17
Pepeljuga (Jedna neuobičajena verzija Pepeljuge. Preuzeto s ovog mjesta) * * * * * * * * * * * Oboljela žena nekog bogatog čovjeka pa kad je osjetila da joj se približava smrt, pozvala svoju jedinicu kćer postelji te joj rekla: - Drago dijete, budi čedna i dobra pa će ti uvijek dobro biti; ja ću s neba gledati na tebe i bit ću uza te. To rekavši, zaklopila mati oči i umrla. Djevojka svaki dan išla na majčin grob i plakala, bila čedna i dobra. Kad je došla zima, pokrije snijeg bijelom plahticom majčin grob, pa kad ju je u proljeće sunce opet skinulo, oženio se otac drugom ženom. Druga je žena dovela u kuću dvije kćeri, naoko lijepe i bijele, ali ružne i crne u srcu. Dođe mučno vrijeme za pastorku. - Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi! Tko hoće kruh jesti treba ga zaslužiti, van sa služavkom! - navale sestre, uzmu joj njezine lijepe haljine, obuku joj stari sivi haljetak i dadnu joj drvene cipele. - Gle ohole knjeginje kako se dotjerala! - rugale joj se one pa je u kuhinju otjerale. U kuhinji je morala od jutra do mraka raditi teške poslove: rano u zoru ustajati, vodu nositi, vatru ložiti, kuhati i prati. Osim toga, polusestre joj zadavale svakojakih jada, izrugivale je, sipale bi grašak i leću u pepeo, a njoj valjalo sjediti i trijebiti. Kad bi uvečer klonula od rada, morala bi leći u pepeo kraj ognjišta jer nije imala postelje. Kako je zbog toga uvijek bila prašnjava i prljava, nazvaše je Pepeljugom. Jednoga se dana otac spremaše na sajam; zapita obje pastorke što da im donese. - Lijepih haljina - odgovori jedna. - Bisera i dragog kamenja - reče druga. - A što ćes ti, Pepeljugo? - zapita otac. 1

bajke na srpskom

Embed Size (px)

DESCRIPTION

bajke

Citation preview

Page 1: bajke na srpskom

Pepeljuga (Jedna neuobičajena verzija Pepeljuge. Preuzeto s ovog mjesta)

* * * * * * * * * * *

Oboljela žena nekog bogatog čovjeka pa kad je osjetila da joj se približava smrt, pozvala svoju jedinicu kćer postelji te joj rekla:

- Drago dijete, budi čedna i dobra pa će ti uvijek dobro biti; ja ću s neba gledati na tebe i bit ću uza te.

To rekavši, zaklopila mati oči i umrla.

Djevojka svaki dan išla na majčin grob i plakala, bila čedna i dobra. Kad je došla zima, pokrije snijeg bijelom plahticom majčin grob, pa kad ju je u proljeće sunce opet skinulo, oženio se otac drugom ženom. Druga je žena dovela u kuću dvije kćeri, naoko lijepe i bijele, ali ružne i crne u srcu. Dođe mučno vrijeme za pastorku.- Zar će ova glupa guska sjediti s nama u sobi! Tko hoće

kruh jesti treba ga zaslužiti, van sa služavkom! - navale sestre, uzmu joj njezine lijepe haljine, obuku joj stari sivi haljetak i dadnu joj drvene cipele.

- Gle ohole knjeginje kako se dotjerala! - rugale joj se one pa je u kuhinju otjerale.

U kuhinji je morala od jutra do mraka raditi teške poslove: rano u zoru ustajati, vodu nositi, vatru ložiti, kuhati i prati. Osim toga, polusestre joj zadavale svakojakih jada, izrugivale je, sipale bi grašak i leću u pepeo, a njoj valjalo sjediti i trijebiti. Kad bi uvečer klonula od rada, morala bi leći u pepeo kraj ognjišta jer nije imala postelje. Kako je zbog toga uvijek bila prašnjava i prljava, nazvaše je Pepeljugom.

Jednoga se dana otac spremaše na sajam; zapita obje pastorke što da im donese.- Lijepih haljina - odgovori jedna.- Bisera i dragog kamenja - reče druga.- A što ćes ti, Pepeljugo? - zapita otac.- Otkinite, oče, prvu grančicu što vam dodirne šešir kad se budete vraćali, nju mi donesite.

