Baraka Pet Be M. Krleža (2)

  • View
    67

  • Download
    3

Embed Size (px)

DESCRIPTION

tr

Text of Baraka Pet Be M. Krleža (2)

Baraka pet BeGrof Maksimilijan Axelrode, komtur Suverenog maltekog reda, postao je johaniterskix chevalier de justice, u potpunoj gali sa srebrnim krstom, u svojoj etrnaestoj godini. Mjesto esnaest plemenitih i vitekih predaka na liniji svoga gospodina oca i svoje gospoe majke, visokoroene kneginje, potrebnih za rang visokog dostojanstvenika visokog Maltekog reda, grof Maksimilijan Axelrode brojio je na svojoj lozi dvadeset i osam perjanica i kaciga pod kojima je ve kljuala modra krv, pa kada je veliki priorat Suverenog maltekog reda poslao kabinetskoj kancelariji Njegova Velianstva skupocjene povelje sa zlatnim peatima na visoki i najvii "Imprimatur", to bijae onda velik dogaaj kakav se rijetko zbiva na kugli zemaljskoj.Grof Maksimilijan Axelrode imao je za cijeloga svoga ivota samo jednu ideju, da za svoju visoku malteku devizu - Pro Fide - povue goli ma, da se zaogrne svojom crnom pelerinom to pada u tekim naborima, i da sune u smrt, vedra i smiona ela. Kao kad je putovao prvi put u Jeruzalem, zaplakavi gorko na mramoru Santae Mariae Latinae od tuge to mu nije bila dana velika srea da tu, prije osam stotina godina, posije svoje plemenite kosti sa velikim Gottfriedom Bouillonskim, ili ako to ve ne, a ono da se barem rodio trista ljeta kasnije kada su topovi grmjeli na Rodu i na Malti. Ali ne! On je pao ovamo na globus u kukavno i glupo doba kada su plemeniti Villiers de l'Isle-Adamix postali kao nekakvi socijalistiki agitatori i bune fukaru na prvoga maja, i kada je najvei vojniki dogaaj po koji manevar na kome se puca slijepo, ali i to slabo jer nekakav ministar financija i nekakvi "blesavi" parlamenti viu da armada mnogo kota. Pfuj, ovo idiotsko doba parnih lokomotiva kad je sve sapeto inama i takozvanom socijalnom, upravo socijalistikom demokracijom, i kad se plemeniti malteki vitezovi sastaju po hotelima u halbcilindru purgarskom, a i dvoboji su zakonom ukinuti.Grof Maksimilijan Axelrode tugovao je tako jalovo pune ezdeset i tri godine, kad se jednoga jutra probudio i bilo mu je kao da sanja. Predao mu lakaj depeu priorata visokog Reda da je proglaena mobilizacija i da e Suvereni malteki red, po svojoj visokoj tradiciji, zabiti stijeg u ime velike devize "Pro fide" i da e negdje vani u carskoj etapi razapeti atore i organizirati pitalsku slubu. Tako je grof Maksimilijan Axelrode postao efom velikog maltekog pitala koji se sastojao od etrdeset i dvije velike drvene barake, vlastite elektrine centrale, cijele kompanije sestara Crvenog kria, i tako dalje, i tako dalje. Armade su se gibale sto kilometara na istok, pa onda dvije stotine kilometara na zapad, i onda opet na istok, od ratne sezone do sezone, i to je bio rat, i tako grof Axelrode putuje sa svojim maltekim cirkusom s istoka na zapad od Stanislavova do Krakova i obratno dvije pune godine, a sada je august godine esnaeste, sunce grije etrdeset i devet Celzija i situacija je napeta i ozbiljna.pital je kompletan sa hiljadu i pol pacijentskih lubanja i sve tako izgleda da e Rus podrezati eljezniku liniju lijevo i desno i da e gospodin grof, veliki metar malteki, za dva tjedna biti u Moskvi. O podne je dola depea da je Rus doista prebacio liniju sjeverno izmeu dvije stanice, ali neka pital stoji jer da je protuakcija u toku. To