30
Berlinski zid

berlinski zid

Embed Size (px)

Citation preview

Page 1: berlinski zid

Berlinski zid

Page 2: berlinski zid

Berlinski zid (nem. Berliner Mauer), prvobitno izgrađen 1961, a srušen u nedeljama nakon 9. novembra 1989, je bio najpoznatiji deo Istočnonemačkog pograničnog sistema i simbol Hladnog rata. Bio je deo Gvozdene zavese.Ideju o izgradnji zida donela je istočnonemačka vlada Valtera Ulbrihta i odobrio sovjetski vođa Nikita Hruščov. Zid je bio duga barijera između Zapadnog Berlina (koji je pripadao Saveznoj Republici Nemačkoj) i Demokratske Republike Nemačke (koja je često nazivana Istočna Nemačka), koji je čvrsto zatvorio granicu između Istočnog i Zapadnog Berlina u periodu od 28 godina. Zid je sagrađen sa namerom da se zaustavi odliv radnika i ekonomski bilans koji je bio povezan sa dnevnom migracijom velikog broja profesionalnih i kvalifikovanih radnika između Istočnog i Zapadnog Berlina, i bekstva koja su imala političke i ekonomske posledice po Istočni blok. On je efikasno smanjio emigraciju sa 2,5 miliona između 1949. i 1962. na 5.000 između 1962. i 1989. godine.

Page 3: berlinski zid

Ipak, podizanje zida je bila propagandna katastrofa za Istočnu Nemačku i ceo Istočni blok. On je postao ključni simbol onoga što su zapadne sile smatrale komunističkom tiranijom, naročito nakon ubijanja potencijalnih begunaca. Politička liberalizacija kasnih osamdesetih, povezana sa padom Sovjetskog Saveza, je dovela do slobodnijih pograničnih ograničenja u Istočnoj Nemačkoj, koja je kulminirala masovnim demonstracijama i padom istočnonemačke vlade. Kada je 9. novembra emitovano vladino saopštenje da će prelazak biti dopušten, mase Istočnih Nemaca se približilo i zatim i prešlo zid, a njima se približio veliki broj Zapadnih Nemaca u slavljeničkoj atmosferi. Zid je kasnije uništila euforična masa u periodu nakon nekoliko nedelja, a njegov pad je bio prvi korak ka ujedinjenju Nemačke, koje je zvanično završeno 3. oktobra 1990. godine.

Page 4: berlinski zid

Nakon Drugog svetskog rata, Nemačka je bila podeljena na četiri okupacione zone. Prestonica Berlin, se nalazio unutar sovjetske okupacione zone i bio je sedište Savezničkog kontrolnog veća. Berlin je bio podeljen na četiri okupacione zone, a sovjetski sektor je bio najveći. Iako je namera bila da okupacione sile zajednički upravljaju Nemačkom u granicama iz 1947, početak hladnoratovskih napetosti je doveo do toga da se francuska, britanska i američka zona ujedine u Saveznu Republiku Nemačku (i Zapadni Berlin) 1949, isključivši sovjetsku zonu koja je postala Nemačka Demokratska Republika (i Istočni Berlin) iste godine.Berlinska blokada 1948. godine dovodi do uspostavljanja Berlinskog vazdušnog lifta, jedinog načina komunikacije i snabdevanja Zapadnog Berlina.U početku, građanima Berlina je bilo dozoljeno da se slobodno kreću između sektora. Isto tako, kako je Hladni rat napredovao, tako je slobodan protok bio sve ograničeniji. Granica između Istočne i Zapadne Nemačke je zatvorena 1952, ali je jedino u Berlinu bila otvorena. Oko dva i po miliona Istočnih Nemaca je prešlo na Zapad između 1949. i 1952. godine

Page 5: berlinski zid

Od 1948, Zapadna Nemačka se razvila u kapitalističku državu sa “socijalnom tržišnom ekonomijom” i višestranačkim parlamentarnim sisitemom. Produžen ekonomski razvoj počevši od pedesetih je održavao 30-ogodišnje “ekonomsko čudo”. Sa druge strane unutrašnje nemačke granice, Istočna Nemačka je uspostavila autoritativnu vladu sa sovjetskim stilom planirane ekonomije. Dok je Istočna Nemačka postala najbogatija i najnaprednija država u Istočnom bloku, mnogi njeni stanovnici su želeli na zapad zbog političkih sloboda i ekonomskog prosperiteta. Nalet rastućeg broja Istočnih Nemaca u nekomunističke države preko Zapadnog Berlina je doveo do toga da Istočna Nemačka sagradi Istočnonemački pogranični sistem (čiji je Berlinski zid bio deo) 1961. da bi sprečili dalji prelazak.