Otac kupi objema pastorkama lijepe haljine, bisera i dragog kamenja, a kad je vraćajući se kući jahao kroz sumarak, okrzne ga ljeskova grančica i zbaci mu šešir. On otkine grančicu i ponese je sa sobom. Kad je stigao kući, dade pastorkama što su zaželjele, a Pepeljugi ljeskovu grančicu, a pri tom je toliko plakala da ju je suzama zalila.

Grančica je rasla i u lijepo se drvce razrasla. Pepeljuga je svaki dan triput isla na grob, plakala i molila, i svaki bi put sjela bijela ptičica na drvce, pa kad bi imala kakvu želju, dobacila bi joj ptičica baš ono što je Pepeljuga upravo željela.

1

Page 2: bajke na srpskom

Jednog dana kralj priredi svečanost i na nju bjehu pozvane sve najljepše djevojke kraljevstva: trebalo je da njegov sin izabere zaručnicu.

Kad su obje sestre čule da će i one ondje biti, vrlo se obraduju, pozovu Pepeljugu i narede joj:- Počesljaj nas, očisti nam cipele i pričvrsti kopče; mi ćemo u kraljevske dvore na svečanost.

Pepeljuga posluša. Gorko je plakala. I ona bi rado na ples pa stoga zamoli maćehu da je pusti.

- Čujes li, Pepeljugo, kako ćes na svečanost tako prašnjava i prljava? Nemaš ni haljine ni cipela, a htjela bi plesati!

Ali kako je Pepeljuga stalno molila, pristade maćeha i reče:- Evo sam ti sasula u pepeo zdjelu leće, pa ako je za dva sata otrijebiš, možeš s nama zajedno.

Djevojka iziđe na zadnja vrata u vrt i vikne:- Oj, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebit: dobre u lončić, loše u želučić!

Nato kroz kuhinjski prozor doletješe dvije bijele golubice, pa grlice i napokon dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela. Golubice klimahu glavama i kljucahu: kljuc, kljuc, kljuc, a na to i druge počnu: kljuc, kljuc, kljuc, te sva dobra zrnašca otrijebe u zdjelu.

Nije prošao ni cio sat, a one već bile gotove pa odletjele. Djevojka odnese zdjelu maćehi. Sva radosna mišljaše da će smjesta na svečanost. No maćeha se usprotivi:- Ne, Pepeljugo, nemaš haljine i ne znaš plesati, samo će te ismijavati.

Kad je djevojka stala plakati, opet će maćeha:- Ako mi otrijebiš iz pepela dvije pune zdjele leće za jedan sat, onda možeš ići. - A u sebi pomisli: “To neće moći nikako.”

Kad je maćeha sasula dvije zdjele leće u pepeo, iziđe djevojka na stražnja vrata u vrt i zovne:- Oj, vi pitome golubice, vi grlice i sve ptičice pod nebom, dođite i pomozite mi trijebiti: Dobre u lončić Loše u želučić!

Nato kroz kuhinjski prozor doletješe dvije bijele golubice, zatim grlice i, napokon dolepršaše sve ptičice pod nebom te se skupiše oko pepela. Golubice klimahu glavama i kljucahu: - kljuc, kljuc, kljuc, a na to i druge počnu: kljuc, kljuc, kljuc, te sva dobra zrna otrijebe u zdjelu. Prije nego što je prošlo pola sata, bile one gotove pa odletjele.

Djevojka odnese zdjelu maćehi: mislila je sva radosna da će smjeti na svečanost. No maćeha se usprotivi:

2

Page 3: bajke na srpskom

- Ništa ti ne pomaže: nećeš s nama jer nemaš haljine i ne znaš plesati, mi bi smo se tebe morale stidjeti. - Okrene joj ledja i pohiti sa svojim gizdavim kćerima na svečanost.

Kad nikoga višene bijaše kod kuće, otiđe Pepeljuga na grob svoje majke pod ljeskovo drvo i vikne: Milo drvce, stresi grane, zlato, srebro saspi na me!

Na to joj ptica baci zlatnu i srebrnu odjeć te svilom i srebrom izvezene cipele. Pepeljuga brže-bolje obuče odjeću i pođe na svečanost.

