Click here to load reader

BAJKE I PRIČE

  • View
    335

  • Download
    24

Embed Size (px)

DESCRIPTION

 

Text of BAJKE I PRIČE

  • 1

  • 2

    BRAA GRIMM

    BAJKE I PRIE

    S njemakoga preveo Josip Tabak

    Naslov izvornika:

    Brder Grimm:

    Kinder- und Hausmrchen

  • 3

    Sadraj

    SNJEGULJICA I SEDAM PATULJAKA IVICA I MARICA CVILIDRETA MATOVILKA CRVENKAPICA PEPELJUGA TRNORUICA JORINDA I JORINGEL SNJEGULJICA I RUICA UKLETI KRALJEVI KRALJEVNA GUARICA SEDAM JEDNIM UDARCEM TRI BRATA OD ZANATA ZLATNA PTICA ZLATNA GUSKA BREMENSKI GRADSKI SVIRAI VUK I JARII GUARICA NA STUDENCU ETIRI BRATA VRIJEDNA ZLATA NEBRIGA AROBNI STOLI SUPUTNICI PALI TRI UMSKA PATULJKA TRI PRELJE KRALJ KOSOBRAD POSTOLAR I PATULJCI NEBOJA NEOBINI PUTNICI AROBNA LOIKA MLINARSKI MOMI I MACA NAHOD-PTICA SIROMAH I BOGATA MAJSTOR ILKO MUDRA SELJANKA

  • 4

    DOKTOR SVEZNADAR SREKOVI NALA VREA ZAKRPU IMA JO TAKVIH Tuma manje poznatih rijei Pria o brai Grimm Vaniji podaci iz ivota i rada brae Grimm Pria o prevoditelju Prevoditeljeva biljeka

  • 5

    SNJEGULJICA

    I SEDAM PATULJAKA

    Bijae to jednom kad je zima upolovila, snjene pahuljice osipale s neba meke kao najljepe perje, a uz prozor, uokviren crnom ebanovinom, sjedila kraljica sa svojim ivenjem. I dok je tako ila, otvorila je naas prozor da pogleda kako vani snjei, pa se u nepanji iglom u prst ubola. Tri kapi krvi kapnue na snijeg na prozorskom podboju, a kraljica, kad ih vidje gdje se onako lijepo

    rumene na snjenoj bjelini, ree u sebi: Eh, da mi je imati kerkicu bijelu kao snijeg, obraza rumenih

    kao rua, a kose crne kao to je ovaj prozorski okvir od ebanovine, ba bih sretna bila!

    Ubrzo zatim rodi joj se kerkica, a kako bijae bijela kao snijeg, obraza rumenih kao rua i kose crne poput ebanovine, nazvae je Snjeguljicom. Ali gle nesree: kako se djevojica rodi, umrije majka, kraljica.

    Kralj one zemlje nakon godinu dana oeni se drugom enom, i ta onda postade kraljica. Bila je to ena veoma lijepa, ali ohola i nadmena: nije mogla ni zamisliti a kamoli podnijeti da je itko

    ljepotom natkrili. Imala je udesno ogledalo, odgovaralo ono na svako pitanje koje mu upravi. I kad bi stala preda nj, pitala ga kraljica ogledajui se u njemu:

    Ogledalce, kai meni: ponajljepa u svoj zemlji, izme mnogih ljepotica, koja li je krasotica?

    A na to joj ogledalo odgovaralo:

    Izme mnogih ljepotica najvea si krasotica.

    I bila je kraljica nadasve zadovoljna dok je to sluala, ta znala je ona da ogledalo istinu govori.

    Snjeguljica pak rasla i stasala, i bivala sve ljepa, iz dana u dan.

  • 6

    Kad je navrila sedam godina, prometnula se u ljepotu to je sjala kao vedar dan na nebu, bila ona ljepa i od same kraljice, svoje maehe. I kad je kraljica opet upitala ogledalo:

    Ogledalce, kai meni: ponajljepa u svoj zemlji, izme mnogih ljepotica, koja li je krasotica?

    Ono joj odgovori:

    Kraljica si, krasotica,

    al je ljepa Snjeguljica.

    Prepala se kraljica kad je to ula: sva je poutjela od muke i pozelenjela od zavisti. Od tog asa bijes u njoj previrao, pa kad bi samo vidjela Snjeguljicu, utroba se u noj prevrtala: toliko je mrzila

    djevojicu. Nadutost, zavist i povrijeena tatina neprestano rasla u njezinu srcu i naposljetku ju toliko presvojila te nije od nje ni danju

    ni nou imala mira ni poinka. Na kraju, ne mogavi vie izdrati, zovnu jednoga izmeu

    svojih lovaca te mu ree: Vodi tu malu u umu, da je moje oi vie ne vide! Ubij je

    ondje i donesi mi u dokaz njezinu jetru i plua! Lovac poslua te odvede djevojicu u umu. Ali kad je onamo doao i potegao lovaki no da izvri okrutnu zapovijed i da Snjeguljici probode neduno srce, djevojica briznu u pla i zajada, molei lovca:

    Ah, smiluj mi se, dragi love, i potedi mi ivot! Obeavam da u ostati u umi, u divljini, i nikad se neu vratiti na dvore.

    Bila je tako lijepa u svome jadu, te se lovcu saalila onako uplakana.

    Neka ti bude: bjei onda, jadno dijete! smilova se on. A u sebi nadoveza: Ta ionako e te ubrzo razderati umske zvijeri. Ipak se osjeao kao da mu je velik teret pao sa srca to djevojicu nije morao ubiti. Kako je ba dotrala mlada divlja svinja, a on imao kraljici donijeti dokaz, zakla dolutalog vepria, izvadi mu jetru i plua, i to onda odnese na dvore i dade kraljici. Ona naredi kuharu da ih skuha u soli, i zla ena potom sve pojede, uvjerena da se tako rijeila Snjeguljice.

  • 7

    Kad je djevojica ostala u golemoj umi, sama i naputena, stijesni joj se oko srca. Zapala je u strah, plaio ju svaki uanj, i samo je gledala u lie na drveu, ne znajui to bi. Udari jadna u trk: trala je po otrom kamenju i po trnju, a umske zvijeri gledale je kako bjei i skakale oko nje, ali joj nita ne uinie. Bjeala je tako sve dok su je noge nosile, a ve se i veer bliila. Onda ugleda kuicu, malu majunu, te ue da ondje poine.

    U kuici bilo sve maleno, ali tako ubavo i isto, milina ti pogledati. Na sredini stajao stol pokriven bijelim stolnjakom, na

    stolu sedam tanjuria i sedam vria, uza svaki tanjuri poloena mala lica, viljuka i no. Uza zid poredano sedam posteljica, sve jedna do druge, a na njima plahte bijele bjelcate.

    Kako bijae gladna i edna, Snjeguljica uze iz svakog tanjuria i pojede malko variva i kruha, te iz svakog vria gutnu malen gutljaj vina: nije htjela da sve uzme iz jednoga i da ga tako isprazni.

    Potom, umorna, htjede lei na koju od onih posteljica, ali ne nae prikladne za se: ova preuska, ona prekratka; istom sedma bijae joj kako valja, te u nju lee, izmoli molitvu i brzo u san utonu.

    Kad se sasvim umraalo, dooe gospodari one kuice bijahu to patuljci, njih sedmorica, to su u planini rude traili i kopali. Upalie oni svojih sedam malih svjetiljaka, pa kako rasvijetlie unutranjost svoje kuice, odmah opazie da je netko u njoj bio i naokolo vrljao, jer nisu nali onaj red kakav su na odlasku ostavili.

    Tko je sjedio na mome stoiu? ree prvi. Tko je jeo iz moga tanjuria? upita drugi. Tko je lomio od moga kruha? javi se trei. Tko je uzimao od moga variva? oglasi se etvrti. Tko je nabadao mojom viljukom? u udu e peti. Tko je rezao mojim noem? ljutnu se esti. Tko je pio iz mog vra? na kraju e sedmi. Obazre se nato prvi oko sebe, pa kad vidje da mu je postelja

    uleknuta i plahta na njoj zguvana, uzviknu: Tko se valjao po mojoj postelji? I ostali nato pogledae na onu stranu, prioe posteljama te e

    onda svi u jedan glas:

    I u mojoj je postelji netko leao. Uzvikali se patuljci, a sedmi, kad u svojoj postelji vidje

    Snjeguljicu kako spava, zovnu ostale. Pritrae oni te se snebie od

  • 8

    uda. Prinesoe svoje svjetiljice i zajedno osvijetlie Snjeguljicu. Boe mili, to li je lijepo ovo dijete! uskliknue slono. Toliko se zadivie i toliko ganue da je nisu htjeli probuditi

    nego je ostavie da spava. Sedmi je patuljak spavao kod svojih drugova, naizmjence, kod svakog pomalo, i tako im minu no.

    Kad je objutrilo, Snjeguljica se probudi: kad je vidjela sedam

    patuljaka, protrnula je od straha. Ali joj oni ljubazno zaeljee dobro jutro te je upitae kako se zove.

    Zovem se Snjeguljica odgovori ona. A kako si dola u nau kuu? pitali je patuljci dalje. Nato im ona pripovjedi kako ju je maeha htjela ubiti, kako ju

    je predala lovcu, da je u umi smakne, a on joj ivot potedio, i kako je onda cio dan bjeala dok naposljetku nije naila na kuicu.

    Bi li htjela ostati kod nas da nam kuu dri, da nam kuha, postelje redi, da nam pere, ije i plete, da u svemu odrava red i istou? predloie joj patuljci. Nita ti kod nas ne bi nedostajalo.

    Bih, bih, vrlo rado prihvati Snjeguljica. Dobro je, lijepo e ti kod nas biti pritvrdie patuljci. I ostade Snjeguljica kod njih. Lijepo im je kuu drala, sve

    radila i redila. Izjutra patuljci odlazili u brda da trae i kopaju rude i zlato, a vraali se uveer i nalazili veeru prireenu.

    Danju je djevojica ostajala sama, pa su je patuljci opominjali neka bude smotrena i neka se dobro u pamet uzme:

    uvaj se maehe, brzo e ona doznati da si ovdje, meu nama. Ne putaj nikoga unutra.

    Kraljica pak, uvjerena da je pojela Snjeguljiinu jetru i plua, miljae da je opet prva po ljepoti i da joj nema ravne u svoj kraljevini. Htjede da joj to ogledalo kae i potvrdi, pa stoga stade preda nj te ga upita:

    Ogledalce, kai meni: ponajljepa u svoj zemlji, izme mnogih ljepotica, koja li je krasotica?

    Ogledalo joj na to odgovori:

    Kraljica si, krasotica,

  • 9

    al je ljepa Snjeguljica preko sedam breuljaka, pokraj sedam patuljaka.

    Prestravi se kraljica, jer je znala da ogledalo istinu kazuje.

    Odmah je razabrala da ju je lovac obmanuo i da je Snjeguljica

    sveudilj na ivotu. Uze ona premiljati i smiljati kako bi Snjeguljicu otpremila sa svijeta: jer dok ne bude uvjerena da je

    najljepa u kraljevini, nee od zavisti imati mira ni poinka. Naposljetku smisli varku: premaza lice te se preodjenu u staru

    trgovkinju pokuarku. Nitko je takvu ne bi prepoznao. Tako preruena krenu preko sedam breuljaka da nae kuu sedam patuljaka. Kad doe do kue, pokuca na vrata i viknu:

    Evo lijepe robe na prodaju! Pogledajte, pogledajte! Snjeguljica pomoli glavu na prozor i pozdravi uljudno:

    Dobar dan, draga eno. A to to prodajete? Evo, svata lijepo, dobre robe odgovori lana pokuarka.

    Imam pojasa i vrpca u svim bojama. I nato odmah izvue pleten pojas od arene svile. Tu estitu enu mogu pustiti u kuu, pomisli Snjeguljica, pa

    odsunu vrata i kupi lijepi svileni pojas.

    Ba ti pristaje, dijete moje lukavo e stara. ekaj, ja u ti pojas namjestiti.

    Snjeguljica, nita ne posumnjavi, stade pred nju i pusti da je ona opae novim pojasom. Ali je stara bre-bolje uze pritezati i toliko je stegla da je Snjeguljica ostala bez daha i pala na tlo kao

    mrtva.

    Bila si dosad najljepa, ali vie nee! promrsi stara i odbrza odande.

    Uveer se sedam patuljaka vrati kui. Kakva li nemila iznenaenja kad ugledae svoju dragu Snjeguljicu gdje na tlu lei kao mrtva! Ne mie se, jadna, nema na njoj znaka ivota. Podigoe je i vidjee da je prejako stegnuta. Odmah prerezae pojas, a ona poe disati, i ivot se polako u nju vrati. Kad su od nje uli to se dogodilo, lijepo je upozorie:

    Ono ti nije bio nitko drugi doli tvoja opaka maeha. Dobro pazi: dok nas nema, nikoga ne putaj unutra! Kad je zla kraljica dola na dvore, pouri se pred ogledalo te ga

    upita:

  • 10

    Ogledalce, kai meni: ponajljepa u svoj zemlji, izme mnogih ljepotica, koja li je krasotica?

    A na to joj ogledalo odgovori:

    Kraljica si, krasotica,

    al je ljepa Snjeguljica preko sedam breuljaka, pokraj sedam patuljaka.

    uvi to, opaka kraljica uskipje od bijesa, jer je razabrala da je Snjeguljica oivjela.

