dr. Vitomir Belaj

BOŽIĆNO ŽITO KULTNI VRTIĆI KOD PRAVOSLAVNOGA STANOVNIŠTVA U JUGOSLAVIJI

Zadatak

U literaturi ima dovoljno opisa jednoga sitnog običaja iz sjeverozapadnih dijelova Jugoslavije, običaja da se pred Božić „posije" malo zrnja u zdjelicu ili u tanjir kako bi do Božića proklijala i dovoljno narasla na da posluži kao ukras na božićnom stolu. Niko Kuret posvetio je posebnu raspravu tim „Adonisovim vrtićima" kod Slovenaca (1961), a za Hrvate je pak Milovan Gavazzi utvrdio da je „uzevši na oko cjelinu narodnu (...) proklijalo žito danas najraširenije — premda to u prošlosti možda i nije bilo ovako kao danas. (...) i malogradska na i velegradska hrvatska kuća neće u nas ostati o Božiću bez tog zelenila (...) (1939:11—25).

O takvom običajnom rekvizitu u pravoslavnih naroda u Jugoslaviji, međutim, sve donedavna nije bilo ni spomena. Ne spominje ga niti Špiro Kulišić u svojoj knjizi o božićnim običajima (1970), na ni autori Srpskoga mitološkog rečnika (1970). Austrijska etnologinja Helene Grunn je doduše još 1956. sjevernu Srbiju navela kao jedno od glavnih područja rasprostiranja — „Hauptverbreitungsgebiet" ovoga običaja, to tu je u pitanju netočno prepričavanje izvora. „Krivac" za tu tvrdnju je Gavazzi, koji je u pismu Leopoldu Schmidtu 28. XI 1952. napisao da ta pojava nije poznata južno i istočno od Bosne, a Schmidt je to protumačio tako kao da je ona u sjevernoj Srbiji već uglavnom nepoznata (In Nordserbien ist der Brauch schon weitgehend unbekannt; 1954:408). Grunnova je Schmidtovo »weitgehend unbekannt« jednostavno predvidjela.

Etnolozima je promakla tvrdnja Laszla Vajde da je u Komaromu pšenicu „sijala" na dan sv. Lucije (13. XII.) neka žena, podrijetlom Srpkinja iz Bačke: (...) egu bacskai szarmazasu szerb assonu guakorolta (1951:65).

Postoji, doduše, u srpskoj literaturi opis sličnoga običaja, no ne za Božić nego za ljetno Ivanje. Naveo ga je Petar Ž. Petrović u Srpskom mitološkom rečniku (1970:149), a taj podatak, prisutan i u Životu Srba seljaka M. Đ. Milićevića (1894:134), potječe iz drugoga izdanja Rječnika Vuka St. Karadžića (1852:215-6) uz geslo „Ivanjdan". Podatak nije lociran (Petrović: ponegde, Milićević: negde, Karadžić: gdješto). Ipak, postoji mogućnost da se s priličnom vjerojatnošću odredi provenijencija ovome podatku. Veselin Čajkanović objavio je 1934. rukopise koje je LJ. Stojanović pronašao i prepisao (vjerovatno 1885/86) u Petrogradu, a nekoć su bili Karadžićevo vlasništvo. U jednomu od njih, koji se sa sigurnošću pripisuje Vuku Vrčeviću, Karadžićevu bliskom suradniku i informatoru, nalazi se i slijedeći opis: „Na večer Jovanja dnevi ulije se malo šenice u kakovi lonac i drži u zatvoru do na dan Petrova dnevi, i onda gleda na koji su način ova zrna iznikla. Ako izniknu s onom klicom savitom u kolač na način prstena (kao što obično pšenica izniče), onda znači da će se one godine vjeriti ona đevojka koja je u kući." (Čajkanović 1934:26). Vuk Vrčević (Risan, 1811) učiteljevao je u Risnu i u Grblju, neko vrijeme služio u Crnoj Gori, a od 1861. bio austrijski vicekonzul u Trebinju. Područje njegove skupljačke djelatnosti bila je, prije svega, Boka Kotorska, na onda južna Dalmacija te južna Hercegovina i Crna Gora. Tako i njegov podatak o ivanjskoj pšenici treba smjestiti u to područje, s najviše vjerojatnosti baš u Boku.