Page 6: berlinski zid

Od 1949. do 1961. godine veliki broj profesionalnih i obučenih radnika je dnevno prelazilo između Istočnog i Zapadnog Berlina, često zbog koristi na Maršalovim planom obnovljenom Zapadu. Jednog dana je tako prebegla cela matematička katedra Lajpciškog univerziteta. Dalje, mnogi Zapadnoberlinci su prelazili u Istočni Berlin zbog kupovine u njenim državnim prodavnicama gde su cene bile mnogo niže nego u Zapadnom Berlinu. Ovaj protok radnika i ekonomska proizvodnja su pretili ekonomskim kolapsom Istočnoj Nemačkoj. Ovo se odrazilo na ceo komunistički blok, a posebno na Sovjetski Savez, pošto je njegova vlada potpomagala istočnonemačku ekonomiju, i istovremeno sada ugrožena istočnonemačka proizvodnja je morala da isplati sve ratne odštete Poljskoj i Sovjetskom Savezu.

Podsticaj za građenje Berlinskog zida je došao od istočnonemačkog lidera Valtera Ulbrihta, a plan je odobrio sovjetski lider Nikita Hruščov uz dodatne uslove. Ulbrihtov predlog za drugu vazdušnu blokadu je odbijen, a izgradnja barijere je dozvoljena, koja je predviđena da se u početku izgradi od bodljikave žice. Ako Zapad ugrozi barijeru, Istočni Nemci bi se povukli i ne bi prvi pucali ni pod kakvim uslovima.

Page 7: berlinski zid

Izgradnja 45 kilometara barijere oko tri zapadna sektora je počela u nedelju 13. avgusta 1961. u Istočnom Berlinu. Tog jutra su zonske granice zapečaćene istočnonemačkim vojnicima. Barijeru su izgradili istočnonemački vojnici i radnici, ne uključujući direktno Sovjete. Barijera je izgrađena na teritoriji Istočne Nemačke da bi se osiguralo da ne pređe u Zapadni Berlin na nekom mestu; ako bi neko stajao na zapadnoberlinskoj strani barijere (a kasnije i zida, on je zapravo stajao na teritoriji Istočnog Berlina. Neke ulice uz koje je prolazila barijera su rascepane čineći ih neprolaznim za većinu vozila i tako je ograda od bodljikave žice podignuta, koja je kasnije zamenjena pravim zidom. Ona je fizički podelila grad i kompletno okružila Zapadni Berlin. Tokom izgradnje zida, vojnici vojske Istočne Nemačke i borbene grupe radničke klase su stojale na granici sa naređenjem, da pucaju na svakog ko pokuša da prebegne. Kao dodatak cela dužina granice između Istočne i Zapadne Nemačke je zatvorena zidovima, minskim poljima i

drugim preprekama.

