi ti njega i hajde ui paie da plivaju!

    A neka, jo u malo pasjediti rekla je domaica. Kad sam ve toliko sjedila, posjediu jo malo.

    Kako hoe otegla je stara patka i odgegala prema vodi.

  • Najzad se raspuklo i veliko jaje. "Piju-piju!" zapijuckalo je mladune i iskobeljalo se iz ljuske. Bilo je to neobino veliko i runo pae.

    Patka ga pogleda i pomisli: Nekako nakaradno veliko. Nijedno mi nije takvo. Nije valjda tue? Ali i to emo mi brzo vidjeti. Morae u vodu, makar ga gurala!

    Ujutro je osvanuo divan dan. Sunce je mamilo izmeu gustih listova lobode i majka zajedno sa svojim paiima krenu na vodojae. Doe do vode i skoi. Kva-kva dozivala je mati paie i oni su sve jedno za drugim poeli skakati u vodu. Kako koje pae skoi tako i potone, ali odmah spretno izroni i pone da pliva tako da ga je milina pogledati. Noice su im same od sebe veslale. Svi su sada plivali, plivalo je ak i ono runo pae.

    "Ne, nee biti da je tue!" razmiljala je majka. Gledaj samo kako lijepo vesla noicama i kako se uspravno dri!

    To je moje roeno pae. A ako ga malo bolje pogleda nije ni tako runo."

    Kva-kva! povika paiima. Plivajte za mnom, poveu vas u svijet da vas pokaem pajem sastajalitu. Samo se drite uza me da vas togod ne zgazi. I dobro se uvajte make!

    I tako stigoe na paje sastajalite. Tamo je vladala neuvena graja. Dvije porodice su se tukle oko

    jedne jeguljine glave sve dok tu glavu nije ugrabila neka maka. Eto, vidite, tako vam je na svijetu! rekla je patka i obliznula

    kljun, jer i njoj se htjelo jeguljine glave. A sad pourite da se poklonite onoj staroj patki. Ona je ovdje najotmjenija. U njezinim ilama tee prava panska krv, zato je tako i debela. Kao to vidite, ona oko noge ima crvenu traku. To je neto izvanredno lijepo i znai najvee odlikovanje to ga jedna patka moe dobiti. Ono znai da je uvaju i da po tome treba da je raspoznaju i ljudi i ivotinje. Idite lijepo i ne okreite noge unutra. Dobro vaspitani paii dre rastavljene noge, kao i njihov otac i mati! A sada prignite vratove i recite: kva!

    Tako njeni paii i uinie, ali patke to su ih posmatrale glasno zakvakae:

    Kva-kva, ta e nam to drutvo! Kao da nas ionako nema dosta! Ih, kako samo izgleda ono pae! Ne treba nam ono ovdje!

    Istog trenutka zaletje se jedan patak i ujede pae za vrat. Ne diraj ga! povika majka. Ono nikome ne smeta! Ali ono je nezgrapno i udnovato doeka patak to ga je ujeo.

    Zato ga treba malo udesiti. Lijepa su to djeca u svoje majke! javila se stara patka sa trakom

    oko noge. Sva su lijepa, osim onog jednog. Dobro bi bilo kad bi se ono ponovo izleglo!

  • Ali to se ne moe, milostiva! rekla je majka. Istina je, nije lijepo, ali je plemenito a i pliva kao i svako drugo, pa ak i neto bolje. Kad poraste, valjda e biti ljepe i nee biti previe krupno. Predugo je lealo u jajetu i zato zasada ne izgleda lijepo. I majka ga kljunom pomilova po zatiljku i dodade. Osim toga, muko je, pa mu taj izgled i ne smeta mnogo! Sakupie ono ve dosta snage da se probije u ivot!

    A ostali paii su zaista lijepi rekla je stara patka. Budite dobri i ponaajte se kao kod svoje kue rekla je paiima. A ako naete neku jeguljinu glavu, donesite mi je.

    I paii su se zaista ponaali kao kod svoje kue. Ali ono jadno pae to se posljednje izleglo i bilo onako runo,

    ujedale su, kljucale i zadirkivale ne samo patke nego i kokoi. Nezgrapno je! govorili su svi, a jedan uran to je s mamuzama

    doao na svijet i zato se smatrao carem, epurio se kao neka jedrilica sa punim jedrima i, sav zajapuren, poao je pravo na to jadno pae. Siroto pae vie nije znalo kuda e. Bilo je alosno to je tako runo i to mu se itavo paje sastajalite ruga.

    Tako je proao ve prvi dan, a kasnije je bilo sve gore i gore. Svi su proganjali to jadno pae. Pa i njegova roena braa i sestre bili su grubi prema njemu i stalno su govorili:

    Nakazo jedna, da ti hoe maak vratom zavrnuti! ak i mati mu je jednom rekla: Dabogda te moje oi ne gledale: Patke su ga ujedale, kokoi kljucale, a djevojka to je hranila ivinu

    nogom ga je udarala i gonila. To je jadnom paetu toliko dozlogrdilo da je jednog dana preskoilo

    ogradu i pobjeglo. Male ptice u grmlju su se preplaile i razletjele na sve strane.

    "Pobjegle su zato to sam tako ruan!" pomislilo je pae i zatvorilo oi. Bjealo je sve dalje dok nije stiglo do movare gdje su ivjele divlje patke. Tu je umorno i tuno pae prelealo itavu no.

    Kad su se ujutro digle divlje patke, ugledale su svog novog susjeda. Ko si ti, odakle si? pitale su ga one, a pae se okretalo na sve

    strane i pozdravljalo ih kako je najbolje znalo i umjelo. Ba si ruan! rekle su mu patke. Ali nama to ne smeta, samo da

    se ne eni od nas! Jadno pae! Ono nije ni pomiljalo na enidbu. Prieljkivalo je samo

    da ga puste da lei u trski i da pije vodu iz movare. Tu je pae prolealo itava dva dana, a onda su dole dvije guske, ili

    bolje reeno, dva divlja guska. Jo su bili vrlo mladi, pa su bili i vrlo drski.

    Sluaj prijane! rekli su mu oni. Strano si ruan, ali nam se svia. Hoe li s nama, pa da bude ptica selica? Odmah tu, u susjednoj

  • movari, ima nekoliko ljepotica divljih gusaka, sve samih djevojaka! Divno gau "ga-ga-ga!" Kod njih moe imati uspjeha iako si tako ruan!

    Fiju! Fiju! tog trenutka dva metka fijuknue iz lovake puke, oba gusana padoe mrtva u evar i voda se oboji njihovom krvlju. Fiju! ponovo se razlijee pucanj i itavo jato divljih gusaka se die iz trske. Sada poe pucnjava za njima.

    To je poinjao veliki lov. Lovci su polegli oko movare, a neki su se popeli i na drvee ije su grane padale na evar. Plaviasti dim poput oblaka provlaio se izmeu tamnog drvea i dugo se rasplinjavao iznad movare, a lovaki psi su kroz a i trsku jurili preko te movare.

    Kako se samo uplailo jadno pae! Zakrenulo je glavu da je sakrije pod krilo, ali u tom trenutku pred njim se pojavila strana psina, isplazila jeziinu, a oi sijevaju. Psina iskezila zube, gotovo njukom da ga takne, ali ga ne taknu, nego ode kako je i dola.

    Oh, hvala bogu! odahnu pae. Toliko sam ruan da ni pas nee da me ugrize.

