Barbara Taylor Bradford

Biti najbolja

2

Prijevod djela:To be the best

S engleskoga prevela:Mirjana Živković

3

PROLOG

Da bi bila u mom timu,moraš biti najbolja.

A da bi bila najbolja, moraš biti ličnost.

Emma Harte u Bogatašici

Paula je krenula iz Pennistone Royala neposredno prije svitanja.Još je bio mrak dok je kolima prolazila kroz visoka željezna vrata i

skretala lijevo prema pustopoljinama. Ali već kada je izbila na put kojije presijecao lanac brežuljaka Pennine, nebo se počelo mijenjati.Njegovo nerazgovijetno antracitno sivilo povlačilo se pred preljevimaametista i ružičastog, kao i pred hladno blijedećim zelenilom, a naudaljenom obzorju prvi zraci sunca svjetlucali su poput srebrnih nitinaspram tamnog oboda pustopoljina. Bilo je to ono tajanstveno razdobljeizmeđu dana i noći, tako da su utihle prostrane pustopoljine izgledalepraznije i udaljenije no obično. A onda, posve neočekivano cijelo nebo ujednom naletu ozrači ona kristalna svjetlost toliko neobična za sjevernuEnglesku - dan je konačno svanuo.

Paula spusti prozor i duboko udahne, zatim se zavali u sjedištu iopusti nastavivši voziti ujednačenom brzinom. Povjetarac koji je ulazio ukola bio je hladan, ali ovdje na „vrhovima" uvijek je i bio hladan, bezobzira na godišnje doba, tako da ovo baš nije bilo najbolje mjesto zapostavljanje meteoroloških stanica. Znala je da će i ovaj dan biti vrlo

4

topao, pa joj je bilo drago što je rano krenula za Fairley.Bio je kraj kolovoza, vrijeme kada u Yorkshiru uvijek cvjeta vrijes i

kada su divlje i nenastanjene pustopoljine izgledale veličanstveno. Većimdijelom godine bile su sumorne i zastrašujuće, ali ovo jutro svojom suljepotom ostavljale čovjeka bez daha, bile su nepregledno moreljubičastih i grimiznih tonova koji su se izvijali pod vjetrom, prostirući sedokle je pogled sezao. Paula sasvim nagonski zaustavi kola i izađe,osvrćući se uokolo, napajajući oči. Prizor je izazivao strahopoštovanje...zadivljavao ju je. Osjetila je kako joj se grlo steže zbog jakih osjećajakoji su je preplavljivali. Bakine pustopoljine, promrmlja ona,razmišljajući o Emmi Harte. Volim ih isto onoliko koliko ih je onavoljela... koliko su ih i moje kćeri, Tessa i Linnet, zavoljele.

Paula je ostala trenutak stajati pokraj kola, udišući miris okolice,gledajući i osluškujući. Mogla je čuti oštro ćurlikanje ševa koje su sedizale put oblaka i tamo kružile, a iz daljine je dopirao žubor potočićakoji je hitao preko kamenitih litica; hladni i prozračni zrak odisao jeizmiješanim mirisom vrijesa, borovnice, divljeg cvijeća i paprati. Na trenje zatvorila oči, prisjetivši se toliko stvari, a onda je podigla glavu ipogledala uvis. Izokrenuta posuda neba bila je kinesko plava i ispunjenabijelim pahuljastim oblacima i sjajnim sunčevim zracima. Upravo jepočeo jedan lijepi dan, pomisli ona i osmjehne se u sebi. Nigdje nije bilotako lijepo kao na pustopoljinama kada je vrijeme lijepo, nigdje nacijelom svijetu. Dosta je vremena prošlo od kada je ovdje gore bilaposljednji put. U stvari, previše dugo. Moji korijeni su ovdje, kao što sui bakini bili, pomisli ona, zadržavši se još trenutak, dok su sjećanjanavirala, noseći je u prošlost...

Paula se naglo okrene, uđe u Aston Martina DB 2-4 i nastavi daljekrivudavim putem kojim se vozila još jedan sat kroz pustopoljine prijeno što se konačno počela spuštati u dolinu, u Fairlev. Bilo je još vrlorano i selo je drijemalo. Ulice su bile potpuno prazne. Paula jezaustavila kola ispred drevne crkve od sivog kamena sa četvrtastimnormanskim zvonikom i prozorima od obojenog stakla, zatim je izašla,obišla kola i otvorila suvozačeva vrata. Na podu ispred sjedišta uglavila

5

je kartonsku kutiju iz koje je sada izvadila vazu punu ljetnjeg cvijeća, azatim koljenom zalupila vrata.

Držeći vazu objema rukama, odgurnula je vrata koja su vodila nagroblje pokraj crkve.

Išla je popločenom stazom dok nije stigla do najudaljenijeg ugla,osamljenog, šumovitog, posve mirnog. Tu, blizu drevnog kamenog zidaprekrivenog mahovinom bila je skupina grobova u hladu čvornatogstarog brijesta. Malo je ostala zureći u jedan od nadgrobnih spomenika.

Na tamnozelenom mramoru bilo je ugravirano ime Emme Harte, aispod njega godine 1889-1970.

Prošlo je jedanaest godina, pomisli Paula. Danas je jedanaest godinakako je umrla. Što se dogodilo sa svim tim vremenom? Tako je brzoprošlo... kao da je još jučer bila živa, vodila posao i svima namanaređivala na onaj svoj karakterističan način.

Prišavši bliže bakinom grobu, Paula se sagne, spusti cvijeće na njega,a zatim se ispravi i ostane nepomično stajati jednom rukom položenomna kamen, zureći prema brdima u daljini. Pogled joj je bio zamišljen i natrenutak se izgubila u mislima.

Moram, bakice, nešto učiniti, nešto krupno što se tebi sigurno ne bisviđalo. Ali uvjerena sam da bi shvatila moje razloge... moju želju danešto i sama stvorim. Da si na mom mjestu i ti bi učinila upravo to.Znam da bi. Sve će se dobro završiti. Mora. Nema mjesta sumnji.

Odbrojavanje crkvenog sata narušilo je tišinu poput udara groma,trgnulo Paulu i u istom trenu je vratilo iz sanjarenja.

Nakon jednog do dva trenutka odvojila je pogled od Emminog grobai počela prelaziti očima preko ostalih nadgrobnih spomenika. Zaustavilesu se prvo na nadgrobnoj ploči s imenom Davida Armoryja, zatim naJimovom grobu... grobovima Fairleyovih... njezinog oca... muža... kojisu ovdje počivali već deset godina. Obojica su bili premladi da umru.Obuze je takva tuga da je iznenađeno zadržala dah, a srce joj ispuni staridobro poznati bol. Natjerala se da se pribere, okrenula se i krenula daljestazom, potiskujući bol i tugu koje su sjećanja skupila u njoj. Podsjetilaje samu sebe da je život za žive.

6

Paula je samo jednom usporila kada je prolazila pokraj privatnogkomada zemlje u blizini crkve. Bio je okružen željeznom ogradom iispunjen grobovima Jimovih predaka... Adama i Adele... Olivije...Geralda. Ovdje je ležalo toliko Fairleyovih... isto kao i Hartevih. Životičlanova te dvije obitelji ispreplitali su se kroz tri pokoljenja... povezivalisu ih gorka svađa... ali i ljubav, mržnja, osveta i brak... i na kraju smrt.Zajedno su ovdje ležali u svojim vječnim domovima u sjeni pustopoljinakojima briše vjetar, konačno pomireni u ovoj blagotvornoj zemlji...

Kada je za sobom zatvorila vrata groblja, Paula se uspravila,zabacila ramena i pojurila prema kolima, s nekom novom odlučnošću ukoraku i novom odlukom na licu. Toliko toga ju je čekalo, tolikoizazova, toliko stvari koje treba napraviti.

Ušla je u kola i udobno se smjestila pripremajući se za dugu vožnjukoja ju je čekala.

Kaseta je bila na suvozačevom sjedištu gdje ju je i ostavila ranijetoga jutra spremajući se za put. Ubacila ju je u kasetofon na prednjojploči automobila i pojačala zvuk. Zvuči Mozartove Jupiterove simfonijeispuniše kola... bogati, melodični, tako puni duha i živi i, bar za nju, puniuzvišene nade. Bila je to jedna od njezinih najomiljenijih. Tessa joj jekupila tu kazetu prije nekoliko tjedana. Bio je to najnoviji snimak.Herbert von Karajan dirigirao je Berlinskom filharmonijom. Paula jezatvorila oči, pustivši da je muzika preplavi, uzbudljiva već od prvogzvuka... allegro vivace... izazvala je u njoj posebni osjećaj... ushit.

Prošao je trenutak, a za njim još jedan, prije no što je konačnootvorila oči, upalila auto i krenula nizbrdo prema Leeds-Bradford putu,koji će je odvesti do Ml, autoputa koji je išao na jug prema Londonu.Trideset minuta kasnije skrenula je na njega i odmah primijetila da jepromet rijedak. Na putu je primijetila samo nekoliko kola sa sijenom inijedan kamion. Ako bude imala sreće i put ostane čist, za svojim stolomu Harteu u Knightbridgeu bit će za četiri sata.

Ubrzavši, Paula jurne naprijed, pritiskujući papučicu za gas i neskidajući oči s puta.

Simfonija dostigne krešendo, smiri se, a zatim opet počne dobivati na

7

živosti, obavijajući je svojom ljepotom, uznoseći je svojom magijom.Iskusila je nalet prave sreće. Um joj je bio posve budan. Jasno je predsobom vidjela predstojeće mjesece, posve uvjerena da ima pravopoduzeti sve ono što je namjeravala.

Opet je ubrzala. Aston Martin je letio autoputom kao da ima krila.Uživala je u radu savršenog motora kojim je upravljala, uživala je njimeupravljati... kao i sobom, budućnošću. Napravila je plan. Svojmajstorski plan. Namjeravala ga je uskoro provesti u djelo. Bio jesavršen. Ništa nije moglo poći naopako...

8

LJUBAVNICI & NEPOZNATI

Nemoj nikoga zvati neprijateljem,ali nemoj nikada zavoljeti nepoznatog.

Stella Benson

Nemoj se zaboraviti i zabavljati nepoznate:jer pritom su neki nesvjesno zabavljali anđele.

Biblija: Hebreji

Moja jedina ljubav ima moje srce, a ja njegovo,Razmijenili smo jedno za drugo:

Držim njegovo drago, a on moje ne može promašiti,Nikada nije obavljena bolja razmjena.

Ser Philip Sidney

9

1.

Paula je u svoj privatni ured u robnoj kući u Londonu ušla kao iuvijek žustro i pošto je iz aktovke izvadila nekoliko fascikla, sjela je zaantikni partnerski stol u kutu. U tom je trenutku opazila žućkastuomotnicu naslonjenu na antiknu porculansku vazu.

S napomenom, OSOBNO, bez poštanskih oznaka, rukopis poznat.Osjetila je kratkotrajni drhtaj zadovoljstva. Nestrpljivo je posegnula zaomotnicom, otvorila je nožem za papir od zlata i tada i izvadilapresavijeni list papira.

Poruka je bila kratka i jasna.Čekaj me u Parizu. Večeras, stajalo je u njoj. Imaš rezervaciju za let

902. British Airways. U18 sati. Nestrpljivo te očekujem. Nauobičajenom mjestu. Nemoj me razočarati.

Paula se namršti. Ton je bio odlučan, zapovjednički, a upotrijebljeneriječi su jasno stavljale do znanja kako on pretpostavlja da će ona doći.Malo ju je razdražila njegova osornost i potamnila sjaj zadovoljstva kojeje osjetila samo trenutak ranije. Razumije se da neće otići. Nije nimogla. Mora provesti vikend s djecom kao što je planirala, u stvari, onaje željela provesti vikend s njima.

I dalje stežući poruku, zavalila se u stolici i besciljno zagledalaispred sebe, razmišljajući o njemu. Zapovjednički... uobražen... to su bilipridjevi koji joj padoše na pamet. Nema sumnje da su mu savršenoodgovarali. Na usnama joj zaigra jedva primjetan osmijeh. Odjednom jojse poziv učinio zabavnim i gotovo je već pala u iskušenje da ga prihvati.Priznaj, voljela bi provesti vikend u Parizu s njim. Ali isto tako bivoljela učiniti još i mnoge druge stvari koje stalno zaobilaziš, podsjeti jetihi glas negdje iz dubine. Opet se osmjehnula, ali ovaj put gotovo sa

10

žaljenjem, svjesna da nikada prema samoj sebi neće moći biti blaga.Zaboravi na to! Na prvom mjestu je dužnost. Još od djetinjstva su jojutuvljivali u glavu to malo pravilo Emme Harte, premda je ponekadiskreno žalila što je njezina baka bila toliko dosljedna. Ali baka ju jedobro istrenirala, naučila da bogatstvo i privilegije takođerpodrazumijevaju odgovornosti koje se moraju preuzeti bez pogovora ibez obzira koliko to čovjeka osobno koštalo. A kako je već imalatrideset šest, skoro trideset sedam godina, gotovo je bilo nevjerojatno daće se promijeniti u ovoj životnoj dobi.

Paula se ispravi, gurne poruku natrag u omotnicu i tiho uzdahne dokje to činila. Kratko romantično međurazdoblje u njezinom omiljenomgradu s tim doista posebnim i izuzetnim čovjekom bilo je vrloprimamljivo, ali nažalost nemoguće. Ne, ona neće otići u Pariz da tamoprovede vikend ispunjen ljubavlju, intimnostima i zadovoljstvima.Umjesto toga, otići će djeci i biti dobra majka. Djeci je bila potrebna.Konačno, nije ih vidjela dva tjedna. S druge, pak, strane, ni njega nijevidjela...

- Grom i pakao - glasno je promrmljala, žaleći što joj je uopćeposlao poruku. Izbacila ju je iz ravnoteže, izazvala u njoj neočekivaninemir i to sada kada nije smjela dopustiti da joj bilo što odvučepozornost. Slijedeći mjeseci bit će krajnje složeni, bit će to sudbonosnimjeseci.

Nazvat će ga kasnije i reći mu da ne dolazi; također mora otkazatirezervaciju koju je on za nju napravio. Kada bolje razmisli možda bitrebala sad odmah nazvati British Airlines.

Ali kada je posegnula za slušalicom, telefon je zazvonio.Odmah ju je podigla i rekla: - Halo? - pogledavši pritom prema

vratima kroz koja je upravo žurnim korakom ulazila njezina pomoćnicaJill, noseći šalicu kave.

- Zdravo, Paula, to sam ja - začula je glas svog rođaka Alexandera sdrugog kraja. - Tražio sam te u robnoj kući u Leedsu i saznao da siupravo danas, kada sam ja ovdje, ti u Londonu.

- Oh, Sandy dragi, baš mi je žao što smo se mimoišli - uzvikne ona, a

11

zatim prekrije slušalicu i promrmlja hvala Jill, koja spusti šalicu skavom pred nju, osmjehne se i nestane.

Paula nastavi. - Da li si i sinoć bio u Yorkshiru?- Jesam. Stigao sam oko pola sedam navečer.- Još sam bila u robnoj kući, Sandy. Trebao si me pozvati. Mogli

smo zajedno izaći na večeru.- Ne, nismo. Morao sam, znaš, odmah krenuti u Nutton Priory.

Upravitelj mog imanja danas ide na odmor tako da smo se moralidogovoriti oko gomile stvari. - Alexander zastane i pročisti grlo. - Jutrossi posjetila bakin grob... ono je tvoje cvijeće, je li tako, Paula?

- Da - odvrati ona, mekšim glasom. - Otišla sam tamo vrlo rano, prijeno što sam krenula u London.

- A ja, čini se, stigao odmah poslije tebe. - Blijedo se nasmijao.- Izgleda da nam danas nije bilo suđeno da se sretnemo. Pa... na

moju žalost.Paula je jako voljela svog rođaka tako da je lako uočavala promjene

u njegovom raspoloženju. Uhvatila je nešto čudno u njegovom glasu,neku nijansu koja ju je uznemirila. - Sandy, muči li te neki problem? -brzo ga je upitala. - Želiš li o nečemu razgovarati sa mnom?

Oklijevao je samo djelić sekunde prije no što je uzviknuo sodređenom odlučnošću. - Ne, ne, baš nikakav! Samo sam priželjkivao dazajedno ručamo, već te tjednima nisam vidio. Znam da si zauzeta... alijako mi nedostaje ono naše nekadašnje tête-à-tête.

Paula je pažljivo slušala ne bi li uhvatila bilo kakav nagovještajnečeg čudnog u njegovom glasu sličan onome od malo prije, ali nijeuspjela. Glas mu je zvučao savršeno normalno - posve dobro namješten ikontroliran, kao i uvijek.

Ona doda: - Da i meni to nedostaje, Sandy, ali ovo ljeto za mene jebilo pomalo iscrpljujuće, zbog tih čestih putovanja na jug Francuske inatrag te potrebe da u poslovima stalno budem za korak ispred svakeigre. Ali dok si još tu, reći ću ti nešto što već odavno želim. - Na brzinuje duboko udahnula, a glas joj je, kada je nastavila, bio nešto ozbiljniji: -Strašno sam ljuta na tebe, Alexandere. Ove godine gotovo i nisi bio s

12

nama u Cap Martinu, a to je tvoja kuća za Boga miloga.Osim toga, mislim ...- Nisi ti jedina koja zarađuje! - Kratko ju je presjekao, a zatim žurno

dodao: - I ja sam imao mnogo posla, da znaš, i zato molim te, Pauladraga, ne zanovijetaj. Emily je postala pravi stručnjak u tome. Počinje miići na živce.

- Tvoja sestra smatra da si previše napet. Želi da malo usporiš, damalo više uživaš u životu. A ja se slučajno slažem s Emily, i to iskreno,mogla bih dodati.

Ne obazirući se na njezine riječi i pokušaj da mu se približi,Alexander reče: - Pretpostavljam da ćeš ovaj vikend biti u vili, je litako?

- Da. Sutra ujutro u devet hvatam avion za Nicu, a vraćam se rano uponedjeljak, Sandy! Upravo mi je sinula odlična ideja! Pođi sa mnom!Prijat će ti i sam znaš da hoće, a i djeca bi se jako obradovala da te vide.Kao i Emily.

- Stvarno moram slijedećih nekoliko dana provesti u Nutton Priory.Vjeruj mi, moram, Paula. Volio bih ti se pridružiti, ali moram toliko togasrediti na imanju. Kako bi bilo da u utorak odemo na ručak. - Glas mu jeodjednom postao nekako užurban.

- Oh, Bože, ne mogu - promrmlja ona. - Letim Concordeom u NewYork u utorak rano ujutro, a krajem tjedna idem iz New Yorka u Sydney.Neće me bili cijeli rujan.

- Tako znači.Njegovo razočaranje ju je tako snažno pogodilo da je uzviknula:- Hajdemo se sada dogovoriti za sastanak za listopad.Dok je to govorila, otvorila je rokovnik listajući stranice.- Što misliš o prvoj srijedi u mjesecu?- Siguran sam da ću moći, ali samo trenutak, da pogledam u džepni

dnevnik. Ostani na vezi, Paula.Čuo se mukli udarac dok je odlagao slušalicu.Paula dohvati šalicu i srkne toplu kavu.Trenutak kasnije, Sandy se opet javio, jasnim i cvrkutavim glasom. -

13

Slobodan ko ptica na grani, draga. Vidimo se onda u listopadu. Radujemse susretu.

- Oh i ja se radujem! Sandy... - Da?- Čuvaj se.- Hoću i ti se čuvaj, Paula. Pozdravi sve u vili.Kada su prekinuli, Paula je ostala sjediti pijući kavu, mršteći se i

zureći u telefon dok je razmišljala o svom rođaku.Kajala se što je dopustila da ljeto prođe ne primoravši ga da dođe na

rivijeru i provede određeno vrijeme s njima. S druge pak strane, da li binjezino nagovaranje urodilo plodom? Najvjerojatnije ne bi. Konačno,Emily ga je gnjavila još od Uskrsa, koristeći se svom svojom ne malomlukavošću i poduzimajući sve što je bilo u njezinoj moći da ga uvjeri daim se pridruži u vili Faviola. Doletio je tamo dva puta, ali samo nakratko, a i to da bi udovoljio sestri. To je bilo posve jasno i njoj i Emily.

Pa ipak se osjećala krivom, shvativši da je u posljedne vrijemezanemarila Alexandera. Prošla godina bila je baš nemilosrdna premanjoj; za mnoge stvari morala je odvojiti svoje slobodno vrijeme, što seodrazilo na razna njezina prijateljstva. Sandy je bio žrtva bespoštednogradnog morala kojeg je usvojila. Jadni Sandy, nije imala za njegavremena, to je bila tužna istina i ona ju je samovoljno priznala.

Možda je zato zvučao tako čudno. Ne, to sigurno nije bio razlog.Čudno pregibanje u glasu, za koje je bila uvjerena da joj se nije samopričinilo, bio je čist i jasan pritisak. Ne, bila je to napetost. Ilizabrinutost? Da, to je bilo posrijedi. Zabrinutost. Uznemirila se...predosjećala je neku nevolju.

Kada je došla do tog zaključka, Paula neraspoloženo pomisli: SaSandyjem nešto nije u redu.

Obuze je neka neobična nelagodnost. Bio je to čudan osjećaj koji juje natjerao da se uspravi u stolici i napne, zabrinuto se pitajući što to nijebilo u redu. Opet se namrštivši, počela se preispitivati brzinomsvjetlosti. U Poduzećima Harte je sve bilo u redu. Da nije, Emily bi tosigurno znala i rekla bi joj. Sandy je bio dobrog zdravlja. Nesumnjivonije imao ni novčanih problema. Premda se nije udvarao ni jednoj

14

posebno - prema Emilyinim riječima, koja je znala sve o svakome izobitelji - nije mu nedostajalo žensko društvo kada god bi osjetio potrebuza njim. Društveni život mu nije bio osobit. Ali sam je odabrao da ovihdana tako živi.

Međutim, vjerojatno je često bio usamljen, pomisli ona, po tko znakoji put poželivši da se Sandy opet oženi.

Poslije Maggine smrti u lavini u Chamonixu dugo je bio neutješan inije se mogao oporaviti od bola. A onda se lagano izvukao, svladao se iuz mnogo truda opet se sastavio. Ali kao da je skupio sve svoje dijeloveu jedno novo i potpuno drugačije ustrojstvo. Više nije bio onaj stari.

Ta je lavina ostavila traga na svima nama, podsjeti se Paula, mislećipritom osobito na svog brata, Philipa. I on je taj dan bio na skijanju. A ion je jedini od svih iz obitelji preživio... jedini preživjeli. Tu je bila injezina majka koja je izgubila muža. A ja sam izgubila oca; i moja djecasu izgubila oca. Da, ta je lavina poharala našu obitelj. Donijela nam jeveliku štetu, promijenila nas i to nepovratno. Svi se od tada, nemasumnje, ponekad čudno ponašamo...

Počela se tiho smijati. A ja ponajviše, pomisli ona, dok je nastojalaotresti sa sebe taj osjećaj nelagodnosti koje je u njoj izazvaomaloprijašnji razgovor s rođakom. Da možda nema priviđenja? Konačno,ona i Sandy su vrlo bliski još od djetinjstva. Ako ga je doista neštomučilo, on bi joj se povjerio preko telefona. Baš se nerazumno ineuračunljivo ponašam, zaključi ona i čvrsto odluči zaboraviti na brigeoko Alexandera.

Pogled joj se vrati na papire na stolu.Već na prvi pogled joj je bilo jasno da nije bilo ničeg posebno hitnog

te joj lakne. Problemi koji bi iskrsli petkom obično bi joj pokvarilivikend. To i nije bilo važno zimi, ali ljeti, kada su djeca dolazila izsvojih uglednih škola da dugi raspust provedu kod kuće, to je na njihužasno djelovalo. Jedva su čekali da s njom provedu vikende koje suljubomorno samo za to čuvali ne dopuštajući da im bilo tko i bilo štoukrade makar i jedan trenutak, isto kao i ona.

Nakon što je pročitala jutarnju poštu i podsjetnik koji joj je Jill

15

napravila, a u kojem su do u detalje bile raspoređene strukturnepromjene u Dizajnerskom salonu, provjerila je gomilu narudžbenica, dabi na kraju prešla na telekse. Svi su bili iz njujorške robne kuće i sve ihje potpisala njezina pomoćnica iz Amerike, Madelana O’Shea. Svi dojednoga stigli su kasno sinoć, ali samo na jedan je trebalo odgovoriti.

Privukavši žuti blok, Paula počne skicirati odgovor. Kada je tonapravila, otvori najdeblji fascikl koji je donijela sa sobom iz Yorkshira iiz njega izvuče list papira koji je bio na vrhu. U ovom trenutku to ju jejedino zanimalo. Na njemu su bile ispisane glavne odrednice njezinogremek-plana. Jedan jedini list papira... ali to je bio ključ za tolikestvari... ključ za budućnost.

Već u nekoliko sekundi toliko se zadubila u posao i prionula nazapisivanje dodatnih bilješki u blok, da je potpuno zaboravila na rođakaSandyja. Ali nekoliko mjeseci kasnije, Paula će se dobro sjećati ovogdana. Prisjetit će se nelagodnosti koju je osjetila za vrijeme razgovora snjim posve jasno i živo i iz sveg srca će zažaliti što nije više pozornostiposvetila svojoj intuiciji. A najviše će joj biti krivo što nije upornijetražila od njega da joj se povjeri. I da je znala za njegove probleme ne bimogla spriječiti ono neizbježno, ali barem bi mogla promijeniti planputovanja. Da je to učinila mogla mu je pomoći samim svojimprisustvom kada god mu je bila potrebna.

Međutim, ovog žarkog kolovoskog jutra 1981, Paula ništa od ovoganije mogla znati, a i onaj osjećaj da se približava neka nevolja - moglo bise čak reći neka zla slutnja - o čemu je malo prije razmišljala, uspjela jeveć snagom volje potisnuti. Isto kao i njezina baka, imala je zavidnusposobnost da sve probleme potisne u stranu kako bi se moglausredotočiti na poslove koji su uvijek bili na prvom mjestu, što jeupravo i sada učinila. Sagnute glave i očiju prikovanih za list papira, svese dublje i dublje koncentrirala na njega; posao ju je kao i uvijekpotpuno zaokupio tako da ništa drugo nije primjećivala.

Dvadeset minuta kasnije, Paula konačno podigne glavu, pokupibilješke i gurne ih u fascikl zajedno s onim listom papira, zatim fasciklzaključa u središnju ladicu stola gdje će ostati na sigurnom preko

16

vikenda. Osmjehujući se sama sebi što je mislila na sve i što je bilaspremna na bilo kakvu nepredvidivu okolnost, ostala je još djelićsekunde sjediti držeći ključ prije no što ga je pažljivo spustila uaktovku.

Odgurnuvši stolicu, ona ustane, protegne se i počne hodati po sobi,osjetivši potrebu za kretanjem. Tijelo joj je bilo zgrčeno, kosti ukočeneod sjedenja - prvo u Aston Martinu, a zatim ovdje za stolom. Našla sekod prozora i razmakla zavjese, a zatim pogledala na Knightsbridge podsobom, primijetivši da je promet bio vrlo gust ovog jutra, ali petak jeobično ljeti uvijek bio grozan.

Okrenuvši se, Paula se osvrnula oko sebe po sobi i licem joj serazlije izraz odobravanja. Od najranijih dana djetinjstva voljela je ovajured i ugodno se u njemu osjećala. Nije imala razloga da bilo štapromijeni kada ga je naslijedila od bake te je tako sve ostalo kao što jenekada bilo. Dodala je samo nekoliko svojih dragih uspomena ifotografije djece, ali time je ova prostorija samo dobila.

Ured je više bio nalik na salon neke engleske seoske kuće nego naradnu sobu poduzeća i u tome je ležala prava tajna njezinog šarma. Ovajambijent nije stvaran ni s kakvom namjerom. Prostoriju je opremilaEmma Harte prije nekih šezdeset godina koristeći vrijedne džordžijanskeantikvitete i engleska remek-djela u ulju velike vrijednosti umjestoprozaičnog namještaja. Materijali kojim su bile presvučene ležaj i stolicei zastrti prozori bijahu vatromet boja naspram zidova obloženih borovimdrvom, dok su antikne porculanske lampe i ostali istančani dodacipridonosili eleganciji i posebnosti. Kada se izuzme njezin dekorativniizgled, soba je bila prostrana i dražesna s onim svojim prelijepim starimAdamovim kaminom u kojem je vatra uvijek gorjela za hladnih dana.Ova prostorija do sada još nikada nije izgubila čar za Paulu i ona biuvijek bila oduševljena kada bi ljudi ušli u nju prvi put i počeli se divitinjezinoj ljepoti i jedinstvenosti.

Kao i sve ostalo čega se prihvatila, baka je i ovu sobu opremila baškako treba, pomisli Paula, koračajući preko izlizanog, ali neprocjenjivogSavonnerie tepiha, zaustavivši se u stavu mirno ispred kamina optočenog

17

izrezbarenom borovinom. Podigla je pogled prema bakinom portretu izmladih dana koji je visio iznad njega. I dan danas joj je nedostajala,ponekad izrazito jako, ali tješila se time što je Emma nastavila živjeti unjoj... u njezinom srcu i sjećanjima.

Dok je zurila u to ljupko, ali odlučno lice s portreta, bila jeneizmjerno ponosna zbog svega onoga što je Emma sama uspjela postići.Baka je krenula ni od čega i stvorila jedno od najvećih poslovnihcarstava na svijetu... vjerojatno je u mojim godinama bila nevjerojatnohrabra. I ja moram biti isto tako hrabra, snažna i odlučna. Ni ja nesmijem pogriješiti u onome što moram napraviti... moj remek-plan morauspjeti kao što je i njezin. Paulin mozak je radio kao navijen, prenio je ubudućnost i nju ispuni uzbuđenje pri pomisli na ono što ju jc čekalo.Vratila se do radnog stola, svjesna da je čeka još gomila dnevnihposlova.

Pritisnula je dugme na interkomu: - Jill.- Izvoli, Paula.- Moje stvari su donesene iz automobila, zar ne?- Odavno, ali nisam ti htjela smetati. Želiš li da ih unesem?- Da, molim te.Jillina svijetla crvenkastosmeđa glava pojavi se na vratima već kroz

nekoliko sekundi i ona žurno uđe u Paulin ured, držeći visoko u jednojruci Paulinu torbu za haljine, a u drugoj kovčeg. Jill je bila visoka, dobrograđena, atletski tip djevojke i činilo se da sve poslove obavlja slakoćom.

- Odložit ću stvari u garderobu - reče ona, nestajući kroz vrata kojasu vodila u susjednu prostoriju dok je to govorila.

- Hvala ti - promrmlja Paula, a kada se njezina pomoćnica vratila uured, ona nastavi: - Sjedi na trenutak, molim te, Jill. Htjela bih da sedogovorimo o nekoliko stvari.

Jill Marton kimne, pomakne stolicu s druge strane stola i sjednepromatrajući Paulu svojim toplim i inteligentnim smeđim očima. Jill jeradila za nju već više od pet godina i još joj se nije prestala diviti i čuditise njezinoj neobičnoj energiji, ustrajnosti i poletu. Ova žena naspram nje

18

bila je poput generatora, da i ne spominjemo pronicljivost, nadahnutost iodanost poslu. Jill još nikada nije radila ni za koga sličnog njoj. Oni urobnoj kući koji su poznavali legendarnu Emmu govorili su da je Paulaiver otcijepljen od stare klade. Jill je vjerovala da je to bila istina, da jenjezina šefica naslijedila od čuvene osnivačice lanca Harte sve one crtekojima se ona toliko divila. Da, sve je u genima, pomisli Jill, nastavivšikradomice promatrati Paulu.

- Ah, evo ga... tvoj podsjetnik o onome što bi trebalo učiniti uDizajnerskom salonu - reče Paula, podigavši list papira kojeg je tražilana stolu.

Jill se ispravi na stolici i pažljivo se zagleda u Paulu. - Nadam se damisliš kako moji prijedlozi imaju barem nekog smisla - primijeti ona.

- I te kako. Sve ono što si predložila je odlično. Nemam što dodati.Možeš smjesta početi s radom na strukturalnim promjenama, kao i naostalim promjenama. Salon će biti preporođen, Jill.

Poslije ove pohvale Jill osjeti kako joj vrat i obraze oblijevarumenilo i posve zadovoljna prihvati podsjetnik koji joj je Paula pružila.Zatim sva ozarena doda: - Tako mi je drago što se slažeš s mojimprijedlozima.

Paula joj uzvrati osmijeh. - Pošalji kasnije ovaj teleks Madelani, aovdje je i jutarnja pošta... ništa važno, kao što već znaš. Lako ćeš svesama obaviti. Potpisala sam ove narudžbenice. - Kucnula je po njimanoktom namazanim svijetlocrvenim lakom, a zatim upitala: - Da li je većstigao iz umjetničkog odjeljenja koji od oglasa dat u rad prošlog tjedna?

Jill odmahne glavom. - Ali bit će na tvom stolu odmah poslije ručka.Već sam razgovarala s Alison Warren, kaže da samo što nisu završili.

- Dobro. A kada smo već kod ručka, da li je Michael Kallinskipotvrdio? Ili ti je možda rekao gdje se trebamo naći?

- Zvao je malo prije. Nije želio da te smetam, jer je zvao samonekoliko trenutaka nakon što si stigla. Zato ga nisam spojila. Doći će potebe u dvanaest i petnaest.

- Oh. - Paula pogleda na sat, ustane i ode do garderobe, zastane navratima, te spusti pogled na svoje izgužvane platnene hlače. - Bit će

19

bolje da se odmah presvučem. Želim da prije no što Michael stigneprovjerim dolje nekoliko stvari, a nemam baš mnogo vremena. Ispričajme, Jill.

- Svakako. - Jill pokupi papire sa stola na jednu gomilu i kreneprema svom uredu. - Zovni me ako ti nešto zatreba.

- Hoću - odvrati Paula zatvarajući vrata za sobom.U Emmino vrijeme ova garderoba je bila prostorija za odlaganje

dokumentacije, ali Paula ju je renovirala, opremivši je od poda dotavanice ormarima s ogledalima na vratima, odličnim osvjetljenjem itoaletnim stolićem. Sada je sjela za taj stolić, osvježila šminku iiščetkala kosu, a žalim skinula košulju, hlače i sandale u kojima sedovezla iz Yorkshira.

Za tili čas već je bila u odjeći koju je donijela u vrećici za haljine: ucrnom kostimu od svilenog šantunga koji je upravo za nju kreiralaChristina Crowther, klasično jednostavnom, dobro sašivenom i odličnoodabranom, koji se nosio s bijelim svilenim kamisolom, tamnimprozirnim čarapama i crnim lakiranim cipelama s visokom petom. Nakitkoji je stavila bio je isto tako jednostavan, ali efektan: uz vrat joj sepripijala ogrlica od tri niza bisera s dijamantskom kopčom na prednjojsirani, a na ušima su joj se svjetlucale velike mabe biserne pljosnalenaušnice orubljene dijamantima.

Zagledavši se kritički u svoj lik u ogledalu, Paula zaključi da jezadovoljna svojim izgledom. Kostim je bio šuškav i poslovni, ali nepretjerano strog i zbog toga je bio savršen za robnu kuću; također je biodovoljno šik za izlazak u kakav elegantni restoran na ručak. Uopće nijesumnjala da će ići na neko otmjeno mjesto. Michael ju je uvijek izvodiona najbolja mjesta.

Liftom za osoblje spustila se u prizemlje.Paula prođe kroz odjel s nakitom i krene u pravcu odjela za

kozmetiku i parfumeriju, osvrćući se u prolazu oko sebe.U robnoj kući je jutros bila gužva.Ali u njoj je i inače uvijek bila gužva od trenutka kada su se u deset

sati otvarala vrata, pa do njihovog zatvaranja u šest. Tokom prošlih

20

desetljeća postala je čuveni orijentir Londona, tako da su ljudi iz cijelogsvijeta nagrtali kroz njezine velike portale, kako bi obišli obnovljeneprostorije, razgledali i kupovali robu.

Paula je voljela vrevu, živost, gomile ljudi, prodorne glasove, odkojih su mnogi pripadali strancima, uzbuđenje koje kao da je visilo usamom zraku. Obično bi je obuzeo ushit kada bi se vratila poslije nekogodsustva, bez obzira koliko ono bilo kratko, pa ni ovo jutro nije biloizuzetak. Jorkširske radnje su bile važni dijelovi lanca, isto kao i one uParizu i New Yorku, ali ova robna kuća bila je predvodnica i nju jenajviše voljela.

Emma Harte ju je otvorila 1921.Za tri mjeseca proslavit će šezdesetu obljetnicu njezinog osnivanja.

Kakvu je samo proslavu planirala tim povodom. Bit će to dug njezinojbaki, jednoj od najvećih princeza trgovine koja je ikada živjela, kao iodavanje počasti šezdesetogodišnjem krajnje uspješnom trgovanju namalo i rekordu koji nije ugrozila nijedna robna kuća ni u jednom gradu,ni u jednoj zemlji na svijetu. Robna kuća Harte iz Knightsbridgea bila jenajbolja. Jedinstvena. Legendarna.

Izvjesna veselost što se opet nalazi na ovom doista posebnomteritoriju, njezinom omiljenom komadu tla, unese u njezin korak posebnulakoću kojom ona stupi u parfumeriju i zaustavi se.

Oka sokolovog kao i uvijek, stajala je tražeći mane, ali ništa nijeprimijetila. Bila je zadovoljna. Ovo odjeljenje nedavno je renovirano podnjezinim budnim nazorom i mada je to sama govorila nije se mogloporeći da su rezultati bili jednostavno zapanjujući.

Staklene ploče radirane u maniru Lalique, mnoga ogledala, gomilakromiranih i srebrnih dodataka, kristalni lusteri i zidni račvastisvijećnjaci... sve te pojedinosti bile su tako uklopljene da izazivajuzapanjujući dojam treperenja. Sve je to predstavljalo savršenu pozadinuza kozmetičke preparate, parfeme, proizvode za njegu i ljepotu koji suprivlačili svačiji pogled. Luksuzno, zasjenjujuće, primamljujuće, ovajodjel bio je zamišljen da natjera žene da potroše tone novca i u tome jesavršeno uspijevalo, u što je bila sigurna još od samog skiciranja cijele

21

zamisli.Sve se vrti oko dobre trgovine i marketinga, prokomentira Paula u

sebi, žustro krenuvši dalje, obiđe i odjel sa ženskim rubljem na putuprema Rayne-Delmanovom salonu za cipele. Uživala je u svojoj jutarnjojšetnji po robnoj kući... najboljoj robnoj kući na svijetu. To je bilosjedište njezine moći, njezina snažna tvrđava, njezin ponos i radost. Ustvari, ona joj je značila sve.

22

2.

Drugi put toga jutra Emmin portret koji je visio u Paulinom uredu bioje podvrgnut detaljnon i znatiželjnom ispitivanju.

Čovjek koji se upravo zaustavio ispred njega imao je nešto manje odčetrdeset godina, svijetloplave oči i preplanuo ten. Bio je visok oko petstopa, ali činio se višim zahvaljujući vitkosti. I odjeća koju je imao nasebi pridonosila je iluziji visine. Bijela košulja sa svilenom kravatomboje burgunda i tamnoplavo odijelo od najbolje uvezene neprerađenesvile. Tako savršeno skrojeno i bez greške sašiveno da mu je stajalo kaosaliveno, bilo je očigledno umjetničko djelo iz Savile Rowa.

Zvao se Michael Kallinski, stajao je i proučavao zavodljivo liceovjekovječeno u ulju na platnu, skupljenih usredotočenih očijurazmišljajući o silnoj Emmi Harte.

Odjednom se trgnuo shvativši da o ženi koja je bila mrtva već višeod deset godina - točnije toga dana navršavalo se jedanaest godina -većina ljudi, a ne samo njezina najbliža obitelj i dalje govori kao da jejoš živa. Pretpostavljao je da će se osoba koja ima Emminu karizmu ibriljantnost, koja je za svoga života ostvarila tako živi i moćan utjecaj,naći na najužem spisku besmrtnika. Konačno, crta koju je ona usjekla usvijet - u svojim osobnim odnosima, u međunarodnom poslovanju iputem mnogobrojnih dobročinstava - bila je ogromna.

Michael se povuče za nekoliko koraka unatrag, nakrivi glavu najednu stranu, pokušavši odgonetnuti koliko je Emma imala godina kadaje pozirala za ovaj portret. Najvjerojatnije negdje oko četrdeset, zaključion. S tim svojim kao isklesanim licem, besprijekornim tenom,crvenkasto-zlatnom kosom i tim nevjerojatnim zelenim očima, u mladostije vjerojatno bila prava ljepotica, u to nije bilo sumnje.

23

Nikakvo čudo što je i njegov djed bio ludo zaljubljen u nju prijetoliko godina, čak voljan napustiti ženu i djecu zbog nje - bar se takošaputalo u obitelji Kallinski. Koliko je uspio doznati od oca, DavidKallinski nije bio jedini muškarac koji je podlegao njezinim hipnotičkimčarima. Očigledno je i Blackie O’Neill bio zanijet njome u mladosti.

Tri Mušketira. Tako im je Emma nadjenula ime - njegovom djedi,Blackiu i sebi. U svojim mladim danima koje su proveli zajedno, naprelasku stoljeća, smatrali su ih neobičnim triom... Židov, irski katolik iprotestantkinja. Očigledno nisu mnogo obraćali pažnju na ono što suljudi mislili o njima ili njihovom prijateljstvu, tako da su ostali bliski,gotovo nerazdvojni, tijekom svojih dugih života. A dokazali su da su inepobjediv trio. Osnovali su tri impresivna financijska carstva koja suopkoračila pola svijeta i tri snažne obiteljske dinastije čija je moćvremenom samo sve više rasla.

Međutim, Emma je uvijek prednjačila, ona je bila ta koja je grabilanaprijed slijedeći svoje vizije i naume, a dvojica muškaraca su jeslijedili. U svakom slučaju, stvari su tako stajale sudeći prema onomešto mu je otac ispričao, a Michael mu nije imao razloga ne vjerovati. Izosobnog iskustva dobro je znao da je Emma bila stvarno jedinstvena. Štose tiče mladih članova ta tri klana, ona je bez sumnje na svakom posebnoostavila svoj pečat, uključujući tu i njega samog. Njegov otac je to zvaonjezinom neuklonjivom markom.

Michael se osmjehnuo, živo se sjećajući Emme kako je izgledalaprije više od trideset godina... kada bi svu djecu skupila i povela uHeronovo gnijezdo za vrijeme proljetnih i ljetnjih praznika. Među sobomsu je zvali „General", a kuću u Scarboroughu s ljubavlju su nazivali„vojni logor". Iskušavala ih je i usadila u njih svoju osobnu filozofiju,važnost timskog duha i vođenja igre. Tijekom svih tih godina odrastanjaobasipala ih je nesebičnom ljubavlju, razumijevanjem i prijateljstvom,tako da su sada bili bolji ljudi zahvaljujući tome što su je u to vrijemepoznavali.

Dok je prinosio ruku čelu i pozdravljao portret, na licu mu seočitavala ljubav. Bila je doista najbolja... kao što su i njezine unuke bile

24

najbolje. Rijetkog soja bile su te žene Hartejevih, sve od reda, a osobitoPaula.

Zvuk otvaranja vrata natjera ga da se brzo okrene.Lice mu se razvedri kada ugleda Paulu.- Oprosti što sam te ostavila čekati! - uzvikne ona, pogledavši ga s

ispričavajućim izrazom na licu, jureći prema njemu da ga pozdravi.- Nisi, uranio sam - odvrati on, okrenuvši se prema njoj. Snažno ju je

zagrlio, a zatim je udaljio od sebe i zagledao joj se u lice. - Izgledašpredivno. - Na trenutak je preko ramena bacio "pogled na portret, azatim se opet zagledao u nju. - Sve više ličiš na tu legendarnu damu.

Paula je zarežala i tobože ga užasnuto pogledala odvajajući se odnjega.

- Pobogu, Michael, nemoj još i ti! Molim te. Već me dosta ljudi izaleđa naziva klonom, pa ne moraš im se još i ti pridružiti. - Odmahnula jeglavom. - Samo mi još to treba od dragog prijatelja...

On prasne u smijeh. - Ponekad mislim da ste, u stvari, sve viklonovi. Mnoge od vas... Emily i Amanda, kao i ti. - Okrenuo se premaportretu. - Uzgred budi rečeno, kada je naslikan?

- Godine 1929. Zašto?- Pokušavao sam dokučiti koliko je Emma bila stara kada je pozirala

za njega.- Imala je trideset devet godina. Naslikan je neposredno prije njenog

četrdesetog rođendana.- Mmmm. Tako sam i mislio. Baš je bila lijepa, zar ne? - Ne pruživši

Pauli priliku da odgovori, on nastavi, razvukavši usta u ovlašan osmijeh:- Da li ti kada padne na pamet da bismo ti i ja bili u srodstvu da jeDavid ostavio moju baku Rebeccu i pobjegao s Emmom?

- Nemojmo danas o tome - odvrati ona osmjehnuvši se i žurno seuputivši prema radnom stolu. Zatim se spustila na stolicu i dodala: - Jaionako smatram da jesmo, a ti? Mislim, u srodstvu.

- I ja.Krenuo je za njom na drugi kraj sobe i spustio se u stolicu naspram

nje.

25

Nastala je kratka tišina, a zatim je tiho primijetio: - Krv ne mora bitigušća od vode kada su u pitanju pojedine obitelji, ali sigurno jest kada jeriječ o tri klana. Naši preci bi ubili jedno za drugo i ja mislim da je tanjihova odanost prenijeta i na naše pokoljenje, je li tako?

- Mogla bih reći da jest... - Prekinula je rečenicu jer se oglasiotelefon te posegla za slušalicom. Pošto se s nekim pozdravila svojomvitkom rukom prekrila je slušalicu i objasnila: - To je upravitelj robnekuće Harrogate, neću dugo.

On kimne, zavali se u stolicu i ostane čekati da ona završi razgovor,šutke je proučavajući kao što je prije samo nekoliko trenutakaproučavao sliku na zidu.

Michael Kallinski nije vidio Paulu više od dva mjeseca, jer je bioodsutan i zbog toga je njezina nevjerojatna sličnost s Emmom na njegaostavila tako snažan dojam kada je ušla u prostoriju. Boja njezine kose iočiju, razlikovala se od Emmine, to se nije moglo poreći. Paula je imalakosu crnu kao gavran i tamno, tamnoplave oči. Međutim, naslijedila jeEmmine jasne, lijepo oblikovane crte lica i čuvenu krestu koja je bilatako upadljiva iznad tih velikih široko razmaknutih očiju. Što je vrijemeviše odmicalo te dvije žene sve su se više stapale, s ciljem da postanuiste, barem njemu. Možda je to imalo neke veze s izrazom u Paulinimočima ovih dana, njezinim ponašanjem, energijom, načinom na koji sekretala - glatko, uvijek užurbano - i navikom da se smije svojoj ludojsreći. Sve te osobine podsjećale su ga na Emmu Harte, isto kao i njezinstav prema poslu.

Paulu je znao cijelog života pa ipak, čudno ali istinito, nije jezapravo upoznao dok oboje nisu prešli tridesetu.

Dok su bili djeca nije je nimalo volio, smatrao je da je hladna,nepristupačna i ravnodušna prema svima njima, osim prema svojojrodaci Emily, tom debeljuškastom tupavom djetetu prema kome seoduvijek majčinski ponašala i Shanu O’Neillu, dakako, kojem se uvijektrudila da udovolji.

Kada ga nitko od starijih nije mogao čuti, Michael ju je zvaogospođica Savršenica, jer ona je bila upravo to, dijete koje kako se

26

činilo nije imalo mana, koje su roditelji druge djece uvijek tetošili,hvalili i isticali njima kao primjer. Njegov brat Mark joj se potajnosmijao, ismijavao je iza leđa, ali opet, oni su se rugali svim djevojčicamaiz sva tri klana, nikada nisu željeli provesti vrijeme s njima, jer su viševoljeli galamiti i jurcati uokolo s ostalim dječacima. Udružili su se sPhilipom, Winstonom, Alexanderom, Shanom i Jonathanom koji su u timdanima bili njihovi pajdaši.

Tek tijekom posljednjih šest godina uspio je upoznati Paulu i otkritida se iza hladnoće i usađene pristojnosti te oštroumne, vrijedne iveličanstvene žene krije velika osjećajnost. Njezino izdvajanje od ostalihbilo je, u stvari, samo vanjska manifestacija stidljivosti i urođenerezerviranosti, koje je on u djetinjstvu pogrešno protumačio.

Kada je otkrio da Paula uopće nije onakva kakvom ju je on smatrao,doživio je pravi šok. Na svoje zaprepaštenje otkrio je da je ona krajnje,krajnje humana. Bila je ranjiva, puna ljubavi, neobično odana i predanasvojoj obitelji i prijateljima. U posljednjih deset godina dogodile su jojse užasne stvari, pogubne stvari koje bi oborile većinu ljudi, možda ihčak i uništile. Ali ne i Paulu. Strašno je patila, ali je iz same nevoljeuspjela skupiti snagu i postati vrlo suosjećajna žena.

Otkada su počeli surađivati dosta su se zbližili, tako da mu je onapostala pouzdan oslonac u poslu i saveznik u svakom pogledu, kada godbi mu zatrebala. Michaelu odjednom postane jasno da ne bi uspio izaćina kraj sa svojim zapetljanim razvodom i groznim osobnim problemimada nije bilo Paulinog prijateljstva. Uvijek je bila spremna poslušatinjegove žalopojke preko telefona ili mu se pridružiti na piću ili urestoranu kada mu je bilo doista teško. Osigurala je sebi posebno mjestou njegovom životu na čemu će joj zauvijek biti zahvalan.

I pored svog uspjeha, profinjenosti i samouvjerenosti, bilo je nečeg uvezi s Paulom - zadržala je u sebi nešto od umiljate djevojčice - što ga jediralo u srce, izazivalo u njemu želju da čini za nju neke stvari, želju dajoj udovolji. Često bi skretao sa svog puta da bi napravio nešto slično,kao i nedavno u New Yorku. Priželjkivao je da se taj beskrajnitelefonski poziv iz robne kuće Harrogat završi kako bi joj mogao reći

27

novosti.Želja mu se ispunila.Paula je spustila slušalicu i napravila letimičnu grimasu.- Oprosti - reče mu ona. Zavalivši se u stolicu smjesta nastavi

užurbanim glasom: - Baš mi je drago što te vidim Michael... kako je bilou New Yorku?

- Predivno. Ludo. Imao sam posla do guše, jer nam poslovi tamotrenutno cvjetaju. Pa ipak sam se uspio i provesti te nekoliko vikendabiti u Hamptonu. - Zatim se nagnuo nad stol. - Paula...

- Da, Michael? - upade mu ona u riječ, prodorno ga promatrajući, jerju je užurbanost u njegovom glasu natjerala na pozornost.

- Mislim da sam pronašao... ono za čim si tragala u Državama.Licem joj se razli uzbuđenje. Odmah se ispravila, krajnje jasnoizražavajući svoje nestrpljenje. - Privatno ili državno?

- Privatno.- Je li na prodaju?- Zar nije sve - samo ako ponudiš odgovarajuću cijenu. - Primijeti on

vragolasto ne skidajući pogled s nje.- Hajde, ne zadirkuj me! - uzvikne ona. - Da li je doista na prodaju?- Ne, nije. Ali kakve to veze ima u današnje vrijeme preuzimanja?

Možeš se obratiti vlasnicima... to te bar ništa ne košta.- Kako se zove ta kompanija? Gdje je? Kolika je?Michael zahihota. - Hej, uspori. Postavljaj lijepo jedno pitanje za

drugim, kako bih ti mogao odgovoriti. Kompanija se zove Peale i Doonei nalazi se na Srednjem zapadu. Nije velika, samo sedam robnih kuća... upredgrađima. U Illionisu i Ohiu. Ali vrlo je stara, Paula, dvadesetihgodina ovog stoljeća osnovalo ju je nekoliko Škotlanđana koji su sedoselili u Države i u početku su samo uvozili škotsku robu. Znaš već,vunene predmete, tartane i pokrivače, kašmir i slično. Četrdesetih ipedesetih godina proširili su izbor. Međutim, roba navodno slabo ide ikompanija je u krizi, stvar je u rukovođenju, dakako. Koliko samrazumio financijski dobro stoje.

- Kako si saznao za Peale i Doone?

28

- Preko prijatelja advokata iz jedne advokatske firme u Wall Streetu.Zamolio sam ga da potraži neki lanac, a on je za ovu kompaniju čuo odkolege iz Chicaga. Moj momak misli da su zreli za preuzimanje.

Paula kimne. - Tko drži akcije?- Nasljednici gospodina Peala i gospodina Doona.- Bez garancije da će prodati, Michael.- Točno. S druge, pak, strane, vlasnici akcija često ne znaju da ih

žele prodati dok ih čovjek ne upita.- To je točno i stvar treba svakako ispitati.- I te kako, premda je lanac mali, mogao bi biti upravo ono što ti

treba, Paula.- Samo je šteta što se robne kuće nalaze u zabitima - promrmlja ona,

napravivši grimasu; razmišljajući na glas. - Veliki gradovi poput Chicagai Clevelanda više bi mi odgovarali.

Michael joj uputi jedan oštar pogled. - Ma hajde, Paula, s tvojimnjuhom i stručnošću u stanju si da na bilo koju robnu kuću, bilo gdje,lako staviš osobni posebni pečat, i ti to dobro znaš. Osim toga, štonedostaje zabitima? I tamo se može zaraditi gomila novca.

- Da, u pravu si - brzo je odgovorila, shvativši u trenu da se moždaponaša nezahvalno poslije truda koji je u ovo zbog nje uložio. - Možeš limi dobaviti dodatna obavještenja, Michaele?

- Pozvat ću kasnije prijatelja u New Yorku i reći mu da ispita stvar?- Zna li da se raspituješ o lancu trgovina na malo u moje ime?- Ne, ali mogu mu reći ako želiš.Paula otresito i odlučno odvrati. - Ne. Ne želim. Bar ne za sada, ako

nemaš ništa protiv. Bit ćc najbolje da nitko to ne zna. Spominjanje mogaimena moglo bi basnoslovno povećati cijenu. Ako uopće dođe doodređivanja cijene.

- U pravu si. Za sada ću Harveya držati u mraku.- Molila bih te... i hvala ti, Michael, što se toliko mučiš zbog mene. -

Osmijeh joj je bio topao, iskren, kada je dodala: - Stvarno cijenim onošto činiš za mene.

- Nema toga što za tebe ne bih učinio, Paula, doista nema - odvrati

29

on, promatrajući je s puno ljubavi. Zatim pogleda na sat. - Oh, već jekasno! Bit će bolje da krenemo - objavi on i smjesta ustane. - Nadam seda nemaš ništa protiv, ali stari se sam pozvao na ručak.

- Naravno da nemam ništa protiv - odvrati ona, malo povišenimglasom. - Znaš i sam da obožavam ujaka Ronnia.

- Ta ljubav je uzajamna, uvjeravam te. - Zatim joj dobaci jedanvragolasti pogled. - Stari je slab prema tebi... misli da iz tebe isijavasunce.

Ona dohvati svoju crnu torbu i krene iz sobe. - Hajdemo onda. Danas ne čeka.

Michael je uhvati pod ruku i izvede iz ureda.Dok su se spuštali liftom nije mogao ne razmišljati o svom ocu i

Pauli i posebnom odnosu koji se među njima razvio za posljednjihnekoliko godina. Starac se prema njoj odnosio kao prema voljenoj kćeri,dok je ona njega obožavala. Ona se, nema sumnje, ponašala kao da je onnajmudriji živi čovjek na svijetu, što je, dakako, i bio. Tata je postaonjezin rabin, padne iznenada Michaelu na pamet i on se u sebi osmjehne,a istovremeno i zamjena za baku. Nije ga čudilo što su mnogi njihovodnos smatrali čudnim i bili ljubomorni. On im je osobno pljeskao nanjemu. Paula je ispunila prazninu u životu njegova oca kao i on unjezinom.

30

3.

Sir Ronald Kallinski, predsjednik uprave Kallinski industrija,prelazio je preko veličanstvenog mramornog predvorja zdanja Kallinskilaganim korakom.

Visok, vitak, zapovjedničkog držanja, imao je crnu valovitu kosuprošaranu sjedinama i sumorno lice. Od svoga oca Davida i bakeJanesse Kallinski naslijedio je oči; bile su boje najsvjetlijeg plavograzlička i jako su se isticale na njegovom izbrazdanom licu.

Poznat po tome da se nikada nigdje nije pojavio razbarušen ilineuredan, bez obzira na okolnosti, uvijek je bio savršeno dotjeran ielegantno odjeven. Ovo jutro je na sebi imao tamnosivo odijelo u tridijela s besprijekornom bijelom košuljom i biserno-sivom svilenomkravatom. Premda mu je bilo gotovo sedamdeset godina, bio je takodobrog zdravlja i bio je toliko krepak za svoje godine da je izgledaomnogo mlađe.

Dok je koračao kroz ogromno ulazno predvorje, graciozno je kimnuonekolicini ljudi koji su ga prepoznali i zastao da se trenutak divipoloženoj figuri Henryja Moora u njegovom središtu, kupljenu odvelikog engleskog kipara koji je također bio rođen i odrastao uYorkshiru. Sir Ronald se istovjetno ponosio svojim sjevernjačkimporijeklom kao i židovskim nasljeđem.

Poslije kraćeg zadržavanja ispred impozantnog komada bronce,krenuo je dalje, prošao kroz pokretna vrata i izašao na ulicu. Iznenada sezaustavio poslije samo dva napravljena koraka, ustuknuvši pred naletomvrlo toplog zraka. Uopće nije bio svjestan koliko je u međuvremenuzatoplilo.

Sir Ronald nije uopće podnosio toplinu bilo kakve vrste. Gore u

31

njegovom direktorskom apartmanu, nizu ugodno namještenih soba kojesu zauzimale cijeli najviši kat divovskog kompleksa ureda koji je nosionjegovo ime, zrak je bio ledeno hladan, zahvaljujući klima uređaju kojije neprestano bio uključen na najjače i dobro zasjenčenim prozorima.Ovaj dio zdanja Kallinski obično su oni koji su u njemu boravili s njimnazivali „Antarktik". Doris, sekretarica koja je na tom poslu bila većdvanaest godina, do sada se već navikla na smrzavanje, kao i ostalinjegovi zamjenici koji su s njim proveli više od godinu ili dvije, tako dase više nitko nije žalio. Protiv hladnoće su se jednostavno borili noseći uuredima tople pulovere. Čak i zimi, sir Ronald se trudio da udirektorskom apartmanu i njegovim brojnim kućama bude što hladnije,pazeći ipak da ne izazove bijesno negodovanje posluge, obitelji iprijatelja.

Ranije toga jutra razmišljao je da prošeta do hotela Connaught; sadamu je gotovo laknulo što se predomislio i naredio da ga čeka auto.Ovdje vani jednostavno je cvrčalo od vrućine, bilo je tako sparno da jebilo krajnje nepreporučljivo trenutno lutati zakrčenim ulicama Mayfaira.

Vozač ga je uočio istog trenutka kada je zakoračio iz zgrade i već jeukočeno stajao pokraj zadnjih vrata automobila.

- Sir Ronalde - oslovi ga on, s poštovanjem se naklonivši i otvorivšivrata.

- Hvala, Pearsone - odvrati sir Ronald kratko se osmjehnuvši, ulazećiu Rolls Royce s presvlakama boje burgundea. - Do Connaughta, molimvas.

Kola se odvojiše od kolnika, a on se zavali u sjedalo i odsutnozagleda ispred sebe. Radovao se što će ručati s Paulom i Michaelom.Nju nije vidio nekoliko tjedana, a sin mu je u New Yorku proveo više oddva mjeseca; oboje su mu nedostajali... na različite načine.

Sin mu je bio desna ruka, njegov aller ego, njegov miljenik. Volio je imlađeg sina, Marka, vrlo; ali Michael mu je nekako posebno bioprirastao za srce. Nikada nije uspio shvatiti zašto je to bilo tako. Kakočovjek da objasni te stvari? Ponekad je mislio da je to zbog toga što jenjegov sin vrlo podsjećao na njegovog oca. Michael nimalo nije bio

32

nalik Davidu Kallinskom, više je bio anglosaksonski tip s tim svojimbljedunjavim tenom i svijetlom kosom. U pitanju je bila sličnostkaraktera i ličnosti, jer sir Ronald je vrlo uživao u veličanstvenomprijateljstvu sa svojim ocem sve do Davidove smrti, a sada je sličanodnos imao sa sinom. Tako je to bilo još od dječakovog djetinjstva, ustvari, a sada mu je Michaelovo izbivanje doista teško padalo, često jebio usamljen kada je njegov prvorođeni sin bio na putu.

Što se tiče Paule, ona mu je bila kćer koju nikada nije imao, to jest,zamjena za kćer koja je rano umrla. Miriam, njihovo drugo-rođeno dijete,mlada od Michaela, a starija od Marka, ove godine napunila bi tridesetčetiri godine, da nije u petoj godini umrla od zapaljenja mozga. Kako susamo on i Helen za njom tugovali; nikako nisu mogli shvatiti zašto su semorali od nje rastati dok je bila još tako mala. - Skriveni su putoviGospodnji, kao i Njegova čuda - govorila im je njegova majka u to doba,ali tek se pod stare dane uspio pomiriti s tim neobičnim vjerovanjem.

Paula je bila najmudrija žena koju je upoznao, osim Emme, divio senjezinom oštroumlju i pameti, brzini, njezinoj poslovnoj pronicljivosti.Međutim, ona je također znala biti i vrlo ženstvena i njemu je nedostajalanjezina ženstvenost isto kao što je uživao u ulozi njezinog, makar ipovremenog, zastupnika. Vrlo se divio Pauli. Bila je dobra majka iuspješan direktor. Put kojim je išla nije bio lak, ali ona je koračala njimedoista uspješno i rijetko kada bi se splela.

Žalio je što njegova snaha nije bila bar upola tako praktična i što niječvrsto slajala na zemlji kao ona. Nevolja s Valentinom je bila u tome štoje ova živjela u jednom posve drugačijem svijetu. Bila je pomalonepostojana i vječno nezadovoljna. Nikada joj nije bilo dosta, niti joj jeikada išta bilo kako treba, tako da je posve dobro razumio Michaela.Tijekom godina, razočaranje njegovog sina poprimilo je nevjerojatnerazmjere tako da je došlo do neizbježne, stravične eksplozije. Nije bioiznenađen. Nikada se nije slagao s Michaelovim izborom, ne zato što jeona bila shiksa - razlika u religijama njemu nikada nije bila važna - većzbog toga što je bila tako plitka, u stvari bezvrijedna. Znao je to odsamog početka, ali kako je to mogao reći zaljubljenom mladiću? U

33

svakom slučaju, konačno su se sporazumjeli oko razvoda, poslije mnogožučnih prepirki i razmjene ogromnih količina novca. Srećom, Michael jeuspio dobiti što je želio - dekret nisi i zajednički nadzor oko njihovotroje djece, dječaku Julianu i dvije mlađe djevojčice, Arielli i Jessici.

Osmijeh smekša sir Ronaldovo strogo lice dok je razmišljao o svojimmalim unukama. Da je samo Helen poživjela dovoljno dugo da ih vidi,bila bi tako sretna. Ali njegova žena je umrla prije osam godina. Još muje nedostajala, a kada ga je 1976. Harold Wilson proglasio vitezom,njegovu radost pomutila je tuga što i ona nije bila s njim.

Dodjeljivanje ove počasti ga je vrlo iznenadilo. Nikada nije molioniti tražio da mu dodjele titulu, niti se trudio da je kupi dajući bogatepriloge u dobrotvorne svrhe. Bio je veliki čovjekoljubac i imao je svojeomiljene ciljeve, bio je izdašan kada su u pitanju bila medicinskaistraživanja i umjetnost, ali sve je to radio posve diskretno ne dajući tona velika zvona.

Bio je polaskan što je bio na počasnoj listi predsjednika vlade, aosobito zato jer su svi znali da je titulu zaslužio, a ne da mu jepoklonjena ili kupljena. Industrije Kallinski bile su jedan od najvećih inajuspješnijih konglomerata u Velikoj Britaniji i ne samo da suosiguravale tako potreban posao za tisuće radnika već su bile i jedan odnajvećih izvoznika britanske robe. Ronald Kallinski posvetio je živottome da kompaniju dovede na sadašnji vladajući položaj i ponosio seonim što je postigao. Očigledno se njime ponosila i njegova zemlja, jerto je bio razlog što mu je dodijelila titulu viteza.

Sir Ronald je bio strašno ponosan na svoju titulu. Nije bio prvi Židoviz Yorkshira koji je proglašen vitezom, tijekom godina zahvalnipredsjednici vlada izdvajali su i druge... ljude kao što su bili MontagueBurton i Rudolph Lyons. Ali i osim toga, on je vrlo cijenio danu mu čast,kao da je bio prvi, a posebno onda kada bi razmišljao o ranoj povijestiobitelji Kallinski, kada bi se sjećao svoga djeda Abrahama koji jepobjegao iz Rusije i pogroma prošlog stoljeća, koji se doselio u geto uLeedsu i na kraju otvorio krojačku radionicu u Ulici North. Ta malatvornica proizvodila je odjevne predmete za kompaniju Johna Barrana -

34

bila je to prva tkaonica koja je pravila gotovu odjeću u Leedsu pošto jeSinger izumio šivaći stroj - bila je početak, jezgro milijarderskog carstvakoje su industrije Kallinski danas bile.

Kada je osvanuo dan na koji je trebao primiti titulu, jedino za čim ježalio bilo je to što Helen, Abraham, njegov otac David, Emma i Blackie,nisu mogli s njim podijeliti ponos i sreću. Posebno ta četiri starca znalabi cijeniti značaj ceremonije u Buckinghamskoj palači te u potpunostishvatiti dokle su Kallinski dogurali od Abrahamovog vremena, vremenatog mladog bjegunca iz Kijeva, koji je prvi put kročio na englesko tlo uHallu godine 1880.

Rolls Royce se iznenada zaustavio na trgu Carlos.Sir Ronald zatrese glavom kako bi odagnao te misli, nagne se

naprijed i obrati se vozaču: - Dođite, molim vas, po mene oko pola tri,Pearsonc - reče on dok je uniformirani vratar ispred hotela Connaughtprilazio kolima, otvarao mu vrata i pomagao da izađe.

Dok je prolazio od ulaznih vrata do blagovaonice pozdravili su gabezbroj puta; kada su ga doveli do stola koji je njegov sin rezervirao očimu se za tren osmjehnuše. Prije pet godina pitao se da li će se ikadauspjeti navići da ga oslovljavaju tom titulom. Ali navikao se - i to vrlobrzo.

Pošto je naručio suhi šeri, otpio je gutljaj ledene vode koju jekonobar spustio pred njega, a zatim se udobnije smjestio na stolici dapričeka Paulu i Michaela.

Sir Ronald osjeti dvostruko zadovoljstvo.Paula i njegov sin su išli preko restorana u njegovom pravcu; toliko

je bila nalik Emmi u njezinim godinama da je to bilo gotovo zapanjujuće.Kada se malo više približila uočio je da je promijenila frizuru; s

ovom novom frizurom samo je još više dolazila do izražaja njezina većionako izražena sličnost s bakom. Njezina tamna sjajna kosa bila jekratko podšišana u gladak bubi. Takve frizure su trenutno bile vrlo šik, anjemu su ipak bile nalik onima iz tridesetih godina ovoga stoljeća. Sjetiose filmskih zvijezda iz svoje mladosti... i elegantne Emme koju jepoznavao i kojoj se divio kao mladić.

35

On ustane i prihvati Paulinu ispruženu ruku sa svoje obje i uzvrati jojosmijeh pun ljubavi, poljubivši je u obraz. Zatim su razmijenili pozdravepune simpatija, smjestili se za stol i istog trena počeli živo razgovarati.

Michael je prešao na drugu stranu stola, odmaknuo stolicu i pozvaokonobara. Kada su Paula i on naručili aperitive, zatražio je jelovnik.

Okrenuvši se prema Pauli, reče: - Ti uvijek žuriš, bilo bi dobro daodmah naručimo... a onda se možemo opustiti.

- Važi - nasmiješi se ona i uzme jelovnik koji joj je donio šef sale.Ovaj je zatim stao lepršati oko stola, objašnjavajući im specijalitete

dana i preporučujući im jela koja je smatrao da bi im se mogla sviđati.Poslije letimično bačenog pogleda na jelovnik, Paula i Kallinskiprihvatiše savjet šefa sale. Svo troje naručiše hladnog pohanog lososa isalatu od krastavaca, a Michael naruči bocu Sancerra.

Aperitivi se stvoriše pred Paulom i Michaelom dok su naručivaliručak te kada je šef sale nestao sir Ronald podiže čašu. Zagledao seravno u Paulu. - U znak sjećanja na tvoju baku.

- Za Emmu - nazdravi Michael.Paula im se obojici osmjehne. - Da, za bakicu. Kucnuše se i

prinesoše čaše ustima.Poslije jednog trenutka, Paula reče: - Znala sam da ćeš se sjetiti koji

je danas dan, ujače Ronnie.- Obojica smo se sjetili! - uzvikne Michael.Sir Ronald primijeti: - Kako bi itko mogao zaboraviti dan kada je

umrla jedna tako velika žena. Jako bi se ponosila tobom, draga moja.Nijednom je nisi iznevjerila i uspjela si nastaviti s ostvarivanjem njezinasna.

- Nadam se da je tako, ujače Ronnie... trudila sam se očuvati sve štoje stvorila... da sve to još više ojačam.

- I uspijevaš u tome - doda sir Ronald, toplo je promatrajući. - Isti sigenije za trgovanje na malo kao što je i Emma bila. Tijekom ovih godinaostvarila si toliko snova, tako da mi preostaje samo da te pohvalim zasve ono što si učinila s robnim kućama.

- Hvala, ujače Ronnie - odvrati Paula osmjehujući se i uživajući u

36

njegovim pohvalama.- Pridružujem se svemu što je tata rekao - podvuče Michael. Zatim

otpije gutljaj svog Cinzana Bianca i namigne joj preko ruba čaše.Pauline plave oči poput ljubičice počeše se osmjehivati. - Pun si

predrasuda, Michael. U stvari, obojica ste.Sir Ronald se zavali na stolici i nastavi povjerljivijim tonom: - Jedan

od razloga što sam te pozvao na ručak je taj što mi je potreban tvojsavjet, draga.

Istog trena uspio je zaokupiti Paulinu pažnju, te ona smjesta upita: -Ali kakav bih ja to savjet mogla tebi dati? Pa ti si najmudriji čovjekkojeg znam, ujače Ronnie.

Ništa nije odgovorio na ovu primjedbu. Kao da je uopće nije čuo.Lice mu poprimi zabrinuti izraz; srknuo je šeri, a zatim se pažljivozagledao u nju. - Možeš me posavjetovati Paula i te kako. Radi se oAlexanderu. Ili da budem određeniji, želio bih čuti tvoje mišljenje. - SirRonald napravi kratku pauzu, prije no što je upita:

- Što misliš, hoće li Sandy prodati odjeću Lady Hamiltonindustrijama Kallinski?

To je bila posljednja stvar koju je Paula očekivala čuti, tako da jebila zatečena. Ostala je jedan trenutak šutke zuriti u sir Ronalda.

- Uvjerena sam da neće - odvrati ona na kraju iznenađenim glasom. -Taj odjel je vrlo važan za Poduzeća Harte. A uostalom i za robne, kućeHarte.

- Da, ono je vrlo važno za Sandyja, a i za tebe, dakako, pošto se stilLady Hamilton proizvodi ekskluzivno za robne kuće Harte - primijeti sirRonald.

Umiješa se i Michael: - Možda bi ga se želio osloboditi, Paula - zaodgovarajuću cijenu i prepustiti ga pravim ljudima. Pogledajmo istini uoči, od onog obiteljskog debakla, kada je najurio Jonathana i Sarah on jestrahovito preopterećen. On i Emily imaju pune ruke posla, a uz to semoraju mnogo zalagati i u vođenju poduzeća Harte...

- Oh, ne znam - presiječe ga ona - čini mi se da se sasvim dobrosnalaze, Michael.

37

- U svakom slučaju, spremni smo platiti najvišu cijenu za tootcjepljenje - doda Michael, odlučivši sve pojasniti do kraja.

- Uvjerena sam u to - odvrati Paula ravnodušno - ali sam isto takouvjerena da Sandy nema namjeru niti razmišlja o tome, bez obzira što muponudili. - Prelazila je pogledom s mlađeg na starijeg Kallinskog, žurno isa sve većim zanimanjem. - Zašto želiš kupiti odjeću Lady Hamilton,ujače Ronnie?

- Voljeli bismo imati vlastiti odjel za žensku modu - objasni sirRonald. - A također da snabdijevamo vaše robne kuće ženskomkonfekcijom isto kao što vas snabdijevamo muškom odjećom, kao i daprodajemo u vašim buticima po hotelima. Isto tako važno je i to štobismo željeli početi raditi na stvaranju jake izvozne mreže.

Paula lagano kimne. - Shvaćam.- Budi uvjerena da ne bismo žensku odjeću prodavali u zemljama

gdje imaš robne kuće - istakne Michael. - Razmišljamo o tome datrgujemo samo u zemljama Zajedničkog tržišta...

- Isključujući Francusku - umiješa se sir Ronald - pošto u Parizuimaš robnu kuću.

- Oh, znam da nikada ne biste ništa učinili što bi naškodilo momposlu, to se podrazumijeva - promrmlja Paula. - Jasno mi je i zašto želišto kupiti, ujače Ronnie, to stvarno ima smisla.

Zatim je pogledala Michaela. - Ali vi dobro znate koliko je Sandykonzervativan i vezan za tradiciju. To su dva osnovna razloga zbog kojihmu je baka povjerila upravu nad poduzećima Harte. Znala je da će bitisigurna u njegovim rukama jer on nikada neće učiniti ništa što bi oslabiloosnovnu strukturu. Kao što je prodaja vrlo, vrlo, isplativog odjela -završi ona suho, ali joj se usta izviše u grimasu koja je jasno govorila daje sve ovo zabavlja.

Oba muškarca se nasmijaše.- Touchè - reče sir Ronald.- Da, točno znam kakva je Sandy osoba - naglasi Michael,

pomaknuvši se na stolici. - Zato sam i predložio tati da prvo zatraži tvojemišljenje o toj stvari.

38

U tom trenutku stiže konobar s hranom i Michael promijeni temu.Slijedećih nekoliko minuta sve troje je brbljalo o nevažnim stvarima, akada su bili posluženi, sommelier ulije u Michaelovu čašu rashlađenobijelo vino. Kada ga je probao, on odobravajući kimne. - Odlično je -obrati se konobaru zaduženom za vino koji smjesta nastavi puniti i ostalečaše.

Sir Ronald i Paula probaše vino i izrekošc nekoliko pohvalnihprimjedbi o njegovoj svježini, suhoći i pitkosti, a sir Ronald zatim spustisvoj pehar. - Bon appetii - reče on, te uze viljušku i zasiječe pohanoglososa.

- Bon appetit - odvratiše Paula i Michael gotovo istovremeno.Jeli su šutke neko vrijeme, ali u jednom trenutku Paula počne

prelaziti pogledom s jednog Kallinskog na drugog, te ih znatiželjno upita:- Ujače Ronnie, Michael, zašto jednostavno ne osnujete vlastiti odjel zažensku modu? Imate sve što je potrebno.

- Razmišljali smo o tome, draga moja - prizna sir Ronald. - Aliiskreno govoreći više bismo voljeli kupiti nešto što je već dobrouhodano. To je mnogo lakše, znaš. Uštedjeli bismo silno vrijeme - inovac, dakako, za reklamu i predstavljanje novog proizvoda.

- Sigurno postoji mnogo proizvođača koji bi jedva dočekali prilikuda prodaju industrijama Kallinski! - uzvikne ona.

- Svjestan sam ja toga. - Sir Ronald je oštro pogleda. - Ali menezanima odjeća Lady Hamilton jer su nju osnovali Emma i moj otac prijemnogo godina. Ta mu je kompanija bila jako prirasla srcu i pošto je svojdio prodao tvojoj baki, a isto je i sa mnom. - Sir Ronald se osmjehnenapravivši grimasu i završi: - Moram priznati, vrlo sam sentimentalankada je ona u pitanju.

Paula spusti svoju elegantnu, savršeno manikiranu ruku na ruku sirRonalda i s ljubavlju je stegne. - Međutim, Alexander nema nikakvograzloga da proda taj odjel... bar ja ne znam ni za jedan, ujače Ronnie.Njegova sestra već godinama uspješno upravlja njime. - Njezine izvijenecrne obrve skupiše se kada se lagano namršti. - Osim toga, što bi onaradila kada bi on prodao Lady Hamilton? Amanda bi ispala iz posla, a

39

Sandy nikada ne bi mogao prijeći preko toga. I sami znate koliko jevezan za nju.

- Ne mora ona nužno ostati bez posla - brzo doda Michael. - Amandasjajno obavlja svoj posao. Mogla bi ostati u kompaniji i voditi je za nas.

Paula ništa ne reče. Poigravala se salatom od krastavaca na tanjuru,odjednom shvativši da bi u slučaju da Lady Hamilton ikada bude naprodaju, Sandy bi je trebao prodati Kallinskima. Na neki način oni suimali pravo na to.

Sir Ronald obriše usta salvetom i odvaži se pitati: - Volio bih tipostaviti jedno hipotetsko pitanje, Paula.

- Svakako, izvoli. - Pažljivo se zagledala u njega, pitajući se što limu je sada na umu.

On počne: - Hajde samo da pretpostavimo da Alexander želi prodatiLady Hamilton, da to strašno želi, u stvari. Da li je on to u stanju? Ili bimorao od ostalih dioničara tražiti suglasnost?

- Oh ne. Tu je samo Emily, a ona će se uvijek složiti sa svime štonjezin brat želi učiniti. Uvijek je bila takva, znaš.

U sir Ronaldovim očima zaiskri tračak zbunjenosti i on se zavali ustolici, zamišljeno promatrajući Paulu. Poslije jednog trenutka, on laganoreče: - Samo Emily... Ali siguran sam da si mi prije nekoliko godinarekla da Sarah i Jonathan i dalje imaju akcije u Poduzećima Harte,premda su izbačeni iz kompanije zbog svog nesolidnog ponašanja.

- Upravo tako. Podižu dividende, primaju izvještaje i izvode saračuna, ali nemaju nikakvog utjecaja. Ali kada bolje razmislim, nema niEmily.

Sir Ronald je bio doista zbunjen.Primijetivši to, Paula reče: - Odmah ću ti razjasniti kako stvari stoje,

ujače Ronnie, a i tebi, Michaele.Otac i sin kimnuše, a sir Ronald reče: - Molio bih te da to učiniš,

draga.- Moja baka je ostavila pedeset dva posto poduzeća Harte Sandyju.

Ostalih četrdeset osam posto podijeljeno je na tri dijela između Emily,Jonathana i Sarah, koji su dobili po šesnaest posto. Kao predsjednik

40

odbora i kao osoba koja ima najveći broj akcija, Sandy praktično možečiniti što mu drago u kompaniji ili s njom, što se toga tiče. Baka je totako zamislila. Premda je željela da svo četvoro ubiru prihod odkompanije, dobro je znala da Sandy mora imati apsolutnu moć kako bimogao spriječiti svaku razmiricu između četvoro rođaka. Osjećala je daje Sandy zavrijedio i zaslužio toliki dio dionica u njezinoj privatnojkompaniji. Dala mu je potpunu kontrolu, jer je znala da će on uvijekpoštovati njezine želje.

- Ah, da, sve što je tvoja baka činila ima smisla. - Sir Ronald seuvijek ispočetka divio pametnoj strategiji pokojne Emme Harte. Onnastavi: - Kao i uvijek, Emma je bila lukava - i vrlo mudra, slobodnomogu dodati. Nema sumnje da je Sandy uspio čvrstom rukom provestiPoduzeća Harte kroz nekoliko teških razdoblja, a posljednjih nekolikogodina stvarno se treba diviti onome što je postigao.

Michael brzo doda: - Slušaj, Paula, znam da si sigurna da Sandy nijezainteresiran za prodaju, a možda si u pravu. Barem što se tiče njegovogtrenutnog stava. Ali isto tako bi mogao promijeniti mišljenje i odlučitismanjiti Poduzeća Harte... jednog dana u budućnosti... - Michaelzastane. Na licu mu se vidjela zamišljenost kada je dodao: - Ne?

Paula se morala osmjehnuti zbog njegove upornosti. - Znači voljelibiste ipak s njim porazgovarati, objasniti mu da su industrije Kallinski tuako ikada odluči da se riješi odjeće Lady Hamilton. Je li mi topokušavaš reći? - upitala ga je smijući se.

Michael kimne. - Upravo to. Tebi neće smetati ako tata malo popričas njim, zar ne, Paula?

- Naravno da neće. Nema ničeg lošeg u tome ako želite Alexanderaobavijestiti da ste zainteresirani za podjelu. - Okrenula se prema starijemmuškarcu. - Ideš li ovog vikenda u Yorkshire, ujače Ronnie?

- Idem, draga.- Zašto ne bi svratio do Nutton Prioryja i popričao s njim. Uvijek je

mnogo opušteniji na selu.- Mislim da ću to i učiniti - odvrati sir Ronald. - Hvala ti, Paula,

dosta si nam pomogla.

41

Michael joj posla jedan od svojih zavodljivih osmijeha. - Da, hvala,stvarno cijenimo tvoja obavještenja. - Pijuckao je vino dok mu je pogledsvijetloplavih očiju postajao sve zamišljeniji, tako da je poslije kraćegvremena zapitao: - Uzgred budi rečeno, samo sam znatiželjan, da li jeSarah Lowther još udana za onog francuskog slikara? Čuješ li išta onjoj?

- Ne javlja mi se jer sam je zajedno s Jonathanom izbacila iz obitelji- promrmlja Paula, s čijeg lica smjesta nestane veselosti. - Ali prije nekihšest mjeseci u nekom francuskom časopisu pojavio se članak o YvcsuPascalu... u Paris Matchu, čini mi se. U svakom slučaju, na jednoj odfotografija bila je i Sarah s Yvesom i njihovom petogodišnjom kćerkom,Chloe. Čini se da žive u Mouginsu, u Alpskom Maritimu. Imaju tamoneku staru farmersku kuću; tamo je njegov studio. Poznat je kao enfantterrible francuske umjetnosti, a postao je vrlo veliki slikar, doistauspješan.

Michael reče: - U stvari je prokleto dobar slikar, premda mi njegovnačin slikanja nije po volji. Pošto sam odgojen na slikama francuskeimpresionističke škole, sva ta ultramoderna umjetnost ostavlja mepotpuno ravnodušnim. Dajte mi Moneta, Maneta, Sisleyja i Van Goghasvakog dana u tjednu.

- Potpuno se slažem s tobom - javi se Paula.- Kada već pričamo o Sarah, što se dogodilo s njezinim partnerom u

zločinu, Jonathanom Ainsleyem? - Michael se zagleda u Paulu,namrštivši se. - Da li se još skriva na Dalekom istoku?

- Mislim da dâ, ali čak ni Sandy ne zna točno gdje je - odgovoriPaula, tihim i ravnodušnim glasom. - Emilyni prijatelji su prijavili da suga vidjeli u Hong Kongu, a onda opet drugom prilikom u Singaporu.Jonathanove dividende i prikaz stanja Poduzeća Harte šaljemo jednojfirmi računovođa ovdje u Londonu koja očigledno vodi njegove poslove.- Napravila je kiselo lice. - Dok je izvan Engleske to je sve što želim daznam o njemu. Kao što bi Emma rekla, hvala bogu da sam se riješilaološa.

- Stvarno, tako je! - Michael počne neodlučno kimati glavom. -

42

Nikada nisam uspio shvatiti zašto je učinio ono što je učinio. Ispao jeprava budala - prokleto glup, ako mene pitate. Imao je sve što je mogaopoželjeti, a onda je sve to odbacio.

- Možda je vjerovao da ga nikada neće uhvatiti - zamišljeno odgovorisir Ronald Michaelu. - Ali uvjeren sam da na tebe nije računao. -Pogledao je u Paulu krajičkom oka, potapšao je po ruci i završio uzhihot: - U tebi je našao sebi ravnog, draga moja, u to nema sumnje.

Paula se pokuša nasmijati, ali to je zazvučalo nekako iznuđeno ilažno, tako da se u slijedećem trenutku nije usudila progovoriti. Bio jojje mrzak ovaj razgovor o Jonathanu Ainsleyju, njezinom rođaku,njezinom dugogodišnjem smrtnom neprijatelju.

Michael nastavi: - Zar nitko u obitelji ne zna kako zarađuje za život?Paula se zagleda u Michaela ravnodušno i nezainteresirano.

Odmjerila ga je pažljivo, zatim napućila usne, tu je naviku pokupila odbake vrlo davno. Poslije djelića sekunde, ona primijeti s određenimžaljenjem: - Jonathan Ainsley ne mora zarađivati za život, jer primapoveliki prihod od Poduzeća Harte. - Nastupila je mala pauza prije negošto je smislila kako da nastavi: - I nitko se nikada nije potrudio saznatiništa o njegovom osobnom niti poslovnom životu... jer nikog od nas nijebriga šta je s njim. - Mršteći se i fiksirajući Michaela svojim živahnimplavim pogledom, Paula razdražljivo upita: - Otkud to iznenadnozanimanje za Jonathana?

- Nemam pojma, godinama nisam mislio na njega, a sada odjednom,neočekivano, obuzela me znatiželja - prizna Michael uz skrušeni osmijeh.

- Mene nije. - Unatoč toplini koja je vladala u blagovaoniciConnaughta, Paula se strese. Još se sjećala posljednjih riječi koje joj jeJonathan poslao... Osvetit ću ti se za ovo, Paula Fairley, Sebastian i jaćemo ti već naplatiti za ovo, vrištao je, prijeteći joj šakom na doistasmiješan način, poput nekog zlikovca iz viktorijanskog romana. E pa,Sebastian Cross više je se ne može „dočepati" jer je mrtav. Ali Jonathanće to svakako pokušati. Ponekad je zbog njega imala more, more ukojima joj je činio strašne stvari. On je, nema sumnje, bio sposoban zatako nešto. Bio je u stanju učiniti bilo što. Znala je to još od djetinjstva.

43

Jednom, prije nekoliko godina, povjerila je svoje strahove Sandyju, kojijoj se nasmijao i rekao da jednostavno izbriše Jonathana iz glave. Sandyju je podsjetio da je Jonathan bio hvalisavac te zato poput svihhvalisavaca, kukavica. To je bilo točno; pa ipak nikako nije mogla izuma izbrisati dan kada ga je Sandy otpustio. Bilo je tako lako prisjetitise zlokobnog pogleda Jonathanovih očiju, maske mržnje koja mu jeizobličila lice te instinktivno je, od toga dana, znala da će on zauvijekostati njezin stalan neprijatelj sve dok ga ne pokopaju. Prošlo je desetgodina i ona ga za to vrijeme nikada više nije vidjela, nitko od njih ganije vidio, u stvari, pa ipak je duboko u sebi nosila sićušno zrno straha.

Postavši odjednom svjesna da je Michael i sir Ronald promatraju tečekaju da nešto kaže, ona se okrene prema Michaelu. Potrudivši se dazvuči što neobaveznije, ona primijeti: - Gospodar Ainsley je pokazaosvoju zlu ćud, a što ga manje spominjemo to bolje.

- U pravu si, draga moja, u pravu! - promrmlja sir Ronald. Postao jesvjestan promjene u njezinom ponašanju dok su razgovarali o Ainsleyjute je zaključio da bi bilo mudro promijeniti temu. I tako on s iznenadnimnaletom entuzijazma primijeti: - Primio sam tvoju pozivnicu za bal ivečeru u povodu šezdesete obljetnice robne kuće, Paula, silno seradujem tome. A sada mi pričaj što još planiraš u povodu tog događaja.

- Oh, vrlo rado, ujače Ronnie. Smislila sam nešto doista naročito... -Ona zastane kada se pokraj stola stvori konobar. - Ali možda bi prvotrebali naručiti desert - nastavi ona, prihvativši pruženi joj jelovnik.

- Odlična ideja, predlažem vam medovinu - reče sir Ronald. - Previšeje toplo za bilo što drugo, je li tako?

Paula kimne. - Mislim da ću i ja isto. Michael, hoćeš li nam sepridružiti?

- Za mene samo kavu.Kada se konobar udaljio s njihovom narudžbom, Michael počne

odobravajući odmjeravati Paulu. Zatim primijeti osmjehujući se: - Svemi se čini da možeš pojesti bilo što i da se nikada nimalo nećešudebljali... bojim se da ću se ovih dana morati suzdržavati.

Paula odmahne glavom, te se i ona nasmija. - Pa ne znam baš,

44

Michael, dovoljno si vitak.Okrenuvši se zatim prema njegovom ocu, ona nastavi razgovor tamo

gdje su ga maloprije prekinuli i počne nabrajati događaje koji slijede, aodržat će se u robnoj kući u Knightsbridgu kasnije iste godine.

Michael se zavalio u stolici i počeo vrtjeti u ruci vinsku čašu. Tek jenapola uha slušao Paulu.

I dalje je razmišljao o odjeći Lady Hamilton i beskrajnimmogućnostima koje su se za njih krile u toj kompaniji, ako budu imalisreće da je opet otkupe od Poduzeća Harte. Amanda Linde, Sandyjevapolusestra, već je godinama stvarala nove kolekcije i prema njegovommišljenju bila je mnogo bolja kreatorka od Sarah Lowter. Njezina odjećaje bila laka i udobna za nošenje, pa ipak je imala i određenu eleganciju,jer joj je uvijek uspijevala darovati Harte klasu. Njezine kreacije isto bise tako dobro prodavale i u drugim kontinentalnim zemljama kao što jeto već slučaj s Francuskom, u to je bio sasvim uvjeren.

Sir Ronald i Paula su nastavili pričati o njezinim planovima zaproslavu u povodu godišnjice robne kuće. Njihovi glasovi bili su dalekišapat, jedva čujan u prepunom restoranu.

Konobar se opet pojavio i poslužio desert, te njemu ulio kavu.Michael dohvati šalicu i dalje razmišljajući o talentiranoj Amandi.

Ako otkupe Lady Hamilton, ili sada ili u budućnosti, ona će morati ostatiglavna kreatorica i direktor. To je bio imperativ. Ako zbog bilo čegabude odbila ostati i raditi za njih, morat će smisliti nešto posebno da jeprivoli...

Paulin iznenadni smijeh uzburka topli zrak i probije se u njegovemisli. Bio je to pun, grleni, neobično zavodljiv smijeh što natjeraMichaela da malo podigne glavu.

Pogledao ju je preko stola. Prinosila je žličicom medovinu ustima.Malo medovine zadržalo joj se na gornjoj usni i ona ga oblizne vrhomjezika te nastavi jesti. Zadivljeno ju je promatrao i dok je to činioodjednom je osjetio neobično jaku fizičku privlačnost. To ga je naljutilo.Michael je ostao potpuno mirno sjediti, spustio pogled i zagledao se ušalicu s kavom.

45

"Kada je konačno podigao pogled, ona je već završila s jelom i licemje bila okrenuta prema njegovom ocu odgovarajući mu na nešto što ju jeupravo pitao. On zažmiri, ne shvaćajući uopće što se to događa s njim.Vjerojatno je poludio kada o Pauli razmišlja na takav način.

Sjajni sunčevi zraci prelijevali su se kroz prozor neposredno iza njeokružujući je treperavom svjetlošću, kao da je na pozornici obasjanareflektorom. Boja njezine kose i tena bila je življa no ikada... crna kosa,ljubičaste oči, neusporediva koža ovlaš pocrnjela nalik na zlatni cvijetljetne breskve. Kako je samo u ovom trenutku bila titravo živa... i kakozavodljiva.

Michaela, koji nikada ranije nije prema Pauli osjećao ništa drugoosim bratske naklonosti, odjednom ispuni divlja žudnja da s njom vodiljubav. Trudio se obuzdati, potiskujući osjećaje koja su se tako iznenadarazbuktala, te je spustio glavu, plašeći se da se nešto od onoga kroz štoje upravo prolazio ne primijeti na njegovom licu, da će njegov pogledodati požudu koju je trenutno osjećao prema njoj. Zašto! pitao se. Zaštoje upravo sada želim odvesti u krevet poslije toliko godina? Pažljivo sezagledao u malu vazu sa cvijećem u sredini stola, zagonetnog izraza licadok se trudio svladati svoje osjećaje.

Sir Ronald je upravo govorio: - Slijedećeg vikenda bit ću u Parizu,Paula, na putu za Biarritz, ako se nadeš tamo preko, u posjetu pariškojrobnoj kući, mogli bismo zajedno večerati.

- Ne, slijedećeg vikenda neću ići u Pariz... - započne Paula, a ondaiznenada zastane. - Oh prokletstvo! - uzvikne ona, ispravivši se iukočivši se na stolici, a zatim se namršti, jer se sjetila poruke na radnomstolu. Zaboravila je otkazati rezervaciju za Pariz koja je napravljena nanjezino ime za tu večer.

- Nešto nije u redu? - zabrinuto je upita sir Ronald.- Ne, ne ništa - počne ga uvjeravati Paula, napravivši mentalnu

bilješku da nazove British Airways istog trena kada se vrati u ured. -Zaboravila sam nešto napraviti prije ručka, ali nema problema, doista,ujače Ronnie.

Michael, koji je uspio ukloniti svoje erotske misli o Pauli, zbunjeno

46

pogleda oca. - Što ćeš u Biarritzu u ovo doba godine, tata? Sezona jeprošla.

- Znam da je prošla... idem pogledati carsko rusko uskršnjeFabergèovo jaje - objavi sir Ronald s očiglednim zadovoljstvom.

Jednostavno je sijao. - Moj posrednik za kupovinu umjetničkihpredmeta u Parizu ima klijentkinju u Biarritzu. Jednu jako staru damu.Bjeloruskinju. Izgleda da je konačno odlučila prodati svoje jaje optočenodraguljima. Prirodno, želim biti tamo prvi, prije američkog izdavačaMalcolma Forbesa ili bilo kojeg drugog ozbiljnog kolekcionara koji bimogao čuti za to i dohvatiti ga pred mojim nosom. Znate kako suFabergèova jaja postala rijetka. - Sir Ronald se zagleda u sat, kvocnenešto za sebe i prije no što je Michael došao u priliku da bilo što kaže,on nastavi: - Što me podsjeti da za petnaest minuta imam sastanak kodWartskija. Kenneth Snowman je nedavno nabavio kutiju za cigarete kojaje pripadala caru Nikoli drugom. Perchinov rad, jednog od najvećihFabergèovih dizajnera. Obećao sam da ću danas poslije podne svratiti dabi je vidio.

- Drago mi je, tata, i nadam se da ćeš se uspjeti domoći objestvarčice - iskreno primijeti Michael, znajući koliko je skupljanje tihpredivnih predmeta postalo važno njegovom ocu.

Počelo je kao neobavezan hobi, a preraslo u veliku strast.Fabergèova kolekcija Kallinskog bila je glasovita i često je bila izlaganazajedno s kolekcijom Sandringhama, koju su osnovali kralj Edward VII ikraljica Alexandra, sestra carice Marije Feodorovne, koju je kasnijedopunila kraljica Mary i koja je sada u posjedu kraljice Elizabethe II.

Michael se osmjehne ocu. - Pošto žuriš, bit će najbolje da zatražimračun, tata - reče on i pozva konobara.

Sir Ronald pogleda Paulu. - Ako nemaš ništa protiv da prvo meneodbacite do Wartskija, možeš zatim mojim autom do robne kuće, draga.

- Hvala, ujače Ronnie, baš dobro.- Michaele, hoćeš li i ti s nama?- Oh, ne - odvrati Michael, odjednom ne osjećajući više želju da

danas ostane u Paulinom društvu duže no što je neophodno. - Hvala ti,

47

ali baš bih prošetao.

48

4.

Ipak je otišla u Pariz.Odluku je donijela posve neočekivano, kada se u tri sata vratila se u

ured. Podigla je slušalicu i počela okretati broj British Airwaysa sOdlukom da otkaže rezervaciju, odjednom se predomislila i vratilaslušalicu na mjesto.

A onda je nastala strka dok nije završila posao i potrpala nekolikosvilenih haljina u vreću za odjeću te pojurila na Heathrow da uhvatiavion u šest sati. Na kraju joj je ostalo na raspolaganju još desetslobodnih minuta, let je protekao glatko i brzo, vjetar im je puhao u reptako da su točno sat i pet minuta poslije polijetanja mirno sletjeli naaerodrom Charles de Gaulle.

Nije morala dugo čekati prtljagu, a kroz carinu je prošla brzo i bezproblema tako da je sada već udobno sjedila u kolima s vozačem koja jeposlao pred nju, jureći prema Parizu i mjestu njihovog sastanka.

Prvi put od ručka u Connaughtu s Kallinskima toga dana, Paula sepočela opuštati. Tek je tada shvatila da u stvari nije na brzinu odlučiladoći ovamo... od trenutka kada je pročitala poruku znala je da će poći knjemu, nije li tako? Nije li to već tada bio fait accompli! Naravno da je.Ali jednostavno nije htjela to priznati samoj sebi te je neizbježni ishodzamagljivala mislima o dužnosti i odgovornosti.

Paula se zavuče u kut sjedala i prekriži svoje duge i skladne noge, apreko lica joj preleti osmijeh, jer se sjetila nečega što joj je baka reklaprije mnogo, mnogo godina. - Kada se u njezinom životu pojavi pravimuškarac, žena će uvijek trčati k njemu, bez obzira na to tko je, bezobzira na svoje obaveze. Sigurno ćeš jednoga dana i sama upasti u tuzamku, isto onako kao što sam i ja kada sam srela tvoga djedu. Zapamti

49

moje riječi, Paula - primijetila je baka na svoj poznati način. Kao iobično, Emma je bila u pravu.

Osmijeh je i dalje poigravao na Paulinom licu kada se okrenula kakobi pogledala kroz prozor. Pošto je između Londona i Pariza bilavremenska razlika od jednog sata, ovdje je sada bilo skoro devet sati iveć je pao mrak.

Kola su upravo napuštala Boulevard de Courcelles pristojnombrzinom, slijedeći tok prometa kroz Étoile bez usporavanja, a dok je autokružio brzinom od koje se dobivala nesvjestica oko Are de Triomphe,tog divovskog spomenika nacionalnoj hrabrosti, Paula se sva skupi.Pitala se kako svi ti brzi automobili, koje vozači voze kao da su naminijaturnom Grand Prixu, uspijevaju da se ne sudare i ne izazovu velikunesreću. Činilo joj se da je to gotovo nemoguće.

Međutim, njihov auto se iznenada oslobodio prometne gužve,grebanja branika, škripe guma i divljeg trubljenja i krenuo avenijomChamps Élysces, a ona u oduševljenju zadrža dah kao i obično kada biugledala njezino blještavilo.

Kad god bi bila u Parizu sjetila bi se prvog boravka ovdje i svihostalih poslije njega od kojih je ponešto ostalo u njezinom sjećanju.Sjećanje i nostalgija bili su utkani u njezinu ljubav prema GraduSvjetlosti, njezinom omiljenom gradu, najljepšem gradu na svijetu. Bio jepun podsjećanja na prošlost i na sve one koji su ovdje bili s njom i zbogkojih su njezini boravci u njemu bili tako posebni: na baku, majku i oca,brata Philipa, Tessu, i rođaku Emily, koja joj je bila najdraža pratilja natolikim putovanjima dok su bile djevojke.

I on je bio i te kako povezan s njezinim sjećanjima na Pariz, uskoroće ga vidjeti i čvrsto je odlučila da ne pokvari sebi vikend razmišljajućio djeci ili žaleći što je promijenila planove i umjesto s njima odlučla bitis njim. To ne bi bilo u redu, a uostalom, oduvijek je smatrala da nikadani za čim ne treba žaliti i da je žaljenje gubljenje dragocjenog vremena.

Bili su na Rond-Pointu i pred sobom je mogla vidjeti egipatskiobelisk napravljen za vrijeme vladavine Ramzesa II te prebačen iz IAixora da počiva na ogromnom osvijetljenom kamenom pravokutniku

50

koji je bio Place de la Concorde. Kako je taj prizor bio veličanstven...ostavljao ju je bez daha i zauvijek bio urezan u njezin um. Osjetila jeiznenadni drhtaj zadovoljstva što je opet ovdje i bilo joj je drago što jenaredila vozaču da je zaobilaznim putem odveze do hotela.

Ali ipak, već kroz nekoliko minuta bili su na trgu Vendôme, tihomgracioznom kvadratu sa zgradama savršenih proporcija, projektiranih zavrijeme vladavine Louisa XIV, te se zaustavili ispred Ritza; Paula jeizašla, zahvalila se vozaču i zamolila ga da se pobrine za prtljagu.

Krenula je laganim korakom kroz veliko i elegantno predvorje, te niznaizgled beskrajnu galeriju ukrašenu vitrinama koje su opremile pariškeradnje, uputivši se prema dijelu hotela poznatim pod nazivom RueCambon - to jest côté Cambon, dok je na drugoj strani s koje je ušla biotakozvani côté Vendôme. Kada je stigla do manjeg predvorja, ušla je ulift i popela se na sedmi kat te je hodnikom krenula prema njegovomapartmanu. Otkrila je da je strašno uzbuđena kada je stigla do vrata. Bilasu malo odškrinuta, očekivao ju je, ona ih otvori, uđe i polako ih zatvori,a zatim se osloni o njih da vrati dah.

Stajao je iza stola, bez sakoa, zavrnutih rukava na bijeloj košulji dokmu je tamna kravata bila olabavljena. Razgovarao je telefonom te jepodigao suncem preplanulu ruku da je pozdravi, sav se ozarivši kada juje vidio. Prestao je govoriti, nastaviti pažljivo slušati sugovornika ikonačno rekao tihim užurbanim glasom: - Merci, Jean-Claude, à demain- i spustio slušalicu.

Krenuli su jedno prema drugom u istom trenutku.Dok je prolazila pokraj malog stola u stilu Louisa XV na kojem su

bile posuda sa šampanjcem i dvije čaše, ona veselo okrene bocu koja jepočivala u ledu i primijeti: - Bio si uvjeren da ću doći, zar ne?

Svakako - odvrati on smijući se - ja sam neodoljiv. - I tako užasnoskroman.

Sreli su se na sredini sobe gdje su se djelić sekunde, zastavši jednopred drugim, gledali.

Ona brzo doda: - Gotovo da nisam došla... bila sam zabrinuta... zbogdjece... potrebna sam im...

51

- Gospođo - prekinu je on - potrebni ste i svom mužu - ispruživširuku on je privuče u zagrljaj. Sagnuo se i poljubio je strastveno, a onamu je isto tako odgovorila, privila se uz njega, a on ju je nastavio stezatii privlačiti još dugo nakon što su se prestali ljubiti.

Oh, Shane - konačno progovori ona lica prislonjenog uz njegovegrudi - tvoja sam.

Da, znam - odvrati on. A zatim glasno zahihotavši, odvoji se od nje,uhvati je za ramena i zagleda u njezino lice podignuto pri ma njemu.Zatim lagano zavrti glavom.

- Ali uvijek si okružena - nastavi on milozvučnim glasom u kojem suse još nazirali tragovi smijeha. - Djecom, rođacima, sekretaricama,osobljem, tako da nikada ne mogu duže ostati nasamo s tobom, niti teimati samo za sebe bar malo ovih dana. Zato sam rano jutros odlučio, zavrijeme leta u Pariz zbog sastanka s Jean-Claudom, da ćemo ovaj vikendprovesti zajedno. Bez naše uobičajene svite. Malo privatnosti prije nošto odeš u New York. Imamo pravo na to, zar ne?

- Da, svakako imamo. - Paula mu pošalje jedan mali, skrušeniosmijeh. - Dok sam dolazila ovamo s aerodroma zaklela sam se da nećudjecu ni spomenuti, ovdje sam tek nekoliko minuta i već nam...

Shane joj nježno rukom prekrije usta. – Šššš! Znam koliko si željelavidjeti djecu prije no što odeš i vidjet ćeš ih.

- Kako to misliš? - upita ga ona zbunjeno.- Ova večer i subota pripadaju nama, a onda u nedjelju ujutro Kevin

će nas avionom odvesti na rivijeru da nedjelju i ponedjeljak provedemou vili s dječurlijom. Morat ćeš krenuti u New York dan kasnije, to jesve. U srijedu, umjesto u utorak. U redu?

- Oh, dragi, da, svakako! Odlična ideja i baš lijepo od tebe što si setoga sjetio, da budu zadovoljni i oni i mi - uzvikne ona.

On joj se osmjehne. - Pa to su i moja djeca.- Ali ti si se mučio s njima posljednja dva tjedna i vjerojatno ti ih je

dosta.- To je nažalost točno... na određen način. S druge, pak, strane, baš

su se radovali što će te vidjeti i ja ne želim da se razočaraju, ili ti da

52

pomisliš kako sam strašno sebičan. Zato sam te spreman podijeliti snašim potomcima... Konačno, neće te biti pet do šest tjedana.

Paula podigne prema njemu pogled pun ljubavi. - Da, tako je...- Zastala je oklijevajući, a zatim ga tiho, gotovo bojažljivo upitala:- Kako je Patrick? Je li dobro, Shane? - Zabrinuto se namrštila,

skupivši tamne vjede, dok su joj se jasne plave oči zamaglile i postalezamišljene.

- On je odlično, Paula, sretan poput pjeskara, uživa u svakomtrenutku i silno se zabavlja - počne je razuvjeravati Shane, posvesamouvjereno. - Molim te, draga, nemoj toliko brinuti. - Podigao joj jebradu, okrenuo lice prema svome i dodao: - Patrick se sasvim dobrosnalazi, doista.

- Oprosti, Shane, znam da pretjerano brinem zbog njega, ali on je takomali i nedovoljno samopouzdan... i drugačiji. A ostali su ponekad takoneobuzdani, tako da se uvijek plašim da će se povrijediti kada nijeokružen stvarima koje poznaje...

Nije dovršila rečenicu, ne želeći naglas reći kako bi se ikada ištamoglo dogoditi njihovom prvorodenom djetetu. Patrick, kojem je bilosedam godina, bio je spor, u stvari zaostao, tako da je cijelo vrijeme doknije bio pod njezinim budnim okom brinula.

Premda se i Shane ponašao vrlo zaštitnički prema njihovom sinu,stalno ju je - premda nježno - kažnjavao što je previše brinula. Duboko usebi, znala je da je Shane u pravu te se trudila koliko je moglakontrolirati svoje strahove, odnositi se prema Patricku kao da jesavršeno normalan, poput njegove petogodišnje sestre, Linnet i polubratai polusestre, Lorna i Tèsse, dvanaestogodišnjih blizanaca čiji je otac bioJim Fairley.

Shane ju je pažljivo promatrao, shvaćao je usložene osjećaje koje jepokazivala prema Patricku, te joj se povjerljivo osmjehnuo: - Nisam tiprije spomenuo da se Linnet ponašala kao majka prema njemu dok smosvi zajedno boravili u vili. Uzela je Patricka u svoje malo okrilje, aliokrilje puno ljubavi i, pošto ti nisi bila u blizini, počela se ponašatipomalo zapovjednički. A i sama znaš kakav je Lorne prema Patricku...

53

jednostavno ga obožava. Znači, sve je u najboljem redu, draga i... -Shane zastane kada je čuo kucanje na vratima, te glasno reče: - Entrez -odvoji se od Paule i pojuri prema vratima koja se otvoriše kao ponjegovoj zapovijedi.

Unutra uđe srdačan nosač s njezinom vrećom za odjeću i malimkovčegom; Shane je s njim brzo završio, poveo ga je u spavaću sobu,rekao mu gdje da spusti prtljagu i dao mu napojnicu.

Kada su opet ostali sami, Shane ode do stolića i počne skidati staniols grlića šampanjske boce.

- A sada - reče on - dosta o djeci. Posve im je dobro s Emily iWinstonom.

- Svakako, dragi.Trenutak ranije, Pauline misli je zaokupilo njihovo najmlađe dijete,

tako da se sada počela smijuljiti, a oči joj se osuziše. - Znači Linet jekonačno pokazala svoj pravi karakter, ha? Oduvijek sam sumnjala da jeta naša kći naslijedila nešto od Emminog zapovjedničkog držanja, da je iona u duši general.

Shane podigne pogled, napravi grimasu i prevrne očima. - Još jedangeneral u obitelji! Oh, moj Bože, ja to neću moći podnijeti! Pa dobro,pretpostavljam da sve moje žene svoje zapovjedničke crte prikrivajudobrim izgledom. - Namignuvši joj, on reče: - Da ne zaboravim, Emily tepozdravlja. Kada sam je maloprije pozvao, da joj kažem da sam teskrenuo u Pariz i da ćemo tek u nedjelju doći u vilu, sva se oduševilašto ćemo sami provesti vikend. Smatra da je ideja doista divna i da netrebaš ni o čemu brinuti. Što misliš o čaši ovog izvrsnog pića prijevečere?

- Prihvaćam sa zadovoljstvom, dragi.Paula se smjestila na ležaj dok je on izdavao naređenja nosaču;

skinula je cipele, podvila noge, zavalila se i zagledala u njega.Bez obzira da li su bili razdvojeni četiri dana ili četrnaest dana,

uvijek bi, kada bi bila opet pokraj njega bila pomalo iznenađena, uvijekbi je svladalo njegovo čisto fizičko prisustvo. To je uveliko imalo vezesa snagom njegove ličnosti - tom neobičnom karizmom koju je imao -

54

kao i s njegovom visinom, gradom i prirodnom lamnoputošću i dobrimizgledom. Prije šesnaest godina, na proslavi njegovog dvadesetčetvrtogrođendana, Emma Harte je rekla da Shane O’Neill ima snažnu zamamnuljepotu, a to je danas bilo izraženije no ikada. On je bio najzavodljivijimuškarac.

Shane je proslavio četrdeseti rođendan u lipnju, bio je u najboljimgodinama i upravo je tako i izgledao. Bio je snažan, imao široka leđa imasivna ramena, ostao je gibak i vitak, a boraveći na suncu s djecomlijepo je pocrnio. Na sljepoočnicama su mu se počele javljati prvesijede, ali čudno, od toga nije izgledao nimalo stariji. Prije bi se mogloreći, da su te sijede u kombinaciji s njegovim preplanulim tenom samojoš više isticale mladolikost njegovog snažnog i muževnog lica. Zarazliku od kose, u brkovima nije imao nijednu sijedu, oni su još bili crnikao gavranovo perje, baš kao i uvijek.

Poznajem ga cijelog života i taj neobičan osjećaj prema njemu nikadase nije promijenio, pomisli Paula, nastavivši ga šutke promatrati. On jejedini muškarac kojeg sam ikada voljela muškarac kojega ću ikadaželjeti... do kraja života... moj muž, ljubavnik, najbliži prijatelj.

- Hej, Stabljiko graha - oslovi je on njezinim dječjim nadimkomhodajući po sobi. - Kamo si to odlutala? - Pružio joj je čašu šampanjca,sjeo pokraj nje na ležaj i poslao joj jedan upitni brzi pogled.

- Sanjarim - odvrati ona, kucnuvši se s njim.Nagnuo se prema njoj i zagledao joj se u lice. - Emma bi odobrila

ovaj naš vikend... i ona je u dubini duše bila pravi romantik, isto kao ija.

- Da, to je točno.- Mislio sam danas na nju, znaš već zbog čega - nastavi Shane - i

iznenadio sam se kada sam shvatio koliko je vremena prošlo od njezinesmrti. Zastrašujuće je to kako godine brzo prolaze. Kao da nam je jošjučer svima naređivala...

- Upravo sam i ja o tome razmišljala jutros na groblju!Oči im se sretoše. Izmijeniše pomalo iznenađene poglede, a zatim se

s razumijevanjem osmjehnuše jedno drugom. To se često događalo, imali

55

su iste misli i kada su bili razdvojeni, ili kada su bili zajedno; iznenadabi jedno od njih naglas izreklo osjećaje koje se drugo upravo spremaloizraziti.

Dok je bila mala, Paula je vjerovala da je Shane u stanju čitati jojmisli i da mu je poznala svaka njezina misao, čak je i danas u to bilauvjerena. Međutim, to je više nije iznenađivalo; sada su bili toliko vezanijedno za drugo da je tu njihovu bliskost uzimala zdravo za gotovo ismatrala jc posve prirodno to što su na istoj valnoj dužini.

Pogledavši ga, ona primijeti malo povišenim glasom, kao da jeiznenada iznenađena: - Nije moguće da ćemo u studenom proslavitidesetu obljetnicu braka, zar ne?

- Nije... - On podigne ruku i blago joj dodirne lice. - Ali hoćemo isvaki dan koji sam proveo kao tvoj muž za mene je bio vrlo značajan, nebih volio da sam i jedan propustio, pa čak ni one stvarno loše. Bolje jebiti s tobom, bez obzira na okolnosti, nego bez tebe.

- Da, i ja isto osjećam - odvrati ona pogledom mu govorivši kolikoga duboko i ustrajno voli.

Shane uzvrati Pauli postojanim pogledom, a izraz njegovih sjajnihcrnih očiju bio je odjek njezinog.

Među njima zavlada tišina.Bila je to obostrana i harmonična tišina, jedan od onih mirnih

interludija koje su često dijelili otkada su otkrili da im riječi nisu pol iebne za izražavanje svojih osjećaja.

Paula se zavali na ležaj i počne pijuckati piće iznenada pomislivši našto bi život ličio da njega nema; istog trena je osjetila drhtaj duboko uunutrašnjosti, silno se uplašivši. Shane je bio taj koji je davao smisaonjezinom postojanju. On je bio srž njezinog života, njezin oslonac, uvijekje bio tu kada joj je bio potreban, isto kao i ona njemu. Bilo joj je dragošto je podijelio ovaj vikend, što će imati djelić vremena koje će provestizajedno, sami, prije no što ona ode na poslovni put u Države i Australiju.Smiješila se u sebi, razmišljajući o tome kako je pametno i vještoisplanirao ovo kratko međurazdoblje za njih, divila mu se zbog toga.

Shane koji ju je pažljivo promatrao postane svjestan da dnevna

56

napetost lagano nestaje s njezinog lica i to mu je bilo drago. Često jebrinuo zbog nje, znajući koliko mnogo radi, ali nikada se nije miješao.Bila je poput Emme. Samo bi uzalud gubio dah ako bi se usprotivionjezinom preopterećenom planu, a nju nervirao.

Opustio se onako krupan u uglu ležaja u stilu Luisa XVIpresvučenog plavim samtom i počeo uživati u piću; i on se konačnomogao opustiti, prvi put otkada je jutros napustio vilu. Od trenutka kadaje izišao iz mlažnjaka korporacije O’Neill, pa do Paulinog dolaska uapartman, imao je posla s Jean-Claude Soissonsom, direktoromO’Neillovih Internacionalnih hotela u Francuskoj. Međutim, odlučio jeda ni večeras ni sutra ne razmišlja o poslu i to je bio razlog zbog kojeganisu odsjeli u njegovom pariškom hotelu. Kad god je želio Paulu samoza sebe, kada je htio s njom provesti vrijeme nasamo, uvijek je uzimaode luxe apartman u Ritzu gdje je znao da ga nitko neće uznemiravati.

Sada se, kao i Paula malo prije, zatvorio u sebe, počeo razmišljati oslijedećih trideset šest sati i o radosti koju će im donijeti to što će bitizajedno - i potpuno sami.

Među njima dvoma postojala je neka posebna veza.Oduvijek je postojalo, još dok su bili djeca, to duhovno jedinstvo, ta

bliskost, povezanost, tako da je ono što je nastalo u djetinjstvuprocvjetalo kada su se i seksualno sjedinili kao odrasli.

Određeno vrijeme, tijekom Paulinog propalog braka s JimomFairleyjem, Shane je bio u svađi s njom, međutim veza koja ih je spajalanikada se nije u stvari prekinula. Kada su se opet pomirili, a potomkonačno postali i ljubavnici, duboko ih je potresla jačina i silina njihovemeđusobne fizičke strasti. Ali shvatili su koliko je ona točna, znali su dasu oduvijek bili namijenjeni jedno drugom, tako da su se prvi put uživotu osjećali ispunjeni i potpuni.

Shane je shvatio koliko su ujnjegove bezbrojne veze s drugimženama bile besmislene te je postao svjestan činjenice da njegov životbez Paule ubuduće ne bi imao nikakvog smisla; Paula je konačnopriznala sama sebi da je Shane bio jedini muškarac kojega je ikadavoljela te shvatila koliko je njezin brak s Jimom bio isprazan i bez

57

ljubavi te je zaključila da bi nastavljanje te laži bilo ravnosamoubojstvu. Prihvatila je činjenicu da mora završiti taj brak, ako želispasiti život - sačuvati samopoštovanje i zdrav razum.

Premda je očekivala da će to kod Jima naići na neodobravanje, Pauluje ipak iznenadio način na koji se ponašao kada je saznao da želi razvod.Svađali su se, križali koplja, dolazili u slijepe ulice.

Usred jedne od najgorih kriza, Jim je zbrisao u Chamonix na skijanjes njezinim roditeljima koji su tamo iznajmili kolibu. Paula je bila bijesnašto je otišao na skijanje u tako važnom trenutku u njihovim životima. Aonda je nastradao u lavini na Mont Blancu koja je desetkovala njihovuobitelj, a ona više nije morala brinuti oko razvoda, jer je iznenadapostala udovica u dvadeset šestoj godini.

Jimova smrt se ispriječila između Paule i Shana i ona ga je otjeralaod sebe osjećajući se strašno krivom zbog svega što se dogodilo. Ali nakraju se ipak urazumila i opet našla sebe. Otišla je k njemu i rekla muda želi provesti ostatak života s njim, poslije čega su se odmah pomirili,jer je Shane O’Neill nijednog trenutka nije prestao voljeti.

Dva mjeseca kasnije vjenčali su se u Londonu u matičnom ureduCaxton Halla; svjedoci su im bili Emily i Winston Harte.

Oboje su znali u dubini duše da su konačno ispunili svoju sudbinu.Starinski pozlaćeni sat na polici od bijelog mramora iznad kamina

počne glasno odbrojavati.Paula i Shane u isti mah začuđeno se zagledaše u njega, a Shane

uzvikne: - Blagi Bože, već je pola deset, a ja sam rezervirao stol uEspadortu za petnaest do deset. Možeš li se spremiti za petnaest minuta?

- Mogu, naravno - odgovori Paula, spustivši čašu, protegnuvši se irukom prikrivši zijevanje.

Shane se pažljivo zagleda u nju i namršti. - Strašno si umornaprimijeti zabrinuto. - Baš sam neuviđavan što sam očekivao da odeš samnom u restoran. Za tebe je topla kupka, djevojčice i to smjesta.Večeras ćemo jesti u sobi.

- Ne budi smiješan, posve sam dobro - počne Paula, ali zastane opetzijevnuvši. - Ipak moram priznati da sam imala naporan dan. Možda imaš

58

pravo, bit će bolje da jedemo u apartmanu.- Svakako.Dok je to govorio, Shane je ustao, sagnuo se, uhvatio je za ruke i

podigao. Zatim ju je zagrlio, okrenuo prema spavaćoj sobi. - Volio bih dasam Kevinu ukinuo slobodan vikend i poslao ga večeras po tebe...

- A meni je drago što nisi! - povikne Paula, oštro ga, gotovo sneodobravanjem, pogledavši. Jako je voljela Kevina Reardona i dobro jeznala da je zbog svoje odanosti njima često zanemarivao svoj privatniživot. - Kevin se baš radovao sutrašnjoj proslavi rođendana svojedjevojke i to već tjednima. U svakom slučaju, bio je dobar glasnik?Kevin je jutros donio tvoju poruku u robnu kuću, zar ne?

