FRED VARGAS

Bijesna vojska

Bilo je sitnih mrvica kruha koje su se protezale od kuhine do sobe, sve do

čistih plahti na kojima je ležala starica, mrtva, otvorenih usta. Komesar

Adamsberg u tišini ih je promatrao, idući polaganim korakom tamo-amo uz

ostatke, pitajući se koji ih je Palčić ili možda Div ondje izgubio. Mračni

trosobni stan nalazio se u prizemlju kuće u 18. arondismanu u Parizu.

U sobi, ispružena starica. U blagovaonici, muž. Čekao je bez

nestrpljivosti i bez emocija, gledajući zainteresirano samo u novine,

presavijene na stranici s križaljkom koju se nije usudio i dalje rješavati dok su

murjaci bili prisutni. Ispričao je svoju kratku priču: on i žena upoznali su se u

osiguravajućoj tvrtki, ona je bila tajnica, a on računovođa, radosno su se

vjenčali ne znajući da će to potrajati pedeset devet godina. Onda je žena

tijekom noći umrla. Zastoj srca, objasnio je komesar iz 18. arondismana preko

telefona. Prikovan uz krevet, nazvao je Adamsberga da ga zamijeni. Učini mi

uslugu, potrošit ćeš sat vremena, rutinski jutarnji posao.

Adamsberg je opet hodao pored mrvica. Stan je bio besprijekorno

održavan, naslonjači bijahu prekriveni jastucima, plastične površine ulaštene,

prozori bez ikakvih tragova, suđe oprano. Pogledao je čak u košaru za kruh, u

kojoj se nalazila polovica bageta i korica kruha bez mekači, omotana u čistu

kuhinjsku krpu. Vratio se do muža, dovukao stolac te se približio njegovu

naslonjaču.

- Jutros nema dobrih vijesti, kazao je starac odvojivši pogled od novina -

a ova vrućina također dovodi do usijanja ljudske naravi. No ovdje u prizemlju,

ipak se može sačuvati

I.

nešto svježine. Zato ne otvaram prozorske kapke. I treba piti

puno tekućine, barem tako kažu.

- Niste ništa primijetili?

- Bila je u redu kad sam otišao na spavanje. Uvijek sam

provjeravao jer je bila srčani bolesnik. Jutros sam primijetio da je

otišla.

- Ima mrvica kruha u njezinu krevetu.

- Voljela je to. Grickati u krevetu. Komadić kruha ili keks prije

spavanja.

- Prije bih pomislio da bi nakon toga počistila mrvice.

- Oko toga nema dvojbe. Čistila je od jutra do večeri, kao da joj je

to bio jedini smisao života. U početku nije bilo tako strašno. Ali s

godinama joj je to postala opsesija. Prljala je da može čistiti. Trebali

ste to vidjeti. Istodobno, sirotu je ženu to zaokupljalo.

- Ali kruh? Sinoć ga nije počistila?

- Očito nije, jer sam joj ga ja donio. Bila je preslaba da ustane.

Naravno da mi je naredila da počistim mrvice, ali me nije bilo briga za

to. Ona bi ih sutradan počistila. Svakog dana je okretala plahte. Čemu

to služi, ne znam.

- Vi ste joj dakle donijeli kruh u krevet, a zatim ste ga vratili u

košaru.

- Ne, stavio sam ga u koš za smeće. Bio je previše tvrd, taj kruh,

nije ga mogla jesti. Donio sam joj keks.

- Nema ga u košu za smeće, u košari za kruh je.

- Da, znam.

- Nema mekači, zar je sve pojela?

- Zaboga ne, komesare. Zašto bi se nakljukala tolikim kruhom, i

to suhim? Vi ste doista komesar?

- Da. Jean-Baptiste Adamsberg, Kriminalistička brigada.

- Zašto nije došla mjesna policija?

- Komesar leži u krevetu zbog ljetne viroze. A njegova ekipa nije

na raspolaganju.

- Svi imaju virozu?

- Ne, noćas je bila prava strka. Dva mrtva i četvorica ranjenih.

Zbog ukradenog mopeda.

- Strašno. Još i ova vrućina koja udara u glavu. Ja sam Tuilot

Julien, umirovljeni računovođa osiguravajuće tvrtke ALLB.

- Da, to sam zabilježio.

- Uvijek mi je predbacivala što se prezivam Tuilot jer je njezino

djevojačko prezime Kosquer bilo ljepše. Uostalom, to nije netočno.

Nisam mislio da ste komesar, kad me tako ispitujete o mrvicama kruha.

Policajac iz naše četvrti nije takav.

- Mislite da se previše bavim mrvicama?

- Radite kako mislite da treba. To je zbog izvješća, morate nešto

napisati u svome izvješću. Razumijem to, cijeli svoj život samo sam to

radio u ALLB-u, izračune i izvješća. Da su to barem bila poštena

izvješća. Zamislite samo. Gazda je imao svoju devizu, kao što je uvijek

govorio: osiguranje ne smije platiti čak ni onda kada treba platiti.

Pedeset godina varanja, to baš nije ugodno. Govorio sam svojoj ženi,

kad bi mogla oprati moju glavu umjesto zastora, to bi bilo mnogo

korisnije.

Tuilot Julien malo se nasmijao, pokazavši tračak duhovitosti.

- Ali nikako ne mogu shvatiti priču s korom.

- Da biste shvatili, trebate biti logični, komesare, logični i lukavi.

Ja, Tuilot Julien, ja to jesam, u trideset dvije godine pobijedio sam na

šesnaest natjecanja u rješavanju križaljki. Prosječno jednom svake

dvije godine, samo sa svojim mozgom. Logičan i lukav. To donosi i

novac, na toj razini. Ovo - kazao je pokazujući na novine - ovo je šala

za djecu iz vrtića. Samo treba često oštriti olovke, a to stvara otpatke.

Kako

me samo gnjavila zbog tih otpadaka. Što vas muči oko tog kruha?

- Nije u košu za smeće, nije toliko suh, ne razumijem zašto nema

više mekači.

- Kućni misterij - kazao je Tuilot koji je izgledao kao da se

zabavlja. - Znate, imam ovdje dva mala stanara, Tonija i Mare, lijepi

mali par, topao i srdačan, par koji se voli pravom ljubavlju. Ali koji

nije po ukusu moje žene, molim vas da mi

vjerujete. O mrtvima se ne govori loše, ali ona je sve pokušala da ih

ubije. A ja već tri godine izbjegavam sve njezine nalete! Logičan i

lukav, u tome je tajna. Nećeš valjda ti, sirota moja Lucette, matirati

pobjednika u rješavanju križaljki, govorio sam joj. Ja i ono dvoje, mi

smo trio, oni znaju da mogu računati na mene i ja na njih. Kratki posjet

svake večeri. Budući da su pametni i tankoćutni, nikada ne dolaze prije

nego što je Lucette u krevetu. Dobro znaju da ih ja čekam. Toni uvijek

dolazi prvi, on je veći i deblji.

- Oni su dakle pojeli mekač? Nakon što je kruh već bio u košu za

smeće?

- Obožavaju to.

Adamsberg je bacio pogled na križaljku, koja mu se nije učinila

baš tako jednostavna, a onda je odložio novine.

- Tko su to oni, gospodine Tuilot?

- Ne volim o tome govoriti, ljudi to ne odobravaju. Ljudi su

skučeni.

- Životinje? Psi, mačke?

- Štakori. Toni je tamniji od Mare. Toliko se vole da se često,

usred jela, zaustave da bi jedno drugome šapama trljali glavu. Da ljudi

nisu tako zatvoreni, mogli bi gledati slične prizore. Mare je živahnija.

Nakon jela, popne mi se na rame i kandžama prolazi kroz moju kosu.

Češlja me, da tako kažem. Na taj način mi zahvaljuje. Ili pokazuje da

me voli? Tko zna? To je u svakom slučaju utješno. A onda, nakon što

si izgovorimo gomilu ljubaznosti, rastajemo se do sutradan navečer.

Oni se vraćaju u podrum kroz rupu iza slivnika. Jednoga dana, Lucette

je sve zacementirala. Sirota Lucette. Ne zna kako treba cementirati.

- Razumijem - kazao je Adamsberg.

Stari ga je podsjećao na Felixa koji je obrezivao vinograd osamsto

osamdeset kilometara odatle. Mlijekom je pripitomio bjeloušku.

Jednoga dana, neki je tip ubio njegovu bjelo- ušku. Onda je Felix ubio

tog tipa. Adamsberg se vratio u sobu u kojoj je poručnik Justin pazio

na pokojnicu, čekajući da dođe nadležni liječnik.

- Pogledaj joj u usta - kazao je. - Pogledaj ima li bijelih

ostataka, kao od mekači kruha.

- Nisam baš oduševljen da to radim.

- Ipak to učini. Mislim daju je stari ugušio napunivši je mekači

kruha. Onda ju je izvadio i negdje bacio.

- Mekač s korice?

-D a.

Adamsberg je otvorio prozor i žaluzine u sobi. Promatrao je malo

dvorište, prekriveno ptičjim perjem, napola pretvoreno u smetlište. U

sredini, rešetka je prekrivala ulaz u kanalizaciju. Još je bila mokra, iako

nije padala kiša.

- Otići ćeš i podignuti rešetku. Mislim da je ondje bacio kruh i

odozgo izlio vjedro vode.

- To je glupo - mrmljao je Justin usmjerivši električnu svjetiljku u

staričina usta. - Ako je to učinio, zašto nije bacio i koricu? I počistio

mrvice?

- Da baci koricu, morao bi ići sve do kanti za smeće, pa bi se

tijekom noći morao pokazati na pločniku. A točno nasuprot nalazi se

terasa kafića gdje za toplih noći zasigurno bude gomila ljudi. Netko bi

ga vidio. Izmislio je vrlo dobro objašnjenje za koricu i mrvice. Toliko

originalno da je postalo moguće. On je pobjednik u rješavanju

križaljki, on na svoj osobiti način povezuje ideje.

Adamsberg, koji je u isti mah bio razočaran i pomalo zadivljen,

vratio se do Tuilota.

- Kad su Mare i Toni stigli, izvadili ste kruh iz koša za smeće?

- Ne, njima je cijela stvar poznata i jako to vole. Toni sjedne na

papučicu koša za smeće, poklopac se podigne, a Mare izvadi sve što ih

zanima. Vješto, zar ne? Lukavci, nema se što reći.

- Mare je dakle izvadila kruh. A onda su oboje pojeli mekač?

Voleći se istodobno?

- Tako je.

- Cijelu mekač?

- To su golemi štakori, komesare, proždrljivi su.

- A mrvice, zašto nisu pojeli mrvice?

- Komesare, hoćemo li se baviti s Lucette ili sa štakorima?

- Ne razumijem zašto ste stavili kruh u košaru nakon što su ga štakori

oglodali. A ranije ste ga bili stavili u koš za smeće.

Starac je upisao nekoliko slova u križaljku.

- Sigurno niste jaki u rješavanju križaljki, komesare. Da sam oglodanu

koricu bacio u koš, sigurno znate da bi Lucette shvatila kako su ovdje bili

Toni i Mare.

- Mogli ste ga isprazniti.

- Vrata škripe poput svinje koju kolju. Niste primijetili?

- Jesam.

- Zato sam jednostavno sve stavio u košaru. Da izbjegnem jutarnju

scenu. Scene su se događale svaki dan, tako da mi je već bilo dosta. Zaboga,

već pedeset godina gunđa dok sa svojom krpom posvuda briše, ispod moje

čaše, ispod mojih nogu, ispod moje guzice. Kao da više nemam prava ni

hodati ni sjediti. Da ste vi tako živjeli, i vi biste sakrili koricu.

- Zar je ne bi vidjela u košari?

- Ne. Ujutro jede kekse s grožđicama. To sigurno namjerno radi, jer ti

keksi stvaraju na tisuće mrvica. Tako da se njima bavi dva sata nakon toga.

Vidite njezinu logiku?

Justin je ušao u prostoriju i Adamsbergu uputio kratak, potvrdan znak.

- Ali jučer - kazao je Adamsberg malo napadački - jučer se nije tako

dogodilo. Uzeli ste mekač, dvije velike čvrste šake, i ugurali je u njezina usta.

Kad je prestala disati, sve ste to izvadili i bacili u kanalizacijski otvor.

Zapanjilo me što ste odabrali taj način da je ubijete. Nikada nisam vidio da

netko uguši nekoga s mekači kruha.

- To je inventivno - mirno je potvrdio Tuilot.

- Zasigurno ne dvojite, gospodine Tuilet, da ćemo na mekači kruha

pronaći slinu vaše žene. A budući da ste logičan i lukav, pronaći ćemo i

tragove štakorovih zuba na kori. Pustili ste ih da dovrše mekač kako bi

potvrdili vašu priču.

- Obožavaju se uvući u koru kruha, pravi je užitak gledati ih. Sinoć smo

proveli lijepu večer, doista jesmo. Čak sam popio dvije čaše dok me Mare

češala po glavi. Zatim sam oprao i pospremio čašu, da izbjegnem prijekor.

Ali ona je već bila mrtva.

- Jer ste je ubili.

- Da - kazao je muškarac uz nemaran uzdah popunjavajući nekoliko

kockica u križaljci. - Liječnik ju je sinoć posjetio i potvrdio mi da će živjeti

još mjesecima. To je značilo još na desetke nemasnih, čistih srijeda, na

stotine optužbi, na tisuće sitnih udaraca jastukom. S osamdeset šest godina

imamo pravo početi živjeti. Ima takvih večeri. Večeri kada muškarac ustane i

djeluje.

I Tuilot je ustao, otvorio prozorske kapke u blagovaonici, puštajući da

unutra uđe pretjerana i uporna vrućina s početka kolovoza.

- Ni prozore nije htjela otvoriti. Ali mislim da to nije sve, komesare.

Mislim da sam je ubio da joj skratim patnju. S mekači kruha, jer ona je to

voljela, kao posljednju malu poslasticu. Sve sam predvidio s tim u vezi -

kazao je brišući čelo. - Nema dokaza da to nisam učinio iz milosrđa, zar ne?

Iz milosrđa. Bit ću oslobođen krivnje i za dva mjeseca vratit ću se ovdje,

stavit ću čašu ravno na stol, bez podmetača, i bit će nam dobro, nama trima,

Toniju, Mare i meni.

- Da, vjerujem - kazao je Adamsberg polako ustajući. - Ali ako se to

dogodi, gospodine Tuilot, nećete se usuditi staviti vašu posranu čašu na stol.

I možda ćete staviti podmetač. A zatim ćete počistiti mrvice.

- A zašto bih to učinio?

Adamsberg je slegnuo ramenima.

- To je ono što sam ja vidio. Često se stvari tako dogode.

- Ja nisam od takve vrste, ja sam lukav.

- To je istina, gospodine Tuilot.

Vani je vrućina ljude tjerala da hodaju u sjeni, gotovo stružući o zgrade,

otvorenih usta. Adamsberg je odlučio poći pločnicima koji su bili izloženi

suncu i prazni te se prepustiti

pješačenju prema jugu. Dugo hodanje kako bi se oslobodio veselog - i

zapravo lukavog - lica prvaka u rješavanju križaljki. Koji će si sljedeće srijede

možda priuštiti nešto masno za večeru.

II.

Poslije sat i pol, stigao je u Brigadu, crna majica bila mu je natopljena

znojem, a misli ponovno na svome mjestu. Rijetko se događalo da neki dobar

ili loš dojam predugo vlada Adamsbergovim duhom. Pitanje je uopće ima li

on duha, znala je govoriti njegova mati. Napisao je izvješće za viroznog

komesara i preuzeo poruke na prijamnom odjelu. Narednik Gardon, koji je

bio dežuran, sagnuo je glavu da uhvati zrak s malog ventilatora stavljenog na

pod. Pustio je da mu kosa vijori na svježem zraku, kao da se nalazi pod

haubom u fri- zerskom salonu.

- Poručnik Veyrenc čeka vas u kafiću, komesare - kazao je ne podižući

glavu.

- U kafiću ili u gostionici?

- U kafiću, u Cornet a des.

- Veyrenc više nije poručnik, Gordone, ali tek ćemo večeras znati je li

objesio kopačke.

- Svejedno vas čeka u kafiću.

Adamsberg je kratko vrijeme promatrao narednika, pitajući se ima li

Gordon duha, a ako ima, što li bi mogao u njega staviti.

Sjeo je za Veyrencov stol i dva su se muškarca pozdravila srdačnim

osmijehom i dugotrajnim stiskom ruke. Sjećanje na Veyrencovo

pojavljivanje u Srbiji kod Adamsberga je još katkada znalo izazvati trnce u

leđima. Naručio je salatu te je, polako jedući, nadugo pripovijedao o gospođi

Tuilot Lucette, gospodinu Tuilot Julienu, Toniju, Mare, njihovoj ljubavi, ko

rici kruha, papučici na košu za smeće, zatvorenim prozorskim kapcima,

masnoj hrani na čistu srijedu. Povremeno je bacao pogled kroz stakleni

izlog kafića koji bi Tuilot Lucette puno bolje očistila.

Veyrenc je naručio dvije kave od gazde, krupnog muškarca čije se

neprekidno gunđanje s vrućinom samo povećavalo. Njegova je žena, mala

nijema Korzikanka, prolazila poput crne vile, noseći pladnjeve.

- Jednoga dana - kazao je Adamsberg pokazujući na nju

- ugušit će ga s dvije velike šake mekači kruha.

- Posve moguće - potvrdio je Veyrenc.

- Ona još uvijek čeka na pločniku - kazao je Adamsberg opet bacivši

pogled prema van. - Čeka već gotovo sat vremena, pod olovnim suncem. Ne

zna što učiniti, ne zna što odlučiti.

Veyrenc je pratio Adamsbergov pogled, proučavajući sitnu mršavu

ženu, pristojno odjevenu u bluzu s cvjetnim uzorkom, kakvih se u pariškim

dućanima više ne može naći.

- Ne možeš biti siguran da je tu zbog tebe. Nije nasuprot Brigadi, ide

gore-dolje na deset metara udaljenosti. Ima sastanak na koji druga strana nije

došla.

- Tu je zbog mene, Veyrenc, nema nikakve sumnje. Tko bi zakazao

sastanak u ovoj ulici? Boji se. To me uznemiruje.

- To je zato što nije iz Pariza.

- Možda je čak prvi put došla. To znači da ima ozbiljan problem. Ali to

ne rješava tvoj problem, Veyrenc. Već mjesecima razmišljaš močeći noge u

rijeci i još nisi ništa odlučio.

- Ti bi mogao odgoditi rok.

- Već sam to učinio. Večeras u šest sati moraš potpisati, ili ne potpisati.

Da opet budeš murjak, ili da ne budeš. Ostaju ti još četiri i pol sata - dodao je

nehajno Adamsberg pogledavši na sat, točnije na dva sata koja je nosio na

ruci, iako nitko zapravo nije znao zbog čega.

- Još imam dovoljno vremena - kazao je Veyrenc vrteći šalicu kave.

Komesar Adamsberg i bivši poručnik Louis Veyrenc do Bilhc došli su iz

dva susjedna sela s Pirineja i obojica su posjedovala neku vrst opuštene,

prilično zbunjujuće mirnoće. Kod Adamsberga je ona znala pokazivati sve

znakove zapanjujuće nepažnje i ravnodušnosti. Kod Veyrenca ta je opušte-

nost proizvodila neobjašnjiva udaljavanja, ustrajnu tvrdogla- vost, katkada

sveopću i šutljivu, možda prošaranu izljevima bijesa. Stara je planina to

učinila, govorio je Adamsberg i ne pokušavajući pronaći neko drugo

opravdanje. Stara planina ne može izbaciti veselu i nestašnu travu kao što to

čini raslinje na velikim livadama.

- Iziđimo - kazao je Adamsberg brzo plativši ručak - sitna će žena otići.

Pogledaj, obeshrabrena je, počinje oklijevati.

- I ja oklijevam - kazao je Veyrenc ispivši kavu jednim gutljajem. - Ali

meni ne pomažeš.

-Ne.

- Jako dobro. Tako hodi oklijevalo, od rukavaca do zaokreta / Sam, bez ijedne

ruke koja bi mu pritekla u pomoć.

- Uvijek znamo koja je naša odluka i prije nego što je donesemo.

Zapravo od samog početka. Upravo zbog toga savjeti ničemu ne služe. Osim

da te podsjete kako tvoji stihovi iritiraju Danglarda. On ne voli mrcvarenje

poezije.

Adamsberg je kratkim pokretom ruke pozdravio gazdu. Nije trebalo

govoriti, krupni muškarac nije to volio, ili točnije, nije volio biti simpatičan.

Bio je slika i prilika svog lokala, neuređen, posve pučki i gotovo neprijateljski

prema posjetiteljima. Vodila se oštra borba između ovog ponosnog malog

bistroa i raskošne gostionice koja se nalazila preko puta. Što je La Brasserie des

Philosophes više naglašavala stil bogate i nadmene stare buržoazije, to je Le

Cornet a des više isticao svoje siromaštvo, a oba su se upustila u bespoštednu

socijalnu borbu. “Jednoga dana,” gunđao je komandant Danglard, “netko će

biti mrtav.” Ne računajući malu Korzikanku koja će grkljan svoga muža

napuniti mekači kruha.

Izišavši iz kafića, Adamsberg je uzdahnuo u kontaktu h vrelim zrakom i

oprezno se približio sitnoj ženi koja je i dalje

stajala na nekoliko koraka od Brigade. Pred ulazom u zgradu nalazio se golub

i Adamsberg je pomislio, ako u prolazu navede pticu da odleti, zajedno s

njom odletjet će i žena, oponašajući je. Kao da je lagana, leteća, sposobna

nestati poput slamke na vjetru. Iz blizine je ocijenio da ima oko šezdeset pet

godina. Potrudila se otići frizeru prije nego što se zaputila u glavni grad, plavi

pramenovi još su opstajali u njezinoj sijedoj kosi. Kad je Adamsberg

progovorio, golub se nije pomaknuo, a žena je prema njemu okrenula svoje

uplašeno lice. Adamsberg se izražavao polagano, upitavši je treba li joj

pomoć.

- Hvala vam, ne treba - odgovorila je žena skrenuvši pogled.

- Zar ne želite ući unutra? - upitao je Adamsberg pokazujući na staru

zgradu Kriminalističke brigade. - Da razgovarate s policajcem ili tako nešto?

Naime, u ovoj ulici, osim njih, nema se što drugo činiti.

- Ali ako vas policajci ne slušaju, nema nikakve svrhe ući

- kazala je i uzmaknula nekoliko koraka. - Ne vjeruju vam, znate, policajci.

- Znači doista idete tamo? U Brigadu?

Žena je spustila svoje gotovo prozirne vjeđe.

- Prvi put ste u Parizu?

- Zaboga, da. Moram se vratiti večeras, oni ne smiju primijetiti.

- Želite se vidjeti s nekim policajcem?

- Da. Možda.

- Ja sam policajac. Radim ovdje.

Žena je pogledala Adamsbergovu nehajnu odjeću i izgledala je

razočarano i sumnjičavo.

- Onda ih dobro poznajete?

-Da.

- Sve?

-Da.

Žena je otvorila svoju veliku, smeđu, na rubovima izlizanu torbu i

izvadila iz nje list papira koji je brižno odmotala.

- Gospodin komesar Adamsberg - pročitala je pažljivo. - Poznajete li

ga?

- Da. Dolazite li izdaleka da se s njim nađete?

- Iz Ordebeca - kazala je kao da joj je to osobno priznanje teško palo.

- Ne znam gdje je to.

- Blizu Lisieuxa, recimo.

Normandija, kazao je u sebi Adamsberg, to bi moglo objasniti njezinu

suzdržanost. Upoznao je nekoliko Norman- đana, “šutljivaca”, koje je

danima morao pripitomljavati. Kao da je izgovaranje nekoliko riječi bilo

ravno davanju zlatnika, možda nezasluženog. Adamsberg je počeo koračati,

potičući ženu da ga prati.

- U Lisieuxu ima policajaca - kazao je. - Možda čak i u Ordebecu. Kod

vas ima žandara, zar ne?

- Ne bi me saslušali. Ali vikar iz Lisieuxa, koji poznaje opata iz

Mesnil-Beauchampa, rekao je da će me komesar odavde poslušati. Put me

skupo stajao.

- Riječ je o nečem ozbiljnom?

- Da, naravno da je ozbiljno.

- O ubojstvu? - uporan je bio Adamsberg.

- Možda da. Zapravo ne. Neki će ljudi umrijeti. Moram obavijestiti

policiju, zar ne?

- Neki će ljudi umrijeti? Netko im je prijetio?

Taj ju je čovjek donekle umirio. Pariz ju je izluđivao, a njezina odluka

još više. Potiho otići, lagati djeci. A što ako je vlak ne vrati na vrijeme? A što

ako propusti autobus? Ovaj je policajac govorio polako, kao da pjevuši.

Sigurno nije odavde. Ne, prije je on čovjek s juga, tamne puti i koščatih crta.

Njemu bi zasigurno povjerila svoju priču, ali vikar je u tome bio više nego

jasan. To je trebao biti komesar Adamsberg i nitko drugi. A vikar nije bio

bilo tko, on je bio rođak bivšega državnog odvjetnika iz Rouena koji je dobro

znao tko je tko u policiji. Adamsbergovo joj je ime nevoljko dao, ne

savjetujući joj da bilo što govori, siguran da ni neće otići na taj put. No onu

nije mogla a da nešto ne poduzme, jer su se događaji nastavljali nizati.

Naime, što ako bi se djeci nešto dogodilo.

- Moram razgovarati samo s komesarom.

- Ja sam komesar.

Sitna je žena bila na rubu pobune, ma koliko krhka bila.

- Zašto to niste odmah rekli?

- Pa ni ja ne znam tko ste vi.

- Jer to ničemu ne služi. Kažete svoje ime i onda ga svi počnu

ponavljati.

- Pa zašto bi vam to smetalo?

- Jer izaziva nevolje. Nitko ne smije znati.

Spletkarica, pomislio je Adamsberg. Koja će jednoga

dana možda skončati s dvije krupne kugle mekači kruha u grlu. Ali

spletkarica koja je uplašena zbog točno određene stvari, a to ga je i dalje

zabrinjavalo. Neki će ljudi umrijeti.

Vratili su se na temu, okrenuvši se prema Brigadi.

- Samo sam vam htio pomoći. Neko vrijeme sam vas promatrao.

- I onaj muškarac tamo? I on me gledao?

- Koji muškarac?

- Onaj s abnormalnom kosom, s narančastim pramenovima, on je s

vama?

Adamsberg je podignuo pogled i ugledao Veyrenca, na udaljenosti od

dvadeset metara, oslonjenog o okvir ulaznih vrata. Nije ušao u zgradu, čekao

je pored goluba koji se također nije pomaknuo.

- On je - kazao je Adamsberg - ranjen ubodima noža kad je bio mali. A

na ožiljcima mu je narasla takva kosa, riđa. Ne preporučujem vam da mu to

spominjete.

- Nisam ništa loše mislila, ne znam se dobro izražavati. U Ordebecu

gotovo nikada ne govorim.

- Nije važno.

- Ali moja djeca mnogo govore.

- U redu. Ali što je s tim golubom, zaboga? - kazao je Adamsberg

potiho. - Zašto ne odleti?

Umoran od neodlučnosti sitne žene, komesar se udaljio od nje i

zaputio se prema nepomičnoj ptici, istodobno kako joj je i Veyrenc

prilazio teškim koracima. Dobro, pozabavit će se njome, ako to

bude imalo smisla. Snaći će se bez problema. Veyrencovo čvrsto

lice bilo je uvjerljivo, smirujuće, snažno potpomognuto rijetkim

osmijehom koji mu je dražesno podi- gnuo polovicu usne. Očita

prednost koju je Adamsberg neko vrijeme prezirao, koja ih je bila

dovela u rušilački odnos. Sada su obojica nastojala izbrisati

ostatke tih ruševina. Dok je podizao goluba držeći ga objema

šakama, Veyrenc je bez žurbe krenuo prema komesaru iza kojeg

je išla sitna žena, malo zadihana. Ona je sebe zapravo prikazivala

toliko beznačajnom da je Adamsberg možda ne bi ni primijetio da

nije nosila bluzu s cvjetnim uzorkom koja je isticala njezinu silu-

etu. Možda je bez te bluze nitko ne bi ni vidio.

- Neki mali gad zavezao mu je nožice - kazao je Veyrencu

proučavajući prljavu pticu.

- Zar se bavite i golubovima? - upitala je žena bez ironije. -

Vidjela sam gomilu golubova ovdje, nisu baš čisti.

- Ali ovaj ovdje nije gomila - odsječno će Adamsberg - to je

samo jedan golub, golub naprosto. U tome je razlika.

- Naravno - kazala je žena.

Puna razumijevanja i, u konačnici, pasivna. Možda se

prevario i možda neće završiti s mekači kruha u grlu. Možda nije

spletkarica. Možda je jednostavno u nevolji.

- Znači da volite golubove? - upitala je žena.

Adamsberg je podigao prema njoj svoj nejasni pogled.

- Ne - odgovorio je. - Ali ne volim male gadove koji im zavežu

nožice.

- Naravno.

- Ne znam je li ta igra kod vas poznata, ali u Parizu postoji.

Uhvate pticu, vežu joj noge s tri centimetra uzice, tako da se

golub može kretati samo sitnim koracima i ne može letjeti. Polako

umire od gladi i žeđi. To je igra. A ja mrzim tu igru i pronaći ću

tipa koji se time zabavio.

Adamsberg je ušao kroz glavni ulaz Brigade, ostavljajući ženu i

Veyrenca na pločniku. Žena je uporno gledala poručni- kovu kosu, vrlo

tamnu, s nevjerojatnim riđim pramenovima.

- Zar će se doista time baviti? - upitala je, začuđena. - Ali prekasno je,

znate. Vaš je komesar bio pun buha na ruci. To znači da golub više nema

snage da se izbavi.

Adamsberg je pticu predao gorostasu u ekipi, poručnici Violette

Retancourt, slijepo vjerujući u njezinu sposobnost da se brine o životinji. Ako

Retancourt ne uspije spasiti goluba, onda neće ni bilo tko drugi. Vrlo visoka i

krupna žena načinila je grimasu, što nije bio dobar znak. Ptica je bila u lošem

stanju, koža na nožicama bila je ostrugana od užeta koje se zabilo u meso.

Bila je pothranjena i dehidrirana, vi- djet ćemo što ćemo uspjeti učiniti,

zaključila je Retancourt. Adamsberg je pognuo glavu, kratko se ugrizavši za

usnicu, kao svaki put kad bi se susreo s okrutnošću. A ovaj komad užeta

spadao je u to.

Slijedeći Veyrenca, sitna je žena prošla pored goleme poručnice, s

instinktivnim poštovanjem. Krupna je žena životinju dobro omotala u vlažnu

tkaninu. Poslije, kazala je Veyrencu, obradit će nožice i pokušati izvući uže.

Obavijen širokim rukama Violette Retancourt, golub se nije ni pokušao

pomaknuti. Prepustio se, kao što bi svatko učinio, osjećajući u isti mah nemir

i divljenje.

Žena je sjela, donekle smirena, u Adamsbergov ured. Bila je tako tanka

da je zauzela samo polovicu stolca. Veyrenc je stao u kut, proučavajući

prostorije koje mu bijahu poznate. Ostala su mu još tri i pol sata da donese

odluku. Odluku koju je, prema Adamsbergovu mišljenju, već donio, ali još

nije znao kakva je. Prolazeći kroz veliku dvoranu susreo se s neprijateljskim

pogledom komandanta Danglarda koji je listao dosjee. Danglard ne samo da

nije volio njegove stihove, nego nije volio ni njega.

III.

Žena je napokon pristala reći svoje ime i Adamsberg ga je

zapisao na list papira, ali nju je taj nemar uznemirio. Komesar

možda uopće nema namjeru pozabaviti se njome.

- Valentine Vendermot, s “o” i s “t” - ponovio je, toliko mu je

bilo teško zapamtiti neku novu riječ, osobito vlastito ime. -

Dolazite iz Ardebeca.

- Iz Ordebeca. To je u Calvadosu.

- Znači, imate djece?

- Četvero. Tri dječaka i jednu djevojčicu. Udovica sam.

- Što se dogodilo, gospođo Vendermot?

Žena se ponovno primila za svoju veliku torbu i iz nje

izvadila lokalne novine. Raširila ih je, lagano dršćući, i stavila na

stol.

- Ovo je taj čovjek. Nestao je.

- Kako se zove?

- Michel Herbier.

- Neki vaš prijatelj? Rođak?

- A ne. Baš naprotiv.

- Što to znači?

Adamsberg je strpljivo čekao odgovor koji je izgleda bilo teško

uobličiti.

- Prezirem ga.

- Dobro onda - kazao je i uzeo novine.

Dok se Adamsberg usredotočio na kratki članak, žena je

nemirno pogledavala prema zidovima, promatrala onaj zdesna,

pa onaj slijeva, ali Adamsberg nije uspio shvatiti razlog njezine

provjere. Nešto ju je iznova uplašilo. Obuzeo ju je strah od svega.

Strah od grada, strah od drugih, strah od toga što će ljudi reći,

strah od njega. Isto kao što još uvijek nije shvaćao zašto je došla

sve dovde da razgovara o tom Michelu Herbieru, ako ga je mrzila.

Taj umirovljenik, strastveni lovac, nestao je iz svoga doma, na

motociklu. Nakon

tjedan dana, žandari su došli kod njega zbog sigurnosne kontrole. Sadržaj

dvaju zamrzivača, nakrcanih svakovrsnom divljači, u potpunosti je izbačen

na pod. To je bilo sve.

- Ne mogu se u to miješati - ispričao se Adamsberg vraćajući joj

novine. - Ako je čovjek nestao, shvaćate da je u svakom slučaju za to

nadležna lokalna žandarmerija. A ako vi znate nešto o tome, morate otići do

njih.

- Ne mogu, gospodine komesare.

- Niste u dobrim odnosima s lokalnom žandarmerijom?

- Tako je. Zato mi je vikar dao vaše ime. Zato sam otišla na put.

- Da biste mi kazali što, gospođo Vendermot?

Žena je poravnala bluzu s cvjetnim uzorkom, pognuvši glavu. Lakše joj

je bilo govoriti ako je nitko ne gleda.

- Što mu se dogodilo. Ili što će mu se dogoditi. Mrtav je, ili će umrijeti,

ako ništa ne učinimo.

- Čini se da je čovjek jednostavno otišao s obzirom na to da više nema

njegova motocikla. Zna li se je li ponio što sa sobom?

- Ništa, osim jedne puške. On ima mnogo pušaka.

- Znači da će se nakon nekog vremena vratiti, gospođo Vendermot.

Dobro znate da nemamo prava tražiti odraslu osobu samo zato što je nema

nekoliko dana.

- On se neće vratiti, komesare. Motocikl nije važan. Nestao je da ga ne

bismo tražili.

- Vi to govorite jer mu je netko prijetio?

-Da.

- Ima li neprijatelja?

- Majko Božja, najgoreg neprijatelja, komesare.

- Znate li njegovo ime?

- Moj Bože, nemamo ga pravo izgovoriti.

Adamsberg je uzdahnuo, više zbog nje nego zbog sebe.

- A po vašem mišljenju, taj Michel Herbier je pobjegao?

- Ne, on ništa ne zna. Sigurno je već mrtav. Uhvaćen je, znate.

Adamsberg je ustao i nekoliko trenutaka hodao od jednog zida do

drugog, gurnuvši ruke u džepove.

- Gospođo Vendermot, doista vas želim saslušati, čak i obavijestiti

žandarmeriju u Ordebecu. Ali ne mogu ništa učiniti ako ne razumijem. Dajte

mi malo vremena.

Izišao je iz ureda i otišao do Danglarda koji je, sav namršten, i dalje

proučavao dosjee. Između nekoliko milijarda informacija, Danglard je u

svome mozgu pohranio i gotovo sva imena šefova i zamjenika šefova

žandarmerija i komesarijata u Francuskoj.

- Kapetan žandarmerije u Ordebecu, govori li vam to nešto, Danglarde?

- U Calvadosu?

-Da.

- Preziva se Emeri, Louis Nicolas Emeri. Ime mu je Louis Nicolas u

znak sjećanja na pretka s majčine strane, Louisa Nicolasa Davouta, carskog

maršala, zapovjednika trećeg korpusa Napoleonove velike vojske. Bitke kod

Ulma, Auster- litza, Eylaua, Wagrama, vojvoda od Auerstaedta i princ od

Eckmula, prema nazivu jedne od njegovih velikih pobjeda.

- Danglarde, zanima me čovjek iz sadašnjosti, murjak iz Ordebeca.

- Točno. Njegovo je podrijetlo jako važno, on ne dopušta da ga itko

zaboravi. Može izgledati oholo, ponosno, ratoborno. Ako izuzmemo to

Napoleonovo naslijeđe, čovjek je dosta simpatičan, upućen, oprezan, možda

čak previše oprezan murjak. Četrdesetak godina. Nije se istaknuo na svojim

ranijim položajima, u predgrađu Lyona mislim. U Ordebecu su svi zaboravili

na njega. Teško je ondje.

Adamsberg se vratio u ured gdje je žena nastavila podrobno promatrati

zidove.

- Nije lako, razumijem to, komesare. Znam, inače je zabranjeno o tome

govoriti. To može izazvati strašne neprilike. Recite, vaše zidne police su

nadam se dobro učvršćene? Naime, teške dokumente stavili ste na vrh, a

lagane na dno. Sve

bi se to moglo srušiti na ljude. Uvijek treba staviti ono najteže na donje

police.

Strah od murjaka, strah od rušenja polica.

- Zašto zapravo mrzite tog Michela Herbiera?

- Svi ga mrze, komesare. On je strašan grubijan, uvijek je bio takav.

Nitko s njim ne razgovara.

- To bi moglo objasniti zašto je napustio Ordebec.

Adamsberg je ponovno uzeo novine.

- Samac je - kazao je - umirovljenik, ima šezdeset četiri godine. Zašto

da ne započne novi život negdje drugdje? Imali li negdje obitelj?

- Neko vrijeme bio je oženjen. Udovac je.

- Otkada?

- Ah, više od petnaest godina.

- Sretnete li ga povremeno?

- Nikada se ne vidimo. Budući da stanuje malo izvan Or- debeca, lako

ga je izbjeći. A to svima odgovara.

- Ali susjedi su se ipak zabrinuli za njega.

- Da, Hebrardovi. To su dobri ljudi. Vidjeli su ga kako odlazi oko šest

sati navečer. Oni, znate, stanuju na drugoj strani uličice, dok on živi na

udaljenosti od pedesetak metara, posve uvučeno u šumi Bigard, pored starog

smetlišta. Cijelo to područje je vlažno.

- Zašto su se zabrinuli, ako su vidjeli da je otišao na motociklu?

- Jer im obično, kad nekamo ode, ostavi ključ poštanskog sandučića. No

ovaj put to nije učinio. A nisu vidjeli da se vratio. I sandučić je bio prepun

pošte. Što bi značilo da je Her- bier otišao nakratko, ali ga je nešto spriječilo

da se vrati. Žandari kažu da nije u bolnici.

- Kad su obišli kuću, sadržaj zamrzivača bio je rasut po podu?

-Da.

- Zašto ima sve to meso? Drži li pse?

- On je lovac, stavlja divljač u zamrzivač. Ubija mnogo životinja, ali ih

ne dijeli.

Žena je lagano zadrhtala.

- Narednik Bleriot, on je znate dosta ljubazan prema meni, nije kao

kapetan Emeri, on mi je sve to ispričao. Bilo je stravično, rekao je. Na podu

se nalazila polovica ženke vepra, s cijelom glavom, butovi košute, zečice,

divlje svinje, jarebice. Sve to bačeno bez reda, komesare. Sve je to već

danima trulilo kad su žandari ušli. S ovom vrućinom, to je opasno, kao svaki

trulež.

Strah od polica i strah od mikroba. Adamsberg je bacio pogled na velike

jelenje rogove koji su još uvijek bili na podu u njegovu uredu, prekriveni

prašinom. Skupocjen dar upravo jednog Normanđanina.

- Košute, zečice? Narednik ima dobro zapažanje. Zar je i on lovac?

- A ne. Uvijek treba reći “košuta” i “zečica” jer znamo kakav je

Herbier. On je odvratan lovac, zločinac. Ubija samo ženke i mlade, i to cijeli

okot. Puca čak i u skotne ženke.

- Kako to znate?

- Svi to znaju. Herbier je jednom osuđen jer je ubio divlju svinju s

praščićima. I lanad. Kakav užas. Inače, budući da sve to radi noću, Emeri se

nikada u to ne miješa. Sigurno je samo to da ni jedan lovac već odavno ne

želi s njim loviti. Ni mesari ga ne prihvaćaju. Izbačen je iz Lovačkog društva

u Ordebecu.

- On dakle ima na desetke neprijatelja, gospođo Vendermot.

- Odnosno, posve je sigurno da ga nitko ne posjećuje.

- Mislite li da su ga lovci htjeli ubiti? Je li tako? Ili protivnici lova?

- A ne, komesare. Nešto ga je drugo uhvatilo.

Nakon nekoliko trenutaka koje nije bilo moguće točno definirati, žena

se ponovno počela mučiti. I dalje se bojala, ali čini se da ju polica više nije

brinula. Bio je to neki uporan, duboki strah koji je i dalje privlačio

Adamsbergovu pozornost, iako Herbierov slučaj nije zahtijevao put do

Normandije.

- Ako ne znate - nastavio je umornim tonom - ili ako vam je tko

zabranio da o tome govorite, ne mogu vam pomoći.

Danglard je stajao na vratima i davao mu znak hitnosti. Dobili su nove

vijesti u slučaju (djevojčice od osam godina koja je pobjegla u Versajsku

šumu nakon što je prastricu bocom soka razbila glavu. Muškarac je uspio

doći do telefona prije nego što se onesvijestio. Adamsberg je Danglardu i

sitnoj ženi dao do znanja da ima namjeru zaključiti slučaj. Počinjali su ljetni

praznici i za tri dana Brigada će ostati bez trećine ljudi pa treba dovršiti

predmete koji su u tijeku. Žena je shvatila da više nema mnogo vremena. U

Parizu ljudi ne gube vrijeme, vikar ju je upozorio na to, iako je ovaj mali

komesar bio ljubazan i strpljiv s njom.

- Lina, moja kći - izjavila je žurno - ona ga je vidjela. Herbiera. Vidjela

ga je dva tjedna i dva dana prije nego što je nestao. Ispričala je to svom gazdi

i na kraju je cijeli Ordebec znao za to.

Danglard se vratio slaganju dosjea, neko protivljenje ure- zalo se u

njegovo visoko čelo. Vidio je Veyrenca u Adamsber- govu uredu. Što je

tražio ondje? Hoće li potpisati? Vratiti se u službu? Odluku je trebalo donijeti

večeras. Danglard se zaustavio pored fotokopirnog uređaja i pomilovao

krupnog mačka koji se ondje zavalio, tražeći spokoj u svom krznu. Razlozi

njegove antipatije prema Veyrencu nisu bili jasni. Bila je to slijepa i ustrajna

ljubomora, neodoljiva potreba da ga makne od Adamsberga.

- Moramo požuriti, gospođo Vendermot. Vaša ga je kći vidjela i nešto

ju je navelo na pomisao da će biti ubijen?

- Da. Vikao je. Bila su još trojica s njim. Bila je noć.

- Došlo je do svađe? Zbog košuta i lanadi? Tijekom sastanka? Lovačka

večera?

- A ne.

- Vratite se sutra ili malo poslije - odlučio je Adamsberg i zaputio se

prema vratima. - Vratite se kad budete mogli govoriti.

Danglard je čekao komesara, namrgođeno stojeći uz rub stola.

- Imamo li djevojčicu? - upitao je Adamsberg.

- Ljudi su je spustili sa stabla. Popela se skroz do vrha, poput mladog

jaguara. U rukama ima zamorca, ne želi ga pustiti. Zamorac izgleda OK.

- Zamorac, Danglarde?

- Mali glodavac. Klinci su ludi za njima.

- A mala? U kakvom je stanju?

- Slično kao vaš golub. Umire od gladi, žeđi i umora. Brinu se za nju u

bolnici. Jedna od bolničarki ne želi ući zbog zamorca koji se skriva ispod

kreveta.

- Je li objasnila svoj čin?

- Nije.

Danglard je odgovarao suzdržano, nabirući obrve. Ovo nije bio dan za

pričanje.

- Zna li da joj se prastric izvukao?

- Da, izgledala je da ju je to umirilo, ali i razočaralo. Živjela je posve

sama s njim tko zna od kada, nikada nije krenula u školu. Više ne možemo

biti sigurni što prastric može učiniti.

- Dobro, slučaj predajte Versaillesu. Ali recite dežurnom poručniku da

djevojčici ne ubije zamorca. Neka ga stave u kavez i hrane.

- Je li to hitno?

- Očito, Danglarde, to je možda jedino što djevojčica ima. Trenutak.

Adamsberg je požurio u ured poručnice Retancourt koja se spremala

golubu namočiti noge.

- Jeste li ga dezinficirali, poručnice?

- Samo malo - odgovorila je Retancourt. - Najprije ga je trebalo

rehidrirati.

- Odlično, nemojte baciti uže, trebaju mi uzorci. Justin je obavijestio

tehničara, evo ga dolazi.

- Posrao se po meni - mirno je primijetila Retancourt. - Što hoće ona

ženica? - upitala je pokazavši prema uredu.

- Reći nešto što ne želi reći. Utjelovljenje neodlučnosti. Sama će otići

ili ćemo je izbaciti kad zatvorimo.

Retancourt je slegnula ramenima, malo prezrivo, neodlučnost bijaše

pojava posve strana njezinu načinu djelovanja. Zato je imala prodornu

sposobnost koja je nadaleko premašivala sposobnost ostalih dvadeset sedam

pripadnika Brigade.

- A Veyrenc? On također oklijeva?

- Veyrenc je odavno odlučio. Murjak ili nastavnik, što biste vi učinili?

Poučavanje je vrlina koja izoštrava, murjakova- nje je mana koja uzoholi. A

budući da je lakše napustiti vrlinu nego manu, on nema izbora. Idem posjetiti

takozvanog prastrica u bolnici u Versaillesu.

- Sto ćemo s golubom? Ne mogu ga ponijeti kući, moj brat je alergičan

na perje.

- Brat je kod vas?

- Privremeno. Izgubio je posao, ukrao je kutiju s vijcima u radionici i

bočice ulja.

- Možete li ga večeras donijeti k meni? Goluba?

- U redu - progunđala je Retancourt.

- Pazite, ima mačaka koje lutaju po parku.

Ruka sitne žene stidljivo mu se spustila na ramena. Adamsberg se

okrenuo.

- One večeri - kazala je polako - Lina je ugledala Bijesnu vojsku kako

prolazi.

- Koga?

- Bijesnu vojsku - ponovila je žena tihim glasom. - Herbier je bio s

njima. Vikao je. Trojica ostalih također.

- To je neka udruga? Nešto vezano uz lov?

Gospođa Vendermot gledala je Adamsberga, ne vjerujući.

- Bijesna vojska - ponovila je posve tiho. - Veliki lov. Nije vam

poznato?

- Ne - odgovorio je Adamsberg izdržavši njezin zapanjeni pogled. -

Vratite se drugi put, objasnit ćete mi to.

- Ne znate ni njezino ime? Mesnie Hellequin? - prošapta- la je.

- Žao mi je - ponovio je Adamsberg vraćajući se s njom u svoj ured. -

Veyrenc, Tijesna vojska, je li vam poznata ta banda? - upitao je stavljajući

ključeve i mobitel u džep.

- Bijesna - ispravila ga je žena.

- Da. Kći gospođe Vendermot vidjela ga je s njima.

- I druge je vidjela - bila je uporna sitna žena. - Jeana

Glayeuxa i Michela Mortembota. No moja kći nije prepoznala

četvrtog.

Na Veyrencovu licu pojavio se izraz silnog iznenađenja, a

zatim se lagano nasmiješio, podignuvši usnu. Kao netko kome su

donijeli posve neočekivan dar.

- Vaša ju je kći doista vidjela? - upitao je.

- Naravno.

- A gdje to?

- Ondje gdje prolazi kad ide k nama. Na putu za Bonne- val,

u šumi Alance. Oduvijek je onuda prolazila.

- To je blizu nje?

- Ne, udaljeni smo oko tri kilometra.

- Otišla ju je vidjeti?

- Na, nipošto. Lina je vrlo razumna osoba, vrlo umjerena. Bila

je ondje, to je sve.

- Po noći?

- Uvijek ide noću.

Adamsberg je sitnu ženu vukao prema izlazu, moleći je da

dođe sutra ili da ga nazove, kad joj sve to bude malo jasnije.

Veyrenc ga je diskretno zaustavio, grickajući olovku.

- Jean-Baptiste - upitao je - zar doista nisi čuo ništa o tome?

O Bijesnoj vojsci?

Adamsberg je zatresao glavom, na brzinu prstima počešljavši

kosu.

- Pitaj onda Danglarda - bio je uporan Veyrenc. - To će ga

jako zanimati.

- Zašto?

- Jer je to, koliko znam, najava potresa. Možda stravičnog

potresa.

Veyrenc se opet lagano nasmiješio i, kao da je spominjanje te

Bijesne vojske prevagnulo, potpisao.

IV

Kad se Adamsberg vratio kući, kasnije nego što je namjeravao - toliko

mu je prastric dao čvorova da razmota - njegov susjed, stari Španjolac Lucio,

bučno je mokrio po stablu u malom vrtu, po večernjoj toplini.

- Zdravo, hombre - kazao je stari ne prekidajući mokrenje. - Jedna od

tvojih poručnica te čeka. Vrlo krupna žena, visoka i široka poput tornja. Tvoj

klinac joj je otvorio.

- Ona nije krupna žena, Lucio, nego božica, višenamjenska božica.

- To je dakle ona? - odgovorio je Lucio popravljajući hlače. - Ona o

kojoj cijelo vrijeme govoriš?

- Da, božica. Ona, dakle, ne može nalikovati drugima. Znaš li ti što je

to Tijesna vojska? Je li ti poznat taj naziv?

- Nije, hombre.

Poručnica Retancourt i Adamsbergov sin Zerk - pravim imenom Armel,

ali komesar se još nije naviknuo na njega jer ga je poznavao tek sedam

tjedana - bijahu u kuhinji, s cigaretama u ustima, nagnuti nad košarom

obloženom pamukom. Nisu okrenuli glavu kad je Adamsberg ušao.

- Kužiš ili ne kužiš? - pitala je Retancourt mladića, neuvijeno. -

Namočiš komadiće keksa, sasvim male, i pažljivo mu ih gurneš u kljun.

Zatim nekoliko kapi vode, na kapaljku, U početku ne mnogo. Dodaš jednu

kap iz ove bočice. To je sredstvo za jačanje...

- Još uvijek je na životu? - zanimao se Adamsberg koji se osjećao

neobično strano u vlastitoj kuhinji što su je zaposjeli ta krupna žena i

nepoznati sin od dvadeset osam godina.

Retancourt se uspravila, položivši ruke ravno uz tijelo.

- Ne znam hoće li preživjeti noć. Ukratko, trebalo mi je više od sata da

odvojim uže od njegovih nogu. Bilo mu je urezano sve do kosti, sigurno se

danima urezivalo u tkivo. Ali ništa nije slomljeno. Dezinficirano je, treba ga

previjati svakog jutra. Gaza je ondje - kazala je kucnuvši po kutijici na

stolu. - Dala sam mu sredstvo protiv buha, to bi mu također trebalo olakšati

stanje.

- Hvala, Retancourt. Je li tip uzeo uže?

- Da. To nije prošlo bez problema, jer labos nije plaćen da analizira

golublju užad. Riječ je o mužjaku. Tako je rekao Voisenet.

Poručnik Voisenet odustao je od poziva zoologa, poslu- šavši naredbe

svoga oca koji ga je bez rasprave gurnuo u policiju. Voisenet je ponajprije bio

stručnjak za ribe, morske i posebice riječne, tako da mu je stol bio prekriven

časopisima

o ribama. Ali bio je vrlo upućen i u mnoga druga životinjska područja, od

insekata pa sve do šišmiša, idući preko gnua, i ta ga je znanost djelomice

odvraćala od poslovnih obveza. Kad je saznao za njegovu neobičnu sklonost,

nadređeni mu je napisao pismo upozorenja, jednako kao što je učinio za

poručnika Mercadeta, koji je patio od hipersomnije. No, Adamsberg se pitao

tko u ovoj Brigadi nije na neki način bio pomaknut? Možda Retancourt, ali

njezine sposobnosti i energija također su se izdvajali od onog uobičajenog.

Kad je poručnica otišla, Zerk je ostao stajati, njišući rukama, pogleda

uprtog u vrata.

- Ostavila je određeni dojam na tebe, zar ne? - upitao je Adamsberg. -

Tako je sa svim kad je prvi put sretnu. I svako sljedeći put, također.

- Jako je lijepa - kazao je Zerk.

Adamsberg je začuđeno pogledao sina jer ljepota zasigurno nije bila

prva osobina Violette Retancourt. Ni ljupkost, ni finoća, ni ljubaznost. U

svemu je bila suprotnost privlačnoj i krhkoj osjetljivosti koja se vezivala uz

ime ljubice. Crte lice bile su joj pravilnog oblika, ali uokvirene širokim

obrazima i snažnom čeljusti učvršćenoj na bikovskom vratu.

- Kako hoćeš - složio se Adamsberg koji nije želio raspravljati o ukusu

mladića kojeg još nije poznavao.

Do te mjere da nije bio siguran ni u njegovu inteligenciju. Je li bio ili

nije bio inteligentan? Možda malo? Jedna je stvar umirila komesara. A to je

da većina ljudi, pa čak ni on sam,

još uvijek nije bila sigurna ni u svoju inteligenciju. Nije si postavljao pitanja o

vlastitoj inteligenciji, pa zašto bi to činio kad je riječ o Zerku? Veyrenc ga je

uvjeravao da je mladić nadaren, ali Adamsberg još nije uočio za što.