    I tako je pae ostalo na miru. Ono se uurilo, a oko njega su odjekivali pucnji sve jedan za drugim.

    Tek pri kraju dana nastala je tiina, ali se jadno pae nije usuivalo ni da se pomakne. Pae je jo nekoliko sati tako pritajeno ekalo, a onda je pogledalo oko sebe i najednom potralo to ga noge nose. Duvao je vjetar i pae je jedva batrgalo preko njiva i livada.

    U kasno predveerje pae je nekako stiglo do jedne bijedne seljake kuice, koja je bila tako trona da ni sama nije znala na koju e se stranu sruiti. A vjetar je duvao sve jae i jae, i jadno pae je moralo da sjedne da ga vjetar ne bi odnio. Najednom pae opazi da su vrata na kui bila tako nakrivljena da bi se moglo uvui u kuu.

    A u toj kui je ivjela jedna starica sa makom i kokokom. Taj maak, to ga je starica zvala Siniem, umio je da izvija leima i da prede, umio je ak i iskre da baca ako ga neko u mraku uz dlaku gladi. Kokoka je imala vrlo male i kratke noge i zato su je zvali Kratkonoga. Dobro je nosila i starica ju je voljela kao roeno dijete.

    Odmah ujutro su primijetili strano pae i maak je poeo da fre a kokoka da kakoe.

    ta je ovo? zaudila se starica i pogledala oko sebe, ali kako je slabo vidjela, uini joj se da je pae bilo neka ugojena patka to je ovamo zalutala, pa uzviknu: Gle ti lijepe lovine! Sad u imati i pajih jaja! Samo da nije patak? To emo mi ve vidjeti!

    I starica odlui da saeka tri sedmice za to vrijeme e vidjeti hoe li pae pronijeti. Tri sedmice su prole, ali jaja ni za lijeka.

    Maak je bio gospodar u kui, a koko gospodarica. Stalno su govorili: "Mi i svijet!", jer su smatrali da oni predstavljaju polovinu svijeta, i to onu bolju. Pae je smatralo da se i drukije moe gledati na te

  • stvari, ali kokoka nije trpjela njegovo mudrovanje. Moe li ti da nosi jaja? pitala ga ona. Ne mogu... E, onda ne otvaraj svoj kljun! A maak ga je pitao: A umije li ti da izvija leima? Umije li da prede i da dlakom

    iskre baca? Ne umijem. E, onda se ne uplii kad pametniji govore! Snudeno i ojaeno, pae se povuklo u oak i poelo da mata o

    svjeem vazduhu i toplom suncu. I najednom ga obuzela neodoljiva elja da zapliva. Nije moglo izdrati a da to ne kae i kokoki.

    ta ti je u glavu dolo! doekala je ona. Nema preeg posla, pa ti gluposti u glavu dolaze. Bolje bi ti bilo da nosi jaja ili da prede, onda ne bi ludovao.

    Ah, a tako je divno plivati po vodi! uzdahnulo je pae. Nema nita ljepe nego kada zaroni i glavom do dna doe!

    udna mi zadovoljstva! nasmija se koko. Ti si poaavio. Maak je najpametnije stvorenje koje znam, pa njega upitaj da li on voli da pliva i da roni! A o sebi neu ni da govorim! A pitaj i nau staru gazdaricu, od nje na svijetu pametnije nema! Pitaj je da li bi ona htjela da pliva i da tone na dno!

    Vi mene ne razumijete! reklo je pae. Ako te mi ne razumijemo, ko e te onda razumjeti? Ne misli

    valjda da si pametniji i od maka i nae gazdarice, a o sebi da i ne govorim. Ne dii nos, drago dijete, radije zahvali stvoritelju na svemu dobru kojim si nagraen. Zar nisi doao u toplu sobu i drutvo od kojeg moe neto nauiti? Ali ti si obino blebetalo i nije nimalo prijatno s tobom prijateljevati! Ja ti elim samo dobro, zato ti i govorim neugodne stvari. Po tome se i poznaje pravi prijatelj. Zato ti kaem: gledaj ti da to prije naui nositi jaja i da se naui presti i bacati iskre.

    A meni se ini da u ja morati u iroki svijet! odgovorilo je pae. E, onda sretan ti put! doekala je kokoka. I pae je zaista otilo. Ono je plivalo i ronilo, ali su ga zbog njegove

    runoe sve ivotinje poprijeko gledale. Tako je i jesen dola. Lie u umi je poutjelo, potamnjelo i opalo.

    Vjetar se poigravao s opalim liem, a u vazduhu se ve osjeala zima ve su se nadvili tmasti oblaci puni kie i snijega, a na ogradi je stajao gavran i od hladnoe graktao: "Gra-gra!" Jeza je hvatala pri samoj pomisli na zimu. Za jadno pae su se pribliavali crni dani!

    Jedne veeri kad je ve sunce zalazilo, iza grmlja se u rumenilu sunca pojavilo itavo jato divnih velikih ptica. Takve divote pae jo nikada nije vidjelo. Te ptice sa dugakim i vitkim vratovima bile su

  • velianstvene u sjaju svoje njene bjeline. To su bili labudovi koji su, klikui i irei dugaka krila, letjeli iz tih hladnih krajeva u june predjele gdje se vode ne smrzavaju.

    Labudovi su letjeli visoko, visoko i malo pae je obuzeo neki udan osjeaj. Ono se na vodi okretalo poput nekog toka, a onda je najednom isteglo vrat i podiglo glavu koliko je moglo i pustilo tako snaan i prodoran krik da se i samo od njega uplailo.

    Pae nikako nije moglo da odvoji pogled od tih divnih i sretnih ptica. A kada su one potpuno nestale iz njegovog vidokruga, pae je ponovo zaronilo na dno, a kada je opet izronilo iz vode, ono je bilo kao izvan sebe. Ono nije znalo ni kako se te ptice zovu, ni kuda lete, ali je osjealo da ih je zavoljelo kako nita dosad nije voljelo. Meutim pae im nije zavidjelo ta kako bi ono moglo poeljeti da bude onako lijepo! Ono bi bilo presretno kada bi ga bar patke primile u svoju sredinu. Jadno runo pae!

    A zima je bila hladna, tako hladna! Pae je moralo stalno plivati da se voda ne bi zaledila, ali se otvor u kojem je pae plivalo ipak iz noi u no smanjivao. Pae je moralo svom snagom veslati svojim noicama da bi sprijeilo potpuno zamrzavanje vode, ali je najzad sasvim malaksalo, zastalo je i zamrzlo se u novoj kori leda.

    Ujutro je naiao neki seljak, pa kada vidje ta se dogodilo, on razbi led svojom desnom klompom i odnese pae svojoj eni. U njihovoj kui pae je opet oivjelo.

    Njihova djeca su htjela da se igraju s njim, ali ono je pomislilo da i ona hoe da mu neto napakoste, pa se dalo u bijeg. Bjeei od njih, palo je u vedricu i tako itavu prostoriju poprskalo mlijekom. ena zavika, poe da lomi rukama, i pae u strahu upade u stap sa maslom, pa zatim u nave pune brana i tek onda se, onako branjavo, nekako nae na podu. Istom sada nasta prava guva. ena nadie graju i baci za njim maice, a djeca uza smijeh i viku potekoe da ga hvataju. Sva srea pa su vrata bila otvorena, te pae pobjee napolje, zavue se pod grm i iznemoglo klonu u svjei snijeg.