- Je. - Osmjehne se Shane nastavivši je gurati prema spavaćoj sobi. -Hajde, skini se i uđi u kadu, dok se budeš opuštala ja ću naručiti večeru.Što bi željela?

- Oh bilo što... prepuštam to tebi.- Što kažeš na mali piknik... s tvojim omiljenim poslasticama? Uz još

jednu bocu pjenušca.Paula se veselo nasmija. Zatim reče: - Ako popijem još jedan gutljaj

šampanjca mogla bih se jednostavno napiti.- Dozvoljeno ti je - uzvrati Shane. - Tu ti je muž da se brine o tebi.- Točno. Koji je u tome pravi majstor. - Popela se na prste i poljubila

ga uobraz.Shane je zagrli i privi na trenutak uz sebe, pojačavajući stisak,

ljubeći je u tamnu kosu, a zatim je iznenada pusti i odmakne se od nje.- Bit će bolje da budem dobar dečko i odem naručiti večeru, inače bi

se svašta moglo dogoditi. Konačno, lišila si me svog prisustva cijelogtjedna i moram ti reći, ljubavi, da si mi strašno nedostajala...

- Oh, Shane dragi - izgovori ona lagano, vrlo nježno. - Da... znam štohoćeš reći...

Boja njezinog glasa, iznenadna žudnja koja se rasplamsala nanjezinom licu natjeraše ga da istog trena zakorači prema njoj. Pružila jeruku prema njemu. Prihvatio ju je.

Stisak njihovih ruku se pojača i oni skliznuše jedno drugom u

59

zagrljaj. Sagnuo je svoje lice prema njezinom tražeći njezina usta, teosjetio iznenadnu vrelinu njezinih obraza, a spoznaja da ga je u svakomtrenutku željela isto onoliko koliko je on želio nju, odmah ga je uzbudilaizazvavši jako lupanje srca u njegovim grudima. Ljubili su se, dugo istrastveno, pustio je jezik da istražuje unutrašnjost njezinih usta, a i onaje učinila isto; jezici im se zatim primiriše i oboje ih proze osjećajnajdublje intimnosti.

Paula je iznenada počela drhtati u njegovom naručju i oboje sezaljuljaše na nogama kao da su opijeni, a i bili su - jedno drugim - tezatim polu posrćući, polu hodajući krenuše u pravcu kreveta i daljezagrljeni.

Shane joj skine odjeću.Ona ode do kreveta i leže, čekajući ga, ne skidajući pogled s

njegovog lica dok je na brzinu skidao košulju i hlače. Gledajući ganetremice jedva se suzdržavala, toliko ga je željela, a kada je vidjelakoliko je uzbuđen osjetila je kako joj srsi prolaze niz kralježnicu.

Shane se udubio u te ljubičaste oči koje su postajale poput tintetamne od žudnje za njim, nakon čega je osjetio takvu divlju želju za njomda mu je krv jurnula u glavu, a srce pomamno počelo udarati. Osjetio jeblagu vrtoglavicu i opijenost dok je prilazio krevetu i smještao se pokrajnje.

Pridigavši se na lakat, nagnuo se nad njom i zagledao joj se u lice.Uzvratila mu je pogled.Pogledi im se sretoše i ostadoše tako vrlo dugo čvrsto povezani

izražavajući međusobno obožavanje, a on joj zatim dodirne obraz s dvaprsta, prelazeći vrhovima jagodica preko njezinih obrva, kapaka, nosa iusta; lagano je slijedio obrise njezinih usana, lagano ih razdvojivši ispustivši jagodice na njezin jezik. Ona ih počne sisati, a njega strašnozapali senzualnost toga sitnog čina, cijelog ga prožme plamen. Istog trenapriljubio je svoje usne uz njezine. I jubio ju je sve žešće, zubi su im setrli jedni o druge, a za to je vrijeme pomaknuo prste s njezinih usana ikrenuo njima niz njezin divan dugi vrat. Nije ih ni na njemu zaustavio,već ih je spustio na putene grudi, a zatim njima lagano prešao preko

60

njezinog ravnog trbuha da bi ih konačno zaustavio među butinama.Shane je počne maziti s puno ljubavi, čeznutljivo, laganim pokretima

i s takvom nježnošću da se činilo kao da je jedva dodiruje. Osjećao jekako njezina koža postaje sve mekša i mekša i on je nastavi dodirivati,istraživati, dok mu se prsti ne smiriše na tom njezinom dragocjenomdijelu koji je bio fontana ženstvenosti.

Paula se istog trena privije uz njega, posegnuvši svojom vitkomrukom za njim, te ga počne milovati isto onako nježno kao što je onmilovao nju. Shane osjeti kako njegovo uzbuđenje raste kada onaneočekivano brže počne micati ruku te je morao prigušiti krik, jer mu jebilo teško obuzdati se pod njezinim dodirom. Uhvatio ju je za zglavak,natjerao da primiri ruku, a zatim pojačao pritisak vrhova svojih prstiju našto se ona napela, ukočila. Nastavio je istraživati, kliziti sve dublje unjezine samtene nabore i dok je to činio začuo je prigušeni krik kakodolazi iz njezinog grla.

Prignuo se na njezina satenska prsa, vrlo čvrsta i uspravna, te počeogutati ustima njezine krute bradavice, prvo jednu pa drugu. Ona se počnenježno ugibati pod njegovim iskusnim prstima, voljenim ustima i nježnouzdišući i šapućući njegovo ime, bez prestanka. Njezine ruke tada opetkrenuše prema njemu i snažno se zariše u njegov vrat i gustu kosu, azatim ga ščepaše za široka ramena dok je njezino uzbuđenje sve višeraslo.

Paula se ukruti i zadahta. Prožimala ju je oštra toplina. Njegovidodiri se ubrzaše, postajući sve žustriji i spretniji, a ona uzbuđenopovikne: - Shane, oh Shane, dragi, toliko te volim! - On promrmlja usanaprislonjenih uz njezino grlo, grlenim glasom punim žudnje: - Ti si mojajedina ljubav, Paula, samo moja. Dođi, budi moja. - Opet je uzdahnula irekla: - Da, oh, da - te ga još snažnije ščepala za ramena.

Shane je mislio da će eksplodirati dok se otvarala pred njim poputnekog egzotičnog cvijeta koji širi svoje meke opojne latice, mrmljajućinjegovo ime i drhteći. Više se nije mogao svladati, morao je prodrijeti unju, nježno je uzimajući, izgarajući istom onom razornom vatrom koja jenju prožimala.

61

Predao se potpuno, kao i ona. Obgrlila ga je rukama i snažnoprivukla k sebi. A on je svoje ruke gurnuo pod njezino tijelo i podigao jebliže k sebi i oni se priljubiše jedno uz drugo, sjediniše, postaše jedno.

Dok je Shane prodirao dublje u nju, potpuno se gubeći u njezinimdubinama i u radosti što je s njom, odjednom je pomislio, želim da noćaszatrudni. Želim još jedno dijete.

Ova ideja, ova neočekivana ideja, natjera ga da zadrhti i on se počnejoš žešće pokretati dok mu je ona odgovarala istim neobuzdanimplamom, odgovarajući istom mjerom na njegovu strast, tako da su vrlobrzo uspostavili odgovarajući ritam što se redovno događalo za sve ovegodine koliko su bili u braku. Ali za Shane ova noć kao da je bila prva,kao da su sada prvi put vodili ljubav, tako da su sve ove godine u trenunestale. Bio je opet u Connecticutu, u brvnari koju je nekada imao,predala mu se, za čim je žudio svih onih godina tijekom kojih je bilaudana za drugog čovjeka, a on ju je volio kao što nije volio nijednudrugu ženu, kao što su samo on i ona mogli voljeti.

A onda je nastupio vrhunac... dospio je na svjetlost... svjetlost ga jeokruživala... a ona je bila u središtu te svjetlosti... čekala ga je... dijeteiz njegovih djetinjih snova. Sada je bila njegova. Ništa, nitko, nikadaviše neće ih moći rastaviti. Zauvijek će pripadati jedno drugom, vječno.Osjećao je da lebdi... stremio je sve više i više... dižući se prema tojbezvremenoj svjetlosti... lebdeći prema beskonačnosti. Nju je nosio sasobom, svijet je držao u naručju, dozivao je, isto kao što je ona dozivalanjega.

Zajedno su plutali na valovima ekstaze na zlatnoj treperavojsvjetlosti... zaslijepljeni njome, da bi zatim progledali... i oh neka jeblagosloven njezin mir...

Shane se iznenada trgnuo iz sna.Okrenuo je glavu na desnu stranu i zagledao se u sat pokraj kreveta.

Pri nejasnoj svjetlosti uspio je vidjeti da je skoro pet sati. Paula ječvrsto spavala pokraj njega.

Pridigao se na lakat, nadnio nad nju, s puno ljubavi joj dodirnuo lice,ali tek površno, kako je ne bi probudio jer je bila vrlo umorna te joj

62

sklonio pramen kose s očiju. Zatim se opet spustio, ispružio na leđa izatvorio oči, ali prije no što je prošlo nekoliko minuta, zaključio je daviše neće moći tako lako zaspati, niti onako brzo kao što je mislio dahoće. Odjednom se posve razbudio. Nekoliko prošlih sati spavao je vrločvrsto, kao i uvijek kada je bio s Paulom, kao da je bio zadovoljniji ismireniji kada je ona bila s njim u krevetu. Svakako da je bio.

Okrenuo se na bok i zakrilio je svojim tijelom. Ona je bila čitavnjegov život i dok je tako ležao pokraj nje u mraku, diveći joj se udubini srca, pitao se da li je začela. Prije nekoliko tjedana složili su seda prestane uzimati tablete.

Noćas je posijao svoje sjeme u nju i molio se da ono uhvati korijenai daruje im dijete... dijete istinske ljubavi začeto na vrhuncu strasti iduhovnog sjedinjenja. Prigušio je uzdah, sjetivši se Patricka. Volio jesvog malog sina dubokom, nježnom ljubavlju, štitio ga je, ali nije mogaoprebroditi tugu što njihovo prvorođeno dijete nije bilo normalno. Nijesmio dopustiti da Paula nasluti njegove osjećaje, plašeći se da timesamo ne pojača njezinu bol. Ti su osjećaji uvijek bili blizu površine, paipak je, nekako, uvijek uspijevao da pred njom prikrije svoju tugu.

Shane instinktivno podigne desnu ruku i zagrli je, privuče je bliže ksebi, zarivši lice u njezinu miomirisnu kosu, dok su ga opet preplavljivalivalovi ljubavi koju je osjećao prema njoj. Da, pomisli on, ovo je pravovrijeme da dobijemo još jedno dijete. Dok je konačno tonuo u san pitaose nije li to bio pravi razlog što ju je namamio u Pariz.

63

5.

Vila Faviola bila je u gradiću Roquebrune-Cap-Martin, gotovo napola puta između Morite Carla i Mentona.

Bila je smještena u vlastitom malom parku na kraju sićušnogpoluotoka Cap-Martin, zaklonjena sa stražnje strane borovima, gledajućimnogobrojnim visokim prozorima prema moru.

Bila je izgrađena negdje dvadesetih godina ovog stoljeća i bila je todoista ljupka stara kuća, prostrana, zračna i elegantna, sa zavojitimprilazom orubljenim borovima, prostranim zelenim travnjacima koji su seširili od terase pokraj bazena, pa sve do ruba stjenovitog ispusta koji jeslršao u more i svjetlucavog Mediterana iza njega.

Njezini vanjski zidovi bili su obojeni svijetložuto, toliko blijedombojom da je podsjećala na boju pijeska, a platneni zastori na prozorimabili su nešto tamniji i dopunjavale su ih potpuno bijele žaluzine.

Široka terasa protezala se duž one strane koja je bila okrenuta premamoru. Bila je napravljena od bijelog kamena i mramora, te se činilo kaoda graciozno lebdi iznad zelenih vrtova u kojima je raslo cvijećeraskošnih boja, a fontane svjetlucale na treperavoj sunčevoj svjetlosti.Na terasi je bilo blago razbacano nekoliko okruglih stolova od bijelogmetala koje su natkriljavali žuti suncobrani; odgovarajuće bijele stolice,ležaji ljuljačke s nadstrešnicama koje su štitile od sunca i ležaljke bili suprekriveni bež jastucima. Pošto su korišteni samo ovi meki srodnitonovi, ništa nije narušavalo harmoničnu blijedu boju ljupkog pročelja.

Emma Harte je kupila vilu Faviolu krajem četrdesetih godina,neposredno nakon završetka drugog svjetskog rata, i ona je bila ta kojaje prvobitno zamislila da vrtovi okružuju kuću i presijecaju travnjake.Međutim, posljednjih godina, Paula je povećala broj cvjetnih aleja i

64

proširila njihove granice. Zasadila je cijelo mnoštvo različitog niskogcvjetnog drveća, grmlja i egzotičnih biljaka, tako da je park sada biodoista predivan, veličanstven te je postao glasovit duž Cote d’Azur.

Hladne sobe visokih tavanica unutar Faviole ispunjavala je ugodnasunčeva svjetlost koju su propuštale žaluzine; sobe su bile namještenejednostavno, ali s osobitom elegancijom. Šarmantni komadi starogprovincijskog francuskog namještaja od tamnog drva i izbjeljenehrastovine miješali su se s velikim ležajima, udobnim stolicama iotomanima. Na omanjim stolićima bili su cvijećnjaci s afričkimljubičicama, ružičastim i bijelim ciklamama, najnoviji časopisi i knjige.

Podovi od lakiranog parketa visokog sjaja i bež mramora prošaranogroza venama bili su ili goli ili djelomično pokriveni starim Aubusson ijednostavnim sagovima od bež vune. Sve boje u kući bile su blijede ihladne. Prevladavale su bež, boja vanilije i bijela; boje zidova ponavljalesu se u tkaninama koje su zastirale prozore prekrivale sofe i stolice; jačeboje bile su varijacije boja dinje, breskve i pijeska. Ponegdje je bilo inešto boje cajfe au lait, te ljupke mliječno smeđe, tako tipičnofrancuske.

U prosipanju nešto življih boja u te monokromatski tonirane sobebilo je toliko romantike, a živost su im davala lirska djela slavnihsuvremenih francuskih umjetnika kao što su bili Epko, Taurelle iBouyssou, kao i velike Baccarat kristalne urne prepune cvijeća i lišća izvrtova.

Međutim, nijedna od tih soba nije bila toliko stroga niti veličajna dabi zaplašila goste i djecu niti su se oni u njima osjećali kao da su umuzeju. Upravo suprotno, Emma je uredila kuću kao ugodan dom zaprovođenje slobodnog vremena, dom u kojem se moglo lijepo živjeti iuživati, osim toga što je imao vlastiti šarm. To je bila jedna od onih kućakoja je uvijek zračila određenom toplinom i dobrodošlicom, a njezinesunčane sobe ugodnom veselošću kojom je odisao i primamljivi parkpun hlada što su stvarali borovi kao i veličanstveni vrtovi.

Vlasnik Faviole bio je Alexander Barkstone koji ju je naslijedio odEmme zajedno sa svime što je u njoj bilo - osim impresionista koje je

65

njegova baka zavještala Philipu u Australiji. Međutim, Sandy je rijetkodolazio u vilu, više je volio svoje seosko imanje u Yorkshiru. Uglavnomsu je koristili njegova sestra Emily i njezina obitelj te njegovi rođaciPaula O’Neil i Antony Dunvale te njihovi poštovani muževi, žene idjeca. Povremeno su i njegova majka, Elizabeth i njezin muž FrancuzMarc Deboyne, dolazili iz Pariza da u njoj provedu produžene vikende, ito obično poslije završetka sezone.

Ali od svih njih, Faviolu je najviše voljela Emily - i to jednakomstrašću.

Još dok je bila djevojčica u vili je provela neke od najljepšihtrenutaka sa svojom voljenom bakicom i oduvijek je vjerovala da je tozačarano i čarobno mjesto. Poznavala je svaku pukotinu, svaki kut svakesobe, svaku daščicu na podu, svaki inč parka, vrla i plaže ispodstjenovitog ispupčenja. Pošto se udala za svoga rođaka, WinstonaHartea, u lipnju 1970. odletjeli su na rivijeru da provedu medeni mjeseci tako su piva dva tjedna kao muž i žena proboravili u vili. Ljupkibezbrižni dani i romantične večeri bili su tako blaženi, da su se ionakoduboki osjećaji koje je Emily pokazivala prema Favioli samo jošprodubili, te je otada vila postala njezin raj u koji je mogla pobjećipokatkad za vrijeme proljeća i zime, sama ili s Winstonom i obaveznopreko ljeta s njihovom djecom, Tbbyjem, Gideonom i Natalie. Nikadajoj ovo mjesto nije dosadilo i znala je da nikada i neće; vilu je smatralaza najsavršenije mjesto na svijetu u kojem bi stalno trebalo boraviti.

Međutim, Sandyjevi posjeti su postajali sve rjeđi i rjeđi poslije smrtinjegove žene; shvativši koliko Emily voli ovo mjesto, 1973. godine ju jezamolio da preuzme staranje o njoj na sebe. Bio je vrlo sretan i laknulomu je kada je ona to spremno i s oduševljenjem prihvatila.

Tijekom godina Emily je neizbježno udarila svoj osobni pečat naFaviolu, ali je nije pokušala pretvoriti u englesku seosku kuću. Gdje godje to bilo moguće, zadržala je njezin galski duh i čak je uvelike pojačalaprevladavajući provansalski osjećaj svojim jedinstvenim promjenama.Premda je u posljednjih osam godina toliko vremena posvetila vili,Emily je nikada nije smatrala svojim vlasništvom, ni u jednom trenutku

66

nije zaboravljala da je ona vlasništvo njezinog brata. Pa opet je uodređenom smislu pripadala njoj, zbog vremena, brige i velike ljubavikojima ju je bez prestanka obasipala, tako da su svi bez sumnje smatraliEmily za la grande chatelaine vile Faviole.

Za života Emme Harte, o vili se svakodnevno brinula jedna sposobnamještanka iz Roquebruna, neka gospođa Paulette Renard. Emma ju jeunajmila 1950. godine i uselila je u ugodnu i prostranu kuću zanadzornika što je bila u privatnom parku - poznatu kao la petite maison -i ona se otada o obitelji Harte nesebično brinula slijedećih dvadesetgodina.

Međutim, kada je Emma 1970. godine umrla, gospođa Paulette jezaključila da je došlo vrijeme da se povuče, te je odgovornost i ključevepredala svojoj kćeri, Solange Brivet, koja je ionako željela napustitiposao domaćice u jednom hotelu u Beaulieu. Gospođa Paulette je bilaudovica, te su Brivetovi i njihova djeca već godinama živjeli s njom u lapetite maison, tako da su izbjegnute velike promjene i tužno opraštanje.A kako je gospoda Paulette mogla vrlo brzo prečicom kroz povrtnjakdoći do vile, uvijek je bila svima pri ruci i mogla je dati stručan savjet istaviti na raspolaganje svoje veliko znanje.

Tijekom prošlih jedanaest godina, upravljanje vilom Faviola prešlo jena određen način u ruke obitelji Brivet. Solangin muž, Marcel, bio jeglavni kuhar, dvije od njihove tri kćeri, Sylvie i Marie, bile su sobarice, anjihov sin, Henri, batler i kao što je Emily često govorila „naša desnaruka par excellence", dok su Marcelovi nećaci, Pierre i Maurice, radilikao vrtlari. Njih dvojica su dolazili svakog jutra iz Roquebruna u svommalom Renaultu, dovozeći sa sobom još jednog člana obitelji Brivet,rođaku Odile, koja je pomagala Marcelu u kuhinji, Odile je bila ta kojaje s njom nosila velike košare kruha iz boulangerie svoje majke... svježecroissante i brioche, koje je Marcel još tople služio za zajedničkidoručak, i baguette, onaj dugački francuski kruh s hrskavom korom kojisu djeca osobito voljela.

Gospođa Solange, kako su je svi oslovljavali, prošla je obuku uHótelu de Paris blizu Monte Carla, te je upravljala vilom u velikom

67

rivijerskom stilu, kao da je posrijedi neki veliki hotel, efikasno pridajućiveliku važnost pojedinostima i s istom onom iskrenom odanošću kao injezina majka prije nje. Cijelo vrijeme koliko je radila u vili, ona i Emilysu se izvrsno slagale, vrlo rijetko, čak bi se moglo reći gotovo nikada neposvađavši se.

Fraza „Zahvaljujem Bogu na Solange" nije silazila s Emilynih usana,te ju je ponavljala sebi u bradu i ovog kolovoskog ponedjeljka ujutrodok je jurila prema kuhinji, da bi se zaustavila u njezinom središtu,osvrnula uokolo i zadovoljno kimnula.

Prošlu večer priredili su uobičajeni godišnji prijam u znakobilježavanja kraja ljetnje sezone, ali to nitko ne bi mogao naslutitiprema izgledu velike, staromodne kuhinje. Kao i obično, obješeni lonci itave su sijale, drvene radne površine bile su blistavo bijele, pod odterakota pločica se caklio i sve ostalo bilo je savršeno čisto i vraćeno namjesto.

Solange je vjerojatno neumorno pucala bičem dok sve nije dovedenou red za ovo slijedeće jutro, pomisli Emily, prisjećajući se loma u kuhinjiod prošle večeri, kada je i posljednji gost konačno otišao. Osmjehnuvšise u sebi, izvadila je čašu iz ormarića, otišla do hladnjaka i ulila u njumalo Vichy vode, te noseći čašu krenula natrag kroz ostavu,blagovaonicu i francuska vrata na terasu dok je topao, nepomičan zrakremetio samo odjek njezinih potpetica.

Emily je uvijek prva ustajala i to gotovo svakog jutra, ponekad već uzoru.

Jako je cijenila to vrijeme koje je mogla na miru provesti sama sasobom prije nego što bi se probudili ostali članovi obitelji i osobljepočelo pristizati. Voljela je biti potpuno sama i uživati u miru i tišiniusnule kuće udišući ranojutarnje mirise i promatrajući bojemediteranskog područja.

Tada bi obično pregledala i papire koje bi uvijek donosila sa sobom,praveći bilješke za svoju sekretaricu u Londonu, koju je nazivalanekoliko puta tjedno, sastavljala dnevni jelovnik i planirala dječjeaktivnosti. Često bi ipak samo izašla na terasu da malo odsjedi, sretna

68

zbog tih nekoliko trenutaka osame u kojima se mogla prepustiti svojimmislima prije no što počnu dnevna uzbuđenja i horda djece se sruši nanju, vukući za sobom neku vrstu kaosa.

Kada se morala nositi samo sa svoje troje i nije bilo tako loše, alikada su u Favioli bili Paulinih četvoro i Antonyevih troje, koji bi čestosa sobom doveli i brojne male goste, činilo joj se da zapovijedaneobuzdanim podmlatkom nekog nogometnog tima. Međutim Emily jeimala razrađen sistem tako da je uspijevala držati ih na uzdi bolje od bilokoga drugoga. Nisu je djeca uludo iza leđa zvala „Stariji vodnik".

Pijuckajući Vichy dok je koračala, Emily ode do ruba terase i oslonise na balustrađu, zagledavši se preko vrtova prema moru. Imalo je tamnumetalnu plavu boju i bilo malo uzburkano, a nebo nad njim bilo jeispunjeno sivim oblacima koji su izgledali prijeteći.

Nadala se da se vrijeme neće opet promijeniti, kao što je to biloprošle nedjelje kada je maestral, taj suhi sjeverni vjetar što puše izdoline Rhone, donio sa sobom nekoliko loših dana. Bez izuzetka, svadjeca su bila jogunasta, mijenjala raspoloženja i svima išla na živce.Solange je za to istog trena okrivila maestral, podsjetivši Emily da ovajvjetar obično naruši svačiji mir. Emily se složila i objema im je laknulokada je konačno otišao na pučinu. Vrijeme se popravilo - a sa njim idjeca. Bili su mnogo mirniji, gotovo opet normalni. Čak se i Emily boljeosjećala. Tijekom prošlih tmurnih, nevjerojatno vjetrovitih dana bila jerazdražljiva i nervozna; morala je priznati da je u onome što su Solange -i mještani - govorili o maestralu i njegovom neobičnom utjecaju na ljude,bilo mnogo istine. Pogledala je na sat. Tek je bilo šest i dvadeset. Dodevet sati nebo će biti savršeno plavo, sunce će zagrijati, a more će bitimirno poput površine ribnjaka, zaključi ona, jer je bila vječni optimist,kao i njezina baka prije nje.

Okrenuvši leđa balustradi, prišla je stolu na koji je već ranijespustila papire, te sjela. Što se posla tiče, prioritet je trenutno imalopredstojeće putovanje u Hong Kong gdje je trebala kupiti robu za Gcnret,uvozno-izvoznu kompaniju u sastavu poduzeća Harte kojom je onaupravljala. Otvorila je rokovnik i pogledom počela prelaziti preko

69

datuma u rujnu koje je provizorno izabrala prije nekoliko tjedana.Nekoliko puta je okrenula stranice naprijed-natrag, pažljivo proučavajućisvoj raspored, bilježeći promjene koje je sada željela napraviti; zatim jepočela pisati poruku za Janice, svoju sekretaricu u Londonu, skicirajućinovi raspored.

Nekoliko minuta kasnije, Emily je gotovo iskočila iz kože kada jojse na rame spustila nečija snažna, hladna ruka. Pridigla se sa stolice iistog trena okrenula glavu s izrazom zaprepaštenja u očima. - Blagi Bože,Winstone! Ne smiješ se tako šuljati! Tako tiho. Uplašio si me! - povičeona.

- Oh, oprosti, draga - reče on, sagne se i poljubi je u obraz. - Dobrojutro - doda odlazeći preko terase da se osloni na balustradu, gdje jeostao jedan trenutak gledajući je s puno ljubavi prije no što joj je poslaojedan topli osmijeh.

Emily mu ga uzvrati. - Što si ti tako rano ustao? Obično si mrtav zacijeli svijet barem do deset sati.

Winston slegne nagim ramenima, te prebaci ručnik koji je držaopreko balustrade. - Jutros nisam mogao spavati. Ali sa mnom je uvijektako, zar ne, Em? Hoću reći, uvijek posljednjih dana koje ovdjeprovodimo tijekom ljeta želim upiti u sebe što više, uživati u svakomtrenutku, kao i djeca.

- Kao i ja.- Da, to je točno... ti toliko voliš ovo mjesto. Ali i ono voli tebe,

Emily... ovdje jednostavno procvjetaš.- Hvala vam ljubazni gospodine - odgovori ona.On se zagleda u čašu pred njom. - Pretpostavljam da je to voda što

piješ... zar nećeš skuhati kavu?Emily odmahne glavom. - Ne, Winstone, neću - izjavi ona odlučno. -

Jer ako nju napravim, napravit ću i tost i namazat ću ga maslacem idžemom i pojest ću ga, a kada Odile dođe u sedam, sa svim onimslasnim pecivom iz pekare, opet ću doručkovati, drugi put, a ti savršenodobro znaš da moram paziti na liniju.

- Prema mojoj ocjeni izgledate savršeno, gospođo Harte - zahihota

70

on. - Baš mi se sviđate.- Iskreno, Winstone, ovako rano!- Što nedostaje tome što je rano? Baš zato što je rano... hajde draga,

vratimo se u krevet.- Ne budi luckast, moram još tisuću poslova napraviti ovog jutra.- I ja - primijeti on kao usput, poslavši joj jedan značajan pogled i

opet razvukavši usta u osmijeh. Izraz lica mu se zatim iznenadapromijeni i on se zagleda u nju s puno nijemog divljenja, jer mu sesviđalo ono što je vidio. Emily je imala trideset četiri godine i premanjegovom mišljenju, bila jedna od najljepših žena na svijetu. Kosa joj jebila svjetlija no ikada, ten potamnio od sunca, a sjajne zelene oči, tolikopo boji slične njegovima, zračile su pameću i pie de vivre što je bilokarakteristično za nju. Na sebi je imala bikini i preko njega pamučniogrtač boje lipe prošaran zelenim i ružičastim tonovima; izgledala jenevjerojatno mlada, svježa i ljupka ovog jutra.

- Winstone, ti buljiš. I to vrlo nepristojno. Što nije u redu?- Sve je u redu. Divim ti se i to je sve. I razmišljam kako izgledaš

poput neodoljivog sladoleda... kojeg bih mogao u slast pojesti.- Oh, paf! - Emily se nasmije, ali joj koža na vratu pocrveni i ona

sagne glavu pažljivo se zagledavši u svoj rokovnik.Nastupi kraća tišina.Winston priguši osmijeh, jer je bio zadovoljan i jer ga je zabavljalo

što je još može natjerati da pocrveni poslije jedanaest godina braka, alito je bila njegova Emily i on ju je obožavao zbog njezine djevojačkepoletnos ženstvenosti i nježnosti. Čudno kako je bila čvrsta u vođenjuposlova, a u privatnom životu tako nježna. Isto kao i Paula i tetka Emma,dok je biia živa. Upravo su zbog tih proturječnosti u svojim prirodamažene Hartijevih bile tako originalne. Toga je već jako dugo bio svjestan.

Emily podigne glavu. Odmah je primijetila zamišljeni pogled naniuževljevom licu i zapitala: - A o čemu sada, molim te, razmišljaš?

- Samo sam se pitao što će ti sve ovo u ovakvo jutro? - PromrmljaWinston i priđe stolu da sjedne pokraj nje. Spustio se na stolicu nasuprotnje ne skidajući pogled s njezinih očiju.

71

- Na što misliš? - upita ona zbunjeno.- Zašto si već danas krenula na posao kada se krajem tjedna vraćaš u

London? Nije vrijedno, truda, ljubavi.- U stvari, ne radim ništa ozbiljno, samo pokušavam odrediti datum

za moj put u Hong Kong i Kinu - objasni Emily. - Ako krenem desetogrujna, umjesto šestog kao što sam planirala, bit ću tamo kada Paula budeu Sydneyu gdje se namjerava malo zadržati na putu natrag u Države.Jučer poslijepodne smo o tome razgovarale i zaključile da bi bilo lijepoda nekoliko dana provedemo zajedno u Hong Kongu. Da se opustimo...obavimo kupovinu božičnih darova... a onda bismo mogle zajednoodletjeti u New York, provesti tamo dan-dva i onda se Concordeomvratiti natrag u Englesku. Što misliš o tome?

- Ako vama odgovara, ja nemam ništa protiv. Ne moram otići uKanadu do početka listopada. Ti ćeš se do tada već najvjerojatnijevratiti.

- Svakako hoću. Vodila sam računa o tvom putu za Kanadu kada samovo planirala.

- Onda je sve u redu, draga - odvrati Winston uz osmijeh, ustane iode uzeti ručnik. - E, pa ako se nemaš namjeru sažaliti na svoga jadnogmuža i skuhati mu kavu, onda idem na kupanje prije no što ona ruljavražjih malih čudovišta ne zauzme cijelo područje i ne potopi sve navidiku.

Emily se morala nasmijati vidjevši izraz na njegovom licu. - Oh,dragi, nisu oni tako loši - pobuni se ona, osjetivši iznenadni poriv dabrani mlado pokoljenje.

- Oh, jesu, i te kako! - odvrati on. - Uglavnom su cijelo vrijemegrozni! - Lice mu se razlije u široki osmijeh. - Ali moram priznati, jako ihvolim... osobito ono troje mojih. - Poljubio ju je na brzinu i nonšalantnoje bez ijedne slijedeće riječi krenuo prema bazenu mašući ručnikom iveselo zviždučući.

Emily ga je gledala kako se udaljuje, razmišljajući o tome kako je udobroj formi i kako dobro izgleda ovako pocrnio, dok mu je crvenkastakosa postala zlatna pod utjecajem sunca ovdje na rivijeri. Odgovaralo

72

mu je da ovdje provodi ljeto. Naporno je radio kao direktor YorkshireConsolidated Newspaper Company i njezinih kanadskih podružnica i onamu je stalno govorila da uspori. Nije uopće obraćao pažnju na ono što jegovorila, već bi uvijek samo primijetio da svi oni rade poput demona, štoje, naravno, bilo točno. Tako ih je baka odgojila. Emma je preziralaneradnike; i prirodno, svi su oni postali pretjerano prilježni.

Kako sam sretna što imam Winstona, razmišljala je Emily, zavalivšise u stolici, lijeno pustivši da joj misli lutaju, odlažući sastavljanjejelovnika za taj dan za još nekoliko trenutaka.

Ponekad, kada bi se vratila u mislima u prošlost, postajalo bi jojjasno da ga je uspjela uhvatiti u posljednjem trenutku i da se lako moglodogoditi da joj ga preotme druga žena.

Emily je bila zaljubljena u Winstona od svoje šesnaeste godine. Bilisu rođaci u trećem koljenu. Njegov djed i imenjak, Winston Harte, bio jebrat njezine bake. Premda je Winston bio pet godina stariji od nje mnogosu se družili kao djeca. Međutim, kada je odrastao jedva ju jeprimjećivao, barem u njoj nije vidio privlačnu djevojku s kojom bimogao stupiti u romantičnu vezu.

Otišao je u Oxford sa svojim najboljim prijateljem, Shanom, i njihdvojica su u najkraćem mogućem roku stekli reputaciju strašnihženskaroša. Svi su se zgražali nad njihovim ozloglašenim šalama. Nju jeizjedala mješavina ljubomore i žudnje, strašno je željela da i ona budejedna od djevojaka koje je Winston jurio i odveo u krevet. Samo je bakavjerovala u njih. Emma se jednostavno na sve njihove šale smijala,govoreći da su mladi i da se moraju izludirati. Bilo što da su ta dvojicaučinili, Emma im ništa nije uzimala za zlo. Obojicu je neobično voljela.

I tako je Emily potajno obožavala Winstona, nadajući se da će jejednog dana opet primijetiti. Ali on to nije učinio, a na njezino velikorazočaranje, iznenada se upustio u ozbiljnu vezu s djevojkom iz kraja, poimenu Alicon Ridley. Početkom 1969. pripadnici tri klana šaptali su daće se ubrzo zaručiti s Alicon. Emily je mislila da će umrijeti od tuge.

A onda se sve promijenilo. Pravim čudom, Winston ju je primijetiona krštenju blizanaca Paule i Jima Fairleya u ožujku iste godine. I to sve

73

zahvaljujući incidentu sa Shanom koji je uznemirio njezinu baku. Emmaje pozvala nju i Winstona u knjižnicu u Pennistone Royalu te ih počelapeći na tihoj vatri postavljajući bezbroj pitanja o Shanovim osjećajimaprema Pauli. Kada su se konačno uspjeli izvući, otišli su se prošetati povrtu kako bi se oporavili poslije muka na koje su bili stavljeni i Winstonju je iz nekog razloga poželio poljubiti. To je došlo tako neočekivano iiznenadno za oboje. Čak je i Emily, koja ga je odavno voljela, bilaiznenađena kao i on snagom fizičke privlačnosti koju su oboje osjetilidok su zagrljeni sjedili na klupi pokraj jezerca punog lokvanja. Svijet seza oboje odjednom okrenuo naopako, što je bilo tako vrtoglavo i divno.

Winston se ponio kao pravi Harte, uopće nije gubio vrijeme. Čim seupustio u vezu s njom, prekinuo je s Alicon; ubrzo zatim pitao je bakuda li bi se mogli zaručiti. Emma je dala pristanak, potpuno odobravajućivezu između svoje unuke i bratovljevog unuka. Godinu dana kasnije,kada se baka vratila iz Australije, vjenčali su se u velikoj staroj crkvi uPenninstonu. Baka im je priredila prelijepu svadbu u vrtovimaPenninstone Royala i njezin život kao Winstonove žene je počeo... Bio jeto život kakav je svaka žena mogla poželjeti.

Emily zadovoljno uzdahne, vrati se u mislima u sadašnjost, dohvatinalivpero i počne sastavljati jelovnik za ručak. Kada je završila prešla jena onaj za večeru, ali je iznenada zastala jer joj je sinula odlična ideja.Večeras će ona i Winston s Paulom i Shanom otići do Beaulieua ivečerati u La Reservu. Samo njih četvoro. Bez ostalih suplemenika.Tako će imati mnogo više mira. A o romantici da i ne govorimo. Winstonće se složiti, pomisli ona i zagonetno se osmjehne.

74

6.

- Budalo jedna! Ti beskrajna glupa budalo! Vidi što si učinio!Poprskao si moju predivnu sliku i uništio je! - Vrištala je Tessa Fairleyiz petnih žila, zureći u Lorna, zauzevši ljutiti stav i mašući kistom krozzrak.

- Prostor oko bazena teško da je prigodno mjesto za štafelaj islikanje - odvrati joj on dostojanstveno, ne odvraćajući pogled. - Aosobito onda kada svi skaču u bazen i izlaze iz vode. Sama si kriva štosu ti se vodene boje razmazale. I još nešto - nisam ja za tebe glupabudala.

- Ne, ti si glupi kreten - odvrati njegova dvanaestogodišnja sestrablizankinja, a onda je gotovo ostala bez daha dok joj se na licu vidioužas. - Ne čini to, Lorne Fairleyu! Ne tresi se! Oh! Oh! Ti pokvarenjakujedan. Upropastio si i moje ostale slike. Oh, Bože, sva se boja slijeva snjih. Mama... mama... reci Lornu da se sklanja od mojih slika - počnezavijati Tessa.

- Hoću ovo - izjavi odlučno Linnet i zgrabi Tessin veliki žuti šešir zasunce s ležaja pokraj štafelaja, te ga natakne preko svojih svijetlocrvenihuvojaka, sva sretna odmaršira dalje vukući za sobom gumenu patkicu nauzici, neprestano gurajući šešir naviše, jer joj je padao preko očiju.

- Smjesta to vrati, ti nevaljalice!Pošto njezina petogodišnja sestra ničim nije pokazala da ju je uopće

čula, Tessa uzvikne ne obraćajući se nikom posebno: - Vidiš li ti ovo?Uzela je moj šešir premda joj to nisam dozvolila. Mama... mama... to jedijete razmaženo do srži. Ti i tata ste je pokvarili. Nema nade...

- Tessa se pravi važna, Tessa se pravi važna, isto kao i Lorne,oponaša Forlornie - zadirkivao ju je pjevušeći Gideon Harte iz relativne

75

sigurnosti bazena.- Tu tvoju smiješnu primjedbu neću udostojiti pažnje - frkne Lorne i

spusti se na ležaljku, pa dohvati Homerovu Ilijadu i zabije nos u knjigu.- Vrati mi šešir! - opet vrisne Tessa lupajući nogom.- Oh, pobogu, ostavi je na miru - javi se iz bazena nečiji slabašni

glas, a zatim se crvenkasto-zlatna glava Tobyja Hartea pojavi iznad ruba.Ovaj desetogodišnjak se osmjehne Tessi, svojoj najdražoj rođaci, a zatimse vine iz vode pazeći da ne poprska ni nju ni njezine slike, jer nije želioda na njemu iskali svoj bijes. - Pa ona je još beba.

- Nisam beba - obavijesti ih prigušeni glasić ispod ogromnog šeširaza sunce.

- Šta si toliko zapela, Tessa? Pa to je samo jeftina krpa koju si kupilana tržnici u Nici - primijeti Toby.

- E nije! Predivan je! Dala sam za njega cijeli tjedni džeparac, TobyHarte!

- Baš blesavo od tebe - dovikne joj osmogodišnji Gideon.- Nemaš ti pojma ni o čemu, Gideone Harteu! Isti si kreten kao i moj

brat.- Je li to jedina glupa riječ koju znaš, glup? - dovikne joj Gideon i

isplazi joj jezik.- Derište jedno! - počne vrištiti Tessa na njega. - I ti si razmaženo

derište!- Ma zavežite već jednom vas dvoje - prekori ih Toby glasom koji je

izražavao dosadu. - Čuj, Tess, da li bi mi posudila jedan od svojihalbuma Beatlesa?

- Koji? - pita Tessa, odjednom zabrinuto, zaškiljivši očima premanjemu na jarkom suncu.

- Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band.- Oh, ne, taj ti nikako ne mogu posuditi! Postao je... klasika. Kada mi

ga je teta Amanda dala, rekla mi je da će jednoga dana biti vrlo, vrlovrijedan. Nabavila ga je još prije no što smo se mi rodili. Ali... padobro... pošto si ti u pitanju, napravit ću izuzetak, možeš...

- Baš ti hvala, Tess - upadne joj u riječ Toby, razvukavši u osmijeh

76

svoje pjegavo lice.- ... možeš ga iznajmiti, ako hoćeš, za deset penija na sat - završi

rečenicu Tessa posve velikodušno, a isto je tako u tom trenutku iizgledala.

- Deset penija na sati Pa to je prava pljačka! - Zapjenuša Toby. - Ne,hvala, Tessa, ja ti neću pomoći da postaneš kapitalist.

- Svi u ovoj obitelji su kapitalisti - lukavo izjavi Tessa.- Zaboravi, pustit ću moje nove Bee Geese.- Kako hoćeš.- Teta Paula. Teta Paula... tvoja kćer je ovoga ljeta postala prava

mala oštrokondža - uzvikne Toby i pošalje Tessi pogled pun gađenja.- Mama... skinut ću gaćice, cijele su mokre - zavapi Linnet iz dubina

šešira.- Vidiš, mama - cinički se zasmijulji Tessa. - Ona je jedina

petogodišnjakinja koju ja znam koja još piški u gaće.- Ne piškim! Nisam se upiškila, mama! - zacvili Linnet jasnim

glasom, kada je gurnula šešir na potiljak i ispod njega se pojavilo njezinookruglo zajapureno lice.

- Tetka Paula mogu li uzeti jednu od ovih čokoladnih marcipana,molim te? - Zapitala je trogodišnja Natalia Harte, dohvatila jednu i zarilazubiće u nju prije no što joj je itko stigao zabraniti.

- Mama! Pogledaj je, molim te! Vuče moj predivni šešir kroz vodu.Prestani, ti malo čudovište. Prestanil Mama, kaži joj. Majko... ti me neslušaš. Ako baciš taj šešir u bazen, ubit ću te, Linnet O’Neill! Gideone!Dohvati moj šešir! Brzo, prije no što potone!

- U redu, hoću, ali to će te dobro koštati.Tessa se nije obazirala na ovu prijetnju. - Samo čekaj dok te

dohvatim, Linnet - vrištala je za malom, debeljuškastom prilikom koja sežurno povlačila prema kućici iza bazena.

- Majko... majko... da li bi, molim te, rekla Tessi da prestane kreštatipoput vještice? Strašno me od nje već boli glava - promrmljao je Lornelijeno s ležaljke na kojoj je ležao i čitao.

- Teta Paula, Natalie je pojela sve čokoladne bombone -

77

zaprepašteno je izjavila India Standish, a zatim je, okrenuvši se premasvojoj rođaci, dodala najzloslutnijim glasom kojim se jednasedmogodišnjakinja može oglasiti: - Bit će ti muka. Strašno, strašno,muka i neka ti bude, ti pohlepna mala djevojčice.

- Uzmi ovu, India - reče Natalie umiljato se smiješeći, izvukavši iz,džepa ljetne haljinice napola pojedeni čokoladni bombon, skinuvši snjega mrvice i pruživši starijoj djevojčici koju je obožavala.

- Fuj! Ne hvala. Izgleda grozno!- Teta Paula, na dnu bazena leži nešto mrtvo - poviče Gideon, uz

pljusak izronivši i pobjednički pokazujući posve mokar šešir.- Oh, blagi Bože! Mama, upropastila mi je moj skupocjeni šešir.

Mama, jesi li čula što sam ti rekla?- Gdje je to mrtvo nešto? - upita Patrick, bacivši se potrbuške pokraj

bazena i pruživši glavu preko ruba, kako bi mogao vidjeti dno. - Ništa nevidim, Gid.

- Morat ću opet zaroniti - objasni Gideon, nestavši opet pod vodompoput malog okretnog delfina.

- Bi li prihvatila pet penija na sat za Sgt. Pepper’s Lonely HeartsClub Band? - Toby se upustio u pregovaranje s puno nade.

- Osam penija... možda.- Ne hvala, gospođice Oštrokondžo. Možeš se slikati.- Oh mama, mama, pogledaj! Ptičica. Mrtva je - povika Patrick. -

Jadna ptičica. Sahrana. Možemo li je sahraniti?- Tetka Paula, molim te, natjeraj Gideona da se riješi te odvratne i

gnusne stvari - uzvikne jedanaestogodišnji Jeremy Standish. - Zaudara doneba i zagađuje zrak.

- Nije točno! - Gideon osine pogledom svog rođaka. - Sahranit ćemoje, kao što to Patrick želi, zar ne, teta Paula? Teta Paula, kuku! TetaPaula, je li tako da je možemo sahraniti?

- Mama, možemo li sahraniti ptičicu? - Mama, hoću suhe gaće.- Majko, pogledaj Linnet. Maše gaćama zrakom. Mama! Majkol- Pobogu, Tessa, prestani urlati - poviče Lorne. - Kako da se

koncentriram na Homera kada mi vrištiš pokraj ušiju. Jedva čekam da se

78

slijedećeg tjedna vratim u školu i pobjegnem od tebe. Prava si malanapast.

- Ako te tata čuje, dobit ćeš ti svoje.- A tko će mu reći, gospođice Tužibabo?- Nikada te još nisam tužila, imbecilu jedan.- Ako sam ja imbecil, onda si i ti, blizankinjo!- Ne prinosi mi tu smrdljivu, odvratnu stvar, Gideone, jer ću te

udariti po nosu - zaprijeti Jeremy.- Teta Paula! Teta Paula! Natalie je muka! Znala sam da će se to

dogoditi - vikala je India.- Gideone Harte, upozoravam te. Drž’ se dalje od mene ili ću te

udariti!- Tetka Paula, reci Tobyju da me pusti! - zavrišti Gideon. - To me

boli.- Poslije je na mene red - zaprijeti Jeremy iznenada počevši zlurado

sijevati očima.- Mama, mama, razdvoji dječake - zakriješti Linnet. Paula baci

knjigu i ljutito skoči na noge.Zatim ih počne grditi iz petnih žila, ali njezin glas istog trena priguši

niz neobičnih udaraca koji počeše odzvanjati toplim zrakom; dok jenjihov odjek zamirao, Paula jedva uspije izustiti: - Što to bi, za bogamiloga?

- Gong - odvrati Linnet.- Gong - zbunjeno ponovi Paula, istog trena postavši svjesna da su

djeca mirna kao poslije najstrože kazne.- Kakav gong? Čiji gong?Lorn joj objasni. - To je teta Emilyn gong... kupila ga je...- U onoj kući na brdu - hitro se umiješa Tessa, a zatim dobrovoljno

nastavi objašnjavati svojoj majci koja je i dalje zbunjeno gledala u njih: -Starica čija je to kuća bila je umrla, i prije dva tjedna priredili surasprodaju njezinih stvari. Teta Emily nas je sve povela, mislila je daćemo možda naći nešto jeftino.

- Ali našli smo samo gong - promrmlja Jeremy.

79

- Mama ga koristi za signalizaciju - javi se Toby. - Jedan udar -doručak je spreman, dva za ručak, tri su znak da uđemo unutra ispremimo se za večeru, a...

- Kada počne ovako da lupa, lupa i lupa, kao sada, to znači da ćemodobiti svoje - Povjerljivo priopći Linnet i napravi grimasu. - Jer smo bilizločesti. Ili ako smo učinili nešto strašno.

- Jasno mi je - primijeti Paula i opet preleti svojim pronicljivimočima preko skupine mališana. Odmah joj je bilo jasno da su svi bilipropisno zaplašeni - čak i oni najnepokorniji među njima. Okrenula se ustranu kako bi prikrila osmijeh, razmišljajući o tome kako je Emily bilapametna.

- Nastradali smo - promrmlja Lome, skoči i počne se povlačiti.- U pravu si - složi se Toby. - Brišimo, vojsko, nestanimo prije no što

moja majka počne izdavati glupa naređenja ili, što je još gore, počnesmišljati idiotska zaduženja kako bi nam nečim zaokupila pažnju.

Za tren starija djeca otrčaše za Lornom i Tobyjem, koji su oduvijekbili vođe i koji su sada vrtoglavo jurili prema stepenicama koje suvodile prema plaži ispod stjenovitog ispupčenja. Samo su Patrick, Linneti Natalie ostali s Paulom kod bazena.

Konačno je zavladala tišina.Paula zahvalno utone u stolicu, oduševljena što će konačno toga jutra

imati malo mira. Upirala se svom snagom da ne obraća pažnju na njih ida ostane po strani dok su oni bez kraja i konca zadirkivali jedni druge -u čemu se tijekom godina odlično izvježbala - i sve je bilo koliko tolikou redu dok se Toby i Gideon nisu počeli tući, a Jeremy pokazao zdravunamjeru da im se pridruži. To nije mogla dozvoliti. Najstariji sinAntonyja i Sally Dunvale nije bio baš najbolje i posljednja stvar koju jenjegov otac rekao prije svog jutrašnjeg polaska za Irsku, bila je da pazeda se dečko previše ne zamara do kraja svog boravka u vili. Paula jeznala da ako bi Jeremy otišao kući u Clonloughlin s ogrebotinama imasnicama, ona i Emily ne bi ostale žive od beskonačnih primjedbinjegove majke. Njihova rođaka Sally dizala je veliku buku oko svogprvenca, nasljednika titule Dunvaleovih, posjeda i bogatstva.

80

Paula duboko udahne zrak i upravo se spremala da svojoj mlađojkćeri održi lekciju o neprikladnosti javnog skidanja donjeg veša, kada jeugledala Emily kako juri stazom između travnjaka.

- Hej, hej! - Dovikne im Emily, mašući. Paula joj uzvrati mahanjem.Trenutak kasnije, Emily se zaustavila ispred Paule i njih dvije

izmijeniše poglede pune razumijevanja. A zatim prasnuše u neobuzdanismijeh.

Emily reče: - Znam da je bučno, ali djeluje.- I te kako - složi se Paula. - Nikada ih još ništa nije tako brzo

smirilo. Nikada. Odlično si se dosjetila to kupiti.- Da - zahihota Emily - tako je ispalo. Blagi Bože, dizali su takvu

buku i pitam se kako već do sada nisi zaradila užasnu glavobolju. Jedvasam čula samu sebe što govorim dok sam Marcelu objašnjavala jelovnikza današnji dan.

- Mama, bilo mi je muka - obznani Natalie, prišavši Emily, i vukućije za tuniku. - Povlatila sam.

- Ne govori kao neka beba, ti si velika djevojčica. Kaže se povratilasam - ispravi je Emily. Zatim se zagleda u svoje najmlađe dijete, namrštise i zabrinuto joj spusti ruku na čelo. - Kako se sada osjećaš? Je li tibolje, anđele?

- Ne znam, mama.- To je zato jer je pojela sve čokoladne marcipane - umiješa se

Linnet.- Linnet, Linnet, dobro znaš da nije lijepo ogovarati druge! - oštro je

prekori Paula, namrštivši se. - Nemoj zaboraviti da si i sama bila vrlozločesta jutros. Prvo si bacila Tessin šešir u bazen, a zatim si pred svimaskinula gaće. Strašno sam ljuta na tebe Linnet i stidim te se. - Paulazavrti glavom, trudeći se iz sve snage da izgleda ljuta, ali bez većeguspjeha, međutim, ipak doda: - Osramotila si se i jedini razlog što te jošnisam kaznila je taj što pokušavam smisliti odgovarajuću kaznu.

Linnet je grizla usnu tužnog izraza lica, mudro šuteći.Emily je prelazila pogledom s kćerke na nećakinju, a zatim je

pogledala Paulu i uzviknula: - Što mi je trebalo da napravim takvu

81

glupost? Da istog dana objema dadiljama dam slobodno, kako bi mogleotići do Grassea kupiti parfeme. I to baš danas - danas si imalaposljednju priliku da se malo odmoriš prije svog puta za New York usrijedu. Oprosti, Paula.

- Ma sve je u redu, stvarno, dušo.Uzdahnuvši jedva čujno, Emily uhvati Natalie za ruku. - Hajde,

idemo unutra da pronađemo nešto za tvoj trbuščić. Bit će bolje da pođeši ti, Linnet, po čiste gaće.

- Oh, hvala ti, Emily - promrmlja Paula, smještajući se opet uležaljku.

- Ručak će biti u jedan - reče Emily - rezervirala sam stol u LaReservu za večeras. Samo za nas četvoro.

- Iskreno se nadam da nas neće biti više - nasmija se Paula. - Ideja jedivna. Koliko je samo vremena prošlo otkada nismo bili tamo... to mi jejedno od omiljenih mjesta.

- Da, znam - odvrati Emily zadovoljno dok se okretala. Napravila jenekoliko koraka, zastala i dobacila Pauli: - Poslijepodne moram u MonteCarlo podići jedan dio s popravka kod mog prodavača antiknogporculana. Hoćeš li poći sa mnom? Kod Julesa ću se zadržati sveganekoliko minuta, a onda možemo malo obići grad i popiti čaj u Hotel deParisu... i promatrati ljude kako prolaze, kao što smo to nekada činile sbakom.

- Odlična ideja, Emily, da, baš mi se sviđa.Emily joj se radosno osmjehne, zatim počne požurivati djevojčice,

povivši se malo prema njima i govoreći im nešto dok su se udaljavaleprema vili.

Paula ih je promatrala kako zajedno grabe stazom, dvije djevojčicesu koračale svaka s jedne strane, objesivši se Emily za ruke. Linnet iNatalie su bile vrlo slične jedna drugoj i netko ih je lako mogaozamijeniti za sestre pošto su obje naslijedile mnogo od Harteovih -Emminu crvenu kosu i žive zelene oči, te engleski ružičasti ten. Bile sustvarno preslatke. Kao andelčići s Botticellijevih slika.

Sada je Patrick prišao i zastao pokraj njezine stolice, dodirnuo joj

82

ruku i zagledao joj se u lice. - Mama...- Šta je bilo, dušo?- Mama... jadna ptičica. Gid ju je odnio. Sada nema pogreba. -

Dijete je odmahnulo glavicom tužnog izraza lica.- Sahranit ćemo je, ne brini - reče mu nježno Paula, dohvativši

njegovu malu, prilično prljavu ručicu i zagledavši mu se u anđeosko lice.Njegove crne O’Neillovske oči trenutno su bile vrlo bistre i žive, u njimadanas nije carevao onaj isprazni pogled kao obično. Srce joj poskoči odradosti kada u njima primijeti toliko života.

Uvjerljivo se osmjehnula sinu i nastavila: - Uvjerena sam da ćeGideon donijeti natrag ptičicu, pa ćemo zamoliti gospođu Solange danam da jednu od onih svojih starih metalnih kutija za kolače da jestavimo unutra i poslije ručka ćemo joj prirediti pogreb. Obećajem, mili.

Patrick nagne glavu na jednu stranu i pažljivo se zagleda u nju. -Sahranit ćemo je u vrtu? - upita on i pošalje joj jedan lagani, ispitivačkiosmijeh.

- Da, upravo to ćemo napraviti. Oh, mili, pogledaj, tko dolazi!Patrick okrene glavu i kada ugleda Shana kako im prilazi, njegovo selice ozari, izvuče ruku iz majčine i potrči u susret ocu.

Paula mu zabrinuto dovikne: - Patrick, polako. Pazi, nemoj pasti.Patrick joj nije odgovorio. Grabio je naprijed koliko su to njegove

nožice mogle, vičući: - Tata! Tata! Tata!Shane podiže sina i baci ga visoko u zrak, a zatim ga popne na

ramena i njih dvojica se počeše veselo smijati dok je Patrick jahaoShane natrag prema bazenu, vičući: - Đi-đi. Lijepi konjiću. Đi-đi.

- Povest ću ga na kupanje. Slažeš se, draga? - Dovikne joj Shane.Kleknuo je i pažljivo spustio Patricka.

- Svakako - odgovori Paula.Uspravila se na ležaljci kako bi ih bolje mogla vidjeti, rukom

zaklanjajući oči.Shane skoči u bazen na njegovom plićem kraju, čvrsto stežući

Patricka u naručju, te istog trena počeše izvoditi vragolije u vodi, neprestajući se smijati i uzbuđeno vičući; Patrickovo lice bilo je ozareno

83

od uzbuđenja i sreće isto kao i Shaneovo.S udaljenosti na kojoj je bila, njezin sin je izgledao kao i svaki drugi

normalni sedmogodišnjak; nevolja je bila u tome što se njegov um nećedalje razvijati već će zauvijek ostati na nivou sedmogodišnjeg djeteta.Tijelo će mu jačati i stariti, ali njegove mentalne sposobnosti ostat ćeonakve kakve su sada, cijelog života. Uopće se neće mijenjati; izgubilisu svaku nadu. Kada su prvi put otkrili da je Patrick zaostao, Paula jepočela kriviti sebe, vjerujući da u svojim genima nosi nešto što jenaslijedila od djede. Paul McGill imao je zakonitog sina, Howarda,kojega mu je rodila zakonita žena, Constance, u Australiji i taj je dječak,sada već odavno mrtav, bio zaostao. Ona je sebe uvjerila da je to biorazlog što je i njihov sin zaostao, tako da je rekla Shanu da neće višeulaziti u rizik, da ne želi više djece. Međutim, Shane je odmah razbionjezinu teoriju, uvjerivši je da posjeti profesora Charlesa Hallingbya,vodećeg genetičara.

Oboje ih je testirao i rezultati su nedvosmisleno pokazali da ni ona niShane nisu svome sinu prenijeli nikakav nedostatak. Za Patrickovostanje nije postojalo objašnjenje, bilo je jednostavno užasna šala prirode.Profesor Hallingby je, kada je proučio povijest njihovih obitelji, ukazaoPauli na to da je sin njezinog djede vjerojatno pretrpio određenaoštećenja još prije rođenja, jer je Constance McGill mnogo pila zavrijeme trudnoće, što joj je njezina majka spomenula bezbroj puta.Konačno je zaključila da bi profesor i njezina majka mogli biti u pravu.Posve prirodno, sve ono što joj je profesor Hallingby rekao pomoglo jojje da prestane kriviti sebe. Ubrzo zatim, opet je ostala trudna i rodilaLinnet, posve normalnu djevojčicu.

Paula je podjednako voljela svu svoju djecu i trudila se da nemamiljenike, ali u dubini srca sasvim je dobro znala da Patrick zauzimaposebno mjesto. Vrlo snažno je voljela svoje jadno dijete, možda dijelomi zato što je bio tako jadan, te zbog toga ranjiv i ovisan o drugima.

I sestre i brat su ga jako voljeli, brinuli se o njemu i ona im je natome bila zahvalna. Često bi pomislila kako bi joj bilo teško da su gaprezirali ili izbjegavali, kao što to ponekad biva u obiteljima sa

84

zaostalom djecom. Međutim, Lorne, Tessa, pa čak i mala Linnet,ponašali su se u istoj mjeri zaštitnički prema Patricku kao i ona i Shane,kao uostalom i njegovi mnogobrojni rođaci. Nijedno jedino dijete izobitelji nikada nije Patricku ničim pokazalo da se razlikuje od njih. Bilaje prava tragedija što njezin Patrick nije rođen normalan. Ali Paula jebila svjesna da su njegova urođena ljupkost i dobra narav nadoknađivalimnogo toga tako da su ga svi iz obitelji voljeli i on je, nema sumnje,samim svojim prisustvom izvlačio iz svih njih na vidjelo ono najbolje.

Dijete s kojim nešto nije u redu slično je rani u srcu - čovjek senikako ne može osloboditi bola, iznenada pomisli Paula, uzdahne i uložisvu snagu da ostane potpuno mirna, potiskujući tugu i nastavivši pratitidvije tamnokose glave koje su se igrale u vodi. Njezin muž, njezin sin.Koliko ih je samo obojicu voljela i to ljubavlju koja je ponekad bilazastrašujuće bolna.

Prijalo joj je da vidi koliko uživaju u svojim nestašlucima u vodi.Shane je znao biti vrlo nježan i osjećajan s Patrickom, ali znao se i grubošaliti, kao što je to upravo sada činio, a po radosnim kricima ioduševljenom bacakanju znala je da se mališan odlično provodi s ocemkojega je obožavao. Ispuni je istinska sreća i zamijeni tugu koja ju jeprije samo jednog trenutka prožimala.

Paula legne i zatvori oči, pustivši da je preplavi zadovoljstvo, aligotovo istog trena podigne kapke i uspravi se kada začuje Winstonovglas.

Došao je do bazena noseći veliki poslužavnik s velikim plastičnimčašama, a za njim je poslušno kaskao njegov nećak, Giles Standish,drugi sin njegove sestre Sally, grofice od Dunvala. Giles je pažljivodržao objema rukama veliki vrč limunade.

- Bon pur, Tante Paula. Voilà! lei citron presse pour toi - rečedevetogodišnji Gilcs, praveći se važan s ono malo francuskog što jeznao, što je činio cijelog tog ljeta. Posebnu pažnju je obraćao učenjujezika i trudio se da govori francuski kad god je mogao, nervirajućiostalu djecu, koja su dosta zaostajala za njim u tome. Međutim, njihovostalno prigovaranje nije utjecalo na njega; bio je nezavisan po prirodi i

85

nije obraćao na njih pažnju, nastavljajući se služiti francuskim kad god bimu se prohtjelo.

Giles spusti vrč na jedan od stolova u hladu i pristojno stane u stranukako bi napravio mjesta svom ujaku.

- Izgleda baš primamljivo, Giles dragi - primijeti Paula. - Upravo tomi treba, spržila sam se na ovoj toplini. Jesu li tvoji roditelji imaliproblema na odlasku?

- Nisu, ali aerodrom u Nici je bio prepun, zar ne, ujače Winstone? -primijeti Giles, prešavši na engleski.

- Bilo je grozno, Paula - složi se Winston, sipavši limunadu u jednuod plastičnih čaša i pruživši je njoj. - Pravi kaos. Nikada nisam vidiotoliko ljudi. Sally i Antony su bili presretni što su se vraćali Shanovimprivatnim mlažnjakom i moram reći da je taj avion pravi Božji blagoslov.Priznajem da sam presretan što ćemo ga Emily i ja moči iskoristiti davratimo rulju kući krajem tjedna. Giles, hoćeš li i ti čašu ovoga?

- Ne, hvala. - Giles se počne osvrtati uokolo. - Gdje su Jeremy iIndia, teta Paula?

- Mislim da su ti brat i sestra pobjegli na plažu. S ostalima.- Oh! Kladim se da su svi otišli pecati ili tražiti oursine. Odoh i ja! -

uzbuđeno zaciči Giles. - Molim vas da me ispričate, teta Paula, ujačeWinstone - i rekavši to on otrči, odskakuta preko trave prema dugomstepeništu.

Winston je gledao za njim, a onda reče Pauli: - To dijete jenajpristojnije od svih njih. Kada bi i druga - a osobito moja posudilabarem ponešto od njegovog lijepog ponašanja, bio bih presretan. -Spustio se u obližnju stolicu, otpio veliki gutljaj limunade i nastavio: -Emily mi je rekla da su maloprije svi od reda bili nemogući.

- Da, pomalo su se razuzdali, Winstone. Ali Emily je prekinulanjihovo rječkanje svojim pređivnim efikasnim gongom. - Krajičkom okapogledala je rođaka i zahihotala. - Kako je Emily palo na pamet neštotako blesavo. Pa ipak, pokazalo se uspješnim, moram priznati i voljelabih da ih mogu držati u šaci onako kako to ona čini.

Winston se osmjehne. - Svi bismo mi to voljeli.

86

7.

- Obožavam staromodne hotele, osobito one u stilu belle époque kojiposjeduju izvjesnu grandioznost i sjaj - reče Emily Pauli dok su išlePlace Casinom u Monte Carlu kasnije toga poslijepodneva. - Znaš već,kao što je ovdašnji Hôtel de Paris, Negresco u Nici, Ritz u Parizu iImperiai u Beču.

- A da ne i spominjeno Grand u Scarboroughu - dopuni je Paula,smijući se, drugarski uhvativši Emily pod ruku. - Još se dobro sjećamkoliko si bila privržena tom mjestu dok smo bile male. Nisi meprestajala gnjaviti da te vodim tamo poslijepodne na čaj i jedva si čekalada napuniš usta sendvičima s krastavcima, puslicama i pogačicama sdžemom od jagoda i šlagom - zadirkivala ju je ona, dok su joj ljubičasteoči veselo poigravale.

Emily se strese sjetivši se toga i iskrivi lice izražavajući odvratnost.- Blagi Bože, kako sve te stvari samo debljaju! Nije čudo što sam moralakasnije toliko paziti na težinu. Mislim da sam se u djetinjstvu previšeudebljala! - Zatim se osmjehne Pauli. - Nisi mi smjela dozvoliti da tolikojedem.

- Kako sam te mogla spriječiti? Trudila sam se da te držim podaljeod Grand Hotela, koristila sam se svim mogućim lukavstvima, čak samse pretvarala da kod sebe nemam novaca. Ali ti si na sve imala spremanodgovor, čak i na to... „Potpiši se na račun kao što to baka radi", običnobi mi govorila. Bila si vrlo poduzetno dijete, da znaš.

- Kao uostalom i ti.Obje zastadoše u istom trenutku i automatski se okrenuše jedna

prema drugoj te se osmjehnuše, misleći na one bezbrižne i sretne danekada su zajedno rasle u Yorkshiru i Londonu. Prošao je jedan kratak

87

trenutak ispunjen ljubavlju prije no što je Emily rekla: - Imale smo sreće,zar ne, Paula? Imale smo predivno djetinjstvo, a posebno nam je bilolijepo kada smo bile pokraj bake.

- Da, tada je bilo najbolje - složi se Paula. - A i ona je bila najbolja.Krenule su dalje, izgubljene u vlastitim mislima dok su prelazile

preko ugodnog trga, uputivši se prema Hotel de Paris koji je bio nanjegovom suprotnom kraju, u kutu, naspram obnovljenog Casina deMonte Carlo.

Poslijepodne je bilo vrlo ugodno, prošarano sunčevom svjetlošću ipaperjastim bijelim oblačcima koji su promicali preko ažurno plavogneba, a s mora je puhao osvježavajući povjetarac. Poigravao sesuknjama njihovih Ijetnjih haljina, napuhavao ih poput zvona i nadimaobijela jedra čamaca u luci, dok su raznobojne zastave na jarbolimaveselo lelujale i mreškale se.

Dovezle su se u Monte Carlo u Emilynom pepeljasto plavomjaguaru, poslije obiteljskog ručka na terasi vile i sahrane mrtve ptičice uvrtu, kojoj su svi prisustvovali, na veliko Patrickovo zadovoljstvo.

Kada su stigle u kneževinu Monaco parkirale su auto i otišle doJulesa et Cie, radnje s antikvitetima u kojoj je Emily često kupovalastari porculan, kako bi podigle Limoges tanjur koji je Jules popravio.Šarmantni starac naširoko se raspričao o drevnom porculanu i staklu, teim je pokazao svoju privatnu zbirku rijetkih primjeraka koju su oneletimično razgledale prije no što su napustile antikvarijat i krenule ušetnju glavnim ulicama i u obilazak izloga na putu prema čuvenomhotelu u kojem su namjeravale popiti čaj.

- Prevelik je, pa čak i malo previše kitnjast, ali je neodoljiv, barem zamene - izjavi Emily zastavši na pločniku ispred Hotela de Paris,podigavši pogled i počevši se smijati sama sebi dok su se uspinjaleulaznim stepeništem. Gotovo istog trena smijeh joj zamre u grlu i onatako snažno uhvati Paulu za ruku da se njezina rođaka trgne i pogleda uistom pravcu.

Niz stepenice je prema njima dolazila jedna visoka žena s grivomplameno crvene kose elegantno odjevena kako to samo Francuskinje

88

znaju. Na sebi je imala bijelu svilenu haljinu, vrlo šik i savršenosašivenu, s crnom svilenom ružom pričvršćenom za jedno rame, crno-bijele cipele s visokom potpeticom, odgovarajuću torbicu i bijelerukavice. Nosila je crni slamnati veliki šešir i za ruku držala djevojčicuod otprilike tri godine, također odjevenu svu u bijelo, koja je isto kao iona imala prirodnu svijetlocrvenu kosu. Žena se sagnula prema djetetu inešto joj govorila dok su silazile, tako da ih nije primijetila.

- Svemoćni Bože! Pa to je Sarah! - zadahta Emily i opet stisne Pauluza ruku.

Paula ostane bez daha, međutim nije joj stigla ništa odgovoriti, niti suona i Emily imale vremena da se okrenu i odu odatle.

Trenutak kasnije njihova rođaka bila je pred njima. Tri žene su sadastajale na istoj stepenici, zurile jedna u drugu, toliko zbunjene da suostale bez riječi i prikovane za mjesto.

Paula je prva prekinula neprijatnu tišinu.- Zdravo, Sarah - reče ona, vrlo tiho, mekim glasom. - Dobro

izgledaš. - Zastala je i duboko udahnula. - A ovo je vjerojatno tvojakćer... Chloe, je li tako? - doda ona, iznudivši sama sebi osmijeh,promatrajući dijete, čije je podignuto lišće bilo tako svečano i punoznatiželje. Paula primijeti, kada ju je bolje pogledala, da je mala bilapravi potomak Emme Harte.

Sarah se uspjela za to vrijeme smiriti od iznenađenja, te je uputilaPauli jedan ubitačni pogled. - Kako mi se uopće usuđuješ obratiti! -zavrišti ona, ne trudeći se ublažiti svoje neprijateljstvo i prezir. - Kako seusuđuješ ponašati kao da se ništa nije dogodilo. - Nagnuvši se naprijedona prosikta Pauli u lice: - Baš imaš petlju, Paula O’Neill, poslije svegašto si mi učinila, ti pokvarena kučko!

Paulu je zaprepastila i smela neprikrivena mržnja na Sarahinom licu injezin prijeteći stav.

- Bit će najbolje da se kloniš mene i mojih! - uzvikne Sarah, licacrvenog poput rajčice. Činilo se da će uskoro potpuno izgubitiprisebnost, toliko joj je glas bio nepotrebno glasan i vrištav. - To važi iza tebe, Emily Harte, ni ti nisi ništa bolja od nje - prosikta ona, prezrivo

89

izvivši svoje skarletne usne. - Vas dvije ste okrenule baku protiv mene, azatim me prevarile i uzele mi ono što mi je pripadalo! Obje ste lopovi. Asada mi se sklanjajte s puta! Obje!

Stisnuvši jače djetetovu ruku, Sarah se progura između Paule iEmily, gotovo oborivši Paulu. Zatim je u velikom stilu sišla niz ostalestepenice ne osvrnuvši se, dok je djevojčica posrtala žureći da nezaostane za majkom i vikala: - Maman, maman, attendez!

Paula se sledila, unatoč visokoj vanjskoj temperaturi, a u dnu želucaosjetila je mučninu. Na trenutak je ostala paralizirana, uopće nije bila ustanju da se pokrene. A onda je iznenada postala svjesna da ju je Emilyuhvatila pod ruku.

Emily reče: - Auh! ovo je bilo baš grozno. Kimalo se nije promijenila,zar ne?

- Ne, nije - složi se Paula, pribravši se. - Hajdemo unutra, Emily,ljudi zure u nas. - Paula natjera sebe da se pokrene, pojuri stepenicama inahrupi kroz vrata hotela, u silnoj želji da se što prije udalji od slučajnihprolaznika koji su prisustvovali sceni. Bila je ponižena i još se tresla.

Emily je potrčala za njom i našla je odmah iza vrata kako sepokušava smiriti. Uhvatila je Paulu pod ruku i povukla je premaunutrašnjosti hotela, govoreći: - Bar među onima koji su slušali i zurili unas nije bilo nikog poznatog, te zato, draga, zaboravi na sve to. Hajdemopopiti šalicu finog čaja. Objema će nam prijati.

Kada su se smjestile za izdvojeni stol u predvorju i naručile čaj,Emily se opustila i uzdahnula. - Kakva odvratna predstava - primijetiona.

- Da. Ružna. Ponižavajuća. Nisam mogla povjerovati vlastitim ušimakada je počela vikati na nas kao neka prodavačica ribe, a da i nespominjem odvratne stvari koje nam je rekla.

Emily kimnu i pažljivo se zagleda u Paulu. - Što ti je uopće trebaloda joj se obratiš?

- Nisam znala što bih drugo. Stajale smo jedna naspram druge.Osjećala sam se strašno čudno, Emily - odgovori Paula i zastane. Licejoj poprimi zamišljeni izgled te ona lagano odmahne glavom. - Mislim da

90

mi je Sarah oduvijek bilo žao. Bila je Jonathanov pijun, njegova žrtva, uodređenom smislu. Nasamario ju je, iskoristio i nju i njezin novac.Nikada nisam smatrala da je pokvarena kao Jonathan. Prije bih rekla daje glupa.

- Slažem se s tobom - u vezi njezine gluposti - ali je ne žalim, a ne bije ni ti trebala žaliti - uzvikne Emily. Primakla se bliže i nastavila: -Slušaj, Paula, ti si previše dobra, uvijek pokušavaš biti fer i suosjećatisa svakim te se staviti u svačiju kožu. To je u redu kada imaš posla sljudima koji zavređuju da o njima brineš, ali ja ne smatram da Sarah tozaslužuje. Glupa ili ne, znala je da ne treba podržati Jonathana niti uložitinovac u njegovu privatnu kompaniju. Time je direktno radila protivPoduzeća Harte - i obitelji.

- Da, tako je - prizna Paula. - Ali ipak smatram da je neke stvariučinila isključivo zbog svoje gluposti i uvjerena sam da joj je Jonathanzamazao oči.

Emily odvrati: - Možda i je. - Zavalila se na stolici i prekrstila noge,a zatim nastavila: - Zar ti ne izgleda čudno što već ranije nismo nalijetalena Sarah. Konačno, živi malo dalje uz obalu, blizu Cannesa već otprilikepet godina, ako je vjerovati članku iz Paris Matcha, a Mougins nije takodaleko.

Paula je šutjela.Poslije jednog trenutka sasvim mirno se zagledala u Emily i

promrmljala: - Također je nekako čudno što je Michael Kallinski prviput poslije mnogo godina spomenuo Sarah i Jonathana u petak i...

- Zašto? - istog trena upita Emily.- Tek onako, zanimalo ga je. Razgovarali smo o odjeći Lady

Hamilton, o čemu sam ti jučer pričala, pa pretpostavljam da mu sesasvim prirodno nametnulo pitanje gdje je Sarah trenutno. Ipak... - Paulazašuti i zatrese glavom.

- Ipak stol - navaljivala je Emily.- Razmišljala sam o tome kako je njegovo spominjanje to dvoje

ispalo gotovo proročansko. - Paula se nasmija nekako neobično inervozno ne skidajući pogled s Emily.

91

- I te kako! Nadam se da uskoro nećemo naletjeti i na Jonathana.Nisam sigurna da bih preživjela susret s njim hladno kao što sam ovaj saSarah.

- Za sebe sam uvjerena da ne bih. - Dok je to izgovarala Paula se iprotiv svoje volje stresla, te osjetila kako joj se kostriješe dlake navratu, koža po rukama počinje je peckati i počinje sličiti na gušću.Zavalila se u stolici grizući usnu s unutrašnje strane, žaleći što ju jespominjanje Jonathanovog imena toliko uznemirilo.

Srećom, stigao je konobar s prepunim poslužavnikom i Paula mu jebila zahvalna što je prekinuo njezine mračne misli postavljajući šalice itanjuriće pred njih i obralivši se Emily na brzom francuskom, jer ju jesigurno znao iz viđenja. Paula se nije htjela poslužiti predivnimkolačićima koje joj je ponudio, te kradomice pogledala u Emily, pitajućise hoće li njezina rođaka odoljeti iskušenju.

Emily je čeznutljivo gledala u kolače, ali je također odmahnulaglavom i dok je Paula sipala čaj, ona primijeti: - Nemoj misliti da nisamželjela probati po jedan od svih, jesam. Bila bih najsretnija da sam moglanapraviti obrok od čokoladnih kocki i vanilin ploški, ali vidjela si dasam odoljela. I to sve zbog vitke figure. I Winstona. On voli kada samvitka, pa sam stekla čeličnu volju kada su u pitanju ti gadni mali kolači skremom koji tako debljaju. Trebala bi se ponositi sa mnom - završi ona,jedva se suzdržavajući da ne prasne u smijeh.

- I Winston bi se trebao ponositi - doda Paula počevši se smijati.Njihova iznenadna veselost uspjela je potisnuti sjećanje na neugodnuscenu sa Sarah koja im i dalje nije dala mira, ali sada su promijenileraspoloženje i oporavile se. Gotovo u isti tren počele su pričati o tomekako će zajedno provesti nekoliko dana u Hong Kongu slijedećegmjeseca, pa su počele praviti planove.

Između dva gutljaja čaja, Paula primijeti: - Ti i Shane ste u pravu,Emily, mislim da ću povesti Madelanu u Australiju sa sobom.

- Oh, drago mi je što se slažeš s nama, mila. Ako su butici doista utako lošem stanju tamo, ona će ti biti od velike pomoći.

- Da, to je točno, a i mislim da će joj biti jako drago da pođe sa

92

mnom, a ti?- Kome ne bi bilo... to je predivan put, a ona ti je ionako tako odana.- Je. Baš sam bila lukava kada sam je unaprjedila u svoju pomoćnicu

prije godinu dana. Pokazala se nezamjenjivom. - Paula baci pogled nasat. - Sada je pet sati... u New Yorku je jedanaest sati prije podne.Nazvat ću je kasnije i objasniti joj da želim da pođe sa mnom. Ovogtjedna će imati pune ruke posla, kako bi mogla sa mnom poći u subotu,tako da joj moram javiti što prije.

- Možeš je nazvati i odavde, ako želiš, Paula - predloži Emily kojanikada nije gubila vrijeme.

- Ne, ne, mogu i kasnije. Kada se vratimo kući u Faviolu. Vremenskarazlika od šest sati daje mi dosta manevarskog prostora.

Emily kimne, a onda kao iz topa izjavi: - Kladim se u što hoćeš da jehaljina koju je imala na sebi bila od Givenehyja.

- Bez sumnje. Sarah je uvijek voljela dobru odjeću.- Mmmm. - Zamisli se Emily i odluta na nekoliko trenutaka

pogledom nekamo u daljinu. Konačno upita Paulu: - Što misliš da li je uvezi s Jonathanom?

- Ne bih smjela ni nagađati.- Pitam se što se dogodilo s njim, Paula? Gdje živi? - Govorila je

nježno Emily, razmišljajući naglas.- Više volim da ne znam. I da ne govorim o njemu, ako nemaš nišla

protiv, Emily. I sama znaš da Jonathan Ainsley nije moj ljubimac - oštroodgovori Paula.

- Oh, oprosti, mila - pokajnički reče Emily kojoj je bilo krivo što jeopet započela razgovor o njihovim rođacima. Brzo promijenivši temu,doda: - Bit će bolje da što prije platimo i pokupimo se kući kako bistigla nazvati Madelanu u Harte u New Yorku.

- Da, hajdemo - složi se Paula.

93

8.

Pripadala je onoj vrsti žena za kojom se muškarci okreću. A i žene.Nije se moglo reći da je Madelana O’Shea bila jako lijepa. Nije. Ali

imala je ono što Francuzi nazivaju je ne sais quois, nešto neobjašnjivošto ju je činilo posebnom i tjeralo ljude da se okreću za njom gdje god biprošla.

Ni ova večer nije bila izuzetak.Stajala je ispred robne kuće Harte u Petoj aveniji, strpljivo čekajući

na radio-taksi kojeg je malo prije pozvala iz ureda. Bio je četvrtak, osamsati navečer, a robna kuća je još bila otvorena. Svi koji su žurno ulazili iizlazili odmjerili bi je pogledom očigledno se pitajući tko je ona, jerimala je stila i kraljevsko držanje.

Mlada žena visoka preko 175 centimetara, vitka, gipkog stasa idugačkih skladnih nogu. Gusta crvenkasto-smeđa kosa spuštala joj se doramena uokvirujući njezino srcoliko lice. Bila je malo previše koščata dabi se moglo reći da je lijepa, ali njezino glatko i visoko čelo, kosejagodice, oštre poput sječiva, pridonosili su njezinoj čistokrvnosti, čemuse pridruživao i aristokratski nos lagano poprskan pjegicama. Imala ješiroka irska usta, s punom, pomalo čulnom donjom usnom i predivanosmijeh koji je zračio s njezinog lica; međutim, oči su bile te koje suplijenile pažnju. Bile su krupne, razmaknute i imale su neobičnu blijedosivu boju, boju mliječnog kamena, a njihovu nevjerojatnu providnostsamo su još više isticale tamne obrve koje su se izvijale iznad njih. Iznjih su zračile nevjerojatna inteligencija i odlučnost, ponekad su bile ustanju postati čelično odlučne, ali uvijek su zatomljivale smijeh, aponekad skrivale i lakomislenost.

Madelana je znala odabrati i nositi odjeću. Izgledala je mudro u bilo

94

čemu što bi odjenula i svemu je davala osobni pečat; ponekad je to bionačin na koji bi vezala šal, savila obod šešira, omotala dugačkuorijentalnu svilu na jedinstven način oko struka ili ispreplela antiknebisere oko svog dugačkog i vitkog vrata. Taj veliki osobni šik ukombinaciji s dobrim izgledom plijenio je pažnju.

Večer je bila zagušljiva, vlažna kakva može biti samo u New Yorkuusred ljeta, tako da su svi izgledali kao pokisli i na rubu snage zbogteškog vremena dok su se vukli Petom avenijom ili stajali na rubupločnika, čekajući da naiđe žuti taksi ili da pređu ulicu.

Ali to se nije moglo reći za Madelanu O’Shea. Njezina savršenoskrojena bež svilena tunika s jednostavnim okruglim izrezom oko vrata itri četvrt rukavima, koju je nosila preko jednostavne crne svilene suknje,bila je bez ijednog nabora kao i jutros kada je krenula na posao, a i onaje izgledala svježe kao da toplina na nju nije imala utjecaja i, dakako,elegantna kao i uvijek.

Radio-taksi boje burgunca zaustavio se ispred robne kuće i onapojuri prema njemu lako i poletno nagovještavajući svojim kretanjem daje kao dijete učila balet i stepovanje. Bila je gipka i imala je okretnugracioznost igračice, što je također pridonosilo njezinoj nevjerojatnojprivlačnosti.

Pošto je otvorila vrata taksija spustila je na sjedalo veliku papirnatuvreću iz Hartea i skliznula na sjedalo pokraj nje.

- Zapadna Dvadeset četvrta ulica, je li tako, gospođice? - upitavozač, krenuvši Petom avenijom.

- Da, između Sedme i Osme, na sredini bloka, molim vas.- U redu, gospođice.Madelana se zavalila na sjedalu, prekrstila ruke preko crne torbe u

krilu, dok joj je mozak vrtoglavo radio kao i uvijek, bez obzira gdje jebila i što radila.

Još od ponedjeljka ujutro, kada ju je Paula nazvala s juga Francuskeda joj kaže da ide s njom u Australiju, imala je osjećaj da sudjeluje umaratonu. Morala je završiti tekuće poslove, otkazati poslovne sastankeza slijedećih nekoliko tjedana, kao i nekoliko privatnih sastanaka,

95

isplanirati sve u slučaju da duže vrijeme ne bude na radnom mjestu, teizabrati odgovarajuću odjeću i ostale sitnice za put.

A onda je rano ujutro u srijedu u New York Concordeom stigla Paulai došla ravno u robnu kuću. Njih dvije su dva puna dana radile kao da ihgone sami vragovi, ali postigle su čuda tako da će sutra imati relativnonormalan radni dan, prije no što u subotu krenu na prvu etapu svogaputa. Večeras će još pregledati spise koje je ponijela u papirnatoj vreći izavršiti rad na njima, a sutra navečer će se spakirati.

Uspjela sam biti ispred događaja, pomisli Madelana s iznenadnimolakšanjem i kimnu radosno sama sebi. Pogledala je kroz prozor, jedvaprimjećujući neukusni sjaj i prljavštinu Times Squarea na kojem jevrvjelo od sitnih preprodavača, narkomana, prodavača droge,podmetnutih policajaca i kurvi na radnom mjestu. Dok je taksi kliziokroz ovu vrevu stvarnog života u pravcu Chelsea, njezin se umusredotočio na predstojeće putovanje na drugi kraj svijeta.

Prvo će se zaustaviti u Sydneyu, zatim će nastavili za Melbourne, paće možda čak otići i do Adelaide, prije no što se opet vrate u Sydney,gdje će provesti većinu vremena. Sudeći po onome što joj je Paula rekla,imat će pune ruke posla, tako da će to biti naporna dva do tri tjedna. Alito je nije uplašilo. Ona i Paula O’Neill su se dobro slagale, uvijek surazumjele jedna drugu od samog početka, upotpunjavale su se što seposla tiče.

Palo joj je na pamet, i to ne prvi put, da je doista čudno što su one,siromašna katolkinja irsko-američkog podrijetla, djevojka s juga iengleska aristokratkinja, nasljednica jednog od najvećih bogatstava nasvijetu i znameniti međunarodni poslovni magnat, toliko slične. Obje subile manijaci što se rada tiče, imale su neiscrpnu energiju, obraćalepažnju na pojedinosti, bile disciplinirane, odane, poletne i nevjerojatnodobro organizirane. Kao posljedica toga, nisu jedna drugoj išle na živce,niti su jedna drugoj stvarale probleme, uvijek su se dopunjavale. Kao daplešem s Fred Astairom ili Genom Kellyjem, pomisli ona i osmjehne seu sebi, jer joj se sviđala ova usporedba.

Tijekom ovih godinu dana koje je provela radeći kao Paulina

96

pomoćnica ni jednom nije napravila pogrešan potez i nije namjeravala toni ubuduće učiniti, nikada, a osobito ne na slijedećem putu za Australiju.Paula je bila ključ za njezinu budućnost. Njezin je cilj bio da postanepredsjednik robne kuće Harte u New Yorku, a uz Paulinu pomoć ona ćeto i ostvarili.

Ambicija. Bila je strašno ambiciozna. I sama je to dobro znala i bilojoj je zbog toga drago. Smatrala je to plusom, a ne minusom. Tjerala juje da grabi naprijed, pomogla joj je da stigne dovde. Njezin se otacpovremeno žalio na nju da je previše ambiciozna. Ali majka bi se samonasmiješila svojim ljupkim irskim osmijehom, a zatim bi joj iza njegovihleđa namignula i odobravajući kimnula, te je u svakoj prilici hrabrila.

Žalila je što joj roditelji nisu živi. Što njezina mala sestra, KerryAnne koja je umrla s četiri godine, nije živa. Joe i Lonnie također su bilimrtvi. Njezina dva brata poginula su u Vijetnamu. Mnogo su jojnedostajali, kao i njezina sestrica i roditelji, tako da se ponekad osjećalakao drvo bez korijena, nije imala središte oko kojeg bi koncetrirala život,jer su je svi napustili. Bili su jako povezana obitelj i jako su se voljeli.Razmišljala je o svemu što je izgubila u ovih nekoliko posljednjihgodina, o svojoj tuzi i srce joj se steglo. Odlučno je potisnula bol.

Madelana je nekoliko puta duboko udahnula, ostavši potpunopribrana i čvrsto držeći na uzdi osjećaje, kao što je naučila činiti od onogtrenutka kada joj je otac pokopan, prije četiri godine. Tek kada su gaspustili u zemlju nju je ophrvao strašan osjećaj usamljenosti i tek je tadau potpunosti shvatila da više nema nikog iz obitelji, osim tete Agnese,očeve sestre, koja je živjela u Kaliforniji i koju je jedva poznavala.

Taksi se zaustavio ispred rezidencije Jeanne D’Arc. Uzela jepriznanicu od vozača, poželjela mu laku noć, dohvatila papirnatu vreću iizašla. S lakoćom je potrčala uz stepenice i ušla u zgradu.

Onog trenutka kada je bila unutra, Madelana je osjetila kako jenapetost napušta.

Ovo joj je mjesto bilo tako poznato i drago... uselila se u jednu odovdašnjih soba kada je stigla u New York i ostala tri godine. Još je ovomjesto smatrala svojim domom, premda je sada imala vlastiti stan u

97

gornjem dijelu grada, na istočnom kraju Osamdesete.Prešla je preko malog ulaznog predvorja i skrenula desno, prema

uredu.- Zdravo, sestro Mairèad - oslovi Madelana opaticu za pultom koja

je večeras bila dežurna. - Kako ste?- Zdravo, Madelana, baš mi je drago što te vidim, dobro sam, baš

dobro - odvrati sestra glasom u kojem se naslućivalo jedva primjetnoirsko odugovlačenje, dok su joj se rumeni obrazi topili od zadovoljstva.Sestra je jako voljela Madelanu dok je ova još tu stanovala i uvijek bi seobradovala kada bi vidjela divnu mladu ženu koja je bila ponos svojimroditeljima, da u miru počivaju njihove duše i koja je u svakom pogledubila dobar primjer odličnog katoličkog odgoja.

- Sestra Bronagh me očekuje - reče Madelana uz osmijeh i spustiveliku vreću iz Hartea na pult, izvadi lijepo spakiran dar i pogleda usestru: - Mogu li kod vas ostaviti ovu vreću, molim vas.

- Svakako, Madelana. Sestra Bronagh ti je poručila da je čekaš uvrtu. Pridružit će ti se za nekoliko minuta. Javit ću joj da si stigla. -Sestra Mairead je jednostavno sijala dok je podizala slušalicu i okretalabroj.

- Hvala, sestro - promrmlja Madelana krenuvši prema malom liftunalik na kutiju koji će je odvesti na peti kat s kojega će stepenicamaizaći na krov zgrade.

Na njezino iznenađenje, krov je bio prazan.Obično bi ljeti, za ugodnih večeri, po nekoliko djevojaka koje su

živjele u rezidenciji dolazile ovamo gore da malo pročavrljaju i da sedruže međusobno i sa sestrama, da popiju po čašu vina ili soka, čitajuknjigu ili jednostavno da se osame.

Ovo je mjesto doista bilo ljupko, krasili su ga bujni bršljan i vinovaloza koja je rasla uz drvene rešetke, te sandučići sa svijetlo-crvenim iroza geranijumima i cvijećnjaci sa žutim i narančastim begonijama; sestresu ovdje gore uzgajale i povrće. Uokolo su bile razmještene stolice inekoliko malih stolova, tako da je atmosfera bila primamljiva inagovještavala je ugodno druženje.

98

Zastala je pred kipom Blagoslovene Djevice, okružene gomilomcvijeća što je ljeti bilo uobičajeno i prisjetila se kako često se i samabrinula o cvijeću dok je ovdje živjela. Uvijek je ovo mjesto smatralaoazom, ljupkim komadom zelenila usred betonskih kanjona Manhattana,koja joj je popravljala raspoloženje i hranila dušu.

Kliznuvši naprijed ona ode do jednog od stolova, spusti na njega dari torbu, te se smjesti u jednu od stolica okrenutih prema gradu. Ravnoispred nje, pred njezinim očima, uzdizao se Empire State i Chryslerovezgrade nadvisujući zbrku od krovova i dimnjaka Chelsea i manjeistaknute nebodere grada.

Već se spuštao sumrak i nebo boje lavande prošarano sivilom počelose mijenjati kada se tamno kobaltno plavetnilo počelo razlijevati ponjemu poput mastila, lagano izdvajajući bijede kuće.

Upaljena su svjetla na dvije zgrade koje su dominirale prizorom, aliveličanstvenost njihove arhitekture doći će do punog izražaja tek kada senebo potpuno smrači. Tada će te dvije zgrade odahnuti i predivnosvjetlucati naspram tamnog samtenog neba u pozadini, a to je bio prizorod kojega joj je uvijek zastajao dah.

Čak i zimi, Madelana je uživala da se popne ovamo dok je živjela urezidenciji. Umotana u toplu odjeću, skupila bi se u nekom zaštićenomkutu, diveći se tim neobičnim zdanjima i nebu jedinstvene ljepote.

Chryslerov neboder, sa svojim Art Decoovim motivom sunca naelegantnom zašiljenom stupu, uvijek je bio preplavljen jasnom bijelomsvjetlošću koja ga je obasjavala nedirnutom ljepotom i isticala čistoćunjegove konstrukcije, dok je Empire State mijenjao boju u zavisnosti odgodišnjeg doba i praznika. Za Dan zahvalnosti ta dva stupa i vitka kulaiznad njih bili su preplavljeni jantarnom, zlatnom i narančastomsvjetlošću; za Božić crvenom i zelenom. Svjetiljke su postajale plave ibijele za Chanukah i ostale židovske praznike, žute za Uskrs, zelene naDan svetog Patricka, a crvene, bijele i plave za Četvrti srpanj. Ako jeCryslerovo zdanje bilo ljepše, onda je Empire State bez sumnje višeprivlačio pogled kada je blještao svojim slavljeničkim izborom duginihboja.

99

- Dobra večer, Madelana - dovikne joj sestra Bronagh dok je prilazilastolu, noseći dvije čaše vina.

Madelana skoči na zvuk njezinog glasa.- Dobar dan, sestro. - Pojurila je prema njoj, smješeći se prihvatila je

ponuđenu čašu, nakon čega se njih dvije rukovaše s puno naklonosti,prije no što zajedno sjedoše za stol.

- Odlično izgledaš - primijeti sestra Bronagh, zagledavši se u nju prisve slabijoj svjetlosti.

- Hvala vam, odlično se osjećam. Dohvatiše čaše i otpiše malo vina.- Ovo je za vas, sestro - reče Madelana trenutak kasnije i stavi dar na

drugi kraj stola.Za mene? - Oči sestre Bronagh iznenada veselo zatreptaše iza

naočala, a licem joj se razlije osmijeh.- Zato sam i došla večeras... da vam donesem dar i da se oprostim.

Neću moći doći na vašu oproštajnu proslavu slijedećeg tjedna. Tada ćuveć biti u Australiji.

- Australiji! Moj Bože, tako daleko, Madelana. Ali mislim da će tibiti uzbudljivo. Žao mi je što nećeš doći na prijam... svi će primijetili date nema. Uvijek su primjećivali, kada ne bi uspjela doći na neko odnaših malih okupljanja. Hvala ti ha daru, hvala ti što si se sjetila. Moguli ga odmah otvoriti?

- Svakako - odvrati Madelana, smijući se i uživajući u sestrinomočiglednom oduševljenju zbog male uspomene koju joj je donijela.

Sestra Bronagh je prvo razvezala žutu vrpcu i odmotala papir, a zatimpodigla poklopac srebrnaste kartonske kutije iz robne kuće Harte. Ispodzaštitnog papira ležale su tri toaletne torbice raznih veličina izrađene odtamnoplave svile i obrubljene svijetlom vrpcom.

- Oh, kako su lijepe! - uzvikne sestra Bronagh, izvadivši jednu iprevrćući je u rukama, otvorivši zatim zip i zavirivši unutra. Njezinositno, ptičje lice ozarilo se iznenadnom srećom i ona stisne Madelaninuruku koja je počivala na stolu. - Puno ti hvala, draga moja, upravo mi jeto bilo potrebno.

- Drago mi je da vam se sviđaju. Željela sam vam donijeti nešto što

100

je ujedno i lijepo i korisno - uzvrati joj Madelana osmijeh. - Dobro vaspoznajem... znam koliko ste praktični. U svakom slučaju, smatrala samda su pogodne za putovanje. - Oslonila se laktovima na stol. Prstima jeprelazila preko čaše za vino. - Kada krećete za Rim?

- Desetog rujna i već me hvata putna groznica. Bit će to pravi izazov,morat ću pomagati u vođenju tamošnje rezidencije. Smještena jenedaleko Vatikana, što je za mene dodatna radost, jer ću biti tako blizuSvetoj Stolici. - Kada je nastavila sva je sjala: - Moram ti priznati,Madelana, da sam bila doista dirnuta kada je sestra Marie-Theresaizabrala upravo mene.

Madelana kimne. - Nedostajat ćete svima ovdje u rezidenciji,uključujući i mene.

- Oh, i ti ćeš meni nedostajati, Madelana, kao i ostale stare djevojkekoje me još obilaze, kao i one koje sada žive ovdje i sve sestre. -Nastala je kratka pauza. Trenutna tuga zasjeni oči sestre Bronagh, ovlažiih, ali ona brzo pročisti grlo, uspravi se i poravna ovratnik svoje bijelebluze. Zatim se toplo osmjehne Madelani. - Pričaj mi o svom putu uAustraliju. To je ispalo nekako iznenada, zar ne?

- Da. Idem poslovno sa svojom šeficom, Paulom O’Neill. U subotuujutro krećemo u Los Angeles i tamo ćemo provesti noć, jer ona smatrada ćemo obje bolje podnijeti put ako ga prekinemo, nego da letimoizravno. Zatim ćemo Quantasovim letom krenuti u Sydney u deset sati unedjelju navečer.

- Kako dugo te neće biti?- Dva do tri tjedna, možda čak i četiri. Paula će me možda morati

ostaviti određeno vrijeme tamo da nadgledam stvari umjesto nje. Idemozbog butika po hotelima. Izgleda da ih ne vode kako treba. Upraviteljicaje bila bolesna, a njezinu pomoćnicu je ili uhvatila panika ili je sve radilapogrešno.

- Uspješno radiš kod Hartea, Madelana, ponosim se tobom.- Hvala. Kao što znate, karijera mi je vrlo važna... - Madelana

zastane, pomalo oklijevajući, te se zagleda u ruke položene na stolu.Ubrzo nastavi prigušenijim, zamišljenijim glasom: - Međutim, naporan

101

rad mi je u ovih nekoliko posljednjih godina pomogao da ne mislim nabol i da se pomirim s gubicima... - Glas joj iznenada zamre.

Sestra ispruži ruku, dohvati Madelaninu, pruživši joj tim gestomveliku utjehu. - Da, znam. Ali pomogla ti je i tvoja vjera, Madelana.Nikada nemoj zaboraviti da Bog za sve ima svoje razloge i da namnikada ne nameće teret koji nismo u stanju nositi.

- Da, mnogo puta ste mi to ponovili. - Madelana pojača stisak. Zatimpodigne glavu i slabašno se osmjehne ovoj pobožnoj i nježnojsredovječnoj ženi koja joj je pružila toliko topline i ljubavi dok je ovdjestanovala, koja joj je ukazivala osobitu pažnju.

- Nisam mogla dopustiti da odete u Rim, a da vas prije ne vidim,sestro Bronagh, da vam od sveg srca ne zahvalim što ste mi pomogli dase izborim s onolikim bolom i tugom, što ste me toplo primili kada samstigla. Vi ste mi ulili hrabrost.

- Ne, Madelana, nisam - odmah reče sestra. - Hrabrost se krila u tebi,već je tada bila dio tebe same. Kao što je i sada. I kao što će uvijek biti.Ako sam išta uopće učinila, onda se to jednostavno svodi na to da sam tiukazala na nju, pomogla ti da shvatiš da je potrebno samo da posegneš usamu sebe i da se čvrsto uhvatiš za nju.

- Da... Ali nikada vam neću znati dovoljno zahvaliti za sve što steučinili za mene. I na svemu čemu ste me naučili... što ste me upoznali sasamom sobom.

- Oduvijek si mi bila posebno draga, dijete moje - odvrati sestraBronagh blagim glasom. - Da nisam izabrala ovakav način života, danisam odabrala da služim Bogu, obavljam njegov posao, da sam se udalai imala kćer, voljela bih da bude upravo ovakva kao što si ti.

- Oh, sestro Bronagh, hvala vam na lijepim riječima, puno vam hvala!- Madelanu odjednom preplavi prava bujica osjećaja i u oči jojnahrupiše neočekivane suze koje je pokušala potisnuti treptanjem, neželeći se slomiti. Bilo joj je jasno da će joj sestra Bronagh punonedostajati kada ode na svoj novi posao u Rim.

Madelana zatim reče: - Mnogo mi je značilo to što ste vjerovali umene, sestro, vaša vjera oslikavala je vjeru moje majke. I ona me je

102

hrabrila isto onako kao što ste vi to činili. Pokušat ču da vas nikada neiznevjerim.

Posve ljupki osmijeh preleti preko blijedih usana sestre Bronagh iona lagano reče, kako bi istakla svoje riječi: - Najvažnije je da nikadasebe ne iznevjeriš, Madelana.

103

9.

Od rezidencije Jeanne D’Arc do Istočne Osamdeseset četvrte ulice ugornjem dijelu grada vozila se dugo po doista sparnom vremenu, tako dase prvi put toga dana Madelana osjećala neugodno, bila joj je vrućina isva se uznojila prije no što je stigla do male stambene zgrade u kojoj ježivjela.

- Zdravo, Alexe - pozdravi ona živahno vratara dok joj je pomagaoda izađe iz taksija.

Vratar joj ljubazno odgovori i s divljenjem nastavi je pratitipogledom dok je žurno prelazila preko pločnika svojim uobičajenimlakim korakom. Ušla je u zgradu prije no što joj je uspio otvoriti vrata inastavila je lebdjeti preko predvorja, stopalima jedva dodirujućimramorni pod dok je nestajala.

Zastala je da pokupi poštu, a zatim se liftom popela na sedmi kat.Kada je gurnula ključ u bravu čula je da u njezinom stanu zvoni telefon.Požurila je unutra dok je zvonjava telefona i dalje parala hladnu tišinupraznog stana.

Upalivši svjetlo u sićušnom ulaznom hodniku, spustila stvari na pod ipotrčala podići najbližu slušalicu.

Ta je bila na stoliću u žuto-bijeloj dnevnoj sobi koja se otvaralaizravno na malo predvorje i ona dohvativši slušalicu, poviče: - Halo - alina drugom kraju više nije bilo nikoga. Čulo se još jedino slabo zujanje;onaj tko ju je zvao očigledno je prekinuo vezu djelić sekunde prije nošto se javila.

Ne brini, pomisli ona, tko god da je bio nazvat će opet, ako je neštovažno, te vrati slušalicu na mjesto slegnuvši svojim elegantnimramenima, a zatim zastane i opet se zagleda u telefon. Dvoumila se da li

104

da opet podigne slušalicu, pitajući se nije li ju Paula možda to zvala,zbog neke nepredviđene sitnice. Ili zbog nečega na što su zaboravile.Međutim, to je bilo malo vjerojatno, jer je bilo , gotovo deset sati. Istogtrena je odustala od nakane da pozove svojm šeficu u njezin stan u Petojaveniji. To bi ipak bila neopravdana smetnja, a Paula je ionako uvijekišla rano u krevet kada bi došla u New York, kako bi nadoknadilavremensku razliku.

Madelana se strese, odjednom postavši svjesna hladnoće. Aircondition je radio cijeli dan na najjačem, tako da je u stanu bilo kao uhladnjaku. Ali njezino tijelo će se ubrzo priviknuti, tako da joj je tahladnoća ipak prijala poslije vlažnih, zakrčenih i zagušljivih ulicaManhattana.

Otišla je po bačene stvari i odnijela ih u dnevnu sobu, spustila se nasofu presvučenu žutim samtom i počela pregledavati prispjelu poštu.Ništa nije bilo osobito važno te ju je odložila na stolić za kavu od staklai mesinga, ustala i otišla u susjednu spavaću sobu da se presvuče.

Minutu-dvije kasnije opet se pojavila, bosa u dugačkom ružičastompamučnom kaftanu te pojurila u kuhinju da sebi spremi laku večeru,prije no što se zakopa u posao koji je donijela iz robne kuće da ga kodkuće završi.

Kuhinja u ovom njezinom malom stanu bila je dugačka i uska ipodsjećala je Madelanu na brodsku kuhinju koju je prvi put vidjela prijegotovo godinu dana. Zbog toga ju je ukrasila raznim plavim sitnicama sadosta bijelog i primjesama sjajno crvenog. Zidove je prekrila nautičkimlitografijama bostonskih kitolovaca, brodova iz devetnaestog stoljeća,riječnih brodova s Mississippija, prekooceanskih brodova i modernihjahti. Sve su bile u okvirima od bronce koja se mogla vidjeti i na drugimsitnicama; bakreni kalupi visili su iznad peći i sudopera, a prostorijuobogaćivali vlastitim svjetlucanjem.

Na jednom kraju, blizu prozora, smjestila je mali stol na rasklapanje idvije drvene stolice; bilo je to idealno mjesto za bar. Mali sanduk nasimsu prozora bio je ispunjen paperjastom, paučinastom mahovinom,tako da je kuhinja izgledala veselo i šarmantno više zahvaljujući njezinoj

105

genijalnosti i smislu za sitnice nego količini novca koju je potrošila nauređenje.

Jedna od šarenih jahti na zidu privuče Madelanin pogled i ona se usebi osmjehne, sjetivši se prijateljice Patsy Smith. Patsy je bila izBostona i stanovala je u rezidenciji u isto vrijeme kada i ona; prije dvijegodine Patsy ju je pozvala da produženi vikend za Četvrti srpanj provedes njom u obiteljskoj vikendici u Nantucketu. Tijekom ta četiri predivnadana dosta su plovile i Madelana je uživala u svakom trenutku koji jeprovela na vodi. Bilo je to za nju novo i uzbudljivo iskustvo, a na svojeveliko zaprepaštenje otkrila je da joj se čamci i more jako sviđaju.

Možda ću jednoga dana to ponoviti, pomisli ona, okrenuvši se premahladnjaku počevši vaditi sastojke potrebne za salatu.

U tom se trenutku oglasi telefon na zidu iza nje. Ona dohvatislušalicu. - Halo?

- Znači, konačno si stigla kući.- Oh, Jack, zdravo. Da, bila sam...- Otkazala si sastanak sa mnom zbog posla, ili si barem tako rekla -

grubo ju je prekinuo, a u njegovom prijatnom, rezonantnom glasuosjećala se mrzovolja. - Ali nisi bila kod kuće, mala. Zovem te cijeluvečer.

Madelana osjeti kako se i protiv svoje volje ukočila kada ju je počeooptuživati i zamjeri mu u sebi što je očigledno provjeravao njezinokretanje. Ipak je duboko udahnula i kada je uspjela ovladati glasom,ravnodušno rekla: - Morala sam otići u rezidenciju posjetiti sestruBronagh.

- Pretpostavljam da to nije ništa lošiji izgovor od bilo kojeg drugog.- Ali to je istina i molila bih te da sa mnom ne razgovaraš na takav

način. Ne sviđa mi se to, Jack.- Ne očekuješ valjda da ti povjerujem da si doista tamo bila? U

posjetu nekoj opatici? - Šuplje se nasmijao. - Ma hajde, mala...- Ja nisam lažov - prekine ga ona, pjeneći se od bijesa. Glas joj

postane piskutaviji i ona hladno doda - niti volim kada me netko nazivalažovom.

106

Prešao je preko njezine primjedbe. - Zašto mi odbijaš reći s kim sibila večeras?

- Sa sestrom Bronagh. - Stegla je jače slušalicu ne bi li se smirila.Postajala je sve razdraženija i polako je gubila strpljenje.

Opet se nasmijao, ovaj puta još zajedljivije. - Sestra Bronagh, ma štomi reče! Hajde, mala, preda mnom ne moraš izigravati sveticu.Razgovaraš s Jackom, ili si to možda zaboravila. To sam ja. Jack. Jacktvoj ljubavnik, Jack najvažniji muškarac u tvom životu. Ali da li je on ijedini muškarac u tvom životu? To je pitanje.

Shvatila je da ne samo da je opet počeo piti, već je bio prilično ipijan. Premda nije zaplitao jezikom, što je ovih dana primjećivala, postaoje sarkastičan, svadljiv, sumnjičav i na vidjelo je počela izbijati njegovavelika nesigurnost. I, dakako, uživao je da je omalovažava, što ju jesamo još više razbjesnjelo. Jack je bio težak alkoholičar. U posljednjihnekoliko mjeseci naučila je da jedino odlučnost pali kod njega, da samokada zauzme oštar stav učiteljice može ga obuzdati. Ali ona nije željelaobuzdavati Jacka. Željela je da budu ortaci, da imaju uravnotežen odnosu kojem nijedno od njih neće upravljati onim drugim niti ga kontrolirati.

Oštrim i hladnim glasom, ona reče: - Laku noć, Jack. Idi na spavanje.Nazvat ću te ujutro.

Na drugom kraju veze nastupi iznenadna tišina.Čula je kako uvlači zrak, kao da se iznenadio što se spremala

spustiti mu slušalicu.Zatim je ponovila, odlučnijim i hladnijim glasom no ikada: - Laku

noć.- Hej, stani malo, Madelana, da li bi izašla sa mnom na večeru sutra?

Kratku, mirnu večeru. Kod mene. Ili kod tebe. Ili negdje u tvomsusjedstvu. Hajde, pristani, mila - počeo se umiljavati, odjednomprestavši se ponašati neprijateljski, te je gotovo skrušeno moliti.

- Znaš da ne mogu, Jack. Već sam ti objasnila prije neki dan da se upetak navečer moram spremiti za put. Ako si zaboravio, podsjetit ću teda u subotu ujutro idem u Australiju.

- Tako je! Kako da ne! Stalno zaboravljam da si ti mala karijerašica i

107

da si dušom i srcem predana poslu. Ili bi možda trebalo reći velikakarijerašica. To bi više odgovaralo, ha? Da, doista, velika karijera. Velikiposao. Velike ambicije. Ali reci mi nešto, mala, hoće li te posao grijati ukrevetu za hladnih noći? - Šuplje se nasmijao. - Sumnjam. Nije tebipotrebna velika karijera, mala. Tebi je potreban veliki muškarac. Poputmene. Slušaj, imam strašnu ideju. Da dođem ravno k tebi i to sada,odmah...

- Večeras si pretjerao s pićem, Jacku Milleru! Pijan si ko zemlja! -povika ona, nesvjesno se posluživši uzrečicom iz svog starog kraja, štoje ponekad činila kada je bila bijesna ili previše uzbuđena. - Idi u krevet- bijesno mu je naredila. - Nazvat ću te ujutro. - Polako je spustilaslušalicu, premda je imala osjećaj da ju je snažno zalupila. Ponizio ju jesvojim stavom, bila je ljuta na njega i bijesna.

Nimalo mi se ne sviđa što se zbog njega ovako osjećam ovih dana,promrmlja ona sebi u bradu, otvarajući ormarić i vadeći malu metalnucjediljku. Bijesno je raskidala salatu, bacila je u cjediljku koju je stavilau sudoper i pustila vodu da teče preko izlomljenih listova.

Mrzovoljno je zurila u zid i dalje razmišljajući o Jacku Milleru.On je dripac, pomisli ona, a ja sam još veći dripac što se i dalje

viđam s njim. Već tjednima mi je jasno da za nas dvoje nema zajedničkebudućnosti. Ovo nikamo ne vodi. Ne mogu podnijeti njegovuposesivnost i njegove optužbe, a scene koje mi u posljednje vrijemepriređuje kada je pijan su nepodnošljive.

Nesvjesno je prošla rukom kroz kosu. U stanju je da me razbjesnipoput risa. Prokletstvo, zašto ja to sve podnosim?

Otvorivši ladicu izvadila je oštar nož za sjeckanje, ali ruke su joj setoliko tresle da ga je spustila u strahu da se ne poreze.

Oslonivši se na sudoper i ostavši tako dosta dugo, nastojala je stišatibijes koji je u njoj ključao.

Među nama je gotovo.Kada je ova neočekivana misao prodrla u njezin um poput strelice

pogodivši pretpostavljeni cilj, osjetila je kako je napetost počinjenapuštati. A za njom je lagano prestajala i trešnja.

108

To je bilo točno. Ništa više nije ostalo. Barem što se nje tiče. Čakviše nije osjećala ni onako snažnu seksualnu potrebu za njim. Njegovološe ponašanje sve ju je češće odbijalo. Odlučila je prekinuti s njimkada se vrati iz Australije. Nema više smisla trošiti vrijeme na njega.Moram nastaviti živjeti vlastiti život. Ne mogu izigravati bebi-siterkuJacku Milleru, a upravo to radim već nekoliko mjeseci. Ne, bit će boljeda mu to odmah sutra kažem. To će biti mnogo ljubaznije od mene negoda čekam dok se ne vratim. Ali zašto pokušavam biti ljubazna premanjemu? Taj kicoš me je u posljednje vrijeme obrtao kako je htio.

Madelana ispusti jedan zabrinuti uzdah. Jack kao da ju je ovih danaželio kazniti. Ili je možda kažnjavao nekog drugog? Sebe, na primjer?Već je nekoliko mjeseci bio bez posla i to mu je neobično teško padalo.Kada je radio bio je posve drugačiji čovjek. Nekako potpun. Prestajaobi obilaziti barove s prijateljima, a piće ne bi ni taknuo.

Jadni Jack, pomisli ona i bijes je neočekivano napusti. Imao je tolikotoga. Dobar izgled i šarm, talent pa čak i oštroumnost. Ali on je sve touludo traćio u piću. Mučilo ju je to što pije; upravo se piče prepriječiloizmeđu njih. Uvijek se poslije strašno kajao, izvinjavao, ali to nije mogloublažiti grubost njegovog ponašanja niti izbrisati bol koju bi stvorio.

Tada joj je sinulo da je njemu bilo najpotrebnije, njezino sažaljenje.Glumac s Broadwaya, kojem je malo nedostajalo da postane zvijezda,bio je bravurozni izvođač koji je mogao postati vrlo slavan samo da je toželio, otići u Hollywood, osvojiti veliki ekran kao što je osvojio pravokazalište, u čemu je i ležala njegova snaga. Njegova pravilna ljepota isrebrno-zlatna kosa i one veličanstvene bebinje plave oči jednostavno suplijenili svojom privlačnošću, bio je izuzetno fotogeničan. Imao je čak išarm jedne filmske zvijezde - kada je to, dakako, želio. Mogao je postatidrugi Paul Newman, barem su je u to njegovi kolege stalno uvjeravali.Na vrhu jezika joj je uvijek bilo da pita - Pa zašto onda već jednom nepostane? - ali nikada to nije učinila. Da, njegovi prijatelji su mu se vrlodivili... on je bio glumčev glumac, govorili su. Najbolji. U istoj klasi sAl Pacinom i Jackom Nicholsonom. Ali njoj se činilo da mu neštonedostaje, nešto u karakteru. Da je samo bio drugačijeg temperamenta.

109

Smatrala je da je Jacku nedostajao poriv i bilo joj je jasno da jenedovoljno ambiciozan. Možda je zbog toga njoj stalno prigovarao iodbijao da prihvati njezinu karijeru... jer je ona bila opet pretjeranoambiciozna, dok je on bio bez ikakvih ambicija. Možda je nekada i bioambiciozan, ali to sada više nije bio slučaj.

Madelana se znalački nasmije. Jack je odbijao prihvatiti njezinukarijeru, jer je u duši bio muški šovinista. Na svoj uvijeni način rekaojoj je to više puta, je li tako?

Dohvatila je nož i počela rezati rajčicu, zadovoljna što joj se rukeviše nisu tresle.

Kasnije, kada je pojela salatu s piletinom, Madelana se smjestila udnevnu sobu pijuckajući ledeni čaj s limunom i besciljno se zagledala utelevizor, a u stvari ne prateći glupavi film koji je bio na programu, nitislušajući tekst.

Zavalivši se na jastuke, shvatila je da je sada bolje raspoložena ivedrija. Grč u grudima je nestao i morala je priznati da osjeća velikoolakšanje i da se uopće bolje osjeća sada kada je konačno odlučilaprekinuti svoju vezu s Jackom Millerom.

Za posljednjih pola sata također je shvatila da ovu odluku nije, ustvari, donijela na prečac, kao što joj se to u prvi mah učinilo. Već jeodređeno vrijeme željela prekinuti konopac koji ih je povezivao, alijednostavno nije imala petlje.

Pitala se zašto, pitala se da li je ovih nekoliko posljednjih mjesecibila s Jackom samo zato što se plašila da bi opet mogla ostati potpunosama?

Patsy Smith se vratila živjeti u Boston, a Madelana nije imala mnogobliskih prijateljica u New Yorku. Mnogo je radila i dugo ostajala navečerna poslu, tako da i nije imala vremena za druženje s ono malo žena kojeje znala i voljela.

Ali s Jackom je bilo drugačije.Zato što je radio u kazalištu, bio je slobodan tek poslije deset sati

navečer kada bi se zavjesa spustila. Njihova čudna radna vremenanekako su se odlično uklapala.

110

Nekoliko puta tjedno ostajala bi do kasno u robnoj kući ili bizaostali posao nosila kući da ga završi, dok ne ode s njim na sastanakkod Joea Allena ili Sardia u jedanaest sati na večeri. Drugih večeri bi onposlije predstave došao kod nje, a ona bi nešto spremila i ostajao bipreko noći; nedjelje su obično provodili zajedno u njegovom stanu uIstočnoj Sedamdeset devetoj ulici.

Ali kada je bio bez posla, kao što je to sada bio slučaj, želio je da seviđa s njom svaku večer, bez obzira na to imala ona posla ili ne. To nijebilo moguće i ona se gotovo pobožno držala svoga rasporeda, odbijajućida je on pokreće po svojoj volji, a onda su počinjale nevolje. Volio jeuloge pune strasti; na neki način, njegov se život vrtio oko toga. Ali kaoda nije shvaćao da je njoj njezin posao isto onako važan kao i njemunjegov. I tako bi došli u sukob.

Upoznala ih je Patsy. Poznavala ga je već dvije godine i nekada ga jevoljela, a i on je bio jedina osoba s kojom se doista zbližila za sve ovovrijeme koje je provela na Manhattanu. Na neki način ga je smatralagotovo članom obitelji, pa je možda to bio razlog što ga nije ranijenapustila unatoč najdubljim instinktima koji su joj govorili da bježi ispašava goli život.

Obitelj, ta joj riječ opet padne na pamet i ona je počne opet prevrtatipo umu, da bi na kraju okrenula glavu i zagledala se u uramljenufotografiju u boji na kraju stola. Svi su bili na njoj... njezina braća, Joemladi i Lonnie, ona s bebom Kerry Anne na koljenima, mama i tata.Kako su svi izgledali mladi, pa čak i njezini roditelji, a na njihovimdragim i ozarenim licima ogledala se takva radost, takva ljubav. Njezinaobitelj bila bi oduševljena Jackom Millerom, zaključila bi da je zabavani dopadljiv, jer on je doista bio takav, ali ne bi im bio po volji. Barem nekao njezin mladić.

Njezini roditelji i braća smatrali su da je ona nešto posebno i od njesu očekivali velike stvari, osobito majka i to otkada je znala za sebe. -Ti si ta koja će otići odavde i uspjeti, mala moja - govorila bi joj majkaonim svojim ljupkim pjevuckavim glasom koji nikada nije izgubiočarobni irski naglasak. - Ti si moja mudrica, Maddy, ti si

111

blagoslovljena... nema sumnje da su te sami bogovi poljubili, dragamoja. Ti si jedna od zlatnih djevojaka, Maddy.

Madelana se ukočila, kao da se skamenila na ležaljci, odjednomzačuvši njihove glasove kako odzvanjaju u njezinom umu, svaki od njihbio je jasan, svaki je mogla prepoznati... Joeov... Lonniev... KerryAnnein... mamin... tatin...

Bili su mrtvi, a ona je još osjećala onu staru bliskost.Svatko od njih ponaosob ostavio je za sobom po jedan dio sebe u

njoj. Bili su duboko u njezinom srcu i cijelo vrijeme su bili s njom. Imalaje toliko lijepih sjećanja, koja su je hrabrila i ulijevala joj snagu.

Ubrzo je odlutala u mislima, kao u transu, vrativši se u prošlost, aliubrzo se pribrala i ustala. Isključila je televizor, dohvatila gitaru i vratilase na ležaljku.

Gurnuvši svoje bose noge pod sebe, odsvirala je nekoliko taktova,namjestila žice, a onda lagano počela prebirati po njima, misleći na svojuobitelj, sjećajući se onog sretnog vremena koje su proveli zajedno. SviO’Sheaovi su bili muzikalni i tijekom godine bi mnoge ugodne večeriproveli svirajući na raznim instrumentima, zajedno ili bi netko od njihpjevao.

