Katarina Horvat-Levaj Barokna arhitektura (objavljeno u: Hrvatska umjetnost, povijest i spomenici, ur. Milan Pelc, Zagreb, 2010., str. 249-287) Barok se u Hrvatskoj poklopio sa zamahom graditeljstva nakon zaustavljanja osmanlijske invazije poetkom 17. stoljea, te s istodobnom crkvenom obnovom nakon Tridentskoga koncila. Zahvaljujui jo veoj graditeljskoj djelatnosti nakon istjerivanja Turaka u 18. stoljeu, barok je kvantitativno najbogatiji stil starije hrvatske arhitekture. U ovom e prikazu, meutim, biti izdvojeni samo oni primjeri koji svojim arhitektonskim osobinama i kvalitetom ine sastavni dio korpusa europskog baroka, te oni koji svojim posebnostima, vezanima uz povijesno-zemljopisne okolnosti nastanka, zastupaju nove oblikovne vrijednosti. Naime, vie nego li bilo koja druga grana umjetnosti, arhitektura je izravno povezana s povijesnim prilikama, pa se stoga politika podijeljenost Hrvatske u 17. i 18. stoljeu odrazila na izrazito regionalnom karakteru njezine arhitekture. Ujedno, dvije glavne hrvatske regije kontinentalna s tradicijom Hrvatskoga kraljevstva uklopljenog u Habsburku Monarhiju i obalna pod dominacijom Venecije i u politikom i u kulturnom pogledu pripadaju dvama svjetovima srednjoeuropskom i mediteranskom. Navedenu podvojenost umanjuju tek iznimke poput irenja srednjoeuropskog kulturnog kruga na sjeverni Jadran (Hrvatsko primorje i habsburki posjedi u Istri i Kvarneru), rezultirajui u baroknom graditeljstvu osebujnim spojem austrijskih i venecijanskih utjecaja. I fenomen Dubrovake Republike slobodnoga grada-drave na krajnjem jugu Hrvatske, imao je dalekosene posljedice u arhitekturi orijentiranoj (za razliku od mletake Dalmacije) samome Rimu, ali i junoj Italiji. Kad tome pridodamo zemljopisni poloaj Hrvatske na razmei europskog zapada s istokom, tj. njezinu ulogu predzia kranstva u ratovima s Turcima, kulturno-povijesne odrednice hrvatske arhitekture baroknog razdoblja postaju jo sloenije. U skladu s navedenom raznorodnou i tip naruitelja barokne arhitekture razliit je u pojedinim dijelovima Hrvatske. Uz univerzalne promicatelje baroka u sakralnoj arhitekturi 17. stoljea isusovaki red aktivan u svim veim urbanim sreditima kontinentalnog podruja kao i u

priobalnim gradovima izvan venecijanske dominacije, tu ulogu postupno preuzimaju i drugi redovi, napose franjevci. Zadravi kontinuitet katolianstva u krajevima okupiranima od Turaka, upravo je njima pripao poetak graditeljske obnove osloboene Slavonije u 18. stoljeu. Mone naruitelje barokne arhitekture predstavljaju i brojne biskupije, od kojih je teritorijalno najvea Zagrebaka biskupija. U irokom spektru graditeljskih aktivnosti pojedinih biskupa nalazimo katedrale i filijalne crkve, palae, te ladanjske rezidencije. tovie i najranija pojava rimskog baroka na tlu Hrvatske povezana je s gradnjom jedne katedrale dubrovake, no tu je naruitelj bio grad-drava. Za razliku od gradskih komuna kao glavnih inicijatora graditeljskih zahvata u Dalmaciji, u kontinentalnoj Hrvatskoj, uz crkvene organizacije, najvaniji nositelji barokne umjetnosti dolaze iz redova plemstva. Ali u tom je pogledu bitna razlika izmeu sjeverozapadnog podruja s kontinuitetom staroga plemstva (kao nosioca hrvatskih dravnopravnih tradicija) i istonih slavonskih krajeva, gdje habsburki carevi nakon osloboenja 1699. godine infeudiraju posjede stranim plemiima (austrijskim, maarskim i talijanskim). I na kraju, premda su europski dvorovi u 17. i 18. stoljeu bili izvan Hrvatske, njezin je strateki poloaj uzrokovao izravne arhitektonske intervencije bekih vladara u pograninom podruju (Slavonski Brod, Bjelovar, Rijeka). Prema tome, barokni se stil u arhitekturi pojedinih hrvatskih regija prihvaa u razliito vrijeme, te dolazi iz razliitih ishodita. Stoga se i ustaljena stilska periodizacija na rani, visoki i kasni barok ostvaruje s odreenim pomacima. U okviru cijelog teritorija moe se, meutim, izvriti temeljna podjela na 17. stoljee koje odgovara ranom baroku i 18. stoljee koje obuhvaa visoki i kasni barok. Uz dominantni barokni izriaj, zamjetljiva je usporedna primjena drugih stilskih izraza, bilo da je rije o gotici, renesansi i manirizmu u 17. stoljeu, ili da se radi o rokokou i klasicizmu tijekom druge polovice 18. stoljea. Rezultat je ovdje, slino renesansi, osebujni pluralizam sa zajednikim stilskim okvirom. Arhitektura 17. stoljea rani barok Iako je prvo od dva barokna stoljea u Hrvatskoj jo cijelo ispunjeno ratovima s Turcima, mirom u itvi 1606. godine omoguene su stabilnije prilike u njezinim kontinentalnim krajevima, svedenima na ostatke ostataka

(reliquiae reliquiarum), te podijeljenima na Bansku Hrvatsku pod upravom Hrvatskog sabora i Vojnu krajinu pogranino podruje pod izravnom upravom Bea. Meutim, osim ugovorenoga mira, 1606. godina znaila je za Hrvatsku i poetak baroka: te godine, naime, Hrvatski sabor i zagrebaka gradska opina pozivaju isusovce u Zagreb. Njihova je funkcija, uz promicanje katolike obnove, bila i organizacija kolstva, tako da su ve 1607. godine utemeljili gimnaziju, promaknutu 1669. godine u akademiju (jezgru budueg Zagrebakog sveuilita). Izgradnjom isusovakog kompleksa na zagrebakom Gradecu ostvareno je novo arhitektonsko arite u urbanom tkivu srednjovjekovnoga slobodnog kraljevskog grada. Naime, ne samo da je isusovaki kolegij na karakteristino barokni nain u svoju strukturu inkorporirao gradske zidine, rastvorivi ih velikim prozorima, nego je u tradicionalnu samostansku koncepciju unio bitnu novost: crkva je volumno osamostaljena, dodirujui etverokrilni samostan samo zaeljem, a ne, kako je uobiajeno, cijelom bonom stranom. Jo vie od urbanistikih inovacija, za razvoj hrvatske barokne sakralne arhitekture vana je organizacija prostora zagrebake isusovake crkve, posveene sv. Katarini (1620.-1632.). Po uzoru na matinu crkvu tog reda u Rimu Il Ges i ovdje je rije o longitudinalnoj jednobrodnoj graevini s bonim kapelama i emporama. Meutim, oblikovanje kapela nadovezuje se na srednjoeuropsku tradiciju unutranjih kontrafora Wandpfeilera koju u okviru ranobarokne arhitekture, nakon prototipa u Mnchenu, razrauje Hans Alberthal u tri isusovake crkve: Dillingen (1610.-1617.), Eichstatt (1617.-1620.) i Innsbruck (1619.-1621.). Oblikovne podudarnosti zagrebake Sv. Katarine s navedenim crkvama svjedoe o njihovu izravnom utjecaju, a potvrdu povezanosti Zagreba sa znamenitom vicarsko-tirolskom graditeljskom obitelji Albertallija prua podatak o neto kasnijem angamanu graditelja imenom Hans Alberthal na obnovi zagrebake katedrale. Poput navedenih Alberthalovih crkava i zagrebaku isusovaku crkvu karakterizira snana prostorna integracija, izraena u ujednaenosti irine broda i ravno zakljuenoga svetita, s kontinuiranim bavastim svodom ritmiziranim susvodnicama. Ritmizaciju dodatno potencira ralamba eonih strana zidnih stupaca pilastrima i prekinutim greem, te scenina postava oltara u bonim kapelama, to usmjeravaju prostor prema dominantnom svetitu. Pored

junonjemakog podrijetla prostornog tipa, na mogue veze ove osebujne crkve sa suvremenim austrijskim graevinama upuuje pak njezino izvorno zabatno proelje (prije izmjene 1881. godine). Sudei prema sauvanim dokumentima i graevnoj strukturi, proelje je, naime, trebalo sadravati dva zvonika, nalik neto mlaoj isusovakoj crkvi u Beu (1624.-1631.), nastaloj zaslugom Ferdinanda II., cara koji je osim Eufrozine Plfy de Erddy, glavni donator zagrebake crkve. Osim isusovake Sv. Katarine, ijoj je baroknosti pridonijelo i naknadno ukraavanje tukaturama i zidnim slikama, u Zagrebu nalazimo jo jedan istovremeni (ako ne i raniji) primjer istovjetnog ranobaroknog tipa sakralne graevine, naizgled prikriven historicistikom obnovom potkraj 19. stoljea. Rije je o gotikoj franjevakoj crkvi na zagrebakom Kaptolu, barokiziranoj tijekom prve polovice 17. stoljea interpolacijom unutarnjih kontrafora i bonih kapela. Time su u hrvatskom glavnom gradu stvoreni uzori za razvoj crkava dvaju dominantnih redova isusovakog i franjevakog ponovljeni ubrzo u drugom vanom urbanom sreditu kontinentalne Hrvatske Varadinu te potom raireni i u manja urbana i sakralna sredita. Izmeu crkava zamjetljive su varijacije, uzrokovane vremenom nastanka ili djelovanjem razliitih graditelja. Tako isusovaka crkva u Varadinu, podignuta 1642.-1646. godine zaslugom grofa Gapara Drakovia, u cijelosti slijedi Sv. Katarinu, dok meu franjevakim crkavama pratimo razvoj od one u Klanjcu (1639.-1655.), pod patornatom Erddyja, s jednostavnijim rjeenjem unutranjosti bez empora, do varadinske crkve (1650.) nadsvoene u brodu modernijim tipom krinog svoda. Sve ih, meutim, karakterizira visoka kvaliteta i jasna tipoloka obiljeja, kojima se arhitektura kontinentalne Hrvatske izravno ukljuila u srednjoeuropska ranobarokna stilska strujanja. Navedeno rjeenje pokazalo se prikladnim i za crkve drugih redova, posebice pavlina, a odrazi iste koncepcije prepoznaju se u praksi naknadne prigradnje bonih kapela, koja zapoinje upravo u pavlinskoj gotikoj crkvi u Lepoglavi. Meutim, u redovnikoj arhitekturi 17. stoljea primjenjuje se i jednostavniji tip longitudinalne jednobrodne crkve bez kapela s ravno zakljuenim svetitem, emu je primjer nekadanja pavlinska crkva u Krievcima (danas upna crkva sv. Ane).