Analogan običaj zabilježen je na čitavu jadranskom području, u uskom pojasu uz more te na otocima, od Trsta sve do Boke Kotorske. Devet je podataka prikupljeno iz Boke, no samo kod katoličkog stanovništva. Kako toga običaja drugdje na Balkanu nema, a poznat je u Italiji, nameće se zaključak da ga je Vrčević zapisao u svojoj užoj domovini, a nosilac mu je bio, vjerovatno, stariji, pretežno katolički dio stanovništva. Ako je i bio poznat pravoslavnim, bila je to samo marginalna pojava.

U Upitnicima za Etnološki atlas Jugoslavije postoji, srećom, posebno pitanje o „sijanju" zrnja o Božiću. Gradivo EAJ upotrijebio je autor ovoga članka za disertaciju obranjenu 1979. na Sveučilištu u Zagrebu (neobjavljena). Ono je donijelo mnogo podataka u toj pojavi kod pravoslavnoga stanovništva u Jugoslaviji. Isti je autor zatim na temelju toga gradiva objavio jedan članak (Belaj, 1981a) i, nedavno, jednu etnološku kartu s komentarom u prvom svesku EAJ (1989).

Podatke zabilježene kod Orba u Vojvodini, sadržane u spomenutoj disertaciji, potvrdila je i popunila 1985. Mila Bosić u svojoj knjizi o božićnim običajima Srba u Vojvodini, a nakon toga počeli su se pojavljivati i novi opisi.

Budući da su podaci o ovom božičnom rekvizitu kod Srba time ušli u etnološku literaturu, može se očekivati da će mu odsada biti posvećena veća pažnja. Zato si je autor stavio u zadatak da objavi svo relativno gradivo koje je prikupio, a odnosi se na pravoslavno stanovništvo u Jugoslaviji.

Gradivo

Za ovaj običaj pitano je u IV. svesku Upitnice EAJ na str. 65, pitanjem br. 14 u okviru kompleksne teme 135: Badnjak 65, pitanjem br. 14 u okviru kompleksne teme 135: Badnjak (panj, stablo, grana), božićno zelenilo, slama. Iz pravoslavnih sela dobiveni su brojni odgovori koji kao da su potvrđivali dotadašnje uvjerenje da taj običaj kod njih nije poznat. To su odgovori tipa „nema toga", a neki i „objašnjavaju" zašto je običaj nepoznat: To rade samo katolici, pošto ih u ovim krajevima nema, nepoznato. Ili: Pravoslavci to ne rade. Podaci iz susjednih sela s pravoslavnim stanovništvom (radi se o Srbima) demantiraju, međutim, takve generalizacije i otkrivaju da je ovdje u pitanju predrasuda, stereotip stvoren unaprijed, što je brzoplete zapisivače navelo na to da bez posebnog propiktivanja zaniječu postojanje običaja. No uprkos tome dobiveno je mnoštvo pozitivnih odgovora iz posve pravoslavnih krajeva.

Zastupljenost

Gradivo EAJ znatno je popunilo dotadašnje znanje o ovoj pojavi. Prikupljeno je preko

tisuću potvrdnih odgovora s područja čitave Jugoslavije te nešto i iz susjednih zemalja.