    I suvie bi bilo tuno kada bi priali sve nevolje koje je pae prepatilo tokom duge zime. Lealo je u maloj bari meu trskama sve dok nije dugo oekivano sunce opet zasjalo i ogrijalo. A onda su i eve zapjevale i nastalo je divno proljee.

    Jednog dana pae uzmahnu krilima, a ona, sada ojaala, zautae jae nego ikada ranije i pae se vinu uvis. Pae jo nije ni dolo k sebi od uzbuenja, a ve se nalo u nekom vrtu gdje su jabuke cvjetale i opajao miris jorgovana to se svojim granama nadnio nad vodu dubokog kanala. O, kako je to sve bilo divno! Kako je opajao dah proljea!

    utei krilima i lagano klizei po vodi, najednom su se iza bunja pojavila tri bijela labuda. Pae je ve vidjelo takve ptice, ali sada, kada ih

  • ugleda tu pred sobom, obuze ga neizdriva tuga i ono uzdahnu: Poletjeu u susret tim kraljevskim pticama! Znam, ubie me to se

    ovako ruan usuujem da im se pribliim. Ali neka! Bolje je da me oni ubiju nego da me patke grizu, kokoi kljucaju i ona djevojka na dvoritu nogama uka. Bolje mi je da umrem tako nego da skapavam na zimi!

    I pae prhnu u vodu i zapliva prema divnim labudovima, a kada ga labudovi ugledae, oni uzdignutih krila poletjee prema njemu.

    Evo, ubijte me! promuca jadno pae i nakloni glavu prema vodi da tako doeka svoju smrt.

    Ali ta je to? Na glatkoj vodenoj povrini vidi sebe! To vie nije bilo ono nezgrapno, sivo i runo pae, nego pravi pravcati labud!

    Nije bilo presudno to to se izlegao u pajem gnijezdu, nego to to je na svijet doao iz labueg jajeta!

    Poslije svih onih nevolja i stradanja kroz koje je proao, mladi labud je, eto, doekao dane radosti. I on je zaista znao cijeniti ovaj trenutak sree!

    Veliki labudovi su plovili oko njega i milovali ga svojim kljunovima.

    U vrt je dotralo nekoliko djeaka i djevojica i poeli su u vodu bacati komadie hljeba i zrnje. Najednom je najmlai djeak uzviknuo:

    Evo novog labuda! I svi ostali se obradovae i zapljeskae: Novi labud! Novi labud! Poskakujui od radosti, djeca su otrala po svoje roditelje, a kad su

    se svi iskupili oko labudova, svi su u jedan glas ponavljali: Ovaj labud je najljepi! Najmlai, a najljepi! A stari labudovi se izmakoe i pred njim poklonie. Mladi labud se zastidje i sakri glavu pod lijevo krilo. Od velike sree

    bio je potpuno zbunjen. Bio je ponesen osjeanjem iznenadne sree, ali ne i osjeanjem oholosti, jer nijedno dobro srce nije sklono oholosti. Dobro se on sjeao toga kako su ga progonili i ismijavali, a sada mu, eto, govore da je najljepi meu ovim divnim pticama. Rascvjetali jorgovan prua svoje grane prema njemu, a sunce ga grije tako toplo i tako njeno. I mladi labud rairi krila, izdie glavu i iz dubine srca zaklikta:

    Kad sam bio runo pae, o ovakvoj srei ni sanjao nisam! PRINCEZA NA ZRNU GRAKA

    Bio jednom jedan princ koji je gorio od elje da se oeni nekom

    princezom, ali pravom pravcatom princezom. Tako je on krenuo u bijeli svijet i traio svoju princezu, ali svaki put bi mu neto zasmetalo. Nije nevolja bila u tome da nije bilo princeza, bilo je mnogo princeza, ali kako

  • da pronae pravu pravcatu? Uvijek bi se nalo neto, neto kako ne treba. Tako se na princ, poslije dugog i uzaludnog traganja, tuan vratio kui i nastavio da gori od elje za pravom pravcatom princezom.

    Jedne veeri se nadie strana nepogoda. Grmjelo je i sijevalo sa svih strana. Kia je lila kao iz kabla, strahota jedna! I upravo tada se zauje kako neko lupa na gradskoj kapiji, te stari kralj izae da mu otvori.

    Kralj na kapiju, kad pred njim stoji neka princeza. Boe mili, kakva li bijae od tog pljuska i nevremena! Voda joj je curkom curila niz kosu i odjeu, slivala se u cipele i izlazila na zapetnice. I ta namjernica mu ree da je prava pravcata princeza.

    "Brzo emo mi to vidjeti!" pomisli stara kraljica, ali nita ne ree, nego ode u spavaonicu, smae svu posteljinu i na dno leaja stavi zrno graka. Zatim dovue dvanaest dueka, poslaga ih na graak a onda na njih navali jo dvadeset perina od mekih gujih pahuljica.

    To je sada bila postelja na kojoj je te noi trebalo da prespava mlada princeza.

    Ujutro je upitae kako je spavala. Oh, uasno, grozno! alila se princeza. Gotovo itavu no oka

    nisam sklopila! Sam bog zna ta je to bilo u mojoj postelji. Leala sam na neem tako tvrdom da mi je itavo tijelo pokriveno modricama! Uasno, kaem vam!

    Tada se oni uvjerie da je ona zaista prava pravcata princeza kada je kroz dvadeset dueka i dvadeset perina osjetila ono zrno graka. Tako osjetljiva moe biti samo prava pravcata princeza!

    I princ je uze za enu jer je sada znao da je naiao na pravu pravcatu princezu. A graak stavie u riznicu, gdje se i danas moe vidjeti, ako ga neko nije uzeo.

    Ovo vam je istinita pria! KAP VODE Sigurno ve zna za povealo, ono okruglo staklo kao staklo od

    naoala, to sve pokazuje sto puta vee nego to je stvarno. Kada ga dri pred okom i gleda kap vode iz bare, u toj kapljici vidi vie nego hiljadu udnih ivotinjica, koje inae nikada ne bi opazio, a koje tamo zaista postoje i ive. Gotovo da ti se ini da pred sobom vidi pun tanjir nekih raia koji se guraju i preskau i tako su prodrljivi da jedni drugima odgrizaju ruke i noge, prednjicu i zadnjicu, pa ipak su nekako na svoj nain veseli i zadovoljni.

    A bio jednom jedan starac koga su svi zvali Krible Krable, jer tako mu je i bilo ime. On je uvijek htio da iz svega izvue ono najbolje, a kada to nije mogao, on se laao neke arolije.

  • Tako je jednog dana sjedio za stolom i kroz svoje povealo posmatrao kap vode uzetu iz lokve u jarku. Nevjerovatno! ta sve u toj kapljici vode nije gmizalo i puzalo. Hiljade nekih ivotinjica je skakalo i skakutalo, razdiralo i deralo jedno drugo.

    Pa to je jezivo! uasnuo se Krible Krable. Zar oni ne bi mogli da ive u miru i prijateljstvu i da svak za sebe odgovara?!

    Razmiljao je starac i razmiljao, ali nita nije mogao da smisli, pa je odluio da se prihvati arolije.

    Moram ih obojiti da se bolje vide! odluio je starac i toj kapljici dodao kao neku kapljicu vina, ali to nije bilo vino nego ona od dva ilinga najfinija vrsta vjetije krvi. I sve one udne ivotinjice najednom postadoe sasvim ruiaste. Sada je to sve izgledalo kao neki grad pun golih divljaka.

    ta je to? pitao ga je jedan drugi stari arobnjak, koji nije imao imena i upravo time se razlikovao od drugih.