I tako je Madelana sada, samo za sebe počela pjevušiti jednu odstarih narodnih balada koju su ona i braća pjevali i kada je konačnouhvatila ritam, njezin glas poteče snažno i čisto te ispuni utihli stan.

- Na vrhu starog Smogana, prekrivenog snijegom bijelim, izgubihsvoga dragana, kog voljeh bićem cijelim. Voljeti još znam ja, al’ i dapatim znam, kad nemam pravog dragana, kad mu ne pripadam. Lopovti uzme drugo sve, al’ srce samo dragi, od prvog nema prave štete, al’drugi sreću kvari. Na vrhu starog Smogana, prekrivenog snijegombijelim, izgubih svog dragana, kog voljeh bićem cijelim.

112

10.

U New York je stigla otresajući prašinu Kentuckyja s peta svojihdječjih srebrnih čizama.

To je bilo u jesen 1977. i imala je tada dvadeset tri godine. Govorilaje za sebe da je „jadna djevojka sa sela, brdanka s juga koja ni o čemunema pojma", a međutim, ona nije bila ni nalik toj predstavi koju je osebi stvorila zahvaljujući svom pomalo iščašenom smislu za humor.

Njezino puno ime glasilo je Madelana Mary Elizabeth O’Shea i svisu je obožavali od prvog trenutka kada je otvorila oči. Imala je dvastarija brata, Josepha Francisa Xaviera mlađeg, koji je dobio očevo ime ikoji je imao jedanaest godina kada se ona rodila i Lonnia MichaelaPaula, kojem je tada bilo sedam godina. Oba dječaka su se odmahzaljubila u svoju prelijepu sestricu i ta ljubav nije nimalo izblijedjelatijekom njihovih tragično kratkih života.

Svi su je tetošili i ugađali joj u djetinjstvu i pravo je čudo štoMadelana nije postala razmažena i uobražena, a na tome može zahvalitisvom jakom karakteru i blagoj prirodi.

Njezin je otac pripadao trećem pokoljenju irskih Amerikanaca i bioje pravi Kentakijanac, međutim, majka joj je rođena u Irskoj i u Amerikuje stigla 1940. sa sedamnaest godina. Fionu Quinn su starija sestra i bratposlali kod rođaka u Lexington kako bi izbjegla rat u Evropi. - Ja samosoba evakuirana sa starog tla - imala je običaj reći uz blistav osmijeh,dok bi joj zelene oči svjetlucale, a ona uživala što se izdvaja međusvojim rođacima i njihovim prijateljima.

Joe O’Shea je 1940. imao dvadeset tri godine i bio inženjer; radio jeza svog oca u malom obiteljskom građevinskom poduzeću i bio jenajbolji prijatelj Liama Quinna, Fioninog rođaka. U Liamovoj kući je Joe

113

prvi put ugledao Fionu i istog trena se zaljubio u visoku, zgodnudjevojku iz Country Corka. Smatrao je da je ona najljepša na svijetu, ada je njezin osmijeh obarajući i da je pravi sretnik što ju je sreo. Počeojoj se udvarati, a na Joeovo oduševljenje, Fiona je uskoro priznala da iona za njega osjeća isto, tako da su se vjenčali 1941. godine.

Poslije medenog mjeseca u Louisvillu, nastanili su se u Lexingtonu i1943. rodio im se prvi sin, svega nekoliko tjedana nakon što se njegovotac ukrcao na brod i otputovo u Englesku da bi sudjelovao u ratu uEvropi.

Joe, koji je bio u U.S. Prvoj pješadijskoj diviziji, u početku je biostacioniran u Engleskoj, a kasnije je njegova jedinica pripojena Obalskimjurišnim snagama Omahe koje su se iskrcale u Normandiju D-dana,šestog lipnja, 1944. Imao je sreće te je preživio ovu, a i druge ofenzivesaveznika na evropskoj ratnoj pozornici i živ i zdrav se vratio kućikrajem 1945. ponosno noseći na grudima medalju Purple Heart.

Kada se opet priviknuo na civilni život, Joe je nastavio raditi za svogoca i život se za O’Sheove polako normalizirao. Godine 1947. rođen jeLonnie, a kada je na svijet sedam godina kasnije došla i Maddy, Fiona iJoe su zaključili da bi bilo najpametnije kada više ne bi imali djece, jersu željeli da ovo troje koje su već imali dobiju sve što im mogu dati.Najviše su razmišljali o troškovima za koledž za dva dječaka i Maddy.Joeov otac je otišao u mirovinu i Joe je preuzeo brigu oko malogobiteljskog poduzeća koje mu je donosilo solidnu zaradu. Nisu bilisiromašni, ali nisu bili ni bogati. - Srednje dobrostojeći - govorio bi Joe iuvijek bi dodao: - Ali to nije razlog za slavlje niti za razmetanje.

Joe O’Shea je bio dobar muž i otac, Fiona nježna i zaljubljenasupruga i vrlo ponosna majka, tako da su bili sretna obitelj, neobičnomeđusobno povezana.

Joe mlađi, Lonnie i Maddy bili su nerazdvojni, „nemogući trio", takoih je zvala Fiona.

Madelana je bila pravi nestaško kao mala i uvijek je željela raditisve što i njezina braća; plivala je i pecala u potocima s njima, išla u lov ipratila tragove po brdima, uvijek se prikrpivši svakoj ekspediciji, ali ne

114

podležući tuđem utjecaju.Najviše je voljela jahati i u tome se isticala. Postala je odličan jahač

i to još kao vrlo mlada i imala je sreće da trenira na raznim farmamakonja u i oko Lexingtona gdje su dresirani rasni konji, a na kojima jenjezin otac povremeno radio.

Voljela je konje i znala s njima. Kao i njezin otac i braća, voljela jetrke i najsretnija je bila kada bi s njima išla u Churchill Downs uLuisvillu na Kentucky Derby. Bila je najglasnija od svih njih kada bikonj na kojega su se kladili pobijedio.

Od najranijih dana, Maddy nikada nije dozvoljavala da je njezinabraća u bilo čemu nadmaše, a oni su je, jer su je obožavali i bilineobično ponosni na nju zbog njezine ljepote, inteligencije, nezavisnosti ineustrašivosti, uvijek hrabrili. Međutim, njihova majka nije prestajalavrtjeti glavom zbog traperica i jednostavnih kariranih košulja i njezinihdječačkih, neobuzdanih šala, te ju je pokušavala smiriti i od nje napravilidamu.

- Što će biti od tebe, Maddy O’Shea? - pitala bi Fiona, ozlojeđenokvocajući sebi u bradu. - Pogledaj se samo... nema toga tko te ne bizamijenio s nekim stajskim dečkom u toj odjeći, a tvoje prijateljice sutako lijepe i ženstvene u svojim prelijepim haljinicama. Nijedan pristojanmladić nikada se neće početi udvarati, nipošto, sve dok budeš takoizgledala, budi uvjerena, djevojko. Upisat ću te u školu plesa gospođiceSue Ellen pa makar mi to bilo posljednje što ću učiniti, kako bi steklabarem kakvo takvo držanje i postala ženstvenija, kunem se da hoću,Maddy O’Shea. Primi to k znanju, djevojko.

Maddy bi joj odgovorila treperavim smijehom i živahnimzabacivanjem svoje kestenjaste kose, jer to je bila stara prijetnja. Zatimbi čvrsto zagrlila majku i obećala da će se popraviti, pa bi sjele zakuhinjski stol da popiju šalicu tople čokolade koja se pušila i izjadajujedna drugoj, jer oduvijek su bile najbolje prijateljice.

Na kraju je, samo da bi udovoljila majci, Madelana ipak krenula uplesnu školu gospođice Sue Ellen u Lexingtonu, u kojoj se takođervodilo računa o lijepom držanju, zatim je počela učiti balet i stepanje.

115

Pokazalo se da ima prirodni dar za ples, tako da je uživala u satovima iupravo na njima je vrlo brzo naučila da se kreće lako i elegantno, tu jestekla gracioznost plesačice koja će je zauvijek krasiti.

Kasnijih godina, kada bi se osvrnula za sobom, Madelanu je tješilačinjenica da su ona i njezina braća imali predivno djetinjstvo. Majka ihje obasipala velikim količinama katolicizma, a otac opterećivaodisciplinom, u školi su se morali truditi, a u kući i dvorištu pomagati, alito im je bilo najsretnije doba života i tada je postala onakva kakva jedanas bila.

Nitko nije bio iznenađeniji od Fione, kada je krajem 1964. otkrila daje opet u drugom stanju i slijedeće godine, u svojoj četrdeset prvoj,rodila Kerry Anne.

Premda je to dijete došlo neočekivano, bilo je okruženo ljubavlju injezino krštenje je za sve bio sretan događaj. Jedina stvar koja je pomalopomutila radost toga dana bio je skorašnji odlazak Joa mlađeg naodsluženje vojnog roka u Vijetnam. Bio je redov u vojsci U.S. i imaosamo dvadeset dvije godine.

Ponekad se tragedije obruše na neku obitelj jedna za drugom, a ondaje to tako neshvatljivo, neobjašnjivo, da ubije svaku vjeru u čovjeku.Tako je bilo i s O’Sheovima.

Joe mlađi je poginuo kod Da Nanga 1966, godinu dana otkako jeotplovio za Indokinu. Lonnie, koji se prijavio u mornaricu i takođerslužio u Vijetnamu, izgubio je život za vrijeme ofenzive Tet, 1968. Imaoje dvadeset jednu godinu.

A onda na njihovu žalost i tugu, mala Kerry Anne umrla je odkomplikacija nastalih poslije operacije krajnika, neposredno pred svojpeti rođendan, 1970.

Gotovo ne shvaćajući što ih je snašlo i trpeći ogromnu bol, Fiona,Joe i Maddy postali su još bliži, jedva uspijevajući da ne pokazuju svojbol zbog tih iznenadnih gubitaka za vrijeme pet kratkih i pogubnihgodina. Činilo im se da je svaki novi udarac bio jači od onog prošlog, apatnja neizdrživa.

Fiona se nikada nije ni oporavila, očajavala je i tugovala, ali unatoč

116

tome i činjenici da joj je jedino preostalo dijete i te kako bilo potrebno,uporno je zahtijevala od Madelane da nastavi školovanje na univerzitetuLoyola u New Orleansu, kada je navršila osamnaest godina.

Madelana je već prije nekoliko godina poželjela otići na taj malikoledž koji su držali jezuiti i njezini roditelji su se s tim složili. Unatočsvemu, sada više nije željela ostaviti roditelje, a osobito majku, koja jetoliko zavisila od nje, tako da je bila više nego voljna promijeniti svojenekadašnje planove.

Međutim, Fiona to nije željela dozvoliti, jer je to bio njezin davni san,Madelana je morala otići na koledž. Već je znala da je oboljela od raka,ali ona i Joe su tu užasnu vijest doista pažljivo čuvali od svoje kćeri.

Međutim, četiri godine kasnije, pred sam kraj, Fiona je već bila takoslaba, da više od Maddy nisu mogli kriti ono što je bilo očigledno; tihposljednjih nekoliko mjeseci na Loyoli borila se protiv očajanja i tuge.Jedina stvar koja joj je pomagala da ustraje u tom neopisivo teškomrazdoblju bila je njezina odlučnost da ne iznevjeri majku.

Fiona je doživjela da Maddy diplomira poslovnu administraciju uljeto 1976. Dva mjeseca kasnije je umrla.

- Smrt Kerry Anne bio je posljednji čavao zabijen u kovčeg tvojemajke - cijele te zime ponavljao je Joe, dok na njegove riječi nije počelagledati kao na neku užasnu litaniju. Ili bi samo sjedio i zurio u Maddy,pa upitao, dok su mu se oči punile suzama: - Zar nije bilo dosta što samza svoju zemlju dao jednog sina? Zašto je i Lonnie morao nastradati?Zbog čega? - I prije no što bi mu uspjela bilo što odgovoriti, dodao biljutito i ogorčeno: - Uzalud, eto zbog čega, Maddy. Joe mlađi i Lonnie,obojica su umrli uzalud.

Madelana bi ga uhvatila za ruku i pokušala ga utješiti svaki put kadabi počeo ovako govoriti, ali nedostajalo joj je odgovora, jer ni sama sebina ta pitanja nije znala odgovoriti. Poput većine Amerikanaca, slabo jerazumjela razloge zbog kojih su vodili rat u Vijetnamu.

Kada je diplomirala na Loyoli, Madelana se zaposlila u robnoj kućiShilito u Lexingtonu.

Unatoč tome što je kao dijete bila vrlo nestašna i potpuno

117

nezainteresirana za ženske stvari, zaljubila se u odjeću otprilike kada jekrenula na koledž i otkrila da ima dobar nos kada je riječ o modi.Privukla ju je trgovina na malo, te je odlučila stvoriti karijeru na tompodručju.

"Madelanin posao u odjelu za marketing u Shilitou pokazao se vrloizazovnim, zaključila je da je stimulativan i da joj cijelo vrijemezaokuplja pažnju. Bacila se na posao, a vrijeme podijelila na rad urobnoj kući i kod kuće, gdje je nastavila živjeti s ocem.

Joe joj je počeo zadavati mnogo briga negdje početkom 1977. jer jepostajao sve mrzovoljniji, apatičniji i njegovo stanje se stalno samopogoršavalo od majčine smrti, jer za razliku od nje, on izgleda nije bio ustanju utjehu pronaći u religiji. I dalje je mrmljao Maddy da su njegovisinovi izginuli uzalud i često ga je nalazila kako zuri u njihovefotografije na polici iznad kamina u dnevnoj sobi, bolnog i odsutnogpogleda, dok mu je lice postajalo sve mršavije.

Maddy je mnogo patila zbog njega i činila je sve što je bilo unjezinoj moći da ga razvedri, da mu pruži razlog da nastavi živjeti, aliuzalud.

U proljeće te godine, Joe O’Shea već je bio sjena od onognekadašnjeg zgodnog šaljivdžije kakav je nekada bio i kada je iznenadau svibnju umro od srčanog napada, Maddy je shvatila, u jeku velikogbola, da u stvari nije iznenađena. Kao da je primorao sam sebe da umre,kao da je očajnički želio da se pridruži Fioni u grobu.

Kada je pokopala oca, Madelana je počela sređivati njegove zaostaleposlove. Ostavio je sve u najboljem redu, tako da je s tim relativno lakoizašla na kraj.

Njegova mala građevinska kompanija već je nekoliko godina, slaboposlovala, tako da je uspjela prodati opremu, materijal i „dobar glas"Petu Andrewsu, koji je bio desna ruka njezinog oca i želio sam nastavitiposao zajedno sa šačicom starih namještenika. Premda joj se srce paralo,prodala je i kuću u kojoj je odrasla, zajedno s najvećim dijelommajčinog namještaja i preselila se u Lexington.

Ubrzo je uvidjela da joj neće biti nimalo lako nastaviti živjeti u

118

Lexingtonu. Koliko god da je njezina plavo-zelena zemlja bila dio nje,bila joj u krvi, svaki dan je bio sve bolniji. Kamo god bi pošla, gdje godbi pogledala, viđala je njihova lica... lica svojih roditelja, Kerry Anne,Joa mlađeg i Lonnia. Čeznula je za njima i za prošlošću, za životomkakvim je nekada živjela.

Smrt njezinog oca otvorila je staru ranu za ostalima koji su umrliprije njega.

Znala je da mora otići. Možda će se jednog dana moći vratiti iradovati prošlosti. Ali sada je morala otići što dalje od ovog mjesta.Rane su bile previše svježe, previše velike, a bolni osjećaji posve blizupovršine tako da nije mogla tražiti utjehu iz sjećanja na obitelj.

Vrijeme će učiniti svoje i njezin će se bol ublažiti i tek tada će moćinalaziti utjehu i smirenje u sjećanjima.

I tako se Madelana odlučila preseliti na sjever, otići u New York ipočeti potpuno novi život.

Bila je vrlo hrabra.Nije imala posao, nikoga nije poznavala, bila je bez poslovnih veza,

ali bar je imala osiguran krov nad glavom kada je stigla na Manhattan.To je bilo sređeno još prije no što je krenula iz Lexingtona.

Sestre Božanskog Proviđenja, red opatica-učiteljica iz Kentuckyja,pripadnice jednog od prvih takvih redova osnovanih u Americi, držale surezidenciju u New Yorku. Tamo su mlade katolkinje i mlade žene izcijelog svijeta mogle iznajmiti sobu po vrlo povoljnoj cijeni.

To je bila rezidencija Jeanne D’Are, u koju je Maddy stigla listopada1977.

Tjedan dana nakon useljenja u Zapadnu Dvadeset četvrtu ulicu,Maddy se počela snalaziti.

Sestre su bile ljubazne i voljne joj pomoći, djevojke prijateljskiraspoložene, a sama rezidencija ugodna, udobna i s odličnom upravom.Sastojala se od pet katova sa sobama i s tuševima i kupaonicama nasvakom katu. Imala je i malu, ali lijepu kapelu u kojoj su se mladestanarke i sestre mogle moliti ili meditirati, a odmah uz nju bile sudruštvene prostorije - biblioteka i soba s televizorom. Ostale pogodnosti

119

uključivale su kuhinju i kantinu u prizemlju, za kuhanje i serviranjeobroka, plus sušionicu rublja i ormariće za odlaganje osobnih stvari.

Jedna od prvih stvari koju je Maddy učinila bila je da svoje zlatnojaje, sumu od četrdeset tisuća dolara odnese u banku i otvori tekućiračun i bankovnu knjižicu. Poslije toga uvela je vlastiti telefon u svojusobu na četvrtom katu. To joj je preporučila Patsy Smith koja je živjelau sobi nasuprot njezine, objasnivši da će joj telefon pojednostaviti život.

Tada je krenula u potragu za poslom.Od trenutka kada je odlučila da karijeru gradi u trgovini na malo,

Maddyn uzor postala je pokojna Emma Harte, jedna od najvećih princezatrgovanja svih vremena. U posljednjih nekoliko godina pročitala je svečega se mogla dokopati o glasovitoj Emmi, a Harte u New Yorku bila jejedina robna kuća u kojoj je željela raditi. Ali kada je otišla na razgovorodmah joj je postalo jasno da nema slobodnih mjesta. Na šefapersonalnog ostavila je odličan dojam, tako da joj je obećao da će jojjaviti ako iskrsne kakvo radno mjesto koje bi joj odgovaralo. Propisnosu ispunili njezin résumé i molbu za buduću preporuku.

Krajem trećeg tjedna provedene u gradu, Maddy je uspjela zaposlitiu poslovnim uredima Saxa na Petoj aveniji.

Točno godinu dana kasnije konačno se u Harteu ukazalo jednoprazno mjesto i ona ga je istog trena uhvatila, puna entuzijazma što joj seukazala mogućnost da tamo radi i već za šest mjeseci uspjela se istaći.

Privukla je na sebe pažnju Paule O’Neill.Paula ju je uočila u odjelu za marketing, na nju je dubok dojam

ostavio Maddyn osobni stil, lijepo vladanje, efikasnost i živainteligencija. Otada pa nadalje, Paula ju je cijelo vrijeme izdvajala,dajući joj raznovrsna i osobita zaduženja, da bi je na kraju premjestila udirektorski ured. Godinu dana nakon toga, u srpnju 1980. Paula jeunaprijedila Maddy u svoju osobnu pomoćnicu, u stvari, izmislila je tajposao za nju.

S tim unapređenjem i velikim povećanjem plaće, Madelana seosjetila dovoljno sigurnom da potraži vlastiti stan. Našla je jedan koji jojse sviđao u Istočnim Osamdesetim, te je prebacila svoje, stvari iz

120

stovarišta u Kentuckyju. Konačno je napustila rezidenciju, premda jojnije bilo lako oprostiti se sa sestrama Bronagh i Mairèad.

Prvi obrok u svom novom stanu pripremila je za Jacka i Patsy jednenedjeljne večeri, neposredno pred Patsyn povratak u Boston.

Večer je bila divna, vrlo svečana, a Jack ih je zabavljao i nasmijavao.Ali ona i Patsy su se pred kraj rastužile, svjesne da će se uskoro rastati.Obećale su jedna drugoj da će ostati u vezi i otada su se redovnodopisivale.

S ovim novim unapređenjem, Madelanin život se promijenio u mnogočemu, pred njom se otvorio cijeli jedan novi svijet. Paula ju je povela uLondon kako bi je upoznala s poslovanjem proslavljene robne kuće naKnightsbridgcu, a također je posjetila robne kuće Harte u Yorkshiru iParizu. Paula ju je dvaput povela u Texas, premda je tamo išla zbogposlova vezanih za Sitex, a ne Harte. Otkrila je da mnogo uživa uputovanjima, da joj se sviđa da posjećuje nova mjesta i sreće nove ljude.

Prva godina koju je provela radeći kao Paulina pomoćnica brzo jeproletjela, ispunjena uzbuđenjima, izazovima i neprestanim uspjesima,tako da je vrlo brzo Maddy počela shvaćati da je pronašla svoju nišu uživotu. To je bila robna kuća Harte u New Yorku, u kojoj je ona bilazvijezda.

121

11.

Madelani je trenutno vrlo prijalo svirati neke od svojih omiljenihstarih narodnih pjesama. Konačno je pronašla svoj mir.

Ranije tu večer, očekivala je da joj se Jack Miller možda opet javi istrepjela je od toga. Ali on to ipak nije učinio. Sada je konačno bilaspokojna i potpuno smirena. Ustala je, odložila gitaru i otišla do radnogstola pokraj prozora.

Dosjei koje je donijela iz robne kuće stajali su na jednoj gomili ičekali da i na njih obrati pažnju. Sjela je, bacila pogled na sat i vidjelada je bila gotovo ponoć. Ali to joj nije bilo važno. Bila je potpuno budnai puna energije. Izdržljivost je uvijek bila jedna od njezinih jačih strana idobro je znala da cijeli posao može posve lako završiti za dva do trisata.

Dohvativši pero, zavalila se u stolici, zagledala u zid i ostala takotrenutak da razmisli.

Iznenada joj je privukao pažnju ručni rad koji je tamo visio, a koji jenjezina majka izvezla za nju dok je još bila djevojčica. Visio je unjezinoj sobi, iznad njezinog kreveta u Lexingtonu i s još nekim sitnicamadonijela ga je sa sobom iz Lexingtona u New York.

Ako ti je dan ispunjen molitvama postoji manja mogućnost da seraspadne, izvezla je njezina majka u kraljevsko plavoj vuni naspram bežpozadine i rad je obrubila sićušnim cvjetićima jarkih osnovnih boja.

Madelana se nasmiješila u sebi, prisjetivši se Fioninog ljupkog lica.Mislim da bi se ponosila mnome i onim što sam postigla u životu. Znamda ne bi odobrila moju vezu s Jackom. Mislim da je i ja više neodobravam. Ne odgovara mi. Ne više. Pozvat ću ga ujutro i pozvati naručak, a onda ću mu u lice reći da je gotovo, doda ona u sebi, neprestano

122

ponavljajući nedavno donijetu odluku. To je jedino još mogla učiniti.Nije mu to mogla priopćiti preko telefona.

Spustila je pero i počela pregledavati po dosjeima, tražeći onaj ukojem su se nalazile njezine bilješke i materijal za modnu izložbu.

Svi ovi dosjei odnosili su se na predstojeću proslavu šezdeseteobljetnice osnivanja prve robne kuće Harte. Paulina ideja bila jejednostavna, ali pametna u svojoj jednostavnosti: šezdeset godinastilskog trgovanja, od ere džeza do svemirske ere.

Paula ju je zadužila da napravi program proslave u robnoj kući uNew Yorku i bila je odgovorna za cjelokupno planiranje različitihdogađaja i priredbi, tako da su teleksi već mjesecima razmjenjivanipreko Atlantika. Paula je prihvaćala ili odbacivala ideje, roba jenaručivana, započete su kampanje, oglasi završeni, brošure i pozivniceodštampane. Ovi dosjei bili su beskrajni sati predanog rada irazmišljanja i ona je još noćas morala upotpuniti nekoliko posljednjihbilješki o svakom događaju i kampanji.

Maddyn vlastiti osobiti projekat uključivao je Mjesec mirisa; stilskiumjetnički show u galeriji robne kuće, zasjenjujuće dekorativnepredmete iz razdoblja Art Deco; izložbu pravog nakita i bižuterije odrazdoblja Art Deco do današnjih dana, koja će predstaviti neke odnajvećih dizajnera nakita na svijetu. Verduru, Jeanne Toussainta odCartiera i Rcnćea Puissanta od Van Cleefa i Arpelsa i njihov rad izprošlih desetljeća; zatim će biti predstavljen i rad dvojice suvremenikaAlaina Boucherona i Davida Webba. S druge strane, odlučila jepredstaviti jedinstvenu bižuteriju i čuveni lažni nakit koji je dizajniraoKenneth Jay Lane, zajedno s kolekcijom lažnog dragog kamenja iztridesetih godina ovog stoljeća.

Konačno se zaustavila na dosjeu za modu. U njemu su bilaobavještenja i pojedinosti o modnoj izložbi koju je Paula planirala zalondonsku robnu kuću slijedećeg proljeća. Maddy ju je uvjerila da gadonese u New York u kasno ljeto 1982. Pošto se složila, Paula jepredložila da Maddy pokuša proširiti izložbu posuđenim haljinama odAmerikanki koje su u jednom trenutku bile na listama najbolje odjevenih

123

žena ili koje su imale odore od vrhunskih kreatora, živih ili mrtvih.Napravila je to s puno uspjeha.

Jezgro couture izložbe bile su haljine koje su nekada pripadale EmmiHarte i koje je Emma održavala u dobrom stanju godinama prije no što jeumrla. Paula je zatim nastavila brinuti o njima poslije izložbe Fantazijamode u londonskoj robnoj kući prije nekih deset ili jedanaest godina.

Emmine haljine datirale su još iz dalekih dvadesetih godina i međunjima je bio i jedan Paquinov večernji kaput od smeđeg samta ukrašenvelikim ovratnikom od lisice, jedna kratka večernja haljina s velikimizrezom na leđima koju je 1926. kreirao Poiret i plavo-zeleni večernjiogrtač s perlama od Vionneta. Sve ove stvari bile su u izuzetno dobromstanju, izgledale su predivno na fotografiji koju je poslao londonski odjelza marketing. Madelani je bilo teško smjestiti ih u bilo koje razdoblje.

Pretražujući po ostalim crtežima i fotografijama, razgledala jeEmmine Chanel kostime iz dvadesetih, veliku zbirku njezinih šešira odfrancuskih i engleskih kreatora, razni pribor od Lanvina, Balmaina iBalenciaga, dvije Fortunyjeve plisirane svilene večernje haljine, pidžameod Moyneuxa i kaput posebnog kroja od Pauline Trigere, nastaopedesetih godina ali koji je i dandanas bio vrlo šik. Bilo je tu i drugihmodernih dijelova odjeće od Diora, Givenehyja, Yvesa Saint Laurenta,Billa Blassa i Hardyja Amiesa.

Maddy je počela pravili bilješke, praviti točan redoslijed premakojem je željela da se crteži i fotografije pojave u katalogu. Već jeotpočela rad na tome s ljudima iz umjetničkog odjela i oni su jepožurivali da im dostavi ilustracije.

Jedna od Maddynih najomiljenijih bila je šarmantna večernja haljinaod Mainbochera, koju je prema Paulinom pričanju, njezin djed PaulMcGill kupio Emmi u New Yorku 1935. Bila je ukrašena buketićimasvilenog cvijeća prišivenim za ramena poput epoleta i nosila se sodgovarajućim mufom napravljenim od istih buketića svilenog cvijeća.

Izdvojivši fotografiju na kojoj je Emma nosila tu haljinu, Madelana juje trenutak proučavala. Bože, kako je samo bila lijepa, promrmlja onasebi u bradu i odluči da tu fotografiju stavi na prvu stranu.

124

Pošto je završila s dosjeom za modnu izložbu, pozabavila seobavještenjima vezanim za Mjesec mirisa, a zatim se prihvatila izložbeArt Deco, ostavivši za kraj konačne pojedinosti oko izložbe nakita.Nastavila je neumorno raditi još sat i po, provjeravajući sve od redakako se ne bi potkrala ni najmanja greška dok ona bude u Australiji.

U dva sata ujutro stajala je u svojoj maloj kuhinji i čekala da zavrivoda za instant kavu. I dok ju je nosila u dnevnu sobu trenutak kasnije,prikupljala je snagu za bar još sat rada.

E, pa lijepo, pomisli Maddy smještajući se za radni stol, ako jeEmma Harte mogla raditi danonoćno, onda to mogu i ja. Konačno, ona jeveć godinama moja inspiracija i moj idol i želim se ugledati na nju usvakom pogledu.

125

12.

- Kako si uspjela sve završiti? - upita Paula, pogledavši materijalekoje je upravo pročitala, a zatim opet vrativši pogled na Madelanu.

- Radila sam do pola četiri ujutro.- Oh Maddy, nisi morala. Mogle smo zajedno to završiti u avionu i

poslati konačna uputstva teleksom iz Australije. - Dok je to govorila,Paula nije mogla priznati samoj sebi da joj je laknulo što neće morati toradili u avionu.

- Ali ovako je bolje, zar ne, Paula? - upita Madelana. - Bit ćemorasterećene i moći ćemo više pažnje posvetiti buticima i problemima unjima.

- I to je točno - složi se Paula. - I moram priznati da je sve što sisvojim zalaganjem postigla, hvale vrijedno. - Pauline ljubičaste oči seosuziše i ona pažljivo počne proučavati drugu ženu, a onda se počnesmijati. - A još više iznenađuje činjenica da probdjevena noć na tvomlicu nije ostavila nikakvog traga.

- Doista? - upita Madelana smijući se zajedno sa svojom šeficom,koju ne samo da je poštovala i kojoj se divila, već ju je i iskreno voljela.- Hvala ti na lijepim riječima.

Paula počne lupkati noktima po dosjeima. - Sviđa mi se način na kojisi uspjela povezivati toliko različitih proizvoda i robe. Time si samo jošojačala moju prvobitnu zamisao. Moram priznati da sam se pitala, kadasam istupila s idejom da proslavu u povodu šezdesete obljetnicenazovemo Od ere džeza do svemirske ere, nije li to malo preobimno dabi bilo efektno. Ali ti si mi pomogla da dokažemo kako nije i morampriznati da si otišla korak dalje od marketinga u Londonu. To me jenajviše uzbudilo dok sam protekli sat čitala tvoje bilješke.

126

Paula je oduvijek čvrsto vjerovala da onome tko to zaslužuje uvijektreba ukazati povjerenje, tako da je i sada dodala: - Čestitam. Nekestvari koje si smislila su veličanstvene i oduševljena sam tvojim trudom.

Madelana je bila prezadovoljna i sretno se osmjehivala. - Hvala,Paula, ali ne smijemo zaboraviti da je tvoja zamisao bila vrlo originalna ivrlo izazovna. Sve je već bilo sortirano, trebalo je podatke samo izvućiiz priručnika i istraživačkih dosjea.

- A da ne spominjemo tvoju pametnu glavicu! - uzvikne Paula.Podigla je dosje s oznakom PROMOCIJA MIRISA, otvorila ga i izvadilaprvi list papira.

Kada je opet bacila pogled na njega, ona primijeti: - Neke stvari sudoista nevjerojatne. Na primjer, uopće nisam znala da je Chanel u stvarismatrala da je broj pet njezin sretan broj i da je zbog toga svoj prviparfem nazvala Chanel No.5. Niti sam imala pojma da je Jean Patoustvorio Joy 1931. godine, a da je Jeanne Lanvin predstavila svijetuArprčge 1927. Ta tri parfema su među najboljima na svijetu i dandanassu još nevjerojatno popularni, a u stvari su pedeset godina stari.

- Kvaliteta uvijek traje, je li tako - primijeti Madelana. - Smatralasam da bi te sitnice mogle biti zanimljive. Možda ih možemo iskoristitinegdje u promocijskom materijalu ili u reklamama.

- Svakako. To je odlična ideja. A mogla bi reći i onima uumjetničkom odjelu da naprave oglasne kartice s nekim od tih podataka,za prodajne pultove u parfumeriji.

- U redu. Kada već govorimo o oglasima, imaš li malo vremena,molim te? Voljela bih ti pokazati nešto što sam napravila i za što senadam da bi se moglo koristiti ovdje u robnoj kući. Ako se složiš.

- Hajde da pogledamo. - Paula skoči i krene za Madelanom ususjedni ured.

U jednom kutu, blizu prozora koji je gledao na Petu aveniju, bio ještafelaj. Madelana dohvati jednu veliku oglasnu ploču i stavi je naštafelaj. Zatim reče: - Voljela bih da ovo ispišemo na svilenimtransparentima koje bismo postavili po cijeloj robnoj kući, pa bi mi bilodrago da mi odmah kažeš da li se slažeš ili ne. Transparente bi trebalo

127

naručiti danas, ili najkasnije u ponedjeljak, ako želimo da budu gotovi započetak proslave u prosincu.

- Jasno mi je. Hajde da vidimo što to imaš.Madelana skine zaštitni papir s kartona i skloni se u stranu. Paula je

ostala zuriti u upadljiva slova kojima je bilo ispisano: OD ERE DŽEZADO SVEMIRSKE ERE: 1921-1981.

Ispod divovskih slova slogana bio je sitniji podnaslov: Šezdesetgodina stila i elegancije u robnim kućama Harte.

Paula ga je nastavila proučavati.To je bio njezin slogan, riječi koje je zapisala prije više od godinu

dana, kada je tek počela planirati proslavu godišnjice i ostale popratnedogađaje. Jedina stvar koja je ovaj transparent izdvajala od onih koje jezamislio odjel marketinga u Londonu bio je portret Emme Harte koji se uobrisima nazirao iza slova.

Paula ništa ne reče. Zamislila se.Dok ju je pažljivo promatrala, puna strepnje, čekajući na njezinu

reakciju, Madelana je zadržavala dah. Pošto je Paula i dalje šutjela, onazabrinuto primijeti: - Ne sviđa ti se, je li tako?

- Da budem iskrena, nisam sigurna - promrmlja Paula, a zatimzastane. Počela se kretati po uredu promatrajući ploču iz raznih kutova. -Da... da... mislim da mi se sviđa - konačno reče, sada već sigurnijimglasom. - Ali ne bih baš na svaki transparent u robnoj kući stavila bakinlik. Mislim da bi to bilo neukusno i pretjerano, stvarno. Nemam namjeruprijeći gornju granicu dobrog ukusa. Ali što više ovo gledam, sve mi seviše čini da bismo gamogli iskoristiti, na pojedinim mjestima... u nekimod velikih predvorja u londonskoj i pariškoj robnoj kući i ovdje naprvom katu. Također i u robnoj kući u Leedsu! Tamo obavezno, mislim,jer odande je sve i krenulo.

- Jesi li sigurna? Čini mi se da se još kolebaš.- Ne, sigurna sam. Možeš naručiti transparente, a mogla bi nabaviti

dovoljno i za ostale robne kuće. Također bismo ih mogli napraviti u NewYorku. A zatim pošaljemo avionom u London i Pariz kada budu gotovi.

- Dobra ideja. Drago mi je što ti se sviđa ono što smo ovdje

128

napravili. Svi će biti oduševljeni što si zadovoljna i što možemo nastavitirad na planiranome.

Paula se lagano osmjehne. - E pa, valjda je to sve, što se tičepopratnih događaja. Hajdemo natrag u moj ured na trenutak, Madelana,htjela bih o nečemu porazgovarati s tobom.

- U redu - odgovori Maddy žureći za njom, pitajući se o čemu jeriječ. Posve iznenada, Paulin glas je zazvučao nekako nestrpljivo, što jebilo neobično, te zato i zbunjujuće.

Paula obiđe svoj radni stol i sjedne.Madelana se smjesti na stolicu naspram nje i to na sam rub, te se

zagleda preko stola u svoju šeficu, pitajući se nije li neka nevolja napomolu.

Paula se zavali u stolici, spoji prste pred sobom i jedan trenutakostane zagledana u njihove vrhove. Zatim počne: - Želim ti neštopovjeriti, Madelana, ali moram podvući da je to strogo povjerljivo.Nisam to još spomenula ni Shanu ni Emily, jer mi se nije ukazala pravaprilika. Međutim, pošto si mi najbliža suradnica, smatrala sam da bitrebala među prvima saznati.

- Budi sigurna da će sve ostati među nama, Paula. Nikada ni s kimne razgovaram o tvojim poslovima. To nije moj stil.

- Znam ja to, Madelana.Paula se uozbilji. A zatim oprezno počne: - Tijekom proteklih

nekoliko dana nekoliko puta me je zvao neki Harvey Rawson, štosigurno znaš, pošto si nekoliko puta sama prebacila vezu.

Madelana kimnu.- On je advokat jedne firme u Wall Streetu i prijatelj Michaela

Kallinskog. Obavlja za mene jedan posao. Privatno.- Nemaš nikakvih pravnih problema, zar ne?- Ne, ne, Maddy. Već dugo želim krenuti u ekspanziju ovdje u

Sjedinjenim Državama... Željela sam otvoriti robne kuće Harte svuda pozemlji, pa sam počela tražiti već neki postojeći lanac koji bih moglakupiti, sa spomenutim ciljem na umu. Michael je znao za to, te je prijeodređenog vremena pustio glas, ne spominjući moje ime, dakako.

129

Prošlog tjedna je od Harveya Rawsona čuo za jedan mali lanac u manjimgradovima. Prije no što sam krenula u New York, razgovarala sam sMichaelom i rekla mu da može obavijestiti Harveya da sam ja ta koja jezainteresirana za lanac i da stupi izravno sa mnom u vezu.

- Znači Harvey Rawson će u stvari biti tvoj predstavnik u tojkupovini - izjavi Madelana, ispravivši se na stolici i prikovavši svojpogled za šeficu.

- Još nije došlo do kupovine. Ali da, on je moj predstavnik, on će seobratiti vlasnicima, ne spominjući da sam ja ta zainteresirana stranka.

- Da, shvaćam. Kada bi procurilo da je riječ o tebi cijena bi postalaastronomska. Mislim da ti je taj potez odličan, Paula, vizionarski. -Madelanino uzbuđenje vidjelo se na njezinom licu i ona se sva ustreptalanagnula naprijed. - Kako se zove taj lanac? Gdje su robne kuće?

- Lanac se zove Peale i Doone, sastoji se sve u svemu od sedamrobnih kuća, u Illionisu i Ohiu - objasni Paula. - To baš nije tip lanca zakakvim sam u početku tragala - više bih voljela da su moje robne kuće uvelikim gradovima. Ali Peale i Doone bi mogao biti početak.

- Je li to društvena kompanija?- Ne, privatna. Slijedećeg tjedna Harvey će utvrditi da li su vlasnici

akcija zainteresirani za prodaju i onda krećemo. On će biti u vezi samnom i Michaelom, obojica znaju plan našeg puta po Australiji, bar onajdio koji je isplaniran - završi ona zavalivši se u stolici.

Madelana je shvatila da je za Paulu razgovor završen, te je ustala irekla: - Hvala ti što si mi povjerila svoje planove, Paula. Polaskana sami radujem se što ću s tobom raditi na programu proširenja.

- Odlično. Nadala sam se da će ti biti drago. Želim da tijesnosurađujemo u ovome, Maddy. - Paula također kimne. Podigavši gomiludosjea sa stola ona ih pruži Madelani.

Dvije žene zajedno pređoše preko sobe, zastaše kod vrata koja suvodila u Madelanin ured i okrenuše se jedna prema drugoj.

Paula primijeti: - Pošto si, kako se čini sve obavila, ne moraš sevraćati poslije ručka, ako ne želiš. Danas mi više nećeš biti potrebna, asigurna sam da imaš još mnogo toga napraviti do sutra ujutro.

130

- Oh, hvala ti, baš lijepo od tebe, Paula, ali sigurno ću se vratiti,trebam podići nekoliko trenirki kod Active Sportsweara. Nisi li rekla dase jedino u njima može putovati? Mislim u Australiju.

Paula se nasmija. - Tako je, bojim se da to nije nimalo elegantno, alije zato praktično. Ne zaboravi ponijeti Reebokse ili tenisice. Od LosAngelesa do Sydneya ima trinaest do četrnaest sati leta, ovisi ovjetrovima, tako da ti se svaki dio tijela umori. I ne samo to, zaključilasam da mnogo udobnije spavam kada na sebi imam trenirku.

- Pobrinut ću se da se opskrbim kako treba, poslije ručka s Jackom...- Madelana iznenada ušuti, izraz lica joj se istog trena promijeni ipostane nekako napet.

Pauli to nije promaklo. Namrštila se i nježno je zabrinutim glasomupitala: - Nešto nije u redu?

Maddy odmahne glavom. - Ma ne - počne ona, ali opet naglo zašuti.Između Paule i nje postojala je određena bliskost, uvijek su bileotvorene i iskrene jedna prema drugoj. - Nisam trebala to reći, jer nijetočno. Stvari ne stoje baš najbolje između mene i Jacka i namjeravamprekinuti s njim. Želim završiti s tim prije puta. Zato idem s njim naručak.

- Žao mi je - promrmlja Paula, poslavši joj osmijeh pun suosjećanja inehajno joj dodirnuvši ruku. - Mislila sam da je među vama sve unajboljem redu. Barem sam takav dojam stekla kada smo posljednji putrazgovarale o njemu za vrijeme tvog boravka u Londonu.

- Tada je i bilo i on je u mnogo pogleda divan momak. Ali međunama dolazi do toliko sukoba. Mislim da ovih dana ne želi priznati nimene ni moju karijeru. - Madelana zatrese glavom. - Ta veza nemabudućnosti, koliko ja mogu vidjeti.

Paula je šutjela, prisjetivši se Emminih riječi koje joj je poslala uvrijeme kada je bila u sličnoj situaciji u kojoj je Madelana bila sada.Tiho je rekla: - Prije mnogo godina, kada sam imala mnogo teškoća usvom prvom braku, baka mi je dala savjet koji nikada neću zaboraviti.Rekla je: - Ako nešto ne ide, nemoj se plašiti učiniti kraj dok si jošdovoljno mlada da kreneš iz početka, da pronađeš sreću s nekim drugim.

131

- Baka je bila vrlo mudra. Preostaje mi samo da sada te njezine riječiprenesem tebi, Maddy i da dodam, da moraš vjerovati svojiminstinktima. Koliko te poznajem, još te nikada nisu iznevjerili.

Paula je zastala, na brzinu je prodorno pogledala, a zatim nastavila: -Osobno smatram da ćeš učiniti pravu stvar. Ono što je najbolje za tebe.

- Znam da sam u pravu. Hvala ti što brineš, Paula. Danas ćuprekinuti s Jackom, jednom zauvijek. A onda ću se posvetiti svojojkarijeri.

132

13.

Uzdizala se naspram ažurno plavog neba poput nekog velikogmonolita, ta velika, ukočena građevina od crnog stakla i čelika. Bila jesimbol bogatstva i privilegije, prestiža i moći, i svjetlucavi spomenikosnivačima jednog gargantuovskog poslovnog carstva.

Zvala se Kula McGill i dominirala je nebom Sydneya.Čovjek koji je zamislio ovo izuzetno i prelijepo zdanje, a zatim ga i

izgradio, zauzimao je kulu na način kako su to činili magnati iz davnoprošlog vremena, držeći sve konce u rukama, nadgledajući i upravljajućisvime što je imao s modernog zapovjedničkog mjesta uređenog s punostila i obavljao je to s oštroumnošću, mudrošću i pravednošću koje suuveliko nadmašivale njegove godine.

Crna staklena kula bila je samo njegovo vlastelinstvo.Radio je tamo od ranog jutra do kasne noći i tijekom radnog tjedna

često je tu i živio. Njegov stan bio je odmah iznad direktorskih ureda, azajedno su zauzimali dva posljednja kata zgrade.

Kasno ovog ponedjeljka poslijepodne, taj je čovjek stajao leđimaokrenut prema ogromnom staklu koje je stvorio zid-prozor na jednomkraju njegovog privatnog ureda i kroz koje se pružao panoramski pogledna sidnejsku luku i grad. S glavom malo nagnutom na jednu stranu, očijusuženih i usredotočenih, pažljivo je slušao svog posjetioca, jednogmladog američkog biznismena.

Oduvijek je bio najzgodniji od svih unuka Emme Harte, a u svojojtrideset petoj godini, Philip McGill Amory bio je na vrhuncu i u punojsnazi. Imao je magnetizam, a u međunarodnim poslovnim krugovima i zatisak bio je tajna, za većinu ljudi bio je prava enigma. I on je, kao injegova majka i sestra, dosta toga naslijedio od Paula McGilla. Kosa mu

133

je bila isto onako sjajno crna, a oči plave gotovo ljubičaste i imao jevitalnost, muževnost i visinu zbog kojih je njegov djed nekada bioneodoljiv.

Danas je na sebi imao odijelo od lakog gabardena boje kamena,moderno sašiveno i bio je dotjeran od glave do pete, od ovratnikatamnoplave košulje do vrha zagasitosmeđih cipela koje su se sjale poputizglačanog stakla.

- Eto - govorio je njegov posjetilac - to je moja priča. Prije no štouložim nekoliko milijuna dolara... U.S. dolara, dakako... mislio sam daće biti bolje da dođem ovamo i čujem što mi vi savjetujete. Shane mi jerekao, prije polaska iz Londona, da bi trebao, ako osjetim potrebu, doćiovamo i porazgovarati s vama, jer znate o vađenju opala više od bilo kogdrugog.

Philip se prigušeno zahihota.- Pa nije baš tako, gospodine Carlsone. Bojim se da moj šurjak voli

pretjerivati, ali dosta sam dobro upućen u to, to je točno. Već godinamavadimo opal... osim ostalog. Jednu od naših podružnica, McGilloverudnike, osnovao je moj pradjed 1906, nekoliko godina nakon što jeotkriveno čuveno polje crnog opala kod Lightning Ridga; a ono jepronađeno 1903. Ali vratimo se na vašu situaciju. Iz onoga što ste mirekli do sada, smatram da niste krenuli dobrim putem. Da sam na vašemmjestu, postupao bih opreznije, dvaput bih razmislio prije no što bihuložio novac u taj sindikat o kojem ste mi govorili.

Steve Carlson se ispravi na stolici i upitno se zagleda u Philipa. - Nemislite valjda da se radi o nekom ološu? - upita on, nervozno zapištavši,a u očima mu se pojavi iznenadan strah.

Philip odmahne glavom. - Ne, ne, nipošto - izjavi on odlučno,naglašavajući riječi. - Ali čuli smo za Jarvisa Lannera, premda je priličnopošten, koliko nam je barem poznato, teško da je on pravi čovjek za vas.

- On se tako ne predstavlja.- Možda ne. Ali on je pommy jackeroo, pobogu! Carlson je bio

zbunjen. - Pommy jackeroo. Što je to?Philip pokuša prigušiti smijeh, ali neuspješno. - Ispričajte me, ne bih

134

vas trebao zbuniti australijskim slengom. Tako zovemo tek prispjeleengleske doseljenike.

- Oh, razumijem. - Carlson kimne, a zatim nastavi: - Prije nekolikodana mi se u jednom trenutku učinilo da Jarvis Lanner ipak ne znaonoliko koliko tvrdi i zato sam valjda odmah dotrčao kod vas.

Philip ništa ne odgovori. Uputio se prema svom stolu, stao iza njega itrenutak promatrao tog mladića, žaleći ga. Ako je ikada vidio jackerooaonda je to bio ovaj. Želeći mu pomoći, ali i završiti ovaj sastanak, onreče: - Mislim da će biti najbolje, gospodine Carlson, da vas povezem snekoliko cijenjenih stručnjaka za rudarstvo i nekolicinom vodećihgeologa. Oni će već znati da vas upute u pravom smjeru. Da li želite dato napravim?

- Oh, da, svakako i doista sam vam zahvalan što ste me primili. Alisamo da zadovoljim znatiželju, recite mi kakvo je vaše mišljenje oQueenslandu, što se tiče opala? Zar ne smatrate da nudi onoliko kolikosu me naveli da pomislim?

- Ne bih rekao, ne.Philip sjedne, privuče podmetač i dohvati svoje zlatno nalivpero. -

Mnogi prospektori i rudari će vam reći da Queensland ima još mnogotoga ponuditi i pretpostavljam da je to točno, u izvjesnom smislu. Alisumnjam da ćete tamo naći mnogo dragocjenog opala. Ti su vrlo rijetki.Na poljima Queenslanda ima mnogo običnog opala. Jarvis Lanner vasnije lagao kada vam je to rekao. Ali podvlačim, radi se o običnom opalu.A vi ste mi skrenuli pažnju da vas zanima vađenje kvalitetnog kamenja.

- Da. - Carlson ustane s ležaljke i izbjegavajući ostale dijelovenamještaja stiže do radnog stola, te se smjesti na stolicu nasuprotPhilipove. - Što mislite, gdje bi trebao početi s kopanjem, gospodineArmory?

- Postoji mnogo mjesta - odvrati Philip nehajno slegnuvši ramenima,ne želeći se upecati, ili da poslije bude odgovoran što je mladomCarlsonu dao pogrešan savjet. Ali nije želio ni da ispadne nepristojan paje dodao: - Naša kompanija i dalje vadi opale u Lightning Ridgeu uNovom Južnom Walesu i u Coober Pedyju. To je, u stvari, najveće

135

australijsko nalazište opala iz kojega dobivamo naš izvanredan svijetliopal. Zatim tu je i Mintabie, u Južnoj Australiji. Tragači tamo imajuvelikog uspjeha od negdje 1976.

- Znači to je novo polje.- Ne, otkriveno je 1931. ali nedostatak vode, vrlo teški uvjeti i doista

loša oprema sprečavali su vađenje opala iz zemlje, tako da je pravovađenje opala tamo bilo prekinuto za dugi niz godina. Današnje modernopostrojenje je to bitno promijenilo. Bez obzira na sve, dat ću vam imena ibrojeve telefona stručnjaka koje sam spomenuo. Idite i porazgovarajte snjima. Uvjeren sam da će vam dati potrebna obavještenja. Također ćevam znati reći da li da ulažete ili ne u sindikat koji vam je Lannerpreporučio.

- Znači mislite da je ta grupa sto posto pouzdana?- Nijednom nisam rekao da tom sindikatu nešto nedostaje, već samo

da bi trebali dva puta promisliti prije no što uložite u njih novac - brzoga podsjeti Philip. - Također sam istakao da vas Lanner nije baš najboljeposavjetovao. - Philip se lagano osmjehne i ne pruživši Carlsonu prilikuda bilo što kaže, promrmlja: - Oprostite - podigne zlatno pero drugi put ipočne brzo pisati svojim urednim rukopisom.

- Svakako, samo izvolite - odgovori Steve Carlson, sa zadrškom izavali se u stolici, pažljivo ga ispitujući. Ovaj čovjek je na njega ostavioneobično snažan dojam, jer ga je odmah pristao primiti, ne pravivši okotoga veliku gužvu. Svakako, imao je najbolje moguće preporuke. Sdruge, pak, strane, do poslovnih magnata Amoryjevog kalibra i moći biloje teško stići, pa čak i kada bi vam vrata otvorili članovi obitelji. Običnosu bili previše zauzeti, do guše u visokim financijama i bankovnimizvještajima, da bi se gnjavili sa strancima koji od njih očekuju savjet.Uvijek su imali pomoćnike koji bi ih zamijenili. Ali to s ovim kaubojemnije bio slučaj, po svemu sudeći bio je vrlo pristojan mladić, nepokvareni nije se pravio važan. Kada ga je prvi put vidio prije jedan sat,zanijemio je. Philip McGill Amory je tako dobro izgledao da bi trebaobiti ispred kamera u Hollywoodu, blagi Bože, a ne iza radnog stola. Tozgodno lice, te hipnotičke plave oči, sjajni zubi i vrlo taman ten trebalo

136

je vidjeti da bi čovjek mogao u tako nešto povjerovati. A što reći zafantastično odijelo koje je imao na sebi i košulju od voilca pravljenu ponarudžbi, a da i ne govorimo o safirnim dugmadima za rukave? Taj jemladić bio nešto više od života, više je bio nalik na super zvijezdu negona biznismena. Međutim, nije očekivao da Amory ima brkove. Zaključioje da mu pristaju, da tom financijskom magnatu daju izgled kockara snekog riječnog broda... ne, gusara.

Steve Carlson priguši smijeh koji mu je nadimao pluća, razmišljajućio tome kako je ovih dana uokolo, nema sumnje, bilo mnogo gusara - i dasu svi oni sjekli vode Velikih Poslova. Međutim, Amoryja nije pratilareputacija grabljivca, jednog od onih modernih korporacijskih pljačkašakoji se samo obruše na kakvu kompaniju i preotmu je. Amory nijemorao nikoga pljačkati, zar ne?

Zašto bi kada je imao konglomerat veličine McGill Korporacije skojim se mogao igrati i koji mu je oduzimao dovoljno vremena. Vrijedioje milijune, ne, milijarde.

Carlson se pomakne na stolici i pošalje Philipu pogled punnagađanja. Kladim se da ovaj kauboj ima pakleni privatni život, za njegaje stalno bal, mislio je mladi Amerikanac s malo zavisti protkanedivljenjem. S tim svojim stasom i izgledom, svom tom moći koju ima,novcem, žene se sigurno samo lijepe na njega. Oh, što bih dao da sebarem na jednu noć nađem u tim ručno izrađenim talijanskim cipelama.

Philip pritisne dugme na interkomu. - Maggie?- Izvolite?- Gospodin Carlson se sprema da krene. Dao sam mu popis imena.

Molim vas dodajte odgovarajuće brojeve telefona.- U redu.Philip obiđe oko stola.Carlson poskoči, uzme list papira koji mu je ponuđen i krene s njim

prema vratima.Philip čvrsto stegne mladićevu ruku. - Mnogo sreće, gospodine

Carlsone. Uvjeren sam da ćete uspjeti.- Hvala vam, gospodine Amory. Zahvaljujem vam na vremenu koje

137

ste utrošili na mene i savjetu koji ste mi dali.- Bilo mi je zadovoljstvo - odvrati Philip i da znak sekretarici koja je

čekala stojeći pokraj stola. - Pobrinite se za gospodina Carlsona, molimvas, Maggie - doda on prije no što se vratio u svoje svetilište i za sobomodrješito zatvorio vrata.

Philip je konačno ostao sam i zbog toga mu je bilo drago; sporimkorakom je otišao do zida od stakla i zagledao se prema luci. Bio jepočetak proljeća i vrijeme je preko cijelog dana bilo predivno. Velikibroj jahti je isplovio i utrkivao se s vjetrom, dok su se njihovaraznobojna dodatna jedra nadimala, a glavna se širila preko bokova,hvatajući svaki dašak vjetra koji ih je pratio.

Kako je to samo bio lijep prizor... u daljini se protezao veličanstveniHarbour Bridge, bijele trkaće jahte i njihova dodatna raznobojna jedra,svjetlucavo, suncem obasjano more, a malo sa strane, Opera sa svojimjedinstvenim krovom od zakrivljenih bijelih polulopti koje su gledane izovog kuta bile nalik na divovska jedra galije na obzorju mora iprašnjavo-plavog neba.

Philipove oči počeše se osmjehivati. Volio je ovaj grad još oddjetinjstva i za njega nije bilo ljepšeg prizora na svijetu od sidnejskeluke. Uvijek bi pri pogledu na nju osjetio zadovoljstvo, a osobito kada bije promatrao odavde.

Dok se okretao od prozora, zabilježio je u glavi da treba provjeritidodatno jedro na njegovoj vlastitoj jahti za regatu. Taj veliki padobranbio je napravljen od paučinasto tankog najlona, tako da se na njegamorala obraćati posebna pažnja, kao uostalom i na druga jedra. Zatim jeiskrivio usta u osmijeh. Trka jahti je ovih dana bila skup hobi. Sva jedra,od onih dodatnih za povoljno vrijeme, do teških kevlara za plovidbu pooluji, koštala su nešto manje od milijun australijskih dolara.

Začu se kucanje na vratima. Ona se otvoriše i kroz njih se promolinasmiješeno lice njegovog osobnog pomoćnika, Barryja Gravesa.

- Slobodno?- Svakako - odgovori Philip, krenuvši prema stolu.- Je li utjerao klokane u glavnu staju? - upita Barry rječito izvivši

138

obrvu.Dvojica muškaraca izmijeniše poglede pune razumijevanja, a onda

obojica prasnuše u smijeh.- Ne - reče Philip - nije lud. Carlson je samo mlad i neiskusan.

Pretpostavljam da je u njega ušao crv pustolovine. Očigledno je negdječuo da Australija opskrbljuje svjetsko tržište opala s devedeset petposto, odlučio je doći ovamo, iskušati sreću i uložiti svoje nasljeđe uvađenje opala.

- Još jedan jackeroo - uzdahne Barry. - Jadnik. Ali što se tu može,pretpostavljam da se svakog trenutka rađa po jedan takav. Šta je onShanu?

- U stvari ništa. Carlsonov zet je jedan od Shanovih glavnih direktorau O’Neill International u New Yorku i Shane je samo pokušao momkuučiniti uslugu. Mali ga je posjetio u Londonu i Shane mu je rekao da se,prije no što išta poduzme, posavjetuje sa mnom.

- Dobro da je to i učinio. - Barry se vrtio oko stola, da bi na krajužurno rekao: - Došao sam samo da ti poželim laku noć, Philipe. Ako tiviše nisam potreban, volio bih dići sidro. Večeras je sastanak komiteta uteniskom klubu.

- Slobodan si, Barry.- Hvala. Oh, da, još nešto - želiš li da pošaljem auto po Paulu na

aerodrom sutra ujutro?- Ne, hvala, nije potrebno. Majka vodi računa o tome.- Dobro. Barry krene prema vratima. Dok je izlazio zastane i okrene

se prema Philipu. - Nemoj večeras dugo.- Neću. Odvest ću se do Rose Bayja uskoro, na večeru s majkom.- Pozdravi Daisy u moje ime.- Hoću.- Vidimo se sutra, Philipe.Philip kimne i usmjeri pažnju na papire na radnom stolu i počne

raditi. Nešto prije šest sati pozvao je Maggy preko interkoma i rekao jojda ode kući.

- Hvala, Philipe.

139

- Maggy, molim vas pozovite još garažu i recite Kenu da me čeka usedam.

- Hoću. Laku noć.- Laku noć, Maggy. - Isključio je interkom i nastavio marljivo raditi s

puno pažnje upravo onako kako ga je učila baka prije toliko, godina.Od trenutka kada je ugledao svjetlost dana, lipnja 1946. i majka i

otac, kao i svi iz obitelji, znali su da će Philip McGill Amory bitiodgojen tako da jednog dana preuzme upravu nad Korporacijom McGillu Australiji.

Prije no što se ubio 1939. pošto je ostao djelomično paraliziranposlije gotovo fatalne automobilske nesreće, Paul McGill je napisaonovu oporuku. U njoj je zavještao sve što je imao Emmi Harte, s kojomje šesnaest godina nevjenčano živio.

Svoje ogromno bogatstvo, osobna imanja i ostalo što je imao uAustraliji, Engleskoj i Americi ostavio je Emmi, da s njima čini što joj jevolja. Ali poslovnim carstvom u Australiji i velikim brojem akcija uSitex Oilu u Americi, kompaniji koju je osnovao u Texasu, Emma jetrebala upravljati u ime Daisy, njihovog jedinog zajedničkog djeteta injezinih eventualnih budućih potomaka.

Od 1939. do 1969. Emma je osobno vodila Korporaciju McGill,kako iz Sydneya, tako i iz Londona. Uspjela je uspješno poslovati uzpomoć povjerljivih namještenika, od kojih su neki radili za PaulaMcGilla do njegove smrti. Ti ljudi, direktori različitih kompanija usklopu konglomerata, izvršavali su njezina naređenja i bili su odgovorniza dnevni rad svojih odjela. A ona su bila različita, od onih koja su sebavila vađenjem opala i minerala do vađenja ugljena, razvitkom zemlje,trgovinom nekretninama, do odjela koje je vodilo računa o obiteljskojstanici za ovce u Coonambleu.

Mnogobrojna poduzeća obitelji McGill, koja su sada bila Philipovabriga, svoje početke duguju upravo toj stanici za ovce, jednoj odnajvećih u Novom Južnom Walesu. Kada ju je osnovao 1852. godine,Philipov čukundjed, Andrew McGill, škotski pomorski kapetan inaseljenik-slobodnjak na Antipodima, nazvao ju je Dunoon. Korporaciju

140

McGill kao takvu stvorio je njegov pradjed, Bruce McGill, a Paul,njegov djed, kasnije ju je proširio tako da je postala jedna od najvažnijihkompanija na svijetu.

Još kao sasvim malom dječaku Emma je počela Philipu pričati oAustraliji, opisujući mu čuda, ljepote i bogatstvo te neobične zemlje.Napunila mu je glavu pustolovnim pričama o njegovom djedi, kojega jeopisivala tako lijepo i živo i s takvom neprolaznom ljubavlju da sedjetetu činilo kako će on svakog trenutka pred njim oživjeti. Nemasumnje da je Philip ponekad imao osjećaj da je, u stvari, poznavao svogadjedu.

Kad je porastao, Emma mu je objasnila da će jednoga dana Paulovosnažno carstvo, zbog kojega je tako često putovala u Australiju, pripastinjemu i Pauli, ali da će on njime upravljati, onako kako je to ona činila uime njihove majke i njih samih.

Philipu je bilo šest godina kada ga je Emma prvi put povela uSydney zajedno s njegovim roditeljima, Daisy i Davidom Amoryjem injegovom sestrom; on se zaljubio u taj grad čim je spustio nogu naaustralijsko tlo. Ta ljubav nikada nije prestala.

Philip je išao u školu u Engleskoj, pohađao je Wellington, staru školuu koju je išao i njegov djeda, ali sa sedamnaest godina se pobunio, rekaoEmmi i roditeljima da želi napustiti školu i da nema namjeru ići nauniverzitet. Objasnio je, i to posve dosljedno, da je došlo vrijeme dapočne učiti kako se vode poslovi koje će naslijediti kada bude dovoljnostar.

Otac je na kraju popustio, filozofski slegnuvši ramenima, svjestan daovoga puta ne može pobijediti.

Emmin stav je bio otprilike isti. Povela je Philipa da radi s njom;prvoga dana je krila osmijeh, znajući da njezin unuk pojma nema što muse sprema. I tako je to počelo - Emmin nemilosrdni program obuke kojije zahtijevao da mu se čovjek cijeli posveti. Bila je stroga, uzbudljiva initko od njega nije u životu više tražio. Zahtijevala je savršenstvo usvemu, marljivost i koncentraciju, a njegov život je pripadao njoj doknije usvojio pravila njezinog poslovnog etosa.

141

Međutim, Emma je bila nadasve fer i Philip je na kraju shvatio da sebaka neumorno trudila da njemu, njegovoj sestri i njegovim rođacimaulije neke stvari u glavu, kako bi se osigurala da će oni biti u stanjuzadržati ono što im pripada kada se osamostale i kada nje više ne budeda ih vodi i štiti.

Tijekom godina obuke, Philip je često putovao u Australiju sEmmom i kada god je to bilo moguće tamo je provodio odmor, nepropuštajući da ode do Dunoona u Coonableu, u želji da nauči što više onjihovoj postaji za ovce. Ponekada bi i Emma pošla s njim i tada bi to zanjega bilo pravo uživanje, jer bi se ona sjećala prošlih dana, vremenakoje je tamo provela s Paulom, a njega su njezine priče uvijekopčinjavale.

Godine 1966. kada je napunio dvadesetu, Emma ga je poslala da senastani u Australiji.

Željela je da iz prve ruke nauči sve o poslovnom carstvu kojim ćeupravljati i o kojem će voditi računa kao glavni izvršni organ ipredsjednik upravnog odbora.

Po isteku treće godine, Philip je dokazao da je Emmina vjera u njegabila opravdana.

Ona nije bila nimalo iznenađena, pošto je znala da je naslijedionjezinu pronicljivost, njezinu jorkširsku oštroumnost i njezin instinkt zastvaranje novca, te da je imao sposobnost da svaku situaciju okrene usvoju korist, što je ona činila cijeli život. Emma je također bila svjesnada je nezavisno od toga što je bio pljunuta slika i prilika svoga djede,Philip naslijedio i Paulovu bistrinu i genije za financije.

Philip se ubrzo udomaćio u Sydneyu kako profesionalno tako i što sedruštvenog života tiče i stvorio je sebi lijep život u Australiji. Zemljanjegovih predaka, koja ga je oduševljavala i opčinjavala još kada ju jeposjećivao kao dijete, postala je njegov pravi dom. Nije imao ninajmanju želju da živi bilo gdje drugdje na svijetu.

Dvojica Emminih namještenika, Neal Clarke i Tom Patterson,pomagali su Philipu kada je stigao u Australiju i ubrzo su stekli njegovoveliko poštovanje i naklonost. Međutim, Philip se obično obraćao Emmi

142

za savjete i poduku kada u nešto nije bio siguran, ili kada bi se suočio snekom krizom. Poslije bakine smrti 1970. njezino mjesto zauzeo jenjegov otac, postavši njegov povjerenik i zastupnik kada god je Philipsmatrao da treba potražiti savjet od nekoga izvan njegove organizacije.Iznenadna smrt Davida Amoryja u lavini u Chamonixu januara 1971. nesamo da je Pfrilipu oduzela voljenog oca, već i mudrog savjetnika ivođu.

Kada se Philip vratio u ožujku iste godine u Sydney, potpunoopravljen od manjih povreda koje je zadobio na planini toga kobnogdana, bio je to mladić od dvadeset pet godina skrhan bolom. Nije samotugovao za svojim ocem, već je strahovao i brinuo zbog onoga što gačeka u budućnosti. Trebalo je voditi velik posao, prihvatiti na plećaogromnu odgovornost, a ostao je potpuno sam poslije Emmine i očevesmrti.

Paula, koja mu je uvijek bila odana i privržena, imala je gomiluvlastitih problema s kojima je trebala izaći na kraj i on je nije mogaoopteretiti još i svojim strašnim brigama.

Njegova majka, Daisy, koja se vratila s njim u Australiju na Paulinonavaljivanje, bila je skrhana bolom zbog gubitka muža. Premda jeKorporacija McGill, tehnički pripadala njoj, ona se nikada nije bavilaposlovima i dobro je znao da mu ne bi mogla pomoći. U stvari, bio jesvjestan da ona u njemu traži snagu i oslonac.

Pored svih ovih problema, Philip se borio s još jednim osjećajemkoje ga je izjedalo u tom trenutku u životu: krivicom preživjelog.

Malo je onih na koje ne bi utjecalo to što su preživjeli lavinu u kojojsu poginuli neki članovi obitelji, pa ni Philip nije bio izuzetak. Pravio jegreške i nikako se nije mogao srediti. Zašto je on ostao živ kada su drugiumrli? To mu pitanje nije izlazilo iz glave, zauzevši najistaknutije mjestou njegovom umu.

Odgovor nije znao.Ipak, postepeno, uspio je shvatiti da mora preboljeti to traumatsko

iskustvo, ostaviti ga iza sebe i ako to ikako bude moguće, iskoristiti ga.Bio je potreban majci i sestri, a i konglomeratu kojim je trebalo

143

upravljati, pa je bez prestanka podsjećao sebe na to u slijedećimmjesecima. I tako se usredotočio na budućnost, s nadom da će moždajednoga dana shvatiti zašto je preživio i s kojim ciljem.

Pošto je Philipovim venama tekla krv Emme Harte i Paula McGilla,on je bio vrlo vrijedan i predan radnik i kada je počeo ovladavati svojimuzburkanim osjećajima, usmjerio je svu svoju energiju na upravljanjeKorporacijom McGill. Rad mu je pomagao da zaboravi na probleme ibrige i što se njega ticalo, to je bio najbolji način da se provede život, dase ispune dani i noći.

I tako je do 1981. Philip McGill Amory postao jedan od australijskihvodećih industrijalaca, važan čovjek s kojim je trebalo računati.

Konglomerat je tijekom jedanaest godina od Emmine smrti imao isvojih uspona i padova. Ali on je čvrsto držao uzde, održavao ravnotežui vodio kompaniju naprijed. Oslobodio se odjela-gubitaša, povećaoraznovrsnost poslovanja, otkupio druge kompanije koje su vadileželjeznu rudu i zauzdao prirodna blaga, te proširio posao na područjekomunikacija, kupivši novine i časopise, radio i televizijske stanice.

Za vrijeme Philipove ere, kompanija koju su osnovali i proslavilinjegovi preci, a Emma vrlo ojačala za vrijeme svog tutorstva, ušla je uosamdesete snažnija i financijski moćnija nego što je ikada bila.

Telefon na Philipovom stolu oglasio se nekoliko puta. On podigneslušalicu.

- Da? - javi se pogledavši na sat.- Ovdje Ken, gospodine Amory, auto čeka.- Hvala, Kene, odmah silazim. - Philip vrati slušalicu na mjesto,

zatim strpa gomilu bankovnih izvještaja i ostalih dokumenata, kao i TheAsian Wall Street Journal u aktovku, zatvori je i napusti svoj privatniured.

Njegov automobil bio je parkiran u Bridge Streetu, ispred KuleMcGill, a vozač Ken, koji je taj posao obavljao posljednjih pet godina,stajao je oslonjen na haubu.

- Dobra večer, gospodine Amory - pozdravi ga Ken, prethodno seispravivši, te mu otvori stražnja vrata.

144

- Zdravo, Kene - odvrati Philip i uđe u auto. Sekundu kasnije već suse odvajali od rubnog kamena i on izda potrebne upute. - Idemo u RoseBay, Kene. Kuća gospode Rickard.

- U redu, gospodine.Philip se zavali na meku kožu bež boje kojom su bila presvučena

sjedala u autu, spremajući se da zaboravi na još jedan poslovni dan kojije bio za njim.

Zatvorio je oči i polako se počeo opuštati. Pomislio je na Paulu iosjetio radost što će ona sutra ujutro stići u Sydney. Nedostajala mu je.Kao i majci. Istog trena Philip počne razmišljati o Daisy. Cijelog prošlogtjedna je nije vidio, kada je bila u Perthu sa svojim mužem, JasonomRickardom i tek se kasno sinoć vratila u grad. Ali uopće nije sumnjao daje sva treperila od nestrpljenja čekajući da Paula stigne.

Bio je svjestan da jedina sjena koja se nadnosila nad srećom njihovemajke ovih dana nije imala nikakve veze s njezinom kćeri i unucima. Aliimala je Jasona i on je bio doista sretan zbog toga.

Koliko samo važnu ulogu odabiranje pravog trenutka igra u životu,pomisli iznenada Philip. Upoznao je majku s tim industrijalcem iz Pertha1975. pošto se Jason konačno poslije tri godine oporavio od mučnograzvoda i kada je njegova majka konačno bila spremna stupiti u vezu sdrugim muškarcem. Unatoč zaposlenosti i prezauzetosti i Daisy i Jasonsu bili usamljeni, i taj susret im je dobro došao. A zatim, na velikoiznenađenje svih onih koji su ih poznavali osim njega, njih dvoje su sezaljubili i godinu dana kasnije vjenčali.

Izgleda da im je bilo dobro u braku. Jasonu nije silazio smiješak sgrubog lica, a njegova majka je ovih dana sva sjala i konačno jepotisnula lugu u drugi plan. Ali njegova majka je bila mudra žena.

Tijekom godina koje su uslijedile poslije očeve smrti, svim srcem setrudila da se privikne na novi život u Australiji. Izigravala je Philipovudomaćicu, zatim se potrudila da stvori vlastiti krug prijatelja i na krajuse bacila na rad u raznim dobrotvornim društvima i to s puno žara ipredanosti, uglavnom za dobrobit djece. To joj je pružalo velikozadovoljstvo i dodatnu svrhu postojanju.

145

Kao jedino dijete Paula McGilla, koji je bio jedan od najbogatijihljudi u Australiji, nasljednica njegovog velikog bogatstva, a i samanapola Australijanka, Daisy je vjerovala da je njezina dužnost da činidobra djela, da je to odgovornost onih koji imaju bogatstvo i privilegijekakve su njezine. Osnovala je Fondaciju McGill, poklonila milijune zamedicinska istraživanja, dječje bolnice i obrazovanje. Da, njegovoj majcije prijalo da živi u Sydneyu, kao što je ona, s druge pak strane, bilakorisna Sydneyu.

Jason Rickard je bio pravi zgoditak za nju, u stvari, za sve njih. Svisu ga voljeli i postao je punopravni član obitelji. Pošto nije imao djece,Jason se i dušom i srcem posvetio tome da bude usvojeni djeda, tako dasu ga Paulina djeca jednostavno obožavala.

Da, dobro odabrani trenutak im je do sada uvijek išao na ruku,pomisli Philip. I sreća... imali su mnogo sreće.

Otvorio je oči, ispravio se na sjedalu i skrušeno se osmjehnuo.Međutim, on nikada nije znao izabrati pravi trenutak i nikada nije imaosreće sa ženama. Upravo suprotno. U stvari, nije mu ni bilo stalo. Uopćenije osjećao želju da se oženi, mnogo više mu se sviđao život neženje.Sudbine mnogih bile su, konačno, mnogo gore.

146

14.

Miomirisni noćni zrak koji je strujao kroz otvorena francuska vratabio je tako opojan i donosio je sa sobom cijelo mnoštvo raznih mirisa...cvijeća po imenu kozja krv, visterije bujnih ruža i eukaliptusa, a u sobisu se osjećali tragovi Joya, Daisynog omiljenog parfema kojeg je uvijekupotrebljavala.

Iz pozadine su sa sterea dopirali meki zvuči Chopinove étude, alampe sa svilenim abažurima obasjavale su elegantni salon prigušenimsjajem, u kojem su prevladavale boje breskve, bijela i blijedo zelena, štoje prostoriji davalo određenu nježnost i mirnoću.

Philip je sjedio nasuprot majke za antiknim kineskim stolićem zakavu od ručno obrađene ebanovine, uživajući u čašici konjaka poslijeodlične večere. Fernando, šef kuhinje s Filipina, pripremio jeBarramundi, njegovu omiljenu ribu, a Daisy je napravila engleski biskvitpreliven kremom od jaja, kremom i voćem, koji je još kao dijeteobožavao. Bio je sit i zadovoljan, omamljen od dobrog jela i vina iosjećao se kao razmaženo derište dok je opušteno sjedio na udobnojležaljci.

Prinio je čašu s brendijem do nosa i pomirisao ga, uživajući u jakom,gotovo omamljujućem mirisu alkohola. Zatim je otpio veliki gutljaj,zadržao ga malo u ustima i zavalio se, poigravajući se čašom i s vremenana vrijeme kimajući glavom dok je slušao njezin nježan glas, poklonivšijoj svu svoju pažnju.

- Pošto će se Jason vratiti iz Pertha tek u četvrtak, mislila sam dabismo mogli povesti Paulu u Dunoon za vikend. Što ti o tome misliš,mili? I ti bi išao s nama, zar ne?

Philip spusti čašu na rub stolića i namršti se.

147

- Zar doista misliš da će joj biti do novog putovanja, pošto jepreletjela pola svijeta? - On odmahne glavom. - Sumnjam, majko. - Istogtrena osmijeh potisne namrštenost s njegovog lica. - Osim toga, akopoznajem svoju sestru, a tvoju kćerku, ona će već u subotu prionuti naposao i pokušati dovesti u red butik u Sydney O’Neillu. Nemojzaboraviti da zbog toga i dolazi ovamo.

- Oh, ali dolazi i da bi nas vidjela! - usprotivi se Daisy, oštro gapogledavši. Pitala se da li i jedno od njezino dvoje djece ikada misli nabilo što drugo osim na posao. Sumnjala je. Umetnuli su se na njezinumajku.

Izraz na Daisynom licu se promijeni, postane zamišljen i malo kasnijeona reče: - Možda si u pravu, Philipe. To bi doista bilo malo previšenaporno za nju. Možda bismo mogli otići do postaje slijedećeg vikenda.

- Nema problema, majko - pristane on, osmjehnuvši joj se.Osmijeh opet ozari Daisyne žive plave oči i ona se nagne naprijed, s

puno entuzijazma i oduševljenja. - Jason i ja smo odlučili da mjesecdana duže ostanemo u Engleskoj, Philipe. Polazimo početkom studenogumjesto prosinca i nećemo se vratiti do siječnja. Tri mjeseca... tako seradujem što ću opet biti u Londonu i Penninstone Royalu. Božić uYorkshiru s Paulom, Shanom i unucima i ostalima iz obitelji, tako jazamišljam pravu sreću. Bit će sve kao u stara vremena... kada je mamabila živa.

- Da - odgovori Philip. A zatim izvije obrvu i upita: - Može li Jasonbiti odsutan tako dugo?

- Svakako. To je jedan od razloga što posljednjih tjedana ovolikovremena provodi u Perthu, kako bi se osigurao da će sve ići po planu zavrijeme njegovog odsustva. U svakom slučaju i on, kao i ti, ima potpunopovjerenje u svoje osoblje. - Osmjehnula mu se. - I ti ćeš doći, zar ne?Mislim u Englesku, za Božić.

- Pa, nisam baš siguran - počne on, ali odmah zašuti kada vidi izrazna majčinom licu. Snuždila se.

- Nadam se da ću se moći izvući, najdraža - izjavi on neobavezno, neželeći da o Božiću odlučuje toliko unaprijed, niti da joj bilo što obeća.

148

Znao je da bi onda to morao ispuniti.- Oh, Philipe, moraš doći! Obećao si Pauli! Zar si zaboravio na

proslavu šezdesetogodišnjice u Harteu? Moraš prisustvovatinovogodišnjem balu. Svi će biti tamo i bilo bi doista grozno da se ti nepojaviš.

- Učinit ću sve što mogu da dođem, je li to u redu, majko?- Da, dobro - odvrati ona tiho, zavalivši se na velike jastuke na

ležaljci i rukom poravnavši nabore na svilenoj haljini, tiho uzdahnuvši.Nedugo zatim Daisy podigne pogled, zagleda se u Philipa, pokušavšiodgonetnuti u kakvom je raspoloženju, pitajući se da li smije spomenutinjegovu trenutnu djevojku. Ponekad je znao da bude vrlo osjetljiv,osobito kada bi se povela riječ o njegovom privatnom životu.

Odlučivši da ipak pokuša, ona primijeti tihim nezainteresiranimglasom: - Ako ipak odlučiš doći u Englesku, mislim da bi bilo lijepo dapovedeš i Veronicu. Ona je tako dobra mlada žena.

Philip se počne smijati, čudno pogledavši majku.Daisy se iznenađeno zagleda u njega, a licem joj se razlije izraz

nedoumice. - Što je sad opet?I dalje se hihoćući i trudeći da vrati dah, Philip konačno uspije

prozboriti: - Majko, nisi u toku događaja. Raskinuo sam s VeronicomMarsden prije nekoliko tjedana. Gotovo je... svršeno... kaput.

- Nisi mi rekao - odgovori Daisy prijekorno. Zatim potišteno doda. -Oh, mili, doista mi je žao. Kao što već rekoh, ona je divna osoba iiskreno govoreći, mislila sam da ste vas dvoje ozbiljno zagrijani jedno zadrugo. Ali nema veze, nadam se da ti znaš najbolje, Pipe - promrmlja onaupotrijebivši njegov nadimak iz djetinjstva.

Zatim se upitno zagleda u njega i osmjeli se da zapita: - Možda bivolio povesti trenutnu ljubimicu?

- Nema nikakve trenutne ljubimice, majko. I molim te, prestani setruditi da me po svaku cijenu oženiš! - uzvikne on povrijeđeno. Ali kadaje u njezinim očima pročitao da ju je to povrijedilo, on mekšim glasomdoda, lagano se osmjehnuvši: - Hoćeš me upregnuti samo da bi dobilagomilu unučica oko kojih bi mogla dizati prašinu ovdje u Australiji.

149

- Ima u tome malo istine - prizna Daisy.Podigla je šalicu, srknula čaj s limunom i zašutjela, utonuvši u misli.

Pitala se zašto njezin sin raskida sa svakom pristojnom mladom ženom ito uvijek u najvažnijem trenutku za njihovu vezu. Sjetila se Selene,njegove djevojke prije Veronike, koja ju je došla posjetiti kada su se onai Philip rastali prošle godine. Selena joj je povjerila da Philip uvijekraskine svaku vezu onog trenutka kada ona postane ozbiljna, ili, kako jeto Selena rekla, kada postane prijeteća. Daisy se pitala nije li djevojkabila u pravu. Prigušila je još jedan uzdah. Njezin sin je i za nju biozagonetka, kao i za mnoge druge. Neki su govorili da je zagonetka, nije lito bilo posve točno?

Philip se pažljivo zagleda u nju i upita: - Hej, mama, što to kuhaš uglavi? Vidim kako ti mozak radi.

- Ništa, baš ništa, mili. - Daisy se zatim kratko nasmija i povjerljivonastavi: - U stvari, pitala sam se da li ćeš se ikada oženiti.

- Prati me glas da sam najveći plejboj u zapadnom svijetu.Namjeravam zadržati tu titulu. - Podigavši čašu s brendijem premaustima, on joj vragolasto namigne preko njezinog oboda.

- Teško da itko za tebe može reći da si plejboj, pored tolikog poslakoji obavljaš, Philipe. To je čisto pretjerivanje, tu ti je etiketu dao tisak,jer si vrlo dobar ženik.

Daisy se zatim promeškoljila na ležaljci, prekrstila svoje dugačkenoge i uozbiljivši se nastavila: - Ali nepodnošljiva mi je pomisao da ćešostati sam, Philipe. To bi bilo užasno za tebe, a posve mučno za mene.Nipošto ne želim da postaneš zadrti stari neženja.

Daisy zastane, prodorno ga odmjeri, u nadi da će njezine riječiuroditi plodom. - Nalik na jadnog Johna Crawforda - završi ona,razmišljajući o svom advokatu u Londonu. Poslije Davidove smrti on sečak zaljubio u nju i htio se njome oženiti. Ali ona ga je smatrala samoprijateljem i ništa dublje prema njemu nije osjećala.

- Da, jadni John - složi se Philip s njom. - Ovih dana sigurno mu nijelako. Pretpostavljam da još čezne za tobom, mama. Ali kako možeš zamene reći da ću biti zadrti? Nikada. Dame će me održavati mladim i

150

veselim do duboke starosti. - Zatim razvuče usta od uha do uha. - Znaškako kažu... raznovrsnost je začin života, te ću se ja zato pobrinuti da meuvijek pod ruku drži neka zgodna djevojka, čak i kada posenilim.

- U to ne sumnjam - zaključi Daisy, nasmijavši se zajedno s njim. Aliipak se pitala da li će te mnogobrojne prolazne veze sa ženama, kada sesve uzme u obzir, njezinom sinu biti dovoljne. Ako je to bilo ono što jeon želio, onda je pretpostavljala da hoće. S druge, pak, strane, toliko jemnogo gubio što nije bio oženjen. Žudila je da nastavi razgovor u ovompravcu, da ozbiljno porazgovara s njim o njegovom privatnom životu,njegovoj budućnosti i o budućnosti Korporacije McGill ako ne budeimao nasljednika. Ali instinkt i sposobnost da procijeni situaciju,govorili su joj da ne povlači tu temu. Konačno, Philip je imao tridesetpet godina i bio odgovoran za svoje postupke, tako da je vrlo lakomogao jednom riječi prekinuti taj razgovor.

U knjižnici koja je bila do salona u tom trenutku zazvonio je telefon iubrzo zatim Daisyn kućepazitelj, Filipinac po imenu Rao, pojavio se nalučnim vratima dnevne sobe. - Oprostite gospođo, traži vas gospodinRickards.

- Hvala, Rao - odgovori Daisy i pogleda sina. - Ispričaj me natrenutak, mili.

Začulo se šuštanje svile, a miris Joya dotakao mu je nozdrve kada jeDaisy ustala i požurila iz sobe. Philip ju je slijedio pogledom.

Večeras je njegova majka izgledala nevjerojatno mlada. U svibnju jeproslavila pedeset šesti rođendan, međutim, izgledala je mnogo mlađe.Imala je vitak, gotovo djevojački stas i ljupko lice gotovo bez ijednebore, a kako se cijelog života klonila sunca sačuvala je gladak engleskiten. Još je zračila svježinom i mladošću, tako da je ni ono nekolikosijedih u crnoj kosi nije činilo ništa starijom. Bila je izvanredna, kao iEmma koja se do kraja izvanredno držala.

Philip je upravo završavao konjak kada se Daisy vratila u dnevnusobu.

Ona poče: - Jason te pozdravlja, Pip. Rekla sam mu što ti misliš oideji da Paulu odmah odvučemo u Coonamble i izgleda da se slaže s

151

tobom da to ne bi bilo fer. Možda ćemo u njezinu čast prirediti maliprijam. Slažeš li se? Doći ćeš, zar ne?

- Svakako! Ni za što na svijetu ne bih propustio priliku da malobudem sa starom Stabljikom graha. A sada me poslušaj, majko, stvarnobih volio da baciš pogled na financijski saldo i izvještaj o stanju kojesam donio sa sobom. Volio bih da ih zajedno...

- Dobro znaš da to nije potrebno, Philipe - prekine ga Daisy. - Nerazumijem se uopće u poslove, a ti mi stalno guraš pod nos neke papire.

- Ali majko, Korporacija McGill pripada tebi.- Trice i kučine, Philipe, ona je tvoja i Paulina, osim na papiru i ti to

dobro znaš. Koliko sam ti već puta rekla da u tebe imam neograničenopovjerenje. Blagi Bože, mili, moja majka je utrošila toliko godina da odtebe napravi uspješnog biznismena. Ona je u potpunosti vjerovala u tvojsud i poslovni njuh, isto kao i ja.

- Hvala ti na tolikom povjerenju, mama, ali ipak tražim od tebe dapogledaš ove izvještaje. Dozvoli mi da odem po njih. - Još dok je togovorio pojurio je prema predvorju i smjesta se vratio s aktovkom.

Daisy nevoljko prihvati papire koje joj je dao i zavalivši se nanaslonjaču, počne ih polako čitati, samo da bi udovoljila sinu.

Philip je, pak, ostao sjediti i promatrati je bez riječi, razmišljajući otome kako dobro izgleda u toj svilenoj haljini koju je imala na sebi.Materijal je bio neke čudne plavo-purpurne boje, sličan boji visterijekoje su rasle u vrtu i samo je još više isticao plavetnilo njezinih očiju.Isto kao i safiri u njezinim ušima i oko vrata, dar kojeg je nedavno dobilaod Jasona, kako mu je rekla za vrijeme večere. Jason Rickards je sretančovjek, pomisli Philip, a kada je njegova majka podigla svoju tamnokosuglavu i pogledala ga, on joj se osmjehnuo i dao slijedeću gomilu papira.

- Oh, Bože, dosta mi je - promrmlja Daisy, napravivši grimasu. - Ovoje potpuno beskorisno i ti to dobro znaš, za mene su to španjolska sela.

Philip samo što se nije osmjehnuo. Napamet je već znao kako će sesve završiti.

- Dozvoli da ti objasnim - reče on i premjesti se bliže njoj nanaslonjač. Slijedećih pola sata strpljivo joj je objašnjavao stavke iz

152

izvještaja o stanju, trudeći se koliko je mogao da sve to izloži štojednostavnije, kao što je to činio već godinama.

Tu se noć nije vratio u grad.Otišao je do svoje kuće na Point Piperu. Ranije tu večer nazvao je

domaćicu da je obavijesti da će navratiti, ali da ga ne čeka. Kada ga jevozač dovezao u jedanaest sati, ona i ostali članovi posluge već su bili usvojim odajama.

Otišao je ravno u svoju pećinu, spustio aktovku na naslonjač ikrenuo prema baru, gdje je ulio brendi. Ponio je čašu i izašao na terasu,naslonio se na balustradu, počeo pijuckati piće i zagledao se u ocean,crn poput katrana pod nebom bez mjesečine.

Riječi njegove majke odzvanjale su mu u glavi.Željela je da se on oženi kako u starosti ne bi ostao sam. Pa to je

bilo smiješno. Brak nije nužno bio lijek protiv usamljenosti. Nikada nijebio oženjen, ali određeno vrijeme je živio s jednom ženom i tada jenaučio da ponekad društvo druge osobe ne mijenja pod milim Bogom,ama baš ništa. Sasvim sigurno nije u stanju da otjera đavole.

Već je godinama živio nekonvencionalnim privatnim životom. To jebrinulo Daisy i njemu je bilo jasno zašto. Ali on to nije mogaopromijeniti. Uzdahnuo je. U posljednje je vrijeme za kratko razdobljekroz njegov život prodefiliralo previše žena, prokleto previše čak i zamene, pomisli on, osjetivši iznenadno gađenje.

Počeo je posve objektivno preispitivati svoj život i došao dozaključka da je bio jalov poput Velike pješčane pustinje. Nikako nijeuspijevao ostvariti ozbiljniju vezu s nekom ženom. To mu je stalnoizmicalo. Ali zar je to uopće bilo važno? Još davno je zaključio da jemnogo lakše kada ti je na umu samo seks. Fizičke odnose bilo jeuglavnom jednostavno ostvariti. Konačno, on je po prirodi biousamljenik. Jako lijepo je znao sam sa sobom živjeti.

Kada je ispio i posljednju kap brendija, okrenuo se i vratio u kuću.Philip McGill Amory u tom trenutku nikako nije mogao znati da će senjegov život uskoro promijeniti i nabolje i nagore. I to zauvijek.

153

15.

- Želim prodati dionice Sitexa.Pauline riječi su eksplodirale u tišini majčinog predivnog salona boje

breskve i ona shvati da je i samu sebe iznenadila, ništa manje negomajku i brata.

Daisy i Philip su očigledno bili zgranuti tako da nijedno od njih nijeništa reklo; jednostavno su zurili u nju.

Paula je prelazila pogledom s jednog na drugog. Nije im to večerasnamjeravala reći, niti ne tako iznenada, ali kako sada više nije moglapovući svoje riječi, trebala je završiti ono što je započela.

Duboko je udahnula, ali prije no što je došla u priliku da nastavi,njezina majka prekine kratku, neugodnu tišinu.

Daisy reče: - Ne razumijem, Paula. Zašto želiš tako iznenada prodatite dionice?

- Imam puno razloga za to, mama, ali uglavnom zato što je cijenanafte znatno pala i pošto je trenutno svjetsko tržište prezasićeno naftom,osjećam da će cijene još više pasti. Poznato vam je da mi je Sitex većgodinama kost u grlu i zato smatram da bi konačno trebalo da ga sejednom zauvijek riješimo. Da prodamo svih naših četrdeset posto izavršimo s tim.

- Tako znači - promrmlja Daisy, nabravši obrve. Zatim se okrene izagleda u Philipa.

Philip uzvrati majci pogled, ali ništa ne reče.Zatim ustane, ode do francuskih vrata i ostane stajati zagledan u

Rose Bay i svjetlucavi Sydney u pozadini. Kula McGill, koja je paralanebo puno zvijezda, dominirala je gradom čak i noću.

Paulina neočekivana izjava ga je zbunila, tako da se sada pitao šta u

154

stvari stoji iza toga. Lagano se okrenuo, odmjeravajući je pogledom dokse vraćao prema stolici na kojoj je maloprije sjedio. Unatoč tamnomtenu, vidjelo se da je iscrpljena i umorna i on pomisli kako bi trenutnotrebala biti u krevetu, a ne da u ovo doba vodi poslovne razgovore.Međutim, u njezinim je očima pročitao da od njega očekuje bilo kakavkomentar.

- Situacija se mora promijeniti, Paula, obično je tako - Philipkonačno reče. - Cijena nafte nikada nije bila postojana, nekada čak znadrastično narasti ili pasti i po mom mišljenju, ako je namjeravamoprodati, onda to ne bi trebali sada činiti, već u trenutku kada budemomogli dobiti mnogo bolju cijenu za dionice, zar nije tako? Na primjerkada se nafta bude kotirala iznad pariteta i cijene budu visoke.

- A kada će to biti, Philipe? Upravo sam ti rekla, svijet je prezagušennaftom, ali ti to i te kako dobro znaš. - Paula uzdahne, i umorno odmahneglavom. - Uskladišteno je na stotine tisuća barela, a svjetska potražnja zanaftom se smanjila za petnaest posto - od 1979. kada su karteli umjetnopodigli cijenu. Iskreno vjerujem da će potražnja nafte i dalje opadali.Smanjivat če se, smanjivati, smanjivati. Vidjet ćeš, sadašnje stanjenastavit će se i u toku slijedećih nekoliko godina... po mojoj procjeni do1985.

Philip se nasmija. - Ma hajde, sestrice, tvoja predviđanja su doistasumorna.

Paula ništa ne odgovori. Sjedila je na naslonjaču i trljala vrat, bila jestrašno umorna i opet je zažalila što je započela ovaj razgovor.

Daisy, čije su plave oči i dalje izražavale zabrinutost, okrene seprema kćeri i reče: - Obećala sam majci da nikada neću prodati dioniceSitexa, Paula, a i ona je to isto obećala Paulu prije toliko godina. Moj jojje otac rekao da ih zadrži, inzistirao je na tome da ih nikada ne proda,bez obzira na sve i...

Paula je presiječe promrmljavši: - Vremena su se promijenila, mama.- Točno, i ja sam prva koja će to priznati. S druge, pak, strane, čudno

bih se osjećala kada bih prodala naše učešće u Silexu. U stvari,neugodno.

155

Paula prostrijeli Daisy pogledom. - Kladim se da bi se baka, da ježiva, složila sa mnom - izjavi ona i priguši zijevanje. Osjetila jevrtoglavicu, nesvjesticu u stvari i u jednom trenutku čak joj se i sobazaljuljala pred očima, tako da je pomislila da će se, ako uskoro ne legne,pružiti tu na tom naslonjaču boje breskve. Ali Philip joj je upravo htionešto reći, tako da je smogla još toliko snage da ga čuje.

Počeo je: - Zar je važno da li će dionice donositi niže dividendegodinu ili dvije, pa čak i tri ili četiri. Majci nije potrebna dodatna zarada.

- To je posve točno, ne treba mi - potvrdi i Daisy. - U svakomslučaju, Paula, draga, mislim da ovo doista nije pravi trenutak da o tomeraspravljamo. Toliko si iscrpljena da imam dojam kako ćeš se svakogtrenutka onesvijestiti. To me uopće ne čudi - kao i obično, otkada sijučer stigla nisi se uopće odmarala - blago ju je prekorila.

Paula opet trepne. - To je točno, majko, a i vremenska razlika meuvijek obori drugu večer. - Svim silama se trudila da drži oči otvorenedok ju je iscrpljenost gušila. - Mislim da ću ipak morati otići u krevet. Ito odmah. Žao mi je, nisam trebala započinjati sada ovaj razgovor...morat ćemo naše čavrljanje o Sitexu završiti neki drugi dan.

Primoravši sebe da ustane, Paula ode do majke i poljubi je za lakunoć.

Philip koji je ustao u isto vrijeme kada i ona, zagrli je oko pojasa ipovede salonom do ulaznog predvorja. Zastadoše u podnožju stepenica.

- Da ti pomognem da se popneš, Stabljiko graha? - upita je ongledajući je s puno bratske ljubavi.

Paula odmahne glavom. - Ne budi lud, Pipe, nisam baš toliko umornada ne mogu doći do spavaće sobe. - Zatim pokrije rukom usta i zijevnenekoliko puta, uhvati gelender i zakorači na prvu stepenicu. - Oh, mili,mislim da ću moći... nisam trebala piti vino za vrijeme večere.

- Zaspat ćeš kao top.- Zaspala bih i bez vina - promrmlja ona, a zatim se nagne i poljubi

ga u obraz. - Laku noć, mili.- Laku noć, Paula, hajde da sutra ručamo zajedno. Čekat ću te u sobi

Orhideja u pola jedan. Važi?

156

- Važi, brate.Kada je stigla u sobu, Paula je bila toliko umorna da je jedva imala

snage razodjenuti se i skinuti šminku. Ipak je nekako uspjela sve tonapraviti i već za nekoliko minuta je preko glave navlačila svilenuspavaćicu, te s velikim zadovoljstvom skliznula u krevet.

Čim je spustila glavu na jastuk, priznala je sebi da je napravilataktičku grešku, izabrala je pogrešan trenutak da započne razgovor oSitexu. Odjednom joj je postalo sasvim jasno da njezina majka nikadaneće pristati da proda dionice, bez obzira šta joj ona rekla i da će todrastično utjecati na njezine planove.

Hoće li? Posljednja misao prije no što je zaspala bila je poslanabaki. - Postoji više načina da se odere mačka - voljela je reći Emma.Sjetivši se toga, Paula se nasmijala u sebi u tami prije no što su joj kapcizatreperili i sklopili se.

Slijedećeg jutra je tišina carevala u stražnjem uredu butika Harte uSydney-O’Neill hotelu.

Paula i Madelana sjedile su jedna naspram druge za velikim stolom,povijenih glava, jedna blizu druge i pregledavale dvije glavne knjige.

Madelana je prva podigla pogled.- Nije mi jasno kako je Callie Rivers uspjela napraviti takvu zbrku -

obrati se ona Pauli, odmahujući glavom i s nevjericom na licu. - Trebabiti neka vrsta perverznog genija pa napraviti zbrku ovakvih razmjera.

Paula podigne pogled, zagleda se u Madelanu i napravi grimasu. - Ilije neviđeno glupa, što znači da sam je potpuno pogrešno ocijenila kadasam je zaposlila ili je bolest od nje napravila potpunog debila, tako danekoliko posljednjih mjeseci nije znala što radi.

- Vjerojatno je u pitanju bolest, a ne tvoja slaba procjena, Paula.Previše si mudra da ne bi pročitala glupaka istog trenutka kada otvoriusta - izjavi samouvjereno Madelana i sklopi knjigu pred sobom,odlučnim pokretom. - Sve sam tri puta provjerila... dva puta pomoćukompjutora i jednom ručno. Bojim se da si u pravu. Ovdje smo u sosu...i to velikom.

Paula duboko udahne, izdahne, ustane i počne zamišljeno hodati po

157

uredu. Poslije nekoliko sekundi vratila se do stola, uzela knjige, vratilaih u ormar i zaključala, a zatim spustila ključ u džep svog sivog lanenogsakoa.

- Hajdemo, Maddy, idemo opet u skladište da pokušamo tamoshvatiti što se događa.

- Odlična ideja - odvrati Madelana istog trena ustavši i krenuvši zaPaulom iz ureda u glavno područje butika koji se prostirao u tri razine.

- Bit ćemo dolje, Mavis - obavijesti Paula pomoćnicu direktora ikrene dalje bez zadržavanja prema teškim staklenim vratima koja suvodila u predvorje hotela.

- U redu, gospođo O’Neill - odgovori tiho Mavis, zureći zabrinuto zaPaulom.

Madelana jedva da je kimnula mladoj ženi.Ali kada su se ona i Paula našle na tamnozelenom mramoru

predvorja, ona povjerljivo reče Pauli. - Mislim, Paula, da je Mavis u bitiu redu. Samo nije to za nju. Callie Rivers je nije smjela postaviti zapomoćnika direktora. Ona nije u stanju voditi jedan butik ove veličine, anije ni osobito domišljata. U biti je poštena i mislim, da je to vrlo važno.

- Sve što si rekla je potpuno točno - složi se Paula, ušavši odlučno uprazan lift čim su se vrata otvorila i pritisnuvši dugme za kat ispod. -Callie ju je ostavila da se bori s kaosom, a ona ne zna kako da izađe snjim na kraj, shvatila sam ja to. - Paula krajičkom oka odmjeriMadelanu. - Ne smatram da je Mavis odgovorna za ovo, znaš. Žao mi jesamo što nije bila toliko razumna i sve mi rekla mnogo ranije. Znala jeda mi može telefonirati ili poslati teleks u bilo koje doba.

Dvije žene izadoše iz lifta i Paula nastavi: - Budimo iskrene, dadirektor hotela nije Shanu skrenuo pažnju na to preko telefona prijenekoliko tjedana, ja ni dandanas ne bih imala pojma što se događa.

- Da, dobro je što je on uočio da nije sve u redu, da je Mavis upanici i da griješi. Mislim da smo stigle na vrijeme spriječiti pravukatastrofu.

- Ponovi to, molim te - promrmlja Paula.Skladište koje je pripadalo butiku Harte bilo je u mezaninu hotela i u

158

stvari se sastojalo od niza prostorija. Tu su bili jedan ured s ormarima zaspise, stolom, stolicama i telefonima kod ulaza i nekoliko velikimskladišnih prostorija otraga. U njima su bili stalci s odjećom, te sanducis popratnim sitnicama od bižuterije, marama, šešira i pojasova do torbi icipela.

Madelana napravi grimasu dok su ona i Paula prolazile pokrajpretrpanih stalaka, pregledavajući robu drugi put otkako su došle, ali teksu sada napravile prvu ozbiljnu procjenu. Zamrmljavši u znakneodobravanja, ona pogleda svoju šeficu. - I te kako ćemo se namučitidok ovo ovdje ne dovedemo u red. Jučer nisam shvatila prave razmjereovdašnjeg kaosa.

- Misliš da ja to ne znam - smrknuto odgovori Paula. - Ne smijem nipomisliti kakve grozne tajne kriju oni tamo sanduci. - Ona zatreseglavom i na površinu opet izbije njezina ljutnja i očaj. - Za ovo sam i jadjelomično kriva. Nisam smjela dozvoliti da me Callie uvjeri kako trebanabaviti nekoliko manje skupih kolekcija, uz odjeću Lady Hamilton. Aliuspjela je, rekavši da bolje od mene poznaje ovo tržište, a ja budala jojdala slobodne ruke. Evo gdje nas je to dovelo, okružene smo odjećomkoju je kupila od drugih proizvođača i koja se ne prodaje.

- Mislim da ćemo ipak morati prirediti rasprodaju, što si jučer ipredložila - primijeti Madelana.

- Da. Moramo se osloboditi stare robe, uključujući tu i preostaleprošlogodišnje modele iz kolekcije Lady Hamilton. To jedino možemonapraviti - pa da onda krenemo od početka. Poslat ću Amandi teleks danam pošalje što više modela Lady Hamilton. Može nam ih poslatiavionski. Potrebna nam je proljetna i ljetna roba, dakako, jer u Australijisada počinje proljeće. - Ona zašuti i zagleda se u odjeću koja je uokolovisila, a na licu joj se vidjela ljutnja.

- Što nije u redu? - upita Madelana, kao i uvijek odmah uočivšipromjenu u Paulinom držanju.

- Nadam se da ćemo uspjeti ovo prodati, bez obzira kako malodobili.

Madelana uzvikne: - Oh, uvjerena sam da hoćemo, Paula, imam

159

ideju... zašto ne bismo napravili Veliku Rasprodaju. S velikim V ivelikim R i dale oglas u kojem ćemo napisati da se s njom možeuporediti samo ona u Harteu iz Knightsbridga. To je najčuvenijarasprodaja na svijetu - zaigrajmo na tu kartu. Uvjerena sam da ovdašnjaagencija može smisliti neki pametni oglas za novine. - Maddy je trenutakrazmišljala, a onda je puna entuzijazma nastavila. - Mislim da bi porukakoju trebamo jednostavno poslati trebala glasiti otprilike ovako... Nemorate putovati čak do Londona da biste posjetili Hartovu godišnjurasprodaju. Imat ćete je i ovdje kod kuće. Što misliš?

Prvi put ovog jutra osmijeh ozari Paulino lice. - Briljantno, Maddy,poslije podne ću nazvati Janet Shiff iz agencije i natjerati je da odmahpočne praviti jedan od onih svojih elegantnih oglasa. Hajdemo sadarazvrstati ovu odjeću i odabrati sve što može ići na rasprodaju.

Madelani nije bio potreban daljnji podstrek. Ona se zaleti premajednom od stalaka i krene nemilosrdno birati odjeću.

Soba Orhideja u Sydney-O’Neill hotelu smatrana je za jedno odnajljepših mjesta u gradu gdje je čovjek mogao otići na ručak ili večeru.To je također bilo i vrlo šik mjesto gdje su ljudi dolazili da bi bili viđenii da bi vidjeli, tako da je imalo određeni status u lokalnom društvu.

Bila je na najvišem katu hotela, dva zida su cijela bila u staklu, pa jeizgledalo kao da lebdi, kao da je obješena između plavog neba i moranegdje daleko dolje, tako da se miljama uokolo pružao predivan pogled.

Druga dva zida prekrivali su divovski murali rukom slikanih bijelih,žutih, ružičastih i svijetlocrvenih orhideja od kojih je zastajao dah, asvuda uokolo bile su prave orhideje... aranžirane u visokim cilindričnihstaklenim vazama, zasađene u kineskim cvijećnjacima i u posudama nasvakom stolu.

Paula je bila vrlo ponosna na ovu prostoriju, još od vremena kada juje Shane zamislio i aktivno je sudjelovala u njezinom planiranju zajednos arhitektima, u vrijeme kada je ovaj hotel projektiran i građen. On jevolio koristiti životinje, ptice ili cvijeće u ovisnosti od zemlje u kojoj sehotel bio, kao motiv u predvorju, trpezariji ili baru, a kako su orhidejerasle posvuda po šumama, visoravnima i šumovitim predjelima

160

Australije, same su mu se nametnule. Zahvalne su bile i zbog svograzličitog oblika i veličine, te predivnih, treperavih boja; to cvijeće sejednostavno nije moglo zaobići pri stvaranju brojnih umjetničkih efekatai dekorativnih tema.

Paula se smjestila u elegantnom, suncem obasjanom restoranu,pijuckajući kiselu vodu prije ručka i gledajući uokolo s divljenjem,shvativši da je u stvari zaboravila koliko su prave orhideje veličanstvenei kako ih lijepo hotelski cvjećar aranžira u ovoj prostoriji, tako da je doizražaja dolazilo sve ono najbolje na njima. A kako je bila talentiranivrtlar, poželjela je da može ovo egzotično cvijeće uzgajati u Engleskoj.

- Novčić za tvoje misli - reče Philip, zagledavši se u nju preko stola.- Oh, oprosti, nisam namjeravala odlutati... upravo sam razmišljala o

mogućnosti uzgajanja orhideja u Pennistone Royalu, ali mislim da to nijeostvarivo.

- Kako nije. Možeš napraviti staklenik u kojem ćeš ih uzgajati... znašono, kao rajčicu. - On zahihota i njegove plave oči nestašno zaigraše, teje nastavi zadirkivati: - Konačno, ovih dana imaš toliko slobodnogvremena da ne znaš što ćeš s njim.

Paula mu se osmjehne. - Kada bih ga samo imala... Rad u vrtu medoista opušta. A zašto i ne bih napravila staklenik? Baš si se dobrosjetio.

- Oh, Bože, što sam to učinio? - Njezin brat zakuka tobože užasnut. -Shane će me ubiti.

- Ne, neće, on voli da se motam po vrtu, da šijem, stalno mi donosinove kataloge sjemenja, vrećice sjemenja i lukovica i tako to. Reći ćumu da za Božić hoću staklenik s orhidejama. Što misliš o tome? - Završiona smijući se, dok su joj oči veselo poigravale kao i bratovljeve.

- Ako ti ga on ne pokloni, ja ću - Philip se zavali u stolici i nastavi: -Majka mi je telefonirala prije no što sam napustio ured. Oduševljena ješto ćeš vikend provesti u Dunoonu. Ali da znaš da si me demantirala.

- Kako to misliš?- Kada mi je mama rekla da će te povesti ovaj vikend tamo, rekao

sam joj da ćeš odbiti poslije četrnaestosatnog leta iz L.A-a. - Trenutak je

161

promatrao Paulu. - I moram priznati da sam se malo iznenadio kada sipristala otići. I to odmah, kako ona kaže. Mislio sam da ćeš se u subotuzakopati u butiku. Nemoj mi reći da si već sredila tamošnju zbrku? -Ovo joj je zazvučalo kao pitanje, jer je upitno izvio obrvu.

- Nisam još, Philipe, ali na najboljem sam putu.- Odlično! Hajde, ispričaj mi o čemu se radi, Stabljiko graha. Paula

ga ukratko obavijesti o svemu, a zatim objasni: - Poslije rasprodajeslijedećeg tjedna, opet ću aranžirati izloge modelima iz kolekcije LadyHamilton koje ću na brzinu dobaviti iz Londona i koje ću navelikoreklamirati. Kako nas ovdje čeka proljetno-ljetna sezona, mislim da ćuuspjeti da butik postavim na noge u dosta kratkom vremenu.

Philip kimne. - Odličan si trgovac na malo. Ako to tebi ne bi uspjelo,onda to nikom ne bi uspjelo. Što je s tvojim ovdašnjim direktorom? Nenamjeravaš je valjda vratiti na posao?

- Ne mogu, Pipe, premda mislim da je neke greške učinila zbog lošegzdravlja. Izgubila sam povjerenje u nju i znam da bih strašno brinulakada bih je ostavila na tom mjestu.

- Ne krivim te. Kako stvari stoje s buticima u hotelima u Melbourneui Adelaidi? S njima je sve u redu, je li tako?

- Na moju veliku sreću, je. Bar izgleda da je, prema onome što su midirektori jučer rekli. Callie nije imala veze s njima, hvala Bogu. Ako sesjećaš, prije određenog vremena uspostavila sam novi sustav, svidirektori su postali nezavisni, a odgovarali su samo meni. Ali kada samveć ovdje u Australiji, odletjet ću slijedećeg tjedna i do njih kako bih seuvjerila da je sve u redu.

- Dobra ideja. A i ovdje ćeš lako naći novog direktora za sidnejskibutik. Ima mnogo sposobnih ljudi.

- Da, to su mi već rekli. Nadam se da ću početi s razgovorima uponedjeljak, a ako prije odlaska ne nađem nikog tko bi odgovarao,Madelana O’Shea će nastaviti. Ona u svakom slučaju ostaje određenovrijeme, da surađuje s oglasnom agencijom i da opet dovede u redsidnejski butik kako bi nadalje poslovao kako treba. Vjerujem u njezinsud i u nju imam beskrajno povjerenje.

162

- To si mi već rekla. Baš bih je volio upoznati.- Upoznat ćeš je ovog vikenda, Pipe. Pozvala sam je u Coonable.

Hoćeš li i ti poći s nama sutra navečer?- Ne, ne mogu. Otići ćeš s majkom Jasonovim avionom, a ja ću doći

u subotu ujutro. Drago mi je što ćemo vikend provesti zajedno, prijat ćeti. Moći ćeš se dva dana samo odmarati i udisati svjež zrak.

Paula se blijedo osmjehne i nagne preko stola, prikovavši bratapogledom. A zatim ga pita tek neznatno promijenjenim glasom: - Misliš lida će se mama predomisliti u vezi Sitexovih dionica?

- Mislim da neće - odmah odgovori Philip. - Mamin stav u vezi s timdionicama u potpunosti je vezan za osjećaje koje je imala prema ocu.Isto tako dobro kao i ja, i ti znaš da ga je ona jednostavno obožavala izato ne može sebe natjerati da učini bilo što bi bilo u suprotnosti snjegovim željama. Tako da vjeruje da bi upravo to napravila kada biprodala dionice. Možda zvuči nategnuto, ali je tako.

- Ali te Paulove želje stare su preko četrdeset godina, blagi Bože! -povika Paula. - On bi danas posve drugačije gledao na stvari, isto kaošto bi i baka.

- Možda, ali znam da se majka neće predomisliti. - Philip upitnopogleda Paulu. - A zažto želiš da proda dionice? Zašto ti je toliko dotoga stalo?

Paula je djelić sekunde oklijevala, pitajući se da li da bratu kažeistinu, ali je ipak odlučila da ne bi trebala. - Razloge sam ti još sinoćnavela - odgovori ona posve prirodnim glasom. - Premda moram priznatida mi je pomalo dosta Marriotta "VVatsona i njegovih drugova iz vijeća.Svim snagama se trude da mi se u svemu suprotstave i da mi što jemoguće više zagorčavaju život.

Philip je nekako čudno pogleda. - Ali Paula, oni su to oduvijekčinili... to nije ništa novo, je li tako? Štoviše, i s bakom su uvijek bili naratnoj nozi. - Zastao je, namrštio se, i rukom protrljao bradu, trenutak onečemu razmišljajući. - Pa ipak, ako ti njihovo ponašanje počinje ići naživce, možda bi to trebala mami objasniti i...

- Ne, ne, bolje nemoj - brzo ga prekine Paula. - Zaboravimo na

163

prodaju Sitexovih dionica. Izaći ću ja već na kraj s MarriottomWatsonom i vijećem.

- Znam da hoćeš - reče Philip. - Uvijek si to bila u stanju. Dostasličiš na mene. Ne možeš se oglušiti o svoje dužnosti - to nam nije ukrvi. - Zatim joj se osmjehne s puno ljubavi. - A sada bi već bilo vrijemeda naručimo.

164

16.

Madalenu je probudilo sunce koje je prodiralo kroz zasjenčaneprozore.

Zatreptavši ona se naglo uspravi u staromodnom krevetu na četirinoge, zaprepaštena i izgubljena, pitajući se gdje je. Prilagodivši očiblagoj, magličastoj svjetlosti i osvrnuvši se oko sebe, počela je upijatipojedinosti prelijepe sobe i na kraju se prisjetila da je u Dunoonu,postaji za ovce McGillovih blizu Coonamblea.

Okrenula je glavu, pogledala na mali sat koji radi u svakom položajuna stoliću koji je bio prekriven taftom i nalazio se pokraj kreveta i vidjeda je vrlo rano, da je tek šest sati. Ali njoj to nije bilo važno; navikla jebila da ustaje u cik zore. A i Daisy joj je sinoć rekla da može ustati kadhoće, da se osjeća kao kod kuće, objasnivši joj da će domaćicu naći ukuhinji uvijek poslije šest i petnaest minuta. Otada pa nadalje, u sobi zadoručak mogla se poslužiti svježe iscjeđenim sokovima, kavom, čajem,tostom i voćem; poslije sedam, kada je stizala jedna od dvije kuharice,mogla je naručiti topli doručak ako je htjela, dodala je Daisy.

Povukavši pokrivače sa sebe, Madelana skoči iz kreveta i požuri ukupaonicu da se istušira.

Pojavila se deset minuta kasnije umotana u svoju bijelu frotirskuhaljinu i otišla do prozora. Podigla je zastore s oba prozora i ostalatrenutak promatrati vrtove ispod sebe. Bili su nevjerojatno zeleni, punibujnog cvijeća živih boja koje je obrubljivalo travnjake u oblikuspektakularnih lijeha i ispunjavalo ogromne središnje lijehe usječene uvalovite livade. Dan je bio prozračan, vrlo sunčan, nebo sjajno plavo sbijelim oblačcima koji su se kotrljali po njemu i bili nalik na šećernuvatu.

165

Opet je osjetila ono uzbuđenje i predosjećaj kao i sinoć kada je tekdošla, te je jedva čekala da izađe van i krene u istraživanje najbližeokolice. A najviše je željela prošetati tim primamljivim vrtovima, učijem je stvaranju sudjelovala i Paula prije nekoliko godina.

Smjestivši se za srcoliki toaletni stolčić smješten između dvanepregledna prozora, Madelana prvo počne četkati svoju gustukestenjastu kosu, a zatim se počne šminkati, ne odvajajući misli od ovogjedinstvenog mjesta na koje je došla s Paulom, Daisy i JasonomRickardom da provede vikend.

Dunoon je nadjačao sva njezina iščekivanja, sva njezina maštanja.Bio je na gotovo pet stotina sedamdeset kilometara od Sydneya i bio

smješten u sjeverozapadnom ravničarskom području Novog JužnogWalesa; ovamo su došli korporacijskim avionom Jasona Rickarda, let jebio kratak i brz. Krenuli su iz Sydneya jučer poslijepodne u pet sati, a naprivatni aerodrom u Dunoonu spustili su se nešto poslije šest.

Pričekao ih je Tim Willen, upravitelj stanice, srdačno ih pozdravio tese nastavio smijati i šaliti s njima dok je pomagao pilotu i stjuardu daistovare i prebace njihovu prtljagu u muzejski karavan.

Deset minuta kasnije, dok su odlazili s aerodroma, Madelana sezaprepastila kada je u velikim spremištima pokraj kojih su prolazili,ugledala nekoliko tipova aviona, kao i dva helikoptera parkirana naobližnjem heliodromu.

Začuđeno je pitala Daisy što to treba značiti, a ona joj je objasnila daje lakše zrakom obilaziti Dunoon, a osobito onda kada iskrsne nekaiznenadna nevolja. Za vrijeme leta Daisy joj je rekla da se njihovastanica proteže tisućama i tisućama akara, a iz zraka je bila nalik namalo kraljevstvo. Ovi avioni i helikopteri samo su potvrđivali da jeosjećaj nepreglednosti koji je obuzeo Madelanu, točan.

Glavna kuća bila je pet milja udaljena od aerodroma i Madelana jecijelo vrijeme vožnje sjedila nosa priljubljenog uz staklo, često sastrahopoštovanjem zureći u stvari pokraj kojih su prolazili. Sinoć jeDaisy bila njezin vodič, upozorila ju je na svu silu zanimljivih prizoradok se karavan kotrljao po širokom asfaltnom putu, koji je presijecao, a

166

ujedno i obilazio oko ogromnog imanja.U jednom trenutku prošli su pokraj gomile zgrada koja je podsjećala

na malo selo i Madelana je od svoje domaćice saznala da su tu bileprostorije za striženje ovaca, skladišta sirove vune merino ovacaodgojenih u Dunoonu, torovi, kovačnica, mala klaonica za klanje stokečije meso se koristilo za prehranu u samoj stanici, mala tvornica-hladnjača za čuvanje janjećih, ovčjih i telećih butova, te niz drugihvelikih skladišta u kojima je bila spremljena stočna hrana, sijeno i žito.Na jednom kraju bili su vodotoranj i generator koji je stanicuopskrbljivao vlastitom električnom energijom.

Na maloj udaljenosti iza ovih zgrada prostiralo se nekoliko ograđenihpašnjaka na kojima su hlad stvarali predivni zlatni brijestovi i vrbe.Ovdje je stoka zajedno s konjima zadovoljno pasla sočnu travu, anasuprot idiličnih pašnjaka na blagoj uzvisini okružene zlatnimbrijestovima i debelim starim hrastovima uzdizale su se prelijepe kuće.

Tim je usporio tako da je sve mogla lijepo razgledati i rekao joj datamo živi on sa ženom, kao i radnici i neki članovi posluge iz glavnezgrade; u blizini su bila teniska igrališta i bazen kojeg je koristilo samoosoblje i članovi njihovih obitelji.

Četvrt milje dalje po glavnom putu, prošli su pokraj unutrašnjih ivanjskih krugova za jahanje, gdje su se trenirali konji, a u blizini su bilevelike staje.

Te zgrade su privukle Madelaninu pažnju. Niske, nepravilnopostavljene i vrlo rustikalne, bile su podignute od tamnosivog i crnogkamena i djelomično pokrivene puzavicama. Učinile su joj se vrlo stare iona to spomene Daisy, koja joj zatim objasni da te staje potječu iz 1920.godine i da ih je izgradio njezin otac, Paul McGill.

Cijelo područje ostavilo je dubok dojam na Madelanu za vrijeme tevožnje od aerodroma do kuće. Nije očekivala, premda nije znala zašto,da je područje tako lijepo, nije pretpostavljala da u Australiji postojitako bujno zelenilo. Sve dok nije stigla ovamo zamišljala je taj kontinentkao spržen i suh i gotovo sav prekriven samo šikarom kada se jednom zaleđima ostave velike priobalni gradovi.

167

Međutim, Dunoon je bio veličanstven, smješten usred predivnog,valovitog područja, gdje su se blage padine spuštale u zelene ravnice,ograđene pašnjake i šumovita područja. To je doista bilo pastoralnopodručje kroz čiju je plodnu crnicu protjecala rijeka Castlereagh i gdjese činilo da sve jednostavno buja.