Njezine je polusestre i maćeha ne prepoznaše, već mišljahu da je neka kraljevska kći, tako bijaše lijepa, tako u zlato odjevena. Na Pepeljugu i ne pomišljaju, uvjerene da sjedi kod kuće sva prljava i da trijebi leću iz pepela.

Kraljević joj priđe, uzme je za ruku i stane plesati i to samo s njom; nikako je ne pustaše iz ruke, a kad bi tkogod došao po nju, rekao bi: - Ovo je moja plesačica.

Pepeljuga plesaše do večeri, a onda pođe kući. No kraljević htjede znati čija je lijepa djevojka, te joj reče:- Hoću da te pratim.No ona mu pobjegne i sakrije se u golubinjak. Kraljević je, medjutim, čekao dok nije došao otac; njemu kaza da je u golubnjak ušla neka neznana djevojka. Stari pomisli da nije možda, Pepeljuga, pa kad mu donesoše sjekiru i trnokop, razbi golubinjak, ali nikoga ne nađe. Uđoše u kuću, a kad tamo: Pepeljuga u svome prljavom haljetku leži sva u pepelu kraj mutne petrolejke.

Pepeljuga je, naime, brže skočila otraga iz golubinjaka i otrčala ljeskovu drvcetu; tu je svukla i na grob stavila lijepu odjeću koju

je ptica opet odnijela, a onda je u svom sivom haljetku sjela kraj pepela.

Kad se drugi dan svečanost nastavila i roditelji već s djevojkama otišli, ode i Pepeljuga ljeskovu drvcetu te progovori: Milo drvce, stresi grane, zlato, srebro saspi na me!

Ptica joj baci odjeću jos gizdaviju od prijašnje, pa kad je u njoj banula na svečanost, sve se zadivi njezinoj ljepoti. Kraljević je čekao dokle god nije došla; uzeo je za ruku i plesao samo s njom. Kad bi drugi htjeli s njom plesati, rekao bi:- Ovo je moja plesačica.

Predvečer se Pepeljuga spremi kući, kraljević pođe za njom da vidi u koju će kuću. No ona mu pobježe iza kuće u vrt, gdje su na lijepom veliku stablu visile prekrasne kruške. Pepeljuga se okretno poput vjeverice pope među grane, te kraljević ne znade gdje je iščezla.Čekaše on dok dođe otac pa mu reče:

3

Page 4: bajke na srpskom

- One je neznane djevojke nestalo; mislim da se popela na krušku.

Otac pomisli da nije možda Pepeljuga. Zatraži sjekiru, posiječe krušku, ali ne bijaše nikoga. Kad oni u kuhinju, Pepeljuga sva u pepelu kao uvijek. Ona je, naime, s druge strane sišla s kruške, predala lijepu odjeću ptici na ljeskovu drvcetu i opet obukla svoj sivi haljetak.

Kad su treći dan roditelji s polusestrama otiši, Pepeljuga opet pođe svojoj majci na grob i reče drvcetu: Milo drvce, stresi grane, zlato, srebro sapi na me!

Sada joj ptica baci tako krasnu i sjajnu odjeću, kakve još nije imala, i cipele od suhog zlata. Kad je u toj odjeći došla na svečanost, gosti zanijemili od udivljenja.

Kraljevic je s njom plesao sasvim sam. Kad god bi je tko pozvao da s njom pleše, kraljević bi rekao: - Ovo je moja plesačica.

Predvečer se Pepeljuga spremaše kući i kraljević je htjede pratiti, no ona mu i opet tako brzo pobježe te je nije mogao stići. Kraljević se zato posluži varkom; naredi da se stepenice namažu smolom, pa kad je Pepeljuga potrčala kući, lijeva joj se cipela prilijepi i ostane. Kraljević je digne: bijaše malena i dražesna, sasvim od zlata.

Drugo jutro pođe s cipelicom Pepeljuginom ocu pa mu reče:- Nijedna druga ne može postati moja žena nego ona kojoj pripada ova zlatna cipelica.Obje se sestre obradovaše jer su imale lijepe noge. Najstarija uzme cipelu i pođe u sobu da je obuje; pritom joj pomagaše majka. Kako cipelica bijaše premalena, te joj nožni palac ne mogaše unutra, dade joj mati nož i reče:- Odreži palac! Budeš li kraljica, nećeš morati ići pješice.

