Biblioteka Theoria universalis

1 Preveli Ivan Martinčić Ante Stamać

Urednik Ante Stamać

C I P - Katalogizacija u publikaciji Nacionalna i sveučilišna biblioteka, Zagreb

U D K 801

J A K O B S O N , R o m a n Temelji jezika / Roman Jakobson i Morris Halle ; [preveli Ivan Martinčić,

A n t e Stamać ; izrada kazala Ivan Martinčić]. - Zagreb : Globus, 1988 - 109 str. ; 2 0 cm. - (Biblioteka Theoria universalis ; 1)

Prijevod djela: Fundamentals of language. - Bibliografija: str. 77-79. - Kazala.

ISBN 86-343-0530-9

1. H a l l e , Morris

Roman Jakobson i Morris Halle

Temelji jezika

Globus / Zagreb

I. Jezična razina obilježja

1.1 Razlikovna obilježja na djelu. Sva prezimena kao Bitter, Chitter, Ditter, Fitter, Gitter, Hitter, Jitter, Litter, Miner, Fitter, Ritter, Sitter, Titter, Winer, Zitter, pojavljuju se u New Yorku. Kojegod da je podrijetlo tih imena i njihovih nosilaca, svaka od tih riječi rabi se u engleskome Njujorčana bez protuslovlja s nji­hovim jezičnim navikama. Nikad prije niste ništa čuli o gospo­dinu predstavljenom Vam na nekom njujorškpm domjenku. »Gospodin Ditter«, kaže Vaš domaćin. Vi nastojite shvatiti i zapamtiti tu poruku. Kao govornik engleskoga, nesvjesni postupka, lako dijelite neprekidni glasovni tijek na određeni broj susljednih jedinica. Vaš domaćin nije rekao bitter /bits/ ili dotter /data/ ili digger /digs/ ili ditty /diti/ nego diner Iditsl. Odatle je slušatelj spremno izlučio četiri uzastopne jedinice sposobne za selektivnu alternaciju s drugim jedinicama u engleskom: Idi + lil + 1X1 + Isl.

Svaku od tih jedinica primatelj predočuje određenim brojem združenih alternativa rabljenih s razlučnim vrijednostima u engle­skome. Spomenuta prezimena ne podudaraju se u početnoj jedi­nici; neka od tih imena razlikuju se međusobno samo prema jednoj jedinoj alternativi, a to minimalno razlikovanje sveopće je za pojedine parove, npr. /nita/: Iditsl = /mita/: /bita/ = nazalizi-rano nasuprot nenazalizirano; /tfta/: Iditsl = /sita/: Izitsl = /pita/ : /bita/ = /kita/: /gita/ = napeto nasuprot opušteno. Takvi parovi kao što su /pita/ i Iditsl nude primjer dviju sučeljenih minimalnih razlika: gravisno nasuprot akutno zajedno s napeto nasuprot opušteno. Par bitter /bits/ i detter /dćta/ prikazuje dvije susljedne minimalne razlike: gravisno nasuprot akutno iza koje slijedi difuzno nasuprot kompaktno. Akustičku i motoričku definiciju navedenih razlika vidi u 3.61 i 3.62.

1.2 Struktura razlikovnih obilježja. Lingvistička analiza postupno svodi složene govorne jedinice u m o r f e m e kao kraj­nje sastavnice opskrbljene vlastitim značenjem pa te najmanje semantičke prijenosnike razlaže u njihove osnovne sastojke spo­sobne da razlikuju morfeme jedan od drugoga. Ti sastojci nazi-

vaju se r a z l i k o v n a o b i l j e ž j a . Sukladno tomu valja raz­lučiti dvije razine jezika i lingvističke analize: s jedne strane, s e m a n t i č k a r a z i n a obuhvaća i jednostavne i složene zna-čenjske jedinice od morfema do izričaja i diskurza, a s druge strane, r a z i n a o b i l j e ž j a bavi se jednostavnim i složenim jedinicama koje služe samo za razlikovanje, utvrđivanje i dijelje­nje ili izdvajanje mnogostrukih značenjskih jedinica.

Svako od razlikovnih obilježja uključuje izbor između dvaju članova jedne opozicije koja izražava specifično razlikovno svoj­stvo razilazno od svojstava svih drugih opozicija. Tako se gra­visno i akutno u slušateljevu opažaju sučeljuju jedno drugome s pomoću glasovne visine kao relativno duboko i visoko; sukladno tomu s fizičkog se aspekta suprotstavljaju razdiobom energije na krajevima spektra, a na motoričkoj razini pak obuj­mom i oblikom rezonantne šupljine. U priopćenoj poruci slušate­lja svako obilježje stavlja pred odluku da-ne. Tako on ima izabrati između gravisnog i akutnog jer se u jeziku rabljenu za priopćivanje pojavljuju obje alternante u kombinaciji s istim sučeljenim obilježjima i u istim nizovima: /bite/ - /dite/, /fîte/ - /site/, /bil/ - /bûl/. Slušatelj je obvezatan izabrati po jedno od dvaju suprotnih svojstava iste kategorije, kao u slučaju gravisno nasuprot akutno, ili između nazočnosti i nenazočnosti nekog svojstva poput zvučno nasuprot bezvučno, nazalizirano nasuprot nenazalizirano, povišeno nasuprot ravno.

L3 Opozicija i kontrast. Budući da u slušateljevoj dvojbi »Je li /bite/ ili /dite/?« aktualnoj poruci pripada samo jedna od dviju logički koreliranih alternanti, za taj slučaj podesan je saussureov-ski naziv o p o z i c i j a, a naziv k o n t r a s t bit će prije ograničen na slučajeve gdje se suprotnost dviju jedinica ističe s pomoću njihova graničenja u osjetilnom opažanju, npr. kontrast gravisno i akutno u nizu /pi/ ili isti kontrast, ali obrnutim redom obilježja, u nizu /tu/. Prema tome opozicija i kontrast dva su različita očitovanja n a č e l a s u p r o t n o s t i i svako od njih ispunjuje važnu ulogu u razlikovnom aspektu jezika (usp. 3.4).

L4 Poruka i kod. Primi li slušatelj poruku na jeziku što ga zna, dovodi je u odnos s najbližim kodom, a taj kod sadrži sva razlikovna obilježja kojima treba da se upravlja, sve njihove dopustive kombinacije u skupove međusobno sučeljenih obilje­žja nazvane f o n e m i , te sva pravila ulančavanja fonema u

8

n i z o v e - ukratko, sadrži sva razlikovna sredstva koja ponaj­prije služe za razlikovanje morfema i čitavih riječi. Stoga, kad jednojezični govornik engleskog čuje ime poput / zite /, prepoznaje ga i usvaja bez teškoća čak ako ga nikad prije nije čuo, ali ili u opažaju ili u reprodukciji sklon je biti nepovjerljiv kao prema tuđem te iskrivljavati ime poput / kite /, s njegovom neprihvatlji­vom suglasničkom skupinom, ili / xite /, koje sadrži samo poznata obilježja ali u nepoznatom skupu, ili, konačno, / myte /, budući da njegov drugi fonem ima obilježje strano engleskome.

1.5 Elipsa i eksplicitnost. Slučaj čovjeka suočena s prezimenima koja su mu posve nepoznata bio je slobodno izabran da mu ni njegov Vokabular, ni njegovo prethodno iskustvo, pa ni nepo­sredni kontekst konverzacije ne dadu nikakva uporišta za prepo­znavanje tih imena. U takvoj situaciji slušatelj si ne može dopu­stiti da izgubi i jedan jedini fonem primljene poruke. Obično, međutim, kontekst i situacija dopuštaju da zanemarimo vrlo visok postotak obilježja, fonema i nizova u prispjeću poruke, a da se ne ugrozi njezina shvatljivost. Vjerojatnost pojavljivanja varira glede različitih obilježja u govornom lancu a slično tomu i glede svakog obilježja u različitim tekstovima. Zbog tog razloga moguće je iz dijela niza s većom ili manjom točnošću predvidjeti slijedeća obilježja, rekonstruirati prethodna, te konačno iz nekih obilježja u skupu pretpostaviti i druga sučeljena obilježja.

Budući da se u različitim okolnostima razlikovna nosivost fonema tvorno smanjuje za slušatelja, govorniku je, s njegove strane, olakšano izvođenje svih glasovnih razlika u njegovoj poruci: broj uništenih obilježja, ispuštenih fonema i pojednostav­njenih nizova može biti vrlo velik u nerazgovijetnu i brzu stilu govora. Glasovni oblik govora može biti ne manje eliptičan od njegove sintaktičke kompozicije. Dapače takvi uzorci kao nemarno izgovoreno /tem mins sem/ za 'ten minutes to seven', što navodi D. Jones, nisu najviši stupanj ispuštanja i fragmentarnosti na koji se nailazi u familijarnom razgovoru. Ali bude li nužno, govor eliptičan na semantičkoj razini ili razini obilježja izricatelj spremno prevodi u eksplicitni oblik, što ga slušatelj, ako je potrebno, razumijeva u svoj njegovoj eksplicitnosti.

Nejasni način izgovora, međutim, samo je skraćeni izvodak iz eksplicitnog razgovijetnog oblika govora koji nosi najveću koli­činu obavijesti. Mnogi govornici američkog engleskoga redovno ne razlikuju / t / i / d / između naglašenog i nenaglašenoga samoglas­nika, ali kad je u tome opasnost od zbrke homonimije, mogu ih

9

izgovoriti razlikujuće, mogu pitati »Je li to gospodin Bitter / bita / ili Bidder / bide /?« s lagašno razilaznim upotpunjenjem tih dvaju fonema. To znači da u jednom tipu američkog engleskoga kod razlikuje intervokalno / t / i / d /, a u drugom dijalektalnom tipu ta se razlika potpuno izgubila. Kad se analizira uzorak fonema i razlikovnih obilježja od kojih su sastavljeni, mora se pribjeći najpunijem, optimalnom kodu koji je na raspolaganju danim govornicima.

10

Π. Raznolikost obilježja i njihova obradba u lingvistici

21 Fonologija i fonemika. Pitanje kako jezik iskorišćuje gla­sovno gradivo, odabirući neke od njegovih elemenata i prilagođujući ih svojim različitim svrhama, područje je posebne lingvističke discipline. U engleskome se ta disciplina često naziva f o n e m i k a (ili, puristički, f o n e m a t i k a ) budući da je među funkcijama glasa u jeziku ponajvažnija da služi kao razlikovno sredstvo i jer je temeljno sredstvo te funkcije fonem sa svojim sastojcima. Sve se više daje prednost općem izvanbritanskom nazivu f o n o l o g i j a (uvedenom 1923. i temeljenom na prijed­lozima Ženevske škole)1 ili pak opisnome f u n k c i o n a l n a f o n e t i k a , premda je u engleskom oznaka »phonology« često označivala druga područja te je osobito služila kao prijevod njemačkoga L a u t g e s c h i c h t e . Prednost naziva »fonologija« može biti u lakšoj primjeni na svu raznolikost jezičnih funkcija što ih ispunja glas, a »fonemika« naprotiv hoćeš-nećeš upućuje na ograničenje na razlikovna sredstva te je pogodna oznaka za glavni dio fonološkoga bavljenja razlikovnom funkcijom govor­nih glasova.

Dok fonetika nastoji prikupljati najiscrpnije obavijesti u cije­lom glasovnom gradivu, u njegovim fiziološkim i fizičkim svoj­stvima, fonemika, i fonologija općenito, nastupa međutim u primjeni strogo lingvističkih kriterija u razvrstavanju i klasifici­ranju gradiva koje je pobilježila fonetika. Istraživanje krajnje odjelitih razlikujućih sastavnica jezika može se slijediti unatrag do nauka ο sphota sanskrtskih gramatičara2 te Platonove zamisli ο στοιχείον, ali suvremeno lingvističko proučavanje tih invari-janti počelo je tek 1870-ih te se intenzivno razvilo nakon prvoga svjetskog rata, usporedno s postupnim rasprostranjenjem načela i n v a r i j a n t n o s t i u znanostima. Nakon poticajne međuna­rodne rasprave kasnih dvadesetih i ranih tridesetih, prvi pokušaji da se sažmu temeljni rezultati istraživanja, Trubetzkoyev te Van

1 R. Jakobson, Ο češskom Stixe, Berlin, 1923, str. 2 1 . i d. 2 U s p . J. Brough, Theories of general linguistics in the Sanskrit Grammarians,

Transactions of the Philosophical Society, 1 9 5 1 .

11

Wijkov pregled opće fonologije, pojavili su se 1939.3 Iduća teorijska i praktična dostignuća u strukturalnoj analizi jezika zahtijevala su sve primjerenije i sažetije uključivanje govornih glasova u područje lingvistike s njezinom strogom metodologi­jom; poboljšavaju se načela i tehnike fonologije, a njezin djelo­krug postaje sve širi.

22 » Unutrašnji« pristup fonemu u odnosu prema glasu. Glede povezanosti i razgraničenja fonologije (osobito fonemike) i fone­tike ključno je pitanje narav suodnošenja fonoloških bitnosti i glasa. Prema Bloomfieldovu poimanju fonemi nekog jezika nisu glasovi nego samo zajedno skupljena glasovna obilježja »koja su govornici bili uvježbali tvoriti i prepoznavati u protjecanju govor­nih glasova - baš kao što su vozači izvježbali stati pred crvenim signalom, bio on električni svjetlosni signal, svjetiljka, signalna zastavica, ili što sve ne, makar tamo nema onestvarenog crvenila tih zbiljskih signala«.4 Govornik je naučio izvoditi pokrete za tvorbu glasa na takav način da razlikovna obilježja budu nazočna u zvučnim valovima, a slušatelj ih je naučio izlučivati iz tih valova. Taj tako reći u n u t r a š n j i , imanentni pristup, koji smješta razlikovna obilježja i njihove skupove unutar govornih glasova, bilo na njihovoj motoričkoj, akustičkoj ili slušnoj razini, najprikladnija je premisa za fonemičke operacije, iako su taj pristup opetovano osporavali v a n j s k i pristupi koji na različite načine razdvajaju foneme od konkretnih glasova.

23 Tipovi obilježja. Budući da je među glasovnim funkcijama u jeziku najmanje zanemarljivo razlikovanje semantičkih jedi­nica, sudionici u govoru uče ponajprije reagirati na razlikovna obilježja. Ipak bilo bi varljivo vjerovati da su naučeni zanemariti sve ostalo u govornim glasovima. Pored razlikovnih obilježja, govornik ima na raspolaganju i druge tipove kodiranih obilježja koja nose obavijest, a s kojima je svaki član govorne zajednice bio naučio postupati pa ih znanost ο jeziku nema pravo zanemarivati.

K o n f i g u r a t i v n a o b i l j e ž j a signaliziraju podjelu izri­čaja na gramatičke jedinice različitog stupnja složenosti, osobito na rečenice i riječi, bilo izlučivanjem tih jedinica i naznačivanjem

3 N . T r u b e t z k o y , Grundzüge der Phonologie = Travaux du Cercle Lingui­stique de Prague, VII , 1939; N. van Wijk, Phonologie: een hoofdstuk uit de structurele taalwetenschap, T h e H a g u e , 1939.

4 L. Bloomfield, Language, New York, 1933, str. 79 i d.

12

njihove hijerarhije ( k u l m i n a t i v n a o b i l j e ž j a ) , bilo pak njihovim ograničavanjem i sjedinjavanjem ( d e m a r k a c i j s k a o b i l j e ž j a ) .

E k s p r e s i v n a (ili e m f a t i č k a ) o b i l j e ž j a stavljaju relativni naglasak na različite dijelove izričaja ili različite izričaje te nagovješćuju emocionalne stavove izricatelja.

Dok se razlikovna i konfigurativna obilježja odnose na seman­tičke jedinice, ta se dva tipa obilježja, obratno, odnose na zali-hosna obilježja. Z a l i h o s n a o b i l j e ž j a pomažu u prepoz­navanju sučeljenog ili dodanog obilježja, bilo ono razlikovno ili konfigurativno, izdvojeno ili u kombinaciji. Ne smije se potcjenji-vati pomoćna uloga zalihosti. Okolnosti čak mogu prouzročiti da ona zamijeni razlikovna obilježja. Jones navodi primjer engle­skoga /s/ i /z/, koji se u finalnom položaju uzajamno razlikuju samo prema stupnju izdisajne snage. Premda »će engleski sluša­telj obično točno prepoznati te suglasnike unatoč njihovoj uza­jamnoj sličnosti«, pravo identificiranje često olakšava popratna razlika u duljini prethodnoga fonema: pence [pens] - pens [pen:z].5 U francuskome razliku između bezvučnosti i zvučnosti redovito prati suglasnička opozicija napeto/opušteno. Martinet primjećuje da u energičnom poviku lenis /p/ prema energiji odgovara fortisu /p/ tako da se jako b i s ! razlikuje od p i s s e ! samo preko normalnog zalihosnog obilježja bezvučno/zvučno.6

Obratno, u ruskome, razlika između opuštenoga i napetoga zalihosno je obilježje što prati razlikovnu opoziciju zvučno/be-zvučno, dok u posebnim uvjetima šapta ostaje samo zalihosno obilježje te preuzima razlikovnu funkciju.

Ako se analizira isključivo razlikovna funkcija govornih gla­sova, služimo se takozvanom »širokom« ili fonemičkom transkripcijom koja ne bilježi ništa osim fonema. U ruskom primjeru /pil,il/ 'prašio (je)' /i/ je nenaglašen fonem koji, uz ostalo, uključuje dva razlikovna obilježja: prema tradicionalnim nazivima za artikulaciju, /i/ je suprotstavljeno prema /a/ u /pal'il/ 'upalio (je)' kao uski prema širokom, a prema /u/ u /pul,al/ 'ustrijelio je' kao nezaokruženi prema zaokruženom. Obavijesna nosivost samoglasnika analizirana je, međutim, daleko od toga da bude ograničena na njegova razlikovna obilježja, unatoč njezi­noj silnoj značajnosti u komunikaciji.

Prvi samoglasnik u /pil,il/, stražnjonepčani [m], U proturazlici je 5 D . J o n e s , The Phoneme: ils nature and use, Cambridge, 1950, str. 5 3 . 6 »Word«, XI, 1955, str. 115. U s p . R . J a k o b s o n , C . G . M . F a n t , M . H a l l e ,

Preliminaries to speech analysis, treće izdanje, Massachusetts Inst i tute of Techno­logy, Acoustics Laboratory , 1 9 5 5 , str. 8.

prema prednjonepčanom [i] u /p,ίl,ίl/ 'pilio je', a ta razlika između stražnjega i prednjega zalihosno je obilježje što upućuje na razlikovnu opoziciju prethodnoga nepalataliziranog (ravnog) i palataliziranog (povišenog) suglasnika: usp. ruski /r,âp/ 'rohav' -/r,âp,/'namreškanost'.

Usporedimo li nizove /krugom pil,fl/ 'prašio (je) svuda na­okolo' i /ispompi 1,0/ 'nalijevao (je) iz crpke', uočujemo da slog /pi/ u drugom primjeru sadrži tamniju varijantu samoglasnika (jer teži prema kratkoj srednje-centralnoj artikulaciji) nego u prvom primjeru. Manje tamna varijanta pojavljuje se samo neposredno ispred naglašenog sloga u istoj riječi i na taj način otkriva konfigurativno obilježje: signalizira da neposredno ne slijedi nijedna granica riječi.

Konačno, /pil,fl/ može se izgovoriti s produljivanjem prvoga, prednaglasnog samoglasnika [Š:], da bi se uveličao ispričani doga­đaj, ili pak produljivanjem drugoga, naglašenog samoglasnika [i:], da bi se nagovijestila provala emocije.

Velarnost u prvom samoglasniku u /pil.il/ označuje ravno obilježje antecedenta; nesvedeni, manje tamni značaj označuje da ne slijedi nijedna granica riječi; produljivanje samoglasnika označuje određenu vrstu emfatičnosti. Posjedovanje pojedine specifične denotacije sjedinjuje zalihosna obilježja s konfigurativ-nima i ekspresivnima, a odvaja ih od razlikovnih obilježja. Koje-god razlikovno obilježje pretresamo, denotacija je uvijek iden­tična: svako takvo obilježje označuje da morfem kojemu ono pripada nije isti kao morfem koji ima drugo obilježje na odgova­rajućem mjestu. Fonem, kako je primijetio Sapir, »nema jedin­stvenosti referencije«.7 Svi fonemi ne označuju ništa doli puku d r u g o s t . To pomanjkanje individualne denotacije odvaja raz­likovna obilježja, i njihove kombinacije u foneme, od svih drugih jezičnih jedinica.

Kôd obilježja što ga rabi slušatelj ne iscrpljuje obavijest koju on prima od glasova pristigle poruke. Iz njezina glasovna lika on izlučuje ključeve za upoznavanje pošiljatelja. Uspoređivanjem govornikova koda sa svojim kodom obilježja, slušatelj može unijeti podrijetlo, obrazovni status, društvenu sredinu pošiljate-ljevu. Prirodna glasovna svojstva dopuštaju prepoznavanje spola, dobi, i psihofiziološkoga tipa govornika, i, konačno, prepoznava­nje znanca. Neki su putovi istraživanja tih f i z i o g n o m s k i h

7 E. Sapir, Sound patterns in language, Selected Writings, Berkeley and Los Angeles, 1949, str. 34.

14

i n d i c i j a bili naznačeni u Sieversovoj knjizi Schallanalyse8 ali u agendi još uvijek stoji njihovo sustavno istraživanje.

2.41 » Vanjski« pristupi fonemu u odnosu prema glasu: A. Mentalističko motrište. Uvid u složenost obavijesnog sadr­

žaja govornih glasova prijeko je potrebna premisa za raspravu o raznolikim vanjskim pristupima fonemu u njegovu odnosu prema glasu. U najstarijim od tih pristupa, koji sežu unatrag do Baudouina de Courtenaya i još su živi, fonem je imaginarni ili intendirani glas, suprotstavljen emitiranom glasu kao »psihofo-netski« fenomen »fiziofonetskom« činu. On je mentalni ekviva­lent ovanjštenom glasu. Jedinstvo fonema, u usporedbi s raznoli­košću njegovih izvedaba, vidi se kao nesklad između unutrašnje sile pokretnice koja smjera istom izgovoru i nehotična kolebanja pri njegovu ispunjenju.

To poimanje temelji se na dvjema zabludama: nemamo prava predmnijevati da je glasovni korelat u našem u n u t r a š n j e m govoru ili u našoj govornoj intenciji ograničen na razlikovna obilježja uz isključivanje konfigurativnih ili zalihosnih obilježja. S druge strane, množina kontekstualnih i opcijskih varijanti jednoga te istog fonema u i z r e č e n u govoru pripada kombina­ciji toga fonema s različitim zalihosnim i ekspresivnim obiljež­jima; ta različitost, međutim, ne priječi izlučivanje invarijantnoga fonema iz svih tih varijacija. Tako pokušaj prevladavanja antino-mije između nepromjenljivosti i promjenljivosti, uz pridavanje prvoj unutrašnjega, a drugoj vanjskoga iskustva, iskrivljuje oba ta oblika iskustva.

2.42 B. Motrište ograničenja na kod. Drugi pokušaj smještanja fonema izvan izgovorenih glasova ograničuje foneme na kod a varijante na poruku. Odgovor tomu motrištu bio bi da kod uključuje ne samo razlikovna nego i zalihosna i konfigurativna obilježja, što izaziva i kontekstualne varijante, baš kao i ekspre­sivna obilježja koja podliježu izbornim varijacijama: govornici jezika naučili su ih izvoditi i razumijevati u poruci. Tako su fonem i varijante jednako nazočni i u kodu i u poruci.

Srodan nauk, razvijen osobito u Rusiji, suprotstavio je fonem varijantama kao društvenu vrijednost prema individualnom

8 Vidi napose E. Sievers, Ziele und Wege der Schallanalyse, Festschrift für W. Streitberg, Heidelberg, 1924.

15

ponašanju. To se teško može opravdati budući da su jednako socijalizirana ne samo razlikovna nego i sva kodirana obilježja.

2.43 C. Generičko motrište. Fonem su često sučeljavali glasu kao razred primjerku. Obilježavalo ga se kao obitelj ili razred glasova srodnih po fonetskoj sličnosti. Takve su definicije, među­tim, ranjive u nekoliko pogleda.

Prvo, nejasnu i subjektivnu potragu za sličnosti mora smijeniti izlučivanje nekog zajedničkog svojstva.

Drugo, i definicija i analiza fonema moraju uzeti u obzir logičku pouku da »razredi mogu biti definirani svojstvima, ali jedva da je moguće svojstva definirati razredima«.9 Zapravo, pri postupanju s fonemom ili razlikovnim obilježjem ponajprije nas zanima konstanta koja je nazočna u različitim pojedinostima. Ustvrdimo li da se u engleskom fonem /k/ pojavljuje ispred /u/, to nikako nije potpuna obitelj njegovih različitih potčlanova nego samo skup razlikovnih obilježja zajednički svima njima, a pojav­ljuje se u tom položaju. Fonemička analiza proučavanje je svoj­stava koja su u određenim transformacijama invarijantna.

Treće, kad se bavimo nekim glasom koji se u danom jeziku pojavljuje u određenom položaju, pod određenim stilističkim uvjetima, opet se suočujemo s razredom pojava i njihovim zajed­ničkim nazivnikom, a ne s pojedinačnim, nestalnim primjerkom. Proučavali mi foneme ili kontekstualne varijante (»alofone«), ono što definiramo uvijek je, rekao bi logičar, »znak-uzorak«, a ne »znak-događaj«.

2.44 D. Fikcionalističko motrište. U skladu s mnijenjem što gaje 1935. najuspješnije iznio Twaddell,10 ali ga latentno iznijansirali razni autori, fonemi su apstrakcijske, fikcionalne jedinice. Dokle god se time ne smjera na ništa više doli da je svaki znanstveni pojam fiktivni konstrukt, takvo filozofsko stajalište ne može nauditi fonemičkoj analizi. U tom slučaju fonem bi bio fikcija na isti način kao i morfem, riječ, rečenica, jezik, itd. Međutim, ako analizator suprotstavlja fonem i njegove sastojke glasu kao neki puki domišljaj, koji nema prijeko potrebna korelata u konkret­nom iskustvu, ishodi analize bit će iskrivljeni zbog te pretpo-

9 R. C a r n a p , Meaning and necessity, Chicago, 1947, str. 152. 10 W . F . Twaddel l , On defining the phoneme, = Supplement to Language,

X V I , 1 9 3 5 ; usp. M. J. A n d r a d e , Some questions of fact and policy concerning phonemes, »Language«, X I I , 1936.

16

stavke. Vjera da se izbor među fonemima, kojima prema prili­kama pridajemo glasovnu moć, može učiniti arbitrarno, dapače nasumce, ugrožava objektivnu vrijednost fonemičke analize. Opasnost je, međutim, moguće izbjegnuti metodološkim zahtje­vom da svako razlikovno obilježje i, dosljedno, svaki fonem što ga obrađuje lingvist ima svoj postojani korelat u svim stadijima govornoga događaja te da ga se odatle može prepoznati u bilo kojoj razini dostupnoj promatranju. Naše je sadašnje poznavanje fizičkih i fizioloških aspekata govornih glasova dostatno da udo­volji tome zahtjevu. Sada je objektivno moguće pokazati istost nekog razlikovnog obilježja diljem njegovih različitih ispuna. Valja tu, međutim, učiniti tri ograničenja.

Prvo, određena obilježja i kombinacije obilježja mogu biti poništeni ovim ili onim vrstama fonemske elipse (usp. 1.5).

Drugo, obilježja mogu prikriti abnormalni, iskrivljujući uvjeti izvedbe glasa (šapat, vika, pjev, mucanje), njegova prijenosa (udaljenost, filtriranje, buka) ili pak opažanja (oslabljen sluh).

Treće, razlikovno je obilježje suodnosno svojstvo pa »mini­mum istosti« obilježja u njegovoj kombinaciji s različitim drugim sučeljenim i susljednim obilježjima počiva u bitno istovjetnoj relaciji među dvjema oprečnim alternantama. Međutim, zatvorni suglasnici u tot mogu se postankom ili akustički razlikovati od svakog drugoga, oba su visokog tona u opoziciji prema dvama usnenima u pop, oba očituju difuziju energije u usporedbi s većom koncentracijom energije u oba zatvorna suglasnika u cock. Kako govornici osjećaju istost jednog fonema u dvjema razilaznim kontekstualnim varijantama, može se ilustrirati ono-matopejskim glasovnim podvostručenjima kakva su u cack, kick, tit, peep, poop.

2.441 »Preklapanje« fonema. Takozvano preklapanje fonema potkrepljuje očito relacijski značaj razlikovnih obilježja. Par prednjonepčanih samoglasničkih fonema, međusobno sučeljenih postankom prema relativnoj širini i uskoći, akustički pak prema višoj ili nižoj koncentraciji energije (kompaktno/difuzno), može u istim jezicima biti izveden u jednom položaju kao [ae] - [e] te u drugom položaju kao [e] - [i], tako da jedan te isti glas [e] u jednom položaju izvodi difuznu, a u drugom kompaktnu gra­nicu iste opozicije. Odnos u obim položajima ostaje istovjetan. Dva stupnja otvora i, sukladno tome, koncentracije energije - maksimalne i minimalne - uzajamno se suprotstavljaju u obim položajima.

Užarištavanje selektivnih operacija na temelju suodnosnih svojstava nije tipično samo za ljudsko nego čak i za životinjsko ponašanje. U pokusu Koehlerovu, piliće su uvježbavali da pokupe zrno sa sivoga polja te da ga neokrnjena stave na sus­jedno tamno polje; kad su, kasnije, par polja, sivo i tamno, zamijenili parom sivo i svijetlo, pilići, tražeći hranu, napustili su sivo polje te prešli na sukladno svijetlo polje. Tako »pile svoju reakciju prenosi na relativno svjetlije područje«.11 Slušatelj, kojega vodi jezični kod, razumije poruku, dakle, ponajprije prema pravilima suodnošenja.

2*45 E. Algebarsko motrište. Pristup koji bi se mogao nazvati »algebarski« upućuje na maksimalno razilaženje fonema i glasa ili, sukladno, fonemike i fonetike. Pobornik toga smjera, Hjelm-slev, traži da lingvistika postane »određena algebra jezika koja operira s neimenovanim veličinama, ti. s arbitrarno imenovanim veličinama bez prirodne designacije«. Posebno, »razinu izraza« jezika, kako je on nazvao aspekt što se u stoičkoj i skolastičkoj tradiciji, te u djelu njezina oživljavatelja Ferdinda de Saussurea, naziva signans valja proučavati bez ikakva traženja pribježišta fonetskim premisama.

Svaki pothvat, međutim, da se jezik svede na njegove konačne invarijante s pomoću puke analize njihove distribucije u tekstu te bez ikakva odnošenja prema empirijskim korelatima, osuđen je na neuspjeh. Usporedba dvaju engleskih nizova - /ku/ i /uk/ - neće dati obavijesti o istovjetnosti prvog segmenta u jednom od tih primjera s drugim segmentom u drugom primjeru ne uzme li u obzir glasovna svojstva zajednička inicijalnom i finalnom /k/ te ona zajednička za /u/ u oba položaja. Sučeljenje slogova /ku/ i /ki/ ne dopušta nam da oba inicijalna odsječka pridamo jednom fonemu /k/ kao dvije varijante, što se pojavljuju međusobno se isključujući ispred dvaju različitih samoglasnika, nismo li prepo­znali zajednička obilježja koja sjedinjuju stražnju i prednju vari­jantu fonema /k/ te ga razlučuju od svih fonema istoga jezika. Samo s pomoću takve provjere sposobni smo odrediti da li natrag

11 Vidi H. Werner, Comparative psychology of mental development, New Y o r k - C h i c a g o - L o s Angeles, 1940, str. 216 i d.

1 2 L. Hjelmslev, Prolegomena to a theory of language = Indiana University Publications in Anthropology and Linguistics, V I I , 1935, str. 50; usp. objektivnu kritiku toga pristupa u B.Siertsema, A study of glossematics, ' s-Gravenhage k

1954, poglavlje VI, XI, te u F. Hintze, Zum Verhältnis der sprachlichen "Form« zur »Substanz«, Studia Linguistica, I II , 1949.