Page 8: berlinski zid
Page 9: berlinski zid

Mnoge porodice su bile razdvojene. Mnogi stanovnici Istočnog Berlina su bili odsečeni od svojih poslova i šansi za finansijsko poboljšanje; Zapadni Berlin je postao izolovana enklava na neprijateljskoj teritoriji. Stanovnici Zapadnog Berlina su protestovali na čelu sa njihovim gradonačelnikom Vilijem Brantom, koji je oštro kritikovao SAD zbog neodgovaranja. Zapadne obaveštajne službe su pretspostavljale da će zid sprečiti priliv izbeglica, ali je glavni kandidat za njegovu lokaciju bio oko grada.Džon F. Kenedi je prihvatio u svom govoru 25. jula 1961 [1] da su se SAD mogle samo nadati da će odbraniti stanovnike Zapadnog Berlina i Zapadne Nemačke; pokušaj suprotstavljanja Istočnoj Nemačkoj će samo rezultovati sramotnim porazom. Njegova administracija je uručila diplomatski protest putem uobičajenih kanala, ali bez uspeha, iako je to bilo narušavanje posleratnog Sporazuma četiri sila, koji je dao Velikoj Britaniji, Francuskoj i SAD uticaj na administraciju celog Berlina. Zaista, nekoliko meseci nakon što je barijera od bodljikave žice podignuta, američka vlada je imformisala sovjetsku vladu da je prihvatila zid kao činjenicu međunarodnog života i da je neće silom izazivati.Istočnonemačka vlada je tvrdila da je zid bio "antifašistička zaštitna barijera", sa namerom da odvrati agresiju sa zapada. Ipak, ova tvrdnja je primljena sa skepticizmom čak i u Istočnoj Nemačkoj; njegova izgradnja je izazvala značajne poteškoće za porodice razdvojene zidom, a stav Zapada da je zid bio sredstvo sprečavanja građana Istočne Nemačke da ulaze u Zapadni Berlin je bio široko prihvaćen kao istina.

Page 10: berlinski zid
Page 11: berlinski zid

U slučaju bilo kakve sovjetske ozbiljnije pretnje, enklava poput Zapadnog Berlina se ne bi mogla braniti osim nuklaernim oružjem. Zato je od vitalne važnosti za Amerikance bilo da pokažu Sovjetima da više ne izazivaju sreću. Zato je general Lucijus Klej, koga su duboko poštovali Berlinci zbog komandovanja američkim naporima tokom Berlinskog vazdušnog lifta (1948-1949) i koji je bio poznat po svom čvrstom stavu prema Sovjetima, poslat u Berlin kao ambasador u svojstvu Kenedijevog specijalnog savetnika. On i američki potpredsednik Lindon Džonson su stigli na aerodrom Tempelhof poslepodne 19. avgusta.Oni su stigli u grad kojeg je branilo ono što će uskoro biti poznato kao Berlinska brigada, koja se sastojala od Druge i Treće borbene grupe Šeste pešadijske divizije sa četom F 40. oklopne. 16. avgusta, Kenedi je izdao naređenje da se one pojačaju. Ujutro 19. avgusta, Prva borbena grupa 18. pešadijske divizije je uzbunjena.

U nedelju ujutro 20. avgusta, glavni elementi kolone od 491 vozila koji su nosili 1.500 ljudi podeljenih u pet grupa je krenulo iz tačke Helmšted-Marijenborn.

Page 12: berlinski zid

U Marijenbornu, sovjetkom punktu pored Helmšteda na granici Zapadne i Istočne Nemačke, američko osoblje je prebrojala straža. Kolona je bila duga 160 kilometara i prešla je 177 kilometara od Marijenborna do Berlina u punoj ratnoj opremi, dok je VoPos (istočnonemačka pogranična policija) nadgledala duž celog puta. Čelo kolone je stiglo u predgrađe Berlina pre ponoći, da bi se srelo sa Klejom i Džonsonom, pre nego što je paradirala ulicama Verlina. 21. avgusta, Džonson je ostavio značajno ojačan Zapadni Berlin u ruke generala Frederika Hartela, koja je sada imala ukupno 4224 vojnika. Svaka tri meseca u naredne tri i po godine, novi američki bataljon je smenjivan u Zapadnom Berlinu da bi se pokazala saveznička odlučnost.Podizanje zida je dovelo do važnih posledica za obe Nemačke. Ipak, podizanje zida je bila propagandna katastrofa za Istočnu Nemačku i ceo Istočni blok. On je postao ključni simbol onoga što su zapadne sile smatrale komunističkom tiranijom, naročito nakon ubijanja potencijalnih begunaca (koji su se kasnije tretirali kao dela ubistva u ujedinjenoj Nemačkoj). 1987, Ronald Regan je održao poznati govor na Branderbuškoj kapiji, u kome je izazvao Mihaila Gorbačova da “obori ovaj zid”. U Zapadnoj Nemačkoj, strah da zapadne sile nisu uradile ništa da bi se sprečilo podizanje zida je direktno dovelo do Ostpolitik (Istočna politika) ili približavanja Istoku, u cilju stabilizovanja odnosa dve Nemačke.