- Tijesna vojska, govori li ti što? - upitao je Adamsberg pažljivo

položivši košaru s golubom na vitrinu.

- Što? - upitao je Zerk koji je postavljao stol, stavljajući vilice desno, a

noževe lijevo od tanjura, poput svoja oca.

- Ništa, pusti. Pitat ćemo Danglarda. To spada u ono što sam tvoga

brata počeo učiti kad je imao sedam mjeseci. Što bih i tebe učio da sam te

poznavao u toj dobi. Postoje tri pravila koja valja zapamtiti, Zerk, i s tim si

spašen: kad u nečemu ne možemo ići do kraja, treba se obratiti Veyrencu.

Kad nešto ne uspijevamo učiniti, treba se obratiti Retancourt. A kad nešto ne

znamo, treba se obratiti Danglardu. Dobro usvoji tu trilogiju. Ali Danglard će

večeras biti osobito neras- položen, ne znam hoćemo li uspjeti nešto izvući iz

njega. Veyrenc se vraća u Brigadu, a to mu se neće svidjeti. Danglard je

rijetka biljka i kao svaki dragocjeni predmet, on je osjetljiv.

Adamsberg je nazvao svoga najstarijeg pomoćnika dok je Zerk

posluživao večeru. Dimljena tuna s tikvicama i rajčicama, riža, voće. Zerk je

želio neko vrijeme stanovati kod svog novog oca, a prema dogovoru koji su

sklopili trebao se brinuti za večernji obrok. Bio je to lagan dogovor jer je

Adamsber- gu bilo gotovo svejedno što jede, mogao je vječno gutati isti

tanjur tjestenine, jednako kao što se uvijek isto odijevao, sako i hlače crne

boje, bez obzira na vrijeme.

- Danglard zbilja sve zna? - upitao je mladić nabirući obrve, jednako

guste kao očeve, koje su oblikovale kao neki grm iznad njegova nejasnog

pogleda.

- Ne, ima puno stvari koje ne zna. Ne zna pronaći ženu, ali već dva

mjeseca ima novu prijateljicu, što je izniman događaj. Ne zna pronaći vodu,

ali vrlo dobro pronalazi bijelo vino, ne zna obuzdati svoje strahove ni

zaboraviti masu pitanja koja se gomilaju na zbunjujuću hrpu po kojoj on

neumor

no kopa, poput glodavca u rupi. Ne zna trčati, ne zna gledati kišu kako pada,

ni rijeku kako teče, ne zna zanemariti životne brige i, što je još gore, on ih

unaprijed stvara kako ga ne bi iznenadile. Ali zna sve što na prvi pogled nije

korisno. Sve su knjižnice svijeta ušle u Danglardovu glavu i ostalo je još puno

mjesta. To je nešto kolosalno, neviđeno, to je nešto što ti ne mogu opisati.

- I što ako to na prvi pogled nije korisno?

- Onda je nužno korisno na drugi ili na peti pogled.

- Pa dobro - kazao je Zerk, očito zadovoljan odgovorom.

- Što misliš da ja znam?

- Isto što i ja.

- A to je?

- Ne znam, Zerk.

Adamsberg je podignuo ruku i time mu dao do znanja da je napokon

dobio Danglarda na telefon.

- Danglarde? Spavaju li svi kod vas? Možete li skoknuti do mene?

- Ako je to zato da se brinem o golubu, ne dolazi u obzir. Pun je buha, a

ja imam vrlo loše iskustvo s buhama. Ne sviđa mi se njihova glava pod

mikroskopom.

Zerk je pogledao na satove svoga oca. 21 sat. Violette je naredila da

goluba hrani i napoji svaki sat. Razmrvio je komadiće keksa, napunio

kapaljku vodom, dodao u nju kap sredstva za jačanje i krenuo obaviti

zadatak. Životinja je držala oči zatvorenima, ali je prihvatila hranu koju joj je

mladić gurao u kljun. Zerk je pažljivo podizao golubovo tijelo, onako kako

mu je Violette pokazala. Ta ga je žena iznenadila. Nikada ne bi pomislio da

takvo biće može postojati. Ponovno je vidio njezine velike ruke kako vješto

okreću pticu, njezinu kratku plavu kosu nagnutu nad stol, koja se na potiljku

ko- vrčala, prošarana pokojom sjedinom.

- Zerk se brine oko goluba. I nema više buha. Retancourt je riješila taj

problem.

- Pa što onda?

- Nešto me muči, Danglarde. Sitna žena u bluzi sa cvjetnim uzorkom

koja je maloprije bila kod nas, jeste li je primijetili?

- Jesam, ako baš hoćete. Osobit slučaj nekonzistentno- sti, fizičkog

nestajanja. Odletjela bi da puhnete u nju, poput ahenija maslačka.

- Ahenija, Danglarde?

- Plodova maslačka, koje nosi paperje. Zar niste nikada puhnuli u

njega, kad ste bili mali?

- Naravno. Svi su puhali u maslačke. Ali nisam znao da se zovu

ahenije.

- Da.

- Ali pustimo sad paperje, Danglarde, ženica je bila sva prestravljena.

- Nisam primijetio.

- Da, Danglarde. Bila je to strava u najčišćem obliku, strava koja dolazi

iz najdubljeg dna bunara.

- Je li vam rekla razlog?

- Čini se da joj je zabranjeno o tome govoriti. Pod prijetnjom smrti,

pretpostavljam. Ali potiho mi je dala naputak. Njezina je kći vidjela Tijesnu

vojsku kako prolazi. Znate li što pod time misli?

-Ne.

Adamsberg bijaše silno razočaran, gotovo ponižen, kao da je pred sinom

doživio neuspjeh, iznevjerio obećanje koje mu je dao. Susreo je Zerkov

zabrinuti pogled i jednim ga znakom uvjerio da demonstracija nije završena.

- Veyrenc izgleda kao da zna nešto o tome - nastavio je Adamsberg -

savjetovao mi je da vas pitam.

- Da? - upitao je Danglard življim tonom, a spominjanje Veyrencova

imena uznemirilo ga je poput dolaska stršljena.

- Što je točno čuo?

- Da je njezina kći vidjela Tijesnu vojsku kako po noći prolazi. I da je s

tom bandom djevojka - zove se Lina - vidjela lovca i još trojicu tipova: lovac

je nestao prije tjedan dana, a sitna žena misli da je mrtav.

- Gdje? Gdje ga je vidjela?

- Na putu blizu njih. Prema Ordebecu.

- Ah - kazao je Danglard koji je istinski živnuo, kao svaki put kad se

tražilo njegovo znanje, kao svaki put kad bi mogao uroniti i s lakoćom se

valjati po slojevima svojih spoznaja. - Ah, Bijesna vojska. Ne tijesna.

- Oprostite. Bijesna.

- Znači to je rekla? Mesnie Hellequin?

- Da, izgovorila je nešto takvo.

- Veliki lov?

- Da - kazao je Adamsberg pobjedonosno namignuvši Zerku, poput

nekoga tko je upravo potegnuo veliku sablju.

- I ta je Lina vidjela lovca s tom skupinom?

- Točno. Čini se da je vikao. Ostali također. Očito uznemirujuća

skupina jer čini se da sitna žena koju se može otpuhnuti misli da su ti ljudi u

opasnosti.

- Uznemirujuća? - kazao je Danglard nakratko se zabavivši. - To nije

prava riječ, komesare.

- To kaže i Veyrenc. Da s tom bandom može doći do pravog potresa.

Adamsberg je ponovno naveo Veyrencovo ime, namjerno, ne da bi

povrijedio Danglarda, nego da ga ponovno navikne na prisutnost poručnika s

riđim pramenovima među njima, da poništi njegovu osjetljivost, ubacujući to

ime u malim, ali učestalim dozama.

- Samo unutarnji potres - objasnio je Danglard nešto tišim glasom. -

Ništa hitno.

- Veyrenc mi nije znao reći ništa više. Dođite na piće. Zerk je spremio

rezerve za vas.

Danglard nije volio odmah odgovoriti na Adamsbergove pozive,

jednostavno zato jer ih je uvijek prihvaćao, a ta ga je podložnost vlastite volje

ponižavala. Mrmljao je još nekoliko minuta tijekom kojih je Adamsberg,

naviknut na Danglardo- vo službeno opiranje, navaljivao.

- Trči, sine - kazao je Adamsberg spustivši slušalicu. - Kupi bijeloga u

dućanu na uglu. Ne oklijevaj, kupi najbolje, Danglardu ne možemo poslužiti

neko loše vino.

- Hoću li moći piti s vama? - upitao je Zerk.

Adamsberg je promatrao sina, ne znajući što da odgovori. Zerk ga je

jedva poznavao, imao je dvadeset osam godina, on od nikoga nije trebao

tražiti dopuštenje, a najmanje od

njega.

- Naravno - automatski je odgovorio Adamsberg. - Ukoliko ne ispiješ

koliko i Danglard - dodao je, a očinska konotacija tog savjeta ga je

iznenadila. - Uzmi novac s vitrine.

Pogledi su im zajedno pošli prema košari. Velikoj košari s jagodama

koju je Zerk ispraznio da golubu posluži kao mekana postelja.

- Što misliš, kako mu je? - upitao je Adamsberg.

- Drhti, ali diše - oprezno je odgovorio sin.

Skrivenim pokretom, mladić je prstom pogladio pticu po

perju prije nego što je izišao. Barem je za to nadaren, pomislio je Adamsberg

gledajući sina kako odlazi, obdaren da pogladi ptice, makar bile tako obične,

prljave i ružne poput ove.

V.

- To će ići brzo - kazao je Danglard, ali Adamsberg nije odmah shvatio

govori li o Bijesnoj vojsci ili o vinu s obzirom na to da je Zerk donio samo

jednu bocu.

Adamsberg je uzeo cigaretu iz Zerkove kutije i taj ga je pokret

neminovno podsjetio na njihov prvi susret, skoro pa pokolj. Otada je ponovno

pušio, najčešće Zerkove cigarete. Danglard se bacio na prvu čašu.

- Pretpostavljam da žena maslačak nije željela o tome govoriti

kapetanu u Ordebecu?

- Ne želi mu se obratiti.

- Posve normalno, on to ne bi cijenio. I vi, komesare, možete to kasnije

zaboraviti. Znamo li što o nestalom lovcu?

- Da je divlji živoder i gore od toga jer ubija isključivo ženke i mlade.

Mjesno lovačko društvo izbacilo ga je iz svojih redova, više nitko ne želi

loviti s njim.

- Dakle, loš tip? Nasilnik? Ubojica? - upitao je Danglard ispivši gutljaj.

- Očito.

- Jako dobro klizi. Ta Lina također stanuje u Ordebecu, je li tako?

- Mislim da je tako.

- Nikada niste čuli za gradić Ordebec? Jedan je veliki skladatelj ondje

boravio neko vrijeme.

- To nije tema, Danglarde.

- Ali daje pozitivnu notu. Sve ostalo je uznemirujuće. Ta vojska? Je li

prošla putem za Bonneval?

- To je ime žena izgovorila - odgovorio je Adamsberg, iznenađen. -

Čuli ste za taj put?

- Ne, ali to je dobro poznati grimweld, prolazi kroz šumu Alance.

Možete biti sigurni da svi stanovnici Ordebeca znaju za njega i da često

prežvakavaju tu priču, iako bi je najradije zaboravili.

- Nije mi poznata ta riječ, Danglarde. Grimweld.

- Tako se naziva put kojim prolazi Mesnie Hellequin, ili Bijesna vojska

ako vam je draže, ili Veliki lov. Vrlo su rijetki muškarci ili žene koji je vide.

Jedan od tih ljudi je dosta poznat, on ju je također vidio kako prolazi kroz

Bonneval, kao ta Lina. Zove se Gauchelin, on je svećenik.

Danglard je ispio dva velika gutljaja zaredom i nasmiješio se.

Adamsberg je bacio pepeo u hladni kamin i čekao. Taj pomalo izazovan

osmijeh koji je naborao Danglardove mekane obraze nije mu najavljivao

ništa dobra, osim da se Danglard sada osjeća posve ugodno.

- To se dogodilo početkom siječnja, 1091. Izabrao si dobro vino,

Armel. Ali nećemo imati dovoljno.

- Kada? - upitao je Zerk, koji je svoj tabure približio kaminu i pažljivo

slušao Danglarda, oslonivši lakte na koljena, s čašom u ruci.

- Potkraj XI. stoljeća. Pet godina prije početka Prvog križarskog rata.

- Sranje - kazao je Adamsberg poluglasno, obuzet neugodnim dojmom

kako ga je sitna žena iz Ordebeca, koliko god krhak maslačak bila,

nasamarila.

- Da - potvrdio je Danglard. - Puno napora nizašto, komesare. No vi i

dalje želite shvatiti zašto je ta žena prestravljena, zar ne?

- Možda.

- Onda trebate znati Gauchelinovu priču. I treba nam druga boca -

ponovio je. - Trojica smo.

Zerk je odmah ustao.

- Odmah se vraćam - kazao je.

Prije nego što je izišao, Adamsberg je vidio kako ponovno prstom

lagano dodiruje pticu. A Adamsberg je automatski ponovio, kao otac: uzmi

novac s vitrine.

Sedam minuta zatim, umiren prisutnošću druge boce, Danglard si je

natočio još jednu čašu, započeo priču o Gauche- linu, a onda se zaustavio,

podignuvši pogled prema niskom stropu.

- No možda kronika Helinanda de Froidmonda s početka XIII. stoljeća

daje jasniju sliku. Dopustite mi nekoliko trenutaka da se prisjetim, to nije

tekst koji svakodnevno čitam.

- Slobodno - kazao je Adamsberg, zbunjen.

Otkako je shvatio da se udaljavaju prema samim počecima srednjega

vijeka, prepuštajući Michela Herbiera njegovoj sudbini, priča o sitnoj ženi i

njezinoj prestravljenosti prikazala mu se pod kutom s kojim nije znao što

učiniti.

Ustao je, natočio čašicu i bacio pogled na goluba. Bijesna vojska više ga

se nije ticala, a oko nestajanja gospođe Vendermot prevario se. On joj nije

trebao. Ona je bila neagresivna luđakinja, dovoljno luda da posumnja kako

police mogu pasti na nju, čak i one iz XI. stoljeća.

- Njegov stric Hellebaud pripovijeda događaj - objasnio je Danglard

koji se sada obraćao samo mladiću.

- Stric Helinanda de Froidmonda? - upitao je Zerk, vrlo koncentriran.

- Točno, stric s očeve strane. Koji kaže ovo: “Dok smo se oko podneva

približavali toj šumi, ja i moj sluga, koji je išao ispred mene, brzo jašući kako

bi mi pripremili prenoćište, on je začuo silnu buku u šumi, poput hrzanja

brojnih konja, zvuka oružja i uzvika mnoštva ljudi koji su se pripremali na

napad. Užasnuti, on i njegov konj vratili su se do mene. Kad sam ga upitao

zašto se vratio, odgovorio je: ‘Nisam mogao natjerati konja da ide naprijed,

ni udarcima, ni podbadanjem ostrugama, a i ja sam toliko užasnut da nisam

mogao ići dalje. Naime, čuo sam i vidio zapanjujuće stvari.’”

Danglard je ispružio ruku prema mladiću.

- Armel - Danglard je, naime, uporno odbijao mladića zvati njegovim

nadimkom “Zerk” i komesaru je oštro predbacivao što to čini - napuni mi

čašu i saznat ćeš što je vidjela ona žena, Lina. Saznat ćeš čega se noću boji.

Zerk je poslužio Danglarda hitrošću osobe koja se boji da bi se priča

mogla prekinuti te se vratio na svoje mjesto kraj njega. Nije imao oca, nitko

mu nije pričao priče. Majka mu je radila noću kao čistačica u tvornici riba.

- Hvala, Armel. Sluga je nastavio: “Suma je ispunjena dušama mrtvih i

demonima. Čuo sam ih kako govore i viču: ‘Već imamo zapovjednika

Arquesa, zgrabit ćemo i nadbiskupa iz Reimsa.’ Na to ja odgovaram:

‘Utisnimo na čelo znak križa i nastavimo sigurno naprijed.’”

- Sada riječ uzima stric Hellebaud.

- Tako je. Hellebaud kaže: “Kad smo nastavili i stigli do šume, sjene su

se već spustile, pa sam samo čuo zbrkane glasove i zveket oružja i hrzanje

konja, ali nisam mogao ni vidjeti sjene ni razumjeti glasove. Nakon što smo

se vratili kući, našli smo nadbiskupa na samom kraju te nije poživio ni pet-

naest dana nakon što smo čuli one glasove. Zaključili smo da su ga uzeli ti

duhovi. Za koje smo čuli da će ga uhvatiti.”

- To ne odgovara onome što je ispričala Linina majka - umiješao se

podmuklo Adamsberg. - Ona nije rekla da je nje

zina kći čula glasove, ni hrzanje, ili da je vidjela sjene. Ona je samo vidjela

Michela Herbiera i trojicu tipova s ljudima iz te vojske.

- To je zato jer se majka nije usudila sve reći. I zato što u Oredebecu

nije potrebno objašnjavati. Kada ondje tko kaže “vidio sam Bijesnu vojsku

kako prolazi”, svi vrlo dobro znaju

o čemu je riječ. Bolje ću vam opisati Vojsku koju je Lina vidjela pa ćete

shvatiti da te noći nisu blage. A ako je nešto sigurno, komesare, onda je

sigurno to da joj život u Ordebecu mora biti vrlo težak. Sigurno bježe od nje,

zaobilaze je kao kugu. Mislim da je majka došla razgovarati s vama kako bi

zaštitila kćer, najviše zbog toga.

- Što je vidjela? - upitao je Zerk, s cigaretom obješenom na usnama.

- Armel, ta stara vojska koja podiže buku nije nedirnuta. Konji i

konjanici nemaju mesa, nedostaju im ruke i noge. To je mrtva vojska, napola

istrunula, bučna i okrutna, koja ne nalazi neba. Zamisli to.

- Da - priznao je Zerk ponovno puneći čašu. - Hoćete li me pričekati na

trenutak? Sada su dvadeset dva sata, moram se pobrinuti za goluba. To mi je

obveza.

- Tko ti ju je dao?

- Violette Retancourt.

- Onda je izvrši.

Zerk je savjesno uzeo namočeni keks, bočicu i kapaljku. Polako je

svladavao postupak. Vratio se i sjeo na svoje mjesto, potresen.

- Nije mu ništa bolje - kazao je tužno svom ocu. - Kakvo pokvareno

dijete.

- Pronaći ću ga, vjeruj mi - kazao je Adamsberg blago.

- Doista ćete istražiti mučenje goluba? - upitao je Danglard, prilično

iznenađen.

- Sigurno hoću, Danglarde - odgovorio je Adamsberg. - Zašto ne?

Danglard je pričekao da ga Zerk ponovno pogleda kako bi nastavio

pripovijedati o crnoj vojsci. Sve je više bio osupnut

sličnošću oca i sina, njihovim istim pogledom, ispranim, bez jasnoće i

preciznosti, s neistaknutom i neuhvatljivom zjenicom. Osim kad bi kod

Adamsberga odjednom zasjao plami- čak, kao što to sunce gdjekad čini po

tamnim algama, za vrijeme oseke.

- Bijesna vojska uvijek sa sobom vuče nekoliko živih muškaraca i žena

koji viču i jadaju se pod patnjama i vatrom. Oni su ti koje svjedok

prepoznaje. Upravo kao što je Lina prepoznala lovca i još tri pojedinca. Ti

živi ljudi preklinju da neka dobra duša ispravi njihova gnjusna nedjela i tako

ih izbavi iz muka. Tako kaže Gauchelin.

- Ne, Danglarde - zamolio ga je Adamsberg - dosta je bilo Gauchelina.

Bilo je dovoljno, stekli smo dobar pogled na cjelinu.

- Vi ste me zamolili da dođem čak ovdje kako bih vam pripovijedao o

Vojsci - odgovorio je Danglard jetko.

Adamsberg je slegnuo ramenima. Te su ga priče polako uspavljivale i

bilo bi mu puno draže da ih je Danglard iznosio u skraćenom obliku. Ali znao

je s kakvim je užitkom u njih uronio, kao u jezero ispunjeno najboljim bijelim

vinom na svijetu. Osobito pred Zerkovim oduševljenim i zadivljenim

pogledom. To je udaljivanje barem izbrisalo Danglardovu očitu zlovolju i

činilo se da je sada zadovoljniji životom.

- Gauchelin nam kaže - nastavio je Danglard, nasmiješen i svjestan

Adamsbergova zamora: “Tada je golema skupina ljudi počela pješice

prolaziti. Na svojim su vratovima i leđima vukli stoku, odjeću, svakovrsne

predmete i alat što ga razbojnici obično sa sobom nose.” Lijep tekst, zar ne? -

upitao je Adamsberga s naglašenim osmijehom.

- Vrlo lijep - složio se Adamsberg bez razmišljanja.

- Jednostavnost i ljupkost, sve je tu. To je potpuno drukčije od

Veyrencovih stihova koji pritišću poput nakovnja.

- Nije on za to kriv, njegova je baka voljela Racinea. Recitirala mu ga

je svakog dana tijekom djetinjstva, Racinea i nikog drugog. Zato jer je

njegove knjige spasila iz požara koji je izbio u pansionu.

- Bolje bi uradila da je spasila knjige iz lijepog ponašanja i bontona i

da ih je čitala svom unuku.

I dalje šuteći, Adamsberg nije spuštao pogleda s Danglar- da. Proces

navikavanja bit će dugotrajan. Za sada idemo prema dvoboju između dvojice

muškaraca, ili točnije - a to je bio jedan od razloga - između dvaju

intelektualnih teškaša u Brigadi.

- No idemo dalje - nastavio je Danglard. - Gauchelin kaže: “Svi su se

jadali i međusobno poticali da idu brže. Svećenik je u toj povorci prepoznao

nekoliko svojih nedavno preminulih susjeda te ih je čuo kako se žale na

velika mučenja koja trpe zbog svojih zlodjela. Vidio je također,” a sad se po-

sve približavamo vašoj Lini, “vidio je i Landrija. U pravnim slučajevima i

poslovima sudio je prema svom hiru te je, prema postojećim zapisima,

mijenjao svoje odluke. Bio je više u službi pohlepe i podvale nego

pravednosti.” Zato je Landrija, vikonta od Ordebeca uhvatila Bijesna vojska.

Krivo suđenje bilo je u ono doba jednako težak zločin kao krvni delikt. A ne

kao danas, kad nam je to svejedno.

- Da - složio se Zerk koji čini se nije pokazivao ni zrnce kritičkog duha

prema Danglardu.

- Na kraju - nastavio je Danglard - koliko god se svjedok trudio nakon

što je vidio tu stravu, koliko god misa dao služiti, živi koje je vidio u rukama

konjanika umiru u roku od tjedan dana. Ili u najboljem slučaju, nakon tri

tjedna. To je ono što treba dobro zapamtiti u priči sa sitnom ženom, ko-

mesare: svi koje je Vojska “uhvatila” su podlaci, crne duše, nedostojni suci ili

ubojice. A suvremenici uglavnom ne znaju za njihova nedjela. Nekažnjeni su.

Zato se Vojska za njih pobrine. Kad ju je Lina točno vidjela kako prolazi?

- Prije više od tri tjedna.

- Onda nema dvojbe - kazao je mirno Danglard promatrajući svoju

čašu. - U tom slučaju, da, čovjek je mrtav. Otišao s Mesnie Hellequin.

- Mesnie? - upitao je Zerk.

- Družina, ako ti je draže. A Hellequin je njezin gospodar.

Adamsberg se vratio do kamina, opet pomalo znatiželjan, oslonivši se o

cigleni stup. Zainteresirala ga je činjenica da je Vojska izdvajala nekažnjene

ubojice. Odjednom je shvatio da su tipovi čija je imena Lina otkrila bili u

nezgodnoj situaciji u Ordebecu. Da su ih drugi sigurno promatrali, razmišljali

o njima, pitali se koje li su nedjelo počinili. Koliko god mislili da u sve to ne

vjeruju, ipak povjeruju. Opasna ideja krči sebi put. Bešumno napreduje u

neodlučnim prostorima duha, istražuje, šeće. Odgurnemo je, ona zašuti, pa se

vrati.

- Kako umiru oni koji su “uhvaćeni”? - upitao je.

- Ovisi. Od nagle groznice ili ubojstva. Kad nije riječ o nagloj bolesti

ili nesreći, onda neko zemaljsko biće obavi egzekuciju po neumoljivoj volji

Vojske. Dakle, ubojstvo, ali ubojstvo koje je naručio gospodar Hellequin.

Shvaćate?

Dvije čaše vina koje je popio - što mu se rijetko događalo

- raspršile su Adamsbergovo slabašno protivljenje. Sad mu se naprotiv

činilo da bi susresti ženu koja je sposobna vidjeti tu strašnu vojsku bilo

rijetko i zabavno iskustvo. I da bi stvarne posljedice takvog viđenja mogle

biti stravične. Ponovno si je natočio pola čaše i uzeo cigaretu iz kutije svoga

sina.

- Ta je legenda specifična za Ordebec? - upitao je.

Danglard je zanijekao glavom.

- Ne. Mesnie Hellequin prolazi kroz cijelu sjevernu Europu. Po

skandinavskim zemljama, po Flandriji, zatim prolazi cijelom sjevernom

Francuskom i Engleskom. Ali uvijek ide istim putovima. Već cijelo tisućljeće

juri Bonnevalom.

Adamsberg je izvukao stolac i sjeo pruživši noge, stvorivši tako kružok

od tri čovjeka oko kamina.

- To ne znači - započeo je - i njegova se rečenica tu zaustavila, kao što

se često događalo jer mu misao nije bila dovoljno precizna da bi je mogao

nastaviti.

Danglard se nikako nije mogao naviknuti na nejasnu omaglicu

komesarova duha, na manjak slijeda i smisla za cjelinu.

- To ne znači - nastavio je Danglard umjesto njega - da to nije tek priča

nesretne djevojke koja je dovoljno uznemire

na te ima vizije. I majke koja je dovoljno uplašena da joj povjeruje do te

mjere da traži pomoć policije.

- To ne znači da istodobno nije riječ o ženi koja najavljuje nekoliko

smrti. Pretpostavimo da Michel Herbier nije otišao, pretpostavimo da nađu

njegovo tijelo?

- Tada će vaša Lina biti u vrlo teškom položaju. Tko kaže da ona nije

ubila Herbiera? I da tu priču pripovijeda kako bi zbunila sve oko sebe?

- Kako to, zbunila? - upitao je Adamsberg smješkajući se. - Zar doista

mislite da konjanici Bijesne vojske stvaraju vjerodostojne sumnjivce za

policiju? Mislite li da je mudro od Line da nam kao krivca ukaže na tipa koji

već tisuću godina jaše u šumi? Koga će uhititi? Šefa Hennequina?

- Hellequina. On je gospodar. Možda Odinov potomak.

Danglard je ispio čašu sigurnom rukom.

- Pustite to, komesare. Ostavite konjanike bez nogu on- dje gdje jesu, i

tu Linu zajedno s njima.

Adamsberg je spustio glavu u znak prihvaćanja, a Danglard je ispraznio

čašu. Nakon što je ovaj otišao, Adamsberg se malo vrtio po sobi, prazna

pogleda.

- Sjećaš li se - upitao je Zerka - kad si prvi put ovdje došao, na stropu je

nedostajala jedna žarulja?

- Još uvijek nedostaje.

- A da je zamijenimo?

- Rekao si da ti to ne smeta, da žarulje rade ili ne rade.

- Točno. Ali uvijek dođe trenutak kad treba učiniti neki korak. Uvijek

dođe trenutak kada kažemo sebi da ćemo zamijeniti žarulju, kada kažemo

sebi sutra ću nazvati kapetana žandarmerije u Ordebecu. Onda ne preostaje

ništa drugo nego to učiniti.

- Ali Danglard ne griješi. Žena je očito smetena. Što da radimo s

njezinom Bijesnom vojskom?

- Ne smeta mi njezina Vojska, Zerk. Nego ne volim da mi najavljuju

nasilne smrti, na ovaj ili onaj način.

- Shvaćam. Onda ću se ja pobrinuti za žarulju.

- Čekaš jedanaest sati da ga nahraniš?

- Ostat ću ovdje noćas da ga mogu hraniti svakih Hat vremena.

Drijemat ću na stolcu.

Zerk je dodirnuo pticu vrhom prstiju.

- Nije jako vruć, unatoč temperaturi.

VI.

U šest sati i petnaest minuta ujutro, Adamsberg je osjetio ruku koja ga

trese.

- Otvorio je oči! Dođi vidjeti. Brzo.

Zerk još uvijek nije znao kako da ga zove. “Otac”? Suviše službeno.

“Tata”? U njegovoj se dobi ne može steći takva navika. “Jean-Baptiste”?

Prijateljski i neprilično. U međuvremenu, nije ga nikako zvao, a taj je

nedostatak gdjekad stvarao neugodne prazne prostore u njegovim

rečenicama. Praznine. A te su praznine savršeno sažimale dvadeset osam

godina odsutnosti.

Dva su muškarca sišla stubama i nagnula se nad košaru od jagoda. Bio

je bolje, neosporno. Zerk je odmotavao zavoje s nogu i dezinficirao ih, dok je

Adamsberg pripremao kavu.

- Kako ćemo ga zvati? - upitao je Zerk omotavajući tanku, čistu gazu

oko njegovih nogu. - Ako preživi, moramo ga nekako nazvati. Ne možemo

stalno govoriti “golub”. A da ga nazovemo “Violette”, po tvojoj lijepoj

poručnici?

- To neće ići. Nitko ne može uhvatiti Retancourt i svezati je.

- Onda ga nazovimo Hellebaud, po tipu iz Danglardove priče. Misliš

daje pogledao tekstove prije nego što je došao?

- Da, sigurno ih je ponovno pročitao.

- Ipak, kako ih je uspio zapamtiti?

- Ne pokušavaj to shvatiti, Zerk. Jer kad bismo doista pogledali u

unutrašnjost Danglardove glave, kad bismo se

ondje prošetali, ti i ja, mislim da bi nam to prouzročilo veći užas od bilo

kakve strahote Bijesne vojske.

Čim je stigao u Brigadu, Adamsberg je prelistao popis i nazvao

kapetana Louisa Nicolasa Emerija iz žandarmerije u Ordebecu. Adamsberg

se predstavio, a s druge strane žice osjetio je izvjesnu neodlučnost. Mrmljanje

pitanja, mišljenja, gunđanja, struganje stolicama. Adamsbergov upad u neku

žandarmeriju znao bi izazvati ubrzani metež, svi bi si postavljali pitanje treba

li prihvatiti njegov poziv ili praviti se odsutan, pod bilo kakvom izlikom.

Louis Nicolas Emeri na kraju je ipak bio na liniji.

- Slušam vas, komesare - kazao je suzdržano.

- Kapetane Emeri, zovem vas vezano uz nestalog muškarca, čiji

zamrzivač je ispražnjen.

- Herbier?

- Da. Ima li novosti?

- Ni najmanje. Bili smo u njegovom stanu, u svim prosto- rijama. Ni

traga osobi.

Ugodan glas, malo ukalupljen, s jasnom i pristojnom intonacijom.

- Zanima vas taj slučaj? - nastavio je kapetan. - Začudilo bi me da ste se

prihvatili tako običnog slučaja nestanka osobe.

- Nisam se prihvatio. Samo sam se pitao što namjeravate poduzeti.

- Primijeniti zakon, komesare. Nitko nije dao zahtjev za potragom,

dakle osoba se ne nalazi među nestalima. Odvezao se motociklom i nemam

nikakva prava juriti za njim. To je njegova ljudska sloboda, ustrajao je on

dosta uzvišeno. Propisani postupak je proveden, nije bilo prometne nesreće i

njegovo vozilo nije nigdje pronađeno.

- Što vi mislite o njegovu odlasku, kapetane?

- Ne čudi me pretjerano, kad se sve uzme u obzir. Herbier nije bio

omiljen u ovom kraju, čak su ga mnogi otvoreno prezirali. Slučaj sa

zamrzivačem možda dokazuje da se netko

odlučio zaprijetiti mu, zbog okrutnog lova, znate na što mislim?

- Da. Ženke i mladunčad.

- Moguće je da ga je netko zaplašio, da gaje obuzeo strah i da je bez

razmišljanja zbrisao. Ili je pak zapao u nekakvu krizu, obuzelo ga je

grizodušje te je sam ispraznio zamrzivač

i sve to napustio.

- Da, zašto ne?

- U svakom slučaju, nije se ni s kim družio u ovom kraju. Mogao je

započeti novi život negdje drugdje. Kuća nije njegova, unajmio ju je. A

otkako je u mirovini, bilo mu je teško plaćati stanarinu. Ako ga vlasnik ne

bude tužio, ruke su mi vezane. Zbrisao je iz stana, tako ja mislim.

Emeri bijaše otvoren i kooperativan, kao što mu je Danglard

napomenuo, ali istodobno je Adamsbergov poziv primio kao malu zabavu.

- Sve je to vrlo moguće, kapetane. Imate neki put za Bonneval, tamo

kod vas?

- Da, i?

- Odakle dokle on ide?

- Ide od mjesta zvanog Illiers, tri kilometra odavde, onda prolazi kroz

šumu Alance, a počevši od Croix de Bois, mijenja ime.

- Ide li tko njime?

- Preko dana, da. Ali nitko ne ide njime noću. Stari mitovi još se čuju,

znate kako je.

- Zar ih niste i sami donekle priznali?

- Ako je to sugestija, komesare Adamsberg, i ja ću vama jednu uputiti.

Mislim da vas je posjetio netko iz Ordebeca. Ili se varam?

- Točno je, kapetane.

-Tko?

- To vam ne mogu reći. Jedna uznemirena osoba.

- A ja mogu vrlo dobro zamisliti o čemu vam je pričala. O skupini

prokletih utvara koje je vidjela Lina Vendermot, ako

to možemo nazvati “viđenjem”. A u njihovu je društvu primijetila

Herbiera.

- Tako je - priznao je Adamsberg.

- Nećete se u to uvući, komesare? Znate li zašto je Lina vidjela

Herbiera s tom prokletom vojskom?

-Ne.

- Zato što ga mrzi. To je nekadašnji prijatelj njezina oca, možda jedini.

Poslušajte moj savjet, komesare, i sve zaboravite. Ta je djevojka provjereno

luda još od djetinjstva, svi to ovdje znaju. I svi je izbjegavaju, nju i njezinu

jadnu obitelj. Nisu oni krivi. Zapravo ih treba žaliti.

- Svi znaju da je vidjela Vojsku?

- Naravno. Lina je to kazala svojoj obitelji i svom šefu.

- Tko joj je šef?

- Radi u odvjetničkom uredu Deschamps i Poulain.

- Tko je proširio glasinu?

- Svi. Ovdje već tri tjedna svi samo o tome govore. Ima zdravih duhova

koji se tome smiju, ali slabe duhove je strah. Uvjeravam vas kako bi lako

moglo biti da se Lina zabavlja plašeći pučanstvo. Mogu se zatvorenih očiju

kladiti da otada nitko nije nogom stupio na put za Bonneval. Čak ni neki jaki

duh. A najmanje ja.

- Zašto, kapetane?

- Nemojte misliti da se bilo čega bojim - a u tom je uvjeravanju

Adamsberg načuo nešto od nekadašnjeg carskog maršala - ali ne bih nimalo

želio da se počne pričati kako kapetan Emeri vjeruje u Bijesnu vojsku. Isto

vrijedi za vas, ako prihvaćate moj savjet. Ovaj slučaj treba držati u tajnosti.

Ali uvijek će mi biti drago primiti vas ako jednoga dana poslom dođete u

Ordebec.

Dvosmislen i pomalo zločest razgovor, pomislio je Adamsberg

spuštajući slušalicu. Emeri se rugao, ali dobrohotno. Pustio ga je da govori,

iako je već bio obaviješten o posjetu nekoga iz Ordebeca. Njegova je

suzdržanost bila razumljiva. Imati vizionara na svome području nije baš bila

blagodat s neba.

Brigada se malo-pomalo punila, Adamsberg je najčešće dolazio prije

ostalih. Tijelo poručnice Retancourt na trenutak je zablokiralo vrata i

svjetlost, a Adamsberg ju je gledao kako se bez dražesti uputila prema svom

stolu.

- Golub je jutros otvorio oči - kazao joj je. - Zerk ga je cijelu noć

hranio.

- Dobra vijest - kazala je jednostavno Retancourt koja nije bila

osjećajna osoba.

- Ako poživi, zvat će se Hellebaud.

- To nema nikakvog smisla.

- Ima, to je staro ime. Stric ili nećak, više ne znam čiji.

- Pa dobro - kazala je poručnica paleći računalo. - Justin

i Noel žele vas vidjeti. Čini se da se Momo Kratkog Fitilja opet vratio, ali

ovaj put, šteta je golema. Automobil je, kao obično, bio sav u plamenu, ali

netko je u njemu spavao. Prema prvim analizama, riječ je o čovjeku u

godinama. Nehotično ubojstvo, ovaj se put neće izvući sa šest mjeseci.

Započeli su istragu, ali bi željeli, kako da kažem, da im date usmjerenje.

Retancourt je istaknula riječ “usmjerenje”-, hineći ironiju. Naime, s

jedne strane, smatrala je da ga Adamsberg uopće nema, dok se, s druge

strane, ona generalno nije slagala s načinom na koji se komesar kretao u

vihoru istrage. Taj sukob oko načina postupanja pritajeno je postojao još od

početka, a ni ona ni Adamsberg nisu pokušavali ništa učiniti da ga riješe. No

Adamsberga to nije spriječilo da prema Retancourt osjeća instinktivnu ljubav

na kakvu bi se neki poganin zakleo ispred najvećeg stabla u šumi. Jedinu koja

pruža pravo utočište.

Komesar je zauzeo mjesto za stolom za kojim su Justin i Noel bilježili

najnovije podatke o zapaljenom automobilu, s čovjekom u njemu. Momo

Kratkog Fitilja zapalio je već jedanaesti automobil.

- Mercadeta i Lamarrea ostavili smo ispred Momime kuće, u

predgrađu Buttes - objasnio je Noel. - Automobil je gorio u petom

arondismanu, u Ulici Henri-Barbusse. Riječ je

o skupocjenom mercedesu, kao obično.

- Znamo li tko je pokojnik?

- Još ne. Nije ostalo ništa od njegovih dokumenata ni od registarskih

pločica. Naši se sad bave motorom. Napad na krupnu buržoaziju, to je potpis

Mome Kratkog Fitilja. Nikad nije zapalio automobil izvan te četvrti.

- Ne - kazao je Adamsberg vrteći glavom. - Nije to Momo učinio. Samo

gubimo vrijeme.

Gubljenje vremena, samo po sebi, Adamsbergu nije smetalo. Neosjetljiv

na žar nestrpljivosti, nije bio spreman slijediti taj često grčevit ritam svojih

pomoćnika, jednako kao što njegovi pomoćnici nisu znali pratiti njegov

polagani plov. Adamsberg nije imao neku metodu, još manje teoriju, ali što

se tiče vremena, činilo mu se da se najdragocjeniji biseri skrivenu u gotovo

nepomičnim međuprostorima istrage. Kao što se male školjke uvuku u

pukotine stijena, daleko od uzburkanog mora. U svakom slučaju, on ih je

upravo ondje nalazio.

- To je njegov potpis - bio je uporan Noel. - Starije sigurno nekoga

čekao u automobilu. Bilo je mračno i mogao je zapasti u san. U najboljem

slučaju, Momo Kratkog Fitilja nije ga vidio. U najgorem slučaju, zapalio je

vatru bez obzira na sve. Automobil i putnika.

- Nije to bio Momo.

Adamsberg je u glavi točno vidio mladićevo lice, tvrdoglavo i pametno,

vrlo profinjeno ispod guste crne, valovite kose. Nije znao zašto nije zaboravio

Momu, zašto mu se ovaj sviđao. Istodobno, dok je slušao svoje pomoćnike,

telefonski se informirao o dnevnim vlakovima za Ordebec jer mu je au-

tomobil bio na popravku. Sitna se žena nije ukazivala i komesar je

pretpostavio da se, nakon loše obavljenog zadatka, sinoć vratila u

Normandiju. Komesarovo neznanje oko Bijesne vojske sigurno ju je posve

obeshrabrilo. Jer zasigurno je trebalo imati hrabrosti doći i murjaku govoriti o

tisućljetnoj demonskoj skupini.

- Komesare, već je zapalio deset automobila, dobio je nadimak. U

predgrađu ga obožavaju. Razmahao se, želi doći do

vrha. Za njega, postoji samo jedan korak između mercedesa, njegovih

neprijatelja i onih koji ih voze.

- Divovski je to korak, Noel, koji on nikada neće prijeći. Upoznao sam

ga tijekom dva prethodna uhićenja. Momo nikada ne bi zapalio automobil, a

da ga prethodno ne pregleda.

U Ordebecu nije bilo kolodvora, trebalo je sići u Cere- nayu i sjesti na

autobus. Na odredištu će biti tek u pet sati, bit će to dosta duga ekspedicija za

kratku šetnju. Uz ljetnu svjetlost, imat će dovoljno vremena da prijeđe pet

kilometara puta za Bonneval. Ako je ubojica želio iskoristiti Linino ludilo,

onda je možda ondje ostavio truplo. Taj izlet u šumu više nije bio samo

neuobličena obveza koju je osjećao da treba ispuniti prema toj sitnoj ženi,

nego spasonosan bijeg. Zamišljao je miris puta, sjene, sag od vlažnog lišća

pod svojim nogama. Mogao je poslati bilo koga od svojih narednika ili čak

uvjeriti kapetana Emerija da se ondje zaputi. Ali zamisao da sam ode, polako

mu se nametala tijekom jutra, bez ikakva objašnjenja, s mračnim osjećajem

da su neki stanovnici Or- debeca u vrlo opasnom škripcu. Poklopio je mobitel

i ponovno se usredotočio na dva poručnika.

- Saznajte tko je starac koji je izgorio - kazao je. - S obzirom na

Mominu reputaciju u petom arondismanu, lako mu je prišiti ubojstvo s

obzirom na to da njegove metode nisu osobito složene. Benzin i kratak fitilj,

to je sve što ubojici treba. Pustio je čovjeka da u automobilu čeka, vraća se po

mraku i pali vatru. Saznajte tko je bio taj čovjek, je li dobro vidio, je li dobro

čuo. I nađite onoga tko je vozio automobil, s kim se starac osjećao na

sigurnom. To ne bi trebalo dugo trajati.

- Ipak ćemo provjeriti Momin alibi?

- Da. Ali pošaljite ostatke benzina na analizu, postotak oktana, itd.

Momo koristi gorivo za motocikle obilato pomiješano s uljem. Provjerite

sastav, taj se podatak nalazi u njegovom dosjeu. Danas poslijepodne nemojte

me tražiti - dodao je ustajući - bit ću odsutan do večeri.

“Gdje?” Nijemo je pitao pogled mršavog Justina.

- Idem se susresti s nekoliko starih konjanika u šumi. Ništa predugo.

Obavijestite Brigadu. Gdje je Danglard?

- Kod aparata za kavu - kazao je Justin prstom pokazujući na gornji

kat. - Odveo je macu do njezine zdjelice, bio je njegov red.

- A Veyrenc?

- Na suprotnom kraju zgrade - kazao je Noel uz zločesti osmijeh.

Adamsberg je pronašao Veyrenca za najudaljenijim stolom u velikoj

zajedničkoj dvorani, zalijepljenog uza zid.

- U fazi upijanja sam - kazao je pokazujući na hrpu dosjea. - Gledam

čime ste se bavili dok me nije bilo. Vidim da se maca udebljala, Danglard

također. Bolje je.

- Kako da se ne udeblja? Cijeli dan provodi kraj Retancourt, nagnut

nad fotokopirnim uređajem.

- Govorim o maci. Kad je ne bi nosili do njezine zdjelice, možda bi

odlučila hodati.

- Pokušali smo, Louis. Prestala se hraniti i nakon četiri dana prekinuli

smo pokus. Hoda posve dobro. Čim Retancourt ode, savršeno zna kako treba

sići s klupice i popeti se na njezin stolac. Što se Danglarda tiče, našao je novu

prijateljicu na konferenciji u Londonu.

- To je zbog toga. Ali kad smo se jutros sreli, cijelo njegovo biće

zgrčilo se od protivljenja. Jesi li ga pitao o Vojsci?

- Da. Vrlo je stara.

- Vrlo - potvrdio je Veyrenc smješkajući se. - U vrlo starim slojevima

spavaju mrtvi slučajevi, / Ne budi ih, ne diraj vrata! Koja ih drže ograđenima.

- Ne diram ih, idem prošetati putem za Bonneval.

- To je neki grimweldP.

- Onaj iz Ordebeca.

- Jesi li razgovarao s Danglardom o svome malom izletu?

Veyrenc je istodobno lupao po tipkovnici svoga računala.

- Da, i sav se zgrčio od protivljenja. Bio je oduševljen što mi priča o

Vojsci, ali ne sviđa mu se da je pratim.

- Je li ti govorio o “uhvaćenima”?

-Da.

- Onda znaj, ako je to ono što tražiš, vrlo rijetko se događa da trupla

uhvaćenih budu ostavljena na grimweldu. Uglavnom ih pronalaze kod kuće, ili

na području dvoboja, ili u bunaru, ili pak u blizini nekog napuštenog obrednog

mjesta. Ti sigurno znaš da napuštene crkve privlače prisutnost demona. Čim

zanemariš neko takvo mjesto, ondje se smjesti Zlo. A oni koje Vojska uhvati

pripadaju demonu, posve jednostavno.

- Logično.

- Pogledaj - rekao je pokazujući na ekran svog računala.

- To je karta šume Alance.

- Ovdje - kazao je Adamsberg prateći prstom crtu - ovdje mora biti put.

- A ondje imaš kapelu svetog Ante iz Alancea. Ovdje je, na suprotnoj

strani, na jugu, raspelo. To su mjesta koja možeš posjetiti. Uzmi križ sa sobom

kao zaštitu.

- Imam riječni kamenčić u džepu.

- To će biti dovoljno.

VII.

U Normandiji je bilo nekih šest stupnjeva hladnije i čim se našao na

gotovo pustom trgu autobusnog kolodvora Adamsberg je gurnuo glavu prema

svježem vjetru, pustivši ga da mu juri po potiljku i iza ušiju, u jednom

životinjskom pokretu, slično kao što bi učinio konj u namjeri da odagna

stršljene. Zaobišao je Ordebec sa sjeverne strane i pola sata poslije stupio je

nogom na put za Bonneval, označen starom drvenom pločom, ručno

oslikanom. Staza je bila uska, za razliku od onoga što je zamišljao, zasigurno

zato što mu je zamisao o prolasku stotina naoružanih ljudi nametala viziju

široke, impresivne aleje za konjanike, nadsvođene lukom od

grana starih hrastova. Staza je u stvarnosti bila mnogo skromnija, a

sastojala se od dvije brazde razdvojene travnatim humkom, uz koje su išli

isušeni jarci prepuni grmlja kupina, izdanaka brijesta i lješnjaka. Mnogo ih je

već bilo zrelih - doista prerano, zbog neuobičajene topline - te ih je Adamsberg

brao, istodobno napredujući po stazi. Išao je polako, pogledom prolazeći preko

rubova, jedući bez žurbe kupine koje je držao u ruci. Bilo je mnoštvo muha što

su hrlile na njegovo lice da s njega sišu znoj.

Svake tri minute, zaustavljao se i obnavljao zalihe voća, grebući staru

crnu košulju po trnju kupina. Na pola zacrtanog puta, naglo se zaustavio,

sjetivši se da nije ostavio poruku Zerku. Bio je toliko naviknut na samoću da

mu je obavještavanje drugih o svojoj odsutnosti bilo naporno. Okrenuo je

njegov broj.

- Hellebaud je stao na noge - objasnio mu je mladić. - Jeo je mrvice

posve sam. Samo što se poslije pokakao po stolu.

- Upravo se tako vraća u život. U međuvremenu, prekrij stol najlonom.

Naći ćeš ih na tavanu. Vratit ću se tek navečer, Zerk, nalazim se na putu za

Bonneval.

- Vidiš li ih?

- Ne, još je dan. Gledam hoću li pronaći lovčevo truplo. Već tri tjedna

nitko nije ovuda prošao, sve je puno plodova, rano su sazreli. Ako Violette

nazove, nemoj joj reći gdje sam, ne bi joj se to svidjelo.

- Naravno - odgovorio je Zerk - a Adamsberg je kazao samom sebi kako

mu je sin znatno profinjeniji nego što izgleda. Zrno po zrno, slagao je sve više

informacija o njemu.

- Zamijenio sam žarulju u kuhinji - dodao je Zerk. - Ona na stubištu

također ne radi. Da i nju zamijenim?

- Da, ali nemoj staviti prejako svjetlo. Ne volim kad se sve vidi.

- Ako sretneš Vojsku, nazovi me.

- Ne vjerujem da ću moći, Zerk. Njezin bi prolaz sigurno zapalio mrežu.

Sudar dvaju različitih vremena.

- To je sigurno - složio se mladić i spustio slušalicu.

Adamsberg je išao naprijed još nekih osamsto metara, proučavajući

rubove. Naime, bio je siguran da je Herbier mrtav i to je bilo jedino u čemu se

slagao s gospođom Vendermot koja bi odletjela da netko puhne u nju. Bio je

to trenutak kad je Adamsberg shvatio kako je već zaboravio naziv malih zr-

naca maslačka.

Na putu se pojavila silueta, a Adamsberg je stisnuo oči i usporio hod.

Jako tanka silueta sjedila je na panju, toliko stara i zgrčena da se bojao da će je

uplašiti.

- Hello - kazala je starica ugledavši ga kako dolazi.

- Hello - odgovorio je Adamsberg, iznenađeno.

Hello je bila jedna od rijetkih riječi engleskog koje su mu bile poznate,

kao yes i no.

- Trebalo vam je dosta vremena od kolodvora - kazala je.

- Brao sam kupine - objasnio je, pitajući se kako tako siguran glas može

izlaziti iz tog suhog kostura. Suhog ali snažnog. - Znate li tko sam?

- Ne sasvim. Lionel vas je vidio kako silazite s vlaka iz Pariza i ulazite u

autobus. Bernard mi je to rekao i jedno za drugim, evo vas ovdje. S obzirom

na vrijeme koje juri i na ovo što se događa, ne biste mogli biti ništa drugo

nego policajac iz grada. Zrak je loš. Zapamtite dobro da Michel Herbier nije

gubitak.

Starica je bučno šmrknula i nadlanicom ruke prešla preko svog velikog

nosa da ga obriše.

- A vi ste me čekali?

- Ne, mladiću, čekam svoga psa. Zaljubio se u kuju gospođe iz

Longesa, točno ovdje iza. Ako ga povremeno ne odvedeni k njoj, izgubi živce.

Renoux, farmer iz Longesa, bijesan je, kaže da ne želi imati puno dvorište

malih mješanaca. No što se tu može? Ništa. A ja ga sa svojom ljetnom gripom

nisam mogla voditi već deset dana.

- I nije vas strah, samu na ovom putu?

- Zbog čega?

- Zbog Bijesne vojske - pokušao je Adamsberg.

- Možete misliti - odgovorila je žena vrteći glavom. - Kao prvo, nije

još noć, a i kad padne noć, ja je ne vidim. To nije svima dano.

Adamsberg je iznad ženine glave ugledao golemu kupinu, ali se nije

usudio ometati je zbog toga. Zanimljivo, pomislio je, kako se duh berača

plodova instinktivno vrati u čovjeka nakon samo dvadeset koraka u šumi. To

bi se svidjelo njegovu prijatelju prapovjesničaru, Mathiasu. Naime, kad o

tome promislimo, branje plodova ono je što očarava jer kupina po sebi i nije

neko privlačno voće.

- Zovem se Leone - kazala je žena ponovno obrisavši nos.

- Ali zovu me Leo.

- Jean-Baptiste Adamsberg, komesar Kriminalističke brigade u Parizu.

Drago mi je što sam vas upoznao - dodao je pristojno. - Nastavit ću svoj put.

- Ako tražite Herbiera, nećete ga tu naći. Obliven je svojom crnom

krvlju na dva koraka od kapele svetog Ante.

- Mrtav?

- Odavno, da. Nije da ćemo ga oplakivati, ali nije lijep prizor. Onaj tko

je to učinio imao je jaku ruku, više mu se ni glava ne vidi.

- Jesu li ga žandari pronašli?

- Ne, mladiću, ja sam ga pronašla. Često idem ostaviti stručak cvijeća u

kapeli, ne želim svetog Antu prepustiti zaboravu. Sveti Ante je zaštitnik

životinja. Imate li vi neku životinju?

- Imam bolesnog goluba.

- Onda će vam dobro doći, znate. Kad budete u kapeli, morate nešto

zaželjeti. Pomaže i kod pronalaska stvari koje ste izgubili. Kako starim, sve

više gubim stvari.

- Zar vas to nije šokiralo? Taj leš?

- Nije kad tako nešto očekujete. Dobro sam znala da su ga ubili.

- Zbog Vojske?

- Zbog mojih godina, mladiću. Ovdje ni ptica ne može snijeti jaje, a da

ja to ne znam ili ne osjetim. Slušajte, možete

biti sigurni da će noćas lisica uloviti kokoš na imanju U Deve- neuxu.

Ima samo tri šape i ostatak repa.

- Vlasnik imanja?

- Lisica, vidjela sam njezine brabonjke. Ali vjerujte mi, snalazi se.