18

uvučeno [k-] u /ku/ ulazi u isti fonem kao naprijed izbačeno [k+] u /ki/, a ne u isti kao naprijed izvučeno [g+] u /gi/. Stoga, unatoč teorijskom zahtjevu o potpuno neovisnoj analizi od glasovne supstancije, u praksi »se supstancija uzima u obzir u svakoj etapi analize«, kako to nevoljno nesuglasje izlaže Eli Fischer-Jør­gensen. 1 3

U pogledu pak samog teorijskog zahtjeva, niknuo je on iz pretpostavke da je u jeziku oblik sučeljen supstanciji kao kon­stanta prema varijabli. Ako bi glasovna supstancija bila puka neka varijabla, u potrazi za jezičnim invarijantama zahtijevalo bi se dakako njezino izostavljanje. Ali mogućnost prijenosa istog jezičnog oblika iz glasovne supstancije u grafičku, npr. u neko fonetsko bilježenje ili u neki približni fonemički ortografski sustav, ne dokazuje da je glasovna supstancija, poput drugih »uvelike različitih supstancija izraza«, neka puka varijabla. U oprečnosti prema sveopćem govornom fenomenu, fonetsko ili fonemičko pisanje prigodni je, dopunski kod koji normalno podrazumijeva sposobnost njegovih rabitelja da ga pretvaraju u glasovni kod koji mu je u podlozi, a obrnuta pak sposobnost da se govor premeće u pisma, drugotna je i mnogo manje opća sposobnost. Tek pošto je netko svladao govor, napreduje postupno u čitanju i pisanju. Postoji stožerna razlika između fo-nema i grafičkih jedinica. Svako slovo nosi neku s p e c i f i č n u denotaciju - u fonemičkoj ortografiji ono obično označuje jedan od fonema ili određeni ograničeni niz-fonema, naprotiv fonemi pak ne označuju ništa negoli čistu d r u g o s t (usp. 2.3). Grafički znakovi koji služe interpretaciji fonema ili drugih jezičnih jedi­nica, stoje umjesto tih jedinica, rekao, bi logičar. Ta razlika ima dalekosežne posljedice za bitno različito oblikovanje uzoraka slova i fonema. Slova nikad ne prikazuju, ili samo nepotpuno prikazuju različita razlikovna obilježja na kojima se temelji fonemski uzorak, a nepogrešivo zanemaruju strukturalne odnose tih razlikovnih obilježja. Nema takva sredstva u ljudskom društvu koje bi govorni kod nadomjestilo njegovim vidljivim kopijama, nego postoji samo neko nadomještanje toga koda nametničkim pomagalima, dok govorni kod naprotiv postojano i neopozivo ostaje na djelu. Ne može se objasniti niti da se glazbeni oblik očituje u dvjema promjenljivim vrijednostima - notama i zvuko­vima - niti da je jezični oblik očitovan u dvije jednakovrijedne supstancije - grafičkoj i glasovnoj. I upravo kao što glazbeni oblik

1 3 E. Fischer-Jørgensen, Remarques sur les principes de l'analyse phonémique, Travaux du Cercle Linguistique de Copenhague, V, 1949, str. 2 3 1 .

19

ne može biti izlučen od zvukovne tvari koju organizira, tako i oblik u fonemici valja proučavati u odnošenju prema glasovnoj tvari koju jezični kod izabire, preuređuje, razglobljuje i razvr­stava prema svojim posebnim načelima. Poput glazbenih lje­stvica, oblikovanje fonemičkih uzoraka zahvat je kulture u pri­rodu, artefakt je koji nameće logička pravila glasovnom konti­nuumu.

2.5 Kriptografova i dekoderova vještina kao dvije komplemen­tarne tehnike. Drži se da primatelj poruke posjeduje kod i s pomoću njega razumijeva poruku. Drukčije noli taj d e k o -d e r , k r i p t o g r a f dopire do usvajanja poruke bez pomoći prethodnog poznavanja pripadnoga koda i upravo njega mora svladati dovitljivim postupcima s tom porukom. Izvorni govornik odgovara na svaki tekst u svome jeziku kao pravi dekoder, stranac pak nasuprot, ne poznavajući jezik, promatra taj isti tekst kao kriptograf. Lingvist koji pristupa nekom potpuno nepozna­tom jeziku počinje kao kriptograf dok određenim postupnim prodiranjem u njegov kod ne uspije konačno kao izvorni dekoder pristupati svakoj poruci na tom jeziku.

Ako je izvorni ili naturalizirani govornik, lingvistički obrazo­van, svjestan funkcija koje obavljaju razne glasovne česti jezika, može se tim znanjem služiti za rastvaranje glasovnog lika u nje­gove mnogostruke elemente što nose obavijest. On će se poslužiti raznoraznim »gramatičkim preduvjetima za fonemičku analizu« kao pripomoćju pri izlučivanju razlikovnih, konfigurativnih Leks-presivnih obilježja.14

S druge strane, Blochovo pitanje glede primjenljivosti kripto-grafove tehnike pri istraživanju fonemičke strukture od velike je metodološke važnosti: koliko dostatan primjer točno snimljena govora može lingvistu pomoći da izradi »fonemički sustav, a da ne zna što znači svaka čest toga primjera, pa čak ni to, čini li bilo koja od dviju česti istu stvar ili različite stvari«.'5 Pod takvim okolnostima, izlučivanje zalihosnih obilježja tegobno je u mno­gom pogledu, ali izvedivo. Mnogo je teže izdvajanje ekspresivnih obilježja, ali, i u tome pogledu, snimka može dati neku obavijest ako je dana razlika između izrazito odjelitog oprečnog značaja razlikovnih obilježja i više neprekidno »stupnjevane ljestvice«

1 4 K . L . P i k e , Grammatical prerequisites to phonemic analysis, »Word«, I I I , 1947, i: More on grammatical prerequisites, »Word«, VIII , 1952.

1 5 A . B l o c h , A set of postulates for phonemic analysis, »Language«, XXIV, 1948.

20

svojstvene ponajprije ekspresivnim obilježjima.16 Čak i hibridne poruke - dvojezične ili višejezične - mogu se usporedbom njihova raznorodna fonetskog sastava približno razdijeliti u jednojezične odsječke, kao na primjer u rečenici sastavljenoj od ruskih, fran­cuskih i engleskih riječi i fraza kakve su rabljene u ophođenju ruske aristokracije u kasnom devetnaestom stoljeću: »On se rćunit le matin au breakfeast et puis vsjakij delaet čto x6cet« [oso ieyni lamate obićkfast epuf fs.akaj d.elait jtaoVS] t], kako Tolstoj oponaša kolokvijalni govor iz takva miljea u djelu Ana Karenjina.

Još bi manje ovladljiv problem bio kriptografsko razlučivanje razlikovnih i konfigurativnih obilježja, osobito signala za granicu riječi, npr. u takvim ruskim parovima primjera kao što su/dan6s/ [danos] 'dojava' - /da nos/ [danos] 'također i nos', /pagar,ćl,i/ [pagar,4U] '(oni) izgorjeli su' - /pagar.ć l,i/ [pagar,ćl,i] 'da li planinom', /jixida/ [jix,ida] 'zlobna osoba' - /jlx ida/ [jixfda] 'njihove Ide', teško bi bilo otkriti da razlika između [a] i tamnoga [a], zatvorenoga [e] i otvorenoga [e] ili palataliziranog [x,] i nepa-lataliziranog [x] nije razlikovnost za dva fonema nego samo signal granice riječi. Tu se kriptografska tehnika izlaže opasnosti da umnoži broj ruskih fonema i razlikovnih obilježja u odnosu prema njihovoj zbiljskoj zalihi.

1 6 Usp. Jakobson, F a n t , Hal le , Preliminaries..., str. 15.

21

III. Prepoznavanje razlikovnih obilježja

3.1 Slog. Razlikovna obilježja svrstana u istodobne snopove nazivaju se fonemima; fonemi su ulančani u nizove; osnovni uzorak koji je u podlozi svakom okupljanju fonema jest s l o g . 1 7

Fonemička struktura sloga određena je skupom pravila, a svaki niz temeljen je na pravilnom opetovanju toga gradbenoga modela. S l o b o d n i o b l i k (niz odvojiv s pomoću stanki) mora sadržavati neki integralni broj slogova. Očigledno, broj različitih slogova u nekom jeziku malen je podvišekratnik broja slobodnih oblika, upravo kao što je broj fonema malen podviše­kratnik broja slogova, a broj razlikovnih obilježja neki pak podvišekratnik broja fonema.

Stožerno načelo slogovne strukture kontrast je susljednih obi­lježja unutar sloga. Jedan dio sloga ističe se prema .drugim dijelovima. Uglavnom je kontrast samoglasnik nasuprot suglas­niku ono što služi da se jedan dio sloga jače istakne. Postoje jezici u kojima se svaki slog sastoji od jednog suglasnika (konsonanta) i jednog susljednoga samoglasnika (vokala) - (CV): u takvu slučaju može se sa svake točke niza predvidjeti koji razred fonema slijedi. U kakvu jeziku s većom raznolikošću slogovnih tipova, rekurencija nekog razreda fonema nudi različite stup­njeve vjerojatnosti. Uz shemu CV mogu se primijeniti druge sheme: CVC, V, VC. U proturazlici prema C, dio V ne može biti izostavljen, niti u slogu nastupiti dvaput.

Kontrast samoglasnik/suglasnik ili je jedini ili jedino on prevla­dava: kadšto ga se može zamijeniti drugim srodnim kontrastima. I dio C i dio V može sadržavati više od jednog fonema. Fonemi koji tvore V i C dijelove sloga nazivaju se s l j e m e n s k i f o n e m i i p a d i n s k i fo n e m i. Tvore li sljeme dva ili više

1 7 E. Polivanov prvi je usmjerio pozornost na »fonemički slog«, nazvao ga je siiabem, k a o na temeljnu gradbenu ćeliju u govornom nizu: vidi njegovu i A. Iva-novljevu knjigu Grammatika sovremennogo kitaiskogo jazyka, Moskva, 1930. U s p . A. Sommerfelt, Sur l'importance générale de la syllabe, Travaux du Cercle Linguistique de Prague, IV, 1931; A. W. de G r o o t , Voyelle, consonne et syllabe, Archives néerlandaises de phonétique expér imenta le , XVII, 1941 ; J. Kurylowicz, Contribution à la théorie de la syllabe, Bulletin de la Société Polonaise de Linguist ique, VII I , 1948; J. P. O 'Connor i J. L. M. Tr im, Vowel, consonant, and syllable — a phonological definition, »Word«, IX, 1953.

22

fonema,jedanodnjih,nazvan v r š n i (ili s l o g o v n i ) f o n e m , uzdignut je ponad ostalih drugih kontrastom kompaktno n a s u ­p r o t difuzno ili pak samoglasnik n a s u p r o t sonant.

Motorički korelat fonemičkom slogu najprikladnije je opisao Stetson18 kao »dah zraka protjeran prema gpre kroz glasovni kanal tlačenjem međurebrenih mišića«. Prema tom opisu, svaki se slog postojano sastoji od triju susljednih činitelja: otpuštanja, kulminacije i zaustavljanja toga pulsa. Srednja od tih triju faza jezgreni je činitelj sloga, a druge su dvije rubne. Oba rubna činitelja - počinjanje i završavanje - izvode se ili pukim djelova­njem prsnih mišića ili govornim glasovima, obično suglasnicima. Ako su oba rubna činitelja izvedena samo djelovanjem prsnih mišića, čujna je j e d i n o jezgrena faza sloga; ako su, međutim, faze otpuštanja i/ili zaustavljanja izvedene govornim glasovima, n a j č u j n i j a je jezgrena faza sloga. Drugim riječima, jezgreni dio sloga u kontrastu je prema njegovu rubnom dijelu kao sljeme prema padinama.

Iz akustičkog aspekta, sljeme obično nadvisuje padine intenzi­tetom i u većini slučajeva ima višu osnovnu frekvenciju. Opa-žajno, sljeme se razlikuje od padina većom glasnoćom, koju često prati povišena glasovna visina. Prema pravilu, sljemenski fonemi svojstveno su glasniji nego padinski fonemi istoga sloga: redovito sljeme oblikuju samoglasnici, a padine sadržavaju druge foneme; rjeđe se kontrast sljemenskih i padinskih fonema očituje likvid­nim n a s u p r o t čistim suglasnicima; ili nosnim n a s u p r o t usnim suglasnicima, a u iznimnim slučajevima tjesnačanim n a s u ­p r o t zatvornim suglasnicima (usp. 4.16). Ako padinu sastavlja čitava skupina fonema i ako unutar te skupine postoji svojstveno glasniji fonem u manje glasnom okolišu, njegova je glasnoća zamjetljivije smanjena radi očuvanja jedinstva sloga, npr. češki /jdu/, /jsem/, /rti/, /lpi/, ili poljski jednoslog /krvi/ n a s u p r o t hrvatskom ili srpskom dvoslogu /krvi/.19

32 Dvije vrsti razlikovnih obilježja. Razlikovna obilježja dijele se u dva razreda: 1) p r o z o d i j s k a i 2) i n h e r e n t n a . Prozodijsko obilježje očituje se samo u onih fonema koji tvore sljeme sloga i može se utvrditi samo s obzirom na isticanje sloga ili slogovnoga lanca, a inherentno svojstvo očituje se u fonema neovisno o njihovoj ulozi pri isticanju sloga pa se određivanje takva obilježja ne odnosi na isticanje sloga ili slogovnog lanca.

1 8 R . H . Stetson, Motor phonetics, Amsterdam, 1951. 1 5 Vidi pobliže A. Abele, K yoprosu o sloge, »Slavia«, I II , 1924.

23

33 Klasifikacija prozodijskih obilježja. Tri tipa prozodijskih obilježja, koja, slijedeći Sweeta, nazivamo t o n , s i l i n a i k v a n t i t e t a , odgovaraju trima atributima osjeta: glasovnoj visini, glasovnoj silini i subjektivnom trajanju. Dimenzije frek­vencije, intenziteta i vremena njihovi su najbliži fizički korelati. Svaki od tih triju podrazreda prozodijskih obilježja pojavljuje se u dvije podvrsti: u skladu s okvirom odnošenja prozodijsko obilježje može biti ili i n t e r s i 1 a p s k o ili i n t r a s i l a p s k o . U prvom slučaju, sljeme sloga uspoređuje se sa sljemenima drugih slogova unutar istoga niza. U drugom slučaju, jedan trenutak pripadan sljemenu može se usporediti s drugim trenu­cima istoga sljemena ili s idućom padinom.

331 Tonska obilježja. U intersilapskoj podvrsti tonskih obi­lježja- v i s i n s k i m obilježjima, razna slogovna sljemena unutar nekog niza u kontrastu su prema svojim registrima: višem i nižem. Visinsko obilježje može se rascijepiti na dvoje: ili je neki neutralni registar u kontrastu s nekim povišenim registrom, sjedne strane, i s nekim sniženim, s druge strane, ili se, konačno, svaki od dvaju oprečnih registara, visoki i niski, može pojaviti u dvjema podvrstama: povišenoj i sniženoj. Kad narod Jabo prenosi te četiri razine govora u bubnjane signale, on za dvije opozicije koje su u podlozi rabi dva različita para naziva: opozi­cije visoko i nisko zovu »mala ptica« i »velika ptica«, a opozicije povišeno i sniženo nazivaju »manja« i »veća« (ptica) pa se tako razlikuju četiri signala: - »manja mala ptica«, »veća mala ptica«, »manja velika ptica« i »veća velika ptica«.20 Mehanizam glasov­nog tona temeljito je istraživao Farnsworth, koji navodi da kretanje glasnica, složenije pri nižoj frekvenciji titranja, postaje jednostavnijim kad je povećana visina sve do najviših frekvencija titranja, a samo se rubovi glasnica najbliži glotisu vide kako titraju.21

Intrasilapska podvrst tonskih obilježja, m o d u l a c i j s k o o b i l j e ž j e , kontrastira viši registar jedne česti fonema prema nižem registru druge česti istoga fonema, ili pak viši registar jednog sastojka dvoglasa prema nižem registru njegovih drugih sastojaka, i ta razdioba registara unutar sljemena sloga u opoziciji je s obrnutom razdiobom, npr. uzlazna modulacija prema silaz­noj, ili pak obje prema ravnoj intonaciji.

2 0 Vidi G. H e r z o g , Drum signaling in West African tribes, »Word«, I, 1945. 2 1 D . W . F a r n s w o r t h , High-speed motion picture of the human vocal cords,

Bell Laborator ies R e c o r d , V, 1940. ,

24

3-32 Silinska obilježja. Intersilapska podvrst silinskih obilježja, u d a r n o obilježje, kontrast je jednog glasnijeg, naglašenijeg sljemena prema manje glasnim, nenaglašenim sljemenima drugih slogova unutar istoga niza, a ta se razlika proizvodi sublaringal-nim mehanizmom, posebno abdominalno-dijafragmatskim pokretima, kako to pokušavaju dokazati Sievers i Stetson.2 2

U intrasilapskoj podvrsti udarnih obilježja, takozvano s t o s -s t o n (stød) obilježje, međusobno se uspoređuju dva susljedna odsječka naglašenoga fonema. U nekoj ravnoj razdiobi glasnoće diljem fonema u opoziciji je drugi tip: početna čest fonema predstavlja vrh glasnoće, a završnoj česti glasnoća opada. U skladu s analizom danskoga stød u S. Smitha, 2 3 nagib ampli­tude, često popraćen smanjenjem osnovne frekvencije, primjeren je odsječeno opadajućem podraživanju izdisajnih mišića. Bali­stičku kretanje izdisajnih mišića, suprotstavljeno nekom više ravnom pokretu, proizvodi slično prozodijsko obilježje, npr. u letonskom, litavskim dijalektima i livijskom.

3-33 Kvantitetska obilježja. Intersilapska podvrst kvantitetskih obilježja, d u l j i n s k o obilježje, kontrastira normalan, kratak neproduljivan fonem unutar sljemena sloga s dugim, produljiva­nim fonemima drugih slogova u istom nizu, i/ili normalan, kratak ali nepromjenjiv fonem s nekim trajnim, reduciranim, promjenlji­vim fonemom.

Druga podvrst kvantitativnih obilježja, k o n t a k t n o obi­lježje, temelji se na raznolikoj razdiobi trajanja među samoglasni­kom i susljednim suglasnikom: u slučaju takozvana z a t v o r e ­n o g kontakta (scharf geschnittener Akzent) samoglasnik je skra­ćen u korist idućeg zatvorenog suglasnika, a u o t v o r e n o m kontaktu (schwach geschnittener Akzent), samoglasnik se očituje u svojem punom opsegu prije negoli počne suglasnik.

334 Međupovezanost naglaska i duljine. Gdje god postoji kon­takt naglašenog i nenaglašenog sloga, naglasak je uvijek upotri­jebljen kao konfigurativno, naime kulminativno obilježje, a duljina naprotiv nikad ne poprima tu funkciju. Kulminativna

2 2 E. Sievers, Neues zu den Rutzschen Reaktionen, Archiv für experimentelle und klinische Phonetik, I, 1914; R . H . S t e t s o n , I . e . Usp. W . F . T w a d d e l l , Stet­son's,model and the »suprasegmental phonemes«, »Language«, X X I X , 1953.

2 3 S. Smith, Contributions to the solution of problems concerning te Danish stød. Nordisk Tidsskrift for Tale og Stemme, VII I , 1944.

25

funkcija naglaska redovito se kombinira bilo s drugom podvrstom konfigurativnih funkcija, s demarkacijom (usp. 2.3), bilo s razli­kovnom funkcijom. Vrlo su rijetki jezici u kojima kao razlikovno obilježje nastupaju i duljina i naglasak, pa ako je naglasak razlikovni, većinom je nadopunjen zalihosnom duljinom.

Promatranje intersilapske podvrsti silinskih i kvantitetskih obi­lježja pokazuje, čini se, kako teže da se stope prozodijska razli­kovna obilježja koja iskorišćuju intenzitet s onima koja iskoriš-ćuju vrijeme.

3.4 Usporedba prozodijskih i inherentnih obilježja. Svako pro-zodijsko obilježje temelji se ponajprije na kontrastu među dvjema varijablama unutar jednoga te istog vremenskog niza: r e l a ­t i v n a glasovna visina, glasovna jačina ili trajanje nekog odre­đenog odsječka određuje se u odnosu prema prethodnim i/ili slijedećim odsječcima. Kako je glede tonskih obilježja istaknuo Herzog »aktualizacije kontrasta - određenih susljednim razma­cima među tonskim visinama ili pak susljednim tonskim kreta­njem - za sve se vrijeme mijenjaju«.24 Tonska visina, ili tonska modulacija, stupnjevi naglaska ili njegov decrescendo (stosston) uvijek su sasvim relativni i u apsolutnim veličinama jako prom­jenljivi od govornika do govornika, štoviše od jednog do drugog izričaja istoga govornika. Isto tako kvantiteta samoglasnika može se ustanoviti samo u odnosu prema kvantiteti drugih samoglas­nika unutar konteksta ili prema susljednim suglasnicima (kon­taktno obilježje), a apsolutno pak trajanje dugih i kratkih samo­glasnika u određenom jeziku prilično koleba glede brzine, ovisno o govornim navikama iskazivača te njegovim ekspresivnim prom­jenama tempa. Neki dugi samoglasnik mora ceteris paribus biti dulji od okolnih kratkih samoglasnika. Slično, jedino što se zahtijeva od naglašena samoglasnika jest da bude izgovoren glasnije nego nenaglašeni samoglasnici u istom lancu; i samoglas­nici visokog registra moraju biti višeg tona nego obližnji samo­glasnici niskoga registra. Ali samoglasnici visokog registra u nekog govornika, npr. basa, mogu biti čak i dublji nego samoglasnici niskog registra u drugoga govornika, npr. soprana, a i u govoru jedne te iste osobe može biti prijelaza s relativnim ekspresivnim snižavanjem fonema i visokog i niskog registra.

Prozodijsko obilježje uključuje dvije koordinate: s jedne

2 4 G . H e r z o g , pregled K . L . Pikea, Tone languages, International Journal of American Linguistics, XV, 1949.

26

strane, oprečni članovi, kakvi su visoki i niski registar, uzlazna i silazna intonacija, ili kratko i dugo, mogu se pojaviti, ceteris paribus, i u istom položaju u nizu, tako da ih govornik rabi razlučno, a slušatelj razlučno prihvaća jednu od dvije alternante, a izabranu alternante prepoznaje u odnosu prema onoj koju je zabacio. Te dvije alternante, jedna nazočna i druga nenazočna u danoj jedinici poruke, tvore pravu logičku opoziciju (usp. 1.3). S druge strane, oba oprečna člana potpuno su prepoznatljiva samo ako se oba pojavljuju u danom nizu tako da govornik izvodi, a slušatelj opaža njihov kontrast. Tako obje alternante jednog prozodijskog obilježja supostoje u kodu kao dva člana jedne opozicije, a, k tomu, suzbivaju se u poruci i tvore kontrast u njoj. AKO je poruka odviše sažeta te uključuje obje kontrasti-rane jedinice, obilježje može biti uneseno putem supstitutivnih ključeva što ih nudi niz, npr. kvantiteta samoglasnika u jednoslo-govnoj poruci može se unijeti iz relativna trajanja okolnih suglas­nika, a registar jednofonemske poruke iz opsega modulacije na samom početku i/ili na uminuću samoglasnika.

Prepoznavanje i određivanje nekog inherentnog obilježja temelji se samo na izboru među dvjema alternantama dopustivim na istom položaju u nekom nizu. Nije uključena nikakva poredba dvaju oprečnih članova koji se zajedno zbivaju unutar jednoga konteksta. Dakle, obje alternante jednog inherentnog obilježja supostoje u kodu kao dva člana jedne opozicije, ali nisu potrebne nikakve kontrastirajuće jukstapozicije unutar neke poruke. Budući da se inherentno obilježje prepoznaje samo s pomoću usporedbe među nazočnom i nenazočnom alternantom na odre­đenom položaju, popuna nekog inherentnog obilježja u danom položaju dopušta manje promjenljivosti negoli neko od prozodij-skih obilježja.

3.5 Opći zakoni oblikovanja fonemičkih uzoraka. Poredbeni opis fonemičkih sustava različitih jezika te njihova sučeljavanja sa slijedom fonemičkih stečevina u djece koja uče govoriti, upravo kao i sučeljenje s postupnim razaranjem jezika i njegova fonemič-kog uzorka u afaziji, daje nam važan uvid u suodnošenje i klasifi­kaciju razlikovnih obilježja. Jezično, osobito fonemičko napredo­vanje u djece a uzmicanje u afatičara podvrgnuto je istim zako­nima implikacije. Ako dječje stjecanje razlike B uključuje nje­govo stjecanje razlike A, onda u afaziji gubitak razlike A obu­hvaća nestanak razlike B, pa rehabilitacija afatičara slijedi isti red kao i dječji fonemički razvoj. Istim zakonima implikacije podli-

27

ježu svjetski jezici i u njihovim statičkim i u dinamičkim aspek­tima. Nazočnost B-a uključuje nazočnost A-a, pa se sukladno tome B ne može pojaviti u fonemičkom uzorku jezika ako tamo već nije A; slično, A ne može nestati iz jezika sve dok postoji B. Što je broj jezika koji posjeduju stanovito fonemičko obilježje ili kombinaciju obilježja ograničeniji, to će ih kasnije usvajati domaća djeca i to će ih prije izgubiti domaći afatičari.

3.51. Ograničenja u potpunom inventaru razlikovnih obilježja. Napredovanje fonemičkih ispitivanja u djece i afatičara,25

zajedno sa sve većim brojem utvrđenih zakona, stavlja u prvi plan problem univerzalnih pravila koja su u podlozi oblikovanju fone­mičkih uzoraka jèzîka. S obzirom na te zakone implikacije i stra­tifikacije, fonemička tipologija jezika postaje dapače sve izvedlji-vijom i prešnijom zadaćom. Svaki korak u tom smjeru dopušta nam da smanjimo popis razlikovnih obilježja koja se rabe u jezi­cima svijeta. Prividna množina obilježja pokazat će se uvelike nestvarnom. Ako se dva ili više navodno različitih obilježja ne zbivaju istodobno u nekom jeziku, te ako ona povrh toga odaju zajedničko svojstvo koje ih razlikuje od svih drugih obilježja, onda ih valja interpretirati kao različite popune jednog te istog obilježja, gdje se svako zbiva uz isključivanje drugih, i, dosljedno, gdje prikazuje neki poseban slučaj komplementarne distribucije. Proučavanje invarijanata unutar fonemičkog uzorka nekog jezika mora se nadopuniti i istraživanjem određenih univerzalnih invari­janata fonemičkih uzoraka jezika.

Tako ni jedan jezik istodobno ne očituje dvije autonomne suglasničke opozicije - faringalizirano/nefaringalizirano i zaokru-ženo/nezaokruženo. U prvom je primjeru uključen stražnji otvor usnog rezonatora (farinks), a u drugom prednji otvor (usnice), ali u obim slučajevima sužen otvor usnog rezonatora, koji proizvodi promjenu nadolje u rezonancijama, suprotstavljen je odsutnosti

2 5 U s p . R. Jakobson, Kindersprache, Aphasie und allgemeine Lautgesetze, Uppsala Universitets Årsskrift, 1942; H. V. Vel ten, The growth of phonemic and lexical patterns in infant language, »Language«, XIX, 1943; W. F. Leopold, Spe­ech development of a bilingual child, II , Evanston, 1947; A. Gvozdev, Usvoenie rebenkom zvukovoj storony russkogo jazyka, Moskva, 1948; K. Ohnesorg, Fone-tickå studie o dëtské reči, Prag, 1948; L.Kaczmarek, Kształtowanie się mowy dziecka, P o z n a n , 1953; P.Smoczyński, Przyswajanie przez dziecko podstaw systemu językowego. Lodz, 1955. - T h . Alajouanine, A. O m b r e d a n e , M. D u r a n d ,

Le syndrome de désintégration phonétique dans l'aphasie, Pariz, 1939; A. Lu­n a , Travmatičeskaja afazija, Moskva, 1947; K. Goldstein, Language and language disturbances, N e w York, 1948.

28

suženja. Stoga ta dva procesa (sužen stražnji otvor i sužen prednji otvor) valja držati dvjema varijantama jedne te iste opozicije, koja se na motoričkoj razini može odrediti kao sužen nasuprot naravan otvor (usp. 3.62). Odnos retrofleksnih prema zubnim suglasnicima pokazuje se kao puka podvrst opozicije faringalizi-ranih i nefaringaliziranih zubnih suglasnika.

Četiri suglasnička obilježja što ih je popisao Trubetzkoy (I .e . , str. 132 i d.) - obilježje napetosti, obilježje intenziteta ili tlaka, obilježje aspiracije i obilježje predaspiracije - pokazuju se dakle kao komplementarne varijante jedne te iste opozicije koja se s pomoću njezina zajedničkoga determinatora može nazvati na­peto/opušteno.

Udvojeno zatvorni glasovi (osobito klik glasovi) sa zatvorima u brzoj susljednosti, a slijede ih dva različita otpuštanja u istom poretku, pojavljuju se uz isključenje drugih tipova zatvora u istom položaju, te predstavljaju samo različitu dopunu uobiča­jenim suglasničkim nizovima.

3.6 Dva razreda inherentnih obilježja. Inherentna razlikovna obi­lježja koja su dosad bila otkrivena u jezicima svijeta, i koja su, zajedno s prozodijskim obilježjima, u podlozi njihovoj punoj rječničkoj i morfološkoj zalihi, čine dvanaest opozicija, iz kojih svaki jezik može napraviti svoj vlastiti izbor. Sva inherentna obilježja podijeljena su u dva razreda koja se mogu nazvati s o n o r n o s n i m o b i l j e ž j i m a i t o n a l n o s n i m o b i ­l j e ž j i m a ; prva su slična prozodijskim silinskim i kvantitetskim obilježjima, a potonja pak prozodijskim obilježjima glasovne visine. Sonornosna obilježja iskorišćuju količinu i koncentraciju energije u spektru i u vremenu. Tonalnosna obilježja uključuju krajeve frekvencijskog spektra.

3.61 Sonornosna obilježja I. S a m o g l a s n i č k o / n e s a m o g l a s n i č k o :

akustički - nazočnost nasuprot nenazočnosti oštro određenog formanta strukture; postankom - prvotno ili jedino pobuđivanje glasnica zajedno sa slobodnim prolazom kroz glasovni trakt.

2 6 Usp. C. M. D o k e , Notes on a problem in the mechanism of the Zulu clicks, Bantu Studies, II , 1923.

29

IL S u g l a s n i č k o / n e s u g l a s n i č k o :

akustički - niska (nasuprot visoka) ukupna energija; postankom - nazočnost nasuprot nenazočnosti neke zapreke u glasovnom traktu.

S a m o g l a s n i c i susamoglasničkiinesuglasnički; s u g l a s ­n i c i su suglasnički i nesamoglasnički; t e k u ć i s u g l a s n i c i samoglasnički su i suglasnički (i sa slobodnim prolazorfi i sa zaprekom u usnoj šupljini, te s odgovarajućim akustičkim ličin­kom); k l i z n i g l a s o v i (glajdi) nesamoglasnički su i nesiiglas-nički.

III. K o m p a k t n o / d i f u z n o :

akustički - viša (nasuprot niža) koncentracija energije u relativno usku, središnjem području spektra, popraćena kakvim poveća­njem (nasuprot smanjenjem) ukupne količine energije; postankom - izbačeno naprijed nasuprot uvučeno natrag. Razlika je u odnosu medu obujmima rezonantne šupljine ispred najvećeg suženja i iza toga suženja. Omjer prvoga i potonjega veći je glede naprijed izbačenih fonema (široki samoglasnici, te stražnjoriep-čani i prednjonepčani suglasnici, uključujući i postalveolarne) nego glede odgovarajućih natrag uvučenih fonema (uski samo­glasnici, te usneni i zubni suglasnici, uključujući i alveolarne).

IV. N a p e t o / o p u š t e n o :

akustički - viša (nasuprot niža) ukupna količina energije u svezi s većim (nasuprot manjim) širenjem u spektru i u vremenu; postankom - veće (nasuprot manje) izobličenje glasovnoga trak|a — daleko od njegova mirujućeg položaja. Tu je nadalje potrebno istraživati uloge napetosti mišića koja pobuđuje jezik, stijenke glasovnoga trakta i glasnica.

V. Z v u č n o / b e z v u č n o :

akustički - nazočnost nasuprot nenazočnosti pobude periodične duboke frekvencije; postankom - periodični titraji glasnica nasuprot nepostojanju takvih titraja.

VI. N o s n o / u s n o (nazalizirano / nenazalizirano):

akustički - širenje raspoložive energije širim (nasuprot užim) frekvencijskim područjima i to smanjenjem intenziteta nekih

30

formanata (ponajviše prvoga) te uvođenjem dodatnih (nosnih) formanata; postankom - usni rezonator dopunjen nosnom šupljinom nasu­prot isključivanju nosnog rezonatora.