    Ve u ja togod smisliti da je dokrajim jednom zauvijek, ree u sebi.

    I kako bijae iskusna u vjetijim umijeima, napravi ealj s otrovom. Premaza se zatim i preodjenu, preobrazi se u drugu staricu

    i takva krenu preko sedam breuljaka, kui sedam patuljaka. Kad stie, pokuca na vrata i viknu:

    Lijepe robe, dobre robe na prodaju! Snjeguljica pomoli glavu kroz prozor i ree: Idite dalje, ne smijem nikoga pustiti unutra. Ako ne smije nikoga pustiti, moe barem robu pogledati

    uporno e stara, te izvadi i pokaza otrovni ealj. Svidio se ealj djevojci, te ona, zaluena, naposlije otvori

    vrata. Poto se pogodie o kupnji, lukavo e stara: Hajde da te lijepo poeljam. Snjeguljica nije nita posumnjala: dopusti staroj da je poelja.

    Ali tek to je ealj proao kroz kosu, ispusti svoj otrov, a djevojka, obeznanjena, pade na tlo.

    Eto ti, gade! promrmlja opaka ena. Ode ti ljepota, gotovo je s tobom.

    I u tim rijeima pobrza odande. No, eto sree u nesrei: kad se ve primicala veer, patuljci se

    uskoro vratie kui. Kad ugledae Snjeguljicu kako na tlu lei kao mrtva, odmah pomislie na maehu ta njezini su prsti tu posrijedi. Potraie i naoe otrovni ealj, a kako ga izvadie iz kose, onog se trena Snjeguljica osvijesti, te im onda pripovjedi to je

  • 11

    i kako je bilo. Patuljci je opet opomenue da bude smotrena. Pamet u glavu, i ne otvaraj nikome! I ni od koga nita ne

    uzimaj!

    Kad se kraljica vratila na dvore, odmah se pouri da pita ogledalo:

    Ogledalce kai meni. ponajljepa u svoj zemlji, izme mnogih ljepotica, koja li je krasotica?

    A ogledalo joj odgovori:

    Kraljica si, krasotica,

    al je ljepa Snjeguljica preko sedam breuljaka, pokraj sedam patuljaka.

    uvi to ogledalo kazuje, kraljica se raesti sva se tresla od golemog bijesa.

    Snjeguljica mora umrijeti, sve ako me i ivota stajalo! zaprijeti opaka ena.

    I to rekavi, ode u tajnu sobicu u koju nitko nije ulazio niti je mogao ui, te ondje naini jabuku da bijae kao prava, ali veoma otrovna. Izvana jabuka bila lijepa, uta i crvena svakomu bi za njom zazubice rasle, ali tko bi u nju samo zagrizao, odmah bi mrtav

    pao na tlo. Poto je privela kraju svoju zlu rabotu i dovrila sve oko jabuke, zla kraljica premaza lice, odjenu se kao stara seljakinja te

    uze put pod noge preko sedam breuljaka, kui sedam patuljaka. Kad je stigla i na vrata pokucala, Snjeguljica pomoli glavu na

    prozor te joj ree: Ne smijem nikoga u kuu pustiti, zabranili mi patuljci. Ba teta doeka lana seljakinja. A htjela bih se

    rijeiti ovih jabuka: evo ti jedne, poklanjam ti je. Hvala neu otkloni Snjeguljica ne smijem nita uzeti. Moda se boji da je otrovna lukavo e stara. Evo u

    je prepoloviti: pola tebi, pola meni.

    I prepolovi jabuku te crvenu polu prui Snjeguljici, a zelenu sama zagrize. Jabuku je, naime, tako vjeto nainila da je samo

  • 12

    crvena pola bila otrovna.

    Snjeguljici oi ile za lijepom jabukom, pa kad je vidjela kako stara slasno zagriza i vae, ne mogae odoljeti: prui ona ruku te uze crvenu polovicu. Ali tek to je odgrizla zalogaj, srui se pade mrtva na tlo. Opaka kraljica oinu je stranim pogledom i zlobno se naceri.

    Eto ti, dobila si svoje, ljepotice bijela kao snijeg, rumena kao rua i crnokosa kao ebanovina! Ovaj put nee ti patuljci pomoi, ne mogu te u ivot dozvati!

    Tek to se vratila na dvore, odmah pohitje ogledalu da ga pita:

    Ogledalce, kai meni: ponajljepa u svoj zemlji, izme mnogih ljepotica, koja li je krasotica?

    A sada joj ogledalo napokon odgovori:

    Izme mnogih ljepotica najvea si krasotica.

    Opako joj i zavisti puno srce najposlije se smirilo koliko se ve zavidno srce moe smiriti.

    Kad su patuljci te veeri doli kui, naoe Snjeguljicu opruenu na tlu: lei ukoena, ne die i ne daje nikakva znaka ivota. Podigoe je i pregledae ne bi li nali togod otrovno; raskopae joj opleak, poeljae kosu, umie je vodom i vinom, ali sve zaludu: mrtva pa mrtva.

    Poloie je potom na odar, posjedae sva sedmorica oko nje te je uzee oplakivati: tri su je dana tako oplakivali. Doe onda vrijeme da je pokopaju, ali ona bijae tako svjea, tako lijepih i rumenih obraza kao da je jo iva, te oni rekoe:

    Ne moemo takvu ljupkost i ljepotu u crnu zemlju zakopati. Zakljuie tako pa nainie proziran lijes od stakla da

    Snjeguljicu mogu vidjeti sa svih strana, poloie je u lijes napisae na njemu zlatnim slovima: Snjeguljica, kraljevska ki.

    Odnesoe onda lijes na brijeg, na visoku hrid, i jedan je izmeu njih uvijek ostajao kraj lijesa da ga uva. I umske ptice dolijetale i oplakivale Snjeguljicu, najprije sova, pa gavran i napokon golubica.

  • 13

    Mnogo je vremena Snjeguljica tako proleala u lijesu i nije venula, inilo se da je samo usnula: ostala joj sva ljepota, bijae sveudilj bijela kao snijeg, rumena kao rua, crnokosa kao ebanovina.

    Jednog dana naie onuda neki kraljevi i htjede da prenoi kod patuljaka. Vidje na brijegu stakleni lijes i u njemu lijepu Snjeguljicu

    i proita natpis ispisan zlatnim slovima. Ree on tada patuljcima: Dajte mi taj lijes, moete za nj traiti to god hoete. Ne damo ga ni za sve zlato na svijetu odgovorie mu

    patuljci.

    Onda mi ga poklonite opet e kraljevi jer mi se ini da ne bih vie mogao ivjeti a da ne gledam Snjeguljicu. Voljet u je i potivati kao najvie i najdrae to imam na svijetu.

    Videi gdje je kraljeviu Snjeguljica zaista omiljela, patuljci se smilovae i dadoe mu lijes. Kraljevi naloi svojim slugama da uzmu lijes i da ga ponesu na ramenima. Oni tako uinie, ali se spotakoe o grm: lijes se potrese, a Snjeguljici ispade otrovni zalogaj to joj bijae u grlu zapeo i ona polako otvori oi i podie pokrov.

    Gdje sam? Kamo me nosite? upita, poto je oivjela. Umiri se, kraj mene si odgovori joj kraljevi, obradovan.

    Vodimo te na oeve mi dvore, da mi bude enom, jer te volim iznad svega na svijetu.

    Pristajem ree Snjeguljica ali da mi dopusti da kadikad vidim svoje drage patuljke.

    On joj to rado obea, i Snjeguljica krenu s njime na njegove dvore.

    Svadba im bijae sjajna i raskona. Pozvali su na nju i Snjeguljiinu opaku maehu. Kad se maeha odjenula u prekrasno ruho, obrati se svome ogledalu te upita:

    Ogledalce, kai meni: ponajljepa u svoj zemlji, izme mnogih ljepotica, koja li je krasotica?

    A na toj joj ogledalo odgovori:

    Kraljica si, krasivica,

    al je vea ljepotica

  • 14

    kraljicom to sada posta, tebe zove kao gosta.

    uvi to ogledalo kazuje, zla kraljica zapade u takav bijes da naprosto nije znala to bi. Samo je kletve protiskivala. Najprije pomisli da i ne ide na svadbu, ali prevlada u njoj radoznalost, htjede

    ona vidjeti mladu kraljicu, i zato ode na slavlje.

    Tek to je stupila na one dvore, prepozna Snjeguljicu te se zaprepasti: rije joj u grlu zape, ostade ona kao skamenjena. Naposljetku se pribra i htjede pobjei, ali je dohvatie: klijetima donesoe uarene eljezne papue, stavie ih pred nju, a ona ih morade nazuti i u njima plesati, i tako je plesala sve dok nije mrtva

    na zemlju pala.

  • 15

    IVICA I MARICA

    Bio jednom siromaan drvosjea to je sa svoje dvoje djece i sa svojom drugom enom, njihovom maehom, ivio u kuerku kraj velike ume. To dvoje djece bili djeak i djevojica: on se zvao Ivica, ona Marica. Drvosjea slabo zaraivao, pa su ivjeli bijedno, a kad je na zemlju navalila skupoa, vie nije mogao ni svagdanjeg kruha priskrbiti.

    Kad je jedne veeri premiljao o nevolji i prevrtao se u postelji, duboko uzdahnu i ree svojoj eni:

    to e biti od nas, ime emo jadnu djecu prehraniti kad ve ni za sebe nita nemamo?

    Zna li to emo, ovjee? preuze ena. Sutra emo rano djecu odvesti u umu gdje je najgua; naloit emo im ondje vatru, dati im po kriku kruha, a mi emo se vratiti na svoj posao. Djeca e u umi ostati sama, nee pogoditi put kui, i tako emo ih se rijeiti.

    Ne, eno, tako ja ne mogu doeka mu. Kako da svoju djecu ostavim samu u umi? Mogu naii umske zvijeri pa ih razderati.

    Ba si lud! uzviknu ena. Onda emo sve etvero presvisnuti od gladi. Treba samo da nam oblanja daske za lijes.

    I probijala mu ui i tesala svoje svejednako dok mu naposljetku nije popustio.

    Ipak mi je ao djece ree mu, ali pristade na njezinu. Ni djeca nisu mogla od gladi usnuti, i sve ue to je maeha

    govorila ocu. Marica briznu u pla te e Ivici: Jao, gotovo je s nama! Tiho, Marice apnu joj Ivica nemoj plakati: ve u ja

    zlu doskoiti. Kad su otac i maeha zaspali, Ivica ustade, odjenu na se

    kaputi te se na stranja vrata iskrade iz kue. Sva krajina kupala se u sjajnoj mjeseini, ljunak za kuom svjetlucao kao da su onud prosuti sami srebrnjaci. Djeak se prignu te napuni depove, a potom se vrati i ree Marici:

    Ne brini, sekice: mirno spavaj, Bog nas nee ostaviti. Zatim opet lee u svoju postelju. Kad je zora prosivjela, jo prije nego to je sunce granulo, doe

  • 16

    maeha te probudi oboje djece. Ustajte, lijenine, idemo u umu po drva ree drmajui

    ih.

    Zatim im svakom dade kriku kruha, govorei: To vam je za ruak, i nemojte odmah pojesti, jer vie nema. Marica spremi kruh pod pregau, jer je Ivica depove nabio

    ljunkom. Nato svi krenue u umu. Kad su malko popoili, Ivica zastane te se obazre na kuu; i sve se ovda-onda obazirao zastajkujui. Opazi to otac te mu ree:

    to to, Ivice, svaki as zastajkuje i gleda? Hajde prui korak!

    Gledam, oe, za svojom bijelom makicom odgovori Ivica. Eno je na krovu, pozdravlja me.

    Ludo! pritae maeha. Nije ono makica nego je jutarnje sunce obasjalo dimnjak.

    Ali nije Ivica zastajao da gleda za makom nego je putem bacao ljunak iz depova.

    Kad bijahu usred ume, ree otac. Hajde, djeco, nakupite suharaka: naloit emo vatru da vam

    ne bude studeno.

    Dovukoe djeca itavu hrpu suharaka, te otac odmah naloi vatru. Kad je oganj lijepo proplamsao i plameni se jezici povijali

    uvis, ree maeha djeci: Lezite kraj vatre i poinite: mi emo u gutik, da nasijeemo

    drva. Kad zavrimo posao, eto nas po vas. Ivica i Marica smjestili se kraj vatre, a kad je dan upolovio,

    svako pojede svoju kriku kruha. Kako su uli gdje sjekira udara o drvo, miljahu da je otac u blizini. No nije to udarala sjekira nego grana: otac ju privezao o suho stablo, pa vjetar njome mlatao tamo-

    amo. Poto su podosta vremena tako prosjedili kraj vatre, djeci pade umor na oi, te ona u san utonue, a kad se probudie, mrkla no nad njima ve protegla svoja crna krila.

    Kako emo iz ume? briznu u pla Marica. ekaj malo dok izie mjesec utjei je Ivica. Onda

    emo lako nai put. Domala zaista sinu mjesec, zaokruio se utap, te Ivica uze

    sekicu za ruku i povede je drei se puta to ga je oznaio kameniima: sjali se oni na mjeseini kao da su sami srebrnjaci. Ila djeca svu no, a u zoru eto ih pred kuu: pokucae na vrata, a

  • 17

    zla maeha, kad vidje da su to Ivica i Marica, izdera se na njih: Zloesta djeco, gdje ste tako dugo? Mislili smo da vie i

    neete kui. Priinjavala se kao da je bila u brizi zbog njih. Ali se otac

    doista obradovao, jer mu bijae teko to ih je u umi ostavio same, bez ikakve zatite.