Slina se tlocrtno-prostorna organizacija moe pratiti u istodobnoj arhitekturi upnih crkava kontinentalne Hrvatske, samo to je njihova stilska interpretacija drukija: nasuprot dominantnom ranom baroku redovnike sakralne arhitekture, ovdje nalazimo paralelnu primjenu starijih, ponajvie, gotikih oblika. I dok bi se pojava ranijih stilskih elemenata na manjim seoskim crkvama mogla tumaiti stilskom retardacijom, primjer zagrebake gotike katedrale, u kojoj prema elji naruitelja upravo Hans Alberthal 1647. godine obnavlja urueni svod u oblicima kasne gotike, ukazuje na to da se radi o svjesnom izboru. Jedan od najreprezentativnijih primjera tog trenda predstavlja upna crkva sv. Anastazije u Samoboru (1671.-1675.). Naime, iako njezina donatorica, grofica Auersperg, trai od graditelja Hansa Allia da ponovi rjeenje zagrebake isusovake crkve sv. Katarine, on je u okviru ranobarokne Wandpfeiler-crkve projektirao kasnogotiko poligonalno svetite s vanjskim kontraforima. Prisutnost starijih stilskih oblika osobito je zamjetljiva tijekom 17. stoljea na crkvenim zvonicima. injenica da im je uloga ujedno bila obrambena uzrokovala je njihovu masivnost, a aktualnost i simbolika fortifikacijske arhitekture iz prethodnoga 16. stoljea, utjecala je na odabir preteno renesansnih oblikovnih elemenata (kordonski vijenci i polukrune bifore). Reprezentativni primjer te vrste zacijelo je bivi zvonik zagrebake katedrale, kojeg 1633.-1643. godine takoer gradi Hans Alberthal. Osim zvonicimakulama, postavljenima u tom ranom razdoblju najee uz crkveno proelje ili bono uz svetite, fortificiranost izvangradskih crkava, kao i zagrebake katedrale, ostvarivala se njihovim smjetajem u kastrumu ili pak na starijem graditu. Prostorni i dekorativni oblici prethodnih stilskih razdoblja ostali su na stanoviti nain fiksirani i u tadanjoj drvenoj sakralnoj arhitekturi. Malobrojni sauvani primjeri, preteno na podruju Pokuplja i Posavine, svjedoe o dugom ponavljanju jednoprostornih longitudinalnih rjeenja s poligonalnim svetitima i slikovitim krovnim zvonicima. Uz prevladavajue longitudinalne sakralne graevine, tijekom 17. stoljea u Hrvatskoj se grade i centralne crkve. Ali dok najznaajnija rotonda slobodnostojea crkva sv. Josipa s kupolom i lanternom u Karlovcu (1680.) nije sauvana, pojedine krune kapele prigraene uz longitudinalne crkve govore jednako o renesansnoj tradiciji oblikovanja prostora kao i o prihvaanju

baroka u plastikoj ralambi (kapela sv. Barbare u upnoj crkvi u Brdovcu). Najmonumentalniju centralnu crkvu ranobaroknog razdoblja grade, meutim, ponovno isusovci, ovaj put na sjevernojadranskom podruju Kvarnera, u Rijeci. Isusovci dolaze u Rijeku 1627. godine posredstvom bekog dvora, zaposjevi ekskluzivne lokacije u gradu, najprije nizinsku neposredno uz more za koju projektiraju veliku trobrodnu crkvu, a potom se iz statikih razloga premjetaju na dominantni poloaj uz katel (1738.), gdje na mjestu crkve gradskog zatitnika sv. Vida zapoinju gradnju istoimene crkve centralnog tlocrta, uvjetovanog konfiguracijom i veliinom gradilita. Sastavne dijelove njihova kompleksa inili su kolegij i sjemenite (srueni 1935.), a za izdravanje uilita dobili su u feud oblinji Kastav. Tlocrtnu organizaciju Sv. Vida odreuje osmerokutni brod, okruen ovalnim kapelama te nadvien kupolom. Takvo rjeenje dovodilo se u vezu s Palladijevom tradicijom i Longheninom crkvom Santa Maria della Salute u Veneciji, no istraivanje opusa projektanta Giacoma Briana iz Modene ukazalo je na jo starija ishodita u okviru firentinske renesanse. Tome odgovara dvobojnost u ralambi interijera tamnim mramornim polustupovima, greem i lukovima postavljenima ispred bijelih zidnih povrina. Naknadno je prema projektu furlanskog graditelja Bernandina Martinuzzija dograena redovnika galerija (1725.), ime je u prostor dananje rijeke katedrale uvedena svijetla i prozrana atmosfera, karakteristina za 18. stoljee. Tijekom 17. stoljea rijeki isusovci zapoinju gradnju velike longitudinalne crkve i na svom oblinjem posjedu u Kastvu (tzv. Crekvina), koja u ovaj kraj unosi inovaciju oblikovanja ranobaroknog dvoranskog prostora proirenog bonim kapelama, no taj je pretenciozni projekt ostao nedovren. Navedene kvarnerske crkve svojom se kvalitetom istiu u irem kontekstu sakralne arhitekture 17. stoljea u obalnoj Hrvatskoj. Naime, ne samo da isusovci, kao glavni inicijatori podizanja ranobarokne arhitekture, zbog politikih napetosti izmeu venecijanske i papinske drave nisu imali mogunost osnivanja svojih sjedita u jadranskim podrujima pod mletakom upravom, nego u Dalmaciji u to doba openito nedostaju uvjeti i potreba za onom graditeljskom obnovom koja je obiljeila ostale hrvatske krajeve nakon zaustavljanja osmanlijske ekspanzije. Vie-manje po strani od ranobaroknih stilskih strujanja, dalmatinske se crkve grade u skladu s tradicijom domaih

klesarskih radionica Bokania, Pomenia, Pavlovia, Trifunia, karpa kako to svjedoi hvarska katedrala, zapoeta poetkom 16. stoljea te graena kroz cijelo 17. stoljee u oblicima karakteristinim za renesansu. Dijametralno oprenu situaciju Dalmaciji nalazimo, meutim, ponovno na jugu istonoga Jadrana, u Dubrovniku. Svojom kvalitetom i stilskim obiljejima sakralna arhitektura toga grada-drave, nastala nakon razornoga potresa 1667. godine, na visokom nivou zakljuuje ranobarokna dostignua cijele Hrvatske, najavljujui visoki barok. Ali posebni status Dubrovnika, tj. njegova samostalna dravnost, omoguila je prihvaanje baroka i ranije od navedene sveobuhvatne postpotresne obnove. Tako se obiljeja novog stila zamjeuju ve u okvirima maniristike arhitekture koja ovdje, nadovezujui se na izrazitu renesansu, biva jasnije artikulirana nego u drugim naim sredinama. Uz bogatu dekoraciju crkve i zgrade bratovtine Rosario (1594., 1642.), istaknut je primjer tome crkva Gospe od Karmela, zvana Karmen, na Pustijerni (1633.-1636.). Zbog zaobljenih prijelaza izmeu broda i svetita ve je i ranije bila zamijeena njezina baroknost, no nedavno arheoloko otkrie odgovarajueg zaobljenja i uz proelni zid, ukazuje na projekt ranobarokne eliptoidne crkve. I najistaknutije barokno urbanistiko-arhitektonsko arite u povijesnoj jezgri Dubrovnika isusovaki kompleks zapoinje svoju graevnu povijest prije potresa 1667. godine. Osnivanje kolegija omoguila je ostavtina isusovca Marina Gundulia, a ambiciozni plan rektora Gianbattiste Canaulija (1653.) predvidio je regulaciju cijele gradske etvrti u najstarijem, povienom dijelu grada, kako bi kompleks dobio dominantni poloaj. Reprezentativnosti poloaja bila je primjerena prvotna crkva (1661.) koju, nasuprot uobiajenom isusovakom longitudinalnom tipu, karakterizira (kao i u Rijeci) centralna koncepcija s krunim brodom i ovalnim kapelama upisanima u poligon, no realizaciju tog osebujnog projekta, pripisanog isusovakom graditelju Serafinu Fabriniju, zaustavio je potres. Katastrofalni potres 6. travnja 1667. godine, u kojem je izginula treina stanovnitva, otetio je ili do temelja poruio najvanije javne i sakralne graevine, te veinu stambenoga fonda. Samo je razmjerno dobra sauvanost gradskih zidina bila razlogom da se, umjesto osnivanja novog naselja na poluotoku Lapadu, pristupi obnovi grada. Nain na koji je obnova voena, meutim, preobrazio je Dubrovnik u jedan od najbaroknijih gradova na Jadranu.

Zaslugom grada-drave ta je zadaa povjerena vrsnim stranim arhitektima, a politiko rivalstvo dviju Republika Dubrovake i Venecijanske usmjerilo je Dubrovane prema drugim talijanskim centrima, a ponajprije Rimu. Zahvaljujui naklonosti pape, ali i djelovanju dubrovakog diplomata pri Svetoj stolici Stjepana Gradia u samome se ishoditu barokne umjetnosti pronalaze projektanti glavnih graditeljskih pothvata, primljeni u dravnu slubu Dubrovake Republike. Prvi od njih, Giulio Ceruti, poslan u Dubrovnik neposredno nakon potresa, autor je modela obnove grada. U jednostavnim tipskim kuama sagraenima na glavnoj ulici Placi i u susjednim blokovima (koji uglavnom slijede matricu srednjovjekovnoga planiranoga grada), osim ekonomiziranja gradnje, prepoznaje se tipino barokna tenja prostornoj ekstenziji koja se postie multipliciranjem unificiranih proelja. Kad su u arita urbanih osi postavljene i reprezentativne sakralne graevine, ostvareni su barokni urbanistiki efekti bliski mnogim tadanjim europskim gradovima. Prvu urbanistiko-arhitektonsku inovaciju te vrste znaila je gradnja nove katedrale inicijativom Stjepana Gradia, a prema projektu Andree Buffalinija. Zapoeta 1673. godine na temeljima sruene romanike katedrale, barokna je katedrala preorijentacijom proelja formirala reprezentativnu kulisu novoga trga oblikovanog na mjestu potresom sruenih kua. Svojom, pak, osnovom u obliku latinskog kria s kupolom nad kriitem, unijela je u Dubrovnik rimski model crkve, zapoet s Il Ges, te potom dalje razvijan u smislu jaanja barokne prostorne integracije i dinamike u brojnim crkvama 17. stoljea (Sant' Andrea della Valle, San Carlo al Corso). Ali za razliku od navedenih rimskih jednobrodnih crkava s bonim kapelama, dubrovaka je katedrala trobrodna graevina s bonim kapelama to i njezinom proelju daje odreeni peat osebujnosti. Dokumenti o gradnji svjedoe da je navedena trobrodnost bila izriita Gradieva elja (uvjetovana dimenzijama prethodne romanike katedrale), a usporedbe sa irim mediteranskim podrujem upuuju da se projektant okrenuo i sjevernotalijanskim uzorima. Odreene paralele prostornoj koncepciji dubrovake katedrale nalazimo, naime, u Genovi (SS. Annunziata) odakle potjeu i prva dva voditelja njezine gradnje Paolo Andreotti i Pier Antonio Bazzi.

Zahvaljujui treem voditelju gradnje Sicilijancu Tommasu Napoliju angairanom u dravnoj slubi Dubrovake Republike tijekom posljednjeg desetljea 17. stoljea, dubrovaka je katedrala zadobila i junotalijanski peat. Osim zamjene projektiranoga bavastog svoda krinim svodom, te unoenja baroknog plasticiteta u inae ranobarokni repertoar arhitektonske plastike, Napoli je obogatio katedralu bonim terasama s balustradama. Navedeni arhitektonski element, izveden po uzoru na crkve Palerma, Tommaso Napoli e kasnije, nakon slube na habsburkom dvoru, ponoviti na svojim remek-djelima vilama Valguarneri i Palagoniji na Siciliji. tovie, i u Dubrovniku moemo pratiti znatan utjecaj katedralnih terasa na gradsku stambenu i ladanjsku arhitekturu. U sakralnoj arhitekturi taj se vrsni arhitekt internacionalnog znaenja ponovno iskazao pri obnovi gotiko-renesansnog Kneeva dvora, gdje projektira kapelu ovalnog tlocrta. Samu pak katedralu dovrio je 1712. godine dubrovaki graditelj i klesar Ilija Katii, proirivi steena iskustva najprije u Dubrovniku, a potom i u susjednoj Boki kotorskoj gdje gradi svetite crkve Gospe od krpjela na otoiu ispred Perasta. Potkraj 17. stoljea projektirana je i najkvalitetnija barokna sakralna graevina Dubrovnika isusovaka crkva sv. Ignacija. Naime, poto je zapoeta gradnja kolegija prema Fabrinijevim nacrtima, isusovci su poslije potresa odustali od prvotnog plana centralne crkve, priklonivi se klasinom tipu jednobrodne longitudinalne graevine s dva para bonih kapela i prostranim svetitem. Za projektanta, meutim, ovaj put je izabran vodei talijanski arhitekt i slikar isusovakoga reda Andrea Pozzo iz Tridenta. Kao u Pozzovu San Ignaziju u Rimu ili njegovoj adaptaciji isusovake crkve u Beu, i ovdje je organizacija prostora i ralamba zidova izvedena u funkciji scenine dominacije bogato oslikanog svetita, ime je dubrovaka isusovaka crkva postala prvo ostvarenje visokog baroka, ne samo u Dubrovniku nego i uope u Hrvatskoj. Prethodno izneseni slijed gradnje ranobarokne sakralne arhitekture prati profana arhitektura dvorci, ljetnikovci, palae i samostani no jo razmjerno nesigurne prilike u 17. stoljeu nisu omoguile primjenu odgovarajuih stilskih postignua. Naime, u skladu s potrebom utvrenosti, posebno izraenom kod izvangradskih feudalnih rezidencija, stambena se arhitektura oblikuje u okviru zatvorenih, dakle, renesansnih prostornih koncepcija. U tom pogledu