Page 13: berlinski zid

Zid je bio dugačak preko 155 kilometara. Juna 1962. su počeli radovi na drugoj paralelnoj ogradi 91 metar dalje u unutrašnjost, dok su kuće izmešu ograda srušene, a njeni stanovnici preseljeni. Ničija zemlja je stvorena između dve barijere, koja je postala poznata pod imenom "staza smrti". Ona je bila posuta peskom, čineći time lakšim uočavanje otisaka stopala koji su ostavili begunci; nije pružala zaklon, bila je minirana i najvažnije je da je pružala brisan prostor otvaranju vatre sa osmatračkih tornjeva.

Page 14: berlinski zid

Tokom godina, zid je prošao kroz četiri odvojene faze:Prvobitna žičana ograda (1961) Poboljšana žičana ograda (1962–1965) Betonski zid (1965–1975) Pogranični zid 75 (Grenzmauer 75 (1975–1989)

Četvrta generacija zida, znana zvanično kao Potporni zid element UL 12.11 (Stützwandelement UL 12.11), je bila poslednja i najnaprednija verzija zida. Započeta 1975. i završena oko 1980, bila je izgrađena od 45.000 ojačanih betonskih delova, gde je svaki bio 3,6 m visok i 1,2 m širok, a ukupno je koštala 16.155.000 istočnonemačkih maraka. Vrh zida je bio išpartan glatkim cevima, sa namerom da se oteža beguncima da ga preskoče. Zid je bio ojačan žičanom ogradom, signalnom ogradom, rovovima, bodljikavom žicom, preko 116 kula i 20 bunkera. Ova verzija zida se najčešće viđa na fotografijama, a preostali delovi zida u Berlinu i drugde širom sveta su delovi četvrte generacije zida.

Page 15: berlinski zid

Korišćeno je osam graničnih prelaza između Istočnog i Zapadnog Berlina, koji su dozvoljavali posete Zapadnih Nemaca, zapadnih državljana ili savezničkog osoblja u Istočni Berlin, kao i posete istočnonemačkih građana u Zapadni Berlin, pod uslovom da su nosili specijalne dozvole. Ti prelazi su bili ograničeni prema tome kojoj je nacionalnosti bilo dozvoljeno da ga koristi (Istočni Nemci, Zapadni Nemci, Zapadni Berlinci, druge nacionalnosti). Najpoznatiji je bio Tačka Čarli, koji je bio zabranjen za savezničko osoblje i ne-nemačke stanovnike.Postojalo je još nekoliko graničnih prelaza između Zapadnog Berlina i ostalog dela Istočne Nemačke. Oni su mogli biti korišćeni za prolaz između Zapadne Nemačke i Zapadnog Berlina, za posete stanovnika Zapadnog Berlina Istočnoj Nemačkoj, za prolaz u susede Istočne Nemačke Poljsku, Čehoslovačku, Dansku i za posete građana Istočne Nemačke koji su imali dozvolu u Zapadni Berlin. Nakon sporazuma iz 1972. novi prelazi su otvoreni da bi se dozvolio transport otpada iz Zapadnog Berlina na istočnonemačke deponije, kao i neki prelazi za prelazak u Zapadni Berlin.