    Naskoro opet nevolja pritisnu zemlju, oskudica i bijeda

    zavladala na sve strane. ue djeca kako maeha u postelji govori ocu:

    Sva nam hrana opet otila, ostala nam samo polovina jednog kruha. Valja nam se djece otarasiti. Odvest emo ih dublje u umu, da ne nau put natrag. Inae propadosmo.

    Drvosjei bilo ao djece, nije mu se mililo to ena govori. Ne bi li potenije bilo da posljednji zalogaj podijelimo s

    djecom? prekori on enu. Ali ona ni da uje o tome: zaintaila u svome te mu ui

    neprestano nabijala i sipala same prijekore. I tako drvosjea, kad je popustio jednom, popusti i drugi put.

    Djeca bila budna i, dakako, ula sav razgovor. Kad su stari zaspali, Ivica opet ustane da se iskrade iz kue i da nakupi kamenia kao proli put; ali nije mogao van, maeha zakljuala vrata. No, tjeio je sekicu i govorio:

    Mirno spavaj i ne plai, Bog e nam ve pomoi. Kad je jutro objutrilo, maeha ih probudi i dade im svakome

    kriku kruha, jo manju nego proli put. Dok su ili u umu, Ivica mrvio kruh u depu te ovda-onda zastajao da baci mrvicu na zemlju.

    to zastaje, Ivice, i to se osvre? prekori ga otac. Hajde, prui korak!

    Gledam za svojom golubicom, eno je na krovu, pozdravlja me objasni mu Ivica.

    Ludo! priklopi maeha. Nije ono golubica nego je jutarnje sunce obasjalo dimnjak.

    A Ivica svim putem prosipao mrvice.

    Odvela maeha djecu duboko u umu, kudikamo dublje nego proli put, onamo gdje jo nikad u ivotu nisu bila. Opet naloie veliku vatru, te e onda maeha djeci:

    Ostanite tu, djeco, a budete li umorni, moete malo podrijemati. Mi emo u gutik da nasijeemo drva, pa kad podveer budemo gotovi, eto nas po vas.

  • 18

    Kad je pol dana prevalilo, podijeli Marica kriku kruha s bratom, jer je Ivica svoju izmrvio i prosuo putem. Zatim, umorni,

    usnue. Uveerilo se, ali nitko ne doe po djecu. Probudie se poto je ve no zapasala. Ivica poe opet tjeiti sestru:

    Poekajmo malo, Marice, dok mjesec sine, pa emo onda vidjeti mrvice to sam ih putem prosipao: tako emo pogoditi kui.

    Mjesec doista granuo, te njih dvoje krenu. Ali mrvica ne

    naoe: mnoge ptice to umom i poljem lete sve pokljucale i pozobale.

    Ne brini, nai emo put hrabrio bratac sekicu. Ali puta ne bijae. Ili su svu bogovetnu no i jo sutradan od

    jutra do mraka, ali nikako da iz ume pogode van. Dobro su ogladnjeli, a nita za jelo nisu imali osim neto jagoda i kupina to su ondje rasle. Umor ih toliko presvojio da ih noge naprosto nisu

    vie nosile, pa njih dvoje legoe na zemlju, pod stablo, i tu u san utonue.

    Osvanulo ve i tree jutro to su otili iz oinskog doma. Krenue dalje, ali to su vie ili sve su dublje zalazili u umu: ne bude li niotkuda pomoi, umrijet e od gladi.

    Nekako kad je dan upolovio, opaze gdje na drvetu skakue ptiica bijela poput snijega, a pjeva ona i zviduka tako lijepo da su zastali i osluhnuli. Izvijala ptiica svoje kajde, a kad je zavrila poj, zalepeta krilima ispred njih te poe prhutati, sve odmiui pred njima dalje i skaui s grane na granu. Oni krenue za njom i tako idui stigoe ubavoj kuici: tu ptiica sletje na krov.

    Kad se primakoe, vidjee djeca da je ta kuica sva od kruha, krov joj od kolaa, a prozori od samog eera.

    Ah, divota! uzviknu Ivica. Sad emo se najesti! Ja u malo od krova, a ti, Marice, moe od prozora, sladak je.

    I segnu rukom uvis te odlomi dijelak krova, da kua kako prija, a Marica stade uz prozor te ga poe griskati. Uto se javi sitan glasi iz kuice:

    Kakva su to griskala

    uz kuicu pristala? Ne griskajte, grizlice.

    ne grizite kuice!

    A djeca se ne dadoe smesti u svome poslu:

  • 19

    Vjetri s neba zaigrao, na kuicu slatku pao

    odgovorie onome tankom glasiu i nastavie zagrizati i vakati. Ivici je osobito tk iao krov, te on odlomi jo jedan kus, ali

    vei, a Marica istre itavo okno i sjede na zemlju, da se bolje naklopi na krupan slatki zalogaj.

    Dok su oni u slast mljaskali da im je sve pucalo iza uiju, najednom se otvore vrata i nekakva starica izmili iz kuice. Djeca se uplaie toliko da im je ispalo sve to imahu u rukama. Ali im starica kimnu glavom u pozdrav te ih upita:

    Kako ste dospjeli ovamo, draga djeice? Uite k meni i ostanite, nita se ne bojte.

    I, uzevi ih za ruku, uvede oboje u svoju kuicu. Iznese im na stol svakakva dobrog jela, mlijeka i kolaa, oraha

    i jabuka. Prostrije im onda dvije lijepe bijele posteljice, a braco i

    seka legoe bijae im kao da su na nebu. Starica koja je tako ljubazno doekala i u kuicu primila Ivicu i

    Maricu, samo se pretvarala: ta bijae ona zla vjetica to je mamila djecu, pa je i onu slatku malu kuicu od kolaa nainila samo zato da bi djecu vabila; a kad bi se doepala kojega jadnog djeteta, zadavila bi ga, skuhala i pojela, i to je onda za nju bio blagdan. A

    valja znati da vjetice imaju crvene oi, i ne mogu vidjeti daleko, ali im je njuh veoma otar, kao u umskih zvijeri, koje odmah osjete im im se tkogod pribliuje.

    Kad joj Ivica i Marica bijahu nadohvat, zlobno se nacerila i

    rekla u sebi: Moji su, nee mi umaknuti! Ujutro, prije nego to su djeca otvorila oi, vjetica ustade i

    prie posteljicama. Kad vidje kako Ivica i Marica slatko spavaju, onako punanih i rumenih obraza, promrmlja za sebe: Eh, ba dobra dva zalogaja! I dohvati Ivicu suhonjavom rukom, prenese ga

    u malu staju i zatvori reetkom: mogao se ondje derati to ga grlo nosi, ali mu pomoi ne bijae.

    Zatim se vjetica vrati Marici, prodrma je da se probudi i vikne joj:

    Ustaj, lijena klado, donesi vode i skuhaj bratu togod dobro. Eno ga u staji, treba da se udeblja, pa kad bude tust, onda u ga pojesti.

    Marica briznu u gorak pla, ali joj sve bijae uzalud: morade

  • 20

    uiniti kako joj je zapovjedila bezduna vjetica. Otad se za Ivicu prireivalo najbolje jelo, a Marica dobivala

    samo rakovu koru. Vjetica svakog jutra prilazila staji i dovikivala: Prui prst, Ivice, da vidim koliko si udebljao. Ivica joj pak pruao koicu, a stara, kraj svojih zamuenih

    oiju, miljae da mu je takav prst, i nikako joj nije ilo u glavu kako se to nije jo utovio. Poto su izminula etiri tjedna, a Ivica ostao svejednako mrav, vjetica izgubi strpljenje i ne htjede vie ekati.

    Marice bijesno e jednog dana vjetica hajde nanesi vode! Bio djeak tust ili mrav, sutra u ga zaklati i skuhati.

    Kako li se samo ucviljela jadna sekica! Ali ne bijae druge, morade po vodu. Koliko li je suza ronila dok je vodu donosila!

    Boe, pomozi nam! uzdisala jadnica. Kamo sree da su nas umske zvijeri rastrgale! Barem bismo zajedno umrli. I samo joj suze tekle niz lice.

    to tu cmizdri! okosi se vjetica na nju. Ionako ti nita ne pomae.

    Sutradan ranom zorom morade Marica ustati da objesi kotao na

    ognjite i da poda nj naloi vatru. Najprije emo kruh ispei promrsi vjetica. U krunoj

    sam pei ve naloila vatru, a i tijesto sam umijesila. I gurnu djevojicu prema pei u kojoj su plameni jezici samo

    poigravali i huktali.

    Uvuci se i pogledaj je li dobro ugrijana za kruh podmuklo e vjetica.

    Opaka je vjetica kanila odmah zatvoriti vrata na pei im bi Marica uplazila unutra, i tako bi stara ispekla dijete i poslije ga

    pojela. Ali je Marica razabrala to stara smjera, i stoga ree: Ne znam kako u unutra: pokaite mi. Evo ovako, glupa gusko! izdera se vjetica. Otvor je

    dovoljno velik da i ja mogu unutra.

    I da joj pokae, nagnu se i turi glavu u pe. A Marica je gurnu, i vjetica sunu duboko unutra. Zatim bre-bolje zatvori eljezna vrata i namakne kraun. Ah, kako je vjetica urlala i strano tulila! Marica pobjee odande, a bezduna vjetica sva izgorje: ostade od nje samo pepeo.

    Marica odbrza Ivici, otvori reetku i viknu: Slobodni smo, Ivice, skonala je stara vjetica! Ivica iskoi

    iz svoga zatvora kao to ptica izleti iz krletke kad joj se otvore

  • 21

    vrataca. to li su se radovali braco i seka, kako li su se grlili i veselo poskakivali! Kako vie ne bijae razloga da strahuju, uoe u vjetiinu kuu te uzee zavirivati u njezine kutke. Kakva li iznenaenja kad naoe ormare i ladice pune dragog kamenja!

    Ovo je kudikamo bolje od mojih kamenia! uzviknu Ivica te natrpa depove koliko kod je moglo u njih stati.

    I ja bih da togod kui odnesem ree Marica, pa napuni svoju pregau.

    A sada put pod noge! odlui Ivica. Valja nam to prije iz ove zaarane ume.

    Ili su kakva dva sata i stigli do velike vode to se razlila naokolo.

    Ne vidim kako emo prijeko ree Ivica. Nigdje ni brvna ni mosta.

    Nema ni skele ni amca nadoveza Marica. Ali gledaj, ondje plovi bijela patka: zamolit emo je, pa e nas prevesti.

    I viknu onamo:

    Patko, bijela patkice,

    evo brace, sekice:

    mosta nema da se ode,

    pomozi nam preko vode!

    Doplovi patkica do njihove obale, a nato Ivica, sjedajui joj na lea, zamoli:

    Lea svoja podmetni, onamo nas premetni.

    I pozva seku da i ona sjedne. Ali se Marica usprotivi, ne htjede

    tako.

    Ne, nikako oboje u jedan mah! ree ona. To bi patkici bilo preteko. Neka nas preveze jedno po jedno.

    Ljubazna patkica uini tako, te njih dvoje sretno preplovi preko vode. Na drugoj obali lijepo se pozdrave s patkom koja im je

    pomogla, te nastave put umom. Poto su neko vrijeme tako ili, uini im se uma nekako

    poznatom, i to dalje, bivala im sve znanija, dok naposljetku u daljini ne ugledae oinsku kuu. Pobrzae da to prije stignu svome

  • 22

    domu i napokon jurnue u kuu te obisnue ocu oko vrata. I on njih, sretan, izgrli, jer bijae tuan i alostan sve otkad je djecu u umi ostavio. ena mu, njihova maeha, umrla dok su oni izbivali od kue.

    Marica odveza pregau te istrese to u njoj imae zakotura se drago kamenje po podu, a nato Ivica isprazni depove, dragulji padali, jedna pregrt za drugom. Doe tako kraj svakoj brizi i nevolji, te djeca poivjee pokraj oca u samoj srei i radosti.

    I naoj je prii kraj, sve ti konac ima, znaj,

    oko konca mii skae, ded poteci malo jae: moe njega ti ulovit pa od krzna kapu skrojit.

  • 23

    CVILIDRETA

    Bio jednom mlinar, siromaan k crkveni mi, ali ponosan na svoju lijepu ker, kojom se rado hvalio.

    Imam ker to je umjena koliko i lijepa ree mlinar kad se jednom dogodilo te se naao pred kraljem. Umije ona slamu u zlato presti.

    Zaista? doeka kralj. To mi je umijee ba po volji. Dovedi je sutra na dvore, pa emo vidjeti...

    Kad je mlinareva ki sutradan dola pred kralja, on je odvede u prostoriju punu slame te joj dade kolovrat i preslicu.

    Prioni sad na posao zapovjedi on. Ako noas pa do jutra ovu slamu ne isprede u zlato, umrijet e.

    I to rekavi, zatvori prostoriju i vlastitom je rukom zakljua, a djevojka ostade unutri sama samcata.