Zajedno s podacima iz drugih izvora dobiveno je kod jugoslovenskih naroda (radi

preglednosti ovdje će se zanemariti nacionalne manjine u Jugoslaviji, a isto tako i diaspora

jugoslovenskih naroda u inozemstvu) ukupno 2886 podataka, od toga 1388 (48°/o) potvrdih, a

1498 niječnih. Kod pojedinih naroda raspored je slijedeći:

potvrdnih niječnih ukupno

Slovenci: 317 (61,9%) 196 513 Hrvati: 787 (78,6%) 214 1001 Muslimani: 235 235 Srbi: 259 (33,5%) 514 773 Crnogorci: 6 ( 5,1%) 95 101 Makedonci: 19 ( 7,7%) 244 263

Ako se uzmu u obzir svi podaci dobiveni od pravoslavnih kazivača, onda se dobiva iznenađujući broj od 284 potvrdna podatka 25% od ukupno 1137 ispitivanih mjesta). Potpunosti radi valja dodati da je ovaj običaj zabilježen i kod Makedonaca u Grčkoj (Tresino, Dmbeni). Od pravoslavnih manjina u Jugoslaviji poznaju ga Vlasi u jednom mjestu u sjeveroistočnoj Srbiji (Borska Slatina; ukupno je ispitano 15 mjesta), dok kod Vlaha u Makedoniji (5 mjesta) i kod Bugara u istočnoj Srbiji (8) ova pojava nije zabilježena.

Gradivo EAJ samo je potvrdilo i popunilo otprije poznatu sliku kod Slovenaca i Hrvata. Običaj je najbolje zastupljen kod Hrvata s područja Kraljevine Hrvatske i Slovenije u granicama do 1918 (samo tri negativna podatka!). Zastupljenost mu opada prema zapadu (zapadna Slovenija, Istra) i prema jugoistoku (južna Hercegovina, Dalmacija, istočna Bosna).

Za razliku od toga, to je gradivo donijelo prve opise božićne „posijane" pšenice kod pravoslavnoga stanovništva u Jugoslaviji.

Kod Srba se statistička slika bitno mijenja kad se pogleda detaljniji razmeštaj. Dok je u Vojvodini zastupljenost punih 100% (doduše iz svega 14 ispitanih mjesta), kod Srba u Hrvatskoj te u Bosni i Hercegovini ona iznosi još uvijek velikih 47% (potvrdni uglavnom iz Hrvatske, te zapadne i sjeverne Bosne, negativni iz sjeverne Dalmacije, Hercegovine), u „južnoj" Srbiji 29,3% 28 podataka) a na Kosovu 33,3% (5). Podaci u Srbiji, na Kosovu i u Makedoniji prilično su ravnomjerno raspoređeni. Nešto su zgusnutiji na sjevernim obroncima Jastrepca i Kopaonika, a nema ih u široj okolici Skoplja.

Nazivi za proklijalo zrnje brojni su i raznoliki. Zapisani su u 75 mjesta (podaci u upitnicima su veoma škrti, nerijetko se odgovor svodi samo na to da potvrdi postojanje običaja i ne donosi nikakve dodatne podatke), a pretežu žito (21) odnosno božićno žito (29); slijede im nazivi pšenica, božićna pšenica (10). Ovi su u čitavoj Jugoslaviji najbrojniji i gotovo posvuda poznati. Lokalni su nazivi bor (5), borak (4), poznati Srbima i Hrvatima u Lici i Hrvatskom primorju te božićnica (2), isto tako poznata i Hrvatima i Srbima uz Bilogoru. Pojedinačno se javljaju nazivi sjetva (1, Lika), varca (2, zap. Slavonija), veseljak (1, sjeverozapadna Bosna). Nazivi božićnica, varca i veseljak prenijeti su na proklijalo žito s drugih božićnih rekvizita.