    Ako pogodi ta je, poklanjam ti ga! odgovorio je Krible Krable. Ali to nije lako pogoditi ako ne zna o emu se radi!

    Kad bezimeni arobnjak pogleda kroz povealo, uini mu se da zaista vidi itav grad u kojem bezglavo jure goli ljudi! Uas jedan! Ali je jo stranije bilo gledati kako ti ljudi jedan drugog udaraju i guraju, kako se grizu i upaju. Onaj to je bio gore, uas se nae dolje, a onaj to je bio dolje, opet se nae gore. Pogledaj! Pogledaj! Njegove noge su due od mojih! ap! I vie ih nema. Evo jednoga to za uhom ima neku kvricu. Ona je mala, ali ga boli. Pa neka ga onda jo vie boli! I oni ga tuku, oni ga trgaju i najzad ga poderu, a sve zbog te kvrice. Tamo opet sjedi neki ovjek, sjedi tiho i povueno kao neka nevina djevojka, on eli samo mira i spokojstva. Ali ne! I njega poee da vuku i najzad ga progutae.

    Izvanredno zanimljivo! ree bezimeni arobnjak. A ta misli ta je to? pitao ga je Krible Krable. Moe li se

    dosjetiti? Pa jasno! odgovorio je bezimeni. To je Kopenhagen ili neki

    drugi velegrad, svi su oni slini. Velegrad, velegrad! Pa to je eto ta vodurina iz jarka! rekao je Krible Krable. SLAVUJ Kao to je poznato, u Kini je car Kinez, a i svi koji ga okruuju

    takoe su Kinezi. Dogaaj o kojem emo ovdje priati odigrao se prije mnogo mnogo godina, i to je razlog zato ovu priu treba uti prije nego to je zaborav prekrije.

    Dvor kineskog cara je bio najljepi na svijetu, sav je bio sazdan od najljepeg i najdragocjenijeg porculana, ali tako krhkog i osjetljivog na

  • dodir da se na njega moralo dobro paziti. U carevom vrtu je raslo najneobinije cvijee. Najljepi cvjetovi su

    imali srebrne zvonie koji su stalno zveckali i niko nije mogao proi a da ih ne zapazi.

    Da, sve je u tom carskom vrtu bilo vjeto i promiljeno ureeno, a sam vrt se pruao tako daleko da mu ni sam vrtlar nije znao kraja. Kad bi se tim vrtom polo dalje, nailazilo se na divnu umu sa visokim drveem i dubokim jezerima. A uma se sputala sve do dubokog sinjeg mora, tako da su brodovi mogli dojedriti pod samo umsko granje gdje se ugnijezdio jedan slavuj. Taj slavuj je tako divno pjevao da je i jedan siromani ribar, uvijek zauzet svojim tekim poslom, zaboravljao na svoju mreu i predavao se uivanju u toj nonoj slavujevoj pjesmi.

    Boe, kakve li miline! govorio je ribar. Ali posao je gonio ribara i on je morao ostaviti slavuja.

    Meutim, ve sljedee noi opet bi ga u poslu prekinula slavujeva pjesma i ribar bi se opet divio: Boe, kakve li miline!

    Sa svih strana svijeta dolazili su putnici u carev grad i divili se i gradu, i dvoru i vrtu, ali im bi uli slavuja, oni bi u jedan glas ponavljali:

    Slavujeva pjesma je ipak ljepa od svega! Vrativi se svojim kuama, ti putnici su priali o svemu to su

    vidjeli. Uenjaci su napisali mnogo knjiga o carevom gradu, o dvoru i vrtu, ali niko nije zaboravljao slavuja. Njega su najvie hvalili. A pjesnici su pisali svoje najljepe stihove o tom slavuju i umi kraj dubokog mora.

    Te knjige i pjesme ile su irom svijeta pa su tako i do cara dole. On je sjedio na svom zlatnom prijestolu, itao i itao i stalno klimao glavom. Bio je zadovoljan tim opisima njegove prijestonice, dvora i vrta. A kad je proitao i ono: "Ali ipak ljepi od svega su slavuj i njegova pjesma", car se zaudio:

    Kako? Slavuj? Ja ne znam ni da postoji takva ptica! I to u mom carstvu, u mom vrtu! Zar da to saznam iz knjiga?!

    I on pozva nadzornika dvora. A taj nadzornik je bio tako nadmen da mlaima od sebe, ako bi se neko usudio da ga neto upita, uopte nije odgovarao, nego bi samo izustio ono svoje besmisleno "pi!"

    Saznao sam da se ovdje kod nas nalazi neka udna ptica to se zove slavuj ree car nadzorniku dvora. Kau da je upravo ona ono to je najljepe u mom carstvu. Zato mi to nikada niko nije rekao?

    Pa ni ja do sada nisam za nju uo! odgovori nadzornik dvora. Nikada se ona jo nije pojavila na dvoru.

    Hou jo veeras da doe ovamo i da mi pjeva! naredio je car. itav svijet zna ta imamo, samo ja ne znam!

    Pa za tu pticu ni ja nisam uo! izvinjavao se nadzornik. Ali u je traiti, i ja u je nai!

    Ali gdje da je nae?

  • Trao je nadzornik dvora po stepenicama gore dolje, trao, trao po dvoranama i hodnicima, ali koga god je pitao, svak je odgovarao da nikada nije ni uo za nekakvog slavuja.

    Najzad se nadzornik dvora vratio da kae caru da su to vjerovatno samo izmiljotine onih to piu knjige:

    Vae carsko velianstvo ne bi trebalo da vjeruje u to to se pie po knjigama. Sve su to izmiljotine i arolije...

    Ali ga je car prekinuo: Da, ali knjigu u kojoj sam itao o slavuju poslao mi je sam

    japanski car i ona ne moe biti neistinita. Hou da ujem slavuja! I hou da mi veeras ovdje pjeva! On je u mojoj najveoj milosti! Ako mi veeras slavuj ne bude ovdje, svi dvorani e dobiti batine po trbuhu, i to poslije veere!

    Tsig-pe! naklonio se nadzornik, pa se opet ustrao po stepenicama, po dvoranama i hodnicima. Za njim je trala polovina dvorana, jer niko nije htio da bude bijen po trbuhu. Svi su se raspitivali za tog znamenitog slavuja, za koga je znao itav svijet, samo ne carev dvor.

    Najzad su u kuhinji naili na jednu sirotu djevojicu koja im je odgovorila:

    Boe! Pitate za slavuja?! Kako ga ne bih znala! Kako samo lijepo pjeva! Svako vee ja sa stola nosim poneto ostataka kui, bolesnoj majci, tamo dolje kod morske obale, pa kad se vraam, onako umorna, zastanem u umi da se odmorim i tada sluam slavujevu pjesmu. Kad sluam to njegovo biglisanje, suze mi teku niz lice i ini mi se da me majka ljubi...

    Sluaj ti, mala kuharice! ree joj nadzornik dvora. Ja u ti osigurati stalno zaposlenje u kuhinji i dobie dozvolu da gleda cara kad jede ako nas odvede tamo gdje taj slavuj pjeva. Jer, car je naredio da mu jo veeras tog slavuja dovedemo!

    I tako oni krenue u umu gdje je slavuj pjevao. Pola je s njima i polovina dvorskog osoblja. I dok su tako ili, najednom negdje krava muknu.

    Oh, oh, evo ga! uzviknuo je neki dvorjanin. Kolika je to snaga kod tog malog ivineta! A siguran sam da sam ga negdje i ranije uo!