    Jadna mlinareva ki zapala u oaj, nije znala to e i kako e. Nije znala slamu u zlato presti, i kako se vrijeme takalo, tako u njoj

    strah vema rastao. Naposljetku je briznula u pla. Ba je gorko plakala kad se iznenada otvore vrata i malen

    ovuljak bane pred nju. Dobar vee, gospoice mlinarice pozdravi on te je upita

    zato tako plae. Ah zajeca djevojka moram ovu slamu u zlato ispresti,

    a ne znam kako u. to e mi dati preuze ovuljak ako to uradim umjesto

    tebe?

    erdan sa svog vrata odgovori djevojka. Dobro je doeka on, te uze erdan i sjede za kolovrat. Vr-vr-vr... vrao kolovrat, tri poteza i kalem ve pun, zlato

    na njem namotano. Onda ovuljak - patuljak stavi drugi, pa vr-vr-vr, tri poteza te i drugi namotan i sve tako do jutra, sva slama ispredena, svi kalemi puni zlata.

    Kad je sunce granulo, eto ve i kralja: kad ugleda pusto ono zlato umjesto slame, zaudi se i silno obradova, ali nije na tome stao, nego ga u srcu ponese jo vea pohlepa za zlatom. Uvede on mlinarevu ker u drugu komoru punu slame, a ta komora bijae kudikamo vea od prve. Tu joj zapovjedi da opet svu slamu u jednoj noi u zlato isprede ako joj je ivot mio.

  • 24

    Djevojka naprosto nije znala to bi te udari u pla. I opet se otvore vrata, pojavi se onaj patuljak ili vilenjak i prozbori:

    to e mi dati ako ti slamu u zlato ispredem? Prsten s ruke odgovori djevojka. Vilenjak uze prsten pa opet sjede za kolovrat i poe presti, i

    kolo mu je zvrjalo i vralo, i do jutra sva slama bijae ispredena u sjajno zlato.

    Kralj se uvelike obveselio kad je vidio pusto ono zlato, ali nije

    na tome stao i zlata se zasitio, nego je za njim jo vie hlepio. Uvede on mlinarevu ker u jo veu prostoriju punu slame te joj ree:

    Sve ovo mora noas u zlato ispresti, pa ako uspije, bit e mi enom.

    A u sebi kaza: Sve ako je i mlinarska ki, bogatije ene neu u svem svijetu nai.

    Kad je djevojka ostala sama, eto vilenjaka i trei put: to e mi dati ako ti i sada slamu u zlato ispredem?

    upita on.

    Nita mi nije ostalo to bih mogla dati tuno e djevojka. Onda mi obeaj, kad postane kraljicom, da e mi dati

    svoje prvoroeno dijete. Tko e znati na to e sve ovo izii, pomisli mlinareva ki,

    kojoj u nevolji to ju je snala ne bijae ni kud ni kamo. I tako ona vilenjaku obea to je zatraio, a on zauzvrat jo jednom slamu isprede u zlato.

    Kad je ujutro doao kralj i naao sve onako kako je elio, odlui da se djevojkom oeni te odra svadbu, i tako mlinareva ki postade kraljicom.

    Poslije godinu dana donijela je na svijet krasno dijete i nije vie ni mislila na vilenjaka. Ali on, na njezino iznenaenje i muku, odjednom banu u njezinu odaju i ree:

    A sada mi daj to si obeala! Kraljica se uplaila i ponudi vilenjaku svakojaka blaga to ga

    ima u kraljevini samo da joj ostavi dijete.

    Ali vilenjak sve otkloni i ree: Ne, ne! togod ivo kudikamo mi je drae nego sve blago

    ovog svijeta.

    Kraljica udari u pla i kuknjavu, i njezine suze ganue vilenjaka te se on saali na nju i predloi:

    Dajem ti tri dana vremena da mi otkrije ime: ako dotad

  • 25

    odgonetne i znadne kako se zovem, moe zadrati dijete. Kraljica je budna provela no sve premeui u glavi razna

    imena to ih je ikada ula, a onda posla glasnika diljem zemlje da se raspita kakvih sve imena ima.

    Kad je sutradan doao vilenjak, ona poe redati imena Gapar, Melhior, Baltazar, i tako izniza sva imena to ih je znala, a vilenjak na svako samo odmahivao glavom i govorio:

    Nisi pogodila, ne zovem se tako. Drugog je dana razaslala svoje sluge naokolo po susjedstvu da

    se raspitaju kako se sve ljudi ondje zovu, pa onda vilenjaku

    spominjala nadasve neobina imena, ak i ona koja se sasvim izrijetka javljaju.

    Zove li se moda Mrgud, Miun ili Tripun? A vilenjak samo vrtio glavom govorei: Ne zovem se tako. Treeg dana vrati se glasnik te izvijesti: Nisam mogao doi ni do kakvih novih imena, ali kad sam

    izbio na visok brijeg u umi, tamo negdje gdje je i avo rekao laku no, ugledah neznatan kuerak: pred kuerkom gori vatra, a oko vatre obigrava smijean ovuljak da ve smjeniji i ne moe biti, sve poskakuje na jednoj nozi i svejednako pjevui:

    Danas peem, sutra varim i za drugo ja ne marim,

    a kraljici silna teta ako mi ne odgoneta

    da se zovem Cvilidreta.

    Moete zamisliti koliko se kraljica obradovala kad je ula to ime.

    Kad je vilenjak ubrzo i trei put banuo pred kraljicu, odmah je upita:

    Onda, gospo kraljice, kako se zovem? Kraljica uze toboe pogaati: Zove li se moda Janko? Ne, ne zovem se tako odgovori vilenjak. A moda Branko? Ne, ni tako. Onda se zacijelo zove Cvilidreta naposljetku e kraljica.

  • 26

    Sam ti je avo to rekao! Sam ti je avo to na jezik stavio! uzvika se vilenjak, pucajui od bijesa.

    I u pustom bijesu tako estoko i duboko udari i zari desnom nogom u zemlju da je propao do trbuha, a onda, sve u svojoj jarosti,

    obadvjema rukama zgrabi lijevu nogu i tako sam sebe razdrije

    nadvoje.

  • 27

    MATOVILKA

    Bili jednom mu i ena to nisu imali djece, a odavna su ih eljeli; naposljetku se ena ponadala da e joj nebo elju ispuniti. Njih su dvoje u stranjem dijelu kue imali malen prozor s kojega se moglo gledati u prekrasan vrt, pun svakakva lijepa cvijea i svakojaka neobina bilja. Ali vrt bijae ograen visokim zidom, i nitko se nije usuivao onamo: pripadao je arobnici koja je imala veliku mo i koje se svatko bojao.

    Jednog dana stajala ena uz mali prozor i gledala u vrt, pa ugledala lijehu zasaenu nadasve lijepim matovilcem, tako svjeim i zelenim da nije od njega mogla pogleda odvratiti: ponijela ju elja za onom salatom, sve joj zazubice rasle. Zapela joj salata za oko, i

    elja joj za njom rasla iz dana u dan, i od puste enje eni bivalo sve gore, mravjela ona i blijedjela i ba jadno izgledala. Uplaio se njezin mu te ju upitao:

    to je tebi, draga eno? Ah, ne pitaj me odgovori ena umrijet u ako ne

    okusim matovilca iz vrta tamo za kuom. Njezin mu, ovjek meka srca, koji je svoju enu volio, ree u

    sebi:

    Prije nego to pusti da ti ena umre, donijet e joj matovilca, pa kud puklo da puklo!

    Kad se usutonilo, prijee on preko zida u arobniin vrt, ubra na brzinu punu aku matovilca te ga donese eni.

    Ona odmah priredi salatu te ju poudno pojede. Tako joj je slasno ila u tek da je ena sutradan trostruko za salatom udjela.

    Jadni mu ne imade kud ni kamo, valjade mu opet po salatu. Poto se uveer umraalo, eto njega i drugi put preko zida, ali

    kad se spusti niza nj, estoko se prepade, jer je ugledao gdje se pred njim ustoboila arobnica.

    Kako se samo usuuje u moj vrt? Kako se usuuje da mi, ba k pravi lopov, matovilac krade? izdera se na nj arobnica te ga oinu bijesnim pogledom. Zlo e proi!

    Ah, smilujte se zamuca on od nevolje sam ovo uinio: ena mi oboljela, vidjela s prozora va matovilac i tako je za njim zaudjela te e umrijeti ako joj ne donesem malko ove salate.

    arobnica se poneto smeka u svom bijesu te mu ree:

  • 28

    Ako je tako kako veli, doputam ti da ubere matovilca koliko te volja, ali postavljam jedan uvjet: kad ti ena rodi dijete, meni e ga dati. Bit e mu dobro u mene, brinut u se o njemu kao da je moje roeno.

    ovjek u strahu sve obea, pa kad je ena rodila kerkicu, eto odmah i arobnice: nadjenu ona djetetu ime Matovilka, po onoj salati, te ga odnese sa sobom.

    Matovilka postade najljepe dijete pod suncem. Kad je navrila dvanaestu godinu, arobnica je zatvori u visoku kulu to se nalazila u umi, a nije imala ni stepenica ni vrata nego samo malen prozor gore visoko.

    Kad je arobnica htjela Matovilki unutra, stala bi pod prozor i povikala:

    Matovilko, hajde kreni,

    zlatnu kosu spusti meni.

    A Matovilka imala dugu kosu, krasnu, finu i zlaanu kao samo zlato. Kad bi ula arobniin glas, razdjenula bi pune te odvila pletenice, malko ih namotala na prozorsku kvaku i spustila dvadeset

    lakata: lelujala se kosa kao konop od zlata, a arobnica se hvatala za nju i penjala.

    Koju godinu nakon toga sluilo se da je kroza umu projahao kraljevski sin i naiao pokraj kule. Zauo je kako se odande izvija pjesma to bijae tako umilna da je radoznao ustavio konja te osluhnuo. Bila to Matovilka to je u svojoj usamljenosti vrijeme kratila putajui da se razlijee njezin mio glas.

    Kraljevi je htio gore k njoj, pa je traio vrata na kuli, ali ih ne mogae nai. Odjahao je natrag na svoje dvore, sve mislei na pjesmu koju je uo i koja mu se tako kosnula srca da je svakog dana odlazio u umu te oslukivao.

    Kad je tako jednom stajao za nekim drvetom i sluao poj, vidje kako pod kulu dolazi arobnica i die glavu prema prozoru; jasno je uo kako ona doziva:

    Matovilko, hajde kreni,

    zlatnu kosu spusti meni.

    Matovilka je tada spustila pletenice, a arobnica se nato po

  • 29

    njima popela k njoj u kulu.

    Ako su to ljestve kojima se stie gore, onda valja i meni jednom ogledati sreu, ree kraljevi u sebi.

    I sutradan doista, u sumraje, eto njega podno kule gdje doziva:

    Matovilko, hajde kreni,

    zlatnu kosu spusti meni.

    Tek to je tako viknuo, spustie se pletenice te se kraljevi po njima pope.

    Strano se u prvi mah uplaila Matovilka kad je pred nju banuo kraljevi kakva dotad njezine oi nisu vidjele: bijae to prvi to ga je ikad ugledala. On poe ljubazno s njome razgovarati te joj pripovjedi kako ga je njezina pjesma u srce dirnula i kako nije imao

    mira nego ju je morao vidjeti.

    Matovilku tada minu strah, pa kada ju je on najposlije upitao bi

    li ga htjela za mua, i kad je razabrala da je mlad i lijep, ona e u sebi: Pa taj e me kudikamo vie voljeti nego stara arobnica.

    I tako ona pristade i poloi svoju ruku u njegovu govorei: Rado u poi s tobom, ali ne znam kako u odavde sii.

    Nego, svaki put kada doe ovamo, donesi sa sobom povjesmo svile: od nje u plesti ljestve, pa kad budu opletene, sii u po njima, a ti e me onda vrgnuti na svog konja.

    Uglavie da on svake veeri dolazi k njoj, jer je danju dolazila stara.

    Sve je lijepo teklo da ve ne moe bolje sve do jednom. arobnica nije nita zamijetila sve dok Matovilka jednom ne svrnu razgovor te e brzopleto:

    Kako to, gospoo, da mi je kudikamo tee izvlaiti vas ovamo gore negoli mladog kraljevia, koji je zaas kod mene?

    Ah, zloesto dijete! planu bijesom arobnica. to ja to moram uti od tebe? Miljah da sam te odvojila od sveg svijeta, a ti si me ipak obmanula!

    I u svome bijesu uhvati Matovilku za kosu, dva-tri puta omota

    njezine pletenice oko svoje lijeve ruke, pograbi desnom noice i kr - krc! hitro joj odreza kosu, i lijepe pletenice leahu na podu. Ni time ne bijae zadovoljna, nego u svojoj nesmiljenosti odvede Matovilku u veliku pustinju, gdje je uboga djevojka morala ivjeti u tekom jadu i golemoj nevolji.

  • 30

    Uveer toga dana kad je odagnala Matovilku arobnica djevojine odrezane pletenice dobro privrsti gore za prozorsku kvaku, pa kad je kraljevi doao pod kulu i viknuo:

    Matovilko, hajde kreni,

    zlatnu kosu spusti meni

    arobnica spusti djevojinu kosu, i kraljevi se uspe. Kad je stigao gore, imade to i vidjeti: nigdje njegove drage

    Matovilke, nego se pred njim ustoboila arobnica zlopoglea, sve joj otrovna vatra iz oiju sijeva.