Prošle godine, velika sjenica zalijepila se za nju. To sam prvi put vidjela. Bila

je na njezinim leđima, a ona je nikad nije pojela. Ima mnoštvo pojedinosti na

svijetu, jeste li to primijetili? A kako se nijedna pojedinost nikada ne ponavlja

u istom obliku i potiče druge pojedinosti, to ide sve dalje i dalje. Da je Herbier

ostao živ, na kraju bi ubio lisicu, a istim udarcem i sjenicu. To bi onda

izazvalo pravi rat na općinskim izborima. Ali ne znam je li se sjenica ove

godine vratila. Nije imala sreće.

- Jesu li žandari na mjestu zločina? Jeste li ih obavijestili?

- Kako to mislite? Ja moram čekati svoga psa. A ako vam se žuri, samo

ih nazovite.

- Mislim da to nije dobra ideja - kazao je Adamsberg nakon nekoliko

trenutaka. - Žandari ne vole da im se tipovi iz Pariza miješaju u posao.

- Pa zašto ste onda došli?

- Jer me neka žena odavde posjetila. Zato sam došao.

- Gospođa Vendermot? Sigurno se boji za svoju djecu. Kao što bi

sigurno bolje učinila da je šutjela. No ta priča ju je toliko uznemirila da je

morala potražiti pomoć.

Veliki svijetli pas dugih mekanih ušiju naglo je izronio iz grma, lajući,

položio glavu na duge, mršave noge svoje gazdarice i zatvorio oči, kao da traži

pohvalu.

- Hello, Flem - kazala je ona brišući nos dok je pas brisao njušku o

njezinu sivu suknju. - Vidite da izgleda zadovoljno.

Leo je izvadila iz džepa kocku šećera i gurnula je psu u gubicu. Zatim je

Flem počeo kružiti oko Adamsberga, lud od znatiželje.

- Dobro je, Flem - kazao je Adamsberg tapkajući mu po vratu.

- Njegovo pravo ime je Flemmard. Otkako je bio beba, pravi je

zabušant. Uvijek ima onih koji kažu kako ne zna ni

šta drugo nego samo ležati. A ja kažem kako je to bolje nego da grize ljude.

Starica je ustala, ispravivši svoj pogrbljeni kostur, i oslonila se na dva

štapa.

- Ako idete kući da ih nazovete - upitao je Adamsberg - hoćete li mi

dopustiti da idem s vama?

- Vrlo rado, volim društvo. Ali ne idem baš brzo, stići ćemo za pola sata

ako presiječemo kroz šumu. Prije, dok je Ernest bio živ, imanje sam bila

pretvorila u pansion. Noćenje s doručkom. U ono doba, uvijek je bilo ljudi, i

mladih. Bilo je veselo, Stalno se dolazilo i odlazilo. Prije dvanaest godina

morala sam zatvoriti i sada je puno tužnije. Stoga kad nađem društvo, ne

odbijam ga. Ne razgovarati ni sa kim nije baš ugodno.

- Kažu da Normanđani ne vole puno govoriti - nagađao je Adamsberg i

počeo tiho ići za staricom, oko koje se širio lagani miris zapaljenog drveta.

- Nije da ne vole govoriti, nego ne vole odgovarati. To nije isto.

- Kako se onda postavljaju pitanja?

- Snalazimo se. Hoćete li me otpratiti do pansiona? Pas je već gladan.

- Otpratit ću vas. U koliko sati ide večernji vlak?

- Večernji je vlak, mladiću, prošao prije dobrih četvrt sata. Ima i onaj iz

Lisieuxa, ali zadnji autobus polazi za deset minuta, nikako ne možete stići na

njega.

Adamsberg nije planirao provesti noć u Normandiji, nije ništa ponio sa

sobom, osim nekoliko novčanica, osobnu iskaznicu i ključeve. Bijesna vojska

ga je zadržala. Ne brinući se zbog toga, starica se vješto provlačila kroz stabla,

oslanjajući se na štapove. Poput skakavca koji preskače korijenje.

- Ima li neki hotel u Ordebecu?

- Nije to hotel, to je obična rupa - tvrdila je starica svojim snažnim

glasom. - Ali se preuređuje. Imate poznanike kod kojih možete spavati,

pretpostavljam.

Adamsberg se prisjetio normandijske suzdržanosti u formuliranju

izravnih pitanja koja mu je već prouzročila teško-

će u Haroncourtu. Jednako kao i Leone, i tipovi iz Haron- courta zaobilazili

su prepreku ustvrdivši neku činjenicu, kako bi potaknuli odgovor.

- Planirate negdje spavati, pretpostavljam - opet je izjavila Leo. - Idemo,

Flem. Uvijek mora mokriti kraj svakog stabla

- Imam jednog takvog susjeda - kazao je Adamsberg misleći na Lucija. -

Ne, ne poznajem nikoga ovdje.

- Možete spavati na sijenu, naravno. Dogodila nam se neobična toplina,

ali ujutro je ipak vlažno. Pretpostavljam da ste vi iz neke druge regije.

- Iz Bearna.

- To je prema istoku.

- Na jugozapadu, blizu Španjolske.

- I već ste bili ovdje, čini mi se.

- Imam prijatelje u kafiću u Haroncourtu.

- Haroncourt, u Eureu? U kafiću koji se nalazi blizu tržnice?

- Da. Ondje imam prijatelja. U prvom redu Roberta.

Leo se zaustavila, a Flem je to iskoristio da odabere novo

stablo. Onda je nastavila put i nakon pedesetak metara prozborila.

- To mi je rođak, Robert - na kraju je kazala, i dalje zbunjena od

iznenađenja. - Pravi rođak.

- Dao mi je jelenje rogove. Još su uvijek u mom uredu.

- Ako je to učinio, znači da vas osobito cijeni. Ne daju se rogovi prvom

koji dođe.

- Nadam se.

- Govorimo li o Robertu Binetu?

-Da.

Adamsberg je prevalio još stotinjak metara po staričinoj brazdi. Već su

se mogli primijetiti obrisi ceste kroz debla stabala.

- Ako ste Robertov prijatelj, to je druga stvar. Možete spavati Kod Leo,

ako se to previše ne razlikuje od onoga što

Rte željeli učiniti. Kod Leot to je kod mene. To je bio naziv mog pansiona.

Adamsberg je čuo jasan poziv starice koja se mučila ne znajući što će on

odlučiti. Ipak, kao što je već rekao Veyrencu, odluke donosimo puno prije

nego što ih objavimo. Nije se imao kamo skloniti, a gruba žena mu se dosta

sviđala. Iako se osjećao pomalo ulovljen u zamku, kao da je Leo sve unaprijed

organizirala.

Pet minuta poslije, ugledao je Kod Leo, dugu, staru prizemnicu, čije su se

grede tko zna kako držale već najmanje dva stoljeća A u unutrašnjosti se čini

da se ništa već desetljećima nije promijenilo.

- Sjednite na klupu - kazala je Leo - nazvat ćemo Eme- rija. On nije loš

tip, naprotiv. Katkad se pravi važan jer mu je predak bio maršal pod

Napoleonom. Ali, sve u svemu, volimo ga. Jedino što ga njegov posao kvari.

Kad moraš prezirati cijeli svijet, kad uvijek moraš kažnjavati, ne možeš postati

bolji. I vama se to događa, pretpostavljam.

- Zasigurno.

Leo je dovukla klupicu do velikog telefona.

- Napokon - uzdahnula je okrećući broj - policija je nužno zlo. Tijekom

rata bila je samo zlo. Zasigurno je bilo onih koji su otišli s Bijesnom vojskom.

Zapalit ćemo vatru, to osvježuje. Pretpostavljam da znate zapaliti vatru. Drva

ćete naći na izlazu, lijevo. Hello, Louis, ovdje Leo.

Kad se Adamsberg vratio s naramkom drva, Leo je bila usred razgovora.

Bilo je jasno da je Emeri morao popustiti. Odlučnim pokretom, Leo je

komesaru pružila staru slušalicu.

- Pa zato što uvijek nosim cvijeće svetom Anti, to svakako znaš. Reci mi

Louis, nećeš me gnjaviti zato što sam pronašla leš, zar ne? Da sam ti

pomaknula truplo, ti bi ga sam pronašao i to bi me oslobodilo svih

neugodnosti.

- Ne uzbuđuj se, Leo, vjerujem ti.

- Tamo je i njegov motocikl, bačen među stabla lješnjaka. Ja mislim da

su mu zakazali sastanak, a on je gurnuo svoje prometno sredstvo unutra da mu

ga netko ne ukrade.

- Idem na mjesto zločina, Leo, pa ću te posjetiti, Nećeš biti u krevetu

u osam sati?

- U osam sati završavam s večerom. I ne volim da me ometaju dok

jedem.

- Osam i trideset.

- To mi ne odgovara, u posjetu mi je rođak iz Haroncour- ta. Ne bi bilo

baš pristojno da mi u večeri kad je došao dolaze u posjet žandari. I umorna

sam. Gaziti po šumi, to se u mojim godinama ne radi.

- Upravo se zato i pitam zašto si gazila sve do kapele.

- Rekla sam ti. Da odnesem cvijeće.

- Uvijek kažeš samo četvrtinu onoga što znaš.

- Ostalo te ne bi zanimalo. Bilo bi ti bolje da požuriš ondje prije nego

što ga zvijeri ne pojedu. A ako me želiš vidjeti, predlažem da to bude sutra.

Adamsberg je odložio slušalicu i krenuo zapaliti vatru.

- Louis Nicolas ne može učiniti ništa protiv mene - objasnila je Leone -

spasila sam mu život dok je bio dijete. Taj glupi dječak zavukao je glavu u

baru Janlin, uhvatila sam ga za gaće. Sa mnom se ne može praviti carski junak

i maršal.

- On je odavde?

- Ovdje je rođen.

- Kako je onda ovdje u službi? Murjake se nikada ne raspoređuje na

područje njihova podrijetla.

- Znam to, mladiću. Ali imao je jedanaest godina kad je napustio

Ordebec, a roditelji mu ovdje nisu imali neke prave veze. Dugo je bio u

okolici Toulona, onda pored Lyona, a zatim je dobio dozvolu da dođe. Ovdje

zapravo više nikoga ne poznaje. Ali štiti ga grof, to je dovoljno.

- Ovdašnji grof.

- Remy, grof od Ordebeca. Uzet ćete juhe, nadam se.

- Hvala - kazao je Adamsberg pruživši tanjur.

- Juha od mrkve. Zatim imamo meso u umaku.

- Emeri kaže da je Lina provjereno luda.

- To nije točno - kazala je Leone, uguravši golemu žlicu u svoja mala

usta. - Ona je živahna i hrabra djevojka. Osim

toga, nije pogriješila. Herbier je doista mrtav. A Louis Nicolas će je

napasti, to se podrazumijeva.

Adamsberg je kruhom pomazao tanjur od juhe, kao što je to Leo učinila,

i donio pladanj s mesom. Teletina s graškom, U mirisu zapaljenog drva.

- A budući da je baš ne cijene, ni nju ni njezinu braću - nastavila je

Leone pomalo grubo poslužujući meso - doći će do lijepe zbrke. Nemojte

misliti da su nepristojni, ali ljudi se uvijek boje onoga što im je nepoznato. A

ona sa svojim darom, i braćom koja nisu baš prilagođena, sve to ne pridonosi

njihovom ugledu.

- Zbog Bijesne vojske.

- Zbog toga i zbog mnogo toga drugog. Ljudi govore da imaju vraga u

kući. Ovdje jednako kao svuda, ima mnogo šupljih glava koje se brzo mogu

napuniti bilo čime, po mogućnosti onim najgorim. To je ono što svi najviše

vole, ono najgore. Toliko im je dosadno.

Leone je vlastitu izjavu popratila pokretom brade i progutala veliki

komad mesa.

- Vi imate svoje mišljenje o Bijesnoj vojsci, pretpostavljam - kazao je

Adamsberg oponašajući Leone dok ispituje.

- To ovisi o tome kako na nju gledate. U Ordebecu ima onih koji misle

da je gospodar Hellequin u službi vraga. Ja u to ne vjerujem baš previše, ali

ako neki ljudi mogu opstati jer su sveci, poput svetog Ante, zašto neki drugi

ne bi opstali zato jer su zli? Naime, u Mesnie svi su zli. Znate li to?

-Da.

- Upravo su zato uhvaćeni. Drugi misle da sirota Lina ima vizije, da je

bolesna u glavi. Išla je doktorima, ali nisu joj ništa našli. Treći pak govore da

njezin brat stavlja sotonske gljive u omlet i da ona od toga ima halucinacije.

Znate za sotonske gljive, pretpostavljam. Ludare.

-Da.

- Pa dobro - kazala je Leone - pomalo razočarana.

- Od toga se dobiju samo želučane tegobe.

Leone je odnijela tanjure u skromnu malu kuhinju i oprala suđe u tišini,

usredotočena na posao. Adamsberg ga je za njom brisao.

- Meni je svejedno - nastavila je Leone brišući svoje velike ruke. -

Činjenica je da Lina vidi Vojsku, i to je sigurno. Je li ta Vojska prava ili lažna,

neću ja o tome suditi. No sada kad je Herbier mrtav, drugi će joj prijetiti. Vi ste

zapravo zbog toga ovdje.

Starica je opet uzela svoje štapove i vratila se za stol. Iz ladice je izvadila

kutiju cigara pristojne veličine. Uzela je jednu i pomirisala je, odrezala joj kraj

i pažljivo je zapalila, gurnuvši istodobno otvorenu kutiju pred Adamsberga.

- Šalje mi ih prijatelj, on ih dobiva s Kube. Provela sam dvije godine na

Kubi, četiri godine u Škotskoj, tri u Argentini i pet na Madagaskaru. S

Ernestom sam otvarala restorane svuda po svijetu, vidjeli smo mnogo zemalja.

Vrhunska kuhinja. Budite ljubazni i izvadite jabukovaču, na dnu ormara je, te

nam poslužite dvije čaše. Prihvatit ćete piće sa mnom, pretpostavljam.

Adamsberg ju je poslušao, počinjao se osjećati vrlo ugodno u toj loše

osvijetljenoj sobici, s tom cigarom, čašom, vatrom i visokom staricom. Leo

koja je zgužvana kao stara krpa, pas koji hrče na podu.

- A zašto sam ja tu, Leo? Ako vas smijem zvati Leo?

- Da zaštitite Linu i njezinu braću. Ja nemam djece i ona mi je poput

kćeri. Ako bude još mrtvih, hoću reći, ako oni koje je vidjela s Vojskom

također umru, bit će gadno. Ista se stvar dogodila u Ordebecu nešto prije

Revolucije. Tip se zvao Francois-Benjamin, vidio je četiri zla čovjeka koja je

uhvatila Mesnie. Ali mogao je reći samo tri od četiri imena. Kao Lina. Dvojica

od tih ljudi preminula su nakon jedanaest dana. Ljudi su se toliko uplašili -

zbog četvrte osobe bez imena - da su htjeli zaustaviti Mesnie tako što će

uništiti onoga koji ju je vidio. Francois-Benjamina ubili su vilama, a zatim su

ga spalili na javnom trgu.

- A treći nije umro?

- Je. I četvrti nakon njega, redom kako je on kazao. Znači da nije

ničemu služilo to što su vilama izboli Francois-Be- njamina.

Leo je uzela gutljaj jabukovače, grgljala njome po ustima te je zadovoljno

i glasno progutala, da bi zatim snažno povukla dim iz cigare.

- Ja ne želim da se to isto dogodi Lini. Kaže se da su se vremena

promijenila. To samo znači da su ljudi postali manje otvoreni. To samo znači

da to neće učiniti s vilama i vatrom, nego na neki drugi način. Svi ovdje koji

imaju nešto na savje- sti već su užasnuti, možete biti sigurni u to. Užasnuti jer

mogu biti uhvaćeni i užasnuti jer bi se za to saznalo.

- Nešto teško na savjesti? Ubojstvo?

- Ne mora biti. Krađa, kleveta ili kriva presuda. Umirilo bi ih da unište

Linu i njezino brbljanje. Jer time se kida veza s Vojskom, znate. Tako oni sami

sebi govore. Jednako kao prije. Nismo napredovali, komesare.

- Je li nakon tog Francois-Benjamina Lina prva koja je vidjela Bijesnu

vojsku?

- Naravno da nije, komesare - kazala je ona svojim hrapavim glasom, u

oblaku dima, kao da želi ukoriti neuspješnog učenika. - Nalazimo se u

Ordebecu. U svakom naraštaju ima barem jedan prijenosnik. Prijenosnik je

onaj koji je vidi, onaj koji čini poveznicu između živih ljudi i Vojske. Prije

nego što se Lina rodila, to je bio Gilbert. Čini se da je položio ruku na njezinu

glavu iznad škropionice te joj je na taj način prenio sudbinu. A kad imate

sudbinu, ne možete od nje pobjeći jer vas Vojska uvijek vraća na grimweld,

kako to na istoku zovu.

- Ali tog Gilberta nitko nije ubio, ili možda je?

- Nije - kazala je Leo ispuhnuvši veliki okrugli oblak. - Ali razlika je u

tome što je ovaj put Lina postupila kao Francois-Benjamin: vidjela ih je

četvoricu, ali imenovala je samo trojicu: Herbiera, Glayeuxa i Mortembota.

Tko je četvrti, nije rekla. Dakle, ako Glayeux i Mortembot umru, onda će strah

obuzeti cijeli grad. Budući da se ne zna tko je sljede

ći, nitko se neće osjećati sigurno. A već je i objava imena Glayeuxa i

Mortembota izazvala stravičan metež.

- Zbog čega?

- Zbog glasina koje već odavno kruže o njima. To su loši ljudi.

- Čime se bave?

- Glayeux izrađuje vitraje za sve crkve u regiji, ima vrlo vješte ruke, ali

nije ugodna osoba. Smatra da je iznad običnih guzica i svima to daje na

znanje. Zapravo mu je otac radio u željezariji u Chameuil-Othonu. A bez

običnih guzica koje idu na misu, ne bi imao ni narudžbe za vitraje. Mortembot

ima rasadnik na putu za Livarot, on je pravi šutljivac. Lako je razumjeti da su

puni briga otkako su glasine krenule. Kupaca je u rasadniku sve manje,

izbjegavaju ga. Kad se sazna da je Herbier mrtav, bit će još puno gore. Zato

kažem da bi Lini bilo bolje da je šutjela. No to je uvijek problem s

prijenosnicima. Smatraju se obveznima govoriti kako bi uhvaćenima dali

šansu. Znate tko su to “uhvaćeni”, pretpostavljam.

-Da.

- Prijenosnici govore, tako da se uhvaćeni katkada uspijevaju iskupiti.

Lina je dakle u opasnosti, a vi biste je mogli zaštititi.

- Ja ne mogu ništa učiniti, Leo, to je Emerijeva istraga.

- Ali Emeri se ne brine o Lini. Cijela ta priča o Bijesnoj vojsci nervira ga

i odvratna mu je. On misli da smo se promijenili, vjeruje da su ljudi razumni.

- Najprije treba naći Herbierova ubojicu. A ostala dvojica su još uvijek

živa. Tako da Lina za sada nije u opasnosti.

- Možda je tako - kazala je Leo i dalje pušeći cigaru.

Da se dođe u sobu, trebalo je najprije izići van jer se u svaku prostoriju

ulazilo direktno izvana, kroz vrata koja su silno škripala, što ga je podsjetilo na

vrata Tuilot Juliena, vrata koja bi spriječila da ga optuže da ih se usudio

otvoriti. Leo mu je vrhom štapa pokazala na njegovu sobu.

- Treba ih podignuti da se ne čuju jako. Laku noć.

- Ne znam vaše prezime, Leo.

- Policajci to uvyek žele znati. A vaše? - dodala je Leo pljujući

komadiće duhana koji su joj se zalijepili za jezik.

- Jean-Baptiste Adamsberg.

- Ne budite službeni, u vašoj sobi cijela je zbirka starih pornografskih

knjiga iz XIX. stoljeća. Jedan mi ih je prijatelj ostavio jer njegova obitelj to

nije podnosila. Možete ih naravno pogledati, ali pazite kad okrećete stranice,

stare su, a papir nije baš čvrst.

VIII.

Ujutro je Adamsberg navukao hlače i tiho izišao, bosih nogu na vlažnu

travu. Bilo je šest sati i trideset minuta i rosa još nije bila isparila. Odlično je

spavao na vunenom madracu, S ulegnućem u sredini, u koje se zavukao poput

ptića u gnijezdu. Kročio je livadom nekoliko minuta prije nego što je pronašao

ono što je tražio, tanki drveni štapić čiji mu je kraj, odrezan poput četke,

mogao poslužiti kao četkica za zube. Upravo je čistio vrh svoga štapića kad je

Leo provukla glavu kroz prozor.

- Hello, kapetan Emeri je nazvao i pitao za vas, ne izgleda mi baš

zadovoljno. Dođite, kava je topla. Navući ćete prehladu ako ostanete bosi

ondje vani.

- Kako je saznao da sam tu? - upitao je Adamsberg vrativši se.

- Valja vjerovati da nije progutao priču o rođaku. Povezao je to s

Parižaninom koji je jučer izišao iz autobusa. Rekao je da ne voli imati murjaka

na vratu, ni to što ga ja skrivam. Neki bi pomislili da smo se urotili kao da je

rat. On vam može stvoriti nevolje, znate.

- Reći ću mu istinu. Došao sam vidjeti kako izgleda grimweld - kazao je

Adamsberg odrezavši veliki komad pite.

- Točno. I nije bilo hotela.

- Tako je.

- S obzirom na poziv u postaju, nećete stići na vlak u osam i pedeset u

Lisieuxu. Sljedeći imate u četrnaest sati i trideset pet minuta u Cerenayu.

Pazite, morate računati na dobrih pola sata u autobusu. Kad iziđete, idite desno

i opet desno te nastavite osamsto metara prema centru grada. Žandarmerija je

odmah iza parka. Ostavite šalicu, ja ću pospremiti.

Adamsberg je prešao oko kilometar preko polja i stigao do ulaza u

žandarmeriju koja bje neobično obojena u jarko žutu boju kao da je riječ o

nekoj kući za odmor.

- Komesar Jean-Baptiste Adamsberg - predstavio se krupnom

naredniku. - Kapetan me očekuje.

- Odlično - odgovorio je muškarac pogledavši ga pomalo bojažljivo,

pogledom čovjeka koji ne bi volio biti na njegovu mjestu. - Idite hodnikom do

ureda na kraju. Vrata su otvorena.

Adamsberg se zaustavio na pragu, promatrajući nekoliko sekunda

kapetana Emerija koji je bez prestanka hodao po uredu, nervozan, napet, ali

vrlo elegantan u odori skrojenoj po mjeri. Bio je to lijep tip koji je prešao

četrdesetu, pravilna lica, guste i još uvijek plave kose, ravna trbuha, u vojnoj

košulji s epoletama.

- Što je ovo? - upitao je Emeri okrenuvši se prema Adamsbergu. - Tko

vam je rekao da uđete?

- Vi, kapetane. Pozvali ste me rano jutros.

- Adamsberg? - upitao je Emeri na brzinu promotrivši izgled tog

komesara, koji osim bezoblične odjeće, nije imao vremena ni da se obrije i

počešlja.

- Ispričavam se zbog brade - kazao je Adamsberg stisnuvši mu ruku -

nisam planirao ostati u Ordebecu preko noći.

- Sjednite, komesare - kazao je Emeri i dalje promatrajući Adamsberga.

Nije uspijevao povezati to i u dobrom i u lošem smislu glasovito ime s

tako malenim čovjekom, tako skromna izgle

da koji mu je, od tamnog lica pa do crne odjeće, izgledao po- sve nesuvislo,

neodređeno ili u najmanju ruku neskladno. Tražio je njegov pogled, ali ga nije

uspijevao uhvatiti te se zaustavio na osmijehu koji u isti mah bijaše ugodan i

dalek. Ofenzivan razgovor kakav je planirao djelomice se izgubio u njegovoj

smetenosti, kao da se sudario ne s nekim zidom kao preprekom, nego s

potpunom odsutnošću prepreke. I nije vidio kako može napasti ili barem

dohvatiti odsutnost prepreke. Adamsberg je započeo razgovor.

- Leone me obavijestila o vašem nezadovoljstvu, kapetane - kazao je

birajući riječi. - No došlo je do nesporazuma. U Parizu je jučer bilo 36 °C, a ja

sam pritisnuo starca koji je ubio svoju ženu s mekači kruha.

- S mekači kruha?

- Uguravši joj dvije pune šake suhe mekači u grlo. Tako da me zamisao

da se odem prošetati po grimweldu mamila. Shvatit ćete, pretpostavljam.

- Možda.

- Ubrao sam i pojeo gomilu kupina - i Adamsberg je vidio da crni

tragovi voća još nisu nestali s njegovih dlanova. - Nisam znao da ću susresti

Leone, ona je čekala svoga psa na putu. Ni ona nije znala da će otkriti

Herbierovo truplo kraj kapele. A zbog poštivanja vaših nadležnosti, nisam

otišao vi- djeti poprište zločina. Više nije bilo vlakova, ona mi je ponudila

gostoprimstvo. Nisam očekivao da ću popušiti pravu ha- vanu uz staru

jabukovaču pored vatre, ali upravo smo to učinili. Vrlo hrabra žena, kao što bi

ona sama kazala, ali i mnogo više od toga.

- Znate li zašto ta vrlo hrabra žena puši prave cigare s Kube? - upitao je

Emeri prvi put se nasmiješivši. - Znate li tko je ona?

- Nije mi rekla kako se preziva.

- To me ne čudi. Leo je Leone Marie de Valleray, grofica od Ordebeca.

Kavu, komesare?

- Molim vas.

Leo, grofica od Ordebeca. Stanovala je na staroj oronuloj farmi, živjela

je od prometa u pansionu. Leo, koja je gutala juhu velikom žlicom, pljuvala

komadiće duhana. Kapetan Emeri vratio se s dvije šalice, ovaj put otvoreno se

smiješeći, pokazavši svoju “dobru narav” kakvu je Leo opisala, izravnu i

prijaznu.

- Začuđeni?

- Prilično. Ona je siromašna. Leo mi je rekla da je grof od Ordebeca bogat.

- Ona je grofova prva žena, ali to je bilo prije šezdeset godina. Žestoka

Ijubav dvoje mladih. To je izazvalo pravi skandal u grofovskoj obitelji, a

pritisci su bili toliki da je nakon dvije godine objavljen razvod. Priča se da su

se nastavili viđati još dugo vremena. Ali kasnije, kad im se vratio razum,

svatko je nastavio svojim putem. Pustimo Leo - kazao je Emeri i prestao se

smješkati. - Kad ste sinoć ovdje stigli, niste ništa znali? Pod time mislim: kad

ste me ujutro nazvali iz Pariza, niste znali da je Herbier mrtav, mrtav pored

kapele?

-Ne.

- Dobro. Često to radite, odete iz Brigade i šećete po šumi pod nekom

izlikom?

- Često.

Emeri je ispio gutljaj kave i podignuo glavu.

- Stvarno?

- Da. A ujutro je bila ona mekač kruha.

- I što na to kažu vaši ljudi?

- Među mojim ljudima, kapetane, ima jedan hipersomni- čar koji klizne

bez glasa, jedan zoolog specijalist za ribe, osobito riječne, jedna bulimičarka

koja nestane da se opskrbi hranom, jedan stari mudrac koji zna sve mitove i

legende, monstrum znanja koji se zalijepio za bijelo vino i tome slično. Ne

mogu si dopustiti da budu pretjerani formalisti.

-I sve to štima?

- Uglavnom.

- Što vam je Leo rekla kad ste je sreli?

- Pozdravila me, već je znala da sam murjak i da sam dodao iz

Pariza.

- Ništa čudno, ima tisuću puta bolji njuh od svoga psa. No bila bi

zgranuta kad bi čula da to zovem njuhom. Ona ima svoju teoriju o povezanim

učincima pojedinosti jednih na druge. Pitanje leptira koji zamahne krilima u

New Yorku i eksplozije koja uslijedi u Bangkoku. Ne znam više odakle dolazi

ta priča.

Adamsberg je zatresao glavom, ne znajući ni on.

- Leo inzistira na leptirovim krilima - nastavio je Emeri.

- Kaže da je najvažnije uhvatiti ih u trenutku kad se pomaknu. A ne kad sve

potom eksplodira. A ona je za to nadarena, mora se priznati. Lina vidi Bijesnu

vojsku kako prolazi. To je leptirovo krilo. Njezin šef o tome priča, Leo čuje za

to, majka se uplaši, vikar joj da vaše ime - ne varam se? - ona odlazi na vlak,

njezina vas priča osvaja, u Parizu je 36 °C, žena se ugušila mekači kruha,

svježina grimwelda vas mami, Leo luta stazom, i evo vas kako ovdje sjedite.

- Što baš nije neka eksplozija.

- Ali Herbierova smrt jest. To je eksplozija iz Linina sna u stvarnosti.

Kao da je san izvukao vuka iz šume.

- Gospodar Hellequin odredio je žrtve i neki čovjek misli da ih ima

pravo ubiti. To je ono što mislite? Da se ubojica pojavio zbog Linine vizije?

- Nije to samo vizija, postoji legenda koja već tisuću godina obavija

Ordebec. Možemo se kladiti da više od tri četvrtine stanovnika potajice

vjeruju u prolazak mrtvih konjanika. Svi bi uzdrhtali da Hellequin objavi

njihovo ime. Ali ne bi to rekli. Uvjeravam vas da svi izbjegavaju grimweld

noću, osim nekolicine mladića koji se ondje žele dokazati. Provesti noć na

putu za Bonneval za njih je neka vrst obreda inicijacije kojim dokazuju da su

postali muškarci. Srednjovjekovna brucošijada, ako hoćete. Ali odatle pa do

toga da netko u to dovoljno vjeruje da postane izvršitelj Hellequinovih djela,

ne. Ipak, nešto ću priznati. Stravičnost Bijesne vojske osnova je Herbierove

smrti. Kažem “smrti”, nisam rekao “ubojstva”.

- Leo je govorila o pucnju iz puške.

Emeri je klimnuo glavom. Sada kad su njegovi borbeni planovi gotovo

isparili, njegov stav i lice prestali su biti formalni. Promjena je bila očita i

Adamsberg se ponovno sjetio maslačka. Kad se navečer zatvori, tanka je i

povučena žućkasta vlat, a kad se po danu otvori, bujanje i privlačan. No za

razliku od gospođe Vendermot, robusni kapetan nije imao ništa od krhkog

cvijeta. Opet se nije mogao sjetiti naziva zrnca koje se otpuhne, nedostajale su

mu prve riječi odgovora Emeriju.

- ... to je njegova puška, lovačka puška Darne. Životinje su začule

raspršene pucnje kojima treba pogoditi majku i mlade. Prema udaru, koji je

bio vrlo blizu, mogao je pušku držati ispred sebe, pored čela, i pucati.

- Zašto?

- Iz razloga koje smo naveli. Zbog pojave Bijesne vojske. Možemo

zamisliti tijek događaja. Herbier je saznao za proročanstvo. Duša mu je

pokvarena, on to dobro zna. Uplašio se i sve mu se počelo rušiti. Sam je

ispraznio zamrzivače, kao da želi poreći sva svoja lovačka nedjela, i ubio se.

Naime, kažu da onaj tko sam izvrši pravdu neće zapasti u pakao Hellequ-

inove vojske.

- Zašto ste rekli da je cijev približio uz čelo? Nije ga dodirnuo?

- Ne. Razmak je najmanje deset centimetara.

- Bilo bi logičnije da je oslonio cijev na čelo.

- Ne mora biti. To ovisi o tome što je najprije želio vidjeti. Pušku

usmjerenu prema sebi. Za sada imamo samo njegove otiske na okidaču.

- Možemo dakle također pretpostaviti da je netko iskoristio Linino

proročanstvo da se oslobodi Herbiera, puštajući da povjerujemo u njegovo

samoubojstvo.

- Ali taj netko ne bi išao tako daleko da isprazni zamrzivače. Ovdje ima

više lovaca nego ljubitelja životinja. Osobito stoga što veprovi čine veliku

štetu. Ne, Adamsberg, ta gesta je odricanje od zločina, pokajanje.

- A motocikl? Zašto bi ga sakrio između stabala?

- Nije ga sakrio. Samo ga je gurnuo, kao da ga želi skloniti.

Refleksno, pretpostavljam.

- A zašto bi se išao ubiti kraj kapele?

- Točno. Prema legendi, uhvaćene često nalazimo na na.- puštenim

obrednim mjestima. Znate li što znači “uhvaćen”?

- Da - ponovio je Adamsberg.

- Oni su znači u blizini vražjih mjesta, dakle na Hellequ- inovim

mjestima. Herbier se ondje ubio, preduhitrio je usud, izbjegavši kaznu

zahvaljujući svom kajanju.

Adamsberg je već predugo bio na toj stolici, nestrpljenje mu je počelo

stvarati trnce u nogama.

- Mogu li hodati po vašem uredu? Ne mogu dugo sjediti.

Izraz iskrene simpatije definitivno je opustio kapetanovo lice.

- Ni ja - kazao je, uz intenzivno zadovoljstvo nekoga tko je upravo

otkrio da njegovu muku dijeli i netko drugi. - Na kraju mi se od toga nešto

stisne u želucu, istovarujući kugle nervoznog elektriciteta. Cijelu gomilu sitnih

kugli koje se šeću po mom trbuhu. Kažu da je moj predak, carski maršal

Davout, bio nervozan čovjek. Moram hodati jedan do dva sata na dan da se

oslobodim tog tereta. Što kažete da nastavimo razgovor uz šetnju ulicama?

Zgodne su, vidjet ćete.

Kapetan je vukao kolegu kroz uske prolaze, između starih zidova od

zemlje i niskih kuća s trošnim gredama, napuštenih štagljeva i obješenih

stabala jabuka.

- Leo ne misli tako - govorio je Adamsberg. - Ona ne sumnja u to da je

Herbier ubijen.

- Kako to objašnjava?

Adamsberg je slegnuo ramenima.

- Nikako. Ona to, kako se čini, jednostavno zna, i to je sve.

- Teško je s njom. Tako je lukava da je uvjerena kako s godinama

postaje sve pametnija. Kad bismo je obezglavili, Ordebec bi izgubio dobar dio

svoje glave, to je istina. Ali što

je starija, to je manje jasna. Sviđa joj se ugled koji uživa i želi ga zadržati.

Zar doista nije iznijela niti jednu pojedinost?

- Ne. Rekla je da Herbierov odlazak nije nikakav gubitak. Da se nije

iznenadila kad ga je pronašla jer je znala da je mrtav. Više mi je govorila o

lisici i sjenici nego o onome što je vidjela u kapeli.

- Velika sjenica koja je odabrala lisicu s tri šape?

- Da, tako je. Govorila je i o svom psu, o ženki s obližnjeg imanja, o

svetom Anti, o svom pansionu, o Lini i njezinoj obi- telji, o vama kad vas je

izvukla iz bare.

- Istina - kazao je Emeri smješkajući se. - Dugujem joj život i to je moje

prvo sjećanje. Zovu je mojom “vodenom majkom” jer me vratila u život iz

Jeanlina, poput Venere. Nakon tog dana, moji roditelji su je obožavali, a ja

sam dobio naredbu da joj ne smije pasti ni vlas s glave. Bilo je to usred zime,

Leo je izišla iz bare sa mnom, smrznuta do kostiju. Priča se kako joj je trebalo

tri dana da se ugrije. Onda je dobila upalu porebrice i mislili su da se neće

izvući.

- Nije mi govorila o hladnoći. Niti mi je rekla da se udala za grofa.

- Ona se nikada ne hvali, zadovoljava se time da potiho nametne svoja

uvjerenja, a to je već puno. Nijedan klinac iz okolice ne bi se usudio ubiti

njezinu lisicu s tri šape. Osim Herbiera. Njezinu šapu i rep izgubio je u nekoj

od svojih strašnih zamki. Ali nije imao vremena dovršiti je.

- Jer ga je Leo ubila prije nego što on ubije lisicu.

- Ona bi bila više nego sposobna za to - kazao je Emeri dosta veselo.

- Namjeravate li nadzirati sljedećeg uhvaćenog? Staklara.

- Nije on staklar, on izrađuje vitraje.

- Da. Leo kaže da je jako nadaren.

- Glayeux je prljavac koji se nikoga ne boji. Nije to tip koji bi se bojao

Bijesne vojske. Ako se na nesreću uplaši, mi tu ne možemo ništa. Nećemo

nekoga spriječiti da se ubije ako on to želi.

- A što ako se varate, kapetane? Što ako je netko ubio Her- biera?

Onda bi mogao ubiti i Glayeuxa. O tome ja govorim.

- Uporni ste, Adamsberg.

- Vi također, kapetane. Jer nemate drugog rješenja. Samoubojstvo bi bilo

manje zlo.

Emeri je usporio hod da bi se na kraju zaustavio i izvadio cigarete.

- Objasnite, komesare.

- Herbierov nestanak obznanjen je prije tjedan dana. Osim obične kućne

provjere, niste ništa učinili.

- Takav je zakon, Adamsberg. Ako je Herbier želio otići, a da o tome

nikoga ne obavijesti, ja nemam nikakva prava uznemirivati ga.

- Čak ni nakon prolaska Bijesne vojske?

- Takvoj vrsti ludila nema mjesta u žandarmerijskoj istrazi.

- Ima. Priznajete da je Vojska ishodište svega. Bez obzira na to je li

ubijen ili se sam ubio. Znate da ga je Lina imenovala i niste ništa učinili. A

kada se nađe truplo, onda je prekasno za prikupljanje indicija.

- Mislite da će se sve sručiti na mene, zar ne?

-Da.

Emeri je povukao dim, ispustio ga kao da uzdiše, a zatim se oslonio o

stari zid uz rub ulice.

- U redu - priznao je. - Sručit će se na mene. Ili možda neće. Nitko ne

može biti odgovoran za samoubojstvo.

- Upravo zbog toga silno želite da tako bude. Pogreška je onda manje

teška. No ako je riječ o ubojstvu, bit ćete do grla u blatu.

- Ne postoji ništa što bi to dokazalo.

- Zašto niste učinili ništa da potražite Herbiera?

- Zbog Vendermotovih. Zbog Line i njezine pokvarene braće. Ne

razumijemo se baš dobro, nisam želio sudjelovati u njihovoj igri. Ja

predstavljam snage reda, a oni nereda. To ne ide zajedno. Martina sam morao

nekoliko puta uhititi zbog noćnog krivolova. Starijeg, Hippolytea, također.

Skupinu lo

vaca stavio je na nišan, prisilio ih je da skinu odjeću, pokupio im je puške i

sve to bacio u rijeku. Nije mogao platiti kaznu pa je odležao dvadeset dana.

Jako bi voljeli da odletim. Zato se nisam pomaknuo. Ne želim upasti u njihovu

zamku.

- Kakvu zamku?

- Vrlo jednostavnu. Lina Vendermot tvrdi da ima viziju, zatim Herbier

nestane. Oni su u dogovoru. Ja se upuštam u potragu za Herbierom, a oni

odmah podnesu tužbu zbog zloporabe ovlasti i kršenja slobode pojedinca.

Lina je studirala pravo, ona poznaje zakon. Pretpostavimo da budem uporan i

nastavim tražiti Herbiera. Tužba dolazi do glavne uprave. Jednoga lijepog

dana, Herbier se pojavljuje u punoj snazi, pridružuje se ostalima i podiže tužbu

protiv mene. Ja dobivam opomenu ili premještaj.

- Zašto bi, u tom slučaju, Lina dala imena druge dvojice talaca Bijesne

vojske?

- Zbog uvjerljivosti. Lukava je poput lisice, iako se drži nenapadno

poput neke dobre ženice. Vojska često uhvati nekoliko živih ljudi istodobno,

ona to dobro zna. Imenovanjem nekoliko uhvaćenih, stvar se zamagljuje. Na

sve sam to mislio. Bio sam siguran.

- Ali nije tako bilo.

-Ne.

Emeri je ugasio cigaretu o zid i gurnuo opušak između dva kamena.

- Bit će u redu - kazao je. - Ubio se.

- Ne vjerujem.

- Sranje - kazao je Emeri povisivši ton - što hoćeš od mene? Ne znaš

ništa o povijesti, ne znaš ništa o ovdašnjim ljudima, bez upozorenja dođeš iz

svoga glavnog grada i počneš izdavati zapovijedi.

- To nije moj glavni grad. Ja sam s Pireneja.

- Što me briga za to?

- I to nisu zapovijedi.

- Reći ću ti što će se dogoditi, Adamsberg. Ti ćeš otići na vlak, ja ću

zaključiti slučaj kao samoubojstvo i za tri dana sve

će se zaboraviti. Naravno, osim ako nemaš namjeru razbijati mi bubrege tom

sumnjom u ubojstvo. Koja počiva na vjetru.

Na vjetru što puše kroz njegovu glavu, kao stalno strujanje zraka između

ušiju, majka mu je to uvijek govorila. A pod vjetrom se ni jedna ideja ne može

ukorijeniti, ne može čak ni na trenutak ostati na mjestu. Pod vjetrom ili pod

vodom, svejedno. Sve se talasa i savija. Adamsberg je to znao i čuvao se od

samoga sebe.

- Nemam te namjeru uništiti, Emeri. Samo kažem da bih ja, da sam na

tvome mjestu, sljedećeg tipa stavio pod zaštitu. Staklara.

- Izrađivača vitraja.

- Da. Stavi ga pod zaštitu.

- Ako to učinim, Adamsberg, izgorjet ću. Zar ne razumiješ? To bi

značilo da ne vjerujem u Herbierovo samoubojstvo. A ja u to vjerujem. Ako

želiš moje mišljenje, Lina je imala sve razloge da navede tipa na

samoubojstvo, možda je to posve svjesno učinila. I o tome bih mogao povesti

istragu. Poticanje na samoubojstvo. Vendermotovi klinci imaju mnoštvo razlo-

ga da Herbiera pošalju k vragu. Njihov otac i Herbier bijahu takav par

grubijana da se nije znalo tko je koga nadmašivao u divljaštvu.

Emeri je nastavio hodati, s rukama u džepovima, deformirajući izgled

svoje odore.

- Prijatelji?

- Kao prst i nokat. Govorilo se da otac Vendermot ima alžirski metak u

glavi i tome su se pripisivali njegovi napadi nasilja. A zajedno s tim sadistom

Herbierom, jedan drugoga su poticali, o tome nema dvojbe. Dakle napasti

Herbiera, na- gnati ga na samoubojstvo, to bi za Linu bila prava odmazda.

Rekao sam ti da je mala lukava. I njezina braća također, sve će uništiti.

Stigli su na najvišu uzvisinu u Ordebecu, odakle se pružao pogled na

gradić i okolna polja. Kapetan je ispružio ruku prema nekoj točki na istoku.

- Kuća Vendermotovih - objasnio je. - Kapci su otvoreni, znači da su

budni. Iskaz Leone može pričekati, idem malo porazgovarati s njima. Kad

Line nema, lakše je nagovoriti braću da nešto kažu. Osobito onoga u glini.

- U glini?

- Dobro si me čuo. Rahloj glini. Vjeruj mi, otiđi na vlak i zaboravi ih.

Ako postoji nešto istinito na putu za Bonneval, onda je to da ljude pretvara u

luđake.

IX.

Na vidikovcu iznad Ordebeca, Adamsberg je odabrao osunčani zidić i

sjeo na njega. Skinuo je cipele i čarape te uživao u pogledu na neravne

svijetlozelene brežuljke i krave postavljene poput kipova po livadama, da

mogu poslužiti kao putokazi. Vrlo je moguće da je Emeri bio u pravu, vrlo je

moguće da si je Herbier ispalio metak u čelo, izluđen zbog dolaska crnih

vitezova. No staviti pušku ispred sebe na nekoliko centimetara udaljenosti nije

bilo nimalo prirodno. Sigurnije je i uvjerljivije ugurati cijev u usta. Jedino ako,

sukladno Emerijevoj analizi, Herbier nije želio pokazati čin pokajanja, zadavši

samome sebi smrt onako kako je to činio sa životinjama, nanišanivši im

posred čela. Je li taj tip bio sposoban za buđenje svijesti i za grižnju savjesti?

A ponajviše, je li bio sposoban do te se mjere bojati kazne Bijesne vojske? Da.

Ta crna četa konjanika, smrdljiva i nakazna, već je cijelo tisućljeće kopala

zemlju u Ordebecu. Iskopala je u njoj ponore u koje je svatko, ma koliko

razuman bio, mogao nenadano upasti i zauvijek ostati zatočen.

Zerk ga je u poruci obavijestio da se Hellebaud sam napojio.

Adamsbergu je trebalo nekoliko sekunda da se prisjeti kako je to golubovo

ime. Slijedilo je nekoliko poruka iz Brigade, analiza je potvrdila prisutnost

mekači kruha u grlu žrtve,

Tuilot Lucette, ali no i u njezinom želucu. Nedvojbeno ubojstvo. Djevojčica se

oporavljala u bolnici u Versaillesu, sa svojim zamorcem, lažni prastric je

došao svijesti i uhićenje. Retancourt je poslala upozoravajuću poruku, velikim

slovima. Momo Kratkog Fitilja bio je na ispitivanju, dokazi su dovoljni za

podizanje optužnice, zapaljeni starac identificiran, velika svađa, hitno nazvati.

Adamsberg je osjetio neko bockanje na potiljku, vrlo neobično, možda

kao one male kuglice elektriciteta o kojima je govorio Emeri. Protrljao je vrat i

okrenuo Danglardov broj. Bilo je jedanaest sati, trebao je biti na radnom

mjestu. Prerano da bude operativan, ali prisutan, to da.

- Zašto ste još tamo? - upitao je Danglard svojim jutarnjim, jako

mrzovoljnim tonom.

- Jučer su pronašli lovčevo truplo.

- Vidio sam. To nije naš slučaj. Izvucite se iz tog prokletog grimwelda

prije nego što vas zgrabi. Ovdje ima novosti. Emeri je u stanju snaći se i bez

nas.

-I želi to. Dobar tip, kooperativan, ali šalje me na sljedeći vlak. On se

opredijelio za samoubojstvo.

- Dobra vijest za njega. To je njegov posao.

- Naravno. Ali stara Leo, kod koje sam spavao, bila je sigurna da je riječ

o ubojstvu. Ona je u Ordebecu ono što je spužva u vodi. Sve upija, i to već

osamdeset osam godina.

- A kad pritisnete, govori?

- Što kad pritisnem?

- Tu Leo. Kao spužvu.

- Ne, i dalje je oprezna. Nije ona neka brbljavica, Danglarde. Ona

funkcionira sukladno zakonu o leptiru koji se pomakne u New Yorku i izazove

eksploziju u Bangkoku.

- Ona tako kaže?

- Ne, nego Emeri.

- Pa u krivu je. Leptir u Brazilu zamaše krilima, a u Tek- sasu dođe do

tornada.

- To nešto mijenja na stvari, Danglarde?

- Da. Ako ne pazimo na riječi, i najčišće teorijo pritvorit će se u

brbljarije. I više ništa nećemo znati. Od približnosti do netočnosti, istina se

topi i ustupa mjesto mračnjaštvu.

Danglardovo se raspoloženje malo popravilo, kao svaki put kad bi imao

prigodu iznositi svoje mišljenje, odnosno suprotstaviti se svojim znanjem. On

nije bio čovjek koji bi cijeli dan samo razgovarao, ali šutnja za njega nije bila

dobra jer je otvarala mogućnost za širenje njemu svojstvene melankolije.

Gdjekad je bilo dovoljno nekoliko replika da se Danglard izvuče iz mraka.

Adamsberg je odgađao trenutak kad će spomenuti predmet zvan Momo

Kratkog Fitilja, a Danglard također, što nije bio dobar znak.

- Zasigurno postoji nekoliko verzija te priče o leptiru.

- Ne - odgovorio je Danglard nepokolebljivo. - To nije moralna priča, to

je znanstvena teorija o predodređenosti. Formulirao ju je Edward Lorenz

1972. u obliku koji sam vam rekao. Leptir je u Brazilu, a tornado je u Teksasu,

tu se nema što mijenjati.

- Vrlo dobro, Danglarde, nemojmo u to dirati. Zašto je Momo bio na

ispitivanju?

- Jutros su ga pokupili. Upotrijebljeni benzin mogao bi odgovarati

benzinu koji on koristi.

- U potpunosti?

- Ne, nema dosta ulja. Ali ipak je to benzin za motocikl. Momo nema

alibi za noć kad se dogodio palež, nitko ga nije vidio. On sam tvrdi da je imao

sastanak s tipom u parku koji mu je želio nešto reći o njegovu bratu. Momo ga

je navodno uzalud čekao dva sata i onda se vratio kući.

- To nije dovoljno za uhićenje, Danglarde. Tko je to odlučio?

- Retancourt.

- Bez vašeg odobrenja?

- Uz moje odobrenje. Oko automobila su tragovi potplata tenisica

natopljenih benzinom. Te smo tenisice jutros našli kod Mome, omotane u

plastičnu vrećicu. Nema nikakve sum-

rye oko toga, komesare. Momo glupo ponavlja da nisu njegove. Njegova

je obrana prava katastrofa.

- Ima li njegovih otisaka na vrećici i na tenisicama?

- Čekamo rezultate. Momo kaže da će ih biti jer ih je dirao. Kako tvrdi,

zato jer je našao vrećicu u ormaru te je pogledao što je unutra.

- Tenisice su njegove veličine?

- Da, broj 43.

- To ništa ne znači. To je najčešći muški broj.

Adamsberg je ponovno prošao rukom preko potiljka da

uhvati kuglu elektriciteta što se ondje šetala.

- Što je još gore - nadovezao se Danglard - starac se nije zavalio i

zaspao u automobilu, nego je lijepo sjedio na sjedalu kad je izbila vatra.

Dakle, onaj tko je zapalio vatru morao ga je vidjeti. Nije riječ o nehotičnom

ubojstvu.

- Nove? - upitao je Adamsberg.

- Što nove?

- Tenisice.

- Da, zašto?

- Recite mi, zašto bi Momo otišao zapaliti automobil prljajući nove

tenisice, a ako je to učinio, zašto ih se potom nije riješio? A njegove ruke?

Jeste li provjerili sadrže li ostatke benzina?

- Tehničar će svakog trenutka stići. Primili smo zapovi- jed da hitno

riješimo slučaj. Dovoljno je jedno ime pa da shvatimo u što smo zagazili.

Starac koji je izgorio je Antoine Cler- mont-Brasseur.

- Ništa manje - kazao je Adamsberg nakon trenutka tišine.

- Da - ozbiljno je odgovorio Danglard.

- A Momo je slučajno nabasao na njega?

- Kako slučajno? Ubivši Clermont-Brasseura, napao je srce kapitalizma.

To je možda Momina namjera.

Adamsberg je pustio Danglarda da nekoliko trenutaka sam govori, trudeći se

jednom rukom navući čarape i cipele.

- Sudac još nije obaviješten?

- Čekamo analizu ruku.

- Danglarde, kakvi god bili rezultate analize, ne tražite podizanje

optužnice. Pričekajte me.

- Ne vidim kako bismo to mogli. Ako sudac čuje da smo odugovlačili,

kad je riječ o Clermont-Brasseuru, odmah ćemo imati ministra za vratom.

Pomoćnik prefekta već je nazvao i raspitivao se o prvim podacima. Želi da

ubojica bude uhićen tijekom dana.

- Tko danas drži udjele u kompaniji Clermont?

- Otac je imao dvije trećine udjela. Ima dva sina koji dijele ostatak. Da

pojednostavimo, otac zapravo drži dvije trećine u građevinskom i metalskom

sektoru, jedan je sin većinski vlasnik u informatičkoj branši, a drugi u sektoru

nekretnina. No, u cjelini gledano, stari je dominirao i nije želio da sinovi sami

budu na zapovjednom mjestu. Već godinu dana kolale su glasine prema

kojima je stari počeo raditi gomilu pogrešaka i da ga je Christian, stariji sin,

namjeravao staviti pod starateljstvo, u namjeri da spasi kompaniju. Bijesan,

starije odlučio da će se sljedećeg mjeseca oženiti svojom kućnom

pomoćnicom, ženom iz Obale Bjelokosti, četrdeset godina mlađom od sebe,

koja mu već deset godina grije krevet i obavlja sitnice po kući. Ona ima sina i

kćer koje je stari Antoine zatim namjeravao posvojiti. To je možda provokaci-

ja, ali odlučnost starca može biti stotinu puta jača od zanosa mladih.

- Jeste li provjerili alibije dvojice sinova?

- Potpuna zabrana - protisnuo je Danglard kroza zube.

- Previše su šokirani da bi mogli primiti policiju, zamoljeni smo da

pričekamo.

- Kojeg nam tehničara šalju iz labosa, Danglarde?

- Enza Lalondea. Jako je dobar. Ne činite to, komesare. Već gori sa svih

strana.

- Što da ne činim?

- Ništa.

Adamsberg je spremio telefon, istrljao potiljak i ispružio ruku prema

brežuljcima kako bi kuglu elektriciteta bacio u

krajobraz. Što je, čini se, funkcioniralo. Dosta je brzo prolazio uličicama

Ordebeca, razvezanih vezica, idući ravno prema telefonskoj kabini koju je

zamijetio na putu između Leo- nina pansiona i središta grada. Kabina je bila

zaštićena od pogleda, prekrivena visokim cvatom divlje mrkve. Nazvao je

laboratorij i zatražio da razgovara s Renzom Lalondeom.

- Ne brinite se, komesare - odmah se ispričao Lalonde.

- Bit ću u vašem uredu najkasnije za četrdeset pet minuta. Jurim.

- Baš naprotiv, ne jurite. Najprije su vas zadržali u labo- su, onda ste

imali gadnih muka s automobilom, zatim ste zapali u prometni čep, čak ste

imali i nezgodu. Kad biste mogli oguliti blatobran o neku ogradu, to bi bilo

savršeno. Ili razbiti far. Možete sami improvizirati, čini se da ste u redu.

- Nešto nije kako treba, komesare?

- Treba mi vremena. Podignite nalaze što je kasnije moguće, onda

obznanite da je nešto onečistilo analizu. Sutra će trebati sve ponoviti.