najkvalitetnija ostvarenja nalazimo meu utvrenim dvorcima hrvatskih velikaa Zrinskih i Frankopana iji su se posjedi u 17. stoljeu protezali du cijele Hrvatske, od Jadrana na jugu do Meimurja na sjeveru. No bez obzira to je ban Nikola Zrinski povjerio 1650. godine obnovu svojih Novih dvora u akovcu vodeem srednjoeuropskom arhitektu Filibertu Luccheseu, a knez Petar Zrinski istovremenu gradnju Novog Zrinskog grada u Kraljevici zasada nepoznatom znalakom projektantu, u oba reprezentativna primjera rije je o etverokrilnim graevinama s arkadno rastvorenim unutranjim dvoritima. Model katela s ugaonim okruglim kulama, cjelovito realiziran u Kraljevici, davao je obiljeje utvrenim obitavalitima i drugih plemia kontinentalne Hrvatske, primjerice Erddyja u Novim Dvorima Klanjekim (1603.) ili Orehovekih u Gornjoj Rijeci (1663.), dok Drakovii svoj etverokrilni dvorac u Klenovniku (1593.-1667.) zatiuju, kao i Zrinski akovec, vanjskim prstenom fortifikacija. Nagovjetaji novoga stila u tim impozantnim zdanjima oituju se tek u detaljima arhitektonske plastike. Na slinoj se koncepciji temelji prostorna organizacija istodobnih samostana. U smislu razliitog stilskog formiranja profane i sakralne arhitekture u 17. stoljeu posebno je indikativan isusovaki samostan na zagrebakom Gradecu (1641.-1645.). Premda sagraen poslije ranobarokne crkve sv. Katarine, fasade njegova klaustra ralanjene su polukrunim renesansnim monoforama. Barokni je ton dobio tek dogradnjom drugog kata poetkom 18. stoljea to, obuhvativi sva tri krila, izuzev proelnog (koje ostaje nie), najavljuje otvoreni U tlocrt. Samostani podignuti izvan gradova i sami su esto bili utvreni, ime je jo vie naglaena njihova slinost s feudalnim katelima, kako to svjedoe pavlinski samostani u Lepoglavi i Sveticama. Iako etverokrilne katele kao svoja obitavalita podie i dalmatinsko plemstvo, u junom dijelu Hrvatske nastaju tijekom 17. stoljea sloenije kombinacije stambene, ladanjske i fortifikacijske arhitekture. Tako se primjerice na prostoru Dubrovake Republike grade reprezentativni maniristiki ljetnikovci u neposrednoj blizini Grada Puci-Crijeviev na Pilama, Natalijev u Gruu, a usporedno s njima i osebujne torete utvrene ladanjske kue plemia po rubnim dijelovima Republike Zlatarieva kula u Pijaviinom na Peljecu, kneev dvor u Pridvorju. Dok su u njihovu unutranjem rasporedu ponovljena dostignua dubrovake gradske arhitekture toreta u Kuparima svojim

fortifikacijskim

elementima,

posebno

straarnicama,

torete

svjedoe

o

utjecajima iz susjedne Boke kotorske, ali i s nasuprotne jadranske obale prije svega Apulije. U pogledu spomenuta ispreplitanja razliitih utjecaja posebno je zanimljiva utvrena stambena arhitektura otoka Visa, to upravo u 17. stoljeu doivljava svoj procvat. Naime, u tom omiljenom ladanjskom boravitu aristokracije susjednoga otoka Hvara, koja je na Visu imala velike zemljoposjede, djelovanjem domaih i dubrovakih graditelja, uz tradicionalne kue-kule nastaju i slikoviti kompleksi poput Jakinovih dvora u vikom naselju Kut, s ljetnikovcem dubrovakog tipa rastvorenim venecijanskom kvadriforom, te slobodnostojeom kulom podignutom unutar ograenog vrta. Unato smjetaju veine navedenih ladanjskih sklopova unutar prostranih perivoja, barokni razvoj stambene arhitekture u smislu jaeg povezivanja s okolnim prostorom omoguio je u 17. stoljeu tek sigurni obru gradskih fortifikacija. U tom pogledu prednjai Dubrovnik. Naime, ve spomenuta razaranja u potresu 1667. godine bila su snaan poticaj obnovi gotovo cjelokupne stambene izgradnje, a promijenjene prostorne okolnosti omoguile su objedinjavanje veeg broja starijih parcela. Time su stvoreni preduvjeti za afirmaciju novoga stila upravo u rjeenju unutranjeg prostora, organiziranog na tipino barokni nain oko reprezentativno koncipiranog stubita palaa Zamanja u Pracatovoj ulici (1672.-1675.). injenica pak da neke parcele ostaju neizgraene, te se, ureene kao terase ili vrtovi, povezuju s interijerima palaa, omoguila je takoer za barok karakteristino proimanje vanjskog i unutranjeg prostora. Meutim, kada se interijeri i eksterijeri palaa organiziraju oko istih osi, jasno je da je dolo do afirmacije i nekih visokobaroknih naela palaa Bessegli u Ulici Cvijete Zuzori. Arhivski izvori upuuju da su projektanti paradigmatskih rjeenja u stambenoj arhitekturi Dubrovnika bili ve spomenuti talijanski arhitekti angairani na obnovi sakralnih i javnih graevina: Giulio Ceruti, Francesco Cortese, Paolo Andreotti, Tommaso Napoli. Daljnji stilski pomak u gradnji dubrovakih palaa ostvarit e, meutim, dubrovaki arhitekti i graditelji tijekom 18. stoljea.

Arhitektura 18. stoljea visoki i kasni barok

Poetak novoga stoljea podudara se s kljunom politikom promjenom u Hrvatskoj: oslobaanjem njezina istonog dijela, Slavonije, od osmanlijske okupacije. Veliki oslobodilaki austrijsko-turski rat, zapoet porazom Turaka kod Bea 1683. godine, te okonan zaslugom princa Eugena Savojskog mirom u Sremskim Karlovcima 1699. godine, preobrazio je reliquiae reliquiarum nekadanjeg Hrvatskog kraljevstva, u Croatia rediviva oivjelu Hrvatsku, s teritorijem proirenim gotovo za treinu svoje veliine i granicama utvrenim na Savi i Dunavu. Usporedni proces potiskivanja Turaka od strane Venecije na Jadranu donio je dalmatinskim gradovima, uz poveanje okolnog podruja (zalea), i mogunost za poetak prosperiteta. U onom pak dijelu dananje Hrvatske, gdje su se dvije velike kranske sile, Habsburka Monarhija i Mletaka Republika, nale u meusobnom sukobu (a ne u sukobu s Osmanlijskim carstvom), a to su Istra i Kvarner, nakon dugotrajnih iscrpljujuih ratova u prethodnom razdoblju, 18. stoljee takoer je znailo razdoblje relativnog mira i stabilnosti. Navedena situacija odrazila se na procvat cjelokupne umjetnosti, a posebice arhitekture, koja od dvadesetih godina pa do sredine novog stoljea postupno zadobiva razvijena barokna obiljeja. Meutim, za razliku od 17. stoljea, kada se u veini hrvatskih regija novi stil manifestirao prvenstveno na crkvama, sada barok podjednako obiljeava sakralnu i stambenu arhitekturu palae i dvorce a ostvaruju se i vana urbanistika dostignua. Najvanije promjene odigrale su se tijekom prve polovice 18. stoljea u graditeljstvu osloboene Slavonije. Ponajprije njezino utvrivanje sustavom gradova-tvrava na velikim rijekama: Broda na Savi, Osijeka na Dravi i Petrovaradina na Dunavu to ih je koncipirao sam princ Eugen Savojski predstavlja fenomen u europskim okvirima. I arhitektonski zahvati, koji su obiljeili poetak visokog baroka u tom dijelu Hrvatske izravno su vezani uz Eugena Savojskog i pobjedu nad Osmanlijama. Na svom posjedu u Bilju, nedaleko Osijeka, koji dobiva za zasluge u ratu od cara Leopolda I., princ Eugen podie 1707.-1712. godine utvreni lovaki dvorac, a u oblinjem Topolju daje 1722. godine sagraditi zavjetnu crkvu sv. Petra i Pavla u spomen pobjede nad Turcima. Kada se uzme u obzir da je Eugenov projektant bio sam Johann Lucas von Hildebrandt, najznaajniji austrijski barokni arhitekt tog vremena, ne zauuje da niski etverokrilni dvorac u Bilju s dominatnim ulaznim dijelom

naglaenim tornjem s lukovicom podsjea na pojedine dvorce koje Hildebrandt za istog naruitelja gradi na teritoriju monarhije (Ober Siebenbrunn, Rckeve). Istom kulturnom krugu pripada i crkva u Topolju jedinstvenoga bavasto svoenog prostora zakljuenog oblom apsidom te s vanjskim i unutranjim zidovima ralanjenima elegantnim pilastrima. Njezina simbolika vrijednost oituje se u istaknutom poloaju uz rukavac Dunava povie Mohakoga polja, gdje je 1526. godine sultan Sulejman izvrio pobjedniki prodor na teritorij Hrvatsko-Ugarske kraljevine, ali i gdje je 1687. godine osmanlijska vojska pretrpjela veliki poraz to ju je primorao na povlaenje iz Ugarske. Prema najnovijim istraivanjima, Hildebrandov se utjecaj moe prepoznati u Slavoniji i na sakralnoj arhitekturi nekih drugih vlastelinstava, koja su nakon osloboenja pripala austrijskom plemstvu (Valpovo), a posebno na oktogonalnoj crkvi sv. Ane podignutoj sred tvrave Brod 1743. godine (sruena nakon Drugog svjetskog rata). Njezina orginalnost sukladna posebnom statusu tvravske crkve, oitovala se u paviljonskoj koncepciji, s vratima na etiri strane, nalazei paralele ponajprije u Hildebrandtovim vrtnim paviljonima, ali i u osebujnoj, kasnije obnovljenoj, ovalnoj kapeli Marije Mira na mjestu potpisivanjha povijesnog mira 1699. godine u Sremskim Karlovcima. Osim vojne zatite i formiranja vlastelinstava, koje organizira habsburki dvor pa su u odgovarajuim arhitektonskim zahvatima dominantni utjecaji Bea u Slavoniji se od poetka 18. stoljea provodi reinkorporacija teritorija u sustave dravne i crkvene uprave, voena iz Zagreba. U tom procesu, konsolidaciji biskupija prethodi irenje crkvenih redova, da bi tek na kraju uslijedila uspostava upanija. Jednako kao stotinu godina ranije u zapadnoj Hrvatskoj, i ovdje su poetkom 18. stoljea najustrajniji iritelji barokne arhitekture bili crkveni redovi: franjevci, koji odravaju kontinuitet katolianstva za vrijeme stopedeset godina turske okupacije, te novopridoli misionarski red isusovaca. Bez obzira je li bila rije o obnovi franjevakih sklopova iz vremena prije osmanlijske dominacije Velika, Poega, Naice ili o baroknim novogradnjama Slavonski Brod, Vukovar nastavlja se tradicija zatvorenih etverokrilnih samostana s longitudinalnim crkvama, ponekad nadopunjenima bonim kapelama. Svojim arhitektonskim obiljejima istiu se franjevaki kompleksi u Brodu (zapoet 1727.) i Cerniku (zapoet 1728.); prvi po niskom

masivnom zvoniku, prilagoenom gradu-tvravi, i impresivnom trijemu s kamenim stupovima u klaustru, a drugi po poveanju krino svoenih traveja u crkvi s blago zaobljenim bonim kapelama, ime su decentno najavljene stilske promjene. No primjeri poput isusovake crkve sv. Mihovila u Osijeku ili franjevake crkve sv. Roka u Virovitici nagovjeuju da je dolo vrijeme radikalno nove stilske interpretacije tradicionalnih predloaka. Isusovci dolaze u Osijek odmah po osloboenju od Turaka 1687. godine, kada taj grad postaje glavno habsburko uporite za daljnje ofanzive protiv Osmanlijskog carstva. Jaanje njegove strateke vanosti bilo je popraeno urbanistikom preobrazbom: 1712.-1721. godine podie se planirani barokni grad sa irokim ulicama unificiranih proelja i sredinjim trgom uokvirenim reprezentativnim javnim zgradama, od kojeg se prua scenina vizura prema trgu s isusovakim kompleksom. Dominantna crkva sv. Mihovila, (1725.-1767.), istie se ponajprije tipom proelja s dva zvonika uobiajenim od ranobaroknog razdoblja upravo u isusovakoj arhitekturi (crkve u Beu, Trnavi i Gyru). Meutim, ono to je u njezinoj koncepciji novo za podruje u kojem je sagraena, unutranja je transformacija Wandpfeiler-konstrukcije proirenjem kapela izmeu zidnih stupaca, te postavom oltara ispod prozora, ime su u longitudinalni prostor bavasto nadsvoene lae uvedene poprene osi. Slino rjeenje nalazimo na suprotnom kraju Hrvatske u pavlinskoj crkvi sv. Petra u umi, u tada habsburkom dijelu Istre. No, daljnji stupanj razvoja istog tipa redovnike arhitekture ostvaruju na teritoriju Slavonije franjevci u Virovitici. Prisutni u tom gradu od 13. stoljea, s obnovom kompleksa zapoinju 1725. godine, zaokruivi ga gradnjom monumentalne longitudinalne crkve s bonim kapelama (1746.-1757.). Bitna novost u odnosu na starije graevine oituje se u zaobljenom tlocrtu kapela, te u naglaavanju svetita dvjema eliptoidnim kupolama, dok eleganciju prostornih proporcija potencira ralamba zidova jonskim pilastrima. Takvim svojim obiljejima, virovitika crkva sv. Roka odraava stilske promjene to se tijekom prve polovice 18. stoljea odigravaju u sjeverozapadnoj Hrvatskoj kojoj je u okviru crkvene podjela pripadala. Nasuprot obnoviteljskim pothvatima u Slavoniji, gdje je veina baroknih zahvata predstavljala gradnje iz temelja, u sjeverozapadnom dijelu kontinentalne Hrvatske, poteenom turske okupacije, poetkom 18. stoljea veliki udio imaju barokizacije starijih objekata. U sakralnoj arhitekturi, uz