VII. P r e k i d n o / n e p r e k i d n o :

akustički - tišina (barem u frekvencijskom području povrh titra­nja glasnica) koju slijedi i/ili joj prethodi širenje energije širokim frekvencijskim područjem (bilo kao prasak bilo kao brzi prijelaz samoglasničkih formanata) nasuprot nenazočnosti nagla prijelaza između glasa i takve tišine; postankom - brzo otvaranje ili napuštanje izvora bilo zatvara­njem i/ili otvaranjem glasovnoga trakta koje razlikuje zatvorne suglasnike od tjesnačnih, bilo s pomoću jednog ili više otkucaja koji razlučuje prekidne tekuće suglasnike poput lepeta i trepeta /r/ od neprekidnih tekućih suglasnika poput lateralnoga /l/.

VIII. O š t r o / m e k a n o :

akustički - viši intenzitet šuma nasuprot nižem intenzitetu šuma; postankom - opora ruba nasuprot glatka ruba: dodatna pregrada koja stvara izdisajni učinak (edge effects; Schneidenton) na točki artikulacije luči tvorbu fonema opora ruba od manje složene zapreke u njihovim protudopunskim fonemima glatka ruba.

IX. P r e g r ad n o / n e p r e g r a d n o :

akustički - veći udio otpuštanja energije unutar kakva smanjena vremenskog intervala nasuprot manjem udjelu otpuštanja ener­gije unutar duljeg intervala; postankom - glotalizirano (sa stješnjavanjem ili zatvaranjem glasovne cijevi) nasuprot neglotaliziranom.

3.62 Tonalnosna obilježja

X . G r a v i s n o/a k u t n o :

akustički - koncentracija energije u nižim (nasuprot višim) frek­vencijama spektra; postankom - rubno nasuprot središnjem: rubni fonemi (stražnjo-nepčani ili usneni) imaju kakav prostran manje razdijeljen rezo­nator nego odgovarajući središnji fonemi (prednjonepčani i zubni).

31

XI. S n i ž e n o / r a v n o :

akustički - sniženi fonemi u proturazlici prema odgovarajućim ravnim fonemima obilježeni su silaznom mijenom ili smanjenjem nekih od njihovih viših frekvencijskih sastojaka; postankom - prvi fonemi (suženi otvor) u opoziciji prema dru­gima (širi otvor) tvore se s pomoću straga ili naprijed smanjenog otvora šupljine usnog rezonatora, a s popratnom velarizacijom koja povećava usni rezonator.

XII. P o v i š e n o / r a v n o :

akustički - povišeni fonemi u proturazlici prema odgovarajućim ravnima obilježeni su uzlaznom mijenom nekih od njihovih frek­vencijskih sastojaka; postankom - povišeni (proširena otvora) nasuprot ravnim fone­mima (sužena otvora) izlažu rastegnut faringalni prolaz, tj. proši­reni stražnji otvor šupljine usnog rezonatora; popratna palataliza-cija ograničuje i pregrađuje usnu šupljinu.

3.7 Stadiji govornoga događaja. Svako od razlikovnih obilježja bilo je određeno na temelju i njegove akustičke i artikulacijske razine. Komunikacijska mreža obuhvaća, međutim, veći broj stadija. Početni stadij u svakom govornom događaju - nakana pošiljatelja - nije još otvoren preciznoj analizi. Slično bi se moglo reći o živčanim podražajima što ih je mozak odaslao izvedbenim organima. Djelovanje tih organa - motorički stadij govornoga događaja - sada je posve dostupno promatranju, osobito nakon promicanja X-zraka te drugih sprava koje otkrivaju aktivnosti takvih vrlo važnih dijelova govornog aparata kao što su farin­galni, laringalni i sublaringalni mehanizmi. Status poruke- u sre­dini svih putova između govornika i slušatelja, prenošeno titranje-zrakom, proučava se sve primjerenije, osobito zbog silnog napretka moderne akustike.

Prevođenje fizičkih poticaja, prvo u slušne potom u živčane procese, skicirano je tu i tamo. Potraga za modelima razlikov­nih obilježja u slušnom sustavu prešna je zadaća. Glede preoblika govornih sastojaka u živčanom sustavu, zasad u najboljem slučaju

2 7 Glede pokusnih p o m a k a u tom smjeru, vidi J. C. R. Licklider, On ihe process of speech perception, Journal of the Acoustical Society of America, XXTV, 1952; H. Mol i E. M. Uhlenbeck, The analysis of the phoneme in distinctive features and the process of hearing, »Lingua«, IV, 1954.

32

možemo tek nagađati što su to psihofiziolozi natuknuli kao »neke puko spekulativne tvrdnje«:28 sonornosna se obilježja, čini se, odnose na količinu, gustoću i širenje živčanih podražaja, a tonal-nosna pak obilježja na mjesto tih podražaja. Sadašnji razvoj istraživanja živčanih odgovora na glasovne poticaje obećava, međutim, da će se i na toj razini dopuniti razlikosni prikaz razlikovnih obilježja.

Psihologijsko proučavanje glasovnog opažaja trsilo se da izdvoji razilazna subjektivna svojstva glasa i odredi razlučbeni kapacitet slušatelja za svaku dimenziju poticaja. Naglo širenje tog istraživanja govornih glasova obećava da će razjasniti opažajne korelate razilaznim razlikovnim obilježjima u pogledu njihove fenomenske autonomije. Početni eksperimenti s engleskim suglasnicima, koji su prenošeni s frekvencijskim izobličenjem i uz nasumično maskiranje bukom, zaista su potkrijepili da je opaža­nje svakog od tih obilježja relativno neovisno o opažanju drugih obilježja, kao da su »odvojeni, jednostavni kanali bili uključeni prije no kakav pojedini složen kanal«.29

Psihologu je svako svojstvo određeno nekim razlučnim odgo­vorom slušatelja na neki poticaj, a u posebnoj p o s t a v i (Auf-gabe). U primjeni na govorne glasove ta postava određena je dekodirajućim stavom slušatelja prema primljenoj poruci i prema svakom od njezinih sastojaka. Slušatelj dovodi u suodnos prispje­lu poruku i kod koji je zajednički njemu i govorniku. Na taj je način uloga glasovnih sastojaka i kombinacija u jezičnom uzorku uključena u opažanje govornih glasova. Da bismo pronašli koji se motorički, akustički i opažajni elementi glasova iskorišćuju u danu jeziku, moramo se dati voditi njihovim kodnim pravilima: djelotvorna fiziologijska, fizička i psihologijska analiza govornih glasova pretpostavlja njihovu lingvističku interpretaciju.

2 8 S. S. Stevens i H. Davis, Hearing, New York, 1938, str. 164. 2 9 G. A. Miller i P. E. Nicely, An analysis of perceptual confusions among

some English consonants, Journal of the Acoustical Society of America, XXVII, 1955. Plodonosni pregled razlikovnih obilježja na opažajnoj razini mogao bi se očekivati od eksperimenata s opažanjem sintetskih govornih glasova, koji su u zamahu na Haskins Laboratories (New York). Osim toga, oprezno proučavanje sintetskih sveza između fonemičkih obilježja i svojstava boja imalo bi dati ključeve za opažajni aspekt govornih glasova. Čini se, postoji fenomenska srod­nost medu optimalnom kromatičnošću (čisto crveno) i samoglasničkom kompakt-nošču, medu oslabljenom kromatičnošću (žuto-plavo) i samoglasničkom difuz-nošću, medu opt imalnom akromatičnošću (crno-bijelo) i suglasničkom difuz-nošću, m e d u oslabljenom akromatičnošću (sivo) i suglasničkom kompaktnošću; dapače među vrijednosnom osi boja (tamno-svijetlo) i tonalnosnom osi u jeziku.

33

3.71 Poraba različitih stadija pri proučavanju razlikovnih obi­lježja. Da bi poruku dekodirao, njezin primatelj izlučuje razli­kovna obilježja iz opažajnih podataka. Što smo u svom istraživa­nju bliži odredištu poruke, to ćemo prikladnije moći izmjeriti obavijest što nam je daje glasovni lanac. To određuje postupovnu hijerarhiju razina glede smanjivanja njihove primjenljivosti: opa­žaj na, slušna, akustička, motorička (ova zadnja primatelju ne donosi izravnu obavijest, osim kadšto pomoć pri čitanju s usnica). Slušno iskustvo jedini je aspekt kodirane poruke što ga tvorno dijele pošiljatelj i primatelj budući da govornik normalno čuje sam sebe.

U procesu komunikacije nema jednoznačnog zaključivanja od slijedećeg prema prethodnom stadiju. U svakom slijedećem sta­diju selektivnost raste; neki podaci prethodnoga stadija irele­vantni su za susljedni stadij, a svaka točka kasnijega stadija može biti funkcija više varijabli iz prethodnoga stadija. Mjerenje gla­sovnoga trakta dopušta egzaktno pretkazivanje zvučnog vala, ali jedan te isti akustički učinak može se postići posve različitim sredstvima. Slično tomu, isto svojstvo slušna opažaja može biti posljedak različitih fizičkih poticaja.

Teorijski nevjerojatna slutnja o tješnjoj vezi između opažaja i artikulacije no između opažaja i njegova neposrednog poticaja ne nalazi potkrijepe u iskustvu: kinestetička povratna sprega slušatelja igra vrlo podređenu i uzgrednu ulogu. Nerijetko stje­čemo sposobnost za razlikovanje stranih fonema uhom, a da nismo ovladali njihovom izvedbom, a kad dijete uči jezik, slušno razlikovanje fonema u odraslih često prethodi porabi tih fonema u njegovu vlastitom govoru.

Specifikacija razlikovnih opozicija može se provesti s obzirom na svaki stadij govornoga događaja, od artikulacije do opažanja i dekodiranja, uz jedan jedini uvjet da invarijante svakog pret­hodnoga stadija budu selektirane i korelirane s članovima slijede­ćih stadija, uz očitu činjenicu da govorimo da nas se čuje, a moramo biti čuti da bi nas razumjeli.

Razlikovna obilježja zorno su prikazana samo na motoričkoj i na akustičkoj razini budući da su to jedina dva aspekta o kojima dosad posjedujemo iscrpnih obavijesti. Svaki od tih dvaju uzo­raka mora dati potpunu sliku svih krajnjih, dalje nesvodljivih distinkcija. Ali budući da je artikulacija prema akustičkom feno­menu isto što i sredstvo prema učinku, klasifikaciju motoričkih podataka valja obaviti prema akustičkim uzorcima. Tako se razlika među četirima artikulatornim razredima suglasnika - stražnjonepčanim, prednjonepčanim, zubnim i usnenim - raz-

34

rješuje na akustičkoj razini na dvije binarne opozicije: s jedne strane, usneni i stražnjonepčani koncentriraju svoju energiju u dubljim frekvencijama spektra u proturazlici prema zubnima i prednjonepčanima, koji svoju energiju koncentriraju u višim frekvencijama - opozicija gravisno/akutno. S druge strane, straž­njonepčani i prednjonepčani razlikuju se od usnenih i zubnih većom koncentracijom energije - opozicija kompaktno/difuzno. Gravisnost usnenih i stražnjonepčanih suglasnika proizvedena je većom i slabije podijeljenom usnom šupljinom, a akutnost zubnih i srednjonepčanih manjom i porazdjeljenijom šupljinom. Tako je, na motoričkoj razini, odlučna razlika između suženja u sred­njem području usta - zubni ili prednjonepčani - i suženja u nekom rubnom području - usneni ili stražnjonepčani. Identična artikulatorna razlika sučeljuje stražnjonepčane i prednjonepčane samoglasnike (stražnji i prednji) kao akustički gravisno nasiiprot akutno. Veći obujam rezonirajuće šupljine ispred točke artikula­cije i manji obujam šupljine iza te točke razlikuje stražnjonepčane od usnenih suglasnika, prednjonepčane od zubnih, te proizvodi kompaktnost stražnjonepčanih i prednjonepčanih suglasnika. Isti artikulatorni činitelj određuje kompaktnost širokih samoglasnika nasuprot difuznosti uskih samoglasnika. Bilo bi mnogo teže izlučiti zajednički nazivnik razlika među zubnim i usnenim suglas­nicima te stražnjonepčanim i prednjonepčanim suglasnicima ili samoglasnicima, jednako tako i zajednički nazivnik razlika između stražnjonepčanih i usnenih, prednjonepčanih i zubnih suglasnika, pa širokih i uskih samoglasnika, ako se ne bi uzele u obzir očite akustičke i opažajne opozicije gravisno/akutno i kompaktno/difuzno.

Premda je promatračima bilo očito da se među plozivnim suglasnicima, zubnousnene, alveolarne (piskutave), postalve-olarne (šuštave) i mekonepčane afrikate po svojoj šumnoj frikciji sučeljuju dvousnenim, zubnim prednjonepčanim i stražnjonepča­nim zatvornim suglasnicima, svejedno se obično prelazilo preko slične opozicije među odgovarajućim tješčanim. suglasnicima, unatoč tome što se sve te afrikate i homorganski tjesnačni suglas­nici razlikuju posebnom vrstom turbulencije, zahvaljujući tjera­nju struje preko dopunske prepreke (rub zubi ili resica). Na spektrogramu, nepravilna razdioba zacrnjenja za te stridentne suglasnike, uspoređena sa znatno pravilnijim uzorcima za meke suglasnike, jedini je razlikovni ključ za sve takve parove, i taj ključ, zajednički svim parovima koji su u pitanju, otkriva posebnu binarnu opoziciju.

35

3.72 Nomenklatura razlikovnih obilježja. Tradicionalna termi­nologija ne razlikujući se utjecala se različitim stadijima govor­noga događaja: nazive kao što je nosno, palatalizirano, zaokru­ženo, glotalizirano, upućivala je motoričku razinu; druge nazive (zvučno, visoko, silazno, visina, lenis, tekuće) upućivala je djelo­mice na akustički, djelomice na opažajni aspekt, a čak i kad se rabio slikovni naziv utemeljen je bio u pojavnom iskustvu. Uko­liko obilježje što ga mi definiramo nosi tradicionalni naziv, mi ga rabimo bez obzira na stadij govornoga događaja na koji se odnosi, npr. nosno/usno, napeto/opušteno, zvučno/bezvučno, naglašeno/nenaglašeno. Tradicionalni naziv za artikulaciju za­držan je dokle god upućuje na kakav važan kriterij razdiobe s obzirom na prenošen, opažen i dekodiran glas. Međutim, u pojedinim slučajevima nema uobičajenog fonetičkog naziva koji bi pokrio obilježje što ga određujemo. Za takva obilježja preuzimamo nazive iz akustike i psihoakustike. Ali budući da je svako od tih obilježja moguće definirati, pa je sada i definirano, i na akustičkoj i na motoričkoj razini, svaki bi od tih naziva s jednakim pravom mogao nositi novoskovano artikulacijsko obilježavanje, kakvo je npr. i z b a č e n o n a p r i j e d / u v u ­č e n o n a t r a g umjesto kompaktno/difuzno, o p o r a r u b a / g l a t k a r u b a umjesto oštro/meko, r u b n o / s r e d i š n j e umjesto gravisno/akutno, usk.a o t v o r a / š i r o k a o t v o r a umjesto sniženo/ravno, p r o š i r e n a o t v o r a / s u ž e n a o t v o r a umjesto povišeno/ravno.

Mi se ne bavimo zamjenjivanjem neke akustičke klasifikacije kakvom artikulacijskom nego jedino otkrivanjem najdjelotvorni­jeg kriterija podjele koji bi bio valjan za oba aspekta.

36

IV. Oblikovanje fonemičkih uzoraka

4.11 Stratifikacija: jezgreni slog. Dječji jezik redovito počinje i afatično rastočenje jezika, što prethodi njegovu potpunom gubitku, završava onim što su psihopatolozi nazvali »labijalni stadij«. U toj fazi govornici su sposobni samo za jedan tip izričaja koji se obično transkribira kao /pa/. S artikulatornoga gledišta dvjema sastavni­cama toga izričaja odgovaraju oprečna uobličenja glasovnoga trakta: za /p/ trakt je zatvoren pri samom kraju, a za vrijeme /a/ otvoren je širom koliko je moguće sprijeda i sužen prema straga, poprimajući tako oblik doglasnoga lijevka. Ta kombinacija dvaju ekstrema očita je također i na akustičkoj razini: usnena pregrada daje trenutačnu provalu glasa bez velike koncentracije energije na pojedinom frekvencijskom području, naprotiv za samoglasnik /a/ nema jasno određena ograničenja trajanja, a energija je kon­centrirana u relativno uskom području najveće slušne osjetljivo­sti. U prvoj sastavnici postoji najveće ograničenje u trajanju, ali prividno nema ograničenja u frekvencijskom području; naprotiv druga pak sastavnica ne pokazuje prividno ograničenje u traja­nju, ali najograničenija je u frekvencijskom području. Dosljedno, razvučena pregrada s njezinom najvećom redukcijom u izlasku energije nudi najtješnje približavanje tišini, a otvoreni samoglas­nik daje najveći izlazak energije za koji je sposoban ljudski glasovni aparat.

Ta oprečnost između minimuma i maksimuma energije poka­zuje se ponajprije kao k o n t r a s t između dviju susljednih jedi­nica — optimalnog suglasnika i optimalnog samoglasnika. Tako je ustanovljen elementarni fonemički oblik - slog. Budući da mnogi jezici nemaju slogova bez predsamoglasničkog suglasnika i/ili sa zasamoglasničkim suglasnikom, CV (konsonant + vokal) samo je opći model sloga.

4.12 Uloga nosnog suglasnika. Izbor između /pa/ i /a/ i/ili /pa/ i /ap/ može postati prvi prijenosnik značenja u vrlo ranim stadi­jima dječjeg jezika. Obično, međutim, malo dijete čuva stalnu slogovsku shemu, a cijepa obje sastavnice toga sloga, prvo suglas­nik i potom samoglasnik, u razlikovne alternante.

37

Najčešće, usni zatvorni suglasnik, koji se služi samo jednim zatvorenim traktom, dobiva jednu dopunu u nosnom suglasniku, koji kombinira zatvoren glavni trakt s jednim otvorenim spored­nim traktom i pri tom dopunjuje specifične značajke zatvora drugotnom samoglasničnom karakteristikom. Prije negoli se pojavila suglasnička opozicija nosno/usno, suglasnik se razliko­vao od samoglasnika kao zatvoren trakt prema otvorenom traktu. Kad se već jednom nosni suglasnik suprotstavio usnome kao nazočnost prema nenazočnosti otvorenog trakta, kontrast suglasnik/samoglasnik ponovno se vrednuje kao nazočnost nasu­prot nenazočnosti zatvorenog trakta.

Slijede brojne druge opozicije koje modificiraju i smanjuju prvotni optimalni kontrast suglasnika i samoglasnika. Sva ta kasnija uobličenja na neki način preobličuju usni rezonator, a nazalizacija usnom rezonatora dodaje jedino sporednu rezo­nantnu šupljinu kojoj se ne mijenja obujam i oblik.

Opozicija nosnog i usnog suglasnika, koja pripada u najranije dječje stečevine, u afaziji je redovito najotpornija suglasnička opozija, te se zbiva u svim jezicima svijeta, izuzevši neke ame­ričke indijanske jezike.

4.13 Osnovni trokut. Opoziciji nosnog nasuprot usnog suglas­nika može, međutim, prethoditi cijepanje zatvornog suglasnika u dva opozita, usneni i zubni suglasnik. Nakon pojave kontrasta CV, koji se temelji na jednom svojstvu glasa - na glasnoći, psihološki se zaključuje na porabu drugog temeljnog svojstva - visine. Tako je ustanovljena prva tonalnosna opozicija: gra­visno/akutno, drugim riječima, koncentracija energije u nižim nasuprot višim frekvencijama spektra. U /p/ prevladava niži svršetak, au/t/ izrazitiji je viši svršetak. Posve je naravno da prvo tonalnosno obilježje ne bi trebalo utjecati na samoglasnik /a/, s njegovom maksimalnom koncentracijom energije na uskom središnjem području spektra, nego na suglasnik /p/, s njegovom maksimalnom difuzijom energije širokim frekvencijskim po­dručjem.

Na tom stadiju pol visoke i koncentrirane energije /a/ kontra-stira zatvornim suglasnicima niske energije /p/ i Itl. Oba se zatvorna suglasnika međusobno suprotstavljaju prevladavanjem jednog ili drugog završetka na frekvencijskom spektru kao polovi gravisnosti i akutnosti. Te dvije dimenzije podloga su t r o k u t -n o g uzorka fonema (ih barem usnih fonema, ako je već nastalo nosno obilježje):

38

4.14 Rascjep osnovnog trokuta na dva trokuta, suglasnički i samoglasnički. Prirast suglasničkoga tonalnosnog obilježja prati prvi samoglasnički rascjep. Oprečnost dviju susljednih jedinica, CV, koja se temelji na kontrastu reducirane i pune energije, dopunjena je oprečnošću dviju samoglasničkih alternanti koje su građene na opoziciji niže i više koncentracije energije. Jedno jedino kompaktno /a/ dobiva svoj opozit u difuznom samoglas­niku. Odsada i suglasnički i samoglasnički odsječak osnovnog trokuta grade svaki svoj linearni uzorak - suglasničku os gra­visno/akutno i samoglasničku os kompaktno/difuzno.

Suglasnici podvostručuju izvorno samoglasničku opoziciju pa suglasnička osnovica prethodnoga trokuta biva dopunjena suglas-ničkim vrhom - stražnjonepčanim zatvornim suglasnikom, koji je već Grimm s pravom definirao kao »najpotpuniji od svih proizve-divih suglasnika«.

Tonalnosna opozicija, izvorno suglasnička, može se, obratno, protegnuti na samoglasnički uzorak: to je naravno difuzni samo­glasnik koji se cijepa na gravis i akut, dopunjujući samoglasnički vrh prethodnoga trokuta osnovicom /u/ - IM. Na taj način prvotni jednostruk osnovni trokut rascijepio se na dva autonomna dvodi-menzionalna uzorka - suglasnički i samoglasnički trokut.

a

4.15 Oblikovanje uzoraka s obilježjima usne rezonancije. Samo­glasnički i suglasnički uzorak može potom prijeći iz trokutnog u četverokutni uzorak nadnošenjem razlike između stražnjonep-

39

čanih i prednjonepčanih suglasnika nad široke samoglasnike i/ili suglasnike. Na taj se način obilježje gravisno/akutno širi na kompaktne samoglasnike i/ili suglasnike. U jezicima svijeta, međutim, trokutni uzorak prevladava nad četverokutnim glede samoglasnika pa još više i glede suglasnika - on je minimalni model, i za samoglasničke i za suglasničke uzorke, s vrlo rijetkim iznimkama, kad je linearan bilo samoglasnički bilo suglasnički uzorak, ali nikad oba. U rijetkim slučajevima linearnog oblikova­nja uzorka samoglasnici su ograničeni na obilježje kompaktno/ difuzno, a suglasnici, gotovo beziznimno, na tonalnosnp obi­lježje. Tako nema jezika kojemu nedostaju opozicije gravisno/ akutno i kompaktno/difuzno, a koje god druge opreke mogu nedostajati.

Mijenjanje obujma i otvora usnog rezonatora služi za opoziciju gravisno/akutno. U početnim stadijima dječjeg jezika, u odmakli-jim stadijima afazije i u brojnim jezicima svijeta to izmjenjivanje pojačano je mijenom, u određenoj mjeri, jednog ili obaju otvora usne šupljine. Smanjenje stražnjeg ili prednjeg otvora, zajedno s proširenom i nepodijeljenom usnom šupljinom služi prigušiva-nju frekvencijskih rezonancija, a združeno djelovanje rastegnutih otvora te smanjene i porazdijeljene šupljine pojačava frekvencij­ske rezonancije. Ali preinaka obujma svakog od tih otvora može doprijeti do autonomnog statusa te učiniti da djeluje drugotno tonalnosno obilježje (snižavanje i/ili povisivanje).

Razvijanje obilježja usne rezonancije u dječjem jeziku pred­stavlja čitav lanac susljednih stečevina povezanih zakonima impli­kacije. U tablici koja slijedi pokusno ćemo poredati te vremenske nizove, rabeći za razlike usvojene i tradicionalne nazive za artiku­laciju, te označujući svaku od tih stečevina nizom brojeva počevši od 0., tj. bilježeći svaki pojedini član niza kao decimalni razlo-mak. Nizovi su složeni tako da ako je niz Si dodijeljen razlici A, a niz S2 razlici B, te je Sj početak podniza S2 (tj. Sx je početak podniza S2ako su prvi članovi S2 identični s S,; npr. Si = 0.19 a S2

= 0.195), onda stečevina razlike B implicira u sebi onu A. Numeričke vrijednosti tih članova i njihov broj nemaju drugog značenja. Očito je da su djeca usvojila samo one razlike koje su nazočne u jeziku koji se uči.

suglasnici: zubni nasuprot usnenim 0.1 samoglasnici: uski nasuprot širokim 0.11 uski samoglasnici: prednjonepčani nasuprot

stražnj onepčanim 0.111 široki samoglasnici: prednjonepčani nasuprot

stražnjonepčanim 0.1111

40

uski prednjonepčani samoglasnici: zaokruženi nasuprot nezaokruženim 0.1112

široki prednjonepčani samoglasnici: zaokruženi nasuprot nezaokruženim 0.11121

stražnjonepčani samoglasnici: nezaokruženi nasuprot zaokruženim 0.1113

suglasnici: stražnji prednjonepčani nasuprot usnenim i zubnim 0.112

suglasnici: prednjonepčani nasuprot stražnjonepčanim . . . . 0.1121 suglasnici: zaokruženi nasuprot nezaokruženim ili

faringalizirani nasuprot nefaringaliziranim 0.1122 suglasnici: palatalizirani nasuprot nepalataliziranim 0.1123

4.16 Sonornosna obilježja u odnosu prema optimalnom suglas­niku i samoglasniku. Smanjena koncentracija energije u difuz-nom samoglasniku odmiče optimalni, kompaktni samoglasnik u smjeru prema suglasnicima, i, obratno, smanjeno širenje ener­gije u kompaktnom suglasniku skreće ga od optimalnog, difuznog suglasnika u smjeru samoglasnika.

U nosnim suglasnicima dodavanje novog, otvorenog rezona­tora nadnosi povišeno određene formante nad spektar usnih zatvornih suglasnika. Nosna rezonancija približuje suglasnike samoglasnicima, i, s druge strane, kad je nadnesena nad samo­glasnički spektar, oslabljuje druge formante i skreće samoglasnik od njegova optimalnog uzorka.

Optimalni, zatvorni suglasnik nalazi svoj opozit u tjesnačnom suglasniku koji oslabljuje suglasničko ograničenje energije. Zatvorni suglasnici ranija su stečevina djece i kasniji gubitak u afatičara negoli tješčani fonemi. U svijetu postoje pojedini jezici bez tješčanih, ali nema jezika bez zatvornih suglasnika.

Pojavljivanje tekućih suglasnika, koji kombiniraju jasno odre­zanu formantsku strukturu samoglasnika sa suglasničkim ograni­čenjem energije, mijenja kontrast suglasničko/nesuglasničko i samoglasničko/nesamoglasničko. Dok suglasničko obilježje, ograničenje energije, optimalno reprezentira zatvorni suglasnik, koji teži pojedinačnom pulsu, nesamoglasničko obilježje, nena-zočnost povišeno određene formantske strukture, optimalno se očituje u tješčanom suglasniku koji teži prema bijelom šumu. Prema tome, osamostaljenje dvaju obilježja jednoga od drugoga, s jedne strane, prekidno/neprekidno, s druge oštro/mekano, uključuje usvajanje tekućeg suglasnika koji kombinira dva auto­nomna obilježja, samoglasničko i suglasničko. Aktualno, mekani tješčani suglasnici, suprotstavljeni oštrim tjesnačnima, ili oštri

41

zatvorni (afrikate), suprotstavljeni mekanim zatvornima (zatvor-nima u užem smislu), ne pojavljuju se u dječjem jeziku prije izbijanja prvog tekućeg suglasnika, a u afaziji iščezavaju kad su se tekući suglasnici izgubili.

Oštri zatvorni suglasnici, u proturazlici prema mekanim zatvornima, smanjuju suglasničko ograničenje energije. Mekani tjesnačni suglasnici otklanjaju se od nesamoglasničkog optimuma, koji je utjelovljen u oštrim tjesnačnim suglasnicima, naime od njihova izrazito šumnog uzorka. Jedan te isti rascjep suglasničkog obilježja, s jedne strane, i nesamoglasničkog obilježja, s druge strane, očituje se pojavljivanjem i tekućih i oštrih zatvornih suglasnika. To objašnjuje »neobičnu ali rasprostranjenu« uza­jamnu zamjenljivost oštrih zatvornih i tekućih suglasnika, posebno laterala, kako to bilježi Bouda u mandžursko-tunguskim i paleosibirskim jezicima.30

Budući da nazalnost, nadnošenjem jasno odrezane formantske strukture nad suglasnički uzorak, približuje suglasnike samoglas­nicima, i budući da tekući suglasnici kombiniraju suglasničko obilježje sa samoglasničkim, od koristi je svrstavati ta dva srodna razreda fonema pod zajedničku rubriku sonanti. Suglasnički zna­čaj tih dvaju razreda opet, pojačan je u takvih relativno rijetkih fonema kao što su prekidni nosni suglasnici (takozvani prenazali-zirani zatvorni) i oštri tekući suglasnici (sibilantski laterali ili vibranti).

Usni fonemi s glasovnim traktom koji posjeduju zapreku imaju na toj zapreci izvor šuma te se služe glasom - ako to uopće čine - kao dopunskim izvorom, dok je fonemima otvorena trakta glas ponajglavniji izvor. Dok je optimalni suglasnik bezvučni a opti­malni samoglasnik zvučni, pozvučivanje suglasnika ili, u vrlo rijetkim primjerima, obezvučivanje samoglasnika može se rabiti kao jedno od različitih oslabljenja maksimalnog kontrasta CV.

Budući da suglasnik ponajvećma obilježuje ograničenje ener­gije, optimalni suglasnik je opušten, ali može biti kasnije suprot­stavljen napetom suglasniku koji oslabljuje kontrast medu suglas­nikom i samoglasnikom. Normalno, međutim, zvučni suglasnik ima slabiju energiju nego bezvučni, i zato, u opoziciji napetih i opuštenih suglasnika, opuštenost je češće združena sa zvuč-nošću, a napetost s bezvučnošću, tako da se suglasnik optimalan u jednom pogledu - ograničenje energije - otklanja od suglasnič­kog optimuma u4 drugom smjeru, prema nazočnosti glasa. Ako obje opozicije djeluju samostalno u jeziku, dvostruko optimalni

K. B o u d a , Lateral und Sibilant, Zeitschrift fur Phonetik, I, 1947.

42

suglasnik, opušten i bezvučan, u opoziciji je dvama fonemima, jednom bezvučnom napetom i drugom zvučnom opuštenom, a oba, na različite načine, mijenjaju strukturu suglasnika prema samoglasniku. Daljnji korak u tom smjeru, suglasničko je opskrb­ljivanje s razlikovnim obilježjima napetosti i zvučnosti, takvim kao /d7 u nekim jezicima Indije.

Normalno, ukupna energija samoglasnika dalje se povećava s koncentracijom energije (kompaktnost), ali u kakvu napetu samoglasniku, uspoređenu s odgovarajućim opuštenim, ukupna se energija povećava, a koncentracija se energije smanjuje. Taj obrat odvaja napete samoglasnike od samoglasničkog optimuma.

Reducirajući vrijeme, pregradni suglasnici povećavaju svoju energiju i time smanjuju suglasnički optimum. Posjeduje li jezik dvije opozicije, pregradno/nepregradno i napeto/opušteno, opti­malni je suglasnik, opušten i nepregradan, u opoziciji dvama fonemima, jednom pregradom (glotaliziranom) i drugom nape­tom. Dvostruko smanjivanje suglasničkog optimuma nadalje može biti predstavljeno rijetkom kombinacijom dvaju razlikovnih obilježja, napeto i pregradno unutar jednog te istog fonema, kakvo je to avarsko /K7.