    Aha! viknu ona porugljivo. Doao si po draganu, a lijepa ptiica ne sjedi vie u gnijezdu i ne pjeva: maka ju je ugrabila, a i tebi e oi iskopati.

    I jo pritae: Matovilka je za te izgubljena, nikad je vie nee vidjeti! Kraljeviu bijae da presvisne od pustog jada. U oaju skoi s

    kule dolje: nije se dodue ubio, ali mu je trnje u koje je pao izbolo oi.

    Slijep je tumarao umom naokolo, jeo korijenje i bobe, i samo je jadao i plakao za izgubljenom svojom draganom.

    Nekoliko je godina tako u svome jadu i bijedi tumarao

    kojekuda dok naposljetku nije dospio u pustinju u kojoj je Matovilka

    jadno tavorila sa svojim dvoma blizanaca djeakom i kerkicom to ih je na svijet donijela.

    I dok je tako iao pustinjom, ou glas koji mu se uini nekako poznat te on krenu prema tome glasu, i kako malko poie naprijed, ugleda ga i prepozna njegova Matovilka, obisnu mu oko vrata i

    briznu u pla. Dvije njezine suze radosnice kapnue na njegove oi, koje se opet izbistrie, te on progleda: mogae vidjeti k i prije to je vidio. Tada je on povede u svoju kraljevinu, na svoje dvore, gdje

    bijahu u radosti doekani i gdje poivjee mnoge godine u srei i zadovoljsvu.

  • 31

    CRVENKAPICA

    Bila jednom mala ljupka djevojica koja bi odmah omiljela svakom tko bi je samo vidio, a najvie se milila baki, koja ju je tako voljela da naprosto nije znala kako bi djetetu ugodila i to bi maloj sve dala. Jednom joj poklonila kapicu od crvena baruna, a ta je djevojici tako lijepo pristajala da mala nikakvu drugu nije vie htjela nositi: po toj su je kapici svuda zvali Crvenkapica.

    Jednoga joj dana majka ree: Hajde, Crvenkapice, evo ti kola i boca vina, pa odnesi baki:

    bolesna je i nemona, ovim e se okrijepiti. Kreni dok nije pripeklo, a kad bude vani, pripazi i vladaj se pristojno; nemoj skretati s puta ni trati, jer moe pasti i razbiti bocu, pa baka nee nita imati. Kad ue baki, ne zaboravi joj nazvati Dobro jutro, bakice! I nemoj zvjerati naokolo i po kutovima zavirivati.

    Sve u ja tako kako veli odgovori Crvenkapica majci i prui joj ruku.

    Baka ivjela u kui to se nalazila u umi, pol sata daleko od sela. Kad je Crvenkapica zala u umu, susrela je vuka. Nije znala koliko je to opaka ivotinja pa se nije ni bojala.

    Dobar dan, Crvenkapice! pozdravi je vuk. Dobar dan, vue otpozdravi ona. Kamo, kamo tako rano, Crvenkapice? Idem baki. A to nosi pod pregaom? Kola i vino, juer smo pekli, pa neka se bolesna i nemona

    baka malko okrijepi.

    A gdje ivi tvoja baka, Crvenkapice? Jo etvrt sata dalje u umi, podno tri velika hrasta; ondje joj

    je kuica za ljeskovom ivicom, sigurno zna objasni Crvenkapica.

    A vuk u sebi govorio:

    Mlado, njeno stvorenje, ba slastan zalogaj! Ii e mi u tek kudikamo bolje nego stara. Samo valja da to lukavo izvedem i da

    obadvije smaem. Tako je mislio vuk dok je malko iao pokraj Crvenkapice, a

    onda e glasno: Vidi li, Crvenkapice, koliko je lijepa cvijea naokolo?

  • 32

    Zato ne pogleda malko oko sebe? Ti kanda i ne uje kako ptiice lijepo pjevaju. Ide nekako povuena u se, kao da kree u kolu, a tako je lijepo i zabavno ovdje u umi.

    Crvenkapica se obazre oko sebe, pa kad vidje kako sunane zrake poigravaju kroz granje i stvaraju proare na tlu, a posvuda se osulo krasno cvijee, ona e u sebi:

    Obradovat u baku ako joj uberem i donesem kitu svjeeg cvijea; jo je rano, stii u na vrijeme.

    I skrenu s puta u umu, otra da nabere cvijea. I kako bi koji cvijet ubrala, trala bi dalje, sve mislei da e drugdje nai ljepeg cvijea, i tako se samo gubila, sve dublje zalazila u umu.

    A vuk dotle otiao ravno bakinoj kuici i pokucao na vrata: kuc, kuc.

    Tko to kuca? upita iznutra baka. Tvoja Crvenkapica ree vuk izvana. Evo sam ti

    donijela kolaa i vina, otvori! Samo pritisni kvaku objasni baka. Preslaba sam, ne

    mogu ustati.

    Vuk pritisnu kvaku, vrata se otvorie, te on, ne kazujui ni rijei vie, krenu ravno k postelji i prodera baku. Potom se odjenu u njezine haljine, namaknu njezinu kapu sebi na glavu, lee u bakinu postelju i navue zavjese.

    Crvenkapica meuto trala naokolo za cvijeem, pa kad ga je dovoljno nabrala da ga vie i nije mogla drati u ruci, prisjeti se opet bake pa se pouri k njoj.

    Kad je stigla pred kuicu, zaudi se to su vrata otvorena, a kad je ula u sobu, nekako joj se stijesni oko srca, te ona pomisli: Boe dragi, kako mi je danas udno pri dui, a inae sam tako rado kod bake!

    Uzdahnula je pa onda lijepo pozdravila:

    Dobro jutro, bakice! Ali nije dobila odgovora. Nato prie postelji, razmaknu zavjese

    i gle: u postelji baka, navukla je kapu duboko na lice, a sva je nekako udna...

    Ej, bakice, kakve li velike ui ima? Zato da te bolje ujem. Ej, bakice, kolike su ti oi! Da te bolje vidim. Ej, bakice, kolike su ti ruke!

  • 33

    Da te bolje dohvatim. Ali, bakice, kakvu to stranu njuku ima! Da te bolje proderem. I tek to je to rekao, vuk u jednom skoku skoi s postelje i

    proguta jadnu Crvenkapicu.

    Poto je vuk tako podmirio svoju vuju prodrljivost, lee opet u postelju, zaspa i zahrka da je sve odjekivalo.

    Ispred kue naiao lovac, pa kad je uo ono hrkanje, ree u sebi:

    Uh, to li ta stara ena tako hre! Treba da pogledam to joj je.

    I ue u sobu, a kad prie postelji, ugleda u njoj vuka. Ah, tu si dakle, stari grenie, odavna te traim! uzviknu

    lovac.

    I ve namjeri puku na rame prisloniti i opaliti, ali uto pomisli da je vuk moda progutao baku te bi se mogla jo spasiti.

    I tako nije odapeo otponac nego uze noice i zaspalom vuku zapara trbuinu. Zarezao je dva - tri puta, i pokaza se crvena kapica. Zareza jo dvaput, a ono iz vuje utrobe iskoi djevojica.

    Uh, kako sam se uplaila! uzviknu ona. Uh, to bijae tamno u vujoj mjeini!

    Zatim izie i stara baka: bila je i ona iva, ali je jedva disala. Crvenkapica bre - bolje donese kamenja, njime natrpae vuka,

    pa kad se probudio i namjerio da pobjegne, nije mogao: pritislo ga

    teko kamenje, te on pade i tako uginu. Ostadoe zadovoljni njih troje: lovac, baka i Crvenkapica. Lovac uginulom vuku oderao krzno te s njime veselo otiao

    kui; baka uivala u kolau i zalogaje zalijevala vinom to joj ga je donijela njezina unuica, pa se stara tako okrijepila i oporavila, a Crvenkapica u sebi govorila: Nikad vie ne smije sama skrenuti s puta i trati u umu kad ti majka zabrani.

  • 34

    PEPELJUGA

    Nekakvu bogatunu razboljela se ena, pa kad je osjetila da joj se blii kraj, dozva k samrtnoj postelji svoju ker jedinicu te joj ree:

    Budi dobra i ponizna, draga keri, pa e ti svagda Bog pomoi, a ja u s neba gledati na te i biti s tobom.

    To rekavi, zaklopi mati oi te promijeni svijetom. Djevojka svakog dana odlazila majci na grob i plakala, i ostala

    uvijek dobra i ponizna. Kad je dola zima, snijeg zameo majin grob, a kad je sunce u proljee otopilo snjeni bijeli pokriva, djevojin se otac oenio drugom enom.

    Maeha u kuu dovela svoje dvije keri, koje naizgled bijahu lijepe i bijele, ali rune i crne u srcu. Nastali teki dani za jadnu pastorku.

    Pa nee valjda ta glupa guska sjediti s nama u sobi! rekoe dvije maehine keri. Tko hoe kruha, mora ga i zasluiti. Van, slukinjo!

    I pograbie njezine lijepe haljine, navukoe na nju star siv haljinac, a umjesto cipela dadoe joj drvene klompe.

    Kakve li ohole kraljevne, kako se samo ukrasila! rugale joj se njih dvije pa je otjerale u kuhinju.

    Ondje joj, u kuhinji, valjalo tegliti, od jutra do mrklog mraka

    teke poslove raditi: ustajala je prije zore, vodu nosila, vatru loila, kuhala i prala. I jo joj dvije zlobne sestre zadavale svakakvih jada, rugale joj se na svakom koraku, graak joj i leu u pepeo sipale, a ona morala sjediti i trijebiti. Kad bi joj uveer, iscrpljenoj od rada, klonule i ruke i noge, nije imala postelje u kojoj bi se pruila i poinula, nego joj valjalo lei u pepeo pokraj ognjita i tu se skutriti. Bila je zato uvijek pranjava, pepelom posuta, pa je prozvae Pepeljugom.

    Dogodilo se jednog dana da se otac spremao na sajam pa upitao

    dvije pastorke to bi im odande donio. Lijepih haljina ree jedna. Bisera i dragog kamenja poeljela druga. Zatim upita Pepeljugu:

    A ti, Pepeljugo, to bi da ti donesem? Oe odgovori ona otkinite prvu granicu to vam

  • 35

    zapne za eir kad se budete vraali, i nju mi donesite. Otac je dvjema pastorkama kupio lijepih haljina, bisera i

    dragog kamenja, a kad je na povratku jahao kroza umarak, zape mu ljeskova granica o eir te mu ga zbaci. Nato on otkide granicu i ponese je sa sobom.

    Kad je prispio kui, dade dvjema pastorkama to su eljele, a Pepeljugi urui ljeskovu granicu. Pepeljuga mu zahvali, ode na majin grob i ondje zasadi granicu: i toliko je plakala da ju je suzama zalila, te je granica rasla i u lijepo drvo izrasla.

    Pepuljuga svakog dana triput odlazila na grob, ondje plakala i

    molila se, i svaki put doletjela bi bijela ptiica i spustila se na drvo, pa kad bi Pepeljuga izrekla kakvu elju, ptiica bi joj dobacila upravo ono to bi djevojka poeljela.

    Bijae tako da je kralj one zemlje priredio sveanost to e trajati tri dana: pozvao je na dvore sve lijepe djevojke u svojoj

    kraljevini, kako bi tom prilikom kraljevi, njegov sin, sebi odabrao zarunicu. Kad su dvije sestre ule da su i one pozvane, ba se udobrovoljie; zovnule su Pepeljugu te joj rekle:

    Hajde nas poeljaj, oisti nam cipele i zakopaj kope: idemo u kraljevske dvore na sveanost.

    Posluala Pepeljuga, ali je i zaplakala, jer bi i ona rada na ples, pa je zamolila maehu da je pusti.

    Ta kako bi ti, Pepeljugo, onamo! ree joj maeha. Kako bi ti na bal tako prana i prljava? Nema ni haljine ni cipela, a htjela bi plesati.

    Kako je pak Pepeljuga svejednako molila, maeha joj naposljetku ree:

    Tu sam ti u pepeo istresla zdjelu lee: ako je za dva sata svu otrijebi, moe na ples.

    Djevojka na stranja vrata izie u vrt i viknu: Hej vi golubice i grlice, i sve druge ptiice nebeske, hodite

    ovamo i pomozite mi trijebiti:

    Dobre u zdjelicu,

    loe u guicu!

    Kroz kuhinjski prozor uletjele tada dvije bijele golubice, pa

    grliice, i naposljetku zaumila mnoga krilaca, doleprale mnoge ptiice te se okupile oko pepela. Golubice sagibale glavu i poele

  • 36

    kljucati: kljuc, kljuc, a za njima sve druge ptiice: kljuc, kljuc i lijepo sva dobra zrna otrijebie u zdjelu. Jedva proe sat vremena, a one ve dokonale posao pa opet sve odletjele.

    Nato djevojka odnese zdjelu maehi: radovala se, jadna, mislei da e sada smjeti na sveanost. Ali se maeha oprije i ree:

    Ne, Pepeljugo, ne moe onamo, nema prikladne odjee i ne zna plesati, ondje bi te samo ismijali.

    A kako je djevojka udarila u pla, maeha joj postavi drugu pogodbu:

    Ako mi mogne dvije zdjele lee otrijebiti iz pepela za sat vremena, onda moe onamo.