nadsvoivanje crkvenih brodova te obnovu proelja i povisivanje zvonika, najvanije su intervencije te vrste dogradnje bonih kapela starijim crkvama. U skladu s visokobaroknim zahtjevima, one se, meutim, vie ne niu (kao u ranobaroknom razdoblju) du lateralnih strana crkava, nego se postavljaju jedna nasuprot drugoj, u poprenu os broda, kako to svjedoe pojedini slikoviti primjeri hodoasnikih crkava u Hrvatskom zagorju Taborsko, Vinagora, Belec. Time je najavljena glavna tema sakralne arhitekture zrelobaroknog razdoblja centralizacija longitudinalnog prostora koja e tijekom prve polovice 18. stoljea najvie doi do izraaja upravo u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. Spomenuta tendencija ostvaruje se najprije u okviru tzv. trolisnih crkava, vezanih uz graditeljstvo pavlina. Rije je o graevinama s trikonhalno oblikovanim svetitem s kupolom, nadovezanim na izduenu lau, to je u osnovi renesansna ideja, u srednjoeuropskom prostoru na visokoj razini realizirana u katedrali u Salzburgu. No prostorni odnosi izmeu broda i dominantnog svetita, postignuti ve kod najranije hrvatske crkve tog tipa Majke Boje Koruke u Krievcima (1725.) svjedoe o baroknom izrazu, utemeljenom na djelima tajerskih graditelja Carlonea i Hornera. Naime krievaki su pavlini uz stariju lau dogradili kvadratno svetite s tri niske apside i visokom kupolom. Jo znatnije veze sa tajerskom arhitekturom prepoznatljive su u iduoj, takoer pavlinskoj crkvi istog tipa Sv. Jeronimu u trigovi (1738.1740.). Iako je ovdje trolisni tlocrt utemeljen na starijoj graevini, u interijeru je postignuto jae isticanje kupole, dok vanjtini glavni peat daju dva proelna tornja. Naglaavanje svetita kupolom javlja se u tom razdoblju i kod pojedinih crkava kojih svetite nema trkonhalni oblik, a to je ponajprije kapela Presvete krvi Kristove u Dvorcu Batthyany u Ludbregu, graena tijekom obnove dvorca prema projektu arhitekta Josefa Huebera iz Graza (1745.), te zagrebake crkve: Sv. Franjo Ksaverski (1748.-1752.) uz isusovaku ladanjsku rezidenciju i Sv. Marija na Dolcu na mjestu srednjovjekovne cistercitske opatije. Te su crkve ujedno znaajne jer unose nove teme u arhitekturu ovoga podruja, kao to su eliptoidne nie u brodu (Ludbreg), konveksno-konkavno proelje (Ksaver) i trobrodnost (Dolac), to, meutim za kontinentalno podruje ostaje iznimna. Trolisni tlocrt s kupolom prihvatili su i pojedini plemii za svoje mauzoleje, kako to svjedoi kapela Majke Boje u Krianiji kraj Velikog

Bukovca na posjedu grofova Drakovia iz 1731. godine. Meutim, injenica da je ovdje rije o centralnoj graevini, tj. da je bonim konhama naglaena sama okrugla laa (a ne svetite kao kod ranijih primjera), dovodi navedenu kapelu u izravnu vezu s arhitektonskim tipom, koji na podruju sjeverozapadne Hrvatske najjasnije izraava visokobaroknu tenju dinaminoj koncepciji centraliziranog prostora, a to su tzv. etverolisne crkve. Slino trolisnima, i etverolisne crkve pripadaju regionalnim fenomenima baroknoga graditeljstva, ija rasprosranjenost nadilazi dananje granice drava. Postoje razliite teorije o podrijetlu etverolisnog tipa, ali u obliku kakav je prisutan u sjeverozapadnoj Hrvatskoj, on se formira u kasnobaroknoj arhitekturi tajerske. U Hrvatskoj najranija se etverolisna crkva gradi na posjedu zagrebakih biskupa. Rije je o upnoj crkvi sv. Ladislava u Pokupskom koju 1736.-1739. godine daje podii biskup Juraj Branjug, poznat kao obnovitelj biskupske palae u Zagrebu, interpolirane u renesansnu katedralnu tvravu. Crkvu karakterizira kvadratino segmentno zakljueno svetite i ira kvadratina laa s dvije plitke stijenjene bone kapele koje zajedno s tzv. svoenim slavolukom na prijelazu prema svetitu, te njegovim pandanom iznad pjevalita, formiraju etverolisni oblik. Osim tlocrta, znaajnu inovaciju za daljnji razvoj barokne arhitekture u Hrvatskoj znai primjena kupolastih svodova u brodu i svetitu, tzv. ekih kapa (koje e uskoro potpuno zamijeniti starije tipove bavastih i krinih svodova). Ubrzo se na oblinjem podruju uz Kupu grade jo dvije upne crkve sline prostorne organizacije (Donja Kupina i Kupinec), da bi tijekom petog desetljea 18. stoljea taj model bio prihvaen i na irem teritoriju Zagrebake biskupije, dostigavi vrhunac razvoja u kasnobaroknoj hodoasnikoj crkvi sv. Marije Jeruzalemske na Trkom Vrhu iznad Krapine (1749.-1752.). Osim visoke razine barokne dinamike postignute konveksno-konkavnim tretmanom zidnih povrina, crkva se odlikuje i razraenom kompozicijom proelja. Naime, i u sjeverozapadnoj se Hrvatskoj tijekom prve polovice 18. stoljea postupno prihvaa srednjoeuropska invencija zvonika iza proelja (postavljenog s jedne strane na proelni zid a s druge na unutranji luk koji odreuje pjevalite), to upravo u proelnom zvoniku Trkog Vrha dostie najzrelije rjeenje, sa sredinjim poljem naglaenim zabatom, te s konkavnim bonim zonama. Dojmljivosti crkve pridonosi smjetaj na dominantnom poloaju u krajoliku,

pojaan oblikovanjem cinktora (zatienog ophoda) s okruglim kulama i unutranjim trijemom. Podudarnosti u prostornoj organizaciji s hrvatskim etverolisnim crkavama, te adekvatni raspon u stilskom razvoju pokazuje skupina tajerskih crkava, rasprostranjenih na teritoriju dananje Slovenije i Austrije, od kojih su one u Ponikvama (1735.-1740.) i Rogatcu (1738.-1743.) najranije, a u Sladkoj Gori (1743.-1751.) i Ehrenhausenu (1751.-1754.) najraskonije. U ranijoj literaturi neke od spomenutih crkava bile su pripisane mariborskom graditelju Johannu Fuchsu, da bi potom njihovim projektantom bio proglaen Fuchsov mariborski prethodnik u istoj graditeljskoj redionici Josef Hoffer. Nedavno je pak uoen utjecaj tajerskih arhitekata Carla Antonija Carlonea i Johanna Geroga Stennga na prvu etverolisnu crkvu u regiji Pokupsko, a Josefa Huebera na one kasnije Trki Vrh, Sladka Gora i Ehrenhausen, ime je i dalje pitanje projektanta tih paradigmatskih rjeenja za kasnobaroknu sakralnu arhitekturu Hrvatske i tajerske ostalo otvoreno. Disperzija etverolisnih crkava sredinom 18. stoljea u sjeverozapadnoj Hrvatskoj oznaila je prekretnicu u sakralnoj arhitekturi: njome je prekinuta tradicionalna stroga podjela na longitudinalni i centralni tip, te zapoinju razliite varijacije njihove sinteze. Brodovi longitudinalnih crkava centraliziraju se kvadratinim travejima ekih kapa, redovito s dva od njih crkva sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu, a ponekad i s tri traveja zaobljenih bonih strana upna crkva sv. Nikole u Varadinu (1753.-1761.), dok je svetite u takovj koncepciji, kao i u prvoj etverolisnoj crkvi, obavezno kvadratino i zakljueno uom stijenjenom ili segmentnom apsidom (tzv. dvodijelno svetite). esto se grade crkve sastavljene od dvodijelnog svetita i ire kvadratine jednotravejne lae sa svoenim slavolukom i njegovim pandanom iznad pjevalita upne crkve u Gradiu iznad Bosiljeva (1753.) te na Drakovievu posjedu u Brezovici (1756.), a zamjetan je i obrnuti slijed redukcije etverolisnih crkava, sa laom proirenom stijenjenim kapelama, ali bez svoenog slavoluka pavlinska kapela sv. Jurja u Purgi Lepoglavskoj (1749.). U tom pogledu posebno zanimljivo rjeenje predstavlja kombinacija etverolista s ovalom, izvedena u upnoj crkvi sv. Lovre u Vivodini (1753.). Vrhunac tog trenda te ujedno i jedan od najviih dometa kasnobarokne sakralne arhitekture na podruju Hrvatske uope, znai ovalna crkva sv. Marije

Magdalene na vlastelinstvu zagrebakog Kaptola u Selima kod Siska (1759.1765.). Njezinu prostornu organizaciju ini dominantni ovalni brod pod visokom kupolom s eliptoidnim predvorjem na jednoj strani te segmentno zakljuenim svetitem na drugoj strani, ime se crkva nadovezala ne niz vrhunskih austrijskih ostvarenja, poam od Hildebrandtove crkve sv. Petra u Beu. No za razliku od navedenog uzora, ali i njegovih kasnijih tajerskih izvedenica poput upne crkve u Saggautalu, s ovalnim brodom proirenim irim bonim i uim dijagonalnim kapelama, ovdje zidove broda ralanjuju tek plitke dijagonalne nie za oltare smjetene izmeu klasinih dvojnih pilastara, to odaje projektanta upoznatog sa suvremenom bekom arhitekturom. Posebna vrijednost ove kasnobarokne crkve s obiljejima rokokoa, oituje se u oblikovanju bogato ralanjenog konveksnog proelja flankiranog s dva elegantna zvonika konkavno uvuenih strana. Time se crkva u Selima ukljuila u skupinu sakralnih graevina s dva tornja, koje s razliitih strana markiraju prilazne ceste Zagrebu crkva Uznesenja Blaene Djevice Marije u Brezovici (1756.) te crkva Svih svetih u Sesvetama (1766.-1773.), i sama takoer elegantna ovalna graevina. U kontekstu visokokvalitetnih kasnobaroknih crkava sredine 18. stoljea, valja posebno istaknuti dananju katedralu sv. Terezije u Poegi (1756.-1763.), podignutu zaslugom zagrebakog biskupa Franje Thauzyja i potporom same carice Marije Terezije. Postavi kao filijala zagrebakog Kaptola sakralnim sreditem za iroko podruje osloboene Slavonije, crkva je rezultat inventivnog projekta iskazanog jednako u unutranjoj kao i u vanjskoj kompoziciji. Monumentalna unutranjost podijeljena je, naime, na tri prostrana kvadratina traveja baldahinskih svodova, od kojih je sredinji naglaen zaobljenim bonim kapelama. Centralizacija tog dominatnog dijela cjelokupnog prostora potencirana je skoenjem uglova u okviru inae koveksno-konkavno tretiranih zidnih stupaca s kompozitnim pilastrima. Proelju, pak, glavni peat daje inkorporirani zvonik efektne konstrukcije s vanjskim kontraforima i udvostruenim parovima voluta, u ijoj se eleganciji prepoznaje specifina lakoa i prozranost rokokoa. Svojom volumno-prostornom organizacijom poeka upna crkva (dananja katedrala) nadilazi ranije spomenute etverolisne crkve, te se uklapa u ire srednjoeuropske trendove centralizacije longitudinalnih crkava, iji je glavni predstavnik na podruju Habsburke