    Ne, to je krava muknula! objasnila mu je mala kuharica. Daleko smo mi jo od pravog mjesta. Onda se iznenada zaulo ablje kreketanje.

    Divno! sada je uzviknuo kineski dvorski svetenik. ujem ga! Breca kao malo crkveno zvono!

    Ma nije, to su abe! i njemu je objasnila mala kuharica i dodala: Ali ja mislim da emo skoro i slavuja uti.

    I, zaista, sada se oglasio slavuj. To je on! uzviknula je djevojica. ujete li ga? Eno ga! i

  • pokaza rukom na malu sivu ptiicu u granju. Je li mogue?! zaudio se nadzornik dvora. Nikada ne bih

    pomislio da je takav! Kako je neugledan! Sigurno je i boju izgubio kada je ugledao pred sobom ovoliki otmjeni svijet!

    Slavujiu! veselo mu je doviknula mala kuharica. Na milostivi car eli da mu pjeva!

    Vrlo rado! odgovorio je slavuj i poeo tako pjevati da ga je bilo milina sluati.

    Kao da stakleni zvonii zvone! ree nadzornik dvora. Pogledaj samo kako mu se grlace napree. Zaista je udno da ga prije nismo uli. Veliki uspjeh e imati na dvoru!

    Hoe li car da mu jo pjevam? pitao je slavuj mislei da je i car meu njima.

    Divni moj slavujiu! obrati mu se nadzornik dvora. Osobito me raduje to imam ast da Vas pozovem na veeranju dvorsku sveanost gdje ete vi svojom arobnom pjesmom oarati Njegovo carsko velianstvo!

    Ali moja pjesma u zelenilu najbolje zvui odgovorio je slavuj. Ali kad je uo da car tako eli, on je ipak rado pristao da poe u dvor.

    Carski dvor je blistao. Porculanski zidovi i tavanice su bili osvijetljeni hiljadama svjetiljki. Hodnike je ukraavalo najljepe cvijee koje je zveckalo kao srebrni zvonii. Svuda je vladala uurbanost, glasovi su se preplitali i zvonii tako zvonili da su se rijei potpuno gubile.

    Usred velike dvorane u kojoj je sjedio car za slavuja je bila postavljena zlatna pritka. itav dvor je bio na okupu, a i mala djevojica je sada stajala pored vrata, jer je ve dobila zvanje prave dvorske kuharice. Svi su bili sveano odjeveni i svi su gledali u malu sivu pticu kojoj je car blagonaklono klimao glavom.

    Sada slavuj poe da izvodi svoje melodije, ali tako milozvuno da su caru suze udarile na oi i potekle niz lice. A kada je slavuj zapjevao svoju sljedeu pjesmu, sva srca se rastopie od miline.

    Car je bio toliko oduevljen da je naredio da se slavuju objesi oko vrata zlatna carska papuica. Zahvaljujui se na toj carskoj milosti, slavuj je rekao:

    Vidio sam suze u carevim oima, i to je ve za mene bila najvea nagrada! Carske suze imaju udotvornu mo. Previnji mi je svjedok koliko sam sretan! i ponovo zapjeva svojim zvonkim i umilnim glasom.

    Eto, to je najbolji nain da se dopadne i umili! zagunae prisutne dame, pa napunie usta vodom da bi i one zabiglisale ako bi ih neko oslovio. Sve su ve zamiljale da su i one slavuji. ak i lakeji i sobarice izraavali su svoje zadovoljstvo, a to je ve mnogo znailo, jer njih je uvijek bilo najtee zadovoljiti.

  • Da, slavuj se zaista proslavio, sva srca je osvojio! Sada je slavuj ostao na dvoru, dobio je svoj vlastiti kavez i slobodu

    da dvaput eta danju i jednom nou. Za pratnju je dobio dvanaest sluga i svaki od njih je drao po jednu svilenu vrpcu zavezanu za slavujevu nogu. Ali takva sloboda za slavuja nije bila nikakvo zadovoljstvo.

    itav grad je ve govorio o slavnoj ptici i kada bi se dva graanina sreli pa jedan tek zaustio "Sla ...", drugi bi ve nastavio: "vuj", i obojica bi uzdahnula i razumjela sve ostalo. ak je jedanaestero piljarske djece dobilo ime po slavnoj ptici, iako nijedno od njih nije moglo ni da pjevne.

    Jednog dana stie caru paket s natpisom: "Slavuj". Evo nam nove knjige o naoj slavnoj ptici! rekao je car. Ali to nije bila knjiga, nego kutijasta umjetnika naprava vjetaki

    slavuj, slian prirodnom slavuju, ali je on bio sav ukraen dijamantima, rubinima i safirima. Kad bi navili tu vjetaku pticu, ona je pjevala jedan od napjeva prirodnog slavuja, a rep joj se dizao i sputao i sav blistao od srebra i zlata. O vratu joj je visila mala traka sa natpisom: "Slavuj japanskog cara je pravo ubotvo prema slavuju kineskog cara!"

    Divno reeno! rekli su svi na dvoru, a ovjek koji je donio tu vjetaku pticu dobio je zvanje "vrhovnog carskog pticonoe".

    A sada neka zajedno pjevaju! Ala e to biti duet! I pjevali su zajedno, ali nikako se nisu slagali. Prirodni slavuj je

    pjevao na svoj nain, a vjetaki je izvijao onako kako su se okretali zupanici njegovog malog stroja.

    To nije njegova greka branio ga je dvorski kapelnik. On se dri kolskog takta, dri se moje nauke.

    Sada je ve vjetaki slavuj pjevao sam i sa isto toliko uspjeha kao i prirodni, a uz to i ljepe je izgledao sav je blistao kao enska narukvica ili dragocjeni ukras na prsima.

    Trideset i tri puta je vjetaki slavuj otpjevao jednu te istu melodiju i nije se umorio. Svi bi ga rado i dalje sluali, ali car naredi da sada i prirodni slavuj zapjeva.

    Ali gdje je on? Niko nije primijetio kada je izletio kroz otvoreni prozor i odletio u svoj zeleni gaj.

    Kakav je to nain! naljutio se car. Sada i dvorani poee da grde slavuja i da ga nazivaju

    najnezahvalnijim stvorenjem. Ipak nam je ostala bolja ptica! tjeili su se dvorani i naredili da

    vjetaki slavuj ponovo zapjeva. Pjevao je on ve trideset i etvrti put, ali oni nikako nisu mogli da naue taj njegov teki napjev. A dvorski kapelnik je i dalje hvalio vjetakog slavuja i uvjeravao ih da je bolji od prirodnog, i to ne samo po svojoj spoljanosti i dijamantima nego i po svojim unutranjim osobinama:

    Eto, vidite, gospodo, a prije svih, na svijetli care! Sa prirodnim

  • slavujem nikada ne zna ta e zabiglisati, a kod vjetakog sve je unaprijed odreeno! Moe ga objasniti, moe rasklopiti i svakome pokazati kako mu valjii stoje i kako jedan drugog okreu ...

    Tako je! potvrdio je itav dvor. I dvorski kapelnik je dobio odobrenje da ve sljedee nedjelje narodu prikae tu vjetaku pticu.

    Neka i narod uje kako slavuj pjeva! rekao je car. Ljudi su sluali slavuja i svi su bili tako razdragani kao da su se na

    svoj kineski nain ajem opili. Svi su klicali "O!" i dizali prst "lizavac", koji mi zovemo kaiprst, i oduevljeno klimali zajapurenim glavama.