Djevojka odreže palac, utisne nogu u cipelicu, stisne zube od boli i iziđe pred kraljevića, a on je uzme kao zaručnicu na konja i odjaše.

Moradoše proći pokraj groba gdje su, na ljeskovu drvcetu, sjedile dvije golubice; one viknu u jedan glas: Gukni, gukni, o golube: Krv, gle, curi iz cipele, cipela joj premalena, zarucnice prave nema, kKod kuce jos ona drijema.

Kraljević pogleda na njezinu nogu i opazi kako je krv procurila; krene konjem natrag, dopremi krivu zaručnicu kući i reče da nije prava i da druga sestra obuje cipelu. Druga uđe u sobu i prsti joj na sreću uđu u cipelicu, samo joj peta bijaše prevelika.

Na to joj mati dade nož i reče:- Odsijeci komadić pete! Budeš li kraljica, nećeš morati ići pješice.

4

Page 5: bajke na srpskom

Djevojka odsiječe komadić, utisne nogu u cipelu, stisne zube od boli i iziđe pred kraljevića, a on je uzme kao svoju zaručnicu na konja i odjaše.

Kad su prolazili pokraj ljeskova drvceta, na njemu su sjedile dvije golubice. One viknu u jedan glas: Gukni, gukni, o golube, krv, gle, curi iz cipele, cipela joj premalena, zaručnice prave nema, kod kuće još ona drijema.

Kraljević pogleda na njezinu nogu i opazi kako je krv procurila i kako se po bijeloj čarapi razlijeva rumenilo; krene konjem natrag i otpremi krivu zaručnicu kući.

- Ni ova nije prava! - ljutio se kraljević. - Nemate li druge kćeri?- Ne - odgovori otac. - Jos ima Pepeljuga, siroče od moje pokojne žene, ali ona ne može biti zaručnica.

Kad je kraljević zatražio da mu i nju pošalju, upadne maćeha zlobno:- Ne, sva je prljava, ne smije se pokazati.

No kraljević ju je svakako želio vidjeti i Pepeljugu moradoše pozvati. Ona prvo umije ruke i lice, podje kraljeviću i pokloni mu se. Kraljević joj dade zlatnu cipelicu, a ona sjedne na klupicu, izvuče nogu iz teške drvene cipele i stavi je u zlatnu: stajaše joj kao salivena. Kad je ustala i kraljević joj pogleda u lice, prepozna lijepu djevojku sto je s njim plesala i viknu: - Ovo je prava zaručnica!

Maćeha se i obje polusestre uplaše i poblijede od bijesa. A kraljević se vine s Pepeljugom na konja i odjase.Kad su prolazili pokraj ljeskova stabalca, kliknu dvije golubice u jedan glas: Gukni, gukni, o golube, krv ne curi iz cipele, cipele joj lijepo stoje, zarucnica prava to je.

Kliknuvši slete s drveta i sjednu Pepeljugi na ramena, jedna s lijeve, druga sa desne strane, i

tako ostanu.

Kad je trebalo slaviti svadbu, dođoše neiskrene polusestre da se dodvore i da s Pepeljugom sreću dijele. Kad su zaručnici pošli na vjenčanje, bila je najstarija sestra s lijeve strane, a najmlađa s desne i golubice iskljuju svakoj po jedno oko. A kad su se vraćali s vjenčanja bila je najstarija s desne a najmlađa s lijeve strane i golubice iskljuju svakoj drugo oko. I tako su za svoju zlobu i neiskrenost bile kažnjene sljepoćom za čitav život.

http://zrno.wordpress.com/djecje-teme/price-za-djecu/5

Page 6: bajke na srpskom

6

Page 7: bajke na srpskom

Pinokio

Jednom davno stari stolar Geppetto (Đepeto) načini drvenog lutka i nazva ga Pinocchio (Pinokio)... Pogleda Đepeto Pinokija, obuze ga sjeta jer nije imao djece, pa će ovako lutku:

"O, Pinokio, kad bi barem bio pravi dječak..."

Čula taj vapaj dobra vila, došla Đepetu obnoć, te mu ovako zbori: "Dobri moj Đepeto, mnoge si ti ljude učinio sretnima, a sada ću ja učiniti sretnim tebe..." Osmjehnu se vila i svojim čarobnim štapićem nježno dotače lutka: "Probudi se, Pinokio, dajem ti dar života!" I, gle, Pinokio istog trena skoči na noge, a vila mu reče: "Zapamti, Pinokio, ako budeš hrabar, iskren i nesebičan, jednog ćeš dana postati pravi dječak."