Page 16: berlinski zid
Page 17: berlinski zid

Tokom dužeg perioda istorije zida, savezničko vojno osoblje, zvaničnici i diplomate su mogli da prođu u Istočni Berlin bez provere pasoša; takođe su sovjetske patrole mogle da uđu u Zapadni Berlin. Ovo je bila potreba posleratovskog Sporazuma četiri sile. Stanovnici Zapadnog Berlina su u početku bili podvrgnuti vrlo strogim ograničenjima; svi prelazi su bili zatvoreni za njih između 26. avgusta 1961. i 17. decembra 1963, a tek od septembra 1971. putna ograničenja su olakšana nakon Sporazuma četiriju sila o pitanjima transporta. Prolazi u i iz Zapadnog Berlina su ograničeni da dva prelaza duž zida, iako su svi osim dva bili rezervisani za Nemce.Zapadni Nemci su koristili četiri autoputa koji su povezivali Zapadni Berlin sa Zapadnom Nemačkom. Najpozantiji je bio autoput Berlin-Helmšted, koji je ulazio na teritoriju Istočne Nemačke kod mesta Helmšted (Tačka Alfa) i spajao sa kod Berlina u Drilindenu (Tačka Bravo) u jugoistočnom Berlinu. Pristup Zapadnom Berlinu je takođe bio moguć železnicom (četiri pruge) i čamcem koristeći kanale i reke.

Page 18: berlinski zid
Page 19: berlinski zid

Stranci su često i bez problema prelazili zid, a stanovnici Istočne Nemačke su lepo dočekivali njihov novac. Naravno, i oni su bili predmet detaljnih provera i na ulasku i na izlasku. Kada su izlazili, policija je obično postavljala ogledalo ispod svakog vozila da bi tražila osobe koje su se sakrivale ispod automobila. Istočnim Nemcima je povremeno davana dozvola za prelazak, posebno ako su bili previše stari da bi radili. Na granice kod Potsdama, zarobljeni pilot U-2 aviona oborenog iznad Sovjetskog Saveza Geri Pauers je zamenjen za sovjetskog špijuna Rudolfa Abela.

Jedno mesto gde su zapadnjaci mogli da prelaze granicu je bila stanica Fridrihštrase u Istočnom Berlinu. Kada je zid podizan, berlinska složena transportna mreža je podeljena njime. Neke linije metroa su bile podeljene na pola, a mnoge stanice su zatvorene. Tri zapadne linije su prolazile kroz kratki deo istočnonemačke teritorije, prolazeći kroz istočne stanice (Stanice duhova) bez zaustavljanja. I zapadna i istočna mreža su se sticale kod ulice Fridrihštrase, koji je postao najvažniji prelaz za one (uglavnom sa Zapada) sa dozvolom za prelazak.

Page 20: berlinski zid

Rani uspešni prebezi su uključivali ljude koji su preskakali prvobitnu bodljikavu žicu ili iskakali iz prozora stanova duž zida, ali se ovo okončalo kada je zid poboljšan. Kasniji uspešni prelasci su uključivali duge tunele, klizanje niz žice u vazduhu, letenje jedrilicama i jednog čoveka koji je prošao vrlo niskim sportskim kolima ispod barikade u Tački Čarli.Još jedan vazdušni prebeg je bio onaj Tomasa Krugera koji je sleteo lakim avionom Zlin Z-42M istočnonemačke organizacije za obuku mladih vojnika na aerodorom RAF u Gatouu. Njegov avion, koji je imao registarsku oznaku DDR-WOH, je rastavljen i vraćen u Istočnu Nemačku.Najpoznatiji neuspešni prebeg je bio onaj Petera Fehtera, koji je pogođen i ostavljen da krvari do smrti naočigled zapadnih medija 17. avgusta 1962. godine. Poslednja osoba koja je ubijena dok je pokušavala da pređe granicu je bio Kris Guefroj 6. februara 1989. godine.

Tokom postojanja zida je bilo oko 5.000 uspešnih bekstva u Zapadni Berlin. Različiti izveštaji tvrde da je ubijeno ili 192 ili 239 ljudi koji su pokušali da pređu, a mnogo više njih je ranjeno.

Page 21: berlinski zid

Mađarska je 23. avgusta 1989. godine uklonila pogranična ograničenja sa Austrijom i u septembru je više od 13.000 Istočnih Nemaca pobeglo kroz Mađarsku. Masovne demonstracije protiv vlade u Istočnoj Nemačkoj su počele u jesen 1989. godine. Dugogodišnji vođa Istočne Nemačke, Erih Honeker, je podneo ostavku 18. oktobra 1989. i zamenio ga je Egon Krenc nekoliko dana kasnije. Honeker je prorekao januara 1989. da će zid stojati “još sto godina”.Nova Krencova vlada je odlučila da dozvoli građanima Istočnog Berlina da traže vize da bi putovali u Zapadnu Nemačku. Ginter Šabovski, ministar propagande Demokratske Republike Nemačke, je imao zadatak da objavi to; ipak, on je bio na odmoru pre nego što je doneta ova odluka i nije bio u potpunosti obavešten o njoj. Kratko pre novinarske konferencije 9. novembra, baratao je notom koja je kazivala da će građanima Istočnog Berlina biti dozvoljeno da prelaze granicu sa propisnom dozvolom, ali nije dao nikakve dodatne informacije.