da je Rus na sjeveru podrezao liniju, to je znailo da su se svi transporti na toj liniji poeli gibati na jug, i tako je dolo, naravna stvar, do karambola (sedamdeset i dva mrtva, iks ranjenih), i do toga da su svi vozovi ostali bez provijantax, pa ranjenici viu ve peti dan bez vode i hrane ih (oh, ne smijte se, to je istina!) prominclamax protiv glista, i svi su kolodvori na liniji izgubili glavu, i tako je grof Axelrode morao da primi k sebi, povrh kompleta, jo pet stotina pacijenata. Bio je ba toga dana najvrui dan cijeloga ljeta, pa je sunce formalno zdrobilo svojom ognjenom masom zemlju, i tako je izgledalo kao da je netko na drvene bijele barake bacio gorui mlinski kamen da se sve zapalilo. Savijale se daske i pucale od sue, pa se kre sa stijena lupio kao koa staraka, i slak zeleni i tulipani po dekorativnim rondoima, sve je to venulo, trulo, gnjilo i zgaeno.U grupi od novih pet stotina ranjenika, koje je grof Axelrode morao da primi povrh kompleta, leao je i Vidovi, student, a plua su mu bila prostrijeljena, pa je krvario. Doista, nigdje ovjek ne moe da se tako zablati kao na fronti, ali kad su Vidovia unijeli u veliku parnu kupaonicu, onako musava kao to su prljavi pacijenti iz transporta ranjenika marvinskih vagona mjeseca augusta, on je jo mogao da se gadi.I da ovako jadnu nervoznu figuru, kao to je Vidovi, unesete iz izvjesne relativne evropske ivotne forme u onu kupaonicu, vrlo je vjerojatno da bi ovakav jedan Vidovi pao u greve i poeo da bljuje. Ali poslije svega to se s njime dogodilo juer i danas, poslije onog poara prole noi na kolodvoru kad su eksplodirale kante s benzinom jedna za drugom, pa poslije onih promincla protiv glista, kad je hiljadu dvije stotine grla vikalo za vodom, a vode nije bilo, pa poslije onog svinjskog vagona, Vidovi se u pari kupaonice nije izbljuvao, ali mu se sve ipak gadilo.U betoniranom bazenu bukala je smrdljiva uta voda, pjenila se sivozelena sapunica i plivali krvavi zavoji i vata. Gnojna vata. Pui se voda i smrdi po blatu i po ilovai, pljute parni tuevi, a u gustoj pari vide se crne sjene to tre amo-tamo u magli, i sva su lica ljudska nateena i krvava, i dinamo negdje zvrnda, i podne je u kolovozu. Tu umire pod tuem na staklenom stolu jedan ovjek, tamo drugi jaue, ventilatori zuje kao insekti nevidljivi, a Rusi u kaki rubaama nose novi ranjeniki materijal kao vree, i sestre i ranjenici i doktori, svi viu, svi tre, svi su izgubili glave.Vidovia su okupali u blatnom i krvavom paklu i unijeli ga u baraku "Pet Be" koja je izgledala kao utroba velikog lepa. S okrutnom protestantskom pedanterijom precizno sortirano stajalo je tamo ezdeset postelja, na svakoj po jedno tijelo, a nad svakim tijelom etiketa, da se zna kako s tim tijelom stoji. lep je razdijeljen u tri grupe. Prva grupa, polomljene kosti. (Kosti stre kao iveri. Ljudi lee bez glasa po danu. Samo kad je no, javljaju se ranjenici, golgotski i iza glasa.) Druga grupa, amputirani. (Ruka ili noga, ili ruka i noga. Rane se ne povezuju, nego se pod tilovima sue kao suhomesnata roba.) Trea grupa, do ulaza lijevo, grupa "cuvaksax". Taj cuvaks samo je na proputovanju kroz Pet Be. On putuje iz kupaonice u mrtvanicu. I kad netko bude smjeten u treu grupu, onda ve baraka Pet Be znade kakva je stvar, novi kandidat smrti, cuvaks!Kada su ranjenog Vidovia unijeli u baraku i polegli na broj osam, onda je jedan Madar, ljudeskara iz grupe "broj jedan" (polomljene kosti), prezirno otpljucnuo i nainio prstom krst u zraku:- No ht, Istenemx! Ovoga su mogli direktno prenijeti u mrtvanicu. Szerbusz!