Tada se vila okrene prema Cvrčku i povjeri mu važan zadatak: "Ti si mudar stvor! Zadužujem te da pomogneš Pinokiju u rasuđivanju dobra i zla."

-----

Idućega dana Đepeto, pun ponosa, posla svoga malog drvenog dječaka u školu. "Cvrčak će ti pokazati put", reče mu, pa doda: "I ne skreći nigdje s puta..."

Međutim, Pinokio je krenuo, ali u školu stigao nije...

Sretne ga, naime, na putu pokvareni lutak Zloćo, koji ga nagovori da pođe s njim u kazalište lutaka, jer će ga učiniti slavnim. O, kako li je samo Pinokio bio sretan dok je cijelu noć plesao sa svojim prijateljima...

7

Page 8: bajke na srpskom

Ali da, kratko je ta sreća trajala, jer ga već malo zatim Zloćo zaključa u kavez kako ne bi mogao pobjeći.

U tom se trenutku pojavi plava vila i upita Pinokija zašto nije otišao u školu. A Pinokio poče lagati kako su ga oteli... Ali, kako bi kakvu laž dodao, nos bi mu bivao sve veći i veći... Kad je, ipak, napokon rekao istinu, vila ga je oslobodila, ali ga je pri tom ovako upozorila: "Zapamti, Pinokio, zadnji put ti pomažem. Ako ne želiš biti dobar, ostat ćeš zauvijek od drveta!"

Čvrsto odlučivši biti poslušan svom ocu, Pinokio sutradan krene u školu. Ali da, na putu sretne kočiju punu razdraganih dječaka, koji su se dobro zabavljali, a kočijaš ga sa širokim osmijehom pozove da pođe s njima na Otok Sreće. Malo tko bi takvom pozivu mogao odoljeti, pa Pinokio, sav sretan, uskoči unutra. Nije htio čuti dva tužna magarčića, koja su vukla kola, kako ga upozoravaju da ne ide. Nije htio čuti ni Cvrčka koji je vapio: "Ne ulazi, Pinokio, ne ulazi!"

Na Otoku Sreće Pinokio i dječaci su se povazdan igrali, dobro zabavljali, jeli slatkiše do iznemoglosti i činili baš sve što žele. Pinokijeva sreća je bila neizmjerna! Kako su magarčići i Cvrčak bili u krivu! Dobro je što ih nije poslušao!

Ali da, nije ta sreća baš dugo trajala! Probudi se, naime, jedno jutro Pinokio, i ima što vidjeti - izrasli mu uši i rep baš kao u magareta. Uplaši se Pinokio i brže bolje pobježe s tog otoka Sreće ravno kući, a u stopu ga prati njegov vjerni prijatelj Cvrčak.

Kad oni tamo, Đepeta nigdje! Još se više uznemiri Pinokio, jer mu nije padalo na um gdje bi mogao biti njegov dragi tatica.

Kad eto odjednom goluba s porukom u kojoj je pisalo kako je Đepeto otišao na more tražiti

8

Page 9: bajke na srpskom

svoga nezahvalnog sina, ali ga je progutao veliki kit.

Istog trena krene Pinokio pronaći to čudovište i spasiti oca... Ali da, umjesto da spasi oca, kit proguta i njega. O, kolike li sreće kad se ugledaše! Ali, valja im van! A kako?!

Dosjeti se Pinokio da zapale vatru, a kad dim dobro nadraži kitu nozdrve, on tako kihnu da izbaci oba junaka daleko u more. Vrlo iscrpljeni, boreći se protiv snažnih valova, posljednjim su se snagama približavali obali. Ali Đepetu ponestade i ono malo snage, te se već činilo da mu nema spasa. Pinokio pomisli koliko je njegov otac propatio zbog njegove lakomislenosti, a sad će zbog njega i glavu izgubiti, pa upre sve sile i, malo-pomalo, malo-pomalo, i potpuno iscrpljen dovuče svoga ljubljenoga oca na obalu.