Dani sijanja su kod pravoslavnih uglavnom sv. Varvara i sv. Nikola, te sv. Andrija, dok su drugi dani rijetki. Nešto češće spominje se dan koji odgovara katoličkoj sv. Luciji (13. XII.): „mali Nikoljdan", „12 dana pred Božić". U izboru dana za „sijanje" uočljive su veće razlike među katoličkim i pravoslavnim stanovništvom:

katolici pravoslavni

25. XI (sv. Kata) 12 ( 1,2%) 3 ( 2,1%) 30. XI (sv. Andrija) 7 ( 0,7%) 13 ( 9,2%) 4. XII (sv. Varvara, Barbara) 274 (27,8%) 59 (42 %) 6. XII (sv. Nikola) 25 ( 2,5%) 41 (29 %) 8. XII (Začeće Marijino) 49 ( 5 %) 1 ( 0,7%)

13. XII (sv. Lucija. „12 dana prije Božića") 615 (62,5%) 22 (15,5%)

(postoci u zagradama odnose se na udio u ukupnom broju poznatih podataka o danu sijanja kod katolika odnosno kod pravoslavnih).

Vrsta sjemena. Ovdje nema takvih razlika kao kod dana određenog za „sijanje". Znatno preteže pšenica (75,8% odgovora) pred ječmom (2,8%), no slika je zamućena čestim spominjanjem „žita" (21%). Ječam se spominje u Lici i u istočnoj Hercegovini (6 podataka), na dva mjesta u Lici spomenuti su zajedno pšenica i grah. Riječ „žito" nekoć je označavalo proso, no zasad se ne može prosuditi je li možda u nazivu „žito" za božićni vrtić skriveno to staro značenje. Proso se naime danas nigdje ne spominje kao sjeme podobno za ovaj božićni rekvizit.

Broj posudica nije posebno spominjan, pa se može pretpostaviti da nije imao neku ulogu te da su se uglavnom zadovoljavali s jednom posudicom. Izuzetak su dva sela u Gorskom Kotaru, Senjsko i Jasenak, gdje su pripravili toliko posudica koliko je bilo ukućana.

Šišanje. U 94 odgovora spomenuto je da vlati treba prije no što ih se stavi na svečani stol uredno „podšišati". Samo u tri navrata rečeno je da se to ne radi.

Podvezivanje. Vlati ponegdje podvezuju kakvom ukrasnom trakom, obično crvene boje. Od 29 opisa 16 ih spominje da se to radi trobojkom (uglavnom na području Hrvatske i Slavonske vojne krajine).

Stavljanje u sredinu. Obično u sredinu vlati nešto stave. U 103 slučaja to je jedna svijeća (poznato posvuda), a ponegdje u Slavoniji, rijeđe u Bosni te u Vrutoku u Makedoniji (ukupno 24 podatka), to su tri svijeće. U 42 slučaja (Srbija i Vojvodina) u sredinu posudice stavlja se čaša s kandilom (za usporedbu: kod Hrvata je samo u 21 mjestu zabilježeno kandilo).

Na Baniji, u Lici i u zapadnoj Bosni, u Rakovici blicu Sarajeva te u Gradecu u istočnoj Makedoniji u proklijalo zrnje stave crvenu jabuku (ukupno 12 podataka), ukras koji je poznat i iz 40 hrvatskih sela.

Izuzetan je podatak iz Prkovica kraj Nevesinja, gdje su u sredinu posude stavili sir (ako zapisivač nije pomiješao proklijalo zrnje sa suhim u rešetu).

Smještaj. Posudice s proklijalim zrnjem obično stoje na stolu odnosno siniji. Na Kordunu su u pravilu uz kruh ili na njemu. U panonskim krajevima posudica nerijetko stoji u kutu sobe pod ikonom.

Do kad se čuva. Dok je kod katolika zeleno žito na stolu najčešće sve do Bogojavljenja (6.I.), kod pravoslavnih se ono, prema skromnim raspoloživim podacima, uklanja ranije. Bacaju ga iza Božića (2) odnosno na treći dan Božića (1) te na Novu godinu (11). U Vojvodini se, međutim, prema podacima Mile Bosić (1985: 27), žito čuvalo do Bogojavljenja.