    Tako ree, sve kazujui u sebi: Eh, to ne moe nikako. Kad je maeha istresla u pepeo dvije zdjele lee, izie djevojka

    na stranja vrata u vrt i zovnu: Hej vi pitome golubice i grlice, i sve druge ptiice pod

    nebom, hodite ovamo i pomozite mi trijebiti:

    Dobre u zdjelice,

    loe u guice!

    Kroz kuhinjski prozor uletjee tada dvije bijele golubice, pa grliice i naposljetku zaumila mnoga krilaca, doleprale mnoge ptiice te se okupile oko pepela. Golubice sagibale glave i kljucale: kljuc, kljuc, a za njima i sve druge ptiice: kljuc, kljuc i lijepo sva dobra zrna otrijebie u zdjele. Prije nego to je izminulo pol sata, bijahu one ve gotove s poslom te opet sve odletjee.

    Djevojka nato odnese zdjele maehi: poradovala se, jadna, mislei da e sada smjeti na sveanost. Ali se maeha i opet oprije i ree:

    Ne, Pepeljugo, nita ti ne koristi: nee s nama, jer nema prikladna ruha i ne zna plesati. Samo bismo se morale zbog tebe stidjeti.

    I u tim rijeima okrenu joj lea pa sa svojim dvjema kerima odbrza od kue.

    Kad vie nikog ne bijae kod kue, ode Pepeljuga majci na grob, stade pod ljeskovo drvo i zazva:

    Stresi, drvce, kitne grane:

    zlato, srebro baci na me!

  • 37

    Ptica joj tada baci zlatno i srebrno ruho i k tome svilene

    cipelice, srebrom vezene. Pepuljuga se brzo odjenu, obu cipelice na

    noge te ode na sveanost u dvore. Maeha i njezine keri nisu je prepoznale nego miljahu da je to zacijelo kakva kraljevna tako je bila lijepa u onom ruhu, zlatom protkanu.

    Na Pepeljugu nisu ni pomiljale, bijahu uvjerene da ona sjedi kod kue u svojoj prljavtini i trijebi leu iz pepela.

    Kraljevi odmah priao k njoj, uzeo ju za ruku, te je plesao s njome, samo s njome, i nikako je nije putao od sebe. Kad bi tkogod doao po nju, on bi ga otpravio kazujui:

    Ovo je moja plesaica. Pepeljuga plesala dok se nije uveerilo, a onda pola kui. Ali

    kraljevi htio znati ija je to ljepojka djevojka, pa joj ree: Idem i ja, elim te otpratiti. Ali mu ona pobjee i sakri se u golubinjak. Kraljevi pak

    poekao dok nije doao otac, pa on njemu kaza da se u golubinjak skrila neznanka djevojka. Da to moda nije Pepeljuga? pomisli stari, pa kad mu donesoe sjekiru i pijuk, razvali on golubinjak, a kad tamo ondje nikoga. A kad uoe u kuu, ono u njoj, u svome prljavom haljincu, u pepelu ui Pepeljuga pokraj aave uljanice. Pepeljuga je naime bre - bolje izmakla iz golubinjaka sa stranje strane i otrala pod ljeskovo drvce: tu je sa sebe skinula i na grob stavila krasno ruho, a ptica ga uzela; zatim je Pepeljuga u svome

    sivom haljincu sjela u kuhinju kraj pepela.

    Sutradan, kad se sveanost nastavila, a mu i ena sa dvjema kerima otili iz kue, ode Pepeljuga pod ljeskovo drvce i zazva:

    Stresi, drvce, kitne grane:

    zlato, srebro baci na me!

    Tada joj ptica baci haljinu jo raskoniju nego to bijae jueranja, pa kad se djevojka u njoj pojavila na sveanosti, svi se okupljeni zadivie njezinoj ljepoti. A kraljevi ekao dok nije stigla, pa ju onda uzeo za ruku i plesao s njome samo s njome. Kad bi drugi po nju doli, on bi im rekao:

    Ovo je moja plesaica. Kad se uveerilo, djevojka krenu doma, a kraljevi odmah za

    njom, da vidi u koju e kuu ona ui. Ali mu ona umaknu iza kue pa u vrt.

  • 38

    U vrtu raslo veliko i granato drvo na kojem su visjele prekrasne

    kruke. Okretno poput vjeverice djevojka se uspe na krukovo stablo i zavue se meu granje, tako te kraljevi nije znao kamo je nestala.

    ekao je ondje dok nije naiao djevojin otac, komu kraljevi ree:

    Umakla mi neznanka djevojka, sve mislim da se na kruku uzverala.

    Otac pomisli nije li to moda Pepeljuga. Zaiskao on da mu donesu sjekiru, pa tako posijee kruku, a kad ju je na zemlju obalio, vidje da u granju nema nikoga.

    Odoe onda u kuhinju, a kad tamo, to ondje Pepeljuga u pepelu kao uvijek. Ona je naime spuzala s kruke s druge strane, odnijela lijepo ruho pod ljeskovo drvce i predala ga ptici, a na se opet

    odjenula svagdanji svoj sivi haljinac.

    I treeg dana, kad su roditelji sa dvjema kerima otili od kue, Pepeljuga opet ode na majin grob, pod ljeskovo drvce, i zazva:

    Stresi, drvce, kitne grane:

    zlato, srebro baci na me!

    Ovaj put ptica joj dade tako sjajno i krasno ruho kakvo se jo nije vidjelo, i k tome cipelice od samoga zlata.

    Kad se u tome ruhu pojavila na sveanosti, svi ondje okupljeni ni rijei da protisnu od pustog divljenja bijahu naprosto zanijemjeli. Kraljevi plesao s njome samo s njome, i kad bi tkogod po nju doao da bi s njim zaplesala, kraljevi ga otpravljao:

    Ovo je moja plesaica. Kad je uveer namjerila kui i kraljevi ju htio pratiti, ona mu

    brzo umaknu, tako da ju nije mogao stii. Ali se ovaj put kraljevi posluio lukavtinom: naredio je da

    cijelo stubite namau smolom, i tako kad je ona pojurila niza stepenice, lijeva joj se cipela zalijepi i ondje ostade. Kraljevi je podie: bijae to malena i nadasve lijepa cipelica, sva od zlata.

    Idueg jutra ode on s cipelicom Pepeljuginu ocu te mu ree: enom e mi postati samo ona kojoj na nogu pristaje ova

    zlatna cipelica.

    Obradovale se tome dvije sestre, jer je i jedna i druga imala

    lijepe noge. Starija uzela cipelu i s njome otila u sobu da ogleda moe li je obuti; i majka bijae s njom da joj pomogne. Ali joj

  • 39

    cipelica nije pristajala, bila premalena, noni palac ne mogae djevojka nikako ugurati. Mati joj nato prui no i ree:

    Odrei palac! Kad postane kraljicom, nee nikamo morati pjeke.

    Djevojka uini tako: odreza palac, ugura nogu u cipelicu stisnuvi zube od bola te izie pred kraljevia. On je nato kao svoju zarunicu vinu sebi na konja pa odjaha odande.

    Valjalo im pored groba Pepeljugine majke gdje se nadvijalo

    ljeskovo drvce, a na drvcetu smjestile se dvije golubice to su dovikivale:

    Kraljevi na konju uri, iz cipele krvca curi:

    prijevara mu dvoru hodi,

    zarunicu krivu vodi, cipela joj premalena,

    vidjet e se varka njena.

    Kraljevi tada svrnu pogled na djevojinu cipelu i vidje kako odande krv curi.

    Odmah okrenu konja natrag, dopremi krivu zarunicu njezinoj kui i ree da ona nije prava, pa neka druga sestra obuje cipelu.

    Tad i ta druga ode u sobu i sretno ugura none prste u cipelu, ali peta nikako da u nju ue, bijae prevelika. Onda majka prui keri no i ree:

    Odrei dijelak pete: kad postane kraljicom, nee nikamo morati pjeke.

    Djevojka uini tako: odreza dijelak pete, ugura nogu u cipelicu, stiui zube od bola, te izie pred kraljevia.

    On ju nato kao svoju zarunicu vinu sebi na konja pa odjaha odande.

    Kad su naili pokraj ljeskova drvceta, dvije golubice to su na njemu sjedile uglas zagukae:

    Kraljevi na konju uri, iz cipele krvca curi:

    prijevara mu dvoru hodi,

    zarunicu krivu vodi, cipela joj premalena,

  • 40

    vidjet e se varka njena.

    Kraljevi tada pogleda bolje na njezinu nogu i vidje kako krv curi iz cipele i po bijeloj se arapi razlijeva crvenilo. Odmah okrenu konja natrag i krivu zarunicu dopremi njezinoj kui.

    Ni ova nije prava ljutnu se kraljevi. Zar nemate jo keri?

    Ne, nemamo odgovori otac to jest, imamo jo samo siroe od moje pokojne ene, prljavu Pepeljugu, ali ona ne moe biti zarunica.

    Kraljevi nato kaza neka je dovedu preda nj, ali se maeha usprotivi:

    Oh, ne, sva je prljava, ne smije se pokazati. On ju je pak elio svakako vidjeti, i tako im ne preosta drugo

    nego pozvati Pepeljugu. Ona je najprije umila ruke i lice, a onda

    izila pred kraljevia te mu se poklonila. On joj prui zlatnu cipelicu, a ona sjede na klupicu, izvue nogu iz teke drvene klompe i stavi je u zlatnu: pristajala joj kao salivena.

    Kad se uspravila i kraljevi joj zagledao u lice, prepozna on ljepojku djevojku to je u tri navrata s njime plesala, te uzviknu:

    Ovo je prava zarunica! Maeha i njezine dvije keri silno se uplaile i poblijedjele od

    pustog bijesa kojim su uskipjele. Kraljevi meuto vinuo se s Pepeljugom na konja pa odjahao odande.

    Kad su jahali pokraj ljeskova drvceta, dvije bijele golubice

    zagukae uglas:

    Kraljevi na konju uri, iz cipele krv ne curi:

    istina mu dvoru hodi,

    zarunicu pravu vodi, cipelica mjera njena,

    stoji kao salivena.

    I poto su svoje odgukale, sletjee s ljeskova drvceta i sjedoe Pepeljugi na ramena jedna s lijeve, druga s desne strane, i tako ostadoe.

    Kad bijae da se svadba slavi, dooe i neiskrene maehine keri da se ulaguju i da s Pepeljugom sreu dijele. Kad su mladenci

  • 41

    krenuli u crkvu, ila im s desne strane maehina starija ki, a s lijeve mlaa i tada golubice iskljuvae svakoj jedno oko. A onda kad su izlazili, nalazila se starija maehina ki s lijeve strane, a mlaa s desne i tada im golubice iskljuvae i drugo oko. I tako podle maehine keri bijahu za svoju zlobu i podmuklost kanjene sljepoom za sav ostatak ivota.

  • 42

    TRNORUICA

    Ono vam neko bili kralj i kraljica to su iz dana u dan govorili. Ah, kad bismo imali dijete! eljelo njih dvoje tako i sveer prieljkivalo, ali elja nikako da im se ispuni. A onda se jednom, kad se kraljica kupala, dogodi te iz vode izroni aba, izie na suho i probesjedi:

    elja e ti se ispuniti: prije nego to mine godina dana, donijet e kerkicu na svijet.

    I to je aba prorekla, to se obistinilo: kraljica rodila curicu tako lijepu da kraljevoj radosti ne bijae kraja ni konca. Upriliio kralj veliko slavlje: pozvao je ne samo svoje roake, prijatelje i znance nego i sve vile usude, da djetetu budu naklone i dobre. Bijae ih trinaest u njegovoj kraljevini, a kako je imao samo dvanaest

    tanjura iz kojih su imale jesti, to je jedna morala ostati kod kue. Sveanost protjecala u svem sjaju i krasu, a kad se primaknula

    kraju, vile nadarie dijete svojim divnim darovima: jedna curicu obdarila krepou, druga ljepotom, trea bogatstvom, i tako redom svime to se na svijetu moe poeljeti. Poto njih jedanaest iznizae svoje darove, iznebuha banu trinaesta sasvim preko reda. Naumila

    se ona osvetiti zato to je nisu pozvali, pa kako upade, nikoga ne pogleda i ne pozdravi nego odmah u sav glas izviknu svoje

    prorotvo: Mala e se kraljevna u petnaestoj godini ubosti u ruku

    vretenom i od toga umrijeti.

    I ne kazujui vie ni rijei, okrenu se te izie iz dvorane. Svi se ustraili. Tada se javi dvanaesta, koja jo nije izrekla

    svoje prorotvo. Nije dodue mogla dokinuti i ponititi opake rijei to su izreene, mogla ih je samo ublaiti, i tako ona kaza:

    Ne, ipak nee mala kraljevna umrijeti, nego e pasti u dubok stoljetni san.

    Da bi ouvao svoje drago dijete od nesree, kralj zapovjedio da se sva vretena u zemlji spale. Sva se pak prorotva ispunila: djevojku krasila ljepota, krepost, umilnost i razbor, te bi omiljela

    svakom im bi je vidio. Zbilo se tako te upravo u onaj dan kad je djevojka navrila

    petnaestu godinu ne bijae ni kralja ni kraljice na dvorima: djevojka ostala ondje sama samcata. Uzela ona vrljati gore dolje, tumarati

  • 43

    uzdu i poprijeko, zavirivati u mnoge odaje i razliite izbe, i naposljetku je dospjela u staru kulu. Zavojite stepenice vodile gore,

    te se ona po njima uspe. Izbila je pred nekakva mala vrata. U

    kljuanicu na bravi bio utaknut zarao klju, i ona zakrenu njime. Otvorie se vrata, a to u maloj izbi sjedi starica s vretenom u ruci: svojski je prionula na posao prede kudjelju.