Prilazni put koji je vodio do glavne zgrade, koju su jednostavno zvalidvor, bio je dugačak pola milje i istog trena kada su kola stupila nanjega, Daisy je spustila jedan od prozora. Unutrašnjost se odmahispunila jakim mirisom limuna. - To je Eucafyptus citrio-dora - objasnilajoj je Daisy, pokazavši prema drveću koje se nadnosilo iznad njih iobrubljivao put s obje strane. - Proteže se sve do kuće i vrlo jearomatično. A Paula je dodala: - Kada osjetim miris limuna, bez obziragdje ja na svijetu bila, istog trena pomislim na Dunoon. Madelana jekimnula. - Jasno mi je zašto, promrmljala je, udišući opojno oštri mirislimuna.

Dvor je sav bio osvijetljen u znak dobrodošlice i bliještao je usumraku, a kada je Madelana izašla iz karavana i podigla pogled premakući, istog trena je osjetila vrtoglavicu i u mislima se našla u svojojvoljenoj plavo-zelenoj postojbini. Preplavila ju je nostalgija i navirala susjećanja, zagrcnula se i morala je nekoliko puta zatreptati kako bipotisnula suze. Dvor u Dunoonu bio je izgrađen u klasičnom stilu ipodsjećao je na velike plantaže s američkog juga, one od prije rata i bioje veličanstven.

Pročelje je bilo gotovo cijelo od bijelo obojenog drva, s dijelovimaod vrlo tamne crvene opeke. Široke verande protezale su se oko svečetiri strane, ljeti zaklanjajući zidove od sunca, ali mu zato zimidozvoljavajući da dopre do njih. Duž ruba prednje verande bilo je osamelegantnih bijelih stupova, po četiri sa svake strane ulaznih vrata odlakiranog mahagonija. Stupovi su bili visoki, ponosni i uzdizali su se uvisinu sve do trećeg kata te pridržavali terasu koja se protezala okonjega.

Zeleno lišće visterije koje je raslo naspram bijelog pročelja dvora uvelikoj je mjeri pridonosilo osjećaju hladnog mira, kao uostalom i

168

mnogobrojno lisnato drveće koje je zaklanjalo skladnu kuću sa stražnjestrane. Travnjaci su bili orubljeni velikim ružičastim i bijelim grmovimaazaleja malo izdignutim iznad posij unčanog prilaznog puta, a iza togglatkog i prostranog zelenila bili su cvjetni vrtovi.

Kada je konačno bila u dvoru, Madelana je otkrila da je unutrašnjostopravdavala vanjska arhitektonska rješenja. Sobe su bile ispunjeneodabranim antiknim predmetima, kristalnim svijećnjacima, prelijepimstarim tepisima i veličanstvenim platnima, od kojih su mnoga bila odpoznatih francuskih impresionista. Kasnije je saznala da je ta kolekcijapripadala Emmi Harte i da je sadržavala djela Moneta, van Gogha,Gauguina, Cèzannea i Degasa.

Paula ju je povela do ove šarmantne sobe na katu koja je bila odmahdo njezine. Soba je bila velika i prozračna, u blijedim tonovima marelice,lipe i svijetloplave, s visokom tavanicom, bijelim mramornim kaminom is akvarelima koji su prikazivali Dunoon na zidovima. Cijelom sobomdominirao je antikni krevet na četiri noge, a pokraj njega tu je bio inaslonjač za dvoje i dvije stolice raspoređene oko kamina.

Vaze, kojih je bilo posvuda bile su pune svježeg cvijeća koje je sobuispunjavalo raznorodnim mirisima prenijetim iz vrta. Cvijeće je ovogjutra tako jako mirisalo, ali Madelani to nije smetalo.

Zagledala se u svoj lik u ogledalu na toaletnom stolčiću, opet prošlačetkom kroz kosu, a zatim otišla do ormara, izvadila šivene, siveflanelske hlače, svilenu košulju i rukom pleteni pulover od plavo-sivogmohera.

Kada se obukla, skliznula je u smeđe kožne mokasine, dohvatilazlatni sat i par naušnica od blijedo crvenog zlata kupljenih kod Tiffanyjai izašla iz sobe.

Već nešto poslije pola sedam otvorila je vrata sobe za doručak izavirila unutra.

Domaćice, gospođe Carr, koju je upoznala prošlu večer, nije bilo navidiku, ali zato su Madelanin nos zapahnuli primamljivi mirisi kave,toplog kruha i zrelog voća. Primijetila je sve to poredano na stolusmještenom uz naspramni zid ispod slike cirkusnog klauna. Okrugli stol

169

u sredini osmokutne sobe bio je prekriven čistim bijelim stolnjakom odorgandina i postavljen za četvoro; servis od porculana bio je ukrašenljupkim cvjetnim uzorkom.

Madelana uđe i posluži se crnom kavom. Zatim se zagledala u slikuklauna. Oh, pa to je Picasso, pomisli ona, dok se okretala, nimaloiznenađena. Dunoon ju više nije mogao iznenaditi. To je bilo čarobnomjesto.

Ponijela je šalicu s kavom van, sjela na stepenice stražnje verande ipočela lagano piti, uživajući u mirisu trave i ostalog zelenila, prodornomlimunovom mirisu eucalyptusa koji je zapuhivao zrak, osluškujućispokoj prirode. Tu tišinu narušavao je samo cvrkut ptica i blagošuškanje lišća na povjetarcu.

Kako je ovdje bilo mirno. Bila je to ona vrsta mira koja se moglanaći samo u prirodi i ona je već gotovo zaboravila da tako nešto postoji.To je preveliki luksuz, pomisli ona i zatvori oči, dopustivši miru da jojprodre do samih kostiju, da se ugnijezdi duboko u njoj. A onda jojodjednom postane jasno, da ovako nešto nije doživjela još od djetinjstva.

Madelana se nešto kasnije vrati u kuću, spusti šalicu i tanjurić odkave na stol za doručak, a zatim krene prema glavnoj ulaznoj dvorani.Malo prije dok se šminkala namjeravala se prošetati po vrtovima ispredkuće, ali sada se predomislila.

Na suprotnom kraju predvorja bila je galerija. Paula joj je to reklasinoć dok su išle prema svojim sobama; nisu imale vremena da uđu, jersu se morale presvući za večeru. Ali dok su se zajedno uspinjalevelikim, zavojitim stepeništem, Paula joj je ispričala: - U galeriji su biliportreti naših predaka, McGillovih, ali i jedan nevjerojatan Emminportret. Moraš ga vidjeti prije no što odeš iz Dunoona.

Znatiželja koju je sinoć osjetila opet se probudila i Madelana odlučida na brzinu pogleda taj Emmin portret. Kasnije može otići u šetnju.

Galerija je bila mnogo duža neko što je zamišljala, imala je visokutavanicu i ogromni prozor najednom kraju. Lakirani drveni pod nije bioničim prekriven, zidovi su bili obojeni bijelom bojom, a u sredini je biodugačak i uzak stol od tamne hrastovine. Na stolu je bio dosta veliki

170

porculanski konj i Madelani se učini da je i on samo još jedan odbasnoslovno vrijednih antiknih predmeta.

Požurila je duž galerije jedva primjećujući portrete McGillovih, uželji da što prije pronađe portret Emme Harte.

Kada je konačno bila pred njim, zastao joj je dah. Bio je zaistanevjerojatan, Paula je imala pravo, tako vjeran i mnogo, mnogo bolji odsvih koje je vidjela po robnim kućama Harte, pa čak i od onog uPenninstone Rovalu u Yorkshiru.

Dugo je zurila u njega, diveći se njegovoj životnosti i izuzetnom stiluslikara. Očigledno je nastao negdje oko 1930. jer je Emmina večernjatoaleta bila iz tog razdoblja; bila je od bijelog satena i Madelani se činiloda bi pod prstima osjetila pravu tkaninu samo kada bi ispružila ruku idodirnula platno. Oko Emminog vrata, u njezinim ušima i oko zglobova,bliještali su smaragdi, a na prstu lijeve ruke nosila je četvrtasto izbrušensmaragd koji je isticao boju njezinih zračećih očiju.

Kako je samo sitne ruke imala, pomisli Madelana, prišavši bliže i jošpažljivije se zagledavši u sliku. Tako su sićušne, gotovo dječje.

Portret koji je visio pokraj Emminog prikazivao je tamnoputogzgodnog muškarca, elegantnog, s bijelom kravatom i u fraku. Imao jenajprodornije plave oči koje je ikada vidjela, snažno, privlačno lice, crnebrkove, i duboku brazgotinu na bradi. Clark Gable, pomisli Maddy iodmah zatim se sama sebi nasmija, svjesna da to sigurno nije bilapokojna filmska zvijezda. Tb je bez svake sumnje bio Paul McGill.

Iskrenuvši glavu na jednu stranu, pažljivo je proučavala portret,pitajući se kakav je bio. Neosporno ravan Emmi, uopće nije sumnjala otome.

Philip je potrčao niz stepenice dok je djedin sat u ulaznom predvorjuotkucavao sedam sati.

Prešao je preko ogromne dvorane, krenuvši prema sobi za doručak,kada je primijetio da su dupla vrata od mahagonija koja su vodila ugaleriju bila malo odškrinuta. Krenuo je prema njima u namjeri da ihzatvori, ali je istog trena ugledao neku mladu ženu unutra. Stajala je nasuprotnom kraju nagnuta prema portretu njegovog djede, proučavala ga

171

je i njemu prođe kroz glavu da je to vjerojatno Paulina pomoćnica izAmerike.

Kao da je osjetila njegovo prisustvo, hitro se okrenula. Kada ga jeugledala na vratima, razrogačila je oči i licem joj prođe izrazzaprepaštenja. Nije odvajala pogled od njega. Uhvatio je sebe kako i onzuri u nju.

U tom se trenutku njegov život promijenio.Philipu se učinilo da je sve u vezi s njom svjetlost. Nije mislio samo

na jarku sunčevu svjetlost koja je prodirala kroz veliki prozor, već i naonu koja je izvirala iz nje. Ona je bila užareno biće.

Od prvog trenutka znao je da je želi i da će je imati. Philipu nije bilojasno kako je to mogao znati, ali ta mu je misao prostrijelila um poputmunje i on ju je prihvatio kao neospornu činjenicu.

Lagano je krenuo naprijed, glasno lupkajući svojim jahaćim čizmamapo drvetu, ta ga je buka cijelog prožimala i za njega bila užasna smetnjakoja je narušavala savršeni mir koji ju je obavijao. Stajala je i čekala ga,sasvim nepokretna, činilo se da jedva uspijeva disati i dalje ga pažljivopromatrajući. Ni on nije pogled odvajao od njezinog lica.

Bila je stranac, pa ipak je osjećao kao da je odavno poznaje, i njegaispuni neki duboki osjećaj predodređenosti - sudbine - kada se konačnozaustavio pred njom.

Podigavši pogled prema njegovom licu, lagano se osmjehnula,bojažljivo i on postane svjestan da se s njim događa nešto prelijepo, anajviše ga je zaprepastilo to što se događalo upravo ovdje, u njegovomvlastitom domu, na mjestu koje je najviše volio na svijetu. Nastavila muse osmjehivati i on osjeti kao da mu se s pleća podiže veliki teret, da bolnestaje i da ga preplavljuje osjećanje mira.

Nejasno, kao iz daljine, začuo je vlastiti glas. - Ja sam Philip, Paulinbrat - i sam se iznenadio što mu je glas zvučao tako normalno.

- Ja sam Madelana O’Shea.- To sam i pretpostavljao.Položila je svoju ruku u njegovu i on ju je čvrsto stegnuo, svjestan

da je upravo nju čekao cijelog života.

172

17.

Philipu je bilo jako teško pustiti Madelaninu ruku, ali je na kraju toipak učinio.

Madelana je istog trena žurno gurnula ruku u džep. Još je osjećalačvrst stisak njegovih prstiju, kao da je njihov otisak zauvijek vatromostao utisnut na njezinima. Okrenula se na peti i sklonila pogled ustranu. Philip McGill Amory ju je obeshrabrivao.

Philip, koji ju je pažljivo pratio pogledom, reče: - Bili ste iznenađenikada ste me ugledali na vratima. Oprostite, nisam vas namjeravaouplašiti.

- Na trenutak sam pomislila da je Paul McGill iznenada oživio...Presiječe je njegov treperavi smijeh koji odjekne tihom galerijom i onkrajičkom oka pogleda u pravcu portreta, ali ništa ne reče.

- A i Paula je - nastavi ona - rekla da ćete stići iz Sydneya tek okopodneva.

- Predomislio sam se i odlučio doletjeti još sinoć. Stigao sam okopola dvanaest, ali svi su već otišli na spavanje.

Ona kimnu, ništa ne reče, ali se opet zagleda u njega.- Vrlo pažljivo ste proučavali portret moga djeda. - Poslao joj je

pomalo izazivački osmijeh, dok su mu se oči veselo osmjehivale izadirkujući poigravale. - Da li ste nešto otkrili? Tajne njegovogkaraktera, možda?

- Razmišljala sam o tome kako je vjerojatno bio stvarno posebančovjek, kada je osvojio Emmu Harte i oženio se njome.

- Prema onome što mi je baka pričala o njemu, Paul McGill je biosve što bismo vi ili ja ikada mogli zamisliti da je bio. A pretpostavljam iviše od toga - odgovori Philip. Nastala je kraća pauza, a onda je nastavio

173

mekšim glasom: - Međutim, oni se nikada nisu vjenčali... njegova ženanije se htjela razvesti od njega. I tako su stvari uzeli u svoje ruke, izvrgliustaljene norme podsmijehu i živjeli zajedno šesnaest ili sedamnaestgodina. Sve do njegove smrti 1939. Pretpostavljam da je to što su učiniliu to doba bilo prilično skandalozno, ali njima je bilo svejedno. - Philipslegne ramenima. - Bili su ludo zaljubljeni jedno u drugo, beskrajnosretni i očito ni u jednom trenutku ni zbog čega nisu zažalili. I prirodno,obožavali su svoje jedino dijete, moju majku. - Nastupila je još jednapauza, a zatim je Philip rekao: - Ona je, dakako, nezakonita.

Madelana je bila zatečena. - Nisam to znala, kao ni ostalo što ste miupravo ispričali. Paula nikada ne govori o privatnom životu vaše bake. Aono što sam čula ili pročitala bilo je vezano samo za njezina poslovnadostignuća.

- Da, bila je baš uspješna, zar ne? Toliko je bila ispred svogvremena. Briljantna i potpuno emancipirana žena koja je mnogim ženamaomogućila... da se počnu baviti važnim poslovima u svijetu korporacija.Drago mi je da je to učinila. Evo na primjer ja, jednostavno ne znam štobih bez žena direktora u našoj kompaniji.

Philip je zahihotao, vidjelo se da ga nešto zabavlja.- Uvjeren sam da su do sada svi zaboravili na Emmin privatni život.

Konačno, sve je to bilo tako davno. Postala je na neki način mitskafigura. Legenda. A ima i bezbroj čuvara plamena, kako u obitelji tako iizvan nje... koji ne žele da joj na bilo koji način okrnje ugled. - Napućioje usne i odmahnuo glavom.

- Dakako, što se mene tiče, ništa ne može okrnjiti Emmin ugled, aponajmanje to što je živjela nevjenčano s čovjekom kojega je doistavoljela... i to svim svojim srcem.

- Slažem se s vama. Ali zašto nije pristala na razvod? Mislim nanjegovu ženu.

- Tome se protivila njezina vjera i to joj je, mislim, savršeno dobrodošlo. Constance McGill bila je katolkinja i ja mislim da se jednostavnoskrivala iza crkve i njezinih učenja da bi pakostila Paulu. Nije ga željela,ali nije željela ni da ga dobije bilo koja druga. Niti je željela da bude

174

sretan, to je posve sigurno. I tako je u njihove bračne razmirice uvuklagomilu svećenika i smiješnih religijskih gluposti, ne bi li zamaglilapredmet rasprave, bar ja tako mislim.

Philip je svim svojim bićem osjećao Madelanino prisustvo, tako daje istog trena uočio da joj je pogled postao nekako čudan.

Osjećajan, okrenut prema unutra, odmah mu je bilo jasno da jezabrljao. - Uvrijedio sam vas... i vi ste katolkinja, zar ne?

- Da, jesam, ali me niste uvrijedili. Doista.- Oprostite,- Sve je u redu, doista, Philipe... - Glas joj je zamro. Podigla je

pogled prema njemu.Pogledi im se sretoše; nijedno od njih nije odvratilo svoj. Nijedno od

njih to nije moglo učiniti. Između njih zavladala je duboka tišina.Dok je zurio u njezine sjajne oči, srebrnaste, neobično providne,

Philip je shvatio da je doista nije uvrijedio. Ona je i mislila ono što jerekla i uvijek će tako biti. Jer nikada se nije služila sitnim lukavstvima.Bila je otvorena i poštena i to mu se sviđalo. Opet ga je prožeo osjećajda je odavno poznaje. Kao da su se nekada davno znali, zatim serazdvojili i sada se opet našli. S njom je bio potpuno prirodan, osjećaose prijatno kao ni s jednom drugom ženom i potpuno je bio opušten.Želim je, pomislio je drugi put toga jutra. I imat ću je. Pazi da neprenagliš, samo pazi da ne prenagliš, upozori ga neki glas iznutra.

Madelanu, koja nije mogla odvojiti pogled od njegovih hipnotičkihplavih očiju, također su prožimali neobični osjećaji, kakva nikada ranijenije iskusila. Grlo joj se steglo i osušilo, osjećala je tupi bol u grudima isva se iznutra tresla. Vrlo jako je reagirala na Philipovo prisustvo, kakofizički tako i emocionalno, što joj se do sada nikada nije dogodilo, čak niu prisustvu Jacka Millera. Ali do sada nikada nije srela nikoga kao štoje bio Philip McGill Amory. Bio je tako mišićav, snažan i strašnošarmantan. Fatalno šarmantan. Izbacio ju je iz ravnoteže. A što je bilo jošgore, uplašio ju je.

Nije znala zašto, ali Madelana je imala osjećaj da će svakog trenabriznuti u plač. Brzo je okrenula glavu i prekinula uspostavljenu vezu.

175

Počela je drhtati i plašeći se da će on to primijetiti, krenula je na drugikraj galerije.

Pročistivši grlo, upita, ne okrenuvši se prema njemu. - A koji je ovopredak?

Philip krene za njom preko prostorije.Zaustavio se tik iza nje, udišući miris njezine kose, njezin parfem.

Bio je opor, gotovo muški i njemu se učinio provokativnim. Odjednom jeosjetio poriv da je zagrli, te je morao uložiti veliki napor kako to ne bi iuradio.

Čvrsto kontroliranim glasom, on odgovori: - Oh, to je Andrew,pomorski kapetan iz Škotske, koji je svojevoljno došao u Australiju1852, a ono je njegova žena, Tessa, na tom portretu pokraj njegovog.Andrew je osnivač svega ovoga, naselio se ovdje, osnovao stanicu ipodigao prvobitne temelje ove kuće, koju je nazvao Dunoon, po mjestu uŠkotskoj iz kojeg je došao.

- Kuća je doista lijepa - promrmlja Madelana hrapavim glasom,potpuno svjesna Philipove blizine zbog koje su joj riječi zastajale u grlu.

- Hvala... i ja to mislim. Ali, svoj konačni izgled koji podsjeća nakuće s američkog juga s početka devetnaestog stoljeća, dao joj je ustvari moj pradjed, Andrewov sin, Bruce, poslije svog putovanja uAmeriku. Podigao je novo pročelje, dodao stupove i pojačao sličnost splantažama u Georgiji i Virginiji.

- I Kentuckyju... podsjeća me na dom.Philip je zaobiđe kako bi joj vidio lice, a tamne vjede mu se

iznenađeno izviše. - Potječete iz plavo-zelene postojbine? Madelanakimne.

- Ali u vašem govoru se ne osjeća južnjački naglasak.- Niti u vašem australijski - odgovori ona i nasmije se prvi put od

kada ga je upoznala, šio joj je pomoglo da oslabi napetost koja ju jeprožimala. - Rođena sam i odrasla u Lexingtonu.

- Onda ste vjerojatno odrasli među konjima. U pravu sam, zar ne? Iznate jahati?

- Da.

176

Oči mu se ozariše, a glas mu živne kada spontano uzvikne:- Hajdemo na jahanje! Sada. Htio bih vam pokazati zemlju, obići

stanicu... sinoć niste mogli bogzna što vidjeti, pogotovo što je biosumrak. - Zatim je odmjerio njezinu odjeću. - Uvjeren sam da ćemo naćineke hlače za jahanje i čizme za vas.

- Donijela sam svoju odjeću za jahanje - odgovori Madelana, a zatimobjasni. - Prije no što smo krenule iz New Yorka, Paula mi je rekla daćemo vjerojatno doći ovamo za vikend, pa da se spremim. U stvari,točno mi je rekla što od odjeće da ponesem.

- Baš je pčelica ta moja sestra - primijeti on, opet izvivši usta uvragolasti osmijeh. - Hajdemo onda, što čekamo!

Philip je zgrabi za ruku i počne je požurivati iz galerije; u dvoranidoda: - Popit ću na brzinu šalicu kave u sobi za doručak dok sepresvučete. Tamo ću vas čekati.

- Dolazim za nekoliko minuta - odgovori ona tiho, zanijetamagnetizmom i snagom ovog čovjeka.

Održavši obećanje, pojavila se u sobi za doručak poslije desetakminuta.

Iznenadio se kada ju je tako brzo vidio na vratima, ali ugodno. Ženekoje su cijelo vrijeme vodile računa o svojoj frizuri i šminki, gnjavile iostavljale ga da čeka, oduvijek su mu išle na živce. Bio je navikao nažene iz obitelji Harte, koje su se rijetko dotjerivale ali su uvijek zračilepameću i bilo mu je drago da se Madelana uklapa u tu shemu.

On ustane i priđe joj, pogledom izražavajući divljenje. Dopalo mu sekako je bila obučena. Očigledno je bila odlična jahačica, a ne nekaamaterka koja je uživala da se šepuri u odjeći za jahanje, a samo jahanjeshvaćala neozbiljno. To mu je govorila njezina odjeća. Njezina muškavunena kockasta crveno-purpurna košulja, i bež pantalone bile su udobrom stanju, ali nipošto nove, a crne čizme, savršeno izglancane kao injegove, bile su dosta iznošene i očigledno nekoliko godina stare.

Razvukavši usta u široki osmijeh, uhvativši je za lakat on je izvedeiz kuće i povede preko stražnjeg dvorišta prema garaži.

Dok su prolazili pokraj niza muzejskih automobila poredanih uza zid

177

natkrivenog prilaznog puta, on upita: - Iz kojeg pravca ste se sinoćdovezli s aerodroma?

- Tim Willen nas je dovezao glavnim putem - odvrati Madelana. -Dosta toga sam vidjela - torove za ovce, spremišta, cijelo područjeradionica, kao i pašnjake.

- Dobro... onda možemo odmah krenuti na pravo jahanje, umjesto dakaskamo uokolo - objavi on, pomažući joj da se smjesti u njegovtamnoplavi Maseratti.

Dok se ona presvlačila, Philip je nazvao staje, tako da su, kada sustigli do starih zgrada kojima se sinoć toliko divila, njihovi konji bili većosedlani.

Glavni konjušar ih je pričekao, Philip ju je predstavio Mattu i poveodo boksova. - Ovo je Gilda - reče otvorivši vratnice boksa i izvevširiđastu kobilu. Pruživši Madelani uzde, on nastavi: - Stoji vam naraspolaganju. Uvjerit ćete se da je nježna, ali i dovoljno živahnog duhatako da vam neće biti dosadno.

Philip se odmakao malo od konja, othrvavši se iskušenju dapomogne Madelani da uzjaše.

- Hvala, predivna je - primijeti Madelana, zaneseno gledajući ukobilu. Zatim počne gladiti i milujući njušku i glavu mlade kobile, da jetetoši, pa da joj nešto šapuće u uho, kako bi se sprijateljila s njom, čemusu je prije mnogo godina naučili konjušari iz Kentuckyja. S nepoznatimkonjem se moralo tako. Poslije nekoliko minuta ove igre, Madelana jebila sigurna da su se dovoljno upoznale, te podigne lijevo stopalo ustremen i uzjaše sedlo.

Philip je pažljivo pratio njezinu igru s Gildom, zadovoljan njezinimpoznavanjem konja i osmjehujući se u sebi. Zatim je i on uzjahao CrnogOpala, svog sjajnog kao ebanovina crnog pastuha i prvi krenuo izpopločanog dvorišta oko staja, prešao glavni put i krenuo prašnjavimputeljkom koji se blagom padinom peo prema malom šumarku.

Jahali su jedno iza drugog uskim putem koji su natkriljavali zlatnibrijestovi i vrbe i uskoro su izbili na široku livadu na kojoj se zelenatrava njihala pod blagim povjetarcem. Određeno vrijeme kaskali su

178

jedno pokraj drugog, a onda iznenada Philip pojuri galopom, potjeravšiCrnog Opala naprijed, te ostavivši Madelanu iza sebe.

- Hajde, Gilda, hajde, medena - zatepa joj Madelana, pognuvši se pokobilinom vratu i izdigavši se malo u sedlu, tako da je stajala kada jekrenula u galop za Philipom.

Stigla ga je, pa su nastavili zajedno galopirati kroz nekoliko livadakoje su se nastavljale jedna na drugu, preskakali su ograde, utrkivali sene dozvoljavajući jedno drugom da se odvoji, dok Philip nije konačnousporio i zauzdao Crnog Opala.

Madelana je odmah isto učinila, svjesna da se mora pokoritinjegovom vodstvu, jer je bila na nepoznatom terenu i pošto nije znalaokolicu.

Kada su vratili dah, pogledali su se.- Bilo je odlično. Fantastični ste - reče Philip. - Moramo se malo

odmoriti, blizu smo pašnjaka na kojima su trenutno goveda i ovce.- Jasno mi je - odgovori ona.Lagano su lutali kroz prelijepo pastoralno područje, prolazeći pokraj

krda stoke i stada ovaca koja su tumarala livadama i donjim dijelovimapadina. Zaobilazili su šumarke sveprisutnih zlatnih brijestova ieukaliptusa te putovali dubokim i predivnim dolinama, slijedećikrivudavu, srebrnu nit rijeke Castlereagh kako bi skratili put, da bi se nakraju počeli lagano penjati prema zelenim brdima Dunoona. Samo su svremena na vrijeme razgovarali.

Madelana je tu i tamo postavljala čudna pitanja, a Philip jepovremeno sam od sebe davao po koje objašnjenje, ali uglavnom sušutjeli.

Philipu se to sviđalo. Nije uvijek bio raspoložen za razgovor, čestobi se povlačio u sebe i razmišljao, a žene koje su cijelo vrijeme brbljaleišle su mu na živce. Njezina šutnja bila je kao melem. Bio je i te kakosvjestan njezinog prisustva, pa ipak ono nije smetalo ni njemu nitinjegovom urođenom osjećaju privatnosti, nisu se osjećali nelagodno,barem se on nije lako osjećao. U stvari, već samo to što je jahao ovako snjom ispunilo ga je nekom lakoćom, ovako sretan nije bio već godinama.

179

Madelana se osjećala slično kao i on.Strah i napetost koji su je prožimali u galeriji malo su oslabili dok se

presvlačila u svojoj sobi, a ovdje, s njim, na otvorenom zraku, gotovo dasu potpuno nestali.

Premda je Novi Južni Wales bio tako daleko od Kentuckyja, osjećalase nekako bliža kući no za sve ove četiri godine od kada je ostavila svojvoljeni plavo-zeleni zavičaj. Mir koji je vladao u vrtovima, koji je na njujutros ostavio tako snažan dojam, bio je još izraženiji u ovomnepreglednom prostranstvu, a ta prevladavajuća mirnoća ispunjavala juje mirom. Kada se opustila, bilo joj je neočekivano vrlo ugodno uPhilipovom društvu.

Jahali su zajedno gotovo dva sata.Konačno su stigli do mjesta prema kojem je pošao čim su krenuli iz

staja. Bila je to najviša točka u Dunoonu i Philip je prvi pošao uz strminagib. Kada je stigao na vrh brda, skočio je s Crnog Opala i ostao stajatipokraj konja čekajući Madelanu koja je tek malo zaostala za njim.

Uspela se na prijevoj, upravljajući uzdama vješto i lijepo, dokazujućida je dugogodišnji jahač. Ipak je osjetio želju da joj pomogne da sjaše,međutim, opet se obuzdao. Plašio se da je dodirne.

Kada se vinula iz sedla i lako doskočila na travu, on se uputio premaogromnom hrastu koji je širio svoje prastare grane preko vrha brda nalikna neki divovski suncobran od čipkastog zelenila.

Madelana je krenula za njim, a on joj počne pričati: - Moj pradjeda jeposadio ovaj hrast prije više od sto godina i ovo je moje omiljenomjesto. Prvi put me je ovamo dovela Emma još kada sam bio posve mali- i ona ga je voljela. Odavde se pruža vidik miljama uokolo. Pogledajte!- uzvikne on, iznenada ispruživši ruku i prošavši njome s jedne na drugustranu kroz zrak. Zatim rukom zakloni oči i zagleda se u daljinu prekoneravnog tla, a kada je progovorio u glasu su mu se nazirali ponos iljubav. - Nigdje na svijetu nije kao ovdje, barem za mene.

- Predivno je - odgovori Madelana, iskreno se diveći području. Ovdeu Dunoonu sve joj je izgledalo nekako življe... nebo je bilo plavlje,cvijeće jačih boja. Ovo je bio raj, kao što je on to već ranije rekao dok

180

su jahali kroz dolinu. Nekoliko puta je duboko udahnula zrak. Zrak jeovdje gore bio kristalno jasan, tako čist i svjež.

Philip skine svoj šešir širokog oboda, baci ga na tlo i prođe rukomkroz gustu crnu kosu. - Hajde da se malo odmorimo prije no što krenemonatrag - predloži on, pokaže na tlo i sjedne.

Madelana kimne i također sjedne, uživajući u tamnozelenoj svježini uhladu drveta poslije dugog jahanja po suncu.

Određeno vrijeme su oboje šutjeli, a onda Philip primijeti:- Vjerojatno je bilo divno stvarati takve osjećaje kao što su ih oni

stvarali, što mislite?- Da - odgovori Madelana kojoj je odmah bilo jasno da misli na

Emmu i Paula.- Da li ste ikada bili toliko zaljubljeni? - upita Philip. Nisam, a vi?- Ne. - Istog trena je zašutio i zanio se; i Madelana je bila tiha.- Jeste li udani? - iznenada ju je upitao.- Ne, nisam... niti sam ikada bila.Philip je iskosa pogleda. Želio ju je pitati ima li trenutno nekog, ali

se nije usudio. Ovaj razgovor je ionako već postao previše osoban, štomu nije bila namjera.

Kao da je osjetila da je pažljivo promatra, okrenula je glavu i poslalamu jedan dugačak pogled onim svojim tihim, mirnim sivim očima.

Osmjehnuo joj se.Uzvratila mu je osmijeh. Zatim je privukla koljena i spustila bradu na

njih, zagledavši se u plavo-bijelu izmaglicu neba i gomilice oblaka kojesu prolazile.

Philip je oslonio glavu o čvornato stablo. Osjećao je da ona zna daga prati glas plejboja. Prigušio je uzdah. Ranije mu to nikada nijesmetalo. Ali sada je.

181

18.

Večer je odjednom zahladila i snažni vjetar je počeo puhati s brdaiznad Dunoona, mrseći zavjese, mlatarajući divlje njima i unosećihladnoću u njezinu spavaću sobu.

Paula se strese, ustane od toaletnog stolčića i ode zatvoriti prozor.Kada je opet sjela dohvatila je bisernu ogrlicu i pričvrstila je oko

vrata, zatim stavila mabè naušnice od bisera i dijamanata, a onda senaslonila na naslon i zagledala u svoj lik u ogledalu. Nije loše, pomisliona, za jednu premorenu direktoricu, ženu i majku četvoro djece napragu trideset sedme godine.

Okrenula je glavu i zagledala se u fotografiju u boji na toaletnomstoliću. Na njoj su bili Shane i ona s Lornom, Tessom, Patrickom iLinnet, a slikala ih je Emily na terasi Penninslone Royala tog proljeća.Srce joj se steglo kada se sjetila dvoje najmlađih; oboje su, premda narazličite načine, bili ranjivi i bila im je potrebna.

Bili su u krevetu i čvrsto su spavali kada je rano jutros nazvalaShana. Zahvaljujući vremenskoj razlici između Australije i Engleske onaje, u stvari, bila cijeli dan u prednosti, tako da ga je dobila tek u petak,negdje blizu ponoći u Pennistone Royalu. Upravo se vratio s večere kodWinstona u Beck Housu; Emily je već bila otputovala za Hong Kong,zbog kupovine za Genret, a dva najbolja prijatelja su očigledno uživala ujednoj od rijetkih momačkih večeri.

Bilo je divno čuti njegov ljubljeni i sigurni glas, saznati da je kodkuće sve u redu. Lorne i Tessa su bili zbrinuti u svojim cijenjenimškolama, a dadilja Pat, koja se vratila s jednotjednog odmora provedenogu Jezerskom području, opet je uzela pod svoje okrilje dvoje malihštićenika.

182

- Nema problema, draga - rekao je Shane; tako ga je dobro čula kaoda je bio u susjednoj sobi. - Provest ću ovdje vikend s djecom i unedjelju navečer krenuti u London. Čuj, anđele, danas sam se čuo statom. Nazvao je da potvrdi da će on i majka sigurno doći za Božić, paće i mlada Laura biti s nama, a prihvatili su i Merry i Elliot. Izgleda daćemo ovdje u Yorkshiru imati gužvu... Bit će kao u stara vremena kadasu Blackie i Emma bili živi. Bit će nam divno.

Ove vijesti su je oduševile; zatim su još pola sata nastavili čavrljatio planovima za Božić, djeci i ostalim obiteljskim stvarima i Shane joj jeobećao da će je nazvali za nekoliko dana. Osjećala se mnogo bolje kadaje spustila slušalicu. Mnogo su joj nedostajali i on i djeca uvijek kada biotišla na put i nikada se nije mogla sasvim opustiti kada je bila odvojenaod svoje obitelji. Pokušala je ne brinuti, ali to je bilo nemoguće ivjerovala je da se nikada neće promijeniti. Za to je sada već bilo previšekasno.

Paula baci pogled na sat i vidi da joj je ostalo još deset slobodnihminuta prije no što bude morala sići na piće. Ustavši, ona poravna donjidio svoje koktel haljine i ode do pisaćeg stola te počne razvrstavatipapire koji su ležali na njemu. Među njima je bila i lista gostiju koji ćedoći za božične praznike, a koju je započela tog tjedna u Sydneyu.Shanovima je namjeravala darovati nešto posebno, a ne sitnice koje seguraju u čarapu ili stavljaju pod jelku. Mora dodati i njihova imena,pošto su potvrdili da će doći u Yorkshire i pribilježiti ideje za pogodnemale uspomene, pošto je planirala da cjelokupnu kupovinu za Božićobavi u Hong Kongu kada se za deset dana sretne tamo s Emily.

Dok se naginjala nad stolom i brzo ispisivala podsjetnik, Paulinemisli se usredotočiše na Shanove roditelje. Stvarno ju je ganulo to što suBryan i Geraldina odlučili da dođu u Englesku u prosincu; već nekolikotjedana su se kolebali. Cijelih pet godina, od Bryanovog srčanog napada,živjeli su na Barbadosu. Bryan je brinuo o O’Neillovim hotelima naKaribima, ali uglavnom je ovih dana živio lagodnim životom i naShanovo navaljivanje napola je, u stvari, ušao u mirovinu.

Nedostajali su joj, u životima svih njih nastala je praznina od kada su

183

se O’Neillovi preselili u inozemstvo. Nedostajala joj je i Miranda. Ona iShanova sestra bile su odlične prijateljice još od djetinjstva; premda suse uspjele sresti u New Yorku, stalno su se žalile da se u posljednjevrijeme nikako ne mogu dovoljno družiti. Kako je upravljalaInternacionalnim O’Neillovim hotelima u Sjedinjenim Državama, Merryje imala pune ruke posla, a otkad je bila udata za poznatog američkogarhitekta, Elliota Jamesa, cijelo slobodno vrijeme trudila se da provede snjim u njihovim kućama na Manhattanu i u Connecticutu. To je biorazlog što Merry već dosta dugo nije bila u Engleskoj, pa su čak injezina službena putovanja bila kratka. - Udari i bježi - tako je Merry ušali sve njih nazivala.

Konačno će se svi O’Neillovi naći zajedno pod istim krovom,zajedrio s Harleovima. Sir Ronald i Michael Kallinski već su prihvatilida dodu na božičnu večeru, tako da će se poslije mnogo godina na okupunaći predstavnici sva tri klana. Paula se zadovoljno nasmiješila.

Spojivši papire spajalicom, gurnula ih je u aktovku. Kada opet budeimala nekoliko slobodnih trenutaka, možda kasnije večeras ili ujutro,napravit će još nekoliko bilješki, rasporediti goste po sobama uPennistone Royalu, sastaviti jelovnik za sve dane praznika i početipraviti popis gostiju koje je željela pozvati na predstojeće prijame. DoBožića je bilo još tri mjeseca, ali to i nije bilo baš mnogo, kada se uzmeu obzir njezin raspored i sve ono što je još trebala napraviti. Dobroplaniranje i organizacija, bili su jedini način da sve funkcionira kakotreba. Tome ju je naučila baka i ponekada se pitala nije li to bila tajnanjezinog uspjeha.

Kada je nekoliko minuta kasnije bila na vratima dnevne sobe, Paulaje pomislila da je prva koja je sišla. Sve je bilo tako mirno.

Ali onda je Jason Rickard ušao u sobu s verande, čvrsto zatvoriofrancuske prozore i okrenuo se. Njegovo preplanulo, grubo lice upravoje sijalo kada ju je ugledao.

- A, tu si mila - reče on, krenuvši prema njoj.Vitak i,visok, Jason je imao držanje čovjeka koji je godine proveo u

sedlu, ogrubljen ten od stalnog boravka vani i tamnu kosu prošaranu

184

sijedima oko ušiju. Bio je u ranim šezdesetim, ali je izgledao mlađi.Večeras je na sebi imao mornarsko plavi kašmirski sako, tamnosivehlače i bijelu košulju s mornarsko plavom krava tom; bio jebesprijekorno odjeven kao i obično, ali Pauli se uvijek činilo da seneugodno osjeća u odijelima. Kao da ga je formalna odjeća sputavala,tako da bi neizbježno pomislila kako bi Jason sigurno mnogo više volioda je u trapericama, jahaćim čizmama i u košulji koja nije do vratazakopčana.

Kada se pred njom zaustavio, dohvatio je njezinu ruku i okrenuo je. -Baš lijepo izgledaš, Paula. Crveno ti pristaje isto onako dobro kao itvojoj majci.

- Hvala, Jasone - Paula mu se osmjehnula, a zatim ga uhvatila podruku i pošla s njim prema kaminu. - A gdje je, mama?

- Gore, završava s oblačenjem. Odmah će sići. Hajde, draga, da ti ija nešto popijemo. Što bi željela?

- Ako je ono šampanjac što sam vidjela u srebrnoj posudi, onda ćuto.

- Dobro. - On brže-bolje ode do konzole na kojoj su bili poslužavniks pićima, čaše, posuda s ledom i šampanjcem, te počne otvarati bocuLouisa Roederer Crystala.

Paula ga je promatrala s puno topline. Jason joj se sviđao, jako ga jezavoljela, divila se njegovom zdravom odnosu prema životu. Mnogo gaje poštovala, ne samo kao briljantnog biznismena, već i zbog njegovihkvaliteta. Bio je ljubazan i pažljiv. Kao i Philip, i ona je bila presretnašto se majka za njega udala. Unatoč različitom podrijetlu, odlično su seslagali i on joj je bio odani suprug. Sve što je postigao, Jason je postigaosam; prvi put se kasno oženio i žena mu je umrla od raka poslije samosedam godina braka; zatim se drugi put oženio. Taj se brak ubrzo raspao.- Treća sreća - bila je ovih dana njegova omiljena uzrečica; Daisy jeobožavao, kao i ona njega. Ponekad su Paulu podsjećali na mladeljubavnike i to joj se jako sviđalo.

Kada joj je ulio šampanjac u Baccarat kristalnu čašu i počeo sebipraviti viski sa sodom, Jason primijeti: - Večeras je vani jako vjetrovito,

185

Paula. Kladim se da je u Sydneyu strahovita oluja.- Nadam se da neće i nas ovdje zahvatiti - reče ona prihvaćajući čašu

koju joj je pružio.- Sumnjam, a ako i stigne dovde brzo će proći. Ne boj se, sutra ćemo

imati lijep sunčan dan. - Kucnuše se. - Živjela, mila.- Živio, Jasone.Stajali su zajedno ispred kamina, potpuno opušteni, osjećajući veliku

naklonost jedno prema drugom.Odjednom ju je Jason zamišljeno pogledao. - Opet se Paula smijuljiš

i izgledaš vraški zadovoljna sama sobom. - On zahihota. - Kao što bitvoja majka rekla, sličiš na mačku koja je progutala kanarinca.

Paula se morala nasmijati. Jason je usvojio mnoge majčine izraze,gotovo sve koje je Daisy naučila od svoje majke, ali kada su ih oniizgovarali nedostajalo im je one Emmine jezgrovitosti.

Ona reče: - Samo sam oduševljena što mi se ispunjavaju sve želje uvezi Božića. Bit će to najveće okupljanje koje smo imali u lijekuposljednjih godina, pošto dolaze i Shanovi roditelji i sestra.

- Majka ti brine...- O čemu ja to brinem? - upita Daisy s vrata, a zatim dolebdi u sobu

u oblaku parfema Joy i uz šuštanje purpurne svile.- Draga, izgledaš prcdivno! - uzvikne Jason, dok su mu tamno-smeđe

oči sjale od ljubavi i divljenja. Požurio je prema Daisy, uhvatio je zaruku i požurio s njom natrag prema kaminu. - Što da li donesem, mila?Šampanjac ili votku-tonik?

- Šampanjac, molim te, Jasone dragi.- Jason je u pravu, večeras doista izgledaš fantastično, mama -

primijeti Paula. - Već te godinama nisam vidjela ni u čemu purpurnom.Ta ti boja savršeno pristaje i odlično ide uz te opale. Je li to nešto novo?

- Hvala, draga, da, novi su. Jason mi ih je poklonio u četvrtaknavečer. Potječu iz njegovog rudnika u Coober Pedyju.

- Lightning Ridgu - ispravi je Jason osmjehujući se pružajući joj piće.- To su vrlo rijetki, crni opali, Paula.

- Hvala - reče Daisy, prihvativši čašu. A zatim ponovi: - Zbog čega

186

sam ja to zabrinuta, Jasone?- Zbog Philipa.Daisy se namršti, sjedne na naslonjač i podigne čašu. - Živjeli.- Živjeli - uzviknuše u glas Paula i Jason.Daisy je otpila malo šampanjca i upitno se zagledala u muža preko

ruba čaše. - A zašto sam ja to zabrinuta za njega?- Zato što ne želi doći... u Englesku s nama za Božić - objasni Jason.

- Paula je upravo priznala da je strašno uzbuđena zbog tog velikogobiteljskog okupljanja i ja sam se spremao da joj kažem kako njezin bratjoš nije odlučjo da li će doći.

- Oh, mislim da će doći - promrmlja Daisy, znalački se osmjehnuvši.- Doista? - Jason iznenađeno upita i zagleda se u Daisy. - Što se to

dogodilo, mila, da si promijenila mišljenje? Kada sam se u četvrtaknavečer vratio iz Pertha bila si uvjerena da neće doći, a to je bilo prijesamo dva dana.

- Danas za ručkom Paula je pozvala Madelanu u London na svečanuvečeru i ples u Ritzu u povodu šezdesete obljetnice, također ju jepozvala da Božić provede s nama u Yorkshire. I Madelana je prihvatila,je li tako, Paula?

- Da, mama, prihvatila je. - Paula je izgledala zbunjena, pa se inamrštila. - Ali kakve to ima veze?

Daisy se udobnije namjesti, prvo svoje ozareno lice okrene premakćerci, a onda prema mužu, i izjavi: - To ima i te kakve veze sPhilipovim dolaskom u Englesku u prosincu.

I Jason i Paula su zurili u nju, međutim nijedno od njih dvoje nijeizustilo ni riječ.

- Zar niste primijetili kako Philip gleda Madelanu? - upita nježnimglasom Daisy. - Dakako, kada misli da ga nitko ne gleda. Niste litakođer primijetili koliko se danas trudio da joj ugodi... na bazenu, zavrijeme ručka i dok smo pili čaj? Bio je tako revnosan. A i cijelo jutrosu zajedno jahali, Paula. Gotovo četiri sata.

- Oh, mama, ti si nepopravljivi romantik! - uzvikne Paula. - Samoizigrava dobrog domaćina. Konačno, ti si ga tako lijepo odgojila. On je

187

džentlmen - nasmija se Paula. - Poznaje je samo jedan dan! Pa čak nitoliko, za Boga miloga!

- Pa što? - primijeti Daisy i opet otpije gutljaj šampanjca. Paula senamršti na majku, a zatim pogleda u Jasona i izvije obrvu.

Jason se smijuljio, sve ga je ovo zabavljalo. - Ja sam tvoju majkupoznavao svega jedan sat kada sam shvatio da se želim njome oženiti ivraški sam se potrudio da je dobijem, nije mi neugodno da ti to kažem,Paula. Mislim da muškarac i žena odmah znaju da li su jedno za drugo,znaju šta stvarno osjećaju jedno prema drugome. To ti je kao nekavrsta... to ti je nešto instinktivno. A vrijeme, kao takvo, ono tu ne igranikakvu ulogu. Možeš nekoga poznavati godinama, pa da ti bude potpunistranac, da za njega ništa ne osjećaš. Ili možeš iznenada nekog sresti iburni Tb je to! - On pogleda u Daisy. - Kako ono glasi francuski izraz zato, mila?

- Coup defoudre... udar groma, iznenadni udarac... to jest ljubav naprvi pogled - odgovori Daisy. - Potpuno si u pravu, Jasone. Slažem se sasvime što si rekao. - Zaljubljeno mu se osmjehnula.

- Madelana i Philip - promrmlja Paula. - Oh, ne! - Srce joj se steglo.Obožavala je brata, ali posljednje što je željela bilo je da se upusti uvezu s Madelanom. Za Madelanino dobro. Nije željela da je povrijedi. Atakođer je imala važne planove sa svojom pomoćnicom.

Paula počne polako govoriti: - Možda ga je zainteresirala, majko, alii sama znaš kakav je on sa ženama. Misli da ih ima koliko hoćeš. To mije rekao tisuću puta, a ti bolje od ikoga znaš da raskida odmah čim kojaveza postane ozbiljnija od valjanja po sijenu. - Ona zavrti glavom. - Nijemi drago što moram to reći za njega, ali Philipa jedino zanima provod zajednu večer.

- Doista, Paula, kako možeš tako nešto reći! Izlazio je s VeronicomMarsden gotovo tri mjeseca - uzvikne naglo Daisy, ipak pazeći dapreviše ne povisi glas.

Paula umorno promrmlja. - Da, njegove veze sve otprilike tolikotraju, zar ne? Tri mjeseca. Iskreno se nadam da se neće spetljati sMaddy, jer će joj samo slomiti srce, a to ne bih mogla podnijeti.

188

Dovoljno je bola već iskusila u životu. Molim te, mama, nemoj gahrabriti. Obećaj mi.

Daisy se snuždi. - Dobro, pretpostavljam da si u pravu, kao i uvijek,Paula. - Zatim je tužno uzdahnula. - Oh, a baš mi se jako sviđa. Danassam bila tako sretna kada sam vidjela kako je pažljiv... - glas joj utihne.

Paula ostane uporna: - Mama, molim te obećaj mi da nećeš hrabritiPhilipa. Ozbiljno to mislim.

Daisy kimne. - Dobro, dobro. - Istog trena je uhvatila Paulin ozbiljan,gotovo ljutit pogled, pa je dodala - Obećajem. - Daisy je shvatila da jenjezina kćerka samo na glas rekla ono o čemu je ona razmišljalanekoliko dana ranije i osjeti grč u želucu. Grizla ju je pomisao da ćenjezin sin do kraja života ostati plejboj. Kako će samo to biti prazan inesvrhovit život.

Jason primijeti: - Najbolje bi bilo da prekinemo ovaj razgovor,sigurno će oboje sići za koji minutu.

- Svakako, Jasone - brzo se složila Daisy. - A i nije lijepo od nas štosmo ih ogovarali, zar ne?

- Nije - promrmlja Paula i dalje uznemirena, pitajući se kako to daona nije primijetila Philipovo neobično ponašanje prema Madelani,pažnju koju joj je pokazivao. Poznata u obitelji po svom oku sokolovom,kao netko kome nijedan trik ne može promaći, iznenada se pitala nije lipočela starjeti.

Jason ode do konzole, opet napuni čašu i primijeti: - Reci mi, Paula,kada namjeravaš krenuti u Hong Kong?

- Neću još nekih desetak dana. To zaista ovisi od toga kakvo stanjeću zateći u Melbournu i Adelaidi. Madelana i ja letimo tamo u srijedukada završimo s organiziranjem rasprodaje u sidnejskom butiku. Zaštome to pitaš, Jasone?

- Jedan od mojih direktora, Don Metcalfe, mora otprilike u to vrijemeotići u kraljevsku koloniju. Palo mi je napamet da bi vam oboma prijaloda odete korporacijskim avionom.

- Jasone, to bi bilo divno - uzvikne Paula, osmjehnuvši mu se. -Dakako, ako nam se datumi poklapaju.

189

- Don može krenuti bilo kojeg dana dvadeset prvog, dvadeset drugog,pa čak i dvadeset trećeg rujna, kako god tebi odgovara, draga.

- Mnogo ti hvala, javit ću ti.- Nisi mi rekla zbog čega ideš u Hong Kong, draga - promrmlja

Daisy, upitno se zagledavši u Paulu.- Da se nađem s Emily, mama. Ona je sada tamo, na jednom od onih

svojih putovanja zbog kupovine za General Retail Trading, pa smomislile da bi bilo zabavno da provedemo nekoliko dana zajedno, da seopustimo i obavimo božičnu kupovinu. Odatle nastavljamo put za NewYork, provest ćemo tamo dan-dva i Concor-deom se vratiti u London.

Daisy joj se nekako bezvoljno osmjehne. - Ne znam, Paula, upravljašjednom od najvećih robnih kuća na svijetu, a ideš u kupovinu u HongKong. - Ona zavrti glavom, pomalo zbunjeno. - To za mene nema smisla.

Paula uzvrati majci osmijeh. - Mnogo je zabavnije kupovati nanepoznatim mjestima... - Prekinula je rečenicu kada se Madelanapojavila na vratima. - Tu si, Maddy! Upravo sam se počela pitati što tise dogodilo. Već sam htjela poslati ekipu za spašavanje - zadirkivala juje Paula, blagonaklono je gledajući.

U duhu maloprijašnjeg razgovora, tri para budnih i znatiželjnih očijuistog trena se prikovaše za Madelanu koja je klizila preko sobe,uobičajeno graciozno, dok joj je elegantna haljina prelijepog krojalepršala oko dugačkih nogu.

- Oprostite što kasnim - počne se ispričavati Madelana. - Htjela samse samo malo odmoriti, ali sam odmah zaspala. Vjerojatno me je omamiosvjež zrak... i umorilo jahanje. Nisam jahala već godinama.

- Tek ćeš sutra vidjeti - upozori je Jason. - Sigurno ćeš dobiti upalumišića. Večeras napravi toplu kupku u koju ćeš staviti Epsomove soli, toće ti malo pomoći. Znam da gospođa Carr ima dosta soli u kuhinji. Uzetćemo kutiju ili dvije prije no što odeš u krevet. Reci mi, čime te moguponuditi? Čašom šampanjca?

- Hvala, Jasone, ali trenutno bi mi više odgovarala mineralna voda -promrmlja Madelana i pridruži se Pauli ispred kamina.

Paula odmjeri Madelaninu koktel haljinu. Bila je izvanredna, od

190

samta i svilenog sifona, svijetlosive boje koja je isticala srebrnastusvjetlost u njezinim očima. Paula primijeti: - Ta ti haljina savršenopristaje, Maddy. Trigčre, je li tako?

- Da, mnogo li hvala - Madelana se osmjehne svojoj šefici.- I ti si vrlo elegantna... tvoja je od Cristine Crowther.- Da, ali stari model, ovu haljinu sam ostavila ovdje prije nekoliko

godina. Pa ipak, još se može nositi? Kao i odjeću Pauline Trigčre, iChristininu odlikuje prelijepa bezvremenost.

Daisy se s odobravanjem osmjehivala Madelani. - Paula mi je uzelariječ iz usta, Maddy, večeras izgledaš prelijepo. - Lupnuvši dlanom ponaslonjaču, ona doda: - Dodi, sjedni pokraj mene, draga.

Madelana to i učini i njih dvije odmah započeše razgovor o odjeći i ovrijednostima raznih modnih kreatora u New Yorku, Parizu i Londonu.

Paula je ostala stajati pokraj kamina, samo djelomično slušajućiDaisy i Maddy. Osjećala je da će njezina majka ipak ohrabriti Philipa dase potrudi oko Madelane, ako je doista bio zainteresiran, unatočobećanju koje joj je dala. Daisy je očajnički željela da se on oženi i biloje posve očigledno da je u Madelani vidjela savršenu kandidatkinju zasnahu.

Jason je donio Madelani Perrier vodu, noseći u drugoj ruci bocu sašampanjcem. Dopunio je Paulinu čašu, onda i Daisynu, a dok se vraćaoprema konzoli, dobacio je preko ramena: - Philipa dugo nema, Paula.Nadam se da je na stanici sve u redu. Taj vjetar je prilično jak, liči mi naburu, ako mene pitate.

Paula odgovori: - Uvjerena sam da je sve u redu, Jasone. Uostalom,evo ga, dolazi.

Philip lagano uđe u dnevnu sobu djelić sekunde kasnije, nonšalantno,gotovo nezainteresirano. Ispričao se što kasni i dodao: - Tim Wallem meje zadržao duže u telefonskom razgovoru nego što sam očekivao.

- Ima li problema zbog vremena? - upita Jason.- Nimalo - razuvjeri ga Philip. - Da li bi svom starom drugu ulio

viski s ledom, kada već stojiš pokraj boce, Jasone?

191

19.

Glas opreza upozoravao je Philipa da s Madelanom ne trči predrudo. Ali ovu srijedu uvečer, deset dana pošto su se upoznali uDunoonu, pitao se nije li bio i previše oprezan.

Prešao je preko dnevne sobe svog stana na vrhu Kule McGill izagledao se odsutno kroz prozor, prvi put ne primjećujućiveličanstvenost luke koju je toliko volio. Potpuno je bio zaokupljensvojim unutrašnjim tokom misli.

Instinkti su mu govorili da ne požuruje Madelanu, znao je da je prvomora uvjeriti da se ne treba plašiti njegove reputacije ženskaroša. Akopomisli da će biti samo još jedna u nizu, nema sumnje da će pobjeći odnjega. Ali ona mu gotovo nije izlazila iz glave. Bio je opsjednut njome, ažudnja da je intimnije upozna izazivala je u njemu neizdrživu napetost,tako da je u posljednje vrijeme povremeno čak mislio da će eksplodirati.

Trebao sam već nešto poduzeti, pomisli on turobno, žaleći što jeoklijevao, svjestan da vrijeme za njega istječe. Ona se uskoro vraća uSjedinjene Države. S druge pak strane, čak i da je odlučio suprotno, tomu ne bi bilo nimalo lako, jer je stalno bila u Paulinom društvu.

Njegova je sestra postala Madelanin samoimenovani pas čuvartijekom vikenda u Dunoonu. U nedjelju ih ni minutu nije ostavilanasamo. Kamo god bi pošli, išla je i ona, a onda je ugrabila Madelanu iodvela je sa sobom u Melbourne i Adelaidu gotovo na cijeli tjedan, takoda su se njih dvije vratile u Sydney tek u petak navečer.

Za vrijeme njihovog odsustva, zagrijao se za ideju da Madelanipokaže Sydney, misleći da će barem biti u mogućnosti da je boljeupozna, kada se već ne može s njom zbližiti. Međutim, Paula im je cijelovrijeme pravila društvo dok su obilazili grad, te premda im je bilo vrlo

192

zabavno, to ipak nije bilo ono što je prvobitno zamislio. Premda je nijenamjeravao zavesti, mislio je da bi mu blago udvaranje omogućilo daispita teren. Ali kako su posvuda išli utroje to je bilo neizvodljivo.

Philip iskrivi usta u grimasu prisjećajući se nekoliko prošlih dana.Isto onoliko koliko se Paula trudila da ih nijednog trenutka ne ostavisame, toliko je njegova majka ulagala napora da ga gurne u Madelaninonaručje. Dakako, nije to činila otvoreno. Nije mu bilo teško da uočiDaisynu diskretnu strategiju. Nažalost, Paula je gotovo sve njezine sitnevarke rezala već u korijenu.

A onda je njegova sestra konačno jutros otputovala u Hong Kong.Sam ju je odvezao na aerodrom i na putu do njega rekao joj je da tu

večer namjerava Madelanu pozvati na večeru.- Da, pretpostavljala sam da ćeš to učiniti - prokomentirala je Paula.

Nastupila je kraća tišina, prije no što je on uzviknuo: - Paula, njoj jedvadeset sedam godina, odrasla je. Da i ne spominjem da je beskrajnointeligentna i sasvim sposobna da sama odlučuje. Ne bi trebalo da timisliš umjesto nje... nisi bila fer ni prema meni, ni prema njoj. A to nesliči na tebe, mila.

Sestra mu se istog trena ispričala, priznala da je potpuno u pravu, aonda mu je pokušala objasniti zbog čega se ponašala tako zaštitnički. -Stalo mi je do Madelane - počne Paula. - Ona je jedna od najizuzetnijihžena koje sam ikada srela i ne bih mogla podnijeti da je baš ti povrijediš.- Zatim mu je ispričala ponešto o Madelaninoj prošlosti, o tragedijamakoje su zadesile njezinu obitelj i strašnim gubicima koje je pretrpjela, štoga je duboko dirnulo. Obećao je Pauli da ničim neće povrijediti njezinupomoćnicu i namjeravao je održati to obećanje.

Philip pogleda na sat. Bilo je dvadeset do osam, vrijeme da krene.Okrenuvši se od prozora koji se prostirao od poda do stropa, on požuripreko ogromne, moderne dnevne sobe u kojoj su dominirali bijeli i bežtonovi i izađe u mramorno predvorje istim, brzim korakom. Konačno ćebiti sam s Madelanom i jedva je čekao da do nje dođe.

Dok se vozio svojim privatnim liftom, odjednom mu sine da onuopće ne zna da li je Madelana zainteresirana za njega ili ne.

193

Njezino ponašanje mu nije ništa govorilo o njezinim mislima iliosjećanjima; njezine smirene sive oči ništa mu nisu poručivale. U stvari,jedina sigurna stvar bili su njegovi osjećaji prema njoj. Posve se lakomoglo dogoditi da ona njegove pokušaje približavanja shvati kaoneumjesno nametanje i odbije ga. U njegovim hladnim, plavim očimazaigra isti onaj tužni osmijeh. Uskoro će točno znati na čemu je.

Madelanin apartman u Sidney-O’Neillu bio je na tridesetom katuhotela. Zauzimao je kut zgrade, tako da su se prozori u salonu protezali uobliku slova L i kroz njih se vidio veliki dio grada.

Stajala je kod jednog od prozora i promatrala zgradu Opere naBennelong Pointu i Harbour Bridge iza nje. Bilo je gotovo osam sati inoćno nebo bilo je osvijetljeno zvijezdama i blještavim svjetlima grada.

Već se bila navikla na taj veličanstveni vidik i počela se polakoprivikavati i na ovaj grad, da se zaljubljuje u Sydney i njegove ljude.Brzo je otkrila da joj se Australijanci sviđaju, jer čvrsto stoje na zemlji,jer su otvoreni, prijateljski raspoloženi; Philip joj je objasnio da se služepodrugljivim humorom kakotbi se obranili od pompoznosti ipretencioznosti. - To potječe još od prvih naseljenika, osobitoKonijevaca - objasnio je.

Odšetala je do naslonjača i sjela. Po stoliću za kavu bile su razasutefotografije koje su snimili prošlog tjedna za vrijeme razgledanja grada.Počela ih je sortirati, birajući najbolje za album kojeg je kupila togaposlijepodneva.

Sjećanje na vikend izmami joj osmijeh. Na ovoj su ona i Paula uzoološkom parku Taronga. Slikale su se pokraj klokana s mladunčem utorbi; opet se iznenadila koliko su je te životinje podsjećale na srne sonim svojim uskim, osjećajnim licima i očima. Nije mislila da su to takonježne životinje dok nije posjetila zoološki vrt u subotu ujutro.Fotografija je bila dobra i ona je izdvoji na stranu kako bi je kasnijestavila u album.

Dohvativši fotografiju na kojoj su bili Philip i Paula, koju je snimilau kišnoj šumi nastambe za ptice u Tarongi, opet se počela divitipapagajima predivnih boja i ostalim veličanstvenim, egzotičnim pticama

194

koje su se vidjele u pozadini. I ova je morala obavezno ući u album.Zatim je posegnula za gomilom slika snimljenih na Philipovoj jahti,Sarabandu. Bio je vlasnik dvije jahte. Jedna se zvala Dunoon, po staniciza ovce i nju je koristio samo za trke; Saraband je bila namijenjena zakrstarenja i zabavu. Bila je veličanstveno uređena i obojena, imala šestležajeva i stalnu posadu.

Madelani je nedjelja bila najljepši dan toga vikenda. Doista jeuživala u njihovoj šetnji po obali, pokraj Philipove kuće na Point Piperui Daisyne i Jasonove u Rose Bayu. Pošlo je tako mnogo voljela more,ovaj izlet joj je neobično prijao. Zaključivši da to krstarenje jahtom trebazauzeti istaknuto mjesto u albumu, izabrala je pun dlan fotografija nakojima su se vidjeli njih troje na Sarabandu i rasprostrla ih ispred sebe.

Pogled joj privuče jedna Philipova fotografija i ona je dohvati ipočne je analizirati.

Paula joj nije gotovo ništa rekla o njemu prije no što su krenule izNew Yorka, a ono malo što je znala pokupila je po raznim časopisima, ukojima je s vremena na vrijeme viđala i njegove fotografije. Dok je sadazurila u fotografiju koju je držala u ruci, shvatila je da je ništa nije moglopripremiti za susret s Philipom McGillom Amoryjem. Njegovo prisustvoju je porazilo. Postojalo je nešto oko njega, nešto u njemu, što je dolazilodo nje i utjecalo na nju kao što nijedno drugo ljudsko biće nikada ranijenije. Snažno je reagirala na njega od prvog trenutka kada ga je ugledala uDunoonu. Osjećala se nesigurnom kada je bila s njim, gubila bi dah, kaoda ju je netko udario u trbuh.

Zagledavši se u sliku, snimljenu na palubi prelijepe Sarabande, izveće blizine, morala je priznati da je na njoj bio nevjerojatno zgodan išarmantan. Njegovo bijelo odijelo za jedrenje samo je još više isticalonjegov ten, potpuno crnu kosu. U nedjelju je bilo vjetrovito, tako da muje kosa bila zamršena, a nasmiješene plave oči su treptale braneći se odjakog sunca i svjetlucavog mora. Bio je neodoljiv.

Snažno ju je privlačio, a to ju je uznemiravalo i brinulo i to zbogmnogo čega. Bio je brat njezine šefice, ali na stranu to, kako bi onamogla njega zanimati. Bio je nevjerojatno snažan, nevjerojatno bogat i

195

pogubno privlačan, pa je zato mogao dobiti svaku ženu na svijetu koju bipoželio. Njegova reputacija plejboja samo je to potvrđivala. Jednakarijeristkinja kakva je ona bila i koja nije pripadala međunarodnimdruštvenim krugovima u kojima se on kretao, teško je mogla bitikandidatkinja za jedan od njegovih romantičnih interludija. Niti je toželjela biti. Posljednja stvar koju je željela bila je kratka veza. Ona nijebila stvorena za to. Ne, Philip McGill Amory nije bio muškarac skakvim bi žena poput nje ikada trebala bilo što imati. Bio je previšeopasan, sijao je pustoš i slamao srca.

Nisu mi potrebni novi problemi sa zgodnim, teškim muškarcima,pomisli ona, sjetivši se nedavnog iskustva s Jackom Millerom. Sada jojje karijera bila na prvom mjestu. Ionako će napustiti Sydney za desetakdana i tome će doći kraj. Ona i Paula su srećom uspjele jučer pronaćinovu direktoricu za butik. Ta mlada žena ispunjavala je sve Paulinezahtjeve i već je počela odrađivati svoj probni tjedan. Pod uvjetom dasve bude išlo kako treba, uskoro će se vinuti natrag za New York...daleko, daleko od gospodina Amoryja.

U tome je trenutku zazvonio telefon na radnom stolu i ona je ustalada se javi. - Da?

- Ovdje Philip - začuje njegov glas - U predvorju sam.- Odmah silazim - odgovori ona i spusti slušalicu. Pošto je uzela

torbu, svileni šal i ključ, napustila je apartman.Dok se spuštala liftom, pitala se kakva će večer biti. Prihvatila je

njegov poziv i protiv svoje volje, a samo zato što je jutros preko telefonabio tako drag i tek neznatno uporan. A također i zbog toga, što ga niježeljela uvrijediti, uostalom ruje on bio bilo tko. Ali ovaj put će prvi putbiti sami, od onog zajedničkog jahanja na stanici, tako da ju je obuzelaiznenadna nervoza.

Ugledala ga je istog trena kada je kročila iz lifta.Na sebi je imao tamnoplavu jaknu, blijedo plavu košulju i kravatu i

sive hlače. Svojom visinom, privlačnim izgledom, urođenimsamopouzdanjem i zapovjedničkim držanjem isticao se u predvorju.

Kada ju je vidio podigao je ruku u znak pozdrava i krenuo prema

196

njoj.Istog trena je osjetila napetost kao i kada ga je prvi put vidjela u

galeriji portreta, te zamalo nije promašila stepenicu dok je prelazilapreko mramornog poda. Zatim se pribrala, razvukla lice u osmijeh i kadasu se sreli na sredini predvorja, ispružila ruku i dalje se osmjehujući.

Philip ju je prihvatio, lagano stegnuo i odmah je pustio. Uzvratio jojje osmijeh i rekao: - Drago mi je što te vidim, Madelana, kao i običnoizgledaš predivno. - S odobravanjem je odmjerio njezinu punu, crnuvunenu suknju i ručno šivenu bijelu svilenu košulju.

- Hvala. Rekao si da se jednostavno obučem.- Da - promrmlja on, vodeći je kroz predvorje, da bi nešto kasnije

objasnio: - Rezervirao sam nam stol kod Doylea... to je riblji restoran naplaži. Običan, s puno zabave i s najboljom ribom i krumpirima u cijelomSydneyu, a da ne spominjem da se odatle najljepše vidi nebo iznadgrada.

- Zvuči predivno.Izašli su na ulicu. Njegov automobil boje vina bio je parkiran odmah

ispred hotela i kada joj je pomogao da se smjesti, Philip ga je obišao ismjestio se na vozačevo mjesto, upalio motor i krenuo.

- Doyl je izvan grada u Watson Bayu - obavijesti je on. - Bit će nampotrebno gotovo pola sata donde. Zato se slobodno zavali, opusti i slušajglazbu. - Dok je to govorio pustio je kasetu i unutrašnjost auta ispuniglas Mela Torma koji je pjevao „Mjesečinu u Vermountu".

Madelana ga je pokušala poslušati, i ne potrudivši se da započnerazgovor. Nije mogla smisliti ništa pametno što, bi mu rekla. Uhvatila juje neočekivana panika, grlo joj se osušilo. Nije uopće znala kako ćeizdržati ovu večer. Dok je sjedila u kolima pokraj njega, tako blizunjega, ispunjavao ju je neki grozan užas, tako da je gorko žalila što jeuopće prihvatila njegov poziv.

- Opusti se - ponovi on kao da joj čita misli. Odmjerila ga jekrajičkom oka i nervozno se nasmijala.

- Opuštena sam.- Nisi, mislim da nisi.

197

Šutjela je i grizla unutrašnjost usne.Sada je na njega bio red da se nasmije i njegov je smijeh zazvučao

nervozno kao i njezin maloprije.Na kraju je promrmljao tihim glasom: - Pretpostavljam da oboje

mnogo radimo i da si i ti danas imala težak dan kao i ja. Potrebno jeodređeno vrijeme da se čovjek opusti... nisam bio pažljiv. Trebao sam teprvo odvesti na piće u hotelski bar.

- Ne, sve je u redu - reče ona, svjesna da je djelomično bio u pravu.Osjećaj panike je malo popustio. Baš se ponaša ludo, nije li tako? Onnikako nije mogao znati koliko je privlači. Hvala Bogu. Nekolikoproteklih dana uspijevala je glumiti ravnodušnost, pokušavala je da jojizraz lica stalno bude nedokučiv osobito za njega.

Ionako je samo pristojan, brine se o njoj pošto je Paula otišla.Sigurno ga je njezina šefica zamolila da je izvede. Paula je bila uvijektako pažljiva, tako brižna kada je ona bila u pitanju.

Vanjština Doyla odlikovala se ljupkim viktorijanskim manirizmom.Zgrada je bila na dva kata, izgrađena od crvene opeke i bež kamena, aograda balkona na gornjem katu bila je od šupljikavog drva obojenogbijelo koje je također bilo zastupljeno i oko prednjeg trijema. Prostorijesu bile svijetle i vesele, jednostavno namještene i vladala je običnaatmosfera.

Sve je bilo puno kada su stigli, ali Philipa su odmah odveli do stolau jednom tihom kutu s prozorom koji je gledao na plažu i tamno morekoje se talasalo do ruba nejasnog obzorja. Zahtijevao je da Madelanasjedne na stolicu okrenutu prema gradu, i kao što je maloprije rekao,Sydney je, gledan iz Watson Baya izgledao čarobno, sa svojom KulomMcGill koja je dominirala nebom.

Naručio je bocu Poilly Fuissea, suhog, hladnog i osvježavajućeg, adok su ga pijuckali počeo se raspitivati o novoj direktorici i o tome kakoide Velika Prodaja u butiku. Tu je bila na sigurnom tlu, jer bilo je riječi oposlu, tako da se, dok su pričali, počela polako opuštati, isto kao i on.Odgovorio je na njezina pitanja o rudnicima opala u Coober Pedyju iLightning Ridgu, čiji su bili vlasnici, zatim joj je pričao o vađenju opala

198

uopće, kao i o raznim odjelima u sklopu divovskog konglomerata kojimje upravljao. Korporacija McGill ju je zadivila, tako da mu je poklonilasvu svoju pažnju, jer ju je oduvijek zanimalo sve što je bilo vezano zavođenje velikih poslova. Prije no što je ijedno od njih shvatilo, prošao jegotovo jedan sat.

- Mislim da je vrijeme da naručimo - primijeti Philip, kada sekonobarica pojavila treći put.

- Ja ću isto što i ti - promrmlja Madelana, kada je letimice pogledalau jelovnik.

On se osmjehne. - Pržena riba i prženi krumpir... kako ti to zvuči?- Odlično. Hvala.Kada je naručio večeru, pitao ju je koje poslove točno obavlja za

Paulu u Harteu u New Yorku; ispričala mu je nešto malo o svom poslu,o tome kako planira i organizira posebne događaje za proslavu šezdeseteobljetnice robne kuće.

Kada je završila, on se nasmije i zavrti glavom. - A ja sam mislio daje samo Paula rob rada! Blagi Bože, ti si ista kao i ona!

- Mislim da jesam - složi se Madelana i nasmije se, uživajući u tomešto je sama s njim; maloprijašnji strah potpuno je nestao.

- Reci mi kako uopće uspijevaš voditi bilo kakav privatni život kadatoliko radiš? Zar se tvoj momak ne buni?

- Nemam momka.- Oh. - Jedna crna obrva se izvije. - Djevojka poput tebe... tako

lijepa... bistra... - Nije završio, samo se pažljivo zagledao u nju.Ne obrativši pažnju na njegove komplimente, ona nježno reče:- Upravo sam s nekim raskinula.- Žao mi je.- Ne treba ti biti žao. To je bilo najbolje za oboje... pogriješila sam u

procjeni.Sada je skupio obrve i namrštio se. - Kako to misliš?- Zamijenila sam osobu za karakter.- Ah, razumijem - odgovori on; sviđala mu se oštroumnost ove

primjedbe. Odjednom ga je strašno zanimalo da sazna kakav je bio

199

muškarac s kojim je do nedavno bila i nije se uspio suzdržati, a da nepita: - Čime se on bavi? Mislim, kako zarađuje za život?

- Glumac je. I to odličan. Na Broadwayju.- Čuven? Znam li ga možda?- Možda... vjerojatno. Jack Miller.- Oh, da. Gledao sam ga u jednom komadu prije nekoliko godina

kada sam bio u New Yorku. Mislim da je to bila drama EugenaO’Neilla.

Madelana kimne.- Što je krenula naopako među vama? Madelana se ugrize za usnu i

skrene pogled.Ali malo kasnije, opet se sretne pogledom s njim i lagano se

osmjehne: - Moj tatica je imao običaj reći da nema gore stvari da seprekine romansa od stare mjesečine, jer ona liječi ženu od ludih nadanja.Nikada ništa istinitije nisam čula.

Philip se osmjehne, jer mu se sviđao njezin južnjački naglasak kojimse iznenada poslužila. Glas joj je bio mek, razvučen, vrlo ženstven. -Sada sam siguran da dolaziš iz Kentuckyja - primijeti on. - I morampriznati da se slažem s tvojim tatom... kada su u pitanju ljudi koji piju.

- Nije bilo u pitanju samo piće - nastavi ona njujorškim naglaskom. -Jack se od samog početka pomalo čudno odnosio prema meni... premamom poslu. On je muški šovinist, sam to priznaje, tako da jeomalovažavao moju karijeru. U svakom slučaju...

U tom se trentuku pojavila konobarica s hranom, tako da jeMadelana promijenila temu, počevši se raspitivati o utrkama jahti. Kakoje to bio Philipov omiljeni sport i njegov jedini hobi, jedva je dočekao dajoj priča o tome. Kada je konačno zastao, povjerila mu je koliko volimore i da je prvi put bila na jedrenju sa Smithovima u Nantucketu.

- Patsy Smith sam upoznala prvog dana kada sam stigla u rezidencijui odmah smo se sprijateljile. I ostale smo bliske, premda se ona vratila uBoston.

- Što je to rezidencija? - upita Philip, između dva zalogaja. Nastavilamu je pričati o sestri Bronagh, ostalim opaticama, o tome kako se živi u

200

rezidenciji i svojim prvim danima u New Yorku.Philip ju je pažljivo slušao, kimajući s vremena na vrijeme, i

povremeno se smijući njezinim anegdotama. Međutim, nijednom je nijeprekinuo. Večeras se prvi put otvorila pred njim, otkrila mu je toliko togao sebi i želio ju je ohrabriti. Morao je saznati sve o ovoj ženi. Uvuklamu se pod kožu.

Kasnije, dok su pili kavu, Philip iznenada reče: - Mislio sam da bimožda voljela da ovaj vikend dođeš u Dunoon, Madelana. Prijalo bi tiposlije sve te jurnjave s Paulom i napornog posla. To ti je ujedno iposljednja prilika, pošto krajem slijedećeg tjedna odlaziš. Je li lako?

- Da. - Ona podigne šalicu i otpje gutjjaj kave.Pričekao je trenutak, a zatim ponovio. - Pristani, Madelana. Jako bih

volio... da dođeš.Izgovorio je to nekako čudno, tako da se pažljivije zagledala u njega

i uočila neki neobičan izraz u njegovim očima, koji nije mogla jasnodefinirati. Instinktivno je osjetila da se zanima za nju i istog trena jeosjetila grč u grudima. Nije mogla ni riječ izustiti. Grlo joj se opet stegloi osušilo. Odmah joj je bilo jasno da bi odlazak u Dunoon s njim biopoigravanje s vatrom. Zato je morala odbiti njegov poziv. Da bi zaštitilasamu sebe. To je bilo jedino pametno rješenje.

Reče: - Da, voljela bih doći. Mnogo ti hvala, Philipe. Kada je toizgovorila zavalila se u stolici, čudeći se sama sebi i svojoj perverznosti.Budalo, pomislila je. Tražiš nevolju.

Philip je jednostavno blistao od sreće. - Možemo odletjeti sutraposlijepodne.

- Ne, ne, ne mogu - brzo je uzviknula. - Moram biti u butiku. Nemogu prije subote.

- Barem u petak - bio je uporan, ne dajući joj da odvrati pogled.- Možeš doći u petak ujutro. U butiku će sve biti u redu. Ne trebaš

toliko brinuti.Progutala je knedlu, pitajući se zašto je uopće prihvatila poziv.- Moram skoknuti do butika barem na nekoliko sati - pokušala se

nagoditi.

201

- U redu, ako ti tako kažeš - pristane Philip. - Ken će te pokupiti ujedanaest i odvesti te na aerodrom. Moj avion će te čekati i ako krenešiz Sydneya u podne stići ćeš upravo na ručak. - Philip se osmjehnuozagledan u njezine oči, ispružio ruku i dohvatio njezinu ruku objemasvojima.

Madelana kimne, ne usudivši se progovoriti.

202

20.

Philip skine posve mokri pulover i košulju i odbaci ih na pod.Gurnuvši desno stopalo u spravu za skidanje čizama on ga trgne ioslobodi se jedne čizme, a zatim i druge, skine sa sebe sve osim gaća ipojuri u kupaonicu, promrzao do kostiju.

Istuširao se vrlo toplom vodom, pustivši da mu voda koja se pušilaklizi niz tijelo nekoliko minuta, dok mu krv nije brže potekla i dok munije postalo toplije. Iskoračivši iz tuš-kade, obrisao se, navukaobademanlil i otišao do umivaonika. Stao je pred ogledalo, raščcšljaomokru kosu i namirisao se, cijelo vrijeme razmišljajući o Madelani.

Prava šteta što je počela oluja, tako iznenada, prije jedan sat.Skratila je njihovo jahanje. Bili su u brdima iznad Dunoona, kada jeosjetio da je u tom prirodnom miru napušta napetost. Danas je bilamnogo opuštenija u njegovom društvu. Kada je stigla jučer u vrijemeručka, bila je vrlo tiha i tako napeta da je u jednom trenutku pomislio daće se prepoloviti i do kraja dana ostala je takva. Međutim, navečer jeizgledala nešto bolje, očigledno joj je prijalo društvo Tima i Anne Willens kojima su večerali.

Kada su poslijepodne krenuli na jahanje bila je već potpunoopuštena, gotovo vesela i još jednom mu se počela povjeravati, što muje govorilo da polako pridobija njezino povjerenje. I tako, malo po malo,upravo joj se spremao reći da prema njoj ima vrlo snažne osjećaje kadase vrijeme iznenada promijenilo. Nebo se natmurilo. Počela je padatijaka kiša koja je stvarala bujice, tako da su brzo uzjahali i u galopu sevratili do staja. Premda su jahali velikom brzinom bilo im je potrebnodvadeset minuta da do njih stignu. Pričekali su ih Matt i još jedankonjušar koji su Gildu i Crnog Opala odveli u boksove; Madelanu je

203

Maserattijem vratio do dvora; oboje su bili mokri do gole kože i treslise. Ona je pobijeljela, zubi su joj nekontrolirano cvokotali kada su kaovihor uletjeli u kuću, tako da se Philip sada, dok je ulazio u spavaćusobu, plašio da nije nazebla.

Ostao je stajati nekoliko minuta ispred kamina da se grije prije nošto je otišao do kineske vitrine od crnog lakiranog drveta ukojoj je biosmješten mali, dobro opremljen bar. Ulio je dva konjakali male okruglečaše, otpio iz jedne gutljaj, a zatim se otišao obući; navukao je debeliFair Isle pulover i čarape te debele sive hlače od flanela. Obuo je smeđecipele, dohvatio obje čaše i izašao iz sobe.

Sekundu kasnije stajao je pred Madelaninim vratima. Spremao sepokucali, ali je zastao, upitavši se da li joj je dao dovoljno vremena daskine mokru odjeću za jahanje, da se istušira i presvuče. Kada jezaključio da je, tiho je pokucao.

- Uđi - pozove ga ona.Sjedila je sklupčana na podu ispred kamina leđima oslonjena na

počivaljku, odjevena u trenirku i debele čarape i pijuckala čaj koji je onmaloprije zamolio gospođu Carr da joj skuha i odnese.

- Možda bi ti ovo više prijalo - primijeti on, pokazavši joj čašu skonjakom. - Zagrijat će te iznutra.

- Hvala. - Spustila je šalicu natrag na tanjurić na krajli stola. - Da,baš će mi prijati, Philipe. - Nastala je pauza. - Hvala ti - ponovi ona.

Nogom je zatvorio vrata, prišao joj i pružio čašu. Dok ju je uzimalaprsti su im se dodirnuli. Malo se trgla, nekako iznenađena, povukla se ijače uprla leđima na počivaljku. Zatim je podigla pogled prema njemu.

Vani je i dalje padala kiša, bio je sumrak, a ona nije upalilasvjetiljke, tako da je u polumračnoj sobi punoj sjeni, obasjana samovatrom iz kamina izgledala nekako eterično. Lice joj je svjetlucaloužarenom i krhkom ljepotom, oči su joj bile ogromne, prozirne i sjajne.

Nije mogao odvratiti pogled.Nastavili su zuriti jedno u drugo. U djeliću sekunde Philip je

pomislio kako joj se uspio zagledati u samu dubinu duše. Na kraju jeipak oborio pogled. Nije bio u stanju predvidjeti što će u slijedećem

204

trenutku napraviti ako ostane pokraj nje, pa se bez riječi okrenuo, vratiodo vrata, u namjeri da je ostavi samu do večere. Ali nije mogao tek takootići, morao se još jednom okrenuti prije no što bude izašao, a njegoveoči ponovo neodoljivo privukoše njezine.

Uzvratila mu je dugi, prodorni pogled mirno, svečano. Lice joj je biloposve mirno. Nije se pokrenula, niti je išta rekla. U zraku se jednostavnoosjećala tišina.

Napravio je korak naprijed, pa onda još jedan. - Želim biti s tobom -reče on neočekivano promuklim glasom. - Molim te, nemoj mi reći daodem.

- Nisam to ni namjeravala.U prvi mah je pomislio da je nije dobro čuo, pa je brzo pogledao u

nju, zatreptavši očima.Spustila je čašu s konjakom, podigla ruku i ispružila je prema njemu.Požurio je natrag prema njoj, prihvatio njezinu vitku ruku, prinio je

ustima i prešao usnama preko njezinih dugačkih prstiju. Zatim je kleknuopokraj nje.

- Oh, Maddy - izusti on prvi put je oslovivši nadimkom. - Oh,Maddy.

- Philipe - prošapta ona tako tihim glasom da ju je jedva čuo.Privukao ju je k sebi. Našla se u njegovom naručju, pripila se uz njega,ne prestajući ponavljati njegovo ime, a on ju je privijao uz sebe, sve višepojačavajući stisak. Jednom rukom milovao joj je kosu. Njegova ustapronađoše njezina i on je počne ljubiti onako kako je želio još od prvogdana, strastveno, divlje, prodirući sve dublje svojim jezikom kao da jeustima uzima. Uzvraćala mu je poljupce, njezin se jezik trljao o njegov injemu je postalo jasno da je njezina strast ravna njegovoj. Stresao se odtog saznanja.

Više nije bilo povratka, toga je bio svjestan. Morali su odmah voditiljubav, ovdje, na tepihu ispred vatre. Nisu imali vremena za traćenje...već su ga previše uzalud potrošili. Povukao ju je pod sebe i zavukao jojruku pod gornji dio trenirke. Kada su mu se prsti sklopili oko njezinedojke duboko je uzdahnula; nježno ju je milovao, vrhovima prstiju

205

prelazio preko njezine bradavice, milujući je s puno ljubavi. Gotovoistog trena, osjetio je kako se stvrdnjava i to ga je još više uzbudilo.Počeo je petljati oko gornjeg dijela trenirke, u želji da joj ga skine prekoglave.

Ona sjedne i skine ga sama. Gotovo je kidao odjeću sa sebe i bacaoje u stranu. Odjednom su ležali ispruženi jedno pokraj drugog na tepihu,potpuno goli. Opet su se počeli ljubiti, pomamno, s više žurbe no ranije inikako nisu mogli obuzdati svoje ruke. Gladno i žudno su ih pružalijedno prema drugom, u želji da se dodiruju, istražuju, miluju, uzbuđuju.Hitnja koju su osjećali postajala je sve veća i jača, a oni sve uzbuđeniji.

U želji koju je osjećao bilo je nasilja, ali osjetio je da i nju razdireisto uskomešano osjećanje. I ona je njega željela isto onako očajničkikao on nju, što mu je jasno davala do znanja. Spustio se preko nje,kliznuo u nju. Osjetio je kako se napela, čuo da je zadahtala, a onda seopustila.

Oslonio se rukama o pod, izdigao iznad nje i zagledao joj se u lice.Na njemu je pročitao žudnju, želju, a divlji izraz njezinih očiju koje susijevale oslikavao je njegove osjećaje, tako da mu je dah zastao u grluod iznenađenja i zadovoljstva.

Philip se počne lagano kretati, vrlo lagano, iskusno, a ona je guralasvoje tijelo naprijed u želji da se sretne s njegovim, pripijajući se uznjega.

Ritam u kojem su se pokretali postajao je sve brži, a njihova strastdovela ih je u stanje potpunog prepuštanja, oboje su osjećali vrtoglavicu,penjući se zajedno sve više i više, gubeći kontrolu. Maštao je o njojdanima. Sada se ja mašta pretočila u stvarnost i on se nije mogaosuzdržati. Potekao je u nju, predao joj se, spustio svoja usta na njezina,jednostavno ih gutajući. Pridružila mu se na tom vrtoglavom letu, a ondaje odjednom uzviknula njegovo ime i ukočila se, poslije čega su laganoskliznuli preko rubja, tonući u razarujuću bijelu toplotu.

I noge i ruke bile su joj zapletene oko njega, vezujući ga svojomsvilenom razvratnošću. Kao da ga je netko prilijepio za nju, postao je dionje, a ona dio njega i dogodilo se čudo jer su postali jedno...

206

Potpuno iznemogli, ostali su zagrljeni mirno ležati. Jedini zvuči kojisu se čuli bili su njihovo ubrzano disanje, pucketanje trupaca u vatri itiho otkucavanje sata negdje u pozadini.

Philip se prvi promeškoljio. Zagnjurioje glavu u njezinu gustukestenjastu kosu i prošaptao joj u vrat: - Želio sam te od trenutka kadasam te vidio dolje u galeriji s portretima, Maddy.

Pošto ništa nije primijetila, on je upita: - Zar to nisi znala?- Ne, nisam - prošapta ona. A zatim se stidljivo osmjehne i prizna: - I

ja tebe.- Dobro si to skrivala, nema što - gotovo uzvikne on.A ona doda: - Isto kao i ti.Oboje se nasmijaše, ali već slijedećeg trenutka zašutiše, izgubivši se

svatko u svojim mislima. Poslije kraćeg vremena, Philip je pusti izzagrljaja, ustane, uhvati je za ruke i podigne. Zagrlio ju je jednom rukomdok su tako stajali ispred vatre, zureći jedno u drugo kao da suhipnotizirani. Nagnuo joj je malo bradu, sagnuo se i poljubio je lagano,nježno, a onda posegao prema Čaši s konjakom. Prvo ju je ponudio njoj.Odmahnula je glavom. Otpio je nekoliko gutljaja, vratio čašu na stol idok ju je vodio prema velikom krevetu, rekao: - Nadam se da ne misliškako i ja puno pijem...

Madelana se nasmijala, ne rekavši ništa, pa skliznula pod pokrivač.Philip joj se pridružio, obavivši ruke oko nje. Izvila je svoje tijelo premanjegovom, spustivši ramena na njegova široka prsa, ispunjenaneopisivom radošću. Ta je radost bila posljedica zadovoljstva koje jepružila Philipu i osjećaji ispunjenosti i oslobođenosti koje je on njoj dao.Više nije osjećala napetost koja je danima rasla u njoj. Imala je osjećajda je u ljušturi mira, zadovoljstva i sreće. Znala je da je to njegovazasluga, da je to posljedica svega onoga što je on predstavljao.

Philip je nije puštao, zavlačio je lice u njezinu kosu, priljubljivao gauz njezin vrat u prostor između njezinih lopatica. Na svoje iznenađenjeopet se uzbudio. Odbacio je pokrivače u stranu, podigao se na lakat izagledao u nju.

Madelana mu se osmjehnula. Zračila je.

207

Uzvratio joj je osmijeh, podigao jednu ruku i počeo je gladiti poobrazu, zaljubljeno je gledajući. Volio ju je. Zaljubio se u nju još onogprvog dana. Bilo mu je drago da se to dogodilo u Dunoonu i da su ovdjeprvi put vodili ljubav. Smatrao je da je pravedno što se nešto tako važnokao to dogodilo upravo u njegovom domu. Znao je da će njegova ljubavprema njoj vječno trajati. Ovo nije bilo prolazno. Sada se više unjegovom životu nije mogla pojaviti nijedna druga žena. Nikada više.

- Nešto si mi zamišljen - primijeti ona, upitno ga odmjeravajući.Nagnuo se preko nje i odgovorio tihim glasom: - Sve je bilo tako

brzo, Maddy. Oprosti... bojim se da sam bio previše nestrpljiv.- Skrušeno se nasmiješio. - Ali danima sam čeznuo za tobom...

maštao o tebi.- Bio si divan.- Samo ti se čini, mila.Spustio je usne na njezine grudi, počeo ih je ljubiti, istovremeno joj

milujući tijelo; nije bilo djelića na njoj koji nije dodirnuo. Njezina kožamu je sličila na saten i pri svjetlosti vatre dobila je divnu ružičastu boju.Divio se ljepoti njezinog podatnog tijela, tako vitkog, lijepo oblikovanog,njezinim dugačkim nogama, teškim, putenim grudima, napetim podnjegovim dodirom.

Podigavši glavu, pronašao je njezina usta, počeo je ljubiti, izvlačećijednim prstom liniju duž njezinog trbuha, dok mu se ruka nije našlaizmeđu njezinih butina. Milovao ju je lagano, prilagođavajući senjezinom ritmu, tako da je i ona posegnula za njim, počela ga maziti.Kada je osjetio da je napeta i u grču, sklonio je njezinu ruku, ušao u nju iopet ih je oboje zahvatila ista ona silna strast koju su osjećali jednoprema drugom.

Dugo su ostali zajedno, dok na kraju on nije ustao iz kreveta. Otišaoje do kamina gdje je odbacio odjeću i počeo se oblačiti.

Promatrala ga je dok se kretao ispred vatre, razmišljajući o tomekako je bio zgodan. Imao je prelijepo tijelo. Bio je visok preko šeststopa, imao široka ramena i divna prsa, na njemu nije bilo nijednogsuvišnog grama, a koža mu je bila tamna od čestog boravka na suncu.

208

Madelanu iznenada obuzme neki čudan osjećaj da ga zna od ranije...da ga poznaje već dugo. Začudila se što joj je toliko poznat. A ipak subili stranci... premda intimni stranci od maloprije.

Vratio se do nje, sjeo na rub kreveta i sklonio joj čuperak kose sočiju. Nagnuvši se nad nju, nježno ju je poljubio i rekao: - Ovo je samopočetak, Maddy.

- To je početak kraja... - Iznenada je zašutjela, zagledala se u njega isama iznenađena onim što je rekla.

On se namršti. - Kakve čudne riječi. Što si htjela time reći?- Ne znam - uzvikne ona. - Ta mi je misao proletjela kroz glavu pa

sam je ne razmišljajući mnogo izgovorila.- Ne namjeravam spominjati nikakav kraj. - Nasmija se on

odbacujući njezine riječi, povuče je u zagrljaj i čvrsto zagrli. Zatim jepusti i ustane. - Vidimo se dolje, uskoro. Ne trudi se mnogo okooblačenja, mila, bit ćemo sami. - Dobro - odgovori ona.

Ostala je još malo ležati kada je otišao. Jastuk pokraj nje bio jeudubljen na mjestu gdje je počivala njegova glava, ona ispruži ruku dadodirne to mjesto, pomakne se na njegovu stranu kreveta i - zagnjuri liceu jastuk. Mirisao je na njega... na njegovu kosu i njegovu kolonjskuvodu. Počela je plakati.

Ispunio ju je nevjerojatan jaki osjećaj gubitka, prožeo ju je strah.

209

21.

Hong Kong je blistao. Sastojao se sav od boje i svjetlosti, kretanja ibuke.

Od trenutka kada je prije pet dana privatni avion Jasona Rickardagrmeći sletio na aerodrom Kai Tak i Paula izašla iz njega, zahvatila ju ječarolija britanske kraljevske kolonije.

Prošlo je četrnaest godina od njezinog posljednjeg posjeta, pa jezaboravila kako je u stvari izgledao. Bio je neodoljiv u svakom pogledu.

Vizualno ju je podsjećao na Manhattan, s neboderima koji su stremilinebu pod oblake, trgovačkim centrima s klima-uređajem, buticima,bankama i poslovima, stilskim restoranima i elegantnim hotelima. Ali ipored svega, Hong Kong je imao jedinstveni, vlastiti ritam, brzipulsirajući tempo pun uzbuđenja i vreve.

Paula je osjećala kako se sve oko nje kreće. Kamo god bi pogledalavidjela je neprekidno kretanje. Veliki avioni parali su maglovito plavonebo iznad Victoria Peaka; čamci i sampani, jahte i džunke, gliseri iferiboti sjekli su zakrčene vode luke oko Centrala i Kowloona;automobili, tramvaji, autobusi i rikše jurili su ulicama; a ljudi su segurali jedni o druge u gužvi, žurcći svaki svojim poslom. Bio jeprenaseljen. Doći do prostora, kako na kopnu tako i na moru, bio jepravi podvig i zato je posvuda bilo toliko ljudi i vladala zaglušujućabuka koja je polako počela smetati Pauli.

A kao kontrast svemu tome, postojale su ljupke male oaze tišine ispokoja koje bi je uvijek zatekle nespremnu... tiha brda Novih Teritorija,seoska područja između Kowllona i kopnene Kine... hramovi isvetilišta... pa čak i jedno mjesto u blizini Star Ferry doka, gdje jesvakoga jutra skupina Kineza izvodila lagane, meditativne pokrete fai

210

chia.Paulu su iznenađivale upravo te suprotnosti, one su na nju ostavljale

najdublji dojam.Nigdje na svijetu niste mogli sresti takvo bezgranično bogatstvo i

ono najgore siromaštvo na samo nekoliko milja udaljenosti, ljepotu odkoje vam je zastajao dah rame uz rame s prljavštinom od koje vam seprevrtao želudac. Luksuzan život pogubno se nastavljao na opasno nizakživotni standard. Velike i drevne obitelji živjele su pokraj očajnihizbjeglica. Hong Kong je bio mjesto starog, novca i taipana, sa prekostotinu četrdeset godina britanske uprave i kolonijalne tradicije, novostečenih bogatstava, vrtoglavih priča o uspjehu i poslovnih Odiseja odkojih se čovjeku vrti u glavi. Stopa samoubojstava u Hong Kongu jemeđu najvišim u svijetu.

Hong Kong je opčinio Paulu, tako da je u potpunosti mogla razumjetičime je to podjednako privlačio i svoje žitelje i posjetioce.

Dok Paula nije stigla, Emily je boravila u Peninsuli u Tsimshatsuiu skolunške strane. U tom je hotelu uvijek odsjedala na svojim putovanjimazbog kupovine. Odgovarao joj je zbog poslova s kopnenom Kinom,pošto je imala dozvolu za ulazak u tvornice koje su proizvodile raznestvari koje je nabavljala za Genret.

Noć prije no što je Paula doletjela s Donom Metcalfom iz Sydneyaavionom kompanije Rickards International, Emily se preselila na„Hongkošku stranu". Uzela je prelijepi apartman u čuvenom hoteluMandarin u samom srcu Središnje Oblasti.

- Obavila sam sav posao, a za ono što imamo u planu mnogo jezgodnije da se nalazimo u samom središtu - objasnila je Emily Pauli dokse raspakivala. - To je azijska meka za kupovinu, a i smatrala sam da ćeti biti mnogo zabavnije ako odsjedneš na samom poluotoku Hong Kong. -Paula je samo kimnula, složivši se.

- Kako god ti kažeš, Emily. Ti si vođa parade.Emily je napravila plan koji im nije ostavljao ni trenutak slobodnog

vremena. Ali bez obzira na to, Paula je s puno žara prionula na njegovoostvarivanje, pokazavši nevjerojatnu energiju prilikom razgledanja grada,

211

kupovine, posjeta raznim restoranima kao i nekolicini drugih vrhunskihhotela, a da se i ne spominje njihov obilazak noćnih klubova u Wanchai.

Odmah prvu večer Emily ju je povela kod Gaddija. Taj restoranglasio je za najbolji evropski restoran u Hong Kongu, a Rolf Heiniger,proslavljeni maitre d’hotel opravdao je svoj ugled znanjem i pažljivošću,predloživši im najukusnija jela i najbolja vina.

Slijedećeg jutra krenule su u kupovinu po Emilynim omiljenimbuticima, trgovinama, tržnicama i galerijama. - Ne zaboravi da se jaovdje snalazim kao riba u vodi - povjerila je ona Pauli uz osmijeh. - Imajpovjerenja u mene i dobro ćeš proći. Dobit ćeš kvalitetnu robu zapristojnu cijenu.

Paula se nasmijala i uzviknula: - Vjerujem ja tebi, Emily. Još kaodijete imala si dobro oko. Mislim da je to jedan od razloga što ti je bakapovjerila da vodiš Genret.

Tijekom nekoliko potpuno sumanutih dana uspjele su pokupovati svepredviđene darove za Božić, kako one velike tako i sitnice, darove zapod jelku. Pokupovale su bisere, nakit od zada, dugmad za manšete zamuškarce iz obitelji, vezenu svilu i brokat, kineske večernje žakete icheongsams, večernje torbice optočene perlicama, neobične drveneigračke, cloisonné, rukom vezeno platno, tričarije i male ukrasnepredmete.

Emily je predložila da posjete Hollywood Road, koji je bio odmahiznad Centrala, objasnivši da to ne smiju propustiti i Paula je ubrzootkrila da je bila posve u pravu. Tamo su bile mnoge od važnijih antiknihtrgovina i umjetničkih galerija i dok su ih obilazile, Paula seoduševljavala izloženim predmetima. Uspjela je pronaći jednu vrlo staruvazu od nefrita za Jasona, koji je skupljao orijentalne umjetničkepredmete i predivnu antiknu ogrlicu od zada za majku.

A u pauzama između ekspedicija po radnjama i egzotičnih obroka ujedinstvenim restoranima, Emily joj je priredila još nekoliko predivnihobilazaka. Odvela je Paulu u luku Aberdeen, u kojoj je tisuće ljudiživjelo i radilo na džunkama i sampanima; obišle su Nove Teritorije nakolunškoj strani; odvezle se na vrh maglovitog Victoria peaka zbog

212

fantastičnog vidika koji se odatle pružao; te su posjetile razne hramove isvetilišta.

Na putu od Sydneya, Paulin pratilac, Don Metcalfe, rekao je da bivolio da nju i Emily izvede na večeru prije no što odlete u New York. Toje i učinio prošlu večer. Otišle su s njim gliserom za Macau, portugalskuenklavu na ušću rijeke Pearl, udaljenu svega pedeset minuta, gdje suvečerali u lijepo uređenom restoranu prije no što su posjetili nekolikočuvenih kazina. Bila je to nezaboravna večer. Bilo im je vrlo ugodno sDonom koji ih je cijelo vrijeme nasmijavao i zabavljao; posebno seEmily uzbudila zbog posjeta Macau, jer tamo do tada nije bila, aoduvijek je to silno željela.

U ranim jutarnjim satima, kada je Paula konačno iscrpljena pala ukrevet, prošlo joj je kroz glavu da sigurno ne bi povjerovala kada bi jojneko rekao da se sve to može obići i obaviti za svega nekoliko dana.Uživala je u svakom trenutku koji je provela u Hong Kongu, a dodatnozadovoljstvo joj je pružala činjenica što je bila sama s Emily, To ju jepodsjetilo na putovanja na koja su zajedno išle kao djevojčice, tako dase opet osjetila nekako mladom, vedrom i bezbrižnom.

Danas im je bio posljednji dan u Hong Kongu; navečer su trebalekrenuli u New York. Emily je bila čvrsto odlučila da je povede da vidiprelijepi hotel Regent u Kowloonu i da joj pokaže otok Hong Kong s togistaknutog mjesta. I tako su otišle tamo na ručak. Morala je dosta ranoustati kako bi se prvo spakirala, ali vrijedilo je truda. Taj ručak ipredivan pogled ostat će joj još dugo u sjećanju.

Odmah poslije ručka uhvatile su Star Ferry koji ih je vratio doCentrala. Emily je otišla u hotel da završi pakiranje, a Paula se vratila utrgovinu s nakitom u kojoj je vidjela par prelijepih naušnica, koje ježeljela kupiti Emily za Božić.

Kada je jednom bila u radnji, Paula se počela cjenkati onako kako jevidjela da je to Emily radila posljednjih nekoliko dana. Na svoje velikoiznenađenje i oduševljenje uspjela je dobiti naušnice mnogo povoljnijenego se nadala. Dok se sada vraćala u hotel, bila je vrlo zadovoljna zbogovog malog uspjeha.

213

Jureći kroz predvorje Mandarina, Paula shvati da kasni dvadesetminuta na sastanak s Emily, s kojom se trebala naći na čaju. Zato jekrenula pravo na mjesto sastanka, u Clipper salon, koji je lebdio uobliku galerije iznad predvorja na međukatu, te potrčala lako uzstepenice.

Emily ju je vidjela i podigla ruku u znak pozdrava.Paula joj uzvrati mahanjem.Trenutak kasnije sjedila je u udobnoj stolici nasuprot Emily.- Oprosti što kasnim. Ovaj zadnji sat mi je upravo proletio - reče

Paula ispričavajući se.- Sve je u redu. Ne čekam te dugo, znaš da volim ovo mjesto. Imam

osjećaj da sam u čamcu s mesinganim okruglim prozorima i svim timmahagonijem. Oh, da ne zaboravim... - Emily otvori torbu, počnepretraživati po njoj da bi na kraju Pauli pružila dvije male omotnice izavršila rečenicu: - Čekali su te u apartmanu kada sam se vratila sručka.

- Oh, teleksi! Hvala. - Paula ih uzme, otvori prvi, preleti brzo očimapreko sadržaja, a zatim pročita i drugi. Napućila je usne u razočarenju.Jedan je bio od Michaela Kallinskog iz Londona, drugi od HarveyjaRawsona iz New Yorka i obojica su joj javljali istu stvar: Peale i Doone,mali lanac robnih kuća na Srednjem zapadu, prodan im je ispred nosa.Šteta, pomisli ona, taj je lanac mogao biti dobar početak u momprogramu širenja. S druge, pak, strane, od početka nije bila bašoduševljena poput Michaela lokacijama robnih kuća. Ta ju je misaomalo utješila.

Emily je pomno promatrala Paulu. Na kraju upita: - Nešto nije uredu kod kuće?

- Ne, ne nije to u pitanju - brzo odgovori Paula u želji da je razuvjeri.- To su poslovni teleksi.

- Oh. Od koga? - Počne se raspitivati Emily, koja je bila vrloznatiželjna.

- Jedan je od Michaela, drugi od jednog advokata iz Wall Streeta kojije nešto radio za mene. - Paula se lagano osmjehne. - Propao nam posao.

214

Hajdemo naručiti. Uzet ću opet čaj od duda. Baš sam se navikla nanjega.

- Da, i ja ću isto - Emily okrene svoju plavu glavu, privuče pažnjukonobara i pozove ga.

Kada je naručila, nagnula se preko stola i upravila svoje promućurnezelene oči u rođaku. - Kakav vam to posao nije upalio? - Kada joj Paulanije odmah odgovorila, Emily primijeti: - Vjerojatno ti je to bilo dostavažno. Primijetila sam da si se snuždila.

Paula kimne. - U stvari, bila sam razočarana, Emily. Nadala sam seda ću kupiti mali lanac robnih kuća u Sjedinjenim Državama. Nažalost,izmakao nam je za dlaku.

- Zašto želiš kupiti još robnih kuća? - Emily je bila zbunjena, pa senamrštila.

- Željela sam proširiti Harte u Americi. Mislila sam da će u tu svrhunajbolje biti da kupim neki već postojeći lanac, Emily.

- Baki je bila dovoljna jedna robna kuća u Americi. Zašto ti želiš daih bude više?

- Vremena su se i te kako promijenila. I ti to isto tako dobro znaš kaoi ja. Moram se proširiti, draga, to je danas jedini način da preživiš utrgovini na malo.

Emily primijeti otvoreno kao što je uvijek činila: - Mislim danamjeravaš zagristi veći zalogaj no što si u stanju sažvakati, ako menepitaš.

Paula se nasmija. - Koliko nam je puta baka rekla da su joj svi togovorili, tijekom cijelog života i ona nikada nije na to davala ni pišljivaboba.

Ne obrativši pažnju na njezinu primjedbu, Emily samouvjerenoizjavi: - Kladim se da se Shane slaže sa mnom. Što on misli o toj tvojojekspanzionističkoj ideji?

- Da ti pravo kažem, Emily, nisam bila u prilici da mu kažem. Ljetos,dok smo bili na jugu Francuske bila je tolika gužva, a i nije imalo smislaspominjali sve to dok se ne pojavi neki dostupni lanac. A tjedan kojismo proveli zajedno, prije no što sam otišla u Australiju, bio je tako

215

burni, kao što i sama znaš.- Mislim da mu se neće svidjeti, Paula. Već imaš dovoljno posla oko

robnih kuća Harte u Londonu, Parizu i Yorkshiru, Sitex Oila i butika uhotelima.

- Baka je imala običaj reći kako je dobra organizacija ključ svega ida organizirana žena može svijet držati u šaci.

- Da, to su bile njezine riječi. Ipak, Shane, neće biti baš presretan.Ima tu još nešto, Paula. Mislim da se baka ne bi složila s tako nečim daje živa.

- Gluposti! Svakako da bi! Shvatila bi da je to vrlo mudar potez -uzvikne žučno i posve samouvjereno Paula. Zatim se nagnula premaEmily i počela joj u glavnim crtama izlagati svoje planove za budućnostrobnih kuća Harte u Sjedinjenim Državama.

Emily ju je pažljivo slušala, s vremena na vrijeme kimajući.Toliko su bile zadubljene u razgovor da nijedna od njih nije

primijetila čovjeka koji ih je pažljivo promatrao sa stepeništa što jevodilo prema Clipper salonu.

Zaprepastio se kada je vidio te dvije žene i istog trena se ukopao umjestu. Brzo se pribravši, okrenuo se, strčao niz stepenice, žurno prošaokroz predvorje i izašao kroz glavni ulaz.

Krv mu je jurnula u glavu i ispunio ga je strašan bijes dok je jurionatrag prema Ulici Pedder, idući s jedne na drugu stranu, gotovo grubogurajući ljude jer mu se žurilo da se što više udalji od Mandarina.

Točno dvije minute nakon što je napustio hotel, stajao je u liftu kojiga je nosio prema posljednjem katu nebodera u kojem je njegovakompanija, Janus i Janus Holdings Ltd., imala svoje urede. Ne želećiproći pokraj ureda u kojima su radili njegovi službenici, izbjegao jeglavni ulaz i požurio jednim dugačkim hodnikom na čijem kraju su bilavrata što su vodila u njegov privatni ured.

Iza njih je prvo bilo malo predvorje, ugodno namješteno kineskimstarinama koje je vodilo do duplih vrata od mahagonija iza kojih je bilonjegovo unutrašnje svetilište, luksuzno opremljeno, iz kojega se krozCijeli zid u staklu pružao zadivljujući pogled na luku Victoriju.

216

Otišao je ravno do malog bara čije su strane bile obloženeogledalima i ulio sebi čistu volku. Nerviralo ga je što mu se ruka tresladok je čašu prinosio ustima. Progutao je piće, otišao do radnog stola iuključio interkom.

- Izvolite, gospodine? - javila se njegova sekretarica Engleskinja.- Neka Lin Wu, doveze Daimler do glavnog ulaza, molim vas, Peggy.

Danas ranije odlazim. Pisma ću odmah potpisati.- U redu, gospodine. Odmah ću ih donijeti.Navukao je na lice prigodan nedokučiv izraz i sjeo, snagom volje

potiskujući bijes u sebi.

217

22.

Bijes ga nikako nije napuštao.Ponio ga je sa sobom u Daimler i na vožnju uz Peak sve do kuće.

Nije ga ostavljao na miru ni sada dok je sjedio u biblioteci svogelegantnog dupleks apartmana i pregledavao osobnu poštu. Tu vrstubijesa nije iskusio već dosta dugo i činjenica što je tako burno reagiraokada je vidio one dvije žene jednostavno ga je živcirala. U njemu je svekipjelo i to s razlogom. Međutim, znao je da mora ovladati bijesom. Nijesmio dozvoliti da osjećaji zamagle njegovu viziju ili utječu na njegovsud.

Zvučno izbacivši zrak iz pluća, odložio je pet-šest društvenih poziva,razne zahvalnice i lična pisma na jednu stranu, odgurnuo izrezbarenustolicu od ružinog drveta dalje od antiknog radnog stola također odružinog drveta i otišao u galeriju.

U ostale prostorije u stanu ulazilo se iz ovog dugačkog i prostranoghodnika; stepenište na jednom kraju vodilo je na drugi kat. On prijeđepreko praznog prostora i krene prema salonu, razmišljajući kako je mirnou galeriji poslije dana provedenog po uskomešanim uredima. Uvijek bi,kada bi se našao u njoj osjetio zadovoljstvo. Pod je bio boje ebanovine ivrlo uglačan, zidovi bijeli - na njima je visila njegova kolekcija predivnihkineskih slika od preminulih majstora, s djelima koja su datirala odpetnaestog stoljeća pa do današnjih dana.

Zaustavivši se ispred slike rađene mastilom na papiru od SunKehonga, iz 1582, on je poravna, malo se udalji i jedan dugi trenu takostane je promatrati, osmjehujući se i kimajući, diveći se njezinojistančanosti, eleganciji i jednostavnoj ljepoti.

Krećući se polako nastavio je duž galerije, diveći se umjetničkim

218

djelima koja je s toliko ljubavi prikupljao. Galerija je inače bila prazna;u njoj je bio jedan jedini komad namještaja, dugački uski stol odebanovine na kojem je bila zelenkasto-žuta izrezbarena vaza spoklopcem iz razdoblja Oianlong koju su pridržavala dva bijela ovna odnefrita izrezbarena u duhu Songa. Na suprotnom kraju, naspram niskogzida, visjile su staklene police na mesinganim lancima prikvačenim zastrop tako da se činilo da lebde, na kojima je bila smještena poznatakolekcija rijetkih predmeta od bronce iz razdoblja Ming.

Diskretno i strateški raspoređene plafonjere, osvjetljavale suumjetnička djela; jedina svjetlost dolazila je iz njih, tako da je ovaj diostana bio uvijek u polumraku, sjenama i vrlo tih. Zadržao se još malo tu,puštajući da mu spokoj prodre do kostiju, smiri njegov uzburkani duh,onako kako je to naučio da čini tijekom svih ovih godina.

Poslije kraćeg vremena, ušao je u salon i izraz na licu mu sepromijenio, ono se ozarilo i postalo nekako mekše. Zastao je na vratima.

Bila je rana večer i magla se kotrljala niz Peak. Pogled na HongKong, luku Victoriju i Kowloon tamo preko vode, koji se pružao krozdugi stakleni zid, bio je neznatno zamagljen. Poznati prizori bili suzamazani, nerazgovijetni, omotani sivo-plavom i bijelom izmaglicom, a takombinacija boja ga je podsjećala na izblijedjelu glazuru jednog drevnogkomada kineskog porculana. Ah Qom, kineski amah, koji se brinuo onjemu i njegovom domu od samog početka, upalio je svjetiljke odrezbarenog zada sa svilenim abažurima i naložio vatru, tako da se ovaprozračna elegantna soba savršenih proporcija kupala u toploj i nježnojsvjetlosti. Poželjela mu je dobrodošlicu.

Kao ravnoteža ogromnim mekim naslonjačima i stolicama, koje jeJim Tompson presvukao blijedo plavom, sivom i svilom boje lavande,stajale su kineske vitrine, komode i stolovi raznih veličina i oblika odcrnog ili tamnocrvenog lakiranog drva. Gdje god da je pogledao, oči bimu se zaustavile na nekom predmetu rijetke ljepote. Stvari koje je imaomnogo su mu značile. Napajale su ga, pomagale mu da vrati dobroraspoloženje kada je bio loše volje.

I sada je osjetio isto prosvjetljenje, povratak na normalu, te je krenuo

219

naprijed preko drevnog kineskog svilenog tepiha i sjeoiu naslonjač. Znaoje da će mu za koji tren, Ah Qomova nećakinja, Mee-Seen, donijeti čajod jasmina, kao što je to obično činila pola sata nakon što bi stigao kući,bez obzira na to u koje se vrijeme vratio iz ureda. To je bio Obred, kaošto su i mnoge druge stvari ovdje bile obrednog karaktera.

Još mu ta misao nije ni prošla kroz glavu, a ljupka, nježna Kineskinjau crnom svilenom cheongsamu žurno je ušla noseći poslužavnik.

Osmjehujući se i klanjajući, spustila ga je na niski stolić isprednjega.

On joj se graciozno zahvalio, kimnuvši.I dalje se osmjehujući i klanjajući, ona izađe.Ulijevao je miomirisni čaj u malu porculansku šalicu tanku poput

papira, brzo ga ispio, ulijevao još jednu; ovu je pijuckao polako, pustivšida mu se mozak rastereti i isprazni od misli. Kada je popio i treću šalicu,vratio ju je na tamnocrveni lakirani poslužavnik, naslonio glavu nanaslonjač i zatvorio oči.

Malo po malo i posljednji ostaci bijesa su prošli.U međuvremenu je zadrijemao tako da se trgnuo kada je antikni sat

na polici iznad kamina počeo otkucavati šest sati.Ispravivši se na naslonjaču i protegavši svoje dugačko tijelo, on

shvati da mora otići gore istuširati se i presvući za večeru i prijam kodlady Susan Sorrell u njezinoj kući u Recluse Bayju.

Ustao je istog trena i hitrim korakom krenuo kroz salon, ali se naglozaustavio ispred dugačke konzole pokraj lakiranog kineskog paravana narasklapanje. Na njoj su stajale složene fotografije u srebrnim okvirima isvjetlucale na svjetlosti koja je dolazila iz obližnje svjetiljke. Zagledaose u očevu fotografiju, a zatim mu je pogled odlutao do jedne manjefotografije žene.

Nikada je nije prestao mrziti. Osjetio je kako ta mržnja opet raste.Nestrpljivo ju je odagnao. Ništa nije smjelo narušiti njegovnovopronađeni mir, ili mu upropastiti predstojeću večer, koju je snestrpljenjem očekivao već nekoliko dana.

Nije namjeravao čuvati njezinu fotografiju u svom domu, u kojem je

220

svaki pojedinačni predmet predstavljao savršenstvo. Ali razum jetrijumfirao nad osjećanjima kada je neočekivano prije mnogo godinapronašao tu sliku u kovčegu, među starim stvarima. Već se spremaobaciti kada je shvatio da bi mu mogla biti od velike koristi.

Hong Kong je bio mjesto u kojem su veliku ulogu igrali status, obraz.Obje te stvari bile su od neprocjenjive važnosti. Što znači da mu nijemoglo škoditi ako se pročuje da je unuk te pokojne velike međunarodneposlovne žene, Emme Harte. Međutim, večeras nije mogao gledatiđavolje lice te starice, pa je gurnuo njezinu sliku iza veće očevefotografije koja ga je prikazivala ispred Donjeg doma. Nije mu naškodiloni to što je bio sin Robina Ainsleyja, poštovanog laburiste, članaparlamenta i bivšeg šefa kabineta. Njegove obiteljske veze omogućile sumu da bude i te kako prihvatljiv, izbacile su ga u prve redove lokalnogdruštva.

Vrativši se u biblioteku, Jonathan Ainsley sjedne za radni stol, izvadiiz džepa na sakou prsten s ključevima i otvori najdonju ladicu. Izvadifascikl na kojem je stajalo HARTE i otvori ga, te počne prelazitipogledom preko prvog lista papira na kojem je svojim urednimrukopisom ispisao nekoliko nizova pedantnih brojki.

Izvio je usta u trijumfalnom osmijehu i tiho zahihotao. Uvijek bi senasmijao kada bi bacio pogled na ovaj list papira i podsjetio se kolikotočno akcija robnih kuća sada ima. Dionice Harla prodavale su se naLondonskoj burzi i on je godinama kupovao dionice preko svojihopunomoćenika: jedne banke u Švicarskoj i drugih financijskihinstitucija. Danas je on bio najveći dioničar u lancu robnih kuća Harte,premda je samo on to znao.

Sklepivši fascikl, spustio ga je na radni stol, zavalio se u stolicu ipočeo lupkati prstima lijeve o prste desne ruke, likujući. Jednoga danaPaula O’Neill će pogriješiti. Nitko nije bio nepogrešiv. Pa čak ni ona. Aonda će on udariti.

Jonathan posegne u ladicu za još jednim fasciklom, na kojem ništanije pisalo i izvuče gomilu papira. To su bili podrobni izvještaji jednelondonske detektivske agencije koju je plaćao već godinama.

221

Od 1971. Jonathan je plaćao da njegovu rođaku Paulu O’Neillredovno prate. Ništa prljavo nikada nije izašlo na svjetlost dana, - niti jeon to očekivao. S druge, pak, strane, želio je saznati sve što je mogao onjoj i njezinom životu, njezinoj obitelji, prijateljima i svim poslovnimpotezima koje je pravila, jer je to moglo poslužiti njegovim ciljevima.

S vremena na vrijeme, izdao bi naređenje da se prate i AlexanderBarkstone i Emily Harte. Kao i Paula, i oni su bili čisti. Ionako ga oninisu osobito zanimali. Sve dok će Poduzeća Harte peki upravomnjegovih rođaka donositi ogroman prihod, a on četiri puta godišnjeprimati pozamašne dividende, to je bilo sve što ga je zanimalo. Konačno,njegova meta bila je Paula O’Neill.

Bacio je pogled na posljednji izvještaj koji je dobio od agencije uLondonu. U njemu je stajalo da je krajem kolovoza boravila u viliFaviola. Pretpostavio je da se zbog toga onoliko zaprepastio kada ju jevidio u salonu Clipper u hotelu Mandarin, nešto ranije. Očigledno je iliputovala u Australiju ili se vraćala odatle za Englesku.

Neka je prokleta, pomisli on. Vratio je fascikle u ladicu, zaključao jei požurio van, popeo se stepenicama do spavaće sobe, ne želeći se opetrazbjesnjeti. Uvijek kada bi se sjetio te kučke krv bi mu se uzburkala.

Zastao je na odmorištu, duboko udišući i izdišući, oslobađajući umnjezinog lika koji ga je razbjesnio. Tai Linga nije bilo nigdje na vidiku,premda su njegova košulja sa žaboom, crna kravata i crne svilene čarapeležali na krevetu. Tai Ling je sigurno bio u sušionici rublja i glačaonjegov večernji sako i pojavit će se svaki trenutak. Pjevušeći sebi ubradu, otišao je do Ming komode, izvadio iz džepova ključeve, kreditnekartice i novac i počeo se skidati.

Kao i druge sobe u njegovom domu i spavaća soba bila je vrloukusno namještena; sve stvari su bile kineske i bile su unikati orijentalneumjetnosti. Bila je stroga, vidjelo se da u njoj živi muškarac, pomalohladna i neprijazna, a žene koje je dovodio u svoj krevet uskoro biotkrile da je ambijent odslikavao ponešto od Jonathanove prirode.