    Samo siromani ribari, koji su navikli da sluaju prirodnog slavuja, nisu bili oduevljeni i govorili su:

    Jest, lijepo zvui i slino je biglisanju, ali tu neto nije kako treba, a mi ni sami ne znamo ta!

    Tako je prirodni slavuj bio protjeran iz zemlje i kineskog carstva. Vjetaka ptica je dobila mjesto na svilenom jastuku pored same

    careve postelje. Oko nje su leali mnogobrojni pokloni od srebra i zlata koje je dobila od raznih potovalaca. A pored toga, ona je sada bila unaprijeena u zvanje "Vrhovne pjevaice uspavanki", u rangu broj jedan s lijeve strane, jer je car vie cijenio onu stranu gdje se nalazi srce, a srce je i u cara bilo s lijeve strane.

    Dvorski kapelnik je napisao itavih dvadeset i pet knjiga o vjetakoj ptici. To su bile debele i uene knjige sa mnotvom najteih kineskih rijei. I svi su tvrdili da su ih proitali i dobro razumjeli, inae bi ih smatrali glupacima i moglo se dogoditi da po trbuhu dobiju batine.

    Tako je protekla i itava godina. Car, dvorani i svi ostali Kinezi znali su ve napamet i najmanji zvuk vjetake ptice. Ve je i ulina djeurlija pjevala: "Ciju-ciju-ci kli-kli-ki!" Pa i sam car je ve poeo to isto pjevuckati. Boe, kakve li miline!

    Ali jedne veeri dok je vjetaka ptica pjevala a car uivao u svojoj postelji, najednom je u ptici neto kripnulo, a onda zazvrjalo "zrz-zrz"... Svi tokii su se odvili i pjevanje je prestalo.

    Car je odmah skoio iz postelje i pozvao svog ljekara. Ali ta je tu mogao ljekar?! Onda je pozvao asovniara. Poslije dugog gunanja i kuckanja, asovniar je nekako stavio pticu u pogon, ali je upozorio da je ubudue treba tedjeti, jer su joj se ve zupci izlizali, a novi se ne mogu napraviti.

    Nastala je velika alost. Vjetaka ptica odsada se mogla samo jednom godinje navijati, pa i tada se moralo dobro paziti. Tom prilikom kapelnik je odrao govor pun kienih rijei kojima je uvjeravao sve prisutne da e sve biti dobro kao to je i bilo.

    Tako je prolo jo itavih pet godina. I tada je najednom itavom zemljom zavladala tuga smrtno se razbolio njihov voljeni car. Ve je bio izabran i novi car, a narod je jo stajao na ulicama i pitao nadzornika

  • dvora kako je zdravlje starog cara. Pi! odgovorio bi on i odmahnuo glavom. Hladan i blijed, car je leao u svojoj velikoj i raskonoj postelji. Svi

    dvorani su mislili da je on ve mrtav i urili su da se poklone novom caru. Carski sobari su trali da porazgovaraju o tom dogaaju, a dvorkinje su se skupljale na oljicu kafe. Po svim dvoranama i hodnicima prostrti su mekani ilimi da se ne uju koraci, pa je svuda vladala mrtva tiina.

    Ali car je jo bio iv, leao je ukoen i blijed u svojoj raskonoj postelji oko koje su visile dugake barunaste zavjese sa tekim zlatnim kiankama. Iznad njegove postelje je bio otvoren prozor i kroz njega je mjesec bacao svoju svjetlost na cara i vjetaku pticu.

    Jadni car jedva je ve disao. inilo mu se kao da mu neto pritie grudi. Kad je otvorio oi, vidio je da mu to na grudima sjedi smrt. Njegovu zlatnu krunu stavila je sebi na glavu. U jednoj ruci je drala njegovu zlatnu sablju a u drugoj dragocjenu carsku zastavu. Iz nabora dugakih barunastih zavjesa oko postelje pojavljivale su se neke udnovate glave, neke rune i strane, a neke opet blage i prijatne. Bila su to careva dobra i zla djela koja su ga gledala sada kada mu je smrt srce stezala.

    Sjea li se onoga? A sjea se ovoga? pitala je jedna glava za drugom i nabrajale toliko toga da su mu itavo elo prekrile krupne grake znoja.

    Ovako neto nikada nisam mogao ni zamisliti! prostenjao je car, a onda je povikao: Muziku! Muziku! Udarajte u veliki kineski bubanj da ne ujem ta mi ovi ovdje govore!

    Ali privienja su govorila dalje, a smrt je na kineski nain, klimanjem glave, odobravala njihove optube.

    Muziku, muziku! vapio je car. Ti mi bar zapjevaj, zlatna ptico! Zapjevaj! Dao sam ti zlata i dragulja, lino sam ti objesio zlatnu papuicu oko vrata, hajde zapjevaj, pjevaj!

    Vikao je car, a ptica ni glasa da pusti. Nikoga nije bilo ko bi je navio, a bez toga ona nije mogla pjevati.

    Car je vapio, a smrt ga je samo hladno gledala svojim praznim onim dupljama.

    Car je nemono vapio, a okolo je vladala stravina tiina. Najednom se pored samog prozora zaula divna pjesma. To je na

    grani zapjevao prirodni slavuj. On je saznao da je car u nevolji i doletio je da ga pjesmom utjei i

    nadom osnai. I dok je on tako pjevao, privienja su postajala sve bljea i bljea, a u oslabljenom carevom tijelu krv je kolala sve bre i bre. I sama smrt je bila oarana tom pjesmom i molila je slavuja:

    Pjevaj, slavujiu! Pjevaj jo, jo! Pjevau ako e mi dati tu zlatnu sablju, ako e mi dati tu

  • raskonu zastavu i tu carsku krunu! I smrt mu je za svaku pjesmu davala po jednu dragocjenost. A slavuj

    je pjevao o tihom groblju gdje rastu i ire svoj miris jorgovan i bijele rue i gdje je zelena trava natopljena suzama ivih. Tada i samu smrt najednom obuze enja za svojim vrtom i tihim boravitem i ona kroz prozor ieze poput hladne i bjeliaste magle.

    Hvala ti, hvala, nebeska ptiice! zahvaljivao se car slavuju. Sjeam se ja tebe. Protjerao sam te iz svoje zemlje i svog carstva, a ti si ipak svojom pjesmom otjerala privienja od moje postelje! Smrt si mi sa grudi otjerala! Kako da te nagradim?

    Pa ve si me nagradio! odgovorio je slavuj. Vidio sam suze u tvojim oima kad sam ti prvi put pjevao i to ja nikad neu zaboraviti! To su dragulji koji oplemenjuju pjevaevo srce. Ali sada spavaj, treba da se osvjei i ojaa. Spavaj, a ja u ti pjevati!

    I slavuj zapjeva, a car utonu u prijatan i okrepljujui san. A kada se car poslije tog prijatnog i okrepljujueg sna, zdrav i

    ojaao, probudio, vidio je da ga kroz prozor sunce grije svojim zracima i da u sobi nikoga od njegovih dvorana nema svi su mislili da je car ve mrtav. Ali slavuj je jo uvijek bio uz njega i jo uvijek mu je pjevao.

    Zauvijek mora kod mene ostati! rekao mu je car. I pjevae samo kad sam zaeli, a vjetaku pticu u u paramparad razbiti!