    Dobar dan, bakice pozdravi je kraljevna. to to radi tude?

    Evo predem odgovori starica i kimnu glavom. A to to tako veselo poigrava i skae? opet e djevojka,

    te uze vreteno da i ona prede.

    Ali tek to ga je dodirnula, ispuni se bajalica i prorotvo, i ona se vretenom u prst ubode.

    U koji se as ubola, prevali se na postelju to se ondje nalazila, pa utonu u dubok san.

    San protegao mo i na cio kraljevski dvor: usnuli kralj i kraljica, koji se bijahu upravo vratili te uli u veliku dvoranu; usnuli s njima i svi dvorjanici, zaspali i konji u staji, psi na dvoritu, golubovi na krovu, muhe na zidu, ak i vatra to je plamsala na ognjitu i ona utinjala i utihnula, peenka na njoj prestala cvrati... u san utonuo i kuhar, pustio na miru momka koga je zbog njegova nemara htio za kosu povui. Utihnuo i vjetar vani, na drveu pred dvorima nije vie ni listak treperio.

    Oko dvora porastao trnjak divlje rue, iz godine u godinu sezao dalje i neprestano se penjao, dok naposljetku nije sasvim opasao

    dvore te prerastao i preko njih, tako da se vie nita nije vidjelo, ak ni zastava navrh krova. Zemljom ila pria od usta do usta i kazivala kako u zaaranim dvorima spava lijepa Trnoruica tako kraljevnu nazivahu i kako od vremena do vremena dolaze kraljevii odavde i odande i hoe da se kroza silni trnjak probiju u dvore, ali ne mogu nikako. Jer se trnjak, kao da ima nebrojene ruke, vrsto dri, a momci zapinju o trnje i ne mogu se vie otkinuti te jadno zaglavljuju.

    Nakon mnogo godina navratio se opet neki kraljevi u onu zemlju, i tu je uo kako neki starac pripovijeda o trnjaku za kojim stoje ukleti dvori, u njima ve stotinu godina tvrdim snom spava prekrasna kraljevna, zvana Trnoruica, a s njome kralj i kraljica i sve to neko bijae ivo na dvorima. Uz to je kraljevi i od svoga djeda doznao kako su dolazili mnogi kraljevii i pokuavali da se

  • 44

    probiju kroz onaj trnjak, ali su zapali u pusto trnje i bijedno

    skonali. Nita se ja ne bojim neustraivo e mladi. Idem ja onamo da vidim lijepu Trnoruicu. Dobri ga je starac nastojao odvratiti od ludog nauma, ali

    momak ni da uje, ne da se ni osoliti. Stotinu je godina meuto izminulo te svanuo i dan u koji se

    Trnoruica imala oda sna probuditi. Kad se kraljevi primaknuo trnjaku, sve se trnje osulo krasnim krupnim cvjetovima, koji se

    lijepo razmaknue da ga zdrava i iva propuste unutra, a potom se sve opet za njim sklopi i sastavi u pravu pravcatu ivicu.

    Kad je stupio na dvorite, vidje kako lee zaspali konj i i pjegavi lovaki psi, a na krovu ue usnuli golubovi i dre glavu pod krilom. Ue on i u same dvore, a to ondje muhe sveudilj spavaju na zidu, u kuhinji kuhar sveer dri ruku kao da e toga trena dohvatiti momka i povui ga za kosu, a slukinja sjedi i pred sobom dri crno pile kao da e ga sad na peruati.

    Krenu kraljevi dalje i vidje kako u velikoj dvorani svi dvorjanici spavaju gdje se koji zatekao, a tamo povie, kraj prijestolja, lei kralj i kraljica. Uze on obilaziti i gledati dalje, a to posvuda, kamo god zavirio, tiina pala, svuda bilo tako tiho da je mogao uti vlastiti dah.

    Naposljetku se obrete podno stuba to vode gore u kulu. Uspe se te otvori vrata na izbi u kojoj spavae Trnoruica. Leala je nauznak i bila tako lijepa da kraljevi ne mogae oiju s nje odvrnuti, nego se jo i sae te je poljubi. U koji tren on to uini i poljupcem je dodirnu, Trnoruica rasklopi vjee, istrepta san iz oiju te ga ljubazno pogleda. Tada njih dvoje zajedno sioe, a uto se dolje probudie kralj i kraljica i svi dvorjani redom: samo su gledali jedni u druge i udom se udili.

    Probudili se i konji u staji na dvoritu i poeli glavom uzmahivati i otresati; oda sna se trgli i lovaki psi pa poskakivali i repom mahali; golubovi na krovu izvukli glavice ispod krila,

    pogledali naokolo pa odletjeli u polje; oivjele i muhe i miljele po zidu; proplamsala vatra u kuhinji, jelo zakuhalo i peenka opet zacvrila, kuhar dohvatio momka te ovaj vrisnuo, a slukinja uzela pile peruati.

    Kraljevi i Trnoruica na kraju proslavili sjajnu svadbu i poivjeli u zadovoljstvu i srei sve do svoje smrti.

  • 45

    JORINDA I JORINGEL

    Ono vam neko stajao star dvorac usred velike, guste ume, u dvorcu ivjela stara ena sama samcata, a bila ona opaka arobnica. Danju se pretvarala u maku ili pak u sovu, dok bi se uveer opet prevrgla u ljudsku priliku. Znala je vabiti divlja i ptice, pa ih onda klala, kuhala i pekla. Kad bi se tkogod pribliio dvorcu ma i na stotinu koraaja, ostao bi na onome mjestu nepokretan, nije se odande mogao maknuti sve doka ga ona ne bi oslobodila arolije, a kad bi koja mlada djevojka zakoraila u taj krug, odmah bi se pretvorila u pticu, te bi je stara zatvorila u krletku od pletera i

    odnijela u posebnu prostoriju svoga dvorca. Imala je u dvorcu ve sedam tisua rijetkih ptica zatvorenih u takve krletke.

    Bila tako jedna djevojka to se zvala Jorinda i to je ljepotom nadmaivala sve druge. Ona i lijep momak po imenu Joringel, obeali se jedno drugom, i dvoje zarunika najveu sreu osjealo kad bijahu sami meu sobom. Da bi se jednom mogli u povjerenju i na miru porazgovoriti, otili oni u etnju u umu.

    Pazi da ne prie preblizu dvorcu upozori Joringel zarunicu.

    Bio lijep dan, priklanjao se k veeru, sunce sjalo izmeu stabala i prosijavalo u tamno umsko zalenilo, grlice sjetno gugutale na starim bukvama.

    Jorindi od nekog milja i sjete navirale suze na oi; sjela ona na travu gdje je sunce prosjalo i sve joj se otima uzdah za uzdahom. I

    Joringel zapao u neku nujnost, oboje ih obuzela nekakva tuga kao da

    im onog asa valja mrijeti. Poto se obazree naokolo, krenue dalje, ali su zalutali, nisu

    znali kuda e se vratiti kui. Polovina sunane ploe utonula ve za brijeg, a druga jo stajala nad njim. Joringel uprije pogled kroza iprag i bunje te opazi kako se u blizini uzdie zid starog dvorca, i strah ga uhvati. Jorinda meuto zapjevala:

    Tuno mi poje ptiica, oj pti-i-ca...

    a onda odjednom okrenu sitno piskutati: cikut-cikut Joringel svrnu

    pogled na nju te imade to i vidjeti: Jorinda se prometnula u slavuja

  • 46

    to alosno cikue: cikut-cikut... Uto doletje sova plamenih oiju, triput obletje oko njih i triput

    zahukta: hu-hu, hu-hu. Joringel se ukipio, ni makac odande: stajao je

    ondje kao okamenjen, nije mogao ni plakati ni govoriti, ni rukom ni

    nogom pokrenuti.

    Dotle i sunce utonulo, sasvim zalo. Sova otprhala u neki bun, a odmah potom odande izie pogurena starica, sva uutjela i kotunjava, izbuljenih crvenih oiju i savijena nosa kojemu je uiljeni vrak sezao do brade. Ona neto promrmlja, uze slavuja u ruku te ga odnese.

    Joringel nije mogao ni rijei protisnuti niti se maknuti s mjesta. A slavuja nestalo, odnijela ga nakaza sa sobom.

    Naposljetku se vjetica vrati te e potmulim glasom:

    Neka kriva sa visine u krletku sada sine:

    Zahijele, ti ne stei, svoje petlje ded odvei.

    U koji mah ona tu basmu izree, Joringel se oslobodi arolije. Uze on vjeticu salijetati i moliti da mu vrati njegovu Jorindu, ali ona samo odsijee:

    Nikad je vie nee vidjeti! I u tim rijeima ode. Joringel zvao, plakao i jadikovao, ali mu sve bijae uzalud. Jao, to u jadan sada, zajada Joringel u sebi i najposlije

    krene odande, pa tako naposljetku stigne u neko tue selo. Tu se pribije u nekog seljaka, unajmi se da mu uva ovce.

    Dugo je u onome kraju uvao ovce i esto obilazio oko starog dvorca, ali mu nikad nije prilazio preblizu.

    Jedne noi dok je spavao usni mu se da je naao neobian cvijet, crven kao krv, s krasnim krupnim biserom usred ake. Ubrao je jarki cvijet i s njime otiao vjetiinu dvorcu. I gle uda: sve to bi cvjetom dodirnuo, oslobaalo se arolije, pa se tako i Jorinda prevratila u svoj djevojaki lik...

    Kad se momak ujutro probudio, zae on naokolo obilaziti brda i doline ne bi li naao onakav cvijet. Traio je i traio, a onda devetog dana u rano jutro nae sanjani cvijet: crven je kao krv, a posred ake blista mu krupna kaplja rose, krupna i sjajna poput

  • 47

    najljepeg bisera. Ubravi ga, momak brino s njime krenu vjetiinu dvorcu.

    Prilazei starom zdanju nije se na sto koraaja pred njim skamenio nego proe ravno do ulaza. Silno se tome obradovao. Teka vrata irom se otvorie kad ih je dodirnuo arobnim cvijetom. Prijede zatim preko dvorita, kamo su mu do uiju dopirali mnogi ptiji glasovi. Usmjeri korak onamo i doe u prostoriju u kojoj ptice bijahu zarobljene. Unutri bila i sama vjetica, hranila ptice u sedam tisua krletki.

    Kad je vidjela Joringela, bijes ju spopade: iz oiju joj sijevnu oganj, a s jezika otrov, klela ona i razlijevala u, ali momku nije nita mogla, ni prii mu na dva koraka, zbog arobnog cvijeta to ga je imao u ruci.

    On se nije ni osvrtao na nju nego krenu da razgleda krletke sa

    pticama. Bijae ondje i vie stotina slavuja, svi jednaki kako da meu njima razazna svoju Jorindu?

    Dok je tako razgledao, odjednom opazi kako stara vjetica kriom uzima jednu krletku sa pticom i s njome kree k vratima. U tren oka skoi on onamo, dodirnu krletku onim cvijetom, i u tome se asu pred njim stvori Jorinda, lijepa k i prije: odmah mu ona obisnu oko vrata.

    Dodirnu on cvijetom i staru vjeticu sad vie nije mogla arati, presahlo joj umijee. I sve druge ptice u prostoriji dodirnuo je arobnim cvijetom i pretvorio ih u djevojke. Poto je tako uradio, sa svojom se Jorindom vrati kui, te njih dvoje dugo poivjee u zadovoljstvu i srei.

  • 48

    SNJEGULJICA I RUICA

    Bila jednom siromana udovica to je ivjela u kolibi na osami. Pred kolibom bujao vrt, a u vrtu rasla dva ruina grma: jedan nosio bijele rue, a drugi crvene. Imala udovica dvoje djece, dvije krasne djevojice; jedna bila poput cvjetova jednog grma, a druga nalik na cvjetove drugoga, pa im majka dala ime Snjeguljica i Ruica.

    Obje ih krasila ednost i dobrota, marljivost i poslunost, jedva bi se jo takve dvije nale na svijetu. I ud im slina, samo to Snjeguljica bijae tia i njenija od Ruice, koja je radije trala po livadama i poljima, brala cvijee i hvatala leptire, dok je Snjeguljica ostajala pokraj majke i pomagala joj u kunim poslovima, ili joj pak naglas togod itala, kad bi zavrila rad.

    Voljele se sestre njeno, iskreno, i esto bi zajedno odlazile u etnju drei se za ruke. Kad bi Snjeguljica rekla: Nikad se neemo razdvajati, Ruica bi prihvatila: Dokle god ivimo! A majka bi dodala: to jedna ima, neka uvijek s drugom dijeli!

    Ile su umom same i brale jagode, i nijedna im ivotinja nije nikakvo zlo smjerala, nego su sve povjerljivo dolazile k njima: zeko

    griskao list kupusa iz njihovih ruku, srna mirno pasla kraj njih, jelen

    veselo skakao onuda, ptice oko njih ivahno leprale s grane na granu, pratile ih vedrim pjesmicama i zvonkim cvrkutom. Nikad ih

    nije nikakva nevolja pogodila. Kad bi ih no zatekla u umi, legle bi jedna kraj druge na mahovinu i slatko spavale dok ne bi jutro

    svanulo. Majka je znala gdje su, i nije se uznemirivala.