monarhije bio beki arhitekt Franz Anton Pilgram. No, samo oblikovanje arhitektonske plastike, kapela i proelja, upuuje ponovno na tajerski arhitektonski krug, odnosno na graditelja Josefa Hoffera, s kojim je Zagrebaka biskupija bila povezana. Prema tome sredina 18. stoljea znaila je u sakralnoj arhitekturi kontinentalne Hrvatske razdoblje najviih kvalitativnih dometa u okviru kasnobaroknog stilskog izraza, potaknutih sveopim gospodarskim prosperitetom marijaterezijanskog razdoblja. Ujedno to je poetak kvantitativnog poveavanja opsega gradnje, koji u stilskom smislu zavrava usvajanjem klasicizma tijekom jozefinskog perioda. Nastavljaju se dominantni austrijski utjecaji, ali pisani izvori druge polovice 18. stoljea svjedoe o aktivnosti veih graditeljskih radionica u Zagrebu i Varadinu. Istaknut emo samo najznaajnije stilsko-tipoloke fenomene toga razdoblja. Uz daljnje varijacije sinteze longitudinalnih i centralnih crkava, iji je predstavnik pijaristika (upna) crkva sv. Terezije sred novoosnovanog vojnog grada Bjelovara (1756.-1772.), tijekom druge polovice 18. stoljea, ponovno dolazi do izrazitije distinkcije izmeu navedenih tipova, ime se na odreeni nain postupno odraava i novi ukus klasicizma. Longitudinalni tip zastupaju velike jednobrodne crkve podijeljene na jednolike traveje ekih kapa, to se podiu na podruju cijele kontinentalne Hrvatske, ukljuivo i Slavoniju, primjerice upna crkva sv. Ivana Nepomuka u Vinkovcima (1772.), ali su ipak posebno karakteristine za podruje Vojne krajine, poput upne crkve sv. Lovre u Petrinji (1780.-1781.), gdje ih projektiraju vojni inenjeri. Jozefinskim odredbama (patent o vjerskoj toleranciji 1781. godine), pandane katolikim crkvama u krajikim naseljima poinju potkraj 18. stoljea predstavljati pravoslavne crkve koje se, napustivi nasljee bizantinizma (prisutnog primjerice u manastiru Lepavina kraj Koprivnice) sada integriraju u tipologiju srednjoeuropskih crkava. Unutar tipskih longitudinalnih rjeenja, koja i poetkom 19. stoljea zadravaju pojedine barokne elemente (tzv. barokni klasicizam), istiu se pretenciozniji zahvati, poput pravoslavne crkve sv. Nikole u Karlovcu Josipa Stillera (1784.-1786.). Sve ih, meutim, karakterizira smanjenje postorne dinamike i plonost arhitektonske plastike, generalna obiljeja arhitekture nadolazeeg klasicistikog perioda.

I meu crkvama centralnog tipa moemo uoiti istodobnu primjenu razliitih stilskih izriaja baroknog i klasicistikog. Kasnobaroku struju prezentira monumentalna ovalna upna crkva u Pregradi (1803.), projekt mariborskog arhitekta Johanna Fuchsa, s kapelama izmeu masivnih zidnih stupaca. Postupnim pak uvoenjem crkava s okruglim laama i kupolom afirmira se najprije samo klasicistiki tlocrt rotonde u Daruvaru (1764.), Dropkovcu (1769.) i Vukovini (prvi spomen 1799.) da bi na kraju u Sv. Tereziji u Suhopolju (1803.) bila oivljena klasina tradicija rimskog Panteona s istaknutim trijemom u obliku antikog hrama ispred proelja. Uporaba slobodnostojeih stupova, kao jednog od bitnih obiljeja klasicizma, dala je novu vrijednost interijerima pojedinih longitudinalnih crkava kontinentalne Hrvatske, primjerice upnoj crkvi sv. Franje Asikog u Velikom Bukovcu te crkvi Marije Lauretanske u Poganecu kraj Vrbovca (1780.-1795.). Nasuprot razmjerno kasnoj afirmaciji klasicizma u sakralnoj arhitekturi kontinentalne Hrvatske, u njezinu obalnom dijelu ta je stilska struja dominantna od poetka 18. stoljea. Rije je, naime, o venecijanskom baroknom klasicizmu utemeljenom na djelima Andree Palladija, koji se na visokoj razini ostvaruje u Istri (odnosno u njezinom dijelu pod upravom Venecijanske Republike). Standardno rjeenje sakralne arhitekture predstavljaju tzv. kasnopaladijevske crkve jednobrodne graevine s plitkim bonim kapelama i koritastim svodom u brodu, te sa svetitem nadvienim kupolom. Osobitost unutranje ralambe njihovih zidnih plateva klasini su pilastri koji plastiki oivljavaju i proelja zakljuena trokutnim zabatima. Ishodite navedenog tipa znai Palladijeva crkva Il Redentore u Veneciji (1577.-1592.), transformirana (tj. pojednostavljena) u djelima venecijanskog arhitekta Giorgia Massarija dvadesetih godina 18. stoljea. Pojava prve crkve te vrste u Umagu 1730. godine govori o aurnosti istarske sredine, dok gradnja istovjetne crkve u Poreu 1747. godine svjedoi o prisutnosti samog Massarija kao projektanta. Tijekom 18. stoljea kasnopaladijevske su se crkve proirile u unutranju Istru i na Kvarner pri emu prihvaaju utjecaje drugih sredina, poput upne crkve u Tinjanu, oblikovane pod utjecajem oblinje pavlinske crkve u Sv. Petru u umi unutar habsburkog posjeda. Svojom impostacijom i voluminoznou navedene upne crkve imaju izrazito urbanistiko znaenje, bilo da definiraju gradske trgove (Umag, Pore, Buzet, Veli Loinj), bilo da

akcentiraju

prostorne

gabarite

akropolno

smjetenih

utvrenih

gradia

unutranje Istre (Buzet, Tinjan, Gronjan). Originalna varijanta kasnopaladijevskoga tipa ostvarena je u upnoj crkvi sv. Servola u Bujama, projektu venecijanskog arhitekta Giovannija Dongettija (1754.). Svetite je, naime, od broda odvojeno trima lunim otvorima oslonjenima na stupove, ime je na na nov nain interpretirana sceninost svetita Palladijeve crkve Il Redentore. Prema sauvanom modelu za gradnju, crkva je trebala biti osvijetljena dvostruko veim brojem prozora od uobiajenog (od ega se prilikom gradnje odustalo). Raskorak izmeu nacrta projektanta i elja naruitelja pokazuje i najmonumentalnija sakralna graevina 18. stoljea u Istri upna crkva sv. Eufemije u Rovinju. Iako je autor nove upne crkve (1724.) trebao biti jedan od vodeih venecijanskih arhitekata Giovanni Scalfarotto njegov je projekt u cijelosti odbaen, a i od drugog projektanta, takoer Venecijanca, Giovannija Dozzija Rovinjani trae korekcije u pogledu visine glavnog broda i broja bonih kapela. Ipak u konanici je realizirana osebujna trobrodna crkva (1736.), s izmjenom razliitih tipova svodova, te s jednakom visinom brodova, kako je u to doba bilo uobiajeno u katedralama oblinjih gradova Kopra i Udina. Ambijentalno-urbanistika vrijednost rovinjske crkve oituje se u njezinu dominantnom poloaju na vrhu grada povie mora, pri emu nije zanemariva uloga visokog zvonika iz 17. stoljea. Projektiran po uzoru na toranj venecijanske crkve sv. Marka, postavljen je, kako je to u mediteranskom podruju uobiajeno, odvojeno od tijela crkve. Jo pretenciozniji uzor za svoju upnu crkvu izabrali su graani Vodnjana, naselja koje je u 17. i 18. stoljeu svojim prosperitetom nadmailo oblinju Pulu. Njihova trobrodna crkva sv. Blaa (1761.) s transeptom i kupolom nad kriitem projektirana je po uzoru na samu venecijansku katedralu (San Pietro di Castello). Na temelju usporedbe sa sjevernotalijanskim crkvama nastalima prema istom predloku, vodnjanska je crkva atribuirana Bernardinu Maccaruzziju, arhitektu koji potom projektira slinu crkvu i na krajnjem jugu dalmatinske obale, u Boki kotorskoj, upnu crkvu Roenja Blaene Djevice Marije u Prnju (1789.). Pojedini primjeri venecijanske sakralne arhitekture ostvaruju se tijekom 18. stoljea i u Dalmaciji, ali kvantitativno njihov je udio daleko manji nego u Istri, ili

u Boki, gdje su i ranije djelovali arhitekti iz Venecije: Giuseppe Beati s projektom trobrodne (nedovrene) upne crkve sv. Nikole u Perastu (1738.) i Bartolo Riviera s jednobrodnom upnom crkvom sv. Eustahija u Dobroti (1762.-1772.). Na prostoru Dalmacije, naime, i dalje ostaje dominantna djelatnost domaih graditeljskih radionica Skokovih, Macanovia, Foretia to nastavljaju tradiciju oblikovanja velikih trobrodnih crkava, poput impozantne upne crkve u Milni na otoku Brau Ignacija Macanovia (1780.). Kasnopaladijevskim se obiljejima ovdje istie samo upna crkva u Katel Lukiu (1773.-1775.), a ostale venecijanske projekte djela vojnih inenjera kao to su katedrale u Skradinu i Makarskoj, te franjevaka crkva u Sinju i crkva sv. Filipa Nerija u Splitu, karakterizira baroknu neto jednostavnija batinu prostorna obogatio organizacija. je jedan Ipak i dalmatinsku graditeljsku istaknuti

venecijanski neopaladijevski arhitekt, sam Giorgio Massari, projektiranjem kapele sv. Kria u franjevakoj crkvi na otoku Badiji kraj Korule (1723.). Osim u sakralnoj arhitekturi, venecijanski su se utjecaji u 18. stoljeu odrazili na palaama istarskih i dalmatinskih gradova. Usklaenou sa zateenom strukturom srednjovjekovnoga bloka te reprezentativnou proelja artikuliranog brojnim lunim otvorima s osebujnim maskeronima, istie se palaa Battiala-Lazzarini u Labinu. Cjelovitost pak tipinog venecijanskog projekta saimaju palae Fozze u Zadru i Cindro u Splitu sa sredinjom dvoranom rastvorenom karakteristinim proelnim triforama, dok jednako tako reprezentativna splitska palaa Milesi svojim elegantnim proeljem nosi ponajprije urbanistike kvalitete u artikulaciji gradskog trga. Nazonost venecijanskih projektanata nije u 18. stoljeu zaobila ni Dubrovaku Republiku. Nakon, ve spomenutih rimskih i junotalijanskih arhitekata prisutnih u gradu potkraj 17. stoljea, Dubrovani su poetkom 18. stoljea za obnovu crkve svog zatitnika sv. Vlaha pozvali jednog Venecijanca arhitekta i kipara Marina Gropellija. Prilikom ponovne gradnje te u poaru stradale crkve (1707.-1715.), smjetene na samom Stradunu, Gropelli je upotrijebio tradicionalni venecijanski tlocrt s upisanim grkim kriem te s kupolama u sredinjem i ugaonim poljima. Vanjtina crkve pak prepoznatljiva je po skoenom podnoju sa stubama i balustradom, te po kvalitetnoj arhitektonskoj i figurativnoj plastici.