Tako, sva inherentna razlikovna obilježja aktualno počivaju na dvije osi. S jedne strane, opozicije koje se oslanjaju o s o n o r -n o s n u os očituju različita cijepanja i smanjivanja izvornog kontrasta među optimalnim suglasnikom i optimalnim samoglas­nikom pa tako čine da nastanu podrobnije i specifičnije distink­cije. S druge strane, opozicije koje uključuju t o n a l n o s n u o s, okomitu na sonornosnu os, izvorno izrastaju kao u proturaz­lici i kao dodatak kontrastu »optimalni samoglasnik nasuprot optimalnom suglasniku«, i, kasnije, kao dodatak opoziciji »opti­malni, kompaktni samoglasnik nasuprot oslabljenom, difuznom samoglasniku« ili »optimalni difuzni suglasnik nasuprot oslablje­nom, kompaktnom suglasniku«.

42 Dihotomijska ljestvica. U svojem skorašnjem posve samo­stalnom razvoju, fonemička analiza i matematička teorija komu­nikacije prispjele su do temeljno sličnih i obostrano komplemen­tarnih zaključaka, omogućujući najplodniju suradnju s obje strane.31 Svaka izgovorena poruka slušatelju nudi dva komple-

3 1 Glede teorije komunikacije kojom se služi fonemička analiza vidi osobito C. E. Shannon i W. Weaver, The mathematical theory of communication, Urbana, 1949; C. E. Shannon, The redundancy of English, »Cybernetics«, Transactions of the Seventh Conference, New York, 1951; D. M. Mackay, In search of basic

43

mentarna reda obavijesti: s jedne strane, lanac fonema daje susljedno kodiranu obavijest, s druge strane, svaki fonem sastav­ljen je od više razlikovnih obilježja. Ukupnost tih obilježja mini­malni je broj dvojčanih izbora potrebnih za specificiranje fonema. Svodeći fonemičku obavijest, sadržanu u nizu, na naj­manji broj alternativa, otkrivamo najekonomičnije i dosljedno optimalno rješenje: minimalni broj najjednostavnijih operacija dostatnih za kodiranje i dekodiranje potpune poruke. Analizira­jući dani jezik na njegove konačne sastavnice, tražimo najmanji skup razlikovnih opozicija koje dopuštaju prepoznavanje svakog fonema u porukama sastavljenim u tom jeziku. Ta zadaća zahti­jeva izdvajanje razlikovnih obilježja od sučeljenih ili pridruženih zalihosnih obilježja.

Ako je u nekom jeziku jedan te isti fonem popunjen kao prednjonepčani zatvorni suglasnik ispred /i/, pa kao postalve-olarna afrikata ispred Id i kao stražnjonepčani zatvorni suglasnik u svim drugim položajima, invarijanta mora biti određena kao kompaktni (naprijed izbačen) suglasnik, različit od difuznih (natrag uvučenih) suglasnika /p/ i ItJ istoga jezika. Dok su u takvu slučaju zalihosna obilježja uvjetovana različitim razlikovnim obi­lježjima slijedećih fonema, očit primjer zalihosnih obilježja spoje­nih sa sučeljenim razlikovnim obilježjima može se naći u francu­skom suglasničkom uzorku. Tu se kompaktnost suglasnika dopu­njuje stražnjonepčanom artikulacijom kad se ona nade zajedno sa zatvornošću u IkJ i /g/, prednjonepčanom artikulacijom kad se nađe zajedno s nazalnošću u /n/ te postalveolarnom artikulacijom kad se nađe zajedno s tjesnačnošću u /J7 i 1$/.

Takvo razgraničenje razlikovnih i zalihosnih obilježja ne samo da dopušta prepoznavanje cjeline svih uključenih fonema već je jedino rješenje, budući da svaka druga analiza tih pet fonema odstupa od optimalnog rješenja. Svih petnaest francuskih suglas-ničkih fonema u predloženom testu zahtijeva samo pet dvojčanih odluka: nosno/usno, a ako usno onda neprekidno/prekidno i napeto/opušteno; kompaktno/difuzno, a ako difuzno onda gra­visno/akutno. Svaki francuski suglasnik sadrži od dvaju (kom­paktno, nazalno) do pet razlikovnih obilježja.

Ako bi tko držao jednu točku artikulacije razlikovnom, a raz-

symbots, »Cybernetics«, Transactions of the Eighth Conference, New York, 1952; D . G a b o r , Lectures on communication theory, U . I . T . , Research Labora­tory of Electronics, R e p o r t , N o . 2 3 8 , 1 9 5 3 ; E. C. Cherry, Human communication (uskoro izlazi u Wiley a n d Sons, zajedno s T h e Technology Press). Usp. I .Pol-lack, Assimilation of sequentially encoded information, American Journal of Psychology, L X V I , 1 9 5 3 .

44

liku medu tjesnačnim i zatvornim suglasnicima zalihosnom, onda bi šest francuskih bezvučnih suglasnika: stražnjonepčano /k/, postalveolarno /J7, alveolarno /s/, zubno (t), zubnousneno IfJ i dvousneno /p/32 radi njihova prepoznavanja zahtijevalo petnaest distinkcija umjesto triju u skladu s osnovnom matematičkom formulom što je navodi Twaddell (1935): »Ako je x najveći broj označenih fonoloških razlikovanja unutar danog artikulatornog niza u nekom jeziku, tada 2x = n (n - 1), gdje je n najveći broj fonema u tom nizu.« Neke od neznatnih razlika u točki artikula­cije, povrh toga, manjkave su jer se same po sebi akustički jedva raspoznaju. Konačno, distinkcije poput /s/ nasuprot IfJ i IM nasu­prot lp/ predstavljaju istovjetan razlikovni kriterij, naime opozi­ciju akutnog i gravisnog suglasnika koja pripada istoj razlici u obujmu i obliku usnog rezonatora. Isto tako /kl nasuprot Ixl i /J7 nasuprot Isl otkrivaju (koliko akustički toliko postankom) jednu te istu opoziciju zahvaljujući usporednom odnosu prednjih i straž­njih rezonatora, tako da operacija s dvama parovima, kao da su ih razlikovala dva odvojena obilježja, uvodi suviše zalihosti.

Svođenje jezika na razlikovna obilježja mora biti dosljedno. Ako se npr. češko IM, koje može doći u identične položaje sa svakim od 32 druga fonema toga jezika, proglasi »razlikovnom jedinicom koju nije moguće dalje analizirati« njegovo bi razliko­vanje od ostalih 32 fonema zahtijevalo i 32 relacije koje nije moguće dalje analizirati, dok rastvaranje toga skupa IM u njegova tri obilježja - samoglasničko, suglasničko i kontinuirano - sma­njuje njegovo odnošenje prema svim drugim fonemima toga uzorka na tri dvojčana izbora.

Najveće eliminiranje zalihosti te najmanja količina razlikovnih alternativa načelo je koje dopušta potvrdni odgovor na žarišni problem što ga je 1934. iznio Chao: nudi li zadaća usitnjavanja danog jezika u njegove krajnje sastavnice jedinstveno rješenje.33

Ne manje ključno njegovo je novije pitanje (1954): je li dihoto-mijska ljestvica stožerno načelo što ga analizator može probi­tačno nametnuti jezičnom kodu ili da li je ta ljestvica inherentna strukturi jezika.3 U prilog prvog rješenja postoji nekoliko važnih argumenata.

Prvo, sustav razlikovnih obilježja koji se temelji na uzajamno impliciranoj relaciji između članova svake dvojčane opozicije,

3 2 Vidi L . E . A r m s t r o n g , The phonetics of French, L o n d o n , 1932. 3 3 Y. R. C h a o , The non-uniqueness of phonemic solution of phonemic systems,

Academia Sinica, Insti tute of History and Philology, Bulletin, IV, Shangai, 1934. 3 4 Y. R. C h a o , Review of Jakobson, Fant , Hal le , Preliminaries..., Romance

Philology, VIII , 1954.

45

optimalan je kod i nije opravdano tvrditi da sudionici u govoru pri operacijama kodiranja i dekodiranja rabe složeniji i manje ekonomičan skup razlikovnih kriterija. Nedavni eksperimenti pokazali su da se multidimenzionalna slušna izlaganja najbolje uče i opažaju kada su »kodirana binarno«.35

Drugo, fonemički kod stečen je u najranijim godinama djetinj­stva, a, kako otkriva psihologija, u djece je pojam para prvotniji od pojma izdvojenog objekta. Dvojčana je opozicija prva dje­tetova operacija. Oba opozita niču istodobno i sile dijete da izabire jedan i potisne drugi od dvaju alternativnih članova.

Treće, gotovo sva razlikovna obilježja pokazuju neosporno dihotomijsku strukturu na njihovoj akustičkoj i, sukladno, na njihovoj motoričkoj razini. Među inherentnim obilježjima, jedino samoglasničko obilježje kompaktno/difuzno često predstavlja veći broj članova, većinom tri. Npr. laz! je prema Id kao što je Id prema lil: geometrijska sredina Id nekompaktno je u odnosu prema /ae/ i nedifuzno u odnosu prema III. Psihologijski pokusi, koji su polučili Id miješanjem 1x1 i IM, potvrđuju osebujnu struk­turu toga samoglasničkog obilježja.37 Usporedni pokusi s miješa­njem samoglasnika koji su smješteni na tonalnosnoj osi, pokazali su da gravisni i akutni samoglasnici, kad su suzvučali istodobno, nisu bili zamijećeni kao jedan pojedini samoglasnik: lul i IM ne stapaju se u lyl. Obilježje gravisno/akutno očito je binarna opozi­cija. Budući da je drugi formant u lyl viši nego u lul i niži nego u IM, te budući da u duljini šupljine lyl zauzima srednji položaj u odnosu prema lul s njegovim najduljim rezonatorom, i prema IM s njegovim najkraćim rezonatorom, bilo je pokušaja da se iziđe na kraj s jednom dimenzijom za sva tri samoglasnika.38 Ali glavna distinkcija prema postanku, presudno različita nejednakost u obujmu usnog otvora, ponajviše je odgovorna za odnos lyl nasuprot IM, a nejednakost u obujmu i obliku samog rezonatora za odnos lyl nasuprot lul. Na akustičkoj razini, distinkcija gravisa od akuta u samoglasnicima očituje se u nekoj relativnoj blizini prvog i drugog formanta, koja za posljedicu ima napadno oslab-ljenje gornjih formanata, dok je distinkcija sniženog od ravnog

3 5 I. Pollack i L.Ficks, Information of elemenlry multi-dimensional auditory displays, Journal of the Acoustical Society of America, XXVI, 1954.

3 6 Vidi H. Wallon, Les origines de lapenste chez I'enfant, I, Pariz, 1945. Glede stožerne uloge postupnih binarnih cijepanja u dječjem razvoju usp. T. Parsons i R. F. Bales, Family, socialization and interaction process, Glencoe, 1955.

3 7 Vidi K. H u b e r , Die Vokalmischung und das Qualitatensystem der Vokale, Archiv fur Psychologie, XCI, 1934.

3 8 Vidi npr. F. Delattre, The physiological interpretation of sound spectro­grams, P M L A , LXVI, 1951.

46

ponajvažniji uglavnom posljedak snižavanja u drugom for-mantu.39

Slično, nastojanju da se samoglasničke opozicije napeto/opu­šteno i kompaktno/difuzno projiciraju na jednu te istu crtu stoji na putu istaknuta razlika između njihova fizičkoga bivstva, neslične uloge što ih one igraju u jezičnoj strukturi te znatne nepogodnosti što ih analizi pričinja jednodimenzionalni pristup k njima.

Konačno, slojevitu strukturu fonemičkih uzoraka, njihove vla-dajuće zakone implikacije i uvjerljivu tipologiju jezika primjena dihotomijske ljestvice čini tako preglednima da je samosvojnost te ljestvice u jezičnom sustavu posve očita.

43 Prostorno-vremenski uzorak fonemičkih operacija. Postoje li razlike između jezičnih uzoraka dviju govornih zajednica, raz­govor među članovima tih dviju zajednica zahtijeva stanovitu prilagodbu slušatelja govorniku i/ili govornika slušatelju. Ta pri­lagodba može uključivati sve aspekte jezika ili samo neke od njih. Kadšto jedini narušeni kod biva onaj fonemički. I sa strane slušatelja i sa strane govornika postoje različiti stupnjevi prila­godbenog procesa, što su ga kibernetičari jasno nazvali p r e -k l j u č i v a n j e k o d a . Primatelj koji pokušava razumjeti poši­ljatelja, i/ili pošiljatelj koji pokušava biti razumljen, svu svoju pozornost usredotočuju na srž svojih kodova. Viši stupanj prila­godbe biva zastupljen naporom da se prevladaju fonemičke raz­like s pomoću pravila za preključivanje, povećavajući razumlji­vost poruke za njezina adresata. Kad je iznašao te ključeve, sugovornik ih može pokušati upotrijebiti u porabi ne samo kao slušatelj no mnogo djelatnije u prilagodbi vlastitih izričaja uzorku svoga adresata.

Fonemička prilagodba može pokriti svekoliku rječničku zalihu, ili se pak oponašanje susjedova fonemičkoga koda može ograničiti na stanovit skup riječi izravno preuzet od susjeda ili bar posebno označen njihovom porabom s njegove strane. Koje god

3 9 Usp. Jakobson, Fant, Hal le, Preliminaries... str. 48; H . K . D u n n , The calculation of vowel resonances, and an eletrical vocal tract, Journal of the Acoustical Society of America, XXII , 1950, str. 650; K. N. Stevens i A. S. House, Development of a quantitative description of vowel articulation, ibidem, XXVIII, 1955; podrobne podatke daju Fant i Halle u prvom svesku niza T h e structure of Contemporary Standard Russian (uskoro izlazi kod M o u n t & C o . , T h e Hague) .

4 0 Vidi posebno L. Barczinski i E . T h i e n h a u s , Klangspektren und Lautstarke deutscher Sprachlaute, Archives neerlandaises de phonet ique expcrimentale, XI, 1935.

4 7

da su prilagodbe, one pomažu govorniku da poveća doseg komu­nikacije, pa ako ih često rabi, one će vjerojatno ući u njegov svagdanji jezik. Uz povoljne okolnosti one potom mogu prodri­jeti u opću porabu jezične zajednice bilo kao posebna jezična moda bUo kao nov uzorak koji je potpuno nadomjestio prijašnju normu. Medudijalekatsko komuniciranje i njegov utjecaj na unu-tardijalekatsko komuniciranje valja analizirati s lingvističkog i, posebno, s fonemičkog motrišta.4

Problem premošćivanja prostora ne zaustavlja se ni na grani­cama udaljenih i jako različitih dijalekata, a ni na medama srodnih ili nesrodnih jezika. Posrednici, više ili manje dvojezični, sami sebe prilagođuju stranom fonemičkom kodu. Njihov ugled raste s proširenjem opsega njihova slušateljstva te im pomaže promicati inovacije među njihove jednojezične sunarodnjake.

Fonemički kod, neograničen na posuđenice pa čak ni na posuđivanje riječi uopće, može zahvatiti ne samo medudijalekat­sko nego i međujezično prilagođivanje. U svim dijelovima svijeta, jezikoslovci su, kako je iskazao Sapir, bili iznenađeni kad su primijetili »značajnu činjenicu da razlikovna fonetska obilježja teže distribuciji diljem prostranih područja bez obzira na rječ-nička blaga i strukture dotičnih jezika«.42 Taj dalekosežan feno­men još uvijek čeka ucrtavanje u lingvistički zemljovid i prouča­vanje u svezi s jednako prešnim istraživanjem tipologije fonemič­kih uzoraka.

Druga mogućnost fonemičkih prilagodbi kakvu drukčijem dijalektu ili stranu jeziku djelomično je ili potpuno odražavanje njegovih fonemičkih struktura u posuđenicama. Kako se opeto­vano zapazilo u fonemičkoj literaturi i kako su to pomno istražili Fries i Pike »govor jednojezičnih govornika nekih jezika obuhva­ćen je više no jednim fonemičkim sustavom«.43 Takvo supostoja-nje dvaju sustava unutar jednog jezika posljedak je bilo fone-mičke razlike među izvornim rječničkim blagom i neasimiliranim tuđicama, bilo porabe dvaju uzoraka, jednog izvornog i drugog oponašanog, kao različitih stilova govora. Tako fenomeni pro­stora, naime međudijalekatske ili međujezične izoglose, posebno

4 1 Vidi Results of the Conference of Anthropologists and Linguists, Indiana University Publications in Anthropology and Linguistics, VIII , 1953, str. 16 i d., 36 i d.

4 2 S. Sapir, Language, Selected Writings, Berkeley and Los Angeles, 1949, str. 2 5 .

4 3 C. C. Fries i K. L. Pike, Coexistent phonemic systema, »Language«, XXV, 1949.

48

izofone, mogu biti projicirani u okvir nekog pojedinog dijalekta, individualnog ili socijalnog.

Isto se tvrđenje, mutatis mutandis, može izreći i o vremenskom čimbeniku u jeziku, posebno na polju fonemike. Svaka glasovna promjena u nastajanju sinkronijska je činjenica. I početak i kraj mijene supostoje neko određeno vrijeme. Razlikuje li ta mijena mlađi naraštaj od starijega, uvijek postoji nekakav promet među tim dvama naraštajima, primalac koji pripada jednom naraštaju vičan je rekodirati poruke pošiljatelja iz drugog naraštaja. Nada­lje, i početni i završni stadij mogu supostojati u porabi jednog te istog naraštaja kao dvije stilske razine: s jedne strane konzerva­tivniji i svečaniji, s druge pak pomodniji način govorenja. Tako sinkronijska analiza mora obuhvaćati jezične promjene, vice versa, jezične je promjene moguće shvatiti samo u svjetlu sinkro-nijske analize.

Odlučan čimbenik u fonemičkim promjenama i u širenju fone­mičkih fenomena promjena je u kodu. Interpretiranje događaja u vremenu i prostoru bavi se ponajprije pitanjem u kojem je pogledu struktura koda narušena tim promjenama. Motoričke i fizikalne aspekte tih inovacija ne može se držati samodostatnim agensima, nego valja podvrgnuti strogoj lingvističkoj analizi nji­hove uloge u kodnom sustavu.

Preveo: Ivan Martinčić

49

Drugi dio

Dva aspekta jezika i dva tipa afatičnih smetnji Roman Jakobson

I. Afazija kao lingvistički problem

Ako je afazija, kao što se nadaje samim nazivom, pomutnja jezika, tad svaki opis i klasifikacija afatičnih sindroma mora započeti pitanjem, koji to aspekti jezika trpe štetu u različitim vrstima takva poremećaja. Taj problem, kojemu se još davno približio Hughlings Jackson,1 nemoguće je riješiti bez sudioništva profesionalnih lingvista, upoznatih sa strukturom i funkcionira­njem jezika. Da bismo ikoji zastoj u priopćavanju proučavali na primjeren način, moramo ponajprije razumjeti narav i ustrojstvo onoga posebnog oblika priopćavanja koji je prestao funkcioni­rati. Lingvistika se bavi jezikom iz svih njegovih aspekata - jezi­kom na djelu, jezikom u tijeku,2 jezikom u stanju rađanja, jezikom u rasulu.

Danas ima psihopatologa koji pri proučavanju govornih pore­mećaja golemu važnost pridaju jezikoslovnim problemima; sta­novita od tih pitanja načeta su i u najboljim raspravama o afaziji što su se pojavile u zadnje vrijeme.4 Pa ipak, to opravdano inzistiranje na prinosu jezikoslovaca istraživanju njemoće u većini se slučajeva još uvijek ne uzima u obzir. Primjerice jedna nova knjiga, koja se u veliku opsegu bavi složenim i zamršenim proble­mima dječje afazije, poziva na usklađivanje različitih disciplina tc zahtijeva kooperaciju otorinolaringologa, pedijatara, audiologa, psihijatara i pedagoga; ali preko znanosti o jeziku šutke se prelazi, kao da poremećaji u govornoj percepciji nemaju baš nikakve veze s jezikom.5 To izostavljanje izaziva to veće žaljenje

1 Hughlings Jackson, Papers on affections of speech (pretiskao ih i protumačio H . H e a d ) , »Brain« XXXVIII (1915) .

2 E. Sapir, Language, New York, 1921, poglavlje VII : Language as a historical product; drift.

3 Vidi na primjer diskusiju o afaziji u Nederlandsche Vereeniging voor Phone-tische Wetenschappen u člancima jezikoslovca J. van Ginnekena te dvojice psihijatara, F./3rewela i V. W . D. Schenka, u »Psvchiatrische en Neurologische Bladen«, XLV (1941), str. 1035 i dalje; usp: nadalje F . Grewcl, Aphasie en linguistiek, Nederlandsch Tijdschrift voor Geneeskunde, XCIII (1949), str. 726 i dalje.

4 A. R. Luria, Travmatičeskaja afazija, Moskva, 1947; Kurt Goldstein, Langu­age and language disturbances, New York, 1948; A n d r ć O m b r c d a n c , L'uphasie et 1'Elaboration de la pensće explicite, Paris, 1951.

5 H. Myklebust, Auditory disorders in children, New York, 1954.

53

što je sam pisac voditelj kliničkih istraživanja slušnosti i njemoće u djece na Northwestern University, gdje radi i jezikoslovac Werner F. Leopold, daleko najbolji američki stručnjak za dječji jezik.

Za kašnjenje u združenu istraživanju afazije odgovorni su i jezikoslovci. U usporedbi s podrobnim lingvističkim promatra­njima djece različitih zemalja, glede afatičara nije se učinilo baš ništa. Niti je bilo ikakva pokušaja da se reinterpretiraju te s lingvističkog motrišta sistematiziraju raznovrsni klinički podaci 0 raznim tipovima afazije. Ta istina iznenađuje još više s obzirom na činjenicu da je s jedne strane začudan napredak strukturalne lingvistike opskrbio istraživača djelotvornim pomagalima i meto­dama za proučavanje opadanja rječitosti te da, s druge strane, afatička dezintegracija jezičnih uzoraka može jezikoslovcu priba­viti novih uvida u opće zakone jezika.

Primjena čisto lingvističkih kriterija u interpretiranju i klasifici­ranju afazijskih činjenica može bitno pridonijeti znanosti o jeziku 1 jezičnim poremećajima, dakako uz uvjet da jezikoslovci, postu­pajući s psihologijskim i neurologijskim podacima, ostanu teme­ljiti i oprezni kao što su bili'i na svom tradicionalnom području. Ponajprije bi morali biti upoznati s tehničkim nazivljem i postup­cima medicinskih disciplina koje se bave afazijom, potom bi trebali izvješća o kliničkim slučajevima podvrgnuti potpunoj lin­gvističkoj raščlambi, a zatim i sami raditi s afatičarima, kako bi pojedinim slučajevima pristupili izravno, ne samo reinterpretira-jući već pripravljene zabilježbe što su bile zamišljene i razrađene posve drugačije.

Postoji jedna razina afazijskih pojava na kojoj je u posljednjih dvadesetak godina među psihijatrima i jezikoslovcima koji su se pozabavili tim problemom došlo do začudnog sporazuma; razina naime dezintegracije glasovnog sustava.6 To raspadanje poicazuje stanoviti vremenski poredak velike pravilnosti. Afazijska se regresija pokazala zrcalnom slikom stjecanja govornih zvukova u djeteta, ona kazuje djetetov razvoj s obratne strane. Nadalje,

6 Osiromašenje fonološkog sustava u afatičara promatrala je i raspravila lingvistica Marguerite Durand zajedno s psihopatolozima Th. Alajouanineom i A. O m b r e d a n e o m (u njihovu zajedničkom radu Le syndrome de disintegration phonetique dans l'aphasie, Paris, 1939), te R . J a k o b s o n (prvotna je skica bila izložena na Međunarodnom kongresu lingvista u Bruxellesu 1939. - vidi N. Tru-betzkoy, Principes dephonologie, Pariz, 1949, str. 3 6 7 - 3 7 9 - a kasnije je proširena u stanoviti nacrt, Kindersprache, Aphasie und allgemeine Lautgesetze, Uppsala Universitets Arsskrift, 1942 : 9), a p o t o m je to osiromašenje opširnije proučeno u Sound and Meaning (što će uskoro biti objavljeno kod Wiley and Sons zajedno s T h e Technology Press). Usp. Goldstein, str. 32 i dalje.

54

usporedba dječjeg jezika i afazije omogućuje ustanovljavanje nekolikih z a k o n a i m p 1 i k a c i j e. To istraživanje poretka stečevina i gubitaka te općih zakona implikacije ne treba ograni­čavati samo na sustav fonema, već ga valja proširiti i na grama­tički sustav. U tom je smjeru učinjen tek malen broj pokušaja, a te je napore vrijedno nastaviti.7

7 Skupnog su se istraživanja o stanovitim gramatičkim poremećajima latili svojedobno na Sveučilišnoj klinici u Bonnu jedan lingvist, G. Kandler, i dva liječnika, F. Panse i A. Leischner; vidi njihovo izvješće, Klinische und sprachwis-senschaflliche Untersuchungen zum Agramatismus, Stuttgart, 1952.

55

II. Dvostruki značaj jezika

Govoriti, to podrazumijeva i z b o r stanovitih jezičnih česti i nji­hovo s l a g a n j e u jezične jedinice višeg stupnja složenosti. Od prve se to nadaj e na leksičkoj razini: govornik izabire riječi te ih slaže u rečenice shodno sintaktičkom sustavu jezika kojim se služi; rečenice se sa svoje strane slažu u iskaze. Govornik me­đutim pri izboru riječi nipošto ne djeluje posve slobodno: izbor mu (osim u rijetkom slučaju pravog neologizma) valja obaviti polazeći od rječničkog blaga što ga zajednički posjeduju on i primatelj poruke. Inženjer komunikacija najtočnije se približuje biti govornog čina drži li da u najboljoj mogućoj razmjeni obavije­sti govorniku i slušatelju stoji na raspolaganju više ili manje ista »kartoteka prethodno izrađenih predodžaba«: pošiljatelj rječite poruke izabire jednu od tih »prethodno stvorenih mogućnosti«, pa se pretpostavlja da će primatelj učiniti istovjetan izbor unutar iste skupine »već predviđenih i pribavljenih mogućnosti«.8 Tako djelotvornost govornog događaja zahtijeva da sudionici u njemu rabe kakav zajednički k o d .

»'Jeste li rekli pig (svinja) ili fig (smokva)?', reče Mačka. 'Rekla sam pig', odgovori Alica.« U tom se izdvojenom iskazu primatelj, Mačka, nastoji domoći jezičnog izbora što ga je obavila pošiljateljica. U kodu koji je zajednički i Mački i Alici, to jest u govornom engleskom, razlika između zatvornog i neprekidnog suglasnika, premda je sve drugo isto, može izmijeniti značenje poruke. Alica je iskoristila razlikovno obilježje »zatvornost nasu­prot neprekidnost«, odbacujući pritom drugo da bi izabrala prvo od sučeljenih obilježja; i u istom govornom činu to je rješenje kombinirala s nekakvim drugim istodobnim obilježjima, služeći se gravisnošću i napetošću onoga /p/ u opreci prema akutnosti 1X1 i opuštenosti lb/. I tako su se sva ta svojstva složila u snop razlikovnih obilježja, u takozvani f o n e m . Fonemu /p/ s l i ­j e d e tad fonemi l\l i /g/, koji su i sami snopovi istodobno

8 D. M. McKay, In search of basic symbols, »Cvbernetics«, Transactions of the Eighth Conference, New York, 1952, str. 183.

Lewis Carrol l , Alica u zemlji čudesa, VI. poglavlje. (Prevoditelj je ostavio izvorne engleske riječi, jer se na njima temelji i obavlja Jakobsonova fonološka raščlamba. - O p . prev.)

56

proizvedenih razlikovnih obilježja. Odatle su konkurencija (nad­metanje) simultanih česti i k o n k a t e n a c i j a (ulančavanje) sukcesivnih česti dva načina na koja mi, govornici, slažemo jezične sastavnice.

Ni snopove kao što su Ipl ili Iii a ni nizove snopova kao što su /pig/ ili /fig/ nije izumio govornik koji se njima služi. A niti se razlikovno obilježje »zatvornost versus neprekidnost« pa ni fonem Ipl zbiva izvan kakva konteksta. Obilježje zatvornosti pojavljuje se u kombinaciji s nekim drugim konkurentnim obi­lježjima, a riznica kombinacija tih obilježja u foneme kao što su Ipl, Pol, N, Idi, /kl, /g/ itd. ograničena je kodom danoga jezika. Kod postavlja granice mogućim kombinacijama fonema Ipl s dru­gim fonemima koji mu slijede i/ih prethode; i samo se dio dopuštenih nizova fonema u zalihi riječi danoga jezika rabi i ostvarajno. Pa čak i kad su teorijski moguće i druge kombinacije fonema, govornik je u pravilu samo rabitelj, ne i kovač riječi. Suočeni s pojedinim riječima, očekujemo da to budu kodirane jedinice. Da bi tko shvatio na primjer riječ nylon, mora znati značenje koje se toj riječi pridaje u leksičkom kodu modernoga engleskog.

U svakom jeziku postoje i kodirane skupine riječi, koje se zovu r i j e č i - f r a z e (frazemi). Značenje idioma how do you do (kako ste) nije moguće izvesti pridodavanjem značenja njezinih leksičkih sastavnica; cjelina nije jednaka zbroju njezinih dijelova. Skupine riječi koje se u tom pogledu vladaju kao jedinstvene riječi općenit su ali nipošto tek rubni slučaj. Da bismo razumjeli pretežitu većinu skupina riječi moramo biti upoznati s riječima sastavnicama te sa sintaktičkim pravilima njihova slaganja. Unu­tar tih granica slobodno nam je raspoređivati riječi u nove kontekste. Ta je sloboda dakako relativna, i pritisak uhodanih klišeja na izbor kombinacija znatan je. Ali nije moguće zanijekati slobodu u sklapanju posve novih konteksta, unatoč relativno neznatnoj vjerojatnoći njihova pojavljivanja.

Tako u kombiniranju jezičnih jedinica postoji stanovita uzlazna ljestvica slobode. Pri kombiniranju razlikovnih obilježja u foneme sloboda pojedinca govornika ravna je ništici; kod je već utvrdio sve mogućnosti što ih je u dotičnu jeziku moguće rabiti. Sloboda kombiniranja fonema u riječi omeđena je, ograničena na rubnu situaciju kovanja riječi. Pri oblikovanju rečenica putem riječi govornik trpi manju stegu. I konačno, pri slaganju rečenica u iskaze prestaje djelovanje obvezatnih pravila sintakse, a slo­boda individualnog govornika da stvara nove kontekste bitno se

5 7

povećava, premda ne valja zanemariti ni brojne stereotipne iskaze.

Svaki jezični znak uključuje dva načina organizacije:

1. K o m b i n a c i j u (slaganje). Svaki je znak sačinjen od sastavnih znakova i/ili pojavljuje se samo u kombinaciji s drugim znakovima. To znači da svaka jezična jedinica služi istodobno kao kontekst jednostavnijim jedinicama i/ili pak svoj pravi kon­tekst nalazi u kakvoj složenijoj jezičnoj jedinici. Odatle se svakim ostvarenim okupljanjem jezičnih jedinica one povezuju u kakvu višu jedinicu: slaganje i kontekstuiranje dva su lica jedne te iste operacije.

2. S e l e k c i j u (izabiranje). Izbor među alternantama podrazu­mijeva i mogućnost zamjene jedne drugom, koja joj je s jednog motrišta jednakovrijedna a s drugog različna. Zapravo su izbor i supstituiranje dva lica jedne te iste operacije.

Temeljnu ulogu što je te dvije operacije igraju u jeziku jasno je zapazio Ferdinand de Saussure. Međutim, od dviju podvrsta slaganja - konkurencije i konkatenacije- ženevski je jezikoslovac prepoznavao samo drugu, vremenski slijed. Unatoč njegovu čistom uvidu u fonem kao u skup razlikovnih obilježja (elements differentielles des phonemes), taj je učenjak podlegao tradicional­noj vjeri u linearni značaj jezika »qui exclut la possibilite de prononcer deux elements a lafois«.10

Da bi razgraničio dva načina organizacije što smo ih opisali kao slaganje i izabiranje, F. de Saussure veli da je prvi »in praesentia: on počiva na dva ili više izraza jednako nazočna u kakvu ostvarenom nizu«, dok drugi »sjedinjuje izraze in absen­tia u kakav virtualno pomišljiv niz«. To će reći, selekcija se (i, shodno tomu, zamjenjivanje) tiče česti združenih u kod ali ne i u danu poruku, dok su u slučaju kombinacije česti združene u dvjema ili samo u jednoj ostvarenoj poruci. Primatelj razabire da je dani iskaz (poruka) k o m b i n a c i j a sastavnih dijelova (rečenica, riječi, fonema) i z a b r a n i h iz pohrane svih mogućih sastavnih dijelova (koda). Sastavnice kakva konteksta imaju status s u p o s t a v l j e n o s t i , dok su u kakvoj supstitucijskoj skupini one uzajamno vezane različitim stupnjevima s l i č n o ­s t i , koji osciliraju od jednakovrijednosti sinonima do zajedničke jezgre antonima.