Ali Pinokio, potpuno iscrpljen, pade i ostade ležati glavom zaronjen u vodu. Jadni ga Đepeto jedva podiže i odnese ravno u krevet, pa klekne pored njega i stalno jecajući počne zapomagati: "Pinokio moj dragi, sine jedini, žrtvovao si svoj život da bi mene spasio..."

Kad, eto, iznenada opet plave vile!

Mahne štapićem Pinokiju iznad glave i reče: "Danas si, Pinokio, dokazao da si hrabar, iskren i nesebičan. Zato ćeš postati pravi dječak!"

Cvrčak je bio vrlo zadovoljan promatrajući kako njegov drveni prijatelj postaje pravi dječak. Njegov je zadatak u potpunosti ispunjen!

Đepetova se sreća, naravno, ni s čim nije mogla usporediti! Konačno je imao sina!

A Pinokio je naučio cijeniti savjete drugih, te je od tada marljivo išao školu, ispunjavao svoje obveze i bio velika radost i izniman ponos svom dragom starom Đepetu.

__________________________________________________________________

CARLO COLLODI -  AUTOR KNJIGE "PINOKIO"

9

Page 10: bajke na srpskom

Pravim imenom Carlo Lorenzini živio je u Firenzi od 1826. do 1890. godine. Rodio se u obitelji firentinskog kuhara s jedanaestoro djece. Studirao je filozofiju. Radio je kao bibliotekar i politički angažirani novinar. Napisao je više knjiga koje su pale u zaborav. Pod pseudonimom Collodi - tako se zvalo rodno selo njegove majke - započeo je 1881. godine pisati "Pinokija" za dječji časopis. Dvije godine kasnije "Pinokio" je objavljen u knjizi koja je svom autoru donijela svjetsku slavu. (Iz bilješke o autoru na knjizi Carlo COLLODI, Pinokio, Zagreb, 2009.)

10

Page 11: bajke na srpskom

11

Page 12: bajke na srpskom

Lepotica i zver

Priče za decu - Priče za djecu

Bio jednom jedan trgovac i imao četiri kćeri. Sve ih je voleo,

ali najmlađa, po imenu Lepotica bila mu je najdraža.

Jednoga dana, potpun osiromašen, krenuo je na put radi

poslova, obećavši kćerkama da će im sa puta doneti

poklone. Starije sestre tražile su skupocene stvari, a

Lepotica je želela samo jedan cvet.

Poslovi su išli loše i jadni čovek, vraćajući se noću kući, u

snegu izgubi put. Lutajući tako, iznenada se nađe ispred

neke prekrasno osvetljene palate. Čovek nije znao da u

palati živi strašna zver koja je nekad bila lepi princ.

Čarobnica ga je začarala zbog njegove okrutnosti, a čaroliju je mogla da skine samo ljubav devojke

kojoj ružnoća zveri neće smetati.

Dočekavši jutro, trgovac krenu kući. Prolazeći kroz vrt palate, priseti se Lepotice i ubra jednu ružu.

Tek što je to učinio, pojavi se strašna zver i reče trgovcu da će ga kazniti smrću. Sav uplašen, trgovac

stade moliti da ga poštedi i da mu dozvli da se vrati kćerima. Zver je pristala da ga pusti uz uslov da

mu, kao zamenu, pošalje jednu od kćeri koja će pristati da umesto oca primi kaznu. Za put mu dade i

skupocene poklone.

Kad je stigao kući, očajni otac sa zebnjom u srcu ispriča svoju strašnu priču. Na veliku radost starijih

sestara, Lepotica se odmah ponudila da ode umesto oca. Tako su zajedno otišli do palate zveri gde

se otac teška srca rastao od kćeri.

Zver je bila dobra prema Lepotici. Posle tri meseca upita je dali hoće da se uda za njega. Devojka

beše tužna, bio joj je drag, ali nije mogla, bio je mnogo ružan.

U dvorcu, u jednoj sobi stajalo je čarobno ogledalo. Jednoga dana ona u njemu vide svog bolesnog

oca i zaželi da ga obiđe. Teška srca zver je pusti da ode. Otputovala je, uz obećanje da će se vratiti

posle osam dana. Vreme je prolazilo i Lepotica, zadržavana od oca i sestara, nije se vratila na vreme.

Jedne noći sanjala je zver kako je na samrti doziva. Probudila se u strahu i odlučila da odmah krene.