- Komesare - kazao je Lalonde nakon nekoliko trenutaka tišine - jeste li

svjesni što od mene tražite?

- Nekoliko sati, ništa više. Po zapovijedi pretpostavljenog i u službi

istrage. Optuženi će u zatvor, što god se dogodilo. Možete mu valjda dati

jedan dan?

- Ne znam, komesare.

- Bez ljutnje, Lalonde. Dajte mi doktora Romaina i zaboravite na ovaj

zadatak. Romain će ga preuzeti bez žurbe.

- Dobro, komesare, ja ću - kazao je Lalonde nakon još nekoliko

trenutaka tišine. - Usluga za uslugu, slučajno sam preuzeo slučaj uzice na

golubovim nožicama. I vi meni dajte vremena, prezauzet sam.

- Koliko god vam treba. Ali pronađite nešto.

- Ima komadića kože uz vlakno. Tip je strugao prstima po njemu, čak ih

je možda oderao. Trebate samo pronaći tipa s nevidljivim urezom na

kažiprstu. A uzica bi možda mogla još nešto reći. Nije baš obična.

- Vrlo dobro - pohvalio ga je Adamsberg, osjetivši kako ga mladi Enzo

Lalonde pokušava navesti da zaboravi na njegovu nevoljkost. - Ali nikako me

nemojte zvati u Brigadu i na mobitel.

- Shvatio sam, komesare. Još samo nešto: zaključke mogu poslati sutra,

ali nikada ne bih krivotvorio rezultate analize. To nemojte od mene tražiti.

Ako je tip u gabuli, ja tu ne mogu ništa.

- Nema govora o krivotvorenju. U svakom slučaju, naći ćete tragove

benzina na njegovim prstima. I bit će to isti benzin kao na tenisicama, jer ih je

dirao, i isti kao na mjestu požara. Zatvorit će ga, možete biti sigurni u to.

I svi će biti zadovoljni, zaključio je Adamsberg spustivši slušalicu i

potom rubom rukava obrisao tragove svojih prstiju s nje. A život Mome

Kratkog Fitilja teći će prema njegovoj sudbini, već zapečaćenoj.

Leonino imanje vidjelo se u daljini, a Adamsberg se naglo zaustavio,

vrebajući. Čist zrak donosio je do njega neprekidno jaukanje, cvilež psa u

opasnosti. Adamsberg je potrčao po cesti.

X.

Vrata blagovaonice bila su širom otvorena, Adamsberg je sav u znoju

ušao u malu tamnu prostoriju i odmah se zaustavio. Leonino dugo, mršavo

tijelo ležalo je na podu, s glavom uronjenom u lokvu krvi. Flem je cvilio,

ležeći na boku, s velikom šapom položenom na staričino tijelo. Adamsberg je

osjetio kao da mu se komad zida spušta iz vrata prema želucu, otkotrljavši se

potom u noge.

Kleknuvši pored Leone, stavio joj je ruku na grlo, na bilo, ne osjećajući

ni najmanje lupanje. Leone nije pala, netko ju je ubio, divljački joj je razbio

glavu o pločice. Osjetio je kako je

zajedno sa psom zadrhtao i lupio šakom o pod. Tijelo je bilo toplo, napad se

dogodio prije svega nekoliko minuta. Možda je čak požurio ubojicu kad je

počeo trčati jer su kamenčići na putu podizali buku. Otvorio je stražnja vrata,

na brzinu pogledao pustu okolicu, a zatim je otrčao do susjeda da dobije broj

žandarmerije.

Adamsberg je pričekao dolazak murje, sjedeći pored Leo. Jednako kao

pas, i on je položio ruku na nju.

- Gdje je Emeri? - upitao je narednika kad je ušao u prostoriju, u pratnji

žene koja je morala biti liječnica.

- Kod luđaka. Stiže.

- Ambulantno vozilo - naredila je liječnica brzim glasom. - Još je živa.

Možda još samo koji trenutak. U komi je.

Adamsberg je podignuo glavu.

- Nisam joj osjetio puls - kazao je.

- Vrlo je slab - potvrdila je liječnica, žena od četrdesetak godina,

privlačna i odlučna.

- Kad se to dogodilo? - upitao je narednik, pazeći istodobno na dolazak

šefa.

- Prije nekoliko minuta - odgovorila je liječnica. - Ne više od pet.

Udarila je o pod kad je pala.

- Ne - kazao je Adamsberg - netko joj je udarao glavom

o pod.

- Jeste li je dirali? - upitala je žena. - Tko ste vi?

- Nisam je dirao, ja sam murjak. Pregledajte psa, doktorice, ne može

ustati. Branio je Leo i ubojica ga je udario.

- Pregledala sam psa, ništa mu nije. Poznajem Flema. Kad ne želi stati

na noge, nema pomoći. Neće se maknuti odatle sve dok ne odnesu njegovu

gazdaricu. Ni onda.

- Sigurno joj je pozlilo - beskorisno je pokušao krupni narednik. - Ili je

saplela noge o stolac. I pala.

Adamsberg je zavrtio glavom, ne želeći o tome raspravljati. Leone je

netko udario, zbog leptira u Brazilu kojeg je vidjela kako je pomaknuo krilom.

Kojim? Gdje? Sam gradić Ordebec dnevno je nudio nekoliko tisuća

pojedinosti, nekoliko tisuća leptirovih udaraca krilima. I isto toliko povezanih

događaja. Među kojima i ubojstvo Michela Herbiera. A medu tom golemom

količinom leptirovih krila, jedno je od njih za- titralo pred očima Leone koja je

imala dar da ga vidi ili čuje. Ali koje? Pronaći leptirovo krilo u gomili od dvije

tisuće stanovnika bijaše fantastičan posao u usporedbi s čuvenom iglom u

plastu sijena. Sto se Adamsbergu nikada nije činilo neizvedivim. Bilo bi

dovoljno zapaliti sijeno i pokupiti iglu.

Ambulantno vozilo parkiralo se pred vratima, vrata su zaklopotala,

Adamsberg je ustao i izišao. Pričekao je da bolničari polako uvuku nosila u

vozilo te je nadlanicom pomilovao staricu po kosi.

- Vratit ću se, Leo - kazao joj je. - Bit ću tu. Naredniče, zamolite

kapetana Emerija da je danonoćno čuvaju.

- U redu, komesare.

- Nitko ne smije ući u njezinu sobu.

- U redu, komesare.

- Nema potrebe - hladno je kazala liječnica smjestivši se u ambulantno

vozilo. - Neće preživjeti do večeri.

Hodom koji je bio još sporiji nego inače, Adamsberg se vratio u kuću

koju je čuvao krupni narednik. Stavio je ruke pod vodu da spere Leoninu krv

te ih je obrisao kuhinjskom krpom kojom je sinoć brisao posuđe, a zatim je

uredno složio na naslon stolca. Plavo-bijela kuhinjska krpa s motivom pčela.

Iako mu je gazdarica otišla, pas se nije pomaknuo. Drhtao je slabije,

žaleći se pri svakom izdisaju.

- Odvedite ga - kazao je Adamsberg naredniku. - Dajte mu kocku

šećera. Nemojte ga tu ostaviti.

U vlaku, blato i lišće sušili su se na njegovim potplatima, padajući na tlo

kao brojni tamni otpaci, pod neodobravaju- ćim pogledom žene što je sjedila

nasuprot njemu. Adamsberg je uhvatio komadić koji se bio uvukao u udubinu

potplata i stavio ga u džep od košulje. Žena nije mogla znati, razmišljao je, da

upravo prolazi pored strašnih ruševina, pored ostataka puta za Bonneval,

ugaženog čizmama Bijesne vojske. Gospodar Hellequin ponovno će udariti na

Ordebec, ima još troje živih koje treba uhvatiti.

XI.

Prošle su dvije godine otkako Adamsberg nije vidio Momu Kratkog

Fitilja. Sad bi morao imati dvadeset tri godine, bio je prestar da se i dalje igra

šibicama i premlad da napusti borbu. Obrazi su mu sada bili zasjenjeni

bradom, no to ga novo muževno obilježje nije učinilo privlačnijim.

Mladić je sjedio u sobi za ispitivanje, bez dnevne svjetlo- sti, bez

ventilatora. Adamsberg ga je ugledao preko stakla, pognutog na stolcu,

spuštena pogleda. Ispitivali su ga poručnici Noel i Morel. Noel se vrtio oko

njega, nemarno se igrajući jo-joom što ga je uzeo od mladića. Momo je

pobijedio na brojnim natjecanjima u jo-jou.

- Tko mu je uvalio Noela? - upitao je Adamsberg.

- On je došao kao zamjena - objasnio je Danglard u nelagodi.

Ispitivanje je trajalo od jutra, a Danglard nije još ništa učinio da ga

prekine. Momo se satima držao iste priče: čekao je sam u parku na području

Fresnaya, nove tenisice našao je u svom ormaru, izvadio ih je iz vrećice. Ako

je imao benzina na rukama, to je od tenisica. Nije znao tko je Antoine Cler-

mont-Brasseur, uopće.

- Jeste li mu dali jesti? - upitao je Adamsberg

-Da.

- A piti?

- Dvije kole. K vragu, komesare, pa što vi mislite? Nismo tu da ga

mučimo.

- Prefekt je osobno nazvao - umiješao se Danglard. - Momo mora do

večeri sve priznati. Zapovijed ministra unutarnjih poslova.

- Gdje su te čuvene tenisice?

- Ovdje - kazao je Danglard pokazujući na stol. - Još uvijek smrde na

benzin.

Adamsberg ih je pogledao ne dirnuvši ih i spustio glavu.

- Natopljene sve do vezica - kazao je.

Narednik Estalšre prišao im je brzim koracima, a slijedio ga je Mercadet,

s telefonom u ruci. Bez Adamubergove neobjašnjive zaštite, mladi Estalere

već bi odavno morao napustiti Brigadu i otići u neku malu postaju podalje od

glavnoga grada. Sve su kolege više-manje smatrale da Estalere nije dorastao

situaciji, odnosno da je potpuni kreten. Razrogačio bi svoje velike zelene oči

prema svijetu, kao da se trudi da mu ništa ne promakne, ali one najočitije stvari

uvijek su mu izmicale. Komesar se prema njemu odnosio kao prema mladici

koja će u budućnosti propupati, uvjeren da će se jednoga dana njegov

potencijal razviti. Svakoga dana, mladić je ulagao divovske napore da nauči i

shvati. No već dvije godine nitko nije vidio da bi ta čuvena mladica ojačala.

Estalere je slijedio Adamsberga korak po korak, poput putnika pogleda uprtog

u busolu, lišen svakog osjećaja za kritiku, istodobno obožavajući i poručnicu

Retancourt. Antagonizam u ponašanju njih dvoje dovodio ga je do velikih

nedoumica. Adamsberg je kročio krivudavim stazama, dok je Retancourt

napredovala ravnom crtom prema cilju, slijedeći mehaničku realnost bivola

usmjerenog prema vodi. Tako da je mladi narednik često zastajao na raskrižju

putova, nesposoban odlučiti kojim de krene. U takvim bi trenucima

posvemašnje zbunje- nosti otišao pripremiti kavu za sve u Brigadi. To je radio

savršeno, upamtivši navike svakog člana, ma koliko beznačajne bile.

- Komesare - zadihano će Estalere - dogodila se katastrofa u

laboratoriju.

Mladić je zastao i pogledao u svoje bilješke.

- Otisci uzeti od Mome su neupotrebljivi. Došlo je do onečišćenja na

mjestu gdje su se čuvali.

- Drugim riječima - umiješao se Mercadet - na trenutak posve budan -

jedan od tehničara izlio je šalicu kave na uzorke.

- Šalicu čaja - ispravio ga je Estalere. - Enzo Lalonde mora se vratiti i

uzeti nove uzorke za analizu, ali rezultati će biti gotovi tek sutra.

- Nezgodno - prošaptao je Adamsberg.

- Ali budući da se zadnji tragovi benzina mogu obrisati, prefekt je

zapovjedio da Momi vežu ruke kako ne bi dirao nikakvu površinu.

- Prefekt je već obaviješten o onečišćenju?

- Naziva labos svakoga sata - kazao je Mercadet. - Tipu sa šalicom kave

nije baš bilo ugodno.

- Čaja, tipu sa šalicom čaja.

- Svodi se na isto, Estalere - kazao je Adamsberg. - Danglarde, nazovite

prefekta i recite mu da se ne treba osvećivati na tehničaru, da ćemo do 22 sata

imati Momino priznanje.

Adamsberg se vratio u sobu za ispitivanje, držeći tenisice vrhovima

prstiju i dajući Noelu znak da iziđe. Kad ga je prepoznao, Momi je izletio

osmijeh olakšanja, ali komesar je gamo zavrtio glavom.

- Ne, Mo. Gotovo je s tvojim podvizima kao vođe bande. Znaš li koga si

ovaj put zapalio? Znaš li tko je to?

- Rekli su mi. Tip koji gradi stanove i bavi se proizvodnjom metala.

Clermont.

-I koji ih prodaje. U cijelom svijetu.

- Da, koji ih prodaje.

- Ako to želimo reći na drugi način, zapalio si jednog od stupova

ekonomije naše zemlje. Ništa manje. Shvaćaš li?

- Nisam ja, komesare.

- Nisam te to pitao. Pitao sam shvaćaš li.

-Da.

- Što shvaćaš?

- Da je jedan od stupova ekonomije naše zemlje - kazao je Mo s

tračkom jecaja u glasu.

- Drugim riječima, zapalio si cijelu zemlju. U trenutku dok

razgovaramo, kompanija Clermont-Brasseur je obezglavljena, a europske

burze se tresu. Je li ti to jasno? Ne, nemoj mi pričati priče o tajanstvenim

sastancima, parku, nepoznatim tenisicama. Želim znati jesi li ga ubio slučajno

ili si ciljao upravo na Clermont-Brasseura. Nehotično ubojstvo ili ubojstvo s

predumišljajem, to je golema razlika.

- Molim vas, komesare.

- Ne miči ruke. Jesi li njega ciljao? Jesi li htio da ti ime uđe u povijest?

Ako jesi, onda si uspio. Stavi ove rukavice i navuci tenisice. Navuci samo

jednu, to mi je dovoljno.

- Tenisice nisu moje.

- Stavi jednu - kazao je Adamsberg podižući glas.

Noel, koji je ostao slušati iza stakla, slegnuo je ramenima, nezadovoljan.

- Gura tipa na rub plača, udarajući u bubnjeve. A onda će reći da sam ja

grubijan u Brigadi.

- Dobro je, Noel - kazao je Mercadet. - Dobili smo zapo- vijedi. Momin

plamen proširio se sve do Palače pravde, potrebna su priznanja.

- A otkada to komesar tako poslušno sluša zapovijedi?

- Otkako mu se klima stolac. Zar ti se ne čini normalno da želi spasiti

svoju kožu?

- Naravno da je to normalno. Ali s njegove strane nije - kazao je Noel

udaljujući se. - To me čak malo čudi.

Adamsberg je izišao iz prostorije i pružio tenisice Estalereu. Susreo se sa

začuđenim pogledima pomoćnika, osobito Danglarda.

- Vi nastavite, Mercadet. Ja imam posla s Normandijom. Sada kad je

Mo izgubio povjerenje u mene, brzo će propjeva- ti. Stavite ventilator, manje

će isparavati kroz ruke. A čim tehničar završi nove analize, pošaljite ih meni.

- Mislio sam da niste skloni optužbi - kazao je Danglard pomalo

svisoka.

- Vidio sam mu oči. On je to učinio, Danglarde. Tužno, ali učinio je to.

Namjerno ili ne, to još ne znamo.

Ako postoji nešto što je Danglardu najviše smetalo kod Adamsberga, onda je

to bilo uzimanje osjećaja kao gotovih činjenica. Adamsberg je tvrdio da su

osjećaji činjenice, materijalni elementi koji imaju jednaku vrijednost kao labo-

ratorijske analize. Da je mozak najveći laboratorij, u potpunosti sposoban

razvrstati i analizirati primljene podatke,

kao što je primjerice pogled, te iz njih izvući gotovo pouzdane rezultate. Tu

iskrivljenu logiku Danglard nije podnosio.

- Nije riječ o tome jeste li ili niste vidjeli, komesare, nego znate li.

- Zna se, Danglarde. Mo je starca prinio kao žrtvu na oltar svojih

uvjerenja. Danas je u Ordebecu neki tip razbio glavu stare gospođe kao što

razbijemo čašu o pod. Nisam raspoložen za tetošenje ubojica.

- Jutros ste mislili da je Momo pao u zamku. Jutros ste rekli da bi se

sigurno riješio tih tenisica, umjesto da ih čuva u ormaru, spremne za optužbu.

- Mo se pokazao mudriji. Dovoljno da nabavi nove tenisice i navede nas

na pomisao da mu smještaju. Ali sam si je smjestio, Danglarde.

- Zbog pogleda?

- Na primjer.

- I kakve ste dokaze pronašli u njegovu pogledu?

- Oholost, okrutnost, a sada i strah.

- Sve ste to odmjerili? Analizirali?

- Rekao sam vam, Danglarde - odgovorio je Adamsberg s pomalo

prijetećom blagošću - da nisam raspoložen za raspravu.

- Odvratno - suho je prošaptao Danglard.

Adamsberg je sa svog mobitela nazvao bolnicu u Ordebecu. Rukom je

dao znak Danglardu, kao neki pokret ravnodušnosti.

- Idite kući, Danglarde, to bi vam bilo najbolje.

Oko njih se okupilo sedam pomoćnika kako bi pratili prepirku. Estalere

je izgledao slomljeno.

- I vi također, ako se bojite da vam se nastavak neće svidjeti. Ovdje su

mi potrebna samo dva čovjeka za Moa. Mercadet i Estalere.

Skupina se u tišini razišla, iznenađena i puna neodobravanja. Danglard,

dršćući od bijesa, krupnim koracima se udario, idući brzo koliko god mu je to

dopuštao njegov doista

osobiti hod, oslanjajući se na noge koje su izgledale slabe poput dviju dijelom

istopljenih voštanica. Sišao je niz spiralne stube koje su vodile u podrum,

izvadio je bocu bijelog vina koju je držao iza velike kotlovnice te odmah ispio

nekoliko velikih gutljaja. Šteta, kazao je samome sebi, jednom kad je izdržao

do sedam sati navečer bez pića. Sjeo je na kutiju koja mu je služila kao stolac

u podrumu, trudeći se umiriti disanje kako bi umirio bijes i osobito bol koja je

nastala zbog razoča- ranosti. Bilo je to gotovo panično stanje za njega, koji je

toliko volio Adamsberga, koji je toliko uvažavao zavodljive putanje njegova

duha, njegovu otkačenost i, da, njegovu pomalo jednostavnu i gotovo stalnu

blagost. No, kako je vrijeme prolazilo, opetovani uspjesi iskvarili su

Adamsbergovu izvornu narav. Sigurnost i samouvjerenost uvukle su mu se u

svijest, povlačeći za sobom nove materijale, ambicioznost, nadme- nost i

rigidnost. Adamsbergova čuvena nemarnost počela se okretati i pokazivati

svoju tamnu stranu.

Danglard je odložio bocu na njezino mjesto, neutješen. Čuo je kako vrata

Brigade udaraju, djelatnici su poslušali savjet i malo-pomalo napuštali zgradu,

u očekivanju boljeg sutra. Skrušeni Estalere ostao je s Momom, zajedno s

poručnikom Mercadetom, koji je najvjerojatnije već zaspao. Ciklus jave i sna

kod Mercadeta je iznosio oko tri i pol sata. Srameći se te svoje mane, poručnik

nije bio u poziciji da ne posluša komesara.

Danglard je bezvoljno ustao, šaljući misli prema večeri sa svoje petero

djece, želeći odagnati odjeke svađe. Petero djece, pomislio je žestoko,

hvatajući se za ogradu i grabeći po stubama. Ondje je bio njegov život, a ne s

Adamsbergom. Dati ostavku, možda otići u London, gdje mu je živjela

ljubavnica koju je tako rijetko viđao. Ta gotovo pa odlučnost dala mu je

osjećaj ponosa, unoseći malo dinamike u njegov izmoreni duh.

Adamsberg, zatvoren u uredu, slušao je kako udaraju vrata Brigade,

redom kako su njegovi zbunjeni pomoćnici napuštali urede, natopljene

nelagodom i mržnjom. Učinio je

ono što jo trebalo učiniti i nije si mogao ništa predbaciti. Malo je prostački

reagirao, ali hitnost mu nije ostavljala izbora. Danglardova provala bijesa ga je

iznenadila. Neobično je što ga njegov stari prijatelj nije potapšao po ramenu i

po- šao za njim, kao što je gotovo uvijek činio. Tim više što Danglard nije

sumnjao u Moovu krivnju. Njegova je istančana inteligencija izostala. No,

snažni napadi tjeskobe često bi mu prikrili jednostavnu istinu, izobličujući sve

na svom putu, zatvarajući mu pristup svemu što je očito. Nikada zadugo.

Oko dvadeset sati začuo je spore korake Mercadeta koji mu je dovodio

Moa. Za jedan će sat sudbina mladog piromana biti riješena, a sutra će se

morati suočiti s reakcijama svojih kolega. Jedino čega se doista pribojavao bila

je reakcija poručnice Retancourt. Ali nije bilo prostora za oklijevanje. Što god

mislili Retancourt ili Danglard, on je U Moovu pogledu sve pročitao i to mu je

pokazalo put koji obvezatno treba slijediti. Ustao je i otvorio vrata, stavljajući

mobitel u džep. Leo je još bila živa, ondje gore, u Ordebecu.

- Sjedni - kazao je Mou koji je ušao, spustivši glavu da sakrije oči.

Adamsberg ga je čuo kako plače, obrana mu je popuštala.

- Nije ništa rekao - izvijestio je Mercadet posve nepristrano.

- Ubrzo će biti gotovo - kazao je Adamsberg držeći mladića za ramena

da ga posjedne. - Mercadet, skinite mu lisice i pođite se odmoriti gore.

Odnosno u sobicu koju zauzimaju aparati za pića i zdjelica za macu i

gdje je poručnik razmjestio jastuke na pod kako bi mogao provesti svoje

cikličke sijeste. Mercadet bi to iskoristio da macu odvede do tanjura i zaspi s

njom. Prema poručnici Retancourt, otkako su se poručnik i maca udružili,

Mercadetov san se poboljšao i sijeste su postale kraće.

XII.

Telefon kod kapetana Emerija zazvonio je usred večere.

Nervozno je podignuo slušalicu. Vrijeme večere bje za njega

luksuzna i blagotvorna stanka koju je gotovo opsesivno sačuvao u

svom razmjerno prosječnom životu. U njegovu je službenom

trosobnom stanu najveća prostorija bila rezervirana za

blagovaonicu u kojoj je upotreba bijelog stolnjaka bila obvezatna.

Na tom su stolnjaku blistala dva spašena komada srebrnine, iz

naslijeđa maršala Davouta, bombonijera i zdjela za voće, obje

urešene carskim orlovima i inicijalima pretka. Emerijeva je

domaćica diskretno okretala stolnjak na čistu stranu, kako bi

štedjela na pranju, ne pokazujući nikakvo poštovanje prema

starom princu od Eckmehla.

Emeri nije bio glup. Znao je da je njegovo poštivanje pretka

nadoknada za život koji je smatrao prosječnim i za karakter u

kojem nije bilo maršalove čuvene hrabrosti. Plašljiv, izbjegao je

vojnu karijeru svoga oca i priklonio se, na vojnom planu, državnoj

žandarmeriji, a na planu osvajanja, ženskom tijelu. Bio je strog

prema sebi, osim u raskošno vrijeme večere kad si je dopuštao

velikodušnu stanku. Za tim je stolom samom sebi davao ugled i

autoritet i tom se svakodnevnom dozom narcizma obnavljao. Svi

su znali da ga, ako nije hitno, ne treba prekidati u vrijeme jela.

Glas narednika Bleriota bio je stoga dosta nesiguran.

- Oprostite mi, kapetane, mislio sam da vas moram oba-

vijestiti.

- Leo?

- Ne, njezin pas, kapetane. Ja ga za sada čuvam. Doktorica

Chazy je tvrdila da mu nije ništa, ali na kraju je komesar

Adamsberg bio u pravu.

- Prijeđite na stvar, naredniče - kazao je Emeri nestrpljivo. -

Moje se jelo hladi.

- Flem se nikako nije uspijevao dignuti, a večeras je povraćao

krv. Odveo sam ga veterinaru koji je otkrio unutarnje povrede. Po

njegovu mišljenju, Flema su udarali po trbuhu,

vjerojatno nogama. U tom slučaju, Adamsberg je bio u pravu, Leo je doista

bila napadnuta.

- Ne dosađujte mi s tim Adamsbergom, sposobni smo i sami doći do

zaključaka.

- Oprostite, kapetane, to je zato jer je to on odmah kazao.

- Je li veterinar siguran u svoju dijagnozu?

- Posve. Spreman je potpisati izjavu.

- Pozovite ga sutra rano ujutro. Imate li novosti o Leone?

- Nije izišla iz kome. Doktor Merlan računa na resorpci- ju unutarnjeg

hematoma.

- Doista računa?

- Ne, kapetane. Zapravo ne.

-Jeste li završili s večerom, Bleriot?

- Da, kapetane.

- Onda dođite do mene za pola sata.

Emeri je bacio telefon na bijeli stolnjak i zamišljeno sjeo pred svoj tanjur.

S narednikom Bleriotom, koji je bio stariji od njega, imao je paradoksalan

odnos. Nije ga cijenio, nije pridavao nikakvu važnost njegovu mišljenju.

Bleriot nije bio ništa doli obični debeli narednik, podređen i nekultiviran.

Usporedno s tim, njegov ugodni temperament - dobroćudan, mislio je Emeri

- njegova strpljivost koja bi se mogla smatrati glupošću i njegova diskretnost

učinili su ga korisnom i bezopasnom osobom od povjerenja. Emeri ga je

redom usmjeravao kao psa i tretirao kao prijatelja, prijatelja koji je posebno

zadužen da ga sluša, da ga utješi i da ga ohrabri. Radili su zajedno već šest

godina.

- Loše će završiti, Bleriot - kazao je naredniku otvarajući mu vrata.

- Za Leone? - upitao je Bleriot i sjeo na stolicu u stilu ampira na koju bi

obično sjeo.

- Za nas. Za mene. Zasrao sam cijeli početak istrage.

Budući da je maršal Davout bio na glasu po svom prostačkom jeziku,

navodno naslijeđenom iz revolucionarnih godina, Emeri nije pazio na finoću

govora.

- Ako je Leo napadnuta, Bleriot, znači da je Herbier doista ubijen.

- Zašto to povezujete, kapetane?

- Svi to rade. Razmisli.

- Sto svi govore?

- Da je znala puno o Herbierovoj smrti, s obzirom na to da Leo uvijek

zna puno o svemu i svačemu.

- Leo nije brbljavica.

- Ali je inteligentna i dobro pamti. Na nesreću, nije mi se povjerila. To bi

joj možda spasilo život.

Emeri je otvorio bombonijeru punu slatkiša i gurnuo je prema Bleriotu.

- Nagutat ćemo se, naredniče. Tipa koji zatuče staru gospođu o pod ne

treba olako uzimati. Moglo bi se reći da je to pravi divljak, demon kojeg

danima puštam da juri. Što se još priča po gradu?

- Rekao sam vam, kapetane. Ne znam.

- Nije točno, Bleriot. Što govore o meni? Da nisam dobro obavio svoj

posao, je li?

- Proći će to. Ljudi pričaju, a onda zaborave.

- Ne, Bleriot, oni su u pravu. Herbier je nestao prije jedanaest dana, prije

devet dana su me obavijestili. Odlučio sam to zanemariti jer sam mislio da me

Vendermotovi žele uhvatiti u zamku. Ti to znaš. Ja sam sebe zaštitio. A kad su

pronašli njegovo tijelo, odlučio sam daje riječ o samoubojstvu jer mi je tako

najbolje odgovaralo. Ustrajao sam u tome poput bika i nisam ni prstom

maknuo. Ako kažu da sam odgovoran za Leoninu smrt, u pravu su. Dok je

Herbierovo ubojstvo još bilo svježe, imali smo izgleda pronaći tragove.

- Nismo to mogli misliti.

- Ti ne. Ja da. Sad više nema indicija za koje bismo se mogli uhvatiti.

Uvijek ista stvar. Želeći sebe zaštiti, postajemo ranjivi. Zapamti to.

Emeri je naredniku pružio cigaretu te su obojica pušila u tišini.

- A što je tako opasno, kapetane? Što se može dogoditi?

- Glavna inspekcija žandarmerije, posve jednostavno.

- Protiv vas?

- Očito. Ti ne riskiraš ništa, ti nisi odgovoran.

- Potražite pomoć, kapetane. Ne može se pljeskati jednom rukom.

- Od koga?

- Od grofa. On ima dugu ruku koja može doći do Pariza.

I Glavne inspekcije.

- Izvadi karte, Bleriot, odigrat ćemo koju partiju, to će nam dobro činiti.

Bleriot je podijelio karte s težinom s kojom je sve radio, a Emeri se

osjetio donekle utješenim.

- Grof je jako privržen Leone - primijetio je Emeri zaigravši.

- Kažu da mu je bila jedina ljubav.

- S pravom bi mogao pomisliti da sam ja odgovoran za ono što joj se

dogodilo. I poslati me do vraga.

- Ne treba to izgovarati, kapetane.

- Zašto? - upitao je Emeri kratko se nasmijavši. - Vjeruješ li da je vrag u

Ordebecu?

- Svejedno. Gospodar Hellequin je prošao.

- Ti u to vjeruješ, jadni moj Bleriot.

- Nikad se ne zna, kapetane.

Emeri se nasmiješio i bacio kartu. Bleriot ju je pokrio osmicom.

- Ne igraš baš glavom.

- Istina je, kapetane.

XIII.

- Komesare - preklinjao je i dalje Mo.

- Zašuti - prekinuo ga je Adamsberg. - Imaš omču oko vrata i nemaš

puno vremena.

- Ja nikoga i ništa nisam ubio. Osim žohara u svojoj kući.

- Zašuti, dovraga - ponovio je Adamsberg uputivši mu znak prijekora.

Mo je zašutio, iznenađen. Nešto se kod komesara promijenilo.

- Sad je bolje - kazao je Adamsberg. - Kao što si čuo, nisam raspoložen

gnjaviti se s ubojicama.

Pred očima mu se pojavila slika Leo izazivajući bockanje u potiljku.

Prešao je rukom preko vrata i poslao kuglu dolje. Mo ga je gledao kako to čini

i imao je dojam kao da je uhvatio nevidljivog skarabeja. Instinktivno, i on je

učinio isto, provjeravajući svoj potiljak.

- I ti imaš kuglu? - upitao je Adamsberg.

- Kuglu čega?

- Elektriciteta. Trebao bi je imati.

Mo je zatresao glavom, ništa ne shvaćajući.

- U tvome slučaju, Mo, imamo ciničnog ubojicu, moćnog kalkulanta.

Čista suprotnost impulzivnom i divljem luđaku koji napada u Ordebecu.

- Ne razumijem - prošaptao je Mo.

- Nije važno. Netko je očito likvidirao Antoinea Clermont- -Brasseura.

Neću ti objašnjavati zašto je stari magnat postao nezgodan, nemamo za to

vremena i to nije tvoj problem. Ono što trebaš znati jest da ćeš ti za to platiti.

Tako je predviđeno od početka postupka. Za dvadeset dvije godine bit ćeš

pušten zbog dobrog ponašanja, ako ne zapališ svoju zatvorsku ćeliju.

- Dvadeset dvije godine?

- Ubijen je jedan Clermont-Brasseur, ne neki gazda kafića. Pravda nije

slijepa.

- Ali ako znate da to nisam bio ja, možete im to reći da ne idem u zatvor.

- Samo sanjaj, Mo. Klan Clermont-Brasseura nikada neće dopustiti da

netko od njih bude osumnjičen. Ne možemo im se čak približiti ni zbog

običnog ispitivanja. I bez obzira na to što se dogodilo, naši šefovi zaštitit će

klan. Malo je reći da ti nemaš težinu, kao ni ja. Ti si ništa, oni su sve. To bi se

tako moglo reći. A tebe su odabrali.

- Nema dokaza - prošaptao je Mo. - Ne mogu me osuditi bez dokaza.

- Naravno da mogu, Mo. Prestani trošiti moje i svoje vrijeme. Mogu ti

predložiti dvije umjesto dvadeset dvije godine zatvora. Slažeš se?

- Kako to?

- Zbrisat ćeš odavde i sakriti se. Ali jasno ti je, ako te sutra ne nađu

ovdje, ja ću to morati objasniti.

-Da.

- Reći ću da si uzeo oružje i mobitel od Mercadeta - poručnika koji ima

razdjeljak sa strane i jako male ruke - kad je zaspao u sobi za ispitivanje. On

uvijek zaspi.

- Ali on nije zaspao, komesare.

- Ne raspravljaj. Zaspao je, uzeo si mu oružje i telefon, gurnuo si ih u

hlače, sa stražnje strane. Mercadet nije ništa primijetio.

- A što ako potvrdi da još uvijek ima svoje oružje?

- Bit će u krivu jer ću mu ga ja uzeti, zajedno s telefonom. Upravo si

telefonom zatražio od jednoga svog kompanjona da te vani čeka. Oružje si mi

prislonio na potiljak, prisilio si me da ti skinem lisice te si ih stavio meni na

zapešća. Zatim si me prisilio da ti otvorim stražnji izlaz iz postaje. Dobro me

slušaj: na ulici su dva službenika, s jedne i s druge strane ulaznih vrata. Izići

ćeš držeći me na nišanu, ozbiljno. Dovoljno ozbiljno da se ne usude

intervenirati. Hoćeš li to moći?

- Možda.

- Dobro. Reći ću tipovima da se ne miču. Moraš izgledati odlučno,

spreman na sve. Jesmo se dogovorili?

- A što ako ne budem izgledao odlučno?

- Onda ćeš se igrati sa svojim životom. Snađi se. Na uglu ulice nalazi se

signalizacijski pano, zabrana parkiranja. Na tom se mjestu okreni udesno,

udari me u bradu, ja ću pasti na pod. Onda pojuri što brže možeš. Vidjet ćeš

automobil koji pali motor, ispred mesnice, na tristo metara udaljenosti. Baci

oružje i uskoči unutra.

- A mobitel?

- Ostavi ga ovdje. Ja ću se pobrinuti da ga uništim.

Mo je gledao Adamsberga podižući teško kapke, sav zaprepašten.

- Zašto to radite? Za vas bi se reklo da niste u stanju održati bukvicu ni

sitnom lokalnom seronji.

- Dobro pazim što govore o meni.

- Posumnjat će u vas.

- Ne ako ti dobro odigraš svoju ulogu.

- Nije li to neka zamka?

- Dvije godine zatvora, osam mjeseci ako se budeš dobro ponašao. Ako

se uspijem dovući do pravog ubojice, ipak ćeš morati odgovarati zbog

oružanog napada na komesara i bijega. Dvije godine. Ne mogu ti ponuditi

bolje od toga. Uzimaš?

- Da - uzdahnuo je Mo.

- Pazi. Moguće je da će podignuti obrambeni zid koji će biti tako visok

da se nikada neću dočepati ubojice. U tom slučaju, morat ćeš pobjeći mnogo

dalje, preko oceana.

Adamsberg je pogledao na sat. Ako je Mercadet poštivao svoj ciklus, već

je morao zaspati. Adamsberg je otvorio vrata

i pozvao Estalerea.

- Pazi na tog tipa, vratit ću se.

- Je li nešto rekao?

- Umalo. Računam na tebe, ne ispuštaj ga iz vida.

Estalere se nasmiješio. Sviđalo mu se kad je Adamsberg

govorio o njegovom oku. Jednom je komesar tvrdio da ima izvrsne oči, da

može sve vidjeti.

Adamsberg se tiho uvukao na kat, sjetivši se da mora preskočiti devetu

stepenicu preko koje su se svi spoticali. Lamarre i Morel bili su u prijamnom

uredu, nije bilo ni govora o tome da će se uznemiriti. U prostoriji s aparatima

za napitke, Mercadet bijaše na svome mjestu, spavajući na jastucima, pokriven

mačkom koja se pružila po njegovim listovima. Poručnik je ljubazno otkopčao

futrolu tako da je pištolj bio nadohvat ruke. Adamsberg je mačku pogladio po

glavi i bešumno uzeo magnum. Trebalo mu je nešto više vještine da izvadi

telefon iz prednjeg džepa na hlača

ma. Dvije minute zatim, otpustio je Estalerea i opet se zatvorio s Moom.

- Gdje ću se sakriti?

- Na neko mjesto gdje te murja neće nikada tražiti. A to znači kod nekog

murjaka.

- Gdje?

- Kod mene.

- Sranje - kazao je Mo.

- Tako je to, snalazimo se s onim što imamo. Nisam imao vremena

organizirati se.

Adamsberg je na brzinu poslao poruku Zerku koji mu je odgovorio da je

Hellebaud raširio krila, da je spreman letjeti.

- Vrijeme je - kazao je Adamsberg ustajući.

S lisicama na rukama, stisnut uz Moa koji mu je gurnuo pištolj pod bradu,

Adamsberg je otvorio dvoja vrata s rešetkama koja su se nalazila uz veliko

dvorište gdje su bila parkirana vozila Brigade. Približivši se izlazu, Mo je

položio ruku na Adamsbergovo rame.

- Komesare - kazao je - ne znam što reći.

- Sačuvaj to za kasnije, usredotoči se.

- Dat ću vaše ime svome prvom sinu, kunem se pred Bogom.

- Idi naprijed, zaboga. Strogo hodaj.

- Još samo nešto, komesare.

- Tvoj jo-jo?

- Ne, moja majka.

- Bit će obaviještena.

XIV

Danglard je završio pranje suđa nakon večere te se ispružio na svom starom

smeđem kanapeu, s čašom bijelog vina nadohvat ruke dok su djeca dovršavala

zadaće. Petero djece koja su rasla, petero djece koja će otići, bilo je bolje ne

misliti

večeras o tome. Najmlađi, koji nije bio njegov i koji mu je neprestano

pokazivao zagonetku svojih plavih očiju dobivenih od nekog drugog oca,

jedini je još uvijek bio dijete, a Danglard ga je zadržavao u tom stadiju.

Tijekom večere nije mogao prikriti umor, a stariji od blizanaca uporno ga je

ispitivao. Ne uspijevajući se oduprijeti, Danglard je opisao scenu u kojoj se

suprotstavio komesaru, Adamsbergov režeći ton i kako je ovaj počeo zapadati

u prosječnost. Njegov je sin izveo sumnjivu kretnju, koju je i brat ponovio, a

ta se dvostruka sumnjičavost zavukla u Danglardov rastuženi duh.

Slušao je jednu od blizanki kako ponavlja lekciju o Volta- ireu, o čovjeku

koji se podsmjehuje onima što su uhvaćeni u iluzije i laži. Odjednom se

pridignuo, oslonivši se na ruku. Uprizorenje, to je ono čemu je prisustvovao.

Laži, iluziji. Osjetio je kako mu se duh brže pokreće, odnosno opet pronalazi

tračnice točnosti. Ustao je i odgurnuo čašu. Ako se ne vara, Adamsbergu je

potreban, i to sada.

Dvadeset minuta poslije uzdišući je ušao u Brigadu. Ništa neobično,

noćna ekipa drijemala je kraj još uvijek uključenih ventilatora. Brzo je ušao u

Adamsbergov ured, našao otvorena vrata s rešetkama i požurio, koliko je to u

njegovu slučaju bilo moguće, do stražnjeg izlaza. U mračnoj ulici, dva su

stražara vukla komesara sa sobom. Adamsberg je izgledao omamljeno i

oslanjao se na narednike kako bi mogao hodati. Danglard ih je odmah

zamijenio.

- Uhvatite mi tog gada - zapovjedio je Adamsberg narednicima. -

Mislim da je zbrisao autom. Poslat ću vam pojačanje.

Danglard je pridržavao Adamsberga sve do njegova ureda, ne izustivši ni

riječi te zatvorivši dvoja vrata s rešetkama za sobom. Komesar nije želio sjesti,

nego se srušio na pod, između dva jelenja roga, s glavom uza zid.

- Liječnika? - upitao je Danglard suho.

Adamsberg je glavom pokazao da ne želi liječnika.

- Onda malo vode. To treba ranjenicima.

Danglard je organizirao pojačanje, zapovjedio maksimalni nadzor cesta, kolodvora,

zračnih luka i vratio se s čašom vode, praznom čašom i bocom bijeloga.

- Kako vas je zgrabio? - upitao je pruživši mu čašu i vadeći čep iz boce.

- Uzeo je Mercadetov pištolj. Nisam ništa mogao - kazao je Adamsberg

iskapivši čašu i opet je pruživši, ovaj put prema Danglardovoj boci.

- Vino se ne preporučuje u vašem slučaju.

- Ni u vašem, Danglarde.

- Ukratko, dali ste se uloviti kao neki žutokljunac?

- Zapravo da.

Jedan od službenika je pokucao i ušao ne čekajući odgovor. S malim

prstom gurnutim u otponac pružio je magnum prema komesaru.

- Bio je u žlijebu - kazao je.

- Nema telefona?

- Ne, komesare. Prema riječima mesara koji je pregledavao račune, neki

je automobil naglo krenuo, pet minuta nakon što se parkirao ispred njegova

dućana. Neki je čovjek ušao u njega.

- Mo - uzdahnuo je Danglard.

- Da - potvrdio je službenik. - Opis se slaže.

- Nije vidio broj tablica? - upitao je Adamsberg ne dopuštajući si da

pokaže ni najmanju napetost.

- Ne, nije izlazio iz dućana. Što ćemo napraviti?

- Izvještaj. Napisat ćemo izvještaj. To je uvijek dobar odgovor.

Vrata su se ponovno zatvorila i Danglard je komesaru natočio pola čaše

bijeloga.

- Budući da ste u stanju šoka - naglasio je izvještačeno

- ne smijem vam više natočiti.

Adamsberg se popipao po džepu na svojoj košulji i iz njega izvukao

iskrivljenu cigaretu koju je ukrao Zerku. Polako ju je zapalio, nastojeći izbjeći

Danglardov pogled koji kao da mu se želio zariti u mozak, poput vrlo tankog i

vrlo dugačkog

vijka. Što je Danglard tu radio u ovo doba? Mo ga je doista snažno udario te

je trljao svoju bolnu i zasigurno crvenu bradu. Vrlo dobro. Osjetio je ranicu i

malo krvi među prstima. Savršeno, sve se dobro odvijalo. Osim Danglarda i

njegova dugačkog vijka, jer upravo se toga bojao. Danglardovo neznanje

nikada ne bi dugo potrajalo.

- Ispričajte mi to - kazao je Danglard.

- Ništa. Posve je poludio od bijesa i gurnuo mi je pištolj pod vrat, nisam

mogao ništa učiniti. Otišao je poprečnom ulicom.

- Kako je uspio obavijestiti pomagača?

- Mercadetovim telefonom. Preda mnom je napisao poruku. Kako ćemo

se izvući s izvještajem? Da ne kažemo da je Mercadet spavao?

- Da, što ćemo s izvještajem? - ponovio je Danglard dajući svakoj riječi

posebnu težinu.

- Promijenit ćemo satnicu. Napisat ćemo da je Mo u devet sati navečer

još bio u prostoriji za ispitivanje. Ako policajac spava na prekovremenim

satima, to neće imati posljedica. Mislim da će kolege biti solidarni.

- S kim? - upitao je Danglard. - S Mercadetom ili s vama?

- Što mislite da sam trebao učiniti, Danglarde? Pustiti da me izrešeta?

- Dajte, nije valjda bilo tako strašno?

- Bilo je tako strašno, da. Mo se razbjesnio.

- Naravno - kazao je Danglard ispivši gutljaj.

A Adamsberg je u vrlo pronicavom pogledu svoga pomoćnika vidio svoj

poraz.

- U redu - kazao je.

- U redu - potvrdio je Danglard.

- Ali prekasno. Došli ste prekasno i predstava je već odigrana. Bojao

sam se da prije ne shvatite. Dugo vam je trebalo

- dodao je razočarano.

- Istina. Vozali ste me tri sata.

- Točno koliko mi je trebalo.

- Vi ste poludjeli, Adamsberg.

Adamsberg je ispio gutljaj iz svoje napola napunjene čaše i vrtio ga iz jednog obraza u

drugi.

- To mi ne smeta - kazao je progutavši ga.

- I mene ćete povući za sobom?

- Ne. Niste morali ništa shvatiti. Imate čak i mogućnost da budete glupi.

Vaš izbor. Iziđite ili ostanite.

- Ostajem ako imate makar jedan element njemu u prilog. Nešto osim

pogleda.

- Nipošto. Ako ostajete, to je bez uvjeta.

- Inače?

- Inače život nema puno smisla.

Danglard se suzdržao od pobune, stisnuvši prste oko čaše. No bijes bijaše

osjetno manje bolan, podsjetio se, nego kad je mislio da se Adamsberg spustio

sa svojih oblaka. Dao si je nekoliko trenutaka da u tišini razmisli. Samo forme

radi, znao je to.

- Neka bude - kazao je.

Bio je to najkraći izraz koji je pronašao da izrazi svoju predaju.

- Sjećate li se tenisica? - upitao ga je Adamsberg. - Vezica?

- One su Moov broj. Dalje?

- Govorim o vezicama, Danglarde. Krajevi su im umočeni u benzin,

barem nekoliko centimetara.

- I što s tim?

- To su tenisice za mlade, s osobito dugim vezicama.

- Znam, moji klinci imaju jednake.

- I kako ih vaši klinci zavezuju? Razmislite dobro, Danglarde.

- Omotaju vezice oko zgloba i zavežu ih s prednje strane.

- Eto. Najprije je bilo u modi nositi razvezane vezice, sada su u modi

vrlo duge vezice koje se omotaju iza pete i zatim zavežu s prednje strane, tako

da se krajevi vezica ne vuku po podu. Osim ako je tenisice navukao neki

starac izvan pogona koji ne zna kako ih treba vezati.

- Sranje.

- Da. Starac izvan pogona, recimo između pedeset i šezdeset godina,

recimo jedan od sinova Clermont-Brasseura, kupio je tenisice za mlade. I

jednostavno je zavezao vezice naprijed, kao što je bilo uobičajeno u njegovo

vrijeme. A krajevi su se namočili benzinom. Zatražio sam od Moa da ih stavi.

Sjećate li se?

-Da.

- A on ih je zavezao na svoj način, omotao ih je otraga i onda zavezao

naprijed. Da je Mo podmetnuo vatru, bilo bi benzina na potplatima, da. Ali ne

i na krajevima vezica.

Danglard je napunio čašu čim ju je ispraznio.

- To je taj vaš element?

- Da, i to zlata vrijedan.

- Točno. Ali počeli ste igrati komediju prije toga. I prije ste znali.

- Mo nije ubojica. Nikada nisam imao namjeru pustiti da ga ulove kao

krupnu ribu u mreži.

- Na kojeg Clermontova sina sumnjate?

- Na Christiana. On je hladni pokvarenjak još od svoje dvadesete

godine.

- Neće vas pustiti da to radite. Uhvatit će Moa, ma gdje bio. To im je

jedina šansa. Tko je došao automobilom po njega?

Adamsberg je ispio čašu ne odgovorivši.

- Kakav otac, takav sin - zaključio je Danglard teško ustajući.

- Već imamo jednog bolesnog goluba, pa možemo imati i dva.

- Nećete ga moći dugo kod sebe skrivati.

- Nisam to ni mislio.

- Jako dobro. Što ćemo sad?

- Kao obično - kazao je Adamsberg izvlačeći se iz jelenjih rogova. -

Izvještaj, napisat ćemo izvještaj. Vi ste za to najnadareniji, Danglarde.

U tom mu je trenutku zazvonio mobitel, pokazujući nepoznat broj.

Adamsberg je pogledao na sat, dvadeset dva sata

i pet minuta, i nabrao obrve. Danglard se već bacio na lažni izvještaj, uznemiren zbog svoje

neizostavne potpore komesaru, sve do krajnosti do koje se u ovom trenutku protezala.

- Adamsberg - kazao je komesar oprezno.

- Louis Nicolas Emeri - odgovorio je kapetan šupljim glasom. - Jesam li

te probudio?

- Ne, jedan mi je sumnjivac upravo pobjegao.

- Odlično - kazao je Emeri ne shvaćajući.

- Leo je preminula?

- Ne, još se drži. Ali ja ne. Smijenjen sam, Adamsberg.

- Službeno?

- Još ne. Kolega iz žandarmerijske Glavne inspekcije unaprijed me

upozorio. To će se sutra dogoditi. Hijene, kurvini sinovi.

- Predvidjeli smo to, Emeri. Suspenzija ili premještaj?

- Privremena suspenzija do izvještaja.

- Da, izvještaj.

- Hijene, kurvini sinovi - ponovio je kapetan.

- Zašto me zoveš?

- Radije bih crknuo nego vidio da kapetan iz Lisieuxa preuzme istragu.

I sveta Tereza bi ga bez oklijevanja bacila Bijesnoj vojsci.

- Trenutak, Emeri.

Adamsberg je rukom prekrio slušalicu.

- Danglarde, kapetan iz Lisieuxa?

- Dominique Barrefond, pravi gad.

- Što namjeravaš učiniti, Emeri? - upitao je Adamsberg vrativši se na

telefon.

- Želim da ti preuzmeš. Napokon, to je tvoj slučaj.

- Moj?

- Od početka, još otkad nije ni postojao. Kad si došao na put za

Bonneval i još nisi znao za mrtvog podlaca.

- Došao sam na zrak. Jeo sam kupine.

- Drugima to pričaj. To je tvoj slučaj - potvrdio je Emeri.

- A ako ga ti budeš vodio, moći ću ti krišom pomagati, ti me nećeš zgaziti. A

kurvin sin iz Lisieuxa bi me šatro.

- To je zbog toga?

- Zbog toga i zato što je to tvoj slučaj i ničiji drugo, Svoja sudbina u

odnosu na Bijesnu vojsku.

- Nemoj mi pričati velike priče, Emeri.

- Tako je to. Jaše prema tebi.

-Tko?

- Gospodar Hellequin.

- Ni na trenutak nisi u to povjerovao, misliš samo na vlastitu kožu.

-Da.

- Žao mi je, Emeri, znaš da ne mogu preuzeti. Ni pod kojim izgovorom.

- Ne govorim ti o izgovoru, govorim ti o preporuci. Ja ću jednu dobiti

od grofa od Ordebeca. Potrudi se da i ti dobiješ jednu sa svoje strane.

- Zašto bih to učinio? Da mi murja iz Lisieuxa počne zadavati brige?

Ovdje imam već gomilu briga, Emeri.

- Ali nitko te ne dira.

- Što ti znaš o tome? Upravo sam ti rekao da mi je jedan sumnjivac

pobjegao. Iz mog vlastitog ureda, s pištoljem jednog mog pomoćnika.

- Razlog više da postigneš uspjeh na drugoj strani.

Ne bi bilo loše, pomislio je Adamsberg. Ali tko se može suočiti s

gospodarom Bijesne vojske?

- Tvoj odbjegli sumnjivac, to je onaj iz slučaja Clermont- Brasseur? -

upitao je Emeri.

- Točno. Vidiš da se brod puni vodom i da ću imati puno posla da je

izbacim.

- Zanimaju li te nasljednici Clermont?

- Jako. No oni su nedodirljivi.

- Ne za grofa od Ordebeca. On je svoje čeličane prodao Antoineu

Clermont-Brasseuru. Zajedno su ludovali po Africi pedesetih godina. Grof mi

je prijatelj. Kad me Leo zgrabila za gaće i spasila, još je bila s njim.

- Pusti sad Clermontove. Znamo tko je podmetnuo požar.

- Tim bolje. Dobro se ponekad naći u situaciji da moramo očistiti sve oko sebe kako

bismo jasnije vidjeli. Jednostavan odraz profesionalne higijene koji nema posljedice.

Adamsberg je odmaknuo slušalicu od uha i prekrižio ruke. Prsti su mu

dodirnuli komadić zemlje što ga je gurnuo u džep od košulje. Danas u podne.

- Pusti me da razmislim - kazao je.

- Ali brzo.

- Nikad ne mislim brzo, Emeri.

Zapravo uopće, dovršio je Danglard u sebi. Moov bijeg bila je čista

ludost.

- Ordebec, je li? - upitao je Danglard. - Već u zoru ćete imati cijelu

vladu protiv sebe i tome još mislite dodati Bijesnu vojsku?

- Prapraunuk maršala Davouta položio je oružje. Mjesto je slobodno.

Nije posve neprivlačno, zar ne?

- Otkada se vi zanimate za privlačnost?

Adamsberg je u tišini spremao stvari.

- Otkako sam Leone obećao da ću se vratiti.

- Ona je u komi, baš je briga, više vas se ni ne sjeća.

- Ali ja se sjećam.

Napokon, pomislio je Adamsberg vraćajući se kući, možda je Emeri u

pravu. Možda je to njegov slučaj. Zaokrenuo je prema obali Seine kako bi se

oslobodio Mercadetova telefona.

XV

U dva sata ujutro Danglard je dovršio izvještaj. U šest i trideset

Adamsberg je primio telefonski poziv glavnog tajnika direktora prefekture, za

kojim je slijedio poziv samog direktora, zatim ministrova tajnika i napokon

samog ministra unutarnjih poslova, u devet sati i petnaest minuta. U istom

trenutku, mladi Mo ušao je u njegovu kuhinju, odjeven u pre

veliku majicu koju mu je Zerk posudio, stidljivo tražeći hranu. S

golubom prilijepljenim na ruci, Zerk je ustao i otišao zgrijati

kavu. Prozorski kapci na strani koja je gledala na park bili su

zatvoreni, dok je Zerk iznad balkonskih vrata zakucao komad

tkanine s cvjetnim uzorkom, prilično ružan - zbog topline, kako je

objasnio Luciju. Mo je dobio nalog da se ne približava ni jednom

prozoru u stanu. Jednim je znakom Adamsberg dvojici mladića

naredio da odmah zašute i iziđu iz sobe.