Osim crkvom sv. Vlaha Marino Gropelli se iskazao u Dubrovniku i prilikom preoblikovanja Loe glavne strae (1708.), gdje koristi tipinu venecijansku rustiku (bugnato), primijenjenu potom u njegovim gradnjama za privatne naruitelje, poput ljetnikovca Bozdari u Rijeci dubrovakoj. No ubrzo se Dubrovani opet okreu svojim ranijim favoritima: rimski arhitekt sicilijanskog podrijetla Pietro Passalacqua dovrava isusovaki kompleks oblikovanjem monumentalne kamene skalinade (1735.). Poput kasnobarokne Scale di Spagna u Rimu i ovdje je dinaminim konveksno-konkavnim linijama ostvarena duboka scenina vizura s portalom samostana u sredinjoj osi, kojom je isusovaka arhitektonska cjelina integirana na baroku svojstven nain u postojeu strukturu grada. Zanimljivo preplitanje junotalijanskih i venecijanskih utjecaja s bogatom dubrovakom graditeljskom batinom prepoznaje se i na jednoj istaknutoj rezidencijalnoj graevini vili Puci podignutoj sredinom 18. stoljea neposredno uz gradska vrata Od Pila. Svojom stepenastom konturom s bonim terasama i balustradama vila upuuje da je njezin projektant bio inspiriran dubrovakom Pucieva katedralom, nosi a slina dispozicija venecijanske terasa krakterizira i junotalijansku ladanjsku arhitekturu. Istodobno svojom sredinjim rizalitom rezidencija obiljeja arhitekture, posebno Massarijevih vila. Unutranji prostor pak, odnosno stubite sa stupovima, ponavlja rjeenja palaa unutar gradskih zidina. Upravo taj element stubite ralanjeno kamenim stupovima postat e zahvaljujui dubrovakim graditeljima i klesarima standardom stanovanja toga grada u 18. stoljeu palaa Ranjina na Trgu pred Dvorom, palaa Sorkoevi u Guetievoj ulici, palaa Puci na Gundulievoj poljani itd. Poveanje komfora stanovanja, odnosno jaa afirmacija baroknog stila u rezidencijalnoj arhitekturi ostvaruje se tijekom 18. stoljea na teritoriju cijele Hrvatske. U tom pogledu vodea ulogu preuzimaju dvorci kontinentalnih krajeva, u kojima se uspostavljaju tipoloki modeli, potom preuzimani u palaama i javnim zgradama veih urbanih sredita. Po velikom broju dvoraca posebno se istie sjeverozapadni dio Hrvatske, gdje kontinuitet izvangradskog feudalnog stanovanja nije bio prekinut turskim osvajanjima. Stoga je i udio starijih, renesansnih i ranobaroknih struktura imao razmjerno veliku ulogu u oblikovanju plemikih rezidencija 18. stoljea.

Meutim, bitno je nov njihov odnos prema okolnom krajoliku, preureenom u perivoje (nerijetko s umjetnim jezerima, skupturama i egzotinim biljem) te izravno ukljuenom u prostornu organizaciju kompleksa. U skladu s takvom koncepcijom transformira se i tijelo dvorca. Naime, iako se i u 18. stoljeu zadravaju zatvoreni etverokrilni sklopovi, pa ak i od poznatih arhitekata Martinellijeva adaptacija dvorca Althan (ranije Zrinski) u akovcu (1743.) i Hueberova obnova dvorca Batthyany u Ludbregu (1745.) za to je doba tipian dinaminiji raspored krila. Spomenute dinamine efekte mogue je postii novim prigradnjama, poput scenino postavljenoga niskog proelnog trakta s tornjem ispred ranobaroknog Ratkajevog dvorca u Miljani. No, cjelovito rastvaranje prema okolnom parkovnom prostoru ostvaruju tek kasnobarokne novogradnje trokrilnoga U tlocrta. Jednu od najranijih hrvatskih plemikih rezidencija U tlocrta znai Pataiev dvorac u Zajezdi (1730.-1740.). Poetni stadij tipolokog razvoja reflektira se u visokom ogradnom zidu dvorita, a tradicionalnost tlocrtnog rasporeda odaje uski arkadno rastvoreni hodnik uz dvorite, te nizovi jednolikih prostorija uz vanjska proelja. U takvoj koncepciji trokrako je stubite smjeteno lateralno. Tipino barokna dominacija stubinog prostora njegovom centralnom pozicijom ini se da je prije mogla doi do izraaja kod jednostavnijih jednokrilnih zdanja, kako to svjedoi dvorac Bedekovia u Gornjoj Bedekovini (1750.). Rasporedom stubinih krakova u obliku slova T te oblikovanjem arhitektonske plastike, Bedekoviev dvorac (jednako kao i Zajezda) pripada tajerskom graditeljskom krugu. Kod trokrilnih dvoraca daljnje se volumno-prostorne transformacije oituju tijekom druge polovice 18. stoljea poveanjem vanosti glavnog krila koje postaje irim od ostalih, te naglaavanjem glavne dvorane koja se postavlja u sredinju os. Aksijalnost cjelokupne organizacije potencirana je oblikovanjem nadsvoene vee cijelom dubinom prizemlja na koju se s vanjske strane nadovezuje prilazna aleja, a s unutranje sredinja etnica perivoja. Istodobno stubini se usponi organiziraju simetrino, sa svake strane vee, a njihovu poveanu prostornost omoguuju reprezentativna predvorja na katu. Naglaavanje sredinjeg dijela dvorca odraava se u volumnom isticanju glavne dvorane, esto uravnoteenom ugaonim istacima. U tom pogledu zamjetljiv je raspon od historicistikog oponaanja renesansnih kula na sva etiri ugla

Rauchovog dvorca u Lunici do njihova preoblikovanja u ugaone paviljone na Drakovievom dvorcu u Brezovici, zacijelo inspiriranome Hildebrandtovim Belvedereom u Beu. Sva navedena kasnobarokna obiljeja na originalni je nain objedinio projektant visokokvalitetnog dvorca Krste II. Oria u Gornjoj Bistri nadomak Zagreba (1770.-1775.). U okviru paljivo proporcioniranog trokrilnog kompleksa s ugaonim rizalitima, organiziranog oko sredinje longitudinalne osi, osebujna je paviljonska koncepcija izraena ovdje u samoj sredinoj zoni dvorca. Naime, ne samo da je glavna dvorana visinski izdignuta u zonu krovita, nego i svojim, za hrvatske razmjere, jedinstvenim ovalnim oblikom, formira snani konveksni istak ulaznog proelja. Njezina bogata plastika ralamba, te radijalna dispozicija otvora, daje joj dinaminu snagu dominantnog prostornog arita, obuhvaenog subordiniranim niim krilima, te paljivo artikuliranim parkovnim prostranstvima. Navedene kvalitativne domete svojih kasnobaroknih dvoraca plemstvo sjeverozapadne Hrvatske velikim dijelom ponavlja i u gradskim rezidencijama, posebice u Varadinu, koji sredinom 18. stoljea privremeno postaje hrvatski glavni grad (od premjetanja Hrvatskog kraljevskog vijea u Varadin 1767. godine pa sve do katastrofalnog poara 1776. godine). U irokom dijapazonu rjeenja, dijelom odreenih zateenom urbanom strukturom, vanjskom arhitektonskom ralambom istie se palaa Patai, s ugaonim erkerom i raskonom rokoko dekoracijom, nadalje gradska vijenica naglaena sredinjim tornjem te upanijska palaa, prepoznatljiva po skladnim proelnim rizalitima, djelo tajerskog graditelja Jakoba Erbera. Cjeloviti pak trokrilni U tlocrt najbolje prezentira zagrebaka palaa Vojkovi (1764.), iznimna po efektnom sredinjem istaku razvedenoga kasnobaroknog zabata. Visoku kvalitetu baroknog oblikovanja pokazuju i mnogobrojni dvorci u Slavoniji. tovie, ve navedena injenica da su nakon turske okupacije habsburki vladari slavonska vlastelinstva podijelili pripadnicima stranog plemstva, rezultirala je znatno veom raznolikou arhitektonskih ishodita nego li je to sluaj sa sjeverozapadnom Hrvatskom. Meu njima pratimo raspon od izravnog utjecaja Bea, realiziranom u ve spomenutom dvorcu u Bilju, preko uestalih maarskih utjecaja, do izdvojenog primjera odraza arhitekture samoga Rima na dvorcu u Iloku. Dobivi od Leopolda I. gotiko-renesansni burg grofova

Ilokih, rimska je obitelj Odescalchi tijekom njegove barokizacije izvela neobukano arkadno proelje po uzoru na rimske crkve, a vrijednost cijelog ilokog kompleksa potencirana je akropolnim smjetajem povie Dunava, prema kojem je orijentirano novooblikovano proelje. Osim stranih feudalaca, tijekom druge polovice 18. stoljea svoje posjede u Slavoniji ponovno stjeu pripadnici hrvatskoga plemstva, a da njihov udio u graditeljskoj batini tog podruja nije zanemariv jasno pokazuje dvorac grofova Jankovia u Daruvaru (1771.-1777.). Profinjena ralamba njegova trokrilnog volumena s meko oblikovanim rizalitima i lomljenim mansardnim krovitem upuuje na znalakog srednjoeuropskog (vjerojatno maarskog) projektanta. Reprezentativna pak vea s masivnim toskanskim stupovima ima i lokalne pretee na tlu Slavonije u pola stoljea starijoj Guvernerovoj palai u Osijeku. Isti arhitektonski elementi ralanjuju ulaznu veu dvorca Pejaevia u Virovitici. Ali ovdje je, kao i kod izvorne faze monumentalnog dvorca iste plemike obitelji u Naicama, rije o klasicizmu ranog 19. stoljea. Kao i u sakralnoj arhitekturi, klasicizam se tijekom zadnjih desetljea postupno infiltrira i u profana zdanja na teritoriju cijele Hrvatske. Jo unutar barokne volumno-prostorne kompozicije, najprije ga itamo u inzistiranju na ralambi velikim redovima pilastara i trokutnim timpanima, te u paralelnom oplonjenju arhitektonske plastike. Brojni su primjeri tog trenda u gradskoj i izvangradskoj stambenoj arhitekturi, bilo da je rije o razmjerno jednostavnim graanskim kuama, bilo pak o sloenim kompleksima kao to su primjerice istarske stancije (Dajla kraj Novigrada, Seget kraj Umaga). Barokni klasicizam, meutim, osobito dobro ilustriraju tadanje javne graevine, od upanijskih palaa u kontinentalnoj Hrvatskoj (Vukovar, Krievci) do monumentalne upravne zgrade eerane u Rijeci (1752., 1785.-1786.). Sagraena kao dio cjelokupne modernizacije grada i luke, kojoj upravo barokni klasicizam daje svoj prepoznatljivi peat, potonja se zgrada istie iznimnom reprezentativnou stubita s elegantnim stupovima, organiziranoga oko uplje jezgre. Premda se ve tijekom 18. stoljea na hrvatskim prostorima javljaju i primjeri iste klasicistike arhitekture, poput visokokvalitetnog neopaladijevskog dvorca Sermage-Hellenbach pokraj Marije Bistrice (1786.), barokno graditeljsko nasljee ne prestaje s fin de sicleom. Stil koji je obnovio lice Hrvatske nakon jednog od najteih razdoblja njezine povijesti, manifestirat

e se u okviru baroknog klasicizma na razliite naine u arhitekturi pojedinih naih regija jo dugo u 19. stoljee.

KLJUNA DJELA Akademska (isusovaka) crkva sv. Katarine u Zagrebu Isusovci dolaze na zagrebaki Gradec na poziv Hrvatskog sabora (1606.), a u skladu s internacionalnim karakterom tog protureformacijskog reda i njihova je crkva sv. Katarine (1620.-1632.) oznaila poetak baroka u Hrvatskoj. Podignuta kao dio veeg sklopa (gimnazije i kolegija), na istaknutom poloaju, ve je svojom impostacijom najavila novo doba. No znatno vie od toga, inovativne su njezine arhitektonske znaajke. Poput matine crkve tog reda Il Ges u Rimu i Sv. Katarina je jednobrodna bavasto nadsvoena longitudinalna crkva s bonim kapelama i emporama. Meutim, oblikovanje kapela izmeu zidnih stupaca nadovezuje se na srednjoeuropsku kasnogotiku tradiciju unutranjih kontrafora Wandpfeilera koji poetkom 17. stoljea doivljavaju svoju ranobaroknu transformaciju zahvaljujui graditelju Hansu Alberthalu. Kao u Alberthalovim paradigmatskim crkvama u Dilingenu i Eichstattu (1610.- 1620.), i u zagrebakoj su isusovakoj crkvi zidni stupci glavni elementi unutranje artikulacije, to sceninim usmjeravanjem prostora prema dominantnom svetitu daju dvoranskom interijeru ranobaroknu dinaminost. Sukladno navedenom odreenju bilo je i prvotno proelje crkve sv. Katarine (izmijenjeno nakon potresa 1880.). No uz ranobaroknu, koloristiki naglaenu ralambu i efekni portal (ugraen u neostilsko proelje), izvori i struktura upuuju da je ovdje bila rije o nedovrenom projektu s dva zvonika. Time se Sv. Katarina uvrstila u grupu ranobaroknih crkava na podruju Habsburke Monarhije, od kojih najreprezenativniji komparativni primjer znai isusovake crkva u Beu (1624.1631.), nastala zaslugom Ferdinanda II., uz Eufrozinu Plfy de Erddy, glavnog donatora i zagrebake crkve. Kao takva, Sv. Katarina je sluila za uzor nizu hrvatskih crkava tijekom 17. stoljea, kojima se naa ranobarokna arhitektura ukljuila u sam vrh srednjoeuropskog graditeljstva tog vremena. Isusovaki kompleks u Dubrovniku Dubrovaki isusovaki kompleks s kolegijem, crkvom sv. Ignacija i prilaznom skalinadom jedinstveno je ostvarenje barokne arhitekture i urbanizma u Hrvatskoj. Osnovan ostavtinom dubrovakog isusovca Marina Gundulia, nastaje u razdoblju od preko stotinu godina (1653.-1765.) prema projektima vie arhitekata, od kojih su neki pripadali samom vrhu europske arhitekture. Izrazita barokna obiljeja nosi ve sam smjetaj kompleksa na dominantnom poloaju u najstarijem dijelu grada, a posebno znaenje takvoj poziciji pridaje injenica da je sauvan plan prvog rektora Gianbattista Canaulija (1653.) prema kojem je trebalo regulirati cijelu gradsku etvrt. Gradnja zapoinje 1662. godine, a uz etverokrilni kolegij, prvotni je projekt Serafina Fabrinija ukljuivao centralnu crkvu iju je realizaciju, meutim, zaustavio je potres 1667. godine. Novonastala situacija, osim to je privremeno prekinula gradnju, rezultirala je proirenjem sklopa, a time i njegovom ambicioznijom koncepcijom. Ponajprije korigirana je prostorna organizacija kolegija, koji sada poprima otvoreniji tlocrt, a vizija njegova kasnijeg prostornog razvoja ostvarena je preorijentacijom ulaznog proelja prema gradu. No glavnu inovaciju znailo je podizanje velike