Funkcija ovoga obrednog rekvizita najbolje se vidi no tome što se s njime radi na kraju blagdana kad ga valja ukloniti.

— Danas će vjerovatno prevladavati samo ukrasna uloga mladoga zelenog vlaća (da se ima zelenje u kući, zapisano je u Habjanovcu kraj Vrbovca).

— Na više je mjesta zabilježeno da će žitni usjevi bolje uspijevati ako se ostaci proklijaloga zrnja bace (ili posade) na njivu (9 podataka, pretežno u Hrvatskoj i u Bosni, ali i u središnjoj Srbiji). U Globoderu blizu Kruševca zapisano je da su vlati nosili u vinograd.

— U više je navrata zabilježeno da su ostatke davali životinjama, i to uglavnom kokošima (23 puta, od toga šest podataka kazuje da će kokoši zato nesti više jaja). U Zebici (srednja Srbija) davali su već na Božić kokošima zobati ostriške od vlati što su ih „podšišali".

— U 10 je navrata (pretežno u Lici, ali i u Vojvodini, sre-dišnjoj Srbiji i u Makedoniji) zapisano da su vlati na kraju blagdana davali govedima. U Lici su ih pomiješali sa solju.

— U Bukovici su zelene vlati davali ovcama. — U Mahorevu (srednja Bosna) dali su ostriške ukućanima i vjerovali da će im to

osigurati zdravlje. — U Brezičanima kod Prijedora momci su zaticali vlati za šešir, a djevojke za rupce.

— U 12 sela na sjevernim padinama Jastrepca i Kopaonika bacali su nakon blagdana vlati u zdenac. Zapisivači na žalost nisu pribilježili nikakva popratna vjerovanja.

Istraživanja Mile Bosić u Vojvodini nisu doduše donijela nikakve nove, nepoznate podatke, ali su dobro potvrdile zapise u upitnicima EAJ i time potkrijepila njihovu vjerodostojnost: „Sve donedavno opšti je običaj bio, a ima ga još i danas, da na dan svete Varvare (ređe to čine na Savicu ili Svetog Nikolu) „seju žito" (zrna pšenice) na manji tanjirić, (...), da bi pšenica proklijala i ozelenela do Božića. Ozelenelu pšenicu su podsecali makazama a okolo vezivali crvenom svilenom vrpcom ili trobojkom. U izrasloj zelenoj pšenici su na Badnji dan palili kandilo, koje se nije gasilo za sve vreme božićnih praznika, na i između Božića i Malog Božića sve do Bogojavljenja, što je verovatno hrišćanski utecaj. Nakon božićnih praznika zelenu pšenicu su davali živini ili stoci da pojede. Po narodnom objašnjenju pšenicu seju na tanjirić da bi te godine dobro rodila pšenica" (Bosić 1985:27).

Drugi dani. Božić nije jedini dan za koji se pripremaju posudice s proklijalim zrnjem, no svakako je najučestaliji. Već je bilo spomenuto pripremanje „vrtića" za Ivanje, vjerovatno u Boki. Na području čitave Jugoslavije prikupljeno je podataka o božićnim vrtićima iz 1430 mjesta, o onima za uskršnje poklade iz 11, za sam Uskrs 95 te za ljetni solsticij 19, a nekoliko sporadičnih podataka odnosi se i na druge dane u godini. Kod pravoslavnoga stanovništva statistički je omjer još izraženiji u korist božićnoga termina.

Vrtići za uskršnje poklade kod pravoslavnih uopće nisu zabilježeni (Belaj, 1981).

U Upitnici EAJ pitano je samo za zelenilo u božićno doba, na su odgovori koji se odnose na neke druge dane samo spontani i slučajni. Tako je u Ostrovu kod Smedereva zapisano: Neki seju, ali za Uskrs u stavljaju u njega sveću. Ovaj podatak daje slutiti da bi se sustavnim ispitivanjem s usmjerenim pitanjima moglo dobiti još podataka. Za sada je on posve izoliran.