Izvadivši tamnoplavu kućnu haljinu od kineske svile iz ormara iobukavši je, otišao je u kupaonicu, pitajući se koga li je to Susana

222

pozvala na večeru osobito zbog njega. Zvučala je nekako tajanstvenoprije neki dan preko telefona, ali sigurno je riječ o nekoj zanimljivoj ženi.Susana je vrlo dobro poznavala njegov ukus.

Uzdahnuo je, razmišljajući opet o tome koliko mu smeta što suraskinuli dogovor kojega su se držali skoro godinu dana. Zasnivao sečisto na seksualnom odnosu koji je odgovarao i njemu i njoj. Premda subili ravni jedno drugom i na intelektualnoj razini, osjećaji nisu igralinikakvu ulogu tako da nisu mogli ništa pokvariti. Čist seks iintelektualni razgovori. Savršeno, barem što se njega tiče.

Prije tri mjeseca, kada mu je rekla da joj je muž postao sumnjičav,morali su prekinuti ovakva viđanja. Povjerovao joj je i odmah, pristao dase pokori svakoj njezinoj želji. U to vrijeme nije shvaćao da će unjegovom životu nastupiti velika praznina kada mu ona više ne budedostupna. Seks mu nije osobito nedostajao, premda je bila dosta dobra ukrevetu, pošto je ovih dana bilo vrlo lako zadovoljiti svoje seksualnepotrebe svugdje na svijetu. Više su mu nedostajali razgovori koje suvodili, duhovito nadmetanje, kao i druženje jer su svojevremeno dobiliisti engleski odgoj i bili su sličnog podrijetla.

Nije ni pokušao opet pridobiti Susan, niti obnoviti njihovu vezu.Posljednja stvar koju je želio bila je da ga žigošu kao nekog tko jeodgovoran za jedan mučan razvod ili kao glavnog glumca u malomprljavom skandalu u kraljevskoj koloniji. Konačno, on je ovdje uživaoznačajan ugled i tu je bio njegov dom.

Zagledao se u svoj lik u ogledalu iznad lavaboa i rukom prešaopreko brade. Jutros je ustao vrlo rano kako bi igrao skvoš prijeposlovnog doručka u sedam sati, tako da su se na bradi počele većpojavljivati plave čekinje. Električni brijač mu je bio pri ruci, on gauključi i pređe njime preko brade. Dok je to radio mislio je na svojerođake Paulu O’Neill i Emily Harte, ali tek uzgred. Osjetivši kako gapreplavljuje iznenadni ponos, čestitao je sebi na svemu što je postigao zajedanaest godina. Prešao je dugačak put.

Kada je Jonathan Ainsley aterirao u Hong Kong 1970. odmah mu jebilo jasno da je pronašao svoj prirodni habitat i svoj duhovni dom.

223

Zrak je bio pun uzbuđenja, misterije, pustolovine i intrige. Ovdje sečinilo da je sve i sva moguće. A što je još važnije, namirisao je novac.Veliki novac.

Na Daleki istok je došao zaliječiti rane, pošto je onako sramotnoizbačen iz Poduzeća Harte, u kojima je bio upravitelj odjela zanekretnine. Alexander ga je otpustio; Paula protjerala iz obitelji. Otada jeuvijek nju krivio za sve, uvjeren da Alexander nije imao petlje da sezauzme za njega i njoj suprotstavi.

Prije no što je napustio Englesku, Jonathan je napravio tri stvari.Raskinuo je partnerstvo sa Sebastianom Crossom; prodao Sebastianusvoj udio u Stonewall Propertiesu po odličnoj cijeni; iznio je svojenekretnine u Londonu i Yorkshiru na burzu i pri tome odlično zaradio.

Na put je krenuo prvenstveno s dva cilja na umu - da se jako obogatii da se osveti svojoj rođaci Pauli, koju je mrzio, i Jonathana je istokprivlačio još od djetinjstva. Njegovi religije, filozofije i običaji su gaoduševljavali; njegova umjetnost, dekorativni predmeti i namještajpričinjavali su mu estetsko zadovoljstvo. Zato je odlučio da obiđe ovajdio svijeta prije no što se nastani u Hong Kongu, za koji je zaključio dapredstavlja najlogičnije mjesto za bavljenje poslovima. Prvih šestmjeseci svog samonametnutog progonstva lutao je uokolo, razgledao iuživad u, tome da bude turist. Određeno vrijeme proveo je u Nepalu iKashmiru, bio u lovu u Afganistanu, uživao u putovanju kroz Tajland, patek onda krenuo u kraljevsku koloniju.

Prije no što je krenuo iz Londona, opskrbio se pismenimpreporukama prijatelja iz sitija i onih koji su se bavili nekretninama. Većposlije nekoliko dana nakon što je stigao u hotel Mandarin, počeo jeobilaziti one na koje su pisma bila naslovljena. Po isteku drugog tjednaveć je bio upoznao desetak i više bankara, biznismena, vlasnika zemlje igrađevinskih kompanija, kao i određen broj mahera koji su mu se učinilinepouzdani, pa je zaključio da ne zavređuju da ih juri.

Dvojica koji su na njega ostavili najbolji dojam bili su jedansunarodnjak - Englez i jedan Kinez. Nezavisno jedan od drugoga odlučilisu pomoći Jonathanu da počne, za to su imali vlastite razloge i slijedili

224

su vlastite ciljeve; obojica će mu učiniti neprocjenjive usluge. Englez,Martin Easton, bavio se nekretninama; a Kinez je bio vrlo cijenjenibankar po imenu Wan Chin Chiu. Obojica su bili krajnje utjecajni usvojim krugovima, kako profesionalnim tako i društvenim, međutim,Jonathan je bio taj koji ih je povezao.

Točno četiri mjeseca nakon što se spustio na aerodrom, bacio se naposao. Uz pomoć svojih novih suradnika pronašao je male, alidopadljive urede u Centralu, zaposlio je nekoliko službenika,Engleskinju sekretaricu, Kineza stručnjaka za zemlju i građevinarstvo iKineza računovođu, te osnovao vlastitu kompaniju, Janus i JanusHoldings Ltd. Janus je u grčkoj mitologiji bio bog portala i gospodarpočetka i kraja, a Jonathan je odabrao ovo ime s oduševljenjem -ironično - smatrajući da sasvim odgovara datim okolnostima.

Sreća mu je išla na ruku kada je počinjao u Hong Kongu. I pratit ćega više od deset godina.

Ključ velikog uspjeha koji je postigao bili su ta neobična sreća, tevodstvo i patronat njegova dva vrlo snažna prijatelja i pomagača. Velikuulogu odigrao je i izbor pravog trenutka.

Dogodilo se tako da su, kada je Jonathan stigao u kraljevskukoloniju 1970. zemljište i gradnja bili u usponu. Kako je bio stručnjak zanekretnine, odmah mu je bilo jasno da se pukom igrom slučaja dočekaona noge. Dovoljno oštrouman da uoči veliku priliku kada je ugleda,bacio se u lokalne poslove s instinktom kockara koji igra na glavnizgoditak, izvjesnom količinom hrabrosti, koja se ogledala u tome što jeulazio u rizik da izgubi sve što je imao, plus novac što su ga u Janus iJanus investirali Martin Easton i Wan Chin Chiu.

Kasnije mu je postalo jasno da jednostavno nije mogao pogrešnobaciti kockicu, figurativno govoreći. Njegov broj je uvijek izlazio.

Za prvih šest mjeseci ostvario je znatan profit, tako da je 1971. kadaje Hong Kong doživio stvarno veliki bum u području nekretnina izemljišta, on u tom poslu već zauzimao značajno mjesto. Iznenada je naHang Seng Indexu postalo vrlo živo, to je najveći indeks na burzi u HongKongu. Poput mnogih drugih i Jonathan je iskoristio aktivnost na burzi.

225

Došao je brzo do gotovine tako što je izložio javnoj prodaji dionicefirme.

Njegova dva savjetnika, koji su mu pomagali od samog početka,nezavisno jedan od drugoga, upozorili su ga poslije nekoliko mjeseci damalo uspori. Nastavio je obrtati velike količine novca krajem 1971. ikroz cijelu 1972, ali je početkom 1973. smanjio ulaganja na burzi uHong Kongu. Wan Chin Chiu koji je, kako se činilo stalno držao uhoprislonjeno uz tlo i mnogo toga znao, bio je oprezniji od Eastona iJonathan je mudro postupio poslušavši njegov savjet.

U svakom slučaju, već je postigao ono što je htio i počeo profitpretvarati u ogromno osobno bogatstvo. Od tog trenutka nikada se višenije osvrnuo unatrag.

Do 1981. postao je sila s kojom je u Hong Kongu i svijetudalekoistočnih poslova trebalo računati. Bio je višestruki milijuner,vlasnik nebodera u kojem su bili smješteni njegovi uredi, dupleksi naPeaku, nekoliko skupih automobila i niza rasnih konja koji su sudjelovalina Happy Velley hipodromu u Hong Kongu.

Prije nekoliko godina, isplatio je Martina Eastona koji se odlučiopovući u Švicarsku, ali je ostao tijesno povezan s Wan Chin Chiuom svedo njegove smrti prije dva mjeseca. Tony Chiu, bankarov sin koji jestekao američko obrazovanje, zauzeo je očevo mjesto i tako jeJonathanova veza s tom bankom nastavila cvjetaj. Njegova osobnaulaganja u neke druge poslove bila su sigurna, a poduzeće Janus i JanusHoldings stajalo je vrlo solidno.

Na stranu poslovi i u društvenom pogledu je bio posve prihvatljiv,jedan od najpoželjnijih neženja u zajednici, tako da su mnoge damesmatrale da bi ga vrijedilo upecati. Međutim, nijednoj to do sada nijepošlo za rukom.

Jonathan je ponekad brinuo zbog vlastite lukavosti da izbjegne svezamke, pitao se nije li cjepidlaka, preveliki perfekcionista kada je upitanju žena s kakvom se želio oženiti. Možda takva žena ne postoji. Alizaključio je da se ne može promijeniti.

Savršena, padne Jonathanu iznenada na pamet riječ koju je Susana

226

Sorrcll upotrijebila kako bi opisala mladu ženu koja će mu večeras bitipredstavljena na večeri.

- Ona je kao stvorena za tebe, Jonny dragi - rekla je Susana sasvimiskreno. - Božanstvena je. Jednostavno savršena. - Nasmijao se i počeoje ispitivati o njoj, ali Susana je samo promrmljala: - Ne, odbijam bilošto više reći. Neću ti reći čak ni njezino ime. Moraš pričekati kako bi sesam uvjerio. Pa dobro, još malo pa ćeš je vidjeti.

Zatim se udaljio od ogledala koji je prekrivalo vrata ormara iodmjerio se u njemu. Popravio je leptir-mašnu, ispravio crnu svilenumaramicu u džepu na grudima svog bijelog večernjeg sakoa i popraviomanšete.

U svojoj trideset petoj godini Jonathan je vrlo podsjećao na svogdjedu, Arthura Ainsleyja, Emminog drugog muža. Naslijedio jeArthurovu plavu kosu i ten, njegove svijetle oči, uglađen, priličnoprofinjen dobar izgled i kao i Arthur i on je bio visok, vitak i praviEnglez. Istinu govoreći izgledao je bolje nego ikada. Bio je svjestan dasu mu godine, što se izgleda tiče, išle na ruku.

Ali premda je bio plav i zgodan, Jonathanov karakter se zaposljednjih deset godina nije znatno promijenio. Bio je isto onako sklonigrama u mutnom i manipulacijama kao i ranije i bez obzira na svojočigledni uspjeh, bio je strašno ogorčen što je izbačen iz PoduzećaHarte. Međutim, svoje unutrašnje osjećaje uspješno je prikrivao izamaske koja je predstavljala mješavinu njegove prirodne umiljatosti,nedokučivosti koju je pokupio od svojih kineskih prijatelja i nehajnog išarmantnog ponašanja.

Bacio je pogled na sat Patek Philippe, tanak poput lista papira. Jošnije bilo sedam. Morat će krenuti za nekoliko minuta. Ali već za polasata stići će do Susanine kuće u Recluse Bayju. I konačno će upoznati tutajanstvenu damu koju je pronašla za njega.

Dok je žurno izlazio iz spavaće sobe i trčeći silazio niz stepenice,razvukao je usta u osmijeh. Nadao se da će ona odgovarati Susaninomopisu, nadao se da je doista savršena. Ali ako i nije, ništa strašno.Ionako je već sada namjeravao da je nekoliko puta izvede, pa će već

227

vidjeti što će od svega toga ispasti. Konačno, ona je očigledno pridošlicau Hong Kongu. Strankinja. A stranci uvijek pobuđuju pažnju, zar ne?

228

23.

Odmah ju je uočio.Stajala je na suprotnom kraju dnevne sobe, u blizini francuskih vrata

koja su vodila na terasu i razgovarala s Elwinom Sorrellom, Susaninimmužem bankarom, Amerikancem.

Trenutak je zastao na pragu, prije no što je ušao, pažljivo jepogledavši. Bila mu je okrenuta profilom i stajala je u sjeni, tako da nijemogao odredili da li je lijepa ili ne.

A onda ga je spazila Susana i dolepršala da ga pozdravi i on je opetpomislio, kao i toliko puta u prošlosti, da je izuzetno lijepa. Crvena kosajoj je uokviravala ljupko smireno lice poput aureole sjajne jantarnesvjetlosti, a oči su joj ovu večer bile tako žive i plave, jednostavno je iznjih zračio smijeh koji nije uspijevala potisnuti.

- Dragi moj Jonny - uzvikne ona dok mu se približavala - već sampočela brinuti gdje si.

Podigla je lice prema njemu očekujući poljubac. On joj laganododirne usnama lice, površno, ali joj zato mnogo intimnije stisne ruku. -Kasnim svega nekoliko minuta - primijeti on. Spustivši glas, prošapta: -Zar ne bi mogla jedno poslijepodne navratiti kod mene? Ili u ured? Itamo nas nitko neće uznemiravati. Nedostaješ mi.

Ona brzo odmahne glavom, osvrne se po sobi, ozareno seosmjehujući. - Ne usuđujem se - promrmlja ona kada opet sretne njegovpogled. Uhvativši ga pod ruku, veselo se nasmijala i primijetilanormalnim glasom: - Jonathane, zaboravila sam ti reći da Elwin i japrekosutra idemo u San Francisco. Na nekoliko mjeseci. To je povod zavečerašnju večeru i prijam. Neka vrsta okupljanja kako bismo sepozdravili s nekolicinom dragih prijatelja.

229

- Svima ćete nam nedostajati - reče Jonathan, prihvativši njezinu igru,svjestan da ih nekoliko gostiju promatra.

Prišao im je jedan od Kineza poslužitelja s poslužavnikom na kojemsu bile čaše sa šampanjcem i on uzme jednu, promrmlja hvala, pa seokrene prema Susani. - Živjeli - reče i otpije gutljaj.

- A sada mi pričaj o toj tajanstvenoj dami. To je ona koja razgovara sElwinom na vratima, je li tako?

- Je, ali ne mogu ti reći bogzna što, jer je ni sama dobro ne poznajem.Srela sam je samo jednom, kod Betsy Androtti prošlog tjedna. Ostalasam bez riječi. Neobično je privlačna, šarmantna, uspješna i inteligentna.Dakako, odmah sam se sjetila tebe.

- U telefonskom razgovoru si upotrijebila riječ „savršena".- Mislim da je doista savršena. Barem za tebe. Postoji nešto u njoj

što će ti se neobično svidjeti. - Susan je zastala i odmjerila ga.- Znaš da te dobro poznajem, Jonny.Usta mu se izviše dok je pokušavao prigušiti iznenadni smijeh, pa

upita: - Zar ti Betsy nije ništa rekla o njoj?- Ni Betsy je ne poznaje mnogo bolje. Došla je na večeru s nekim

bankarem koji je ovdje bio samo u posjetu. Nekim Nijemcem, mislim.Izgleda da ju je on sreo prošlog ljeta na jugu Francuske. Ili na Sardiniji?Oh dragi, nisam sigurna.

- Znači ona je baš prava tajanstvena dama, a?Susan se nasmija. - Pretpostavljam da jest. S druge, pak, strane,

ovako je samo još zabavnije, jeli tako? Svaki stranac koji se pojavi unašem malom usko povezanom krugu uvijek na sebe privuče pažnjuostalih, zar nije tako? - Značajno ga je pogledala i ne pruživši mu prilikuda odgovori, brzo nastavila: - Izgleda da se za nju već zanima nekolicinaslobodnih muškaraca. Zato sam se pobrinula da večeras bude ovdje.Zbog mog dragog Jonnyja.

- Baš si pažljiva. - Djelić sekunde je zamišljeno gledao u nju, a zatimsotto voce promrmljao: - Premda bih ja radije tebe.

- Ali ja sam udata, Jonny - odgovori ona istog trena tiho kao i on. -Za Elwina. I ostat ću zauvijek udata za njega.

230

- Nije mi namjera bila da te zaprosim. Samo sam ti predložio da senađemo, ljubavi.

Ovaj njegov odgovor joj se očigledno vrlo sviđao, napravila jegrimasu, ali ništa nije odgovorila.

Jonathan nastavi: - Što naša tajanstvena dama radi u Hong Kongu?Izigrava turista?

- Doselila se ovamo. Rekla mi je da je otvorilaunali antikvarijat igaleriju u Hollywood Roadu.

- Stvarno! - uzviknu on, naćulivši uši i pažljivo se zagledavši uSusan. - Kakvih antikviteta?

- Žada, mislim. Stekla sam dojam da je stručnjak. To je dodatnirazlog što sam pomislila da bi se vas dvoje mogli slagati. Hajde, dragi,sklonimo se sa vrata. Dođi da te upoznam s njom. Konačno, zbog togasam je i pozvala na večeru. Zbog tebe. Prije no što je pokupi neki junošai odnese.

- Poslije tebe - reče ona krenuvši za svojom domaćicom... i bivšomljubavnicom... preko prostorije.

Lice Elwina Sorrella se ozari kada ugleda Jonathana. Bili su dobriprijatelji i Jonathan je bio uvjeren da Amerikanac nije nikada posumnjaoda je on taj koji se ljubakao s njegovom ženom.

Dvojica muškaraca se toplo pozdraviše, a onda Susana reče: -Arabella, želim ti predstaviti Jonathana Ainsleyja. Jonathane, ovo jeArabella Sutton.

- Zdravo - izgovori ona, ispruživši ruku. - Vrlo mi je drago što smose upoznali.

On prihvati njezinu ruku, protrese je i lagano se osjmjehne: - I ja samoduševljen zbog toga, Arabella. - Napravio je pauzu, a zatim dodao: - Viste Engleskinja.

- Da.Zurili su jedno u drugo, zarobivši jedno drugom pogled.Imala je potpuno pravu srebrno-zlatnu kosu, razdijeljenu po sredini,

koja joj je padala glatko prozračno oko lica i niz leđa sve do lopatica.Lice joj je bilo vrlo blijedo, bez imalo rumenila na obrazima. Kao da je

231

bilo izrezbareno u alabasteru, a njegove crte savršeno jasne. Imala jeuzak nos, visoko postavljene jagodične kosti, okruglu bradu s rupicom, austa, široka, senzualna, bila su namazana sjajnim crvenim ružom. Na prvipogled vrlo su odskakala od log lica, ali ipak joj je taj jarki kamen naneki način odlično pristajao. Bila je mlada, srednje visine, vitka iodjevena u elegantnu svilenu bijelu haljinu i njegovom iskusnom okunije promaklo da je vjerojatno kupljena u Parizu i da je model hautecouture.

Trideset, trideset dvije godine, otprilike, pomisli Jonathan i zaključida bi se prije moglo reći da je zanimljiva nego lijepa. Najdublji dojam nanjega ostavile su njezine oči. Velike, neobično izdužene, gotovo, premdane i potpuno bademastog oblika. Tamne poput katrana, činilo se da subez dna.

I Arabella je proučavala Jonathana isto onako pažljivo kao i on nju.Mnogo toga je čula o njemu, znala je da potječe iz poznate obitelji i

da je unuk legendarne Emme Harte. Premda nije očekivala da je takoprivlačan. Plijenio je svojom plavom kosom i dobrim izgledom. Bio jenjegovan, skupo odjeven i zračio je - nečim što nije mogla definirati. Aonda je shvatila da to ipak može definirati. Ostavljao je dojam čovjekakoji je bio naviknut na vlast, moć, novac i na sve ono što se novcemmoglo kupiti.

Svidjelo joj se ono što je vidjela.Kao i Jonathanu.Susana reče: - Vas dvoje bi se trebali bolje upoznati. Dođi, Elwine,

da obidemo i naše ostale goste.Tako su odjednom Arabella i Jonathan ostali sami. On je uhvati za

lakat i povede na praznu terasu. Zatim reče: - To je vrlo neobičan komadnakita, Arabella.

Ona spusti pogled na veliki izrezbareni privjesak od zada koji jevisio na niski od rezbarenih perli od zada. - Potječe iz razdobljaDaoguang - obavijesti ga ona. - Vrlo je, vrlo star.

- To mi je odmah bilo jasno. Susan mi je rekla da imate antikvarijat,da trgujete žadom.

232

- Da, nakitom od zada i komadima rezbarenog nefrita.Nasmiješio se u sebi, istog trena uočivši na koji je način razdvojila

dva tipa zada, što mu je govorilo da je pravi stručnjak. Zatim reče: -Gdje pronalazite žad? Da li ga kupujete ovdje u Hong Kongu od ostalihpreprodavača? Ili na kopnu?

- I jedno i drugo. U Shanghaju sam pronašla neke doista predivnestvari, osobito nakit od zada kao ovaj komad na primjer - malo je zastalai prešla prstom preko privjeska - bočice i vaze. Naišla sam neke starekopče za pojasove od nefrita iz razdoblja Qing prošlog tjedna, a počelasam skupljati i raznobojno Beijing staklo. Uglavnom tamnožuto.

- To vam je pametno, mislim što kupujete staklo. Sada je vrlo nacijeni jer ga je vrlo teško napraviti. Zanimaju me te kopče za pojasoveod nefrita. Volio bih navratiti u trgovinu i pogledati ih. Možda sutra?

- Oh, ali još je u stvari nisam otvorila! Imala sam mnogo posla okokupovine, sakupljanja zaliha. Službeno ću je otvoriti za tjedan dana, uponedjeljak. - Primijetivši na njegovom licu da je razočaran, ona doda: -Dođite sutra. Još je nered, ali voljela bih vam pokazati neke doistarijetke umjetničke predmete koje sam uspjela pronaći posljednjihmjeseci.

- Bit će mi drago, Arabella. Da li biste pošli sa mnom na večeruposlije toga?

Oklijevala je tek djelić sekunde prije no što je odgovorila: - Da,Jonathane. Hvala na pozivu.

On kimne. - Kasnije ćete mi dali adresu, pa ću navratiti oko šest. -Malo se podigao na prste i s visine zagledao u nju. - Ako sam dobrorazumio Susanu, vi ste stručnjak za kineski žad i antikvitete. Gdje stestudirali?

- Oh, nisam - hoću reći sve što znam sama sam naučila, mnogo samčitala. Također sam pohađala nekoliko tečaja kod Solhebyja u Londonu,u dva navrata u toku prošle tri godine. - Odmahnula je glavom inasmijala se. - Ali teško bi se moglo reći da sam stručnjak. Samopoznavalac. I nadam se da ću ovdje u Hong Kongu još ponešto naučiti.

- Oh, hoćete. Doista hoćete - promrmlja on i odvrati pogled, ne želeći

233

da u njegovim očima nazre grabežljivi sjaj.- Susana mi je rekla da i sami imate dosta veliku zbirku kineskih

umjetničkih predmeta, Jonathane, kao neke veličanstvene brončanepredmete.

- Da, to je točno. Da li biste ih voljeli vidjeti? Možemo poći do mogstana na piće sutra prije večere. Da li bi vam to odgovaralo?

- Bilo bi lijepo. Hvala.- Odakle ste, Arabella? - iznenada ju je pitao, promijenivši temu.- Iz Hampshirea. Otac mi je liječnik. A vi ste iz Yorkshira, je li tako?- Da, i odatle - Jonathan se osmjehne, uhvati je za lakat i povede u

dnevnu sobu. - Mislim da bi se trebali pridružiti ostalima, a vi? Još senisam pozdravio ni s jednim prijateljem. Konačno, ne smijem vasprisvajati.

Arabella mu se osmjehne, pomislivši kako je upoznavanje lakoprošlo, mnogo lakše nego što je pretpostavila. Osjetila je ponos zbogovog uspjeha, te dozvolila sebi da jedan trenutak zadrži pogled na njemu.Zatim se udaljila da porazgovara s Vancom i Marion Campbell koje jepoznavala i,s kojima se dovezla ovamo. Čvrsto je odlučila da se s njimakasnije i vrati.

Susana je smjestila Arabellu nasuprot Jonathanu za stolom, tako daju je tijekom cijele večeri mogao pažljivo proučavati.

Sjedio je između Susane, koja je zauzela čelo stola i nalazila mu se slijeve strane i Marion Campbell, s desne. Objema je poklonio dovoljnopažnje kako ne bi ispao nepristojan.

Međutim, ipak je uglavnom promatrao i slušao Arabellu Sutton;ostavila je dubok dojam na njega i to u mnogo pogleda. Očarao ga jenjezin glas, promukao, čaroban. Njezino prisustvo je djelovalo na njegahipnotički. Ehvin kao da je bio u transu, a isto tako i Andy Jones, koji jesjedio s njezine druge strane.

Jonathan je uočio njezino držanje, lijep način izražavanja i primijetioda je i dobro upućena u mnoge stvari osim kineske umjetnosti. Sviđalamu se njezina inteligencija, njezina profinjenost. Očigledno je mnogoputovala, dobro živjela, što mu se također sviđalo. Nije mario za žene

234

koje su bile nespretne i neiskusne, u krevetu ili izvan njega. Više je volioone koje su mu bile ravne. Koje su se mogle s njim mjeriti.

Što ju je Jonathan više proučavao, to je više shvaćao da je ipak bilalijepa. Imala je neku neobičnu vrstu ljepote, različitu, koja je budila učovjeku radoznalost. Pri svjetlosti svijeća njezino lice je postalo nekakoneobično tajanstveno i krajnje seksualno.

Njezinom seksualnom izgledu pridonosila je savršena zaobljenostlica, dubina u očima čiji je oblik podsjećao na divlju šljivu, lascivnostnjezinih punih usana, svileni sjaj srebrno-zlatne kose. On je u njoj nalazionešto erotično, a ta seksualnost nije bila vidljiva samo na njezinom licu inaizgled savršenom tijelu ispod bijele toalete, već se nazirala i unjezinim rukama.

Jonathan nikada nije vidio ruke poput njezinih. Bile su izuzetne.Vitke, vrlo bijele, sa šiljatim prstima i dugačkim, savršenim noktima kojisu bili premazani sjajnim crvenim lakom u skladu s njezinim izazovnimusnama.

Želio je osjetiti te ruke na sebi, želio je nju. Ali razmišljati o tomekako će je zavesti predstavljalo je za njega pravo mučenje ipreopasnuigru u ovom trenutku. I prije no što je uspio okrenuti prekidače u glavi,osjetio je da je potpuno uzbuđen, što ga je i samog zaprepastilo. To muse za večerom nije dogodilo još od školskih dana. Nevjerojatno, pomislion, znojeći se.

Skrenuvši pogled sa zadivljujuće - i neodoljive - Arabelle, pažnju jeposvetio Andvju Jonesu i započeo s njim razgovor o sportu.

- Zašto mi to radiš? - prošaputa Jonathan Susani na uho dok suposlije večere prolazili kroz dnevnu sobu. Zaustavili su se blizu kaminakako bi pričekali da ih batler Filipinac posluži kavom.

- Što to? - upita ona, kružeći pogledom po prostoriji, kako bi seuvjerila da ih Elwin ne može iznenaditi.

- Namještaš mi žene - odgovori Jonathan kradomice prešavši rukomniz njezina leđa koju zadrži u udubljenju iznad njezine stražnjice.

- Ne čini to, Jonny, netko bi nas mogao vidjeti - prošapta ona.- Hajde, priznaj. To te uzbuđuje, je li tako?

235

- Naravno da ne! - prosikće ona. Iznenadni bijes natjera je da selicem okrene prema njemu. Smirivši se, navuče ravnodušan izgled nalice, duboko udahne i reče odlučnim glasom: - Možda to činim zato štose još osjećam krivom zbog načina na koji sam prekinula našu vezu.Želim ti to nadoknaditi, Jonny. Uvijek si za mene bio nešto posebno, abio si i predivan ljubavnik. Najbolji kojega sam ikada imala. Konačno,prvi put sam ti sada namjestila, kako si ti to okrutno nazvao. Meni seviše sviđa riječ „upoznavanje".

On se isceri, ništa ne reče, pitajući se kako bi to izgledalo kada biobje zajedno odveo u krevet. Arabella i Susana bi bile vrlo zanimljiva iuzbudljiva kombinacija. Ali dobro je znao da nijedna od njih ne bi na topristala. Engleskinje nisu u sebi imale ni malo pustolovnog duha kada seradilo o seksu. A osobito ove dvije - kćeri jednog erla i jednog liječnika.Nipošto.

Susan je nastavila: - Bila sam u pravu, zar ne, Jonny? Arabella jesavršena, je li tako?

- Izvana, na površini, da. - Pričekao je trenutak, pažljivo je odmjerio,te nastavio nježnim glasom, sugestivno: - Međutim, ne mogu ti reći svojuprocjenu, niti ti iskreno odgovoriti dok s nje ne skinem tu elegantnuodjeću i ne odvedem je u krevet.

Nije skidao pogled sa Susaninog lica tako da je primijetio iznenadnosijevanje u dubini njezinih očiju. Ljubomora? Bijes? Ili možda mješavinai jednog i drugog? Godila mu je pomisao da je uspio makar ovako nasitno je povrijediti. Nije želio biti umiješan u bračni skandal, ali dubokou sebi grizao se što ga je na taj način odbacila.

Nastupila je mučna tišina.Konačno je rekla dosta veselim glasom: - Šteta što neću biti u Hong

Kongu, da mi podneseš izvještaj.- Vjerojatno hoćeš.- Molim? - Bila je iznenađena.- Idem sutra poslijepodne pogledali Arabellin antikvarijat. Kasno

poslijepodne. Zatim je vodim kod mene na piće. Prije večere, maleintimne večere kod kuće. A kasnije ćemo možda prijeći i na nešto još

236

intimnije. Polažem velike nade u to. Stvarno.- Kopile jedno - promrmlja ona jedva čujno, ali dovoljno glasno da ju

je on mogao čuti.- Ali ljubavi, ti si sve ovo započela - odgovori on, osmjehujući se,

svjestan da mu je drago što je tako ispalo. Arabella Sutton je bila izazov.Već duže vrijeme nije se uhvatio ukoštac ni sa kakvim izazovom.

Mnogo kasnije tu večer, Jonathan je sjedio pokraj prozora u svojojspavaćoj sobi, sanjareći potpuno miran, očiju uprtih u noćno nebo bezoblaka poprskano bezbrojnim zvijezdama. Soba je bila u potpunommraku, osvjetljavao ju je jedino vrlo blještav puni mjesec koji je svekupao svojim srebrnastim sjajem.

Među rukama je držao komad žada i prevrtao ga, povremeno gatrljajući između prstiju. Bila je to njegova amajlija, komad koji mu jedonosio sreću i koji je nabavio odmah po dolasku u kraljevsku koloniju.

Dugo je razmišljao o dvjema ženama koje je danas sreo.Svojoj rođaci, Pauli O’Neill.Strankinji, Arabelli Sutton.Obje su ga, premda na različite načine, sada proganjale. Razdvojio je

njihove likove u glavi i kada je to učinio obećao je sebi dvije stvari.Prvu ženu će uništiti.Drugu će pokoriti i imati.Kada se sam sebi tako zakleo, duboko je uzdahnuo, ispunjen nekim

čudnim zadovoljstvom. Ustao je, skinuo plavu svilenu kinesku haljinu ilagano otišao do kreveta. Nije mogao odoljeti da se samozadovoljno neosmjehne. Nimalo nije sumnjao da će uspjeti.

Sve je bilo samo pitanje vremena.

237

SVECI & GREŠNICI

Snažan mamac, slaba želja,Od nekog naprave čudovište, a od nekog sveca.

Walter Learned

Oko djetinjstva je to koje se plaši naslikanog đavola.William Shakespeare

Bogatstvo i moć nisu ništa drugo do darovi slijepe vjere,dok je dobrota rezultat čovjekovih vlastitih zasluga.

Hèloise

238

24.

Uspjeh se mogao namirisati u zraku.Od trenutka kada je ples počeo, Paula je znala da će večer biti

čarobna.Sve je bilo upravo onako kako je trebalo biti.Veliku balsku dvoranu u Claridgu ukrasili su dizajneri iz Hartea

slijedeći njezine posve jasne upute i rezultat je bio jednostavnozapanjujući. Nevjerojatan. Odrekavši se svega što bi bilo nenapadno itradicionalno, natjerala ih je da u paletu zastupljenih boja uključe samosrebrnu, bijelu i kristalnu i da ih dopune stolnjacima od srebrnog lamea,bijelim svijećama u srebrnim svijećnjacima, kristalnim posudama punimraznog bijelog cvijeća. Ostalo bijelo cvijeće - ljiljani, orhideje,krizanteme i karanfili - ukrašavali su prostoriju u velikim količinama iprelijevali se iz ogromnih urni postavljenih po kutovima.

Paulu je balska dvorana podsjećala na zimsku ledenu palaču, sve unjoj je bilo srebrno i svjetlucavo, pa ipak je odisalo izvjesnomneutralnošću koja je predstavljala izvrsnu pozadinu za raskošnoodjevene goste - žene u raznobojnim, elegantnim večernjim toaletamadopunjenim fantastičnim nakitom, muškarce u njihovim besprijekornim,savršeno skrojenim crnim večernjim sakoima.

Bila je presretna što su se njezinom pozivu na ovaj vrlo značajanprijam svi odazvali. Skup prisutnih bio je mješavina članova obitelji,bliskih prijatelja, direktora robnih kuća Harte i Poduzeća Harte, počasnihgostiju i viđenih ljudi.

Ponovo prešavši pogledom preko prisutnih nametnula joj se jednamisao: večeras su izuzetno lijepo izgledale žene iz njihove obitelji.

Njezina rođaka Sally, grofica od Dunvala, bila je predivna u

239

delfinsko plavoj toaleti od tafta i s čuvenim safirima Dunvalovih koji subili iste boje kao i njezine oči... Emily, poput neke vizije u svili bojetamnog rubina i sa savršenom ogrlicom od rubina i dijamanata i snaušnicama koje joj je Winston darovao za Božić... Emilyne polusestre,blizanke Amanda i Francesca, izazovne i lijepe u grimiznom sifonu iskarletnom brokatu svaka na svoj način... njezina živahna crvenokosašogorica, Miranda, koja je sama sebi bila zakon kada je moda bila upitanju, napadna u crveno-smeđoj uskoj satenskoj haljini, krutoj,jednostavnoj, bez bratela, koja se nosila s dugačkom odgovarajućomstolom i antiknom ogrlicom od topaza i dijamanata koja joj se spuštalaod vrata u obliku čipkaste mrežice nalik na dječji ubrus.

Paula odmjeri tri sestre.Sjedile su za obližnjim stolom i razgovarale. Njezina majka, Daisy,

koja je izgledala dramatično u tamnozelenom sifonu i s veličanstvenimMcGillovim smaragdima koje je Paul kupio Emmi gotovo prije polastoljeća... tetka Edwina, grofica udova od Dunvala, koja je već prešlasedamdesetu, sijedih kosa, krhka, ali još kraljevski elegantna u crnojčipki i s dijamantskom ogrlicom Fairleyovih, koju joj je Emma darovalaposljednjeg Božića koji je dočekala.

Njih dvije su bile najmlađa i najstarija kćer Emme Harte, objenezakonite, koje su više nego sigurno spajale slične okolnosti rođenja iduboka samilost njezine majke koju je osjećala prema starijoj ženi.Između njih je sjedila zakonita kćer, srednja po godinama... tetkaElizabetha. Još je imala kao gavran crnu kosu, izgledala upola mlađanego što je bila i djelovala jednostavno začuđujuće u toaleti od srebrnoglamea i s neprocjenjivo vrijednim rubinima, dijamantima i smaragdima.

Večeras su tri sestre bile jedina prisutna djeca Emme Harte. Paulanije pozvala Emmina dva sina, Kita Lowthera i Robina Ainsleyja injihove žene. Oni su već godinama bili persona non grata, zbog svojeizdaje prema Emmi i izdaje njihove djece, Sarah i Jonathana.

Leglo zmija, pomisli ona, sjetivši se ovih riječi koje je jednomprilikom baka izgovorila. Kako se ta izjava na užasan način ostvarila.Paula potisne te omražene članove obitelji u drugi plan, jer trenutno za

240

njih nije imala vremena, podigne čašu i otpije gutljaj šampanjca.Večer se bližila kraju i ona se iznenada trgla kada shvati da će ovaj

ples, prvi u nizu proslava kojima je planirala da obilježi šezdeset godinaod otvaranja robne kuće u Knightsbridgu, sutra predstavljati temu dana ugradu. Novine će ga biti pune. Začuđujući dekor, izvrsna hrana, odličnavina, unikatne toalete i fantastično drago kamenje, slavni gosti, LesterLannin i njegov orkestar... sve je to pridonosilo glamuru s velikim G ipredstavljalo nešto čemu tisak i javnost nisu mogli odoljeti.

Paula je bila zadovoljna. Dobar publicitet bio je i te kako koristan zarobnu kuću. Nasmiješila se u sebi. Bila je novogodišnja večer. Kraj1981. Početak Nove godine. A ona se nadala i početak nove i uspješneere u trgovini na malo za lanac robnih kuća koji je osnovala njezinabaka.

Oslonivši se na naslon stolice, u sebi je izgovorila riječi koje suzvučale kao obećanje: Robne kuće će poslovati uspješnije no ikada unovom desetljeću. Dugovala je to baki koja je imala veliko povjerenje unju, kao i svojim kćerima koje će jednoga dana naslijediti taj lanac odnje.

Shane, koji je razgovarao s Jasonom Rickardsom i sir RonaldomKallinskim, prodre u njezine misli kada se iznenada okrene prema njoj iprormlja: - Kamo si to odlutala, mila? Uzeo je njezinu ruku u svoju inagnuo se bliže k njoj. - Sada se slobodno opusti. Večer je sto postouspjela i nema toga tko se lijepo ne provodi. Prijem i pol, Paula.

Sva se ozarila i nasmiješila mužu: - Točno zar ne! Baš mi je dragošto sam se odlučila za ovu balsku dvoranu u Claridgu, a ne za nizprivatnih prostorija u Ritzu. Ovdje je sve ispalo mnogo bolje.

Shane kimne. A onda napola režeći, napola se smijući, uzvikne: -Oho! Evo Michaela! Slutim da ću te opet izgubiti, a sjela si prije samonekoliko minuta.

- Baš su me večeras zaposlili, zar ne? U stvari, sve je to pomaloiscrpljujuće, ali ja sam domaćica, Shane i moram obavljati svojudužnost. - Usta joj se razvukoše u osmijeh. - Naplesala sam se za cijelu1982. Nadam se da će nam ovo biti dosta, da dugo nećemo morati ni na

241

kakav ples. Podsjeti me da ne planiram nijedan u skorije vreme. -Unatoč ovim riječima cijelo lice joj se smiješilo, a oči blistale.

Shane je pogleda s puno ljubavi. Lice mu preplavi divljenje.Pomislio je kako je večeras izgledala zanosnije nego ikada. Na sebi jeimala elegantnu večernju toaletu od tamnoplavog samta, predivnog kroja,s dugim rukavima, okruglim izrezom oko vrata i ravnom suknjom.Kreirala ju je posebno za nju, Christina Crowther, potrudivši se daistakne njezinu visinu i vitkost. Na jedno rame stavila je veliki broš uobliku maćuhice koji je on za nju naručio kod Alaina Boucherona,pariškog draguljara. Sastojao od samih safira i oslikavao je plavetnilonjezinih očiju; dopunjavale su ga odgovarajuće safirne naušnice.Komplet joj je darovao za Božić i po izrazu na njezinom licu odmah muje bilo jasno koliko joj se sviđao, koliko je bila dirnuta, premda ga jeprekorila da je bio previše ekstravagantan. - Izgradio si mi staklenik zaorhideje. To je već dovoljno - rekla je. On se osmjehnuo i rekao je da jeto zajednički dar od njega i djece. - Svi su priložili, draga - objasnio je.

Michael zastane pokraj Pauline stolice. - Hajde, Paula, razdrmaj semalo... obećala si mi prvi lagani ples i meni se sve čini da će ovaj bititakav. Možda jedini do kraja. - Zatim je spustio ruku na Shanovo rame. -Ti nemaš ništa protiv, je li tako?

- Svakako da imam - odvrati istog trena Shane šaljivim tonom. - Alipošto si ti u pitanju, u redu.

- Philipova žena je vrlo lijepa - primijeti Michael dok je vodio Paulupreko balske dvorane. - Srećković.

- Točno - složi se Paula.- Njegov dobitak, tvoj gubitak.Paula se nasmija. - I to je točno, Michaele, na izvjestan način.

Pogledala je preko ramena prema Philipu i njegovoj mladoj koji su kliziliispred njih prateći ritam „Stranaca u noći". - Nikada ga nisam vidjelaovako sretnog. Obožava je. A i ona njega. Možda sam izgubila najboljuosobnu pomoćnicu koju ću ikada imati, ali sam zato dobila ljupku i vrloosjećajnu šogoricu.

- Mmmmm - promrmlja Michael, primakavši se bliže Pauli. Istog

242

trena se osvijestio i povukao, shvativši da se igra vatrom, držeći je takoblizu sebe. Njezino prisustvo ga je i dalje uzbuđivalo, te je za njega bilodoista opasno da ovako priljubljen uz nju klizi balskom dvoranom.Fizički opasno, barem za njega. Bili su previše blizu jedno drugom. To jemoglo izazvati razne priče. A osim toga, premda se Shane šalio, imao jedojam da cijelu večer ne skida pogled s njega. Ako je Shane i sumnjaoda je zaljubljen u Paulu, ona sigurno nije. Uopće nije bila svjesna da jeromantično zainteresiran za nju, te se i dalje ponašala prema njemu kaoprema starom prijatelju, prijatelju iz djetinjstva, kućnom prijatelju, nakojega se mogla osloniti i kojem je mogla vjerovati. I on je želio da takoi ostane.

Paula počne govoriti: - Maddy će nastaviti s radom kada se vrate uSydney. Postavila sam je za direktora australijskog odjela Hartea.Nadgledat će vođenje butika u tamošnjim Shanovim hotelima. Ali ipakće mi nedostajati u New Yorku, u to nema sumnje, Michael. Ipak njihovasreća mi je najvažnija... ona dolazi na prvo mjesto. - Nagnuvši se malounatrag, ona mu se nasmija u lice i završi: - Njih dvoje su, znaš, ludozaljubljeni jedno u drugo.

- To je svima jasno.Nekoliko minuta su plesali šutke.Michael iskrivi lice u grimasu. Želio je da i on ima isto tako sređen i

sretan bračni život kao Philip Amory. Ali on nije bio toliko sreće.Valentina je bila užasna supruga, a poslije nje nijedna više nijeispunjavala potrebne uvjete. Pitao se da li je on to zaljubljen u Paulu ilise samo pali na nju. Očigledno ga je seksualno privlačila i želio je da snjom vodi ljubav. Ali da li je to bila ljubav? Nije bio siguran.

Odagnavši istog trena tu misao, on primijeti: - Daisy je izgledapresretna zbog Philipa i Madelane.

- Jest. Dakako, bila je malo razočarana što su se vjenčali u NewYorku početkom prosinca, a obitelji obavijestili tek pošto je sve bilogotovo. U stvari, svi smo bili razočarani. Ali mama je odahnula što jenjezin svojeglavi sin-plejboj konačno ulovljen, pa sam sasvim sigurna daje već potpuno potisnula to razočaranje.

243

- Želio sam prirediti večeru njima u čast, ali Philip mi je već ranijerekao da odlaze za nekoliko dana. Dalje na medeni mjesec.

- Da. Prvo u Beč, pa u Zapadni Berlin, a zatim na jug Francuske dovile Faviole.

- U ovo doba godine je dosta hladno na svim tim mjestima. Prije bihočekivao da su odabrali toplije krajeve. Na primjer, Shanov hotel naBarbadosu.

- Philip je oduvijek volio Imperial u Beču, u koji nas je baka odvelakada smo bili djeca. On i Emily smatraju da je to jedan od najboljihhotela na svijetu, pa je želio da ga Maddy vidi. Odsjest će u carskomapartmanu koji je veličanstven. Maddy je predložila da zatim pođu uBerlin i na kraju u Faviolu. Mnogo je čula o njoj od mene i Emily.Maddy je izgleda opsjednuta bakom i strašno želi da posjeti svakiblagoslovljeni dom koji je ona imala. Što znači obavezno i Faviolu.

Michael se nasmijao, potpuno shvaćajući zašto je Madelanaopsjednuta Emmom Harte. Nije bila jedina, tako je bilo za njezina života,a i poslije smrti, zato je i postala legendarna dama. Neočekivano jeosjetio kako napetost u njemu popušta. - Nisam imao prilike da ti toranije kažem, Paula, ali mislim da bi teta Emma bila vrlo ponosna da jevečeras s nama - reče. - Prijam je veličanstven, najbolji na kojem sambio ima tome dosta vremena, i...

- Imaš li nešto protiv, da te zamijenim, stari moj? - upita Antonyrazvukavši usta u široki osmijeh.

- Svaki put kada plešem s tobom, ukrade te neki od tvojih rođaka -progunda Michael, prepuštajući je erlu od Dunvala. - Sumnje nema,Paula, ti si večeras ljepotica plesa.

Paula se nasmija i vragolasto mu namigne.Michael se skloni u stranu i laganim korakom krene u potragu za

mladom Amandom.Antony prihvati Paulu u naručje i povede je prema sredini prostorije.

Poslije nekoliko sekundi, upita je lica prislonjenog uz njezinu kosu: - Imali nade da tebe i Shana nagovorim da uskoro dođete u Irsku na jedanmalo duži vikend? Prošlo je strašno dugo od kada niste bili u

244

Clonloughlinu i ja i Sally bismo baš voljeli da dođete. Možete povestiPatricka i Linnet.

- Odlična ideja, Antony, hvala na pozivu. Možda bismo i mogli...krajem siječnja. Razgovarat ću sa Shanom. Koliko znam, nijedno od nasne planira neki put u inozemstvo.

- Kakva promjena! - primijeti Antony šaljivo. - Vas dvoje ste uposljednje vrijeme gori od cigana, samo krstarite svijetom i neštomućkate. Ponekad vam ne mogu uopće ući u trag.

Prije no što je imala priliku da mu odgovori, Alexander je potapšaoAntonyja po ramenu i uzviknuo: - Prisvajaš damu. Sada je na mene red,rođače.

Rekavši to, Sandy ju je preoteo od njega i odveo. Antony je ostaoiznenađeno zuriti za njima.

U početku su plesali šutke, uživajući što se zajedno vrte u ritmumuzike. Još kao djeca najviše su voljeli jedno s drugim plesati. Odličnosu se slagali i onda i sada.

Poslije određenog vremena, Alexander tiho promrmlja: - Mnogo tihvala, Paula.

Ona ga zbunjeno pogleda: - Za što, Sandy?- Za Božić u Penninstone Royalu i ovu večer. Barem na kratko si za

mene vratila sat unatrag, podsjetila me na toliko lijepih uspomena... izprošlosti... na ljude koje sam doista volio. Baku... moju voljenuMaggie... tvog oca...

- Oh, Sandy, tvoje riječi su tako tužne! - uzvikne Paula. - A ja samželjela da božični praznici i ova večer za sve nas predstavljaju sretnedogađaje. Nisam...

- Savršeno si uspjela, Paula! Sve je bilo divno. I ja nisam nimalotužan. Naprotiv.

- Sigurno? - zabrinuto ga je upitala.- Svakako - glatko je slagao, osmjehnuvši joj se.Paula mu pošalje jedan topli osmijeh pun ljubavi, privi se bliže uz

njega i stisne mu rame. Sandy je za nju oduvijek bio nešto posebno ičvrsto je odlučila da ga ubuduće ne zanemaruje. Bila mu je potrebna isto

245

onoliko koliko i njegova sestra Emily. On je u stvari bio vrlo usamljen.Sada je to shvaćala bolje nego ikada ranije.

Sandy se zagleda ispred sebe, sretan što plešu, jer je oko njih bilagužva, a osvjetljenje slabo, a on više nije bio u stanju da se pretvara.Paula sada nije mogla vidjeti sumoran pogled njegovih očiju i bijesnoizvijena usta, a ostali su bili previše zabavljeni sami sobom da bi toprimijetili, na čemu je bio zahvalan. Otplesali su ples do kraja i njemu jelaknulo što nijednom nije napravio pogrešan korak.

Za Sandyja nije bilo spasa i kroz nekoliko tjedana će i drugi tosaznati. Morat će saznati. Nije imao izbora, morao im je reći. Plašio setog dana.

- Što ti misliš, Paula? Može li moderna žena imati sve? - upitao je sirRonald, znatiželjno je promatrajući i trepćući očima. - Znaš već...karijeru, brak i djecu.

- Samo ako je jedna od unuka Emme Harte - kao iz topa ispali Paulanestašno se osmjehnuvši.

Sir Ronald i ostali koji su sjedili za stolom zahihotaše, a onda Paulanastavi: - A sada ozbiljno, baka nas je naučila kako da se organiziramo iu tome je moja i Emilyna tajna. Zato je moj odgovor da, moderna ženamože imati sve, pod uvjetom da pravilno isplanira život i ako je iskusanorganizator.

- Mnogi se ne bi složili s tobom, Paula - usprotivio se sir Ronald -rekli bi da možeš imati dvije od tih stvari, ali ne i sve tri. Ali nemoj mepogrešno shvaćati, mila, divim se načinu na koji ti i Emily živite. Objeste doista izuzetne.

Paula reče: - Upitajmo Maddy što ona misli... evo je... ako itkopersonificira modernu ženu osamdesetih, onda je to ona.

Nekoliko pari očiju usredotočilo se na Madelanu i Philipa koji suprilazili stolu. Ona je sva sjala i blistala u večernjoj toaleti koju jekreirala Paulina Trigère od tamnopurpurnog sifona s aplikacijama odrezanog purpurnog samta. Uz nju je nosila veličanstvenu ogrlicu uz vratod dijamanata i bisera i odgovarajuće viseće naušnice, Philipov dar zavjenčanje. Kosu je podigla i izgledala je bolje no ikada. Osim svoje

246

urođene gracioznosti i lijepog držanja sada je zračila i novim divnimmirom.

Držala je muža pod ruku kao da ga nikada neće pustiti, a i Philip jesvojim držanjem stavljao do znanja da je isto tako posesivan kada je onabila u pitanju i ponosan na nju dok su se primicali stolu.

- Pridružite nam se - pozva ih Paula vedro.Oni to i učiniše i Philip reče: - Čestitam, draga. Večer je fantastična,

izuzetno uspjela i svaka ti čast što si se sjetila da pozoveš LesteraLannina iz Sjedinjenih Država.

- Hvala, Pipe. - Okrenuvši se prema Madelani, Paula nastavi:- Maddy, ujo Ronnie me je upravo pitao da li moderna žena može

imati sve... brak, karijeru, djecu. A ja sam mu rekla da nitko bolje odtebe ne može odgovoriti na to pitanje... djevojka od karijere koja se tekudala.

- Nadam se da ću moći imati sve - nasmija se Madelana, pogledavšiu Philipa krajičkom oka. - Philip želi da nastavim raditi, da napredujem uposlu i mislim da bih i ja to voljela čak i kada dobijem dijete.

- Slažem se sa svime što će usrećiti moju ženu - svečano izjaviPhilip, podržavši je. Posegnuo je za njezinom lijevom rukom, na kojoj jenosila burmu od platine i besprijekoran tridesetokaratni dijamant koji jebliještao pri svjetlosti svijeća.

Madelana uzvrati Philipu stisak, pa prede pogledom s Paule na sirRonalda i tiho reče: - Smatram da je prava šteta ako jedna obrazovanažena koja je počela stvarati karijeru prestane raditi kada dobije dijete.Vjerujem da može biti i jedno i drugo... stvar je u žongliranju. I dakako,u određenoj mjeri ovisi i od žene.

Shane uzvikne: - To je to! Posljednji valcer!Poskoči, obiđe oko stola i uhvati Paulu za ruku. Odvodeći je, reče: -

Nisam htio nikom drugom dozvoliti da te ukrade za ovaj ples, ljubavi.- Odbila bih svakog tko bi me pozvao.Pali su jedno drugom u zagrljaj, Shane ju je čvrsto privijao uz sebe

dok su igrali valcer. Paula se naslonila o njegovo tijelo, osjećajućisigurnost i zadovoljstvo, kao i uvijek kada bi bila pokraj njega, još od

247

najranijeg djetinjstva. Ona i Shane su imali sreće. Imali su toliko togazajedničkog. Duboku ljubav koju su pokazivali jedno prema drugom.Djecu. Zajedničke interese. Isto podrijetlo. I on ju je tako dobro razumio,shvaćao je njezinu ogromnu potrebu da ispuni svoju sudbinu kaonasljednica Emme Harte. Bilo joj je žao što maloprije nije pokazala sirRonaldu na to da žena doista može imati sve samo ako je udata zapravog muškarca. A ona je bila.

U tom se trenutku sjetila Jima, ali tek na tren. On je postao teknejasna figura u njezinom umu, sjećala se samo djelića iz života s njim,zamaglili su ih događaji koji su se odigrali poslije njegove smrti, ljudikoje je voljela, oni koji su sada ispunjavali njezin život, dok je vrijemeprolazilo. Činilo joj se da se uopće ne sječa vremena kada nije bilaShanova žena. Ali prošlo je toliko godina otkada su u braku. Ovaiznenadna misao natjera je da se trgne i zagleda u njega.

On joj uzvrati pogled, nabravši svoje crne obrve.- Nešto nije u redu?- Ne, ne, dragi. Samo sam razmišljala o tome da Nova godina samo

što nije počela, a i ona će, sve mi se čini, proći u trenu, kao što su i sveostale.

- Čista istina, ljubavi. S druge pak strane, promatraj to ovako...1982. je samoprva od slijedećih pedeset godina koje ćemo provestizajedno.

- Oh, Shane, baš si to lijepo rekao, divna misao da se s njom započneNova godina.

On lagano prijeđe usnama preko njezinog lica, privi je još bliže ksebi, okrene je nekoliko puta i odvede na sredinu dvorane za ples. Paulase smiješila u sebi, jer ga je toliko voljela. Zatim je bacila pogled podvorani, tražeći članove obitelji, najbliže prijatelje. Ovo je stvarno bioskup klanova... Harteovi, O’Neillovi, Kallinski - svi su večeras bilizastupljeni.

Ugledala je majku koja je plesala s Jasonom i koja nije izgledalaništa manje zaljubljena od Madelane, koja je sneno lebdjela uPhilipovom naručju. Njezin svekar, Bryan, plesao je sa Shanovom

248

majkom staromodni valcer i Geraldina joj je namignula dok su u velikomstilu klizeći prolazili pokraj njih. Emily i Winston su upravo počinjaliples, a za njima i Michael i Amanda. Vidjela je tetu Elizabethu kako zuriu lice svog muža Francuza, Marca Deboynea, koji se večeras očiglednodobro zabavljao; čak je i stara teta Edwina ustala i s mukom pokušavalaplesati dok ju je brižno vodio uokolo galantni sir Ronald.

Glazba je iznenada prestala i Lester Lanin je stao pred mikrofon. -Dame i gospodo... skoro će ponoć. Uključili smo BBC na hotelskirazglas. Evo... čuje se Big Ben... počinje odbrojavanje posljednjihsekundi do ponoći.

Svi su prestali plesati i okrenuli se prema dirigentu orkestra, balskadvorana je utihnula, posvuda je zavladao savršeni mir. Vestminsterski satje otkucavao i otkucavao. Kada je i posljednji otkucaj konačnozatreperio, odjeknulo je zaglušujuće bubnjanje, Shane je zagrlio Paulu,počeo je ljubiti, poželio joj sretnu novu godinu, zatim su to isto učiniliPhilip, pa Madelana.

Paula je uzvratila Madelani zagrljaj pun ljubavi.- Dozvoli da ponovim, Maddy... dobro došla u obitelj. I neka tebi i

Philipu ovo bude prva od mnogih sretnih godina.Maddy su dirnule Pauline lijepe riječi, ali prije no što je uspjela

odgovoriti, orkestar zasvira „Old Lang Syne".Paula i Philip je uhvatiše za ruke i povukoše naprijed pjevajući.Okružena svojom novom obitelji, Maddy je osjećala kako je

preplavljuje njihova ljubav, pa se zapitala kako to da je upravo ona bilatako sretna i postala jedna od njih. Ali to je bila istina i ona će imzauvijek biti zahvalna. Godinama je znala samo za tugu i gubitke. Sadase konačno sve promijenilo.

249

25.

Madelanina glava je počivala na Philipovom ramenu.Spavaća soba bila je puna sjena, a tišinu su narušavali samo njegovo

disanje dok je spavao, jedva čujno šuškanje svilenih zavjesa, otkucajibrončanog sata na antiknoj francuskoj seljačkoj komodi.

Vrijeme je bilo dosta blago za siječanj, gotovo kao da je proljeće iPhilip je ranije otvorio visoki prozor. Noćni zrak koji je sada ulaziounutra bio je svjež i hladan, težak od snažnog slanog mirisa Mediterana,svježine svog onog zelenila koje je raslo u prostranim vrtovima Faviole.

Skliznula je iz kreveta, otklizila do prozora, naslonila se na sims,pogledala van, uživajući u blagoj tišini koja je prevladavala predjelom uovaj kasni sat. Podigla je pogled. Nebo je bilo tamno, paunovsko plavo,gotovo crno i podsjećalo je na samteni baldahin, koji je u obliku lukavisoko natkriljavao zemlju i bio ispunjen blistavim zvijezdama. Ranije suoblaci zaklanjali mjesec, ali su otišli svojim putem, tako da je sadamogla vidjeti da je noćas mjesec pun, savršeni krug koji se jasno vidio.

Duboko je i zadovoljno uzdahnula. U vili su već bili deset dana,odmarali su se, usporivši poslije putovanja u Beč i Berlin. Gotovo ništanisu radili otkada su bili ovdje osim što su jedno drugo obasipaliljubavlju, do kasno ujutro spavali, šetali po vrtovima i plaži i vozikali seobalom. Većinu vremena provodili su u vili, gdje je Solange trčkaralaoko njih poput mame koke, a Marcel spremao maštovita i odlična jela,stalno izmišljajući neko novo koje bi ih dovelo u iskušenje.

Čitali su i slušali muziku. Ponekad je svirala gitaru samo za Philipa ipjevala mu svoje omiljene južnjačke narodne pjesme. Slušao ju je kaoopčinjen, a Madelana je bila zadovoljna i polaskana što ga je svojimmuziciranjem mogla zabaviti. - Imali smo deset blagoslovljenih dana,

250

nismo radili ništa određeno, imao sam te samo za sebe - rekao joj jePhilip toga jutra, a ona mu je priznala da i ona to isto osjeća.

Ovdje u Favioli ju je prožimao neki poseban mir, kao i u Dunoonu, izkojeg je crpila veliku snagu, ali i zadovoljstvo, crpila ih je iz tog mira iprirodnih ljepota oba mjesta. Dunoon. Sada je to bio njezin dom, kao ipotkrovlje u Kuli McGill u Sydneyu. Ipak je kuću na stanici za ovce uCoonablu najviše voljela. Zaljubila se u nju na prvi pogled. Kao i uPhilipa. I on u nju.

Madelana se stresla i osjetila kako joj se ježi koža na rukama sjetivšise one večeri kada su prvi put vodili ljubav. Ostala je ležati u krevetu,glave zarivene u njegov jastuk, plačući, kada je on otišao iz sobe, jer nijeuspjela zamisliti budućnost s njim. Kako je toga dana bila luckasta... ikoliko je griješila. Pred njom je bila budućnost s Philipom McGiloomAmoryjem. Bila je njegova žena. I kao što je Paula rekla, 1982. godinabila je samo prva od mnogih sretnih godina koje će proživjeti zajedno.Pred sobom su imali čitav život.

Voljela ga je... toliko ga je voljela da je to ponekad bilo neizdrživo.Kada nije bio pokraj nje osjećala je ogroman gubitak i strašnu fizičkubol, grč u grudima koji je prolazio kada bi se on vratio. Srećom nisu semnogo razdvajali od prošlog listopada kada je došao za njom u NewYork. Stigao je iznenada, bez upozorenja, dva tjedna nakon što jenapustila Sydney, poput povjetarca ušao u njezin ured u Harteu na Petojaveniji, nenajavljen, s osmijehom od uha do uha. Ali oči su mu bilezabrinute - odmah je to primijetila.

Odvukao ju je na ručak u klub „21", a zatim je odveo na večeru u LeCirque i bilo joj je divno ponovo s njim. Onog trenutka kada se rastalaod njega na aerodromu u Sydneyu, iznenada je shvatila koliko joj je stalodo njega. A za vrijeme dugog leta kući u njezinom srcu javila se žudnjaza koju je znala da nikada neće iščeznuti. Nikada, sve dok bude živa.Ljubav koju je osjećala prema Philipu bila je jača od svega u njezinomživotu, čak i od želje da ostvari uspješnu karijeru; znala jc za što bi seodlučila kada bi morala birati.

Kasnije tu noć, dok su zagrljeni ležali u njezinom stanu poslije

251

vođenja ljubavi, on ju je zaprosio. Nije oklijevala, odmah je pristala.Pričali su dugo u noć, praveći planove za budućnost. Tražio je od nje

da nikome ne kaže za njihove zaruke. - Samo zbog toga što ne želim dase oko toga diže velika prašina - pažljivo joj je objasnio. U nekimstvarima je bila isto onako tvrdoglava kao i on, te ga je pokušala uvjeritida kaže barem Pauli. - Morat će mi naći zamjenu. Ne mogu, ne želim jeostaviti na cjedilu, Philipe. Bila je tako dobra prema meni. Konačno, tonije moj stil. Osjećam da joj to dugujem, a i sebi.

Philip ju je razumio. Pa ipak joj je predložio da nade sebi zamjenu neobavijestivši prethodno Paulu o tome i bio je tako uporan u tom pogleduda je na kraju morala pristati. Čudno, ali na kraju nije morala dugotražiti. Cyntia Adamson, koja je radila u marketingu, bila je njezinprotćgć i Paulina ljubimica već određeno vrijeme. Ta mlada žena jemnogo obećavala, bila je brza, inteligentna, marljiva i odana Pauli iHarteu.

Maddy je shvatila da bi Cyntia mogla obavljati gotovo cijeli njezinposao kada ode i da je imala potreban potencijal da jednog dana postanePaulina osobna pomoćnica. Donekle je odahnula zbog toga, pa jeodlučila da Cyntiu lansira prije no što napusti robnu kuću.

Philip je ostao do kraja mjeseca, zatim se vratio u Australiju na dvatjedna kako bi pozavršavao neke poslove i konačno se vratio u NewYork krajem studenog.

Onog trenutka kada je stigao objavio je da će se odmah vjenčati.Smatrao je da bi veliko vjenčanje, uz prisustvo njegove obitelji, samostvar odložilo na neodređeno dugo, što on nije želio, barem joj je takoobjasnio. A i bilo bi to suvišno uzbuđenje. - Ali moramo im pružitipriliku da dođu. Moramo barem obavijestiti tvoju majku. I Paulu -pokušala ga je nagovoriti Maddy jer joj je bilo neugodno što ihisključuju.

Izričito je odbio. - Ne, ne želim čekati dok one ne skroje svojebeskrajne planove. Moramo to napraviti sada. - A onda se nasmijao irekao veselim glasom: - Plašim se da ću te izgubiti, zar ne shvaćaš?Moram se smjesta tobom oženiti. - Unatoč nasmijanom licu, bezbrižnom

252

glasu, opet je primijetila strah koji je zamagljivao njegove jasne plaveoči. Pristala je na sve što je želio... samo da izbriše taj panični izraz.Nije mogla podnijeti da njega nešto muči ili uznemirava.

I tako su se tiho vjenčali početkom prosinca u katedrali St. Patrickana Petoj aveniji; obred je bio rimsko-katolički i bili su prisutni samonjezina prijateljica iz Bostona, Patsy Smith i Miranda O’Neill i njezinmuž Elliot James. Na sebi je imala elegantnu zimsku-bijelu vunenuhaljinu i odgovarajući kaput od Trigerea, a u ruci je nosila granu odružičastih i žutih orhideja; poslije vjenčanja Philip ih je sve odveo naručak u Le Grenouille.

- Mislim da bi se trebali smjesta pozabaviti bračnim dužnostima -počeo ju je zadirkivati nešto kasnije, kada su se vratili u svoj prostraniapartman u hotelu Pierre. Tek nakon što su vodili ljubav konačno jepristao pozvati svoje u Englesku.

Prvo su razgovarali s Daisy, koja je još bila u Penninstone Royalu uYorkshiru, a zatim s Paulom koja je bila u kući na Belgrave Squaru. Ninjegova majka ni sestra nisu bile mnogo iznenađene i bile su presretnekada su čule vijest, premda pomalo razočarane što su propustile samovjenčanje. Obje su joj toplim riječima poželjele dobrodošlicu u obitelj.Čak i preko telefona osjetila je da to iskreno misle i da je vole.

A onda je počeo... sasvim novi život za nju.Philip ju je volio isto onako duboko i očajnički kao i ona njega. To

nije samo pokazivao svojom fizičkom strašću za njom, nježnošću iljubaznošću, već i načinom na koji ju je obasipao darovima, te jepretjerano iskvario i na mnoge druge načine. Besprijekorni dijamantskizaručnički prsten, ogrlica od dijamanata i bisera i viseće naušnice bili susamo prvi među mnogim vrijednim draguljima koje joj je darovao. Biloje tu i drugih darova... krzna, torbi od Hermèsa i skupe odjeće. Ali znaoje da se pojavi i s parom rukavica, svilenim šalom, omiljenom knjigomili kasetom koju je želio s njom podijeliti, bočicom parfema, buketićemljubičica, ili nekom drugom malenkošću koja joj je ipak tako mnogoznačila.

Međutim, najvažniji oblik njezinog novog života bio je njezin muž.

253

Philip je ispunio prazninu u njezinom srcu, pokraj njega se osjećala takosigurnom, osjećala je da sada negdje i nekome pripada tako da ju jegotovo napustio osjećaj usamljenosti.

Bilo je trenutaka kada se morala uštipnuti kako bi se uvjerila da sveovo nije san. Da je sve bila stvarnost, da je on bio stvaran...

Nije čula kada je Philip ustao iz kreveta, pa se iznenađeno trgla kadaje omotao ruke oko nje. Okrenula je glavu da ga pogleda. Poljubio ju jeu tjeme. - Zašto stojiš na prozoru? Prehladit ćeš se, mila.

Madelana se okrenula u njegovom zagrljaju. Podigla je ruku idodirnula mu obraz. - Nisam mogla spavati, pa sam ustala da malopromatram vrtove. Tako su lijepi na mjesečini. A onda sam počelarazmišljati o...

- O čemu? - prekine je on, zagledavši se u nju.- O svemu što se dogodilo u nekoliko posljednjih mjeseci. Sve je to

kao san, Philipe. Ponekad me muči grozan osjećaj da ću se probuditi iotkriti da ništa od ovoga nije istina i da ti nisi stvaran.

- Oh, ali ja sam i te kako stvaran i ovo nije san. Već stvarnost. Našastvarnost. - Privukao ju je bliže k sebi, prislonivši je na svoja gola prsa,dok joj je gladio kosu. Nastupio je dug trenutak tišine među njima, prijeno što je rekao: - Nikada nisam bio ovako smiren. Niti sam osjetioovoliku ljubav. Poštujem te, moja ljubljena Maddy. I želim da znaš da tenikada neću prevariti. U mom životu nikada više neće biti drugih žena,nikada.

- Znam, Philipe. Oh, mili... toliko te volim...- Neka je Bogu hvala na tome! I ja tebe volim. Sagnuo se i nježno je

poljubio.Privila se uz njega.Uhvatio je sebe kako mu ruke sasvim nesvjesno klize niz njezina

leđa, prelaze preko njezine lijepe, male stražnjice. Njezina spavaćica odsatena bila je glatka, hladna i neobično erotična. Pritisnuo je svoje tijelojače uz ženino i istog trena je osjetio da se uzbudio.

Madelana je počela drhtati, opet ga je željela, svjesna da je i on njuiznenada poželio, premda su prije kratkog vremena vodili ljubav. S njima

254

je uvijek bilo tako, posezali su jedno za drugim, nesposobni da ovladajusvojim rukama. Nikada ranije nije osjetila takvu bol, fizičku želju kojaju je svu prožimala, tu pođjarmljujuću strast, stalnu potrebu da ima i dabude željena. Tako duboki i snažni osjećaji kakve je osjećala premanjemu nikada nije iskusila u životu.

Toplina je protjecala njezinim tijelom, kretala joj je iz butina, iz samenjezine srži i širila se tijelom sve do vrata i lica. Obrazi su joj gorjeli.Poljubila mu je prsa, a zatim ga čvrsto zagrlila. Zarila mu je prste ulopatice, pa krenula njima lagano niz njegova široka leđa.

Philip je bio svjestan topline koju je zračilo njezino tijelo, mislio jeda će ga sažeci. Dohvatio je jednu njezinu dojku, počeo je milovati i dokje to radio ljubio joj je vrat, a zatim pronašao njezina usta. Ljubili su sestrasno, senzualno, stojeći ispred prozora u divljem zagrljaju, spojeni kaoda se nikada neće rastaviti. Kada više nije mogao izdržati, podigao ju jeu naručje i odnjo, do kreveta.

Skinuli su sve sa sebe i on je počeo prelaziti svojim snažnim, alinježnim rukama preko njezinog vitkog tijela, diveći se njezinoj ljepoti.Mjesečina je prodirala u sobu i njezina koža je na njezinoj mekoj iprigušenoj svjetlosti dobila srebrnasti sjaj. Izgledala je tako nestvarna,kao da je sa drugog svijeta.

Nagnuo se nad nju, poljubio udubljenje među njezinim dojkama,nastavio naniže prema trbuhu, a ona se stresla i posegnula za njim. Brzo,bez mnogo uvoda, uzeo ju je, spojio se s njom, i dugo su ostali vodililjubav.

Rekla mu je to dva dana kasnije.Dan je bio predivan, sunčan i tvrd poput dijamanta. Nebo je bilo

ažurno plavo i bez oblaka, svjetlucavi Mediteran boje lapisa, suncezlatna kugla, ali bez imalo topline. Premda je dan bio tako lijep, u zrakuse osjećala hladnoća, nagovještaj snijega koji je dolazio iz Alpa.

Sjedili su na terasi koja je gledala na prostrane suncem ispunjenevrtove Faviole, umotani u debele pulovere i tople kapute. Ranije su biliu šetnji, a sada su pijuckali aperitiv prije ručka. Philip je pričao oplanovima za nastavak njihovog, putovanja u toku nekoliko slijedećih

255

tjedana. Maddy ga je slušala, malo je govorila, premda joj je pružiopriliku koju je čekala, tako da je među njima zavlada tišina.

Prekinula ju je rekavši: - Mislim da ne bi trebali ići u Rim, Philipe.Mislim da bi bilo bolje da se vratimo u London.

Pogledao ju je, iznenađen čudnom napetošću u njezinom glasu, kojenije bilo već tjednima. Crna obrva se izvila: - Zašto, mila?

Madelana je pročistila grlo, i tiho počela: - Već nekoliko dana želimti nešto reći... imam čudan osjećaj... - Zašutjela je, opet pročistila grlo iposlije malog oklijevanja, jedva čujnim glasom završila - mislim da samu drugom stanju.

Trenutak ju je začuđeno gledao, zatečen, a onda mu se lice počelorazvlačiti u osmijeh i njegove žive plave oči svjetlucale od radosti.Njegov uzbuđeni glas samo je oslikavao izraz njegovog lica, kada jeuzviknuo:

- Maddy, pa to je predivna vijest! Najbolja koju sam čuo otkada sipristala da se udaš za mene.

Ispružio je ruke prema njoj i privukao je u zagrljaj, nježno jepoljubio, zatim prislonio njezinu glavu na svoje grudi i počeo jojmilovati kosu.

Poslije jednog trenutka, on promrmlja: - Rekla si, mislim. Zar nisisigurna, mila?

Odmakavši se od njega, ona podigne glavu i kimne. - Sigurna sam.Svi znaci su tu i uvjerena sam da će i liječnik to potvrditi kada odem donjega. Zbog toga bih voljela da se vratimo u London, umjesto danastavimo put u Italiju.

- Svakako, mila. U pravu si. Upravo to moramo učiniti. Oh Maddy,pa to je divno.

- Znači sretan si? - glas joj je i dalje bio tih.- Ganut sam. - Uputio joj je zbunjeni pogled, namrštio se. - Zar ti

nisi?- Svakako da jesam... samo sam mislila da ćeš ti smatrati kako je to

došlo malo prerano.- Nikada nije prerano za sina i nasljednika! Vjerojatno se šališ.

256

Oduševljen sam, anđele.- Možda bude djevojčica...- Onda će ona biti moja kći i nasljednica. Ne zaboravi da sam ja

unuk Emme Harte, a ona nikada nije pravila razliku između muškaraca ižena kada su u pitanju bili nasljednici. A nije ni moj djed Paul. Poznatoti je da je on sve ostavio mojoj majci.

Madelana kimne i napola se osmjehne. Ali bila je nekako tiha zbogčega je Philip na trenutak zastao. Zagledao se u nju i upitao: - Što nije uredu, draga?

- Sve je u redu, Philipe, stvarno.Nije ga uspjela uvjeriti. On reče: - Brineš zbog karijere? O tome da

nećeš moći vodili Harte u Australiji?- Ne.I dalje joj nije vjerovao, pa je nastavio: - Ako je to posrijedi, nemaš

zbog čega brinuti. Ja ti neću stvarati probleme oko toga. Moja baka jeodlazila na posao i kada je bila trudna. Isto kao i Paula i Emily, nitiShane niti Winston se nisu bunili. Takvi su muškarci iz ove obitelji, jersmo svi odrasli i odgajani u čuvenom matrijarhatu.

- Sve ja to znam, dragi.- Što onda nije u redu? Tako si tiha, potištena.Dohvatila je njegovu ruku i vrlo snažno je stegla. - Danima sam

brinula kako da ti kažem, da li ćeš smatrati da nije pravo vrijeme, da jeto došlo suviše brzo, da je trebalo još određeno vrijeme da budemosami, da se bolje upoznamo prije no što dođe dijete. Pretpostavljam dasam mislila kako ćeš se naljutiti, pomisliti da sam bila nepažljiva.

- Za tango je potrebno dvoje - promrmlja on.- Da. - Ona zastane i plašljivo mu se osmjehne. - Toliko te volim,

Philipe... ti si mi sve na svijetu. Želim da sa mnom budeš sretan... želimda uvijek budeš sa mnom zadovoljan.

On primijeti iznenadni sjaj suza u njezinim predivnim sivim očima isrce mu se stegne. Spustio joj je ruku na lice i počeo je milovati s punoljubavi: - Ali zadovoljan sam. U svakom pogledu. Pokraj tebe samneobično sretan. Ti si moj život, Maddy. I beba će biti moj život.

257

Neočekivano je zabacio glavu i počeo se smijati, potpunopromijenivši raspoloženje koje je vladalo među njima. Zbunjena, ona gaznatiželjno pogleda. - Što je bilo?

- Pomisli samo, međunarodni plejboj odrastao u svili i kadifi sada jeoženjen i očekuje prinovu! Tko bi to i pomislio? - upita on, veselo jegledajući, pa opet zahihota.

Maddy se smijala s njim. Uvijek je uspijevao otkloniti njezine brige,da je oraspoloži.

On skoči, uhvati je za ruku i podigne. - Hajdemo, mila. Idemo unutra.Da telefoniramo.

- Kome, dragi?- Obitelji, dakako.- U redu.Krenuli su zagrljeni po terasi prema francuskim vratima. Iznenada,

Madelana zastane i okrene se prema Philipu.- Poslije posjeta ginekologu u Londonu, po isteku nekoliko dana koje

ćemo provesti s tvojom majkom u Yorkshiru, kao što smo obećali,voljela bih da odem kući, Philipe... kući u Australiju. U Dunoon.

Zagrlio ju je, zahvalan što je to rekla. - Dobro, mila, ići ćemo kući -reče on - da se pripremimo za naše prvo dijete...

Pola sata kasnije još je telefonirao iz biblioteke.Prvo je razgovarao s Daisy i Jasonom u Yorkshiru, zatim s Paulom

koja je bila u robnoj kući u Londonu, javljajući svima o njezinojtrudnoći. Svaki put pozvao bi i nju na telefon da porazgovara.

Svi su im čestitali i poslali mnogo divnih riječi punih ljubavi, aosobito ushićena bila je Daisy, jer je trebala opet postati baka.

Philip je upravo razgovarao s rođakom Anlonyjem koji je živio uClonloughlinu u Irskoj.

Nije ovo predvidjela, nije očekivala da će tu vijest rastrubiti na savglas. Philip je vrlo cijenio privatnost kada se radilo o njegovom osobnomživotu, konačno, on je bio taj koji je zahtijevao da taje svoje zaruke i dase potajno vjenčaju. A onda je Maddy, u jednom trenu shvatila zaštosvoju obitelj nije pozvao na vjenčanje. Želio je nju poštedjeti

258

nepotrebnog bola, da uravnoteži situaciju. On je imao veliku obitelj; anjezini su svi bili mrtvi.

Kako je samo mučno moglo biti njezino vjenčanje... Philip bi biookružen svojim najvoljenijima; a ona bi bila sama, ne bi imala nikogsvog da joj uljepša taj posebno važan dan u životu. Čeznula bi za svojimroditeljima, malom Kerry Anne, Joem mlađim i Lonniem.

Philip je to sve znao. Svakako da je. Sada joj je sve bilo odjednomjasno.

Madelana se sklupčala na velikom, udobnom naslonjaču dok ga jeslušala kako govori, razmišljajući o tome koliko je bio izuzetan. Mudar,fantastičan, odlučan biznismen, pa ipak osjećajan i pun ljubavi kada jeona bila u pitanju.

Ona trepne, zavali se, nagne glavu na jednu stranu, pokušavši udjeliću sekunde da ga objektivno sebi predstavi. Kako je bio zgodan.Imao je tako crnu sjajnu kosu, crne brkove, taman ten i neprirodno plaveoči da bi ponekad ostala bez daha kada bi ga pogledala. Izgledao je većiod života. I bio je tako divno živ i vitalan i nema sumnje da je u ovomtrenutku blistao od zadovoljstva.

Uvijek mora biti takav, kakav je danas, pomisli ona. Nasmijan, punživota i poleta. Ja mu nikada ne smijem nanijeti bol.

259

26.

Arabella je bila sasvim sigurna da ju je Sarah smatrala nekom vrstomuzurpatora.

Ne, to je bila prejaka riječ, pomisli ona, nestrpljivo odbacivšičasopis, nesposobna da se usredotoči na ono što je čitala. Ja sam...nametljivac. Da to je prava riječ. Dok nisam ušetala u njegov život,Sarah ga je imala samo za sebe kad god bi došao u Evropu. Žene uživajuu tome da budu u središtu pažnje. To je i te kako došlo do izražaja danasza vrijeme ručka.

Arabella ustane i lakim korakom prođe salonom gostinjskogapartmana farmerske kuće u Mouginsu i zaustavi se na trenutak kodprozora.

Dan je bio veličanstven, a sada se spuštao sumrak, tako da su vrtoviispod prozora izgledali gusti, tajanstveni, gotovo jezoviti pri sve slabijojsvjetlosti. Slaba magla u obliku pare obavijala je sve svojim sivim iopalnim ogrtačem, tako da su jabuke u voćnjaku iza bijele ogradeizgledale nekako nedovršene, nestvarne.

Stresla se, sva je bila nekako melankolična, tužna. Odagnala je oveosjećaje prije no što su uspjeli uhvatiti dubljeg korijena. Nije imalarazloga da bude tužna. Imala je sve. Arabella se jedva primjetno, nekakotajnovito osmjehne. Dobro, ne baš sve. Ali radila je na tome.

Okrenula se i vratila do kamina, ponovo sjela u naslonjač, uživajućiu toplini i veselom pucketanju trupaca. Voljela je vatru. Smirivala ju je...možda zato što ju je podsjećala na djetinjstvo u Hampshiru, na velikustaru kuću u kojoj je odrasla.

Poslije nekoliko trenutaka razmišljanja i nekoliko promjena unijetih uplanove za slijedećih nekoliko tjedana, ona prijeđe pogledom po sobi po

260

tko zna koji put od kada su jutros stigli, opet joj se diveći.Ovdje u spavaćoj sobi, zadržane su grede od tamnog drveta na

tavanici, zidovi poluobloženi lamperijom i stara ognjišta od opeka. Ukombinaciji s malo zakošenim stropom, davali su ovim prostorijama podstrehom toplinu i karakter. Debeli vuneni tepih protezao se od zida dozida, a onako cafe-au-lait bež bio je savršena pozadina za prekrasanengleski katun kojim su bile presvučene veliki naslonjač i fotelje i zafrancuski provansalski seljački namještaj od čvrstog prelakiranog drvetakoji je imao blagi sjaj. Isti tepih, ali boje kave protezao se u spavaćojsobi, u kojoj je bio krevet sa starinskim uzglavljem presvučen Porthaullplatnom od kojega su bile i zavjese na prozorima koje je po sredinidijelio kameni stup.

Apartman je odisao svježinom nekog vrta, sav je bio u cvjetnimuzorcima što su se na neki čudan način uspješno prelijevali jedan u drugii bio je vrlo udoban. Pravo bogatstvo utrošeno je na sređivanje ovefarmerske kuće, tako da se vidjelo da je uređenjem rukovodio netko tkoje imao ukusa, oštro oko i smisao za boje i dizajn.

Bez obzira na to kakva je Sarah Lowter Pascal inače bila nije semoglo poreći da je odlična domaćica, zaključi Arabella. Napravila ječudo od stare propale farme smještene na obronku brda visoko iznadCanncsa, osmislila ju je, darovala joj je neporecivi šarm. A postojećeoronule staje pretvorila je u ogroman, predivan atelje za Yvesa, središnjidio prekrila staklenim krovom kako bi unutra prodirala najveća mogućakoličina svjetlosti.

Platna Yvesa Pascala visila su po cijeloj kući. Slike su mu bilesmione, moderne, nimalo po Arabellinom ukusu, koja je više naginjalaStarim Majstorima i tradicionalnom slikarstvu. Ali umjetnik je bio sila umeđunarodnim umjetničkim krugovima i njegove slike bile su vrlotražene; očigledno su se njegova djela drugima sviđala, premda ne i njoj.Ovih dana dostizala su vrtoglavu cijenu.

S druge, pak, strane mali, žilavi Francuz joj se svidio na prvi pogled.Šepurio se poput nekog pauna, sav nagizdan i očigledno pun sebe. Ipored svega toga, međutim, imao je nevjerojatan galski šarm. Nije joj

261

potpuno bio jasan njegov odnos sa Sarah. Čovjeku se nametao dojam dasu daleko jedno od drugoga kao sjeverni i južni pol. Ali on je ipakobožavao ženu i njihovo dijete, Chloe - što je odmah primijetila.

Jonathan joj je rekao da je djevojčica dosta sličila baki. Za četirimjeseca koliko ga je znala nije mnogo spominjao legendarnu EmmuHarte, ali na osnovu primjedbe koju je Sarah napravila za vrijeme ručka,razabrala je da njih dvoje nisu bili baš u najboljim odnosima sa svojomrođakom, Paulom O’Neill. Poslije ručka, kasnije tog poslijepodneva,upitala je Jonathana zbog čega je došlo do svađe u obitelji, a on jepromrmljao nešto u stilu da je Paula nahuškala baku protiv njih,uvjerivši je da unese neke promjene u testament. Iznenada se uzbudio,čak naljutio, poslije čega je ona promrmljala nekoliko riječi utjehe imudro prekinula razgovor o tome. Nije ga željela još više naljutiti. Jošga nikada nije vidjela takvog.

Njezine misli se usmjeriše na Jonathana.Pogrešno su je naveli da povjeruje kako će njega biti teško smotati.

Ali dogodilo se upravo suprotno. On je odmah podlegao njezinim čarimai počeo joj se ustrajno udvarati u Hong Kongu. U početku se suzdržavalau svakom pogledu. Zatim joj se počela lagano otvarati, kako mentalnotako i fizički. Dopustila mu je da uoči njezinu inteligenciju, upućenost uumjetnost i starine, njezinu profinjenost; i iskušavala ga je koristeći u tusvrhu svoje tijelo. Njihovi prijateljski poljupci za laku noć pretvorili suse u ozbiljnije poljupce, zatim u milovanja i sve intimnije dodirivanje,dok konačno nije pokleknula pred njegovom snažnom seksualnošću idozvolila mu da je odvede u krevet.

Nijednog trenutka nije se pretvarala da je djevica, već mu je usamom početku stavila jasno do znanja da je prije njega u njezinomživotu bilo i drugih muškaraca. Ali stavila mu je do znanja da jeizbirljiva, da vodi računa o tome s kim je i da želi biti sigurna kako usvoje, tako i u njegove osjećaje prije no što se upusti s njim u ljubavnuvezu. Divio se njezinoj iskrenosti i povjerio joj da ga zanimaju jedinoiskusne žene s bogatim iskustvom kakvo je i njegovo. Zato je bio vrlostrpljiv s njom.

262

Arabelline kao katran crne oči odavale su iskustvo. Bila je vrlovješta. Znala mu je učiniti zadovoljstvo na bezbroj načina... od kojih omnogima on još nije imao pojma. Nije željela saznati koliko je bilaiskusna kada je umjetnost seksa bila u pitanju. Željela je da ga potpunozaludi, da se prvo ludo zaljubi u nju. Tek tada će ga povesti do visina okojima nikada nije sanjao, kako je ona to samo znala.

I tako je nježno nastavila njime upravljati i malo po malo sve seodvijalo jedno za drugim... svakoga dana sve joj se više predavao. Unjemu se javila neka nova toplina i nikada mu nije bilo dosta nje. Ni ukrevetu ni izvan njega. Želio je da cijelo vrijeme bude pokraj njega.

Arabella spusti pogled na jednostavni zlatni prsten na trećem prstulijeve ruke. Jarko je blistala pri svjetlosti vatre. Jonathan je želio da jojpokloni dijamantni prsten. Zatražila je ovaj jednostavni, staromodni zlatniprsten, rekavši mu da je pun simbola. Bio je iznenađen, ali i očiglednodirnut njezinim osjećajima.

Tonyja kao da je pogodio grom kada je čuo da se Jonathan njometako brzo oženio, u Hong Kongu, neposredno pred Božić, a zatim jeodvukao u Evropu na medeni mjesec. Zaprepastio se kada je shvatio damu nekoliko mjeseci neće biti nadohvat ruke. Da će, u stvari, biti i tekoliko izvan njegovog dosega. A ona je jednostavno uživala što je baremjednom uspjela da savršeno staloženog Tonyja izbaci iz ravnoteže.

Njezin novi muž želio ju je odvesti u Pariz. Ali taj grad ju je tolikopodsjećao na prošlost, na preveliku tugu i bol, da baš nije bilaoduševljena mogućnošću da medeni mjesec tamo provedu. Niti je htjelaulaziti u rizik da kojim slučajem naleti na nekoga tko ju je od ranijepoznavao. Nije imalo nikakve svrhe opterećivati se prijateljima koji suodavno prestali biti dio njezinog života, niti se prisjećati ustajalih ihladnih sjećanja. Zato je uvjerila Jonathana da će im u Rimu biti mnogoljepše i predložila da poslije Rima posjete njegovu rođaku Sarah uMouginsu na jugu Francuske, o kojoj je pričao s puno topline. To ga jeoduševilo i spremno se složio s njezinim planom putovanja.

U Rimu im je bilo doista zanimljivo. Kako je poznavala grad kaosvoj džep, sama ga je vodila u obilazak i po najelegantnijim restoranima

263

i klubovima, koje turisti nikada nisu posjećivali, već se u njimaokupljalo lokalno stanovništvo i međunarodni jet set.

Obasipala ga je ljubavlju, u seksu je bila povodljiva, udovoljavala jesvim njegovim željama, uvijek više nego spremna da sve učini za njega,što ga je činilo neobično sretnim.

U Rimu joj je kupio još jedan vjenčani dar, nevjerojatnu ogrlicukojom ju je iznenadio posljednju noć koju su proveli u Vječnom Gradu,prije no što su krenuli u Francusku. Bila je to jedna jedina niska velikihcrnih bisera, a na sredini niske iz desetkaratnog dijamanta visio je biserkrem boje u obliku suze.

Premda je i sama imala nešto skupog nakita, ogrlica od crnih biserane samo da je bila rijetka već je nadilazila sav nakit koji je imala. Osim,dakako, ogromnog prstena od burmanskog rubina i dijamanta koji joj jeJonathan darovao za zaruke.

Otkucaji malog sata vratiše Arabellu u stvarnost. Bacila je pogled nanjega i iznenadila se kada je vidjela da je sedam sati. Jonathan je otišaos Yvesom u Cannes i rekao je da će se vratiti do sedam i trideset. Morabiti spremna kada dođe.

Ustala je i požurila u spavaću sobu i iz ormara izvadila prozirnu crnuspavaćicu od sifona obrubljenu čipkom boje kave, a zatim krenula ukupaonicu da se skine i osvježi.

Nekoliko minuta kasnije, u veličanstvenoj spavaćici i odgovarajućempenjoaru od crnog sifona koji je lebdio oko nje poput oblaka, Arabellasjedne za toaletni stolčić. Cijeloga dana kosa joj je bila pokupljena ustrogu pundu; sada je izvadila ukosnice i pustila je da se raspe okonjezinog lica i niz leđa. Četkala ju je dok nije zasijala.

Nagnuvši se naprijed zagledala se u svoj lik u ogledalu. Ponekad bije začudila vlastita ljepota, nepostojanje bora oko očiju i ostalihizdajničkih znakova starenja, gipkost njezine kože, besprijekoran ten.Život gotovo uopće nije ostavio traga na njezinom licu i ništa nijenarušavalo njegovu mladost i ljepotu. Čak i kada je bila prehlađena, ilikada bi imala neke manje zdravstvene probleme, izgledala je kao dapuca od zdravlja. Baš je bila sretna. Nitko joj ne bi dao trideset četiri

264

godine.Prvo je papirnatom maramicom skinula crveni ruž s usana, a zatim je

na nurumenjeno lice počela nanositi podlogu i prozirni puder dok ononije postalo vrlo blijedo, gotovo beskrvno. Zatim je ponovo prekokapaka prešla krejonom istakavši još više njihov prirodni bademastioblik. Popravivši crnu sjenu, posvijetlila je kosti ispod obrva nanijevšimalo purpurne i srebrnaste sjene i njezine oči istog trena odskočišepoput velikih komada crnog ugljena na njezinom licu. Kada je osušilausne, razmazala je po njima bezbojnu mast i izdašno se namirisalamošusnim mirisom koji je Jonathan najviše volio. Zatim je izvadilaogrlicu od crnih bisera iz kožne kutijice i stavila je oko vrata. Jonathanje volio kada je nosila nakit u krevetu. To je bio njegov fetiš.

Požurivši, krenula je prema ormaru, otvorila ga i pogledala se uvelikom ogledalu s odobravanjem. Izgledala je tako mlado, poput nekešesnaestogodišnje djevojke, s tim posve nevinim licem - koje je tolikoobećavalo. Ali nasuprot licu, imala je tijelo zavodnice, lijepooblikovano, senzualno i provokativno u spavaćici koja je više otkrivalanego skrivala.

Crni šifon se napinjao preko njezinih grudi. Kroz tanku tkaninu ičipku primjećivale su se bradavice i tamni krugovi oko njih. Spavaćicuje naručila u Hong Kongu i krojačica ju je skrojila lako da je savršenopristajala njezinom tijelu, pripijala se uz njega na svim pravim mjestima.Što je za onoga tko bi je vidio u njoj predstavljalo pravo mučenje.

Uvukavši se u par crnih satenskih papuča s visokom petom, onapođe u salon i tamo se malo zadrži grijući se ispred vatre.

A zatim se ispruži na Chesterfield naslonjaču spremna da dočekamuža.

Dok su minute otkucavale, Arabella je počela shvaćati da snestrpljenjem čeka Jonathana, da se raduje što će ga vidjeti premda jebio odsutan svega nekoliko sati. Nadala se da će poželjeti da vodeljubav prije no što siđu na večeru.

Začuđena zbog ovih misli, naglo se ispravila na naslonjaču, namrštila,posegnula za cigaretom i pripalila je.

265

Dok je pušila mozak joj je užurbano radio i ona odjednom postanesvjesna da joj se Jonathan neobično sviđa; sviđao joj se kako njegovizgled tako i uglađeno ponašanje, profinjenost s kojom je činio nekestvari... bio je pravi Englez. Bila je to promjena, pravo olakšanje za njušto je poslije tolikih stranaca koje je znala konačno bila s jednimEnglezom. Također je uživala u požudnoj pažnji koju joj je poklanjao, unjegovoj strasti prema njoj, njegovoj seksualnoj odvažnosti. JonathanAinsley, njezin muž, bio je odličan ljubavnik, ako ne i najbolji kojega jeikada imala.

Odjednom je posumnjala da se počela zaljubljivati u njega, što ju jejoš više iznenadilo.

Petnaest minuta kasnije Jonathan je žurno ušao u salon. Prostorija jebila nejasno osvijetljena, ali su je zato trupci u ognjištu obasjavaliružičastim sjajem.

Arabella je stajala ispred kamina i on pomisli da večeras izgledadoista izuzetno. To ga je natjeralo da se ukopa u mjestu.

Zastao je na sredini sobe, zagledao se u nju, diveći se njezinojljepoti, njezinoj senzualnosti. Kako je samo izazovno izgledala u tomnegligeu od crnog sifona. Kroz tananu tkaninu mogao je nazrijeti obrisenjezinog tijela... čvrste, pune grudi, tanani struk i plavi Venerin brežuljakispod njega. Crno joj je odlično pristajalo. Isticalo je mliječnu bojunjezine nevjerojatne kože i srebrni sjaj u predivnoj, svjetlucavoj plavojkosi.

Ispružila je ruke prema njemu, nježno se osmjehnuvši.Njezine crne oči kao da su prodirale svojim plamom kroz njega i u

njima je razabrao izraz koji nikada ranije nisu oslikavale. Ali čudno, štogod da je taj izraz značio, on ga je uzbudio. Dok joj je prilazio osjetio jekako je sve jače želi.

- Nedostajao si mi, mili - promrmljala je svojim niskim, hrapavimglasom kada se zaustavio pred njom.

- Pa nisam baš toliko bio odsutan - odgovori on. Ipak mu je bilodrago. Ispružio je ruku prema njoj, zagrlio je i poljubio. Kada su se ipakna kraju rastavili, on je odmakne od sebe, čvrsto je uhvativši za ramena

266

objema rukama i zagledavši joj se duboko u lice.- Što je bilo? - upita ona konačno.- Večeras si tako, tako lijepa, Arabella. Ljepša no što sam te ikada

vidio.- Oh Jonathane...Nagnuo se prema njoj, poljubio je u udubljenje na vratu i pritom joj

smaknuo penjoar s ramena. Skliznuo je na pod. Zatim je povukao uskevrpce spavaćice svezane u masnice, nakon čega joj se i ona u naborimanašla oko nogu.

Stajala je pred njim naga, samo su joj crni biseri omotavali vitki vrat.Jonathan se povuče korak unatrag. Od svih žena koje je ikada imao,

ona je, što se seksa tiče, bila najiskusnija, pa ga je zato najvišeuzbuđivala i najviše ju je želio... Od svih umjetničkih predmeta iznjegove zbirke, ona je bila najljepša stvar, najveća nagrada... njegovonajveće blago. Ona je sama po sebi bila savršenstvo. I bila je njegova.Imao je svaki njezin dio. Ne, to baš nije bilo točno. Još je bila suzdržana.To ga nije prestajalo iznenađivati. Ali već će mu se ona uskoro potpunopredati, sasvim će zaboraviti na sebe. Vjerovao je u svoju vještinu... i umoć koju je imao nad njom.

Arabella sporo upita: - Jonathane, zar nešto nije u redu? Nekako mečudno gledaš?

- Ne, dakako da je sve u savršenom redu - odgovori on. - Samo ti sedivim, razmišljam o tome kako divno izgledaš... samo s mojim crnimbiserima. Tijelo ti je tako bijelo u odnosu na njih. - Dok je to govorio,ispružio je ruku i prešao prstom preko njezinih grudi.

Odjednom je pomislio da će eksplodirati. Bio je strašno uzbuđen.Krv mu je jurnula u lice i počeo se tresti dok joj je prilazio i spuštaoruke oko njezinog vrata da joj skine ogrlicu.

- Tako, ovako je mnogo bolje - reče on, gurnuvši je u džep. - Nije tipotreban nikakav ukras, Arabella. Savršena si i bez ičega... poput grčkogkipa isklesanog od najfinijeg alabastera.

Skinuo je sportski sako i bacio ga na stolicu. Zatim ju je uhvatio zaruku i poveo prema naslonjaču. - Dođi malo ovamo leći. Da se volimo i

267

uživamo jedno u drugom - reče. - Želim te upoznati intimnije no što teveć poznajem, da te još više imam. A zatim još više... i više. Hoćeš li midozvoliti, Arabella?

- Da - promuklo je šapnula. - Ako i ti meni dozvoliš isto to.- Oh, Arabella, toliko smo slični, ti i ja. - Tiho je zahihotao. - Čini mi

se da smo nas dvoje par grešnika.Jonathan ju je prikovao svojim pogledom. Znalački pogled preleti mu

licem. Jednom rukom ju je pritisnuo na jastuke. Drugom je počeootkopčavati košulju.

268

27.

- Ne znam kako to da vam kažem - poče Alexander, prelazećipogledom sa sestre, Emily, na rođake, Paulu O’Neill i AntonyjaStandisha, cria od Dunvala.

Njih troje je sjedilo na dva naslonjača ispred vatre, pijuckajući pićekoje im je maloprije ulio.

- U stvari - nastavi Alexander - već tjednima se mučim, tražeći praveriječi, najbolji način da vam objasnim...

Zastavši usred rečenice, on ustane iz fotelje, pređe preko salona izaustavi se ispred ogromnog, lučnog prozora koji se protezao sve dostropa i gledao na mali vrt iza njegove kuće Majfair.

Odjednom je poželio da ih nije zamolio da dođu ovamo, da im nijemorao reći... svim srcem je želio da je mogao jednostavno... pustiti da sedogodi. Ali to je bilo nezamislivo. Ne bi bilo fer. Konačno, bilo je tolikostvari koje je trebalo obaviti, toliko pravnih pitanja koja je trebaloriješiti.

Alexander je bio napet, ukočen, stajao je pogrbljenih ramena ispodsakoa. Duboko je udahnuo, prikupljajući hrabrost. Ovo je najvjerojatnijebila najteža stvar koju je morao obaviti u cijelom životu.

Emily, ga je netremice promatrala, još kada je stigla u kuću osjetilaje napetost u njegovom glasu. A sada je bila uvjerena da je od glave dopete bio i to kako napet. Od djetinjstva su njih dvoje bili neobično bliski,tako da ga je poznavala isto onako dobro kao i samu sebe. Instinktivnoje osjećala da nešto nije bilo u redu.

Potisnuvši svoju uznemirenost, ona primijeti: - Strašno si ozbiljan,Sandy.

- Jesam - odgovori on, nastavivši zuriti kroz prozor i razmišljajući

269

kako da počne. U sumraku koji se brzo spuštao u ovu siječanjsku noć,komad vrta izgledao je tako tužno i golo sa svojim pocrnjelim skeletimadrveća, praznim gredicama prekrivenim starim snijegom posivjelim odlondonske čađi. Učinilo mu se da ovaj komad zemlje oslikava njegovosumorno raspoloženje.

Troje rođaka čekalo je da Alexander nastavi, da im objasni zašto ihje pozvao ovamo, u stvari, inzistirao da večeras dođu. Iza njegovih leđaizmijenjali su zabrinute poglede.

Paula je okrenula glavu, usmjerila pogled na Antonyja i upitnopodigla obrvu.

Erl je slegnuo ramenima, napola podigao ruke, stavljajući joj doznanja da ništa ne zna, da je i sam i te kako zbunjen.

Zatim se Paula zagledala u Emily koja je sjedila na naslonjačunaspram nje. Emily je stisnula usne, brzo odmahnula glavom, i sama unedoumici. - Ni ja ne znam o čemu se radi - bezglasno je micala usnamaEmily. Nedugo zatim, ona pročisti grlo i glasno počne: - Sandy, mili...Baka je uvijek govorila da je najbolje, ako ti predstoji da objasniš neštoteško, ili neugodno, jednostavno odmah sve reci. Zašto i ti tako ne bipostupio?

- Nije to baš tako lako kako se možda čini - tiho odgovori njezinbrat.

- Kakve god nevolje da te muče dobro znaš da imaš našubezrezervnu podršku - javi se i Antony posve sigurnim glasom.

Alexander se okrene na petama, ostane stajati leđima okrenut premaogromnom prozoru, zamišljeno gledajući sve troje: - Znam ja to, Antony,i hvala vam - konačno reče. Slabi treperavi osmijeh zaigra mu na usnamai odmah se izgubi.

Paula ga je pažljivo promatrala, primijetila je nešto vrlo čudno udubini njegovih svijetloplavih očiju; nikada nije vidjela tako prazanpogled, srce joj se steglo. - Nešto nije kako treba... to je... nešto jakološe, je li tako, Sandy?

On kimne. - Uvijek sam se hvalio time da mogu sa svime izaći nakraj, Paula. Ali ovo... - Odjednom nije mogao završiti rečenicu.

270

Paula se u tom trenutku sjetila telefonskog razgovora koji je s njimvodila krajem kolovoza prošle godine. Toga je jutra osjetila da ga mučineki problem, ali je istog časa odagnala tu misao pripisavši je svojojbujnoj mašti. Izgleda da je ipak bila u pravu, sada je bila sigurna da je.Čvrsto je stegla ruke, osjetivši veliku nervozu i iznenadnu strepnju.

Alexander lagano nastavi: - Zamolio sam vas troje da večerassvratite... jer smo tolike godine bili bliski i jer sam sa svakim od vasponaosob bio u dobrom odnosu. - Zastao je, udahnuo. - Imam određenihproblema. Mislio sam da bismo o njima mogli trezveno porazgovarati ida biste mi mogli pomoći da donesem nekoliko odluka.

- Svakako - reče Antony. Njegov se rođak neuobičajeno ponašao štoga je strašno zabrinulo. Uperio je svoj jasan, smireni pogled u drugogmuškarca, u želji da mu izrazi svoju ljubav i odanost. I u prošlosti sujedan drugome pomagali u teškim trenucima i nije bilo nikakve sumnjeda će tako biti i ubuduće.

Nagnuvši se naprijed, kao da mu se nekuda žuri, Antony primijeti: -Ima li to kakve veze s poslom? Ili je stvar obiteljske prirode?

- Osobne - odgovori Alexander.Odvojio se od prozora, lagano prešao preko elegantnog salona i

ponovo se spustio u fotelju iz koje je maločas ustao. Znao je da više nijeimalo smisla odlagati. Morao im je reći.

Alexander duboko i zabrinuto uzdahnu. Zatim reče sasvimkontroliranim glasom: - Jako sam bolestan... u stvari, umirem.

Emily, Paula i Antony se začuđeno zagledaše u njega. Nijedno odnjih nije očekivalo da će čuli nešto tako strašno. Bili su iznenađeni.

Alexander žurno nastavi: - Žao mi je što vas prethodno nisampripremio na ovo, ali poslušao sam Emilyn savjet. Baka je bila u pravu.To je jedini način... najbolje je jednostavno sve odmah reći, bez mnogookolišanja.

Paula je bila toliko potresena da nije smogla snage bilo što reći.Naslijepo je pronašla Antonyjevu ruku i stegla je.

On ju je prihvatio i zaštitnički je prekrio svojom. Ni on nije bio ništamanje zaprepašten, izgubljen. Što reći? Preplavila ga je neopisiva tuga.

271

Kako je strašno to što se dogodilo jadnom Sandyju koji je bio u naponusnage. Tek će to shvatiti kada njegovog rođaka više ne bude. Sandy muje bio velika podrška proteklih godina kada je imao gomilu vlastitihmuka. A osobito u vrijeme kada je Min pronađena u jezeru naClonloughlinu. Antony posegne za čašom s viskijem i sodom koju jeostavio na kraju stola. Odjednom mu je bilo potrebno piće.

Emily je posivjela zbog doživljenog šoka.Sjedila je posve mirno, s nevjericom zureći u brata, a oči su joj

potamnjele od iznenadnog bola. Osjećala se kao da je odjednom ostalabez kapi krvi. Pribravši se zatim, nesigurno je ustala i prišla mu. Spustilase na koljena pokraj njegove stolice, obgrlila svojim rukama njegovu,čvrsto se uhvatila za nju.

- Sandy, to nije istina! To ne može biti istina! - povikala je tiho idivlje. - Molim te, reci da nije... - Emilyn glas je podrhtavao, zašutjelaje, a zelene oči su joj se ispunile suzama. - Ne li, Sandy, molim te, ne ti.

- Bojim se da ću ipak morati - odgovori on krajnje čvrstim glasom -ništa ne mogu učiniti da bih to promijenio, Valjuščiću. Ne ovisi o meni.

Kada je upotrijebio njezin stari nadimak zagrcnula se i davnozaboravljena sjećanja u trenu su se vratila, podsjetivši je na djetinjstvokoje su zajedno proveli; sjetila se kako ju je štitio, pazio, grlo joj seiznenada steglo, a srce je zaboljelo kao da je neko želio da ga iščupa. Natren je zatvorila oči, pokušavši da se suoči s tragičnim i zastrašujućimvijestima koje im je njezin brat upravo priopćio.

- Kažeš da u-umireš. - Zamucala je kod posljednje riječi, nakon čegaje morala nekoliko puta duboko udahnuti prije no što je uspjela nastaviti:- Ali od čega? Što nije u redu s tobom, Sandy? Ja ništa na tebi neprimjećujem. Što ti je?

- Imam akutnu leukemiju leđne moždine... također je poznata kaogranulocitna leukemija.

- To se sigurno može liječiti! - uzvikne Antony i njegovo zabrinutolice ozari iznenadna nada. - Danas se postižu veliki uspjesi u medicini,osobito u liječenju raka, pa možda...

- Nema lijeka - prekine ga Alexander.

272

- Ali kakva je to, u stvari, bolest? - zapita Emily, čiji je glas odstraha postao tako vrištav i piskav, potpuno neuobičajen za nju. - Za imesvijeta, što je izaziva!

- To je maligna promjena u stanicama koje proizvode granulocite,one tipa bijelih krvnih zrnaca što nastaju u leđnoj moždini - objasni onglatko, jer je do u detalje upoznao svoju bolest tako da su mupojedinosti stalno bile na vrhu jezika. - Množe se i žive duže odnormalnih stanica. Jednostavnije rečeno, uništavaju. Kako njihov brojraste, napadaju moždanu srž, ulaze u krvotok i na kraju napadaju organei tkiva.

- Oh; Bože, Sandy... - počne Paula i zašuti. Osjećaji su je svladali.Riječi koje je namjeravala izgovoriti zastale su joj u grlu.

Pokušala se smiriti; nekako se na kraju ipak uspjela svladati. Nakonnekoliko trenutaka, ona nastavi: - Tako mi je žao, strašno mi je žao, mili.Kad god ti ustrebam, noću ili danju, za tebe sam uvijek tu, svi smo tu.

- Da - primijeti on - znam ja to. U stvari, računam na to, Paula.- Zar ne postoji barem mogućnost da se leukemija zaustavi! -

pokušala je Paula nježno, pogledom izražavajući ljubav koju je osjećalaprema njemu i svoje suosjećanje.

- Ne, ne postoji - odgovori Alexander.Emily se iznenada razbjesnjela: - Znam da si bio kod najboljih

liječnika u Londonu, ali moramo ići dalje. Sjedinjene Države? KodSloan-Kelteringa u New Yorku, na primjer? Ne možemo jednostavnoskrstiti ruke i dopustiti da se to dogodi, Sandy. Moramo nešto poduzeti.

- Slažem se s tobom, Emily - javi se Antony. - U današnje vrijeme idoba mora postojati neki napredan način liječenja. Negdje. Ni ja nemogu ovo prihvatili, Sandy. Ne želim. - Okrenuo je glavu u stranu,boreći se da svlada svoje osjećaje.

Alexander odmahne glavom, nepogrešivo, konačno. - Znam kako sevas troje trenutno osjećate. Isto je bilo i sa mnom u početku. Tražio samlijek, bio pun nade, ali ta nada se vrlo brzo pretvorila u razočaranje, pa ubijes i na kraju u prihvaćanje. Vidite... - Zastao je, nekoliko putaduboko udahnuo i tiho nastavio: - Ne postoji pod milim Bogom ništa što

273

bi bilo tko mogao za mene učiniti. Vjerujte mi, bio sam kod najboljihspecijalista u Londonu, New Yorku i Zürichu. Za bolest od koje bolujemnema lijeka. Dakako, dobio sam neke lijekove, ali oni gotovo i nepomažu.

U salonu zavlada mučna tišina.Alexander se zavali u fotelji; konačno mu je laknulo... sve im je

rekao. Već se prije određenog vremena pomirio sa sudbinom, ali mnogoje brinuo zbog obitelji, kako će oni to primiti, a osobito Emily.

Dotle su njegova sestra i rođaci pokušavali prihvatiti ono što suupravo od njega čuli, borili su se da shvate i svladaju svoje osjećaje.Svatko od njih je na svoj način volio Alexandera i premda to nisu znali,u ovom trenutku su sve troje mislili isto. Svi su se pitali zašto se tomoralo dogoditi upravo Alexanderu. On je bio najbolji, najljubazniji,najnesebičniji. Najbolji. Uvijek bi im se našao pri ruci, kada god im jebio potreban, bez obzira o čemu se radilo; takavje bio od djetinjstva. Svetroje su vjerovali da je on bio najbolji čovjek kojega su poznavali. Akoje itko bio svetac, onda je to bio Alexander.

Prva je na kraju progovorila Paula: - Ti to znaš već nekoliko mjeseci,je li tako?

Alexander kimne, uzme čašu s bijelim vinom i ispije gutljaj.- Da li si krajem kolovoza prošle godine otkrio da si bolestan? -

upita ona.- Ne, u listopadu. Ali blizu si, Paula. - Čudno ju je pogledao. - Kako

si znala?Paulino ozbiljno lice bilo je sasvim mirno. - Nisam. Hoću reći nisam

znala što je posrijedi. Ali imala sam neki čudan predosjećaj da s tobomnešto nije u redu, kada si me nazvao u Leeds... onog dana kada smo semimoišli u Fairleyu. Glas ti je bio tako čudan, što me je natjeralo da tepitam imaš li nekih problema, i ako se sjećaš, odgovorio si mi da nemaš.Izbacila sam to iz glave. Pomislila sam da mi se samo učinilo.

- Tog jutra kao da si mi čitala misli - promrmlja Alexander. - Nekakosam se čudno osjećao, poželio sam razgovarati s tobom. Već su se počelijavljati prvi simptomi. Lako sam se umarao i to me je brinulo, a i

274

primijetio sam da lako zaradim modricu i počnem odmah krvariti... čimse u nešto udarim.

Alexander ustane, ode po bocu vina, dopuni Paulinu i Emiliny čašu,a zatim i svoju, pa vrati bocu u srebrnu posudu s ledom.

Ostali su šutke čekali, strepeći od onoga što im je još imao reći.Kada je sjeo odmah je nastavio: - Krajem rujna mnogo sam radio na

imanju u Nutton Priory i bio sam zbunjen. Pitao sam se nisam li prekonoći postao hemofiličar... ako je to uopće moguće. A onda su mi sepočetkom listopada u ustima pojavili užasni čirevi. Uhvatila me jepanika i zbog toga sam otkazao naš zakazani ručak, Paula. Konačno samotišao kod svog liječnika. Smjesta me je poslao kod specijalista uHarley Street. Testovi i biopsija leđne moždine nisu ostavljali mjestasumnji.

- Kažeš da si pod lijekovima - primijeti Antony. - Vjerojatno ti je odnjih barem malo bolje, Sandy, valjda daju neke rezultate. Uopće neizgledaš kao da si strašno bolestan. Možda si malo blijed, mršaviji, ali...

- Lijekovi me samo za sada održavaju u ovakvom stanju - upade muu riječ Alexander.

Emily se, pažljivo zagleda u brata. - Kakve to lijekove uzimaš?- Dobivam transfuzije crvenih krvnih zrnaca i pločica kada je to

potrebno. S vremena na vrijeme uzimam i antibiotike, kako bih smanjiošanse da dobijem neku infekciju.

- Razumijem. - Emily je nervozno grizla donju usnu. - Upravo sirekao da ti to sve pomaže trenutno... ali... koliko... dugo će ti jošpomagati? - upitala je drhtavim glasom. Tako se plašila za brata.

- Četiri do pet mjeseci, najviše. Malo je ljudi poživjelo godinu danapošto je utvrđeno da boluju od ove vrste leukemije.

Emily zadrhta usna. - Ja to ne mogu podnijeti. Ne ti. To jednostavnonije fer. Oh, Sandy, nije istina da ti umireš! Borila se sa navalom suza,svjesna da on želi da ostane jaka, da se suoči sa svim tim istom onomhrabrošću s kojom je on to učinio. Ona to nije mogla.

Skočila je, izletjela iz salona, shvativši u trenu da će se potpunoslomiti.

275

28.

Emily je stajala u dnu stepeništa u predvorju, držeći se za ogradu isva se tresla. Suze su joj se lagano i nekontrolirano slijevale niz lice dokje bezglasno plakala za bratom. Imao je samo trideset sedam godina.Njezin um bi prestajao raditi čim bi pomislila na njegovu skorašnju smrt.Ona to jednostavno nije mogla prihvatiti.

Poslije samo nekoliko sekundi, vrata salona se tiho otvoriše izatvoriše. Emily osjeti Alexanderove ruke oko sebe. Okrenuo ju jeprema sebi, izvadio maramicu iz džepa i obrisao suze s njezinog lica.

- Hajde, Valjuščiću, pokušaj da ne plačeš. Zbog mene - reče on. -Teško mi je kada si tako uznemirena. Samo mi odmažeš. Znam da je zasve vas to bio strašan šok; ali ne postoji lakši način da se ovako neštopriopći. Kako reći onima koje voliš da umireš?

Emily nije bila u stanju bilo što odgovoriti. Suze joj ponovopotekoše i ona zagnjuri lice u njegove grudi, čvrsto se stisnuvši uz njega.

On nježno nastavi: - Drago mi je što si me podsjetila na bakineriječi... znaš, ono da jednostavno sve odmah kažem. Pomoglo mi je daskupim hrabrost i obavim to. Tjednima sam već odlagao.

Alexander pređe rukom preko njezine kose i napravi malu pauzuprije no što nastavi: - Dugo sam od tebe krio svoju bolest, stara kućo.Međutim, uskoro će postati vidljivi njezini tragovi. Zato sam ti moraoreći. A ima i toliko stvari koje treba srediti. Smjesta.

Vize se ne mogu odlagati... vrijeme tako brzo prolazi, osobito kadaga pokušavaš zadržati.

Emily proguta knedlu, želeći biti jaka, ali to je bilo tako teško.Stajala je mirno, čvrsto zatvorenih očiju.

Nedugo zatim, kada se malo smirila, ona izusti: - Ništa više neće biti

276

kao prije, Sandy, kada tebe više... ne bude. Što ćemo svi mi? Što ću jabez tebe? - Čim je izgovorila te riječi, shvatila je da je posve sebična, aliviše ih nije mogla povući. Rekla je to, a kada bi pokušala da mu seispriča samo bi još više pogoršala stvari.

On počne tiho, ali samouvjereno: - S tobom će biti sve u redu, Emily.Nastavit ćeš dalje, a u tome će ti pomoći snaga i hrabrost koje ti nikadanisu nedostajale... bakina odvažnost. Naučila te je kako da ustraješ ubilo čemu, još kada si bila mala. A imaš i Winstona i svoju obitelj. -Duboko je uzdahnuo i kao da naglas razmišlja, promrmljao joj u kosu: - IFrancesca je zbrinuta, sada kada se udala za Olivera, ali brinem zbogAmande. Ona je tako ranjiva mlada dama, tako prijemčiva. Pazit ćeš nanju, jel da? - Alexanderov glas prvi put zadrhti. Odvratio je pogled ustranu, sakrio lice da ga ona ne vidi, a zatim se nakašljao prinijevši rukuustima.

Emily odgovori: - Znaš da hoću, mili.Alexander je još jače privije na grudi, skupljajući ono malo snage što

mu je preostalo, svjestan da će u slijedećih pola sata morati još mnogotoga reći. Nije se tome baš radovao. Ali to se moralo obaviti i najboljeće biti, to je već unaprijed odlučio, da se ponaša posve poslovno.

Emily je osjećala Sandyjeve kosti kroz odjeću i tek je tada shvatilakoliko je omršavio. Odmakla se od njega, na brzinu ga pogledala,primijetivši da je blijed, da ispod očiju ima primjetne purpurne mrlje injezino se srce stegne. Nikako joj nije bilo jasno kako već ranije nijeprimijetila znakove bolesti kod njega i bijesno je proklinjala samu sebešto mu posljednjih mjeseci nije poklanjala više pažnje.

Alexander ju je konačno pustio, ponovo izvadio maramicu i obrisaojoj vlažno lice. Osmijeh mu na trenutak zaigra u očima. Kako je bilaplava, mala i nježna. Oduvijek ga je podsjećala na neki krhki komaddrezdenskog porculana. Međutim, imala je kralježnicu od čelika i bilanepopustljiva kao i njihova baka. I znao je da će, premda je sada bilaovoliko potresena, kasnije svima njima biti oslonac. Mogao je računatina svoju sestru. Kao i Emma Harte prije nje i ona je imala petlje.

Emily je i te kako bila svjesna da je Alexander pažljivo promatra.

277

Uzvratila mu je pogled i rekla: - Sa mnom će sve biti u redu, Sandy - kaoda mu je čitala misli.

Alexander joj se osmjehne i kimne.Nastupila je kratka tišina prije no što je Emily polako nastavila,

tihim glasom: - Ne samo da si mi bio divan brat, već i majka, otac, kao inajbolji prijatelj. Bio si mi... sve, Sandy. Nikada ti ranije nisam u stvarirekla što prema tebi osjećam, ali želim da znaš da ja...

- Dobro znam što osjećaš - prekine je on, jer trenutno više nijemogao kontrolirati svoje osjećaje. - I ja tebe volim, Emily. Hajde da sevratimo u salon, ostalima, hoćeš? Moramo srediti neke stvari. Zabudućnost.

- Htio bih najprije porazgovarati o poslu. Da budem točniji, oPoduzećima Harte - izjavi Alexander kada su se svi opet okupili okovatre.

- Da, svakako, kako god li želiš - odgovori Paula. Oči su joj bilecrvene i vlažne, odajući je, premda je naizgled djelovala smireno.Očigledno je plakala dok su njezini rodaci bili izvan sobe, ali sada jepotpuno vladala sobom.