1 0 F. de Saussure, Cours de linguistique genćrale, 2. izd., Paris, 1922, str. 68 i d. te 170 i d.

58

Svakom jezičnom znaku te dvije operacije pribavljaju dvije skupine i n t e r p r e t a t o r a , da se poslužimo tim korisnim pojmom što ga je uveo Charles Sanders Peirce:11 postoje dvije referencije što služe interpretatoru znaka - jedna prema kodu a druga prema kontekstu, bio on kodiran ili slobodan; i u svakom od tih dvaju načina znak se odnosi prema kakvoj drugoj skupini jezičnih znakova, u prvom slučaju z a m j e n l j i v o š ć u au dru­gom s v r s t a v a n j e m . Stanovitu značenjsku jedinicu moguće je zamijeniti drugim, izričitijim znakovima istoga koda, čime se otkriva njegovo opće značenje, dok mu je kontekstualno znače­nje određeno njegovom povezanošću s drugim znakovima unutar istoga niza.

Sastavnice svake poruke unutrašnjim su odnošenjem nužno povezane s kodom, a odnošenjem izvanjskim povezane su s poru­kom. Jezik iz svojih različitih aspekata rabi oba ta načina odnoše­nja. Razmjenjivale se poruke ili se priopćavanje odvijalo jed­nosmjerno od pošiljatelja k primatelju, između sudionika u sva­kom govornom događaju mora postojati neka vrst dodira da bi se osigurao prijenos poruke. Prostorna, a često i vremenska odije-ljenost dvaju pojedinaca, pošiljatelja i primatelja, premošćuje se kakvim unutrašnjim odnosom: u njemu treba postojati stanovita jednakovrijednost između simbola što ih rabi pošiljatelj i onih što ih poznaje i interpretira primatelj. Ne postoji li takve jednakovri-jednosti poruka ostaje jalova — sve ako i dopre do primatelja ona ostaje bez učinka.

1 1 Ch. S. Peirce, Collected Papers, II. i IV, Cambridge, Mass., 1932, 1934. V. P r e d m e t n o kazalo.

59

IH. Poremećaj sličnosti

Jasno je da smetnje u govoru mogu u različitim stupnjevima djelovati na pojedinčevu sposobnost da slaže i izabire jezične jedinice, pa se pri opisu, raščlambi i klasifikaciji raznih oblika afazije od dalekosežna značenja pokazuje zapravo pitanje, koja je od tih dviju operacija narušena prvenstveno. Ta je dihotomija možda još pobudljivija od klasične (u ovoj raspravi nedodirnute) distinkcije između e m i si j s k e i r e c e p c i j s k e afazije,aona kazuje koja je od tih dviju funkcija u razmjeni govora posebno pogođena, kodiranje ili dekodiranje rječitih poruka.

Slučajeve afazije Head je pokušao rasporediti u određene skupine,12 i svakoj je od tih podvrsta nadjenuo »neko ime iza­brano da označi najizrazitiji manjak u ophođenju riječima i reče­nicama te u njihovu razmjenjivanju« (str. 412). Slijedeći taj nacrt, mi lučimo dva temeljna tipa afazije - ovisno o tomu nalazi li se glavni nedostatak u izboru i zamjenjivanju, uz relativnu postoja­nost slaganja i kontekstuiranja; ili, obratno, u slaganju i kontek-stuiranju, uz relativnu očuvanost normalnog izbora i zamjenjiva­nja. Izrađujući nacrt tih dvaju suprotnih uzoraka afazije uglav­nom ću se služiti Goldsteinovim podacima.

Afatičarima prvoga tipa (nedostatak u izboru) prijeko potre­ban i presudan čimbenik jest kontekst. Predoče ili se takvu bolesniku ulomci riječi ili rečenica, on ih spremno nadopunjuje. Njegov je govor puko relacijski: lako nastavlja razgovor, ali ima poteškoća sa započinjanjem dijaloga; sposoban je odgovoriti zbiljskom ili zamišljenom pošiljatelju kad je on primatelj poruke ili kad zamišlja da to jest. No posebno mu je teško proizvesti pa čak i razumjeti zatvoren diskurz kao što je to monolog. Što mu riječi više ovise o kontekstu, lakše izlazi na kraj sa svojom govornom zadaćom. No osjeća se nesposobnim izgovoriti reče­nicu koja nije odgovor ni na repliku sugovornikovu ni na zbiljsku situaciju. Rečenicu »Kiši.« izgovaratelju je nemoguće proizvesti ne vidi U da doista kiši. Što je izgovaranje dublje uronjeno u rječiti ili nerječiti kontekst to su veći izgledi da će ga taj razred bolesnika s uspjehom izvesti.

1 2 H. H e a d , Aphasia and kindred disorders of speech, I, New York, 1926.

60

Isto tako, što je neka riječ ovisnija o drugim riječima iste rečenice i što je više upućena na sintaktički kontekst, to na nju manje djeluje ta govorna smetnja. Stoga su riječi sintaktički podvrgnute suglasju ili gramatičkoj rekciji otpornije, dok glavni rečenični agens, subjekt, teži biti ispušten. Dokle god je boles­niku upravo polazak glavna zapreka, očito je da će i do klonuća doći baš na polaznoj točki, na kamenu temeljcu rečeničnog uzorka. U tom tipu jezičnih smetnji rečenice se začinju kao eliptični nizovi što ih imaju nadopuniti prethodne rečenice koje je izgovorio, ako ne i zamislio, sam afatičar, ili koje je primio od drugog sudionika u razgovoru, zbiljskog ako ne i izmišljenoga. Ključne se riječi mogu ispustiti ili istisnuti apstraktnim anaforič-kim zamjenama.13 Stvarna se imenica, kako je to zapazio Freud, nadomješta kakvom imenicom vrlo općenitom, na primjer u jeziku francuskih afatičara imenicama machin, chose.14 U jed­nom njemačkom dijalektalnom primjeru »amnezijske afazije« što ga je promatrao Goldstein (str. 246 i d.) Ding (stvar) ili Stuckle (komadić) dolazilo bi na mjesto svih imenica za neživo a uberfah-ren (izvesti) namjesto glagola raspoznatljivih iz konteksta ili situacije, pa su u očima bolesnika bili dakako suvišni.

Osobito su sklone preživjeti riječi s inherentnom upućenošću na kontekst, na primjer zamjenice i zamjenički prilozi, pa riječi koje služe isključivo izgradnji konteksta, na primjer veznici i pomoćni glagoli. Za ilustraciju neka posluži tipična rečenica jednog bolesnika Nijemca, što ju je zabilježio Quensel a naveo Goldstein:

»Ich bin doch hier unten, na wenn ich gewesen Bin ich wees nicht, we das, nu wenn ich, ob das nun doch, noch, ja. Was Sie her, wenn ich, och ich weess nicht, we das hier war ja . . .«

Tako je tim tipom afazije u njezinu kritičnom stadiju očuvana samo okosnica, očuvane su dakle samo vezivne karike priopća­vanja.

U teoriji jezika od ranoga se srednjeg vijeka do danas nije prestalo ponavljati da riječ izvan konteksta nema nikakva znače­nja. Valjanost je te tvrdnje međutim omeđena na afaziju ili, točnije, na jedan tip afazije. U patološkim slučajevima o kojima raspravljamo izdvojena riječ zapravo ne znači drugo do li »tra-lala«. Kao što su iznijeli na vidjelo brojni testovi, takvim su bolesnicima dvije pojave iste riječi u dvama različitim kontek-

13 Usp. L. Bloomfield, Language, New York, 1933, XV. poglavlje: Substitu­tion.

14 S.Freud, On aphasia, London, 1953, str. 22.

61

stima puki homonimi. Budući da razlikovne riječi donose veću količinu obavijesti negoli homonimi, poneki afatičari toga tipa skloni su kontekstualne varijante jedne te iste riječi istisnuti različitim izrazima, od kojih je svaki specifičan za dane okolnosti. Tako Goldsteinov bolesnik nikada nije izgovarao riječ nož samu, nego je, već prema porabi i okolnostima, nož alternativno nazi­vao šiljilo za olovke, gulilo za jabuke, nož za rezanje kruha, nož i vilica (str. 62); tako se riječ nož od s l o b o d n a o b l i k a , kadra da se pojavljuje sama, prometnula u v e z a n i o b l i k .

»Imam dobar stan, predsoblje, spavaću sobu, kuhinju«, veli Goldsteinov bolesnik. »Ima i velikih stanova, samo straga žive neženje.« Umjesto tog neženje mogao je stajati eksplicitniji oblik, skupina riječi nevjenčani ljudi, ali je govornik izabrao baš taj izraz od jedne riječi. Višekratno zamoljen da kaže što je to neženja, bolesnik nije odgovorio i bio je »očito žalostan« (str. 270). Odgovor koji bi otprilike glasio: »Neženja je nevjenčan čovjek«, takav bi odgovor tvorio jednadžbenu predikaciju i tako projek­ciju jednog supstitucijskog skupa iz rječničkog koda engleskog jezika u kontekst dane poruke. Jednakovrijedni izrazi postaju dvama suodnosnim dijelovima rečenice pa su shodno tomu pove­zani susljednošću. Bolesnik je bio sposoban izabrati primjeren izraz neženja sve dok ga je podržavao kontekst običnog razgovora o »stanovima za neženje«, ali je bio nesposoban da za predmet jedne rečenice iskoristi supstitucijski skup neženja = nevjenčan čovjek, i to zato jer mu je bila narušena sposobnost autonomnog izbora i zamjenjivanja. Jednadžbena rečenica koja se od boles­nika uzalud zahtijevala nosi kao jedinu svoju obavijest: »'Neže­nja' znači nevjenčan čovjek« ili »Nevjenčan čovjek zove se 'ne­ženja'«.

Ista poteškoća nastaje kad se od bolesnika traži da imenuje predmet što mu ga pokazuje ili kojim rukuje ispitivač. Afatičar s manom u funkciji zamjenjivanja neće nadopuniti promatračevu kretnju - pokaz odnosno rukohvat - imenom označena pred­meta. Umjesto da veli: »To je [se zove] olovka«, on će samo nadovezati eliptičnu opasku o njezinoj uporabi: »Za pisanje«. Ako je nazočan jedan od dvaju sinonimnih znakova (na primjer riječ neženja ili pokaz prstom na olovku), drugi mu znak (na primjer skup riječi nevjenčan čovjek odnosno riječ olovka) biva redundantan pa shodno tomu i suvišan. Afatičaru su oba ta znaka u komplementarnoj distribuciji: ako je jedan od njih proizveo ispitivač, pacijent će izbjeći njegov sinonim: »Sve razumijem« ili »Ich weiB es schon (To već znam)« bit će mu tipična reakcija. Slično će, naslika li ga se, predmet izgubiti svoje ime: rječit je

62

znak potisnut znakom pikturalnim. Kad su jednom Lotmarovom pacijentu predočili crtež kompasa, on je odgovorio: »Da, to j e . . . Znam čemu pripada, ali se ne mogu sjetiti tehničkog izraza... D a . . . smjer... za pokazivanje smjera... magnet pokazuje sje­ver.«15 Takvi se bolesnici, rekao bi Peirce, ne uspijevaju od i n d e k s a ili od i k o n a prikloniti odgovarajućem rječitom s i m b o l u . 1 6

Pa i jednostavno ponavljanje kakve riječi što ju je izrekao promatrač bolesniku se čini nepotrebno zališnim, pa je on unatoč primljenim uputama nije sposoban ponoviti. Zamoljen da ponovi riječ »ne«, jedan je pacijent odgovorio: »Ne, ja ne znam kako da to učinim.« Dok se dakle u kontekstu svoga odgovora {»Ne, ja ne...«) riječju poslužio spontano, nije mogao proizvesti ni onaj najčišći oblik jednadžbene predikacije, tautologiju a = a : »ne« jest »ne«.

Jedan od važnih prinosa simboličke logike znanosti o jeziku jest naglasak na distinkciji između j e z i k a - p r e d m e t a i m e t a j e z i k a . Kako veli Carnap, »da bismo govorili o kakvu j e z i k u - p r e d m e t u , potreban nam je nekakav m e t a j e -z i k «.17 Na tim se dvjema različitim razinama jezika može rabiti i ista jezična zaliha; tako možemo govoriti na engleskom (kao na metajeziku) o engleskom (kao jeziku-predmetu), pa engleske riječi i rečenice interpretirati s pomoću engleskih sinonima, peri-fraza i parafraza. Očito je da takve operacije, što su ih logičari nazvali m e t a j e z i č n i m a , nisu njihov izum: daleko od toga da bi bile ograničene na sferu znanosti, one se pokazuju integral­nim dijelom naših uobičajenih jezičnih djelatnosti. Sugovornici se u dijalogu često zaustavljaju da provjere služe li se oni uopće istim kodom. »Pratite li me? Vidite li što time mislim?«, pita govornik, ili pak upada sam slušatelj s onim »Što time mislite?«. Pa zamjenjujući znak koji je u pitanju kakvim drugim znakom iz istoga jezičnog koda, ili čitavom skupinom znakova toga koda, pošiljatelj poruke traži kako da ona dekoderu bude pristupačnija.

Interpretacija jezičnog znaka pomoću drugih, u stanovitom pogledu homogenih znakova istoga tog jezika, metajezična je operacija koja bitnu ulogu igra i pri učenju jezika u djeteta. Najnovija su promatranja pokazala koliko značajno mjesto

1 5 F. Lotmar, Zur Pathophysiologic der erschwerten Wortfindung bei Apha-sischen, »Schweiz. Archiv f ir Neurologie und Psychiatrie«, XXXV (1933), str. 104.

1 6 C h . S . Peirce, The icon, index and symbol, u Collected Papers, I I , Cam­bridge, Mass., 1932.

R. Carnap, Meaning and necessity, Chicago, 1947, str. 4.

63

zauzima razgovor o jeziku pri ovladavanju riječima u predškolske djece. Utjecanje metajeziku neophodno je i radi stjecanja jezika i radi njegova normalnog funkcioniranja. Afatički nedostatak u »sposobnosti imenovanja« zapravo je gubitak metajezika. Doi­sta su navedeni primjeri jednadžbene predikacije, što ih se uta­man zahtijevalo u bolesnika, metajezične rečenice koje se odnose na engleski jezik. Izričita bi Lm formulacija mogla glasiti: »U kodu kojim se mi služimo naziv toga naznačenog predmeta jest 'olovka'«; ili: »U kodu kojim se mi služimo riječ 'neženja' i peri-fraza 'nevjenčan čovjek' jesu ekvivalenti.«

Takav se afatičar ne može s neke riječi prebaciti ni na njezine sinonime i perifraze, a niti na njezine heteronime tj. na njezine ekvivalentne izraze u drugim jezicima. Simptomatična je manife­stacija toga poremećaja gubitak poliglotskog dara i samoograni-čenje na jednu jedinu dijalekatsku podvrstu jednoga jedinog jezika.

Prema jednoj staroj predrasudi, koja se međutim periodički navraća, jedinom se pravom jezičnom zbiljom držao osebujan govor što karakterizira pojedinčev način govora u danu času, nazvan i d i o 1 e k t. U raspravi o tom pojmu bile su iznesene i sljedeće primjedbe:

»Govoreći s kakvqm novom osobom svatko vazda hotimice ili neho­tice pokušava naići na zajednički rječnik: bilo zato da mu ugodi, bilo jednostavno zato da se sporazumije, bilo konačno zato da je se otarasi, rabi se rječnik pošiljateljev. U području jezika ne postoji nešto poput privatnog vlasništva: sve je podruštvenjeno. Razmjena riječi, kao i svaki drugi oblik odnosa među ljudima, zahtijeva bar dva sudionika, a idiolekt se pokazuje ponešto nastranom fikcijom.«1 8

Ta tvrdnja zahtijeva međutim i jednu ogradu: afatičaru koji je izgubio sposobnost preključivanja koda {code-switching) njegov »idiolekt« postaje doista jedinom jezičnom zbiljom. Dokle god on govor drugoga ne drži porukom upućenom baš njemu u nje­govu vlastitom modelu govora, on se osjeća onako kako je to izrazio jedan Hemphilov i Stengelov pacijent: »Posve vas jasno čujem, ali ne mogu shvatiti što velite.. . Čujem vaš glas, ali ne i riječi... On se ne izgovara.«19 Govor drugoga on drži bilo nekakvim larifarijem bilo kazanim na nepoznatu jeziku.

Kao što smo već spomenuli, sastavnice kakva konteksta ujedi-

18 Results of the Conference of Anthropologists and Linguists, Indiana Univer­sity Publications in Anthropology and Linguistics, VIII (1953), str. 15.

" R. E. H e m p h i l i E. Stengel, Pure word deafness, Journal of Neurology and Psychiatry, III ( 1 9 4 0 ) , str. 2 5 1 - 6 2 .

64

njuje stanovita izvanjska relacija susljednosti, i unutrašnja rela­cija sličnosti, koja je u podlozi supstitucijskom skupu. Odatle se u afatičara oštećene zamjenljivosti a nenarušena kontekstuiranja upravo operacije što uključuju sličnost uklanjaju onima što se temelje na susljednosti. Moglo bi se predvidjeti da će u takvim okolnostima svako semantičko okupljanje prije voditi prostorna ili vremenska susljednost negoli sličnost. I zbilja, Goldsteinovi nam testovi potvrđuju takva očekivanja: kad su od jedne boles­nice takvoga tipa zatražili da nabroji nekoliko imena životinja, ona ih je izložila istim slijedom kojim je životinje bila vidjela u zoološkom vrtu; isto tako, unatoč primljenim uputama da stanovite predmete sredi prema boji, veličini i obliku, ona ih je razvrstala na osnovi njihove prostorne susljednosti, na primjer kućanski predmeti, uredski materijal itd., a taj je raspored oprav­davala pozivajući se na izlog u kojemu je »malo važno što (p'otc. A. S.) su te stvari«, tj. one ne moraju biti slične (str. 61 i d., 263 i d.). Ista je bolesnica nadalje bila voljna imenovati glavne boje - crveno, modro, zeleno, žuto - ali je ta ista imena odbila protegnuti i na prijelazne podvrste (str. 268 i d.), jer riječi njoj nisu posjedovale sposobnost da nose i dodatna značenja, znače­nja izmijenjena, povezana sličnošću s njihovim temeljnim znače­njima.

Valja se složiti s Goldsteinovim zapažanjem da su bolesnici toga tipa »shvaćali riječi u njihovim doslovnim značenjima, ali ih se nije moglo navesti da razumiju metaforički značaj istih tih riječi« (str. 70). Bilo bi međutim neovlašteno uopćavanje kad bi se tvrdilo kako im je slikovni govor dokraja nerazumljiv. Između dviju stožernih figura govora, metafore i metonimije, afatičari narušene sposobnosti izbora uvelike rabe drugu, koja se temelji na susljednosti. Vilica se zamjenjuje s nožem, stol sa svjetiljkom, dim s lulom, jelo s pržilom. O takvu jednom tipičnom slučaju izvješćuje Head:

»Kad se nije uspijevao prisjetiti naziva za 'crno' , opisao gaje kao 'ono što se čini za mrtvoga'; to je skratio u 'mrtav'« (I, str. 198).

Takve je metonimije moguće obilježiti kao projekcije s crte običnog konteksta na crtu supstitucije i izbora: neki je znak (npr. vilica), koji se obično pojavljuje istodobno s kakvim drugim znakom (npr. nož), moguće upotrijebiti umjesto toga drugog znaka. Skupine riječi poput »vilica i nož«, »stolna svjetiljka«, »pušiti lulu«, inducirale su metonimije vilica, stol, lula; odnos između porabe predmeta (prženje) i sredstvo njegove proizvod­nje podloga je metonimiji jesti umjesto pržilo. »Kada se oblači

65

crno?« - »Kad se žali za mrtvim.«: umjesto da se imenuje boja, naznačuje se uzrok njezine tradicionalne porabe. Bijeg od i s t o -s t i k s u s l j e d n o s t i osobito se snažno doima u slučajevima poput jednoga Goldsteinova bolesnika, koji bi na zahtjev da ponovi kakvu riječ odgovarao metonimijom, pa bi na primjer umjesto prozor kazao staklo a umjesto Bog, nebo (str. 280).

Kada je snažno uzdrmana moć izbora a dar slaganja očuvan makar djelomice, svekoliko bolesnikovo rječito vladanje odre-

rđuje s u s l j e d n o s t , pa taj tip afazije možemo označiti kao p o r e m e ć a j s l i č n o s t i .

66

IV. Poremećaj susljednosti

Od 1864. pa nadalje često su se isticale rečenice iz pionirskih spisa Hughlingsa Jacksona, koji su znatno pridonijeli modernom proučavanju jezika i jezičnih smetnji:

Nije dovoljno kazati da se govor sastoji od riječi. On se sastoji od riječi koje se jedna prema drugoj odnose na osobit način; pa nema li pravog suodnošenja medu njegovim dijelovima, iskaz će biti puki slijed imena, koji ne otjelovljuje nikakvu rečenicu, (str. 6 6 ) 2 0

Gubitak govora jest gubitak sposobnosti za građenje r e č e n i c a . . . Biti bez govora ne znači i biti posvema bez riječi, (str. 114) 2 1

Narušenost sposobnosti za g r a đ e n j e r e č e n i c a ili, govoreći općenito, za kombiniranje jednostavnijih jezičnih česti u složenije jedinice, svodi se zapravo na jedan tip afazije, suprotan tipu 0 kojemu se raspravljalo u prethodnom poglavlju. Ne postoji b e z r j e č n o s t , jer je sačuvana čest u većini takvih slučajeva baš r i j e č , koju je moguće definirati kao najvišu među obve­zatno kodiranim jezičnim jedinicama, a to će reći da vlastite rečenice i iskaze sklapamo od zalihe riječi koju nam je priskrbio kod.

Taj tip afazije manjkava kontekstuiranja, a moglo bi ga se nazvati p o r e m e ć a j e m s u s l j e d n o s t i , smanjuje opseg 1 raznovrsnost rečenica. Izgubila su se sintaktička pravila koja riječi organiziraju u više jedinice; taj gubitak, zvan i a g r a r n a -t i z a m , prouzrokuje izopačenje rečenice do puke »hrpe riječi«, da se poslužimo tom Jacksonovom slikom.22 Red riječi postaje kaotičan; rasule su se sveze gramatičke koordinacije i subordina­cije, bilo skladbene bilo rekcijske. Kao što se moglo i očekivati, prve iščezavaju riječi opskrbljene funkcijama čisto gramatičkim, na primjer veznici, prijedlozi, zamjenice i članovi, posljedujući takozvanim »brzojavnim stilom«, premda su u slučaju poreme­ćene sličnosti baš one najotpornije. Što riječ gramatički manje

2 0 H. Jackson, Notes on the physiology and pathology of the nervous system (1868) , »Brain«, XXXVUI (1915), str. 6 5 - 7 1 .

2 1 H . J a c k s o n , On affections of speech from disease of the brain (1879), »Brain«, X X X V I I I (1915), str. 107-29.

2 2 H . J a c k s o n , Notes on the physiology and pathology of language (1866), »Brain«, X X X V I I I (1915), str. 4 8 - 5 8 .

67

ovisi o kontekstu to joj je jača žilavost u govoru afatičara poreme­ćene susljednosti, a to će prije biti ispuštena u bolesnika poreme­ćene sličnosti. Tako će subjekt, »jezgrena riječ«, prva izostati iz rečenice u slučajevima poremećene sličnosti, a u suprotnom je tipu afazije ona naprotiv najmanje razorljiva.

Afazija koja ugrožava kontekstuiranje teži djetinjim iskazima od jedne rečenice odnosno rečenicama od jedne jedine riječi. Preživjeti uspijevaju samo neke od duljih, no stereotipnih, »ready made« rečenica. U uznapredovalim slučajevima te bolesti svaki se iskaz svodi na jednu jedinu rečenicu od samo jedne riječi. I dok se kontekst raspada, selektivnd se operiranje i dalje nastavlja. »Reći što je neka stvar, jest reći čemu je nalik«, pripominje Jackson (str. 125). Bolesnik ograničen na supstitucijski skup (kad je kontekstuiranje već manjkavo) odaje se sličnostima, i njegova približna izjednačavanja metaforičke su naravi, nasuprot onima metonimičkim, koja su bliska afatićarima suprotnog tipa. Dale­kozor umjesto sitnozor, vatra umjesto plinsko svjetlo, tipični su primjeri takvih q u a s i m e t a f o r i c k i h i z r a z a , kako ih je bio okrstio Jackson, jer za razliku od retoričkih ili pjesničkih metafora oni ne nude odlučan prijenos smisla.

U normalnu jeziku r i j e č je istodobno i sastavni dio nadre­đena konteksta, r e č e n i c e , i kontekst nadređen manjim sastavnicama, m o r f e m i m a (najmanjim jedinicama opskrblje­nima značenjem) i f o n e m i m a. Raspravljali smo već o učinku poremećene susljednosti na slaganje riječi u više jedinice. Istu narušenost, premda na ponešto različit način, zrcali i odnos između riječi i njezinih sastavnica. Jedno od tipičnih obilježja agramatičnosti jest i ukidanje fleksije: tako se na mjestu različnih finitnih glagolskih oblika pojavljuju n e o b i l j e ž e n e kategorije kakva je infinitiv, a u jezicima s deklinacijom nominativ na mjestu svih kosih padeža. Te pogreške nastaju djelomice s ukida­nja rekcije i slaganja a djelomice s gubitka sposobnosti za razlaga­nje riječi na osnovu i nastavak. Jedna paradigma napokon (oso­bito kakav skup gramatičkih padeža, na primjer u engleskom he, his, him, ili pak vremena, na primjer he votes - he voted) nudi zapravo isti semantički sadržaj s različitih motrišta koja su uza­jamno povezana susljednošću; povod više da afatičari poreme­ćene susljednosti odbace takve skupove.

Isto tako, riječi izvedene iz istog korijena, na primjer grant - grantor - grantee (nadarbina, cedent, korisnik) itd., u pravilu su semantički srodne po susljednosti. Bolesnici o kojima je riječ ili su skloni ispuštanju izvedenica, ili im nerješivom biva dapače i kombinacija jednog korijena s derivacijskim nastavkom, pa čak

68

i složenica od dviju riječi. Često se navode slučajevi takvih bolesnika koji bi razumijevali i izgovarali složenice poput Thanksgiving (blagdan odavanja hvale) ili Battersea (udaranje mora), ali ne bi bili kadri shvatiti ili reći th,anks i giving ili pak batter i sea. I dokle god je smisao izvedenice još na životu, pa se taj proces još uvijek rabi za stvaranje novotvorenica u kodu, moguće je zapaziti stanovitu težnju pojednostavnjivanju i auto­matizmu: čim li izvedenica semantičku cjelinu o kojoj nije moguće dokraja zaključiti polazeći od značenja njezinih sastav­nica, G e s t a 11 se razumijeva krivo. Tako ruska riječ mokr-icct' znači »babura«, ali ju je jedan afatičar Rus protumačio kao »nešto vlažno«, posebno pak kao »vlažno vrijeme«, jer korijen mokr- znači »vlažan« a sufiks -ka označuje nositelja danoga svojstva, kako je to u nelepica »nešto čudno«, u svetlica »svijetao prostor«, u temnica »tamnica« (doslovce: »tamna soba«).

Prije drugoga svjetskog rata, dok je fonologija bila još najspor­nije područje znanosti o jeziku, pojedini su jezikoslovci izražavali dvojbe glede pitanja igraju li fonemi doista samosvojnu ulogu u našem ophođenju riječima. Ukazivalo se na to da su najmanje česti kojima se u govornom činu doista ophodimo značenjske ( s i g n i f i k a t i v n e ) jedinice, na primjer morfemi, dapače riječi, a da su puko r a z l i k o v n e jedinice, kao što su to fo­nemi, tek umjetni konstrukt kojemu je svrha olakšati znanstveni opis i raščlambu nekog jezika. To motrište, što ga je Sapir obilježio kao »protivno realizmu«,23 ostaje međutim savršeno valjano tiče li se stanovita patološkog tipa: u jednoj podvrsti afazije, koja se kadšto nazivala i »ataktičkom«, riječ je jedina očuvana jezična jedinica. Bolesnik posjeduje samo integralnu, nerastopivu sliku kakve njemu poznate riječi, a svi su mu drugi glasovni nizovi ili strani ili nepronični, ili ih pak on stapa u poz­nate riječi zanemarujući pritom fonetska odstupanja. Jedan je Goldsteinov pacijent »razabirao poneke riječi, a l i . . . nije razabi­rao samoglasnike i suglasnike od kojih su se riječi sastojale« (str. 218). Jedan je afatičar, Francuz, prepoznavao, razumijevao, ponavljao i spontano izgovarao riječi cafe (kava) ili pavć (ploč­nik), ali nije bio kadar shvatiti, razlikovati ili ponoviti nizove lišene smisla, na primjer feca, fake, kefa, pafe. Za normalna slušatelja koji govori francuski ne postoji nijedna od tih pote­škoća dokle god se glasovni nizovi i njihove sastavnice uklapaju u francuski fonološki sustav. Takav slušatelj može dapače te

2 3 E. Sapir, The psychological reality of phonemes, u Selected writings, Berke­ley i Los Angeles, 1949, str. 46 i dalje.

69

nizove poimati i kao njemu nepoznate riječi ali vjerojatno pri­padne francuskom leksiku i po svoj prilici različite značenjem, budući da se uzajamno razlikuju bilo redoslijedom svojih fonema bilo samim fonemima.

Biva li afatičar nesposoban rastaviti riječ na njezine fonemske sastavnice njegov će nadzor nad gradbom riječi oslabiti te će ubrzo uslijediti osjetna oštećenja fonema i njihovih kombinacija. Postupno sužavanje glasovnog uzorka u afatičara ide pravilnim putem unatrag, suprotno poretku fonemskih stečevina u dječjoj dobi. To sužavanje povlači sobom i inflaciju homonima te stano­vito osiromašenje leksika. Nastavi li se još više to dvostruko - fonemsko i leksičko - onesposobljavanje, zadnji će preostaci govora biti izričaji od jedne jedine rečenice od jedne jedine riječi od jednog jedinog fonema: bolesnik opet zapada u početne faze jezičnog razvoja malog djeteta ili čak u njegovo predjezično stanje: u njega nastupa aphasia universalis, posvemašnji gubitak moći služenja govorom ili moći njegova razumijevanja.

Odvojenost dviju funkcija - jedna je razlikovna a druga zna-čenjska - posebno je obilježje jezika usporedi li ga se s drugim semiotičkim sustavima. Sukob između tih dviju razina nastaje onda kad afatičar s manjkom u kontekstu očituje težnju ukidanju hijerarhije jezičnih jedinica te svođenju njihove ljestvice na jednu jedinu razinu. Zadnja razina koja preostaje ili je razred značenj-skih vrijednosti, r i j e č , kao u slučajevima kojih smo se dotakli, ili pak razred vrijednosti razlikovnih, f o n e m . U ovom drugom slučaju bolesnik je još uvijek sposoban prepoznati, razlikovati i reproducirati foneme, ali gubi sposobnost da to isto učini i s riječima. U srednjem međuslučaju riječi se prepoznavaju, razlikuju i reproduciraju; ali prema zgodnoj Goldsteinovoj for­muli, »njih je moguće shvatiti kao poznate ali ne i razumljene« (str. 90). Riječ tu gubi svoju normalnu značenjsku funkciju te poprima funkciju čisto razlikovnu, koja inače pripada fonemu.

7 0

V. Metaforički i metonimički pol

Podvrste afazije brojne su i raznolike, ali sve se njišu između dvaju stožernih tipova što smo ih upravo opisali. Svaki se oblik afatičnog poremećaja sastoji u više ili manje teškoj narušenosti bilo sposobnosti izabiranja i zamjenjivanja bilo sposobnosti slaga­nja i kontekstuiranja. Prva bolest donosi sobom pogoršavanje metajezičnih operacija, druga pak narušava sposobnost kojom se održava hijerarhija jezičnih jedinica. U prvom se tipu afazije potiskuje relacija sličnosti, u drugom relacija susljednosti. Pri poremećaju sličnosti tuđom biva metafora, pri poremećaju susljednosti pak metonimija.