Pravila su završena nekoliko sati pre konferencije i trebalo je da postanu važeća sledećeg dana, time dajući vremena da se prvo informišu stražari na granici; ipak niko o tome nije obavestio Šabovskog. On je glasno pročitao notu na kraju konferencije; kada je upitan kada će pravila stupiti na snagu, on je pretpostavio da će to biti istog dana na osnovu teksta note i odgovorio je: “Koliko ja znam, trenutno stupaju, upravo sada”.

Page 22: berlinski zid

Desetina hiljada stanovnika Istočnog Berlina je čulo izjavu Šabovskog i pohrlilo ka zidu tražeći ulaz u Zapadni Berlin. Iznenađeni i nadjačani graničari su obavili mnogo grozničavih telefonskih poziva sa svojim pretpostavljenima, ali je postalo jasno da ne postoji način da zadrže veliku masu građana Istočne Nemačke bez upotrebe vojske i smrtne sile, a značajno malobrojniji stražari su bili opremljeni samo za redovne stražarske dužnosti. Stražari i vlada Istočne Nemačke nisu želeli da koriste silu, pa je u susret masi straža na kraju popustila, otvorivši prolaze i dozvolila ljudima kroz njih sa malo ili bez provere identiteta. Ushićene Istočne Berlince su uskoro pozdravili Zapadni Berlinci sa druge strane u slavljeničkoj atmosferi. Zato se 9. novembar smatra danom pada zida. U danima i nedeljama koje su sledile, ljudi su dolazili do zida sa maljevima da pokupe suvenire, uništivši dugačke delove zida u tom procesu.

Vlada Demokratske Republike Nemačke je objavila otvaranje deset novih pograničnih prelaza sledeće nedelje, uključujući i neke simbolične lokacije (Potsdamer Plac, Gliniker Brik, Bernauerštrse). Masa sa obe strane zida je satima čekala, nazdravljajući buldožerima koji su odvajali delove zida da bi napravili nove (stare) puteve. Slike i televizijski snimci ovih događaja ih ponekad pogrešno nazivaju “demontaža zida” iako je to bilo samo izgradnja novih prelaza. Novi pogranični prelazi su se nastavljali otvarati do leta 1990, uključujući i onaj najpoznatiji na Brandenburškoj kapiji 22. decembra 1989. godine.

Page 23: berlinski zid

Tehnički, zid je ostao čuvan neko vreme nakon 9. novembra, iako sa smanjenim intezitetom. Prvih meseci, vojska Istočne Nemačke je čak pokušala da popravi neka oštećenja koja su načinili lovci na suvenire. Postepeno su ti pokušaji prestali, a straža je postajala sve labavija, tolerišući povećana razaranja i nedozvoljene prelaze kroz rupe u zidu. Zvaničnu demontažu zida je 13. juna 1990. godine počela vojska Istočne Nemačke u Bernauerštrase. Na dan 1. jula, kada je Istočna Nemačka usvojila zapadnonemačku valutu, sve pogranične kontrole su prestale, iako je granica postala beznačajna neko vreme pre toga. Demontaža je trajala do novembra 1991. godine. Samo je nekoliko kratkih delova i stražarskih kula ostavljeno da stoji kao uspomena.Pad zida je bio prvi korak ka ujedinjenju Nemačke, koje je zvanično okončano 3. oktobra 1990. godine.