- Doao je novi broj osam! Djeco!- Broj osam! Broj osam!Razlio se glas barakom i mnoga se glava digla da vidi novi broj osam. "Istina je! Sve je njih ivot temeljito izmrcvario i raskrvario! Ali, prije svega, ako ovjek i nema noge, on ipak nije broj osam! On je broj dvadeset i jedan! Ili broj petnaest!""Nemam ruke! Da! I kost mi je polomljena! Da! Ali ivim! Gospode Boe! Jo uvijek ivim! Pa kad sutra Rusi unesu crni lijes i strpaju u nj novi broj osam, ja u lijepo napuniti svoju lulu i gledati muhe gdje se lijepe na elatini, i piti mlijeko! Ipak je to ivot! Nije to sudbina broja osam!"Ve etiri dana redom mijenja se broj osam! Jo su ujutro ruski robovi iznijeli jednoga svoga ruskog kolegu. Imao je razderana crijeva i vikao je dva dana i dvije noi. Prije Rusa bio je tu neki dobri Beanin, a sad je doao Vidovi.Na broju sedam, lijevo od Vidovia, lei Mongol, Sibirjak, s tanetom u glavi, i ve trei dan vie u agoniji. Neto vie, neke otre samoglasnike, ali to nitko ne razumije, i svi misle da je ve gotov, kad on uvijek iznova poinje da se baca i lomi, pa mu kroz povez na glavi probija trak crvene gorue krvi. Na broju devet, desno, umire mladi pan Slovak sa prostrijeljenim grkljanom. Prerezan mu je dunik i on die na staklenu kanilu, pa se jasno uje kako u cjevici grgolje sline pjenave, gnoj i sukrvica.I tako se baraka Pet Be poela kladiti na Vidovievu glavu da ne e do jutra.- Znadem ja naega doktora. Kad on ne e odmah pod no, onda je amen!- Nije istina! Ne bi ga putao do sutra da je tako! Mlad je jo!- Onaj "bai" iz Bea ve je riu jeo i smijao se. A mi smo odmah ili pod no.- No, dakle, to? Vrijedi flaa crne? Do jutra?- Vrijedi! Flaa crne!I tako je pala kolovoska no.Zapalile se velike zvijezde, krupne i blistave, a silan modri svod poklopio je kao kristalna zdjela cijelu uvalu s Axelrodovim maltekim pitalom, pa se hiljade i hiljade tona usijanih plinova naleglo na baraku Pet Be, i nigdje ni lahora da bi samo za tren zatitrao. Muhe su sad zaspale u baraki i vie ne zuje, a tamo negdje u sredini te perverzne lae, krcate ljudskim mesom, tamo gori zelena svjetiljka i sve pliva u polutmini. Tmina, tmina, polutmina, i bol, neizreciva bol, koja se po danu pritajila, a sada die na sve pore i odbija sa svakim kucajem srca. Sad se osjea svaka treskica i najsitnije prepiljene kosti, sada trese nervima potres i baca iz dubljine ovjeka glasove kao vulkan lavu. Stie ovjek zube, cvokoe u znoju, pjeni se i grize jezik i usne, kad se odjednom cijela donja eljust nekud istegne, i lice se iskrevelji u grimasu ivinsku, i glas vie iz dna utrobe kao iz rupe studenca.- Mamma mia, mamma mia! vapi netko talijanski u dnu.- Gospodi, Gospodi, Gospodi! stenje Rus s tanetom u crijevima, onda opet mir, zeleni mir, polutmina.Od gubitka krvi iscrpen, spavao je Vidovi cijelo poslijepodne, a sad se probudio i ne zna gdje je i to se to dogodilo, i kako je pao amo. uje ljudske glasove gdje stenju, i ono vrenje u njegovim ranama nekud se smirilo, i ar kao da se pogasio, te je izmueni Vidovi naao na jastuku jedva jedvice jedno kao hladnije mjesto. Lijepe mu se opet zapeene vjee, i nalijeva se na njih gluha i teka tiina, i ea se nekud ishlapljuje, i baraka ve poinje da se rastapa i rasplinjuje u ugodnoj crnini, ka