- Ne, gospodine ministre, nema izgleda da se izvuče. Da, sve

su žandarmerije obaviještene, od sinoć u dvadeset jedan i

četrdeset. Da, sve granične postaje također. Ne vjerujem da bi to

bilo korisno, gospodine ministre, poručnik Mercadet nije ništa

kriv.

- Glave će padati i moraju padati, komesare Adamsberg,

znate to, zar ne? Obitelj Clermont-Brasseur zgranuta je nebrigom

vaših službi. I ja također, komesare. Rekli su mi da držite

bolesnika u svojoj Brigadi? U Brigadi koja bi trebala biti centar

izvrsnosti?

- Bolesnika, gospodine ministre?

- Nekog hipersomničara. Nesposobnjakovića kojemu su

oduzeli oružje. Zaspati za vrijeme pritvora, to vam se čini

normalno? Ja kažem da je došlo do pogreške, komesare

Adamsberg, do kolosalne pogreške.

- Krivo su vas obavijestili, gospodine ministre. Poručnik

Mercadet jedan je od najizdržljivijih ljudi u ekipi. Prethodne noći

spavao je samo dva sata i odrađivao je prekovremene sate. U

prostoriji za ispitivanje bila su gotovo 34 °C.

- Tko je pazio na pritvorenika zajedno s njim?

- Narednik Estalere.

- Dobar djelatnik?

- Izvrstan.

- Zašto ga onda nije bilo? O tome nema nikakvog objašnjenja

u izvještaju.

- Otišao je po osvježavajuće napitke.

- Pogreška, golema pogreška, padat će glave. Osvježiti pritvorenika,

Mohameda Issama Benatmanea, to zasigurno nije najbolji način da ga se

navede da progovori.

- Osvježavajuća pića bila su za policajce, gospodine ministre.

- Trebalo je pozvati nekog od kolega. Pogreška, vrlo teška pogreška.

Nitko ne smije ostati sam s pritvorenikom. To vrijedi za vas, komesare, koji

ste ga uveli u svoj ured bez ijednog pomoćnika. I pokazali ste se nesposobni

da razoružate dvadesetogodišnjeg zlikovca. Neizmjerna pogreška.

- Točno, gospodine ministre.

Kapima kave, Adamsberg je rastreseno crtao iskrivljene oblike po

plastičnom stolnjaku koji je prekrivao stol, trasirajući putove između

Hellebaudova izmeta. Na trenutak je pomislio kako se ptičji drek teško može

oprati. Bila je to kemijska enigma na koju Danglard nije imao odgovora, bio je

loš u prirodnim znanostima.

- Christian Clermont-Brasseur zatražio je da vas odmah otpustimo, kao i

vaša dva nesposobnjakovića, a ja sam u iskušenju da se s tim složim.

Međutim, ovdje smatraju da ste nam još potrebni. Osam dana, Adamsberg, ni

dana više.

Adamsberg je okupio cijelu ekipu u velikoj konferencij- skoj dvorani,

takozvanoj zbornoj dvorani, prema Danglardo- voj učenoj klasifikaciji. Prije

nego što je izišao iz kuće, pogoršao si je stanje rane na bradi trljajući je krpom

za suđe, izbrazdavši je crvenim prugama. Jako dobro, pohvalio ga je Zerk koji

je istaknuo modricu premazavši je upadljivim jodom.

Bilo mu je neugodno poslati ljude u uzaludnu potragu za Moom kad je

znao da ovaj sjedi za njegovim vlastitim stolom, no situacija mu nije ostavljala

nikakav izbor. Podijelio je zadatke i svi su u tišini proučavali postupak koji

treba slijediti. Pogledom je prešao preko lica devetnaest prisutnih pomoćnika,

zbunjenih novom situacijom. Samo je Retancourt izgledala kao da se potajice

zabavlja, što ga je malo uznemirilo. Mercadetov užasnuti izraz vratio mu je

osjećaj bockanja u

potiljak. Kuglu elektriciteta zaradio je dok je posjećivao kapetana

Emerija i trebalo mu ju je prije ili poslije vratiti.

- Osam dana? - ponovio je narednik Lamarre. - Što to znači?

Ako se sakrije usred neke šume, mogu proći tjedni dok ga ne

pronađemo.

- Osam dana za mene - objasnio je Adamsberg, ni ne

spominjući neizvjesnu sudbinu Mercadeta i Estalerea. - Ako ne

uspijem, Danglard će vjerojatno biti imenovan na čelo Brigade i

rad će se nastaviti.

- Ne sjećam se da sam zaspao u prostoriji za ispitivanje -

kazao je Mercadet glasom prigušenim zbog krivnje - Sve je to

moja pogreška. Ali ne sjećam se. Ako to znači da zaspim i ne

znajući to, onda više ne vrijedim ništa u službi.

- Ima mnogo pogrešaka, Mercadet. Vi ste zaspali, Estalere

je izišao iz prostorije, Moa nismo pretražili, a ja sam ga sam odveo

u svoj ured.

- Čak i ako ga pronađemo za manje od osam sati, izbacit će

vas primjera radi - kazao je Noel.

- To je moguće, Noel. Ali imamo još jedan izlaz. Inače, ostaje

mi moja planina. Ništa strašno, dakle. Ponajprije, očekujte

nenadanu inspekciju prostorija tijekom dana. Dakle, sve treba

izgledati na najvišoj razini. Mercadet, sada se otiđite odmoriti,

morate biti savršeno budni kad oni dođu. Zatim, uklonite

jastuke. Voisenet, uklonite časopise o ribama, Froi- ssy, ne smije

biti ni traga hrani u ormarima, spremite i svoje crteže. Danglarde,

ispraznite svoja skladišta, Retancourt, pobrinite se za prijevoz

mačke i njezinih zdjelica automobilom. Što još? Ne smijemo

zanemariti nijednu pojedinost.

- Uzica? - upitao je Morel.

- Koja uzica?

- Ona kojom su bile vezane golubove noge. Vratili su nam je

iz laboratorija i sada je na stolu s uzorcima, zajedno s rezultatima

analize. Ako počnu postavljati pitanja, neće biti pravi trenutak za

razgovor o ptici.

- Ja ću uzeti uzicu - kazao je Adamsberg, primijetivši na licu

kolegice Froissy tjeskobu koju je osjetio pri pomisli da se mora

riješiti svojih prehrambenih rezervi. - S druge strane, u cijelom ovom metežu ima i jedna

dobra vijest. Ovaj put, glavni šef Brezillon je na našoj strani. S te strane nećemo imati

problema.

- Razlog? - upitao je Mordent.

- Clermont-Brasseurovi uništili su posao njegova oca, uvoz bolivijske

rudače. Bio je to nizak predatorski postupak koji im on nikad neće oprostiti.

On želi samo jednu stvar, da “opipaju bilo tim psima”, kako se izrazio.

- Opipavanjem bila ništa se ne postiže - kazala je Retancourt.

- Želio sam vam samo predočiti u kakvom je raspoloženju naš šef.

Opet pomalo ironičan pogled poručnice Retancourt, ako se nije prevario.

- Na posao - kazao je Adamsberg ustajući i istodobno bacivši na pod

kuglu elektriciteta. - Počistite prostorije. Mercadet, ostanite trenutak, pođite sa

mnom.

Sjedeći nasuprot Adamsbergu, Mercadet je svoje sićušne ruke trljao

jednu o drugu. Pošten tip, pun obzira, osjetljiv također, kojeg je Adamsberg

gurnuo na rub depresije i samo- prijezira.

- Radije me odmah otpustite - kazao je Mercadet dostojanstveno

trljajući podočnjake. - Taj vas je tip mogao oboriti. Ako se događa da zaspim i

ne znajući to, onda želim otići. Ni prije nisam bio pouzdan, ali sada sam

postao opasan, bez kontrole.

- Poručniče - kazao je Adamsberg nagnuvši se na stol - rekao sam da ste

zaspali. Ali vi niste zaspali. Mo vam nije uzeo oružje.

- Lijepo je što mi i dalje pomažete, komesare. No kad sam se probudio

ondje gore, nisam kod sebe imao ni oružje ni mobitel. Mo ih je imao.

- Imao ih je jer sam mu ih ja dao. Ja sam mu ih dao jer sam ih uzeo od

vas. Ondje gore, u sobi s aparatima za napitke. Shvaćate li priču?

- Ne - odgovorio je Mercadet, začuđeno podignuvši lice.

- Ja, Mercadet. Morao sam omogućiti Mou da pobjegne prije nego što

ga zatvore. Mo nije nikoga ubio. Nisam imao izbora, uvalio sam vas u sve to.

- Mo vam nije zaprijetio?

-Ne.

- Vi ste otvorili vrata s rešetkama?

-Da.

- Pas mater.

Adamsberg se nagnuo nazad, čekajući da Mercadet proguta informaciju,

što je inače dosta brzo obavljao.

- U redu - kazao je Mercadet podignuvši glavu. - To mi se sviđa puno

više od ideje da sam zaspao u dvorani. Ako Mo nije ubio staroga, onda je to

bilo jedino što se moglo učiniti.

- I treba šutjeti, Mercadet. Jedino je Danglard shvatio. Ali vi, Estalere i

ja sigurno letimo za tjedan dana. Nisam vas pitao za mišljenje.

- Bilo je to jedino što se moglo učiniti - ponovio je Mercadet. - Moje je

spavanje barem nečemu poslužilo.

- To je sigurno. Da nije bilo vas, ne znam što bih smislio.

Leptirovo krilo. Mercadet klikne okom u Brazilu i Mo

pobjegne u Teksas.

- Zato ste me jučer zadržali prekovremeno?

-Da.

- Jako dobro. A ja nisam imao pojma.

- Ali mi ćemo odletjeti, poručniče.

- Osim ako ne zgrabite jednog od Clermontovih sinova.

- Vi tako vidite stvari? - upitao je Adamsberg.

- Možda. Mladić poput Moa zavezao bi vezice otraga, pa naprijed.

Nisam shvatio da su krajevi natopljeni benzinom.

- Bravo.

- Vi ste to vidjeli?

- Da. A zašto ste odmah pomislili na jednog od sinova?

- Zamislite što bi sve izgubili da se stari Clermont oženio svojom

domaćicom i posvojio njezinu djecu. Priča se da sinovi nemaju onaj

poduzetnički duh kakav ima stari Antoine i da su se upetljali u sumnjive

poslove. Osobito Christian. Pokva

renjak, hazarder, mogao je u jednom danu spiskati dnevnu proizvodnju

naftnog crpilišta.

Mercadet je vrtio glavom i uzdisao.

- Ne znamo čak ni je li on vozio automobil - zaključio je ustajući.

- Poručniče - podsjetio ga je Adamsberg. - Potrebna je apsolutna šutnja

koja će zauvijek trajati.

- Ja živim sam, komesare.

Nakon što je Mercadet otišao,- Adamsberg se neko vrijeme vrtio po

uredu i složio jelenje rogove uza zid. Brezillon i njegova pasja mržnja prema

Clermont-Brasseurovima. Šefa bi mogla primamiti ideja da dođe do njih preko

grofa od Ordebeca. U tom slučaju, imao je izgleda da mu povjere nor-

mandijski slučaj. U tom slučaju, suočio bi se s Bijesnom vojskom. Ta mu je

mogućnost bila neobično privlačna, kao da dopire do najdrevnijih dubina.

Sjetio se mladog čovjeka, jedne večeri, nagnutog nad ogradu mosta, koji je

uporno promatrao vodu što je ispod njega tekla. U ruci je držao kapu, a njegov

je problem, kao što je objasnio Adamsbergu, bilo to silno iskušenje da je baci

u vodu, dok ju je istodobno čvrsto stiskao. Mladić je pokušavao shvatiti zašto

je do te mjere že

lio učiniti nešto što nije želio. Na kraju je trkom odjurio, ne ispustivši kapu,

kao da se morao iščupati od magneta. Adamsberg je sada bolje razumio glupu

priču o kapi na mostu. Mislima mu je prolazilo jahanje crnih konja, izazivajući

u njemu mračne i ustrajne slike, do te mjere da je osjetio kako ga obuzima

oštra realnost političko-financijskih poslova Clermont-Braseura. Samo mu je

Moovo lice, kao grančica pod njihovim divovskim nogama, davalo energije da

nastavi rad. Tajne Clermontovih bile su bez iznenađenja, prepune

pragmatizma, što je okrutnu smrt starog industrijalca činilo još tužnijom.

Umjesto da mu tajna Ordebeca donese neuhvatljivu i neusklađenu glazbu,

skladbu fantazija i iluzija, koja bi ga privukla poput vode što je tekla ispod

mosta.

Nije si mogao dopustiti predugo izbivanje iz Brigade, u jednom tako

uzbudljivom danu, te je uzeo automobil i otišao

posjetiti Brezillona. Na drugom crvenom svjetlu na semaforu primijetio je da

je uzeo automobil u koji je Retancourt stavila mačku s njezinim posudicama.

Usporio je da ne prevrne posudu s vodom. Poručnica mu nikada ne bi

oprostila da je životinju ostavio bez vode.

Brezillon ga je primio uz nestrpljiv osmijeh, tapkajući ga suučesnički po

ramenu. Rijetka atmosfera koja ga nije spriječila da započne rečenicom koju je

komesaru obično upućivao.

- Znate da baš ne odobravam vaše metode, Adamsberg. Neformalne,

nejasne, i za vaše pretpostavljene, i za vaše suradnike, bez faktografskih

elemenata koji su nužni za postavljanje plana. No, mogle bi biti dobre u

slučaju koji nas je povezao, s obzirom na to da u ovom slučaju treba naći neki

zamračeni prolaz.

Adamsberg ga je pustio da dovrši uvod te je izložio izvrsni faktografski

element koji se sastojao u tome da je podmetač požara loše zavezao vezice.

Nije bilo lako prekinuti šefove duge monologe.

- Cijenim to - komentirao je Brezillon ugasivši opušak samo jednim

prstom, spretnim pokretom koji mu je bio svojstven. - Bilo bi vam bolje da

isključite mobitel prije nego što nastavimo. Prisluškuju vas otkako je

sumnjivac pobjegao, otkako ste pokazali tako slab polet da pronađete tog

Moha- meda. Drugim riječima, životinju odabranu da bude žrtvovana -

objasnio je nakon što je Adamsberg rastavio mobitel. - Slažemo li se? Nikada

nisam pomislio da je taj beznačajni mladić mogao slučajno zapaliti jednog od

magnata našeg financijskog sektora. Dali su vam tjedan dana, znam to, i ne

vidim kako biste u tako kratkom vremenu mogli doći do cilja. S jedne strane,

zato što ste spori, a s druge strane, zato što je put pun prepreka. Ipak, spreman

sam vam čuvati pozadinu na sve moguće legalne načine kako biste pokušali

napad na braću. Podrazumijeva se, Adamsberg, da i ja, poput svih ostalih, do

kraja vjerujem u Arapinovu krivnju i da, što god se dogodilo klanu

Clermontovih, neću pristati na skandal. Pronađite način.

XVI.

U sedamnaest sati Adamsberg se vratio u Brigadu držeći ispod ruke

mačku presavijenu na pola, poput neke velike krpe koju je zatim položio na

toplo ležište fotokopirnog ure- đaja. Ekipa se nije uznemirila oko inspekcije

koja je stigla prije dva sata i pročešljala prostorije bezobzirno i bez komentara.

U međuvremenu su stigli izvještaji žandarmerija i poli- cijskih postaja, Momo

je ostao nevidljiv. Mnoštvo je policajaca još uvijek bilo vani, pretražujući

stanove njegovih poznanika. Operacija širih razmjera bila je predviđena za

večer, kad su namjeravali provjeriti sve stanove u predgrađu Buttes gdje je

Momo živio i gdje je, naravno, godišnja stopa zapaljenih automobila bila viša

od prosjeka. Čekalo se pojačanje iz triju komesarijata upućeno u Pariz koje je

bilo nužno da bi četvrt Buttes stavili u okruženje.

Adamsberg je dao znak Veyrencu, Morelu i Noelu te je sjeo poprijeko na

stol poručnice Retancourt.

- Evo adrese dvojice Clermontovih sinova, Christiana i Christophea.

Dva “Krista”, kako su ih zvali.

- Koji nisu dostojni ugleda Spasiteljeva - kazala je Retancourt.

- Otac je previše očekivao od njih.

- Plačući gleda svoju osramoćenu djecu / Žaleći za vrlinama koje je poništio -

nadopunio ga je Veyrenc. - Mislite li da će nam Clermontovi otvoriti vrata?

- Ne. Pratite ih dan i noć. Stanuju zajedno, u golemom izdvojenom

zdanju s dvije stambene jedinice. Stalno mijenjajte automobile i izgled, a ti,

Veyrenc, pokrij kosu.

- Noel nije baš najbolji izbor za praćenje - primijetio je Morel. - Uoče ga

već izdaleka.

- Ali potreban nam je. Noel je zao i prost, uhvatit će se za svaki trag. I to

nam je potrebno.

- Hvala - kazao je bez ironije Noel koji nije podcjenjivao svoje negativne

osobine.

- Evo njihovih slika - kazao je Adamsberg pruživši im nekoliko fotografija

da ih redom pogledaju. - Dosta su slični, ali jedan je debeo, a drugi mršav.

Šezdeset godina i pedeset osam godina. Onaj mršavi je stariji, Christian, kojeg

ćemo zvati Prvi Spašavatelj. Lijepa srebrnasta, malo duža kosa. Elegantan,

blistav zabavljač odjeven u skupocjenu odjeću. Mali debeljko je povučen,

suzdržan, gotovo ćelav. To je Christophe, Drugi Spašavatelj. Mercedes koji se

zapalio bio je njegov. Šminker s jedne, šljaker s druge strane. Što ne znači da

je jedan bolji od drugoga. Još uvijek ne znamo što su radili one večeri kad je

došlo do požara ni tko je vozio automobil.

- Sto se događa? - upitala je Retancourt. - Odustajemo od Mome?

Adamsberg je bacio pogled na Retancourt i ugledao isto ono vragolasto,

nerazumljivo nepovjerenje.

- Tražimo ga, poručnice, upravo u ovom trenutku, a večeras uz

pojačanje. No imamo problem s krajevima vezica.

- Kad ste na to pomislili? - upitao je Noel nakon što je Adamsberg

izložio problem loše zavezanih vezica.

- Noćas - slagao je Adamsberg bez problema.

- Zašto ste onda jučer tražili od njega da navuče jednu tenisicu?

- Da provjerim veličinu.

- Dobro - kazala je Retancourt, ubrizgavši svu svoju sumnjičavost u tu

jednu riječ.

- To ne oslobađa Moa - nastavio je Adamsberg. - Ali smeta.

- Uvelike - potvrdio je Noel. - Ako je jedan od dva Krista podmetnuo

vatru svome ocu, potopivši Moa u vodu, čamac će se protresti.

- Čamac je već probušen - komentirao je Veyrenc. - Tek smo se na mostu

ukrcali / Kad je podmorski greben probio rub.

Otkako se nedavno vratio, poručnik Veyrenc već je izgovorio na desetke loših

stihova. No više nitko nije obraćao pažnju na njih, kao da je to neki uobičajeni

zvučni element,

poput Mercadetova hrkanja ili mijaukanja mace, koji neminovno sudjeluje u zvučnom

ozračju Brigade.

- Ako je jedan Krist to učinio - objasnio je Adamsberg - ali nismo rekli

da je tako i ne vjerujemo u to - na njegovoj bi se odjeći trebali nalaziti tragovi

benzinskih para.

- Koje su teže od zraka - potvrdio je Veyrenc.

- Kao i na torbi ili vrećici kojom se poslužio kad je promijenio obuću -

kazao je Morel.

- Ili možda na kvaki ulaznih vrata kad se vratio kući - dodao je Noel.

- Ili na ključevima.

- Ali ne ako je sve obrisao - primijetio je Veyrenc.

- Treba vidjeti je li koji od njih bacio neki komad odjeće.

Ili ga dao na čišćenje.

- Ugrubo i ukratko, komesare - kazala je Retancourt - tražite od nas da

špijuniramo dva Krista kao da je riječ o ubojicama, moleći nas istodobno da ih

ne držimo za ubojice.

- Upravo tako - potvrdio je Adamsberg smješkajući se. - Mo je krivac i

njega tražimo. Ali zalijepit ćete se za dva Krista poput krpelja.

- Samo zbog ljepote pokreta - kazala je Retancourt.

- Često nam je potrebna mala ljepota pokreta. Malo estetike nadoknadit

će premetačinu po četvrti Buttes večeras, u kojoj neće biti ničeg umjetničkog.

Retancourt i Noel nadgledat će starijeg sina Christiana, Prvog Spašavatelja.

Morel i Veyrenc mlađeg Christopha, Drugog Spašavatelja. Zapamtite kod, ja ću

dežurati uz prijam.

- Treba ići s dvije noćne ekipe.

- S Froissy, koja će se pozabaviti višesmjernim mikrofonima,

Lamarreom, Mordentom i Justinom. Automobili moraju biti parkirani na

prikladnoj udaljenosti. Izdvojeno zdanje je čuvano.

- A što ako nas uhvate?

Adamsberg je nekoliko trenutaka razmišljao, onda je zavrtio glavom,

nemoćan.

- Neće nas uhvatiti - zaključio je Veyrenc.

XVII.

Susjed Lucio zaustavio je Adamsberga dok je prolazio malim parkom

idući prema kući.

-Hola, hombre - pozdravio ga je starac.

- Hola, Lucio.

- Dobro pivo će ti dobro činiti. S ovom vrućinom.

- Ne sada, Lucio.

- Sa svim tim sranjima također.

- Jer imam sranja?

- Sigurno, hombre.

Adamsberg nikada nije zanemarivao Luciova upozorenja te je pričekao u

parku da se stari Španjolac vrati s dva hladna piva. Budući da je Lucio

redovito mokrio uz hrast, Adamsberg je imao dojam da trava podno stabla

vene. Ili je to možda bila posljedica vrućine.

Starac je otvorio dvije boce - nikada nije nosio krigle sa sobom - i pružio

mu jednu.

- Dva tipa njuškaju okolo - kazao je Lucio između dva gutljaja.

- Ovdje?

- Da. Prave se da nije ništa. Kao dva tipa što prolaze ulicom. A što se

više praviš da nije ništa, to više izgleda da nešto je. To su špije. Špije nikada ne

hodaju uzdignute ili pognute glave, kao ostali ljudi. Njihove su oči posvuda,

kao da šeću turističkim središtem. Ali naša ulica nije turistička, zar ne hombre?

- Nije.

- To su špije koje zanima tvoj dom.

- Označavanje položaja.

- I bilježenje dolazaka i odlazaka tvoga sina, možda da saznaju kad je

kuća prazna.

- Špije - prošaptao je Adamsberg. - Tipovi koji će jednoga dana završiti

ugušeni mekači kruha.

- Zašto ih želiš ugušiti mekači kruha?

Adamsberg je raširio ruke.

- Onda ću ja tebi reći - nastavio je Lucio. - Ako špije pokušavaju ući kod

tebe, znači da imaš problema.

Adamsberg je puhnuo u grlić boce da izvuče mali zvižduk

- što s kriglom ne možemo učiniti - objasnio je Lucio vrlo razumno - i sjeo na

stari drveni stolac što gaje njegov susjed postavio ispod hrasta.

- Učinio si neku glupost, hombre ?

- Nisam.

- Koga napadaš?

- Zabranjenu zemlju.

- Vrlo nerazumno, amigo. U slučaju potrebe, ako imaš nešto ili nekoga

koga treba skloniti, znaš gdje se nalazi moj ključ za pomoć.

- Da. Ispod vjedra punog šljunka, iza hangara.

- Bilo bi bolje da ga staviš u džep. Na tebi je da odlučiš, hombre - dodao

je Lucio odlazeći.

Tanjuri i pribor za jelo bili su postavljeni na plastičnom stolnjaku koji je

Hellebaud isprljao dok su Zerk i Momo čekali Adamsbergov dolazak na

večeru. Zerk je pripremio tjesteninu s tunjevinom i umakom od rajčica, neku

inačicu tune s rižom i rajčicama koju je poslužio prije nekoliko dana.

Adamsberg je pomislio da ga zamoli neka malo promijeni meni, ali je odmah

odustao od toga jer nije imalo nikakvog smisla kritizirati nepoznatog sina zbog

neke tune. Još manje pred nepoznatim Moom. Zerk je komadiće ribe stavljao

uz rub tanjura, a Hellebaud ih je bjesomučno kljucao.

- Već mu je puno, puno bolje - kazao je Adamsberg.

- Da - potvrdio je Zerk.

Adamsbergu nije nikada bilo neugodno zbog opće tišine i nikada nije

dolazio u napast da mora ispuniti tu prazninu, pa neka košta što košta. Mogli

bi prolaziti anđeli, govorili su, a da se on uopće ne zainteresira. Činilo se da

mu je sin u tome bio vrlo sličan, dok je Mo bio suviše preplašen da bi se

usudio započeti razgovor. No spadao je u one koje bi anđeli mogli zbuniti.

- Vi ste dijabolični? - tihim glasom upitao je komesara.

Adamsberg je gledao u mladića, ništa ne shvaćajući, s

mukom žvačući zalogaj. Nema ništa tvrđe i suše od kuhane tune, upravo je to

mislio kad mu je Momo postavio pitanje.

- Nisam shvatio, Mo.

- Volite se igrati dijabola?

Adamsberg je ponovno prelio jelo umakom od rajčica i procijenio da biti

dijaboličan ili igrati se dijabola kod mladih iz Moove četvrti sigurno znači

nešto kao “igrati se s vragom”.

- Katkada smo na to prisiljeni - odgovorio je.

- Ali ne igrate profesionalno?

Adamsberg je prekinuo žvakanje i popio gutljaj vode.

- Mislim da ne govorimo o istoj stvari. Što misliš pod “dijabolom”?

- Mislim na igru - objasnio je Mo, pocrvenjevši. - Dupli stožac od

gume koji se okreće oko uzice s dva štapića - dodao je oponašajući pokrete

igrača.

- U redu, dijabolo - potvrdio je Adamsberg. - Ne, ne igram dijabolo. Ni

jo-jo.

Mo je opet uvalio nos u tanjur, razočaran zbog svog neuspjelog pokušaja

i tražeći neku drugu granu za koju bi se mogao uhvatiti.

- Zar vam je to doista važno? Hoću reći, golub?

- I tebe su svezali, Mo.

- Tko to? - upitao je Mo.

- Važni ljudi koji se bave tobom.

Adamsberg je ustao, razmaknuo rub zastora zataknutog iznad vrata,

pogledao u park u sumrak i u Lucija koji je sjedio na stolcu s novinama u

rukama.

- Morat ćemo malo razmisliti - kazao je i počeo kružiti oko stola. -

Dvije špije danas su se motale ovuda. Ne brini, Mo, imamo još malo vremena,

tipovi nisu došli zbog tebe.

- Murja?

- Prije bi to bili ljudi iz ministarstva. Htjeli bi znati što točno imam na

pameti vezano uz Clermont-Brasseurove.

Ima neka priča s vezicama koja ih brine. Objasnit ću ti poslije, Mo. To im je jedina slaba

točka. Tvoj nestanak ih izluđuje.

- Što traže ovdje? - upitao je Zerk.

- Žele provjeriti imam li neke dokumente koji bi potvrdili da se vodi

neslužbena istraga nad Clermont-Brasseurovi- ma. Dakle, žele ući dok nas

nema. Mo ne može ovdje ostati.

- Treba li ga večeras odvesti?

- Ophodnje su na svim cestama, Zerk. Moramo malo razmisliti -

ponovio je.

Zerk je povukao dim iz cigarete, nabranih obrva.

- Ako vrebaju na ulici, nećemo uspjeti Moa ukrcati u automobil.

Adamsberg je i dalje kružio oko stola, primjećujući istodobno kod svog

sina mogućnosti za brzo djelovanje, pa čak i pragmatičnost.

- Prijeći ćemo kod Lucija, a odatle u stražnju ulicu.

Adamsberg je zastao, osluškujući šum zgnječene trave

što je dolazio izvana. Odmah zatim, netko je pokucao na vrata. Mo je već ustao,

s tanjurom u ruci, i povukao se prema stubama.

- Retancourt - oglasio se snažni glas poručnice. - Je li slobodno,

komesare?

Pokretom kažiprsta, Adamsberg je Mou pokazao prema podrumu i zatim

otvorio vrata. Bila je to stara kuća i poručnica se malo savila da ne udari o rub

vrata dok ulazi. Kuhinja se činila dosta tijesnom kad je Retancourt u nju ušla.

- Važno je - kazala je Retancourt.

- Jeste li večerali, Violette? - upitao je Zerk koji se pri pogledu na

poručnicu sav ozario.

- Nije važno.

- Podgrijat ću večeru - kazao je Zerk i odmah otišao do štednjaka.

Golub je skakutao po stolu i došao na deset centimetara od ruku

poručnice Retancourt.

- Prepoznaje me, zar ne? Izgleda da se oporavio.

- Da, ali ne leti.

- Ne znamo je li problem fizički ili psihički - objasnio je Zerk vrlo

ozbiljno. - Pokušao sam ga odvesti u park, ali je stajao i kljucao kao da je

zaboravio da može odletjeti.

- Dobro - kazala je Retancourt i sjela na najčvršći stolac.

- Promijenila sam vaš plan vezano uz praćenje braće Clermont.

- Nije vam se svidio?

- Ne. Preklasičan, predug, rizičan i bez nade u uspjeh.

- Moguće - prihvatio je Adamsberg koji je znao da je od sinoć sve

odluke morao donositi u žurbi i možda bez razmišljanja. Kritike poručnice

Retancourt nikada ga nisu pogađale.

- Imate neku drugu ideju? - dodao je.

- Uvući se na lice mjesta. Ne vidim drugu mogućnost.

- Također klasično - odgovorio je Adamsberg - ali neizvedivo. Ne može

se pristupiti zdanju.

Zerk je stavio tanjur s podgrijanom tjesteninom i tunjevinom ispred

poručnice Retancourt. Adamsberg je pretpostavio da će Violette pojesti ribu

do kraja, ni ne primjećujući.

- Imaš malo vina s tim? - upitala je. - Ne daj se smetati, znam gdje se

nalazi, sići ću.

- Ne, ja ću - kazao je Zerk spremno.

- Gotovo da mu se ne može pristupiti, istina, pa sam odigrala na sve ili

ništa.

Adamsberg je lagano zadrhtao.

- Trebali ste se posavjetovati sa mnom, poručnice - kazao je.

- Rekli ste da ćete dežurati uz prijam - kazala je Retancourt progutavši

neometano golemi zalogaj ribe. - S tim u vezi, donijela sam vam novi,

neupotrijebljeni mobitel i zamjensku bateriju. Pripadala je kriminalcu iz La

Garenne, zvanom “Šiljati”, ali briga nas, mrtav je. Imam i jednu osobnu

poruku koju ste večeras dobili u Brigadi. Od glavnog šefa.

- Što ste učinili, Retancourt?

- Ništa posebno. Predstavila sam se na ulazu kuće Cler- montovih i

portiru objasnila da sam čula za neki posao koji

nude. Ne znam zašto, zasigurno sam impresionirala portira, nije me odmah otpravio.

- Zasigurno - složio se Adamsberg. - Ali morao vas je pitati odakle vam

ta informacija.

- Naravno. Dala sam mu ime Clare de Verdier, rekla sam da je ona

prijateljica kćeri Christopha Clermonta.

- Provjerit će tu informaciju, Retancourt.

- Možda - kazala je poručnica posluživši se iz boce koju je Zerk otvorio.

- Jako ti je dobra večera, Zerk. Mogu provjeriti sve što žele jer informacija je

točna. Točno je da je jedno mjesto upražnjeno. U tim velikim kućama ima

toliko osoblja da uvijek ima neko niže mjesto koje treba popuniti, osobito kad

se zna da je Christian Prvi Spašavatelj poznat po tome što je vrlo grub prema

zaposlenicima. To je stalna promenada. Ta je Clara bila prijateljica moga brata

Bruna, a ja sam je jednom izvukla iz slučaja oružane krađe. Nazvala sam je, po-

tvrdit će za mene bude li trebalo.

- Sigurno - kazao je Adamsberg malo zbunjeno.

On je bio među prvima koji su otkrili abnormalnu moć djelovanja

odnosno odlučnosti poručnice Retancourt, prilagodljive svim zadaćama, svim

ciljevima, svim područjima, ali uvijek bi osjetio laganu vrtoglavicu kad bi se s

njom suočio.

- Dakle - kazala je Retancourt umačući kruh u umak - ako ne vidite u

tome ništa loše, počinjem sutra.

- Objasnite pobliže, poručnice. Portir vas je pustio unutra?

- Očito. Primio me glavni tajnik Christiana Prvog Spaša- vatelja, vrlo

neugodan šefić koji, na prvi pogled, nije bio raspoložen dati mi posao.

- Koji je to posao?

- Vođenje kućnog knjigovodstva na računalu. Ukratko, vrlo sam

živopisno istaknula svoje kvalitete i, sve u svemu, tip me zaposlio.

- Zasigurno nije imao izbora - blago je kazao Adamsberg.

- Pretpostavljam da nije.

Retancourt je ispila čašu i bučno je odložila na stol.

- Nije baš čist ovaj stolnjak - primijetila je.

- To je zbog goluba. Zerk čisti koliko može, ali njegov izmet nagriza

plastiku. Pitam se čega to ima u ptičjem dreku.

- Kiselina ili nešto takvo. Što ćemo onda? Uzimam li posao ili ne?

Usred noći, Adamsberg se probudio i sišao u kuhinju. Zaboravio je na

poruku glavnog šefa koju mu je donijela Retancourt i koja je još uvijek ležala

na stolu. Pročitao ju je, nasmiješio se i spalio je u kaminu. Brezillon mu je

povjerio slučaj iz Ordebeca.

Suočit će se s Bijesnom vojskom.

U šest i trideset probudio je Zerka i Moa.

- Gospodar Hellequin priskočio nam je u pomoć - kazao je, a Zerk je

pomislio kako ta rečenica pomalo odzvanja kao izjava u crkvi.

- Violette također - kazao je Zerk.

- Da, ali ona to uvijek radi. Zadužen sam za slučaj iz Ordebeca. Budite

spremni da u toku dana otputujete. Prije toga dobro očistite cijelu kuću, operite

kupaonicu, operite Moovu posteljinu, obrišite sve gdje je mogao ostaviti prste.

Odvest ćemo ga u moj službeni automobil i ondje sakriti. Zerk, otiđi po moj

privatni automobil u garažu i kupi kavez za Hellebau- da. Uzmi novac s

vitrine.

- Ostaju li otisci na golubljem perju? Hellebaudu se neće svidjeti da mu

krpom istrljam cijelo tijelo.

- Ne, nemoj ga čistiti.

- On također odlazi?

- On ide ako ti ideš. Ako prihvatiš. Trebat ćeš mi ondje da Mou možeš

nositi hranu u njegovo sklonište.

Zerk je dao znak da pristaje.

- Još ne znam hoćeš li ići sa mnom ili mojim automobilom.

- Moraš malo razmisliti?

- Da, i to brzo.

- Nije jednostavno - kazao je Zerk, shvaćajući problem u punoj mjeri.

XVIII.

Novi sastanak okupio je pripadnike Brigade u zbornoj dvorani, ispod

ventilatora koji su radili punom snagom. Bila je nedjelja, ali sukladno

zapovijedi iz ministarstva o hitnom postupanju ukinuti su svi odmori i

slobodni dani sve dok se ne riješi Mohamedov slučaj. Ovaj put je i Danglard

bio prisutan od jutra, što mu je dalo izgled tipa kojega je život pobijedio, a da

se nije ni pokušao tome oduprijeti. Svi su znali da mu se lice izravna tek oko

podneva. Adamsberg je imao vremena hiniti da čita izvještaje o premetačini u

četvrti Buttes koja je uzaludno trajala do dva sata i dvadeset minuta ujutro.

- Gdje je Violette? - upitao je Estalere poslužujući prvu kavu.

- Uvukla se kod Clermont-Brasseura, zaposlila se kao član osoblja.

Noel je ispustio dug zvižduk oduševljenja.

- Nitko od nas ne smije s njom ni razgovarati ni kontaktirati. Službeno je

na usavršavanju u Toulonu, na ubrzanom dvotjednom tečaju informatike.

- Kako je uspjela ondje ući? - upitao je Noel.

- Imala je takvu namjeru i provela ju je.

- Poticajan primjer - primijetio je Voisenet slabašnim glasom. - Kad

bismo svi mogli provoditi svoje namjere.

- Zaboravite to, Voisenet - kazao je Adamsberg. - Retancourt ne može

predstavljati model ni za koga, ona ima sposobnosti koje su neponovljive.

- Bez ikakve sumnje - potvrdio je Mordent vrlo ozbiljno.

- Dakle, ukidamo nadzor. Prelazimo na nešto drugo.

- Ali i dalje lovimo Moa, zar ne? - upitao je Morel.

- Naravno, to ostaje glavna zadaća. No neki će biti na raspolaganju.

Prelazimo u Normandiju. Zaduženi smo za slučaj iz Ordebeca.

Danglard je naglo podignuo glavu, a lice mu se izboralo od neugode.

- Učinili ste to, komesare? - kazao je.

- Nisam ja. Kapetan Emeri našao se na koljenima. Dva ubojstva pripisao

je samoubojstvu i nesretnom slučaju, razriješen je.

- I zašto je to palo na nas? - upitao je Justin.

- Jer sam ja bio na mjestu zločina kad su pronašli prvo truplo i kad je

napadnuta druga žrtva. Jer je kapetan Emeri to pogurao. Jer možda imamo

mogućnost da se odatle uguramo u utvrdu Clermont-Brasseura.

Adamsberg je lagao. Nije vjerovao u moć grofa od Ordebeca. Emeri je

istaknuo svoju bliskost s njim, što je Adamsber- gu poslužilo kao izgovor. No

on je tamo išao jer ga je pobjeda nad Bijesnom vojskom neodoljivo privlačila.

I zato jer će to biti savršeno skrovište za Moa.

- Ne vidim kakve to ima veze s Clermontovima - kazao je Mordent.

- Ima ondje neki stari grof koji bi nam mogao otvoriti vrata. Poslovao je

s Antoineom Clermontom.

- Recimo da je tako - kazao je Morel. - O čemu je zapravo riječ? Što se

dogodilo?

- Došlo je do ubojstva - muškarca - i do pokušaja ubojstva starice. Misle

da starica neće preživjeti. Najavljene su još tri smrti.

- Najavljene?

- Da. Zločini su, naime, izravno povezani s nekom vrstom smrdljive

kohorte, to je vrlo stara priča.

- Kakve kohorte?

- Mrtvaca pod oružjem. Ona već stoljećima tamo postoji i odvodi sa

sobom žive ljude koji su za nešto krivi.

- Izvrsno - kazao je Noel - ona na neki način radi naš posao.

- Čak malo više, jer ih ubija. Danglarde, objasnite im na brzinu što je to

Bijesna vojska.

- Ne slažem se s tim da se umiješamo u tu stvar - usprotivio se Danglard.

- Trebali ste se izvući iz toga, na bilo koji način. Nisam tome sklon, nimalo.

Danglard je podignuo ruke pokazujući odbijanje, pitajući samoga sebe

odakle mu tolika odbojnost prema slučaju iz Ordebeca. Dvaput je sanjao

Bijesnu vojsku otkako ju je s užitkom opisao Zerku i Adamsbergu. Ali nije

uživao u svojim snovima dok se borio protiv te uznemirujuće i pogubne ideje.

- Ipak im ispričajte - kazao je Adamsberg promatrajući pozorno svog

pomoćnika koji se uvukao u sebe, posve obuzet strahom. Kod Danglarda,

istinskog ateista lišenog misticizma, praznovjerje si je unatoč svemu moglo

krčiti dosta širok put, koristeći njegove tjeskobne, uvijek širom otvorene, misli.

Danglard je slegnuo ramenima, hineći sigurnost, i prema svome običaju

ustao da bi djelatnicima Brigade izložio srednjovjekovnu priču.

- Budite kratki, Danglarde - zamolio ga je Adamsberg.

- Nema potrebe citirati tekstove.

Bila je to suvišna preporuka jer Danglardovo je predstavljanje potrajalo

četrdeset minuta, uveseljavajući policajce zaokupljene mučnom zbiljom

slučaja Clermont. Samo se Froi- ssy na nekoliko trenutaka izvukla da ode

pojesti krekere i paštetu. Neki su očekivano zavrtjeli glavom. Znalo se da je

Svojim zalihama dodala seriju finih pašteta, poput zečje teri- ne s gljivama

koja je neke dovodila u iskušenje. Kad se Froi- ssy vratila za stol, Danglardova

je rječitost zaokupila punu pozornost pripadnika Brigade, a osobito strahovito

predstavljanje Hellequinove vojske - strahovito u pravom smislu - objasnio je

Danglard - odnosno takvo da je moglo izazvati stravu.

- Je li Lina ubila lovca? - upitao je Lamarre. - Smaknut će sve koje je

prepoznala u svojoj viziji?

- Ona na neki način sluša zapovijedi? - dodao je Justin.

- Možda - umiješao se Adamsberg. - U Ordebecu govore da je cijela

obitelj Vendermot malo luda. No kod njih su svi stanovnici pod utjecajem

Bijesne vojske. Ona već predugo ondje postoji i to nisu njezine prve žrtve.

Nitko se ne osjeća ugodno s tom legendom, a mnogi je se stvarno boje. Ako

slje

deća imenovana žrtva premine, u gradu će doći do trzavica. Još je gore s četvrtom žrtvom

jer njezino se ime ne zna.

- Tako da se mnogi mogu zamisliti kao četvrta žrtva - kazao je Mordent

pišući bilješke.

- Oni koji se osjećaju za nešto odgovorni?

- Ne, oni koji su stvarno odgovorni - objasnio je Adamsberg. - Lopovi,

varalice, neosumnjičeni i nekažnjeni ubojice koje Hellequinov prolazak može

puno više uplašiti od policijskog nadzora. Naime, ondje su svi uvjereni da

Hellequin zna, da Hellequin vidi.

- Posve suprotno od onoga što se misli za murjake - kazao je Noel.

- Pretpostavimo - kazao je Justin nastojeći biti precizan

- da se netko boji da je upravo on četvrta žrtva koju je taj Hellequin odredio.

Četvrti “uhvaćeni”, kako ste kazali. Ne vidim kako mu može koristiti to da

ubije ostale “uhvaćene”.

- Može - objasnio je Danglard - jer po jednoj ne odviše raširenoj predaji,

oko koje ne postoji jednodušno slaganje, onaj tko pogubi Hellequinove žrtve

može biti spašen od vlastite sudbine.

- U zamjenu za svoje usluge - komentirao je Mordent koji je poput

nekog sakupljača mitova i legendi još uvijek vodio bilješke o toj priči koja mu

je bila nepoznata.

- Nagrađeni suradnik, na neki način - kazao je Noel.

- Tako je to zamišljeno, da - potvrdio je Danglard. - No to je novija

predaja, s početka XIX. stoljeća. Druga opasna hipoteza je da netko, iako ne

misli da je “uhvaćen”, vjeruje u Hellequinove optužbe i želi provesti njegovu

volju. Kako bi se izvršila istinska pravda.

- Što je ta Leo mogla znati?

- Ne možemo to znati. Bila je sama kad je pronašla Her- bierovo truplo.

- Koji je plan? - upitao je Justin. - Kako ćemo se podijeliti?

- Nema plana. Već neko vrijeme nemam vremena činiti nikakve

planove.

Oduvijek, u sebi ga je ispravio Danglard kojem je odbojnost prema

operaciji Ordebec samo povećavala agresivnost.

- Idem s Danglardom, ako se on slaže, a ako bude potrebno, pozvat ću

neke od vas.

- Dakle, ostajemo usredotočeni na Moa.

- Tako je. Pronađite mi tog tipa. Budite u stalnom kontaktu s postajama

u cijeloj zemlji.

Adamsberg je povukao Danglarda za sobom, nakon što je zaključio

sastanak.

- Kad vidite u kakvom je stanju Leo - kazao mu je - od- mah ćete

poželjeti stati na put Bijesnoj vojsci. I luđaku koji izvršava želje gospodara

Hellequina.

- To je nerazumno - kazao je Danglard vrteći glavom. - Potreban je

netko tko će ovdje voditi Brigadu.

- Čega se bojite, Danglarde?

- Ja se ne bojim.

- Bojite se.

- U redu - priznao je Danglard. - Mislim da će mi oderali kožu u

Ordebecu. To je sve. Da će to biti moj zadnji slučaj.

- Zaboga, Danglarde, a zašto?

- Sanjao sam to dvaput. Osobito konja, koji ima samo tri noge.

Danglard je zadrhtao, gotovo mu je pozlilo.

- Sjednite - kazao je Adamsberg blago ga povukavši za rukav.

- Jahao ga je neki crni čovjek - nastavio je Danglard - udario me, ja sam

pao, mrtav sam i to je sve. Znam, komesare, da mi ne vjerujemo u snove.

-Ali?

- Ali ja sam sve to započeo ispričavši vam priču o Bijesnoj vojsci. Inače

biste vi ostali kod svoje tijesne vojske i sve bi se na tome zaustavilo. No ja

sam otvorio Pandorinu kutiju, zbog zadovoljstva, zbog erudicije. Izazvao sam

je. Zato će mi Hellequin oderati kožu. On ne voli da se s njime šale.

- Pretpostavljam da ne voli. Pretpostavljam da nije neki šaljivdžija.

- Nemojte se šaliti, komesare.

- Niste valjda ozbiljni, Danglarde? Ne do to mjere?

Danglard je slegnuo ramenima.

- Naravno da nisam. Ali ustajem i liježem s tom idejom.

- To je prvi put da se bojite nečeg drugog osim sebe samog. Što znači da

sada imate dva neprijatelja. To je previše, Danglarde.

- Što predlažete?

- Da otputujemo danas, poslijepodne. Večerat ćemo u restoranu? Uz

dobro vino?

- A ako tamo krepam?

- Tim gore.

Danglard se nasmiješio i pogledao komesara drukčijim pogledom. “Tim

gore.” Taj odgovor mu se sviđao jer je naglo okončao njegovu žalopojku, kao

da je Adamsberg pritisnuo gumb za zaustavljanje i isključio njegove strahove.

- U koliko sati? - upitao je.

Adamsberg je pogledao na satove.

- Dođite do mene za dva sata. Zamolite Froissy da vam nabavi dva nova

mobitela i saznajte za neki dobri restoran.

Kad se komesar vratio, kuća bijaše čista, Hellebautov kavez spreman,

torbe gotovo pune. Zerk je u Moovu torbu upravo stavljao cigarete, knjige,

bojice, križaljke. Mo ga je gledao kako to radi, kao da su ga gumene rukavice

koje je imao na rukama sprečavale da se pomakne. Adamsberg je znao da

položaj tražene osobe, progonjene zvijeri, od prvog trenutka paralizira

prirodne pokrete tijela. Nakon mjesec dana, pazimo na buku koju podižemo

hodajući, poslije tri mjeseca, ne usudimo se više ni disati.

- Kupio sam i novi jo-jo - objasnio je Zerk. - Nije tako dobre kvalitete

kao njegov, ali nisam smio dugo izbivati. Lucio me zamijenio, smjestivši se u

kuhinju sa svojim radiom. Znaš li zašto uvijek sa sobom nosi taj radio koji

krči? Ne može se ništa razumjeti.

- On voli slušati ljudske glasove, ali ne i ono što pričaju.

- Gdje ću biti? - upitao je Mo stidljivo.

- U baraci, pola od betona, pola od dasaka, udaljenoj od pada, čiji je stanar ubijen.

Žandarmerija ju je zapečatila, ne možeš naći bolje sklonište.

- Ali što ćemo s tim pečaćenjem? - upitao je Zerk.

- Otpečatit ćemo je i ponovno zapečatiti. Pokazat ću ti. U svakom slučaju,

žandarmerija više nema nikakvog razloga da se tamo vraća.

- Zašto je tip ubijen? - upitao je Mo.

- Neki smrdljivi lokalni kolos pao je na njega, imenom Hellequin. Ne brini se, nema

ništa protiv tebe. Zašto si kupio bojice, Zerk?

- Ako želi crtati.

- Dobro. Hoćeš li crtati?

- Ne, mislim da neću.

- Dobro - ponovio je Adamsberg. - Mo ide sa mnom u službenom

automobilu, u prtljažniku. Putovanje će trajati oko dva sata i bit će jako vruće

unutra. Imat ćeš vode. Hoćeš li izdržati?

-Da.

- Čut ćeš glas jednog drugog čovjeka, komandanta Dan- glarda. Ne brini

se, upoznat je s tvojim bijegom. Ili bolje, shvatio je sve i nisam mogao ništa

učiniti. Ali još ne zna da te vodim sa sobom. Neće puno trebati, Danglard je

briljantan, predviđa i otkriva gotovo sve, čak i smrtonosne zamisli gospodara

Hellequina. Ostavit ću te u praznoj kući prije ulaska U Ordebec. Zerk, ti ćeš

doći drugim automobilom i s ostatkom prtljage. Budući da se znaš služiti

opremom, reći ćemo da si ondje na neformalnom usavršavanju iz fotografije i

da istodobno kao free lancer imaš jednu narudžbu zbog koje moraš obilaziti

okolicu. Recimo za jedan švedski časopis. Treba pronaći objašnjenje za tvoje

odlaske. Ili možda imaš neku bolju ideju?

- Ne - jednostavno je odgovorio Zerk.

- Što bi zapravo mogao fotografirati?

- Krajolike? Crkve?

- Previše obično. Nađi nešto drugo. Tomu koja može objasniti tvoju prisutnost u

polju ili u šumi, ako te ondje nađu. Onuda ćeš prolaziti da odeš Mou.

- Cvijeće? - upitao je Mo.

- Trulo lišće? - predložio je Zerk.

Adamsberg je odložio putnu torbu kraj vrata.

- Zašto želiš fotografirati trulo lišće?

- Ti si me pitao da nešto fotografiram.

- Ali zašto si rekao “trulo lišće”?

- Jer je to dobro. Znaš li što se sve skriva u trulom lišću? U samo deset

centimetara četvornih trulog lišća? Kukci, crvi, ličinke, plin, spore gljiva, ptičji

brabonjci, korijenje, mikroorganizmi, klice? Radim reportažu o životu u

trulom lišću za Svenska Dagbladet.

- Svenska.?

- Švedske novine. Nije li to ono što si tražio?

- Da - odgovorio je Adamsberg gledajući na svoje satove.

- Otiđi s Moom i prtljagom kod Lucija. Ja ću se parkirati otraga, kod njega, a

čim Danglard stigne, obavijestit ću te o odlasku.

- Drago mi je što idem tamo - kazao je Zerk, s onim naivnim

naglaskom koji je često bio prisutan u njegovim izjavama

- Pa dobro, reci to Danglardu, posebice. On je apsolutno nezadovoljan.

Dvadeset minuta poslije, Adamsberg je izlazio iz Pariza autocestom

prema zapadu, Danglard je sjedio desno od njega, s raširenom kartom

Francuske, dok je Mo bio svijen u prtljažniku, s jastukom ispod glave.

Nakon tri četvrt sata putovanja, komesar je nazvao Emerija.

- Tek sam na putu - kazao mu je. - Ne očekuj me za manje od dva sata.

- Drago mi je što ću te dočekati. Kurvin sin iz Lisieuxa je krajnje

bijesan.

- Mislio sam se smjestiti u pansionu kod Leone. Misliš li da je to nezgodno?

- Ne .

- Vrlo dobro. Obavijestit ću je.

- Neće te čuti.

- Ipak ću je obavijestiti.

Adamsberg je spremio telefon i nagazio na papučicu gasa.

- Je li potrebno tako juriti? - upitao je Danglard. - Treba nam još oko

pola sata.

- Vozimo brzo jer je vruće.

- Zašto ste lagali Emeriju o vremenu dolaska?

- Ne postavljajte previše pitanja, Danglarde.

XIX.

Na udaljenosti od pet kilometara od Ordebeca, Adamsberg je usporio

vožnju, prolazeći malim selom Charny-la-Vieille.

- Danglarde, sada moram obaviti neku sitnu kupnju prije nego što

uđemo u vrevu Ordebeca. Predlažem vam da me ovdje pričekate, doći ću po

vas za oko pola sata.

Danglard je zavrtio glavom.

- Tako neću ništa znati, neću biti umočen.

- Ima nešto u tome.

- Simpatično od vas što me želite zaštititi. Ali kad ste mi dali da napišem

lažni izvještaj, uvalili ste me do grla u svoje kombinacije.

- Nitko neće tražiti od vas da uronite i nos.

- Moj je posao da vam stavim znakove upozorenja na put.

- Niste mi odgovorili, Danglarde. Da vas ostavim ovdje?

- Ne. Idem s vama.

- Možda vam se neće svidjeti ono što ćete vidjeti.

- Već mi se ne sviđa Ordebec.

- U krivu ste, očaravajući je. Kad stignete u gradić, vidjet ćete veliku

crkvu koja nadvisuje brežuljak, s malim središtem u podnožju, s kućama od

drva i od zemlje, svidjet će vam se. Okolo su polja obojena u sve tonove

zelene boje, a na tom su zelenilu postavljenje silne nepomične krave. Nisam

vidio ni jednu kravu da se miče, pitam se zašto.

- To je zato jer ih treba dugo gledati.

- Zasigurno.

Adamsberg je pronašao mjesta koja je opisala gospođa Vendermot, kuću

susjeda Hebrard, šumu Bigard, staro smetlište. Prošao je bez zaustavljanja kraj

Herbierova poštanskog sandučića, nastavio stotinjak metara i skrenuo lijevo

na neravni poljski put.