    Nemoj tako! ree slavuj. Ona je uinila to je mogla. Zadri je i dalje. Ja ne mogu na dvoru ivjeti. Ali mi dopusti da doem kad zaelim. Ja u uvee doletjeti na granu pred tvojim prozorom i pjevau ti da te razveselim i razonodim. Pjevau ti o sretnima i onima to pate. Pjevau ti o zlu i dobru to od tebe kriju! Ptica pjevica leti na sve strane, pa i do siromanih ribara, do seljakih koliba i do svih onih koji su daleko od tebe i tvoga dvora. Ja vie volim tvoje srce nego tvoju carsku krunu. Ali i kruna moe donijeti neko dobro. Dolaziu da ti pjevam, ali mi jedno mora obeati...

    Sve to hoe! doeka car stojei u svom carskom ruhu to ga je sam obukao i drei na srcu sablju od istoga zlata.

    Samo jedno te molim! A to je: nikome nemoj rei da ima pticu koja ti sve govori. Tada e sve biti jo bolje!

    To slavuj ree i nestade. Najzad, i dvorani dooe da vide svog mrtvog cara. Dooe i

    zapanjeni zastadoe. A car im samo ree: Dobro jutro. DIVLJI LABUDOVI Daleko, daleko, tamo kuda laste lete kad kod nas zima dolazi, ivio

  • je jedan kralj koji je imao jedanaest sinova i jednu ker, svoju Elizu. Jedanaestorica brae, jedanaest prineva, ili su u kolu sa zvijezdom na grudima i sabljom o bedru i dijamantnom pisaljkom pisali po zlatnoj tablici. Oni su tako dobro itali i tako dobro uili napamet da se odmah moglo vidjeti da su to prinevi. A njihova sestra Eliza sjedila je na klupici od samih ogledala i listala slikovnicu, vrijednu polovinu kraljevine.

    Djeca su ivjela sretno, ali, na alost, nijedna srea ne traje vjeno. Njihov otac, vladar itave zemlje, ostao je udovac, pa se ponovo

    oenio, ali sada kraljicom koja je bila zla i nije voljela njegovu osirotjelu djecu. Djeca su to osjetila ve prvog dana. Za vrijeme sveanosti u dvoru i djeca su se igrala "gostiju", ali umjesto da opet dobiju kolaa ili peenih jabuka, kojih je bilo napretek, maeha im je dala samo tanjir pijeska i rekla da zamisle to to bi eljeli da jedu.

    Samo nedjelju dana kasnije, ona je malu Elizu smjestila kod neke seljake porodice. A nije potrajalo dugo, ona je i jadne prineve omrazila kralju tako da ih je on potpuno zanemario.

    Idite u svijet i sami se brinite o sebi! rekla im je pakosna kraljica. Letite svijetom kao bezglasne ptice!

    Ali ona im ipak nije mogla toliko napakostiti koliko je eljela. Prinevi su se pretvorili u jedanaest krasnih divljih labudova. S nekim udnim krikom oni su izletjeli kroz prozore dvora i preko parka odletjeli prema umi.

    Bilo je jo rano jutro kada su doletjeli do seljake kue u kojoj je jo spavala njihova sestra Eliza. Kruili su nad tom kuom, izvijali vratovima i udarali krilima, ali ih niko nije vidio ni uo. A oni su morali da lete dalje, u daleki bijeli svijet, pa su se vinuli jo vie i najzad stigli u jednu veliku mranu umu, koja se pruala sve do morske obale.

    A sirota Eliza je svoje dane provodila u seljakoj sobi i igrala se jednim zelenim listom, jer sada nije imala drugih igraaka. Ona je probila jednu rupicu na listu i kroz nju gledala sunce. Tada joj se inilo da jasno vidi oi svoje brae, a svaki sunev zrak koji bi osjetila na licu, podsjetio bi je na njihove poljupce.

    I tako su prolazili njeni jednoliki dani, jedan kao i drugi. Kad bi duvao vjetar kroz ruine grane pred kuom, aptao je

    ruama: Zar ima neko ljepi od vas? A rue su tresle glavicama i odgovarale: Eliza je ljepa od nas! A kad bi stara seljanka nedjeljom sjedila pred kuom i itala, vjetar

    bi okretao listove njene knjige i govorio knjizi: Ima li neko plemenitiji od tebe? Eliza! kratko bi odgovorila knjiga. I zaista, to to su odgovarale rue i knjiga u rukama seljanke, bila je

  • iva istina. Kada se Elizi ispunilo petnaest godina, ona se vratila kui, ali kada

    je kraljica vidjela kakva je to sada ljepotica, u njoj su planuli bijes i mrnja. Ona bi odmah i nju pretvorila u divlju labudicu, ali nije jo smjela, jer je kralj htio da je vidi.

    Zato je kraljica ve u rano jutro pola u svoje mramorno kupatilo, koje je bilo ukraeno mekim jastucima i skupocjenim ilimima. Uzela je tri abe, poljubila ih i prvoj od njih rekla:

    Kad Eliza doe da se kupa, sjedi joj na glavu da bude lijena kao ti!

    Drugoj abi ree: Skoi joj na elo da bude runa kao ti! Onda je ni njen otac nee

    poznati! A treoj abi ona apnu: Lezi joj na srce da se zloba u nju useli, pa nek se zbog nje itav

    ivot pati! Tako ona naredi abama, pusti ih u bistru vodu i voda se odmah

    pretvori u zelenkastu tekuinu. Zatim kraljica pozva Elizu, svue je i naredi joj da ue u vodu. im se Eliza spusti u vodu, prva aba joj se uvue u kosu, druga joj sjede na elo, a trea lee na grudi. Ali na Elizu to nita nije djelovalo. im je Eliza izala iz kade, na vodi su se pojavila tri crvena makova cvijeta. Da abe nisu bile otrovne i da ih svojim poljupcima nije zaarala opaka vjetica, one bi se pretvorile u rumene rue. Ali i ovako, one su se pretvorile u makove cvjetove ve samo od toga to su se dotakle ljupke Elizine glave i njenog plemenitog srca. Ona je bila i suvie plemenita i edna da bi vjetiine arolije mogle toliko na nju djelovati.

    Kada je to vidjela pakosna kraljica, ona je tako namaza orahovim uljem da je postala gotovo sasvim crna, lice joj premaza nekom smrdljivom mau, a kosu joj zamrsi i zaplete. Sada je ve bilo nemogue prepoznati ljepoticu Elizu.

    Kad ju je otac vidio takvu, on se uasno preplaio i rekao je da to nije njegova kerka. Niko nije mogao da je prepozna osim njihovog starog psa i lastavice, ali to su bile samo jadne ivotinje koje niko nita nije pitao.

    Tuna Eliza je poela da plae, mislila je na svoju brau koji su bili negdje u dalekoj divljini. Tako tuna, ona se iskrala iz oevog dvora i, preko njiva i bara, uputila se u veliku umu. Ona jo nije znala kuda e, ali je osjeala nesavladivu tugu za svojom braom koja su bila otjerana od kue kao i ona sama, pa najzad odlui da ih trai.