Bitno drukčiji je podatak dobiven iz sjeverne Dalmacije. U Bukovici su za "Uskrs pripremali proklijalu pšenicu u posudama, ali ne za domove nego samo za ukras u crkvama.

U Seresu zabilježen je treći tip. Tamo su, za procesije na Veliki petak, žene stavljale pred svoje kuće ikone s Raspetim i uz njih posudice s proklijalom lećom ili ječmom. (Megas 1963:102). U Mogoriću u Lici na Božić u jutro sije se žito da se žito popravi. U sredini je svijeća. To će zrnje ozelenjeti oko Nove godine. U jugozapadnoj Makedoniji Seat na Krstovdan (Dunje), odnosno Na Krstovdan — Sveti Jovan posen totaš gi zasevaat žitata (Bučin). Ovaj Krstovdan bit će onaj uoči Bogojavljenja, 5.I. po julijanskom kalendaru (18.I. po gregorijanskom), kome slijedi 7. I. Sabor sv. Jovana Krstitelja, a ne onaj od 14. IX. (27. IX).

Ovaj je dan značajan no tome što je u doba ranoga kršćanstva Bogojavljenje bilo dan kojim je počinjala godina sve dok ga nije istisnuo Božić. Ako je to tako, onda su i Božić i Bogojavljenje samo supstituti starijega pretkršćanskoga novogodišnjeg praznika kao onoga dana kad su „posijana" zrna imala neku ulogu u kultu. Ovu pretpostavku potkrijepljuje, s jedne strane, vijest iz Dalmacije, gdje su katolici u Privlaci „sijali" žito na „Sveta tri kralja" (6. I), a, s druge strane, dva izvanredno dragocjena podatka iz Makedonije. Tamo je, npr. u selu Slepce blizu Bitole zabilježeno slijedeće: Žito se see vo „crep" na prvi mart. Žitoto nemalku naru se postriguva u od isečenot im se dava na stokata, „se zakrmuva" za da bude zdravo u mnogu da se nlodu. Prvi mart, u Makedoniji zvan još i Letnik, stari je novogodišnji početak godine (o čemu svjedoče i latinska imena mjeseci po kojima je decembar, dvanaesti mjesec, doslovce „deseti").

Konačno valja spomenuti još jednu priliku za „sijanje žita", koja je doista predstavljala veliko iznenađenje, tim više što je ona u etnološkoj literaturi često i iscrpno opisivana a da ta pojedinost, bar koliko je to autoru poznato, nije nigdje pribilježena. U Metku u Lici sije se na svoju krsnu slavu, a u Turjaku pod Kozarom pšenica se sije pred svaku slavu da bi se u nju stavila svijeća. Osim ova dva spontana odgovora u Upitnicama EAJ autoru je poznat i jedan slučaj iz Sandžaka (vlastiti zapis 1976.). Tamo je u Brodarevu Finka Puletić (r. oko 1900.) sijala pšenicu u posudu da bi za krsnu slavu (slavila ju je na Lučindan, 18. X. po jul. kal.) već bila zelena. Okitila bi ju cvijećem, podvezala trobojkom, a u sredinu zataknula slavsku svijeću. Ovakav način ukrašavanja slavskog stola inače u Brodarevu nije bio uobičajen, a kazivačica ga je navodno naučila od neke učiteljice koja je u Brodarevu došla još prije drugoga rata od Užica.

Ova tri slučajna, međusobno prostorno znatno udaljena podatka ukazuju na mogućnost da bi se dobro usmjerenim ispitivanjem dosadašnje znanje o ovome predmetu još uvijek moglo znatno nadopuniti.