- Ući ćemo odostraga, kroz šumicu.

- Gdje ćemo ući?

- U kuću u kojoj je stanovao prvi ubijeni, lovac. Bit ćemo brzi i tihi.

Adamsberg je nastavio po putu kojim se jedva moglo voziti te se

parkirao u zaklon od stabala. Brzo je zaobišao automobil i otvorio prtljažnik.

- Bit će u redu, Mo, bit ćeš na svježem zraku. Baraka je na trideset

metara udaljenosti kroz šumu.

Danglard je u tišini zavrtio glavom ugledavši mladića kako izlazi iz

prtljažnika. Mislio je da je otišao na Pireneje ili da je već u inozemstvu s

lažnim papirima, s obzirom na točku do koje je Adamsberg došao. No, bilo je

još gore od toga. Vući Momu sa sobom činilo mu se još opasnije.

Adamsberg je skinuo pečat, odložio Moovu prtljagu i na brzinu pogledao

kuću. Jedna svijetla prostorija, mala gotovo čista soba i kuhinja iz koje se

moglo gledati u zelenilo sa šest- sedam nepomičnih krava.

- Lijepo je - kazao je Mo koji je na selu bio samo jednom u životu i to

vrlo kratko, dok more nije nikada vidio. - Mogu gledati stabla, nebo i polja.

Sranje - kazao je naglo - jesu li to krave? Ondje - dodao je prilijepivši se za

staklo.

- Povuci se, Mo, udalji se od prozora. Da, to su krave.

- Sranje.

- Nisi ih nikada vidio?

- Nikada uživo.

- Imat ćeš dovoljno vremena da ih gledaš, čak i da ih vidiš kako se miču.

Ali ostani metar iza prozora. Navečer, razumije se, nemoj paliti svjetlo. A kada

pušiš, sjedni na pod, čik se izdaleka vidi. Možeš jesti topla jela, štednjak se ne

vidi s prozora. I moći ćeš se prati, voda nije isključena. Zerk će ubrzo doći i

donijeti sve što ti treba.

Mo se okretao po novom domu, ne pokazujući pretjerano razumijevanje

za zamisao o svom zatvaranju, a pogled mu je bez prestanka skretao prema

prozoru.

- Nikada nisam sreo nekoga poput Zerka - kazao je - nikada nisam sreo

nekoga tko bi mi kupio bojice, osim moje mame. Ali vi ste ga odgojili,

komesare, pa je normalno da je takav.

Adamsberg je procijenio kako nije trenutak da Mou objašnjava da je za

postojanje svoga sina saznao tek prije nekoliko tjedana i kako bi bilo posve

nepotrebno tako rano srušiti njegove iluzije pričajući mu da je Zerkovu majku

zanemario svojom posvemašnjom nebrigom. Djevojka mu je pisala, jedva je

pročitao pismo, ništa nije znao.

- Vrlo dobro je odgojen - potvrdio je Danglard koji se nije šalio s

očinstvom jer to je bilo područje za koje je smatrao da je Adamsberg ispod

svake razine.

- Premjestit ću pečate iza tebe. Nemoj se služiti mobitelom osim u

slučaju nužde. Čak i ako se budeš totalno dosađivao, nemoj nikoga zvati,

nemoj se opustiti, sve tvoje poznanike prisluškuju.

- Bit ću posve dobro, komesare. Ima mnogo toga za gledanje. I sve te

krave. Izbrojio sam ih najmanje dvanaest. U zatvoru sam imao deset tipova na

vratu, bez prozora. Gledati krave i bikove posve sam, to je već pravo čudo.

- Nema bikova, Mo, nikada ih ne miješaju, osim u vrijeme parenja. Ovo

su krave.

- U redu.

Adamsberg je provjerio je li šuma pustu prijo nego što je pozdravio Moa

i bešumno otvorio vrata. Iz torbe je izvadio pečatni vosak i mirno stavio nove

pečate. Danglard je nemirna izraza nadgledao okolicu.

- Ništa mi se to ne sviđa - prošaptao je.

- Kasnije, Danglarde.

Kad su se našli na glavnoj cesti, Adamsberg je nazvao kapetana Emerija i

obavijestio ga da je stigao u Ordebec.

- Idem najprije u bolnicu - kazao je.

- Neće te prepoznati, Adamsberg. Hoćete li doći na večeru?

Adamsberg je bacio pogled na Danglarda koji je zatresao glavom. U

lošim fazama, a Danglard je neosporno upravo prolazio kroz jednu, koja je bila

tim teža jer nije bilo razloga za nju, on je samoga sebe spašavao određujući si

dan za danom skromne poželjne etape, kao što je odabir novog odijela, kupnja

neke rijetke knjige ili odlazak u otmjeni restoran, tako da je svaka depresivna

faza stvarala opasne rupe u njegovu budžetu. Oduzeti Danglardu večeru kod

Jurećeg vepra, koju je pomno odabrao, značilo bi puhati u vlažnu svijeću koju

si je uspio zapaliti za taj dan.

- Obećao sam sinu da ćemo večerati kod Jurećeg vepra. Pridružite nam

se, Emeri.

- Vrlo dobar restoran, ali jako mi je žao - odgovorio je Emeri suho. -

Nadam se da ću imati prilike ugostiti vas za svojim stolom.

- Drugi put, Emeri.

- Mislim da smo dodirnuli osjetljivo mjesto - komentirao je Adamsberg

nakon što je zaklopio, pomalo iznenađen, jer još nije znao za neurozu koja je

kapetana vezivala za prostoriju iz doba Carstva, zahtjevnom pupčanom

vrpcom.

Adamsberg se sa Zerkom sastao ispred bolnice, kao što je bilo

dogovoreno. Mladić je već obavio kupnju, a Adamsberg ga je zagrlio i

istodobno mu u torbu gurnuo pečatni vosak, pečat i plan situacije u Herbierovu

domu.

- Kako je u kući? - upitao je.

- Čisto. Žandari su pokupili svu divljač.

- Što da radim s golubom?

- Smjestili smo ga, čeka te.

- Ne govorim o Mou, nego o Hellebaudu. Već je satima u automobilu i

to mu se uopće ne sviđa.

- Povedi ga sa sobom - kazao je Adamsberg nakon jednog trenutka. -

Predaj ga Mou, pravit će mu društvo, imat će nekoga kome može govoriti.

Gledat će krave, ali one se ovdje ne miču.

- Je li Danglard bio s tobom kad si smjestio goluba?

-Da.

- Kako je to primio?

- Dosta loše. Još uvijek misli da je to zločin i ludost.

- A tako! Naprotiv, to je vrlo razumno - kazao je Zerk podignuvši

vrećice s namirnicama.

XX.

- Izgleda jako mala, zar ne? - Adamsberg je tihim glasom upitao

Danglarda, otkrivši, iznenađen, novo Leonino lice na jastuku. - Dok je inače u

životu jako velika. Viša od mene, sigurno, da nije pogrbljena.

Sjeo je na rub kreveta i stavio joj obje ruke na obraze.

- Leo, vratio sam se. Ja sam komesar iz Pariza. Zajedno smo večerali.

Imali smo juhu i teletinu, a zatim smo popili jabukovaču ispred zapaljene vatre

i popušili havanu.

- Ne miče se - kazao je doktor koji je upravo ušao u sobu.

- Tko je posjećuje? - upitao je Adamsberg.

- Vendermotova kći i kapetan. Kao biljka je, uopće ne reagira. Klinički

bi trebala pokazivati znakove života. Ali ne. Više nije u komi, unutarnji

hematom dosta se dobro resorbi- rao, srce radi na zadovoljavajući način, iako

je izmučeno od cigara. Ona je tehnički u stanju otvoriti oči, govoriti s nama.

No ništa se ne događa i što je još gore, temperatura joj je preniska. Reklo bi

se da je stroj zapao u hibernaciju. A ja ne mogu pronaći kvar.

- Može li dugo ovako ostati?

- Ne. U njezinim godinama, ne mičući se i bez hrane, neće izdržati

dugo. Riječ je o nekoliko dana.

Liječnik je kritičkim okom pogledao Adamsbergove ruke na licu stare

Leo.

- Ne tresite joj glavu - kazao je.

- Leo - ponovio je Adamsberg - to sam ja. Tu sam, tu ću ostati. Smjestit

ću se u vašem pansionu, s nekoliko pomoćnika. Dopuštate li? Nećemo ništa

uništiti.

Adamsberg je uzeo češalj s noćnog ormarića i počeo je češljati, a jedna

mu je ruka i dalje ležala na njezinu licu. Dan- glard je sjeo na jedini stolac u

sobi, očekujući da će sve to potrajati. Adamsberg neće tako lako odustati od

stare gospođe. Liječnik je izišao iz sobe uz slijeganje ramenima, ali je za sat i

pol ponovno prošao, zainteresiran upornošću koju je policajac uložio u želji

da vrati Leone. Danglard je također nadzirao Adamsberga koji je nastavio

neumorno govoriti i čije je lice dobilo onaj sjaj koji je dobro poznavao u

nekim rijetkim stanjima usredotočenosti, kao da je komesar progutao svje-

tiljku koja je širila svjetlost ispod njegove tamne kože.

Ne okrećući se, Adamsberg je ispružio ruku prema liječniku kako bi

spriječio svaku njegovu intervenciju. Ispod njegove ruke, Leonino lice bilo je

i dalje jednako hladno, ali usnice su joj se pomaknule. Dao je znak

Danglardu da se približi. Novi pokret usnica, onda zvuk.

- Danglarde, jeste li čuli hello? Rekla je hello, zar ne?

- Moglo bi se reći.

- To je njezin način pozdravljanja. Hello, Leo. To sam ja.

- Hello - ponovila je žena razgovjetnije.

Adamsberg ju je primio za ruku i malo je protresao.

- Hello, čujem vas, Leo.

- Flem.

- Flem je dobro, kod narednika Bleriota je.

- Flem.

- Dobro je. Čeka vas.

- Šećer.

- Da, narednik mu ga daje svakog dana - uvjeravao ju je Adamsberg i

ne znajući ništa o tome. - Dobro se brinu o njemu, jako ga paze.

- Hello - ponovila je žena.

I to je bilo sve. Usnice su se zatvorile i Adamsberg je shvatio da je to bio

kraj njezina napora.

- Čestitam - kazao je liječnik.

- Nema na čemu - odgovorio je Adamsberg ne razmišljajući. - Možete

li me nazvati ako pokaže i najmanju namjeru da komunicira?

- Ostavite mi vašu posjetnicu i nemojte se previše nadati. Možda je to

bio njezin posljednji trzaj.

- Doktore, vi je ne prestajete prije vremena pokapati - kazao je

Adamsberg krenuvši prema vratima. - Možda se nekamo žurite?

- Ja sam gerijatar, znam svoj posao - odgovorio je liječnik stisnuvši

usne.

Adamsberg je zabilježio njegovo ime napisano na pločici

- Jacques Merlan (Oslić) - i napustio bolnicu. Hodao je u tišini do

automobila i pustio Danglarda da sjedne na vozačevo sjedalo.

- Kamo idemo? - upitao je Danglard upalivši motor.

- Ne sviđa mi se taj doktor.

- Ima opravdanje. Nije zabavno zvati se Oslić.

- To mu baš pristaje. Nema ništa više emocija od ribe.

- Niste mi rekli kamo idemo - kazao je Danglard koji je nasumce vozio

uličicama gradića.

-Vidjeli ste je, Danglard. Poput jajeta je koje ste bacili na pod i razbili.

- Da, rekli ste mi to.

- Idemo kod nje, u stari pansion. Skrenite desno.

- Zanimljivo da kaže hello za dobar dan.

- To je engleski.

- Znam - kazao je Danglard ne navaljujući.

Žandari iz Ordebeca brzo su sve obavili i Leonina je kuća nakon

inspekcije dovedena je u red. Pod je očišćen, a ako je ostalo krvi, stare

crvenkaste pločice su je upile. Adamsberg je ušao u sobu u kojoj je spavao,

dok si je Danglard odabrao sobu na drugom kraju zgrade. Vadeći nekoliko

stvari, kriomice je promatrao Adamsberga kroz prozor. Ovaj je sjedio u odi-

jelu usred dvorišta, pod granama jabuke, s laktima na bedrima, pognute

glave, izgledajući kao da se nema namjeru pomaknuti odatle. Povremeno je

hvatao nešto što ga je, čini se, smetalo na potiljku.

Nešto prije osam sati, pod suncem koje je već zalazilo, Danglard mu se

približio, spustivši svoju sjenu uz komesarove noge.

- Vrijeme je - kazao je.

- Za Plavog vepra - kazao je Adamsberg podignuvši glavu.

- Nije plavi. Zove se Jureći vepar.

- Zar vepar juri? - upitao je Adamsberg ispruživši ruku prema njemu

kako bi ustao.

- Čak trideset pet kilometara na sat, mislim. Ne znam puno o

veprovima. Osim da se ne znoje.

- Kako onda? - upitao je Adamsberg trljajući hlače i ne zanimajući se

za odgovor.

- Umoče se u blatnjavu vodu da se osvježe.

- Tako možemo uočiti ubojicu. Mokra zvijer od nekih dvjesto kila, koja

se ne znoji. Odvalit će posao ni ne trepnuvši.

XXI.

Danglard je rezervirao okrugli stol za koji je sa zadovoljstvom sjeo. Taj prvi

obrok u Ordebecu, u starom restoranu s niskim gredama, označio je stanku u

njegovim bojaznima. Zerk im se ubrzo pridružio i lagano im namignuo,

dajući do

znanja da se u drvenoj kući sve dobro odvija. Adamsberg je Emerija ponovno

pozvao da im se pridruži i kapetan je na kraju pristao.

- Golubu se jako svidjela ideja o golubu - kazao je Zerk Adamsbergu

tihim i prirodnim glasom - ostavio sam ih usred razgovora. Hellebaud

obožava kad se Golub igra jo-joa. Kad loptica ostane na podu, počne je svom

snagom kljucati.

- Imam dojam da se Hellebaud udaljava od svog prirodnog puta.

Pričekat ćemo kapetana Emerija. To je visok, muževan i plavokos tip u

besprijekornoj odori. Oslovljavat ćeš ga s “kapetane”.

- Jako dobro.

- On je potomak maršala Davouta, nekog tipa iz Napole- onova doba

kojeg nikada nisu pobijedili, a on jako drži do toga. Bez gluposti oko toga.

- Nema opasnosti.

- Ulaze. Taman i debeo tip koji ga prati je narednik Bleriot.

- Zvat ću ga naredniče.

- Točno.

Čim je predjelo posluženo, Zerk je počeo jesti prije svih ostalih, kao što

je Adamsberg imao prirodnu naviku činiti prije nego što ga je Danglard

uputio u osnove bontona. Zerk je isto tako previše glasno žvakao, treba ga na

to upozoriti. Nije to primijetio u Parizu. No u pomalo ukočenom ozračju na

početku večere, imao je dojam da se samo njegov sin čuje.

- Kako je Flem? - upitao je Adamsberg narednika Bleri- ota. - Leo je

danas uspjela razgovarati sa mnom. Brinula se zbog psa.

- Razgovarati? - začudio se Emeri.

- Da. Ostao sam gotovo dva sata uz nju i ona je progovorila. Doktor,

koji se zove nešto kao Bakalar, nije mi se učinio zadovoljan. Moja mu se

metoda sigurno nije svidjela.

- Oslić - izustio je Danglard.

- I čekali ste sve ovo vrijeme da mi to kažete? - kazao je Emeri. - Što je

rekla, zaboga?

- Vrlo malo toga. Rekla je “dobar dan” nekoliko puta. Onda “Flem” i

“šećer”. To je sve. Uvjeravao sam je da narednik svakog dana psu daje

šećera.

- Ja to i činim - potvrdio je Bleriot - iako sam protiv toga. Ali svake

večeri u šest sati Flem stane ispred kutije sa šećerom. Ima unutarnji sat svih

ovisnika.

- Tim bolje. Ne bih volio da sam lagao Leone. Budući da je

progovorila - kazao je Adamsberg okrenuvši se prema Emeriju - mislim da bi

bilo mudro postaviti stražu ispred njezine sobe.

- Zaboga, Adamsberg, vidjeli ste koliko ljudi imam? Njega i pola

čovjeka koji dijeli službu između Oredebeca i Saint- Venona. Napola čovjeka

u svakom smislu. Napola zločest, napola glup, napola poslušan, napola

kolerik, napola prljav i napola čist. Sto da s tim radim?

- Mogli bismo postaviti nadzornu kameru u sobu — predložio je

narednik.

- Dvije kamere - kazao je Danglard. - Jednu koja snima sve osobe koje

ulaze u sobu, drugu kraj Leonina kreveta.

- Jako dobro - složio se Emeri. - Ali tehničari moraju doći iz Lisieuxa,

ne nadajte se da će biti gotovo sutra prije petnaest sati.

- Što se tiče zaštite druge dvojice uhvaćenih - dodao je Adamsberg -

staklara i rasadničara, možemo dovući dva čovjeka iz Pariza. Najprije za

staklara.

- Razgovarao sam o tome s Glayeuxom - kazao je Emeri vrteći glavom

- apsolutno odbija svaki nadzor. Poznajem tu zvijer, jako bi ga ponizilo da

pomislimo kako je impresioniran ludostima male Vendermot. To nije tip koji

će pognuti glavu.

- Hrabar? - upitao je Danglard.

- Prije bi se reklo žestok, borben, vrlo dobro odgojen, nadahnut i bez

skrupula. Vrlo nadaren za vitraje, tu se nema što reći. On nije simpatičan

čovjek, već sam vam to rekao, a i sami ćete procijeniti. Ne govorim to zato

jer je homoseksualac, iako on je homoseksualac.

- To se zna u Ordebecu?

- On se ne skriva, njegov prijatelj tu živi, radi u novinama. Prava je

suprotnost Glayeuxu, vrlo je susretljiv, vrlo cijenjen.

- Žive li zajedno? - nastavio je Danglard.

- A ne. Glayeux živi s Mortembotom, vlasnikom rasadnika.

- Dvije sljedeće žrtve Bijesne vojske žive pod istim krovom?

- Već godinama. Oni su rođaci, nerazdvojni od mladosti. Ali

Mortembot nije homoseksualac.

- Je li Herbier isto bio homoseksualac? - upitao je Danglard.

- Pomislili ste na homofobna ubojstva?

- Moglo bi se razmotriti.

- Herbier nije bio homoseksualac, sigurno. Prije je bio bestijalni

heteroseksualac sklon silovanju. I nemojte zaboraviti da je upravo Lina

imenovala “uhvaćene” žrtve. Nemam nikakvog razloga misliti da ona ima

bilo što protiv homoseksualaca. Lina ima, kako da kažem, kad je riječ o

seksualnosti, dosta slobodan život.

- Savršene grudi - kazao je narednik. - Čovjek bi ih pojeo.

- Dobro, Bleriot - kazao je Emeri - takvi komentari ne mogu nam

pomoći.

- Sve je važno - kazao je Adamsberg, koji je, poput svoga sina, već

zaboravio paziti na držanje za stolom te je umakao kruh u umak. - Emeri,

budući da se žrtve koje Vojska odredi smatraju lošim osobama, poklapa li se

to sa staklarom i njegovim rođakom?

- Ne samo da se savršeno poklapa, nego je to općepozna- ta stvar.

- Što im predbacuju?

- Dvije epizode koje su ostale nerazriješene. Moje istrage nisu bile

uspješne, bio sam bijesan zbog toga. A da se premjestimo i popijemo kavu?

Ovdje imaju mali salon u kojem mi dopuštaju zapaliti cigaretu.

Ustajući, kapetan je ponovno pogledao Zerka, loše odjevenog u staru,

vrlo dugačku majicu, kao da se pita što Adamsbergov sin tu radi.

- Tvoj klinac radi s tobom? - upitao je uputivši se prema malom salonu.

- Želi postati murjak ili što?

- Ne, mora napraviti reportažu o trulim listovima, ovo mu je bila

prilika. Za neke švedske novine.

- Truli listovi? Misliš, tisak? Novine?

- Ne, ono drugo, lišće iz šume.

- Riječ je o mikro okolišu biljne razgradnje - umiješao se Danglard,

priskačući u pomoć komesaru.

- A tako - kazao je Emeri odabravši vrlo uspravan stolac da sjedne, dok

su se ostala četvorica muškaraca zavalila u fotelje.

Zerk je ponudio cigarete svima redom, a Danglard je naručio još jednu

bocu. Podijeliti samo dvije boce na pet osoba za njega je bila iritirajuća patnja

tijekom večere.

- Oko Glayeuxa i Mortembota dogodile su se dvije nasilne smrti -

objasnio je Emeri puneći čaše. Prije sedam godina, Glayeuxov kolega s posla

pao je sa skele na crkvi u Lou- verainu. Obojica su bila podignuta na visinu

od oko dvadeset metara, restaurirali su vitraje crkvene lađe. Prije četiri godi-

ne, Mortembotova majka nastradala je u skladištu dućana. Pala je s klupe,

uhvatila se za metalnu policu koja se srušila na nju, prepuna lonaca sa

cvijećem punih zemlje. Dvije neupitne nesreće. I nešto slično u oba slučaja:

pad. Otvorio sam istragu u oba slučaja.

- Na osnovi kojih elemenata? - upitao je Danglard opuštena izraza

ispijajući vino.

- Zapravo zato što su Glayeux i Mortembot dva svojevrsna kurvina

sina. Dva kanalizacijska štakora, to se vidi izdaleka.

- Ima simpatičnih kanalizacijskih štakora - kazao je Adamsberg. - Toni

i Mare na primjer.

- Tko to?

- Dva zaljubljena štakora, ali zaboravi to - odgovorio je Adamsberg

vrteći glavom.

- Ali ovi nisu simpatični, Adamsberg. Prodali bi dušu za lovu i uspjeh,

uvjeren sam da su to i učinili.

- Prodali je gospodaru Hellequinu - kazao je Danglard.

- Zašto ne? Ne mislim to samo ja ovdje. Kad je Buissono- va farma

izgorjela, nisu dali ni centa dok se skupljao novac za pomoć obitelji. Takvi su

oni. Sve stanovnike Ordebeca smatraju seljačinama, nedostojnima svoje

pozornosti.

- Koji ste motiv naveli za otvaranje prve istrage?

- Glayeuxov golemi motiv da se oslobodi svog kolege. Mali Tetard -

tako se zvao - bio je mnogo mlađi od njega, ali je postajao sve bolji u svom

poslu, čak izvrstan. Općine u regiji njemu su počele povjeravati gradilišta,

radije nego Glayeuxu. Bilo je jasno da će mladac ubrzo nadmašiti Glayeuxa.

Mjesec dana prije pada, grad Coutances - znate za njihovu katedralu?

- Da - potvrdio je Danglard.

- Coutances je odabrao Tetarda za restauraciju vitraja na katedrali. To

nije bilo beznačajno. Ako mladac bude uspješan, karijera mu je zajamčena. A

Glayeux će biti gotovo uništen, ponižen. Ali Tetard je pao. A grad Coutances

vratio se na Glayeuxa.

- Očito - prošaptao je Adamsberg. - Kakvi su bili rezultati ispitivanja

skele?

- Nije bila u skladu sa standardima, daske nisu bile dobro pričvršćene

za metalne šipke, došlo je do pomicanja. Glayeux i Tetard radili su na

različitim vitrajima, odnosno na različitim daskama. Bilo je dovoljno da

Glayeux razveže nekoliko čvorova, da tijekom noći premjesti jednu dasku -

imao je ključ od crkve za vrijeme radova - stavi je u neravnotežu u odnosu na

metalnu šipku. I gotovo.

- Nemoguće dokazati.

- Tako je - kazao je Emeri s gorčinom. - Nije čak bilo moguće ni

optužiti Glayeuxa za profesionalnu pogrešku jer je Tetard bio zadužen za

podizanje skele, zajedno s nekim svojim rođakom. Nije bilo dokaza ni za

Mortembota. Nije bio u skladištu kad mu je majka pala, slagao je robu u

dućanu. No, nije to bila neka vradžbina, padanje klupe na daljinsko

upravljanje. Bilo je dovoljno zavezati uže za jednu nogu i iz

daljine ga povući. Začuvši buku, Mortembot je požurio, zajedno s

jednim zaposlenikom. Ali nije bilo užeta.

Emeri je gledao Adamsberga teškim pogledom, kao da ga izaziva da

pronađe rješenje.

- Nije načinio čvor - kazao je Adamsberg - samo je omotao uže oko

noge klupe. Zatim je bilo dovoljno da sa svog mjesta povuče jedan kraj kako

bi cijelo uže privukao k sebi. Za to je potrebno tek nekoliko sekundi, ako uže

dobro klizi.

- Točno, i ne ostavlja traga.

- Ne mogu svi negdje ostavljati mekač kruha.

Emeri si je ponovno natočio kavu, shvaćajući da postoji određen broj

Adamsbergovih rečenica koje je bolje ostaviti bez odgovora. Vjerovao je u

ugled tog murjaka ali, ne prejudicirajući nastavak, izgledalo je jasno da

Adamsberg ne slijedi baš neki normalan put. Ili pak da nije normalan. Tip

koji je uvijek miran i koji ga, kao što se nadao, neće držati po strani u ovoj

istrazi.

- Mortembot se nije slagao sa svojom majkom?

- Koliko znam, jest. Bio joj je pokoran. Ali je majka bila nezadovoljna

što joj sin živi s rođakom jer je Glayeux bio homoseksualac, a ona se toga

sramila. Stalno ga je zbog toga napadala, tražila je da se vrati kući ili će ga

lišiti dijela nasljedstva. Mortembot je pristao kako bi imao mira, ali nije

promijenio ništa u životu. I scene su se nastavljale. Lovu, dućan, slobodu, to

je on želio. Sigurno je procijenio da je ona svoje proživjela i mislim da ga je

Glayeux na to potaknuo. Spadala je u onu vrstu žena koje žive sto deset

godina i do kraja rade u svom dućanu Bila je pravi manijak u poslu, ali bila je

uspješna. Kažu da je nakon njezine smrti kvaliteta biljaka opala. On prodaje

fuksije koje uvenu čim zahladi. A da fuksija uvene, doista se treba potruditi.

Sadnice su mu sklepane, eto što kažu.

- A tako - kazao je Adamsberg koji nikada nije ništa sklepao.

- Pritisnuo sam ih obojicu koliko god sam mogao, s pritvorom bez

spavanja i svime što uz to ide. Glayeux je ostao

bijesan, pun prezira, čekao je da se sve to završi. Mortembot nije čak

bio toliko pristojan da hini kako žali za majkom. Postao je jedini vlasnik

rasadnika i njegovih ispostava, velik je to posao. On je od onih flegmatičnih

tipova, debelokožaca, ne reagira ni na provokacije ni na prijetnje. Nisam

ništa mogao učiniti, ali za mene su i jedan i drugi ubojice, cinični ubojice iz

interesa. A kad bi gospodar Hellequin postojao, u tom slu- čaju da, on bi

takve ljude odabrao da ih povede sa sobom.

- Kako doživljavaju prijetnje Bijesnom vojskom?

- Jednako kao što su doživjeli istrage. Baš ih briga, a Linu smatraju

histeričnom luđakinjom. Odnosno ubojicom.

- Što možda također nije pogrešno - kazao je Danglard koji je napola

zatvorio oči.

- Vidjet ćete obitelj. Nemojte se previše iznenaditi, trojica braće su

također udarena. Rekao sam ti, Adamsberg, imaju isprika koliko hoćeš. Otac

ih je svojski mučio. Ali ako želiš da stvari mirno prođu, nemoj se naglo

približiti Antoninu.

- Je li opasan?

- Naprotiv. Uhvati ga strah čim mu se približiš i cijela obitelj se sjati

oko njega. Uvjeren je da mu je tijelo napola načinjeno od gline.

- Govorio si mi o tome.

- Od rahle gline. Antonin vjeruje da će se razbiti ako doživi jaki udarac.

Potpuno je lud. Inače izgleda normalno.

- Radi li?

- Tipka po računalu i ne izlazi iz kuće. Isto tako, nemoj se začuditi ako

ne budeš razumio sve ono što kaže stariji brat, Hippolyte, kojeg svi zovu

Hippo, tako da ga na kraju povezuju s hipopotamusom. Što i nije tako

neprilično s obzirom na njegova pleća, ako već ne na težinu. Kad mu dođe,

izgovara rečenice naopačke.

- U argou?

- Ne, nego izvrće riječi naopačke, slovo po slovo.

Emeri se zaustavio da malo promisli, a onda, kao da je

odustao, iz torbe je izvadio papir i olovku.

- Recimo da želi reći: “Jeste li dobro, komesare?" To će, dakle, biti - i

Emeri se potrudio na papiru slovo po slovo na- pisati: “Etsej il orbod,

erasemok?”

Onda je proslijedio list papira Adamsbergu koji ga je proučavao,

iznenađen. Danglard je ponovno otvorio oči, uznemiren nadolaskom jednog

novog intelektualnog iskustva.

- Ali treba biti genij za tako nešto - kazao je Adamsberg nabranih

obrva.

- On je genij. Svi su u obitelji svojevrsni geniji. Zato ih ovdje poštuju,

ali im se ne približavaju previše. Nešto slično kao s nadnaravnim bićima.

Neki smatraju da bi ih se trebalo osloboditi, drugi kažu da bi bilo vrlo opasno

dirati u to. Iako je toliko nadaren, Hippolyte nije nikada tražio posao. Brine

se oko kuće, povrtnjaka, vinograda i peradi. Tamo vlada nekakva autarhija.

- A treći brat?

- Martin ne impresionira toliko, ali to je samo privid. Tanak je i dug

poput morskog raka, s velikim krakovima. Po livadama i šumama skuplja

svakojake životinjice koje jede, skakavce, gusjenice, leptire, mrave, ne znam

ni sam. Odvratno.

- Jede li ih sirove?

- Ne, kuha ih. Kao glavno jelo ili kao prilog. Nečuveno. Ali ima svoju

lokalnu klijentelu za marmeladu od mrava, zbog njezinih terapeutskih

svojstava.

- Cijela obitelj to jede?

- Najviše Antonin. U početku je Martin zbog njega počeo skupljati

kukce, kako bi učvrstio njegovu glinu. Koja se kaže “anilg” na Hippolyteovu

jeziku.

- A kći? Osim što vidi Bijesnu vojsku?

- Nema ništa drugo, osim što bez problema razumije rečenice naopako

svoga brata Hippa. To nije toliko teško kao izgovoriti ih, ali ipak zahtijeva

strašan mozak.

- Primaju li posjetitelje?

- Vrlo su gostoljubivi prema onima koji ih žele posjetiti. Otvoreni, reklo

bi se veseli, čak i Antonin. Oni koji ih se boje kažu da hine pristojnost kako bi

privukli ljude, a onda kada

uđu, bude prekasno. Ne vole me iz razloga koje sam ti naveo i zato što

ih smatram ludima, ali ako ne budeš govorio o meni, sve će proći dobro.

- Tko je bio inteligentan? Otac, majka?

- Nijedno od njih dvoje. Majku si već vidio u Parizu, ako se ne varam.

Vrlo je obična. Ne stvara buku, pomaže svojom smjernošću. Ako joj želiš

ugoditi, odnesi joj cvijeće. Obožava to, jer joj ga onaj grubijan i mučitelj -

njezin muž - nikada nije donio. Ona ga zatim osuši, objesivši ga prema dolje.

- Zašto kažeš “mučitelj”?

Emeri je ustao uz grimasu.

- Otiđi ih najprije vidjeti. Ali prije toga - dodao je uz osmijeh - prođi

putem za Bonneval, uzmi komadić zemlje i stavi ga u džep. Ovdje kažu da to

štiti od Lininih moći. Nemoj zaboraviti da ta djevojka predstavlja vrata što

klopoću u zidu koji razdvaja žive od mrtvih. S komadićem zemlje, ti si zašti-

ćen. Ali budući da ništa nije jednostavno, ne približavaj joj se na manje od

metra jer kažu da osjeti, pretpostavljam preko nosnica, imaš li zemlju s puta

kod sebe. A to ne voli.

Idući prema automobilu pored Danglarda, Adamsberg je stavio ruku na

džep od hlača i upitao se koji mu je duh, još mnogo prije, šapnuo da uzme

komadić zemlje iz Bonnevala. I zašto je taj komadić nosio sa sobom.

XXII.

Adamsberg je čekao ispred odvjetničkog ureda - Dechamps i Poulain - u

strmoj uličici u Ordebecu. Činilo se, ma gdje bili na uzvisinama gradića, da se

uvijek vide nepomične krave u sjeni jabučnjaka. Lina će svakog trenutka izići

da se s njim nađe pa neće imati vremena vidjeti neku od njih kako se miče.

Možda je s tog gledišta bilo isplativije promatrati samo jednu, a ne lutati

pogledom po cijelom polju.

Nije želio stvari učiniti napadnima pozivajući Linu Ven- dermot u

žandarmeriju pa ju je dakle pozvao kod Plavog vepra gdje su mogli u miru

razgovarati ispod niskih greda. Njezin je glas na telefonu bio srdačan, bez

straha i nelagode. Uprijevši pogled u kravu, Adamsberg je pokušavao

odagnati želju da vidi Linine grudi, još otkako im je narednik Bleriot

spontano spjevao hvalospjev. Istodobno i odagnati ideju, ako je njezina

seksualnost bila tako slobodna kao što je obznanio Emeri, da može lako s

njom spavati. Ekipa iz Ordebeca, sastavljena isključivo od muškaraca, za

njega je imala pomalo razočaravajući izgled. Ali nikome se ne bi svidjelo da

spava sa ženom koja se nalazi na čelu crne liste osumnjičenika. Njegov

telefon broj dva dao je znak da je stigla poruka te se okrenuo prema sjeni da

je pročita. Retancourt, napokon. Ideja poručnice Retancourt da samostalno

zaroni u bezdan Cler- mont-Brasseurovih sinoć gaje dosta mučila, prije nego

što je uspio zaspati u ulegnuću vunenog madraca. Bilo je toliko morskih pasa

u tim dubinama. Retancourt je prije nekog vremena zaronila i bez uzbuđenja

je dodirnula hrapavu kožu nekih od njih. Ali ljudi psine bili su znatno

ozbiljniji od psina riba. Večer zločina: Prvi Spašavatelj + Drugi Spašavatelj + otac

prisutni na gala večeri FIA, Federacije industrije čelika. Mnogo pili, informirati se.

Drugi Sp. vozio mercedes i tel. murji. Prvi Sp. vratio se sam ranije vlastitim

automobilom. Obaviješten kasnije. Nisu u praonici odijela Prvi i Drugi Sp.

Pregledano: besprijekorno, nema mirisa benzina. Jedno odijelo Prvog Sp. očišćeno,

ali ne od te večeri. U prilogu fotografije odijela od te večeri + fotografije braće.

Antipatični s osobljem.

Adamsberg je pogledao fotografije plavog odijela s tankim prugama koje je

nosio Christian Prvi Spašavatelj i sakoa koji je nosio Christophe Drugi

Spašavatelj, u mornarskom stilu vlasnika jahte. Što je on zasigurno bio,

uzgredno. Događa se da psine posjeduju jahte da se na njima odmore nakon

dugih lutanja morem, nakon što su proždrli koju lignju. Sli

jedile su Christianova fotografija, vrlo elegantan, ovaj put s kratkom kosom, i

bratova, debeo i neprivlačan.

Gospodin Deschamps izišao je iz ureda prije svoje suradnice i pažljivo

je pogledao lijevo i desno prije nego što će prijeći uličicu i uputiti se ravno

prema Adamsbergu, užurbanim i izvještačenim korakom, u skladu s glasom

koji je jutros čuo preko telefona.

- Komesare Adamsberg - kazao je Deschamps rukujući se s njim -

dakle došli ste nam pomoći. To me umirilo, da, jako. Zabrinut sam za

Caroline, jako.

- Caroline?

- Linu, ako više volite. U ureduje Caroline.

- A Lina, je li ona zabrinuta?

- Ako jest, ne želi to pokazati. Naravno, cijela ta priča nije joj ugodna,

ali ne vjerujem da shvaća kakve posljedice može sve to imati za nju i za

njezinu obitelj. Izgon iz grada, osveta i bogzna što sve ne. To je doista

zabrinjavajuće, jako. Čini se da vam je jučer pošlo za rukom čudo, naveli ste

Leone da govori.

-Da.

- Možete li mi reći što vam je kazala?

- Mogu, odvjetniče. “Hello”, “Flem” i “šećer”.

- To vas je nekamo odvelo?

- Nikamo.

Adamsbergu se učinilo da je malom Deschampsu laknulo, možda zato

što Leo nije izgovorila Linino ime.

- Mislite li da će opet progovoriti?

- Liječnik ju je pokopao. Je li to Lina? - upitao je Adamsberg vidjevši

da se otvaraju vrata odvjetničkog ureda.

- Da. Nemojte je uznemiriti, molim vas. Težak je to život, znate, jedna i

pol plaća za pet usta koja treba hraniti i mala majčina mirovina. Vuku vraga

za rep, jako. Oprostite - odmah se pribrao - nisam to želio reći. Nemojte u

tome tražiti neku insinuaciju - dodao je odvjetnik i naglo ga napustio, kao da

želi pobjeći.

Adamsberg se rukovao s Linom.

- Hvala vam što ste pristali sa mnom razgovarati - kazao je

profesionalno.

Lina nije bila savršena izgleda, daleko od toga. Imala je suviše debelo

tijelo za suviše tanke noge, malo trbuha, zaobljena leđa, malo isturene zube.

Ali da, narednik je bio u pravu, svatko bi poželio progutati njezine grudi i sve

ostalo, zategnutu kožu, oble ruke, svijetlo, malo široko lice, s crvenim,

visokim jagodicama, vrlo normandijski, a sve to posuto pjegama koje su je

ukrašavale malim zlatnim točkicama.

- Ne znam za Plavog vepra - kazala je Lina.

- To je preko puta cvjetne tržnice, na nekoliko koraka odavde. Nije

jako skupo, a vrlo je ukusno.

- Preko puta tržnice je Jureći vepar.

- Tako je, jureći.

- Ali nije plavi.

- Ne, nije plavi.

Prateći je preko uličica, Adamsberg je postao svjestan kako je želja da je

pojede bila jača od želje da spava s njom. Ta mu je žena otvarala apetit preko

svake mjere, odjednom ga podsjetivši na golemi komad kuglofa koji je kao

dijete požde- rao, rastezljiv i mlak, s medom, kod tete u Alzasu. Odabrao je

stol kraj prozora, pitajući se kako će ispravno voditi ispitivanje s mlakim

komadom kuglofa s medom, iste boje kao što je bila Linina kosa, koja joj je u

krupnim pramenovima padala niz ramena. Ramena koja komesar nije dobro

vidio jer je Lina nosila dugi, plavi svileni šal, što je bila neobična ideja usred

ljeta. Adamsberg nije pripremio prvu rečenicu, odlučio je da će je najprije

pogledati i onda improvizirati. A sada, kad je Lina blistala sa svim svojim

svijetlim pjegama ispred njega, nije je nikako mogao povezati sa crnim

spektrom Bijesne vojske, s onom koja vidi stravu i prenosi je. Što je ona bila.

Naručili su jelo, a onda su oboje na trenutak šutjeli, jedući kruh vršcima

prstiju. Adamsberg je bacio pogled na nju. Lice joj je i dalje bilo svijetlo i

pozorno, ali nije učinila nikakav napor da mu pomogne. On je bio murjak,

ona je pokrenula oluju u Ordebecu, on ju je sumnjičio, ona je znala da za nju

misle da je luda, to su bile jednostavne činjenice postojeće situacije.

Premjestio se sa strane, skrenuvši pogled prema drvenom šanku.

- Možda će kiša - kazao je napokon.

- Da, dolazi sa zapada. Možda će padati tijekom noći.

- Ili večeras. Sve je krenulo od vas - gospođice Ven- dermot.

- Zovite me Lina.

- Sve je krenulo od vas, Lina. Ne govorim o kiši, nego o oluji koja se

nadvila nad Ordebecom. I nitko ne zna gdje će se ta oluja zaustaviti, koliko će

žrtava odnijeti ni hoće li se okrenuti i na vas sručiti.

- Ništa nije krenulo od mene - kazala je Lina povlačeći šal. - Sve je

došlo do Mesnie Hellequin. Prošla je i ja sam je vidjela. Što biste htjeli? Bilo

je četvero uhvaćenih, bit će četvero mrtvih.

- Ali vi ste o tome govorili.

- Onaj tko vidi Vojsku, mora to reći, dužan je to reći. Vi ne možete

shvatiti. Odakle ste?

- Iz Bearna.

- Onda zbilja ne možete. To je Vojska sa sjevernih ravnica. Oni koji su

viđeni mogu pokušati zaštititi se.

- Uhvaćeni?

- Da. Zbog toga treba govoriti. Rijetko se događa da se uhvaćeni

oslobodi, ali moguće je. Glayeux i Mortembot ne zaslužuju živjeti, ali još

imaju šansu da se izvuku. Imaju pravo na tu šansu.

- Imate li neki osobni razlog da ih prezirete?

Lina je pričekala da im donesu jelo prije nego što će odgovoriti. Očito je

bila gladna ili joj se jelo jer je hranu gledala vrlo strastvenim pogledom.

Adamsbergu se učinilo logičnim da žena koju bi svi željeli požderati ima tako

snažan apetit.

- Osobni ne - kazala je, odmah se bacivši na tanjur. - Poznato je da su

obojica ubojice. Nitko se ne želi s njima družiti i nije me začudilo što sam ih

vidjela u rukama Mesnie.

- Kao Herbiera?

- Herbier je bio užasno biće. Uvijek je morao u nešto pucati. Ali on je

bio poremećen. Glayeux i Mortembot nisu poremećeni, oni ubijaju iz koristi.

Gori su od Herbiera, nema sumnje.

Adamsberg je prisilio samoga sebe da jede brže nego što je imao običaj

kako bi pratio ritam mlade žene. Ne bi volio naći se njoj nasuprot s napola

punim tanjurom.

- Ali da bi netko vidio Bijesnu vojsku, kažu da također treba biti

poremećen. Ili treba lagati.

- Vi možete tako misliti. Vidim je i ja tu ne mogu ništa. Vidim je na

putu, ja sam na tom putu, iako mi je soba udaljena tri kilometra.

Lina je sada vrhovima vilice umakala komade krumpira u kremasti

umak, ulažući u to silnu energiju i napetost. Proždrljivost koja je bila gotovo

odbojna.

- Mogli bismo također reći da je riječ o viziji - nastavio je Adamsberg. -

O viziji u kojoj na pozornicu dovodite osobe koje mrzite. Herbiera,

Glayeuxa, Mortembota.

- Bila sam kod liječnika, znate - kazala je Lina slasno žvačući zalogaj. -

Tijekom dvije godine, u bolnici u Lisieuxu obavljala sam niz fizioloških i

psihijatrijskih pretraga. Zanimala ih je ta pojava, zbog svete Tereze, naravno.

Vi tražite neko uvjerljivo objašnjenje, no i ja sam ga tražila. Ali ga nema.

Nisu našli manjak litija i drugih tvari zbog kojih ovdje

ili ondje vidite Gospu i čujete glasove. Ocijenili su me uravnoteženom,

stabilnom, čak vrlo razumnom. I prepustili su me mojoj sudbini, bez ikakvog

zaključka.

- A što bi trebalo zaključiti, Lina? Da Bijesna vojska postoji, da stvarno

prolazi putom za Bonneval i da je vi zbilja vidite?

- Ja ne mogu tvrditi da postoji, komesare. Ali sigurna sam da je vidim.

Koliko znamo, u Ordebecu je uvijek postojao netko tko vidi Vojsku kako

prolazi. Možda ondje ima neki oblak, neki dim, neki nered, neko prekinuto

sjećanje. Možda njime prolazim kao što se ide kroz maglu.

- I kakav je taj gospodar Hellequin?

- Jako lijep - brzo je odgovorila Lina. - Ima ozbiljno i blistavo lice,

plavu i prljavu kosu koja mu po oklopu pada sve do ramena. Ali stravičan.

Naime - dodala je ona mnogo tiše, oklijevajući - zato jer mu koža nije

normalna.

Lina je prekinula rečenicu i pohlepno pojela sve na tanjuru, uvelike

preduhitrivši Adamsberga. Zatim se naslonila, postavši još blistavija i

opuštenija, ovako najedena.

- Je li bilo dobro? - upitao je Adamsberg.

- Izvrsno - odgovorila je iskreno. - Nisam nikada ovdje bila. Ne

možemo si to priuštiti.

- Uzet ćemo sir i desert - dodao je Adamsberg, nadajući se da će se

mlada žena posve opustiti.

- Najprije dovršite - kazala je pristojno. - Vi baš ne jedete brzo. Kažu da

policajci sve moraju činiti na brzinu.

- Ja ne znam ništa raditi na brzinu. Čak i kada trčim, idem polako.

- Dokaz - prekinula ga je Lina. - Prije nego što sam prvi put vidjela

Vojsku kako prolazi, nitko mi o tome nije govorio.

- Ali kažu da u Ordebecu svi znaju za nju, čak i ako im se ne priča

posebno o tome. Kao da se to nauči rođenjem, s prvim udisajem, s prvim

gutljajem mlijeka.

- Ne kod mojih roditelja. Oni su uvijek živjeli dosta izolirano. Već su

vam sigurno rekli da moj otac nije bio omiljen.

-Da.

- To je istina. Kad sam majci ispričala što sam vidjela - u to sam

vrijeme jako plakala, vikala sam - mislila je da sam bolesna, da imam “bolest

živaca”, kako se u njeno doba govorilo. Ona nikada nije čula za Mesnie

Hellequin, kao ni moj otac. Uostalom, često se kasno vraćao iz lova idući

putom za Bonneval. A oni koji znaju za tu priču, nikada ne idu tim putom

kad padne noć. Čak i oni koji u to ne vjeruju, izbjegavaju ga.

- Kad se to dogodilo, taj prvi put?

- Kad sam imala jedanaest godina. Dogodilo se točno dva dana nakon

što je sjekira mome ocu raspolovila lubanju na

dva dijela. Uzet ću kremu od vanilije - kazala je konobarici

- s puno usitnjenih badema.

- Sjekira? - upitao je Adamsberg - pomalo glupo. Vaš je otac od toga

umro?

- Raspolovljen poput svinje, točno - kazala je Lina koja je bez riječi

oponašala taj čin, lupivši rukom okomito po stolu.

- Udarac u glavu i udarac u prsni koš.

Adamsberg je zamijetio nedostatak emocija i zamislio svoj kuglof s

medom bez mekoće.

- Zatim sam imala košmare, liječnik mi je dao sredstva za smirenje. Ne

zbog oca raspolovljenog na dva dijela, nego zato jer me užasavala pomisao

da ponovno vidim konjanike. Razumijete, truli su, kao i lice gospodara

Hellequina. Uništeni - dodala je lagano zadrhtavši. - Ljudi i životinje nemaju

sve udove, podižu stravičnu buku, ali krici živih ljudi koje vuku sa sobom još

su gori. Nasreću, sljedećih osam godina nije se dogodilo ništa te sam

vjerovala da sam slobodna, misleći da me jednostavno u djetinjstvu uhvatila

“bolest živaca”. No, s devetnaest godina, ponovno sam je vidjela. Vidite,

komesare, priča nije baš zabavna, nije to neka priča koju bih izmislila da se

osvetim. To je stravična fatalnost, dvaput sam se htjela ubiti zbog toga. Onda

me psihijatar iz Caena uspio vratiti u život unatoč svemu, s Vojskom. Ona mi

smeta, otežava mi, ali više me ne sprečava da se krećem. Mislite li da mogu

tražiti još malo badema?

- Naravno - odgovorio je Adamsberg podignuvši ruku prema

konobarici.

- To neće previše koštati?

- Policija će platiti.

Lina se nasmijala vrteći žlicom.

- Neka jednom i policija plati kaznu - kazala je.

Adamsberg ju je gledao ne razumijevajući.

- Bademe - objasnila je Lina. - Bademe jedemo, kazne plaćamo. Mala

šala.

- Da, naravno - kazao je Adamsberg uz osmijeh. - Oprostite mi, nisam

baš brz. Biste li mi, molim vas, nastavili pričati o svome ocu? Je li se saznalo

tko ga je ubio?

- Nikada.

- Jesu li sumnjali u nekoga?

- Naravno.

- U koga?

- U mene - kazala je Lina i ponovno se nasmiješila. - Kad sam ga čula

kako urla, potrčala sam na kat, našla sam ga svega u krvi, u njegovoj sobi.

Moj brat Hippo, koji je imao svega osam godina, vidio me sa sjekirom i

rekao je to žandarima. Nije mislio da čini nešto loše, samo je odgovorio na

pitanje.

- Samo tako, sa sjekirom?

- Izvadila sam je. Žandari su mislili da sam obrisala držak jer nisu

pronašli otiske. Na kraju, zahvaljujući Leoninoj i gro- fovoj pomoći, pustili

su me na miru. Prozor u sobi bio je otvoren, ubojici je bilo vrlo lako tuda

pobjeći. Nitko nije volio moga oca, kao što nisu voljeli ni Herbiera. Svaki put

kad bi imao napad nasilja, ljudi su govorili da mu se metak okreće u glavi.

Kad sam bila dijete, nisam to shvaćala.

- Ni ja ne shvaćam. Što se to okretalo?

- Metak. Moja majka tvrdi da je prije rata u Alžiru, kad su se oženili,

bio više-manje dobar čovjek. Onda je dobio taj metak u glavu koji mu nisu

mogli izvaditi. Proglašen je nesposobnim za službu i prebačen je u

obavještajnu jedinicu. Mučitelj, eto. Ostavit ću vas na trenutak, idem vani

pušiti.

Adamsberg joj se pridružio i izvadio iz džepa napola zdrobljenu

cigaretu. Gledao je posve izbliza njezinu kosu boje meda iz kuglofa, vrlo

gustu za ženu iz Normandije. I pjege na leđima kad joj je skliznuo šal koji je

brzo vratila na mjesto.

- Je li vas tukao?

- A vaš, je li vas tukao?

- Ne. Bio je obućar.

- To nema veze.

-Ne.

- Nikada me nije dirnuo. Ali s braćom je brisao pod. Kad je Antonin

bio beba, zgrabio ga je za nogu i bacio niza stube. Samo tako. Četrnaest

lomova. Godinu dana bio je u gipsu. Martin pak nije volio jesti. Oprezno bi

ispraznio tanjur u šu

pljinu metalne noge od stola. Jednoga dana, otac je to primijetio,

natjerao ga je da isprazni nogu od stola pomoću udice i dao mu da sve to

pojede. Naravno, hrana je bila pokvarena. Takve stvari je radio.

- A stariji, Hippo?

- Još gore.

Lina je ugasila cigaretu o pod i pristojno gurnula opušak u odvod.

Adamsberg je izvadio mobitel - drugi, tajni - koji mu je vibrirao u džepu.

Pridružit ću se navečer, daj adresu. LVB

Veyrenc. Veyrenc koji će mu pojesti kuglof ispred nosa, koji će mu

odnijeti komad, s nježnim licem i djevojačkim usnama.

- Nema potrebe, sve je u redu - odgovorio je Adamsberg.

- Nije sve u redu. Daj adresu.

- Telefonski poziv nije dovoljan ?

- Daj adresu, do vraga.

Adamsberg se vratio za stol i nevoljko natipkao Leoninu adresu, a

raspoloženje mu se na trenutak pokvarilo. Oblaci što se gomilaju na zapadu,

kišit će večeras.

- Brige?

- Dolazi jedan kolega - odgovorio je Adamsberg sklopivši telefon.

- Onda smo stalno išli kod Leo - nadovezala se Lina bez ikakve logike.

- Ona nas je učila, ona i grof. Kažu da se Leo neće izvući, stroj se potrošio.

Čini se da ste je vi našli. I da je s vama malo razgovarala.

- Minutu - kazao je Adamsberg pruživši ruku.

Izvukao je olovku iz džepa i na papirnatu salvetu napisao

“stroj”. Riječ koju je već izgovorio liječnik koji je imao prezime poput ribe.

Riječ koja mu je stvarala maglicu pred očima, a možda i ideju u magli, ali

nije znao koju. Složio je salvetu i ponovno podignuo oči prema Lini,

zamagljene oči tipa koji je tek ustao.

- Jeste li vidjeli svog oca u Vojsci? Kad ste imali jedanaest godina?

- Bio je jedan “uhvaćeni”, muškarac. Ali bilo je vatre i puno dima,

zgrčio je ruke na lice urlajući. Nisam sigurna je li

to bio on. Ali pretpostavljam da jest. U svakom slučaju, prepoznala sam

njegove cipele.

- A drugi put, je li bio netko od “uhvaćenih”?

- Bila je neka stara žena. Dobro smo je poznavali, noću je bacala

kamenje po prozorskim kapcima na kućama. Izgovarala je kletve, spadala je

u onu vrst žena kojih se svi klinci iz ulice boje.

- Optužena za ubojstvo?

- Ne znam, ne vjerujem. Možda za ubojstvo muža koji je dosta rano

umro.

- Je li ona mrtva?

- Devet dana nakon što se pojavila Vojska, mirno, u svom krevetu.

Potom Mesnie više nije prolazila, sve dok je nisam ponovno vidjela prije

mjesec dana.

- A četvrti uhvaćeni? Niste ga prepoznali? Muškarac, žena?

- Muškarac, ali nisam sigurna. Jer je konj pao na njega i kosa mu je

gorjela, shvaćate. Nisam mogla dobro vidjeti.

Stavila je ruku na svoj okrugli trbuščić, kao da prstima želi i dalje uživati

u obroku koji je tako brzo pojela.

Bilo je šesnaest sati i trideset minuta kad je Adamsberg pješice stigao do

Leonina pansiona, pomalo ukočenog tijela jer se borio protiv svojih želja.