Uz pomoć čarobnog prstena koji joj je on dao, Lepotica se začas ponovo našla u palati. Zatekla je

zver kako umire od tuge za njom. Tad je shvatila da i ona njega voli i to mu je i rekla. Izgovprene reči

učinile su čudo. Zver je nestala i pojavio se lepi princ. Ljubav su krunisali brakom i srećno živeli do

kraja života.

12

Page 13: bajke na srpskom

Petar Pan

U jednoj mračnoj ulici u Londonu živjela je jedna obitelj- majka, otac i njihova djeca Wendy, Michael i John. Braća su obožavala da im sestra prije spavanja priča čudesne priče o Petru Panu. Znamo da je Petar Pan mali dječak koji je odlučio da nikad ne naraste. On živi daleko, daleko u Nigdjezemskoj, zemlji punoj iznenađenja. Jedne večeri Wendy je ponovo pripovijedala priču o Petru Panu, dječaci su se oduševljavali njegovim pustolovinama. Ali ta večer bila je posebna jer je stigao Petar Pan, kojega je pratila vila Zvončica. Doletjeli su tiho, tiho, spustili su se na otvoreni prozor i namjestili se da slušaju što to o njima Wendy pripovijeda.Petar Pan vrlo je volio slušati te priče, a želio je da ih mogu čuti njegovi

prijatelji, izgubljeni dječaci. Stoga je odlučio povesti Wendy sa sobom u Nigdjezemsku. Wendy se oduševila pozivom, ali je samo primijetila:"Ne mogu ostaviti Johna i Michaela!"Petar je pristao da i njih povedu."Petar kako ćemo putovati?" upitala je Wendy. "Letjet ćemo!" odgovori Petar i pokaže svojim malim prijateljima kako se leti. "To je tako jednostavno, kao nabrojati do tri. Dovoljno je samo zaželjeti, uzeti malo vilinske prašine i zatim malo vježbati." Svi su uzletjeli s otvorenog prozora i krenuli prema čarobnoj Nigdjezemskoj, otočiću u moru koje nema imena. Čim su se spustili, djeca počnu razgledavati Nigdjezemsku. Jako im se svidjela, odnosno oduševila ih je, posebno su bili očarani

Petrovom podzemnom spiljom, smještena u deblu velikog drveta. Ondje su upoznali Izgubljene dječake, koji su bili oduševljeni što je stigla Wendy koja će im pričati krasne priče. Ali djeca nisu mogla dugo ostati u spilj. Izašla su i plesala s Indijancima koji su im bili dobri prijatelji. Nakon toga su imali neprilika sa svojim neprijateljima gusarima. Jednoga dana, gusari predvođeni kapetanom Kukom zarobe Lily Tigricu, indijansku princezu. Zatim, kad Petra Pana nije bilo na otoku, kapetan Kuka zabori Wendy, Johna i Michaela i odvede ih na svoj brod."A sada, mali moji prijatelji" reče kapetan Kuka, obraćajući se djeci vezanoj za veliki jarbol, "možete izabrati što vam se više sviđa: ili ćete postati gusari ili ćete se prošetati po daski i biti potopljeni u moru!""Bit ćemo gusari" izjave dječaci. Ali Wendy nije htjela o tome ni čuti:"Stidite se!" povikala je "Petar Pan će nam doći pomoći!"Wendy je imala pravo! U tom trenutku pojavio se Petar Pan. Pobijedio je kapetana Kuku u viteškoj borbi i oslobodio svoje prijatelje. Ostali gusari, izbezumljeni od straha, poskakali su u more ili pobjegli u čamcima za spašavanje. "Hura!" zavikne Petar Pan "Gusarski brod je sad naš.""Kojim ćemo pravcem zaploviti?" zapitaše dječaci."Vrijeme je da se vratimo svojim roditeljima" odluči Wendy. "Ako se želite vratiti krenimo prema vašoj kući" reče Petar Pan.

13

Page 14: bajke na srpskom

Zaželjeli su poletjeti, pa su pomoću malo vilinske prašine i poletjeli. Letjeli su i letjeli i stigli do kuće. Kroz otvoren prozor ušli su u sobu.Roditelji nisu vjerovali da su njihova djeca putovala s Petrom Panom u Nigdjezemsku, ali Wendy, John i Michael nikad nisu zaboravili Petra Pana.

James Matthew Barrie

14