Interpretacija

Pobrojane pojedinosti (koje bi se, kao što je već rečeno, mogle podrobnijim ispitivanjima još nadopuniti) ne mogu se protumačiti same za sebe, nego ih valja sagledati u svoj njihovoj prostornoj dimenziji. Ovaj običajni rekvizit, u literaturi neprecizno nazvan „Adonisovim vrtićem" (autor je za nj predložio točniji naziv kultni vrtić) poznat je u većem dijelu Evrope te ponegdje u sjevernoj Africi i u Aziji, sve do u Indiju. Evropski se vrtići mogu, no njihovim značajkama i funkcijama, razvrstati u četiri smisleno strukturirana kompleksa, četiri tipa, a jednako je i izvan Evrope. Tek je u Indiji situacija zamršenija.

Jedan se tip priprema u rano proljeće (o uskršnjim pokladima) s ciljem da, posebnim načinom „sijanja", seljak sazna kad mu valja započeti proljetnom sjetvom (Belaj, 1981b).

Drugi je ivanjski, a cilj mu je da djevojke otkriju svoju osobnu sudbinu. Ni jedan ni drugi nisu pravo zastupljeni kod pravoslavnoga stanovništva u Jugoslaviji, a i kod katoličkoga su samo marginalni.

Treći tip je uskršnji, a uloga mu je da bude ukras Isusova groba u crkvi. Poznat je u Sredozemlju te kod prednjoazijskih kršćana (na Cipru npr. uz Lazarov, a ne Isusov grob), a njemu valja tražiti podrijetlo u antičkim Adonisovim vrtićima. Ti su vrtići naime u obredima izvođenim na proslavama smrti i uskrsnuća božanstva vegetacije (Adonis, Oziris, Tammuz) bili postavljani uz grob umrloga božanstva i simbolizirali svojim brzim klijanjem samo božanstvo. Ovome tipu pripadaju vrtići u bukovičkim crkvama, kao i oni pred kućama u Seresu. Vrtić iz Ostrova, međutim, ne pripada ovome, nego četvrtom tipu.

Za razliku od prethodnih, kojima je osnovna značajka bila njihova gatalačka uloga ili uloga u crkvenom obredu, četvrti se tip priprema za božićno-novogodišnje doba da bi imao svoje mjesto u domaćem obiteljskom kultu. Dani pripremanja su sama Nova godina (1.I.), zatim Bogojavljenje (6.I.) kao ranokršćanski novogodišnji datum, na (najčešće) Božić (25. XII.) koji je od IV. do XVI. stoljeća u kršćanskoj Evropi smatran početkom godine, na zatim 1.III., Letnik, službeni početak godine prije kalendarske reforme Gaja Julija Cezara 64. pr. Krista, te konačno Uskrs (slučaj iz Ostrova), koji je također privukao na sebe neke elemente davnoga novogodišnjeg praznika koji se kod Slavena slavio pred početak proljeća. Ovamo će po svoj prilici pripadati i slavski vrtići. Krsna slava i inače pokazuje veoma usku vezu s novogodišnjim obredima.

Uloga vrtića u novogodišnjim obredima ratara Evrope i dijela Azije nije odmah uočljiva. Vrtić je naprosto bio prisutan u kući, i to na stolu, u središtu zbivanja, osobito kad je u nj bila zabodena svijeća kao točka okupljanja na zajedničku molitvu. Kroz novogodišnje se dane on, međutim, mijenja, „posijano" zrnje proklija i postaje zelenom biljkom. To nije ništa drugo nego li ritualna anticipacija kasnijih zbivanja na polju. Klijanje zrnja u novogodišnje doba smisleno se uklapa u niz obreda kojima je svrha kultna obnova na prelasku iz stare u novu godinu, a koja se postiže pričanjem mitova i obrednim ponavljanjem mitskoga stvaranja, čina koji se doduše zbio jednoć, no treba ga uvijek ponavljati da se ne bi prekinuo kontinuitet cikličkoga kruženja života u svijetu. Sa stajališta te mitske misli posve je razumljivo danas bilježeno vjerovanje da će prisutnost proklijala zrnja (tačnije: sam postupak klijanja) na nekakav način pomoći onoj pšenici koja je, ili će tek biti, posijana na njivu.