Povremeno bi vadio papirnatu salvetu, promatrao riječ “stroj” i vraćao je u

džep. To mu nije apsolutno ništa govorilo. Ako je postojala neka ideja u

tome, morala je biti vrlo duboko gurnuta, stisnuta ispod morske stijene,

prekrivena grmovima algi. Jednog će se dana odvojiti i podignuti na

površinu, posrćući. Adamsberg nije znao na koji drugi način bi razmišljao.

Čekati, baciti mrežu na površinu mora, gledati unutra.

U pansionu je Danglard, podignutih rukava, upravo kuhao i

pripovijedao, pod pozornim Zerkovim pogledom.

- Vrlo je rijetko - govorio je Danglard - da mali prst na nozi uspije.

Obično je iskrivljen, zgrčen, okrenut, o noktu da i ne govorimo, koji je jako

umanjen. Sad kad su se komadi popržili s jedne strane, možeš ih okrenuti.

Adamsberg se naslonio na okvir vrata i gledao sina kako provodi u djelo

Danglardove savjete.

- To cipele rade? - upitao je Zerk.

- Evolucija. Čovjek manje hoda, zadnji prst atrofira, na putu je da

nestane. Jednoga dana, za nekoliko stotina tisuća godina, od njega će ostati

samo komadić nokta priljubljen uz stopalo. Kao kod konja. Cipele, naravno,

ništa ne rješavaju.

- Ista je stvar s umnjacima. Više nemaju mjesta za rast.

- Tako je. Mali prst je nešto kao umnjak na nozi, ako hoćeš.

- Ili je umnjak mali prst u ustima.

- Da, ali kad se tako kaže, nije baš razumljivo.

Adamsberg je ušao i natočio si šalicu kave.

- Kako je bilo? - upitao je Danglard.

- Ona zrači.

- Zlokobnim valovima?

- Ne, zlatnim. Malo je debela, ima zube prema naprijed, ali zrači.

- Opasno - komentirao je Danglard glasom punim negodovanja.

- Mislim da vam nikada nisam pričao o kuglofu s medom koji sam kao

dijete jeo kod tete. Ali to je to, u metar šezdeset pet visine.

- Sjetite se da je ta Vendermot morbidna luđakinja.

- Moguće. Ne izgleda tako. Istodobno je pouzdana i djetinjasta,

brbljava i oprezna.

- A možda su joj i nokti na nogama ružni.

- Umanjeni - dodao je Zerk.

- To mi je svejedno.

- Ako je do toga došlo - gunđao je Danglard - onda više niste podobni

za istragu. Prepuštam vam večeru i ja preuzimam.

- Ne, u devetnaest sati idem posjetiti njezinu braću. Veyrenc dolazi

večeras.

Danglard je polako izlio pola čaše vode na komade piletine, pokrio i

smanjio vatru.

- Pusti da krčka Hat vremena - kazao je Zerku prije nego što se okrenuo

prema Adamsbergu. - Ne treba nam Veyrenc, zašto ste tražili da dođe?

- Sam se pozvao, bez ikakvog razloga. Po vašem mišljenu, Danglarde,

zašto bi žena po ovakvom vremenu stavila šal preko ramena?

- Za slučaj kiše - kazao je Zerk. - Ima oblaka na zapadu.

- Da sakrije neku nepravilnost - usprotivio se Danglard.

- Gnojni čir ili znak vraga.

- To mi je svejedno - ponovio je Adamsberg.

- Oni koji vide Bijesnu vojsku, komesare, nisu blažena svjetlosna bića.

To su mračne i zlokobne duše. Zračile ili ne, ne zaboravite to.

Adamsberg nije odgovorio i ponovno je izvadio papirnatu salvetu.

- Što je to? - upitao je Danglard.

- Riječ koja mi ništa ne govori. Stroj.

- Tko ju je napisao?

- Pa ja, Danglarde.

Zerk je spustio glavu, kao da je sve razumio.

XXIII.

Lina ga je uvela u glavnu prostoriju gdje su ga trojica muškaraca čekala

stojeći u redu, jedan pored drugog, uz dugački stol. Adamsberg je zamolio

Danglarda da dođe s njim kako bi i sam osjetio zračenje. Lako je prepoznao

mlađeg brata, Martina, onog dugog, mršavog i tamnog poput suhe grane,

onoga koji je morao progutati pokvarenu hranu naguranu u nogu od stola.

Hippolyte, najstariji brat, od četrdesetak godina, imao je široku i plavu glavu,

dosta sličnu sestri, ali bez elementa zračenja. Bio je visok i vrlo čvrsto

građen, pružio mu je krupnu i malo izobličenu ruku. Na kraju stola, An-

tonin ih je, pun razumijevanja, gledao kako se približavaju. Taman i tanak

kao njegov brat Martin, ali boljih proporcija, s rukama stisnutim na

uvučenom trbuhu, kao da se želi zaštititi. On je bio najmlađi, onaj od gline.

Oko trideset pet godina koje su se vidjele na uskom licu, gdje su njegove

tjeskob- ne oče izgledale prevelike. Sjedeći u naslonjaču, skrivena u kutu

sobe, majka je uputila samo mali znak glavom. Bluzu sa cvjetnim uzorkom

zamijenila je starim sivim džemperom.

- Emerija ne bismo pustili - objasnio je Martin brzim i odsječnim

pokretima dugog skakavca. - No s vama je drukčije. Čekali smo vas za

aperitiv.

- To je vrlo ljubazno - kazao je Danglard.

- Mi smo ljubazni - potvrdio je Hippolyte nešto ozbiljnije, rasporedivši

čaše po stolu. - Koji je od vas dvojice Adamsberg?

- Ja - kazao je Adamsberg sjedajući na stari stolac čije noge bijahu

učvršćene užetom. - A ovo je moj pomoćnik, komandant Danglard.

Poslije je primijetio da su svi stolci učvršćeni užetom, bez sumnje zato

da se ne raspadnu i da Antonin ne padne. Iz istog su razloga zasigurno

gumice zakucane uz okvire vrata. Kuća bijaše velika, oskudno namještena,

siromašna, s otpa- lim komadima žbuke, namještajem od šperploče,

propuhom ispod vrata, gotovo golih zidova. U sobi je postojao neki šum tako

da je Adamsberg instinktivno stavio prst na uho kao da mu se tinitus iz

prethodnih mjeseci opet vratio. Martin je pošao prema zatvorenoj košari od

pruća.

- Odnijet ću to van - kazao je. - Podižu buku koja doista smeta ako

čovjek nije naviknut na nju.

- To su zrikavci - objasnila je Lina tiho. - Ima ih tridesetak u košari.

- Kinezi to rade - objašnjavao je Hippolyte. - Kinezi su uvijek bili

pametniji od nas, i to oduvijek. Martin će ih pripremiti kao paštetu s jajima i

peršinom. Meni su draži kad ih napravi kao pitu.

- Meso zrikavaca učvršćuje glinu - dodao je Antonin. - Sunce

također, ali treba paziti na isušivanje.

- Emeri mi je govorio o tome. Već dugo imate taj problem s glinom?

- Od šeste godine.

- Jesu li zahvaćeni samo mišići ili možda ligamenti, živci?

- Ne, zahvaćene su kosti, u dijelovima. Ali mišići se vezuju uz kosti i

teže im je raditi na glinenim dijelovima. Zato nisam osobito jak.

- Da, razumijem.

Hippolyte je otvorio novu bocu i natočio porto u čaše - stare, mutne i

loše obrisane čaše od senfa. Jednu je odnio majci koja se u svome kutu nije

ni pomaknula.

- An ujark eć es itičejilzi - kazao je uz široki osmijeh.

- Na kraju će se izliječiti - prevela je Lina.

- Kako to uspijevate? - umiješao se Danglard. - Obrnuti riječi?

- Dovoljno je u glavi riječ pročitati naopačke. Kako se vi zovete?

- Adrien Danglard.

- Neirda Dralgnad. To zgodno zvuči, Dralgnad. Vidite da nije teško.

Po prvi put, Danglard se osjetio pobijeđen od inteligencije koja je očito

viša od njegove ili čija je jedna grana, u najmanju ruku, dobila pretjeranu

širinu. Pobijeđen i nakratko razočaran. Učinilo mu se kao da je Hippolyteov

dar pomeo njegovu klasičnu, ishlapjelu, nemaštovitu kulturu. Iskapio je porto

jednim gutljajem. Težak alkohol sigurno dobiven po najnižoj cijeni.

- Sto očekujete od nas, komesare? - upitao je Hippolyte uza svoj široki

osmijeh koji je izazivao vrlo privlačan dojam, čak radostan, iako u isti mah i

pomalo neobičan. Možda jednostavno zato jer je sačuvao nekoliko mliječnih

zuba, što mu je crtu zagriza učinilo vrlo nepravilnom. - Da vam kažemo što

smo radili one večeri kad je Herbier ubijen? Kad je to točno bilo?

- 27. srpnja.

- U koliko sati?

- Ne znamo točno, truplo je pronađeno jako kasno. Susjedi su ga vidjeli

kako odlazi oko šest sati navečer. Od njegove kuće do kapele ima oko četvrt

sata, zadnjih trideset metara sigurno je gurao motocikl. Ubojica ga je ondje

čekao, dakle oko osamnaest i petnaest. Da, točno, moram znati gdje ste bili.

Braća i sestra gledali su se kao da im je netko postavio glupo pitanje.

- Pa što će se time dokazati? - upitao je Martin. - Ako vam budemo

slagali, što ćete učiniti?

- Ako mi budete slagali, postat ću sumnjičav, naravno.

- Ali kako ćete to znati?

- Ja sam murjak, čujem na tisuće laži. S vremenom ih nužno počnete

prepoznavati.

- Po čemu?

- Po pogledu, treptaju očiju, grčenju pokreta, titranju glasa, njegovoj

brzini. Kao da netko počne šepati umjesto da normalno hoda.

- Na primjer - umiješao se Hippolyte - ako vas ne gledam ravno u oči,

znači da lažem?

- Ili suprotno od toga - kazao je Adamsberg. - 27. je bio utorak. Volio

bih da Antonin prvi govori.

- U redu - kazao je mladić ponovno stišćući ruke oko trbuha. - Gotovo

nikada ne izlazim. Za mene je opasno vani, to hoću reći. Imam posao kod

kuće, radim za internetske stranice vezane uz starine i antikvitete. Nije to neki

veliki posao, ali ipak je posao. Utorkom nikada ne izlazim. To je dan za

trgovinu i promjene se događaju do kasno poslijepodne.

- Nije izlazio - prekinuo ga je Hippolyte napunivši jedinu već praznu

čašu na stolu, onu Danglardovu. - Ni ja. Onrugis oms ivs ilib ut.

- Kaže da smo sigurno svi bili tu - kazala je Lina. - Ali to nije istina,

Hippo. Ja sam ostala do kasno u uredu da završim predmet. Morali smo

predati veliko izvješće do tridesetog u mje

secu. Vratila sam se i pripremila večeru. Martin je svratio u ured tijekom

poslijepodneva i donio med. Imao je svoje košare.

- Tako je - kazao je Martin koji je izvlačio duge prste i onda kvrcao

zglobovima. - Otišao sam ga skupljati u šumi, do sedam sati vjerojatno.

Poslije toga je prekasno, životinjice se vraćaju u svoje rupe.

- Okat ej - složio se Hippo.

- Poslije večere, kad nema ništa na televiziji, često igramo domino ili

dame - kazao je Antonin. - To je lijepo - objasnio je uz puno topline. - No te

večeri Lina nije mogla igrati s nama jer je pregledavala izvješće.

- Ejin okat opejil dak omargi zeb ejn.

- Prestani, Hippo - brzo ga je zamolila Lina - komesar se nije došao s

tobom zabavljati.

Adamsberg ih je promatrao svih petero, majku pogrblje- nu u

naslonjaču, blistavu sestru koja im je osiguravala život i hranu i tri glupava

genija od braće.

- Komesar zna - kazao je Hippolyte - da je Herbier ubijen jer je bio gad

i da je bio najbolji prijatelj našega oca. Mrtav je zato što je Mesnie odlučila

uhvatiti ga. Mi, da smo htjeli, mi smo ga mogli ubiti puno prije. Ono što ne

razumijem je zašto je gospodar Hellequin uhvatio našeg oca prije trideset i

jednu godinu, a Herbiera toliko godina poslije. No, ne bismo trebali

razmišljati o Hellequinovim postupcima.

- Lina kaže da nisu nikoga osumnjičili za ubojstvo vašeg oca. Čak ni vi,

Hippo? Vi koji ste našli Linu sa sjekirom u ruci?

- Ubojica - odgovorio je Hippo načinivši svojom deformiranom rukom

krug po zraku - dolazi tko zna odakle, iz crnog dima. Nikada nećemo znati,

kao ni za Herbiera ni za trojicu ostalih uhvaćenih.

- Hoće li umrijeti?

- Sigurno - kazao je Martin ustajući. - Oprostite mi, ali vrijeme je za

Antoninovu masažu. Kad otkuca sedam i pol. Ako prođe to vrijeme, nije

dobro. Ali nastavite, to nas neće spriječiti da slušamo.

Martin je otišao u hladnjak po vrč pun žućkaste tekućine dok je Antonin

pažljivo skinuo košulju.

- To je u osnovi mješavina soka od rosopasa i mravlje kiseline -

objasnio je Martin. - Malo pecka. Jako dobro upija glinu.

Martin je počeo blago mazati mast po koščatom torzu svoga brata, a po

pogledima koje su izmijenili Adamsberg je shvatio da ni jedan od njih

dvojice zapravo ne vjeruje da je Antonin dijelom načinjen od gline. No hinili

su da je tako, štitili su svoga brata i brinuli se o njemu. Kojeg su našli slom-

ljenog u tisuću komada nakon što ga je otac bacio niza stube.

- Mi smo ljubazni - ponovio je Hippolyte trljajući rukama svoje duge,

malo prljave, plave uvojke. - No nećemo plakati za ocem ni za gadovima

koje je Lina vidjela s Mesnie. Jeste li primijetili moje ruke, komesare?

-Da.

- Rođen sam sa šest prstiju na svakoj ruci. S malim prstom viška.

- Hippo je senzacionalan tip - kazao je Antonin smješkajući se.

- To nije često, ali događa se - kazao je Martin koji se sada bavio

lijevom rukom svoga brata, stavljajući mast na točno određena mjesta.

- Šest prstiju na rukama, to je vražji znak - nadopunio ga je Hippo još

jače se smijući. - Ovdje su to uvijek govorili. Kao da se može vjerovati u

takve gluposti.

- Vi vjerujete u Vojsku - kazao je Danglard pogledom zatraživši

dopuštenje da si natoči još jedan prst porta koji je bio obična ljuta rakija.

- Zna se da Lina vidi Vojsku, to je drugo. A ako je ona vidi, znači da je

vidi. Ali ne vjerujemo u vražje znakove i druge gluposti.

- Ali u mrtve koji šeću na konju na putu za Bonneval, to da.

- Komandante Danglard - kazao je Hippolyte - mrtvi se mogu vratiti i

ako ih ne pošalje Bog ili Sotona. Uostalom, Hellequin je njihov gospodar. A

ne Sotona.

- Istina - kazao je Adamsberg koji nije želio da Danglard započne

polemiku o Lininoj Vojsci.

Već je nekoliko minuta slabo pratio razgovor, zaokupljen pokušajima da

svoje prezime izgovori naopako.

- Moj se otac jako sramio mojih ruku sa šest prstiju. Skrivao ih je u

rukavice, tražio da jedem na koljenima, kako ih ne bih stavio na stol. Bilo mu

je odvratno gledati ih i ponižavala ga je činjenica da ima takvog sina.

Ponovno su osmijesi obasjali lica braće, kao da ih je ta tužna priča o

šestom prstu silno zabavljala.

- Ispričaj - zamolio je Antonin, veseo što će ponovno čuti tu krasnu

priču.

- Jedne večeri, kad sam imao osam godina, stavio sam obje ruke na

stol, bez rukavica, a oca je obuzeo bijes koji je bio strašniji od Hellequinove

ljutnje. Uzeo je sjekiru. Onu istu sjekiru koja ga je poslije raspolovila.

- To mu se metak okrenuo u glavi - umiješala se odjednom majka, malo

drhtavim glasom.

- Da, mama, sigurno je bio metak - kazao je Hippo nestrpljivo. -

Zgrabio me za desnu ruku i odrezao mi prst. Lina kaže da sam se

onesvijestio, da je mama urlala, da je cijeli stol bio pun krvi, da se mama

bacila na njega. Zgrabio mi je lijevu ruku i odrezao i drugi prst.

- Metak se okrenuo.

- Silno se okretao, mama - kazao je Martin.

- Mama me uzela u naručje i odjurila u bolnicu. Iskrvario bih na putu da

je grof nije ugledao. Vraćao se s neke vrlo otmjene večere, zar ne?

- Vrlo otmjene - potvrdio je Antonin navlačeći košulju.

- Odvezao je mamu i Hippa punom brzinom, njegov lijepi automobil bio je

pun krvi. Grof je dobar, to sam htio reći, Mesnie ga nikada neće uhvatiti.

Vozio je mamu svaki dan u bolnicu da vidi Hippa.

- Liječnik ga nije dobro zašio - kazao je Martin ogorčeno.

- Danas, kada odstrane šesti prst, to je gotovo nevidljivo. Ali

Merlan - to je već bio on, u ono doba - pravi je glupan. Unakazio mu je ruke.

- Nije važno, Martine - kazao je Hippolyte.

- Mi se liječimo u Lisieuxu, nikada kod Merlana.

- Ima ljudi - nastavio je Martin - koji si daju odstraniti šesti prst, pa

zatim cijeli život žale. Kažu da su odstranivši prst izgubili identitet. Hippo

kaže da mu to ne smeta. Ima jedna djevojka u Marseilleu koja se vratila i

pronašla svoje prste u bolničkom smeću i još uvijek ih čuva u zdjeli. Možete

li to zamisliti? Kažu da je mama to isto učinila, ali ona se ne želi izjasniti.

- Gluposti - kazala je samo mama.

Martin si je obrisao ruke o krpu i okrenuo se prema Hippolyteu uz isti

zainteresirani osmijeh.

- Pričaj dalje - kazao je.

- Molim te, pričaj - navaljivao je Antonin.

- To možda nije potrebno - oprezno je kazala Lina.

- Grebsmada adžom ećen itejmuzar. Ipak je on murjak.

- Kaže da možda nećete razumjeti - kazala je Lina.

- Grebsmada je moje prezime?

-Da.

- Podsjeća na srpski. Čini mi se da je tako zvučao.

- Hippo je imao psa - kazao je Antonin. - Bio je samo njegov, nikada se

nisu razdvajali, bio sam ljubomoran na njih. Zvao se Suif.

- Životinja koju je dresirao do savršenstva.

- Pričaj, Hippo.

- Dva mjeseca nakon što mi je odrezao prste, otac me posjeo na pod, u

kutu, bio sam u kazni. Bila je to večer kada je prisilio Martina da pojede sve

što je gurnuo u nogu od stola, a ja sam stao u njegovu obranu. Znam, mama,

metak se opet okrenuo.

- Da, dragi moj, okrenuo se.

- Nekoliko puta oko sebe, mama.

- Hippo se sklupčao u kutu - nastavila je Lina - glavu je priljubio uz

Suifa. Zatim je nešto prošaptao psu na uho i Suif je bjesomučno odjurio.

Zgrabio je oca za vrat.

- Htio sam da ga ubije - mirno je objasnio Hippolyte. - Naredio sam

mu. Ali Lina mi je dala znak da zaustavim napad i ja sam rekao Suifu neka ga

pusti. Onda sam mu naredio da pojede ono što je ostalo u nozi od stola.

- Suifu nije bilo ništa - objasnio je Antonin - dok je Martin povraćao

četiri dana.

- Nakon toga - kazao je Hippolyte puno tmurnije - kad se otac vratio iz

bolnice, sašivenog grla, uzeo je pušku i upucao Suifa dok smo mi bili u školi.

Stavio je leš ispred vrata da ga izdaleka dobro vidimo kad se budemo vraćali.

Tada je grof došao po mene. Procijenio je da nisam siguran ovdje i nekoliko

tjedana čuvao me u dvorcu. Kupio mi je štene. Ali njegov sin i ja nismo se

dobro slagali.

- Njegov sin je glupan - potvrdio je Martin.

- Ivajlrp ilam dag - potvrdio je Hippolyte.

Adamsberg je upitno pogledao Linu.

- Prljavi mali gad - prevela je ona nevoljko.

- Dag, čini se da dobro odgovara - ocijenio je Danglard intelektualno

zadovoljna izgleda.

- Zbog tog daga vratio sam se kući, a mama me skrila ispod Linina

kreveta. Živio sam skriven i mama više nije znala kako to riješiti. Ali

Hellequin je pronašao rješenje, oca je raspolovio na dva dijela. I to upravo

nakon što je Lina prvi put vidjela.

- Kako se to kaže naopačke?

Hippolyte je odlučno zavrtio glavom.

- Ne, nemamo pravo izgovoriti naziv Vojske naopako.

- Razumijem - kazao je Adamsberg. - Vaš je otac umro nakon koliko

vremena pošto ste se vratili iz dvorca?

- Trinaest dana.

- Udarcem sjekire u glavu.

- I u prsni koš - veselo je dodao Hippolyte.

- Zvijer je bila mrtva - potvrdio je Martin.

- To je onaj metak - prošaptala je majka.

- Bijesnu vojsku? - upitao je Danglard.

-Da.

- Napokon - sažeo je Hippolyte priču. - Lina nije smjela tražiti od

mene da pozovem Suifa. Sve bi se lijepo sredilo još te večeri.

- Ne možeš joj to zamjeriti - kazao je Antonin oprezno slegnuvši

ramenima. - Lina je suviše ljubazna, to je sve.

- Mi smo ljubazni - potvrdio je Hippolyte spustivši glavu.

Kad je ustala da ih pozdravi, Linin je šal skliznuo na pod,

a ona je ispustila krik. Elegantnim pokretom Danglard ga je podignuo i stavio

joj ga na ramena.

- Što mislite? - upitao je Adamsberg polako hodajući putom kojim su se

vraćali prema Leoninu pansionu.

- Moguće je da je to obitelj ubojica - kazao je Danglard mirno. - Čvrsto

povezana, zaklonjena od vanjskog svijeta. Svi slaboumni, bijesni, unakaženi,

nadareni i ludo simpatični.

- Govorim o zračenju. Jeste primijetili? Iako se s braćom drži

suzdržano.

- Primijetio sam - priznao je Danglard tiho. - Med na njezinim grudima

i sve to. Ali to je neko gadno zračenje. In- fracrveno ili ultraljubičasto ili crna

svjetlost.

- Govorite to zbog Camille. Ali Camille me više ne želi poljubiti osim

u obraz. Onim preciznim i ciljanim poljupcem koji znači da više nikada

nećemo spavati zajedno. To je bespoštedno, Danglarde.

- Blaga kazna u odnosu na krivnju.

- Što biste htjeli da učinim? Da sjedim godinama ispod stabla jabuke i

čekam Camille?

- Stablo jabuke nije obvezno.

- Da ne primijetim čarobne grudi ove žene?

- To je ta riječ - priznao je Danglard.

- Trenutak - kazao je Adamsberg zaustavivši se na putu.

- Poruka. Retancourt. Naša krstarica zaronila je u ponore pune morskih

psina.

- U bezdane - ispravio ga je Danglard nagnuvši se nad zaslon telefona. -

I kaže se morski pas. A krstarica ne roni.

Prvi Sp. vratio se vrlo kasno u večeri požara, neobavije- šten.

Ponašanje gotovo normalno. Potvrda njegove neumije- šanosti. Ali bio

nervozan.

- Kako neurozan ? - utipkao je Adamsberg.

- Piše se sa “rv”, nervozan”.

- Ne gnjavite me, Danglarde.

- Otpustio je sobaricu.

- Zašto ?

- Predugo za objasniti, nevažno.

- Ipak objasnite.

- Prvi Sp. dao šećer labradoru kad se vratio.

- Što je s tim ljudima, Danglarde, da svi daju psima šećera?

- Možda jer to vole. Nastavite.

- Labrador odbio. Sobarica dovodi psa da mu da šećer. Opet odbija. Sobarica

kritizira šećer. Prvi Sp. otpušta je na licu mjesta. Dakle nervozan.

- Jer žena nije uspjela psu dati šećer ?

- Nevažno. Rekla sam. Gotovo.

Zerk je išao prema njima krupnim koracima, s fotografskim aparatom

preko ramena.

- Grof je prošao, želi se s tobom vidjeti poslije večere, u deset sati.

- Je li hitno?

- Nije rekao, više je zapovijedao.

- Kako izgleda?

- Odmah se vidi da je grof. Vremešan je, elegantan, ćelav, nosi stari

radni haljetak od plave tkanine. Završio sam pripremu piletine.

- Jesi stavio vrhnje i začine kako treba?

- Da, na samom kraju. Odnio sam Golubu, bilo mu je izvrsno. Proveo

je dan crtajući krave bojicama.

- Crta li dobro, onda?

- Ne baš. Ali vrlo je teško nacrtati kravu. Teže nego konja.

- Pojedimo to pile, Danglarde, pa idemo.

XXIV

Kad je pala noć Adamsberg je zaustavio automobil ispred željeznih

vrata grofovskog dvorca smještenog na brežuljku nasuprot središtu Ordebeca.

Danglard je svoje veliko tijelo izvukao iz automobila neuobičajeno vješto i

brzo je stao pred zdanje, rukama se držeći za ogradu. Adamsberg je na njego-

vu licu pročitao gotovo čisto oduševljenje, stanje bez melankolije koje je

Danglard dosta rijetko postizao. Bacio je pogled na veliki dvorac od svijetlog

kamena koji je za njegova pomoćnika nedvojbeno bio neka vrsta kuglofa s

medom.

- Rekao sam vam da će vam se ovaj kutić svidjeti. Je li star, taj dvorac?

- Prvi velikaši iz Ordebeca pojavljuju se na početka XI. stoljeća. Ali

grof Valleray osobito se istaknuo u bitki za Orleans 1428. kad se priključio

francuskim snagama pod vodstvom grofa Dunoisa, poznatog kao Ivan, kopile

Luja, vojvode od Orleansa.

- Da, Danglarde, ali dvorac?

- Upravo vam to objašnjavam. Vallerayev sin Henrik dao ga je izgraditi

poslije Stogodišnjeg rata, potkraj XV stoljeća. Cijelo lijevo krilo, koje ovdje

vidite, i zapadna kula datiraju iz tog razdoblja. Međutim, osnovni dio dvorca

obnovljen je u

XVII. stoljeću, dok su veliki niski lukovi rekonstruirani u

XVIII. stoljeću.

- A da pozvonimo, Danglarde?

- Bit će barem tri-četiri psa koja će zalajati. Pozvonimo i možemo

očekivati hajku. Ne znam što to ljudi imaju sa psima.

- I sa šećerom - kazao je Adamsberg povukavši lanac.

Remy Francois de Valleray, grof od Ordebeca, čekao ih je

bez pompe u knjižnici, još uvijek odjeven u haljetak od plavog platna u

kojem je nalikovao na poljoprivrednog radnika. No Danglard je odmah

primijetio da svaka gravirana čaša složena na stolu bez problema vrijedi kao

njegova cijela mjesečna

plaća. I da je, samo po boji, alkohol koji im je poslužio bio vrijedan putovanja

iz Pariza. Neusporedivo s portom što ga je progutao kod Vendermotovih u

čašama od senfa i koji mu je spalio želudac. Knjižnica je obuhvaćala oko

tisuću knjiga, a zidovi su od poda do stropa bili prekriveni s četrdesetak slika,

koje su izluđivale pogled komandanta Danglarda. Ukratko, očekivani dekor

grofovskog obitavališta koje još nije osiromašilo, osim što je neviđeni nered

oduzeo svečanost toj prostoriji. Čizme, vreće sa sjemenom, lijekovi, plastične

vrećice, klipovi, potrošene svijeće, kutije s čavlima, stari papiri rasuti po

podu, stolovima i policama.

- Gospodo - kazao je grof odloživši štap i pružajući im ruku - hvala što

ste odgovorili na moj poziv.

Zasigurno je bio grof. Po boji glasa, po suverenim pokretima, po

uzvišenom pogledu, pa čak i po prirodnom pravu da se pojavi u seljačkom

odijelu. No istodobno se u njemu bez problema moglo prepoznati starog

ruralnog Normanđanina, po crvenom tenu, malo crnim noktima, veselom i

skrivenom pogledu prema samom sebi. Dok je jednom rukom punio čaše,

drugom se oslanjao na štap i pokretom ruke ponudio im da sjednu.

- Nadam se da vam se sviđa ova jabukovača, to je ona koju dajem

Leone. Uđi, Denise. Ovo je moj sin, Denis, gospoda su iz Kriminalističke

brigade iz Pariza.

- Ne bih ti želio smetati - kazao je muškarac pozdravljajući ih

vrhovima prstiju, bez osmijeha.

Bijeli prsti i njegovani nokti, čvrsto, ali masno tijelo, pro- sijeda kosa

začešljana unazad.

Dakle, to je taj čuveni pokvareni mali dag, prema Ven- dermotovima,

onaj što je skratio Hippolyteov boravak u dvorcu kao utočištu. I doista,

primijetio je Adamsberg, taj je čovjek imao prilično dagovsku glavu,

opuštenih obraza, tankih usana, skrivenog i hladnog pogleda, ili u najmanju

ruku, koji bi želio ostati na distanci. Natočio si je čašu, više iz pristojnosti

nego iz želje da ostane. Cijelo njegovo držanje pokazivalo je da ga gosti ne

zanimaju, a jedva da ga i otac zanima.

- Samo sam ti došao reći da će Marysin automobil sutra biti popravljen.

Treba reći Georgesu da ga preuzme, ja ću biti u prodajnoj dvorani cijeli dan.

- Nisi našao Georgesa?

- Ne, ta je životinja sigurno mrtva pijana zaspala u ko- njušnici, neću

ga spašavati pod konjskim trbusima.

- Dobro, ja ću na to paziti.

- Hvala - kazao je Denis odloživši čašu.

- Ne tjeram te.

- Ali ja idem van. Ostavljam te s tvojim gostima.

Grof je malo iskrivio usta, čekajući da se vrata zatvore.

- Žao mi je, gospodo - kazao je. - Nisam u najboljim odnosima sa

svojim posinkom, osobito zato jer zna o čemu želim s vama razgovarati, a to

mu se ne sviđa. Riječ je o Leo.

- Jako mi se sviđa Leo - kazao je Adamsberg bez razmišljanja.

- Vjerujem. A poznavali ste je svega nekoliko sati. Vi ste je pronašli

ranjenu. I vi ste je naveli da progovori. A to nas je zasigurno spasilo da

doktor Merlan ne proglasi moždanu smrt.

- Malo sam se porječkao s tim doktorom.

- To me ne čudi. On je ponekad dag, ali ne uvijek.

- Volite Hippolyteove riječi, gospodine grofe? - upitao je Danglard.

- Zovite me Valleray, svima će biti lakše. Poznajem Hippa otkako se

rodio. I mislim da je taj izraz dobro pogođen.

- Kad je počeo okretati riječi?

- S trinaest godina. On je izniman čovjek, a isto vrijedi za njegovu

braću i sestru. Lina posjeduje neku posve neuobičajenu svjetlost.

- Komesaru to nije promaknulo - kazao je Danglard kojeg je okus

jabukovače, nakon pogleda na dvorac, duboko umirio.

- A vama jest? - upitao je Valleray, začuđen.

- Nije - priznao je Danglard.

- Vrlo dobro. A jabukovača?

- Savršena.

Grof je ubacio kocku šećera u svoju čašu i slasno je ispio. Adamsberg je

na trenutak osjetio kako su ga zaprljali komadići šećera koji su stizali sa svih

strana.

- Uvijek smo pili tu jabukovaču s Leo. Morate znati da sam bio

strastveno zaljubljen u tu ženu. Oženio sam se njom, a moja obitelj, u kojoj

ima velik broj dagova, vjerujte mi, pritisnula me uza zid. Bio sam mlad, slab,

popustio sam, rastali smo se nakon dvije godine.

- Ovo će vam se činiti neobično - nastavio je - ali meni to nije važno.

Ako Leo preživi udarac koji joj je zadao taj bolesni ubojica, opet ću se oženiti

njom. Odlučio sam to, ako ona prihvati. A tu vi nastupate, komesare.

- Da riješim slučaj.

- Ne, da vratite Leo u život. Nemojte misliti da me odjednom obuzela

staračka fiksna ideja. O tome razmišljam više od godinu dana. Nadao sam se

da ću posinka navesti da to shvati, ali nema nade za to. Dakle, učinit ću to bez

njegova pristanka.

Grof je teškom mukom ustao i s pomoću štapa došao do golemog

kamenog kamina u koji je ubacio dvije velike klade. Starac je još imao snage,

barem toliko da se odluči na neuobičajeno vjenčanje dvoje gotovo

devedesetogodišnjaka, više od šezdeset godina nakon njihova prvog

vjenčanja.

- Ne šokira vas to vjenčanje? - upitao je vrativši se.

- Naprotiv - odgovorio je Adamsberg. - Rado ću na njega doći, ako me

pozovete.

- Bit ćete pozvani, komesare, ako je izvučete. A vi ćete to učiniti. Leo

me nazvala sat vremena prije pokušaja ubojstva. Bila je oduševljena večerom

s vama, njezino mi je mišljenje dovoljno. Tu se sudbina umiješala, oprostite

mi na tom malo priprostom stavu. Svi smo donekle fatalisti, mi koji živimo u

blizini puta za Bonneval. Vi ste je, samo vi ste je uspjeli izvući iz obamrlosti i

navesti je da govori.

- Samo tri riječi.

- Poznato mi je. Koliko ste vremenu proveli uz njezino uzglavlje?

- Gotovo dva sata, mislim.

- Dva ste joj sata govorili, češljali je, držali joj obraze. Znam to. Ono

što od vas tražim je da s njom budete deset sati na dan, petnaest ako je

potrebno. Dok je ne vratite k sebi. Uspjet ćete u tome, komesare Adamsberg.

Grof se zaustavio i pogledom polako prelazio preko zidova sobe.

-Ako uspijete, dat ću vam ovo - kazao je nehajno štapom pokazujući

prema maloj slici obješenoj kraj vrata. - Kao stvorena je za vas.

Danglard je skočio i počeo proučavati platno. Otmjeni vitez pozira

ispred planinskog krajolika.

- Približite se, komandante Danglard - kazao je Vallerey.

- Adamsberg, je li vam poznat taj kraj?

- To je vrh Gourgs Blancsa, mislim.

- Točno. Nedaleko od vas, ako se ne varam?

- Dobro ste se raspitali o meni.

- Očito. Kad želim nešto saznati, obično u tome uspijem. To je moćni

ostatak privilegija. Jednako kao što znam da ćete napasti kompaniju

Clermont-Brasseur.

- Ne, gospodine grofe. Nitko ne napada Clermontove, ni ja ni bilo tko

drugi.

- Kraj XVI. stoljeća? - upitao je Danglard, nagnut nad sliku. - Škola

Frangoisa Cloueta? - dodao je tiše, ne baš siguran.

- Da, ili možda čak djelo samog majstora koji se ovaj put malo

oslobodio tereta portretista. No, nemamo pouzdanih elemenata za tvrdnju da

je putovao na Pireneje. Ipak, 1570. naslikao je Ivanu od Albreta, kraljicu

Navarre. Možda u njezinu gradu Pauu.

Danglard je ponovno sjeo, posramljen, prazne čaše. Slika je bila raritet,

vrijedila je cijelo bogatstvo i činilo se da Adamsberg uopće nije toga svjestan.

- Poslužite se, Danglarde. Teško mi je kretati se. Napunite i moju

čašu. Ne događa se često da takva nada uđe u moj dom.

Adamsberg nije gledao sliku, ni Danglarda, ni grofa. Mislio je na riječ

stroj, koja se naglo oslobodila svoje ljušture, sudarajući se s doktorom

Merlanom, onda s mladićem od gline i slikom Martinovih prstiju kojima

maže mast po bratovoj koži.

- Ne mogu - kazao je. - Nemam mogućnosti.

- Imate - tvrdio je grof lupkajući vrhom štapa po parketu namazanom

voskom, otkrivši kako je Adamsbergov pogled, već otprije nejasan, sada

izgledao kao da se sasvim udaljio.

- Ne mogu - ponovio je Adamsberg odsutnim glasom. - Zadužen sam

za istragu.

- Razgovarat ću s vašim nadređenima. Ne možete pustiti Leo da ode.

- Ne mogu.

- Onda?

- Ja ne mogu, ali netko drugi može. Leo je živa, Leo je svjesna, ali sve

joj se pokvarilo. Poznajem nekoga tko popravlja takvu vrst kvara, kvarove

koji nemaju ime.

- Neki šarlatan? - upitao je grof podignuvši sijede obrve.

- Znanstvenik. Ali koji svoje znanje prakticira s neljudskim talentom.

Koji obnavlja optok krvi, koji vraća kisik u mozak, koji oporavlja tek izlegle

mačiće, koji deblokira ohlađena pluća. Ekspert za pokretanje ljudskog stroja.

Majstor. On nam je jedina šansa, gospodine grofe.

- Valleray.

- On nam je jedina šansa, Valleray. On bi je mogao izvući odatle. Bez

obećanja.

- Kako on radi? Lijekovima?

- Rukama.

- Neka vrst hipnoze?

- Ne. Pritišće ventile, premješta organe u pravom smjeru, povlači

ručke, odčepljuje filtre, na kraju pokreće motor.

- Dovedite ga - kazao je grof.

Adamsberg je kročio po sobi, izazivajući škripu starog parketa, vrteći

glavom.

- Nemoguće - kazao je.

- Je li u inozemstvu?

- U zatvoru je.

- Zaboga.

- Trebat će nam posebna dozvola za izlazak na slobodu.

- Tko je može dati?

- Sudac zadužen za služenje kazne. U slučaju našeg liječnika, riječ je o

starom sucu Vernieru koji je neka vrst tvrdoglavog ovna i koji neće htjeti o

tome ni razgovarati. Pustiti zatvorenika iz Fleuryja i poslati ga da pokaže svoj

talent na uzglavlju starice u Ordebecu, takvu vrst hitnog slučaja on nikada

neće prihvatiti.

- Raymond de Vernier?

- Da - kazao je Adamsberg nastavljajući kročiti po knjižnici, ni ne

pogledavši sliku iz Clouetove škole.

- Nema problema, on mi je prijatelj.

Adamsberg se okrenuo prema grofu koji se smješkao, visoko podignutih

obrva.

- Raymond de Vernier ne može mi ništa odbiti. Dovest ćemo vašeg

eksperta.

- Trebat će vam čvrst, istinit i provjerljiv razlog.

- Otkada je našim sucima to potrebno? Ne od Svetog Luja naovamo.

Zapišite mi samo ime tog liječnika i mjesto gdje je zatvoren. Nazvat ću

Verniera rano ujutro, možemo se nadati da će taj čovjek stići do sutra

navečer.

Adamsberg je pogledao Danglarda koji je klimnuo glavom,

odobravajući. Adamsbergu je bilo krivo što je tako kasno shvatio. Čim je

doktor Merlan bez poštovanja počeo govoriti o Leo kao o pokvarenom stroju,

trebao se sjetiti liječnika u zatvoru koji se i sam služio tim izrazom. To bi si-

gurno i učinio, ali nije bio toga svjestan. Ni onda kad je Lina ponovila riječ

stroj. Ali ipak je bio dovoljno svjestan da tu riječ napiše na papirnatom

ubrusu. Grof mu je pružio blok na kojem je Adamsberg napisao podatke.

- Postoji još jedna prepreka - kazao je vraćajući mu blok.

- Ako ja odletim, neće pustiti našeg štićenika. Doktoru će trebati nekoliko

tretmana da je izvuče. A ja mogu odletjeti za nekoliko dana.

- Poznato mi je.

- Sve?

- Mnogo toga u vezi s vama. Bojim se za Leo i za Vender- motove. Kad

ste stigli ovdje, informirao sam se. Znam da ćete odletjeti ako ponovno ne

uhvatite ubojicu Antoinea Cler- mont-Brasseura koji je pobjegao iz vaše

postaje, štoviše, iz vašeg ureda, upravo pod vašim nadzorom.

- Točno.

- Jeste li znali da ste i vi sumnjivi, komesare?

-Ne.

- Dakle, bolje bi vam bilo da se pazite. Neka gospoda iz ministarstva

jako bi voljela istražiti vas. Nisu daleko od pomisli da ste vi pustili mladića da

pobjegne.

- To nema smisla.

- Naravno - kazao je Valleray smješkajući se. - U međuvremenu, tipa se

ne može nigdje naći. A vi kopate po obitelji Clermont.

- Pristup je zapriječen, Valleray. Ne kopam.

- Ipak ste željeli ispitati oba Antoineova sina. Christiana i Christophea.

- Nisu mi to dopustili. Na tome sam stao.

- A to vam se ne sviđa.

Grof je ostatak šećera stavio na tanjurić, polizao prste i obrisao ih o plavi

haljetak.

- Što ste zapravo htjeli saznati? O Clermontovima?

- Kako je protekla večer koja je prethodila požaru, barem to. Kakvo je

bilo raspoloženje dvojice sinova.

- Normalno, čak vrlo veselo, ako Christophe uopće može biti veseo.

Šampanjac je tekao u potocima, i to onaj najbolje kvalitete.

- Kako vi to znate?

- Bio sam ondje.

Grof je uzeo još jednu kocku šećera i pažljivo je uronio u čašu.

- Na ovom svijetu postoji mala atomska jezgra u kojoj industrijalci

oduvijek traže aristokrate i obrnuto. Njihova međusobna razmjena,

eventualno i bračna, povećava snagu izgaranja kod svih. Ja pripadam u oba

kruga, plemstva i industrije.

- Znam da ste svoje čeličane prodali Antoineu Clermontu.

- To vam je rekao naš prijatelj Emeri?

-Da.

- Antoine je bio pravi grabežljivac koji je želio visoko letjeti, ali smo

mu se u nekom smislu mogli diviti. To ne bismo mogli reći i za njegove

sinove. Ali ako ste si utuvili u glavu da je jedan od sinova zapalio oca, to neće

proći.

- Antoine se želio oženiti svojom domaćicom.

- Rose, da - potvrdio je grof sišući šećer. - Mislim da se više zabavljao

provocirajući obitelj i ja sam ga upozorio na to. No on bi se nakostriješio čim

bi u očima svojih sinova pročitao nestrpljivo iščekivanje da umre. Već neko

vrijeme bio je potišten, povrijeđen i na kraju snaga.

- Tko ga je htio staviti pod starateljstvo?

- Ponajprije Christophe. Ali nije imao nikakve osnove za to. Antoine je

bio mentalno zdrav i to se lako moglo dokazati.

- I baš prikladno, neki mladić podmetne požar ispod mercedesa,

upravo u trenutku kad Antoine čeka sam u automobilu.

- Vidim što vam smeta. Želite li znati zašto je Antoine bio sam?

- Naravno. I zašto ih vozač nije vozio natrag.

- Zato jer se vozač gostio u kuhinji i Christophe je procijenio da je

suviše pijan da vozi. On je dakle napustio večeru zajedno s ocem, otišli su

pješice do automobila, u ulici Henri- Barbusse. Kad je uzeo volan u ruke,

primijetio je da nema mobitel kod sebe. Zamolio je oca da ga pričeka i vratio

se nazad istim putom. Mobitel je pronašao na pločniku u ulici Val-de-Grace.

Kad je skrenuo iza ugla, ugledao je automobil

u plamenu. Poslušajte me, Adamsberg, Christophe je bio udaljen

petsto metara od mercedesa, dva svjedoka su ga vidjela. Viknuo je i počeo

trčati, a svjedoci su trčali zajedno s njim. Christophe je pozvao policiju.

- To vam je on rekao?

- Njegova žena. Mi smo u vrlo dobrim odnosima - upravo aam je ja

upoznao s budućim mužem. Christophe je bio shrvan, užasnut. Koliko god

odnosi bili napeti, nije baš ugodno vidjeti vlastitog oca kako živ gori.

- Razumijem - kazao je Adamsberg. - A Christian?

- Christian je otišao već prije, dosta je popio i htio je ići spavati.

- No čini se da je dosta kasno stigao kući.

Grof se na trenutak češao po ćelavoj lubanji.

- Nema ničeg lošeg u tome da se kaže kako se Christian viđa s drugom

ženom, čak s nekoliko njih, i da službene večere iskoristi da se može kasno

vratiti kući. A ponavljam vam da su oba brata bila jako dobre volje. Christian

je plesao, izvrsno je oponašao baruna Salvina, a Christophe, kojeg nije lako

razveseliti, neko vrijeme se iskreno zabavljao.

- Srdačno druženje, normalna večer.

- U potpunosti. Na ulazu ćete naći omotnicu s desetak fotografija s te

večeri koje je poslala Christopheova žena. Ona ne razumije da u mojim

godinama čovjek baš ne voli gledati vlastite fotografije. Pogledajte ih, da

osjetite atmosferu.

Adamsberg je pregledao desetak fotografija i, doista, ni Christophe ni

Christian nisu izgledali kao tipovi koji se spremaju zapaliti vlastitog oca.

- Vidim - kazao je Adamsberg vraćajući mu fotografije.

- Sačuvajte ih, možda vas mogu uvjeriti. I požurite pronaći onog

mladića. Ono što mogu bez problema učiniti, to je da zamolim braću

Clermont neka vam daju neki rok.

- To mi se čini nužno - odjednom je kazao Danglard koji nije prestajao

ići od jedne slike do druge, poput ose koja ide na kapi marmelade. - Mladi

Mo je neuhvatljiv.

- Zatrebat će mu novac, prije ili poslije - kazao je Adamsberg sliježući

ramenima. - Otišao je praznih džepova. Pomoć prijatelja trajat će samo

određeno vrijeme.

- Pomoć uvijek traje samo određeno vrijeme - prošaptao je Danglard -

a kukavičluk je vječan. Sukladno tom načelu, uglavnom na kraju uhvatimo

bjegunce. Pod uvjetom da nam ministarstvo ne drži nož pod grlom. To nas

onemogućava u kretanju.

- Dobro sam shvatio - kazao je grof ustajući. - Moramo dakle ukloniti

taj nož.

Kao da to samo znači, kazao je u sebi Danglard, radnički sin sa sjevera,

pomaknuti stolicu da nam bude udobnije. Nije sumnjao da će grof u tome

uspjeti.

XXV

Veyrenc ih je zajedno sa Zerkom čekao ispred vrata Leonina pansiona.

Večer je bila topla, oblaci su se napokon udaljili, u namjeri da svoju kišu

negdje drugdje ispuste. Dva su muškarca izvukla stolce i pušila u noći.

Veyrenc je izgledao mirno, ali Adamsberg se nije pouzdavao u to.

Poručnikovo izrazito rimsko lice, zaokruženo, čvrsto i ugodno, nacrtano tako

blago da se nikakva izbočina nije pojavila, bijaše kompaktan skup nijeme

akcije i svojeglavosti. Danglard mu je kratko stisnuo ruku i nestao u kući. Bio

je prošao jedan sat poslije ponoći.

- Možemo napraviti krug po poljima - predložio je Veyrenc. - Ostavi

telefone ovdje.

- Želiš vidjeti krave kako se miču? - upitao je Adamsberg uzevši od

njega cigaretu. - Znaš li da se ovdje, za razliku od onoga što se kod nas

događa, krave vrlo malo miču.

Veyrenc je dao znak Zerku da im se pridruži, pričekao je da se dovoljno

udalje i onda se zaustavio uz rub polja.

- Opet su zvali iz ministarstvu. Nije mi se svidio taj poziv.

- Što ti se nije svidjelo?

- Ton. Agresivnost zbog činjenice da je Mo i dalje neuhvatljiv. Nema

novca, njegove se fotografije nalaze posvuda, kamo je mogao otići? To su

rekli.

- Agresivni su od početka. Čega je još bilo u tonu?

- Podrugljivosti, ironije. Tip koji je nazvao nije baš bistar. Imao je glas

jednog od onih tipova koji su tako ponosni što nešto znaju da to ne uspijevaju

prikriti.

- Na primjer?

- Na primjer nešto protiv tebe. Nemam puno osnove za tumačenje te

podrugljivosti, tog pritajenog uživanja, ali imam jasan osjećaj da

pretpostavljaju neke stvari.

Adamsberg je ispružio ruku da dobije vatre.

- Stvari koje i ti pretpostavljaš?

- To nije važno. Ja samo znam da je sin došao s tobom, u drugom

automobilu. I oni to znaju, nemoj misliti.

- Zerk radi reportažu o trulom lišću za jedan Švedski časopis.

- Da, to je zanimljivo.

- Takav je on, grabi priliku.

- Ne, Jean-Baptiste, Armel nije takav. Nisam vidio goluba u kući. Što

ste s njim učinili?

- Odletio je.

-Ah, jako dobro. No zašto je Zerk išao drugim automobilom? U

prtljažniku nije bilo dovoljno mjesta za tri torbe?

- Što zapravo tražiš, Louis?

- Pokušavam te uvjeriti da nešto pretpostavljaju.

- Što misliš da pretpostavljaju?

- Na primjer da je Mo nestao na pomalo čudesan način. Da je previše

golubova odletjelo. Mislim da Danglard to zna. On je loš u prikrivanju.

Otkako je Mo pobjegao, izgleda poput zbunjene koke koja leži na nojevu

jajetu.

- Previše toga pretpostavljaš. Misliš li da sam sposoban smisliti takvu

obmanu?

- U potpunosti. Uostalom, nisam rekao da je to obmana.

- Reci do kraja, Louis.

- Mislim da neće dugo oklijevati, nego da će doći ovdje. Ne znam gdje

si sakrio Moa, ali mislim da bi još noćas morao otići. Brzo i daleko.

- A kako? Ako ti, ja ili Danglard napustimo područje, to će im biti

dovoljan znak. Odmah će nas uhvatiti.

- Tvoj sin - predložio je Veyrenc gledajući mladića.

- Louis, ne misliš valja da ću ga u to umiješati?

- Već jesi.

- Ne. Nema nikakvog opipljivog dokaza. Ali ako ga uhvate za volanom

s Momom, ići će ravno u zatvor. Ako si u pravu, morat ćemo predati Moa.

Odvest ćemo ga stotinjak kilometara i on će pustiti da ga uhvate.

- Sam si rekao: ako padne u ruke sucima, neće se izvući. To je

unaprijed dogovoreno.

- Što predlažeš?

- Zerk mora krenuti večeras. Noću ima puno manje barikada, a mnoge

od njih nisu više djelotvorne jer su policajci umorni.

- Ja se slažem - kazao je Zerk. - Pusti - kazao je zadržavši Adamsberga

- ja ću ga odvesti. Kamo da idem, Louis?

- Poznaješ Pireneje jednako dobro kao mi, poznati su ti prijelazi u

Španjolsku. Odatle klizni u Granadu.

- A dalje?

- Ondje ćeš ostati do nove odluke. Donio sam ti adrese nekoliko hotela.

Dvije registarske pločice, novac, dvije osobne iskaznice, jednu kreditnu

karticu. Kad dovoljno odmakne- te, skrenite malo sa strane da Mo odreže

kosu, da izgleda kao pristojan dečko.

- To je dokaz da nije zapalio mercedes - kazao je Zerk. - Sada ima dugu

kosu.

- I što s tim? - upitao je Adamsberg.

- Znaš da ga zovu Momo Kratkog Fitilja?

- Zato jer koristi kratke, opasne fitilje da zapali auto. To igru čini

zanimljivijom.

- Ne, nego zato što mu plamen zbog kratkog fitilja svaki put zapali

kosu. A on si nakon toga obrije glavu kako se to ne bi vidjelo.

- U redu, Armel - kazao je Veyrenc - ali žuri nam se. Gdje si ga

sakrio, Jean-Baptiste? Daleko?

- Tri kilometra odavde - kazao je Adamsberg, malo smeten. - Dva ako

se ide šumom.

- Idemo sada. Dok se dečki budu spremali, stavit ćemo pločice i

obrisati otiske.

- Upravo u trenutku kad je počeo crtati - kazao je Zerk.

- I upravo u trenutku kad su se braća Clermont, čini se, izvukla iz afere

- kazao je Adamsberg zgazivši cigaretu jednim potezom pete.

- A golub, što ćemo s golubom? - odjednom je upitao Zerk, uznemiren.

- Odvedi ga u Granadu. Tako smo rekli.

- Ne, drugog. Što ćemo s Hellebaudom?

- Ostavit ćeš ga nama. S njim bi te uhvatili.

- Treba mu dezinficirati nožice svaka tri dana. Obećaj mi da ćeš to

raditi, obećaj da ćeš misliti na to.

Bila su gotovo četiri sata ujutro kad su Adamsberg i Veyrenc promatrali

stražnja svjetla automobila kako se udaljavaju, dok je golub gukao u kavezu,

pod njihovim nogama. Adamsberg je napunio termosicu kave za sina.

- Nadam se da ga nisi uzalud natjerao na put - kazao je Adamsberg

tiho. - Nadam se da ga nisi uvukao u blato. Morat će voziti cijelu noć i cijeli

dan. Bit će mrtvi umorni.

- Brineš se za Armela?

-Da.

- Uspjet će on. Odvažan pokušaj, neizvjestan pothvat, / Vrijedno će mu srce

dati izglede za uspjeh.

- Kako to da su posumnjali oko Moa?

- Prebrzo si to obavio. Jako dobro odigrano, ali prebrzo.

- Nisam imao vremena, nisam imao izbora.

- Znam. Ali i previše si to sam obavio. Ne nadaj se, sa- motniče, da ćeš

doći do cilja, / Prijatelji od kojih si pobjegao bili su ti jedina potpora. Trebao si me

zvati.

XXVI.