- Imao sam vremena da o svemu razmislim - počne Alexander - ivolio bih da o tome s vama porazgovaram prije no što pređemo naodluke koje sam donio. Pretpostavljam da od vas očekujem da poneštododate prije no što počnem ostvarivati ono što sam naumio.

- Ali ja nisam ni u jednom od obiteljskih poslova - odmah ga podsjetiAntony. - Jesi li siguran da nisam ovdje suvišan? - Pogleda ga on upitno.

- Ne, nisi. Konačno, ti si najstariji unuk Emme Harte i trebalo bi da...- Međutim, Paula je glava obitelji - usprotivi se Antony. - Hvala

Bogu što to nisam ja. Pravo da vam kažem ne bih baš u toj ulozi uživao.Alexander se pomalo kiselo osmjehne. - Znam na što misliš. Ali da

nastavimo, ti si mi najbolji prijatelj i jednostavno rečeno, želim da budešprisutan. Da kažemo radi moralne podrške, važi, staro momče?

Eri kimne, ustane i ode do stolića po viski i sodu. Zatim pogleda uPaulu i Emily. - Da li neka od vas želi još po jedno piće? Objeodmahnuše glavama.

278

- A ti Sandy?- Za sada ne, hvala.Alexander je pričekao dok se Antony nije ponovo smjestio u

naslonjaču, a zatim se okrenuo prema Emily i nastavio: - Žao mi je štosam sazvao ovaj sastanak dok je Winston u Canadi, ali morao sam toobaviti ovog ijedna, jer sutra idem u bolnicu na tretman. I on bi, dakako,trebao biti ovdje kao direktor Yorkshire Consolidated NewspaperCompany i kanadskih listova. S druge, pak, strane, o odjelima kojima onupravlja ovdje i neće biti riječi.

- Ne brini, Sandy, neće se on naljutiti. - Emily se nagne naprijed iprikova brata svojim zelenim pogledom. - Kako dugo ćeš ostati ubolnici? - upita ona zabrinuto.

Samo nekoliko dana i neka te to ne brine. Tretman mi stvarnopomaže. A sada bih volio nastaviti. Znam da su stvari o kojima ćugovoriti pomalo nezgodne. Ali molim vas, nemojte se uzbuđivati.Moramo kroz to proći, jer želim srediti sve svoje poslove... hartovskacrta, što ćete.

Alexander prijeđe pogledom preko sve troje i nastavi objašnjavatizamišljenim glasom: - Tijekom posljednjih nekoliko tjedana doista sampažljivo analizirao Poduzeća Harte, pokušavajući odlučiti što da učinims kompanijom. Prvo sam razmišljao o prodaji, znajući da bi donijelastotine milijuna dolara, koje bismo opet mogli reinvestirati na tržištu.Zatim sam razmatrao prodaju samo pojedinih odjela. A onda sam shvatioda pri tom uopće nisam mislio na tebe, Emily.

Prije no što je došla u priliku da bilo šta kaže, on požuri da nastavi:- Konačno, ti vodiš Genret, jedno od najbolje stojećih odjela i ujedno

si jedini vlasnik akcija osim mene...- Osim Jonathana i Sarah - upadne mu u riječ Emily. - Ali

pretpostavljam da oni i nisu bitni.- Ne, nisu - složi se Alexander. - Bilo kako bilo, Emily, shvatio sam

da nemam prava donositi bilo kakve odluke bez tebe. I nipošto nisamimao prava da pretpostavim, kao što sam to u početku učinio, da ti ne biželjela upravljati Poduzećima Harte. Prije nekoliko dana još mi je nešto

279

palo na pamet... što bi baka željela da učinimo s Poduzećima Harteimajući u vidu moju bolest? Istog trena sam zaključio da ona ne biželjela da ih prodamo. Kompanija previše dobro stoji, previše je bogata,previše važna za obitelj kao cjelinu da bismo je prepustili nekomdrugom. Slažete li se?

- Da - uspjela je prozboriti Emily, koja je polako počela shvaćati našto će ličiti budućnost bez njezinog brata.

- Paula, što ti misliš? - upita Alexander.- Sasvim si u pravu - Paula se svim silama trudila da joj glas zvuči

normalno. - Baka je naročito bila vezana za Poduzeća Harte. Sigurna samda bi željela da te Emily zamijeni. A to je ono što si imao na umu, zarne?

- Da, mislim da bi Emily trebala postati predsjednik vijeća i glavniizvršni službenik u roku nekoliko slijedećih tjedana. Na taj način bismobez problema moja ovlaštenja prenijeli na nju i ja bih se mogao povući.Nadam se, dosta brzo.

- Pretpostavljam da želiš da Amanda preuzme Genret - primijetiEmily.

- Ako se ti slažeš. Mislim da bi jedino trebali prodati odjeću LadyHamilton.

- Kallinskima pretpostavljam - umiješa se Paula.- Da. - Alexander pročisti grlo, posegne za čašom i otpije malo vina.

- Ako itko ima pravo da otkupi Lady Hamilton, onda je to svakako ujakRonnie. Iz sentimentalnih razloga, kao i zbog toga što smo s tom obiteljičvrsto vezani već više od sedamdeset godina. Zalažem se za to da sveostane u naša tri klana. Kao što obje znate... - Pogledao je prvo Emily,pa Paulu, a zatim nastavio: - Ujak Ronnie je spreman platiti cijenu kojuzatražimo. To me uopće ne brine. Moja jedina nedoumica je da li tebiodgovara taj obrt, Paula. Premda ne sudjeluješ u upravljanju PoduzećimaHarte, Lady Hamilton snabdijeva robne kuće Harte i butike.

- Ujak Ronnie mi je čvrsto obećao da će tu obavezu preuzeti na sebei da ćemo mi imati ekskluzivno pravo, kada smo razgovarali o tome daIndustrije Kallinski otkupe taj modni odjel prošlog kolovoza - obavijesti

280

ga Paula.- Emily? - Alexander se zagleda u nju izvivši obrvu.- Da, slažem se. Ali što će bili s Amandom? Ona jako voli svoj

odjel, Sandy.- Svjestan sam toga. Ali u svjetlu ovih neočekivanih okolnosti,

siguran sam da će prihvatiti ove nužne promjene, u cilju efikasnogorganiziranja kompanije. Bakina je filozofija bila da moramo biti odanikompaniji u cjelini, a ne samo našim odjelima. I ja vjerujem u to, što je itebi i Amandi poznato. Uostalom, Genret će i za Amandu predstavljatiizazov kao što je i za tebe kada si ga preuzela od Lena Harveyja prijedvanaest godina.

- Da, to je istina...- U čemu je onda problem, Emily? - upita Alexander namrštivši se na

nju. - Zašto si neodlučna?- Nisam. Samo ja gotovo ništa ne znam o odjelu nekretnina Poduzeća

Harte. I to me brine.- To ti stvarno ne bi trebalo zadavati brige, mila. Thomas Loring je

moja desna ruka u tom odjelu i on njime već nekoliko godina, u stvari,upravlja. Što i sama znaš, Emily. - Uputio joj je jedan dugačak pogled. -Isto će to raditi i umjesto tebe kada preuzmeš posao od mene... a ti tohoćeš, zar ne?

- Svakako da hoću. - Emily se ispravi na naslonjaču, žaleći što ćemorali zamijeniti brata. Kada bi sve moglo da bude kako je jučer bilo.Iznenada je osjetila strašnu potrebu da Winston bude pokraj nje i bilo jojje žao što se neće vratili u Englesku još cijeli tjedan. Ta misao ju je jošviše obeshrabrila.

Paula primijeti: - Donio si vrlo mudre odluke, Sandy.On ustane, ode do prozora i gotovo odsutno se zagleda u vrt. Zatim

nastavi ne okrenuvši se: - Mislim da su to najlogičniji potezi s obziromna situaciju. - Ostao je nepokretno stajati pokraj velikog prozora koji jeoslikavao vatru iz kamina.

Svi su šutjeli.Konačno se Alexander vratio do kamina i okrenuo leđa rasplamsalim

281

trupcima kako bi se ugrijao.A onda je, bez ikakvog uvoda, objavio jasnim i poslovnim glasom: -

A sada o mojoj oporuci. Namjeravam ovu kuću ostaviti Francesci, aNutton Priory Amandi. Dakako, vila Faviola je tvoja, Emily.

- Oh, Sandy... - iznenada je zašutjela. Nije mogla govoriti. Grlo joj sesteglo. Zatreptala je ne bi li odagnala iznenadne suze.

On neumoljivo nastavi: - Pedeset posto mog osobnog bogatstva bitće podijeljeno na vas tri, Emily, a ostalih pedeset posto djeci iz obitelji.Ne samo mojim nećacima i nećakinjama, već i vašoj djeci, Paula iAntony.

Oboje kimnuše.Antony odvrati pogled, ne želeći da Alexander primijeti bol na

njegovom licu. Bijesno se zagledao u sliku na naspramnom zidu.Paula je nervozno okretala burmu, zurila u ruke, razmišljajući o tome

kako je život bio nepouzdan. Još toga poslijepodneva čestitala je sebi namnogim stvarima koje je u posljednje vrijeme uspješno obavila i bila jesretna. A sada, bez ikakvog upozorenja, osjećala se tako jadno, bila jezabrinuta i morala se suočiti s prijevremenom smrću voljenog rođaka,koji joj je također bio drag prijatelj i važan poslovni suradnik. Sandyjevaneizlječiva bolest promijenit će toliko toga.

- A sada, Emily - nastavi Alexander, odlučio sam večeras sve obavitido kraja, kako više ne bi morao voditi slične razgovore. - Sada su naredu moje dionice u Poduzećima Harte. Da budem precizan, pedeset idva posto koja mi je baka ostavila. Trideset dva posto ostavit ću tebi, advadeset Amandi. Francesci neću ostaviti ništa, jer ne radi za kompaniju.

- Da, jasno... hvala - izusti Emily najmirnije što je mogla. - Ali pitamse... da li je to fer prema Amandi, mili? - upitala je to tiho, ne želeći seprepirati s njim, već samo da njezina polusestra ne pomisli kako jeuskraćena, što bi loše utjecalo na njezinu vezanost za Poduzeća Harte.Konačno, na kraju će njima ostati da upravljaju samo njih dvije.

- Smatram da je to i te kako fer - smjesta odgovori Alexander.- Baki je bilo stalo da upravo ovu kompaniju vodi samo jedna osoba,

kako bi spriječila sve moguće nesuglasice među nama, te zato i ja želim

282

da tako ostane i to je razlog što sam svoje akcije razdijelio onako kakosam ih razdijelio. Ti ćeš biti vlasnik najvećeg broja dionica, pa tako iglava Poduzeća Harte, kao što sam ja sada.

- Glas mu je bio neobično čvrst i nepokolebljiv tako da nije ostavljaomjesta sumnji; ono što je rekao to je i mislio i o tome više nije želioraspravljati.

Emily ništa nije više rekla, usmjerila je pogled u vatru, boreći seprotiv tuge koja ju je sve više obuzimala, trudeći se da shvati kakonjezin brat neće još dugo biti s njima, da će slijedeće godine u ovo dobabiti mrtav. Srce joj se steglo od bola i ona je ponovo zažalila što njezinmuž nije tu da je utješi, da joj kao i uvijek pruži emocionalnu sigurnost.

Konačno se javio i Antony. On reče: - Kada ti se završi tretman želimda dođeš kod nas u Clonloughlin, Sandy. I da ostaneš s nama koliko godbudeš mogao.

- Dobra, volio bih. Prijalo bi mi da budem sa svima vama. Poslijetoga ću nekoliko tjedana raditi s tobom, Emily, upoznat ću te sa svimvidovima posla. Ne zaboravi da ja smatram da ti to možeš obavljati ivezanih očiju.

Emily je grizla usnu, brzo je kimnula, pogledala u Paulu, očimapunim molbe.

Paula brzo prekine napetost, upitavši toplim i naizgled veselimglasom: - Mogu li ja nešto učiniti, Sandy? Bilo što da ti olakšam stvari?

- Ne možeš, Paula, ali hvala ti. Stani! Da, ima nešto što svi vi možeteučiniti za mene! - Prelazio je svojim inteligentnim plavim očima s jednogna drugog, premjestivši težinu s jedne noge na drugu, promijenivšineznatno položaj u kojem je stajao ispred vatre. - Ako nemate ništaprotiv, volio bih da nikome ne govorite o mojoj bolesti. Stvarno bi mibilo milije da to ne postane glavna tema razgovora u obitelji. A osobitomi je stalo da izbjegnem izljeve sažaljenja i simpatije, kao i to da dokraja budem okružen smrknutim licima.

Emily je bila zatečena. - Uvažavam tvoje osjećaje - počne ona izastane. Glas joj je podrhtavao kada je nastavila: - Pokušat ću da nekažem Winstonu, ali to će biti teško...

283

- Oh, ali njemu svakako moraš reći! - uzvikne njezin brat. Zatimpogleda Paulu i Antonyja. - I vas dvoje recite slobodno Shanu i Sally.Nisam mislio na njih, već na djecu. Kao i na tvoju Emily i na našepolusestre, ne želim da to Amanda i Francesca saznaju... barem ne zasada.

- A što ćemo s mamom? - upita Emily zabrinulo. - Zar moramo i njudržati u mraku?

Alexander nakrivi glavu. - Oh, da, nju pogotovo. Bit će najbolje damajka ništa ne zna. Ona zna postati histerična zbog najmanje sitnice.Samo bi me uznemirila.

Uputivši se prema džordžijanskom stolu, Alexander dohvati bocu svinom i donese je do Paule i Emily. - Tako, i to smo sredili - primijeti ondok je punio njihove kristalne čaše. - Mislim da sam na sve mislio.Emily, John Crawford je slučajno saznao za moje stanje. Morao sam mureći, konačno on je moj advokat i on će ti pomoći da sve središ kadaja... kada... kada me više ne bude.

- Dobro - jedva čujno izusti ona, kršeći prste u krilu, želeći da njezinbrat prestane spominjati svoju skoru smrt.

- To je za tebe vjerojatno bio strašan teret, Sandy, a morao si ga samnositi - nešto kasnije reče Antony.

Emily i Paula su zajedno otišle, a dvojica muškaraca su završavalipiće u salonu, nakon čega su namjeravali izaći na večeru.

Pažljivo se zagledavši u svog rođaka, eri doda: - Trebao si mi većprije reći.

- Možda - prizna Alexander. - Ali iskreno ti želim reći, prvo sam semorao i sam pomiriti sa svojom bolešću. Kao što sam maloprije većrekao, prošao sam kroz gomilu raznih raspoloženja - nevjericu, bijes,osjećaj osujećenosti i prihvaćanje. A onda su se vratili bijes i osjećajpotpune bespomoćnosti. Dugo sam balansirao na njihalci osjećaja iprirodno, u takvom stanju nisam se mogao nikome povjeriti, sve doknisam ovladao sam sobom. Dakako, htio sam ispitati sve mogućnosti,pokušati pronaći lijek, ako tako nešto uopće postoji. Ubrzo sam otkrioda ne postoji apsolutno ništa osim da se u određenim razmacima

284

podvrgnem tretmanu ne bih li ukrao još malo vremena.Alexander se neuvjerljivo osmjehne i slegne ramenima. - Pomirio

sam se, Antony s onim što me čeka i u stanju sam vladati sobom. Zatosam konačno večeras bio u stanju da vam ovo kažem. I kada sam sada ito obavio, mogu odahnuti i nastaviti živjeti još ovih nekoliko mjeseci.Želim iskoristiti svaki trenutak...

- Svakako - zausti Antony, ali odmah shvati da neće moći nastaviti.Brzo je otpio gutljaj viskija. Kakav gubitak, pomisli, i upita se da li bi onbio u stanju se ponašati ovako hrabro i dostojanstveno kao njegov rođakkada bi bio u sličnoj situaciji. Nije bio siguran. Trebalo je imati petlju ipol, pa se ovako držati kada znaš da ti se bliži posljednji čas.

Alexander reče: - Hajde, Antony, ne budi tako mrzovoljan. I nemoj seraspekmeziti nada mnom. Ne bih mogao to podnijeti... jedva sam izašaona kraj i s Emily večeras. Znam da vam je svima teško... ali vjeruj mi daje meni najteže.

- Oprosti. Oprosti, prijatelju.- Nemam ti što oprostiti... samo želim da sve bude što normalnije.

Tako mi je mnogo lakše. Moram se pobrinuti da ignoriram svoju bolest;da se što bolje mogu pozabaviti poslovima i da se kontroliram. Inače ćenastupiti pravi pakao.

- Ali doći ćeš u Clonloughlin?- Hoću, za otprilike dva tjedna.- Divno. Sally i ja ćemo biti presretni. Što misliš koliko ćeš moći

ostati?- Deset dana, možda i dva tjedna. - Alexander ispije ostalo vino,

spusti čašu na kraj stola blizu kamina. - Rezervirao sam stol u MarkClubu za devet sati. Mogli bismo malo ranije krenuli i popiti nešto ubaru... s Alexander ustane kada se u biblioteci oglasio telefon. - Oprosti- reče on dok je žurio da se javi. Odmah se vratio. - Za tebe je, Antony...zove te Sally iz Irske.

- Ah, da, očekivao sam da se javi. Hvala.- Nemoj joj sada ništa reći. Ne preko telefona - upozori ga Sandy.- Nisam ni mislio - odgovori Antony dok je prolazio kroz dvostruka

285

vrata od mahagonija koja su vodila u biblioteku.Kada je ostao sam, Alexander sjedne na jedan od naslonjača i zatvori

oči.Ovih posljednjih nekoliko sati bili su mučni, potpuno su ga iscrpili.

Premda su se svi trudili da ostanu pribrani, hrabri, bili su strašnouznemireni. Znao je da će biti. Zato se toliko dugo i dvoumio da li da imkaže. Uspio je to pregrmiti samo zahvaljujući činjenici što je ostaopotpuno ravnodušan i nije dopustio osjećajima da prevladaju.

On je svoju smrt sada prihvaćao smireno, pomirio se sa sudbinom.Pošto je to učinio, uspio se povjeriti svojim najbližima, jer je bio ustanju da im pomogne da i oni učine isto. Najteže će, dakako, biti Emily.Bili su nerazdvojni kao mali. Na neki način su računali jedno na drugo.Majka im je u to vrijeme bila tako nestalna, mijenjala muškarce iudavala se za svakojake spodobe. A njihov slatki neodlučni otac,slomljena srca, kao da nije bio svjestan njihovog postojanja. Alexanderuzdahne. Kako je samo grozan život imao njegov otac. A i majka. Alinije li sam život katastrofa?

Alexander istog trena zametne ovu misao, ne želeći da večeras utoneu duboka filozofska razmatranja, što mu se u posljednje vrijeme čestodogađalo. Baka bi na to gledala s neodobravanjem, reče on sam sebi iosmjehne se, sjetivši se Emme Harte. Ona je bila nepobjediva, sve dokraja. Život je njoj bio pun samih pobjeda. Toliko o njegovimteorijama... ali život je možda ipak bio za neke pokvaren i tragičan.

Otvorivši oči, Alexander pređe pogledom preko sobe, žmirkajući.Večeras je izgledala tako lijepo pri svjetlosti lampi i tople vatre ukaminu. Maggie ju je uredila neposredno poslije vjenčanja i njega je, bezobzira na godišnje doba, ova prostorija uvijek podsjećala sa svojimblijedožutim tonovima na jaglace i koje su dopunjavali blijedoplava izelena, boje proljeća. Uvijek kada ju je trebalo obnoviti, naredio bi dasve naprave onako kako je bilo. Ništa nije promijenio od njezine smrti...

Rođak ga prene iz misli, rekavši: - Sandy, nije ti dobro? - Antony senaginjao zabrinuto nad njim.

Alexander se ispravi na naslonjaču. - Dobro mi je. Prikupljao sam

286

snagu... posljednjih nekoliko sati su me iscrpili.- Mogu misliti. Hajdemo kod Marka.Poslije nekih desetak minuta dva rođaka napustiše Alexanderovu

kuću u Chesterfield Hillu i krenuše prema Ulici Charles gdje je bio klub.Noć je bila svježa i vjetrovita, tako da se Alexander sav uvukao u

kaput, gurnuo ruke u džepove, drhteći. - Nisi mi rekao kako je Sally? -upita on, uhvativši korak s Antonyjem.

- Odlično, kao i uvijek. Pozdravlja te. Rekao sam joj da ćeš doći...ali ništa drugo.

- Dobro.Nastavili su koračati u tišini. Iznenada Antony reče kao za sebe: -

Spomenula je nešto čudno...- Kako to misliš? - upita Alexander znatiželjno ga pogledavši.- Sally mi je rekla da je Bridget gnjavi... stalno se raspituje kada ću

se vratiti u Clonloughlin. Ako je suditi prema Sallynim riječima jedvačeka da razgovara sa mnom. U stvari, Sally kaže da je danas bila pomalouznemirena.

- Čudno. S druge, pak, strane, oduvijek sam smatrao da vam jekućepaziteljka pomalo ekscentrična, ne zamjeri mi.

- Doista? Mmmm. Možda i je... i pomalo vidovita, kao većina Iraca.Sigurno nije ništa važno - završi Antony dok su prelazili Ulicu Charlesidući prema klubu.

Međutim, nije bio u pravu. Događaji od prije deset godina opet će gapočeti progoniti.

287

29.

Prvog jutra otkada se Antony vratio u Clonloughlin padala je kiša ispustila se blaga izmaglica koja je ublažavala obrise tamnog i gologdrveća i visokih dimnjaka kuća koji su parali olovno nebo.

Dok je koračao središnjom stazom prokrčenom kroz prostranetravnjake razmišljao je o tome kako divno izgleda čak i ovog sumornogzimskog dana, sa svojim simetričnim, harmoničnim proporcijama,visokim prozorima i četiri bijela paladinska stupa koji su pridržavaliprednji trijem. Džordžijansko po porijeklu, to raskošno zdanje bilo jesmješteno na maloj uzvišici usred predivnog parka, a s njegovihmnogobrojnih prozora pružao se odličan pogled. Ukupno ih je bilo tristotine šezdeset pet, po jedan za svaki dan u godini, kako je u svomfinom ludilu poželio njegov predak koji je podigao ovu kuću uosamnaestom stoljeću. Međutim, radilo se o ludilu kojem je Antonyuvijek potajno pljeskao. Ovoliki broj prozora bio je jedinstven i davao jevanjštini određenu gracioznost, približavajući unutrašnjost pastoralnompredijelu, ispunjavajući te prelijepe sobe preko cijele godine svjetlošću izrakom, a za vrijeme ljeta magličastim zracima sunca.

Antony je volio Clonloughlin divljom i ustrajnom strašću. Bio je todom njegovih predaka i jedino mjesto na kojem je ikada želio živjeti.Rođen je tu prije četrdeset pet godina i tu će umrijeti kada dođe vrijemeza to. Naslijedit će ga sin Jeremy i tako se loza Standisha neće prekinutini poslije nekoliko stoljeća.

Misli mu skrenuše na Alexandera i svlada ga tuga kao i sinoć dok jerazgovarao sa Sally. Premda je došla po njega na aerodrom Cork, nije jojrekao tužne vijesti o Sandyju dok su se vozili kući. Nije joj ništa rekaoni kada su konačno stigli u Clonloughlin, već je pričekao dok nisu bili u

288

privatnosti svoje spavaće sobe.Sally se strašno uzbudila kada je čula grozne činjenice o Sandyjevoj

bolesti. Plakala je, a on ju je tješio. Da bi se malo oraspoložili i pribrali,počeli su praviti velike planove za vrijeme koje će Sandy provesti snjima kada izađe iz bolnice. Ali kasnije, kada je Sally zaspala unjegovom naručju, obrazi su joj se opet ovlažili suzama. Ona i njezinbrat Winston odrasli su u Yorkshiru sa Sandyjem i Emily. Bili suneobično bliski i Sandy je bio njihovom devetogodišnjem sinu Gilesukrsni kum.

Antony je sada skrenuo na lijevo i stigao u neposrednu blizinu kuće,obišao je na drugu stranu i ušao na stražnja vrata. Kada se našao umalom unutrašnjem trijemu skinuo je kabanicu i kapu od tvida mokre odkiše, objesivši glatki ogrtač i šešir na vješalicu da se iscijede. Zatim jesjeo na drvenu stolicu i skinuo zelene Wellington čizme, navukao smedecipele i požurio duž stražnjeg hodnika prema biblioteci.

U kući je bilo vrlo tiho.Bilo je još rano, tek sedam sati, Sally je još spavala kao i djeca na

svom katu. Smjestivši se za stol u blizini prozora, privukao je gomilupošte koja se nagomilala za ovih tjedan dana koje je poslovno proveo uLondonu i počeo je sređivati. Nije čuo kućepaziteljku da je ušla u sobudok nije progovorila.

- Dobro jutro, vaše gospodstvo - oslovi ga Bridget O’Donnell. -Nisam očekivala da ćete tako rano ustati pošto ste sinoć jako kasnostigli. Oprostite što još nisam ovdje zapalila vatru.

- Ah, dobro jutro, Bridget - otpozdravi joj Antony uz kratak osmijehdok je podizao glavu. - Sve je u redu. Nije mi hladno.

- Pristavila sam čajnik. Samo da potpalim vatru i odmah ću vamdonijeti čaj i tost.

- Hvala - promrmlja on, bacivši pogled na razne papire, razmišljajućida li da je pita o čemu je to željela s njim razgovarali, ali ipak odluči dato za sada ne čini. Bit će bolje da pričeka dok se ne okrijepi lakimdoručkom. Bridget je ponekad znala da bude strašno brbljiva, što jeiziskivalo mnogo strpljenja. Jutros nije bio raspoložen da razgovara s

289

njom.Čuo je kako pali šibice, jedno slabo vššš kada je novine i iverke

zahvatila vatra i plamenovi liznuli uz široka leđa dimnjaka. Zatim jerazabrao zvuk mijeha, struganje metala po kamenu dok je namještalazaštitnu rešetku oko kamina i zatim konačno otišla u kuhinju.

Antony dohvati pismo naslovljeno na njega prepoznavši rukopissvoga sina. Jeremy samo što se poslije božičnih praznika vratio ucjelodnevnu školu i dok je otvarao omotnicu pitao se što mu to njegovnajstariji sin i nasljednik ima reći. Sigurno u pismu traži novac.Jedanaestogodišnji dječaci koji pohađaju koledž uvijek su bez novca.Osmjehnuo se. Jeremy je bio isti kao i on u njegovim godinama. Taj gaje dječak, međutim, ponekad brinuo. Jer fizički nije bio osobito jak, nijebio onako žilav i zdrav kao njegov brat, Giles i sestra India, a i Antonyse morao stalno odupirati želji da ga mazi i tetoši kao što je to Sallyčinila.

Antony brzo preleti pogledom preko pisma. Kao i obično, bila je toneprecizna skica Jeremyjevih aktivnosti za ovih nekoliko dana otkada sevratio u školu, s podvučenim post scriptum: molim te hitno šulji novac,molim te, tata, molim te.

Bridget je uplovila u biblioteku noseći poslužavnik s doručkom prijeno što je očekivao i Antony odloži pismo kada se približila.

- Gdje da spustim ovo, vaše gospodstvo?- Možeš i ovdje na stol - odgovori on, gurnuvši u stranu papire koje

je trenutak ranije sređivao.Ona ga posluša, obiđe oko velikog stola i zagleda se u njega.

Podigavši čajnik, on ulije čaj u poveću šalicu, doda mlijeko, a zatim sezagleda u nju. - Želiš li nešto, Bridget?

- Moram razgovarati s vama, lorde Dunvale. O nečem jako važnom.- Sada?- Da, gospodine, mislim da bi trebalo... voljela bih to obaviti... još

jutros.Antony priguši uzdah. - U redu. - On razmaže svoju omiljenu Frank

Cooper marmeladu debelo po tostu s maslacem, zagrize i otpije gutljaj

290

čaja. Kako je kućepaziteljka i dalje šutjela, on reče: - Hajde, Bridget,olakšajte sebi dušu. I ne stojte mi nad glavom, znate da ne podnosimljude koji to rade. Molim vas, sjedite.

Ona se spusti u stolicu nasuprot njemu, nervozno sklopi ruke u krilui usmjeri svoje tamnoplave oči na njega.

Erl je pojeo komad tosta dok je čekao da ona počne. Konačno jepodigao obrvu.

Bridget lagano progovori: - Ni sama ne znam kako to da vam kažem -pa iznenada zastane usred rečenice.

Antony je upravo prinosio šalicu ustima, ali ju je sada uz blag tresakspustio i uznemireno se zagledao u nju. Drugi put za nekoliko dana netkoje počeo rečenicu tim riječima. Prvo Sandy, a sada Bridget i on pomislikako je to loš znak. - Bridget, dobro znaš da meni sve možeš reći.Konačno, znamo se od malena.

Kućepaziteljka kimne. - Dobro, vaše gospodstvo... ono što vamimam reći... radi se o lady Dunval.

- Oh - bio je iznenađen i oči su mu se skupile.- Ne ovoj lady Dunval. Onoj prvoj.- Mojoj majci?- Ne, ne o grofici udovi. Već o vašoj prvoj ženi... na nju mislim... na

lady Minervu, gospodine.Začuđen, Antony se zavali u stolicu i upitno se zagleda u Bridget. -

Što mi to želiš reći o pokojnoj lady Dunvale? - na kraju ipak upita.- Radi se... o... o... njezinoj smrti.Trenutak nije mogao ni riječ izustiti niti se pokrenuti. Osjetio je da

će u slijedećih nekoliko minuta čuti nešto strašno, tako da je prvo moraoprikupiti snagu, prije no što je uspio promrmljati: - Zar moramo sada onjezinoj smrti... prošlo je toliko vremena od tog događaja?

- Da - odgovori Bridget kratko i jasno.- Zašto? - upita jer nije mogao odoljeti, premda, u stvari, nije želio

čuti ono što mu je imala reći.- Zato što želim olakšati svoju savjest - odgovori Bridget. - Moram

vam reći što se stvarno dogodilo... teško mi je bilo da na svojim plećima

291

nosim taj teret, tu moru, svih ovih godina.Usta su mu se potpuno osušila.- Nije posrijedi samoubojstvo, kao što su zaključili poslije istrage.On se namršti, u početku ne shvaćajući što to ona govori. - Da li mi

ti to pokušavaš reći da je lady Dunval pala u jezero, da je to bionesretan slučaj, što sam od samog početka pretpostavljao? Da ona nijesama sebi oduzela život?

- Ne, ona to nije učinila, ona... - Bridget zašuti, napući usne, papromrmlja: - Bila je stavljena tamo.

- Tko ju je tamo stavio? - glas mu je bio jedva čujan.- Michael Lamont. Tu kobnu subotnju večer su se posvađali, mislim

njih dvoje, i on ju je udario. Pala je i glavom udarila o mesinganuzaštitnu ogradu u njegovoj dnevnoj sobi. Ako se sjećate, imala jemodricu na licu. Patolog i doktor Brennan su to spomenuli za vrijemeistrage. Lamont je nije mogao vratiti. Bila je u nesvijesti. Poslijenekoliko sekundi shvatio je da je mrtva. Rekao je da je imala srčani udarili nešto slično. Sve piće koje je tijekom poslijepodneva i večeri popila,tablete za smirenje koje je stalno gutala... to dvoje ju je ubilo, tako jerekao. Onda ju je Lamont odnio do jezera i bacio kako bi prikriotragove, a slijedećeg jutra se provezao pokraj jezera, odglumio da jepronašao njezino tijelo... poslije je otišao u zgradu da vam kaže kako jedošlo do nesretnog slučaja, pozvao je policiju i tako nitko nikada nijeposumnjao u njega. Ali su zato posumnjali u vas. Barem je posumnjaonarednik McNamara.

Događaji koji su se dogodili prije više od deset godina obrušili su sena Antonyja poput lavine, tako da se jasno prisjetio svake i najsitnijepojedinosti. Imao je osjećaj da ga je netko nekoliko puta šutnuo uželudac, počeo je da se trese od glave do pete, tako da je morao sklopitiruke kako bi ih smirio i nekoliko puta duboko udahnuo. Konačno jeuspio progovoriti: - Otkud ti to sve znaš, Bridget?

- Tog poslijepodneva vidjela sam njezino gospodstvo kada je izWaterl’orda stigla u Clonloughlin. Znate, dolazila je često na imanje,premda ste joj to zabranili i pokrenuli brakorazvodnu parnicu. Međutim,

292

lady Min nije mogla da ne svrati, toliko je voljela Clonloughlin. Često mije dolazila u posjet. I njemu. To popodne smo popile čaj, i ona je okopet otišla, rekla mi je da će svratitido jezera... ono ju je oduvijekprivlačilo, još kao djevojčicu. Sjećate li se izleta na koje smo nas trojetamo odlazili kao djeca? I tako ste vi, gospodine, vidjeli njezina malacrvena kola kod jezera, kada je vaš Landrover stao, a vi odlučili da sepješice vratite kući, obilaznim putem kako biste je izbjegli. I njezinogospodstvo je krenulo pješice... do kuće Michacla Lamonta. Rekla mi jeda će večerati s njim, ali je spomenula i to da neće tamo prenoćiti. Znate,vaše gospodstvo, oni su bili...

Bridget je duboko udahnula zrak, pa žurno nastavila, riječi sujednostavno same izlazile iz njezinih usta: - Bili su ljubavnici. Lady Minmi je rekla da će oko deset i trideset proći pokraj kuhinje da se pozdravisa mnom. Nikada nije otišla s Clonloughlina, a da to ne učini. Kada senije pojavila ni u jedanaest i trideset, zabrinula sam se, pa sam otišla doLamontove kuće da je potražim.

Bridget zastane, lice joj se iskrivi, a živci joj umalo ne popustiše. Utom se trenutku sjetila njihovog djetinjstva, koliko su bili bliski... ona,lady Minerva Glendenning, kćerka erla od Rothmerriona i mladi lordAntony Standish, sadašnji eri od Dunvala. To je bilo tako davno. Pa ipakse tih dana tako dobro sjećala kao da se sve jučer događalo, jer to je bilonajbolje vrijeme njezinog života.

Antony se zagledao u nju i primijetio uznemirenost na njezinom licu,strah u pogledu i već se spremao da je na neki način utješi, ali ni sam neznajući zašto odustao je od toga. Samo je pomalo grubo rekao: -Nastavi, Bridget, ispričaj mi sve. Moram saznati.

Ona kimne i proguta knedlu. - Kada sam stigla do Lamontovih vrata,otkrila sam da su zaključana i da su zavjese navučene, ali mogla sam ihčuti. Vrištali su jedno na drugo poput glasnika smrti, govorili su užasnestvari, bili su prosti, a njezino gospodstvo... pa, djelovala je vrlo pijano.Izgubila je svaku kontrolu. A onda je sve odjednom utihlo. Nastupila jepotpuna tišina. Uplašila sam se. Počela sam snažno lupati po vratima,vikala sam glasno da sam to ja i Michael me je pustio unutra. Nije imao

293

izbora, je li tako. Uostalom, znao je koliko sam bila bliska sa lady Min.Kada sam je vidjela na podu, zanijemjela sam. Potrčala sam prema njoj ipokušala je osvijestiti. Ali ona je već bila mrtva. Tada je Lamont došaona ideju da je baci u jezero, kako bi izgledalo da se utopila. Shvaćate,nije želio da vi saznate da je sve te godine održavao vezu s lady Min.Bojao se da ćete ga otpustiti iz službe ako saznate. Nije smio izgubitiposao. Premda nije bio kriv za smrt lady Min, moglo je izgledati kao daje. Tako mi je rekao, vaše gospodstvo. Stalno je to ponavljao, stalno izpočetka, također mi je rekao da dokazi na temelju indicija mogu bitiprokleta stvar.

Antony je bio prestrašen i vrlo bijesan. - Zašto za ime Boga nisidošla u zgradu po mene? - ljutito je pitao, podigavši glas u bijesu iodvratnosti. - Zašto si se slizala s Lamontom?

Bridget samo stisne usne i ne odgovori.Uočio je da je tvrdoglavo stisnula zube i da ga prkosno gleda svojim

ledeno plavim očima i znao je da uludo troši dah. I kao dijete je bilanezavisna i teška; ni godine je nisu mnogo promijenile. Ako nije željelada mu povjeri razloge zbog kojih je tada prešutjela ono što je znala oMininoj smrti i zašto je to skrivala tolike godine, onda ničim nije mogaoto iz nje izvuci.

Zavalivši se u stolici, zamišljeno ju je promatrao, pokušavši stišatisvoj bijes, želju da je divlje protrese. A onda mu odjednom nešto užasnopadne na pamet, misao u toj mjeri neprihvatljiva da ju je pokušaoodagnati, jer gotovo se nije mogao s njom suočiti. Ipak je začuo vlastitiglas, kojim je pažljivom s oklijevanjem počeo: - Kako to da si sto postosigurna da je lady Min bila mrtva? - Nagnuo se naprijed i neumoljivozagledao u nju svojim čeličnim očima. - Lady Min je mogla biti samo unesvijesti, Bridget. U tom slučaju ju je Michael Lamont stvarno ubio,bacivši je u jezero dok je još bila živa.

- Ne, ne, bila je mrtva. Znam da je bila mrtva! - uzbuđeno je počelavikati Bridget, razrogačivši oči koje su sada plamtile. - Znam da je bilamrtva! - bila je uporna i na rubu histerije.

- Zar se ne sjećaš izvještaja patologa? Doktor Stephen Kenmarr je

294

rekao da je za vrijeme autopsije u njezinoj krvi pronašao veliku količinualkohola i barbiturata, a u plućima vodu. To ga je navelo da zaključi daje smrt nastupila zbog davljenja. A kako su joj pluća bila puna vode, onanije mogla biti mrtva kada je spuštena u jezero. Ne vjerujem da mrtvacmože uzimati vodu.

Kada je do njezinog uma došlo ono što je govorio, Bridget jepreblijedjela. Voljela je Minervu kao sestru, od prvog trenutka kada ju jeugledala ponašala se prema njoj kao majka.

- Ne! - povika Bridget. - Nije bila živa. Bila je mrtva. Ja joj nikadane bih učinila ništa nažao. Voljela sam je. Znate da jesam. Voda jevjerojatno na neki način kasnije došla u njezina pluća.

Antony se pitao nije li to ipak bilo moguće. Zaključio je da je, ali daje zavisilo od vremena proteklog od Minine smrti pa do trenutka kada jespuštena u jezero. Umorno je protrljao čelo, pogledao u kućepaziteljku iupitao je tihim, posve kontroliranim glasom: - Da li je njezino tijelo bilojoš toplo kada ju je Lamont ponio prema jezeru?

Bridget klimne jer nije bila u stanju govoriti, potresena erlovomužasavajućom pretpostavkom.

- Rigor mortis nastupa tek dva do četiri sata poslije smrti.Pretpostavljam da je voda mogla prodrijeti u njezina pluća neposrednoposlije smrti. U roku od pola sata, možda. Ali potpuno sam siguran, daposlije tog vremena to nije bilo moguće. Ipak, samo mi patolog možedati točan odgovor na to - primijeti Antony tiho, gotovo kao za sebe, kaoda naglas razmišlja.

Bridget je zurila u njega i kršila prste u krilu.Nastupila je duga i mrtva tišina. Napetost među njima bila je gotovo

opipljiva; osjećala se u zraku.Na kraju je erl prvi progovorio. Prikovavši kućepaziteljku pogledom,

on reče: - Zašto si upravo sada odlučila progovoriti, povjeriti mi se,poslije toliko godina? Odgovori mi na to pitanje Bridget O’Donnell?

Bridget poviče: - Već sam vam rekla... pekla me savjest... mislimzbog toga što vi niste znali istinu, što niste znali kako je zapravo ladyMin umrla. Shvatila sam da vas to jako muči... ta ideja da je počinila

295

samoubojstvo dok nije bila baš pri čistoj svijesti. Godinama ste krivilisebe, smatrali ste da se ubila jer ste odlučili da je ostavite i razvedetese. Bila sam uvjerena da smatrate kako je vaš odnos s rođakomgospođicom Sally Harte samo još jedan od uzroka smrti vaše žene.

Antony se trgne. U svemu ovome bilo je određene istine.Bridget se prodorno zagleda u Antonyja. - Samo sam vam htjela

pomoći da se više ne mučite, vaše gospodstvo - završi ona.Vraga ti je to bila jedina želja, pomisli Antony koji joj nijednog

trenutka nije povjerovao. A onda je u trenu sve shvatio. Uopće nijesumnjao u to da je Bridget bila ljubavnica Michaela Lamonta. Lamont jenamjeravao kroz nekoliko dana napustiti zauvijek Clonloughlin. Trebaoje otići u Ameriku da radi za gospođu Almu Berringer, mladuAmerikanku, udovicu, koja se nedavno vratila na svoju farmu konja uVirginiji pošto je posljednju godinu dana provela u Rothermerrion Lodgukoji je bila iznajmila. Lamont i gospođa Berringer su se sprijateljili, aliAntony nije shvaćao u kolikoj mjeri su postali intimni dok mu Lamontprije mjesec dana nije rekao da ide za Ameriku.

Antony ustane, ode do ogromnog kamina, uzme žarač i počne micaticjepanice. Razmišljao je. Bio je uvjeren da se ne vara. Lagano seokrenuo prema Bridget i počeo je krajnje pažljivo promatrati. Nikadanije bila osobito lijepa, ali kao mlada bila je vrlo privlačna; imala je kaovatra crvenu kosu i mliječno bijelu kožu, te oči boje različka. Bojomkose i očiju, dugim nogama i vitkim stasom uvijek je privlačila pažnjumuškaraca. Međutim, godine su učinile svoje. Crvena kosa sada je bilapepeljasto siva, a izgubila je i svoj nekad privlačan stas. Nepromijenjenesu ostale samo te njezine bistre plave oči, žive i mladenačke. I krajnjesračunate, zaključi on. Da, Bridget O’Donnell je još kao dijete znalamanipulirati drugim ljudima i navesti ih na stranputicu. Kako je samoupravljala sirotom Min. Čudno da je toga tek sada postao svjestan.

- Postoji jedna stara izreka, Bridget - primijeti Antony ledenim,suzdržanim glasom. - Nema ničeg opasnijeg od bijesa napuštene žene.

- Oprostite gospodine, ali ne razumijem.- Zaljubljena si u njega. Zaljubila si se još prvog dana kada je došao

296

da vodi imanje. Zato si mu pomogla, zaštitila ga da ne odgovara za smrtmoje žene. Poslije nje, ti si se spetljala s njim. A sada, jer te namjeravaostaviti, jer odlazi, zbog druge žene, ti mu se želiš osvetiti. ZabijašMichaelu Lamontu nož u leđa svom snagom, zar ne? U tome je cijelastvar, je li tako?

Oborila je pogled. - Ne - odgovori ravnodušno. - Nije točno. Samosam htjela da vam olakšam dušu. Nisam željela da i dalje sebe krivitezbog smrti lady Min.

- Ali ja ne krivim sebe zbog toga - primijeti hladno Antony i tokrajnje uvjerljivo - ne činim to već godinama. Uprla si prst u Lamonta jerje našao mlađu i ljepšu od tebe. Pogledajmo istini u oči, Bridget, tvoj teljubavnik odbacio.

Na te riječi pocrvenila je kao rak i zagledala se u ruke.Antony je znao da su njegove riječi pogodile cilj.Poslije određenog vremena, ona ga zapita tihim, kontroliranim

glasom: - Što ćete uraditi s Michaelom Lamontom? Hoćete li istjeratistvar na čistac?

Antony ju je nekoliko trenutaka promatrao, zatim je lagano otišao dostola i zauzeo svoje prijašnje mjesto. Nagnuo se preko stola i zagledaose u te njezine plave oči koje su mu krajnje pažljivo uzvraćale njegovprodoran pogled.

- Očigledno se moram suočiti s Lamontom. Činjenice koje si iznijelane mogu se zaobići. Što ti ionako već znaš. Zbog toga si mi sve to iispričala. - Nastupila je kraća pauza prije no što je nastavio: - Međutim,isto bih tako mogao otići i u policiju i tražiti da opet otvore istragu upovodu smrti moje žene. Baš me zanima, Bridget, da li ti je ikada palo napamet da si pomogla u skrivanju dokaza. Da si lagala pod zakletvom. Aako je moja prva žena bila živa kada ju je Michael Lamont bacio ujezero, onda si također saučesnik. Saučesnik u ubojstvu.

Kada se Bridget vratila u kuhinju, Antony je nazvao Cork. Razgovorje potrajao deset minuta, i uglavnom je on cijelo vrijeme slušao. Kada jetiho spustio slušalicu, lice mu je bilo bijelo, a izraz lica mračan.

Bacivši pogled na sat na polici iznad kamina, on ustane, izađe iz

297

biblioteke i ode hodnikom do zatvorenog trijema. Pošto je navukaovelingtonke i kabanicu, uzeo je kapu od tvida s vješalice i izašao van.

Podigao je pogled. Kiša je prestala, ali i dalje je bilo oblačno i blagaizmaglica se još nije podigla. Krenuvši žustrim korakom uputio sestazom koja je vodila prema kući Michaela Lamonta. Nalazila se nanekoliko jardi od jezera, a ispred malog šumarka. Kada je stigao doulaznih vrata, upao je unutra bez kucanja, prošao kroz hodnik i dnevnusobu i ušao u ured.

Lamont, crnokosi, krupan, ali zgodan muškarac sjedio je za radnimstolom i upisivao brojeve u veliku knjigu. Iznenađeno je podigao pogledkada su se vrata naglo otvorila bez prethodnog kucanja, a papiri na stolupoletjeli uvis zbog propuha kojeg je izazvao.

- Dobro jutro, lorde Dunvale - pozdravi ga on prijazno, razvukavši uosmijeh svoje izbrazdano lice. Osmijeha smjesta nesta kada postanesvjestan strašnog izraza na Antonyjevom licu i njegovog ljutitog držanja.

- Nešto nije u redu? - upita Lamont ustajući.Antony mu nije odmah odgovorio. Ušao je u sobu, odlučno zatvorio

teška hrastova vrata za sobom i naslonio se na njih. Ledenim pogledomje odmjeravao upravitelja imanja. Lamont je radio za njega već gotovodvadeset godina i sada se odjednom pitao što mu je to trebalo. Antony jeoduvijek vjerovao da Lamonta poznaje kao staru paru; očigledno gauopće nije poznavao. Smatrao ga je povjerljivim i odanim službenikom idobrim prijateljem. Sada je prema njemu osjećao samo prezir.

Antony konačno izusti: - Malo prije mi je Bridget ispričala vrloneobičnu priču. O smrti bivše lady Dunvale.

Zatečen i nespreman, Lamont se zabuljio u njega, zinuo da neštokaže, a onda zatvorio usta. Žurno se udaljio od stola i sklonio nasuprotni kraj sobe pa zastao blizu kamina, u želji da se što više odmakneod Antonyja. Dohvatio je cigaretu i pripalio je, a zatim se okrenuo premaerlu.

Na licu mu se očitavao izraz nesigurnosti, a tamnosmeđe oči su mupreplašeno svjetlucale. - Na što to, u stvari, ciljate? - konačno je uspioupitati.

298

- Bridget mi je sve ispričala, povjerila mi je do u detalje što se onekobne noći dogodilo u ovoj kući. - Antony napravi korak naprijed,približivši se upravniku imanja, ne skidajući ni za trenutak pogled snjega.

Lamont se stresao od tog prodornog i upornog odmjeravanja.Zatreptao je i na kraju ipak oborio pogled i povukao jedan dugačak dim.

- Kako možete biti tako sigurni da je Min bila mrtva kada se srušila?- upita Antony grubim glasom. - Niste liječnik, Lamonte.

Lamontovo lice se zarumeni poput raka i on Ijutito poviče: - Bila jemrtva! Tvrdim vam da je bila mrtva! - Neočekivano je počeo kašljati,dosta jako, i bilo mu jc potrebno nekoliko minuta da dođe k sebi. Kadaje konačno došao do daha, dodao je: - Možda nisam liječnik, ali znamkako to izgleda kada netko prestane disati. - Ponovo je povukao dim,nervozno i napeto i uzviknuo drhtavim glasom: - Pokušao sam je oživitidisanjem usta na usta, ali bila je mrtva. Volio sam Min. Što se za vasnikada ne bi moglo reći.

Antony napravi još jedan korak. Ruke su mu bile čvrsto stegnute upesnice, tako da su mu se zglobovi bijelo sjali na blijedoj jutarnjojsvjetlosti. Osjećao je potrebu da udari pesnicom Lamonta po tomcrvenom, nakresanom licu, da udara po njemu dok ga ne unakazi. Aliuspio je odoliti tom porivu i savladati se.

- Ti i ne znaš značenje riječi „ljubav", Lamonte. Ti si ženskaroš iprevrtljivo kopile i pošast za svaku pristojnu ženu.

- Vi meni kažete da sam ženskaroš. A što ste vi! - frknu Lamont. -Tko je bacio Minervu u moje naručje do vi, jureći stalno za suknjama igodinama je zanemarujući.

Antony se jedva savladavao. Opet se uplašio da bi mogao Lamontafizički napasti. Lagano je rekao: - Zašto nisi došao po mene kada semoja žena srušila? Ili zašto barem nisi pozvao liječnika? Zašto si stvaruzeo u svoje ruke? Tvoje ponašanje je bilo neodgovorno i krajnjenerazborito.

Michael Lamont nije bio osobito pametan, ali imao je dovoljnoseljačke bistrine da shvati kako je Bridget O’Donnell valjano obavila

299

posao. Zaključio je da nema svrhe lagati, tako da je mrmljajući počeoiznositi samo golu istinu: - Uplašio sam se. Pobojao sam se da ćete mese riješiti kada saznate šta je bilo među nama. Nisam smio dozvoliti sebida izgubim posao. Također mi je palo na pamet da biste mene mogliokriviti za njezinu smrt. Na osnovu pukih indicija osuđeno je višenevinih ljudi. Zar vam nije jasno - završi on gotovo cvileći - nisam imaoizbora, morao sam prikriti tragove.

Antony osjeti odvratnost i gnušanje prema ovom čovjeku kojeg jenastavio promatrati čeličnim pogledom. - Pitam se samo kako si me sveove godine mogao gledati u oči, svjestan kakvu si strašnu stvar učinio,svjestan kolike si ljude slagao da bi zaštitio svoju kožu. Zaslužuješ samoprezir, Lamonte. Pravo si čudovište.

Lamont ništa ne odgovori. Baš je bio glup što već ranije nije napustioClonloughlin. Ostao je samo zbog Bridget O’Donnell, držala ga je u ruci.Nikada nije imao u nju povjerenja. Očigledno, bio je u pravu. Kada senjihova duga veza dogovorno završila, povjerovao je da je se konačnooslobodio. Mislio je da nije ni ogorčena ni ljuta. Ali prevario se. Onogtrena kada se spetljao s drugom ženom, okomila se na njega poput guje,s namjerom da ga uništi. I uspjela je.

- Sav gorim od želje da te premlatim ko nitko u životu - reče Antony.- Ali neću te ni pipnuti. Zakon će to učiniti umjesto mene.

Lamont se prene iz vlastitih misli i zagleda se u Antonyja. - Molim?Što ste to rekli?

- Čvrsto sam odlučio da tražim ponovnu istragu u vezi smrti moježene. Vjerujem da si ubio lady Dunval. I potrudit ću se da platiš za to -reće Antony hladno i odlučno.

- Vi ste ludi, potpuno ludi - poviče Lamont, a tamne oči samo što munisu iskočile iz očnih duplji od straha. - Ne znate što govorite, Dunvale.Min se otrovala svim onim smećem koje je stalno uzimala. Umrla jenekoliko minuta nakon što se srušila.

- E, tu griješiš - primijeti Antony ubilački umiljatim glasom. - Bila jeu dubokoj nesvijesti, koja je doista bila izazvana velikom količinombarbiturata i alkohola. Ali u trenutku kada si je bacio u jezero bila je i te

300

kako živa, i...- Ne vjerujem vam! Lažete! Sve ste to izmislili!- Nisam! - Bijesno odgovori Antony. - Kada mi se Bridget jutros

povjerila, nisam bio baš siguran što se tiče nekih medicinskihpojedinosti! Nazvao sam bolnicu u Corku i pronašao doktora StephenaKenmarra. Patologa koji je izvršio autopsiju Mininog tijela, koji je otkriovodu u njezinim plućima i koji je na suđenju posvjedočio da se udavila.

Antony je zastao te vrlo lagano, naglašavajući svaku riječ, završio: -Doktor Kenmarr je potvrdio ono što sam od početka pretpostavljao...mrtva osoba ne može progutati vodu. Što znači da je Min bila živa kadasi je bacio u jezero. Ti si je utopio.

Michael Lamont se naježio, bio je zaprepašten, zatečen Antonyjevomstrašnom optužbom tako da je jedva stajao. Zaljuljao se, ispružio ruku ipridržao za policu iznad kamina. Užasnuo se od pomisli da je on mogaobiti kriv za Mininu smrt, posrnuo je. Svih ovih godina strašno je patio,progonilo ga je ono što je učinio, prevara kojom se poslužio, laži koje jeizrekao, prikrivanje istine, nikada se nije prestao boriti sa svojomkrivicom i savješću.

Povikao je: - Ne Dunvale, ne! Nije imala puls, srce joj nije kucalo! -Zagrcnuo se, oči mu se ispunile suzama i potpuno se slomio. - Ja jenikada ne bih mogao povrijediti - počeo je jecati. - Volio sam je.Razgovarajte opet s Bridget. Molim vas. Molim vas. Potvrdit će vam dagovorim istinu. Min je bila mrtva... i Bridget O’Donnell zna da je bilamrtva.

- Bila je živa, Lamonte!- Nije! Nije! - Lamont je odjednom pomahnitao i poletio na Antonyja,

mlatarajući rukama kroz zrak, s apoplektičkim izrazom lica. Osjetio jeiznenadnu i neizdrživu bol koja mu je prostrijelila slijepoočnicu i jednustranu lica, ali nije dozvolio da ga to uspori. Bacio se na Antonyja. Utom trenutku ga je zaslijepila nova neizdrživa bol. Krv mu je jurnula uglavu i sve se oko njega zacrnilo. Pao je koliko je bio dug na pod ismirio se.

Antony ga je začuđeno gledao, prikovan za mjesto, nesposoban da se

301

pokrene. Primijetio je da se nešto nenadano i strašno događa sLamontom kada je poletio na njega i bilo mu je jasno da je doživio nekinapad.

Pribravši se, Antony se sagnuo i opipao Lamontov puls. Bio jestrašno ubrzan i slab, ali nije se izgubio.

Pojurio je prema telefonu i pozvao ambulantu u selu Clonloughlinu.- Ovdje Dunvale - predstavio se dežurnoj bolničarki koja se javila. -

Molim vas smjesta pošaljite bolnička kola. U kuću nadzornika imanja.Michael Lamont je upravo doživio srčani udar, barem mi se tako čini.Ali još je živ. Ako požurite, možda ćemo ga uspjeti spasiti.

Kako bi doživio da se zadovolji pravda, pomisli Antony spuštajućislušalicu.

302

30.

- Ja ga moram preuzeti, bezuvjetno! - uzvikne Paula, još čvršćestegnuvši ruku Michaela Kallinskog. - Bio bi pravi kriminal kada bihpropustila tu priliku.

- Svjestan sam ja toga. - Michael je pogleda krajičkom oka. - Premdaje šest stotina pedeset milijuna dolara strašno mnogo novca.

- Jest, puno je. S druge pak strane i nije, ako uzmeš u obzir što janjime, u stvari, kupujem. Lanac robnih kuća i to na glasu, veliki prestiž, snekretninama neprocjenjive vrijednosti i zavidnim bankovnim saldom. Auz to je taj lanac kao stvoren za mene, Michaele. Mnogo ti hvala što simi skrenuo pažnju na njega. - Ona se nagne naprijed i doda značajnimglasom u kojem se osjećalo uzbuđenje: - Lokacije Larsonovih robnihkuća su odlične, ni sama ne bih bolje izabrala. Westchester, Philadelphiai Boston pokrivaju Istočnu obalu. Chicago i Detroit Srednji zapad. LosAngeles i San Francisco Zapadnu obalu. Osobno smatram da je to posaoi pol.

- Ako ga sklopiš.Paula ga prodorno pogleda. - Postoji li mogućnost da se izjalovi? -

upita ona, sada drugačijim glasom, nešto višim i blago zabrinutim.- Pretpostavljam da takva jedna mogućnost uvijek postoji, Paula. Ali

mislim da ne trebaš previše brinuti što se ovog posla tiče. Koliko je menipoznato, nitko drugi se ne zanima za tu kompaniju, a Harvey iz NewYorka mi je javio da je predsjednik vijeća voljan za razgovor, da želipočeti pregovore kad god to tebi bude zgodno.

A ono što Millard Larson kaže to tako i bude, jer on je vlasniknajvećeg broja dionica zajedno sa C.E.O. Da sam na tvom mjestu počeobih u najskorije vrijeme planirati put za New York.

303

- Slažem se s tobom i otići ću tamo. Ali ne mogu... barem još dvatjedna. I Lome i Tessa sutra dolaze kući. Za uskršnji raspust.Jednostavno ne mogu sada nigdje otići.

- Oh, Bože, potpuno sam zaboravio na Uskrs! Bojim se da i ja imamisti problem kao i li, i ja moram biti ovdje.

- Oh. - Paula je bila zbunjena, namrštila se i upitala: - Zar i ti planirašputovati u Sjedinjene Države, Michael?

- Mislio sam da bi bilo dobro da ti se nađem pri ruci ako ti zatrebam- objasni on poletno i veselo. - Konačno, ja sam te upoznao s HarveyemRawsonom, pronašao ti Larsonov lanac, pokrenuo cijelu stvar. - Poslaojoj je kratak povjerljiv osmijeh. - A i moram ovog mjeseca zbog poslovau New York, pa bih tako mogao ubiti jednim udarcem dvije muhe, akobih krenuo kada i ti. - Kako Paula nije ništa odgovorila, on upita: - Što timisliš o tome?

- Pa, ovaj... svakako.... dobro. - Odmah je shvatila da je sve toizgovorila s krajnjim oklijevanjem, pa je brzo kimnula. - Da, da, zašto dane - doda ona sigurnijim glasom.

- Dobro, onda smo i to sredili - uzvikne on oduševljeno, čestitajućisebi na ovom malom vještom manevru. Uzbuđivala ga je već i samapomisao da će biti sam s njom u New Yorku. Ipak je uspio da sasvimprirodnim glasom nastavi: - A sada će biti bolje da svu svoju pažnjuusmjerimo na tatinu izložbu. Posljednjih deset minuta gleda nas nekakoispod oka. Imam osjećaj da je malo ljut.

Paula se nasmija. - Sigurna sam da je. Baš smo bili nepristojni,stojimo ovdje nasred prostorije udubljeni u razgovor. Ne samo da neobraćamo pažnju na njega i ostale, već zanemarujemo i sve teneprocjenjive umjetničke predmete". Hajdemo, moramo smjesta donjega. Želi osobno da mi pokaže izložbu i da mi ponešto kaže o svakomFabergèovom predmetu koji ima. Moram priznati da sam priličnoiznenađena. Njegova zbirka je mnogo veća no što sam mislila.

- Nisu svi predmeti s ove izložbe njegovi - brzo napomenu Michael. -Kraljica i kraljica majka posudile su neke od svojih Fabergćovihpredmeta, kao i Kenneth Snowman, veliki britanski poznavalac djela

304

Petera Carla Fabergea i Malcolm Forbes, koji je isto tako pohlepansakupljač kao i tata.

- Znam. Tvoj otac mi je sve to več objasnio. Ipak, njegova je zbirkaprvorazredna.

- Slažem se. Pored posla ta strast ga posljednjih godina stvarno drži.Zajedno su krenuli duž dugog salona, jednog od dva u Kraljevskoj

akademiji umjetnosti u Burlington Houseu, gdje se održavao prijam upovodu otvaranja Fabergć izložbe, ovu travanjsku večer. Cijeli događajorganizirao je sir Ronald Kallinski u korist jedne od njegovih omiljenihdobrotvornih ustanova; galerija je bila prepuna.

Konobar se zaustavi pred njima.Michael uzme dvije čaše šampanjca sa srebrnog poslužavnika,

zahvali se i pruži jednu čašu Don Pèrignona Pauli.Kada je sir Ronald primijetio da idu prema njemu, izdvojio se iz

male skupine posjetilaca i požurio im u susret.- Znam da ste vas dvoje uspješni poslovni ljudi i da rijetko kada

mislite na bilo što drugo, ali zar doista morate pričati o poslovima i namom prijamu? - upita on, očigledno ljut. Ali pogled mu odmah smekša iu njemu se počne nazirati ljubav kada je uhvatio Paulu pod ruku i poveoje duž galerije, istog trena zaboravivši zašto se iznervirao.

- A sada, draga moja - počne on - dozvoli da te povedem u obilazak.Imam mnogo novih predmeta koje još nisi vidjela. A ni ti Michael - dodaon, pogledavši sina preko ramena.

Već se tjednima radujem ovome - odgovori iskreno Michael. - Žao mije što smo se zanijeli našim poslovnim razgovorima. Oprosti, tata.

- Prihvaćeno, prihvaćeno, dječače - žurno odgovori sir Ronald,uputivši se kroz salon s Paulom, dok ih je Michael slijedio. Naglo sezaustavio pred jednom vitrinom.

Okrenuvši se Pauli, on reče: - Ovaj komad nije moj. Nažalost,dodajem. Njezino Veličanstvo Kraljica ga je velikodušno posudila zaizložbu. Slučajno je to moje omiljeno jaje. Zove se Mozaično jaje imislim da je baš ono možda najizrazitije od svih carskih uskršnjih jaja.Nikola II ga je darovao carici Aleksandri Fjodorovnoj na Uskrs 1914.

305

Kao što i sami vidite ljuska je od paučinaste platine „ukrašena" cvijećemod dragog kamenja... rubina, safira, dijamanata i smaragda i optočenavrpcama i biserima. Pogledaj, na malom zlatnom stalku nalaze seminijaturni obojeni profili careve djece.

- Izvanredno je - izjavi Paula diveći mu se, nagnuvši se naprijed ipažljivo zagledavši u jaje. - Kada se zatvori, slalak ostaje unutra, je litako?

- Upravo tako. - Sir Ronald je uhvati za ruku i njih troje nastavišedalje duž galerije laganim korakom, zastajkujući da se dive i ostalomizloženom blagu. - U tome se i sastoji ljepota i genijalnost Fabergćovihumjetničkih predmeta - nastavi on - ta neobična i često magičnaiznenađenja koja se kriju u samom jajetu. Kao onaj mali zanosni zlatnipijetao koji se pojavljuje iz providnog plavog-emajliranog carskoguskršnjeg jajeta čiji je vlasnik bila i tvoja baka - podsjeti je sir Ronald sasmiješkom.

Paula mu uzvrati smiješak. - Oh, da, to je najljepše jaje... barem jatako mislim, ujo Ronnie. Drago mi je što je sada dio tvoje zbirke, da sise upravo ti izborio za njega na aukciji, iiarcm nije napustilo klanove.

On se nasmije. - Mislim da nikada neću zaboraviti onaj dan uSoihebyju. Nadmetanje je bilo žestoko. Ali i uzbudljivo. I ugodno kadasam iznenada shvatio da sam ja postao novi vlasnik. I njega sam večeras,dakako, izložio. Hajde da ga pogledamo, a onda možemo prijeći u drugisalon. Tamo je izloženo još mnogo Fabergèovih remek-djela,napravljenih za carsku obitelj prije no što je dinastija Romanovihtragično završila.

- Nisam znao da će i Amanda doći na izložbu! - iznenađeno uzvikneMichael nešto kasnije, kada ju je ugledao na vratima; osvrtala seunaokolo, očigledno njih tražeći.

- Oh, zaboravila sam ti reći - promrmlja Paula. - Poslala sam jojkartu i ona je rekla da će svakako gledati da dođe.

- Idem po nju - odgovori Michael jureći preko prostorije. Paula ga jepratila pogledom, smijuljcći se u sebi, da bi zatim usmjerila oči unjegovog oca i namignula.

306

Sir Ronald ju je trenutak pažljivo gledao, a zatim lagano primijetio: -Da li ja to griješim ili se ti to igraš sadehana, je li, Paula? Namještaš?

- A zašto ne? - odgovori ona pitanjem, uz osmijeh. - Ona je ionakozaljubljena u njega... zar ne bi bilo divno da joj Michael odgovoriljubavlju, ujače Ronnie?

Sir Ronald je u prvi mah bio zatečen, ali ubrzo zatim licem mu serazlije zadovoljan osmijeh i on kimne. - Da znaš da bi. Amanda je divna.I pametna. Emily i Alexander su je dobro obučili. Moram priznati da jeona u velikoj mjeri doprinijela da sve oko preuzimanja odjeće LadyHamilton protekne vrlo glatko. Ali tebi je sve to poznato, draga. Kao štorekoh i Emily prije neki dan, na moje ljude je ostavila odličan dojam.Svima nam je žao što neće prijeći kod nas da vodi kompaniju. Emily mije rekla da je potrebna u Poduzećima Harte i ja to shvaćam. Pa ipak... -Zastao je u pola rečenice i licem mu načas prijeđe sjena krajnje tuge.

Pauli je bilo jasno da misli na Alexandera koji mu se povjerio. Isama se rastužila. Sandy se povukao početkom ožujka i sada je Emilybila predsjednik vijeća i glavni izvršni službenik. Amanda je prešla namjesto upravitelja Genreta, dok je Winston nastavio voditi svoj osobniodjel, Yorkshire Consolidated Newspaper Company i njezine ogranke,čiji je bio i suvlasnik. Postali su tijesno povezani trijumfirat koji jenastavio upravljali Poduzećima Harte isto onako uspješno kao i svi prijenjih, ali Paula je znala da im Alexander strašno nedostaje. I njoj jenedostajao otkada se povukao na Nutton Priory, premda su se često čulitelefonom.

- Zdravo, mila - pozdravi toplo Paula Amandu kada im se ona iMichael pridružiše. - Izgledaš divno.

- Hvala, Paula - reče Amanda, osmjehnuvši se rođaci i poljubivši jeu lice. - Dobra večer, ujo Ronnie. Oprostite što kasnim, ali promet jevečeras bio užasan.

- Sve je u redu, draga moja - odgovori sir Ronald, uhvativši je zaruku i poljubivši. - Hajde Michaele, budi pravi domaćin dječače i donesiAmandi šampanjac, molim te.

- Svakako. Odmah se vraćam.

307

Amanda se okrene prema Pauli pruživši sir Ronaldu priliku da jemalo bolje pogleda. Svidjelo mu se ono što je vidio. Visoka, vitka, iplava. Amanda je bila zgodna mlada žena koja je jako bila nalik na svojupolusestru, Emily. Večeras je na sebi imala odlično sašiveno crvenosvileno odijelo s dijamantnim viktorijanskim brošem u obliku luka nareveru i starinskim dijamantnim naušnicama. Diskretno šik, pomisli sirRonald i vrlo lijepo odgojena. Odjednom ju je vidio posve novim očima.Kao potencijalnu snahu. Ta mu se ideja jako svidjela. Amanda je bilaidealna za Michaela, inteligentna, šarmantna, otvorena djevojka savršenihmanira, kao i sve unuke Emme Harte. Upravo takva žena je bila potrebnanjegovom sinu. Mogućnost da se klan Kallinskih konačno sjedini sklanom Harte putem braka vrlo ga je dirnula. On će podržati toprijateljstvo, što je očigledno bila i Paulina namjera. Da, Amanda iMichael moraju postati muž i žena. Kasnije će o tome još popričati sPaulom; zajedno će smisliti plan akcije. Michaela će morati pažljivonamamiti u tu vezu. Njegov sin je bio neodlučan kada su žene bile upitanju. Predugo je bio sam, još od razvoda.

308

31.

Vrt je i dalje bio za nju najmagičnije mjesto.Još od djetinjstva Paula je uživala saditi, plijeviti, podrezivati i

okopavati. Prijalo joj je raditi vani - to bi je uvijek razveselilo.Također je još davno otkrila da najbolje razmišlja u vrtovima

Pennistone Royala, tako da ni današnji dan nije bio izuzetak. Bilo jevedro travanjsko poslijepodne, Uskrs je tek prošao, dan je bio sunčan isvjež s lakim povjetarcem i pepeljasto plavim nebom, hladnim i bezoblačka.

Dok se bavila novim alpskim vrtom, dok ga je stvarala, skupila jemisli na posao, to jest na Larsonov lanac u Sjedinjenim Državama.Pregovori su već bili u prvoj fazi i Millard Larson ju je očekivao u NewYorku slijedećeg tjedna, kada će se naći za pregovaračkim stolom iprobati da se dogovore oko rokova i uvjeta prodaje. Kada joj je prvi putpalo na pamet da proširi posao u Sjedinjenim Državama, daleko ranijeno što se pružila mogućnost kupnje Larsonovog lanca, odlučila je dasvojim novcem otkupi svaku kompaniju za trgovinu na malo koja jojzapadne za oko.

Šest stotina pedeset milijuna dolara, pomisli ona tko zna koji putdok je razvrstavala alpske biljke. Bila je svjesna da je to mnogo novca iveć je nekoliko dana bjesomučno razmišljala koja bi joj se financijskakombinacija najbolje isplatila.

Paula tiho uzdahne. Da je njezina majka prošle godine pristalaprodati dionice Sitexa, njezin bi problem bio riješen. Prema djedinomtestamentu, ona i njezin brat Philip automatski bi primili jednu trećinunovca dobivenog tom prodajom - stotine milijuna dolara svaki. Alimajka je odbila prodati dionice nafte i do sada nije promijenila mišljenje.

309

Pauli je još prije nekoliko mjeseci postalo jasno da će potrebnu gotovinumorati skupiti na drugoj strani, kada pronađe odgovarajući lanac robnihkuća.

Razmotrila je nekoliko mogućnosti da bi na kraju sve odbacila kaonategnute i složene i vratila se na prvobitnu ideju. Smatrala je da jenajbolje rješenje da proda deset posto dionica Hartea koje joj je Emmaostavila. To bi joj donijelo između dvije i tri stotine milijuna dolara natržištu i ne bi mnogo oslabilo njezin utjecaj. I dalje bi ostala vlasniknajvećeg broja dionica od četrdeset jedan posto, kao i predsjednik vijećai glavni izvršni službenik lanca Harte. Ostatak novca mogla je lakodobiti od banaka, kao posudbu na lanac koji kupuje, založivši ga kaohipoteku, osobito nekretnine koje su mnogo vrijedile.

Poslije mnogih dana razmatranja, konačno je odlučila. Postupit će,upravo tako. Odmah će sve staviti u pokret. Prva stvar koju će uponedjeljak ujutro napraviti kada stigne u ured u robnoj kući u Leedsu,bit će da porazgovara sa svojim burzovnim mešetarom.

Osmijeh joj ozari lice otjeravši s njega zabrinutost koja ju je mučilacijelog dana; nastavila se osmjehivati sama sebi sadeći posljednje malealpske biljke u pukotinama stijenja.

- Mama! Mama!Paula odmah podigne uznemireno glavu začuvši Patrickov glas. On i

njegova sestra, Linnet, trčali su što su ih noge nosile po pošljunčenojstazi koja se spuštala niz padinu od dugačke terase sa stražnje stranePennistone Royala.

Oboje su ispod jakni i šalova imali pulovere i traperice i ona pomislikako danas izgledaju zdravi i u dobroj formi. Osobito Patrick. Većnekoliko tjedana njegov pogled nije bio onako prazan kao obično. Bila jevrlo zadovoljna zbog toga, opet se počela nadati da se njegovo mentalnostanje popravlja, makar malo. Jako je voljela svoje osjetljivo, zaostalo iprelijepo dijete.

- Patrick! Polako! Past ćeš! - poviče ona. - I ti, Linnet! Usporite malo,oboje! Neću pobjeći. - Dok je to govorila podigla se, dohvatila košarupunu vrtlarskog oruđa i pažljivo sišla s nagomilanog kamenja.

310

Patrick se zaletio u nju i privio se uz nju teško dišući i trudeći se dadođe do daha.

Sklonila mu je tamnu kosu sa sljepoočnice i tiho ga počelaprekoravati. - Baš si mali nevaljalko. Zašto tako brzo trčiš, ja...

- Zadihan, mama - prekine je on, podigavši svoje malo lice svečanoprema njoj. - I Linnet zadihana.

- Nisam - ljuto se pobuni Linnet, sijevajući očima.Ne obrativši pažnju na nju, Patrick nastavi: - Konjić, mama. Patrick

hoće konjića.Zbunjena Paula okrene se prema svojoj šestogodišnjoj kćeri, što je

vrlo često činila kada je Patrick govorio u zagonetkama, a ona tražilaobjašnjenje. Upitno se zagledala u Linnet.

Linnet počne objašnjavati: - Konjića s tavana, mama. Njega Patrickhoće. Rekla sam mu da ga ne može uzeti, dok ne pita tatu. A tata jerekao da pita tebe.

- Konjićna tavanu. O čemu ti to pričaš, mila?- Kresel konj... onaj koji ide u krug, krug, stalno u krug. i svira,

mama.- Karusel, konjić na karuselu. Sada sam shvatila. - Paula im se

oboma osmjehne. - Ali ne sjećam se da na tavanu ima neki karusel.Vjerojatno ima, jer vi ste ga očigledno vidjeli.

- U kovčegu je - nastavi uzbuđeno Linnet. - Maloprije smo ga vidjeli.Tata nas je pustio da se igramo na tavanu poslije popodnevne šetnje.

- Doista. - Paula skine vrtne rukavice, baci ih u košaru i uhvativši ihoboje za ručice, povede djecu natrag prema kući.

Ubrzo zatim njih troje su pretraživali po starim kovčezimaspremljenim na tavanu Pennistone Royala prije mnogo godina. Patrick jeveć prisvojio karusel, koji mu je Paula istog trena dala i sada je okretaomali ključ, navijajući ga onako kako mu je ona to pokazala.

Konjići na vrtešci su se kretali gore-dolje u ritmu „Karusel valcera" idijete je bilo zadivljeno, a Paula presretna što ga vidi takozainteresiranog za nešto.

Linnet i Paula su ga ostavile da se sam igra s karuselom i zavukle

311

glave i ruke u drugi kovčeg koji je Paula izvukla i otvorila.Prevrtale s u igračke koje su bile na vrhu; prvo su izvadile jednog

velikog, obojenog drvenog vojnika, kutiju kocki, naboranog medvjedića sjednom rukom i bez očiju, nekoliko punjenih životinja, razne slagalice,kutiju olovnih vojnika i razne odrpane igračke.

Paula na kraju napipa prelijepu lutku od porculana spremljenu nadno sanduka; kada ju je izvukla bila je iznenađena i zadovoljna. Dobroje se sjećala. Darovala joj ju je baka, mnogo je pazila na tu lutku ivoljela je više od svih drugih igračaka. Prije mnogo godina, kad se selilaiz Long Meadowa u Pennistone Royal poslije Jimove smrti, pažljivo ju jespremila. Namjeravala ju je Tessi darovati, ali je zaboravila u onimteškim godinama koje su uslijedile poslije lavine.

Sjela je skvrčivši noge i podigla lutku, zagladila joj zlatne uvojke,poravnala meku haljinicu od čipke svjetlosmeđe boje. Začudila se što jelutka u tako dobrom stanju i što izgleda gotovo kao nova.

Linnet ju je pažljivo pogledala, žudno gutajući lutku pogledom.- Je li bila tvoja, mama? - konačno je upitala.- Je, dušo, bila je moja. Baka mi ju je darovala kada sam bila kao ti.- Misliš baka Emma? Paula kimne.- Znači nikome je ne bi dala, zar ne? Jer ti ju je dala baka Emma -

tužno reče Linnet, ne skidajući pogled s lutke.Paula se nasmije. - Pa, možda bih je dala djevojčici za koju bih bila

sigurna da će se dobro brinuti o njoj kao što sam seja brinula.- Tessi - zaključi Linnet pomalo tužno, jedva čujnim glasom.- Ne. Mislim da je njezino ime Linnet.- Oh, mama! Mama!- Evo mila, sada je tvoja. - Paula joj pružu lutku. - Zvala sam je

Florabelle.- Onda ću je i ja tako zvati. - Linnet se žurno ustala s poda, uzela

lutku dok su joj oči blistale, a ona se ozareno osmjehivala.- Hvala ti, mama, oh, hvala ti. - Čvrsto privijajući lutku na grudi, ona

se nagne prema Pauli i protrlja nos u njezino lice. - Volim te, mama -reče šapćući. - Oh kako lijepo mirišeš. Na buket cvijeća. - Linnet nakrivi

312

glavu na jednu stranu i zamišljeno se zagleda u Paulu. Zatim ispruži rukui nježno dodirne Paulino lice svojom malom rukom. - Jelda mama da seti nećeš izgubiti? - upita ona neočekivano ozbiljnim, gotovo zlovoljnimglasom.

Paula skupi obrve. - Kako to misliš, ljubavi?- Ponekad kada čekamo da se vratiš kući, tata kaže: „Majka vam se

sigurno izgubila. Ne znam. gdje je do sada." Onda ode do prozora ipogleda van. Poslije toga i ja i Patrick brinemo sve dok ne stigneš kući.Ovaj, mislim da i on brine.

- Oh, mila, pa to se samo tako kaže. Ne znači da sam se doistaizgubila - odgovori Paula i nasmiješi se kćeri.

- Jesi li sigurna, mama?- Svakako da jesam.- Oh. Onda je sve u redu.Paula pređe rukom preko kćerkine crveno-zlatne kose i ponovo

sjedne na pod, gledajući je kako se igra s lutkom. Kako je lako usrećitidjecu, pomisli ona u jednom trenutku. Sve dok im se pruža dovoljnoljubavi, pažnje, ljubaznosti i dok zna, u za disciplinu, to je sve što im, ustvari, treba. Njihove potrebe zu vrlo jednostavne. Kada bi samo iodrasli mogli biti takvi...

- Znači tu ste se svi sakrili! - uzvikne Shane s vrata, iznenadivši ihsve troje.

Paula ustane. - Pronašli smo u kovčezima gomilu prelijepih stvari -objasni ona, jureći prema njemu. - Karusel za Patricka i moju staru lutkuFlorabelle za Linnet.

Shane kimne i zagrli ženu oko struka. - Ali sada ćete morati sići...dadilja je servirala čaj u dječjoj sobi... za sve nas.

- Baš je bilo zabavno i djeca su uživala - reče Shane Pauli dok su setu večer oblačila za objed. - Koliko je samo vremena prošlo otkada smoposljednji put pili s njima čaj u dječjoj sobi. Moramo to češće raditi.

- U pravu si, mili - složi se Paula, nagnuvši se naprijed premaogledalu iznad toaletnog stolčića, provlačeći srebrnu četku preko svojesjajne crne kose. Odloživši četku, namazala je usne jarkim crvenim

313

nižem i namirisala se parfemom Christine Crowter Blue Gardenija,jednim od svojih najomiljenijih.

- Oduševljena sam Patrickom i njegovim napredovanjem, a ti? -Napola se okrenula da pogleda Shana.

- I ja sam. Toliko se u svemu popravio, čak sada mnogo bolje shvaćastvari. Za to je zaslužan novi privatni učitelj. Mark pravi čuda.

- Da, doista je tako - primijeti Paula.Shane navuče tamnoplavi sako, popravi kravatu i krene prema njoj.

Zaustavio se iza nje i lagano joj spustio ruke na ramena, osmjehujući jojse u ogledalu.

- Izgledaš prelijepo, Stabljiko graha - reče, lukavo izvivši usta. -Prestani se lickati. Hajde, idemo u gornji salon. Ranije sam stavio u lednekoliko boca šampanjca, pa možemo na miru popiti po piće dok nestignu Emily i Winston.

- Odlična ideja - uzvikne Paula, odgurnuvši stolicu od toaletnogstolčića, ustavši, popevši se na prste i poljubivši ga u lice. - Ali tiobično imaš odlične ideje.

Uhvatila ga je pod ruku i zajedno su krenuli u susjednu sobu.Salon na katu u Pennistone Royalu bio je omiljena soba Emme Harte

u toj velikoj staroj kući u Yorkshiru, a i Paula ga je voljela isto onolikokoliko i baka. Uočljiva arhitektonska rješenja i prelijep namještaj bili suu suprotnosti s imenom „salon", ali iz nekog nepoznatog razloga nikadatu prostoriju nitko drugačije nije nazivao. Sama visina prostorije davalaje salonu određenu veličajnost, strop je bio u jakobinskom stilu, ukrašenrozetama. S obje strane neobičnog zatvorenog balkona bili su visokiprozori zaliveni olovom, bio je tu i izrezbareni kamin od izbijeljenehrastovine i parketni pod. Emma je prije dosta godina uskladila njegoveupadljive pojedinosti i veličinu s blagim šarmom, intimnošću iudobnošću, dodavši mu također pečat vlastite, odmah uočljiveelegancije.

Paula nikada nije osjetila potrebu da bilo što promijeni u toj sobi,smatrajući da bi to bilo svetogrđe, tako da je sve bilo isto kao i prijepedeset godina. U stvari, od dana kada je Emma kupila kuću tridesetih

314

godina. Svake godine zidovi su ličeni u istu prvobitnu nijansu blijedožute koja je podsjećala na boju jaglaca i šivene su nove presvlake izastori kada je to bilo potrebno; inače ovdje je sve bilo isto kao i zaEmmina života.

Iznad kamina visio je neprocjenjiv Turnerov krajolik sav umagličastim plavim i zelenim tonovima, a pokraj njega u ovom salonubili su samo još odlični portreti mladog plemića i njegove žene koje jenapravio sir Joshua Reynolds. Ta tri ulja savršeno su se uklapala sostalim starinama, Savonnerie tepihom, i rijetkim Rose Medallionom odporculana koji je bio u Chippendale vitrini. Dva velika naslonjača kojasu stajala u sredini sobe okrenuti jedan prema drugom i između kojih subila kolica za posluživanje od mahagonija, bili su presvučeni žutimkatunom sa svijetlim uzorcima, starinske porculanske vaze imale susjenila od bež svile i svuda uokolo svjetlucali su srebro i kristal.

Svjetiljke su bile upaljene i u kaminu je gorjela vatra. Narcisi,zelenkade i zumbuli u cvijećnjacima otvorili su svoje latice na toplini,tako da se u zraku osjećao njihov miris.

Dok se približavala jednom od naslonjača i spuštala na njega, Paulapomisli kako salon nikada nije izgledao ljepše no večeras. Bio je sumraki svjetlost se mijenjala. Kroz ogromne, visoke prozore vidjelo se nebokoje je lagano postajalo tamnoplavo s nijansom ljubičastog koja je nakrajevima prelazila u boju amatista i tamnog purpura. Podigao se snažanvjetar, koji je savijao drveće, a udaljena grmljavina je nagovještavalaoluju.

Ali ovdje u ovoj prelijepoj sobi carevali su mir i bezbrižnost. ZaPaulu je ovaj salon imao neku bezvremenost, jer se nikada nije mijenjao.Bio je ispunjen njezinom prošlošću, sadržao je, u stvari, cijeli njezinživot i toliko lijepih uspomena... uspomena iz djetinjstva, mladosti, danakada je postajala žena. Bilo je tu i sjećanja na one koji su joj bilinajdraži u životu... neki su još bili živi, a neki već mrtvi... njezin otac ibaka... majka... Philip... pojedini prijatelji iz mladosti... kao i rođaci,Emily, Winston i Alexander. I Shane je bio uhvaćen u sjećanja zarobljenau ovoj sobi. Dom, pomisli ona. Ovaj salon za mene je dom, moje

315

korijenje, isto mi znači što je značio i baki. I zato nikada ne bih bilasretna da moram živjeti negdje drugdje...

- Novčić za tvoje misli - reče Shane nagnuvši se nad nju, natjeravšije da poskoči. Pružio joj je kristalnu čašu do vrha punu ledenog,iskričavog šampanjca.

- Oh, mili, hvala ti - odgovori ona, prihvativši je. - Baš samrazmišljala o tome kako je lijepa ova soba i kako je sva ispunjenaprošlošću, zar ne?

- Svim našim danima, kad bolje razmisliš - doda on dodirnuvšisvojom čašom njezinu. - Još od onih najranijih.

Paula se nagne naprijed i zagleda se u njega svojim ljubičastimočima. - Kada već spominjemo prošlost... posljednjih nekoliko danamnogo sam razmišljala o budućnosti, Shane, i odlučila sam da ipakkupim Larsonov lanac u Americi.

Shane je oštro pogleda. Izraz njegovih crnih irskih očiju malo sepromijeni, postane zabrinut, ali on ipak reče istim kontroliranim glasom: -Ako je to ono što želiš, onda mi je drago da si odlučila nastavili, draga. -Osobno je smatrao da preuzima na sebe preveliku odgovornost, alinikada joj se nije miješao u posao, uvijek je ostajao neutralan, lb je biojedan od razloga što im je brak bio tako stabilan.

Ona lagano nastavi: - Vrijedi dati šest stotina pedeset milijuna dolaraza taj lanac. - Zatim izvije obrvu. - Ti ne misliš tako? On kimne. -Slažem se s tobom. Vrijedi.

- U svakom slučaju... odlučila sam ga sama kupiti, svojim novcem -doda ona pogledavši ga ravno u oči.

Djelić sekunde je ostao zaprepašteno zuriti u nju otvorenih usta, alikada je progovorio, glas mu je opet bio uravnotežen i smiren: - Doista. Išto namjeravaš prodati kako bi došla do potrebne gotovine?

- Posudit ću od banaka, uzet ću hipoteku na Larsonove nekretnine,zadužit ću se još na račun lanca. Vjerojatno ćii na taj način skupiti okotri stotine milijuna dolara. A da bih došla do druge polovice potrebnognovca, namjeravam prodati deset posto svojih dionica u Harteu.

- Paula! - uzvikne on zabrinuto. - Zar doista misliš da bi trebalo? -

316

Ne skidajući pogled s nje, on nastavi: - Nije li to prilično rizično!Nemam namjeru da ti se miješam u posao, draga, ali te dionice Hartea susnažno oružje... i zbog tvoje sigurnosti... pored toga što ti daju apsolutnumoć u kompaniji. Ako prodaš deset posto od svojih pedeset jedan,smanjuješ svoj utjecaj u kompaniji. Otvaraš vrata za izazove.

- Ma hajde, ne budi lud, Shane. Ko bi to mene izazvao! - nasmija seona. - Uživam punu podršku vijeća i ostalih dioničara. Svi su uz mene.Blagi Bože, robna kuća je moja. Nitko ne bi ni pomislio da mi sesuprotstavi, niti članovi vijeća niti dioničari. Ja sam Harte, isto kao štoje to i Emma bila.

- Pa... ne znam... - počne Shane pa zastane. Konačno je prekršio riječzadanu na dan njihovog vjenčanja. Obećao je sam sebi da joj nikadaneće dati nijedan poslovni savjet i do sada se toga držao. Znao je da jeprava unuka Emme Harte i da ga ionako ne bi poslušala. Paula je bilatvrdoglava i nezavisna. I obično je donosila ispravne odluke, kao injezina baka prije nje. Duboko je udahnuo i odustao od prepirke okoovog novog planiranog poteza.

- Po izrazu na tvom licu jasno mi je da si odlučila da to napraviš -izgovori on oprezno. - Puna si samopouzdanja, odlučnosti i ja se divimtvom stavu, jedinom prihvatljivom kada se kreće u jednu ovakvupustolovinu. - Shane se osmjehne, a zatim sasvim iskreno doda: - Ja samuz tebe, Paula.

- Oh, Shane, mili, hvala ti... hvala ti što vjeruješ u mene. To mi tolikoznači. Baš sam to i Michaelu rekla prije neki dan.

- Doista?Ona kimne. - Rekla sam mu kako se nadam da ćeš se složiti s onim

što namjeravam napraviti. A da, i on će slijedećeg tjedna biti u NewYorku, u isto vrijeme kada i ja.

- Kakva slučajnost... ili možda nije? - Prodorno se zagledao u nju,zaškiljivši svojim tamnim očima.

- Ne, mili, nije. Michael mora u biti New York ovaj mjesec, ali jesvoje planove uskladio s mojima. Smatra da treba biti tamo kako bi mimogao pomoći ako zatreba pri preuzimanju Larsonovog lanca.

317

Shane se ukočio na naslonjaču i trenutak ništa nije rekao. Zatim jepročistio grlo. - Ranije ti nikada nije bila potrebna pomoć u sličnimposlovima. Ni od koga. Zašto ti je odjednom sada potrebna?

Ona slegne ramenima i nasmije se. - Nije mi potrebna nikakvapomoć, ali Michael me je upoznao s Harveyom Rawsonom i pronašao milanac Larson, što ti je dobro poznato. On smatra da bi trebao bitiprisutan, a ja ga ne želim uvrijediti i reći mu da ne dolazi samo zbogmene.

- Shvaćam.Shane skoči na noge, ode do stolića, ne želeći da ona primijeti

iznenadni bijes koji mu se očitavao na licu. Ulio je sebi još jednu čašuDom Perignona, potisnuo ljubomoru koja ga je izjedala i potrudio se dana lice navuče masku ravnodušnosti. Michael ga je u posljednje vrijemepočeo nervirati. Osjećao je da je zainteresiran za njegovu ženu i tomnogo intimnije no što je to ona mislila. Imao je potpuno povjerenje uPaulu, znao je da ga voli svim svojim srcem. Ali više nije bio uvjeren davjeruje Michaelu Kallinskom. Nipošto nije želio da se Paula nađe uneugodnoj i neprijatnoj situaciji za vrijeme boravka u New Yorku, a to bise moglo dogoditi. Da nije možda nepravedan prema Michaelu?Konačno, njegov stari prijatelj, bio je džentlmen.

Shane donese odluku dok si puknuo prstima, okrene se prema ženi iuputi joj ozareni osmijeh. - Htio sam te iznenaditi, ali mogu ti već sadareći: i ja ću slijedećeg tjedna biti u New Yorku, Paula - počne onimprovizirati. - Potreban sam Mirandi. Znam da se trudimo da nebudemo odsutni u isto vrijeme, zbog djece, ali ovaj put je neizbježno.Moram riješiti neke neodložne probleme.

- Pa to je divno! - poviče Paula sva sretna. - Dadilja i Mark će pazitina Patricka i Linnet... - Paula zastane i tiho zahihoće. - Tako se dogodiloda će i Amanda biti u Sjedinjenim Državama u to vrijeme, kupuje zaGenret. Planiram prirediti nekoliko prijama za nju i... Michaela. Znaš,Shane, Amanda je baš luda za njim, a ujo Ronnie i ja mislimo da bi njihdvoje bili savršeni par.

- Nisam baš siguran da je Michael zainteresiran u ovom trenutku za

318

brak - primijeti Shane vraćajući se prema naslonjaču. - Poslije onogdebakla s Valentinom. Ali slažem se s tobom i ujakom Ronniem da jeAmanda idealna za njega. - Shane se zavali u naslonjač osjetivšineobično olakšanje. Zatim doda, kao da se toga naknadno sjetio: -Mislim da će biti bolje da odvojeno letimo, kao i obično.

- Svakako, tako je pametnije. Shane... - Paula zastane u polarečenice kada se vrata otvoriše i njezina kći, Tessa, uđe u sobu.

- Laku noć, mama, tata. - Zastala je na vratima i poslala im poljubac.- Idem na žurku kod Melanie. Njezin brat je upravo došao po mene.

- Nećeš valjda takva ići! - uzvikne Paula i ustane. Tessa se namršti. -Kako to misliš, mama?

- Dobro ti znaš na što ja mislim. - Paula je pozva prstom da priđe. -Dođi ovamo, Tessa, hoću te pogledati.

- Pa to je samo malo rumenila - promrmlja Tessa, uputivši majcineprijateljski pogled i ne pomaknuvši se s vrata. - Danas ga svistavljaju.

- Teško bih se složila s tobom. Molim te priđi bliže vatri, Tessa.Djevojčica nevoljko posluša majku. Paula je uhvati za ramena i nježnoje okrenu prema svjetlosti koja je dolazila iz svjetiljki postavljenih nastoliće s obje strane kamina. Zatim zavrti glavom i napravi grimasu. -Samo malo rumenila, kažeš. A stavila si i maškaru i ruž.

- Pa ruž je blijedo roze boje, gotovo se ne vidi - pobuni se Tessa.- Tebi je tek trinaest godina! - Paula obeshrabreno zavrti glavom. -

Ne mogu ti dozvoliti da se šminkaš. A sada molim te, brzo u svoju sobui umij se.

- Neću! Neću skinuti šminku! Ti si staromodna! Eto to nije u redu stobom! - ljutito poviče Tessa gladajući Paulu ravno u oči, a zatim zabaciglavu unatrag.

- Smiri se, Tessa! - opomene je Shane, izdigavši se malo nanaslonjaču i uputivši djevojčici upozoravajući pogled. - Ne razgovarajtako s majkom. Bila si vrlo gruba. Ja to neću dozvoliti.

- Ali ona je staromodna, tata. Pregazilo ju je vrijeme. Sve djevojčiceiz mog razreda se poslije škole šminkaju.

319

- Ne bih baš rekla. - Paula se odmakne korak unatrag i zagleda se ukćer novim očima. Blagi Bože, Tessa bi lako mogla proći kaosedamnaestogodišnjakinja. Iznenada je izrasla. Kad prođoše sve tegodine? Kao da sam je još jučer vozila u kolicima.

Pokušavši lijepom riječi i savjetom, Paula ponovi mekšim glasom: -Molim te poslušaj me, mila.

Tessa je tvrdoglavo stisla usne, dok su joj srebrno sive oči prkosnosijevale. - Neću ići na tulum ako me natjeraš da skinem šminku. Izgledatću djetinjasto, glupo. Ostale djevojčice će biti našminkane i smijat će mise.

Majka i kćerka su gledale jedna u drugu.Paula lagano odmahne glavom. - Ne, neće.- Mama, molim te... ponašaš se glupo! - počne cviljeti Tessa.- Ne, ne ponašam se. Dok živiš u ovoj kući i dok te mi uzdržavamo,

držat ćeš se naših pravila - tiho, ali odlučno izgovori Paula.Tessa obori pogled, razmišljajući. Priznala je u sebi da će majčina

biti posljednja; pa ipak, čvrsto je odlučila postići ono što je željela.Pokušala je još jednom, ovaj put drugačije: - Da se nagodimo...

- Bez nagađanja - prekine je Paula.- Ali umješnost u pregovaranju često je tajna poslovnog uspjeha -

podsjeti je Tessa, citirajući Pauli Paulu.Njezina majka potisne osmijeh i skrene pogled kako bi prikrila

neočekivani sjaj u očima. Shane nije bio tako uspješan i prsnuo je usmijeh.

Paula ga pogleda i zavrti glavom; a onda se okrene prema Tessi.- Dobro, možeš ostaviti rumenilo. Ali to je sve. I moraš mi obećati

da ćeš sat vremena duže vježbati klavir. U posljednje vrijeme si gazanemarila.

- Obećajem. Ali dozvoli mi da ostavim i maškaru. Trepavice su mitako bljedunjave. Izgledam grozno. Kao isprana krpa. Udvostručit ćuvježbe i... i... skinut ću ti Linnet s vrata kada dadilja bude imalaslobodan dan.

- Samo da znaš, to je sutra - upozori je Paula i popustivši, doda:

320

- Važi. Ali ruž skidaj. Jesi li razumjela?- Jesam. Hvala, mama. - Osmijeh se razlije Tessinim licem i ona

igrajući i praveći piruete pređe preko sobe i stiže do vrata.- I nemoj se vratiti kasno - upozori je Paula.- Neću. Do viđenja.Snažno je za sobom zalupila vrata da je Paula napravila grimasu i

bacila pogled na porculanski Rose Medallion u Chippendale vitrini.Zatim promrmlja: - Tessa izgleda mnogo starija nego što jest, zar ne,Shane?

- Da, odjednom se pretvorila u pravu mladu damu i malo prebrzoraste, ne sviđa mi se to. Mislim da je došlo vrijeme da je izvadimo izHarrogate Collega i pošaljemo u Heathfield, što nam je davna namjera.

- Stupit ću u vezu s upraviteljicom slijedećeg tjedna. Slažem se da ćebiti najbolje da Tessa što prije ode tamo.

- Odavno sam ti rekao da ona ne zna što hoće, Paula. Ona i Lorne semnogo razlikuju, premda su blizanci. U slijedećih nekoliko godina njojće biti potrebna čvrsta ruka.

Paula kimne, svjesna da je Shane u pravu. Zamislila se. Kćerka joj jebila svojeglava, uporna, lakomislena i ponekad čak drska. Bila je ljupka,umiljata, posebna i dobro joj je išla škola. Pa ipak, znala je da budetemperamentna, što je Paula smatrala negativnom crtom. Njezina kćerkaje bila prava Fairley, naslijedila je mnoge njihove osobine, među kojimasu osobito bile izražene taština i zaokupljenost sobom najlipičnije odfarlijevskih crta. U njoj nema mnogo hartovskih osobina, pomalorazočarano pomisli Paula. Čak i liči na svoju prabaku Adelu Fairley, stom svojom plavom kosom i srebrnim, zagonetnim očima. Paula seneočekivano strese i zagleda u vatru.

- Što si se tako zamislila, Paula? - upita Shane. - Zar nešto nije uredu, mila?

- Ne, ne, sve je redu - uzvikne ona, pribravši se. - Molim te još jednučašu šampanjca.

- Bila sam u pravu, priznajte! - reče Emily, prelazeći pogledom sPaule na Winstona. - Hajde, hajde, vas dvoje, budite pošteni i priznajte.

321

- Bila si potpunu u pravu - izjavi Paula. - Ispričavam se što sam takoolako odbacila tvoje teorije prije toliko godina. - Podigla je čašu s vinomi otpila gutljaj ružice. - Jesi li sada zadovoljna, Valjuščiću?

Emily se osmjehne.Winston reče: - Ispričavam se što sam uopće pomislio da si

pretjerivala kada si uporno tvrdila da Min nije učinila samoubojstvo.- Izvinjenja su vam prihvaćena. - Emily se osmjehnu mužu pa rođaci,

dohvati nož i viljušku i navali na mladu janjetinu na tanjuru.Shane je pijuckajući vino zamišljeno upitao: - Ti si od početka

sumnjala da je posrijedi ubojstvo, zar ne, Emily? - Da.- Zašto? - znatiželjno upita Shane.- Onih pet nepokrivenih sati nikako mi nije dalo mira, Shane. - Emily

složi pribor za jelo. - Nije mi bilo jasno gdje je Min bila od otprilike šestsati, kada ju je Antony vidio kod jezera, pa do jedanaest kada jeutvrđeno da je umrla. Njezina kola su ostala kod jezera i bila samuvjerena da je otišla nekome u posjet... bilo u selu Clonloughlin ili naimanju. Čak sam pomislila i na ljubavnika... ali nisam uspjela sveuklopiti... sve me je to jako zbunjivalo.

- Ipak je na kraju misterij riješen - doda Winston. - I mojoj sestri jelaknulo. Godinama je jadna Sally vjerovala da su ona i Antony posrednootjerali Min u smrt. Hvala Bogu da je i to konačno raščišćeno. Velikiteret je pao s pleća obitelji Dunvale.

- Da li je Antony objasnio zašto je Michael Lamont odjednomodlučio priznati da je slučajno ubio Min? - zapita Shane, zagledavši se uWinstona.

- Antony nam je rekao da Lamont više nije mogao izdržati, da ga jesavjest toliko mučila da se razbolio - reče Winston. - Očigledno je došaokod Antonyja i ispričao mu što se dogodilo te noći. Kada mu je Antonypredočio da mrtva osoba ne može unijeti vodu u pluća, te da je Minmorala biti živa kada ju je bacio u jezero, Lamont je pobjesnio, doživiopravi šok, pomahnitao i na kraju doživio srčani udar.

- Barem je Lamontova potonja smrt omogućila Antonyju da cijelislučaj pokopa zajedno s njim - promrmlja Paula. - Kakva bi to mòra bila

322

za obitelj da je Antony morao obnoviti cijeli slučaj. Da i ne spominjemLamonta koji bi, sasvim sigurno morao odgovarati za ubojstvo.

- Oduvijek sam osjećala da je Bridget O’Neill znala više no što jerekla - primijeti Emily. - Međutim, kada je Antony prošlog tjedna bioovdje, pitala sam ga za nju, a on me je samo nekako čudno pogledao.Rekao mi je da Bridget ništa nije znala o Mininoj smrti, da je tu noćimala migrenu i bila u svojoj sobi, kao što je izjavila na suđenju, čime jetakođer osigurala Antonyju alibi. Pa ipak...

- Oprostite gospođo O’Neill - obrati se kućepaziteljka Pauli ušavši utrpezariju - oprostite što vas uznemiravam za vrijeme večere, ali imatevažan telefonski poziv.

- Hvala, Mary - reče Paula i odgurne stolicu. - Ispričajte me, odmahse vraćam.

Paula požuri van u Stone Hali gde je bio najbliži telefon, pitajući setko bi je to mogao zvati ovako kasno u subotu. Podigla je slušalicu ijavila se: - Da?

- Gospođo O’Neill, ovdje Ursula Hood.Paula čvršće stegne slušalicu kada začuje glas gospođe Hood. Ona

je bila Alexanderova kućepaziteljka u Nutton Priory, tako da je Paulaistog trena pretpostavila kako se nešto strašno dogodilo. Grlo joj je bilosuho kada je rekla: - Dobra večer, gospodo Hood. Mogu li vam pomoći?

- Gospodo O’Neill... zovem vas jer... ovaj, dogodilo se neštostrašno. - Zatim je zanijemjela. Nije mogla nastaviti, tako da je nastupilakraća tišina prije no što je tiho nastavila: - Gospodin Barkstone je ranovečeras pošao u lov. On... on... slučajno se upucao.

Paula se naježila i počela se tresti. Jedva je uspjela upitati: - Da li jerana teška, gospodo Hood?

Gospoda Hood pročisti grlo. - Oh, gospodo O’Neill... on je... on je...gospodin Barkstone je mrtav. Tako mi je žao. Strašno žao.

- Oh, Bože, ne! - povika Paula i pridrži se za hrastov stol, pokušavšise pribrati, potiskujući suze koje su joj navrle u oči.

Gospoda Hood nastavi blagim glasom: - Ne mogu vjerovati da gaviše nema... bio je divan čovjek. - Kućepaziteljka je opet zanijemjela, ali

323

je ipak poslije nekoliko trenutaka uspjela se pribrati i objasniti: -Pozvala sam vas, jer nisam znala kako da to kažem njegovim sestrama...gospodi Harte ili gospođicama Amandi i Franceski... ne bih znala...

Paula lagano reče: - Sve je u redu, gospođo Hood, shvaćam vas.Gospođa Harte je kod nas na večeri. Ja ću joj reći i njoj i njezinimsestrama. Ali molim vas... da li biste mi rekli... nešto više... kako se todogodilo?

- Ne znam baš mnogo, gospodo O’Neill. Kada se gospodin Barkstonenije pojavio na večeri, poslala sam batlera u njegovu spavaću sobu.Gospodin Barkstone nije bio tamo. Nitko u kući ga nije vidio da sevratio iz šume. Tada su batler, domar i vozač pošli u potragu... -Gospođa Hood obriše nos i završi: - Pronašli su ga ispod jednog velikoghrasta, puška je bila pokraj njega. Bio je već mrtav.

- Hvala vam, gospođo Hood - uspjela je prozboriti Paula, ulažućiveliki napor da svlada svoje osjećaje. - Pobrinut ću se za sve ovdje, aonda ćemo muž i ja za jedno sat vremena doći u Nutton Priory. Sigurnasam da će i gospodin i gospođa Harte doći s nama.

- Čekat ću vas, gospođo O’Neill, hvala vam.Paula spusti slušalicu i ostane stajati u Stone Hallu razmišljajući o

svom rođaku. Oh, Sandy, Sandy, zašto si morao tako umrijeti? Samsamcat u šumi. Srce joj se steglo. A onda joj na um padne najužasnija inajneprihvatljivija misao, koja ju je zapanjila. Da nije on sam sebioduzeo život? Ne. Nipošto. Ne bi on to učinio, govorila je sebi. Sandy jetoliko želio živjeti. Borio se da opstane što duže. Svaki trenutak mu jebio dragocjen. Toliko puta mi je to ponovio u posljednje vrijeme.Odbacila je ideju o samoubojstvu iz uma.

Duboko udahnuvši nekoliko puta, Paula se lagano vratila ublagovaonicu, pripremivši se da Emily priopći tužnu vijest.

324

32.

Bio je tmuran dan, neobičan za travanj.Ogromni oblaci, zgusnuti i sivi, valjali su se sve većom brzinom

preko neba koje se spuštalo i uranjalo u mračne i pocrnjele jorkširskepustopoljine. Usamljeni i neumoljivi, svojim zastrašujućim izgledomplijenili su pogled i bacali tamne sjene preko Fairleyja ovog jutra.Nigdje se nije mogao vidjeti ni trak sunca koji bi ublažio izgled ovihdivljih, vjetrom brisanih daljina; u hladnom napetom zraku osjećao sedah nadolazeće kiše i oluje.

Duž puta koji se protezao kroz pustopoljinu i presijecao ovaj velikiPenninski lanac brda, kretala se lagano kolona automobila, na čijem sučelu išla pogrebna kola. Povorka je ubrzo napustila pustopoljine i počelase polako spuštati prema selu i kroz petnaestak minuta se zaustavilaispred lijepe male normanske crkve. Na starinskom trijemu obitelj iprijatelje preminulog pričekao je i pozdravio novi vikar, velečasni EricClarke.

Alexanderov kovčeg ponijela su šestorica rođaka i prijatelja.Anthony Standish, eri od Dunvala i Winston Harte, rođaci; Shane O’Neilli Michael Kallinski; i dvojica školskih drugova. Poznavali su ga skorocijelog života i bilo je prirodno da s njim budu i na kraju, da ga odnesudo posljednjeg počivališta u dvorištu ove stare crkve.

Šestorica muškaraca s lakoćom podigoše Alexanderov kovčeg naramena i ponesoše ga kroz vrata groblja, krećući se sporim idostojanstvenim korakom niz popločanu stazu. Srca su im se stegla odbola koji se tako jasno očitavao na njihovim ožalošćenim licima.

Svi su oni na različite načine jako voljeli ovog čovjeka koga su sadasahranjivali.

325

Šestorica muškaraca donesoše kovčeg do groba kod koga je stajaovikar s Alexanderovim uplakanim sestrama, Emily, Amandom iFranceskom i rastrojenom majkom Elizabeth, koja nije mogla zadržatisuze i koju je morao pridržavati muž Francuz, Mare Deboyne. S drugestrane groba stajali su ostali članovi obitelji i mnogi prijatelji, sviodjeveni u crninu.

Antony je bio potišten, mrzovoljan i ukočen, dok je prilazio ženi,Sally i Pauli koja je stajala pokraj nje. Još se jače pogrbio u svom crnomkaputu, drhteći na žestokom vjetru koji je puhao s pustopoljina. Mladolišće na drveću je šumil|o, a cvijeće u vijencima se svijalo. Antony jezurio u njega. Podsjećalo ga je da je proljeće... nježni cvjetovi, živihboja naspram tamne zemlje... jarko žuta i purpurna lužnja i šafrana,prozirno bijela blijedih narcisa... tamno-krvavo-crvena boja Tulipana.Gotovo i nije slušao vikara koji je započeo pogrebnu ceremoniju, jer suga mučile druge misli.

Sandyjev pogreb podsjetio ga je na jedan drugi pogreb kome jeprisustvovao prije samo nekoliko tjedana u Irskoj. Još nije mogaozaboraviti kako se Michael Lamont srušio onog strašnog jutra uClonloughlinu, kada je došao kod njega da sazna istinu o Mininoj smrti.Nekoliko dana kasnije Lamont je umro u seoskoj bolnici od posljedicapretrpljenog srčanog udara. Da je ostao živ samo bi vegetirao. Na nekičudan način, Antony se osjećao odgovornim za smrt upravitelja imanja.S druge, pak, strane, Lamont je bio pošteđen mučnog i sramotnogsuđenja, što mu je Sally stalno ponavljala, tvrdeći da ga ionako ne bipreživio. Možda je bila u pravu. Pokušao je izbrisati Lamonta iz uma idjelomično je uspio.

Antony duboko i tužno uzdahne, okrene glavu, pogleda u Sally,blijedo joj se osmjehne kada ga ona uhvati pod ruku i pomakne se bližek njemu. Kao da je sve razumjela. Svakako je. Bili su vrlo bliski,

Kradomice je pogledao majku, Edwinu, groficu udovu, žaleći što jezahtijevala da s njima dođe iz Irske na Sandyjevu sahranu. U posljednjevrijeme nije bila baš najbolje; kako je samo bila krhka ta sjedokosa staradama koja je prekoračila sedamdesetu. Bila je prvorođeno dijete Emme

326

Harte, kćerka Edwina Fairleya.Zastrašujuće koliko se povijesti zbilo na ovom malom groblju,

pomisli iznenada Antony, lutajući pogledom preko nadgrobnihspomenika. Tu je ležalo mnoštvo Harteovih i Fairleyovih. Čitavapokoljenja. On je bio i Harte i Fairley, a djelomično i Standish. Iznenadamu sinu da je sve i počelo ovdje, u ovoj starinskoj maloj crkvi koja seuzdizala iza njih... počelo je krštenjem Emme Harte travnja 1889. Skoroprije sto godina. Blagi Bože, njegova bi baka krajem mjeseca napuniladevedeset tri godine, da je poživjela. I poslije svih ovih godina i daljemu je nedostajala.

Emmin lik mu se uvuče u misli. Kako je to bila jedinstvena iveličanstvena žena. Voljela je sve svoje unuke, ali dobro je znao da je saAlexanderom uspostavila osobiti odnos. Kao uostalom i svi oni, zar ne?Sandy je uspijevao iz njih izvući uvijek samo ono najbolje. Da, postalisu bolji ljudi jer su njega poznavali.

Misli mu se ponovo vratiše na rođaka. U unutrašnjem džepu sakoanosio je pismo. Nije se razdvajao od njega od trenutka kada ga je primio,dan poslije Sandyjeve smrti. Još prije no što je pismo stiglo jutarnjompoštom, znao je da je Sandy mrtav, jer je njemu i Sally Paula to javilavečer prije toga, iz Nutlon Prioryja. Pa ipak je doživio šok kada ga jeprvi put pročitao. Kasnije je shvatio i prihvatio ono što je u njemupisalo.

Toliko puta ga je do sada pročitao da ga je gotovo već znao napamet. Imao je osjećaj kao da je sahranjeno u njegovom umu. Pismo nijebilo dugo, bilo je trezveno napisano, prozaično čak, toliko nalik naSandyja, a Sandy ga je namijenio samo njegovim očima. Zato ga nijepokazao ni svojoj ženi, premda su bili tako bliski, niti Pauli, koja je,konačno bila glava obitelji. Nije bilo potrebe da ga one vide.

Zatvorivši oči, pred sobom je ugledao Sandyjev rukopis... i onaj diopisma koji ga je najviše dirnuo.

- Želio sam da shvatiš zašto ću ovo učiniti, Antony - pisao je Sandysvojim pedantnim rukopisom. - Uglavnom zbog sebe, dakako. To mi jeprilika da konačno odem. Ali tako ću svima uštedjeti bol koju bi im

327

pričinilo moje otegnuto umiranje. Znam da bi svima vama bilo teško dame gledate kako patim. I zato prije no što sebi oduzmem život,pozdravljam te, dragi rođače i prijatelju. Znaj da sam sretan što ću seriješiti ovog čemera... bježim... slobodan sam...

A u postskriptumu je stajalo: - Bio si mi odličan prijatelj, Antony.Više puta si mi pomogao da prebrodim more iz mog privatnog pakla, ada toga možda i nisi bio svjestan. Zahvaljujem ti Budi blagoslovljen i tii tvoji.

Antony je znao da ne smije zadržati pismo, a opet nije imao snage daga uništi. Ali on to mora učiniti. Danas. Poslije pogreba, odmah čim sevrati u Pennistone Royal. Otići će u kupaonicu u njihovom apartmanu ispaliti ga, a onda će pepeo baciti u toalet i pustiti vodu. Samo je on znaoda je Sandy brižljivo isplanirao svoju smrt, da je zbog toga otišao u lov ušumu i da se, kada je ustrijelio nekoliko zečeva, ubio, ali tako da je bilonalik nesretnom slučaju. Nikada nikome neće otkriti Sandyjevu tajnu.Došlo je, dakako, do istrage i službeni istražitelj je izdao potvrdu da jeposrijedi nesretan slučaj, upravo onako kao što je Alexander i želio.Nitko nije sumnjao u to.

Neka tako i ostane, jedva čujno promrmlja Antony, zagledavši seprema udaljenim pustopoljinama, i dalje misleći na Sandyja; tolikosjećanja... odlutao je u prošlost još na nekoliko trenutaka.

Posve neočekivano, zasljepljujuće sunce probilo se kroz tmasteoblake i olovno, mračno nebo ispunilo se predivnim blještavilom kojekao da se isticalo ispod prljavog obzorja. Antony ostane bez daha predovom iznenadnom ljepotom i podigne pogled prema nebesima, pa seosmjehne. A onda se, u dubini svog nježnog srca punog ljubavipozdravio sa Sandyjem. Konačno se smirio. Otišao je kod svoje voljeneMaggie.

Kratka ceremonija bližila se kraju.Sanduk su upravo spuštali u bogatu jorkširsku zemlju u kojoj su

ležali Sandyjevi preci; Antony se okrenuo od rake čim je vikar sklopiomolitvenik.

Uhvatio je Sally za ruku. - Hajdemo natrag u Pennistone Royal na

328

piće i ručak - reče on.Sally kimne. - Dobro, potrebno nam je nešto da nas zagrije. Ledeno

je jutros.Paula je pošla za njima, drhtala je, prešavši pogledom sa Shane na

Antonyja, ona promrmlja: - Gnušam se tih obilnih obroka poslijesahrana. Smatram ih barbarskim.

- Ne, nisu barbarski - primijeti Antony prigušenim glasom. Kada suuskladili korak on je uhvati pod ruku i zajedno krenuše prema ulaznimvratima groblja i kolima koja su ih čekala. - Današnji ručak nam pružapriliku da određeno vrijeme provedemo zajedno, da tješimo jednidruge... i da se sjećamo Sandyja onakvog kakav je bio. Sretni smo štosmo poznavali njega i njegovu ljubav. I da slavimo njegov život.

Paula će se dugo sjećati ovih riječi.Tjedan dana kasnije, dok se vozila prema Heathrowu s kojega je

trebala Concordeom poletjeti u New York, još su joj odzvanjale u ušima.Amanda je sjedila pokraj nje na stražnjem sjedalu Rols Rojsa, tužna i

povučena, jedva je izustila koju riječ. Nekoliko minuta prije no što sustigli na aerodrom, Paula ispruži ruku i stisne rođakinju.

Okrenuvši glavu, Amanda se blago namršti, a zatim uzvrati Paulinstisak.

Paula reče: - Misliš na Sandyja, zar ne?- Da - prošapta Amanda.Potapšavši je nježno po ruci, Paula promrmlja: - Moraš ga ožaliti, o

tome nema zbora, ali i prežaliti. To je neophodno... to je dio procesaozdravljenja. Ali također pronađi utjehu u svojim lijepim uspomenamana Sandyja, u onim godinama koje si provela s njim dok si odrastala.Budi sretna što ti je bio brat, što ti je dao toliko ljubavi, jedan dio sebe.

- Vrlo si mudra, Paula. Pokušat ću... - Amandi zadrhtaše usne. - Alitoliko mi nedostaje.

- Svakako da ti nedostaje, to je prirodno. I nedostajat će ti... još jakodugo. Ali mislim da ćeš utjehu naći i u saznanju da se Sandy oslobodiopatnje. - Paula zastane, pa nježno doda: - Pusti ga da ode, mila, pusti gada počiva u miru.

329

Amanda nije mogla riječ prozboriti, samo je kimnula nekoliko puta,okrenula glavu i zagledala se kroz prozor. Bila je previše potresena da bibilo što suvislo mogla reći i znala je da će je Paula razumjeti i poštovatinjezinu šutnju.

Ali malo kasnije, dok su sjedile u čekaonici i pile kavu, Amanda seodjednom nagne prema Pauli i tiho reče: - Hvala ti što si mi tako dobraprijateljica. Stvarno to cijenim. - Zagledala se u daljinu, pa tek onda tihonastavila: - Kako je život nepostojan, zar ne, Paula? Nitko od nas ne znašto nam se može dogoditi u slijedećem trenutku... životi ljudi mogu sepromijeniti u trenu...

- Da... život je bijedan. Ali istovremeno i predivan, kao što znaš. I tuje da ga proživimo. Moramo nastaviti da ga živimo.

- To je baka uvijek govorila! - Amanda pogleda Paulu u oči iosmjehne se. - Sinoć me je nazvala Francesca i priopćila mi predivnustvar... u drugom stanju je.

- To je zaista lijepa vijest! Morat ćemo u New Yorku kupiti neštoodjeće za bebu. - Paula dohvati šalicu, otpije gutljaj kave i zamišljeno sezagleda preko ruba šalice u Amandu. Vrativši šalicu na tacnu, onaoprezno primijeti: - Oprosti što se miješam, ali tebi se Michael Kallinskisviđa, zar ne?

Amanda je iznenađeno pogleda svojim zelenim očima. Blagorumenilo joj oblije vrat, a zatim i blijedo lice. - Zar je to tako očigledno?

- Samo za mene. Odlično uočavam stvari i imam dobar nos i nemojzaboraviti, poznajem te od dana kada si se rodila.

- Ali ja njega ne zanimam - branila se Amanda.- To ćemo još vidjeti.- Kako to misliš?- Michael je u posljednje vrijeme provodio s tobom dosta vremena,

ali uvijek je u pitanju bio posao, preuzimanje odjeće Lady Hamilton.Sada bi te trebao upoznati i u drugom svjetlu, u društvu, dok i drugimuškarci oblijeću oko tebe... što uglavnom i čine. Zato ne vrti glavom.Pošto ćete oboje biti u New Yorku, Shane i ja namjeravamo prireditinekoliko večera i koktela... želim da te Michael još bolje upozna. I to

330

osobno.- Oh - to je bilo jedino što je Amanda uspjela smisliti.- Imaj povjerenja u mene. S moje točke gledanja, budućnost ti se

osmjehuje.- Kao i tebi - brzo primijeti Amanda. - Uvjerena sam da ćeš se

dočepati Larsonovog lanca.- Iskreno se nadam da si u pravu - odgovori Paula i prekriži prste.U isto vrijeme kada je Concorde British Airwaysa polijetao u New

York, Quantasov avion iz Hong Konga spuštao se na Heathrow.Nije prošao ni sat, a putnici su se iskrcali i pokupili prtljagu i

Jonathan Ainsley, koji je ličio na uspješnog poslovnog magnata što je ibio, prošao je kroz carinu i stupio u predvorje za pridošle putnike.

Prešao je pogledom preko onih koji su čekali iza ograde i podigaoruku u znak pozdrava kada je ugledao plameno crvenu kosu i ozarenolice svoje elegantne rođake, Sarah Lowther Pascal.

I Sarah njemu mahnu i već trenutak kasnije pali su jedno drugom uzagrljaj.

- Dobro došao kući, Jonny - pozdravi ga Sarah kada se odmakne odnjega i jedno drugo odmjeriše s uzajamnim odobravanjem.

- Lijepo je vratiti se kući. Prošlo je toliko mnogo vremena. -Osmjehnuo joj se, dao znak nosaču da krene za njima s prtljagom iuhvativši Sarah za ruku poveo je van prema parkiralištu.

- Drago mi je što se tvoj dolazak u London poklopio s mojim -primijetio je deset minuta kasnije Jonathan dok su se udobno voziliprema Londonu u limuzini s vozačem koju je Sarah iznajmila da gapričeka.