    Jednom, kad su tako noile u umi, probudie se u cik zore te opazie kako kraj njih sjedi, kao da bdi, prekrasno stvorenje odjeveno u bjelinu, u sjajno ruho. Kad vidje da su budne, ono tiho

    ustade, ljubazno ih pogleda i nestade u umi ne izustivi ni rijei. Kad se sestre obazree oko sebe, vidjee da su spavale na rubu duboka ponora, i zacijelo bi se strovalile u nj da su samo jo korak - dva dalje pokroile u tami. Pripovjedie to majci, a nato im ona objasni kako je ono oito bio aneo uvar to uva dobru djecu.

    Snjeguljica i Ruica drale svoju kolibu u takvu redu i istoi da bijae milina zaviriti u nju. Ruica se ljeti brinula za skromni dom, i svakog bi jutra, prije nego to se majka probudi, stavila pred postelju struak cvijea, a nikad nije nedostajalo rua sa svakog grma. Snjeguljica bi zimi loila vatru i vjeala kotli nad ognjite.

  • 49

    Kotli bio od mjedi, ali se, onako oien, sjao kao zlato. Uveer, kad bi praminjale snjene pahulje, rekla bi majka: Hajde, Snjeguljice, zasuni vrata. I tada bi sjele kraj ognjita, majka bi dohvatila naoari te naglas itala iz debele knjige, a djevojke sluale i prele. Do nogu im lealo janjece, a za njima, na preki, drijemala bijela grlica drei glavu pod krilom.

    Dok su jedne veeri tako okupljene sjedile kraj ognjita, ou se kucanje na vratima: bijae kao da kakav namjernik eli ui.

    Hajde, Ruice, otvori ree majka. Zacijelo kakav putnik trai noite.

    Ruica povue zasun i otvori vrata. Mislila je da e vidjeti kakva siromaha, ali kojeg li iznenaenja! na vratima se pojavi medvjed, mrk i golem. Ruica, kad pred sobom ugleda onu mrku glavurdu, vrisnu od straha i odskoi natrag. Janje zableja, grlica zalepeta krilima te uzletje, a Snjeguljica se sakri za majinu postelju. Medvjed pak progovori i ree:

    Ne bojte se, nikakvo vam zlo neu uiniti. Evo sam napol mrtav od studeni, i samo dooh da se malko ugrijem.

    Ui onda, jadni medo samilosno e majka. Lezi kraj vatre, ali pazi da ne oprlji svoje lijepo krzno.

    Zatim zovnu svoje keri. Snjeguljice! Ruice! Doite, ne bojte se, nita vam nee

    ovaj mirni medo.

    Djevojke iziu iz zaklona te se vrate ognjitu; polako prie i janje, a potom dolepra i grlica: vie se nisu bojali.

    Hajde, djeco, otresite mi malko snijeg sa krzna zamoli ih medo.

    Djevojke dohvate metlu te mu uzmu istiti krzno. Medo se opruio kraj ognjita i zadovoljno brundao, bijae mu ugodno. Domala se sprijateljie s njime: provlaile su prste kroz njegovo krzno, upkale ga, naslanjale se na nj, a medo strpljivo podnosio, godilo mu. Kad bi zabrundao, one se smijale. Ali kad bi pretjerale,

    samo bi promumljao:

    Snjeguljice, Ruice, vragolasta djeice, nemojte me gaziti,

    prosca treba paziti.

  • 50

    Kad je dolo vrijeme poinku, sestre odoe u postelju, a majka ree medvjedu:

    Ti, medo, ostani tu, kraj ognjta: tu si zatien od studeni i nevremena.

    Kad je objutrilo, sestre puste medvjeda van, a on mirno odgega

    po snijegu u umu. Otada je medvjed svake veeri dolazio u isto doba: lijegao je

    kraj ognjita i putao da se djevojke s njime igraju po miloj volji. A one se na nj toliko privikle da i nisu namicale zasun na vratima sve

    dok ne bi stigao gost u mrkom krznu.

    Jednog dana kad je granulo proljee i vani sve ozelenjelo, ree medvjed Snjeguljici:

    Valja mi sad otii, i sve se ljeto ne smijem vratiti. A kamo e, dragi medo? upita Snjeguljica. Valja mi u umu da uvam svoje blago od zlih patuljaka.

    Zimi, dok je zemlja smrznuta i tvrda, moraju oni boraviti dolje, nije

    im lako prodrijeti van iz podzemnih nastana. Ali sada, kad je sunce

    otopilo led i zemlju ogrijalo, i kad je tlo meko, probijaju oni izlaze i

    prohode, pa vrljaju naokolo i kradu. I to jednom njihove ruke dohvate i njihove peine sakriju, to vie nikad ne izlazi na sunce.

    Snjeguljica se oalostila zbog rastanka. Kad je otvorila vrata i medo odlazio, zape on malko krznom o kvaku, te ga zadera, a

    Snjeguljici se uini da je onuda zlato prosjalo; ali nije bila sigurna da je ba tako. Medvjed brzo odgega naprijed, i naskoro ga nestade meu drveem.

    Poto izminu neko vrijeme majka posla keri u umu da sakupe suharaka za vatru. Dok su tako prolazile umom, naiu na veliko stablo: lei ono na zemlji, obaljeno, a sve se neto oko njega koprca i skakue, sad gore, sad dolje. Nisu mogle razabrati to je posrijedi. Pokroie jo naprijed i vidjee da je to patuljak: lice mu uvelo i smeurano kao kora na onome starom drvetu, a brada mu bijela bjelcata, cio lakat duga. Vrak brade zapao mu u procijep te ondje ostao uklijeten, mali skakue s jedne strane na drugu, ba kao psi na uzici, ne znajui kako da se iskobelja.

    Kad vidje djevojke, izvali u njih crvene vatrene oi te viknu: to ste tu stale te blejite kao tele u arena vrata! Zar ne znate

    u pomo priskoiti? A to si to uradio, maleni? upita Ruica. Glupa radoznala gusko! odvrnu patuljak. Htio sam

  • 51

    iscijepati ovo obaljeno stablo da u kuhinji imam usitnjenih drva i

    trijea. Jer od debelih klada i panjeva odmah zagori ono malo jela to je nama potrebno: mi ne deremo komadine kao to ih dere va prosti i prodrljivi narod. A evo to je bilo: ve mi se posreilo da dobro zacijepim klin u procijep, i sve bi lijepo prolo da prokleto drvo nije ilavo: klin odjednom iskliznuo, procijep se uas stisnuo, te ne stigoh izvui svoju lijepu bradu, to je, evo, u nj zapala; ostala je pritinuta, pa ne mogu nikamo s ovog mjesta. A vi, glupe guske, zar ne znate nita drugo nego se smijati! Uh, to ste odurne, buoglavke!

    Djevojke upele da mu pomognu iz nevolje, ali koliko god

    upinjale, ne mogoe mu osloboditi bradu: drvo ju vrsto pritinulo, ni makac iz procijepa.

    Da idem i dozovem ljude? ree Ruica. Glupao! obrecnu se patuljak na nju. emu odmah zvati

    ljude? I vas dviju ve mi je uvrh glave! Ne znate li nita pametnije? Samo malko strpljenja prekori ga Snjeguljica ve u ti

    pomoi. I to rekavi, izvue iz depa noice te mu odreza pritinuti

    vrak brade. Kad patuljak vidje da je slobodan, odmah segnu za vreom punom zlata to bijae skrivena meu korijenjem obaljenog stabla, izvue je odande, baci je na plea i zaguna:

    Prostae! Odrezati mi bradu, moj ponos! avo vam platio! I, uvijajui nogama pod teinom pune vree, krenu odande, a

    njih dvije i ne pogleda.

    Snjeguljica i Ruica nakon nekog vremena odu na rijeku da napecaju ribe za ruak. Kad su dole do vode, ugledaju neto nalik na velika skakavca: skakue prema rijeci, bijae kao da kani u vodu skoiti. Otre njih dvije onamo i nau znanca, patuljka s kusatom bradom.

    Kamo si to namjerio? upita ga Ruica. Nisi valjda namjerio u vodu skoiti?

    Nisam takav luak! odvrnu patuljak. Zar ne vidite da me ova prokleta riba u vodu vue?

    ovuljak, naime, pecao ribu, pa mu vjetar zapleo bradu za povraz, a kako mu se na udicu uhvatila povelika riba, poela ona trzati i potezati. Upinjao patuljak sve snage ne bi li ribu izvukao,

    hvatao se trske i raslinja, ali mu je slabo pomoglo: morao je

    poigravati kako je riba vukla, i umalo to lovina nije slabanog lovca

  • 52

    odvukla u vodu. Djevojke su stigle u pravi as; prihvatie ga i pokuae odmrsiti mu bradu, ali uzalud: brada i povraz vraki se zamrsili. Ne preosta drugo nego opet posegnuti za nicama i dio brade odrezati: sad mu ostade dobrano potkresana.

    Kad patuljak vidje da mu je brada ponovno skraena, razljuti se i viknu na njih:

    Proklete guske! Zar da mi tako unakazite lice? Nije vam bilo dovoljno to ste mi neki dan odrezale vrak brade, nego me sad prikratiste za najbolji dio! Kako u ovakav svojima pred oi? Idite doavola i neka vam otpadnu potplati na cipelama!

    Poto je tako istresao ljutinu, izvue vreu bisera to bijae sakrivena u au te ode odande ne rekavi vie ni rijei. Uas ga nestade za velikom stijenom.

    Dogodilo se da je malo zatim majka poslala keri u grad da kupe konca, igala i vrpca. Put ih vodio preko pustopoljine po kojoj

    bijae rasuto golemo kamenje. Dok su onuda ile, vidjee kako nebom u irokim krugovima krui orao i sve se nie sputa, dok se naposljetku ne ustremi na neto za velikom stijenom. U isti tren ue vrisak te pohitjee onamo. Uplaene vidjee kako je orao pandama epao njihova mrzovoljnog znanca, patuljka potkresane brade, i samo to ga nije odnio.

    Samilosne djevojke odmah prihvatie ovuljka, pa potegni - povuci, dok ga orao napokon ne ispusti. Kad se patuljak pribrao od

    straha, izdera se na njih svojim krijetavim glasom: Zar niste mogle bolje paziti nego me tako nemilo za kaput

    potezati da se sav poderao! Nespretne i nezgrapne guske!

    I poto je istresao svoje, zgrabi vreu nabijenu dragim kamenjem i nestade meu stijenama.

    Djevojke se ve navikle na njegovu nezahvalnost, pa i nisu marile. Nastavie one put u grad za svojim poslom.

    Kad na povratku opet bijahu na pustopoljini, zatekoe patuljka kako iz vree istresa drago kamenje na omalenoj istini: ispraznio je vreu ne pomiljajui da bi tkogod u taj kasni sat tuda naiao. Sunce na smiraju obasjavalo dragulje, a oni blistali i svjetlucali u svim

    bojama. Djevojke zastale i gledale.

    to ste izvalile te svoje glupe oi i tu zjake prodajete! izdera se patuljak na njih kad ih opazi.

    Sivo mu, pepeljasto lice pocrvenjelo, sav se zajapurio od bijesa.

    Ba je zaustio da nastavi grdnju, ali se odjednom zauje brundanje:

  • 53

    golem, mrk medvjed dogega se iz ume. Patuljak se uplai i skoi, u namjeri da umakne odande. Htjede on podbrusiti pete, ali bijae kasno: nije vie mogao dospjeti do svoga skrovita, medvjed ga zaskoio.

    Potedi mi ivot, dragi medo zavajka patuljak, drui od straha. Pusti me, pa evo ti sve moje blago. Gledaj ove puste dragulje, vidi koliko ih ima! Nemoj me ubiti! to e ti ovakav malen i neznatan zalogaj kao to sam ja? Nee me ni osjetiti meu zubima. Eto ti ovih dviju djevojaka, to su zalogaji! Tuste su kao

    mlade prepelice, one e ti bolje prijati. Medvjed nije mario za epljuskanje zlobnoga patuljka, nego tu

    opaku grdobu jednim jedinim udarcem ape prignjei na tlo, i zlotvor se vie ne maknu.

    Djevojke ndale u bijeg, ali ih medvjed uze zvati:

    Snjeguljice, Ruice, ne bojte se! ekajte, i ja u s vama! Prepoznavi glas mede tono se grijao kraj njihova ognjita,

    djevojke stadoe. Kad on prie njima, spade s njega medvjee krzno, i pojavi se krasan momak u ruhu zlatom protkanu.

    Ja sam kraljevi ree. Opaki patuljak ugrabio mi blago, ukleo me i zaarao, te sam kao divlji medvjed morao lutati umama dok me njegova smrt ne oslobodi. Sad je dobio to je zasluio.

    Snjeguljica se vjena s kraljeviem, a Ruica s njegovim bratom, i podijele oni meu sobom golemo blago to ga je patuljak zgrnuo u svoje skrovite. Stara je majka jo mnoge godine ivjela u miru i srei kod svoje djece. Prenijela je i presadila ona dva ruina grma: rasli su pod njezinim prozorom i svake godine cvali