Kultni vrtići opisani kod svih južnoslavenskih naroda, i pravoslavnih i katoličkih, pripadaju u velikoj većini ovome posljednjem tipu. On je na Balkanu, no svemu sudeći, predslavenske starine, no poznavali su ga očito i Slaveni prije dolaska na jug. Običaj se vremenom počeo postupno gubiti i padati u zaborav. U Hrvatskoj je, međutim, negdje u XIX. stoljeću na panonskom prostoru došlo do „punjenja" običaja novim simboličkim značenjima, došlo je do njegove svojevrsne renesanse, na se u XX. stoljeću širi u Sloveniji (Kuret, 1961:62), u austrijsko Podunavlje (Grunn, 1956), u Mađarsku (Domotor, 1959:355), te na jug i istok, zahvaćajući dakako prvenstveno katoličko stanovništvo. No posljedica te snažne ekspanzije ovoga običaja (u granicama Hrvatske od prije 1918., bez Dalmacije i Istre, zastupljenost je praktično stopostotna) zahvatile su očito još u XIX. stoljeću dio „prečanskih" Srba.

Područje rasprostiranja kultnih vrtića kod pravoslavnoga stanovništva dalje prema jugoistoku zapravo predstavlja reliktne zone u kojima su od starine očuvane neke arhaične crte. Najneobičnija je svakako navada da se vrtići po blagdanima bace u zdenac. Ona ima svoje analogije tek na Sardiniji i u Aziji (Kurdistan, Indija). Autor je svojevremeno (1981a) pokazao kako to nije slučajna usamljena paralela, nego da ona predstavlja dragocjeno svjedočanstvo o davnim kulturnim vezama o kojima nema nikakvih pisanih podataka. Ovaj ljupki, dosad nezapaženi božićni rekvizit bez sumnje zavrijeđuje daljnja istraživanja.

NAPOMENE

1. Belaj, Vitomir, 1979: Kultni vrtići u Jugoslaviji i njihov etnološki okvir. Doktorska disertacija, obranjena na Zagrebačkom sveučilištu.

2. Belaj, Vitomir, 1981a: Recentni tzv. Adonisovi vrtići kod naroda Indije i Jugoslavije i problem njihove historijske povezanosti. U: Etnološki pregled 16, s. 59—70.

3. Belaj, Vitomir, 1981b: Problem pojave posebnoga oblika »božićnog žita« u sjeverozapadnoj Hrvatskoj. U: Etnološka istraživanja I, Etnografski muzej u Zagrebu, 123—128.

4. Belaj, Vitomir, 1989: Kultni vrtići/Kultische Gartchen. U: Etnološki atlas Jugoslavije, karte s komentarima, sv. I. Karta 8.321, tekst 21—30.

5. Bosić, Mila, 1985: Božićni običaji Srba u Vojvodini. Novi Sad. 6. Čajkanović, Veselin: Vukova braća. U: Srpski etnografski zbornik JI, 7. Domotor, Sandor, 1959: Adalekok nepszokdsaink ismertehez (Kardcsonui asztal es

Adonis kert). U: Ethnographia LXX, 345—358. 8. Gavazzi, Milovan, 1939: Godina dana hrvatskih narodnih običaja, Zagreb (drugo,

prerađeno izdanje, Zagreb 1988). 9. Grunn, Helene, 1956: Der Barbara—Weizen bei den Donauschwaben U:

Osterreichische Zeitschrift fur Volkskunde 59 (NS 10), 36—42. 10. Kulišić, Špiro, 1970: Iz stare srpske religije, Beograd.