Zapadnim Nemcima je dozvoljeno putovanje sa vizom počevši od 23. decembra 1989. godine. Do tada su mogli posećivati Istočnu Nemačku samo pod restriktivnim uslovima, koji su uključivali traženje vize nekoliko dana ili nedelja ranije, obaveznu razmenu najmanje 25 nemačkih marki po danu planiranog ostanka, a koji su svi ograničavali spontane posete. Tako su u nedeljama između 9. novembra i 23. decembra, Istočni Nemci mogli da slobodnije putuju od zapadnih komšija.

Page 24: berlinski zid

Leonard Bernštajn je 25. decembra 1989. godine, održao koncert u Berlinu slaveći kraj zida, uključujući i Betovenovu 9. simfoniju (Odu radosti), sa horskim delom u kojem je reč „radost“ (Freude) zamenjena rečju „sloboda“ (Freiheit). Rodžer Voters je održao koncert na Potsdamer Placu 21. jula 1990, sa specijalnim gostima među kojima su bili Skorpions, Brajan Adams i Van Morison. Dejvid Haselhof je izveo svoju pesmu Looking for Freedom, koja je bila vrlo popularna u Nemačkoj u to vreme, stojeći na Berlinskom zidu.

Neki misle da bi 9. novembar bio prikladan nemački nacionalni praznik, pošto obeležava emocionalnu istočnonemačke mirne revolucije i datum proglašenja prve nemačke republike, Vajmarske republike 1918. godine. Ipak, 9. novembar je takođe godišnjica zloglasne Kristalne noći 1938. godine, i zato je izabran 3. oktobar. Deo ove odluke je bilo to što je istočnonemačka vlada želela da se okonča ujedinjenje pre nego što bi Istočna Nemačka mogla da obeleži 41. godišnjicu svog osnivanja 7. oktobra 1990. godine.

Page 25: berlinski zid

Pad zida je značajno izmenio saobraćaj u gradu. Eksperimentlani sistem magnetne lebdeće železnice dugačke oko 1,6 km je bio uništen nakon svog otvaranja jula 1991. pošto je koristio deo putanje podzemne linije koju je prethodno podelio zid.

Malo je ostalo od zida u Berlinu, koji je uništen skoro svuda, osim na tri lokacije: dela od 80 metara pored Potsdamer Placa, dužeg dela uz reku Špreja pored Oberbaumbrika nazvanog Galerija istočne strane i trećeg dela severno od Bernauerštrase, koji je pretvoren u spomenik 1999.

Čak i delovi koji su ostali da stoje ne prikazuju više tačno originalni izgled zida; oni su teško oštećeni (pošto je mnogo ljudi želelo da pokupi delove originalnog Berlinskog zida), a današnji grafiti preovlađuju istočnom stranom zida, koji očigledno nisu postojali dok je zid čuvala vojska Istočne Nemačke. Prethodno, grafiti su bili isključivo samo na zapadnoj strani. Delovi zida sa ili bez potvrde o autentičnosti se prodaju na internet aukcijskim servisima, kao i u nemačkim prodavnicama suvenira i mogu se naći širom sveta. Čak su ljudi u SAD i Kini želeli deo ovog vremenskog perioda.

Page 26: berlinski zid

Petnaest godina nakon pada Berlinskog zida, privatan muzej je ponovo sagradio 200 metara dela blizu Tačke Čarli, iako ne na mestu originalnog zida. Takođe je postavljeno preko 1.000 krstova u uspomenu onima koji su poginuli pokušavajući da prebegnu na zapad. Ovaj spomenik je postavljen oktobra 2004, a ukloljen jula 2005.

Čak i sada, posle ujedinjenja, postoje priče u Nemačkoj o nastavljenim kulturnim razlikama između Istočnih i Zapadnih Nemaca, koje se često opisuju kao “Zid u glavi” (Mauer im Kopf). Anketa iz septembra 2004. je pokazala da je 25% Zapadnih Nemaca i 12% Istočnih Nemaca želelo da se Istočna i Zapadna Nemačka opet podele Berlinskim zidom. Mnoge nemačke javne ličnosti su označile ove brojke “alarmantnim”.

Page 27: berlinski zid
Page 28: berlinski zid
Page 29: berlinski zid
Page 30: berlinski zid

http://www.dieberlinermauer.de/berlinwallhome1024/wall1/wall1.html