    Tumarajui tako, u kasno predveerje se nala u nekoj umi. Ve je bila daleko od svih puteva i staza i sada joj nije preostalo drugo nego da u umi saeka svitanje. Legla je na meku mahovinu a glavu naslonila na

  • stari panj. Svuda je vladala tiina, vazduh je bio blag, a oko nje, po travi i mahovini, kao stotine zelenih vatrica, svjetlucale su stotine svitaca. A kad bi rukom dotakla neku granu, s nje bi svici posuli kao zvjezdana kia.

    itavu no je sanjala svoju brau. Opet su se igrali kao djeca, dijamantnom pisaljkom su pisali po zlatnoj tablici i listali onu divnu slikovnicu to je vrijedila pola kraljevine. Ali nisu vie pisali samo crtice i kruie, nego su pisali o smjelim podvizima i svemu to su doivjeli i iskusili. A u njihovoj slikovnici sve je oivjelo ptice su pjevale, ljudi su izlazili iz nje i razgovarali sa Elizom i njenom braom, a kada bi Eliza okrenula list, oni bi opet uskoili u slikovnicu da bi odrali red i poredak.

    Kad se Eliza probudila, sunce je ve bilo visoko na nebu. Dodue, ona sunce nije mogla vidjeti, jer su ga skrivale guste grane visokog drvea, ali je vidjela kako se u umskoj tami njegove zrake njiu kao lelujavo zlatno cvijee.

    Svuda se osjeao miris zelenog rastinja, a ptice su veselo leprale oko nje i samo to joj nisu sjedale na ramena. Sa svih strana se uo ubor vode u njenoj okolini je bilo mnogo velikih izvora i potoci te vode su tekli u oblinje jezero sa divnim pjeskovitim dnom. Svuda oko nje je bilo bunje, ali su u tom bunju na jednom mjestu jeleni napravili prolaz i Eliza je kroz njega otila na jezero. A povrina jezera je bila tako bistra i zrcalno glatka da se moglo pomisliti da je to na njoj naslikana okolina jezera. Na vodi se jasno ogledao svaki list, bio on na suncu ili u sjeni.

    Kada je Eliza ugledala svoje lice u tom vodenom ogledalu, ona se uplaila. Bilo je garavo i runo. Ali im je pokvasila svoju malu ruku i obrisala oi i elo, opet je zasjalo njeno ljupko lice. Tada ona zbaci sa sebe odjeu i zagazi u svjeu vodu.

    Iz vode je izila ljepotica da joj nije bilo ravne meu princezama itavog svijeta.

    Kada se obukla i svoje duge kose splela u pletenice, pola je prema uboreem izvoru, napila se vode i krenula dalje kroz umu ne znajui ni sama kuda zapravo ide. Razmiljala je o svojoj brai. Muila je njihova teka sudbina, ali ipak se nadala neemu dobrom. Idui tako, naila je na divlju jabuku ije su se grane savijale od zrelih plodova. Tu je Eliza ruala, a zatim je pritkama poduprla rodne grane da se ne lome i uputila se u najmraniji dio ume. U umi je bilo tako tiho da je jasno ula ne samo svaki svoj korak nego i svaki um lista na koji bi nagazila. Nigdje nije bilo ni ptice ni zraka sunca. Visoka kronjasta stabla stajala su tako gusto da joj se inilo da je okruena ogromnim plotom. Tu je vladala takva samoa kakvu nikada ranije nije doivjela.

    Spustila se tamna, pretamna no. Nigdje ni jednog jedinog svica da bljesne iz mahovine. Ve sasvim umorna, ona je legla da spava. A kad se ujutro probudila i krenula dalje, neoekivano je srela neku staricu sa kotaricom jagoda. Starica joj je dala nekoliko jagoda i Eliza je upita je

  • li moda negdje u umi vidjela jedanaest prineva pretvorenih u konje. Nisam odgovorila je starica, Ali sam juer vidjela jedanaest

    divljih labudova sa zlatnim krunama na glavi kako sve jedan za drugim plivaju niz rijeku.

    I starica povede Elizu do oblinje strmine ispod koje je vijugala ta rijeka. Drvee du obale prualo je svoje grane preko rijeke, a grane izvaljenih stabala su nad rijekom stvarale zeleni svod.

    Oprostivi se sa staricom, Eliza je krenula niz rijeku i najzad stigla na morsku obalu.

    Pred njom se sada prualo divno more u svoj svojoj ljepoti. Ali nigdje nije bilo ni jedne jedine lae, pa ni amca, kojim bi mogla nastaviti put. Posmatrala je bezbrojne kamenie oko sebe koje je voda zaoblila i uglaala. I staklo, i gvoe i svaki kamen, sve je voda oprala i oblikovala, iako je bila mnogo meka od njenih njenih ruku.

    Gledala je to sve oko sebe i razmiljala: "Kako je voda neumorna u svom poslovanju. Kako ona sve umeka i

    uglaa! Hvala vam na toj pouci, bistri i brzohodi talasi! Vi ete i mene spojiti s mojom braom, to mi srce moje govori!"

    Idui tako po alu, najednom ugleda pred sobom bijelu traku od labuih pera. Bilo ih je jedanaest, i ona ih skupi u buketi. Na tom bijelom buketiu su jo blistale bistre kapljice. Ko bi mogao znati da li su to bile suze ili kapljice rose?! Na obali nije bilo nikoga, ali Eliza nije osjeala usamljenost, jer je pred njom bilo to vjeito ivo more, na njemu se za nekoliko asova dogodi vie promjena nego na jezeru za godinu dana! Na nebu se pojavi crni oblak, i more pocrni! Vjetar dune, valovi se diu i pjenua se itavo more! Vjetar utihne, nebo se zarumeni i more se pretvori u ruinu laticu! More je as zeleno, as bijelo. I ma kako bilo mirno, ono se uvijek pomalo leluja, voda se die i sputa kao grudi usnulog dojeneta.

    Upravo kada je ve sunce zalazilo, Eliza ugleda onih jedanaest bijelih labudova sa zlatnim krunama na glavi kako se sputaju na zemlju. Letjeli su jedan za drugim i izgledali kao neka dugaka bijela traka. Eliza se brzo pope na oblinji breuljak i tek to se sakri u grmlje, labudovi se poee sputati razmahujui svojim velikim bijelim krilima.

    Kada sunce utonu u vodu, sa labudova spade perje i sada se pred njom pojavi jedanaest prineva, jedanaestoro njene brae. Eliza kriknu od radosti. Iako su se mnogo promijenili, ona je odmah itavim svojim biem osjetila da su to njena braa, i ona im potra u zagrljaj zovui ih poimenice. Vidjevi da je to njihova sestra, braa se silno obradovae. Postala je prava ljepotica! Smijali su se i plakali dok su priali jedno drugom ta su sve preivjeli. Sada su svi shvatili koliko je njihova maeha zla i opaka ena.

    Mi letimo kao labudovi dok je sunce na nebu objanjavao joj je

  • najstariji brat. A kad sunce zae, mi opet dobijamo ljudski oblik. Zato moramo paziti da pri zalasku sunca stignemo na kopno, jer ako bismo se tada zatekli u visinama, ovako pretvoreni u ljude, pali bismo i tako stradali. Mi ne ivimo ovdje, nego tamo s one strane mora. Tamo je isto, ovako lijepa zemlja, samo izmeu njih nema nijednog ostrva gdje bismo mogli da prenoimo na naem dugom putu. Ima samo jedna usamljena stijena nasred mora, ali ona je tako malena da na nju moemo stati samo ako stojimo jedan uz drugoga. Kada je more nemirno, voda tako prti iznad nas da se jedva drimo na stijeni. Ali dobro je ipak to postoji bar ta stijena, jer na njoj prenoimo u ljudskom obliku. Da nije te stijene, ne bismo mogli dolaziti u na zaviaj, jer za taj let su nam potrebna dva najdua dana u godini. A ovdje moem