longitudinalne crkve (1699.-1725.) prema projektu jednog od vodeih isusovakih arhitekata Andree Pozza iz Tridenta. Posveena utemeljitelju reda sv. Ignaciju, dubrovaka se crkva nadovezuje na rimski Il Ges, ali navedeni je ranobarokni predloak Pozzo transformirao u duhu visokobaroknog stilskog htijenja. Dvoranski prostor svoen bavastim svodom sa susvodnicama oivljen je izmjenom irih traveja s kapelama i uih traveja s galerijama, a dominantna longitudinalna os kulminira (kao i u Pozzovoj adaptaciji isusovake crkve u Beu) u scenino tretiranom svetitu, snane plastike ralambe i bogatoga zidnog oslika. Ista visokobarokna estetika karakterizira proelje crkve dinamino tretirane sredinje zone s monumentalnim portalom, kojeg je skupturski dotjerao venecijanski kipar Marino Gropelli. Zavrnu fazu i kvalitativni vrhunac graevnog razvoja isusovakog kompleksa znaila je izvedba monumentalne kamene skalinade (1735.), djelu rimskog arhitekta sicilijanskog podrijetla Pietra Passalacque. Uzor u Rimu poznatu kasnobaroknu Scalu di Spagna Passalacqua je inventivno prilagodio dubrovakoj sredini, oblikovavi konveksno-konkavnim, osovinski koncipiranim stubinim prostorom, duboku sceninu vizuru. Upravo zahvaljujui Passalacquinoj skalinadi dubrovaki se isusovaki sklop s pravom smatra najkvalitetnijom baroknom urbanistiko-arhitektonskom cjelinom na hrvatskoj obali Jadrana. Katedrala sv. Terezije u Poegi upna crkva sv. Terezije u Poegi znai jedno je od najkvalitetnijih ostvarenja kasnobarokne sakralne arhitekture u kontinentalnoj Hrvatskoj, obiljeeno osebujnom sintezom longitudinalnog i centralnog prostora. Njezina gradnja (1756.-1763.) izravno je povezana s porastom politikog znaenja Poege nakon protjerivanja Osmanlija, kada zagrebaki biskup Franjo Thauzy izabire upravo taj grad za sjedite filijale Zagrebakog kaptola (1752.) i osnivanje nove upe, djelatne za ire podruje Slavonije. Tim inom, koji je poduprla Marija Terezija, na svojevrstan je nain najavljeno osnivanje poeke biskupije (1997.) i dizanje upne crkve sv. Terezije na rang katedrale. U skladu s reprezentativnim naruiteljem jest i volumno-prostorna organizacija crkve. Monumentalna longitudinalna unutranjost, podijeljena na tri prostrana kvadratina traveja baldahinskih svodova ulazni dio s pjevalitem, sredinji prostor broda i oblo zakljueno svetite centralizirana je formiranjem zaobljenih stijenjenih kapela uz sredinji travej. Akcentiranje tog tlocrtno neto veeg dijela izvedeno je skoenjem konveksno-konkavnih stupaca, ralanjenih kompozitnim pilastrima, te pojaanim osvjetljenjem kroz prozore u obliku rokoko kartua. Organizacija unutranjeg prostora odraava se i na volumnoj kompoziciji crkve, s dominantnim sredinjim zvonikom inkorporiranim u konveksno-konkavno tretirano proelje. Njegova smiona i originalna konstrukcija izraena je efektnim kontraforima u obliku udvostruenih voluta. Navedenim znaajkama crkva svjedoi o znalakom projektantu, formiranom u krugu beke i tajerske kasnobarokne arhitekture. Sagledavanjem pak komparativnih primjera navedenih podruja dolo se do najbliih paralela za prostorni tip Sv. Terezije u opusu bekog arhitekta Franza Antona Pilgrama (projekt katedrale u Vcu), dok oblikovanje proelja i arhitektonske plastike najvee podudarnosti nalazi u tajerskoj etverolisnoj upnoj crkvi u Ehrenhausenu. Svojom inventivnou, izraenom paralelnom primjenom kasnobaroknih, rokoko i klasicistikih obiljeja, poeka crkva znaila je izrazitu inovaciju u hrvatskoj baroknoj arhitekturi.

upna crkva sv. Marije Magdalene u Selima kod Siska Crkva sv. Marije Magdalene (1759.-1765.) sagraena na vlastelinstvu zagrebakog Kaptola u Selima kod Siska, prezentira za hrvatsku arhitekturu jedinstvenu kasnobaroknu interpretaciju dviju znaajnih baroknih tema ovalnoga tlocrta i konveksno-konkavnog proelja s dva zvonika. Sastavljena od ovalnog broda s visokom kupolom, na koji se du longitudinalne osi s jedne strane nadovezuje eliptoidno predvorje flankirano zvonicima, a s druge strane kvadratino oblo zakljueno svetite, crkva sv. Marije Magdalene slijedi beku Peterskirche, paradigmatsko rjeenje Johanna Lucasa von Hildebrandta, transformirano tijekom 18. stoljea u irokom krugu njegovih austrijskih sljedbenika, te prihvaeno i u oblinjoj tajerskoj. No za razliku od navedenih primjera, kojima glavno obiljeje daje dinamizacija ovalnog prostora irim bonim i uim dijagonalnim kapelama, ovdje je proirenje ovala reducirano samo na plitke dijagonalne nie, dok sredinji prostor artikuliraju, umjesto ranijih plastinih zidnih stupaca, klasini dvojni pilastri i vijenac. Tako ostvarena prostorna kohezija, u kojoj se navedena klasicizirajua ralamba ispreplee s rokoko motivima, napose u osvjetljenju kroz prozore-kartue i ovalne lukarne, svjedoi o novim stilskim strujanjima u kasnobaroknoj arhitekturi druge polovice 18. stoljea. Inovativnou se odlikuje i vanjtina crkve sv. Marije Magdalene, kojoj glavno obiljeje daje dinamino pokrenuto proelje s dva elegantna zvonika. Konveksnoj sredinjoj proelnoj zoni, naime, efektni kontrast ine konkavne plohe zvonika izdvojenih od korpusa crkve, kojim dominira kupola s visokom lanternom. Takva volumno-prostorna organizacija nadilazi mnoga istodobna srednjoeuropska ostvarenja, ukazujui na vrsnoga projektanta, formiranoga na temeljima najviih dostignua beke barokne arhitekture, te vjerojatno i samog pripadnika marijaterizijanskog dvorskog stila. Palaa Vojkovi u Zagrebu Kasnobarokna trokrilna palaa, koju je na zagrebakom Gradecu (Matoeva 9) podigao potpukovnik Sigismund Vojkovi (1764.), znai jednu od najraskonijih gradskih rezidencija tog doba u kontinentalnoj Hrvatskoj. Kao mjesto odravanja kazalinih predstava i koncerata, Vojkovieva je palaa bila stjecite tadanje elite, naroito nakon poara u Varadinu (1776.) kada se banska vlada vratila u Zagreb, a s njom i glavni predstavnici hrvatskog plemstva. Iako ju je ve na prijelazu 18. i 19. stoljea ak dva puta pokuala otkupiti Zagrebaka upanija, ona ostaje u vlasnitvu istaknutih plemia Oria, Kulmera i Rauchova sve do 20. stoljea, da bi danas u njoj bio smjeten Hrvatski povijesni muzej. Zapremivi mjesto triju starijih parcela palaa se odlikuje karakteristinim baroknim otvorenim U tlocrtom, organiziranim oko sredinje osi. Posebnu kvalitetu znai nadsvoeno predvorje (vea) u prizemlju i dvorana na katu, postavljeni u sredinju os cijelom dubinom ulaznog krila. Sa svake strane vee uspinju se dva simetrina stubita raskono tretirane kamene ograde, a injenica da je ovdje, za razliku od suvremenih hrvatskih dvoraca, izostavljen hodnik uz dvorina proelja, nadoknaena je dvostrukim nizovima prostorija u bonim zonama. Centralni prostori vee i dvorane rizalitno su istaknuti na proelju, tovie, dvorana se osamostalila i u zoni krovita, naglaena zabatom razvedenog obrisa. Elementi ralambe, posebno portal valovita zabata, prozorski okviri i pilastri odlikuju se kasnobaroknim plasticitetom, a njihovo pojaano grupiranje na sredinjem rizalitu u skladu je s cjelokupnom arhitektonskom koncepcijom palae. U tom kontkestu vanu ulogu igra i urbanistiki smjetaj na obodu grada, tako da sklop ukljuuje i

prostrani vrt, doprinijevi karakteristinom baroknom rastvaranju srednjovjekovnih utvrenih gradova, ali i jednako tako karakteristinoj baroknoj sintezi gradskih i izvangradskih rezidencija u osebujne vrtne palae, to je sve svjedoanstvo vrsnog projektanta i graditelja. Dvorac Ori u Gornjoj Bistri Dvorac grofa Krste Oria u Gornjoj Bistri (1770.-1775.) na zapadnim obroncima Medvednice nadomak Zagreba, zauzima istaknuto mjesto u okviru kasnobarokne izvangradske rezidencijalne arhitekture na podruju kontinentalne Hrvatske. Rije je, naime, o trokrilnom dvorcu U tlocrta s volumno naglaenom sredinjom zonom i ugaonim rizalitima. Svojom pak najistaknutijom znaajkom sredinjom ovalnom dvoranom dvorac Ori nosi peat iznimnosti i unutar znatno ire regije. U skladu s takvom organizacijom jest osovinska pozicija ulazne vee u prizemlju (flankirane stubitem) te paviljonska koncepcija svoene dvorane na katu, koja rastvorena zrakasto poredanim otvorima i visinski izdignuta iz krovita formira snani konveksni istak na proelju. Uz navedena istanano artikulirana stilska obiljeja, ovdje su zadrani i pojedini tradicionalni elementi, poput arkadno rastvorenog hodnika uz dvorite. Plastika ralamba, meutim, ponovno je izrazito barokna, kulminirajui na proelnom konveksnm rizalitu s dinamino tretiranim portalom u prizemlju i kompozitnim pilastrima na katu. U unutranjosti pak, najvea je panja pridana arhitektonskoj plastici ulaznog prostora i kapele, dok je dvorana artikulirana iluzionistikim freskama, s prozorima ukraenima pejzanim prikazima. Kako je stvarni okolni pjeza mogao izgledati, nakon postupne devastacije okolia, daje naslutiti ouvani plan parka iz 18. stoljea, to uz standardnu baroknu osovinski trasiranu prilaznu aleju, sadri i romantiarske, organiki tretirane nasade, etnice i vodene povrine. Navedena stilsko-tipoloka obiljeja dvorca svjedoe o profinjenosti naruitelja, visokookopoziciponiranog u tadanjem dravnom aparatu (na funkciji podmarala), ali i o znalakom i senzibilnom projektantu, koji se na izmaku baroka jo jednom pozvao na vrhunska ostvarenja beke profane arhitekture u djelima Johanna Bernharda Fischera von Erlacha i Johanna Lucasa von Hildebrandta. LITERATURA CARLO GIULIO ARGAN, Arhitektura i kultura, o pojmu arhitektonske tipologije, Split, 1989. ELENA BASSI, Architettura del Sei e Settecento a Venezia, Venecija, 1980. DARKA BILI, Generalni inventar dravnih graevina u Dalmaciji iz 1789. godine, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 31 (2007.), 179-188. RICHARD BSEL, Jesuitenarchitektur in Italien 1540-1773., Die Baudenkmler der rmischen und neapolitanischen Orednprovinz, Teil I., Be, 1986. DUBRAVKA BOTICA, Gotika u baroku. Problemi stila u arhitekturi 17. stoljea na izabranim primjerima, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 28 (2004.), 114-125. DUBRAVKA BOTICA, etverolisne crkve u Srednjoj Europi problem tipologije sakralne arhitekture 18. stoljea, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, 2007. GNTER BRUCHER, Barockarchitektur in sterreich, Kln, 1983. PAVAO BUTORAC, Gospa od krpjela. Sarajevo, 1928. SANJA CVETNI, LJUBICA PERNAR-ROBI, upa Pohoda Blaene Djevice Marije Vukovina, Vukovina, 2005.