- I meni - odgovori ona. - Yves je želio da posjetim galeriju koja gaovdje predstavlja, a imam i neka svoja posla obaviti ovog tjedna.Odlično smo uskladili vrijeme, Jonny.

- Kako je Yves? - upita Jonathan.- Odlično - odvrati Sarah s puno entuzijazma. - Trenutno krajnje

nadahnuto slika.- I odlično prodaje slike - promrmlja Jonathan i pogleda je. - Ne

331

škrtari, koliko vidim, ako je suditi po nakitu... a to na tebi je kostim odGiveneyja, zar ne?

Sarah kimne, zadovoljno se osmjehnuvši zbog primljenihkomplimenata. - Doista je velikodušan, ali i moja ulaganja mi donosedobre dividende... - Zatim je iskosa pogledala Jonathana. - A kako jeArabella?

- Odlično! - Jonathanovo lice se istog trena ozari i on poče bez daha ido u detalje priča o Arabelli i njihovom životu u Hong Kongu.

Sarah je odmah zažalila što je uopće spomenula ime te žene. Mrzilaje rođakovu ženu.

Zavalivši se o meki kožni naslon sjedala boje vina, činilo se dapažljivo sluša Jonathana, jer je s vremena na vrijeme kimala glavom i nalicu imala izraz kao da upija svaku njegovu riječ, ali, u stvari, nije čulani jednu jedinu riječ koju je izrekao.

Ona je oličenje nevinosti, čiste nevinosti, pomisli Sarah,usredotočivši misli na Arabellu. Ali ja uočim takve kao što je ona onogtrena kada ih ugledam. Pametna je i vješta i u potrazi za pravomprilikom. Uvjerena sam da ta ima i te kakvu prošlost. Žao mi je što ganisam mogla upozoriti, ali nisam se usudila. Teško joj je bilo povjerovatikako je Jonathan pao u mrežu Arabelle Sutton. Čak je očarala i Yvesa,kojeg inače nijedna druga žena nije mogla zainteresirati, kada ju jeJonathan doveo u Mougins početkom godine. Nema sumnje, bila ješarmantna. I prelijepa. Sa tom svojom srebrnom kosom, očima nalik nadivlje šljive, izuzetnim stasom. Glavni zgoditak što se seksa tiče, kladimse, prezirno pomisli Sarah, koja ju je mrzila iz neobjašnjivih razloga. Štase nje ticalo s kim se njezin rođak oženio. Ali bilo joj je stalo do Jonnyjai željela mu je dobro.

Sada je i ona imala svoju obitelj, predivnog muža i anđeosko inadareno dijete. Ali Jonathan je predstavljao njezinu prošlost, njezinuvezu s Engleskom. Roditelji su joj, bili živi kao i Jonnyjevi, tetka Valeriei ujak Robin. Ali ipak je Jonathan bio taj kojeg je najviše voljela,premda je uglavnom on bio kriv što se otuđila od ostalih rođaka, teta iujaka. Raskol u obitelji Harte jako ju je uzbudio. Iako neke od članova

332

nije baš voljela, ipak je osjećala žaoku progonstva, ne mogavšizaboraviti kako više ne pripada tom uvaženom klanu.

Arabella je začarala Jonnyja... to je bilo očigledno. Sarah nije bilodrago što će se morati nadmetati s njom za njegovu pažnju. To je moralaraditi za života Sebastiana Crossa. Bili su prisni prijatelji još od vremenadok su pohađali Eton. I ostali su bliski. Često se pitala zašto. Sebastiannije bio baš dobar. Nepošten prema njezinom mišljenju. Čudno je bilo tonjegovo vezivanje za Jonnyja. Da ga nije tako dobro poznavala, zaklelabi se da je Sebastian bio homoseksualac. Ali fama ženskaroša ga jesvuda pratila. Upravo joj je palo na pamet da to ništa nije moralo značiti.Sebastian je bio vrlo čudna ptičica. Umro je od pretjerane doze kokaina.Pošto je Jonathan napustio Englesku njega je počela pratiti zla sreća štose posla tiče. Ćula je da je umro potpuno siromašan Jonathan dodirnunjezinu ruku i ljutilo uzvikne: - Kamo si odlutala, Sarah. Zar me neslušaš? - Zagledao joj se u lice, a blijede oči mu se pronicljivo skupiše.

- Slušam te, slušam - pobuni se ona, konačno mu poklonivši svusvoju pažnju, jer ga nije željela naljutiti. Jonny je bio naprasit i znao jelako planuti.

- Nešto te muči? - Nastavi navaljivati Jonny, kao i obično reagirajućina njezina raspoloženja kao da je bio u stanju da joj čita misli. Uvijek jeznao iznervirati Sarah tom svojom sposobnošću.

- U stvari, razmišljala sam o Sebastianu Crossu - prizna Sarah. -Umro je pod tako čudnim okolnostima, zar ne?

Jonathan je djelić sekunde šutio.- Da - konačno je izustio. - Vrlo čudnim. - Nastupila je još jedna

pauza, prije no što je tiho nastavio: - Bio je biseksualac. Ja to, dakako,nisam znao. - Pogledao je Sarah ravno u oči i povjerio joj: - To mi jepriznao tek kada mi je došao u posjet u Hong Kongu, prve godine mogboravka tamo... priznao je da sam ja bio... da kažemo predmet njegovestrasti.

- Oh, mili - reče Sarah ne baš iznenađena ovim iznenadnim otkrićem.- Vjerojatno si se grozno osjećao.

Jonathan se kiselo osmjehne. - Iskreno rečeno, jesam, Sarah. Ali

333

sasvim je dobro podnio moje odbijanje. Ili sam bar ja tada u to vjerovao.Sarah ništa ne reče, samo ga je pažljivo promatrala. On upita: -

Misliš li da je to razlog njegove smrti? Misliš li da je namjerno uzeopreveliku dozu... znaš već, namjerna slučajnost?

- Palo mi je na pamet s vremena na vrijeme.- Kako je to tužno. - Da.- Baš sam nepristojan, mila, zaboravio sam da te pitam kako je ono

tvoje predivno dijete. Kako je mala Chloe? - Jonathan naglo promijenitemu, ne želeći da se dalje zadržava na Sebastianu Crossu, niti da kopapo prošlosti. Zanimala ga je samo budućnost koju je od nedavno vidiojasno kao na dlanu.

- Chloe je jednostavno rečeno divna - odvrati Sarah ozareno dok jepočinjala tiradu o svojoj kćeri, koja je bila jedna od njezine dvijeomiljene teme, druga je bio njezin muž. - Zaljubila se u uju Jonyja... iprije mog polaska iz Francuske natjerala me je da joj obećam da ću tedovesti za vikend u Mougins. Doći ćeš, zar ne?

- Pokušat ću.- Dobro - Sarah se napola okrene na sjedalu pošalje mu jedan

dugačak i upitni pogled. - Što si mislio pod tim da će uskoro svanuti inaš dan kada si me nazvao iz Hong Konga, da ćemo uskoro Pauli vratitimilo za drago?

Jonathan se nagnu bliže k njoj. Opak i znalački smiješak razlije senjegovim umiljatim licem. - Ja vjerujem u to da nitko nije nepogrešiv, dačak i najpametniji magnat može ponekad pogriješiti u procjeni. Oduvijeksam znao da će jednog dana i Paula O’Neill pogriješiti. Čekao sam... ipromatrao... i sada mi moji instinkti govore da se sprema napravitiglupost. Sve se poklopilo. Previše je dugo i uspješno zgrtala novac. Akada napravi tu fatalnu grešku, bit ću spreman. Spreman da se okomimna nju.

Sarah ga prodorno pogleda svojim zelenim očima. - Kako to misliš?Otkud znaš? Reci mi, Jonny, sve mi reci!

- Kasnije - odgovori on stegnuvši joj ruku vrlo intimno, jer oni suoduvijek bili u bliskim odnosima. - Pričekaj dok ne stignemo u moj

334

apartman u Claridgu... onda ću ti objasniti kako namjeravam uništitiPaulu O’Neill.

Sarah se strese od zadovoljstva, zamišljajući Paulin pad. - Jedvačekam da čujem tvoj plan. Uvjerena sam da je briljantan... kako samsamo čeznula da se osvetim loj h|adnoj, frigidnoj! lopovskoj kučki.Ukrala mi je Shana, a ostalo da i ne spominjem.

- Svakako da je - stade joj povlađivati Jonathan raspirujući Sarahinurazjedajuću mržnju prema Pauli, što je činio već godinama, jer mu je biopotreban saveznik, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog podrške.

On gurne ruku u džep sakoa i prsti mu se stegnuše oko komadićazada. Njegovog talismana. U prošlosti mu je donio dosta sreće. Nijeimao razloga sumnjati da neće i ovog puta.

335

OBITNICI &GUBITNICI

Neprirodna djela stvaraju neprirodne nevolje.William Shakespeare, Macbeth

Zato moraš biti lisica da bi uočio zamke,i lav da bi zaplašio vukove.

Machiavelli, The Prince

Sve ili ništa.Henrik Ibsen, Brand

336

33.

- Ti si doista nešto najbolje što se ikada dogodilo Philipu - rečeDaisy s puno ljubavi i poštovanja koje je pokazivala prema mladojAmerikanki, svojoj snahi.

Madelanino lice se ozari i ona se tiho i veselo nasmija, pa seudobnije smjesti na naslonjaču. - Hvala vam. Lijepo je to znati.

Sjedili su u salonu Philipove kuće na Point Piperu u Sydneyu, ukojoj je živio već mnogo godina i u kojoj su sada on i Maddy provodilivrijeme preko tjedna kada nisu bili u Dunoonu. Bio je kolovoz iposlijepodne je bilo ugodno, premda je još u Australiji bila zimskasezona, tako da je Madelana otvorila francuska vrata koja su vodila naterasu i u vrtu iza nje. Unutra je dolazio blagi povjetarac igrajući se sasvilenom draperijom koja je šuštala, donoseći sa sobom mješavinumirisa kozje krvi, eukaliptusa i slanog mirisa mora.

Madelana se osmjehne svekrvi i doda: - To isto i ja moram reći zavašeg sina, Daisy. Pokraj njega sam ponovo postala cjelovita ličnost,potisnula sam sve svoje tuge i zlovolju, obasipa me s toliko ljubavi dana trenutke pomislim da ću pući od sreće.

Daisy kimne, znajući točno što želi reći. Sviđalo joj se što je Maddybila tako otvorena, nimalo pritvorna i uvijek spremna da riječima izraziono što osjeća, ponekad doista okretno. Također joj je odgovaralo čutikako je njezin sin tako dobar muž, što se privikao na bračni život poslijetolikih godina ludovanja i da su on i Maddy bili presretni.

- Kada je brak uspješan onda na svijetu ne postoji ništa slično tome,ništa što bi ga moglo zamijeniti - s velikim uvjerenjem reče Daisy. -Prava je radost biti s čovjekom koji u vezu unosi toliko sebe... što jeslučaj i s Philipom i s Jasonom.

337

Daisy zastane, okrene se na lijevu stranu i zagleda u niz fotografijana kojima je bio njezin pokojni muž s Philipom, Paulom i njezinimblizancima, Lornom i Tessom i ona sama. Bile su to slike jedne sretneobitelji koje je Philip držao na okupu na stoliću pokraj kamina. Zamislilase, prisjećajući se svog života s Davidom i kada je opet okrenula glavu iosmjehnula se Maddy u očima joj se nazirala tuga.

- Kada je David nastradao u lavini, mislila sam da je za menenastupio kraj svijeta. I jest u mnogo pogleda - Daisy se počelapovjeravati Maddy, pričati joj o svom prvom mužu mnogo intimnije negoikada prije.

- Vidiš, Maddy, moj i Davidov brak bio je savršen... još od samogpočetka kada sam se udala za njega sa osamnaest godina. Vjerovala samda se tako nešto ne može ponoviti ili doživjeti s nekim drugim čovjekomi bila sam u pravu. Iz jednostavnog razloga što ne postoje dva istačovjeka, kao ni dvije iste žene, kada smo već kod toga i svaki odnos jerazličit, svaki ima i dobre i loše strane. To što sam napustila Englesku idošla ovamo, pomoglo mi je da krenem ispočetka, a rad u dobrotvornimustanovama i pružanje pomoći siromašnoj djeci pomogli su mi dapronađem neku svrhu u životu. Ali Jason je bio taj koji me je oživio kaoženu. On je od mene napravio cjelovitu ličnost, Maddy.

- On je divan - iskreno primijeti Maddy, razmišljajući o ljubaznosti iznacima ljubavi kojima ju je taj grubi Australijanac zasipao tijekomposljednjih mjeseci. - Objema nam se posrećilo da nađemo dvojicusavršenih četrdesetkaratnih kicoša.

Obje ušutješe u isto vrijeme; potjecale su iz vrlo različitih društvenihsredina, iz dva potpuno različita svijeta, pa ipak su jedna drugu mnogozavoljele za ovih godinu dana koliko su se poznavale. Ta snažnauzajamna veza bila je ljubav koju su obje osjećale prema Philipu i Paulii Maddyno opsesivno divljenje prema Emmi Harte. Daisy je bila odanauspomeni na svoju majku i uživala je da odgovara na Maddynanepresušna pitanja, da priča o Emmi, prepričava anegdote o tojlegendarnoj ženi financijskom magnatu, a u svojoj snahi imala jezanesenog i začaranog slušaoca. Konačno tu je bila i veza koju je

338

predstavljalo dijete što ga je Madelana nosila. Phili povo dijete...nasljednik McGillovog carstva za kojim je Daisy čeznula.

Dok je pijuckala čaj i promatrala Madelanu Daisy je mislila na bebu.Već je bila nestrpljiva. Beba je kasnila gotovo dva tjedna i svi su iz danau dan bili sve nestrpljiviji. Osim Maddy koja je bila smirena i zdrava... ikoju je pomalo zabavljala sva ta njihova usplahirenost.

- Drago mi je što se ipak nisi podvrgla testu za utvrđivanje spola -primijeti Daisy prekinuvši tišinu - premda jedva čekam da saznam da liu tom tvom trbuščiću nosiš za mene unuka ili unuku.

Madelana se osmjehne. - Ni u jednom trenutku nisam poželjelasaznati... više volim iznenađenja. - Spustila je zaštitnički ruke na trbuh,osjetila bebu i počela se smijati. - Ipak, imam neki čudan predosjećaj daće biti djevojčica.

- Doista?Maddy kimne, nagne se naprijed i objavi: - Ako bude djevojčica dat

ćemo joj ime Fiona Daisy Harte McGill. Prilično dugo ime, zar ne? Aliželjeli smo da dobije ime po mojoj majci i po vama i da nosi prezimenasvojih predaka.

- Dirnula sam i počašćena«, i strašno polaskana - odgovori Daisy,čije su žive plave mekgrtovske oči, toliko slične očevim, zablistale odzadovoljstva.

Madelana se onako krupna pomakne malo na naslonjaču, nalegnu sena gomilu jastuka, u želji da se što udobnije namjesti. Posve iznenadaosjetila se nekako čudno, nezgrapno, pomalo prepunjeno.

- Nešto nije u redu? - upita Daisy, primijetivši Maddynu grimasu,bolni izraz na licu.

- Ne, samo sam danas pomalo ukočena. Ali želim vam reći istinu i jaželim da što prije rodim. Osjećam se poput diva, kao prezrela lubenicakoja samo što nije pukla! Gegam se oko Philipa poput ribe na suhom...ogromni nasukani kit, ili nešto slično!

Daisy prasne u smijeh. - A šla ako bude dječak? Jeste li već izabraliime?

- Paul McGill. Po vašem ocu.

339

- Oh, Maddy, baš lijepo od tebe i Philipa. Oduševljena sam i dirnuta.Daisy ustane, ode do police na kojoj je ostavila torbu kada je toga

poslijepodneva stigla. Otvorila ju je i izvadila malu kožnatu kutiju, pakrenula natrag prema Madelani. Pruživši ju je, ona reče: - Ovo je zatebe.

Madelana iznenađeno pogleda u svekrvu, pa spusti pogled nakutijicu za nakit u svojoj ruci. Koža je bila izlizana i izgrebana, apozlaćeni rub izjeden od vremena. Podigla je poklopac i ustuknula kadaje ugledala smaragdni luk na crnom samtu.

- Daisy, prekrasan je. Predivan je. Hvala vam, mnogo vam hvala.Vrlo je star, zar ne?

Daisy, koja je sjela pokraj Madelane na naslonjač, kimne. - Izdvadesetih godina. Već duže vrijeme želim ti dati nešto posebno, ikonačno...

- Ali već ste mi dali! - prekine je Madelana. - Od vas i Jasona samdobila toliko izuzetnih poklona, kao i od Philipa. Pokvarili ste me.

- Volimo te, Maddy. Ali kao što rekoh, željela sam ti pokloniti neštošto će za tebe imati posebno značenje u ovo posebno vrijeme... i zatosam izabrala ovaj smaragdni luk iz moje kolekcije. Ne samo zato što jenešto posebno i što će ti izuzetno lijepo pristajali, već i zato što jepripadao mojoj majci. Znala sam da će ti zbog toga biti posebno drag, jerće za tebe imati osobito sentimentalnu vrijednost.

- U pravu ste, Daisy. Ali ipak ga ne mogu primiti... pa on je dioobiteljske baštine.

- Zar ti nisi član obitelji? Dušo, ti si Philipova žena - podsjeti jeDaisy nježno, ipak naglasivši posljednju riječ. Izvadila je broš iz kutijicei njih dvije ga stadoše zajedno gledati, diveći se izuzetnoj izradi, ljepoti,sjaju i dubini smaragdne boje.

Ubrzo Daisy nastavi: - Za ovaj komad nakita vezana je jednapredivna priča... da li bi je htjela čuti?

- Oh, da, vrlo rado.Daisy se osmjehne dok je vraćala broš u kutijicu obloženu samtom, a

onda se nasloni leđima na naslonjač. Razmišljala je o majci, zamišljajući

340

je kao djevojčicu na prijelazu dva stoljeća, kao što je vrlo često činila uprošlosti, uvijek se ispočetka diveći njezinom izvanrednom karakteru.

- Priča u stvari počinje 1904 - počne objašnjavati Daisy. - Kao štoznaš, Emma je bila sluškinja u Fairley Hallu u Yorkshiru, gdje je radilaod svoje dvanaeste godine. Jednog nedjeljnog poslijepodneva ožujka istegodine, došao joj je u posjet njezin prijatelj Blackie O’Neill. Donio joj jebroš u obliku luka od zelenog stakla za petnaesti rođendan kojeg jetrebala proslaviti krajem travnja. Odlazio je, znaš i želio je da joj pokloninešto za uspomenu. Blackie je ispričao Emmi da ga je boja stakla odkojih je bio izrađen luk koji je ugledao u izlogu jedne prodavaonice uLeedsu, podsjetio na njezine smaragdne oči. Dakako, mala Emma je bilaoduševljena brošom, premda je bio jeftin, jer nikada ranije nije dobilaništa slično. Mislila je da je to najljepša stvar na svijetu. Togposlijepodneva, Blackie joj je nešto obećao... rekao joj je da će jojjednoga dana, kada se obogati, kupiti isti takav broš, ali od smaragda.Održao je riječ. Mnogo godina kasnije poklonio joj je ovaj... ovo jeBlackiev smaragdni luk - završi Daisy. Mislila je još dodati: - Kada jemajka umrla, broš je ostavila meni, zajedno s kolekcijom smaragda kojejoj je otac tokom godina darivao.

- Kakva predivna priča i luk je. divan, ali još nisam sigurna da li biga trebala primiti, Daisy. Zar ne bi trebao pripasti Pauli, s obzirom nanjegovu povijest?

- Ne, ne i ona i ja želimo da ga ti dobiješ! - ostala je uporna Daisy,ispruživši ruku i stisnuvši Madelaninu ruku s puno ljubavi. -Razgovarala sam s Paulom, ona smatra da je to najbolji dar koji timožemo dati. I ja to isto mislim. Sigurna sam da bi moja majka takođerželjela da pripadne tebi, da je živa.

Madelani bi jasno da nema više smisla odbijati ponuđeni dar, da bičak ispala nezahvalna kada bi to učinila, te opet promrmlja hvala,dozvolivši svekrvi da joj prikvači smaragdni luk na trudničku haljinu. Smukom ustavši, otišla je do ogledala iznad kamina i pogledala se. Tajluk je bio izuzetan komad nakita i ona je bila neobično dirnula što joj jeDaisy darovala nešto što je nekad pripadalo Emmi Harte.

341

Madelana se vrati do naslonjača, a Daisy se zavali u jastuke. - Kadveć spomenusmo moju kćer, smatraš li da je pogriješila što je kupilaLarsonov lanac?

- Ne, nikako! - poviče Madelana, ispravivši se na naslonjaču iuzvrativši Daisyn prodoran pogled. - Ona je uspješna poslovna žena i dosada, koliko ja znam, nije povukla nijedan pogrešan potez.

- Krivo mi je što mi nije rekla zbog čega je željela da prodamdionice Sitexa kada mi je to prošle godine predložila. Ili mi barempružila priliku da joj osiguram dodatni novac koji joj je bio potreban zapreuzimanje Larsona. - Daisy zabrinuto uzdahne. - Paula zna biti strašnotvrdoglava i uvijek želi sve napraviti po svome. Tako je slična mojojmajci. Oh mila, ne znam... poslovi me uglavnom zbunjuju.

Daisy ustane, ode do kamina ijednu ruku osloni na policu iznadnjega. - Da ti iskreno kažem, nije mi jasno ni Shanovo ponašanje. Neshvaćam zašto mi nije rekao, ni on ni Philip, trebali su mi davno reći zanjezine planove. I zašto je za Boga miloga nije posavjetovao? Poslijeonoga što je sinoć rekao, mislim da je trebao to učiniti, je li tako?

- Nisam baš sigurna da Pauli bilo tko može dijeliti savjete. Ona jetako samouvjerena i sigurna u sebe i doista sjajno vodi poslove da jojničiji savjet nije potreban. Osim toga, Shane se nikada ne miješa. Uvijekje neutralan... što je vrlo mudro i posve sam uvjerena da je on to odavnoveć shvatio.

Daisy se namršti. - Iznenadile su me neke stvari koje sam čula sinoćza vrijeme večere, a tebe?

- Pa, ne baš - iskreno odgovori Madelana. - Ne zaboravite da sam jabila Paulina pomoćnica u New Yorku i ona je dugo već tragala zakakvim američkim lancem. U svakom slučaju, kao što već rekoh,potpuno vjerujem u njezin sud. A trebali bi i vi. Znam da Philip vjeruje,a sudeći po onome što je Shane rekao za vrijeme večere i on vjeruje. -Madelana uputi Daisy pogled za koji se nadala da ju je uspio uvjeriti uistinitost ovih riječi. - Još nešto bih željela dodati. Zar vam nikada nijepalo na pamet da bi Paula mogla poželjeti da ima nešto svoje?

- Ali već ima, Maddy draga - uzvikne zaprepašteno Daisy. - Da ne

342

spominjemo lanac robnih kuća Harte...- Ali njega je osnovala Emma -- istog trena primijeti Madelana. - Sve

čime Paula upravlja, naslijedila je od bake. Možda osjeća potrebu da...da... pa da stvori i izgradi nešto i sama, vlastitim novcem.

- Da li ti je to ona na neki način stavila do znanja dok ste zajednoradile u New Yorku?

- Ne, to je samo osjećaj, jer je dosta dobro poznajem.Daisy je bila jako iznenađena, pa je zašutjela, razmišljaju o riječima

svoje snahe. Na kraju reče: - Možda si u pravu, Maddy. Nisam na totako gledala. Pa ipak, bez obzira na sve ostalo i dalje smatram da je nasebe preuzela veliku odgovornost osim one koju većima.

Maddy primijeti s puno ljubavi u glasu: - Pokušajte da ne brinetezbog Paule i njezinog programa proširenja u Sjedinjenim Državama. Snjom će sve biti u redu; sve će se dobro završiti, Philip vjeruje da je onaiver otcjepljen od stare klade, a i vi ste prije samo nekoliko trenutakarekli da je nalik na vašu majku. Što je loše u tome ako si druga EmmaHarte? - završi Maddy zadirkujućim glasom i podigavši obrvu.

Daisy se morala nasmijati: - Moram priznati, ništa - odgovori ona.

343

34.

Kasnije, kada je njezina svekrva otišla kući, u Rose Bay, Madelanase ogrnula debelim, bijelim vunenim ogrtačem i izašla. Lagano je šetalakroz vrt što je obično činila dva puta dnevno, uživajući u kretanju isvježem zraku.

Iako je vjetar prestao, zahladilo je i već se počeo spuštati sumrak, ana toj predivnoj polusvjetlosti, između dana i noći, sve je dobivalo nekimekši, nježniji izgled.

S maloprijašnjeg neba nestale su oštre, ledene plavo-bijele nijanse,počelo je lagano tamnjeti, a njegov rub na rubu obzorja bio je prošaranplamtećim zracima jantarnog i ružičastog odsjaja sunca koje je tonulo umore. A u utihlom i smirenom vrtu, gdje se ništa nije micalo, jedini zvukpotjecao je od valova koju su zapljuskivali stijene ispupčenja na kojemje zgrada bilo izgrađena.

Kada je stigla do kraja široke staze, Madelana na trenutak zastane izagleda se preko beskrajnog prostranstva vode boje poput tinte.Izgledalo je tako hladno, odbojno, beskrajno duboko, da se stresla ipored toplog ogrtača u koji se umotala. Okrenuvši se na peti, požurila jenatrag prema kući. Primijetila je da su u pojedinim prostorijama bileupaljene svjetiljke, tako da su kroz prozore isticali uski hodnici svjetlostikoji su joj osvjetljavali put.

Kako je samo njezin dom izgledao toplo i zračio dobrodošlicomnasuprot moru iza nje koje joj je ulijevalo strah. Ubrzala je korak,iznenada poželjevši da što prije bude unutra. Već za nekoliko minutazatvorila je francuska vrata na biblioteci, prošla kroz sobu i izašla upredvorje i dalje pomalo drhteći.

Kada je spremila ogrtač u ormar u predvorju, začula je žagor glasova

344

iz kuhinje. Bile su to dvije sluškinje, Alice i Peggy i gospođa Ordens,domaćica, koje su razgovarale poput jata razvikanih vrabaca. Te tri ženesu se izuzetno dobro brinule o njima i olakšavale joj vođenje dvadomaćinstva u Sydneyu - ove kuće na Point Piperu i potkrovlja u KuliMcGill. Krenula je prema vratima, ali je odlučila da se prvo presvuče ispremi za večer prije no što ode do njih da malo popričaju.

Madelana ispusti jedva čujan razdragani uzdah dok se uspinjalastepenicama na kat. Posljednjih nekoliko dana bila je tako zadovoljna.Philipova ljubav i beba koju je nosila ispunjavali su je beskrajnomsrećom. Uskoro će ih biti troje umjesto dvoje. Jedva je čekala... žudilaje da drži svoje dijete u naručju.

Kada je otvorila vrata njihove spavaće sobe i ušla, pozdravio ju jerumeni sjaj vatre. Ovo je bila jedna od dvije sobe u kući koje jepreuredila kada sc udala; opredijelila se za mješavinu svijetlozelenihtonova i izrazito bijelog kuta poprskanog ružičastim božurima, purpurnimružama, žutim ljiljanima i tamnozelenim lišćem. Spavaća soba je bilaprostrana, a igra zelenila i prozračni kut, obilno upotrijebljen, poslužili suda se ta prostranost samo još više istakne. Soba je imala veliki prozor uobliku niše koji je gledao na vrt i more, ispod kojega su se nalazilazakrivljena tapecirana klupa, a malo dalje krevet s baldahinom.

U kutu blizu kamina bio je smješten mali starinski pisaći stol, Maddyode do njega, sjedne i podigne pismo koje je pisala sestri Bronagh u Rimkada je Daisy stigla na čaj, nešto ranije no što ju je očekivala.

Brzo ga je pročitala, dodala posljednju rečenicu i pozdrav, pa sepotpisala. Kada ga je ubacila u omotnicu i napisala adresu, stavila ga jena gomilu s ostalima koje je prije završila: sestri Mairèad u New York,Patsy Smith u Boston i Pauli u London. Maddy je bila vrlo marljiva štose pisanja tiče i redovno je slala poslanice koje su bile mješavinazanimljivosti i posljednjih vijesti svojim najdražim prijateljicama. Danasposlije ručka odlučila je da napiše ta pisma prije no što ode u bolnicu dase porodi; bila je posve sigurna da će se njihovo dijete roditi ovogtjedna.

Naslonivši se na naslon stolice, Maddy počne prebirati po glavi što

345

se sve dogodilo u prošloj godini. Kako je neobična bila ta godina.Prekrasna. Jedino se tom riječi mogla opisati. Ali nije prošlo još nigodinu dana, Philipa sam upoznala u rujnu, a sada je tek kolovoz. Kolikotoga se dogodilo u lom kratkom vremenskom razdoblju. Položila je rukeu krilo, ispreplela prste ispod svog velikog trbuha i opet počela mislitina bebu, praveći beskrajne planove za budućnost.

Kada je podigla glavu, pogled joj se zaustavio na malom izvezenomkomadu tkanine koji je imala još od djetinjstva. Dopremljen je uAustraliju s ostalim njezinim stvarima i visio je na zidu iznad stola.

„Ako ti je dan ispunjen molitvama, manja je mogućnost da će seraspasti", pedantno je izvezla njezina majka svijetloplavom vunom prijetoliko godina.

Oh, mama, sve je na kraju ispalo onako kako si mi govorila da ćebiti kada sam bila mala. Ipak sam ja tvoja Zlatna Djevojka. Doista samblagoslovljena.

Maddy skrene pogled prema fotografijama u srebrnom držaču nastolu... fotografijama njezinih roditelja, Kerry Anne, Joa mlađeg i Lonnia.Dugo već niste sa mnom, ali sve vas nosim u srcu i uvijek ću vas nositi,prošapta ona za sebe.

Nastavila je zuriti u svoju obitelj, shvativši da su sada njezinasjećanja mnogo ljepša, manje bolna nego ikada prije. To je sigurno bilozato što je bila zadovoljna i sretna žena koja više nije patila odusamljenosti. Još ju je mučio onaj osjećaj gubitka, ali sada mnogo manjenego ranije.

Maddy je pola sata kasnije izašla iz spavaće sobe, svježenašminkana i besprijekorno odjevena; na sebi je imala dobro skrojenumornarsko plavu svilenu tuniku preko širokih hlača u pidžama stilu odiste tamne svile. Emmin smaragdni broš stavila je na jedno rame. Odnakita je još stavila nisku savršenih bisera, velike biserne naušnice,zaručnički prsten i burmu. Preko ruke je prebacila mornarsko plavi šalod teške žakar svile, s bezbroj resa i ponijela mornarsko plavu svilenuvečernju torbicu u koju je upravo spustila pisma. Poslat će ih kasnije izSydney-O’Neill hotela.

346

Prije no što je sišla, zastala je na vratima koja su bila nešto dalje nizhodnik, pritisnula kvaku i ušla. Kada je upalila najbližu svjetiljku sva seozarila od zadovoljstva prešavši pogledom preko nekadašnje gostinjskesobe, sada pretvorene u dječju. Philip i ona su je zajedno opremili.Odlučili su se za veselu kombinaciju žutog i bijelog, s jarkim ružičastimdetaljima. Odlučili su se za ovu neutralnu kombinaciju, ni žensku nimušku, te zato pogodnu i za djevojčicu i za dječaka.

S puno ljubavi je prešla rukom preko ruba kolijevke, pa se uputilaprema prozoru kako bi ispravila neznatno iskrivljenu dječju pjesmicu urami na zidu, krećući se lagano po toj velikoj i ugodnoj sobi,provjeravajući sve po tko zna koji put. Zatim je ugasila svjetlo izatvorila vrata za sobom kada je izašla, blaženo se osmjehujući,zadovoljna što je sve bilo u savršenom redu i spremno za njihovo dijete.

Maddy je srela gospođu Ordens u ulaznom predvorju.- Ah, tu ste, gospođo Amory - oslovi je domaćica, toplo joj se

osmjehnuvši. - Upravo sam se spremala gore da vam kažem da je Kendošao po vas da vas odveze u Sydney.

- Hvala, gospođo Ordens - odgovori Maddy uzvrativši joj osmijeh -ali ima još dosta vremena. Hajdemo na tren u kuhinju. Htjela bih da se svama dogovorim o nekim stvarima prije no što odem.

Shane je zaključio da Madelana nikada nije izgledala ljepša no tuvečer. Bila je očigledno do ušiju zaljubljena u Philipa, kao i on u nju, anjihova sreća se vidjela u svemu što bi napravili ili rekli.

Prva stvar koju je primijetio kada je prije nekoliko dana stigao uSydney bila je da joj se lice popunilo od posljednjeg puta kada ju jevidio, siječnja mjeseca u Yorkshire. Nije više bilo onako koščato i tazaobljenost joj je odlično pristajala. Lice joj je bilo blago rumeno, velikesive oči svjetlucale i zračila je nekim osobitim sjajem koji je čovjekajednostavno ostavljao bez daha. Taj sjaj kao da je dolazio iznutra.Nikakvo čudo što su ljudi u restoranu često pogledavali u njihovompravcu. Konačno i Philip je bio vraški zgodan momak, profinjenogizgleda i dobro poznat u Australiji. To je također moglo biti objašnjenjeza brojne potajne poglede. Njih dvoje bili su izuzetan par; kao da su oko

347

sebe svuda nosili neku posebnu aureolu.Večer je odmah veselo počela.Njih troje su se puno smijali za vrijeme večere u Sali Orhideja. U

stvari, od samog trenutka kada je stigla u Shanov apartman, gdje su on iPhilip svratili na aperitiv, u zraku se osjetila razdraganost. Philip seuzmuvao oko Madelane, ugurao je u udobnu fotelju, ulio joj rashlađenuEvian mineralnu vodu i sve u svemu, ponašao se kao opijen što je,dakako, i bio. Ona je, pak, bila nježna i puna ljubavi i nekako mirna, a slica joj nije silazio blaženi osmijeh. Shane je bio sretan zbog njih, jer jeznao koliko je važan dobar brak. Imali su sreće kao i on i Paula.

Philip je upravo govorio: - Ovog vikenda nećemo ići u Dunoon,Shane. Beba već podosta kasni, pa liječnik Hardcastle traži da ostanemou Sydneyu. Sasvim je siguran da će porod skoro, a i Maddy se tako čini,pa će bili najbolje da budemo spremni.

- U pravu je - odgovori Shane. - A i meni je drago što ćete biti ugradu, iz posve sebičnih razloga. Možda ću u nedjelju svratiti do PointPipera, da s vama dvoma provedem cijeli dan, ako me primate i dakakoako mali crvić do tada ne ispuže.

Philip razvuče usta u osmijeh. - Upravo to smo i mislili, ali nadalismo se da ćeš doći na cijeli vikend. Možeš poći sa mnom u petaknavečer; moći ćeš se opustiti, pobjeći od hotela i problema koje on sasobom nosi.

- To je odlična ideja... učinit ču tako. Baš će mi bili drago da budems vama, da malo usporim i da ništa ne radim osim da čitam i slušamglazbu. Nisam imao ni trenutka slobodnog vremena od kada sam došao.

Maddy uzvikne: - Baš mi je drago što ćeš doći, Shane! GospođaOrdens je odlična kuharica. Napravit će ti sve sama tvoja omiljena jelaako mi kažeš što voliš.

Shane se nasmije i odmahne glavom. - Ništa posebno, draga moja.Paula me je stavila na oštru dijetu. Izgleda da misli kako sam seudebljao ljetos u južnoj Francuskoj. Stabljika graha je oduvijek kost ikoža tako da pokraj nje svakako izgledam debeo. - On pogledaMadelanu, pa veselo i peckajući primijeti: - I ti si dosta mršava... kada

348

nisi u drugom stanju.- Da - složi se ona - mislim da i Paula i ja trošimo kalorije radeći.

Pretpostavljam da nas nervoza tjera da trošimo puno energije.- Kad si već spomenula posao, da li i dalje planiraš voditi Harte u

Australiji kada se beba rodi? - znatiželjno upita Shane.- Da, svakako - odgovori Maddy. - Planiram da mjesec ili dva

ostanem uz bebu, kada uredski posao i telefonske razgovore moguobavljati i kod kuće ili u potkrovlju dok ne krenem opet na posao... oddevet do pet i sve što ide uz to.

- Već sam počeo sređivati prostorije za Maddy, do mog ureda u KuliMcGill - doda Philip. - Tako će je dijeliti samo jedan kat od dječje sobekoju smo sredili u potkrovlju.

- Paula je često vukla naše u urede sa sobom... a i Emily je to radila- nasmija se Shane. - To je osobeno svim ženama iz obitelji Harte.Slobodno se i ti učlani u klub, Maddy!

Razdragano mu se osmjehnula, ali se taj osmijeh pretvorio u klonulozijevanje. Pokušala ga je prigušili, ali bez mnogo uspjeha. Stavila je rukuna usta, pa je još nekoliko puta zijevnula.

Philipu to nije promaklo. - Vrijeme je da svoju damu povedem naspavanje - objavi on, istog trena ustavši i pomogavši Maddy da sepodigne. - Nadam se da nemaš ništa protiv što ćemo te rano ostaviti,Shane, ali mislim da bi trebali otići.

- Svakako da nemam. - Shane također odgurne stolicu i ustane. - Sićiću s vama i naravno mi neće ništa nedostajati da jednom i ja legnem urazumno vrijeme.

Shane ih je otpratio kroz Dvoranu Orhideja, sišao s njima liftom iprešao preko predvorja od tamnozelenog mramora sve do izlaznih vrata.- Eno Kena i kola - reče ona kada izađoše na ulicu. Poljubio je Maddyza laku noć, zagrlio zeta i otresito zalupio vrata kada su ušli, a zatim im imahnuo.

Dok se Rolls-Royce odvajao od rubnika Philip je zagrlio Madelanu iprivukao je bliže k sebi. - Kako se osjećaš, srce?

- Odlično, Philipe. Samo sam vrlo umorna. - Ona mu spusti glavu na

349

prsa. - Odjednom sam osjetila veliki umor... potpunu iscrpljenost.- Misliš li da je vrijeme? Da li si već osjetila trudove?- Ne. - Osmjehnula se na njegovim grudima i zavukla mu ruku pod

sako obgrlivši ga oko struka u želji da mu bude što bliže. - Čim osjetim inajmanji mig obećajem da ću te istog trena obavijestiti - reče ona.

Milovao je njezinu kestenjaslu kosu, sagnuo glavu i poljubio je utjeme. - Toliko te volim Maddy. Mislim da nikada neću moći da ti kažemkoliko mi značiš.

- Mmmmm, to je divno - primijeti ona opet se osmjehnuvši, inastavivši zijevati. - I ja tebe volim... jedva čekam da stignemo kući...da spustim glavu na jastuk. - Kapci su joj bili tako teški da je jedvadržala otvorene oči. Nije još dugo izdržala tako da je cijelo vrijemevožnje do kuće na Point Piperu drijemala.

Slijedećeg jutra poslije doručka, Philip se vratio gore da se pozdravis Maddy.

Ali ona je još spavala, kestenjaste kose rasute po jastuku. U snu jojje lice bilo tako smireno, opušteno, oslobođeno živahnosti ipokretljivosti koje su ga činile tako punim života kada je bila budna.

Kako je lijepa moja žena, pomisli on, nagnuvši se nad nju i nježno jepoljubivši u lice. Prošlu večer gotovo da nije mogla govoriti od umora,tako da ovog jutra nije želio buditi. Sklonio joj je pramen kose s lica,opet je poljubio i tiho se izvukao iz spavaće sobe.

Kada je Philip nešto prije sedam sati izašao iz kuće, Ken ga je čekaou Royexu na prilaznoj stazi i već poslije nekoliko sekundi bili su na putuza Sydney. Philip otvori aktovku i počne pregledavati najhitnijedokumente koje je sinoć pokupio s radnog stola, pripremajući se zadnevne poslove što je i obično činio za vrijeme polusatne vožnje dograda. Napravio je niz kratkih bilješki u bloku; pažljivo pročitao dugipodsjetnik Toma Pattersona, upravitelj odjela za rudarstvo i jednog odnajvećih stručnjaka za opale na svijetu; pažljivo je pregledao i dopiseostalih direktora koji su radili za Korporaciju McGill i na kraju svedokumente vratio u aktovku. Ostatak vožnje proveo je zavaljen u sjedalurazmišljajući o onome što je pročitao.

350

Kada je ušao u direktorske urede Korporacije McGill na vrhu KuleMcGill, bilo je točno sedam i trideset. Već su ga čekala njegov osobnipomoćnik, Barry Graves i sekretarica, Maggie Bolton. Kada ih je obojeljubazno pozdravio, njih troje uđoše u Philipovo svetilište na uobičajenjutarnji dogovor.

Spustivši se u fotelju iza radnog stola, Philip počne: - Naš najvažnijidanašnji sastanak bit će onaj s Tomom Pattersonom. Pod pretpostavkomda je sinoć stigao iz Lightining Ridga?

- Stigao je - potvrdi Barry. - Telefonirao je prije deset minuta i ja sammu potvrdio da ga čekamo oko pola dvanaest i da ćete poslije sastankazajedno ručati ovdje, u tvojoj privatnoj blagovaonici.

- Dobro! - obradova se Philip. - Baš se radujem što ću vidjeti svogstarog prijatelja i popričati s njim. Tom već mjesecima nije bio uSydneyu. U svom izvještaju je naveo dosta umjesnih primjedbi. Jošjednom sam ga pročitao na putu ovamo i stalo mi je da mi pobližerazjasni brojna pitanja koja je potegao. Ali ostavimo sada to. - Philippogleda u Maggie koja je sjedila s duge strane stola, sa spremnimblokom i olovkom.

- Ima li išta posebno važno u današnjoj pošti? - upita on spustivšipogled na gomilu papira pred sobom, pa ga opet podigavši prema njoj.

- Ništa posebno... uglavnom su to osobna pisma, nekoliko pozivnica,zahtjevi za priloge u dobrotvorne svrhe, uobičajeno. Oh, i jedna veselavijest od Steva Carlsona. Još je u Coober Pedyju. I ide mu posve dobro- završi Maggy nasmiješivši se.

Philip nije odolio da se također ne osmjehne. - Toliko o mojojprocjeni tog momka! Ispalo je da je taj jackeroo prilično mudar.

Njih troje izmijeniše poglede razumijevanja, zahihotaše, sjetivši semladog Amerikanca kojega su okarakterizirali kao pravog novajliju kadaje prije godinu dana došao da od Philipa potraži savjet.

Barry primijeti s određenom dozom oporosti: - Početnička sreća iništa više. Pazite što vam kažem, još će on postati naš zakupac. - Zatimje otvorio jedan od fascikla kojeg je držao i žurno nastavio: - Imam svaobavještenja koja si tražio o lancu novina u Quecnslandu. Tamošnji

351

gazda izgleda da je zainteresiran za prodaju. Pripremio sam prijedlog,Philipe, sa svim bitnim pojedinostima. Nekoliko minuta nakon što sisinoć otišao iz ureda, nazvao je Gregory Cordoviari. Želi ugovorilisastanak s tobom.

Doista! - uzvikne Philip iznenađeno. Upitno je pogledao Barryja. -Nije moguće da konačno želi sklopiti primirje?

- Teško je to reći. Lukav je on tip. Ali imam neki predosjećaj da želiuspostaviti dugoročnu suradnju s tobom. Čini mi se raspoloženiji za tonego ikada prije. Možda čak želi prodati televizijske stanice u Victoriji. Ine zaboravi, Philipe, on je zvao nas, je li tako? Mislim da je to dobarznak.

- Jest. Možda si u pravu... u vezi s televizijskim stanicama. Barrykimne, pa lupne po drugom dosjeu kojeg je držao. -

Ovdje su izvještaji o našim kompanijama za dobivanje energije izprirodnih izvora, našim sidnejskim nekretninama i ostalim poslovimavezanim za rudarstvo. Većinu ćeš morati pregledati prije slijedećegčetvrtka, kada počinju brojni sastanci s izvršnim službenicima tihkompanija.

- Hoću. Ostavi mi dosjee, Barry. Ima li još što, Maggie. Sekretaricase vrati na prethodnu stranicu bloka. - Jučer kasno, poslijepodne nazvaoje Ian MacDonald. Ima punu sobu jedara za vas, uključujući i dodatnojedro za krmu i kevlar za plovidbu po olujnom vremenu. Zanima ga kadamožete svratiti do njega? I pita da li biste mogli ručati s njim negdjevani?

- Sutra ili u petak... slobodan sam, zar ne?- Sutra ste slobodni, ali ne i u petak. Imate sastanak s majkom i

vijećem pokrovitelja fondacije Daisy McGill. Radni ručak ovdje u Kuli,u privatnoj blagovaonici.

- Oh da, tako je, potpuno sam zaboravio. - Philip je trenutakrazmišljao. - Možda je ipak bolje da ugovorite sastanak sa lanom zaslijedeći tjedan. To će mi više odgovarati.

- U redu. - Maggie ustane. - Ja sam završila, ostavljam vas. Zvrcnitemi, Philipe, ako želite kavu.

352

- Hvala, hoću.Barry priđe stolu. - Ni ja trenutno nemam ništa više. Moram se vratiti

u svoj ured i zabiti nos u izvještaj koji li pripremam o ulaganjima tvojemajke u inozemstvu. Još nisam završio.

- U redu, samo naprijed, Barry, napravi ono što moraš. Ionako imamdovoljno stvari koje će me za duže vrijeme okupirati - reče on,pokazavši na dosjee koje je Barry maloprije spustio na njegov stol. -Vidimo se na sastanku s Tomom. Javi mi čim stigne.

- Svakako, Philipe.Kada je ostao sam, Philip se usredotočio na dva izvještaja o njihovim

ulaganjima u vađenje željezne rude. Udobnije se smjestio u fotelji ipočeo čitati prvi koji se sastojao od petnaest kucanih strana. Jedan satkasnije još je bio na drugom i pravio opsežne bilješke kada mu jeMaggie donijela kavu; u deset sati još nije počeo čitati izvještaj onjihovim nekretninama u Sydneyu. Bio je negdje na polovici ovoga kadaje preko interkoma začuo Maggin glas.

- Philipe...- Izvoli, Maggie?- Oprostite što vas uznemiravam, ali na vezi je vaša domaćica. Kaže

da je hitno.- Oh... i redu, spoji me. - Telefon s njegove lijeve sirane zazvonio je

istog trena. Podigao je slušalicu. - Gospođo Ordens?- Nešto nije u redu s gospođom Amory - reče domaćica, odmah

prešavši na stvar; u glasu su joj se osjećali strah i zabrinutost.- Kako to mislite? - upita oštro Philip, istog trena se uznemirivši.

Ispravio se u fotelji i čvršće stegao slušalicu.- Ne mogu je probuditi. Otišla sam da je obiđem u devet i trideset,

kao što ste mi rekli, ali ona je tako čvrsto spavala, da sam odlučila da jejoš malo pustim. Prije deset minuta sam joj donijela doručak, ali nikakoje ne mogu probuditi, to nije dobro, gospodine Amory. Mislim da je unesvijesti.

- Oh, moj Bože! - Philip skoči na noge, gotovo u panici. - Odmahdolazim! - uzvikne on. - Ne, ne, time joj neću pomoći. Moramo je

353

prebaciti u bolnicu. U ordinaciju za hitne slučajeve u St. Vincentu.Poslat ću bolnička kola. Morate poći s njom. Pričekat ću vas tamo sliječnikom Hardeasllom, nazvat ću vas za nekoliko minuta. Jeste li sadau spavaćoj sobi?

- Da.- Ostanite tu dok ne dođu bolnička kola. Ne ostavljajte moju ženu ni

trenutka samu.- Neću. Ali molim vas, požurite gospodine Amory. Sigurna sam da

ovo nije dobro.

354

35.

Privatna ambulantna kola prebacila su Madelanu do bolnice St.Vincent u Dartinghurstu, udaljenu otprilike petnaestak minuta od kuće naPoint Piperu. Ta je bolnica bila najbliža istočnim predgrađima Sydneya ijedina u gradu sa službom koja je primala hitne slučajeve.

Gospođa Ordens se dovezla s njom bolničkim kolima, držeći je zamlitavu ruku i pazeći na nju kao što je obećala Philipu. Ni trepavica senije pomakla na Madelaninom beskrvnom licu, ali barem je ravnomjernodisala što je gospođi Ordens davalo neku nadu.

Onog trenutka kada su kola hitne pomoći stigla u bolnicu, Madelanusu najhitnije prebacili izravno na odjel za hitne slučajeve, a gospoduOrdens su uveli u privatni ured koji je bio oslobođen na zahtjevpacijentkinog liječnika.

Rosita Ordens je sjela da pričeka Philipa Amoryja. On je pošaoovamo iz Kule McGill s Malcolmom Hardcastlom, poznatim sidnejskimginekologom koji je već nekoliko godina bio Philipov bliski prijatelj.

Spojivši dlanove, Rosita Ordens se pažljivo zagledala u vrata.Željela je da njezin gazda dođe. On bi odmah prozreo što se događa itočno ustanovio što nije u redu s njegovom ženom. U jedno je bilasigurna... nimalo joj se nisu sviđali čudni pogledi koje su izmijenilibolničari kada su došli po Madelanu Amory.

Rosita sagne glavu. Mislila je na divnu mladu Amerikanku koju jetoliko zavoljela u posljednjih osam mjeseci, željela je da s njom opet svebude u redu, da otvori oči i da počne razgovarati s liječnicima koji jesada pregledavaju.

I Rosita je kao i Maddy bila katolkinja i sada se u sebi počela moliti.- Zdravo Marijo, milosti puna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti među

355

ženama i blagoslovljen plod utrobe tvoje, Isus... Zdravo Marijo, milostipuna, Gospodin s tobom, blagoslovljena ti... Zdravo Marijo, milostipuna... Zdravo Marijo... - Nastavila je ponavljati ove riječi ubeskonačnost. Rositi je bilo lakše kada se molila, to joj je pružalo utjehuu nevolji. Štoviše, bila je pobožna i vjerovala je da će joj njezinmilosrdni Bog uslišiti molitve.

Naglo je podigla glavu kada su se vrata otvorila. - Oh, gospodineAmory, hvala Bogu da ste stigli! - poviče ona kada ugleda Philipa, skočii krene prema njemu.

Philip je uhvati za ruku. - Hvala vam što ste me nazvali, gospođoOrdens i što ste tako brzo reagirali. Zahvalan sam vam.

- Da li ste već vidjeli gospođu Amory?- Na kratko, s doktorom Hardcastlom. Upravo je pregledava.

Zabrinut je za bebu, dakako. Kada se posavjetuje s liječnicima s odjelaza hitne slučajeve, siguran sam da će mi moći reći što je izazvalo stanjeu kojem se ona sada nalazi.

- Znači, ipak je u nesvijesti?- Bojim se da je.Rosita Ordens žurno uvuče zrak. - Što je nisam ranije pokušala

probuditi, da sam...- Ne krivite sebe, gospodo Ordens - brzo je prekine Philip. - To nema

nikakve svrhe, postupili ste onako kako ste mislili da treba. Konačno,ona je doista izgledala kao da čvrsto spava. I ja sam to isto pomislio.

Rosita Ordens samo kimne. Bila je neizrecivo zabrinuta.Philip nastavi: - Ken je vani s kolima. On će vas vratiti kući. Nazvat

ću vas čim nešto saznam.- Molini vas, gospodine Amory. Čekat ću da mi se javite. Kao i

Alice i Peggy.- Znam. - Otpratio je domaćicu do vrata. - Ken je parkirao ispred

glavnog ulaza... čeka vas.- Hvala, gospodine Amory. - Rosita izađe iz ureda, svjesna da njezin

poslodavac želi biti sam.Philip sjedne i istog trena utone u mračne misli. Mozak mu je

356

grozničavo radio, tražeći odgovore. Nije bilo normalno tek tako pasti unesvijest kao što je Maddy pala. To stanje je vjerojatno izazvao nekiozbiljan poremećaj... bio je uvjeren u to. Trebalo je odmah neštopoduzeti. Dovest će ekipu specijalista, poslat će po njih svoj privatnimlažnjak ako bude potrebno, gdje god bili. Da, odmah će to učiniti.Odmah. Iznenada je ustao, pa opet sjeo, na rubu živaca. Još jednom jeuspio potisnuti groznu paniku koja ga je obuzimala. Mora ostati prisebani suočiti se sa svime hladno i mudro. Ali kako, kada se jedvasavladavao. Htio je požuriti natrag na odjel za hitne slučajeve da bude sMaddy, da je čuva, da ostane s njom dok ne dođe k sebi. Ali to nijeimalo svrhe, barem ne u ovom trenutku. Bio je bespomoćan, ništa nijemogao učiniti. Za sada je bila u najboljim mogućim rukama. Philip jeznao da mora stručnjacima dopustiti da naprave svoj dio posla. Nijenamjeravao izigravati liječnika.

Philipu se učinilo da je prošla čitava vječnost prije no što jeMalcolm Hardcastle ušao u ured, a u stvari, prošlo je samo dvadesetakminuta.

Philip je istog trena skočio na noge i krenuo prema njemu. Prodornoje zurio u ginekologa, proučavajući izraz njegovog lica, zabrinut i sgomilom pitajija na usnama. Prvo je bilo: - Što je uzrok ovom stanju kodMaddy, Malcolme?

Uhvativši Philipa za ruku, liječnik ga povede natrag prema skupinistolica. - Sjednimo malo.

Philip je bio pronicljiv i kada mu liječnik nije izravno odgovorio,odmah je predosjetio da je nešto strašno posrijedi. Uhvatio ga je strah zaMaddy. - Što se dogodilo mojoj ženi u toku noći? - divlje je upitao,sijevajući plavim očima.

Malcolm nije znao kako da mu kaže istinu. Pošto je oklijevao djelićsekunde, on tiho izusti: - Sa velikom sigurnošću možemo reći da jeMaddy imala izljev krvi u mozak.

- Oh, moj Bože, ne! - Philip ščepa doktora. Bio je začuđen, šokiran. -To nije moguće... to jednostavno nije moguće!

- Jako mi je žao, Philipe, ali bojim se da svi znaci upravo na to

357

pokazuju. Maddy su do sada pregledala dva vrlo cijenjena neuro-kirurga. Upravo sam razgovarao s njima, i...

- Želim još nečije mišljenje! Dovedite specijaliste! - prekine gaPhilip, povikavši grubim glasom.

- Znao sam da ćeš to tražiti. Zamolio sam liječnika Litmana dapokuša stupiti u vezu s Alanom Stimpsonom. Siguran sam da znaš, da jeon najpoznatiji australijski neurokirurg i da ga smatraju jednim odnajboljih na svijetu. Srećom živi u Sydneyu. - Malcolm spusti ruku naPhilipovo rame i doda sigurnim glasom: - A što je još veća sreća,slučajno je jutros bio u bolnici St. Margarete ovdje u Darlinghurstu.Liječnik Litman ga je uspio uhvatiti upravo kada se spremao da krenenatrag u grad. Dolazi za nekoliko sekundi.

- Hvala ti, Malcolme - reče Philip, malo se smirivši. - Oprosti štosam vikao na tebe. Strašno sam zabrinut.

- To je razumljivo i meni se ne moraš ispričavati, Philipe. Znamkoliko si napet.

Začulo se kucanje na vratima i na njima se pojavio visok, mršavmuškarac kose boje pijeska i pjegavog lica, toplih sivih očiju.

Malcolm Hardcastle skoči na noge. - Baš si brzo stigao, Alane.Hvala ti. Želio bih ti predstaviti Philipa McGilla Amoryja. Philipe, ovoje doktor Alan Stimpson, o kojem sam ti upravo govorio.

Philip, koji je također ustao, pozdravi renomiranog kirurga.Rukovaše se i potom njih trojica zajedno sjedoše.

Alan Stimpson je bio direktan čovjek koji je vjerovao da uvijek trebaodmah prijeći na stvar. - Upravo sam razgovarao s doktorom Litmanom,gospodine Amory, i odmah ću pregledati vašu ženu. - Pogled mu je biosmiren i gledao ga je ravno u oči kada je nastavio: - Međutim, nisamznao da beba samo što nije došla na svijet, da, u stvari, kasni dva tjedna.- Pogledao je na tren u Malcolma. - Jesi li objasnio gospodinu Amoryjuda bi za bebu bilo strašno opasno kada bismo sada izvršili skaniranjemozga? Malcolm odmahne glavom. - Nisam. Čekao sam tebe.

- Da li biste mi to podrobnije razjasnili, molim vas. - Zamoli PhilipAlana Stimpsona; uznemirenost je popet u njemu počela rasti. Isprepleo

358

je prste kako bi smirio ruke.- Postoji opasnost od zračenja za vrijeme snimanja mozga, gospodine

Amory. Ono bi najvjerojatnije utjecalo na nerođeno dijete.Philip je trenutak šutio. Zatim je upitao: - Morate li snimiti mozak

moje žene?- To će nam omogućiti da utvrdimo koliko je mozak oštećen.- Shvaćam.Doktor Stimpson nastavi istim blagim tonom: - Ali prije no što

donesemo odluku o tome, moram podrobno provjeriti fizičko stanjegospođe Amory. Zatim ću se posavjetovati sa svojim kolegama i odlučitćemo što nam valja činiti.

- Razumijem - odgovori Philip. - Nadam se da ćete u najskorijevrijeme donijeti neku odluku. Vrijeme je od velikog značaja, barem mise čini?

- Jest - odgovori Alan Stimpson. Zatim ustane. - Molim vas da meispričate. - Kada je kirurg stigao do vrata, okrenuo se i pogledaoginekologa. - Volio bih da i ti budeš prisutan za vrijeme pregledaMalcolme i obavijestiš nas o svemu što bismo trebali znati o trudnoćitvoje pacijentkinje.

Malcolm poskoči. - Svakako, Alane. - Zatim se okrenuo premaPhilipu. - Ostani tu... i pokušaj biti miran... samo polako.

- Dobro - promrmlja Philip, svjestan da je to jedina stvar koja muneće poći za rukom. Spustio je glavu u dlanove i zatvorio se u sebe,zabrinut za Maddy, dok ga je strah za nju sve više izjedao. Još je bio ušoku. Nije mogao vjerovati da se tako nešto grozno uopće moglodogoditi. Sinoć joj je bilo posve dobro. Kao da je trenutno živio u zbrcikojoj nije bilo kraja.

Deset minuta kasnije Philip naglo trgne glavu naviše i susretnezabrinuti pogled svog zeta, Shana O’Neilla koji je stajao na vratima.

Shane uzvikne: - Došao sam čim sam saznao! Nisam bio u hotelu.Barry me je pronašao. Poručuje ti da još nije stupio u vezu s Daisy.

- Hvala ti što si došao - promrmlja Philip kojem je laknulo kada ga jevidio.

359

- Barry mi je rekao da je domaćica jutros pronašla Maddy unesvijesti. Što se dogodilo Philipe? Što joj je?

- Liječnici misle da je imala izljev krvi u mozak.- Oh, Isuse! - iznenadio se Shane. Ostao je nijemo stajati zureći u

Philipa, a na licu mu se vidjela nevjerica.- Najvjerojatnije se to dogodilo u toku noći - sjetio se Philip. Tiho,

tako da ga je Shane jedva čuo.Shane sjedne na stolicu pokraj njega. - Ali sinoć za vrijeme večere

ništa nisam primijetio! Znaju li što je uzrok tom izljevu krvi?Philip odmahne glavom. - Još ne. Upravo je pregledava doktor

Stimpson. On je jedan od najboljih svjetskih neurokirurga. Prava je srećašto nije u inozemstvu i što je jutros bio u obližnjoj bolnici uDarlinghurstu.

- Čuo sam za Alana Stimpsona - reče Shane. - Uživa izuzetan ugled,obavio je neke doista fantastične operacije na mozgu. Ako je suditi poonome što sam pročitao o njemu, on je najbolji.

- Da, doista je odličan. - Philip se okrene prema Shanu. - Ne znamšto ću ako se Maddy nešto dogodi - izgovori on u jednom dahu, savpotresen. - Ona mi je sve u životu... - Progutao je kraj rečenice i nemogavši nastaviti, okrenuo je glavu kako Shane ne bi primijetio suzekoje su mu iznenada zasvjetlucale u očima.

- S Maddy će biti sve u redu - počne ga uvjeravati Shane odlučnim isnažnim glasom. - Nemojmo pomišljati na najgore, već mislimo na tokako će se sve dobro završiti. Philipe, moramo vjerovati da će se svedobro završiti. Nećeš je izgubiti. Moramo u to vjerovati.

- Da... Drago mi je što si tu, Shane. Tvoje prisustvo mi pomaže.Shane kimne.Između dvojice muškaraca zavlada tišina.Sve Philipove misli, sva njegova ljubav bila je usredotočena na

njegovu ženu koja je bila na odjelu za hitne slučajeve. Stalno mu je predočima bilo njezino lice. Blijedo, mirno, bezizražajno, tako je izgledalomaloprije kada ju je vidio. Nije mogao zaboraviti mlitavost njezine rukekoju je držao u svojoj. Maddy je bila tako beživotna. Sinulo mu je da bi

360

ga mogla ostaviti. Odbio je o tome razmišljati.- S vremena na vrijeme, Shane bi pogledao u Philipa. Suosjećao je s

njim. Ali nije izgovorio ni riječi ne želeći ga uznemiravati. Shanu je bilojasno da Philipu nije do razgovora, da ne želi da ga itko dira. Bio jenegdje daleko, na zgodnom licu ogledala mu se zabrinutost, a usvijetloplavim očima, kakve je i Paula imala, nazirao se sve veći strah.

Shane se zavali u stolici. U sebi se počeo moliti za Maddy.Kada je Daisy nešto kasnije ušla u ured, Shane je istog trena ustao i

pošao joj u susret. Bila je blijeda, zabezeknuta. Shane ju je zaštitničkizagrlio.

Upitno ga je pogledala. - Što se dogodilo Maddy? - upitala ga jedrhtavim glasom, čvrsto se uhvativši za njega.

Shane joj objasni prigušenim glasom: - Izgleda da je imala izljev krviu mozak.

- Oh, ne! Ne, Maddy! Philipe... - Poletila je preko prostorije premasinu, sjela na stolicu s koje je Shane maloprije ustao i ispružila rukuprema njemu u želji da ga utješi.

- Dobro sam, mama - reče Philip prihvativši njezinu ruku u svoju istisnuvši je. - Liječnici su s Maddy... Malcolm Hardcastle, dvojicaliječnika iz bolnice i Alan Stimpson, poznati neurokirurg.

- On je odličan - primijeti Daisy, kojoj je laknulo kada je saznala daje i taj čovjek prisutan. Njezine nade u Maddyno ozdravljenje istog trenasu porasle. - Srela sam ga nekoliko puta dok sam obavljala neke posloveza Fondaciju... on je najbolji. Nikog boljeg ne bi mogao naći da se brineo Maddy. - Znam, mama.

Daisy se okrene prema Shanu koji je ostao stajati u blizini. - Barry jevrlo zabrinut... niste mu se javili. Moraš ga nazvati, Shane, i obavijestitiga što se događa. Poslije toga će stupiti u vezu s Jasonom, koji je sinoćotputovao za Perth.

- Oh, Bože, da, zaboravio sam mu telefonirati - promrmlja Philip. -Odmah ću to učiniti, pozvat ću i gospođu Ordens. I ona i služavke suvrlo zabrinute.

- Žao mi je gospodine Amory, ali gotovo smo sto posto sigurni da je

361

vaša žena imala izljev krvi u mozak - rekao je Philipu četrdeset minutakasnije doktor Stimpson. - Njezino stanje je vrlo teško.

Philip, koji je stajao pokraj prozora, pomislio je da će ga noge izdati.Svom težinom se spustio u najbližu stolicu. Ni riječ nije mogaoprozboriti.

Daisy je predstavila Shana dvojici liječnika samo trenutak ranije,tako da se sada on obratio neurokirurgu. - Što predlažete, doktoreStimpson?

- Volio bih da što je prije moguće dobijem snimak mozga, a zatim daprobušim lubanju. Tom operacijom bih barem smanjio pritisak krvnogugruška na mozak. Moram vam skrenuti pažnju da ako ne probušimolubanju možda nikada više neće doći k svijesti. Može ostati u komi dokraja života.

Philip je uspio prigušiti krik straha. Stisnuo je ruke, zarivši nokte udlanove. Maddy da nikada više ne dođe k svijesti. Ta je pomisao bilatako užasna, tako zastrašujuća da se nije mogao... nije želio... zadržavatina njoj, a kamoli je prihvatiti.

Alan Stimpson je bio suosjećajan čovjek i odmah je na Philipovomlicu primijetio agoniju koja ga je razdirala. Mješavinu bola i strahovanjakoja je sada treperila u tim nevjerojatno plavim očima. Šutio je, čekajućida Philip svlada svoj uzburkane osjećaje.

Philip konačno prošapta: - Molim vas nastavite, doktore Stimpson.- Ali to ne bi bilo dobro za bebu, gospodine Amory. Da je vaša žena

samo nekoliko tjedana ili čak nekoliko mjeseci u drugom stanju,preporučio bih abortus. Ali to očigledno nije moguće s obzirom napoodmaklu trudnoću. I... konačno, trudovi mogu početi svakog trena.Zato je moramo poroditi carskim rezom. Predlažem da se to obavi bezodlaganja.

- Mogu odmah početi - primijeti Makom.- Da li će to ugroziti život moje žene? - odmah upita Philip.

Odgovorio mu je Alan Stimpson. - Baš naprotiv... rekao bih da joj većaopasnost prijeti ako je Malcom ne porodi carskim rezom. To će i meniomogućiti da joj snimim glavu i izvedem operaciju bez straha da ću

362

povrijediti nerođeno dijete.- Onda počnite sa carskim rezom. Odmah. - brzo odgovori Philip, ne

želeći da dalje otežu. - Ali volio bih da Maddy pošaljemo u privatnubolnicu... dakako, ako je smijemo pomicati.

- Sredit ćemo da se gospođa Amory prebaci u privatno krilo odmahtu do nas - odgovori kirurg.

- Učinimo to. - Philip ustane. - Želim otići do žene, biti s njom.Otpratit ću je do privatnog krila.

363

36.

Nekoliko minuta poslije dva sata toga popodneva, MalcolmHardcastle porodio je Madelanu Amory carskim rezom.

Dijete je bilo potpuno u redu. Ali majka to nije znala. I dalje je bilau komi.

Malcolm je donio novosti Philipu.Nestrpljivo je čekao sa Shanom i Daisy u privatnoj prostoriji do one

koju je rezervirao za Maddy u bolnici St. Vincent.- Dobio si djevojčicu. Kćerku, Philipe - obavijesti ga Malcolm.

Philip je koračao od jednog zida do drugog.Zastao je, okrenuo se prema ginekologu. - Kako je Maddy? Je li to

dobro podnijela? - upita on, jer mu je žena i dalje bila na prvom mjestu.- Jest. Stanje joj je isto kao kada su je dopremili jutros u St. Vincent.

Nažalost, još nije došla k svijesti. S druge, pak, strane, stanje joj se nijenimalo pogoršalo.

- Je li to dobar znak? Da je li nade? - počne se raspitivati Shane.- Da... ona je... stanje je sasvim stabilno.- Mogu li je vidjeti - upita Philip.- Još ne... još je na intenzivnoj njezi.- Ali kada? - upita on blago, ali zahtijevajući odgovor.- Za jedan sat. A sada, što se tiče tvoje kćeri... potpuno je u redu,

predivna je i teška sedam funti i deset unci.Philip se sjetio što mu je dužnost. Čvrsto je stegnuo Malcolmu ruku.

- Hvala ti za sve što si učinio, Malcolme. Zahvalan sam ti i sada mi jelakše kada znam da je s bebom sve u redu.

- Možemo li barem vidjeti dijete? - Daisy pogleda u Malcolma, aonda u svog sina koji je stajao pokraj njega. - Htjela bih poželjeti svojoj

364

unuci dobrodošlicu na ovaj svijet.- Svakako, gospođo Rickards.Njih četvoro zajedno iziđoše iz sobe i krenuše hodnikom do zida od

stakla iza kojeg je bila soba za tek rođene bebe.Eno je! - uzvikne Malcolm nekoliko sekundi kasnije. Dežurna sestra

je podigla bebu iz krevetića čim je ugledala poznatog ginekologa i već jes njome prilazila zidu od stakla.

- Oh, Philipe, prelijepa je - promrmlja Daisy, ozarivši se. - Pogledaj,ima čuperak crvenkasto plave kose na vrhu glave. Izgleda da ćemo uobitelji imati još jednu crvenokosu.

- Da - odgovori njezin sin kratko, zureći u bebu kroz staklo. Bilo muje žao što nije osjećao oduševljenje zbog djeteta. Ali toliko je patio zbogžene da mu ništa drugo nije bilo važno.

A onda je skrenuo pogled od prozora i povukao Malcolma u stranu. -Što sada? Kada će joj Stimpson snimiti mozak?

- Uskoro. Zašto ne izađeš malo na svjež zrak? Ili ne povedeš majku izeta na šalicu čaja ili kave?

- Neću napuštati bolnicu! Neću napuštati Maddy! - uzvikne Philip. -Možda mogu njih uvjeriti da pođu. Ali ne ja, to nikako. Još jednom tihvala za sve što si učinio za moju ženu i dijete, Malcolme - reče dok seokretao.

Kasnije, kada su se vratili u sobu u privatnom krilu bolnice, Philippredloži Shanu da otprati Daisy u kuću na Point Piperu, da se maloopuste i osvježe. - Ne morate stražarili sa mnom - promrmlja on bacivšise u fotelju.

Ali hoćemo - istog trena odgovori Shane. - Ne misliš valjda da ćemote ostaviti da sam prođeš kroz sve ovo.

- Ostajemo, Philipe i ni riječi više o tome! - odsječe Daisy odlučnokao nikada do tada. - Blagi Bože, Shane i ja to ne bismo podnijeli, daostavimo tebe i Maddy. Dovoljno smo i ovako zabrinuti, samo nam joštreba da se izoliramo u kući na Point Piperu i da ne znamo šta se događa.

Philip nije imao snage da odgovori niti volje da se prepire s Daisy iliShanom.

365

Određeno vrijeme je nervozno koračao gore-dolje, zatim po hodnikuispred vrata, postajući sve nervozniji. Trudeći se da smiri sve veći strahkoji ga je obuzimao, vratio se u sobu i nazvao ured u Kuli McGill,porazgovarao sa sekretaricom Maggie i Barryjem, svojim pomoćnikom.Povremeno bi rekao nekoliko riječi majci ili Shanu, ali uglavnom je šutioi smrknuto zurio kroz prozor.

Navikao je da gospodari i upravlja vlastitom sudbinom. Od vremenakada se osamostalio bio je čovjek od akcije, onaj koji donosi odluke,pokretač i onaj koji radi. Nije bio navikao stajati besposlen usituacijama koje su iziskivale da se nešto hitno poduzme, bez obzira štabilo posrijedi. Ali u ovom trenutku, možda najvažnijem u njegovomživotu, nije imao izbora. Nije bio liječnik te zato nije mogao poduzetiništa kako bi pomogao ženi koju je volio više od svega. Osjećao je sveveću blokiranost, sada već gotovo ravnu strahu koji ga je izjedao odsamog početka.

Nešto prije tri sata dozvolili su mu da vidi Maddy. I dalje nijeodgovarala ni na kakve podražaje, nije bila svjesna njegovog prisustva,još je bila u komi. Vratio se u privatnu prostoriju osjećajući još većistrah, uznemirenost i sve jači očaj.

Daisy i Shane su se svim silama trudili da ga utješe, razuvjere, ali utome nisu imali baš puno uspjeha.

- Znam da čovjek u ovakvim trenucima nije jako mudar - počneDaisy, prišavši Philipu i uhvativši ga za ruku, suosjećajući sa sinom istrepeći za snahu. - Ali moramo pokušati da ostanemo hrabri i da senadamo, mili. Maddy je jaka. Ako se itko može izvući iz ovoga, onda jeto ona.

On spusti pogled na Daisy i kimne, a zatim se okrene od nje kako nebi primijetila na njegovom licu grč bola.

Alan Stimpson je došao u četiri i tiho im rekao da je napravio snimakMadelaninog mozga.

- Vaša žena je imala težak izljev krvi u mozak, kao što sampretpostavio kada sam je prvi put pregledao, ali želio sam biti potpunosiguran - izvjesti ih on.

366

Philip proguta knedlu. Upravo je čuo ono čega se najviše plašio.Glas mu je lagano zadrhtao kada je upitao: - Što mislite, što je mogloizazvati taj izljev?

Alan Stimpson je trenutak šutio. - Možda je uzrok bila trudnoća. Biloje sličnih slučajeva.

Philip je ostao bez riječi, zabezeknut.- Želim je operirati, da joj probušim lubanju, gospodine Amory.

Mislio sam da biste možda željeli da je vidite prije no što je pripremimoza operaciju.

- Da, volio bih. - Philip pogleda u majku. - Trebalo bi pozvati ocaRyana. Maddy bi sigurno željela da njen svećenik bude tu, bez obzira naishod operacije. Da li bi ga pozvala umjesto mene, majko?

Jako je bila iznervirana ovim iznenadnim zahtjevom, koji je samopojačao njezin ionako veliki strah za Maddy, Daisy kimne. - Dobro -odgovori ona što je mogla pribranije. - Odmah ću to učiniti, mili.

- Svi su izgledi da će operacija uspjeti - samouvjereno primijeti AlanStimpson, prešavši brzo pogledom s Daisy na Philipa. - Učinit ću sve štoje u mojoj moći da joj spasim život.

- Znam da hoćete - odgovori Philip.Dvojica muškaraca su šutjeli dok su zajedno išli hodnikom.

Neurokirurg je uveo Philipa u čekaonicu, koja je bila na nekoliko korakaod dvorane za operacije i tiho za njim zatvorio vrata.

Philip je prišao Maddy.Stajao je i promatrao je; toliko ju je volio. Kako je sitno i

bespomoćno izgledala na tom uskom bolničkom krevetu. Lice joj je bilobijelo poput krede, isto kao i plahte. Alan Stimpson mu je već ranijerekao da će joj morati obrijati glavu. Tu njezinu predivnu kestenjastukosu. Bilo mu je svejedno, samo da joj spase život. Kosa joj je ležalarazasuta po jastuku uokviravajući njezino lice. Dodirnuo ju je, bila jetako svilenkasta, a onda se sagnuo i poljubio jedan pramen.

Spustio se na stolicu pokraj kreveta i uzeo njezinu ruku u svoju. Bilaje mlitava. Sagnuo se prema njoj i poljubio je u lice. Zatim joj je šapnuou kosu: - Nemoj me napustiti, Maddy. Molim te, nemoj me napustili.

367

Bori se. Bori se za život, najdraža.Kada se odmakao od nje još ju je dugo ostao promatrati, nadajući se,

moleći se da mu da neki znak da ga je razumjela, da ga je čula.Bio je svjestan da nije. Bila je tako mirna.Opet ju je poljubio i izašao. Imao je osjećaj da će mu se srce

raspući.- Sat mi je stao - obrati se Daisy Shanu. - Koliko je sati?Shane baci pogled na sat. - Skoro šest. Da odem po čaj?- Da, mislim da bi mi dobro došla šalica čaja. A vama, oče Ryane?Maddyn svećenik koji je malo prije stigao, podiže oči s molitvenika

u ruci. - Hvala vam, gospođo Rickards, ljubazno od vas. Pridružit ćuvam se.

- Philipe?- Ja bih radije šalicu kave, mama, ako... - počne on i zastane usred

rečenice jer je u sobu ušao Alan Stimpson.Kirurg je zatvorio vrata za sobom i oslonio se o njih. Još je bio u

zelenom pamučnom mantilu i hlačama za operacije; očigledno je došaoravno iz operacijske dvorane. Ostao je stajati kod vrata, nijem, očijuuperenih u Philipa.

Philip također nije skidao pogled s njega. Lice kirurga poprimilo jetako čudan izraz, koji mu nije bio potpuno jasan...

Alan Stimpson reče: - Žao mi je, jako, jako mi je žao, gospodineAmory. Učinio sam sve što sam mogao da spasim vašu ženu... ali ona mije jednostavno umrla na operacijskom stolu. Strašno mi je žao.

- Ne - izusti Philip. - Ne.Uhvatio se za naslon stolice iza koje je stajao kako bi se smirio.

Zglobovi pocrnjelih ruku mu pobijeliše. Počeo se jedva primjetnoljuljati.

- Ne - ponovi on.Otac Ryan ustane i pomogne Daisy da se podigne. Oči su joj bile

pune suza, a ruku je čvrsto prislonila uz usta kako bi potisnula jecaj kojiju je gušio. Žurno je pošla prema Philipu, zajedno sa Shanom i ocemRyanom.

368

Daisyno srce se kidalo zbog sina. Nije smjela ni razmišljati oposljedicama koje će Maddyna smrt imati na njega. Obožavao je tuženu. Život jednostavno nije fer, pomisli Daisy, očiju punih suza. Maddyje bila premlada.

Philip zaobiđe majku, Shana i zabrinutog svećenika, divljeodmahujući glavom kao da želi poreknuti kirurgove riječi. Njegoveplave oči izražavale su zaprepaštenost, nerazumijevanje. Uhvatio jeAlana Stimpsona za ruku. - Povedite me do moje žene - bijesno reče.

Stimpson ga povede natrag prema maloj čekaonici u blizinioperacijske dvorane i ostavi ga nasamo s Maddy.

Ponovo se Philip zagledao u nju. Izgledala je tako smireno. Ni tragabolu, patnji. Kleknuo je pokraj kreveta i uhvatio je za ruku. Bila jeledena. Ne razmišljajući što čini, pokušao ju je zagrijati.

- Maddy! Maddy! - iznenada je povikao prigušenim glasom grubimod bola. - Zašto si morala umrijeti? Bila si mi sve. Sada više ništanemam... Oh Maddy, Maddy...

Sagnuo je glavu i suze mu počeše kapati po prstima kojima je čvrstostezao njezine; ostao je uz nju vrlo dugo, sve dok Shane nije došao iodveo ga.

369

37.

Vratio ju je u Dunoon.Poslije kratke službe u rimokatoličkoj katedrali St. Mary u Sydneyu,

prenio je njezino tijelo avionom na stanicu u Coonamblu. Cijelim putemnije se odvajao od njezinog kovčega. Shanc je pošao s njim.

Njegova majka i Jason krenuli su za njima avionom Jasonovekompanije, povevši sa sobom oca Ryana i Barryja Gravesa.

Kada je Philipov avion sletio, odvezao je njezin kovčeg do zdanja ismjestio ga u dugačku galeriju među portrete predaka. Tu je prenoćila.

Slijedeće jutro osvanulo je svijetlo i jasno, nebo je bilo jarko plavo ibez oblačka, tako da su vrtovi i prostranstvo Dunoona na veličanstvenoj,treperavoj sunčevoj svjetlosti izgledali nezaboravno. Međutim, Philipništa od toga nije vidio. Bio je otupio od šoka i sve što je radio, radio jeautomatski i uglavnom nije primjećivao nikoga oko sebe.

Izabrao je Shana, Jasona, Barryja, Tima, upravitelja stanice i Matta iJoea, konjužare, koji su je mnogo zavoljeli za ovo kratko vrijeme što jetu živjela, da kovčeg prenesu do njezine vječne kuće.

Točno u deset sati u subotu ujutro, šestorica muškaraca podigošekovčeg i izniješe ga iz zgrade. Krenuli su za ocem Ryanom po zavojitojstazi koja je presijecala prostrane travnjake i vrtove i vodila do malogprivatnog groblja. Bio je na proplanku okruženom drvećem i opasanomstarim kamenim zidom. Ovdje je bio pokopan Andrew McGill, osnivač,zajedno sa svojom ženom, Tessom, i svi ostali McGillovi iz Australije,njihovi potomci; grobovi su im bili označeni jednostavnim mramornimnadgrobnim pločama.

Philip je za svoju ženu izabrao mjesto pokraj Paula.Kada je prvi put vidio Madelanu O’Shea, ona je zurila u Paulov

370

portret i kasnije mu je rekla da je pomislila kako je odjednom taj velikičovjek oživio pred njom, kada je njega vidjela na vratima galerije.Maddy ga je često zadirkivala da liči na kockara s nekog riječnog broda,kao i njegov djeda, kojim se oduševljavala isto kao i Emmom Harte.

Zato je smatrao posve prirodnim, normalnim, da počiva pokrajnjegovog djede. Krajnje čudno, ali na neki neobičan način utjehu jenalazio u saznanju da leže jedno pokraj drugog na ovom malom komadutla.

Svećenik, Philip i oni koji su nosili kovčeg konačno se zaustavišekod otvorenog groba. Bio je u kutu groblja, u hladu prelijepih zlatnihbrijestova i eukaliptusa koji su mirisali na limun a koje je zavoljela, kaošto je zavoljela i Dunoon i predivnu zemlju oko njega, jer ju jc jakopodsjećala na rodni Kentucky.

Daisy je stajala s gospodom Carr, kućepaziteljkom, poslugom iostalim muškarcima i ženama koji su radili na stanici, njihovimsuprugama i supruzima i djecom. Svi su bili odjeveni u crno ili su narukavima najtamnije odjeće koju su imali nosili crne florove, a žene idjeca su u rukama držali bukete cvijeća ili samo po jedan cvijetak. Doksu stajali pognutih glava, slušajući oca Ryana koji je obavljao rimo-katolički pogrebni obred, otvoreno su plakali za Madelanom, koju sujako zavoljeli i koja je tako kratko vrijeme provela s njima ovdje naDunoonu.

Philipova bol preselila se unutra.Zaledila se u njemu, tako da tijekom cijele ceremonije nije mogao ni

suze pustiti. Stajao je ukočeno, uspravnog tijela, stisnutih pesnica. Bio jesmrknut i mrzovoljan, a pogled njegovih živih očiju boje različka šupalj,prazan, dopadljivo lice mršavije, potpuno bez ikakvog izraza. Kao da muje na čelu pisalo „Ne prilazi" i bio je toliko uzdržan da su se svi držalipodalje od njega.

Kada je otac Ryan izgovorio i posljednju molitvu za Maddynu dušu injezin kovčeg bio spušten u zemlju, pričekao je da primi izraze sućutisvojih namještenika, a onda se okrenuo i lagano vratio u zgradu.

Shane i Daisy pohitaše za njim. Lice joj je bilo upalo, blijedo, oči

371

crvene od plakanja. Nježno mu je dodirnula ruku. - Molim te, ne dozvolida se ponovi ono vrijeme poslije očeve smrti, Philipe. Moraš istjeratibol, moraš ožaliti svoju Maddy. Tek tada ćeš biti u stanju ponovofunkcionirati kako treba i nastaviti živjeti.

Pogledao je u Daisy, ali kao da je nije vidio. Prodirao je pogledomkroz nju i gledao u neku udaljenu sliku koja je bila vidljiva samo njemu.- Ne želim živjeti. Ne bez Maddy..

- Ne govori tako! Ti si još mlad! - poviče Daisy.- Ti to majko ne razumiješ. Sve sam izgubio.- Ali tu je beba, tvoja kćer, Maddyina kćer - brzo doda Daisy. Bila je

sva slomljena, vrlo tužna i svi ti osjećaji lako su se mogli pročitati nanjezinom izmučenom licu.

Philip se ponovo zagleda nekuda kroz majku. Ništa joj nijeodgovorio, već se samo okrenuo, prešao preko ulaznog predvorja inapustio zgradu ne okrenuvši se.

Daisy ga je promatrala kako odlazi, dok ju je bol cijelu prožimala.Tiho je počela plakati, a onda se okrenula prema Shanu. Bila je takostrašno bespomoćna. Nije znala što da poduzme.

Shane je zagrli i povede u salon. - S Philipom će biti sve u redu -počne je on uvjeravati. - Trenutno je u šoku i ne razmišlja kako treba.

- Da, znam ja to Shane, ali tako se plašim za njega. Kao i Paula -primijeti Daisy plačno. - Upravo to mi je rekla kada je jučer nazvala izLondona. Rekla je: „Ne smije dozvoliti da se bol ugnijezdi u njemu kaošto se to dogodilo kada je tata umro. Ako to dozvoli, nikada se nećeoporaviti od Maddyne smrti." Točno znam na što je mislila. U pravu je.

Daisy se spusti na naslonjač, počne pretraživati po torbi tražećimaramicu, zatim obrisa oči i obriše nos. Onda je pogledala prema Shanukoji je stajao pokraj kamina i dodala: - Možda smo strašno pogriješili štonismo Pauli dozvolili da dođe.

- Nismo, Daisy, nismol To je predug put za tri do četiri dana koje biovdje provela! Philip je bio prvi koji je to istakao. Kategorički jezahtijevao da ona ostane u Engleskoj.

- Možda bi mu ona mogla pomoći. Oduvijek su bili bliski, Shane, ti

372

to dobro znaš.- Točno, možda bi mogla - složi se Shane, nešto blažim glasom.- S druge, pak, strane, ne mislim da bi čak i njezino prisustvo moglo

ublažiti neočekivani šok koji ga je zadesio. Sve se to dogodilo takoiznenada i neočekivano za njega da ga je izbacilo iz ravnoteže, da jespominjem užasnu bol. Što je sasvim razumljivo, kada se ima u vidu daje još prije nekoliko dana Maddy pucala od zdravlja i da su čekali da imse rodi dijete. Sve je bilo tako divno i toliko su bili zaljubljeni jedno udrugo. A onda odjednom bum i Ona je mrtva. To vam je kao da ga jeneko šakom lupio među oči i on sada bukvalno posrče zbog onoga što gaje snašlo, Daisy. Ali on će se oporaviti. Mora... nema mu druge. Samomu moramo dati vremena.

- Ne znam - izgovori Daisy sumnjičavo - obožavao je Maddy.- To je točno - primijeti Jason ulazeći u salon, žureći da bude pokraj

Daisy. - I još će dugo patiti za njom. Ali Shane je u pravu, draga, Philipće se oporaviti. Na kraju. Nekako se svi uvijek oporavimo, zar ne?

- Da - prošapta Daisy, sjetivši se Davida.Jason sjedne pokraj nje i zaštitnički je zagrli! - Hajde mila - nastavi

on - pokušaj ne brinuti toliko zbog njega.- Ne mogu drugačije. - Ona pogleda u Shana. - Što misliš kamo je

otišao?- Najvjerojatnije u Sydney... da bude sam. Poput neke životinje koju

nešto boli, želi da u osami liže svoje rane.Jason primijeti: - Philip upravlja velikim konglomeratom i vrlo je

savjestan, Daisy. Vidjet ćeš, već u ponedjeljak će biti za kormilom, kao iobično i ako ga poznajem onako dobro kao što mislim da ga poznajem,divlje će se baciti na posao.

- U poslu će naći spas - tiho se umiješa Shane. - Upotrijebit će gaopet kao protulijek za bol, kao što je to učinio kada je David nastradao ito mu je pomoglo da se održi na površini dok rane nisu počelezacijelivali.

- Nadam se da će uspjeti obuzdati svoju tugu i da će stvoriti sebikakav takav život u budućnosti - reče Daisy.

373

Zabrinuto je prelazila pogledom s muža na zeta. - Philip zna biti takočudan. Godinama je već prava zagonetka za mnoge ljude, među koje isebe povremeno uključujem. - Ona uzdahne, a onda joj se neočekivanooči opet ispuniše suzama. - Jadna Maddy, toliko sam zavoljela tudjevojku. Kao uostalom i svi, zar ne? Bila mi je kao druga kćer. Zašto jemorala umrijeti? - Daisy odmahne glavom i prije no što je ijedan odmuškaraca uspio bilo što reći, ona tiho nastavi: - Uvijek je tako, zar ne?Uvijek najbolji umiru. Sve je to tako nepravedno... tako nepravedno. -Suze potekoše iz Daisynih očiju i stadoše da se joj se kotrljaju nizobraze.

Jason je privuče u zagrljaj. - Ah, mila moja, mila moja - promrmljaon, želeći je utješiti, smiriti. Ali nedostajalo mu je riječi. Dobro je znaoda su riječi bile slaba utjeha u ovakvim trenucima.

Poslije nekoliko trenutaka, Daisy se pribrala, ispravila, obrisala nos,i obrisala oči. Odjednom je postala nekako odlučna, što je i potvrdilaizjavivši hrabrim glasom: - Moramo biti što snažniji ako želimo pomoćiPhilipu da prebrodi ovu tragediju.

- On zna da se može osloniti na nas - reče Shane, uputivši Daisy štoje mogao veseliji osmijeh, pokušavši zvučati uvjerljivo. - Gore glavu.

- Da, da, pokušat ću. - Zatim se okrenula prema Jasonu. - Gdje jeotac Ryan?

- U biblioteci s Timom i njegovom ženom i još nekima. GospođaCarr ih je poslužila kavom i kolačima i pićem one koji su željeli neštojače.

- Baš smo nepristojni! Trebali bismo bili tamo! - primijeti Daisy,istog trena ustavši. - Moramo zamijeniti Philipa. - Zatim je požurila van.

Jason je krenuo za njom, a odmah za njima pošao je i Shane.Međutim, Shane je strašno bio zabrinut za Philipa, unatoč riječima

ohrabrenja koje je izgovorio pred Daisy. Jedva je čekao da u ponedjeljakujutro napusti Dunoon. Bio je nestrpljiv da se vrati u Sydney, želio je bitiblizu Philipa, da budno motri na njega.

Nitko nikada nije saznao gdje je Philip bio toga vikenda nakon što jeonako naglo napustio Dunoon na dan Maddynog pogreba.

374

Kada ga je Shane pokušao naći kasnije tu večer u kući na PointPiperu, gospođa Ordens mu je rekla da nije tamo. Nije bio ni upotkrovlju Kule McGill, ako je vjerovati Joseu, kućepazitelju Filipincu.

Shane nije mogao utvrditi da li je to dvoje lagalo slijedeći uputstvasvog poslodavca; nije se mnogo ni trudio, jer je znao da ako se Philipželio sakriti zatraživši pri tom pomoć od posluge, onda će on to i učiniti.Znao je da bude isto onako tvrdoglav kao i Paula. Tu obiteljsku crtunaslijedili su od Emme Harte.

A u ponedjeljak ujutro, Philip je ušao u svoj ured u Kuli McGill kaoi obično, točno u sedam i trideset, pa pozvao Maggie i Barryja u svojeunutrašnje svelilište na uobičajeni ranojutarnji dogovor.

Držanje mu je bilo tako hladno i djelovao je tako zastrašujuće usvom bolu, da se ni Maggy ni Barry nisu usudili uputiti ni riječ utjehe,niti bilo kakvu ličnu opasku.

Kao što je Jason predvidio, Philip se bacio na posao i to sneopisivom žestinom. Što su dani više odmicali, na poslu je provodiosve više i više vremena. Rijetko kada je odlazio gore u potkrovlje prijedevet ili devet i trideset navečer, gdje bi pojeo laku večeru koju bi mupripremio kućepazitelj Filipinac. Zatim bi se povukao u spavaču sobu,ustao slijedećeg jutra u šest, ponovo sišao u ured u sedam i trideset,nijednom ne narušivši svoj nemilosrdan raspored. Klonio se društvenogživota, a jedini ljudi s kojima je kontaktirao bili su njegovi službenici. Ustvari, izbjegavao je sve koji nisu imali direktne veze s poslom,uključujući tu i majku i Shana, s kojima je bio najbliži. Njih je sve višebrinulo njegovo ponašanje, ali nisu mogli ništa učiniti.

Barry Graves, koji je s Philipom provodio najviše vremena tijekomposla, stalno je iščekivao da će ovaj spomenuti Maddy, ili njezinu smrt,ili možda dijete, ali on to nije činio. Kako je vrijeme više prolaziloBarryju se činilo da postaje sve hladniji i povučeniji. Barry je znao da usebi gomila bijes koji će uskoro na neki način morati izbiti na površinu.

Konačno, ne znajući više što da radi, Barry je jednog poslije-podnevapozvao Daisy u kuću u Rose Bayju i povjerljivo s njom dugorazgovarao, o njezinom sinu i o svojoj zabrinutosti za njega.

375

Čim je završila razgovor s Barryjem, Daisy je pozvala Shana, koji seupravo vratio s dvodnevnog puta u Melbourne i Adelaidu gdje jeobilazio O’Neillove hotele.

- Moram danas do Sydneya... i to uskoro, u stvari. Mogu li svratitido tebe, Shane? - upita Daisy.

- Svakako - odgovori on. - Bit će mi drago. - Pogledao je na sat naradnom stolu. Bilo je točno tri i pet. - Navrati oko četiri. Popit ćemozajedno čaj i lijepo se ispričati, Daisy.

- Hvala ti, Shane.Točno u četiri, sekretarica je uvela njegovu punicu u privatni ured u

sidnejskom O’Neill hotelu. Shane ustane i obiđe stol da je pozdravi.Pošto ju je poljubio u lice, odmakao ju je malo od sebe i pažljivo

pogledao. - Izgledaš divno, Daisy, kao i uvijek. Ali nešto te muči -primijeti on oprezno. - Philip - doda on, povevši je prema naslonjačuispred zida od stakla koji je gledao na sidnejsku luku.

Daisy ništa ne reče.Sjeli su jedno pokraj drugog. Ona ispruži ruku, uhvati ga za ruku i

zagleda mu se u lice. Poznavala ga je od dana kada se rodio i voljela gaje kao da je njezino dijete.

Malo je zastala pa je počela: - Oduvijek si mi bio odličan prijatelj,Shane, da i ne spominjem kako si divan zet. Bio si mi velika utjeha kadaje majka umrla i nikada neću zaboraviti koliko si mi pomogao u najgorimtrenucima u mom životu... kada je David poginuo. Bio si stijena za kojusmo se Paula i ja mogle uhvatiti. Sada te moram zamoliti da još neštoučiniš za mene.

- Dobro znaš da ću učiniti sve što je u mojoj moći, Daisy.- Idi do Philipa - izgovori ona nagnuvši se prema Shanu sa izvjesnom

hitnjom. - Razgovaraj s njim. Pokušaj doprijeti do njcga.v Natjeraj ga dashvati da će se razboljeti ako ovako nastavi.

- Ali on ne želi me vidjeti! - uzvikne Shane. - Silno vrijeme utrošimda ga uopće dobijem telefonom! Znaš da ga zovem svaki dan. Maggie gabukvalno mora natjerati da podigne slušalicu. Krvava je to borba, moramti reći. A kada zatražim da se vidimo, prcklinjući gotovo, izgovara se

376

gomilom posla, sastancima i tome slično.- Znam ja to sve i sama imam isti problem. Nailazim na isti otpor.

Ali vjerujem da si ti jedan od dvoje ljudi koji mogu da prodru doPhilipa. Druga je Paula, ali ona nije ovdje. Znači to moraš biti ti. Molimte, molim te, učini to za mene i za Philipa. Pomozi mu da sam sebipomogne - preklinjala ga je sva očajna.

Shane je šutio i razmišljao.Daisy lagano nastavi: - Idi večaras do potkrovlja! Na silu uđi, ako

zatreba! U stvari, to neće bili neophodno. Nazvat ću Joséa i obavijestitiga da ćeš doći. Pustit će te unutra, a kada budeš u potkrovlju, Philip ćete primiti, uvjerena sam.

- U redu - pristane on. - Otići ću do njega. Učinit ću sve što mogu.- Hvala li, Shane. - Bezuspješno mu se pokušavala osmjehnuti. -

Barry mi je bio od velike pomoći - počne objašnjavati Daisy. - Ali on nesmije ništa više poduzeti. Strašno je zabrinut za Philipa. Kaže da jePhilip pun jeda. Bijesa, u stvari. Bijesa što je Maddy umrla. Izgleda danije u stanju to prihvatiti niti se uklopiti njezinu smrt u bilo kakvubudućnost.

- Za njega je to bio strašan šok... najgori mogući.Daisy zausti da nešto kaže, ali se predomisli i počne gristi usnu. Ipak

se na kraju odlučila da nastavi: - Oh, Shane, nije čak ni došao vidjetibebu otkada smo je Jason i ja iz bolnice prebacili kod nas, niti me jejednom riječju pitao za nju.

Shane nije bio mnogo iznenađen što ovo čuje. - Daj mu vremena -reče on i zamišljeno zastane. Brižljivo je birao riječi kada je nastavio: -Može se dogoditi da trenutno krivi bebu za Maddynu smrt, kao i sebe,jer je on otac djeteta. Sjećaš li se što je Alan Stimpson rekao... da jetrudnoća možda prouzročila izljev krvi u mozak kod Maddy. Nisamzaboravio kako se Philip trgnuo kada je čuo ove riječi.

Daisy kimne. - I sama sam o tome razmišljala. Mislim na to da sebekrivi. - Zabrinuto je uzdahnula. - Barry kaže da Philip tone u sve većudepresiju. Maddyna smrt je ostavila strašan ožiljak na njegovom srcu,ožiljak kojem će mjeseci biti potrebni da zacijeli.

377

Ako ikada zacijeli, mračno pomisli Shane, premda to ne reče glasnopred svojom punicom, jer nije želio da se ona još više zabrine. Umjestotoga, on je zamoli: - Pričaj mi o bebi, Daisy.

Njezino lice se istog časa promijeni, ozari. - Oh, Shane, tako jeslatka. Podsjeća me na tvoju Linnet i Emilynu Natalie. Nema sumnje,ona će biti još jedan od Botlicellijevih crvenokosih anđela... prava malahartovka.

Shane je kimao, osmjehivao se i slušao je, poklonivši Daisy svusvoju pažnju. Znao je koliko joj znači što može pričati o svojoj novojunuci, dugo očekivanoj nasljednici velikog McGill carstva. Jadna mala,pomisli on iznenada u jednom trenutku, čim je došla na ovaj svijet nadnjom se nadnio mračan oblak i težak teret se sručio na njezina pleća...majčina smrt. Shane je tada shvatio da mora učiniti sve što je u njegovojmoći da natjera Philipa da prihvati i zavoli bebu. Za dobrobit oboje. Ocuje bila potrebna kćer isto onoliko koliko je on bio potreban kćeri.

Pošto je Daisy konačno otišla, Shane se bacio na hrpu papira koje suse nagomilale u toku prošlog tjedna. Zatim je napisao Pauli kratko pismopuno ljubavi, kao i razglednice Lornu, Tessi, Patricku i Linnet. Završio jenešto prije šest sati kada je morao poći na sastanak sa GrahamomJohnsonom, direktorom O’Neill hotelskog lanca u Australiji i tri druganajviša izvršioca u kompaniji. Glavna tema razgovora bio je noviO’Neill hotel koji se upravo gradio u Perthu.

Shane je završio sastanak u sedam i trideset i s Grahamom otišao uWentworth na večeru. Kada je bio u Sydneyu, Shane je uvijekposjećivao i druge hotele u gradu. Volio je vidjeti dekor, kušati hranu,pića, provjeriti kakve su usluge i uvjeti uopće, da bi mogao te hoteleusporedti sa svojim. Oduvijek je volio Wentworth i on i Graham suzajedno proveli nekoliko ugodnih sati uz pečenu janjetinu i sočno povrćete odličnu bocu lokalnog crvenog vina. Uglavnom su razgovarali o poslui novom hotelu u Perthu. Shane je pristao odletjeti s Grahamom uZapadnu Australiju slijedećeg tjedna, prije no što se vrati u London.

Iz hotela su izašli u deset sati. Graham se taksijem odvezao kući, aShane je pješice krenuo prema Bridge Streetu u kojem je bila Kula

378

McGill. Bilo mu je potrebno da malo prošeta i nadiše se svježeg zraka,poslije dana provedenog u hotelskim uredima; također je želio bitisiguran da će Philipa zateći kako se odmara poslije večere kada stigne upotkrovlje. Daisy je predložila da stigne tamo oko deset i trideset i on jeposlušao njezin savjet.

Nešto kasnije, dok se približavao neboderu od crnog stakla, Shane sepokušao pripremiti za budući susret sa zetom. Znao je da će biti teško...bolno i krajnje uznemirujuće. Vozeći se liftom, zapitao se kakvu mudrostda ponudi Philipu u njegovoj boli i tuzi i shvatio je da tako nešto nepostoji. Mogao je jedino porazgovarati s njim, suosjećati u njegovoj boli,shvatiti ga, pružiti mu podršku i ponuditi nesebičnu ljubav.

Kućepazitelj José je pustio Shana unutra čim je ovaj pozvonio, kaošto je Daisy i obećala.

Filipinac ga je uveo u prelijepu dnevnu sobu u bež i bijelimtonovima koja je lebdjela visoko iznad grada. Večeras je bila nejasnoosvijetljena, što je omogućavalo spektakularnom pogledu da dominiranjome. Pristojno se naklonivši, kućepazitelj reče: - Obavijestitigospodina Amoryja vi došli, gospodine.

- Hvala Josè. - Shane ode do fotelje i sjedne.Trenutak kasnije José se vratio i ponovo naklonio. - Gospodin

Amory moli vas pričekati.- Dobro, u redu. Hvala još jednom.Filipinac se osmjehne i nakloni, a zatim tiho i žurno izađe.Poslije petnaest minuta Shane je postao nemiran, pitao se što je to

zadržalo Philipa. Ustao je, otišao do bara naspram suprotnog zida i uliosebi konjak. Čašu je ponio natrag do fotelje u koju se ponovo smjestioda čeka. Pijuckajući piće, mentalno se pripremao za Philipa, tražećiprave riječi koje će upotrijebiti, pravi pristup. Znao je da jednu stvarmora postići. Bez obzira na sve drugo, mora uvjeriti Philipa da sutra odes njim do Daisy. Da vidi bebu. Obećao je to Daisy, a i sam je znaokoliko je bilo važno da Philip spriječi osjećaj krivice. Shane je biouvjeren da je beba ključ Philipovog oporavka. Kada nju jednom prihvati,zavoljet će je i tek će se tada početi oporavljati od tuge za Maddy, od

379

gubitka.Prošlo je još petnaest minuta prije no što se Philip konačno pojavio

iz radne sobe. Ostao je stajati na ulazu u dnevnu sobu, nijemo zureći uShana, vrlo mrzovoljan.

Shane je istog trena ustao, koraknuo prema njemu, a onda se ukopaou mjestu žurno uvukavši zrak. Morao je uložiti veliki napor da zabrinutone uzvikne kada je vidio kako izgleda njegov šurjak. Philip je omršavio,djelovao je iscrpljeno, ali u stvari najviše ga je iznenadilo njegovo lice.Na njemu je vladala prava pustoš. Lice mu je bilo upaljeno, ispijeno,jasne plave oči mračne i s crvenim kolutovima i purpurnim sjenama kojesu podsjećale na tamne modrice. Možda je najveće iznenađenje doživiokada mu je pogled pao na Philipovu nekada crnu kosu. Sada mu je nasljepoočnicama bila potpuno bijela.

Shane nijednog trenutka nije posumnjao da je Philip teško primioMaddynu smrt; ali se prevario u jačini njegove agonije. Taj se čovjekkidao iznutra, pateći mnogo strasnije no što je Shane mislio. U tom mu jetrenutku postalo jasno da je Philipova vanjska staloženost namijenjenasvijetu bila jedna velika varka. Njegovo hladno držanje i rezerviranost,kako ih je Barry opisao, bili su njegova jedina obrana pred potpunimslomom. Shanu je sve to postalo jasno čim je ugledao Philipa i srce muse steže.

Shane krenu naprijed i njih dvojica se toplo rukovaše kao i obično.Philip izusti: - Gotovo da te nisam htio primiti. - Pustio je Shanovu

ruku, umorno slegnuo ramenima, otišao do bara i ulio sebi duplu votku ukoju je dodao kockice leda iz srebrne posude.

- Ali nije imalo smisla... odjednom sam to shvatio - nastavi on neokrenuvši se. - Znao sam da ćeš se vratiti sutra ili prekosutra i da će imoja majka doći. I Jason. A onda mi je sinulo da bi nekome od vasmogla pasti na um suluda misao da dovučete i Paulu ovamo, pa samzaključio da će biti bolje da se vidim s tobom... - Philip se nije potrudioda završi rečenicu. Glas mu je zvučao šuplje. Bio je iscrpljen odnespavanja i njegov umor je došao do punog izražaja kada se jedvadovukao do naslonjača i sjeo. Od njegove uobičajene vitalnosti i

380

krepkosti nije bilo ni traga.Shane ga je nijemo jedan trenutak promatrao, a zatim je promrmljao:

- Prošla su tri tjedna od kada smo pokopali Maddy i za cijelo to vrijemesamo si se jednom vidio sa mnom i jednom s Daisy. Majka je zabrinutaza tebe, Philipe, isto kao i ja.

- Ne trebate brinuti! Dobro sam! - resko odgovori Philip, unijevši u teriječi više snage no u sve prethodno izgovorene zajedno.

- To nije točno! Nisi dobro! - odgovori Shane.- Oh, za Boga miloga, dobro sam.- Mislim da ipak nisi. Iskreno govoreći, smatram da ti je trenutno

potrebna obitelj. Potrebni smo ti ja, Daisy, Jason. Ne izbjegavaj nas,molim te. Želimo ti pomoći, Philipe, tješiti te što bolje znamo.

- Za mene nema utjehe. Preživjet ću... svi prežive, pretpostavljam.Ali tuga me nikada neće napustiti... bila je tako mlada, zar ne shvaćaš?Očekujemo da stari ljudi umiru... to je životni ciklus. Kada sahranimonekog starog, vrijeme na kraju zaliječi rane. Ali kada pokopamo nekogmladog, rane zauvijek ostaju otvorene.

- Zarast će, molim te, vjeruj mi da hoće - odgovori Shane krajnjesuosjećajno. - Ni Maddy ne bi željela da ostaneš ovakav. Željela bi dapronađeš snagu u...

- Ne želim da mi držiš religiozne propovijedi, Shane! - nervoznouzvikne Philip.

- Nisam ni namjeravao - nježno odgovori Shane.Philip ispusti jedan dug umorni uzdah, zavali se na naslonjač i zatvori

oči.Određeno vrijeme su obojica šutjeli.Iznenada, Philip ustane, ode do bara i ubaci još kockica leda u čašu.

Zatim se posve prodorno zagleda u Shana i bezbojnim glasom reče: - Nemogu se sjetiti ničeg što se dogodilo protekle godine, Shane. To je ononajužašnije... Sve je... sve je...prazno. Otišla je kao da nikada nije nipostojala u mom životu. - Glas mu je zapeo u grlu i on promuklonastavi: - Ne mogu je se sjetiti... ne mogu se sjetiti Maddy.

- To je zbog šoka - brzo mu reče Shane, sigurnim glasom, svjestan da

381

je to bila istina. - Doista, Philipe, u pitanju je samo šok. Već će ti se onavratiti.

Philip divlje odmahne glavom. - Ne, neće. Znam da neće.- Tijelo je mrtvo, ali ostao ti je duh - reče mu Shane. - Ona živi u

tebi. Njezin duh je u tebi i u djetetu. Samo njezinog tijela nema više.Molim te da vjeruješ u to. Maddy je u tvom srcu i u tvojim sjećanjima iuvijek će biti s tobom. A tu je i dijete.

Philip ništa ne reče.Udaljio se od bara, laganim korakom prešao preko sobe i zaustavio

se kod prozora; kretao se poput starca. Zagledao se van. Pažljivo jeposlušao Shana, upio njegove riječi. Sada se pokušavao nagoditi s njima,prihvatiti ih. Je li to bila istina? Da li je Maddyn duh bio u njemu? Da liće zauvijek ostati s njim?

Uzdahnuo je. Nije pronašao utjehu ni u čemu što mu je Shane upravorekao. Odavno se već pomirio s konačnošću smrti i shvatio da ga jenjegova Maddy zauvijek napustila. Bila mu je sve. Cijeli život. Maddyje uspjela izbrisati bol u njemu i čim bi počeo misliti na nju osjetio bisreću, zagrijala bi mu srce. A sada se čak nije mogao ni sjetiti njezinoglika. Morao je pogledati u fotografiju kako bi je se sjetio. Nikako nijemogao shvatiti zašto. Toliko ju je volio.

Čvrsto je zatvorio oči i prislonio glavu koja ga je boljela uz staklo.On ju je ubio. Ubio je ženu koju je volio više od života i to samim činomljubavi...

Shane je nešto rekao i Philip je otvorio oči, ali nije odgovorio. Nijeslušao svoga zeta.

Zurio je u noćno nebo. Kako je noćas bilo veličanstveno, vrlo tamno,glatko poput samta, bez oblačka, ispunjeno dijamantnim zvijezdama isjajnim, treperavim svjetlima mnogobrojnih gradskih nebodera. A upravcu predgrađa, na istoku, nebo je imalo neku čudnu ljubičastu bojukoja se prelijevala u treperavo zlatnu i toplu, blistavo crvenu.

Sutra će biti prelijep dan, odsutno pomisli Philip. Crveno nebo noću,pastiru radost, crveno nebo ujutro, pastiru upozorenje. Koliko puta muje to baka ponovila dok je bio mali. Emmu je uvijek oduševljavalo nebo

382

i boje na njemu. Sasvim neočekivano, uslijed ljepote ovovečernjeg nebanjemu zaslade knedla u grlu, ali on nije odmah shvatio zašto. A onda sesjetio. Maddy je voljela često da priča o jasnoći svjetlosti, oblicimaoblaka, o promjenama boja na prelasku između dana i noći.

Odjednom se Philip ukočio i prišao bliže prozoru, namrštio se iusmjerio pogled na crni oblak koji se kretao iznad nebodera udaljenihnekoliko blokova. Kako je samo čudno izgledao. Nije mogao razabratišto je to bilo. - Oh, moj Bože! - uzvikne on djelić sekunde kasnije. - Oh,moj Bože!

Shane je već bio na nogama i jurio prema njemu. - Što je bilo? Neosjećaš se dobro?

Philip se okrene, zgrabi Shana za ruku i povuče ga prema prozoru. -Pogledaj! Tamo! Crni dim, crveni odsjaj. Oh, Bože, Shane, u plamenu si!Sidnejski O’Neill je u plamenu!

Shane se ukoči. Nije se usuđivao ni disati dok je slijedio Philipovpogled. Nije tako dobro poznavao sidnejsko nebo kao njegov šurjak, pamu je trebalo malo vremena da uoči dim i pronađe njegov izvor. Istogtrena mu je bilo jasno da to zaista gori njegov hotel. Upravo je ugledaoveliki zid-prozor s prednje strane Sale Orhideja.

Bez riječi se okrenuo i potrčao.Philip mu je bio odmah za petama.Zajedno su se spustili liftom, bez riječi zureći jedan uz drugoga,

potpuno užasnuti. Čim su se vrata lifta otvorila, njih dvojica istovremenopojuriše preko predvorja i izletješe na Bridge Street.

Počeše trčati u pravcu sidnejskog O’Neilla; korake su im prigušileprodorne sirene troje vatrogasnih kola koja su protulnjala pokraj njihvrtoglavom brzinom.

383

38.

Dok je trčao u pravcu hotela, Shane nije znao što ga tamo čeka.Očigledno, velika nesreća, ali kojih razmjera to nije mogao znati.

Samo hotelijer može razumjeti kakav je užas hotel u plamenu i kakvekošmarne posljedice to povlači za sobom. Zato se Shane pripremio nanajgore, na bezbroj problema najgore moguće vrste. Zavladat će panika,goste će obuzeti strah, nastat će kaos i ljudi će pretrpjeti sve mogućepovrede. Nagutat će se dima, zadobiti opekotine, lomit će kosti, doživjetće traume, šok. Ginut će.

Zavivši za ugao pred sobom je ugledao sidnejski O’Neill, svojnajdraži hotel u međunarodnom lancu. A ono što je vidio natjeralo ga jeda se ukopa u mjestu. - Blagi Bože! Ne! Ne! - glasno je zacvilio. Ostaoje zapanjen, skamenjen.

Njegov hotel podsjećao je na pravi pakao.Dočekali su ga plamenovi, crni dim, paklena vrućina. Helikopteri su

kružili i lebdjeli iznad zgrade u plamenu, podižući ljude s krova. Aparatiza gašenje požara radili su punom parom, a gomile vatrogasaca suupravljali šmrkovima s tla i s ljestvica; ostali su se služili konopcima iljestvicama kako bi spasili ljude koji su ostali odsječeni na višimkatovima.

Na raznim strateškim točkama stajala su parkirana policijska iambulantna kola. Liječnici, bolničari i policajci davali su sve od sebekako bi pomogli onima kojima su bili potrebni. Pokraj njega projurišetroja ambulantna kola s povrijeđenima, s uključenim sirenama, hitajućiprema najbližoj bolnici.

Shane izvadi maramicu iz džepa i obrisa znojno lice. Strašno seuznojio od trčanja, iznenadne žege i straha za one koji su možda još bili

384

zarobljeni u hotelu. Prizor pred njim bio je stravičan, kao što je ipretpostavljao. Tlo oko hotela bilo je prekriveno krhotinama stakla iraznim otpacima, a zrak su ispunjavali zasljepljujući dim koji je sam posebi bio smrtonosan, povišeni glasovi policajaca i hotelskog osoblja kojisu izvikivali naređenja, plač i kuknjava. Jedna skupina hotelskih gostiju,od kojih su mnogi bili u pidžamama, zbila se oko policijskih kola; bili sunervozni i uplašeni. Shane se upravo spremao da im pride kada jeugledao dvojicu hotelskih nosača kako im pomažu. Odveli su ih doambulantnih kola koja su služila za pružanje prve pomoći; tu će sepobrinuti za manje rane, pomoći će im da prebrode šok i oslobode setraume.

Pokrivši usta maramicom, Shane se počne probijati između ljudi kojisu se vrzmali uokolo... hotelskog osoblja, ljudi iz osiguranja, policajaca,bolničara i vozača ambulantnih kola. Morao je priči bliže, znao je daodmah mora preuzeti situaciju u svoje ruke.

Zaustavio ga je jedan policajac. - Ne možete dalje, gospodine. Moglobi biti opasno.

- Hvala na upozorenju. Ali ja sam Shane O’Neill, vlasnik hotela.Moram proći i pokušati pomoći.

- Samo naprijed, gospodine O’Neill - reče policajac, prepoznavši ga.Uputio je Shanu pogled pun suosjećanja dok ga je propuštao krozpodignute barikade od drvela.

Gotovo istog trena Shane je primijetio Petera Wooda, koji je tu noćibio dežurni šef. Uhvatio ga je za ruku.

Wood se okrenuo gotovo bijesno. Izraz olakšanja mu se razlije licemkada je vidio da je to Shane. - Gospodine O’Neill! Hvala Bogu da stedobro! Pokušali smo vas pozvati telefonom kada se oglasio prvi alarmnegdje oko jedanaest sati. Kada se niste javili, zaključili smo da niste uapartmanu. Ali nismo znali da li se nalazite negdje drugdje u hotelu.Strašno smo brinuli zbog vas i svugdje vas tražili.

- Nisam bio u hotelu - odgovori Shane. A zatim se prodorno zagledau noćnog šefa. - Znate li koliko do sada ima povrijeđenih?

Peter Wood odmahne glavom. - Ne točno. Ali rekao bih da je oko

385

petnaest ljudi povrijeđeno. - Zastao je i tišim glasom dodao.- I četvoro mrtvih, pretpostavljam. - Oh, Isuse! - Shane povuče

Wooda u stranu dalje od nekoliko gostiju koje su hotelski stražari vodilina sigurno. Kada ih nitko nije mogao čuti, on upita: - Zna li se kako jesve počelo?

- Ne. Ali imam nekoliko ideja.Shane se zagleda u njega i namršti. - Ne mislite valjda da je, požar

podmetnut?- Ne, ne. Zašto bi itko želio da podmetne požar u hotelu?- Možda neki nezadovoljan službenik? Netko tko je nedavno

otpušten?Wood kategorički to porekne: - Ne, gospodine O’Neill, uvjeren sam

da ništa slično nije posrijedi. Ako želite čuti moje mišljenje, to je bionesretan slučaj.

- Razumijem. Gdje je počelo, Petere?- Na trideset četvrtom - Wood značajno pogleda Shana. - Imali ste

sreće, gospodine O’Neill. Pobjegli ste za dlaku.Shane je zurio u Wooda, tek poslije nekoliko trenutaka shvativši puni

smisao onoga što mu je šef upravo rekao. I njegov apartman se nalaziona tom katu, kao i izvjestan broj drugih privatnih apartmana koji su bilipod stalnim zakupom. I na trideset petom katu bile su sobe i apartmani, ana trideset šestom, na samom vrhu zgrade bila je čuvena DvoranaOrhideja.

Shane uzvikne: - Bogu mogu da zahvalim što sam prošlog tjednazatvorio cijeli trideset peti kat i Dvoranu Orhideja zbog obnove. Da smoimali goste i na trideset petom katu, a da ne spominjem dvije stotineljudi koji su se večeras mogli naći na večeri i plesu u restoranu, nesrećabi bila desetostruko veća.

- Da, svi smo to isto rekli.- Pretpostavljam da je većina gostiju evakuirana i prebačena u druge

hotele gdje su dobili nužni smještaj.Wood kimne. - U Hilton i Wentworth. Donekle smo imali sreće,

gospodine. O’Neill ovog tjedna nije bio dupkom pun.

386

U tom trenutku do njih je dotrčao Philip. Bio je bez daha i savoznojen. - Svuda sam te tražio - obrati se on Shanu, a zatim se okrene ikimne Peteru Woodu. - Kako mogu pomoći?

- Za sada nikako - odgovori Shane. - Koliko mogu vidjeti, mojeosoblje i razne službe koje su pozvane na mjesto događaja sjajnoobavljaju posao. Kada sam prije nekoliko minuta stigao, pomislio samda sam upao u sred kaosa, ali nije tako. Izgleda da vladaju situacijom. -Pogledao je prema hotelu bolnog izraza lica. Vatra je još bjesnjela na dvasrednja kata, ali dovedeno je pojačanje; novi vatrogasci koji su seuhvatili ukoštac s plamenom i koji će ga uskoro i savladati.

Philip reče: - Možda bih mogao...Ni Shane ni Peter Wood nisu čuli njegove slijedeće riječi. Glas mu je

prigušila gromoglasna eksplozija; pomislili su da je u zrak odletjelonekoliko bureta baruta. Eksplozija je zaparala zrak i natjerala ih sve daposkoče. Okrenuli su se prema hotelu. Bili su preplašeni.

- Dođavola, što to bi? - poviče Philip.- Zbog prevelike topline unutar školjke hotela izletjeli su prozori iz

okvira - odgovori Shane, stresavši se. Nije smio ni razmišljati o tome dali je pri tom još neko bio povrijeđen.

- Ali ne vidim da ispada polomljeno staklo - promrmlja Philipzbunjeno.

- Ne vidim ni ja - doda Shane. - Ali siguran sam da je to posrijedi.Javi se Peter Wood: - Vjerojatno se radi o prozorima na drugoj strani

zgrade, gospodine Amory, na sobama koje gledaju na sidnejsku luku.Jedna mlada žena odjevena u penjoar, lica uprljanog prljavštinom,

dotrča do njih. Bila je uplašena, govorila je nepovezano. - Pomozite mi,molim vas - počne ona, povukavši Philipa za ruku. - Molim vas, molimvas pomozile mi. Ne mogu pronaći moju djevojčicu. Izgubila se. Nemogu je naći. Znam da smo je izveli. Sigurna sam da jesmo. - Ženino licese iskrivi. Počela je histerično plakati.

Philip je zagrli. - Uvjeren sam da je na sigurnom. Dođite, pomoći ćuvam da pronađete svoje dijete.

- Ima samo četiri godine - jecala je žena.

387

Philip ju je pokušavao utješiti dok ju je odvodio. U ovoj užasnojtragediji zaboravio je na svoj jad, na tugu koja ga je svog izgrizala.

Vatra je ugašena do četiri sata ujutro.Svi ranjeni, ukupno ih je bilo dvadeset pet, prebačeni su na odjel za

hitne slučajeve u bolnici St. Vincent i u ostale bolnice u gradu. Mrtvi,njih devetoro muškaraca i žena, prenijeti su u mrtvačnicu.