Razvoj diskurza može se odvijati duž dvije različite semantičke crte: jedna tema može uvoditi drugu bilo putem njihove sličnosti bilo putem njihove susljednosti. Za prvi bi slučaj najpogodniji naziv bio m e t a f o r i č k i p u t a za drugi m e t o n i m i č k i p u t , budući da prvi svoj najzgusnutiji izraz nalazi u metafori, drugi u metonimiji. U afaziji se jedan ili drugi od tih procesa ograničuje ili posve zaustavlja - posljedak koji čini da jeziko­slovcu proučavanje afazije bude osobito poučno. U normalnom su ophođenju govorom ta dva postupka neprekidno na djelu, ali će se pozornim motrenjem otkriti da pod utjecajem kulturnih modela, osobnosti i stila jezika prednost zadobiva sad ovaj sad pak onaj proces.

U jednom su dobro poznatom psihološkom testu djecu suočili s jednom imenicom te im rekli da riječima izraze prvo što im padne na pamet. U tom se pokusu nepromjenljivo očituju dvije suprotne jezične sklonosti; odgovor teži biti bilo zamjenom poti­caju, bilo njegovom dopunom. U potonjem slučaju poticaj i odgovor zajedno tvore pravu sintaktičku konstrukciju, najčešće rečenicu. Ta su dva tipa reakcija nazvali reakcijama s u p s t i t u -c i j s k o m odnosno p r e d i k a c i j s k o m .

Na poticaj hut (koliba) jedan je odgovor glasio: burnt out (je izgorjela); drugi: is a poor little house (je siromašna mala kuća). Obje su reakcije predikacijske; ali prva tvori čist narativni kon­tekst, dok je u drugoj povezanost sa subjektom hut dvostruka: s jedne je to strane položajna (naime sintaktička) susljednost, s druge pak semantička sličnost.

71

Isti je poticaj proizveo i sljedeće supstitucijske reakcije: tauto-logiju hut; sinonime cabin i hovel; antonim palace (palača), te metafore den (brlog) i burrow (jazbina). Sposobnost dviju riječi da se uzajamno zamjenjuju primjer je položajne sličnosti, a, osim toga, svi su ti odgovori na poticaj povezani i semantičkom sličnošću (ili pak kontrastom). Metonimički odgovori na isti poticaj, na primjer thatch (slama), litter (stelja) ili poverty (siro­maštvo), kombiniraju i kontrastiraju položajnu sličnost sa seman­tičkom susljednošću.

Primjenjujući te dvije vrsti (sličnost i susljednost) iz njihovih obaju aspekata (položajni i semantički) - izborom dakle, kombi­niranjem, rangiranjem - svaki pojedinac otkriva svoj osobni stil, svoje verbalne sklonosti i nagnuća.

Međudjelovanje tih dvaju elemenata posebno se ističe u umjet­nosti riječi. Za proučavanje tog suodnošenja moguće je naći bogata gradiva u uzorcima stihova koji zahtijevaju obvezatan p a r a l e l i z a m među susljednim stihovima, na primjer u biblij­skom pjesništvu ili u usmenoj predaji zapadne Finske, pa u stano­vitoj mjeri i u ruskoj. Time se nudi objektivan kriterij glede onoga što u danoj jezičnoj zajednici slovi kao suglasje. Budući da se na svakoj jezičnoj razini - morfemskoj, leksičkoj, sintaktičkoj, frazeologijskoj - može pojaviti i jedna i druga od tih dviju relacija (sličnost i susljednost) - a svaka od njih još i iz jednog ili drugog od dvaju aspekata - stvorena je dojmljiva ljestvica mogućih konfiguracija. Prevagnuti može bilo koji od polova gravitacije. U ruskim narodnim pjesmama pretežu na primjer baš metafo-ričke konstrukcije, dok je u junačkim epovima presudan metoni­mički put.

Izbor između tih dviju alternanata mogu odrediti razni motivi. Glede književnih škola romantizma i simbolizma često se prizna-valo prvenstvo metaforičkog procesa, ali se još nije dovoljno razabralo da baš prevlast metonimije utemeljuje i zapravo predo-dređuje takozvani »realistički« smjer, koji spada u međurazdob-lje između zalaska romantizma i uspona simbolizma te se suprot­stavlja i jednome i drugome. Hodeći stazom susljedbenih odnosa realistički pisac operira metonimičkim digresijama od fabule prema atmosferi i od likova prema prostprno-vremenskom okviru. Voli sinegdohičke podrobnosti. U prizoru samoubojstva Ane Karenjine umjetnička se pozornost Tolstojeva usredotočuje na junakinjinu torbicu; a u romanu Rat i mir isti se pisac služi sinegdohama »paperje na gornjoj usnici« i »gola ramena« da bi njima označio ženske likove kojima pripadaju te osobine.

Alternativna pretežitost jednoga odnosno drugog od tih dvaju

72

procesa nipošto se ne ograničuje samo na umjetnost riječi. Isto se osciliranje pojavljuje i u drugim, nejezičnim sustavima znakova.24

Značajan je primjer iz povijesti slikarstva očito metonimička usmjerenost kubizma, u kojemu je predmet preoblikovan u skup sinegdoha; nadrealistički su slikari na to odgovorili stavom otvo­reno metaforičkim. Nakon ostvarenja D. W. Griffitha film je svojom visoko razvijenom sposobnošću za izmjene kutova, za perspektivu i podešavanje motrišta prekinuo s kazališnom tradi­cijom te ustanovio dotad neviđenu ljestvicu sinegdohičkih krup­nih planova i metonimičkih montaža. U filmovima poput onih Charliea Chaplina te je postupke opet potisnuo nov, metaforički tip »montaže«, i to svojim »pretapanjima« - filmskim pored­bama.2 5

Dvostožerna struktura jezika (ili drugih semiotičkih sustava) te, u afaziji, prianjanje uz jedan od tih polova sve do isključivanja drugoga, to zahtijeva sustavno poredbeno proučavanje. Održava­nje bilo koje od tih alternanata u dvama tipovima afazije valja sučeliti s prevlašću istoga pola u pojedinim stilovima, osobnim navikama, tekućim modama itd. Pozorna analiza i usporedba tih fenomena s cjelovitim sindromom odgovarajućeg tipa njemoće neodloživa je zadaća što se nàdaje zajedničkom istraživanju stručnjaka za psihopatologiju, psihologiju, lingvistiku, poetiku i s e m i o t i k u, opću znanost o znakovima. Ispada da je dihoto-mija o kojoj smo raspravljali od prvorazrednog značenja i učinka za svekoliko ophođenje govorom te za ophođenje među ljudima uopće.26

Da bismo ukazali na mogućnosti tako zamišljena poredbenog proučavanja izabrat ćemo jedan primjer iz ruske narodne pripovi­jetke, koja se kao vlastitim komičkim postupkom služi paraleliz­mom: »Toma je samac; Jeremija je neoženjen.« (Fotnâ höhst; Erjôma nezenât.) Ta su dva predikata u dvjema usporednim

2 4 Svojedobno sam se bio odvažio na nekoliko pr ipomena o metonimičkom obratu u umjetnosti riječi (Pro realizm u mystectvy, »Vaplite«, Harkov, 1927, br. 2; Randbemerkungen zur Prosa des Dichters Pasternak, »Slawische Rundschau«, VII (1935), pa u slikarstvu (Futurizm, »Iskusstvo«, Moskva, 2. kolovoza 1919) i u filmu (Upadek filmu, »Listy pro umènî a kritiku«, I, Prag, 1933), ali ključni problem tih dvaju stožernih procesa još uvijek čeka da bude podrobno proučen.

2 5 Usp. Bela Balasz, Theory of the Film, L o n d o n , 1952. 2 6 Što se tiče psiholoških i socioloških aspekata te dihotomije vidi Batesonove

nazore o »napredujućoj« i »selekcijskoj integraciji«, te nazore Parsonsove o »dihotomiji vezivanje-razdvajanje« u razvoju djece: J. Ruesch i G . B a t e s o n , Communication, the social matrix of psychiatry, New York, 1951, str. 183 i dalje; T. Parsons i R. F. Bales, Family, socialization and interaction process, Glencoe, 1955, str. 119 i dalje.

73

rečenicama povezana sličnošću: zapravo su sinonimi. Subjekti su tih dviju rečenica vlastite imenice muškoga roda, morfološki su dakle slični, a inače označuju dva bliska junaka iste priče, koji imaju obaviti istovjetne radnje i tako opravdati porabu sinonim­nih parova predikata. Neznatno izmijenjena verzija iste te kon­strukcije dolazi i u jednoj poznatoj svatovskoj pjesmi, u kojoj svatko od uzvanika na svadbi redom biva prozvan najprije po imenu, a onda po očevu imenu: »Gljeb je samac; Ivanovič nije oženjen.« I dok su dva predikata i ovdje sinonimi, suodnos između dvaju subjekata izmijenio se: oba su vlastite imenice koje sad označuju istog čovjeka, te se u normalnoj porabi, kao oblik pristojna obraćanja, i rabe susljedno.

U navedenom ulomku narodne pripovijetke dvije se uspo­redne rečenice odnose na dvije različite Činjenice, na bračno stanje Tomino i na slično stanje Jeremijino. U stihovima iz svatovske međutim, dvije su rečenice sinonimne: one na zaliho-stan način ponavljaju činjenicu ledičnosti jednoga te istog junaka, raskolivši ga na dvije riječi hipostaze.

Posljednjih je godina svoga života ruski romanopisac Gljeb Ivanovič Uspjenskij (1840-1902) patio od neke mentalne bolesti, koju je popratio i poremećaj govora. U njegovim su se očima njegovo ime i ime po ocu, koja se u uljudnu razgovoru tradici­onalno spajaju, rascijepila na dva različna imena što označuju dva odvojena bića: Gljeb je bio obdaren svim vrlinama, a Ivanovič, ime koje sina vezuje uz oca, postalo je utjelovljenjem svih Usp-jenskijevih poroka. Jezični je aspekt tog rascjepa osobnosti boles­nikova nemoć da posegne za dvama simbolima za istu stvar, pa je to primjer poremećene sličnosti. A budući da se poremećaj sličnosti vezuje uz sklonost metonimiji, posebno bi zanimljivo bilo ispitati kakav je bio književni stil Uspjenskoga kao mlada pisca. Našu teorijsku pretpostavku iznosi studija Anatolija Kamegulova, koji je analizirao stil Uspjenskog. On pokazuje kako je Uspjenskij osobito težio metonimiji, posebno sinegdohi, te je pritom išao toliko daleko da je »čitatelj smlavljen množinom sitnica što ga zasipaju na ograničenu prostoru riječi, pa je fizički nesposoban da shvati cjelinu, tako da se portret često i gubi«.27

2 7 A . Kamegulov, Stil' Gieba Uspenskogo, Lenjingrad, 1930, str. 65, 145. A evo i jednoga od tih dezintegriranih por t re ta što se navode u monografiji: »Ispod stare s lamnate kape s crnom točkom na štitniku provirivala su dva spletena čuperka kose nalik kljovama divljeg vepra; p o d b r a d a k se zamastio te se silno razvalio po zamazanu ovratniku p a m u č n o g plastrona, a u gustu je sloju počivao na velikom ovratniku njegova platnenog haljetka, tijesno zakopčana sve do vrata. Ispod toga haljetka motriteljevim su se očima primicale dvije teške ruke

74

w

Nadmetanje između tih dvaju postupaka, metonimičkog i metaforičkog, jasno se očituje u svakom simboličkom procesu, bio on unutarosobni ili društveni. Tako je pri istraživanju struk­ture snova odlučno pitanje, temelje li se simboli i vremenski nizovi na susljednosti (Freudovo metonimičko »premještanje« i sinegdohičko »zgušnjavanje«) ili na sličnosti (Freudova »identi­fikacija« i »simbolizam«).2 Načela koja su u temelju magijskim obredima Frazer je svojedobno bio razlučio na dva tipa: čaranja koja počivaju na zakonu sličnosti i ona koja se temelje na susljedbenom povezivanju. Prvu je od tih dviju velikih grana sudoživljajne magije nazvao »homeopatskom«, a drugu »zaraz­nom magijom«. Ta je dvodjelnost doista poučna. Svejedno se uglavnom problem dvaju polova još uvijek zanemaruje, i to unatoč njegovu širokom opsegu i golemoj važnosti za proučava­nje svekolikog simboličkog ponašanja, posebno govornog i nje­govih pogoršanja. Koji je glavni razlog tom zanemarivanju?

Sličnost u značenju povezuje simbole kakva metajezika sa simbolima jezika na koji se on odnosi. Sličnost povezuje metafo­rički izraz s izrazom kojim se on zamjenjuje. Kada shodno tomu istraživač gradi kakav metajezik kojim će interpretirati trope, on posjeduje homogenije sredstvo za bavljenje metaforom, dok će se metonimija, koja se temelji na drugačijem načelu, toj interpreta­ciji lako oduprijeti. Upravo se zato u usporedbi s bogatom literaturom o metafori ne može navesti ništa glede teorije meto­nimije.30 Iz istog se razloga općenito razabiralo da je romantizam tijesno povezan s metaforom, ali se jednako prisne veze realizma s metonimijom obično nisu zapažale. Za prevagu metafore nad metonimijom u znanosti nije odgovorno samo oruđe promatra­čevo nego i predmet promatranja. Budući da se pjesništvo usre­dotočuje na znak, a proza, pragmatična, poglavito na ono o čemu se izvješćuje, tropi i figure proučavali su se uglavnom kao pjes­nički postupci. Pjesništvu je u temelju načelo sličnosti; metrički paralelizam stihova ili glasovno podudaranje u srokovima nameće pitanje semantičke sličnosti i kontrasta; postoje na prim­jer gramatički i antigramatički srokovi, ali nipošto i srokovi agramatički. Proza se naprotiv svojom biti vodi susljednošću.

a resio ih prsten što je već bio izglodao masni prst, pa šćap s b a k r e n o m jabukom, znatna izbočina trbuha te jako široke hlače kakvoće gotovo muslina, a njihovi široki okrajci skrivali su mu vrške čizama.«

2 8 S .Freud, Die Traumdeutung, 9. izd., Beč. 1950. 2 ' J . G . Frazer, The golden bough: A study in magic and religion, I. dio, 3.

izd., Beč, 1950, III . poglavlje. 3 0 C. F. P. Stutterheim, Het begrip metaphoor, A m s t e r d a m , 1941 .

75

Tako metafora za pjesništvo i metonimija za prozu bivaju crtom najmanjeg otpora, pa se proučavanje pjesničkih tropa usmjeruje poglavito prema metafori. U tim se istraživanjima zbiljska dvo-stožernost umjetno zamjenjivala jednopolamom osakaćenom shemom, Što se na prilično začudan način poklapa s jednim od dvaju uzoraka njemoće, naime s poremećajem susljednosti.31

Preveo: Ante Stamać

3 1 Zahvalnost zaslužuju H u g h McLean zbog svoje svesrdne pripomoći te Justinia Besharov zbog svojih originalnih zapažanja o tropima i figurama.

76

Izabrani popis rasprava o općoj fonologiji 0931-1955)

M. J. Andrade, Some questions of fact and policy concerning phonemes, »Language«, XII (1936).

O. Ahmanova, Fonologija, Moskva, 1954. C. E. Bazell, The choice of criteria in structural linguistics, »Word«, X,

1954. B. Bloch, A set of postulates for phonemic analysis, »Language«, XXV,

1948. L. Bloomfield, Language, New York, 1933. Poglavlja V - V I I I . E. Buyssens, Mise au point de quelques notions fondamentales de la

phonologie, Cahiers Ferdinand de Saussure, VIII 1949. J. Camara, Principios de Linguistica Gérai. Rio de Janeiro, 1954.

Poglavlja I I - I I I . Y. R. Chao, The non-uniqueness of phonemic solution of phonetic

systems, Academia Sinica, Institute of History and Philology, Bulle­tin, IV, Shanghai, 1934.

E . C . C h e r r y , M.Halle, R. Jakobson, Toward the logical description of languages in their phonemic aspect, »Language«, XXIX, 1953.

E. Coseriu, W. Vasques, Para la unificacion de las sciencias fonicas, Montevideo, 1953.

E. Dieth, Vademecum der Phonetik, Bern, 1950. Poglavlje III C. B.Faddegon, Phonetics and phonology, Meded. Kon. Nederl . Akad.

Wetensch., Afd. Letterkunde, II, 1938. E. Fischer-J0rgensen, Phonologie. Archiv für vergleichende Phonetik,

V, 1941; On the definition of phoneme categories on a distributional basis, Acta Linguistica, VII, 1952.

H. Frei, Langue, parole et différenciation, Journal de Psychologie. 1952. C. C. Freis, K . L . P i k e , Coexistent phonemic systems, »Language«,

XXV, 1949. A. W. de Groot, Neutralisation d'oppositions, »Neophilologus«, XXV,

1940. M.Hal le , The strategy ofphonemics, »Word«, X, 1954. Z . S . H a r r i s , Methods in structural linguistics, Chicago, 1951; From

phoneme to morpheme, »Language«, XXXI, 1955. L. Hjelmslev, Über die Beziehungen der Phonetik zur Sprachwissen­

schaft, Archiv für vergleichende Phonetik, II , 1938. C. F. Hockett, A manual of phonology = Indiana University Publicati­

ons in Anthropology and Linguistics, XI, 1955. R. Jakobson, The phonemic and grammatical aspects of language in their

interrelations, Actes du Sixième Congrès International des Linguistes, Paris, 1949.

77

R. Jakobson, C. G, M. F a n t , M. Halle, Preliminaries to speech analysis, treće izdanje, Massachusetts Institute of Technology, Acoustics Laboratory, 1955.

D. Jones, The phoneme: its nature and use, Cambridge, 1950. A. G. Juilland, A bibliography of diachronic phonemics, Word, IX,

1953, str. 198-208. J . M . K o f i n e k , Ûvod do jazykospytu, Bratislava, 1948. Poglavlje II. E. Kruisinga, Fonetiek en fonologie, Taal en Leven, VI , 1943. J. v. Laziczius, Probleme der Phonologie, Ungarische Jahrbücher, X V ,

1935. E. A. Llorach, Fonologia Espanola, Madrid, 1954. Primera parte: fono-

logia general. A. Mart inet , Phonology as functional phonetics, London, 1949; Où en

est la phonologie?, »Lingua«, I, 1949. K. L. Pike, Phonemics: a technique for reducing languages to writing,

Ann Arbor , 1947; Tone languages, Ann Arbor , 1948; Grammatical prerequisites to phonemic analysis, »Word«, III , 1947; More on gram­matical prerequisites, »Word«, VIII , 1952; Language in relation to a unified theory of the structure of human behavior, I I , Glendale, Cal . , 1955.

M. Polak, Fonetiek en fonologie, Levende Talen, 1940. H . J . Pos, Phonologie en betekenisleer = Mededeelingen der Konin-

klijke Nederlandsche Akademie van Wetenschappen, Afd. Letter­kunde. N R , No . 13, 1938.

E. Sapir, Selected writings, Berkeley, Los Angeles, 1949; str. 7 - 6 0 . E. Seidel, Das Wesen der Phonologie, Bucharest - Copenhagen, 1943. A. Sotavalta, Die Phonetik und ihre Beziehungen zu den Grenzwissen­

schaften = Annales Academiae Scientiarum Fennicae, XXXI, No. 3, 1936.

R. H. Stetson, Motor phonetics, Amsterdam, 1951. M. Swadesh, The phonemic principle, »Language«, X, 1954. B . Trnka, Urcovâni fonému, Acta Universitatis Carölinae, Prag, 1954. N. Trubetzkoy, Principes de phonologie, Paris, 1949. Njemački tekst:

Grundzüge der Phonologie = Travaux du Cercle Linguistique de Prague, VII, 1939.

W. F. Twaddell, On defining the phoneme = Supplement to Language, XVI, 1935; Stetson's model and the »suprasegmental phonemes«,

- »Language«, XXIX, 1935. N. van Wijk, Phonologie: een hoofdstuk uit de structurele taalweten-

schap, T h e Hague, 1939; A substantially revised version is being prepared by A. Reichling.

E. Zwirner, L'opposition phonologique et la variation des phonèmes, Archiv für vergleichende Phonetik, II (1938) ; Phonologie und Phone­tik, Acta Linguistica, I 1939.

7 8

Diskusije

Akademija Nauk SSSR, Otdelenie literatury i jazyka, Izvestija, XI , 1952, XI I , 1953. - Diskussija po voprosam fonologii.

International Congresses of Phonetic Sciences, Proceedings, I—III, 1933, 1935, 1938.

Journal of the Acoustical Society of America, XXII , 1950. - Proceedings of the Speech Communication Conference at MIT; XXIV, 1952. - Conference on Speech Analysis.

Travaux du Cercle Linguistique de Copenhague, V, 1949. - Recherches structurales.

Travaux du Cercle Linguistique de Prague, IV, 1931 . - Réunion phono­logique internationale tenue à Prague; VIII , 1939. - Etudes phonolo­giques, dédiées à la mémoire de N. S. Tnibetzkoy.

7 9

Pogovor

Nulti stupanj govora i smjerovi njegova širenja

Temelji jezika Morrisa Hallea i Romana Jakobsona već su poodavno ugrađeni i u temelje modernih jezikoslovnih spoznaja te spoznaja književnoznanstvenih. Ta opsegom nevelika dvodi­jelna knjiga, objavljena 1956. u Haagu, uvela je glasovitu dvode-setljetnu ediciju Janua linguarum, koja je pak u cjelini bila posvećena uspomeni jednoga od zakladnika moderne fonologije, Nizozemcu Nicolaasu van Wijku. (U toj je ediciji svoju knjigu A Contribution to the General Theory of Comparative Linguistics objavio 1970. i Radoslav Katičić.) U predgovoru prvotisku Teme­lja Jakobson se, kao na jednoga od preteča modernog univerzali-stičkog mišljenja kojega je i sam bio najvjerniji privrženik, izričito poziva na slavnog Ceha, baroknog univerzalista Johanna Amosa Comeniusa (Jan Amos Komensky), koji je 1631. napisao glaso­vitu knjigu svoje panzofije, Janua linguarum reserata iliti Otkra-čunate dveri jezika. Taj naslov, ne samo svojim izrazom, sutitra i u Moutonovoj ediciji, iz koje potječe naš prijevod.

A on u našim prostorima nipošto nije prvi. Dio pod naslovom Fonologija i fonetika objavljen je u prijevodu Draginje Pervaz još 1965, u »Nolitovoj« knjizi Jakobsonovih studija Lingvistika i poetika, a u izboru Milke Ivić. Drugi dio naše knjige naprotiv, pod naslovom Dva aspekta jezika i dva tipa afatičnih smetnji, ovdje se objavljuje prvi put u nas integralno. Još jednu knjigu Jakobsonovih izabranih studija, pod naslovom Ogledi iz poetike, a u izboru Milana Komnenića i Leona Kojena, objavila je 1978. beogradska »Prosveta«, ovaj put sa značajnim naglaskom na književnoznanstvenim, ne fonološkim studijama.

Kao da se i u toj činjenici, u izboru i prezentaciji, zrcali dvojstvo zanimanja dviju duhovnih disciplina što ga je baš Jakob­son kanio prevladati: lingvistiku i poetiku, proučavanje jezičnih (poglavito) mikrostruktura i estetskih granulata jezika tj. književ­nih djela, podvrgnutih zajedničkoj vizuri, epistemološkom modelu koji bi pridonosio općoj antropologiji.

I dok su stručnjaci za književnost, usvojivši inače postulate deskriptivne lingvistike, pokazali općenito više sluha (pa se za treću, strukturalističku i semiotičku književnoznanstvenu revolu­ciju može reći da je posve u znaku suradnje dviju Jakobsonom

80

združenih posestrima), dotle su se jezikoslovci i nadalje opirali da usvajaju stamene retoričke, semiotičke i komunikacijske postu­late što bi dolazili iz književnoznanstvenih radionica. Nismo li dakle svjedoci povijesnog neuspjeha jednoga od najvećih umova koji su kročili filološkim poljima našega stoljeća? Nije li stanje ispalo drugačije no što ga je htio vidjeti veliki sintetičar?

Kao da je i »podijeljena« recepcija Temelja jezika bjelodana potvrda. U nas je prvi dio knjige još davne 1962. opširno izložio Rudolf Filipović u 1. broju »Suvremene lingvistike«, a drugi' dio Nada Hodek 1964. u broju 3. Što bliže kraju knjige tj. bitnom -zaključku o mišljenju uopće na način paradigme i sintagme, selekcije i kombinacije, to se »strukovnijom« pokazivala lingvi­stička (fonološka) ekspertiza prikazivačice, podrobno se upušta­jući u složene dvojčane opreke i u afaziju, ali proglašujući isto­dobno genijalne Jakobsonove zaključke o metaforici i metonimici »plovom u vode filozofiranja o poeziji« te Jakobsonovim »udalje-njem od ishodišta«. S druge pak, književnoznanstvene strane, mnogi su prihvatili zaključke rasprave o dvama tipovima afazije, pozivajući se međutim samo na V. poglavlje studije o metaforič-kom i metonimičkom polu, ni u nagovještajima pak ne podrazu­mijevajući prethodne stupnjeve analize, koji uostalom tek omo­gućuju razumijevanje globalnih zaključaka, upravo mogućnost tumačenja svijeta preko osnovnih mehanizama jezika; dakle ono s jezikoslovne strane prezreno »filozofiranje«. Dakako da je i stručnjak za književnost, zaobišavši fundamentalnu fonološku pa afazijsku problematiku, ostajao jednako bitno prikraćen. Zadovoljio se naime tek nešto profiliranijim, moderno izloženim modelom starih retoričkih pojmova.

Mnogošto iz Temelja jezika, pogotovu iz Fonologije i fonetike, danas predstavlja stalno mjesto znanosti o jeziku, pogotovu pri proučavanju pojava na nižim emskim razinama. Krivo bi me­đutim bilo reći da su Halle i Jakobson bili neispisani list; pretho­dila su im dva velika učenjaka, spomenuti Van Wijk i znameniti »Pražanin« N. S. Trubeckoj, koji su, obojica, obavili značajne sistematizacije u vlastitim knjigama sličnih naslova (Fonologija odn. Načela fonologije) i iste godine izdanja, 1939. Naša su dvojica autora dakle već imala u zaleđu tradicionalnu evropsku fonologiju i američku fonemiku. Njihova je međutim zasluga što su fonološki nauk izložili kao cjelovit sustav podvrgnut najjedno­stavnijem teorijskom uzorku, a u najmanjem mogućem opsegu teksta. Baš kao i mnoge druge velike teorije - od kojih su neke otvorile čitave epohe mišljenja, npr. Descartesova Rasprava o metodi, Leibnizova Monadologija, Fregeova rasprava O smislu

81

i značenju, Wittgensteinov Tractatus - i Halle/Jakobsonova je knjižica, si licet parva, usmjerila daljnja istraživanja, pa se brojne odredbe iz Temelja jezika nalaze u podlozi svekolikom današ­njem fonološkom nauku, sve ako recentna lingvistička istraživa­nja i zanemarivala jezik kao sustav, odnosno mogućnost njegova beskrajnog opisivanja. Mnogi više ili manje upućeni stručnjak, izgovarajući npr. definiciju fonema ili izlažući npr. odnose kvanti­tete, siline i intonacije u kakvu prozodijskom podatku, i ne znajući izgovara Jakobsonove i Halleove rečenice. Te se rečenice tiču osnovnih pojmova stečenih o strukturi (govorenog) jezika, i to s osobitim obzirom na njegove elementarne čestice, u skladu sa (svojedobno svevladnim) strukturalističkim zasadama o nji­hovu totalitetu, sustavu transformacija i autoreguliranosti.

Osnovni su pojmovi matice što generiraju sve njihove sustavne izvedenice. Takav je pojam npr. »razlikovno obilježje« (distinc­tive feature), tj. »osnovni sastojak sposoban da razlikuje morfem jedan od drugoga«. Pa se jezikoslovna analiza odvija koliko na semantičkoj toliko i na jednako važnoj razini obilježja, na kojoj se bavi »jednostavnim i složenim jedinicama koje služe samo za razlikovanje, utvrđivanje i dijeljenje ili izdvajanje mnogostrukih značenjskih jedinica«. Preuzevši neke od ponajvažnijih De Saus-sureovih pojmova i naziva (opozicija, kontrast, poruka, kod) te odbacivši npr. »arbitrarnost jezičnog znaka«, autori pristupaju svom najužem području i njemu primjerenoj zadaći: rasvijetliti »iznutra« akustičke i fiziološke odn. psiholingvističke zakonitosti koje ravnaju govornim porukama od najmanjih jezičnih jedinica, fonema, do cjelovitih iskaza. Osvrnuvši se potom na neka pret­hodna stajališta o odnosu fonema i glasa, laćaju se svoga akro-amatskog nauka o dvojčanim oprekama (binarnim opozicijama) među razlikovnim obilježjima. Ona su dvovrsna: prozodijska i inherentna. Prozodijska su tonska, silinska i kvantitetna, i oči­tuju se tek u (slogovnom itd.) nizu, pripadaju procesu. Inhe­rentna se tiču sonornosti i tonalnosti; očito su eminentno ljudske osobine, te spadaju u područje bavljenja čiste fonetike odn. akustike govora. Autori nižu 12 parova razlikovnih obilježja: njihovo meduprožimanje i međuzavisnost oblikuju »snopove«, pojedine tipove fonema; ti su pak tipovi donekle različiti u različi­tim jezicima. (Baš s obzirom na stupanj te različnosti, koji bi bio znatno viši, Jakobsonovu je teoriju kritici podvrgnuo André Martinet.)

Ovako opisani sustav u skladu je s psihičkim mehanizmima koji djeluju npr. u psihologiji razvoja. »Binarna je opozicija«, vele autori, »djetetova prva operacija. Oba opozita niču isto-

8 2

dobno i sile dijete da izabire jedan a potisne drugi od dvaju alternantnih članova.« Poredak jezičnih stečevina tijekom čovje­kova razvoja poredak je sve složenijih i tanahnijih opozicija, od kojih svaki dvojčani sklop implicira postojanje prethodnoga. Na tom se temelju, koji ravna u rasponu od najmanjeg uzorka do najsloženijeg sklopa osobnog govora, temelji i razumijevanje tuđe poruke, »preključivanjem« na tuđi kod i stvaranjem zajed­ničkog. Bio bi to i put oblikovanja jezika u ljudskoj zajednici.

I dok je u izloženom prvom dijelu knjige posrijedi bio opis jezičnih pojava u rasponu od (pred)fonema do leksema (riječi), u drugom dijelu, Dva aspekta jezika i dva tipa afatičnih smetnji, Jakobson, ovaj put sâm, analizira proces oblikovanja jezičnih činjenica u rasponu od riječi do rečenice i nadrečeničnog jedin­stva. Ali, za razliku od dotadašnjeg jezikoslovlja, ne putom hipostazirane nazočnosti i pune evidentnosti jezičnih podataka koji se, izabrani iz rječničkog blaga, supostavljaju u ovjerene rečenice in statu nascendi do punog suglasja gramatičkog, sintak­tičkog i obavijesnog ustrojstva, nego - i to je Jakobsonov apso­lutni novum i bitni prinos znanosti - u procesu gubitka jezičnih stečevina, u procesu afazije: naime dvojčano opozitnom supo-stavljanju jezičnih' činjenica na iznadleksičkoj razini stoje na putu prepreke kojima ljudski um nije dorastao, što zbog vlastite naravi što zbog ontičke beskonačnosti jezičnih podataka o svijetu naj­više moguće razine. Tu beskonačnost Jakobson svodi na mjeru dostupnu čovjeku, upravo na model razlikovnih obilježja i njiho­vih binarnih opozicija. I baš porast ljudske njemoće nudi tu put »nultom stupnju« govora, sve do stanovitog ravnog polja na kojemu se jasno ističu prvenstveno dvije protege, dvije osi: os selekcije, izabiranja (prvenstveno) leksičkih i morfemskih eleme­nata i os kombinacije, istodobnog supostavljanja izabranih ele­menata. S nezatajivim i nezatajenim podrijetlom iz De Saussure-ova Tečaja, Jakobsonove se osi, protumačene daljnjim opozitnim jednakovrijednicama (os sličnosti vs. os susljednosti) poklapaju kao dvije komplementarne sastavnice dvostožerno oblikovana jezičnog sustava; ali se ta dvostožernost u beskrajnom kontinu­umu svijeta jednostavno ne može nazreti prije no se "pojave znakovi njegove involucije. Gubitak kompetencije za izabiranje semantičke jednakovrijednice odn. istoznačnice koincidira s to jačim isticanjem postojanih sintaktičkih uzoraka. I obratno, gubi­tak kompetencije za gramatičke sveze koje osiguravaju postoja­nost sintaktičkih uzoraka koincidira s to jačim isticanjem paradig­matskih odnosa. Što jači kontrast - poslužimo se nazivljem iz »fonološkog« dijela knjige - to slabija opozicija; što jača opozi-

8 3

cija, to slabiji kontrast. Što razvidniji jezik in praesentia, to zakriveniji paradigmatički odnosi pojedinih članova aktualizirana niza; što razvidniji odnosi in absentia, to zakriveniji i semantički nejasniji aktualno ostvareni nizovi.