URICA CVITANOVI, upna crkva sv. Marije Magdalene i upna kurija u Selima kod Siska, u: Peristil, 10-11 (1967.-1968.), 133-154. URICA CVITANOVI, Dokumentaciona graa isusovake arhitekture u sjevernoj Hrvatskoj i Slavoniji, u: Godinjak zatite spomenika kulture Hrvatske, 1 (1975.), 219245. URICA CVITANOVI, Graditelj Hans Alberthal, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 8 (1984.), 63-71. URICA CVITANOVI, Sakralna arhitektura baroknog razdoblja, Goriki i gorskodubiki arhiakonat, knj. I., Zagreb, 1985. URICA CVITANOVI, Arhitektura pavlinskog reda u baroknom razdoblju, u: Kultura pavlina u Hrvatskoj: 1244-1786.: slikarstvo, kiparstvo, arhitektura, umjetniki obrt, knjievnost, glazba, prosvjeta, ljekarstvo, gospodarstvo, katalog izlobe (ur.) urica Cvitanovi, Vladimir Malekovi, Jadranka Petrievi, Zagreb, 1989., 111125. URICA CVITANOVI, upna crkva Svih Svetih i prepotova kurija u Sesvetama, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 14 (1990.), 161-171. URICA CVITANOVI, Isusovaka arhitektura baroknog razdoblja u hrvatskim zemljama, u: Isusovaka batina u Hrvata: u povodu 450-te obljetnice osnutka Drube Isusove i 500-te obljetnice roenja Ignacija Loyole, katalog izlobe, (ur.) Biserka Rauter Plani, Zagreb, 1993., 41-59. URICA CVITANOVI, Sakralna arhitektura baroknog i klasicistikog razdoblja, u: Sveti trag: devetsto godina umjetnosti Zagrebake nadbiskupije: 1094.-1994., katalog izlobe, (ur.) Tugomir Luki, Ivanka Reberski, Zagreb, 1994., 234-270. URICA CVITANOVI, Johan Fuchs, projektant upne crkve u Pregradi, u: Peristil, 38 (1995.), 121-128. URICA CVITANOVI, Arhitektura franjevake provincije Hrvatsko-kranjske Sv. kria, u: MIR I DOBRO, umjetniko i kulturno nasljee Hrvatske franjevake provincije sv. irila i Metoda o proslavi stote obljetnice utemeljenja, katalog izlobe, (ur.) Marija Mirkovi, Franjo Emanuel Hoko, Zagreb, 2000., str. 193-204. URICA CVITANOVI, Turopoljske ljepotice Drvene seljake crkve, Zagreb, 2008. LELJA DOBRONI, Zagrebaki Gornji grad nekad i danas, Zagreb, 1967. LELJA DOBRONI, ANKICA PANDI, Palaa Hrvatskog povijesnog muzeja 1764.2004., Zagreb, 2004. ERVIN DUBROVI, Adamievo doba 1780.-1830., Izgradnja Rijeke, Adamievo kazalite i inenjerske ambicije, Muzej grada Rijeke. CVITO FISKOVI, Spomenici otoka Visa od IX do XIX stoljea, u: Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 17 (1968.), 61-268. NADA GRUJI, Ladanjska arhitektura dubrovakog podruja, Zagreb, 1991. EBERHARD HEMPEL, Baroque Art and Architecture in Central Europe, Penguin, 1965. ANELA HORVAT, Spomenici arhitekture i likovnih umjetnosti u Meumurju, Zagreb, 1956. ANELA HORVAT, Barok u kontinentalnoj Hrvatskoj, u: Barok u Hrvatskoj, (ur.) Milan Prelog, Zagreb, 1982., 3-381. KATARINA HORVAT-LEVAJ, Sakralna arhitektura, u: Krievci grad i okolica, Umjetnika topografija Hrvatske, (ur.) arko Domljan, Zagreb, 1993., 247-257. KATARINA HORVAT-LEVAJ, Utvrde i dvorci, u: Ludbreg Ludbreka Podravina, Umjetnika topografija Hrvatske, (ur.) Katarina Horvat-Levaj, Ivanka Reberski, Zagreb, 1997., str. 91-101.

KATARINA HORVAT-LEVAJ, Sakralna arhitektura, u: Ludbreg Ludbreka Podravina, Umjetnika topografija Hrvatske, (ur.) Katarina Horvat-Levaj, Ivanka Reberski, Zagreb, 1997.,121-138. KATARINA HORVAT-LEVAJ, Barokna franjevaka arhitektura provincija Sv. Ladislava i Sv. Ivana Kapistranskog, u: MIR I DOBRO, umjetniko i kulturno nasljee Hrvatske franjevake provincije sv. irila i Metoda o proslavi stote obljetnice utemeljenja, katalog izlobe, (ur.) Marija Mirkovi, Franjo Emanuel Hoko, Zagreb, 2000., str. 207-218. KATARINA HORVAT-LEVAJ, Barokne palae u Dubrovniku, Zagreb Dubrovnik, 2001. KATARINA HORVAT-LEVAJ, Barokna arhitektura, u: Kulturna batina Poege i Poetine, (ur.) Natalija erti, Poega, 2004., 183-207. KATARINA HORVAT-LEVAJ, Katedrala sv. Terezije u Poegi, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 28 (2004.), 208-231. KATARINA HORVAT-LEVAJ, Izmeu ljetnikovaca i palaa reprezentativna stambena arhitektura dubrovakog predgraa Pile u 18. stoljeu, u: Kultura ladanja Zbornik radova sa znanstvenih skupova Dani Cvita Fiskovia odranih 2001. i 2002. godine, (ur.) Nada Gruji, Zagreb, 2006., 195-212. KATARINA HORVAT-LEVAJ, Tommaso Napoli u Dubrovniku, u: Umjetniki dodiri dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeu, Zbornik radova sa znanstvenog skupa odranog 21. i 22. studenog 2003. godine u Splitu, (ur.) Vladimir Markovi, Ivana Prijatelj-Pavii, Split, 2007., 31-52. KATARINA HORVAT-LEVAJ, Ranobarokno proelje Crkve sv. Katarine u Zagrebu nedovreni projekt s dva zvonika, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 31 (2007.), 91-110. VIKI JAKAA, Barokna stambena arhitektura u Splitu, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 26 (2002.), 57-68. IVY LENTI KUGLI, Varadinski graditelji i zidari (170-1850), Zagreb, 1981. HELMUT LORENZ, Architektur, u: Barock Geschichte der bildenen Kunst in sterreich, Be, 1999., 219-302. METODA KEMPERL, Joseph Hoffer: Ein neuer name unter den steirischen Architekten des 18. Jahrhunderts, u: sterreichische Zeitschrift fr Kunst und Dnekmalpflege, 56, 2/3 (2002.), 261-271. METODA KEMPERL, Lovrenc Prager arhitekt upne crkve sv. Lovre u Vivodini, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 29 (2005.), 201-210. METODA KEMPERL, Korpus poznobarone sakralne arhitekture na slovenskem tajerskem, Ljubljana, 2007. NINA KUDI, Projekt Giacoma Briana za isusovaku crkvu sv. Vida u Rijeci, u: Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 34 (1994.), 269-283. KRASANKA MAJER, PETAR PUHMAJER, Palaa eerane u Rijeci, Rijeka, 2008. VLADIMIR MARKOVI, Anton Erhard Martinelli graditelj Althanovog dvorca u akovcu, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 1/2 (1972.), 13-21. VLADIMIR MARKOVI, Pietro Passalacqua u Dubrovniku, u: Peristil, 24 (1981.), 95114. VLADIMIR MARKOVI, Ljetnikovac Bozdari u Rijeci dubrovakoj i Marino Gropelli, u: Prilozi povijesti umjetnosti u Dalmaciji, 30 (1990.), 231-265. VLADIMIR MARKOVI, Kua i prostor grada u Dubrovniku nakon potresa 1667. godine, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 14 (1990.), 137-149. VLADIMIR MARKOVI, Barokni dvorci Hrvatskog zagorja, Zagreb, 1995.

VLADIMIR MARKOVI, Rimsko proelje dvorca Odescalchi u Iloku, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 27 (2003.), 185-195. VLADIMIR MARKOVI, Arhitektura u Hrvatskoj, u: Hrvatska i Europa, kultura znanost i umjetnost, Barok i prosvjetiteljstvo (XVII-XVIII. stoljee), sv. III., (ur.) Ivan Golub, Zagreb, 2003., 599-616. VLADIMIR MARKOVI, Crkve 17. i 18. stoljea u Istri tipologija i stil, Zagreb, 2004. VLADIMIR MARKOVI, Katedrale i trobordne upne crkve 17. i 18. stoljea u Dalmaciji, u: Umjetniki dodiri dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeu, Zbornik radova sa znanstvenog skupa odranog 21. i 22. studenog 2003. godine u Splitu, (ur.) Vladimir Markovi, Ivana Prijatelj-Pavii, Split, 2007., 17-30. VLADIMIR MARKOVI, Kapela blaenog Ivana Trogirskog Nikole Firentinca i sakralna arhitektura u Dalmaciji 300 godina poslije, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 31 (2007.), 121-130. RADMILA MATEJI, Barok u Istri i Hrvatskom primorju, u: Barok u Hrvatskoj, (ur.) Milan Prelog, Zagreb, 1982., 385-648. RADMILA MATEJI, Crkva svetog Vida, Rijeka 1994. CHRISTIAN NORBERG-SCHULZ, Baroque Architecture, London, 1979. CHRISTIAN NORBERG-SCHULZ, Late Baroque and Rococo Architecture, London, 1980. MLADEN OBAD-ITAROCI, Perivoji i dvorci Hrvatskog zagorja, Zagreb, 1989. MLADEN OBAD-ITAROCI, Dvorci i perivoji u Slavoniji, Zagreb, 1998. KRUNO PRIJATELJ, Dokumenti za historiju dubrovake barokne arhitekture, u: Tkaliev zbornik, II. (1958.), 117-156. KRUNO PRIJATELJ, Barok u Dalmaciji, u: Barok u Hrvatskoj, (ur.) Milan Prelog, Zagreb, 1982., 651-883. IVANA PRIJETELJ-PAVII, LOVORKA ORALI, Prilog poznavanju opusa graditelja Vicka Ignacijevog Macanovia i Grgura Mazzonija, u: Umjetniki dodiri dviju jadranskih obala u 17. i 18. stoljeu, Zbornik radova sa znanstvenog skupa odranog 21. i 22. studenog 2003. godine u Splitu, (ur.) Vladimir Markovi, Ivana Prijatelj-Pavii, Split, 2007., 53-69. PETAR PUHMAJER, Barokne palae u Varadinu, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu. BERNHARD SCHTZ, Die kirchilche Barockarchitektur in Bayern und Oberschwaben 1580-1780, Mnchen, 2000. GJURO SZABO, Kroz Hrvatsko zagorje, Zagreb, 1939. NACE UMI, Barona arhitektura, Ljubljana, 1969. AMBROZ TUDOR, Ladanjska izgradnja prostora Hvarske komune, doktorska disertacija, Filozofski fakultet Sveuilita u Zagrebu, 2008. ZLATKO UZELAC, Tvravska crkva sv. Ane Johanna Lucasa von Hildebrandta u Slavonskom Brodu, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 28 (2004.), 188-207. PL VOIT, Der Barock in Ungarn, Budimpeta, 1971. RATKO VUETI, Postmoderni grad sjeverozapadne Hrvatske primjer Varadina, u: Radovi Instituta za povijest umjetnosti 31 (2007.), 131-152.