Vatrogasci, policajci i hotelsko osoblje uvodili su red u cijelopodručje. Shane je izdavao naređenja već nekoliko sati, obavljajući toodlučno i pribrano.

Sidnejski O’Neill bio je ruševina koja je još tinjala, pocrnjela oddima, izgorjela gromada naspram neba. Shane i Philip su zajedno stajaliu kršu dok je svitalo, zureći u njega smrknutih lica.

- Kakva je to užasna tragedija bila - promrmlja Shane, okrenuvši sesvom šurjaku. - Toliko ranjenih i mrtvih. To se nije trebalo dogoditi.Stalno mislim na obitelji nastradalih. - Tužno je uzdahnuo. - Drago mi ješto si uspio pomoći onoj mladoj ženi. Bila je sva izvan sebe. Gdje sipronašao njezinu djevojčicu?

- U jednim ambulantnim kolima, čuvao ju je bolničar. Srećom, nijebila povrijeđena. Samo uplašena, jer nije znala gdje joj je majka. - Philipuhvati Shana za ruku u želji da ga utješi. - Žao mi je što je ovo moralotebe snaći. Teško ti je zbog svih tih ljudi koji su nastradali i onih koji supovrijeđeni. Ali na stranu to, dobro znam koliko si se ponosio svojimsigurnosnim sistemima.

Kako Shane ništa nije odgovorio, Philip doda: - Znam koliko ti jeupravo ovaj hotel značio. Jako mi je žao. Sve ću učiniti da ti pomognem.

- Hvala, Philipe. - Shane protrlja umorno lice i zabrinuto odmahneglavom. - Ode unepovrat i Blackiev san, pomisli on, sjetivši se koliko senjegov djeda uzbuđivao oko gradnje sidnejskog O’Neilla. On je bio tajkoji je pronašao i kupio zemljište za vrijeme jedne od posjeta Sydneyu ukoju je došao s Emmom i to prije mnogo godina, upravo on je odlučio daće to biti prvi među hotelima na drugoj strani zemaljske kugle. Blackienije doživio otvaranje hotela, ali je odobrio prve arhitektonske planoveprije no što je umro. Sada se njegov san raspršio u dimu i to za samo

388

nekoliko sati.- Sagradit ću ga opet - reče Shane, kao da se zaklinje djedi.- Znam da hoćeš - odgovori Philip. - Pođimo natrag u potkrovlje da

se sredimo. Bit će ti potrebna odjeća i slično. Dobro je što nosimo istibroj.

Kasnije toga jutra, istuširan, obrijan i u odjeći svoga šurjaka,iscrpljeni Shane smjestio se u dvoranu za sjednice Korporacije McGill.

Tu je održao prvi sastanak i počeo istragu u povodu izbijanja vatre uhotelu. Prisustvovali su još Peter Wood, šef noćne smjene koji je bio nadužnosti kada je izbila vatra; Lewis Bingley, generalni upravitelj; GrahamJohnson, direktor lanca O’Neillovih hotela i zapovjednik vatrogasaca,koji je rukovodio vatrogasnim ekipama prošle noći.

Po obavljenom predstavljanju i razmijenjenim pozdravima, Shane jeodmah prešao na stvar. - Bojim se zapovjednice Arnold da su u ovomtrenutku sve oči uprte u vas u nedostatku obavještenja - reče on. -Koliko sam obaviješten vi i vaši ljudi detaljno ste ispitali veliki brojčlanova hotelskog osoblja. Imate li predodžbu kako je buknuo požar?

- Zbog nepažnje nekog tko je odsjeo u hotelu - odgovori zapovjednik.- Sudeći prema onome što smo pronašli na trideset četvrtom katu, gdje jeizbio požar, posve smo sigurni da je vatru izazvala cigareta. Cigaretakoja je najvjerojatnije pala na naslonjač u jednom od apartmana na tomkatu. U jednom od onih privatnih koje ste dali u zakup. Radi se oapartmanu koji je zakupila Korporacija Jaty.

- Možete li biti malo precizniji, zapovjednice Arnold? - zamoliShane.

- Svakako. Jedan od poslužitelja došao je rano jutros kod mene.Rekao mi je da se sjeća kako je vidio pepeljaru na naslonu naslonjačaupravo u tom apartmanu. Negdje oko osam sati kada je otišao po kolicas večerom. Vjerujem da je ta pepeljara ostala na naslonjaču, da jekorištena nekoliko puta prije no što je par koji je odsjeo u tomapartmanu otišao na spavanje. Pepeljara je kasnije pala i cigareta, kojanije bila dobro ugašena, zapalila je naslonjač. Posve je vjerojatno da jenaslonjač samo tinjao nekoliko sati prije no što je buknuo plamen. Samo

389

nekoliko sekundi kada su se probudili gosti iz tog apartmana bili sumrtvi.

- Otkud to znate? - tiho upita Shane.- Dvojica mojih vatrogasaca pronašli su ih skvrčene u spavaćoj sobi.

Vatra ih nije ni dodirnula. Otrovali su se od dima iz pjenaste mase kojimje fotelja bila ispunjena. Ona je vrlo zapaljiva tako da u roku odnekoliko sekundi stvori pakao kakav ste prošle noći imali u svomhotelu. Plamen je jako topao, snažan, u stanju je probiti rupu u zidu ilitavanici i razbiti prozor. Spužvasta masa također ispušta krajnje pogubandim, uglavnom cijanid i ugljični monoksid.

Shane je bio užasnut. Pogledao je u Lewisa Bingleyja i oštropovikao: - Britanska vlada je 1981. izdala propise koji zabranjujuupotrebu umjetne spužve u izradi namještaja. Prošle godine sam naredioda se spužva izbaci iz svih mojih hotela. Kako to da to ovdje nijeučinjeno?

Lewis Bingley odmahne glavom. - Izvršili smo vaša naređenja,gospodine O’Neill, vjerujte mi. Nigdje u hotelu ne možete naći spužvu unamještaju. Znate i sami da smo zamijenili sav namještaj.

- Ali upravo ste čuli što je zapovjednik Arnold reko! Taj naslonjač uapartmanu Korporacije Jaty bio je uspunjen spužvom!

Generalni upravitelj stisne nervozno usne. - Vjerojatno da nam jepromaklo. Nekako. Znate, gospodine O’Neill, predsjednik KorporacijeJaty je poslao svoje dekoratere koji su opremili apartman onako kako jeon to želio.

- Jesu li bili obaviješteni o našim novim propisima? - upita Shane.- Kako da ne. Ali su se očigledno oglušili na njih - promrmlja

Bingley.- To je nečuveno! - razdere se Shane. - U svakom slučaju, krivi smo

zbog nemarnosti, trebali smo provjeriti da li su dekorateri poštovali našeupozorenje u vezi s umjetnom pjenom. - Pokušao se smiriti i okrenuo sezapovjedniku vatrogasaca. - Tko su bili ti ljudi koji su nastradali uspomenutom apartmanu? Jesu li identificirani?

- Sin i snaha predsjednika Korporacije Jaty.

390

Shane tužno zavrti glavom. Lice mu je bilo smrknuto, zabrinuto. - Naosnovi izvršenih analiza, zaključili ste da je to bio uzrok požara. Ali štose zatim dogodilo, zapovjednice Arnold?

- Mislim da je dalje sve teklo ovako. - Arnold počne objašnjavati: -Da na brzinu ponovim, cigareta je zapalila naslonjač. Spužva je upočetku tinjala da bi se na kraju zapalila i buknula. Vjerojatno se todogodilo oko deset četrdeset pet, deset pedeset, prema mojoj procjeni.Plamen je bio tako jak da je u roku od nekoliko sekundi izbio prozorskastakla iz okvira. Iznenadna količina kisika stvorila je vatreni zid koji seprobio kroz vrata apartmana. Obogaćena kisikom, vatra je silnomsnagom počela tutnjati hodnikom trideset četvrtog kata. Sve se odigraloza samo nekoliko minuta. Deset ili petnaest, rekao bih. Vatra putujebrzinom svjetlosti.

Shane kimne, dajući mu do znanja da je shvatio. Jedan trenutak nijebio u stanju ni riječ da progovori. Bio je zapanjen onim što je upravočuo. Čisti nemar, pomisli on. Prvo od strane dekoratera, a zatim odstrane moje uprave. Trebao je da izvrše provjeru u tom privatnomapartmanu kada je bio gotov. Ova tragedija se mogla izbjeći da su toučinili. Ponovno je uzdahnuo. Morat će Lewisa Binglevja pozvati naodgovornost.

- Jedna stvar je neosporna, gospodine O’Neill - nastavio jezapovjednik Arnold - imate najbolje sigurnosne sustave. Detektori dima,vrata protiv vatre i prskalice, sve je savršeno radilo. Da hotel nije biotako dobro opremljen, nesreća bi bila mnogo gora.

Jason reče: - Podilaze me srsi od ovog mjesta. Shane se zagleda unjega. - Kako to misliš?

- Ubija mi raspoloženje. Tako je mračno, zastori su navučeni, lampeprigušene. - Jason primijeti poluispražnjenu bocu viskija na stoliću zakavu. - Ne sliči na tebe, Shane da piješ usred poslijepodneva. Hajde,prijatelju, piće ti neće pomoći.

- Potpuno sam trijezan. Ali iskreno li kažem, volio bih se napiti.Onako propisno se natreskati, ako te baš zanima istina.

Jason zavrti glavom. - Imao si smolu, Shane, pravu smolu. Ali ti nisi

391

jackeroo. Dobro znaš da se takve stvari događaju.Ne mogu vjerovati da je hotel izgorio do temelja - počne Shane, pa

zastane. Zatim skoči i počne koračati gore-dolje što je već danima činio.- Nemar! Prokleti nemar! - pjenio se on. - Ako im nisam za petama pocijeli božji dan, sve krene naopako...

- Ne bi se trebao baviti poslovima ako ne želiš biti gonič robova. Ato je ključna stvar ovih dana, prijatelju. Ipak, znam na što misliš. Tajpožar je bio užasan. Razumijem tvoj bijes.

Shane uzvikne: - Dajem najbolje plaće, velike bonuse, uživaju svemoguće vrste povlastica i sam Bog zna što još, a ne mogu provjeritinamještaj u jednom prokletom apartmanu. To je kriminal, Jasone. Čistikriminal. I ti kao i ja dobro znaš da do požara ne bi došlo da su bilisavjesni. Ti jadni ljudi ne bi nastradali, niti bi bilo povrijeđenih, da sumoji upravitelji obavili posao kako treba. To je ono što me ljuti. Kolikobola i patnje su pretrpjeli svi ti jadni ljudi. A ja ću se do guše uplesti upravne postupke i morat ću se nositi s gomilom advokata, da i nespominjem istražitelje iz osiguravajućeg društva. Sada se oni spremajuda osobno ispitaju uzroke požara.

- Pa, to si trebao očekivati, Shane - istog trena istakne Jason. - Ti todobro znaš. U svakom slučaju, uvjeren sam da će doći do istihzaključaka kao i zapovjednik vatrogasaca. Slušaj, nema razloga da većsada ne počneš praviti planove za ponovnu gradnju sidnejskog O’Neilla,neka arhitekti počnu raditi na nacrtima.

- Mislim da neću ponovno graditi.Jason je bio zapanjen. - Moraš izgraditi novi hotel, Shane! Duguješ to

svome djedu. A što je još važnije, duguješ to sam sebi.Shane ništa nije odgovorio. Svom težinom se svalio na naslonjač,

spustio glavu u ruke, otkrivajući koliko je umoran i očajan.Jason ga zabrinulo pogleda. Nikada još nije vidio Shana ovakvog,

neurednog i neobrijanog, u pidžami i kućnoj haljini usred poslijepodneva.Što se to događa s mladim ljudima? Zar nemaju petlje? Prvo se Philippotpuno slomio poslije Maddyne smrti, a sada Shane izgleda kao da ćetakođer popustiti.

392

Jason pročisti grlo. - Bio si vrlo oštar s Daisy preko telefona, pa meje zamolila da dođem i vidim šta se događa. Poziva te danas na večeru uRose Bay.

Shane podiže glavu i odmahne. - Moram raditi. - Zatim pokaza nagomilu dosjea na stoliću za kavu pred njim. - Moram izaći na kraj sasvim tim izvještajima o požaru.

- Subota je. Ponekad moraš i predahnuti. Uzgred, gdje je Philip?- Doista ne znam, Jasone. Ne zamjeri, ali trenutno ne mogu brinuti i o

njemu. Iskreno rečeno, imam dovoljno vlastitih problema koji mepritišću.

- Znam. Zato Daisy i ja i želimo da dođeš na večeru. Prijat će ti daizađeš, da budeš s nekim.

- Ne, želim biti sam. Vjeruj mi, tako je najbolje. Imam puno posla. Io mnogo čemu moram razmisliti.

- Ako se predomisliš, slobodno svrati u bilo koje doba.- Hvala, Jasone.Shane dohvati bocu s viskijem i opet napuni čašu. Jason tužno zavrti

glavom dok je napuštao radnu sobu, zatim je prešao preko predvorja itiho izašao iz potkrovlja.

393

39.

Izjahao je sam.Na Crnom Opalu, svom pastuhu boje ebanovine. Pokraj njega je

kaskao konj bez jahača. Bila je to Gilda, riđan kojega je poklonioMaddy poslije vjenčanja. Prije no što su izašli iz staje stavio joj jeMaddyno omiljeno srebrom optočeno sedlo i okrenuo stremene unatragšto je značilo da je njezina vlasnica nikada više neće jahati.

Prvi put poslije četiri tjedna, koliko je prošlo od Maddyne sahrane,došao je na Dunoon.

Kada je stigao u petak navečer, Tim i svi ostali na stanici toplo su gadočekali i bilo je očigledno da im je drago što se konačno vratio. I njemuje bilo drago.

Maddyna smrt ga je potpuno slomila, ispunila nepodnošljivomtugom. Plašio se da će za njega biti previše bolno da dođe ovamo.Toliko su bili sretni u Dunoonu. Ali sada, dok je jahao kroz prelijepo,pastoralno područje u ovo nedjeljno poslijepodne, osjetio je kako gapreplavljuje izvjestan mir. Znao je da je to djelomično zasluga mira,pilomosli, duboke tišine koji su ga okruživali.

Dugo je slijedio tok rijeke Castlereagh, zatim se odvojio, prešaopreko nekoliko livada i krenuo krivudavim tragom koji je vodio krozzelena brda Dunoona. Kada je stigao do prijevoja strmog uspona, sišaoje s konja, otišao do velikog hrasta i ostao zagledan prekoveličanstvenog predjela.

Kako je sve bilo divno poslije dva kišna dana. Zeleno i svjetlucavo.Bio je kraj kolovoza, skoro kraj zime. Za nekoliko tjedana nastupit ćeproljeće; vrijeme je već bilo prelijepo, blago za ovo doba godine. Philippodigne pogled. Nebo je bilo svijetlo, sjajno plavo, obasjano suncem. A

394

upravo to savršenstvo dana kao da je pojačavalo njegovu tugu. Ovakavdan trebalo je podijeliti... trebalo ga je podijelili s nekim...

Philip se okrene i sjedne pod hrast, naslonivši se na njegovo starodeblo. Skinuo je šešir ravnog oboda i bacio ga u stranu, žudeči dapredahne. Misli su mu i dalje bile nesređene, čak kaotične, um zamagljenod bola. Ali možda će se ovdje uspjeti malo opustiti.

Ovo je za njega bilo posebno mjesto; još od djetinjstva. I Maddy gaje zavoljela, voljela je da dođe ovamo. Jednom je rekla da se ovdjeosjeća kao da je dio neba. Nasmiješio se kada se toga sjetio, a zatim je usjećanje dozvao jutro kada ju je sreo u galeriji s portretima, nema tomeni godinu dana.

Dojahali su ovamo gore i posjedjeli malo ispod ovog razlistalogstarog drveta. Ispričao joj je neke krajnje osobne stvari, što je tada injega samog zapanjilo. Ali njoj to nije smetalo. Dugo ga je promatralasvojim predivnim, inteligentnim sivim očima tako mirnim i postojanim,ali ništa nije rekla. Upravo u tom trenutku postao je svjestan da se moranjome oženiti.

Madelana se razlikovala od svih žena koje je ikada sreo. Od početkanjihove veze bila mu je nekako neobično bliska. Kao da ju je nekadapoznavao, zatim se rastao s njom i sada je ponovo pronašao. Sada mu jebilo jasno da je to osjećao zato što je čitavog života tražio nekog poputnje, da je ona bila žena koju je zamislio u svom umu. Konačno ju jepronašao, ali i izgubio... tako brzo.

Maddy je imala određenu unutrašnju gracioznost. Možda je upravoto bilo ono čime je zračila... bila je užareno biće. Kroz um mu proletješestihovi Ruperta Brooka... Sve u vezi s tobom bilo je svjetlost kojazatamnjuje sve sivlji kraj noći, ... i, u lepršanju tvoje haljine, jedvaprimjetna nježnost.

Philip uzdahne i sklopi oči, dozvolivši sebi da utone u misli isjećanja lagano se počeše vračati. Lagano se počeo prisjećati i najsitnijihpojedinosti iz njihove veze... odjednom je svaki trenutak koji je proveo snjom mogao sebi kristalno jasno predočiti. Sjećao se sati, dana, tjedana,mjeseci. Svaka i najmanja pojedinost našla se na svom mjestu, kao da se

395

pred njim odmotavala neka rola filma. Na tom je brežuljku, na koji ga jejoš kao dječaka odvela Emma Harte, ponovo pronašao svoju Maddy.Vidio ju je onakvu kakva je bila kada ju je prvi put ugledao u galeriji,njezin lik bio je nedirnut.

Osjetio je opojni miris njezine kose, čuo je smijeh i radost unjezinom glasu, osjetio nježni dodir njezine ruke na svojoj. Zatim su muu oči navrle suze i on počne plakati za njom; na brdu je ostao dok nijepočeo padati sumrak.

Dok je jahao natrag prema dvoru, nizbrdo kroz zelena polja Dunoona,dok je pokraj njega kaskao konj bez jahača, posvuda je osjećao njezinoprisustvo i tada mu je postalo jasno da nikada više neće izgubiti svojuMaddy. Počivala je u njegovom srcu i bit će dio njega dok god bude živ.Shane je bio u pravu. Njezin duh je živio u njemu.

Kasno tu večer vratio se u Sydney. Rano u ponedjeljak ujutro otišaoje do Rose Bayja.

Majka se začudila kada ga je vidjela nasred dnevne sobe i nijeskrivala svoje iznenađenje dok je žurila da ga pozdravi.

Hladni sunčevi zraci prodirali su kroz prozore, osvjetljavajućiPhilipovo napaćeno lice. Daisy osjeti kako se u njoj nešto kida i kakojoj se srce steže. Izgledao je kao da tjednima nije spavao. Lice mu jebilo prava studija očaja. Izgledao je nekako divlje što ju je zapanjilo,isto kao i sijede u njegovoj crnoj kosi. Daisy je bio nalik tek na sjenučovjeka kakav je nekada bio, nimalo zgodan i potpuno omlitavio.

Osjećala je potrebu da zagrli svoga sina i da ga tješi, ali se nijeusuđivala. Odgurnuo ju je, sve od Maddyne smrti ju je držao naodstojanju i ona je poštovala njegove želje, jer nije imala drugog izborado da ga ostavi da sam tuguje. Zato se još više iznenadila kada jekoraknuo prema njoj i zagrlio je. Čvrsto ju je stegao, kao što je to činiokada je bio mali i tražio od nje utjehu, i ona se priljubila uz njega, sneizmjernom ljubavlju. Nijedno od njih nije progovorilo ni riječi.Dovoljan im je bio ovaj dugi zagrljaj; riječi bi bile suvišne. Daisy je udubini duše znala da su rane počele da zacjeljuju. Bila je presretna zbogtoga.

396

Konačno ju je oslobodio stiska i rekao: - Pomislio sam da bi trebaodoći da te obiđem, majko...

- Vrlo mi je drago što si to učinio, Philipe.- Oprosti zbog mog ponašanja, mama. Shvatio sam da sam bio,

nemoguć, nepravedan i prema tebi i prema svima ostalima. Alinajjednostavnije rečeno, drugačije nisam mogao.

- Oh, mili... znam ja to, stvarno. Toliko si patio.- Da. - Trenutak je oklijevao, a onda lagano nastavio: - Kada sam

vidio kako se Maddyn mladi život tragično završio, mislio sam da će misrce prepući i iskreno sam mislio da nikada neću biti u stanju se pomiritis njezinim gubitkom. Prošao sam kroz pravi pakao, mama. Ali prošlunoć, vraćajući se iz Dunoona, počeo sam shvaćati da je u mom bolu biloi određenog samosažaljenja. Nisam samo oplakivao Maddy, već i sebe...kao i život koji nikada nećemo provesti zajedno.

- To je posve prirodno - nježno prošapta Daisy, dok ga je promatralasvojim živim plavim očima punim simpatije i razumijevanja.

- Da, pretpostavljam da je. - Odvojio se od nje, krenuo premavratima, a onda se iznenada okrenuo. Nastupila je kraća pauza prije nošto je žurno izgovorio: - Došao sam po dijete.

Daisy se sva sretna zagleda u njega. Srce joj je poskočilo od radosti.- Fiona je s dadiljom. Mladom Engleskinjom koju je Maddy primila prijeno što je... - Daisy zašuti i pogleda u Philipa, bilo joj je neugodno.

- Ne plaši se da spomeneš Maddynu smrt, mama. Prihvatio sam je.Daisy je uspjela samo kimnuti. Nije se usudila progovoriti plašeči se

da će joj glas zadrhtati.Povela ga je uza stepenice. - Ovo je gospodin Amory. Moj sin -

predstavi ga Daisy kada uđoše u sobu.- Znam, gospođo Rickards. Sreli smo se kada sam došla na razgovor

s gospođom Amory.Philip se rukovao s dadiljom, promrmlja pozdrav, a zatim ode do

kolijevke u kutu spavaće sobe koja je sada služila kao dječja.Dugo je ostao nad njom zagledan u bebu.Nije je vidio od onog dana kada se rodila. Sada je već imala mjesec

397

dana. Zatim se sagnuo, zavukao ruke u kolijevku i nekako nesigurno jepodigao, bio je pomalo uzrujan, kao da je mislio da bi mu se moglaraspasti u rukama.

Držeći je podalje od sebe, zurio je u njezino sitno lice. Pogled mu jeuzvratio par nepokolebljivih sivih očiju. Ima Maddyne oči, pomisli on izagrcne se. Privio je bebu na grudi, i čvrsto je stegnuo, držeći je blizusrca, zaštitnički joj obuhvativši glavicu jednom rukom. Ovo je Maddynodijete. Njegovo dijete. Proze ga val ljubavi prema bebi.

Philip lagano krenu preko sobe ne ispuštajući Fionu iz ruku. Zastaoje na vratima i okrenuo se.

- Vodim svoju kćer kući - reče. Zatim pogleda u Daisy. - Ne gledajme tako zabrinuto, mama. Sve je u redu. Sa mnom je sve u redu. - Ustamu se izviše u slabašni osmijeh. - I nas dvoje ćemo biti dobro. Imamojedno drugo.

398

40.

- Pokušala sam ti javiti da ne dolaziš, Emily - reče Paula kada jenjezina rođaka žurno zakoračila u radnu sobu u kući na Belgrave Squaru.- Ali sam zakasnila. Kućepaziteljka mi je rekla da si upravo otišla.

Emily zastane nasred starinskog Aubusson tepiha. Žmirnula je premaPauli koja je sjedila na naslonjaču obasjanom rujanskim suncem. - Zarne želiš da odem s tobom na Heathrow?

Paula odmahne glavom, sa žaljenjem. - Maloprije sam razgovarala saShanom. Ne želi da dođem u Sydney. Pa sam otkazala put.

Emily je bila začuđena. - Ali zašto ne želi da mu se pridružiš? Reklasi da je bio oduševljen prije neki dan kada si mu to predložila i da te je,u stvari, požurivao da što prije kreneš.

- I bio je, vjerujem da bi trebala trenutno biti uz njega, ali maloprijemi je rekao da je u stanju sve sam srediti i zaklinje se da je prebrodiošok zbog požara. U svakom slučaju, smatra da treba da ostanem ovdje sdjecom. Znaš da je uvrtio sebi u glavu da jedno od nas uvijek treba bitikod kuće za njihovo dobro.

- Winston je isti takav. Ali ni nas dvije nismo drugačije - podsjeti jeEmily. Pažljivo se zagledala u Paulu. - Ne zaboravi da nas je baka učilada budemo odgovorni roditelji. Govorila je da nam djeca, kada ihbudemo imale, moraju biti na prvom mjestu i da ponajprije moramozadovoljiti njihove potrebe. U stvari, mislim da je toliko to isticala, jer jetako često ona sama zanemarivala svoju djecu.

- Emily! To baš nije lijepo od tebe!- Ali to je istina. Baka je to sama priznala. Bila je tako zauzeta

stvaranjem carstva, da su kod nje djeca bila na drugom mjestu. Osimtvoje majke. Teta Daisy je imala sreće. Vjerojatno zato što je baka već

399

ostvarila gotovo sve ciljeve u vrijeme kada se ona rodila.Paula se spremno nasmije. - U pravu si, kao i obično, Emily. - Zatim

jc teško uzdahnula. - Koliko god ja željela da budem sa Shanom, bojimse da će njegova biti posljednja. - Usne joj se iskriviše u grimasuosmijeha. - Pa ipak, žao mi je što sam jutros bila tu kada me jc nazvao.Znaš, ipak mislim da sam mu potrebna, bez obzira na sve što kaže, akoni zbog čega drugog, a ono zbog moralne podrške.

- Zašto onda jednostavno ne odeš - predloži Emily.- Ma hajde, Valjuščiću, pa ti ga barem poznaješ! - Paula se šuplje

nasmije. - Shane bi se razbjesnio na mene... znaš već kako se znaponašati zapovjednički i diktatorski... i cijeli put bi propao.

- Onda je ipak bolje da ga poslušaš - složi se Emily, jer je znala kakoje Shane ponekad znao biti težak. Sjela je u fotelju nasuprot Pauli ibacila pogled na poslužavnik s doručkom ostavljen na džordžijanskomstoliću za kavu između njih. Bio je postavljen za dvije osobe. - Bašlijepo od tebe što si se sjetila da i za mene staviš šalicu - reče onaosmjehnuvši se rođaci. Dok je uzimala čajnik i sipala čaj u šalica,netremice je promatrala košaricu s ukusnim francuskim pecivom. - Tinećeš brioš, je li tako?

- Ne, izgleda da sam se malo udebljala prošlog tjedna. Ali ni ti ga nebi trebala uzmati - upozori je Paula.

- Znam da ne bih - složi se Emily i istog trena ga dohvati. Dok ježvakala brioš zamišljeno se zagledala u daljinu. Pošto je otpila maločaja, ona lagano počne: - Možda bi Winston trebao poći u Sydney.Barem bi mu mogao praviti društvo i uvjerena sam da bi mu bio i odvelike pomoći. Poslijepodne kreće iz Toronta i noćas stiže u New York.Umjesto da ode za Rochester da pogleda onu štampariju, mogao biodletjeli u L.A. Odatle bi mogao nastaviti put za Sydney, noćnim letom okojem ti uvijek sanjariš. Telefenirat ću mu iz ovih stopa.

- U Kanadi je četiri sata ujutro!- Pa što. Ovo je hitno.- Ne, nije, Emily, nije više. Konačno, mislim da ni Winston ne hi

trebao sada ići tamo. Sa Shanom će biti sve u redu, on je vrlo snažan.

400

Požar ga je baš pogodio. Iskreno govoreći, a koga ne bi? Bio je očajanšto je toliko ljudi izgubilo živote i dobilo povrede.

Svaki put kada bi me pozvao samo bi to ponavljao, a i sama znaš dami se vrlo često javljao otkada se to dogodilo. Mislim da je nekolikodana bio vrlo potišten... barem mi ga je mama tako opisala. Ali sada jeprebrodio krizu; zaključila sam to po njegovom glasu. Kao što rekoh,voljela bih otići, biti uz njega, ali moram učiniti što on smatra da jenajbolje.

- Da - lagano izusti Emily; a zatim doda: - Nema sumnje da je onvrlo snažan... tu si u pravu. Ako itko može s tim izaći na kraj, onda je toShane.

- Znam da može, Valjuščiću. I ne zaboravi da ipak tamo nije sam. Imajka i Jason i Philip su s njim.

- Je li se Philip malo oporavio? - upita Emily.- Drago mi je što ti to mogu reći, je. Shane mi je rekao da je prije

neki dan otišao majci i konačno odveo bebu kući.- Hvala Bogu! Moram priznati da sam već počela brinuti. Već sam

zamišljala tetu Daisy i Jasona kako podižu Fionu. Zamisli, u njihovimgodinama!

Paula se nasmiješi na ovu primjedbu. - Shane vjeruje da je strašanpožar i ono što je poslije njega uslijedilo toliko šokiralo Philipa da ga jepokrenulo iz stanja otupljenosti i vratilo u stvarnost.

- Sigurna sam da je u pravu. Shane zna osjetiti ljude, naslutiti kakofunkcioniraju. - Ona tužno zavrti glavom. - Jadna Maddy... kako je samoiznenada umrla i to na tako čudan način. Teško mi je to bilo prihvatiti.

- Znam na što misliš. - Paula zašuti, razmišljajući o Maddy. Još jeosjećala tupu bol u srcu za izgubljenom snahom. Strašno joj jenedostajala i njezina bol nije još sasvim prošla. Bilo je trenutaka kada bijoj se oči iznenada napunile suzama, čak i na poslu, pa se moralaispričati ako bi s nekim trenutno razgovarala, požuri se negdje osamiti imalo pribrati. Maddy je bila krajnje neobična žena i ostavila je traga uživotima svih njih.

Paula se zavali u jastuke zagledana negdje u daljinu. Vidjelo se da je

401

odsutna.Emily ju je promatrala, ali ništa nije rekla, ne želeći joj se nametati u

tom trenutku. Znala je da Paula razmišlja o Madelani čija smrt ju jezačudila i uznemirila.

Kao grom iz vedra neba, Paula promrmlja krajnje smrknuto:- Počinjem misliti da je na ovoj obitelji neka kletva!Iznenađena tonom njezina glasa, Emily se ispravi u naslonjaču i

zablene u nju. - Paula! Baš si praznovjerna! Zvučiš tako keltski...vjerojatno je i na tebe prešlo nešto od Shanovog irskog porijekla!

- Emily, promisli malo šta se sve dogodilo samo u prošloj godini.Prvo je objavljena ta davna laž u Irskoj, što je na kraju prouzrokovalosmrt upravitelja imanja. Sve je to jako uzbudilo Antonyja i Sally, jer sumorali ponovo oživljavati bolne uspomene na Mininu smrt. Antony se idalje smatra odgovornim za udar koji je doživio Michael Lamont.

- Za Michael Lamonla je bolje što je umro od srčanog udara, nego daje morao odgovarati za ubojstvo.

- Blagi Bože, Emily! Ponekad ostanem bez riječi poslije neke tvojeizjave!

- Ali to je istina, a ja nisam licemjer.- To mi je poznato i nemaš ni dlaku na jeziku.- Tu sam na baku.- Jesi - složi se Paula. Nastupila je kratka pauza prije no što je

nastavila: - Onda je došla Sandyjeva fatalna bolest, nesreća u lovu, pa jeMaddy doživjela izljev krvi u mozak i ubrzo zatim umrla, a prošlogtjedna je sidnejski O’Neill nestao u plamenu. Svakome bi to bilodovoljno da pomisli kako je na neki način proklet. Sjeti se samo kakvesu se sve grozne stvari događale baki tijekom cijelog života. A što je slavinom u kojoj su nastradali tata, Jim i Maggie? A tu je i moj maliPatrick, koji je zaostao. - Paula prodorno pogleda Emily. - Kao da smonešto skrivili za što moramo ispaštati.

Ne želeći da hrabri Paulu da se i dalje bavi tim zlosretnim mislima,Emily odlučno uzvikne. - Oh, naopako! Ja ne vjerujem u te gluposti. Mismo jedna velika, bujna obitelj... poput Kennedyjevih. Ljudima se

402

tijekom života događaju mnoge grozne stvari, ali kada ih ima mnogo, kaošto je to slučaj kod nas, onda ti se samo čini da su nesreće brojnije negou malim obiteljima. Unatoč svemu, ja mislim da smo imali sreće... i tomnogo, mnogo sreće.

- Stoji da smo svi krajnje uspješni i bogati, ali i to da nas malo kojanesreća zaobiđe.

- Pretpostavljam da će ih biti još.- Blagi Bože, Emily, govoriš kao Jovovi tješitelji.- Oprosti, mila. Nisam tako mislila; niti mi je namjera da osporim sav

užas onoga što se nedavno dogodilo u Australiji. Ali neću to pripisatipraznovjerju i čudim se tvom ponašanju. Baš smo ukleti, nema što. -Emily se osmjehne i zavrti glavom kao da je sve to vrlo zabavlja. - Alida znaš... da je baka živa, pukla bi od smijeha.

- Kako to misliš?- I ona bi ti rekla da prestaneš s tim glupostima. Često je govorila da

sami pišemo scenarije svojih života, da živimo u onome što smo samistvorili i da smo na kraju sami krivi za sve što nam se dogodi.

- Ne sjećam se da sam ikada čula da je rekla bilo što slično. - Paulaje mršteći se zurila u Emily. Bila je zbunjena. - Jesi li sigurna da su tobakine riječi?

- Svakako.Paula kimne i promijeni temu.Ali kasnije tu noć, prisjetila se tih riječi i što je više o njima

razmišljala to je bolje shvaćala njihovu istinitost.Paula je ostatak jutra i dobar dio poslijepodneva provela na katu

robne kuće u Knightsbridgu.Dok se vraćala u svoj privatni ured, nešto poslije pola četiri, oglasio

se njezin privatni telefon. Požurila je do stola, nagnula se preko njega izgrabila slušalicu, očekujući da začuje Shanov glas. U Sydneyu je bilodeset sati više nego u Londonu i on bi je često pozvao prije no što biotišao na spavanje.

Glas joj je zato bio lepršav i veseo kada se javila: - Paula O’Neillovdje - držeći slušalicu na uhu obišla je oko stola.

403

- Charles Rossiter, Paula.- Dobar dan, Charlese! Kako si? - Bila je razočarana, ali nije

dopustila da joj se to primijeti u glasu.- Ja... dobro sam, hvala.- Dobio si znači moju poruku?- Poruku? - zvučao je nekako nesigurno, čak pomalo nestrpljivo.- Jutros sam ti telefonirala da te obavijestim kako ipak ne letim u

Sydney. Tako da možemo zajedno ručati u petak, kako smo planirali.- Oh, da, svakako, primio sam poruku...- Iznenada je nastao muk, osjetila je da njezin bankar oklijeva, pa je

rekla: - Zbog toga me zoveš, je li tako? Da potvrdiš dogovor za ručak?- Ne, zbog nečeg drugog.Primijetila je da mu je glas nekako čudan. - Da li je iskrsao neki

problem, Charlese?- Bojim se da je.- Mislila sam da su novi dokumenti u redu i da.- Ovo nema nikakve veze s našim uobičajenim poslovanjem, - Paula

- prekine je Charles. - Mrsio je nešto vrlo hitno. Mislim da bi trebaladoći u banku na sastanak još danas poslijepodne. Da kažemo u pet sati.

- Zašto, Charlese? Što se događa? Zvučiš nekako tajanstveno.- Malo prije me je nazvao sir Logan Curtis. Siguran sam da si čula za

njega i za firmu Blair, Curtis, Somerset i Lomax.- Svakako. Oni su vrlo uspješna advokatska firma, a sir Logan je

jedan od najboljih pravničkih mozgova u zemlji.- Tako je. Sir Logan je zatražio da se danas vidimo. Ovdje u banci.

Želi da i ti budeš prisutna.- Zašto? - upita ona iznenađeno.- Izgleda da on zastupa tvog rođaka, Jonathana Ainsleyja koji je

doputovao u London iz Hong Konga u kojem je izgleda živio prošlihdeset ili dvanaest godina. Prema riječima sir Logana, Ainsley je u stvaritaj koji se želi sastati s nama. Da porazgovara o nekom poslu s lobom.

Paula je bila toliko iznenađena da zamalo nije ispustila slušalicu.Trenutak je bila bez riječi, a onda je uzviknula: - Nisam ni u kakvom

404

poslu s Jonathanom Ainslevjem! Kao što i sam dobro znaš, Charlese.Godinama si već moj bankar. Moj rođak dobiva dividende od PoduzećaHarte, to stoji, ali to je ujedno i jedina veza koju ima s obitelji. I našimposlovanjem.

- Prema riječima sir Logana izgleda da nije tako.- Ali ti znaš da jest! - povika ona gotovo kreštavim glasom. - Sir

Logan nije dobro obaviješten.- Ne bih rekao.- Charlese, što za ime svijeta želiš reći? - Bila je toliko zapanjena da

je morala sjesti.- Čuj, Paula, ne bih dalje o tome preko telefona. Na stranu

povjerljivost same stvari, napustio sam našu godišnju skupštinu da ti tojavim, pošto sam odlučio da izađem u susret sir Loganovom zahtjevu. Užurbi sam. Moram se odmah vratiti na sastanak. Dodat ću još samo ovo,tvoje prisustvo je obavezno.

- Ne razumijem.- Svaki posao između tebe i Jonathana Ainsleyja, u krajnjoj liniji

može imati posljedice za ovu banku, ostale banke u gradu s kojimaposluješ, kao i za robne kuće Harte.

- Samo si me još dodatno zbunio! Moraš biti jasniji!- Bojim se da ne mogu, Paula - uzvikne Charles, trudeći se da to ipak

ne zvuči previše grubo. - Molim te da mi vjeruješ, da ne okolišam. SirLogan mi je samo dao opći okvir. Ni on nije želio voditi duge razgovoreo povjerljivim poslovima preko telefona. Međutim, podvukao je važnostcijele stvari za sve nas. Zato sam i pristao na razgovor. Čini mi se da jestvar ozbiljna. I na kraju, mislim da je tvoje prisustvo najvažnije u cijelojtoj stvari.

- Doći ću, Charlese. Točno u pet.- Dobro. I još nešto... moram te upozoriti, Paula, Jonathan Ainsley će

biti danas poslije podne na oprezu.- Shvaćam - odgovori ona smrknuto.Kada se pozdravila i spustila slušalicu, Paula se zavalila u stolicu i

pritisnula prstima oči. Bila je toliko iznenađena da joj je bilo potrebno

405

nekoliko minuta da se pribere i da ponovo počne normalno razmišljati.Usmjerila je misli na rođaka. Jonathan Ainsley, pomisli ona. Zašto li

se vratio? Što želi? Nije znala odgovore. Ali dobro se sjećala prijetnjekoju joj je uputio prije toliko godina i krv joj se sledila.

406

41.

Bilo je točno pet minuta do pet sati kada je Paula ušla u RossiterMerchant Banku u Sitiju.

Osobni sekretar Charlesa Rossitera čekao ju je u prijamnom odjelu iodmah ju je odveo u Charlesov ured.

Predsjednik banke, stari obiteljski prijatelj, požuri je pozdraviti ipoljubiti u obraz.

- Jesu li stigli? - upita Paula čim su se razdvojili ostavši zabrinutostajali na sredini sobe.

- Jesu, prije petnaestak minuta. Čekaju nas u dvorani za sastanke.- Da li si uspio saznati nešto novo, Charlese?- Nešto malo. Kratko sam razgovarao sa sir Loganom.- Jonathan Ainslev ima dionice Harta, je li tako? Charles kimne.- Kupio je dio ili svih deset posto koje sam nedavno pustila na

tržište, zar ne?- Da. Sve.- To sam i mislila. Shvatila sam dok sam dolazila ovamo - promrmlja

Paula, blijedo se osmjehnuvši bankaru.- Želi ući u vijeće direktora Hartea.- Nema pravo to tražiti! To što ima deset posto dionica ne daje mu

pravo da to traži! Nek’ se nosi dođavola!- On to zahtijeva, Paula. Čini mi se da će ti praviti velike probleme.- Očigledno, Charlese. Inače se ne bi mučio da dolazi čak iz Hong

Konga. Hajde da uđemo. I svršimo s tim.- Da, najbolje da to što prije obavimo - složi se Charles, krenuvši s

njom put vrata. Otvorio je bočna vrata koja su vodila ravno u dvoranučiji su zidovi bili obloženi hrastovim lamperijama.

407

Sir Logan je bio oniži i sjedokos, izgledao je mlađe nego što jeočekivala; prišao im je čim su ušli.

- Gospođo O’Neill, ja sam Logan Curtis - predstavi se on prije no štoje Charles došao u priliku da ih upozna. Osmjehnuo se i ispružio ruku.

Paula ju je prihvatila. - Drago mi je - reče ona poslovnim glasom.Krajičkom oka mogla je vidjeti Jonathana koji je sjedio zakonferencijskim stolom. Nije ustao, niti ju je pozdravio, tako da ni onanije ničim stavila do znanja da ga je primijetila.

Sir Logan nastavi: - Vaš rođak želi nasamo razgovarati s vama,gospodo O’Neill. Mi ćemo se povući i ostaviti vas same. - Prodorno jepogledao Charlesa Rossitera dok je odlazio prema vratima.

Bankaru se nije nimalo sviđalo to što mu neko naređuje u njegovojvlastitoj dvorani za sjednice, tako da je počeo ključati od bijesa.Okrenuo se prema Pauli: - Slažeš li se? - upita je on zabrinuto.

- Svakako, Charlese - odgovori ona ravnodušno.Charles Rossiter se divio njezinoj hladnoći, izvanrednoj pribranosti

koju je pokazala u jednoj ovako teškoj situaciji. Pa ipak se osjećaoobaveznim da doda: - Bit ću u svom uredu ako ti zatrebam, Paula.

- Hvala, Charlese, vrlo si pažljiv. - Osmjehnula mu se dok je izlazio izatim tiho zatvorio za sobom vrata.

Kada je ostala sama s rođakom, lagano se okrenula i pošla premakonferencijskom stolu.

Jonathan nije skidao pogled s njezinog lica. Bio je uzbuđen, jer jeznao da je u boljem položaju, pa je uživao da se s njom poigrava kaomačka s mišem. Dugo je čekao da se osveti Pauli O’Neill i sada jekonačno bio u prilici to ostvariti. Još je ranije odlučio da neće ustati nitijoj ponuditi da sjedne. Neće on iskazivati poštovanje prema toj hladnoj,sračunatoj kučki koja je bila druga vražja baba, Emma Harte.

Paula je zastala na nekoliko koraka od stola. Netremice mu jeuzvraćala pogled. Njezine plave oči bile su hladne, čelične.

Jonathan je prvi progovorio. I to krajnje normalnim glasom: - Prošloje dosta vremena otkada ti i ja nismo sjeli za pregovarački stol.Posljednji put je to bilo, kako mi se čini, prije dvanaest godina, kada me

408

je sveti Alexander otpustio, a ti me izbacila iz obitelji.- Uvjerena sam da me nisi ovamo pozvao kako bismo se ti i ja

sjećali starih vremena - odbrusi Paula. - Zato pređimo odmah na stvar,važi?

Stvar je u tome da imam...- Znam da imaš dionice robnih kuća Harte - oštro ga ona presiječe. -

Deset posto. Također znam da smatraš kako ti je mjesto u vijeću.Odgovor je ne. Dobio si odgovor, odlazim.

Paula se okrene i uputi natrag prema vratima. Bila je dovoljnointeligentna i pronicljiva da zaključi kako on u rukavu krije još nekogasa, tako da se nije iznenadila niti zbunila kada je rekao: - Još nisamzavršio s tobom, Paula. Imam ti još nešto reći.

Zastala je i okrenula se prema njemu. - Što to, molim te?- Tijekom svih ovih godina kupovao sam dionice Hartea preko raznih

opunomoćenika. Sve u svemu, u mom posjedu je sada dvadeset šestposto tih dionica.

Premda ju je ovo krajnje neprijatno iznenadilo, uspjela je ostatiravnodušna. Izraz lica joj se nije promijenio i dalje ga je mirnopromatrala, odlučivši mu ništa ne reći.

Jonathan nastavi: - Zatim, kontroliram još dvadeset posto... - Zastaoje zbog efekta, a onda mu se licem razlije samozadovoljan osmijeh. -Razmisli malo o tome, Paula, u mojim je rukama četrdeset šest posto! Ati sada imaš samo četrdeset jedan posto. - Pobjednički se nasmijao. - Ja,u stvari, kontroliram više dionica Hartea nego ti! - Po podmuklim očimase vidjelo da likuje. - Baš si bila nepažljiva kada si sebe dovela u takoranjiv položaj... samo da bi kupila Larsonov lanac u SjedinjenimDržavama.

Paula je doživjela pravi šok i mislila je da će je noge izdati. Aliuspjela je da ostane uspravna i mirna, unatoč drhtajima koji su jojpotresali cijelo tijelo. Nije smjela dozvoliti sebi bilo kakvu reakciju.

Pribrano i tiho je uspjela upitati: - Čijih to dvadeset postokontroliraš?

- Dionice koje je pokojni Samuel Weston ostavio svojim unucima

409

Jamesu i Cynthiji Weston.- Oni su maloljetni. Njihovim dionicama upravljaju advokati,

izvršioci oporuke njihovog djede. Već po tradiciji Jackson, Coombe iBarbour uvijek glasaju za mene, kao što je Sam Weston glasao za Emmudok je bila živa.

- Vjernost nije vječna, Paula.- Teško mi je vjerovati da bi se Jackson, Coombe i Barbour spetljali

s tobom.- Trebala bi vjerovati... jer to je istina.- Blefiraš.- Taman posla. - On ustane i ode na drugi kraj prostorije. Zastao je

na pola puta do vrata i okrenuo se. - Bit će mi potrebno samo tjedan ilidva da kupim preostalih pet posto koji su mi potrebni da steknemkontrolu nad Harteom. Savjetujem ti da se počneš pakirati, damo moja iprazniš ured. Uskoro ću se ja u njega useliti. - Poslao joj je hladan,prodoran pogled; likovao je, više to nije mogao prikriti. - Upozoravamte. Potrudit ću se da preuzmem Harte. I obećavam ti, uspjet ču. Ovaj putću ja biti pobjednik! A ti ćeš izgubiti, Paula O’Neill!

Nije mu se udostojila odgovoriti. Izašao je iz ureda za sjednice izalupio za sobom vrata.

Paula se spusti na najbližu stolicu.Sva se iznutra tresla, pa je čvrsto slegla torbu u krilu ne bi li smirila

bar podrhtavanje ruku.- Kao da je u trenu izgubila svu snagu.Na vratima se pojavio Charles Rossiter. Požurio je preko prostorije

prema njoj, blijed kao i ona, smrknut, pogledom joj dajući do znanja damu je sve poznato.

- Znao sam da će se na nas srušiti brdo problema kada me je danasposlije podne nazvao sir Logan. Ali nisam mogao pretpostaviti da će bitiovako gadno - poviče on. - Sir Logan Curtis me je obavijestio oAinsleyjevim namjerama. Zabezeknut sam.

Paula kimne nesposobna odgovoriti. Bila je potpuno izbačena izravnoteže.

Charles se zagleda u nju. - Donijet ću ti brendi. Izgledaš užasno.

410

- Hvala, ali neću brendi, Charlese. Ne volim ga. Imaš li votku?- Da, donijet ću ti. I meni je potrebno piće.Vratio se već kroz nekoliko trenutaka s bocom i dvije čaše koje je

donio iz bara svog privatnog ureda. Ulio je piće i pružio joj čašu. - Popijna iskap. To će ti pomoći.

Poslušala ga je; alkohol joj je prvo zažario grlo, a onda je osjetilakako je preplavljuje osjećaj topline. Poslije kraćeg vremena zaustila jelagano, zamišljeno: - Ne mogu vjerovati da je jedna ozbiljna, staromodnaadvokatska firma kao što je Jackson, Coombe i Barbour učinila takonešto. Udružiti se s Jonathanom. Da možda ne blefira, Charlese?

- Sumnjam. A i zašto bi? Time što je na svoju stranu pridobio sirLogana Curtisa želio ti je pokazati... pokazati meni... da je apsolutnoiznad vijeća, da ima prava na taj položaj, i da je sve što pokušavanapraviti po zakonu. Sir Logan mi je rekao da je bogat, pravi financijskimagnat, da upravlja jednom velikom kompanijom, Janus i JanusHoldings u Hong Kongu. On i njegova žena borave već nekoliko tjedanau Claridgeu. Ne, Paula, bojim se da ne blefira.

Ona iznervirano poviče: - Ali zašto bi se Arthur Jackson okrenuoprotiv mene? I pristao da svoje glasove udruži s Jonathanom?

- Uvjeren sam da je Ainsley ponudio Jacksonu nešto stvarnoprivlačno u zamjenu za te glasove, nešto vrlo povoljno za tu djecu.Ainsley je vjerojatno sklopio neku vrstu dogovora s firmom, Paula. Nebi on danas došao ovamo da u rukama nije imao sve karte.

Ona pokunjeno kimne, svjesna da je u pravu.Charles nastavi: - Želio je minirati tvoj ugled kao C.E.O. Hartea i

naše banke, dakako, uzdrmati naše povjerenje u tebe. Zato je i tražio dase sastanak održi ovdje. Pametan vrag! Međutim, želim da ti kažemovo... ja sam uz tebe, Paula. Ova banica je uz tebe. Kao što smo uvijekbili i uz tvoju baku.

- Hvala, Charlese. - Smrknuto se zagledala u njega. - U nevolji sam.- Jesi. - Zamišljeno je šutio, pa dodao: - Za tebe bi bilo pogubno da u

javnost samo procure glasine kako se sprema smjena na kormilu uHarteu.

411

- Znam. - Ona iznenada skoči. Charles se trgne. - Kamo ćeš?- Moram na zrak. Vraćam se u robnu kuću.- Ali zar ne želiš da nastavimo razgovor, smislimo neki plan, Paula?- Više bih voljela da to ostavimo za sutra, Charlese, ako nemaš ništa

protiv. Potrebno mi je da trenutno budem sama, oprosti mi, molim te.Sjedila je za svojim radnim stolom u robnoj kući Harte u

Knightsbridgeu, najpoznatijoj robnoj kući na svijetu, bila je na svompodručju, u svojoj tvrđavi.

Nije se bila u stanju ni pomaknuli ni razmišljati, niti se usredotočitina bilo što drugo do na užasne probleme pred kojima se našla. Osjećalase kao prebijena. U glavi joj se još vrtjelo, a s vremena na vrijemepreplavljivali su je valovi panike, onemogućavajući joj da razumnomisli.

Prvi put u životu, Paula O’Neill se uplašila.Uplašila se Jonathana Ainsleyja, uplašila se jer ju je držao u šaci, a

to se dogodilo tako iznenada, tako neočekivano. Njegov duh nadnosio senad njom poput crnog oblaka. Prezirala je osjećaj bespomoćnosti,slabosti, ali je dobro znala da ona neće sama od sebe nestali.

Stjerao me je u kut, pomisli ona, trudeći se da izbjegne novi valmučnine. Uništit će me, kao što mi je zaprijetio prije toliko godina. A zasve sam sama kriva.

Osjetila je potrebu da povraća i brzo otrčala do kupaonice ususjednoj garderobi. Nagnula se nad lavabo i stala povraćati i povraćatisve dok u njoj više nije ostalo ništa. Kada se konačno uspravila ipogledala u ogledalu, vidjela je lice bijelo poput vapna, crvene, vlažneoči, lice izbrazdano maškarom. Pošto ih je očistila mokrom papirnatommaramicom, ulila je čašu hladne vode i s olakšanjem je ispila. Smučilomi se od votke, govorila je sebi, cijelo vrijeme znajući da to nije bilaistina. Živci, strah i panika poremetili su njezin sistem, a ne votka.

Kada se vratila u ured, žurno je krenula prema radnom stolu, ali sezaustavila nasred sobe. Pažnju joj je privukao bakin portret koji je visioiznad kamina kojeg je odozgo obasjavala posebna sijalica. Pokrajupaljene lampe na njezinom stolu to je bila jedina svjetlost u sjenama

412

ispunjenoj sobi. Portret je stoga odskakao od svega ostalog. Otišavši donjega, ona se zagleda u voljeno lice Emme Harte, ovjekovječeno u ulju svelikom preciznošću.

Oh bako, što sam to učinila? Kako sam samo bila glupa? Dovelasam u opasnost sve što si postigla, dovela sam sebe u opasnost.Jednom si me zamolila da očuvam tvoj san, a ja sam napravila upravosuprotno. Iznevjerila sam te. Oh bako, što da radim? Kako da vratimprednost i spriječim da robne kuće padnu u pogrešne ruke?

Predivno lice s portreta uzvraćalo joj je pogled. Osmijeh je biodobronamjeran, ali zelene oči su bile. na oprezu i lukavo su je gledale.

Da je samo živa, pomisli Paula, iznenada se zagrcnuvši. Oči joj seispuniše suzama. Bila je tako usamljena.

Obrisavši oči maramicom, sjela je na naslonjač i nastavila proučavatibakino lice. Nervozno je stezala maramicu rukama, pitajući se kako bise veličanstvena Emma Harte izvukla iz jedne ovakve situacije.

Međutim, Pauli nije padalo na pamet nikakvo pametno rješenje, pa jeu strahu počela čupati čipkastu maramicu na komadiće. Bila je napeta,paralizirana. Naslonila se na naslonjač, zatvorila oči, pokušavši sesrediti, pokušavajući da u svoje uznemirujuće misli unese kakav takavred.

Paulu iznenada prenuše otkucaji sata. Bacila je pogled na njega. Biloje već devet sati. Kada je prošlo to vrijeme? Zar je zadrijemala? Shvatilaje da je više od sata sjedila na naslonjaču.

Ustala je, otišla do stola, podigla slušalicu, ali ju je istog trena vratilanatrag. Nije imalo svrhe zvati Shana. I sam je imao dovoljno problemana grbači. Ono što mu je imala reći samo bi ga dodatno uznemirilo. Bitće bolje da pričeka do sutra ili prekosutra, kada razradi neku vrstustrategije. A to je nesumnjivo pred njom: mora pronaći načina da spriječiJonathana Ainsleyja da preuzme upravu nad Harteom. Ona nije smjeladopustiti da se to dogodi.

Odjednom ju je ponovo zahvatio osjećaj klaustrofobije kao i udvorani za sjednice banke Rossiter Merchant. Imala je osjećaj da se gušii da mora istog trena izaći iz te prostorije, na zrak, kako bi ponovo mogla

413

disati.Zgrabivši torbu, izletjela je iz ureda i liftom za osoblje spustila se u

prizemlje. Odsječno poželjevši laku noć dežurnom stražaru, izašla je izrobne kuće.

Tu srijedu uvečer bilo je dosta svježe, čak hladno za rujan. Air’ Paulije odgovarala ta hladnoća, osvježavala ju je. Ponovo je živnula dok ježurila što dalje od glavne prometnice Knightsbridgea, u pravcu kuće naBejgraye Squareu.

Od trenutka kada je napustila banku u gradu, osjećala je vrtoglavicu,napetost i paniku. Ali lagano, dok je hodala, počela se oslobađati tihnegativnih osjećaja. Nije imala pojma što bi trebala poduzeti, kako da sepostavi prema Jonathanu Ainsleyju, ali je znala da će to biti rat doistrebljenja. Odlučila je da se u tom ratu posluži svim raspoloživimsredstvima, da učini sve što je u njezinoj moći kako bi pobijedila. Nijesmjela dopustiti da izgubi. Njezin će rođak biti sračunat, hladnokrvan ipodmukao protivnik - u to uopće nije sumnjala. Njegova je prijetnja bilaozbiljna. Bio je smrtno ozbiljan i ništa ga neće zaustaviti. Želio je robnekuće Harte. Također je želio... ne, bilo mu je potrebno - uništiti je.Njegovim porivima upravljali su složeni osjećaji. A među prvima je bilanjegova nevjerojatna ljubomora koju je pokazivao prema njoj još oddjetinjstva.

Posve neočekivano, padne joj na pamet da je na nekoliko raznihnačina mogla prijeći Jonathana. Samo da li će upaliti? Pitala se da li je ijedan od njih legalan. Nije bila baš sigurna. Sutra će morati provjeritidokumente robnih kuća Harte o osnivanju. Podsjetila je samu sebe damora pozvati Johna Crawforda, svog advokata, čim stigne kući.Očigledno će joj biti potreban pravni savjet.

Mozak joj je opet radio. Kada je toga postala svjesna, pao joj jeveliki kamen sa srca. Um joj je počeo grozničavo raditi i toliko se bilaunijela u umne makinacije, da nije primijetila da je prošla pokraj svojekuće sve dok nije krenula preko Eaton Squarea.

Odmah joj je bilo jasno kamo se to uputila: kod sir RonaldaKallinskog. Kod svog ujaka Ronnia, svog mudrog rabina. On joj je jedini

414

mogao pomoći, posavjetovati je onako kako bi to učinila Emma Harte daje bila živa.

415

42.

Wilberson, batler sir Ronalda Kallinskog, otvorio je vrata kuće naEaton Squarcu nekoliko sekundi nakon što je Paula pozvonila.

Iznenađeno ju je pogledao. - Gospođo O’Neill, dobra večer - reče onpristojno se naklonivši.

- Da li je sir Ronald kod kuće, Wilbersone? Hitno ga moram vidjeti.- Ali on večeras ima goste, gospođo O’Neill. Prijam je u toku.- Ovo je hitno, Wilbersone. Molim vas recite sir Ronaldu da sam

ovdje. - Prije no što ju je batler mogao zaustaviti, ušla je pokraj njega umramorno predvorje ukrašeno starinskim francuskim tapiserijama. -Pričekat ću ga unutra - izjavi ona odlučno, otvarajući vrata biblioteke.

- Dobro, gospođo O’Neill - odgovori Wilberson, trudeći se da nepokaže u kakvu ga je nepriliku dovela; međutim, na licu mu se jasnoprimjećivao zabrinut izraz dok je žurio preko prostranog predvorja i nakraju pokucao na vrata blagovaonice.

Već poslije nekoliko sekundi sir Ronald je žurno ušao u biblioteku.Paulin nenajavljen dolazak u devet i tridesest navečer ga je začudio. Alikada je vidio kako izgleda izraz iznenađenja na njegovom licu smijenioje izraz zabrinutosti.

- Izgledaš zastrašujuće, Paula! Što za ime Boga nije u redu? Jesi libolesna?

- Ne, nisam, ujo Ronnie. Ispričavam se što sam ovako upala. Alidogodilo se nešto strašno. U ozbiljnoj sam nevolji i potrebna mi je tvojapomoć. Moglo bi doći do preuzimanja Hartea. Mogla bih izgubiti robnekuće.

Sir Ronald je zinuo u čudu. Odmah mu je bilo jasno da nijepretjerivala. To joj nije bilo u prirodi. - Ispričaj me na trenutak, Paula.

416

Idem objasniti svojim gostima da je iskrslo nešto jako važno i dazamolim Michaela da me malo zamijeni. Odmah se vraćam.

- Hvala ti, ujo Ronnie - reče ona i sjedne na kožnati Chesterfieldnaslonjač.

Vratio se gotovo odmah i sjeo nasuprot nje. - Počni od početka,Paula i ništa ne preskači - uputi je on.

Polako, precizno, poklonivši uobičajenu pažnju pojedinostima,ispričala mu je sve što se dogodilo toga dana. Imala je izvanrednopamćenje, tako da je mogla doslovce ponoviti svaki razgovor. Počela jeod telefonskog poziva Charlesa Rossitera i završila svojimsučeljavanjem s Jonathanom Ainsleyjem u banci.

Sir Ronald ju je pažljivo slušao, brade položene na ruku i kimajući svremena na vrijeme. Kada mu je konačno iznijela sve činjenice, on ljutitouzvikne: - Moj je otac imao ime za ljude poput Jonathana Ainsleyja! -Zastao je, pogledao je ravno u oči i prezrivo izgovorio: - Gonif.

- Točno, on je najveći živi lopov. - Paula pročisti grlo. - Ali, ne bihtrebala nikog drugog kriviti osim sebe samu. Kao da sam sve sličnenjemu pozvala da nasrnu na mene. - Ona uzdahne i zavrti glavom. -Zaboravila sam da je Harte javna kompanija, zaboravila sam da imamdioničare. Vjerovala sam da je moja, bila uvjerena da me nitko nikadaneće izazvati. Bila sam previše samouvjerena. Opuštena. A tada drugiobično potegnu nož, nije li tako?

On lagano kimne i dalje je pažljivo odmjeravajući. Volio ju je kaokćer, divio joj se i poštovao je više no bilo kog drugog. Bila je draga,veličanstvena i imala je nos za posao. Trebalo je imati dosta petlje paizreći ono što je ona upravo izrekla, priznati svoje pogreške. Ali bezobzira na sve, bio je začuđen kada mu je prije nekog vremena rekla da seoslobodila određenog broja dionica. Bila je to najveća moguća greška.

- Nikada neću shvatiti zašto si prodala tih deset posto, Paula - oštroje primijetio. - Nikada, dok god budem živ. Vrlo loša procjena, dragamoja.

Spustila je pogled i zagledala se u ruke, igrajući se prstenom. Kadaje konačno podigla pogled prema njemu, kratko i tužno mu se

417

osmjehnula. - Znam. Ali htjela sam kupiti taj lanac robnih kuća vlastitimnovcem... Kako bi doista pripadao samo meni.

- Na putu ti se prepriječio ego.- Točno.Sir Ronald teško uzdahne, a zatim nastavi blažim glasom. - Ali nitko

nije nepogrešiv, Paula, a ponajmanje mi poslovni ljudi. Ljudi izgledamisle da smo mi drukčije građe, da smo nešto posebno i da smo imuni naljudske slabosti. Misle da moramo biti trezveni, bez ikakvih strasti, bezslabosti, da moramo biti maheri i samo gomilati bogatstva onako kako toradimo. Ali ništa od toga nije točno. - On zavrti glavom i završi: - Utvom slučaju na putu se prepriječila neka vrsta opće emocionalnepotrebe. I ona ti je odvukla pažnju.

- Mislim da sam morala sebi nešto dokazati.Na najskuplji način, pomisli on, ali reče nešto sasvim drugo: -

Samoopluživanje i žaljenje predstavljaju gubljenje dragocjenog vremena.Moramo poraz preokrenuti u pobjedu i osigurati se da ti izađeš kaopobjednik. Hajde da ispitamo tvoje mogućnosti.

Ona kimne. Njegove riječi su je ohrabrile; već samo njegovoprisustvo ulijevalo joj je snagu. - Mogla bih otići do Arthura Jacksona, uJackson, Coombe i Barbour i pozvali se na njegov zdrav razum, natjeratiga da povuče svoje obećanje da će glasati kao Jonathan - primijeti ona. -Možda bi mi čak pošlo za rukom da otkrijem čime se to Jonathanposlužio, pa bih mogla ...

- Svakako trebaš telefonirati Jacksonu - prekine je sir Ronald. - Alinemoj se začuditi ako te ne bude htio slušati. On nije prema tebi ni ukakvoj obavezi i ne mora ti ništa reći.

- Ujače Ronnie, on se ponio neetički.- Možda ti to tako izgleda, ali nije nužno i točno. Arthur Jackson je

staratelj Westonove zadužbine. On ima samo jednu obavezu. Prema djecičije interese štiti. Ako mu se ukaže prilika da sklopi unosan posao ili daostvari u njihovo ime dodatni prihod, on će to i učiniti.

- Mislim da mu je Jonathan nešto slično ponudio, a ti?- Najvjerojatnije. Ainsley je uvijek bio uspješan operator. Vjerojatno

418

mu je ponudio da daje velike dividende u gotovini iz vlastitog džepa uWestonovu zadužbinu, sve dok advokatska firma bude glasala onakokako on to hoće. - Sir Ronald protrlja bradu, napući usne i zamisli se.Zatim doda: - Sutra ću poći na pecanje. Već ću pronaći načina da neštosaznam. I sama znaš da u našem svijetu nema tajni. Pričekaj malo s timpozivom Arthuru Jacksonu.

- Dobro. Hvala, ujače Ronnie. - Zatim se žustro nagnula naprijed. -Postoji li bilo kakav razlog koji bi me spriječio da dam ponudu da Harteprijeđe u privatne ruke? Da otkupim svoje dioničare?

- Postoji i te kakav. Ja ti to neću dozvoliti.- Ali to bi bilo sve legalno.- Bilo bi. Ali da bi kompanija postala privatna, morala bi javno

ponuditi novac, na otvorenom tržištu, svojim dioničarima. Istog trenaizložila bi se napadu svih mogućih grabljivaca i združenih pljačkaša izCityja i Wall Strceta. - Odlučno je zatresao glavom. - Ne, neću tidozvoliti da to učiniš, Paula. Odmah bi se javili i drugi koji bi htjelipreuzeti Harte i mnogi vjerojatno ne bi bili prijateljski raspoloženi. Zaštobi uopće tvoji dioničari uzeli tvoj novac? Možda bi im više odgovaraloda uzmu novac sir Jimmyja Goldsmitha ili sir Jamesa Hansona, CarlaIcahna, Tinyja Rowlanda... ili Jonathana Ainsleyja. Međusobno biste senadmetali, a time ništa ne biste postigli, osim što biste podigli cijenudionica.

Izraz lica joj se malo promijeni i ona skrene pogled, grizući usnu.Onda ga je pogledala i upitala umornim glasom: - Što mogu učiniti, ujačeRonnie?

- Možeš početi tražiti male dioničare koji između sebe drže desetposto akcija Hartea. Možda pet ili šest, možda čak i čitavih dvanaest.Pronađi ih, otkupi ih... po višoj cijeni, ako bude potrebno. Već imaščetrdeset jedan posto. Potreban ti je samo pedeset jedan za miran san.

- Bože, baš sam glupa, ujače Ronnie! Što se to večeras događa samnom? Promiču mi očigledne stvari. Izgleda da mi mozak ne funkcionirakako treba.

- To je razumljivo, doživjela si gadan šok. Zatim... - On se malo

419

zamisli, a onda nastavi: - Mislim da ćeš morati još nešto učiniti, draga.- Što to?- Moraš se za vjeke vjekova riješiti Jonathana Ainsleyja. - Kako?- Trenutno ne znam. - Sir Ronald ustane, ode do prozora i zagleda se

van u Eaton Square, razmatrajući razne mogućnosti. Poslije određenogvremena se okrene. - Što znamo o tom gonifu?

- Ne baš mnogo, bojim se, otkada je napustio Englesku i otišao daživi u Hong Kong.

- Hong Kong! Znači tamo je završio pošto ga je Alexander šutnuo.Vrlo zanimljivo mjesto, taj Hong Kong. Ispričaj mi to malo što znaš.

Paula mu ponovi sve što je čula od Charlesa Rossitera, a što je on,opet, čuo od sir Logana Curtisa.

- Počni kopati, Paula - reče joj sir Ronald - i to duboko. Imaš li nekuodređenu detektivsku firmu koja ti obavlja poslove? Ako nemaš, mogu tije ja preporučiti.

- Hvala, ne treba. Već godinama koristim usluge Figg Internationala.Oni vode računa o osiguranju u mojim robnim kućama, snabdijevaju mestražarima... znaš već, uobičajene stvari. Imaju i privatni detektivskiodjel s uredima i agentima po cijelom svijetu.

- Dobro. Angažiraj ih odmah. Momzer poput Jonathana Ainsleyjamora čuvati više kostura u svom ormaru... - sir Ronald proguta krajrečenice kada se vrata biblioteke otvoriše.

Unutra uđe Michael i kada ugleda Paulu on uzvikne, nasmijavši se: -Oho, znači ti s taj hitan slučaj! - Istog trena je primijetio da su Paula injegov otac više nego ozbiljni, pa je malo trezvenije nastavio: - Premaonome kako oboje izgledate, vjerojatno se radi o nečem hitnom. - Zatimse zagledao u Paulu. Primijetio je koliko je blijeda i koliko su joj očiumorne. - Što se dogodilo? Ima li ovo neke veze s požarom u Sydneyu?

- Ne, Michaele, nema - odgovori tiho Paula, a zatim pogleda unjegovog oca.

Sir Ronald reče: - Vratio se Jonathan Ainsley, u Londonu je. Da Paulizagorča život.

- Kako bi on to mogao? - upita Michael.

420

- Objasnit će ti ujo Ronnie.Pošto ga je otac upoznao s činjenicama, Michael ode do naslonjača i

sjedne pokraj Paule. Nježno je uhvati za ruku. - Tata ti je dao nekolikoodličnih prijedloga, ali kako ti ja mogu pomoći? - upita on.

- Ne znam, vjeruj mi, Michaele, ali hvala ti što si se ponudio. Sadase vraćam u robnu kuću. Moram početi provjeravati dokumentaciju ikompjuterske izvještaje. Moram pronaći te važne dioničare. I to što jeprije moguće.

- Poći ću s tobom da ti pomognem - ponudi se Michael.- Oh, ne moraš, stvarno. Ujo Ronnie ima goste. Prekinula sam vaš

prijam.- Ne možeš sama to obaviti - pobuni se ljutito Michael. - Probdjet

ćeš cijelu noć.- Namjeravala sam pozvati Emily.- Odlična ideja. Pozovimo je odavde. Naći ćemo se u Harteu. Nas

troje to možemo obaviti.- Ali...- Dopusti Michaelu da pođe s tobom, mila - umiješa se sir Ronald. -

Osjećat ću se bolje ako budem znao da je on s tobom u robnoj kući.- U redu. - Paula ustane i poljubi ga u obraz. On je čvrsto zagrli, a

ona promrmlja: - Kako da ti zahvalim, ujo Ronnie.On joj se osmjehne. - Mi smo mishpocheh - reče.

421

43.

- Upoznaj neprijatelja svog - izjavi Paula. - Ovdje je o tome riječ,Jack, i zbog toga sam te pozvala.

Jack Figg, direktor, Figg Internationala, brzo kimne. - Shvaćam.- Situacija je kritična. Inače te ne bih dovlačila u robnu kuću u pola

dvanaest noću.- Nema problema. Za tebe bih došao u svako doba, Paula. Jack Figg,

koji je vodio najveću i najuspješniju agenciju za detektivske poslove iposlove osiguranja u Britaniji, zavali se na stolici naspram nje. Iz džepasvog sportskog sakoa izvuče Aspreyev kožni notes i reče: - U redu,Paula, pucaj. Daj mi što više podataka.

- U tome i jest stvar, nemam ih baš puno. Koliko sam shvatila,Jonathan Ainsley je živio u Hong Kongu otprilike dvanaest godina.Otkada je napustio Englesku. Vlasnik je kompanije Janus i JanusHoldings. Gotovo sam uvjerena da se bavi nekretninama; stručnjak je zato područje. Oženjen je, ali ne znam s kim. Charles Rossiter mi je rekaoda su trenutno odsjeli u Claridgu. Oh, i spomenuo je da mu je žena udrugom stanju. - Završivši, Paula slegne ramenima. - Više ti ne mogureći, jer ne znam.

- Naša odskočna daska će očigledno morati biti Hong Kong. Alinaredit ću da ga i ovdje prate, kako bismo saznali što smjera.

- Dobra ideja, i, kao što već rekoh, situacija je kritična.- To mi je jasno. A obavještenja su ti bila potrebna jučer.- Ne, prije pet godina, ako ćemo pošteno. - Tiho odgovori Paula.Jack Figg je značajno pogleda. - Ozbiljno, koliko vremena imam.- Pet dana... najviše. Voljela bih da me tvoj izvještaj dočeka u

ponedjeljak na radnom stolu.

422

- Blagi Bože, Paula! Tražiš od mene da postignem čudo! Ne mogu tiisporučiti obavještenja za tako kratko vrijeme!

- Jack, moraš... u utorak mi više neće biti potrebna. Bit će prekasno.- Nagnula se preko stola, napetog lica, uperivši svoje plave oči u njega. -Angažiraj koliko hoćeš agenata. Možeš i njih stotinu, ako zatreba...

- Ako to napravim, to će te koštati... - upadne joj Jack u riječ.- Da li sam se ikada natezala s tobom oko novca, Jack?- Nisi... to nije tvoj stil. Ali takvo duboko kopanje, tako kompletna

istraga, može biti vrlo skupa. I to još brza. Element vremena samo jošviše diže cijenu. Da bih došao do obavještenja koje tebi treba, morat ćuAinsleyja naopako okrenuti. Morat ću uključiti mnogo operativaca.Također ću morati povući određen broj agenata iz drugih dalekoistočnihzemalja i poslati ih u Hong Kong. Samo to će cijenu diči do nebesa.Zatim tu su razne isplate, mita...

Paula ga prekine: - Ne želim znati pojedinosti, Jack. Obavi to. Molimte. Dobavi mi što možeš više obavještenja o Jonathanu Ainsleyju.Potrebna mi je municija koju ću upotrijebiti protv njega kako bih seobranila. U ormarima mora skrivati barem nekoliko kostura.

- Možda i ne, Paula. Može biti i potpuno čist. Šutjela je, znala je daje i to moguće.

- Ali nadam se da nije - doda brzo Jack - zbog tebe. Pokušat ću sveto obaviti do ponedjeljka. Međutim, može se dogoditi da to bude iutorak.

- Daj sve od sebe, Jack.- Još noćas se bacam na posao - obeća on, nestrpljiv da počne s

telefoniranjem i slanjem teleksa. Zatim ustane. - Daleki istok je većotvoren za posao.

Pošto je Paula otpratila Jacka Figga do lifta za osoblje i još jednommu zahvalila, požurila je prema uredu u kojem su Emily i Michaelpregledavali kartoteku Harteovih dioničara.

- Jeste li našli štogod? - upitala je s vrata.- Još ne - odgovori Emily. - Ali ne brini, moramo uskoro iskopati

neka imena. Kako je prošao razgovor s Jackom Figgom? Je li prihvatio

423

posao?- Je. Imam veliko povjerenje u njega. Ako ima nešto, Jack će to

sigurno pronaći.- Oh, uvjerena sam da Jonathan Ainsley skriva mnogo prljavog

rublja! - uzvikne Emily. - I kada je živio ovdje bio je nekako čudan idružio se sa sve samim čudacima. Poput onog užasnog SebastianaCrossa.

Paula se strese osjetivši iznenadnu hladnoću. - Radije ne bihrazmišljala o njemu ako nemaš ništa protiv.

- Zašto se uzbuđuješ zbog njega! Mrtav je. Zašto si stala ko pokislapatka. Hajde, pomozi nam.

- Svakako. - Paula im se pridruži.Emily joj doda gomilu kompjutorskog odštampanog materijala. -

Počni s ovim, ali prije no što počneš ozbiljno kopali, donijet ću ti šalicukave i jedan od sendviča koje sam donijela sa sobom. Cijelu noć nisijela, Paula.

- Nisam gladna, mila. Ali popit ću kavu. Hvala, Valjuščiću. Paula jezatim svu svoju pažnju poklonila prvom listu, prelazeći hitro pogledompreko spiska imena. Harte je imao na stotine malih dioničara koji sudržali nominalne vrijednosti dionica, kao i one koji su tijekom godinakupili veće količine. Odjednom se snuždila. Kao što je Michael ranijeprimijetio ovo je bio zadatak bez kraja. Premda će im biti potrebno višeod jedne noći., možda čak nekoliko dana... da pronađu ljude koji su imbili potrebni. Jonathan se hvalio da će za nekoliko dana kupiti ipreostalih pet posto koji su mu bili potrebni. Ali to nije bilo praznohvalisanje. Bila je svjesna da je on upravo to i namjeravao napraviti.

- Kladim se da je Jonathan poslao na sve strane svoje mešetare i svusilu neiskusnih špekulanata da pokušaju kupiti dionice Har-tea! -uzvikne ona, artikulirajući svoje misli, gledajući Michaela.

Uzvratio joj je pogled: - Uvjeren sam da je tako. Ali ti si u prednosti,Paula. Ti imaš potrebne informacije... ove spiskove.

- Da - odgovori ona odsutno, ponovo se udubivši u čitanje. Emily jedonijela kavu za njih troje i sjela pokraj Paule.

424

- Razveseli se, draga. Uskoro ćemo naići na nešto. Kao što je bakaimala običaj reći, što je više ruku to je posao lakši. Baš bih voljela da suWinston i Shane ovdje da nam pomognu.

- Oh, i ja, Emily. Shane mi toliko nedostaje, stalno i u svemu. Jedvačekam da se vrati iz Australije. Kada ga nema kao da sam samo polaličnosti.

- Hoćeš li ga nazvati sutra i ispričati mu o ovome? - raspitivala seEmily.

- Mislim da ću morati, uvrijedio bi se da to ne napravim. Samo senadam da ga to neće previše uznemiriti. To ne bih mogla podnijeti.Jadničak, toliko toga se svalilo na njegova pleća u posljednje vrijeme.

Njezin nježan glas pun ljubavi i čežnje u njezinim očima kao daprobodoše Michaela. Ona obožava Shana, odjednom mu sine. On jenjezin život. Michaelu je u tom trenutku postalo jasno da je bio pravabudala kada je mislio da bi ona ikada mogla njega staviti u prvi plan.Strašno se posramio i od same pomisli na ono što je mogao učiniti unekom trenutku ludosti.

Sagnuo je glavu i počeo se pretvarati da pažljivo čita spisak imenane bi li prikrio iznenadnu zbunjenost. Tijekom cijele prošle godinenikako nije se uspijevao osloboditi seksualne želje prema njoj. Cijelovrijeme je fantazirao o njoj, ali kako je samo bio smiješan... sada mu jeto bilo jasno. Bila je sretno udana za njegovog prijatelja. Kako je uopćemogao pomisliti da će se zainteresirati za njega ili bilo kojeg drugogmuškarca uopće. Za nju je još od djetinjstva postojao samo Shane.

Michael se osjećao kao da mu je netko skinuo veo s očiju.Odjednom mu je sve bilo jasno. Shvatio je što je pokušavala prijeodređenog vremena postići... uporno mu je gurala Amandu u naručje.Trebalo mu je to postati jasno već prije nekoliko mjeseci, još u NewYorku, trebao je znati da je Paula izvan njegovog dosega. Ali toliko jebio zaokupljen fantazijom koju je stvorio u glavi, da je bio slijep zamnoge druge stvari, a ponajviše za stvarnost.

- Našla sam! - zavrišti Emily. - Pronašla sam dioničara s priličnimbrojem dionica.

425

- Koliko? - upita Paula jedva se usuđujući disati.- Četiri posto. Oho, ona je vjerojatno vrlo bogata žena.- Kako se zove? - upita uzbuđeno Paula, svojim glasom odražavajući

Emilyno oduševljenje.- To je neka gospoda Iris Rumford iz - ... Emily krene prstom preko

spiska... - Bowden Ghyll Houl, Ilkley!- Iz Yorkshira je - tiho primijeti Michael..- Možda je to dobar znak,

Paula.U deset sati u subotu ujutro Paula se našla nasuprot Iris Rumford u

simpatičnom salonu njezinog divnog starog zdanja u Ikleyju.Pauli je odmah bilo jasno da je gospođa Rumford dosta imućna;

lijepo su je primili i odmah ponudili kavom čim je stigla prije nekolikominuta.

Paula je pristala popiti kavu i dvije žene su prvo izmijenileuobičajene komplimente, a zatim porazgovarale o vremenu. Kada jepopila kavu, Paula reče: - Vrlo je ljubazno od vas što ste me primiligospodo Rumford. Kao što vam je moja pomoćnica već rekla, voljela bihporazgovarati s vama o vašim dionicama u robnim kućama Harte.

- Da. Drago mi je što sam vas upoznala, gospođo O’Neill. To je bilonajmanje što sam mogla učinili, pošto sam u utorak pila čaj s vašimrođakom, Jonathanom Ainsleyem.

Paula istog trena spusti šalicu. Pažljivo ju je ostavila na kraju stola.To je bilo posljednje što je očekivala da će čuti, pa je oštro pogledalaIris Rumford. - Pretpostavljam da je i on došao razgovarati s vama ovašim dionicama u Harlcu?

- Tako je, gospođo O’Neil. Zbog toga je došao. Ponudio mi jeodličnu cijenu za njih, u stvari, vrlo visoku cijenu.

Paula je osjetila kako joj se grlo steže, pa je morala nekoliko putaprogutati na suho prije no što je rekla: - I da li ste prihvatili njegovuponudu, gospođo Rumford?

- Ne, nisam.Paula odahne. Osmjehnula se starijoj ženi. - Znači onda mogu i ja da

vam iznesem svoju ponudu, je li tako?

426

- Da, možete.- Kažite koliko tražite za njih, gospođo Rumford.- Nemam nikakvu cijenu.- Ali morate znati koliko želite dobiti za svoje dionice.- Ne, ja to ne znam. Vidite, nisam baš voljna da ih prodajem. Moj

pokojni muž mi ih je kupio 1959. - Kratko i zadovoljno se nasmijala. -Sentimentalno sam za njih vezana. Harte je moja omiljena robna kuća uLeedsu. Uvijek sam je pomagala.

Paula se trudila ostati mirna, potiskujući svoju nervozu. Očigledno jedolazila uzalud. Međutim, nije se smjela suprotstaviti ovoj ženi; previšejoj je bila potrebna. Paula zato reče: - Drago mi je, dakako, što vam serobna kuća sviđa i što ste zadovoljni kao kupac. Ali vidite, voljela bihda razmislite o mojoj ponudi. Kupit ću vaše dionice po istoj cijeni kojuje gospodin Ainsley ponudio.

Iris Rumford ju je trenutak proučavala, lagano se namrštivši, kao dapokušava da donese neku odluku. Zatim reče: - Hoće li doći do jednogod onih velikih okršaja? O kojima čitam na financijskim stranicamanedjeljnog Timesa! - Iskreno se nadam da neće - odgovori Paula.

Iris Rumford sasvim iznenada ustane.Paula učini to isto, shvativši da je razgovoru došao kraj.- Žao mi je, gospođo O’Neill - promrmlja gospođa Rumford. - Možda

vam nisam trebala dozvoliti da dođete ovamo. Bojim se da ste samogubili vrijeme. Vidite, u jednom trenutku sam pomislila da bih moglaprodati svoje dionice, ali sada sam se predomislila.

- Doista mi je žao što to čujem. - Paula ispruži ruku, pokušavši ostatisrdačna.

Iris Rumford je protrese. - Vidim da ste ljuti. I ne mogu reći da vaskrivim. Oprostite mi zbog kolebanja. I nemojte staroj dami zamjeriti zbognjene neodlučnosti.

Paula odgovori: - Sve je u redu, stvarno. Ali ako se opetpredomislite, molim vas da me pozovete.

Vraćajući se u Leeds, Paula se pušila od bijesa.Zbunilo ju je i iznerviralo čudno ponašanje te žene, a bila je i

427

razočarana. Da nije Iris Rumford poželjela da barem na kratko zaigraglavnu ulogu u životu? Ili je možda bila u pitanju samo znatiželja jedneusamljene starice? Paula se pitala kako je Jonathan Ainsly pronašao IrisRumford, kako je on saznao da ona ima veliku količinu dionica Hartea.

Ona pomalo ožalošćena uzdahne i pritisne papučicu za gas,potjeravši Aston Martin put Leedsa. Samo je izgubila vrijeme otišavši uposjet Iris Rumford.

Paula je najveći dio dana provela u svom uredu u robnoj kući uLeedsu.

Nekoliko puta je izašla u prodajni dio, ali uglavnom se bavilapapirima. I trudila se da ne razmišlja o Jonathanu Ainsleyju, mogućempreuzimanju, ili zastrašujućoj mogućnosti da joj upravo on preotmerobne kuće.

Kada je postala napeta, podsjetila je samu sebe da su u posljednjihčetrdeset osam sati njezini mešetari i Charles Rossiter uspjeli kupitinovih sedam posto dionica Harte u njezino ime. Otkupili su ih od devetmalih dioničara koje su Emily i Michael pronašli na kompjutorskimlistama.

Potrebno mi je samo još tri posto, ponavljala je sebi uvijek kada ježeljela samu sebe ohrabriti. Te su joj riječi bile utjeha.

U četiri sata stavila je gomilu papira u aktovku, zaključala ured iizašla iz robne kuće. Obično je ostajala do šest, čak i subotom. AliEmily je trebalo da dođe u Pennistone Royal na večeru i Paula je željelaprovesti sat vremena s Patrickom i Linnet prije no što ona stigne.

Bilo je prijatno rujansko poslijepodne, vrlo sunčano i u Lecdsu jecijeli dan bilo vrlo živo. Kupci koji su se vraćali u predgrađa poslijedana provedenog u gradu napravili su gužvu na Chapeltown Roadu. AliPaula je bila izvrstan vozač; vješto se provlačila između kola tako da seubrzo našla na praznom putu koji je vodio u Harrogate.

Približavala se skretanju u Alwoodleyju kada je zazvonio celularnitelefon u njezinom automobilu. Podigavši slušalicu, ona reče: - Halo? -očekujući da začuje Emilyn glas.

- Gospođo O’Neill, ovdje Doris iz robne kuće.

428

- Kažite, Doris.- Na drugoj liniji imam gospođu Rumford iz Ilkleyja - obavijesti je

telefonistica. - Kaže da je vrlo hitno. Vi bi trebali imati njezin broj.- Imam ga, Doris. Ali mi je u aktovki. Dajte joj, molim vas, broj u

kolima i zamolite je da mi se smjesta javi. I hvala vam.Samo nekoliko minuta pošto je Paula spustila slušalicu, telefon u

kolima je ponovo zazvonio. Bila jc to Iris Rumford koja je prešla odmahna stvar. - Da li biste mogli sutra svratiti do mene? Da ponovoporazgovaramo o onim dionicama.

- Stvarno ne mogu, gospođo Rumford. Sutra moram u London. Čemurazgovori, kada ih ionako ne mislite prodati, je li tako?

- Mogla bih ponovo razmotriti vašu ponudu, gospođo O’Neill.- Mogu li sada doći?- U redu - pristane Iris Rumford.- Vi ne znate tko sam ja, je li tako? - Sat kasnije upitala je Paulu Iris

Rumford.Paula odmahne glavom. - Zar bi trebalo? Da li vas poznajem?- Obrve joj se zamišljeno skupiše. Pažljivo se zagledala u drugu

ženu. Iris Rumford je bila mršava, ali čila, imala je sijedu kosu i ružičastten i po svemu sudeći prekoračila je sedmo desetljeće. Paula je bilauvjerena da je ne poznaje. - Jesmo li se nekada srele? - upita ona ponovose namrštivši.

Iris Rumford se udobnije namjesti i uzvrati Paulin prodoran pogled.Konačno reče: - Ne, nismo se nikada srele. Ali poznavali ste moga brata.To jest, bili ste poznanici.

- Oh - izusti Paula, izvivši svoju crnu obrvu. - Kako se zvao?- John Cross.To je ime toliko zaprepastilo Paulu da umalo nije uzviknula od

iznenađenja. Ipak je nekako smogla snage da sasvim normalnim glasomkaže: - Sreli smo se dok je još bio vlasnik Komunikacija Cross. - Dok jeto govorila, mislila je na njegovog pokojnog sina, Sebastiana, njezinognekadašnjeg smrtnog neprijatelja i Jonathanovog najboljeg prijatelja.Odmah je shvatila otkud je Jonathan znao da Iris Rumford ima dionice

429

Hartea.- Bili ste vrlo ljubazni i velikodušni prema mom bratu pred kraj

njegova života - nastavi Iris Rumford. - Pričao mi je o vama pred smrt.Poštovao vas je i smatrao da ste vrlo fer osoba. Jednom prilikom samupoznala vašeg drugog rođaka, gospodina Alexandera Barkstona, dok jemoj brat bio u bolnici St. James u Leedsu. - Iris Rumford se zagleda uvatru. Nastala je kraća pauza. - Vi i gospodin Barkstone... pa, vi stedrugačiji od Jonathana Ainsleyja...

- Zatim se okrenula prema Pauli i osmjehnula.Paula je čekala, pitajući se što sada slijedi. Ali kako je gospođa

Rumford i dalje šutjela, ona reče: - Da, vjerujem da jesmo. Nadam se.Žalosno, ali gospodina Barkstona više nema.

- Oh, žao mi je što to čujem. - Stara dama se ponovo zagleda u vatru.Zatim promrmlja: - Čudno je, zar ne, kako se ljudi iz jedne obiteljirazlikuju. On je bio opak, zao, taj moj nećak, Sebastian. Nikada munisam poklanjala puno vremena. John ga je, dakako, kovao u zvijezde,bio mu je jedini sin, jedino dijete. Ali on je ubio moga brata, otjerao gaje u grob svom tom svojom silnom opakošću. Ni Jonathan Ainsley nijebio ništa bolji. On je također zabio dosta čavala u kovčeg moga brata.Pogan soj, Sebastian i vaš rođak.

Iznenada, Iris okrene svoju sijedu glavu i još jednom usmjeri pogledna Paulu. - Željela sam vas upoznati, gospođo O’Neill, da samaprosudim kakva ste osoba. Zato sam vas jutros pozvala da dođete. Vi steiskrena žena... to vam vidim po očima. Uostalom, nikada ništa loše ovama nisam čula. Uglavnom se govori da ste poput Emme Harte. Ona jebila dobra žena. Drago mi je što ste se umetnuli na nju.

Paula je ostala bez riječi. Zadržavala je dah.- I zato ću vam, ako će to vama osobno pomoći, prodati moje dionice

Hartea.Pauli se činilo da će briznuti u plač. - Hvala vam, gospođo Rumford.

To će mi i te kako pomoći. Bila bih vam doista zahvalna kada biste ihprodali meni, a ne mom rođaku.

- Oh, nisam ih ni namjeravala njemu prodati. Samo sam htjela... pa,

430

htjela sam ga opet procijeniti, provjeriti da se možda o njega nisamogriješila, znate, oduvijek sam smatrala da znam dobro procijeniti ljude.Također mi je predstavljalo pravo zadovoljstvo što mi se pružila prilikada mu malo mašem tim dionicama ispred nosa i na kraju da mu ih nedam. - Ona zavrti glavom. Njezine mudre stare oči zasvjetlucaše. - Kadaste me oboje pozvali radi tih dionica, osjetila sam da vam želi na nekinačin napakostiti. Ali, nema veze, dobit će i on jednog dana svoje.

- Hoće. - Paula se nagne naprijed i doda: - Jutros sam vam rekla daću otkupiti dionice po cijeni koju vam je Jonathan Ainsley ponudio. To,dakako, i dalje važi.

- Blagi Bože, to uopće nije važno! Ne pada mi na pamet da na vamazarađujem, gospođo O’Neill. Dobit ćete ih po tržišnoj vrijednosti.

431

44.

Paula je stajala ispred kamina u svom uredu u robnoj kući Harte uKnightsbridgu, ispod Emminog portreta. Bio je utorak, tri sata i petnaestminuta poslijepodne i ona je čekala Jonathana Ainsleyja.

Obično se za posao oblačila u crno. Danas je izabrala jarko crvenuvunenu haljinu, jednostavnog kroja s dugačkim rukavima. Smatrala je data boja odgovara prilici. Jaka, izazovna, odvažna i oslikavala je njezinoraspoloženje.

Pretvorila je poraz u pobjedu. Spremala se da uništi svogneprijatelja.

Međutim, kada se Jonathan pojavio nekoliko minuta kasnije, shvatilaje da on još živi u uvjerenju kako će ona kapitulirati pred njim. Njegovoponašanje ukazivalo je na to. Nonšalantno je ušao, odlično raspoložen,arogantan, nadmoćno se osmjehujući.

Zastao je na sredini prostorije.Bili su protivnici, nisu se čak ni pozdravili.On reče: - Poručila si mi da dođem. Evo me. Imaš mi nešto reći?- Izgubio si!Nasmijao joj se u lice. - Ja nikada ne gubim!- Onda ti je ovo prvi put. - Neznatno je podigla glavu, samouvjereno

i ponosno. - Kupila sam dodatne dionice Hartea... - Zastala je radidojma. - Sada držim pedeset dva posto.

Ovo obavještenje ga je oborilo s nogu. Ipak se uspio dosta brzopribrati. Ničim ne odavši buru koja se u njemu podigla, on prosikta: - Pašto. Ja imam četrdeset šest posto. Ja sam drugi dioničar po veličini iimam pravo tražiti mjesto u vijeću. To ću danas i formalno učiniti. Prekosvojih advokata. Također ne mislim odustati od ponude za preuzimanje.

432

- Hladno ju je odmjerio. - U ne tako dalekoj budućnosti, ovo će biti mojured.

- Sumnjam! - odgovori ona. - Dalje, nemaš ti nikakvih četrdeset šestposto. Već samo dvadeset šest.

- Zar si zaboravila da ja kontroliram dionice koje su povjereneArthuru Jacksonu da njima upravlja u ime Westonove djece?

- Ništa ja nisam zaboravila. Sasvim sam uvjerena da od sutraArthuru Jacksonu neće pasti na pamet da posluje s tobom.

- Ne budi smiješna! - primijeti on samozadovoljno. - Imam ugovor snjim, s advokatskom firmom. Pismeni ugovor.

Paula napravi korak naprijed, dohvati sa stolića za kavu smeđuomotnicu i uspravi se držeći ga u ruci. Zatim kucnu po njemu noktomnalakiranim jarko crvenim lakom. - Kada Arthur Jackson pročita ovajizvještaj, koji mu je dan prije jedan sat, uvjerena sam da će pokidati tajugovor.

- Kakav je to izvještaj? - upita on prezrivo.- To je izvještaj o tvom životu u Hong Kongu. Zadovoljno ju je

odmjerio i s omalovažavanjem primijetio: - Ne možeš mi ništa prišiti. Jasam čist.

Paula ga je zamišljeno gledala. - Čudno - počne ona poslije kraćepauze - sklona sam ti vjerovati. Ali nitko drugi neće.

- Kako to misliš?Ne obazirući se na ovo pitanje, ona nastavi: - U Hong Kongu imaš

partnera, partnera u sjeni, nekog Tonyja Chiua, sina Wan Chin Chiua,koji je umro prošle godine. Stariji Chiua ti je bio mentor, savjetnik, tetakođer partner u sjeni od trenutka kada si stigao u kraljevsku koloniju.Šteta što sin nije isto onako častan i pouzdan kao otac.

- Moj život i posao u Hong Kongu nemaju nikakve veze s tobom! -reče on. Iznervirao se, ali se trudio da se obuzda.

- Imaju, i te kakve kada pokušavaš preuzeti Harte.- I preuzet ću ga!- Nećeš! - Oči joj se suziše i ona nastavi umilnim, ali ubojitim

glasom: - Zanimljivo je bilo saznati da Tony Chiu ima i dodatnu zaradu.

433

Vrlo isplativ sporedni posao. On je navodno najveći preprodavačopijuma u Zlatnom Trokutu, ima razgranatu mrežu koja se proteže prekoLaosa i Tajlanda. Vrlo mu zgodno dođe što može prati novac zarađen nadrogi preko Janus i Janus Holdingsa, ne privlačeći ničiju pažnju. Našaoje sebi savršen paravan. Ali pitam se kako će vlada i policija u HongKongu reagirati, što će poduzeti... kada saznaju činjenice.

Zablenuo se u nju. - Lažeš! - zavrišti on. - Taj izvještaj za koji si seuhvatila spašavajući goli život je gomila laži! Tony Chiu nijepreprodavač droge, on je uvažena ličnost i ugledni bankar. I on sigurnone koristi moju kompaniju da pere novac zarađen na drogi. Ja bih za toznao. On ne bi mogao raditi tako nešto, a da ja za to ne znam.

Ona se podrugljivo nasmije. - Ne budi naivan. Neki od tvojihslužbenika su Kinezi, njegovi ljudi, koje je on na ta mjesta postavio jošdok mu je otac bio živ. Izabrao ih je spremajući se za budućnost, zavrijeme kada će preuzeti očeve poslove. Ti ljudi su njegovi špijuni utvojoj organizaciji.

- Sranje!- Tvoja žena, Arabella, zna sve o tome. Ona je njegov poslovni

partner, već godinama. Financirao je mnoge njezine poslovne pothvatetijekom godina, uključujući i antikvarijat koji trenutno ima u HongKongu. I ona je njegov špijun. Zbog toga se i udala za tebe. Da bi tešpijunirala.

Jonathan se pjenio od bijesa i nije bio u stanju suvislo sastaviti ninajobičniju rečenicu. Želio je udariti Paulu O’Neil posred lica zbog tihnečuvenih optužbi na račun Arabelle. Nekoliko puta je duboko udahnuo,a onda ljutito rekao: - Te izmišljotine ti je napisao netko tko ima živumaštu. Sve su to laži, laži, laži! - Posljednje riječi izgovorio jeisprekidano: - On je moj partner iz sjene. Nitko nas nikada nije vidiozajedno. Moja žena čak i ne pozna Tonyja Chiua.

- Zašto je ne pitaš?Usta su mu se iskrivila, a blijedo plave oči ispunile mržnjom.

Podigao je pogled prema portretu Emme Harte iznad njezine glave iprezir koji je osjećao prema njima dvjema samo se još više pojačao. -

434

Prokleta kučko! - prosikće on. - Ista si kakva je bila i ta stara krava!Pišam na njezin grob! I na tvoj! - počne psovati.

Paulu razbjesni ovo vrijeđanje njezine bake. Spremala se da zadaposljednji udarac. Vodeći računa o izboru riječi, ona primijeti: - PrelijepaArabella Sutton, kćerka liječnika iz Hampshira, nije baš onakva kakvomse pravi. Sigurno znaš da je godinama živjela u Parizu. Ali da li si znaoda je bila jedna od „Djevojaka madame Claude"? - Paula se hladnonasmija, podrugujući mu se: - Nemoj mi samo reći da profinjen čovjekkakav si ti ne zna sve o Madame Claude. Ona vodi najuspješniju, doistanajbolju sex organizaciju za koju se ikada znalo u Parizu. I sve do1977... Jonathan je zinuo. Bio je zatečen.

- ... Arabella Sutton, tvoja žena, bila je jedna od djevojaka MadameClaude. Umjetničko ime bilo joj je Francine.

- Ne vjerujem ti - poviče on. - Arabella je...- Bit će bolje da povjeruješ! - prekine ga Paula, također povisivši

glas. Zatim mu je bacila omotač. Pao mu je pred noge. - Zabavljat ćeš sedok budeš čitao izvještaj i kopije određenih priloženih službenihdokumenata.

Jonathan ga je vidio krajičkom oka, ali se nije ni pomaknuo da gapodigne. Paula primijeti ledenim glasom: - Umjesto što pokušavaš srušitimoju kuću, bilo bi li bolje da malo svoju dovedeš u red.

Otvorio je usta da joj odgovori, ali se predomislio. Pogledao jeomotač kod svojih nogu. Strašno joj je želio pokazati što misli onjezinom izvještaju tako što bi jednostavno izašao. Ali nije mogao toučiniti. U njemu je prevladavala želja da svojim očima vidi službenedokumente o kojima je malo prije govorila. Sagnuo se, podigao ga,okrenuo se i krenuo prema vratima.

- Pobijedila sam! - poviče Paula za njim. - Nemoj to nikadazaboraviti!

Stao je i okrenuo se prema njoj: - To ćemo još vidjeti - reče.Paula se vratila do svog radnog stola, sjela, posegnula za

telefonskom slušalicom, pa se predomislila. Ostala je sjediti irazmišljati. Još je nešto morala napraviti kako bi bila sigurna da je više

435

ništa neće iznenaditi, ali to je zahtijevalo od nje da bude nemilosrdna,mnogo nemilosrdnija no što je to Emma Harte ikada bila. Još je zaziralaod te ideje. Pogledala je u pravcu bakinog portreta, a zatim je spustilaoči na fotografiju u srebrnom okviru na radnom stolu. Na njoj su biliShane i djeca. I oni su bili Emmini nasljednici. Morala je čuvati Harte zanjih, bez obzira na cijenu.

Bez daljnjeg oklijevanja, dohvatila je slušalicu privatnog telefona ipozvala sir Ronalda.

Podigao je slušalicu poslije drugog zvonjena. - Kallinski ovdje.- Ujače Ronnie, opet ja. Oprosti što te danas gnjavim.- Ne gnjaviš me, draga. - Nastala je kratka pauza. - Je li otišao?- Jest. Uzdrman je, ali ništa ne priznaje. U stvari, odlučio je nastaviti

rat sa mnom. Zato ću ga raskrinkati onako kako smo se dogovorili. Jednakopija izvještaja ide vlastima u Hong Kongu. Ali iskreno rečeno, ujačeRonnie, ja...

- Nadam se da ti nije žao, Paula.- Baka nikada nije učinila ništa tako okrutno.- Nije točno, draga moja. Emma je znala biti krajnje okrutna, također,

kada je za to imala razloga... kao što je Harte, poslovno carstvo koje jesagradila ni iz čega i onih koje je voljela.

- Možda si u pravu.- Znam da jesam. - Promrmlja sir Ronald, mekšim glasom. - Sinoć

sam ti rekao da ti se Jonathan Ainsley nikada neće skinuti s grbače.Stalno će pokušavati da se dočepa robnih kuća. Takva mu je priroda.

Pošto je ona šutjela, sir Ronald doda: - Nemaš drugog izbora negosada da ga zaustaviš. Kako bi sebe zaštitila.

- Da, to mi je jasno, ujo Ronnie.Sjedio je u kutu predvorja u Claridgeu u kojem je služen

poslijepodnevni čaj. Ali uopće nije čuo lupkanje šalica za čaj, violineniti ostale zvukove u pozadini. Previše je bio zadubljen u čitanje da bibilo što primijetio.

Jonathan je dva puta pročitao izvještaj.U početku ga je htio odbaciti kao puku izmišljotinu, nečije

436

osvetničko tumačenje činjenica, naročito one dijelove o Tonyju Chiù. Alisada to više nije mogao. Našao je u izvještaju toliko povjerljivihobavještenja da više cijelu stvar nije mogao odbaciti kao laž. Bio jezapanjen dok je čitao cijelu stranicu posvećenu njegovoj ljubavnoj vezi slady Susan Sorrell. Jedva je povjerovao svojim očima kada je naišao nanjezino ime, jer svoju vezu su doista pažljivo skrivali. Bio je uvjeren daSusan nije nikome spomenula njihovu seksualnu vezu dok je trajala. Nitipošto se završila. Užasavala se ogovaranja i mogućnosti da izazovemuževljev bijes. Posljednja stvar koju je željela bila je da se razvede odsvog bogatog bankara.

Tvrdio je Pauli O’Neill da je čist i ovaj izvještaj je to dokazivao,unatoč obavještenjima o Tonyju koja su ga uznemirila. Ako je to bilaistina, onda je on mogao biti umiješan u nešto o čemu ništa nije znao.Poduzeće Janus i Janus moglo bi se naći u ozbiljnoj nevolji, kao i onsam. To bi moglo još ispasti opasno. Morat će se što je moguće prijevratiti u Hong Kong i sam istraživati.

Međutim, najviše ga je potresao detaljan opis Arabelline prošlosti.Bio je potkrijepljen fotostatskim snimcima dokumenata vezanih zagodine koje je provela u Parizu. Na tim kucanim stranicama bio je sažetcijeli njezin život u Francuskoj. Uopće više nije sumnjao da se koristilaimenom Francine i da je bila jedna od djevojaka Madame Claude. Čak ikada bi zanemario te dokumente, bilo je toliko drugih stvari koje su išleu prilog istinitosti tog izvještaja. Njezina stručnost i znanje kada seradilo o seksu, njezin stav prema muškarcima, koji je mirisao na onočime kurtizane trguju, njezina profinjenost, poznavanje svijeta,elegancija... sve djevojke Madame Claud bile su takve.

Pažljivo vrativši papire u omotnicu, on ustane i požuri prema liftu.Trenutno nije mogao ništa korisno poduzeti u vezi Hong Konga, ali semogao popeti u njihov apartman i suočiti se sa svojom ženom.

Dok se vozio liftom na deseti kat, u njemu je sve ključalo odpotisnutog bijesa koji je prerastao gotovo u pomamu. Kada je ušao uapartman bio je blijed poput vapna i sav se tresao. Ušao je tiho, ali ipakga je čula i sva ozarena izašla u predvorje da ga dočeka.

437

- Jonathane dragi, kako je bilo? - upita ga ona prišavši mu ipoljubivši ga u obraz.

Jonathana je slomilo ono što je upravo pročitao o svojoj ženi i jedvaje podnio da ga dodirne. Morao se ukočiti kako ne bi reagirao na njezinpoljubac ili je udario.

Volio ju je, mislio je da je ona njegovo najveće blago. Sada kao dase pretvorila u prah, kao da je bila oštećena, bezvrijedna.

Ona ponovi: - Kako je prošao sastanak u Harteu?- Tako... tako - odvrati on neobavezno, savladavajući se, premda je u

njemu ključao bijes.Arabella ga čudno pogleda, osjetivši da je odjednom postao nekako

hladan; istog trena je to pripisala njegovoj mržnji prema Pauli O’Neill,njegovoj bête noir.

Okrenula se i vratila u dnevnu sobu u kojoj je do maloprije čitala ismjestila se na naslonjač. Pokraj nje je ležala torba s priborom zapletenje i ona je otvori, izvadi puloverić za bebu koji je pravila i počneplesti.

Jonathan uđe za njom, spusti omotnicu na kraj stola, ode do bara iulije sebi čistu votku.

Stajao je i pijuckao votku, ne skidajući pogled s nje i razmišljajući otome kako je danas poslijepodne izgledala krupna. Beba se mogla roditisvakog časa i koliko god da se želio odmah objasniti s Arabellom, znaoje da se mora obuzdati. Više je nije želio i namjeravao je što je brže bilomoguće da se razvede od nje, ali zato je želio svoje dijete... svog sina inasljednika.

Upitao ju je sasvim normalnim glasom: - Da li si u Hong Konguupoznala nekog čovjeka po imenu Tony Chiu? Ako je njegovo pitanjeiznenadilo Arabellu, ona to ničim nije pokazala. - Ne, zašto pitaš? -promrmlja ona sasvim hladno.

- Onako. Netko je spomenuo njegovo ime danas za vrijeme ručka nakojem sam bio sa svojim advokatima. Mislio sam da si možda naletjelana njega na svojim putovanjima, da znaš nešto o njemu.

- Bojim se da ne znam, mili.

438

Popio je votku, dohvatio omotnicu i prešao preko sobe. Spustivši sena stolicu nasuprot nje, on reče: - Godinama si živjela u Parizu... a sadane želiš tamo otići. Zašto?

- Pariz mi nikada nije bio omiljeni grad - odgovori ona podigavšipogled s pletenja, ljupko mu se osmjehnuvši.

- Zašto si onda živjela u njemu gotovo osam godina?- Radila sam. Znaš da sam bila manekenka. Zašto mi postavljaš sva

ta pitanja o Parizu, Johny, dragi?On je polako zatim upita: - Plašiš li se otići u Pariz?- Zašto bih se plašila? I zašto si ti tako čudan? Uopće te ne

razumijem.- Plašiš li se da bi mogla naletjeti na neke od svojih starih ...

ljubavnika, je li u tome stvar, Francine?Arabella se zagleda u njega. Njezine oči crne kao katran nevino su

ga promatrale. - Ne znam što želiš postići, niti zašto si me nazvaoFrancine. - Osmjehnula se i zavrtjela glavom.

- Zato što si se tim imenom koristila kada si bila kol gerla.- Što to za ime Boga govoriš? - poviče ona, zapanjeno ga pogledavši.- Ne poriči! Sva dokumentacija je tu, dobio sam je zahvaljući

ljubaznosti Paule O’Neill. Izvoli, pročitaj - reče on prikovavši jepogledom. - To je izvještaj o mom životu, koji obuhvaća i veliki diotvog.

Arabella nije imala kuda, morala je uzeti dokumente koje je guraoprema njoj.

- Pročitaj.Odjednom se užasnula. Vidjela je tamni odsjaj u njegovim očima,

hladnu neumoljivost njegovog izraza. Znao je biti okrutan, opasan kadabi ga neko prešao; znala je to, dobro mu je upoznala narav. Poslušala gaje, brzo prelijećući očima preko stranica, jer nije željela čitati cijeli tekst,svjesna da je ti papiri osuđuju. Ali pojedine riječi su joj upadale u oči;razabrala je suštinu i srce joj se steglo.

Vratila mu ih je. Bila je bijela poput vapna. U očima su joj zaiskrilesuze. - Dragi, molim te, ti ne razumiješ. Dozvoli da li objasnim. Molim

439

te. Moja prošlost nema nikakve veze sa sadašnjošću, s ovime što jesada, s tobom i s nama. To je bilo tako davno. Bila sam vrlo mlađa.Imala sam samo devetnaest godina. Odavno sam napustila takav život,Jonny mili.

- Pitam te još jednom - nastavi on. - Poznaješ li Tonyja Chiua?- Da - prošapta ona.- Da li je on financirao tvoj antikvarijat žada u Hong Kongu?- Da.- Zašto?- I ranije smo poslovno surađivali u raznim prilikama. On je neka

vrsta poduzetnika.- On te je bacio meni u zagrljaj, je li tako? Smjestio mi. Želio je da

me zavedeš, da se udaš za mene kako bi me mogla držati na oku. Unjegovo ime.

- Ne, to nije istina. Oh, Jonny, zaljubila sam se u tebe! Doista! Znašda jesam.

- Priznaj da si mi smjestila. Sve znam - počeo ju je napadati. Počelase tresti. Povikala je: - Da, pokušala sam te zavesti onu noć kod SusanSorrell, kada smo se upoznali. Ali ubrzo poslije toga, zaljubila sam se utebe. Jedino sam željela da te volim. Zaista. Vjerojatno si svjestan togajoš od vremena koje smo proveli u Mouginsu i sam znaš koliko smotamo bili neobično bliski, da smo gotovo postali jedno.

- Ne mogu vjerovati u bilo što što kažeš - uzvikne on i ode uliti jošjedno piće.

Promatrala ga je kako se udaljava, a zatim vraća do stolice. Kada jeponovo sjeo, ona reče: - Rekla sam Tonyju da mu ne mogu dati nikakvoobavještenje o tebi. Da to ne želim. Ta moja odluka postala jeneprikosnovena kada sam ostala u drugom stanju... volim te - ponovi onaiskreno, ne skidajući pogled s njegovog lica.

- Imaš li veze s njegovom trgovinom drogama?- Ne shvaćam kako to misliš - poviče ona, iskreno zbunjena.- Blagi Bože, prestani već jednom sve poricati! - izdere se on. Nešto

se u njemu prelomilo. On skoči, uhvati je za ramena, i divlje protrese. -

440

Kurvo - vikao je na nju - droljo, putain. Volio sam te... ne, obožavaosam te. Mislio sam da si najsavršenije biće, najljepša žena na svijetu,bez ijedne mane. Ali nisi ništa... ti si đubre.

Arabella je počela nekontrolirano plakati - Moraš mi vjerovati,Jonny. Volim te svim svojim srcem, njemu ništa nisam rekla...

- Lažljivice! - zaurla on na nju.Ispružila je ruku i uhvatila ga za rukav sakoa.On otrese njezine ruke sa sebe, pogledavši je s puno prezira i mržnje.

- Ne dodiruj me.Arabellino lice se odjednom zgrči i ona spusti ruke na trbuh. - Beba!

Mislim da je počelo. Imam kontrakcije. Molim te pomozi mi... pomozimi, Jonny. Odvezi me u bolnicu. Molim te - počela je preklinjali.

Arabella se već počela porađati kada ju je dovezao na Londonskukliniku. Istog trena su je odvezli u rodilište.

Jonathan je otišao čekati u prostoriju rezerviranu za očeve načuvenoj privatnoj klinici. Sat i po kasnije rodio mu se sin. Sestra ga jedošla obavijestiti, objasnivši mu da će uskoro moći vidjeti ženu i dijete.

Nije ga bilo briga za Arabellu. Zanimao ga je jedino njegov sin.Nasljednik kojega je oduvijek želio. Čim bude mogao, uzet će joj dijete.Žene poput Arabelle... kurve... nisu zanimala djeca. Dječak će bitiodgajan kao engleski gospodin. Odjednom je počeo razmišljati oškolama. Poslat će dječaka u Eaton, koji je i on pohađao, a zatim naCambridge.

Sjedio je zadubljen u misli, čekajući strpljivo da vidi svoje dijete.Bio je uzbuđen, jedva je čekao da prihvati bebu u naručje. Njegovimajka i otac bit će sretni. Ovo im je bilo prvo unuče. Možda će dječakudati ime Robin. Poslije krštenja održat će se prijem u Donjem domu.Njegov otac je to lako mogao srediti, bio je jedan od vodećih političara ičlan parlamenta.

Zatim je prezao na Paulu O’Neill, i problem robnih kuća Harte.Čvrsto je odlučio da sprovede u djelo svoje planove oko preuzimanjalanca od nje. On to mora učiniti. Sada je morao misliti i na svog sina inasljednika.

441

Sestra je došla po njega ranije no što je očekivao. Krenuo je za njomduž hodnika do privatnih odaja koje je još prije mjesec dana rezerviraoza Arabellu. Sestra ga je uvela unutra, i nestala promrmljavši prethodnoda ide po bebu.

Arabella je ležala u krevetu, naslonjena o jastuke. Bila je blijeda,iscrpljena.

- Jonny - počne ona ispruživši ruku prema njemu. Molećivo ga jegledala. - Molim te ne budi takav prema meni. Pruži mi još jednu priliku,zbog našeg djeteta. Nikada ti nisam učinila ništa nažao. Nikada. Volimte, mili.

- Ne želim razgovarati s tobom - odbrusi on.- Ali Jonny... - Ona zašuti kada se vrata otvoriše. Unutra uđe ista ona

bolničarka, ovog puta noseći bebu umotanu u deku i čipkasti kašmirskišal.

On požuri prema krevetu kada bolničarka spusti bebu u Arabellineispružene ruke. U isti mah pogledaše u svoje dijete.

Jonathan se ukoči. Prva stvar koju je uočio bile su iskošene oči, malikomadić kože koji je prekrivao unutrašnji ugao što je nedvosmislenoukazivalo na orijentalno porijeklo djeteta.

Šok na njegovom licu oslikavao je njezin zapanjeni izraz. Arabella jepogledala u njega bez riječi.

- To nije moje dijete! - poviče Jonathan, eksplodiravši od bijesa. - Toje dijete Tomyja Chiua! Ili nekog drugog Kineza, prokleta kurvo!

Protutnjao je pokraj sumnjičave bolničarke, napola posrćući, napolatrčeći samo da što prije izađe iz sobe i pobjegne što dalje od Arabelle.

Uniformirani vozač je upalio auto i raskošan, srebrno-sivi Rolls-Royce krenu bešumno od hotela Claridge prema londonskom aerodromu.

Jonathan se zavali na sjedalu i utonu u meku kožu. Njegov bijes jebio nemjerljiv i nije ga napuštao. Nije se mogao oporaviti od šoka koji jeizazvalo kod njega otkrivanje Arabelline prošlosti, njezina dvoličnost,izdajstvo i saznanje da je spavala s drugim muškarcem i poslije udaje zanjega. S čovjekom s Orijenta. To nije mogla poreći. Beba je bila žividokaz. Tony Chiù, pomisli Jonathan po tko zna koji put. Njezin stari

442

prijatelj i dobročinitelj bio je prvi na listi kandidata.Pogledao je prema aktovki koja je bila pokraj njega na stražnjem

sjedištu i njegove misli se ponovo vratiše na dotični izvještaj. Nijemogao biti siguran koliko je istine bilo u onom dijelu o aktivnostimaTonyja Chiua. Ali ako je taj čovjek prao novac koristeći za to Janus iJanus, on će tome stati na kraj. I to odmah. A pronaći će već načina i dase revanšira svom kineskom partneru.

Jonathan je jedva čekao da se vrati u Hong Kong. Pogledao je na sat,bilo je tek devet i trideset. Imao je dovoljno vremena da stigne naponoćni avion koji će ga odvesti do britanske kraljevske kolonije.

Zavukavši ruku u džep, automatski je prste svio oko komada zada.Izvadio ga je i zagledao se u njega u polumraku kola. Oči mu sezamišljeno skupiše. Sada mu je izgledao drugačije. Izgubio je sjaj. Ali toje bio njegov talisman. Šuplje se nasmijao sam sebi. Talisman i pol. Uposljednje vrijeme mu nije baš donosio sreću.

Spustivši prozor, Jonathan baci kamičak na ulicu; otkotrljao se ukanalizaciju.

Kola ubrzaše. Ponovo se zavalio na sjedištu i osmjehnuo. Bilo mu jedrago što se riješio tog komada žada. Možda će od sada biti bolje sreće.

443

EPILOG

Svatko od nas je autor vlastitog života...nema načina da prebacimo krivicu

niti će itko umjesto nas primiti poljupce.

Paul McGillu Bogatašici

Sjedili su zajedno na stijenju na Vrhu Svijeta.Bilo je predivno kasno rujansko subotnje poslijepodne. Nebo je bilo

plavo i obasjano suncem, a ispod njih neumoljive pustopoljine izgledalesu nekako blaže prekrivene nebrojenim valovima vrijesa. Negdje udaljini čulo se žuborenje vode potoka koji je jurio preko stjenovitihlitica, a u prozirnom zraku osjećao se miris vrijesa, paprati i borovnica.

Određeno vrijeme su šutjeli, izgubljeni u mislima, uživajući što suopet zajedno i to ovdje gore gdje je bilo tako mirno.

Posve iznenada Shane zagrli Paulu i privuče je k sebi. - Tako jelijepo biti opet kod kuće, s tobom - reče on. - Potpuno sam izgubljenkada smo rastavljeni.

Ona okrene glavu i nasmiješi mu se. - I ja se isto tako osjećam.- Drago mi je što smo danas došli u pustopoljine - nastavi Shane. -

Nema ničeg sličnog njima na cijelom svijetu.- Bakine pustopoljine - primijeti Paula. - I ona ih je voljela.- A osobito ovo mjesto, Vrh Svijeta.

444

- Baka je jednom rekla da je tajna života u odolijevanju - promrmljaPaula i upitno ga pogleda. - Nadam se da ću ja uspjeti u tome.

- Svakako da hoćeš, mila moja. Već jesi. U stvari, nisi samo odoljela,već si i odnijela premoć. Ponosila bi se tobom. Emma je oduvijek željelada budeš najbolja. I ti to i jesi.

- Pun si predrasuda.- Jesam. Ali moja tvrdnja zbog toga nije ništa manje istinita.- Zamalo sam izgubila lanac Harte, Shane - prošapta ona.- Ali ipak nisi. Samo se to računa, Paula.On skoči sa stijene, uhvati je za ruke i pomogne joj da siđe. - Dođi,

moramo natrag. Obećao sam Patricku i Linnet da ćemo s njima piti čaj udječjoj sobi.

Koračali su kroz vrijes, držeći se za ruke, dok im je vjetar puhao uleđa oni su išli prema kolima parkiranim na prašnjavom putu. Paula gakradomice pogleda s puno ljubavi, oslobođena tereta i sretna što sevratio iz Australije. U Yorkshir je stigao sinoć i od tada nije zatvaraousta, bio je pun planova za izgradnju novog hotela O’Neill u Sydneyu.

Paula odjednom stane.Zaustavio se i Shane, okrenuo se i pogledao je. - Što je bilo? - upita

on. - Nešto nije u redu?- Nadam se da će biti - odgovori ona i počne se smijati. Oči su joj

blistale od sreće. - Htjela sam ti još sinoć reći, ali mi nisi dao prilike...- Što mi želiš reći? - nastavi se on raspitivati.Ona se priljubi uz njega, podigne pogled prema njegovom licu, tom

licu koje je poznavala i voljela cijelog života. - Dobit ćemo još jednubebu. Već sam gotovo tri mjeseca u drugom stanju.

On je čvrsto zagrli, a zatim udalji od sebe. - To je najljepši dar kojisam ikada dobio kada sam se odnekud vratio kući - reče Shaneosmjehujući joj se.

Osmijeh mu nije silazio s lica cijelim putem do Pennistone Royala.

kraj

445