Te eminentno strukturalnolingvističke zaključke Jakobson na kraju, poticajno za znanost o književnosti, dovodi u vezu s dvama ključnim tropima: metonimijom i metaforom. Gubljenjem meta­foričnosti bio bi očitiji metonimički stožer; gubljenjem metoni-mičnosti očitiji bi bio stožer metaforički.

Svoju shemu priraštaja i opadanja metaforičnosti i metonimič-nosti u odnosu na njihove idealne projekcije, os selekcije i os kombinacije, Jakobson proteže na svekoliku književnost, dapače na njezine povijesnostilske formacije. Romantizam i simbolizam npr. svoje poruke i estetičke ostvaraje oblikuju metaforičkim putem, afazijskim poremećajem sintagmatskih odnosa; u njima susljednost igra drugotnu ulogu. Romantizam i naturalizam npr. oblikuju svoje rečenice metonimičkim putom, afazijskim pore­mećajem paradigmatskih odnosa; u njima pak drugotnu ulogu igra izabiranje. A što se tiče zaključaka glede ljudskoga bića: »Postupno sužavanje glasovnog uzorka u afatičara ide pravilnim putom unatrag, suprotno poretku fonemskih stečevina u dječjoj dobi. To sužavanje povlači sobom i inflaciju homonima te stano­vito osiromašenje leksika... zadnji će preostaci govora biti izri­čaji od jedne jedine rečenice od jedne jedine riječi od jednog jedinog fonema...«

Dopustimo sebi na ovom mjestu odvažno »filogenetičko« pita­nje: Smijemo li Jakobsonove mehanizme jezičnih stečevina i nji­hova gubljenja protegnuti ne samo na područje umjetnosti, nego i na procese što vladaju našom kulturom u cjelini?

Valjanost je neke teorije u tome što, sudjelujući u problemu spoznajne ili ontološke naravi, istodobno može ponuditi najjed­nostavnije modele podobne za operiranje na čitavu istraživanom području. Nudeći mogućnost najiscrpnijeg opisa jezičnih feno­mena, mogućnost neprotuslovnog rješenja istraživanih podrob­nosti i cjeline jezika, konačno i najjednostavniju moguću formulu o binarnim opozicijama razlikovnih obilježja, Temelji jezika postali su jednom od onih knjiga koje, mjerodavne za jezikoslov­lje, nadilaze neke od njegovih granica te sudjeluju u postavljanju antropoloških i spoznajnoteorijskih pitanja najvišeg reda. Ušli su u »uži izbor« knjiga našega stoljeća.

Operativna podobnost Jakobsonove teorije pokazala se u broj­nim raspravama sljedbenika diljem svijeta, od eminentno fonolo­ških preko gramatičkih do književnoteorijskih, ne na kraju kultu-

84

rologijskih: onih koje su, »udaljujući se od ishodišta«, uočena podatka, znale opisati čitav »krug razumijevanja«. Ne treba naime zaboraviti da je Jakobson - tvorac riječi strukturalizam još daleke 1929. godine-sav svoj život (1896-1982) posvetio istraži­vanju struktura podvrgnutih pitanju o njihovoj biti. Bio je on »fenomenološki strukturalist« (E. Holenstein). Temelji jezika, svojom minucioznom izradbom analitičkih postupaka podvrgnu­tih vrhunskom načelu binarizma u oblikovanju ljudske svijesti, i to na svim stupnjevima njezina razvoja i njezine atrofije, sudje­lovali su u tom bitnom, prividno »oksimoronsköm«, povijesnom sklopu dviju ponajvažnijih misaonih koncepcija našega stoljeća: fenomenologije i strukturalizma. Jezični (izgovoreni) oblik i nje­gova misaona supstancija u stalnom procesu, ta vječna zagonetka jezikoslovlja, duhovnih znanosti u cjelini, ü Jakobsonovoj su nevelikoj knjizi dovedeni do mogućnosti podvrgavanja jednom prihvatljivom i jednostavnom modelu: postojeće je moguće spoz­nati samo u stalno aktualiziranom odnosu prema virtualno nepo­stojećemu, i obratno. Dvojstvo jezika izlaže model dvojstva svijeta, pa je i na teoriji teret permanentno održavanog bina­rizma.

Ante Stamać

85

Kazalo naziva

abdominalno-dijafragmatski po­kret 25 adresat 47 afatični, afazijski 37, 64

- činjenica 54 - dezintegracija 54 - nedostatak 64 - pojava 54 - poremećaj 71 - regresija 54 - sindrom 53 - smetnja 51

afatičar 2 7 - 2 8 , 4 1 , 54, 60-62, 65, 68-70

afazija 27, 38, 40, 42, 53-55, 6 0 - 6 1 , 6 7 - 6 9 , 7 1 , 7 3 , amnezijska 61 , ataktička 69 , dječja 53 , emisijska 60 , recepcijska 60

afrikata 35, 42 , alveolarna 35 , mekonepčana 35 , piskutava 35 , postalveolarna 35, 44 , šuštava 35 , zubnousnena 35

agens, rečenični 61 agramatički 75 agramatičnost 68 agramatizam 67 akromatičnost 33 aktualizacija 26 akustički 17, 23, 29-36, 45

- aspekt 36 - definicija 7 - element 33 - fenomen 34 - klasifikacija 36

- opozicija 35 - razina 12, 32, 34-37, 45-46 - učinak 34 - uzorak 34

akustika 32, 36 akut 39, 46 akutni

- samoglasnik 46 - suglasnik 45

akutno /obilježje/ 7-8, 31, 35-36, 38-40, 44, 46

akutnost 35-36, 38 algebarsko motrište 18 algebra jezika 18 alofôn 16 alternacija, selektivna 7 alternanta 27, 37, 58, 7 2 - 7 3

, oprečna 17 , razlikovna 37 , samoglasnička 39

alternativa 7-8, 44 , razlikovna 45

alternativni 72 - član 46

alveolarni 30, 45 - afrikata 30 - suglasnik 30, 35

američki 38, 54 - engleski 9-10

amnezijska afazija 61 amplituda 25 anaforička zamjena 61 analiza 16, 18-19, 24, 32, 44, 47,

73 , fizička 33 , fiziologijska 33 , fonemička 16-17, 20, 43 , lingvistička 7-8, 49 , psihologijska 33 , sinkronijska 49

8 6

, strukturalna 12 analizator 16, 45 antigramatički srok 75 antonim 58, 72 aparat

, glasovni 37 , govorni 32

aphasia universalis 70 apstrakcijska jedinica 16 arbitrarno 17-18 artikulacija 13, 3 1 , 3 4 - 3 6 , 40,

44-45 , postalveolarna 44 , prednjonepčana 44 , srednje-centralna 14 , stražnjonepčana 44

artikulacijski, artikulatorni 37 - činitelj 35 - klasifikacija 36 - niz 45 - obilježavanje 36 - razina 32, 35 - razlika 35 - razred 34

aspekt 18, 28, 34, 36, 51, 5 3 , 59, 72-73 , akustički 36 , fizički 8, 17 , fizikalni 49 , fiziološki 17 , jezični 74 - jezika 8, 47, 51 , motorički 49 , opažajni 33 , 36, 72 , položajni 72 , razlikovni 8 , semantički 72

aspiracija 29

ataktička afazija 69 atmosfera 72 audiolog 53 Aufgabe /nj .1 33

autonomija, fonemska 33 autonomni

- izbor 62 - obilježje 41

avarski 43

bezrječnost 67 bezvučni suglasnik 4 2 - 4 3 , 45 bezvučno /obilježje/ 8, 13, 30, 36 bezvučnost 13, 42 biblijsko pjesništvo 72 bijeli šum 41 bilježenje, fonemsko 48 binarni 46

- opozicija 35, 46 bitnost, fonološka 12 blago, rječničko 48, 56 bolesnik 62-66, 6 8 - 7 1 , 74 brzojavni stil 67 buka 17, 33

cijev, glasovna 31 cjelina, semantička 69 code-switching /e./ 64

čest 20, 2 4 - 2 5 , 58, 67 , 69 , glasovna 20 , jezična 56-57 , početna 25 , simultana 56 , sukcesivna 56 , završna 25

češki 2 3 , 45 četverokutni uzorak 3 9 - 4 0 čin

, fiziofonetski 15 . govorni 56, 69

činitelj, artikulatorni 35 činjenica

, afazijska 54 , sinkronijska 49

čisti suglasnik 23 čitanje 19 član 12, 26, 34, 40, 45^46, 67

, alternativni 46

danski 25 decrescendo 26 definicija 16

, akustička 7 , motorička 7

deklinacija 68 dekoder 20, 63

, izvorni 20 dekodiranje 34, 44, 46, 60

8 7

demarkacija 26 demarkacijsko obilježje 13 denotacija 14, 19 designacija 18 determinator 29 dezintegracija 54

, afatička 54 difuzija 38

- energije 17 difuzni

- samoglasnik 39, 4 1 , 43 - suglasnik 4 1 , 43—44

difuzno /obilježje/ 7, 17, 2 3 , 30, 35-36, 39-40, 44, 46-47

difuznost 35 , samoglasnička 33 , suglasnička 33

digresija, metonjmička 72 dihotomija 60, 73 dihotomijski

- ljestvica 43, 45, 47 - struktura 46

dijalekt 48-49 dijalektalni 10, 61 dijalog 60, 63 disciplina 11, 53

, lingvistička 11 diskurz 8, 60, 71 distinkcija 34, 43 , 45-46, 60, 63 distribucija 18

, komplementarna 28, 62 dječji

- afazija 53 - jezik.37, 40, 42, 55

djelatnost, jezična 63 dodano obilježje 13 dodatni formant 31 događaj, govorni 17,32, 3 4 , 3 6 , 5 8 doslovno značenje 65 drugi formant 46—47 drugost 14, 19 duboki 8

- frekvencija 30, 35 dugi samoglasnik 26 duljina 13, 25, 26

, zalihosna 26 duljinsko obilježje 25 dvoglas 24

dvojčani - izbor 44-45 - odluka 44 - opozicija 45—46

dvojezična poruka 21 dvousneni suglasnik 35 dvousneno 45

edge effects le.131 eksplicitni oblik 9 eksplicitnost 9 ekspresivni 26

- obilježje 13, 14-15, 2 0 - 2 1 element 20

, akustički 33 , motorički 33 , opažajni 33

elipsa 9 , fonemska 17

eliptični 62 - niz 61 .

emfatičko obilježje 13 emfatičnost 14 emisijska afazija 60 emitirani glas 15 emocija 14 emocionalni 12 empirijski korelat 18 energija 8, 13, 17, 3 0 - 3 1 , 35,

3 7 - 3 9 , 41^43 , difuzija 17 , količina 2 9 - 3 0 , koncentracija 1 7 , 2 9 - 3 1 , 3 5 , 3 7 - 3 9 , 4 1 , 43 , ograničenje 41-42 , ukupna 30

engleski 7, 9, 11, 13, 16, 18, 2 1 , 33 , 56-57, 6 2 - 6 3 , 68

ep, junački 72

fabula 72 familijarni razgovor 9 faringalizirani suglasnik 29, 41 faringalizirano 28 faringalni

- prolaz 32 - mehanizam 32

farinks 28 fenomen 48-49, 73

88

, akustički 34 , fonemički 49 , govorni 19 , psihofonetski 75

f igura 75-76 - govora 65

fikcija 16, 64 fikcionalističko motrište 16 fikcionalna jedinica 16 film 73 filmska poredba 73 f inalni položaj 1 3 , 1 8 fiziofonetski čin 15 fiziognomski indiciji 14/15 fiziologijska analiza 33 fiziološki 11

- aspekt 17 fizički 11, 32, 34, 47

- analiza 33 - aspekt 8, 17 - korelat 24 - poticaj 32, 34

fleksija 68 fonem S-19, 21-26, 3 1 , 34, 38,

4 2 - 4 5 , 48, 55, 56, 57-58, 68, 69-70 , glatka ruba 31 , glotalizirani 4 , invarijantni 15 , kratki 25 , nenaglašeni 13, 24 - opora ruba 31 , opušteni 43 , napeti 43 , padinski 22, 23 , pregradni 43 , povišeni 32 , prednjonepčani 17, 31 , ravni 31-32 , rubni 31 , samoglasnički 17, 44 , slogovni 23 , sljemenski 22, 23 , središnji 31 , stražnjonepčani 31 , suglasnički 44 - sužena otvora 32 , suženi 32

, tješčani 41 , usneni 31 , usni 3 8 , 42 , vršni 23, 28 , zubni 33

fonematika / / fonemički 2 7 - 2 8 , 49

- analiza 16-17, 20, 43 - fenomen 49 - kod 4 6 - 4 8 - literatura 48 - motrište 48 - obavijest 44 - obilježje 28, 33 - oblik 37 - operacija 12, 47 - ortografija 19 - pisanje 19 - pr i lagodba 47-48 - razlika 47-48 - razvoj 27 - sastavnica 70 - slog 22, 23 - stečevina 27 - struktura 20, 22, 48 - sustav 19, 27, 48 - tipologija 28 - transkripcija 13 - uzorak 20, 27-28, 37, 47-48

fonemika 11, 12, 18, 20, 49 fonemski

- autonomija 33 - bilježenje 19 - elipsa 17 - odstupanje 69 - onesposobljavanje 70 - sastavnica 70 - stečevina 70 - uzorak 19

fonetika 5, 11, 12, 18 , funkcionalna 11

fonetski 18 - obilježje 48 - pisanje 19 - sastav 21 - sličnost 16

fonologija 5, 11, 12, 69 fonološki 11

89

- bitnost 12 - raščlamba 56 - razlikovanje 45 - sustav 69

formant 2 9 - 3 1 , 4 1 , 46 , dodatni 31 , drugi 46-47

/ , gornji 46 , nosni 31 , prvi 31 , samoglasnički 31 .

formantska struktura 4 1 - 4 2 fortis 13 francuski 1 3 , 2 1 , 4 4 - 4 5 , 6 1 , 6 9 - 7 0 fraza 2 1 , 57 frazem 57 frazeologijska razina 71 frekvencija 2 4 - 2 5 , 3 1 , 35

, duboka 30, 34 , niža 3 1 , 38 , osnovha 2 3 , 25 , periodična 30 , viša 3 1 , 38

frekvencijski - izobličenje 33 - područje 3 0 - 3 1 , 37-38 - rezonancija 40 - sastojak 32 - spektar 29

funkcija i l , 20, 25 , 34, 60 - glasa 11 , glasovna 12 , jezična 11 , kofigurativna 26 , kumulativna 26 , razlikovna 1 1 , 13, 26, 70 , značenjska 70

generičko motrište 16 Gestalt /nj 7 69 glagol 61

, pomoćni 61 glagolski oblik 68 glajd 30 glas 1 1 - 1 2 , 1 4 - 1 8 , 3 1 , 33, 36-38, ' 42

, emitirani 15 , govorni 1 1 - 1 3 , 15-16, 33

, imaginarni 15 , intendirani 15 , izgovoreni 15 , klizni 30 , sintetski 33 , udvojeno zatvorni 29

glasnjce 24, 2 9 - 3 1 glasnoća 23, 25, 38 glasovni 17

- aparat 37 - cijev 31 - čest 20 - čin 56, 69 - fenomen 12 - funkcija 12 - gradivo 11 - jačina 26 - kanal 23 - kod 19 - kontinuum 20 - korelat 15 - lanac 34 - lik 14, 20 - navika 36 - niz 69 . - obilježje 12 - oblik 9 - opažaj 33 - podudaranje 75 - podvostručenje 17 - poticaj 33 - promjena 49 - razlika 9 - sastojak 33 - silina 26 - sustav 54 - svojstvo 14, 18 - supstancija 19 - tijek 7, 24 - ton 24 - trakt 3 0 - 3 1 , 34, 37, 42 - tvar 20 - uzorak 69 - visina 8, 2 3 - 2 4 , 26, 29

glazbeni - ljestvica 20 - oblik 19

glotalizirani fonem 43

9 0

glotalizirano 3 1 , 36 glotis 24 gornji formant 46 govor 9 , 1 2 , 1 9 - 2 0 , 2 4 , 2 6 , 3 4 , 4 6 ,

48, 60, 64, 67-68, 70-74 , izrečen 15 , kolokvijalni 21 , unutrašnji 15

govorenje 49 govorni 56, 75

- aparat 32 - događaj 17, 32, 34, 36, 58 - glas 11-13, 15-16, 2 3 , 33 - intencija 15 - jedinica 7 - kod 19 - lanac 9 - niz 22 - percepcija 53 - poremećaj 53 - sastojak 32 - smetnja 61 - zajednica 12, 47 - zvuk 54, 56

govornik 7, 9-10, 12, 14-15, 17, 26-27,32-34,37,47-48,56-57, 62-63 - izvorni 20 - jednojezični 9 - naturalizirani 20

govomikov kod 14 gradivo, glasovno 11 gradba riječi 70 građenje rečenica 67 grafički

- jedinica 19 - oznaka 19 - supstancija 19 - znak 19

gramatičar 11 gramatički 20, 67

- jedinica 12 - koordinacija 67 - padež 68 - poremećaj 55 - rekcija 61 - sustav 55

granica riječi 14, 21

gravis 39, 46 gravisni

- samoglasnik 46 - suglasnik 45

gravisno /obilježje/ 7 - 8 , 3 1 , 35-36, 3 8 , 40, 44, 46

gravisnost 35, 38, 56

heteronim 64 hijerarhija 13, 34, 71 homeopatska magija 75 homonim 52, 70 homonimija 9 hrvatski ili srpski 23

identifikacija 75 idiolekt 64 idiom 57 ikona 63 imaginarni glas 15 imanentni pristup 12 imenica 6 1 , 7 1 , 74

, stvarna 61 implikacija 27-28, 40, 42, 55 indeks 63 indiciji, fiziognomski 14/15 infinitiv 68 inherentni 45

- obilježje25,26, 21,29, 34, 46 - svojstvo 23

inicijalni - položaj 13, 18 - učinak 31

inovacija 49 intendirani glas 15 intencija, govorna 15 intenzitet 20, 24, 26, 29, 30-31 interpretacija 19, 63

, lingvistička 33 intersilapski 25-26

- obilježje 24 intervokalno 10 intonacija

, ravna 24 , silazna 27 , ulazna 27

intrasilapski 24 - obilježje 24

9 1

invarijanta i l , 18, 2 8 , 33 , 34 , jezična 19 , univerzalna 28

invarijantni - fonem 15 - svojstvo 16

invarijantnost 11 inventar 28 iskaz 5 6 - 5 8 , 68

, stereotipni 58 iskazivač 26 iskustvo 15-16, 34, 36

, slušno 34 istost 17, 66 izabiranje 56*, 71 izbor 8 , 1 7 , 2 1 , 29, 37, 56, 57-58,

60, 65 , 72 , jezični 56

izborna varijacija 15 izdisaj ni

- mišić 25 - snaga 13

izgovaranje 60 izgovor 9, 15 izgovoreni glas 15 izlučivanje 12 izobličenje, frekvencijsko 33 izofona 49 izoglosa 48

, međudijalekatska 48 , međujezična 48

izraz 18-19, 58, 62, 71 , metaforički 75 , quasimetaforicki 68

izrečen govor 15, 47 izricatelj 9, 13 izričaj 8, 13, 26, 37 , 47, 70 izvedba 34 izvedbeni organ 32 izvedenica 6 8 , 69 izvorni

- dekoder 20 - govornik 20

jačina, glasovna 26 jedinica 7-8, 12, 14, 19, 27, 58,

67-68 , apstrakcijska 16

, fizikalna 16 , govorna 7 , grafička 19 , gramatička 12 , jezična 14, 19, 58, 60, 71 , početna 7 , razlikovna 45, 69 , semantička 12-13 , signifikantna 69 , susljedna 7, 37, 39 , uzastopna 7 , značenjska 8, 59, 69

jedinstvo - fonema 15 - sloga 23

jednofonemska poruka 27 jednojezični 21

- govornik 8 jednoslogovna poruka 27 jezgreni

- riječ 68 - slog 37

jezični 27 - čest 56-57 - djelatnost 6 - funkcija 11 - invarijanta 19 - izbor 56 - jedinica 1 4 , 1 9 , 5 6 - 5 8 , 6 0 , 6 7 , 6 9 - 7 1 - kod 20, 45, 63 - moda 48 - navika 7 - oblik 7, 19 - poraba 54 - poremećaj 54 - promjena 49 - razina 72 - sastavnica 57 - sklonost 71 - smetnja 6 1 , 67 - struktura 47 - sustav 47 - zajednica 48, 72 - zaliha 63 - znak 58-59, 63

jez ik3,8,11-12,15-20,22,26-30, 33-34,37-38,40-45,47-49,57,

92

5 3 , 5 6 - 5 9 , 6 1 - 6 4 , 6 7 - 7 1 , 7 3 , 7 5 , dječji 37, 40, 42, 55 , strani 48 , svagdanji 48 , svjetski 28

jezikoslovac 4 8 , 5 3 - 5 4 , 5 8 , 6 9 , 7 1 jezik-predmet 63

junački ep 72

kanal 33 , glasovni 23

karakteristika , samoglasnička 37 kategorija 8

, neobilježena 68 kibernetičar 47 kinestetički 34 klasifikacija 11,24, 26, 34, 53 , 60

, akustička 36 , artikulacijska 36

klik glas 29 kliše 57 klizni glas 30 književni

- stil 74 - škola 72

kod 8, 10, 14-15, 19-20, 27, 3 3 , 4 6 - 4 7 , 4 9 , 5 6 , 5 7 - 5 9 , 6 3 - 6 4 , 6 7 , 69 , fonemički 46-48 , glasovni 19 , govorni 19 , govornikov 14 , jezični 20, 45 , 63 , leksički 57 - obilježja. 14

. , optimalni 10 , rječnički 62

kodirani , obavijest 44 , obilježje 12, 16 , poruka 34

kodiranje 44, 46, 60 kodni

- pravilo 33 - sustav 49

količina - energije 29-30

- obavijesti 9 kolokvijalni govor 21 kombinacija 8, 13-15,17, 28, 37,

4 3 , 57, 58, 68, 70 kompaktni 17

- samoglasnik 40, 43 - suglasnik 4 1 , 43—44

k o m p a k t n o /obilježje/ 7, 17, 2 3 , 30, 3 5 - 3 6 , 39-^0, 44, 47

kompaktnost 35 , 43-44 , samoglasnička 33 , suglasnička 33

komplementarna distribucija 28, 62

kompozicija, sintaktička 9 komuniciranje, međudijalekatsko

48 komunikacija 13, 34, 4 3 , 48, 56 komunikacijska mreža 32 konačna sastavnica 44 koncentracija energije 17, 2 9 - 3 1 ,

35 , 3 7 - 3 9 , 4 1 , 4 3 konfiguracija 72 konfigurativni

- funkcija 26 - obilježje 12, 13-15, 2 0 - 2 1 , 25, 46

konkatenacija 57, 58 konkurencija 57-58 konkurentsko obilježje 57 konsonant 22, 37 konstanta 16, 19 konstrukcija

, metaforička 72 , sintaktička 71

konstrukt 16, 69 kontakt 25

, otvoreni 25 , zatvoreni 25

kontaktno obilježje 25, 26 k o n t e k s t 9 , 2 6 - 2 7 , 5 7 - 5 8 , 6 0 - 6 5 ,

6 8 , 70 , narativni 71 , nerječiti 60 , rječiti 60 , sintaktički 61

kontekstualni - varijanta 15-17, 62

9 3

- značenje 59 kontekstuiranje 58, 60, 6 5 , 68, 71 kontinuum, glasovni 20 kontrast 8, 2 2 - 2 5 , 2 6 - 2 7 , 37,

38-39, 4 1 - 4 3 , 72, 75 , optimalni 38

konverzacija 9 koordinacija, gramatička 67 korelat 16, 17

, empirijski 18 , fizički 24 , glasovni 15 , motorički 23 , opažajni 33

korijen 68 kosi padež 68 kovanje riječi 57 krajnja sastavnica 7, 45 kratki

- fonem 25 - samoglasnik 26

kretanje, tonsko 26 kriptograf 20 kriptografova vještina 20 kromatičost 33 kulminacija 23 kulminativni

- funkcija 25 - obilježje 13, 25

kvantiteta 24, 26-27 kvantitetsko obilježje 25, 26, 29 kubizam 73 kultura 20 kulturni model 70

labijalni stadij 37 lanac 26, 44

, govorni 9 , slogovni 23

lateral 42 , sibilantski 42

lateralni suglasnik 31 Lautgeschichte (nj.) 11 leksički

- kod 57 - onesposobljavanje 70 - razina 56, 72 - sastavnica 57

leksik 70 lenis 13, 36 letonski 25 lik 72

, glasovni 14, 20 likvidni suglasnik 23 linearni 40

- oblikovanje 40 - uzorak 39 - značaj 58

lingvist 17, 20, 53, 55 lingvistika 11, 12, 18, 5 3 , 73

, strukturalna 54 lingvistički 53

- analiza 7-8, 49 - disciplina 11 - interpretacija 33 - motrište 54 - proučavanje 11 - raščlamba 54 - zemljovid 48

litavski dijalekti 25 literatura, fonemička 48 livijski 25 logički

- opozicija 27 - pravilo 20

ljestvica 20, 45 , 57, 70, 7 2 - 7 3 , dihotomijska 43, 45 , 47 , glazbena 20

magija 75 - homeopatska 75 - zarazna 75

mandursko-tunguski 42 međudijalekatski

- izoglosa 48 - komuniciranje 48 - prilagođavanje 48

medujezični - izoglosa 48 - prilagođavanje 48

medurebreni mišići 33 mehanizam

- faringalni 32 - laringalni 32 - sublaringalni 25, 32

94

mekani suglasnik 35, 41—42 mekano /obilježje/ 31, 36, 41 mekonepčana afrikata 35 mentalističko motrište 15 mentalni elvivalent 15 metafora 65, 71-72, 75-76

, pjesnička 68 , retorička 68

metaforički 65 , 68, 72-73, - izraz 75 - konstrukcija 72 - pol 71 - postupak 75 - premještanje 75 - put 71, 72

metajezični - operacija 63, 71 - opozicija 63 - rečenica 64

metajezik 63, 64, 75 metoda 54

metodologija 12 metonimički 7 2 - 7 3

- digresija 72 - montaža 73 - pol 71 - postupak 75 - put 71, 72

metonimija 65-66, 71-72, 74-76 metrički paralelizam 75 minimalna razlika 7 mirujući položaj 30 mišići 30

- izdisajni 25 - medurebreni 33 - prsni 23

model 22, 32, 37, 40, 71 , gradbeni 22

modulacija 27 , tonska 26

modulacijsko obilježje 24 monolog 60 montaža, metonimička 73 mortem 7, 8-9, 14-16, 68, 69 morfemska razina 7 morfološka zaliha 29 motorički 23

- aspekt 49

- definicija 7 - element 33 - korelat 23 - razina 8, 12, 19, 34-36, 46 - podatak 34 - stadij 32

motrište 68, 73 , algebarsko 18 , fikcionalističko 16 , fonemičko 48 , generičko 16 , lingvističko 54 , mentalističko 15 - ograničenje na kod 15

mreža, komunikacijska 32 mucanje 17

načelo 20, 45 - fonologije 12 - invarijantnosti 11 - suprotnosti 8

nadmetanje 57 naglasak 13, 25, 26 naglašeni

- fonem 25 - samoglasnik 9, 14, 26 - slog 14, 25

naglašeno 36 napeti

- fonem 43 - samoglasnik 43 - suglasnik 42

napeto/obi l jež je/7,13,29,30,36, 4 3 , 44, 47

napetost 29-30, 4 2 ^ * 3 , 56 narativni

- kontekst 71 - pjesma 72

naravan otvor 29 narodni

- pjesma 72 - pripovjetka 73-74

nastavak 68 naturalizirani govornik 20 nauk o sphota 11 navika

, govorna 26 , glasovna 36

9 5

, jezična 7 nazalizacija 38 nazalizirano /obilježje/ 7 - 8 , 3 0 , 4 4 nazalnost 42, 44 naziv 8, 11, 13, 36, 53

, fonetički 36 nedifuzno 46 nedostatak, afatički 64 nefaringalizirani suglasnik 29, 41 nefaringalizirano 28 neglotalizirano 31 nejezični sustav 73 nekompaktno 46 nenaglašeni

- fonem 13, 24 - samoglasnik 9, 26 - slog 25

nenaglašeno 36 nenazalizirano /obilježje/ 7-8, 30 neobilježena kategorija 68 neologizam 56 nepalatalizirani 21

- suglasnik 14, 41 nepregradni suglasnik 43 nepregradno /obilježje/ 31, 43 neprekidni suglasnik 3 1 , 44, 56 neprekidno /obilježje/ 31 neprekidnost 56-57 nerječiti kontekst 60 nesamoglasničko /obilježje/ 2 9 ,

30, 41-43 nesuglasničko /obilježje/ 30, 41 neutralni registar 24 nezaokruženi

- samoglasnik 41 - suglasnik 41

nezaokruženo 28 niski registar 24, 26-27 niz 8, 9 , 1 4 , 1 8 - 1 9 , 2 2 , 2 4 - 2 5 , 2 7 ,

40, 44, 5 7 - 5 9 , 69 , artikulatorni 45 , eliptični 61 , glasovni 69 , govorni 22 , suglasnički 29 , vremenski 26, 40

nominativ 68 norma 48

nosivost , obavijesna 13 , razlikovna 9

nosni 30 - formant 31 - obilježje 38 - rezonancija 41 - rezon ator 31 - suglasnik 2 3 , 37, 38, 4 1 - 4 2 - šupljina 31

nosno /obilježje/ 30, 36, 38, 44 novotvorenica 69

njemački 1 1 , 61 njemoća 54, 7 3 , 76

obavijest 9 , 1 1 - 1 2 , 1 4 , 1 8 , 20, 34, 44, 62 , fonemička 44 , kodirana 44

obavijesni - nosivost 13 - sadržaj 15

obezvučivanje 42 obilježavanje, artikulacijsko 36 obilježje 8 - 9 , 1 1 - 1 2 , 1 4 , 1 7 - 1 8 ,

2 3 , 2 5 , 2 7 - 2 8 , 3 3 , 3 6 , 3 9 - 4 2 , 45-46, 56-57, 68, 70 - aspiracije 29 , autonomno 41 , demarkacijsko 13 , dodano 13 , duljinsko 25 , ekspresivno 73, 1 4 - 1 5 , 2 0 - 2 1 , emfatičko 13 , fonemičko 28, 33 , fonetsko 48 , glasovno 12 , inherentno 23, 26, 27, 29, 4 3 , 46 - intenziteta 29 , intersilapsko 24 , intrasilapsko 24 , kodirano 12, 16 , kofigurativno 12, 13-15,

2 0 - 2 1 , 25 , konkurentno 57 , kontaktno 25, 26

96

, kulminativno 13, 25 , kvantitetsko 25, 26, 29 , modulacijsko 24 - napetosti 29 - predaspiracije 29 , pridruženo 44 , prozodijsko 23-24, 25,26, 27, 29 , razlikovno 7-8, 10, 12-17, 19-23,26,29,32-34,36,43-45, 4 7 - 4 8 , 56-58 , siliniko"25, 26, 29 , . sonornosno 29, 33, 41 , sučeljeno 8-9, 13, 17, 44, 56 , susljedno 17, 22 - tlaka 29 , tonalnosno 29, 31 , 33, 38-40 , tonsko 24, 26 , udarno 25, 26 , visinsko 24 , zalihosno 13, 14-15, 44-45

oblik 19-20, 45^16, 53, 62, 71 , eksplicitni 9 , fonemički 37 , glagolski 68 , glasovni 9 , glazbeni 19 , jezični 7, 19 , slobodni 22, 62 , vezani 62

oblikovanje 1 9 - 2 0 , 2 7 - 2 8 , 3 7 , 3 9 , 57 , l inearno 40

odluka, dvojčana 44 odgovor

, razlučni 33 , živčani 33

odnos, strukturalni 19 odsječak

, samoglasnički 39 , suglasnički 39

ograničenje energije 4 1 - 4 2 onomatopejski 17 onesposobljavanje, leksičko 70 opažaj 9, 34

, glasovni 33 , slušateljev 8 , slušni 34

opažanje 33 , osjetilno 8

opažajni 23 - aspekt 33, 36, 72 - e lement 33 - korelat 33 - opozicija 35 - podatak 34 - razina 3 3 - 3 4

opcijska varijanta 15 operacija 43 , 45-46, 58

, fonemička 12, 47 , metajezična 63, 71 , selektivna 18

opetovanje 22 oponašanje 47 opozicija«, 1 7 , 2 4 - 2 5 , 2 9 , 3 2 , 3 5 ,

3 8 - 4 0 , 4 2 - 4 3 , 45 , 65 , akustička 35 , b inarna 35, 46 , dvojčana 4 5 - 4 6 , metajezična 63 , opažajna 35 , razlikovna 13-14, 34, 44 , samoglasnička 39, 42, 47 , suglasnička 13, 38-39 , tonalnosna 38-39

opozit 3 8 - 3 9 , 41 oprečni 20

- al ternatnta 17 - član 27

oprečnost 39 opreka 56 optimalni

- kod 10 - kontrast 38 - samoglasnik 37, 41, 43 - suglasnik 37. 41, 4 2 - 4 3 - uzorak 41

opuštanje 23 opušteni

- fonem 43 - samoglasnik 43 - suglasnik 4 2 - 4 3

opušteno /obilježje/ 7, 13, 29, 30, 36, 44, 47

opuštenost 42, 56 organ 32

97

, izvedbeni 32 organizacija 58 ortografija, fonemička 19 ortografski sustav 19 os 43

, samoglasnička 39 , sonornosna 43 , suglasnička 39 , tonalnosna 33, 43, 46

osjetilno opažanje 8 osjetljivost, slušna 37 oslabljeni

- samoglasnik 43 - suglasnik 43

osnova 68 osnovni

- frekvencija 23, 25 - trokut 38-39

oštri suglasnik 41^f2 oštro /obilježje/ 31, 36, 41 otorinolaringolog 52 otvor 17, 29, 40

, naravan 29 , prednji 29-30, 40 , proširen 32, 36 , smanjen 32 , stražnji 29-30, 32, 40 , sužen 29-30, 32, 36 , širi 32 , široki 36 , uski 36 , usni 46

otvoreni 21 - kontakt 25 - samoglasnik 37 - trakt 38

oznaka, grafička 19

padež , gramatički 68 , kosi 68

padina 23-24 padinski fonem 22, 23 palatalizacija 32 palatalizirani suglasnik 14, 41 palatalizirano 2 1 , 36 paleosibirski 42 paradigma 68

parafraza 63 paralelizam 72, 73 pedagog 53 pedijatar 53 percepcija, govorna 53 perifraza 6 3 , 64 periodična frekvencija 30 phonology 11.111 pikturalni znak 63 pisac 72

, realistički 72 pisanje

, fonemičko 19 , fonetsko 19

pismo 19 piskutava afrikata 35 pjesma, narodna 72 pjesnički

- metafora 68 - postupak 75 - tropi 75

pjesništvo 75-76 , biblijsko 72

plozivni suglasnik 35 početni

- čest 25 - jedinica 7

podatak 54, 60 , motorički 34 , opažajni 34

podražaj 33 , živčani 32-33

područje 32 , frekvencijsko 3 0 - 3 1 , 37-38 , rubno 35

podudaranje, glasovno 75 podvostručenje, glasovno 17 poetika 73 pojam 59

, znanstveni 16 pojava, afazijska 54 pokret, abdominalno-dijafragmat-

ski 25 pol

, metaforički 71 , metonimički 71

poliglotski 64 položaj 17-18, 27, 29, 44-46

98

, finalni 13, 18 , inicijalni 13, 18 , mirujući 30

položajni - aspekt 72 - sličnost 72 - susljednost 71

ponašanje, simboličko 75 popratna razlika 13 poraba 34, 47-49, 74

, jezična 54 poredba, filmska 73 poremećaj 74

, afatični 71 , govorni 53 , gramatički 55 - sličnosti 60, 66 - susljednosti 67, 7 1 , 75

poruka 7, 8, 9, 14-15, 2 0 - 2 1 , 27, 32-34, 43-44, 47, 49, 56-59, 63-64 , dvojezična 21 , jednofonemska 27 , jednoslogovna 27 , kodirana 34 , rječita 60 , višejezična 21

postalveolarni - afrikata 35, 44 - artikulacija 44 - suglasnik 30, 45

postankom 2 9 - 3 1 , 45 postava 33 postupak 7

, metaforički 75 , metonimički 75 , pjesnički 75

posuđenica 48 pošiljatelj 14, 32, 34, 47, 56,

59-60, 63 poticaj 33-34

, fizički 32, 34 , glasovni 33

povisivanje 40 povišeni

- fonem 32 - registar 24 - suglasnik 14

povišeno /obilježje/ 8, 32 povratna sprega 34 pozvučivanje 42 pravilo 22, 28, 47, 57

, kodno 33 , logičko 20 , sintaktičko 57, 67 - suodnošenja 18

predaspiracija 29 predikat 74 predikacija 6 2 - 6 3 predikacijska 62-63 predikacijska reakcija 71 predjezično stanje 70 prednaglasni samoglasnik 14 prednji 14

- otvor 29-30, 40 - samoglasnik 35 - varijanta 18

prednjonepčani 14 - artikulacija 44 - fonem 17, 31 - samoglasnik 14, 35, 40—41 - suglasnik 30, 3 4 - 3 5 , 39, 40-41, 44-45

predsamoglasnički suglasnik 37 pregrada 31

, usnena 37 pregradni

- fonem 43 - suglasnik 43

pregradno /obilježje/ 31, 4 1 , 43 prekidni suglasnik 3 1 , 42 prekidno /obilježje/ 3 1 , 4 1 , 44 preklapanje fonema 17 preključivanje koda 47, 64 prenazalizirani suglasnik 42 pretapanje 73 priča 74 pridruženo obilježje 44 prijedlog 67 prijenosnik

, semantički 7 - značenja 37

prijevod 11 prilagodba 47-48

, fonemička 47—48 prilagođavanje

9 9

, međudijalekatsko 48 , međujezično 48

primalac, primatelj 7, 20, 34, 47 , 49, 5 7 - 5 9

primjerak 16 priopćivanje 8, 5 3 , 59 pripovijetka, narodna 73-74 pristup 15

, imanentni 12 , unutrašnji 12 , vanjski 12, 15

proces , simbolički 75 , slušni 32 , živčani 32

prolaz, faringalni 32 promjena

, glasovna 49 , jezična 49 - tempa 26

prostorno-vremenski uzorak 47 prošireni otvor 32, 36 proučavanje, lingvističko 11 proza 75 "prozodijsko obilježje 23-24, 2 5 ,

26, 27 , 29 prvi format 31 prsni mišići 23 psihijatar 53-54 psihoakustika 36 psihofiziolog 33 psihofiziološki 14 psihofonetski fenomen 15 psiholog 33 psihologija 46, 73 psihopatolog 37, 53 puls 2 3 , 41 put

, metaforički 71, 72 , metonimički 71,12

rascjep 39 , samoglasnički 39

raščlemba 60 , fonološka 56 , lingvistička 54

ravni - fonem 31-32

- intonacija 24 - suglasnik 14

ravno /obilježje/ 8, 32, 36, 46 razdioba 24-25, 35

- energije 8 razgovor 60-62, 64

, familijarni 9 razina 8, 17, 6 3 , 70

, akus t ička l2 ,32,34-37,45-46 , artikulacijska 32, 35 - izraza 18 , jezična 72 , leksička 56, 72 , morfemska 7 , m o t o r i č k a 8 , 1 2 , 1 9 , 3 4 - 3 6 , 4 6 - obilježja 8, 9 , opažaj na 33-34 , semantička 8-9 , sintaktička 72 , slušna 12, 34 , stilska 49

različitost 15 raz l ika7,10,13-14,19-21,27,30,

3 4 - 3 5 , 39^10, 4 4 - 4 5 , 47, 56 ,• artikulatorna 35 , fonemička 47-48 , glasovna 9 , minimalna 7 , popratna 13

razlikovanje 34-35 , fonološko 45 , slušno 34

razlikovni 35, 44-46 - alternants 37 - alternativa 45 - aspekt 8 - funkcija 11, 13, 26, 70 - jedinica 45, 69 - nosivost 9 - obilježje 7-8, 10, 12-17, 19-23,26,29,32-34,36,43-45, 4 7 - 4 8 , 56-58 - opozicija 13-14, 34, 44 - riječi 62 - sredstvo 9, 11 - svojstvo 8 - vrijednost 70

razlučivanje 31

100

razlučni odgovor 31 raznolikost 11, 15, 21-22 razred 16, 23 , 29, 42, 60, 70

, artikulatorni 34 razvoj, fonemički 27 reakcija

, redukcijska 71-72 , supstitucijska 71

realistički pisac 72 realizam 75 recepcijska afazija 60 rečenica 1 2 , 1 6 , 2 1 , 5 6 - 5 8 , 6 1 - 6 3 ,

67-68,, 7 1 , 74 , metajezična 64

rečenični - agens 61 - uzorak 61

redukcija, supstancijska 71 redukcijska reakcija 71-72 redunantan 62 referencija 14, 59 registar 24, 26

, neutralni 24 , niski 24, 26-27 , povišeni 24 , sniženi 24 , suženi 24 , visoki 24, 26-27

regresija, afazijska 54 rehabilitacija rekcija 68

, gramatička 61 rekurencija 22 relacija 45, 65, 72 replika 60 reprodukcija 9 resica 35 retrofleksni suglasnik 29 rezonancija 28

, frekvencijska 40 , nosna 41 , usna 39

rezonantna šupljina 8, 30, 38 rezonator 45

, nosni 31 , usni 28, 3 1 - 3 2 , 38, 40, 45-46

r i j e č 7 , 9 , 1 2 , 1 4 , 1 6 , 2 1 , 4 7 , 5 6 , 5 7 , 58,60-67,68, 69, 70, 7 1 - 7 2 , 7 4

, jezgrena 68 , razlikovne 62

riječ-fraza 57 r i ječi t i 66

- kontekst 60 - poruka 60 - simbol 63 - znak 62

rječitost 54 rječnički

- blago 48, 56 - kod 62 - zaliha 29, 47

rječnik 64 romantizam 72, 75 rub 35

, glatki 31 , opori 31

rubni - fonem 31 - područje 35

rubno 3 1 , 36 ruski 13-14, 2 1 , 69, 7 2 - 7 4

sadržaj 63 - obavijesni 15 - semantički 68

samoglasnički 39 - alternativa 39 - difuznost 33 - fonem 17, 44 - formant 31 - karakteristika 37 - kompaktnost 33 - odsječak 39 - os 39 - rascjep 39 - spektar 41 - trokut 39 - uzorak 3 9 - 4 0

samoglasničko /obilježje/ 29, 4 1 , 4 5 - 4 6

samoglasnik 13-14, 18, 2 2 - 2 3 , 2 5 - 2 7 , 5 0 , 3 7 - 3 8 , 4 1 - 4 3 , 4 6 , 6 9 , akutni 46 , difuzni 39, 4 1 , 43 , dugi 26 , gravisani 46

1 0 1

, kompaktni 40, 43 , kratki 26 , naglašeni 9, 14, 26 , napeti 43 , nenaglašeni 9, 26 , nezaokruženi 41 , optimalni 37, 41, 43 , opušteni 43 , oslabljeni 43 , otvoreni 37 , prednaglasni 14 , prednji 35 , prednjonepčani 14, 35, 40—41 , stražnji 35 , stražnjonepčani 13, 35,40—41 , široki 30, 35, 40-41 . , uski 30, 35, 40-41 , zaokruženi 41

sanskrtski 11 sastav, fonetski 21 s a s t a v n i c a 7 , l l , 3 7 , 4 5 , 5 7 , 5 9 , 6 8 ,

69 , fonemička 70 , jezična 57 , konačna 44 , krajnja 7, 45 , leksička 57

sastojak 7, 11, 16, 24, 33 , frekvencijski 32 , glasovni 33 , govorni 32

scharf geschnittener Akzent /nj./ 25

scwach geschnittener Akzent /nj./ 25

Schneidenton /nj./ 31 segment 18 selekcija 58 selektivni

, alternacija 7 , operacija 18

selektivnost 34 semantički 68-69

- aspekt 72 - cjelina 69 - jedinica 12-13 - prijenosnik 7 - razina 8-9

- sadržaj 68 - sličnost 71-72

semiotika 73 shema, slogovska 37 shvatljivost 7 signal 12, 21 signans 18 signifikantna jedinica 69 silabem 22 silazni 32

- intonacija 27 silina, glasovna 26 silinsko obilježje 25, 26, 29 simbol 59, 74-75

, rječiti 63 simbolički

- ponašanje 75 - proces 75

simbolizam 71-72 simultana čest 56 sindrom, afatični 53 sinegdoha 73-74 sinegdohičko zgušnjavanje 75 sinkronijski

- analiza 49 - činjenica 49

sinonim 58, 62, 64, 72 sinonimni 74

- znak 62 sintetski glas 33 sintaksa 57 sintaktički

, kompozicija 9 , konstrukcija 71 , kontekst 61 , pravilo 57, 67 , razina 72 , susljednost 71

sklonost, jezična 71 skolastička tradicija 18 skup 9 skupina, suglasnička 9 slaganje 56, 57, 58, 60, 68, 71 sličnost 16,58, 60, 65 ,66,67-68,

72, 7 4 - 7 5 , fonetska 16 , semantička 71-72

slijed, vremenski 58

1 0 2

slobodni oblik 22, 62 slog 22, 23-25, 37

, fonemički 22, 23 , jezgreni 37 , naglašeni 14, 25 , nenaglašeni 25

slogovni - fonem 23 - lanac 23 - struktura 22 - tip 22

slogovska shema 37 slovo 19 složenica 68 sluh 17 slušatelj 7-9 ,12-14,18,27,32-34,

4 3 , 47, 56, 69 slušateljev opažaj 8 slušateljstvo 46 slušni

- iskustvo 34 - opažaj 34 - osjetljivost 37 - proces 32 - razina 12, 34 - razlikovanje 34 - sustav 32

slušnost 54 sljeme 22, 23 , 25

- sloga 23-25 ' sljemenski fonem 22, 23

• smanjen otvor 32 smetnja,

, afatična 51 , govorna 61 , jezična 6 1 , 67

smisao 68 snaga, izdisajna 13 sniženo /obilježje/ 32, 36, 46 sonant 2 3 , 42 sonornosno

- obilježje 29, 33, 41 - os 43

sopran 26 spektar 2 9 - 3 1 , 38, 41

, frekvencijski 29 , samoglasnički 41

spektrogram 35

sprega, povratna 34 središnje 36 središnji fonem 31 srednje-centralna artikulacija 14 sredstvo 1 1 , 19, 34

, razlikovno 9, 11 srok, antigramatički 75 stadij 32, 34, 3 6 - 3 8 , 40, 49, 69

, labijalni 37 , motorički 32

stanka 22 stečevina, fonemićka 27 stereotipni iskaz 58 stih 72 stil 9, 48, 7 2 - 7 3

,. brzojavni 67 , književni 74

stilistički 16 stilska razina 49 st0d 25 stoička tradicija 18 stosston 25-26 strani jezik 48 stratifikacija 28, 37 stražnji

- otvor 2 9 - 3 0 , 3 2 , 4 0 - samoglasnik 35 - varijanta 18

stražnjonepčani - artikulacija 44 - fonem 31 - samoglasnik 13, 35, 40-41 - sug lasn ik30,34-35,39-40, 41, 4 4 - 4 5

stridentni suglasnik 35 struktura 7, 29, 4 3 , 45 , 4 8 - 4 9 , 53

- dihtomijska 46 - fonemička 20, 22, 48 - fofmantska 41-42 - jezična 47 - slogovna 22

strukturalni - analiza 12 - odnosi 19

stvarna imenica 61 subjekt 68 sublaringalni mehanizam 25, 32 subordinacija 62, 65

103

sučeljeno obilježje 8 - 9 , 1 3 , 1 7 , 4 4 , 56

suglasnički 39, 4 1 - 4 3 - difuznost 33 - fonem 44 - kompaktnost 33 - niz 29 - odsječak 39 - opozicija 13, 38-39 - os 39 - skupina 9 - trokut 39 - uzorak 40, 42, 44

suglasničko /obilježje/ 30, 4 1 , 45 s u g l a s n i k l 3 , 2 2 , 2 3 , 2 5 , 3 0 , 3 3 - 3 4 ,

37^14, 69 , akutni 45 , alveolarni 30, 35 , bezvučni 4 2 - 4 3 , 45 , Cisti 23 , difuzni 4 1 , 43^44 , dvousneni 35 , faringalizirani 29, 41 , gTavisni 45 , kompaktni 4 1 , 4 3 - 4 4 , lateralni 31 , likvidni 23 , mekani 35, 4 1 - 4 2 , napeti 42 , nefaringalizirani 2 9 , 41 , nepalatalizirani 14, 41 , neprekidni 3 1 , 44, 56 , nepregradni 43 , nezaokruženi 41 , nosni 2 3 , 37, 3 8 , 41-42 , optimalni 37 , 41, 4 2 - 4 3 , opušteni 4 2 - 4 3 , oslabljeni 43 , oštri 4 1 - 4 2 , palatalizLrani 14, 41 , plozivni 35 , postalveolarni 30, 45 , povišeni 14 , p r e d n j o n e p č a n i 3 0 , 3 4 - 3 5 , 3 9 , 40-41, 4 4 - 4 5 , predsamoglasnički 37 , pregradni 43 , prekidni 3 1 , 42

, prenazalizirani 42 , ravni 14 , retrofleksni 29 , stražnjonepčani 30, 3 4 - 3 5 , 39^40, 41, 4 4 - 4 5 , stridentni 35 , susljedni 2 5 - 2 6 , tekući 30, 3 1 , 4 1 - 4 2 , tješčani 2 3 , 3 1 , 35, 4 1 - 4 2 , 45 , usneni 17, 30, 3 4 - 3 5 , 3 8 , 40-41 , usni 2 3 , 38, 41 , zanaglasni 37 , zaokruženi 41 , zasamoglasnički 37 , zatvoriti 1 7 , 2 3 , 2 5 , 2 9 , 3 1 , 3 5 , 3 8 - 3 9 , 41-42, 4 4 - 4 5 , 56 . , zubni 2 9 - 3 0 , 3 4 - 3 5 , 38, 40-41, 45 , zvučni 42

sugovornik 63 sukcesivna čest 56 suodnošenje 18 suprotnost 8 supstancija 19, 65

, glasovna 19 , grafička 19 - izraza 19

supstancijski - reakcija 71 - redukcija 71

susljedni 2 2 - 2 3 - jedinica 7, 37 , 39 - obilježje 17, 22 - suglasnik 2 5 - 2 6

susljednost 62, 65, 66-67, 68, 71-72, 75 , položajna 71

sustav 45, 48 , fonemički 19, 27 , 48 , fonološki 69 , glasovni 54 , gramatički 55 , jezični 47 , kodni 49 , nejezični 73 , ortografski 19 , slušni 32

04

, živčani 32 suženi

- otvor 2 9 - 3 0 , 32, 36 - registar 24

svagdanji jezik 48 svojstvo 8. 16

, glasovno 14, 18 , inherentno 23 , invarijantno 16 , razlikovno 8 . z a j e d n i č k o 28, 33

svrstavanje 59

šapat 17 širina 17 široki

- otvor 36 - samoglasnik 30, 35, 40-41 - transkripcija 13

škola, književna 72 šum 3 1 , 42

, bijeli 41 šumna frikcija 35 šupljina 32, 35

- nosna 31 - rezonantna 8, 30, 38 - usna 30, 32, 35, 40

šuštava afrikata 35

t a m n o 21 tautologija 6 3 , 72 tehnika 20

- kriptografova 20 tekst 9, 18, 20 tekući suglasnik 30, 3 1 , 4 1 ^ 2 tempo 26 teorija

- komunikacije 43 terminologija 36 tijek, glasovni 7, 24 tip

- obilježja 12 , slogovni 22

tipologija 47 , fonemička 28

tišina 31-32 titranje 24

- glasnica 31

tjesnačani - fonem 4 1 - s u g l a s n i k 2 3 , 3 1 , 3 5 , 4 1 - 4 2 , 45

tjesnačnost 44 tlak 29 ton 26

, glasovni 24 , visoki 17

tonalnosni - obilježje 29, 3 1 , 33 , 38-40 - opozicija 38-39 - os 33 , 43, 46

tonski - kretanje 26 - modulacija 26 - obilježje 24, 26 - visina 26

tradicija , skolastička 18 , stoička 18

trajanje 2 1 , 2 5 - 2 7 , 32 trakt

- glasovni 3 0 - 3 1 , 34, 37, 42 - otvoren 38 - zatvoren 38

transformacija 16 transkripcija 13, 16

, fonemička 13 , široka 13

trokut , osnovni 38-39 , samoglasnički 39 , suglasnički 39

trokutni uzorak 38-40 tropi 76 tvar

, glasovna 20 , zvukovna 28

tvorba 31 - glasa 12

tuđica 48

učinak 34 , akustički 34 , inicijalni 31

udarno obilježje 25, 26 udvojeno zatvorni glas 29

1 0 5

uho 34 ukupna energija 30 utančavanje 8, 57 ulomak 74

i umjetnički 72 I umjetnost riječi 7 2 - 7 3 I univerzalna invarijanta 28 ! unutrašnji

- govor 15 i - iskustvo 15 ! - pristup 12

uski 13 - otvor 36, 46

\ - samoglasnik 30, 35, 40-41 uskoća 17 usneni

- fonem 38, 42 - pregrada 37 - suglasnik 17, 30, 3 4 - 3 5 , 38, 40-41

usneno (obilježje) 30, 36, 38, 44

usni - otvor 46 - rezonancija 39 - rezonator 28, 31-32, 38, 40, 4 5 - 4 6 - suglasnik 2 3 , 38, 41 - šupljina 30, 32, 35, 40

usnice 2 8 , 34 Usta 35 uzastopna jedinica 7 uzlazna intonacija 27 uzorak 9 - 1 0 , 1 9 , 2 2 , 3 4 , 3 9 , 4 7 - 4 8 ,

60, 76 , akustički 34 , četverokutni 39-40 , fonemički 20, 27-28, 37, 4 7 - 4 8 , fonemski 19 , glasovni 69 , linearni 39 , optimalni 41 , prostorno-vremenski 47 , samoglasnički 39-40 , suglasnički 40, 42, 44 , trokutni 3 8 - 4 0

val 12 , , zvučni 12, 15, 34 vanjski

- iskustvo 15 - pristup 12, 15

varijabla 26, 34 varijacija 15

, izborna 15 varijanta 29

- kontekstualna 15-17, 62 - opcijska 15 - prednja 18 - stražnja 18

velarizacija 32 velarnost 14 vezani oblik 62 veznik 67 vibrant 42 vika 17 visina 24, 38

, glasovna 8, 2 3 - 2 4 , 26, 29 , tonska 26

visinsko obilježje 24 visoki

- ton 17 - registar 24, 26-27

visoko 8 viša frekvencija 3 1 , 38 višejezična poruka 21 vjerojatnoća 57 vjerojatnost 10, 18, 22 Vokabular 9 vokal 22, 37 vremenski

- interval 31 - niz 26 - slijed 58

vrh glasnoće 25 vrijednost 17, 19

, razlikovna 70 , značenjska 70

vrijeme 26, 2 9 - 3 0 , 40 vršni fonem 23, 28

zajednica, govorna 12 zajedničko svojstvo 28, 33 zaliha 2 0 - 2 1

, jezična 63

0 6

, morfološka 29 - riječi 67 , rječnička 29, 47

zalihosni 15 - duljina 13,25, 26 - obilježje 13, 14-15, 44-45

zalihost 13, 45 zakon 28

- implikacije 2 7 - 2 8 , 40, 4 7 , 5 5 - oblikovanja 27

zamjena, anaforička 61 zamjenica 67 zamjenljivost 59 zanaglasni suglasnik 37 zaokruženi 13

- samoglasnik 41 - suglasnik 41

zaokruženo 28, 36 zapreka 3 0 - 3 1 , 42 zarazna magija 75 zasamoglasnički suglasnik 37 zatvor 29, 38 zatvoreni 21

- kontakt 25 zatvorni suglasnik 17, 2 3 , 25 , 29,

3 1 , 3 5 , 3 8 - 3 9 , 4 1 - 4 2 , 4 4 - 4 5 , 5 6 zatvomost 44, 56-57 završna čest 25 zemljovid, lingvistički 58 zgušnjavanje, sinegdohično 75 značaj, linearni 58 značenje 7, 3 7 , 4 0 , 56-57, 59, 6 1 ,

65 , 68, 70 , kontekstualno 59

značenjski

- funkcija 70 - jedinica 8, 59, 69

znak 58-59, 6 2 - 6 3 , 65, 7 3 , 75 , grafički 19 , jezični 58-59, 63 , pikturalni 63 , rječiti 62 , sinonimni 62

znak-događaj 16 znak-uzorak 16 znanost 11, 63

- o jeziku 12, 53-54, 69 - o znakovima 73

znanstveni pojam 16 zubi 35 zubni

- fonem 33 - suglasnik 2 9 - 3 0 , 3 4 - 3 5 , 38, 4 0 - 4 1 , 45

zubnousnena afrikata 35 zvučni

- val 12, 15, 34 - suglasnik 42

zvučno (obilježje) 8, 13, 30, 36 zvučnost 13, 4 2 - 4 3 zvuk 19

, govorni 54, 56 zvukovna tvar 20

Ženevska škola 11 živčani

- odgovor 33 - podražaj 3 2 - 3 3 - proces 32 - sustav 32

107

Kazalo imena

Abele, A. 23 Alajouanine, Th. 28, 54 Andrade , M . J . 16 Armstrong, I . E . 45

Balasz, Bela 73 Bales, R. F. 46, 73 Barczinski, L. 47 Bateson, G. 43 Besharov, Justinia 76 Bloch, A. 20 Bloomfield, L. 12, 61 Bouda, K. 42 Brough, J. 11

Carnap , R. 16, 63 Carroll , Lewis 56 Chao, Y. R. 45 Cherry, E. C. 44 Courtenay, Baudonin de 15

Davis, H. 33 Delat t re , F. 46 D o k e , C M . 2 9 Dunn , H. K. 47 Durand , Margueri te 28, 54

Fant , C. G. M. 13, 20, 45, 47 Farns worth, D . W . 24 Ficks, L. 46 Fischer-J0rgensen, Eli 19 Frazer , J. G. 75 Freud, S. 61, 75 Fries, C. C. 48

Gabor, D. 44 Ginneken, J. van 53 Goldstein, K u r t 2 S , 53, 54, 6 1 , 62,

65 j r e w e l , F. 53

Grimm 39 Grot , A. W. de 22 Gvozdev, A. 28

Halle , Morris 3, 5 , 1 3 , 20, 45, 47 Head, H. 60, 65 Hemphil , R. E. 64 Herzog, G. 24,'26 Hintze, F. 18 Hjelmslev, L. 18 House , A . S . 47 Huber , K. 46

Ivanov, A. 22

Jackson, Hughlings 53, 67 Jakobson, Roman 3, 5 , 1 1 , 1 3 , 20,

28, 45, 47, 5 1 , 54, 56 Jones, D. 13

Kaczmarek, L. 28 Kamegulov, A. 74 Kandier, G. 55 Kurylowicz, J. 22

Leischner, A. 55 Leopold, Werner F. 28, 54 Licklider, J. C. R. 32 Lotmar, F. 63 Luria, A. 28, 53

Mackay, D. M. 43 Martinet, 13 McKay, D. M. 56 McLean, Hugh 46 Miller, G. A. 33 Mol, H . 32 Myklebust, H. 53

Nicely, P. E. 33

08

O ' C o n n o r , J . D . 22 Ohnesorg, K. 28 O m b r e d a n e , André 28, 53, 54

P a n s e , F. 55 Parsons, T. 46, 73 Pierce, Ch. S. 59, 63 Pike, K. L. 20, 26, 48 Platon 11 Polack, I. 44, 46 Polivanov, E. 22

Ruesch, J. 73

Sapir, E. 14, 48, 53, 69 Saussure, F. de 18, 58 Schenk, V . W . D. 53 Shannon, C. E. 43 Siertsema, B. 18 Sievers, E. 15, 25 Smith, S. 25 Smoczynski, P. 28

Sommerfelt, A. 22 Stengel, E. 64 Stetson, R. H. 23, 25 Stevens, K . N . 47 Stevens, S.S. 33 Stutterheim, C. F. P. 75 Sweet 24

Thienhaus, E. 47 Trim, J . L . M . 22 Trubetzkoy, N. 11, 12, 29, 54 Twaddell, W . E . 16, 25, 45

Uhlenbeck, E. M. 32 Uspjenskij, Gljeb Ivanovič 74

Velten, H. V. 28

Wallon, H. 46 Weaver, W. 43 Werner, H. 18 Wijk, N. van 12

109

Sadržaj

Prvi dio - Fonologija i fonetika (preveo Ivan Mar-tinčić) 5

I. Jez ična raz ina obUježja 7 1.1 Razlikovna obilježja na djelu 7 1.2 Struktura razlikovnih obilježja 7 1.3 Opozicij a i kontrast 8 1.4 Poruka i kod 8 1.5 Elipsa i eksplicitnost 9

I I . Raznolikost obuježja i njihova o b r a d b a u lingvistici 11 2.1 Fonologija i fonemika 11 2.2 »Unutrašnji« pristup fonemu u odnosu prema glasu . . 12 2.3 Tipovi obilježja 12 2.41 »Vanjski« pristupi fonemu u odnosu prema glasu:

A. Mentalistično motrište 15 2.42 B. Motrište ograničenja na kod 15 2.43 C. Generičko motrište 16 2.44 D. Fikcionalističko motrište 16 2.441 »Preklapanje« fonema 17 2.45 E. Algebarsko motrište 18 2.5 Kriptografova i dekoderova vještina kao dvije komple­

mentarne tehnike 20

I I I . Prepoznavanje razlikovnih obUježja 22 3.1 Slog 22 3.2 Dvije vrsti razlikovnih obilježja 23 3.3 Klasifikacija prozodijskih obilježja 24 3.31 Tonska obilježja 24 3.32 Silinska obilježja 25 3.33 Kvantitetskaobilježja 25 3.34 Medupovezanost naglaska i duljine 25 3.4 Usporedba prozodijskih i inherentnih obilježja 26 3.5 Opći zakoni oblikovanja fonemičkih uzoraka 27 3.51 Ograničenja u potpunom inventaru razlikovnih obi­

lježja 28 3.6 Dva razreda inherentnih obilježja 29

3.61 Sonornosna obilježja 29 3.62 Tonalnosna obilježja 31 3.7 Stadiji govornoga događaja 32 3.71 Poraba različitih stadija pri proučavanju razlikovnih

obilježja 34 3.72 Nomenklatura razlikovnih obilježja 36

IV. Oblikovanje fenemičkih u z o r a k a 37 4.11 Stratifikacija: jezgreni slog 37 4.12 Uloga nosnog suglasnika 37 4.13 Osnovni trokut 38 4.14 Rascjep osnovnog t rokuta na dva trokuta, suglasnički

i samoglasnički 39 4.15 Oblikovanje uzoraka s obilježjima usne rezonancije. . . 39 4.16 Sonornosna obilježja u odnosu prema optimalnom

suglasniku i samoglasniku 41 4.2 Dihotomijska ljestvica 43 4.3 Prostorno-vremenski uzorak fonemičkih operacija . . . . 4 7

Drugi dio - Dva aspekta jezika i dva tipa afatičnih smetnji (preveo Ante Stamać) 5 1

I. Afazüa kao lingvistički problem 53 II . Dvostruki značaj jezika 56

III . Poremećaj sličnosti 60 IV. Poremećaj susljednosti 67 V. Metaforički i metonimički pol 71

Izabrani popis rasprava o općoj fonologiji (1931-1955) . . . . 77 Pogovor / Nult i s tupanj govora i smjerovi njegova širenja (Ante Stamać) 80 Kazalo naziva 86 Kazalo imena 108

Biblioteka Theoria universalis

R o m a n Jakobson i M o n i s Halle Temelji jezika

Izdavač Č G P D E L O O O U R G L O B U S , Izdavačka djelatnost Z A G R E B

Za izdavača Tomislav Pusek

Z a redakciju G L O B U S A Ivana Sor

O p r e m a Pavao Lerotić

Izrada kazala Ivan Martinčić

Naklada 2000 primjeraka

Tisak

Č G P D E L O , Ljubljana, 1988.

YU ISBN 86-343-0530-9