Grof je tijekom večeri i u zoru djelovao zadivljujuće učinkovito, upravo

u skladu sa svojim nježnim osjećajima prema Leone jer je liječnik u

jedanaest i trideset diskretno stigao u bolnicu u Ordebec. Valleray je starog

suca probudio u šest sati ujutro, izgovorio mu svoju želju, a rešetke zatvora u

Fle- uryju otvorile su se već u devet sati kako bi propustile konvoj koji je

zatvorenika trebao odvesti u Normandiju.

Dva obična automobila parkirala su se na parkiralištu rezerviranom za

medicinsko osoblje, daleko od pogleda prolaznika. Okružen četvoricom ljudi,

liječnik je izišao s lisicama na rukama, opuštena, pa čak i vesela izgleda, što

je kod Adamsberga izazvalo olakšanje. Još nije dobio nikakav znak od Zerka

i ni riječi od Retancourt. Prvi put mu se učinilo da je krstarica Retancourt

prazna i nesposobna. A to je možda bilo u skladu s grofovom pretpostavkom.

Retancourt ne može ništa naći zato jer se ni nema što naći. Osim činjenice da

se Christian kasno vratio - bila je to točka za koju se uhvatio - ništa drugo

nije navodilo na sumnjičavost prema jednom ili drugom bratu.

Liječnik mu se približio gegajući se, pristao i dobro odjeven. Nije

izgubio ni grama u zatvoru, možda se čak udebljao.

- Hvala vam za ovaj mali izlazak, Adamsberg - kazao je pruživši mu

ruku - doista je osvježavajuće biti ponovno na selu. Nemojte me zvati mojim

pravim imenom pred drugima, želim da ostane neokaljano.

- Što ćemo reći? Doktor Hellebaud? Hoće li odgovarati?

- Odlično. Što je s vašim tinitusom? I dalje vas muči? Kad se samo

sjetim da sam uspio obaviti samo dva tretmana.

- Nestalo, doktore. Samo gdjekad lagani šum u lijevom uhu.

- Odlično. Sredit ću tu sitnicu prije nego što se vratim s ovom

gospodom. A mala maca?

- Othranjena. A zatvor, doktore? Nisam imao vremena posjetiti vas

otkako su vas zatvorili. Ispričavam se.

- Što da vam kažem, prijatelju? Prezaposlen sam. Liječim ravnatelja -

ima vrlo tešku i staru križobolju - zatvorenike - depresivne somatizacije i

traume iz djetinjstva svih vrsta, doista impresivni slučajevi, priznajem - i

čuvare, ima puno ovisnosti, puno potisnutog nasilja. Ne uzimam više od pet

pacijenata na dan, tu sam bio vrlo jasan. Ne naplaćujem, naravno, nemam na

to pravo. Ali jasno vam je da imam silne povlastice. Posebna ćelija, povlašten

tretman, jela po narudžbi, knjige po želji, ne mogu se požaliti. S obzirom na

sve te slučajeve koje ondje imam, pripremam debelu knjigu o zatvorskim

traumama. Pričajte mi o vašem bolesniku. Što se dogodilo? Koja je

dijagnoza?

Adamsberg se četvrt sata zadržao u prizemlju s doktorom, a onda se

popeo na kat gdje su ga, ispred sobe u kojoj je boravila Leone, čekali kapetan

Emeri, doktor Merlan, grof Valleray i Lina Vendermot. Adamsberg im je

predstavio doktora Paula Hellebauda, a jedan od čuvara skinuo mu je lisice,

uz dužno poštovanje.

- Onaj čuvar - prošaptao je doktor Adamsbergu na uho

- ja sam ga vratio u život. Postao je impotentan. Siromah je bio posve shrvan.

Svakog jutra nosi mi kavu u krevet. Tko je ona žena puna kao šipak i tako

poželjna?

- Lina Vendermot. Ona koja je zapalila iskru, ona preko koje se

dogodilo prvo ubojstvo.

- Ubojica? - upitao je pogledavši je iznenađeno i ne odobravajući, kao

da je zaboravio da je i sam ubojica.

- Ne znamo. Imala je zlokobnu viziju, ispričala ju je i sve je krenulo

odatle.

- Viziju čega?

- To je stara mjesna legenda, Bijesna vojska koja ovuda prolazi

stoljećima, polumrtva, koja sa sobom odvodi žive zločince.

- Mesnie Hellequin? - živahno je upitao doktor.

- Upravo to. Poznata vam je?

- Tko nije čuo za nju, prijatelju? Znači, gospodar jaše po okolici?

- Tri kilometra odavde.

- Savršeno ozračje - oduševljeno će liječnik, trljajući ruke, a taj je

pokret Adamsberga podsjetio na večer kad je za njega odabrao neko izvrsno

vino.

- Starica je spadala među uhvaćene?

- Ne, pretpostavlja se da ona nešto zna.

Kad se liječnik približio krevetu i pogledao Leone, i dalje jako blijedu i

jako hladnu, odmah mu je nestao osmijeh s lica, a Adamsberg je sa svog

potiljka otjerao kuglu elektriciteta koja se bila vratila i ponovno ondje

smjestila.

- Bol u vratu? - upitao ga je doktor tihim glasom, ne skidajući pogleda s

Leo, kao da provjerava plan rada.

- Nije to ništa. Samo kugla elektriciteta koja se ondje povremeno

smjesti.

- To ne postoji - kazao je doktor prezrivo. - Pogledat ćemo to poslije,

slučaj vaše starice puno je uzbudljiviji.

Od četvorice čuvara zatražio je da se povuku do zida i da budu tiho.

Merlan je pogoršao svoj položaj da ga, pokazavši sumnjičavo i namjerno

zabavljeno lice. Emeri je bio gotovo u stavu mirno, kao za neki specijalni

obilazak imperatora, a grof, kojem su ponudili stolac, držao si je ruke da ne

drhte. Lina je stajala iza njega. Adamsberg je u ruci stisnuo telefon koji je

vibrirao, tajni telefon broj dva, bacivši pogled na poruku. Ondje su. Pretražuju

kuću Leone. LVB. Poruku je diskretno pokazao Danglardu.

Neka pretražuju, pomislio je, uputivši u mislima punu zahvalnost

poručniku Veyrencu.

Doktor je svoje goleme ruke položio Leone na glavu, kao da je dugo

osluškuje, zatim je prešao na vrat i prsa. U tišini je obišao krevet i u ruke uzeo

mršave noge, koje je pipao i okretao, zaustavljajući se povremeno, na

nekoliko minuta. Onda se vratio do Adamsberga.

- Sve je mrtvo, potpuno, Adamsberg. Osigurači iskočili, optok

obustavljen, prsno i moždano tkivo blokirano, mozak

bez dovoljno kisika, respiratorna dekompresija, probavni sustav

neaktivan. Koliko ima godina?

Adamsberg je čuo kako se grofovo disanje ubrzava.

- Osamdeset osam godina.

- Dobro. Morat ću obaviti prvi tretman od okvirno četrdeset pet minuta.

Zatim drugi, kraći, oko sedamnaest sati. Je li to moguće, Rene? - upitao je

okrenuvši se prema glavnom čuvaru.

Glavni čuvar, nekoć impotentan, odmah je klimnuo glavom, s iskrenim

divljenjem u očima.

- Ako prihvati tretman, morat ću se vratiti za petnaest dana da je

stabiliziram.

- Nema problema - potvrdio je grof napetim glasom.

- A sada bih vas zamolio da me ostavite samog s pacijenticom. Doktor

Merlan može ostati ako želi, pod uvjetom da obuzda svoju ironiju, makar ona

bila nečujna. Ili ću biti prisiljen i njega zamoliti da iziđe.

Četvorica čuvara su se posavjetovala, suočivši se s grofo- vim

neumoljivim pogledom i Emerijevim sumnjičavim izrazom, da bi na kraju

glavni čuvar Rene dao svoj pristanak.

- Bit ćemo iza vrata, doktore.

- To se podrazumijeva, Rene. U svakom slučaju, ako se ne varam, u

sobi su dvije kamere.

- Točno - kazao je Emeri. - Zaštitna mjera.

- Dakle, neću pobjeći. A nemam ni namjeru, slučaj je zadivljujući. Sve

funkcionira, a ništa nije kako treba. Nedvojben učinak prestravljenosti koji je,

nesvjesnim refleksom preživljavanja, blokirao funkcije. Ona ne želi ponovno

doživjeti agresiju, ne želi se vratiti i s tim se suočiti. Komesare, iz toga

možete zaključiti da poznaje svog napadača i da joj je to nepodnošljivo. Ona

je u bijegu, vrlo daleko, previše daleko.

Dva su čuvara stala ispred vrata, dok su se druga dvojica spustila da

paze na prozor. Grof, udarajući štapom po hodniku, pozvao je Adamsberga k

sebi.

- Zar će je liječiti samo prstima?

- Da, Valleray, rekao sam vam.

- Moj Bože.

Grof je pogledao na sat.

- Prošlo je tek sedam minuta, Valleray.

- Zar ne biste mogli ući i pogledati kako se stvari odvijaju?

- Kad doktor Hellebaud obavlja težak tretman, potroši toliko snage da

obično iziđe sav u znoju. Ne smijemo mu smetati.

- Razumijem. Niste me pitali jesam li uspio pomaknuti nož?

-Nož?

- Onaj što vam ga je ministarstvo stavilo pod grlo.

- Recite mi.

- Nije bilo lako uvjeriti Antoineova dva sina. Ali gotovo je. Imate

dodatnih osam dana da se dočepate tog Mohameda.

- Hvala, Valleray.

- Međutim, šef ministrova kabineta učinio mi se čudan. Nakon što je

dao svoj pristanak, dodao je “ako ga danas ne nađemo”. Govorio je o tom

Mohamedu. Kao da se zabavlja. Imaju li neki trag?

Adamsberg je osjetio kako mu kugla elektriciteta sve jače kucka po

vratu, gotovo mu nanoseći bol. Nema kugle, izjavio je doktor, to ne postoji.

- Nisam informiran.

- Zar možda vode paralelnu istragu vama iza leđa?

- Nemam pojma, Valleray.

U isto vrijeme, specijalna ekipa agenata iz ministarstva završavala je

obilazak svih mjesta na koja je Adamsberg stupio otkako je stigao u Ordebec.

Pansion čija je vlasnica Leone, kuća Vendermotovih - iz sve snage se nadao

da im je Hippolyte stalno govorio naopačke - žandarmerija - iz sve snage se

nadao da je Flem skakao na njih. Postojala je mala opasnost da su posjetili i

Herbierovu kuću jer napušteno mjesto uvijek može zanimati radoznale

murjake. Ponovno je u mislima ponovio sve što je s Veyrencom obavio.

Obrisali su otiske, suđe oprali kipućom vodom, skinuli posteljinu - s tim da su

mladići dobili zadatak da je bace kad budu udaljeni više od

sto kilometara od Ordebeca - ponovno zapečatili kuću. Ostali su još

Hellebaudovi brabonjci koje su sastrugali koliko su mogli, ali tragove nisu

mogli ukloniti. Pitao je Veyrenca zna li koja je tajna nevjerojatne otpornosti

ptičjeg dreka, ali Veyrenc nije o tome znao ništa više od njega.

XXVII.

Dva su se mladića smjenjivala za volanom, spavajući naizmjence. Mo

odrezane kose, s naočalama i brkovima, što je bila površna, ali uvjerljiva

promjena jer je takav bio na fotografiji koju je Veyrenc stavio na njegovu

osobnu iskaznicu. Mo je bio oduševljen lažnim dokumentom, okretao ga je

na sve strane i divio mu se, govoreći kako su murjaci puno nada- reniji za

izradu ilegalnih dokumenata visoke kvalitete od bande amatera iz predgrađa

Buttes. Zerk je vozio isključivo cestama na kojima nije bilo cestarine, a na

prvu barikadu naišli su na brzoj cesti kojom se zaobilazio Saumur.

- Pravi se da spavaš, Mo - protisnuo je kroza zube. - Kad me zaustave,

ja ću te probuditi, a ti ćeš početi kopati po stvarima i izvadit ćeš svoju osobnu.

Pravi se kao neki tip koji ništa ne shvaća, koji nikada ništa ne razumije. Misli

na nešto jednostavno, misli na Hellebauda, usredotoči se na njega.

- Ili na krave - kazao je Mo uznemirenim glasom.

- Da, i nemoj govoriti. Samo daj znak pospanom glavom.

Dva su se žandara polako približavala automobilu, kao

dva tipa koje je preplavila dosada i koji su napokon osjetili olakšanje jer im se

našlo nešto da stave pod zub. Jedan je mirno obišao automobil sa svjetiljkom,

drugi je brzo osvijetlio lica dvojice muškaraca, uzevši istodobno njihove do-

kumente.

- Pločice su nove - kazao je.

- Da - kazao je Zerk. - Stavio sam ih prije petnaest dana.

- Auto je star sedam godina, a pločice su nove.

- Tako je to u Parizu - objasnio je Zerk. - Udareni blatobrani i sprijeda i

straga. Pločice su bile zgnječene pa sam ih zamijenio.

- Zašto? Zar se više nisu mogli pročitati brojevi?

- Jesu. Ali vi dobro znate, naredniče, da u tom gradu, kad su vam

pločice zgnječene, više nitko ne pazi hoće li ih uništiti kad se parkira.

- Vi niste iz Pariza?

- S Pireneja.

- To je uvijek bolje nego biti iz glavnog grada - odgovorio je žandar s

nečim nalik na osmijeh, vraćajući mu papire.

Nekoliko minuta vozili su se u tišini, dok im se ritam srca nije

normalizirao.

- Bio si pravi - kazao je Mo. - Nisam to mogao misliti.

- Moramo se zaustaviti i malo ulupiti pločice, s nekoliko udaraca

nogom.

- I malo crnila iz cijevi.

- Istodobno možemo nešto pojesti. Stavi osobnu iskaznicu u džep od

hlača. Neka se malo iskrivi. Sve izgleda previše novo.

U jedanaest sati ujutro prošli su još jednu barikadu u Angoulemeu. U

četiri sata poslijepodne Zerk je zaustavio automobil na planinskom putu u

blizini Larunsa.

- Odmorit ćemo se još sat vremena, Mo, ali ne više. Moramo prijeći.

- Zar smo na granici?

- Skoro. Prijeći ćemo u Španjolsku preko prijelaza Socques. I znaš što

ćemo učiniti? Otići ćemo na večeru u mali hotel Hoz de Jaca i osjećat ćemo

se kao kraljevi. A spavat ćemo u Berdunu. Sutra Granada, dvanaest sati

vožnje.

- I oprat ćemo se. Imam dojam da smrdimo.

- Sigurno smrdimo. A dva tipa koja smrde, to se odmah primijeti.

- Tvog će oca raznijeti. Zbog mene. Što misliš, kako će to primiti?

- Ne znam - odgovorio je Zerk ispivši nekoliko gutljaja vode iz boce.

- Ne poznajem ga.

- Kako to? - upitao je Mo dograbivši bocu.

- Našao me tek prije dva mjeseca.

- Ti si nađeno dijete? Sranje. Ipak mu sličiš.

- Ne, kažem da me našao kad sam imao dvadeset osam godina. Prije

toga nije znao ni da postojim.

- Sranje - ponovio je Mo trljajući si obraze. - Kod mene je obrnuto.

Moj otac je znao da postojim, ali me nikada nije pokušao naći.

- Ni moj. Ja sam mu upao u život. Mislim da je to s očevima jako

komplicirano, Mo.

- Mislim da je bolje odspavati jedan sat.

Mo je imao dojam da je Zerkov glas malo pukao. Bilo zbog oca, bilo

zbog umora. Dva su se mladića zabila svaki u svoj kut, tražeći položaj za

spavanje.

- Zerk?

-Da?

- Ipak ima nešto što mogu učiniti za tvog oca, kao nadoknadu.

- Naći Clermontova ubojicu?

- Naći onoga koji je vezao Hellebaudove nožice.

- Kurvin sin.

-Da.

- To nije mala stvar. Ali ne možeš ga naći.

- Na večeri kod tebe, košara s jagodama u kojoj je bilo perja, u njoj ste

donijeli Hellebauda?

- Da, i što s tim? - upitao je Zerk podižući se.

- Uzice koje su bile unutra, njima su bile vezane golubove nožice?

- Da, otac ih je sačuvao za analizu. I onda?

- Dakle, to su uzice za dijabolo.

Zerk se uspravio, zapalio cigaretu, dao jednu Mou i otvorio prozor.

- Kako to znaš, Mo?

- Za dijabolo se koriste posebne uzice jer bi se inače istrošile i savile i

sve bi se upropastilo.

- Kao one za jo-jo?

- A ne. Naime, u dijabolu se uzica najviše troši u sredini, može se čak

uništiti, pa treba pojačana najlonska nit.

- Dobro, i dalje?

- To se ne može bilo gdje pronaći. Kupuje se samo kod prodavača

dijabola. Nema ih puno u Parizu.

- Ipak - kazao je Zerk nakon što je na trenutak razmislio. - Nadzirući

dućane nećemo saznati tko se time poslužio da muči goluba.

- Postoji način - bio je uporan Mo. - Naime, takvu uzicu profići ne

koriste. Profići biraju skuplje uzice koje se kupuju u kolutima od deset ili

dvadeset pet metara. Ali ova ne. Ova je prodana uz dijabolo i štapiće, u

kompletu.

- I što s tim?

- Uopće nije upotrijebljena. Možda bi tipovi koji rade s tvojim ocem

mogli to pogledati pod povećalom.

- Ili pod mikroskopom - potvrdio je Zerk. - Kakve to veze ima što je

nova?

- A zašto bi taj mali kurvin sin uništio novu uzicu iz svog dijabola?

Zašto bi uzeo nju, a ne kuhinjsko uže?

- Jer ih ima nadohvat ruke?

- Tako je. Njegov otac ima dućan za prodaju dijabola. A klinac je uzeo

komad s koluta, novi komad, odabrao je najjeftiniji. Dakle, njegov je otac

prodavač na veliko, prodaje ih onima koji slažu komplete. A veletrgovac je u

Parizu možda samo jedan. Vjerujem da stanuje nedaleko od postaje jer

Hellebaud nije mogao kilometre prevaliti tako svezan.

Zerk je pušio gotovo zatvorenih očiju, uprtih u Moa.

- Puno si o tome razmišljao? - upitao je.

- Da, imao sam vremena u praznoj kući. Misliš da su sve to gluposti?

- Mislim da ćemo, čim se spojimo na internet, imati adresu dućana i

prezime malog kurvinog sina.

- Ali ne možemo se spojiti.

- Ne, možda ćemo godinama biti u bijegu. Osim ako ne pronađeš

kurvinog sina koji je tebi vezao ruke.

- To nije ravnopravna borba. Clermontovih ima u cijeloj zemlji.

- Čak u nekoliko zemalja.

XXVIII.

Na bolničkom je hodniku uznemirenost prevladala nad pukom

ljubaznošću i više se nitko nije nikome obraćao. Lina je drhtala, šal joj je

ponovno skliznuo na pod. Danglard je bio brži od Adamsberga. U dva

krupna, nespretna koraka bio je iza nje i namještao joj šal na leđa, sa sporošću

i pažljivošću kakve više nisu bile uobičajene.

Ozaren, pomislio je Adamsberg, dok je Emeri, nabirući plave obrve,

izgledao kao da ne odobrava taj prizor. Svi smo ozareni, zaključio je

Adamsberg. Svi smo u njezinim rukama, ona priča što želi, ona uzima što

želi.

Onda su se pogledi vratili u stalni položaj, usmjereni prema zatvorenim

vratima sobe, čekajući da ih ruka pomakne, kao što s nestrpljenjem čekamo

da se neki iznimni zastor podigne. Svi nepomični poput krava na livadama.

- Pokrenuto je, zabrujalo je - jednostavno je objavio doktor izlazeći iz

sobe.

Izvadio je veliki bijeli rupčić iz džepa, pažljivo obrisao čelo, držeći i

dalje ruku na vratima.

- Možete ući - kazao je grofu - ali nemojte ništa govoriti. Sada je ne

pokušavajte navesti da govori. Mora proći petnaest dana. Trebat će joj

najmanje toliko vremena, nema ni govora o tome da je ranije potresete, u

protivnom bi se mogla vratiti u limb. Ako mi svi date riječ, pustit ću vas da je

pogledate.

Sve su glave klimnule.

- Ali tko mi može dati riječ da će paziti na poštivanje preporuke? -

bio je uporan doktor Hellebaud.

- Ja - kazao je Merlan kojeg nitko nije primijetio i koji je pratio

Hellebauda, malo pognut od zbunjenosti.

- Držim vas za riječ, dragi kolega. Vi ćete pratiti ili osigurati pratnju

svakom posjetitelju. Vas ću smatrati odgovornim za potonuće.

- Možete imati povjerenja u mene. Ja sam liječnik, neću nikome

dopustiti da upropasti cijeli posao.

Hellebaud je klimnuo glavom i pustio grofa da se približi krevetu, dok

ga je Danglard pridržavao za drhtavu ruku. Na trenutak je stajao nepomičan,

otvorenih usta, ispred Leo koja je imala ružičaste obraze, pravilno disanje,

koja ga je pozdravila osmijehom i živim treptajem oka. Grof je položio prste

na staričine ruke koje više nisu bile hladne. Okrenuo se prema doktoru da mu

zahvali, ili da mu se divi, ali je naglo posrnuo, držeći se za Danglardovu

ruku.

- Pazite - kazao je Hellebaud, nabravši lice. - Šok, vazo- vagalna

slabost. Neka sjedne, skinite mu košulju. Jesu li mu noge plave?

Valleray se svalio na stolac, Danglard ga nije uspijevao razodjenuti. A

grof ga je, u svojoj zbunjenosti, odguravao koliko je god mogao, kao da

odbija svaku pomisao na to da ga razodjenu i dovedu u ponižavajući položaj

u bolničkoj sobi.

- To ga užasava - komentirao je doktor Merlan lakonski.

- Isti cirkus priredio nam je jednoga dana kod sebe. Srećom da sam bio

ondje.

- Događa li mu se često takva slabost? - upitao je Adamsberg.

- Ne, posljednji se put dogodilo prije godinu dana. Pretjerani stres,

zapravo ništa opasno. Više od straha nego od bole- sti. Zašto me to pitate,

komesare?

- Zbog Leo.

- Ne brinite se. Snažna je Leo, izdržat će ona još puno godina.

XXIX.

Kapetan Emeri ušao je u sobu i Adamsberga povukao za ruku,

uznemirenih crta lica..

- Mortembot je svog rođaka Glayeuxa našao mrtvog, ma- sakriranog.

-Kada?

- Čini se noćas. Sudska patologinja je na putu. Još ne znaš ono najgore,

lubanja mu je raspolovljena. Sjekirom. Ubojica se vratio svojoj prvotnoj

metodi.

- Govoriš o ocu Vendermot?

- Naravno, to je u ishodištu svega. Tko sije divljaštvo, žanje

bestijalnost.

- Nisi bio ovdje kad su ubili tog tipa.

- Nema veze. Bolje se pitaj zašto u ono doba nisu nikoga uhitili. Zašto

možda nisu željeli nikoga uhititi.

- Tko su to “oni”?

- Ovdje, Adamsberg - jedva je izgovorio Emeri, dok je Danglard

odvodio Valleraya golog do pojasa - pravi zakon, jedini zakon, je onaj koji

želi Valleray, grof od Ordebeca. On ima pravo na život i smrt na svojoj

zemlji, pa i puno dalje, ako nisi znao.

Adamsberg je oklijevao, prisjećajući se zapovijedi koje je sinoć dobio u

dvorcu.

- Razmisli malo - dodao je Emeri. - Trebao mu je tvoj zatvorenik da

izliječi Leone? Dobio ga je. Treba ti odgoda roka za tvoju istragu? Dobio ju

je.

- Kako znaš da imam rok?

- Sam mi je to rekao. Voli kad su ljudi upoznati s razmjerima njegove

moći.

- Koga je štitio?

- Uvijek se mislilo da je netko od djece ubio oca. Nemoj zaboraviti da

su Linu našli kako briše sjekiru.

- Ona to ne skriva.

- Ni ne može jer je to navedeno u istrazi. Ali mogla je obrisati sjekiru

da zaštiti Hippa. Znaš što mu je otac učinio?

- Da, prsti.

- Sa sjekirom. Ali Valleray se isto tako mogao pobrinuti za ubojstvo

tog demona kako bi zaštitio djecu. Pretpostavimo da je Herbier to znao.

Pretpostavimo da je počeo ucjenjivati Valleraya.

- Nakon trideset godina?

- Možda ga već godinama ucjenjuje.

- A Glayeux?

- Čista predstava.

- Pretpostavljaš da su Lina i Valleray u dogovoru. Da ona objavljuje

prolazak Vojske kako bi se Valleray mogao riješiti Herbiera. Da su ostali,

Glayeux, Mortembot, obični dekor kako bi ti tražio luđaka koji vjeruje u

Mesnie Hellequin i koji provodi volju svog gospodara.

- Ima smisla, zar ne?

- Možda, Emeri. Ali ja doista vjerujem da postoji luđak koji se boji

Vojske. Bilo da je to jedan od uhvaćenih koji pokušava spasiti svoju kožu,

bilo da je to neki budući uhvaćeni koji nastoji pridobiti Hellequinovu

naklonost time što će mu biti sluga.

- Zašto vjeruješ u to?

- Ne znam.

- Zato što ne poznaješ ove ljude. Što ti je Valleray obećao ako uspiješ

izvući Leo? Možda neko umjetničko djelo? Ne računaj na to. To stalno radi. I

zašto on želi spasiti Leo pod svaku cijenu? Jesi li se pitao o tome?

- Zato što je vezan za nju, Emeri, dobro znaš.

- Ili zato da sazna što ona zna?

- K vragu, Emeri, gotovo se onesvijestio. Želi se njome oženiti, ako

preživi.

- To bi bilo dobro. Svjedočenje supruge ne vrijedi ništa na sudu.

- Odluči se, Emeri, tko ti je sumnjiv, Valleray ili Vender- motovi.

- Vendermotovi, Valleray, Leo, sve je to ista sorta. Otac Vendermot i

Herbier predstavljaju dijaboličnu stranu. Grof i djeca, nevinu stranu.

Promiješaš li sve, dobit ćeš prokletu vrstu koja se ne može kontrolirati,

pomiješanu s glinom.

XXX.

- Napadnut noću, oko ponoći - potvrdila je sudska pato- loginja Chazy.

- Dobio je dva udarca sjekirom. Prvi je bio više nego dovoljan.

Glayeux je ležao u svom uredu, posve odjeven, s dva udarca sjekirom u

glavu tako da je krv obilato tekla po stolu i po tepihu, prekrivši pripremne

skice koje je raširio po podu. Između mrlja, još se moglo razlučiti Gospino

lice.

- Kako je to ružno - kazao je Emeri pokazujući na crteže.

- Gospa oblivena krvlju - kazao je s gađenjem, kao da mu je to bilo

odbojnije od prizora masakra što mu je bio pred očima.

- Gospodin Hellequin je žestoko udario - prošaptao je Adamsberg. - A

Gospa ga nije nimalo impresionirala.

- Očito - kazao je Emeri mrzovoljno. - Glayeux je imao narudžbu za

crkvu u Saint-Aubinu. I uvijek je radio do kasno. Ubojica je ušao, bilo da je

riječ o muškarcu ili o ženi, poznavali su se. Glayeux ga je ovdje primio. Ako

je nosio sjekiru sa sobom, morao je imati kabanicu. Malo u neskladu s ovom

vrućinom.

- Sjeti se da se spremala kiša. Bilo je oblaka na zapadu.

Iz ureda su se čuli jecaji Michela Mortembota, krici

više nego plač, kao što se događa kod ljudi koji teško mogu plakati.

- Nije toliko jecao ni kad mu je majka umrla - kazao je Emeri

zlovoljno.

- Znaš li gdje je bio jučer?

- Bio je dva dana u Caenu, zbog volike narudžbe sadnica krušaka. To

će potvrditi gomila ljudi. Vratio se kasno jutros.

- A sinoć oko ponoći?

- Bio je u noćnom klubu. Proveo je noć s kurvama i pederima i ima

grizodušje. Kad prestane sliniti, narednik će uzeti izjavu od njega.

- Smiri se Emeri, to ničemu ne vodi. Kad dolazi tvoja tehnička ekipa?

- Izračunaj koliko im vremena treba dok krenu iz Lisi- euxa. Da je

barem onaj gad od Glayeuxa slušao moje savjete, da je barem prihvatio

nadzor.

- Smiri se, Emeri. Zar žališ za njim?

- Ne. Neka ga Hellequin odnese. Ono što vidim, to je da su ubijena

dvojica od onih koje je Mesnie uhvatila. Znaš li što će to izazvati u

Ordebecu?

- Izazvat će stravu.

- Ljude je baš briga ako Mortembota zadesi ista sudbina. Ali ime

četvrte žrtve je nepoznato. Možemo zaštititi Mortembota, ali ne možemo

cijeli grad. Ako želimo saznati tko ovdje ima nešto na savjesti, tko se možda

boji da ga je Hellequin odredio, onda je vrijeme za prisluškivanje. Upravo za

prisluškivanje ljudi, onih koji se boje i onih koji su ostali mirni. Napravit ću

popis.

- Pričekaj me - kazao je Adamsberg sklopivši telefon. - Danglard je

vani, idem po njega.

- Zar se ne zna sam vratiti?

- Ne želim da vidi Glayeuxa.

- A zašto ne?

- Ne podnosi krv.

- A murjak je?

- Smiri se, Emeri.

- Bio bi pravi zabušant na bojnom polju.

- Nije važno, on nije potomak maršala. Svi njegovi preci kopali su u

rudnicima. I to je okrutno, ali bez stjecanja slave.

Skupina ljudi već se okupila ispred Glayeuxove kuće. Znalo se da je on

jedan od onih koje je gospodin Hellequin

uhvatio, vidjelo se žandarmerijsko vozilo, to je bilo dovoljno da ljudi

shvate. Danglard se držao u pozadini, nepomičan.

- Tu sam s Antoninom - objasnio je Adamsbergu. - Želi s vama

razgovarati, s vama i s Emerijem. Ali se ne usuđuje sam proći kroz gomilu,

treba mu raskrčiti put.

- Ući ćemo na stražnji ulaz -kazao je Adamsberg primajući blago

Antonina za ruku.

Dok ga je brat masirao, Adamsberg je shvatio da mu je ruka čvrsta, ali

da mu je zapešće od gline. Trebalo je dakle oprezno postupati.

- Kako je grof? - upitao je Adamsberg.

- Na nogama je. Ponovno je odjeven i bijesan što su mu skinuli košulju.

Doktor Merlan posve se promijenio. Kolegi Hellebaudu ljubazno je stavio na

raspolaganje prostoriju u kojoj može raspravljati i objedovati sa svojim

čuvarima. Merlan ga ne ispušta iz vida, izgleda poput nekoga čije je cjeloku-

pno znanje dovedeno u pitanje. Kako je kod Glayeuxa?

- Tako da vam je bolje da ga ne vidite.

Adamsberg je zaobišao zgradu, a on i Danglard štitili su Antonina s obje

strane. Sreli su Mortembota koji je hodao pognute glave, poput iznemoglog

bika, dok ga je narednik Bleriot dosta pristojno vodio do automobila. Bleriot

je diskretnim znakom zaustavio komesara.

- Kapetan je ljut na vas zbog Glayeuxove smrti - prošap- tao je. Kaže

da - s oproštenjem - niste ništa riješili. Govorim vam to da vas upozorim, zna

postati težak.

- Vidio sam.

- Ne obazirite se na to, proći će.

Antonin je oprezno sjeo na stolac u Glayeuxovoj kuhinji, spustivši ruke

ispod stola.

- Lina je na poslu, Hippo je otišao kupiti drva, a Martin je u šumi -

objasnio je. - Zato sam došao.

- Slušamo vas - kazao je Adamsberg blago.

Emeri se smjestio postrance, otvoreno pokazujući da to nije njegova

istraga i da Adamsberg, ma koliko bio slavan, nije ništa bolji od njega.

- Kažu da je Glayeux ubijen.

- Točno.

- Znate li da ga je Lina vidjela kako moli za milost kod Mesnie?

- Da. Zajedno s Mortembotom i četvrtom, nepoznatom osobom.

- Želim reći ovo, kada Mesnie ubija, čini to na svoj način. Nikad

modernim oružjem, to želim reći. Nikad revolverom ili puškom. Hellequin ne

poznaje to oružje. Hellequin je prestar.

- Kod Herbiera nije bilo tako.

- U redu, ali možda to nije Hellequin obavio.

- Ali kod Glayeuxa je točno - priznao je Adamsberg. - Nije ubijen

vatrenim oružjem.

- Nego sjekirom?

- Kako znate?

- Jer je naša nestala. To sam vam želio reći.

- Pazi - kazao je Emeri malo se nasmijavši - došao si čak dovde,

slabašan kakav jesi, da nam daš oružje zločina? Vrlo ljubazno, Antonin.

- Moja majka je rekla da bi to moglo biti od koristi.

- Zar se ne bojiš, s druge strane, da bi se sve to moglo sručiti na vas?

Osim ako ne misliš da bismo je našli pa želiš biti korak ispred?

- Smiri se, Emeri - prekinuo ga je Adamsberg. - Kad ste primijetili da

sjekire nema?

- Jutros, ali prije nego što sam saznao za Glayeuxa. Ja se ne služim

njome, ne mogu si to priuštiti. Ali vidio sam da je više nema ondje gdje je

obično spremljena, vani, na hrpi drva.

- Tako da je svatko može uzeti?

- Da, ali nitko to ne čini.

- Ima li nešto posebno, ta sjekira? Nešto po čemu bi se mogla

prepoznati?

- Hippo je urezao slovo V na dršci.

- Mislite li da se netko njome poslužio da bi vas optužili?

- To je moguće, ali ono što želim reći je da to ne bi bilo osobito

lukavo. Da smo htjeli ubiti Glayeuxa, ne bismo uzeli vlastitu sjekiru, zar

ne?

- Naprotiv, to bi baš bilo lukavo - umiješao se Emeri. - Bio bi to tako

težak gaf da ga ne biste mogli počiniti. Osobito ne vi, Vendermotovi,

najbistriji u Ordebecu.

Antonin je slegnuo ramenima.

- Ti nas ne voliš, Emeri, pa ne želim slušati tvoje mišljenje. Možda je

tvoj predak doista bio sposoban na terenu, čak i kad je bio brojčano slabiji.

- Ne miješaj moju obitelj u to, Antonin.

- Ti moju možeš miješati, to želim reći. A što si ti zapravo naslijedio od

njega? Trčiš preko polja za prvim zecom kojeg ugledaš. Ali nikada ne gledaš

što se okolo zbiva, nikada se ne pitaš što drugi misle. Osim toga, više nisi

zadužen za istragu. Obratio sam se komesaru iz Pariza.

- Dobro si učinio - odgovorio je Emeri uza svoj ratoborni osmijeh. -

Vidiš kako je bio učinkovit otkako je stigao.

- To je normalno jer je potrebno neko vrijeme da se raspita što ljudi

misle.

Tehnička ekipa iz Lisieuxa upravo je ušla u kuću, a Antonin je podignuo

svoje osjetljivo lice, uznemiren zbog buke.

- Danglard će vas ispratiti, Antonin - kazao je Adamsberg ustajući. -

Hvala vam što ste došli. Emeri, vidimo se večeras, na večeri, ako prihvaćaš.

Ne volim svađe. Ne zato što sam pun vrlina, nego zato jer me umaraju, bile

one opravdane ili ne.

- U redu - kazao je Emeri nakon jednog trenutka. - Kod mene?

- Kod tebe. Ostavljam te s tehničarima. Zadrži Mortem- bota što je

moguće dulje u ćeliji, u pritvoru. Makar u žandarmeriji, da bude izvan

domašaja.

- Kamo ti ideš? Na ručak? Vidjeti se s nekim?

- Idem hodati. Moram hodati.

- Što želiš reći? Ideš nešto istražiti?

- Ne, idem samo hodati. Znaš li da me doktor Hellebaud uvjerio da

kugle elektriciteta ne postoje?

- A što bi to onda bilo?

- Pričat ćemo o tome večeras.

Sve loše raspoloženje nestalo je s kapetanova lica. Narednik Bleriot bio

je u pravu, brzo je prošlo, što je dosta rijetka osobina.

XXXI.

Napetost je rasla u Ordebecu, kao neko traženje odgovora koje će se,

mislio je Adamsberg, više okrenuti prema pohodima Bijesne vojske nego

protiv nemoći komesara iz Pariza. Naime, tko bi ovdje mogao i pomisliti da

jedan čovjek, običan čovjek, ima takvu moć da skrene s puta gospodara

Hellequi- na? Adamsberg je ipak odabrao slabo posjećen put, kako bi

izbjegao susrete i upite, iako Normanđani nisu bili osobito nadareni za

izravna pitanja. Ali znali su to nadomjestiti dugim pogledima ili teškim

insinuacijama koje bi vam natovarili na leđa, stavljajući vas u konačnici pred

izravno pitanje.

Zaobišao je Ordebec putom oko bare s vretencima, zatim je presjekao preko

šume i krenuo putom za Bonneval, pod olovnim suncem. Nije bilo opasnosti

da će u to vrijeme bilo koga sresti na tom prokletom putu. Tom je stazom

trebao već nekoliko puta proći. Jer na njoj je, samo na njoj je Leo mogla

nešto saznati ili shvatiti. Ali bio je tu Mo, bili su tu Clermont-Brasseuri,

uronjena Retancourt, nepomična Leo, grofove naredbe te Adamsberg nije

djelovao dovoljno brzo. Moguće je također da je ovdje na djelu određeni

fatalizam koji ga navodi na to da posve prirodno grešku natovari na leđa

gospodara Hellequina, umjesto da traži stvarnog čovjeka, smrtnika, koji

sjekirom ubija ljude. Nije bilo vijesti od Zerka. Sin je u tome slijedio upute

oca, koji mu je zabranio da ga pokuša dobiti. U ovom trenutku, nakon što su

se pojavili ljudi iz ministarstva, Adamsbergov drugi mobitel za

sigurno je bio otkriven i prisluškivan. Morao je upozoriti Retancourt da ga

više ne zove. Samo Bog zna kakva bi sudbina mogla zadesiti krticu otkrivenu

u veličanstvenom brlogu Clermont-Brasseura.

Uz rub tog poprečnog puta uzdizala se osamljena farma koju je čuvao

pas umoran od lajanja. Nije bilo nikakve opasnosti da se telefon ovdje

prisluškuje. Nekoliko je puta pozvonio na staro zvonce i glasno pozvao.

Kako nije bilo odgovora, gurnuo je vrata i našao telefon na stoliću u

predsoblju, između gomile pisama, kišobrana i blatnjavih čizama. Uzeo je

slušalicu da nazove Retancourt.

Zatim je poklopio. Odjednom ga je, iz stražnjeg džepa hlača, uznemirio

čvrst svežanj fotografija koje mu je grof sinoć dao. Izvadio ih je i udaljio se

iza hangara sa sijenom kako bi ih polako pregledao, ne shvaćajući još uvijek

zašto su kod njega izazvale toliku uznemirenost. Christian nekoga oponaša

pred krugom ljudi koji se smiju, Christophe neelegantan i nasmiješen, sa

zlatnom iglom s potkovom na kravati, svi s čašama u rukama, pladnjevi

ukrašeni slapovima cvijeća, pripijene haljine, nakit, pečatnjaci urezani u

meso starih prstiju, sluge u odorama. Puno toga za vidjeti za zoologa specija-

liziranog za parade i poze vladajućih, ništa za murjaka u potrazi za

ocoubojicom. Pažnju mu je odvukao prelet pataka koje su oblikovale

savršeno slovo V, promatrao je blijedo nebesko plavetnilo - otežalo od oblaka

sa zapada - složio svežanj fotografija, pomilovao po glavi kobilu koja je

stresla pramen grive što joj je padao na oči i pogledao na satove. Da se Zerku

bilo što dogodilo, već bi ga o tome obavijestili. U ovo vrijeme, vjerojatno su

se približavali Granadi, izvan domašaja najaktivnije potrage. Nije predvidio

da će se brinuti zbog Zerka, nije znao koliki je u tome bio udio krivnje ili

privrženosti za koju još nije znao da postoji. Zamislio ih je kako pomalo

zapušteni dolaze nadomak grada, ugledao je Zerkovo malo koščato i

nasmijano lice, Moa s kosom odrezanom kao u uzorna učenika. Moa,

odnosno Momu Kratkog Fitilja.

Hitro je vratio fotografije u džep i brzim se korakom vratio na pusto

imanje, provjerio okolicu i okrenuo broj poručnice Retancourt.

- Violette - kazao je - fotografija Prvog Spašavatelja koju si mi poslala.

-Da.

- Ima kratku kosu. Ali na večeri je imao dužu kosu. Kad si ga

fotografirala?

- Dan nakon što sam stigla.

- Dakle, tri dana nakon požara u kojem je otac nastradao. Pokušaj

saznati kad je skratio kosu. Što je točnije moguće. Prije ili poslije povratka s

večere. Moraš to saznati.

- Pridobila sam najbahatijeg dvorjanina u cijeloj kući. Ni sa kim ne

razgovara, ali sa mnom je učinio iznimku.

- To me ne iznenađuje. Pošalji mi obavijest, a onda više nemoj koristiti

ove mobitele i izvuci se odatle.

- Problemi? - upitala je tiho Retancourt.

- Znatni.

- Dobro.

- Ako se sam ošišao prije povratka, možda je ostalo kose na uzglavlju u

automobilu. Je li vozio nakon ubojstva?

- Ne, ima vozača.

- Tražimo dakle minijaturne vlasi na vozačevu sjedalu.

- Ali bez dozvole za pretres.

- Točno, poručnice, nikada je nećemo dobiti.

Hodao je još dvadeset minuta prije nego što je stigao na put za

Bonneval, duha zaokupljenog i zbunjenog zbog nenadanog rezanja kose

Christiana Clermont-Brasseura. Ali nije on odveo oca do mercedesa. On je

otišao prije, pripit, i zadržao se kod neke žene čije ime nikada nećemo

saznati. A nakon što je saznao za vijest, možda je poželio da u tuzi za ocem

ima strožu frizuru.

Možda. Ali bio je tu i Mo čija bi kosa gdjekad izgorjela od vatre. Ako je

Christian podmetnuo požar u automobil, ako mu je izgorjelo nekoliko

pramenova, morao je to na brzinu prikriti ošišavši se na kratko. Ali Christian

nije bio na mjestu

događaja, stalno se na to vraćao, a Adamsberga ništa nije više umaralo nego

to da se vrti u istom krugu, za razliku od Dan- glarda koji se mogao tome

prepustiti sve dok ga ne obuzme vrtoglavica, uranjajući u vlastite dojmove.

Prisilio je samoga sebe da zanemari kupine kako bi se mogao

usredotočiti na put za Bonneval, idući stopama stare Leo. Prošao je kraj

velikog debla gdje je sjedio uz nju, intenzivno je pomislio na nju, dugo se

zadržao kod kapele svetoga Ante koji nam pomaže pronaći sve što smo

izgubili. Njegova je majka zagovarala ime toga sveca svaki put kad bi

izgubila i najmanju sitnicu. “Sveti Ante Padovanski, ti koji pronalaziš sve.”

Adamsberg je kao dijete bio prilično šokiran što njegova majka bez

ustručavanja zaziva svetog Antu kad treba pronaći naprstak za šivanje. U

međuvremenu, svetac mu nije pomagao te nije našao ništa na putu. Prešao ga

je savjesno u suprotnom smjeru, a na pola puta sjeo je na oboreno deblo, ovaj

put sa šakom kupina koje je odložio na koru drveta. Na zaslonu mobitela opet

je pregledao fotografije koje mu je poslala Retancourt, uspoređujući ih s

onima koje mu je dao Valleray. Netko mu je skočio na leđa, to je Flem

izronio iz šume, s blaženom gubicom nekoga tko je upravo bio u plodo-

nosnom posjetu curi s imanja. Flem mu je svoju slinavu njušku položio na

koljena i gledao ga onim preklinjućim pogledom kakav nijedno ljudsko biće

ne može tako uvjerljivo proizvesti. Adamsberg ga je potapšao po čelu.

- A sada bi svoju kocku šećera? Nema je, stari. Nisam ja Leo.

Flem je navaljivao, svoje prljave šape stavio mu je na nogavice hlača,

pojačavši preklinjanje.

- Nema šećera, Flem - ponovio je Adamsberg polako. - Narednik će ti

dati kocku u šest sati. Hoćeš jednu kupinu?

Adamsberg mu je ponudio voće koje je životinja odbila. Kao da je

shvatio koliko je njegovo traženje uzaludno ili kolika je glupost tog tipa,

počeo je kopati zemlju podno Adamsber- govih nogu, podižući gomilu

otpalog lišća.

- Flem, uništavaš životni mikrokozmos trulog lišća.

Pas se zaustavio i pozorno ga pogledao dok mu je njuška išla od poda

do Adamsbergova lica. Jedna mu je šapa stajala na malom bijelom papiru.

- Vidim, Flem, to je papir u koji se umata šećer. Ali prazan je. Star je.

Adamsberg je progutao nekoliko kupina, a Flem je navaljivao, pomičući

šapu, navodeći tog čovjeka kojem je trebalo toliko vremena da ga shvati. Za

minutu je Adamsberg s poda pokupio šest praznih omota šećera.

- Svi su prazni, stari moj. Znam što mi govoriš: ovo je rudnik šećera.

Znam da ti je Leo ovdje davala kocku nakon tvojih izleta na imanje.

Razumijem koliko si razočaran. Ali ja nemam šećera.

Adamsberg je ustao i učinio nekoliko koraka namjeravajući Flema

odvratiti od njegove uzaludne opsesije. Pas ga je slijedio uz lagano drhtanje,

a Adamsberg se naglo vratio na svoje mjesto i sjeo točno ondje gdje je sjedio

s Leone, prizivajući u sjećanje taj prizor, prve riječi, dolazak psa. Dok je

Adamsbergov duh bio katastrofalan kad je trebalo zapamtiti riječi, bio je

krajnje precizan za sve što se odnosilo na slike. Sad mu je pred očima bio

Leonin pokret, jasan poput poteza perom. Leo nije odmotala papir sa šećera

jer nije bilo papira. Kocku je dala izravno Flemu. Leo nije spadala u žene

koje bi nosile kocke šećera umotane u papir, nije je bilo briga što će isprljati

džepove, prste ili šećer.

Pažljivo je pokupio šest prljavih papirića koje je Flem iskopao. Netko je

drugi ovdje jeo šećer. Morala su proći najmanje dva tjedna otkako su papiri

tu, jedan pored drugog, kao da su svi bačeni u istom trenutku. Pa ipak, što s

tim? Osim činjenice da je to na putu za Bonneval? Upravo to. Neki mladić

mogao je tu sjediti tijekom noći, čekajući da ugleda Vojsku kako prolazi - to

je naime bio izazov za neke - i mogao je jesti kocke šećera da vrati snagu. Ili

u noći ubojstva? Vidjeti ubojicu kako prolazi?

- Flem - kazao je psu - jesi li ove papire pokazao Leone? U nadi da ćeš

dobiti mali dodatak?

Adamsberg se u mislima prebacio uz bolnički krevet, razmišljajući na

drukčiji način o trima riječima koje mu je starica prošaptala: Hello, Flem,

šećer.

- Flem - ponovio je. - Leo je vidjela te papire, je li tako? Vidjela ih je?

Reći ću ti čak i kad ih je vidjela. Onaj dan kad je otkrila Herbierovo truplo.

Inače ne bi o tome govorila u bolnici, uz ono malo snage koju je imala. Ali

zašto mi ništa nije

o tome rekla na večeri? Misliš li da je tek poslije shvatila? Kao ja? Sa

zakašnjenjem? Sutradan? Što je shvatila, Flem?

Adamsberg je pažljivo gurnuo papiriće u džep s fotografijama.

- Što, Flem? - nastavio je silazeći do staze istim preča- cem kojim je

išla Leo. - Što je shvatila? Da postoji svjedok ubojstva? Kako je znala da su

papiri bačeni te večeri? Jer je s tobom došla večer uoči ubojstva? I tada ih nije

bilo?

Pas je živahno išao stazom, mokreći uz ista stabla kao prvi put,

približavajući se Leoninu pansionu.

- Ne može biti ništa drugo, Flem. Svjedok koji je jeo šećer. Koji je

shvatio važnost onoga što je vidio tek poslije kad je saznao za ubojstvo i za

datum ubojstva. Ali svjedok koji ništa ne govori jer se boji. Leo možda zna

koji se to mladić dokazivao te noći na putu.

Na pedeset koraka od pansiona, Flem je trkom odjurio do automobila

koji se zaustavio sa strane. Narednik Bleriot krenuo je ususret komesaru.

Adamsberg je ubrzao korak, nadajući se da je narednik bio u bolnici i da ima

nekih novosti.

- Nismo uspjeli otkriti što je rekla - kazao je Adamsbergu ni ne

pozdravivši ga, šireći svoje kratke ruke, uz duboki uzdah.

- K vragu, Bleriot. Što se događa?

- Zveckanje sa strane.

- Zveckanje?

- Da, nema otpora kod uspona, odmah se zapuše. S druge strane, kod

silaska i na ravnom je sve normalno.

- Ali o kome to govorite, Bleriot?

- Pa o automobilu, komesare. A prije nego što ga prefektura zamijeni,

dobro ćemo se namučiti.

- Dobro, naredniče. Kako je prošlo Mortembotovo ispitivanje?

- On ne zna ništa, doista. Prava krpa - kazao je Bleriot pomalo tužno,

milujući cijelo vrijeme Flema koji je stao kraj njega. - Bez Glayeuxa, taj tip

neće izdržati.

- Želi svoj šećer - objasnio je Adamsberg.

- Najviše želi ostati u ćeliji. Taj golemi kreten me izvrijeđao, a onda mi

je pokušao razbiti njušku u nadi da će tako zadugo ostati u buksi. Poznat mi

je taj šlager.

- Da se razumijemo, Bleriot - kazao je Adamsberg brišući čelo

rukavom svoje majice. - Samo sam rekao da pas želi svoj šećer.

- Ali nije još vrijeme.

- Znam, naredniče. Ali bili smo u šumi, posjetio je curu s imanja i hoće

kocku šećera.

- Onda ćete mu je morati sami dati, komesare. Ja sam, naime, čačkao

po motoru, a kad mi ruke mirišu po benzinu, nema pomoći, ne želi ništa

uzeti.

- Ja nemam šećera, naredniče - objasnio je Adamsberg strpljivo.

Ne odgovarajući, Bleriot je pokazao na džep svoje košulje, napunjen

kockama šećera umotanim u papir.

- Poslužite se - kazao je.

Adamsberg je izvadio kocku šećera, odmotao papir i dao je Flemu.

Napokon je jedan slučaj riješen, minijaturni.

- Uvijek vučete toliko šećera sa sobom?

- Pa što? - promrmljao je Bleriot.

Adamsberg je osjetio da je njegovo pitanje bilo previše izravno i da je

dirnuo u nešto osobno što Bleriot nije imao namjeru objasniti. Možda je

krupni narednik bio podložan hipoglikemijskim krizama, onim naglim

padanjima šećera kad vam obamru noge, a čelo se oznoji, poput krpe koja će

se onesvijestiti. Ili je možda mazio konje. Ili je možda gurao koc

ke u spremnike za gorivo svojih neprijatelja. Ili ih je možda topio u

jutarnjoj čašici jabukovače.

- Možete li me odbaciti do bolnice, naredniče? Moram se

vidjeti s doktorom prije nego što ode.

- Čini se da je izvukao Leo kao što se šarana izvadi iz bazena

- kazao je Bleriot smjestivši se ponovno za volan, dok je Flem

skočio otraga. - Jednom sam tako izvadio pastrvu iz rijeke

Touques. Jednostavno sam je uzeo u ruku. Sigurno se odmarala

na nekoj stijeni, ili nešto slično. Nisam imao srca pojesti je, ne

znam zašto, vratio sam je u vodu.

- Što ćemo s Mortembotom?

- Krpa bi noćas voljela ostati u žandarmeriji. Ima na to pravo

do sutra u četrnaest sati. Poslije toga, vjere mi, ne znam. Sada

zasigurno žali što je ubio majku. S njom bi bio na sigurnom, ona

nije bila od onih žena kojima možete pričati gluposti. Osim toga,

da je ostao miran, Hellequin ne bi poslao svoju vojsku na njega.

- Vi vjerujete u Vojsku, naredniče?

- Ne, ne - prošaptao je Bleriot. - Kažem što ljudi govore, to je

sve.

- Ima li puno mladih koji noću idu na stazu?

- Da. Mali glupani koji se ne usude zbrisati.

- Koga oni slušaju?

- Glupane starije od sebe. Tako je to ovdje. Moraš provesti

noć na putu za Bonneval ili nemaš muda. Vrlo jednostavno. I ja

sam to učinio kad sam imao petnaest godina. Mogu vam reći da

se u tim godinama doista ne osjećate ugodno. Nemate pravo

zapaliti vatru, to je prema pravilima tih glupana zabranjeno.

- Zna li se tko je ondje bio ove godine?

- Ni ove, ni ostalih godina. Nitko se poslije time ne hvali. Jer

vas inače društvo dočeka na izlasku i vidi da ste se upisali u gaće.

Ili nešto još gore. Tako da to nitko ne želi priznati. To je kao neka

sekta, komesare, to je tajna.

- Moraju li i djevojke to činiti?

- Među nama, komesare, djevojke su za te stvari tisuću puta manje

glupe od dečki. Ne žele si stvarati neprilike bez razloga. Ne, naravno, one

tamo ne idu.

Doktor Hellebaud dovršavao je jelo u prostoriji koju su mu stavili na

raspolaganje. Ležerno je brbljao s dvjema bolničarkama i doktorom

Merlanom koji bijaše osvojen, oslabljen.

- Evo me, prijatelju, kako uživam u večeri prije odlaska

- kazao je pozdravljajući Adamsberga.

- Kako je ona?

- Obavio sam drugu seansu radi provjere, sve je ostalo na mjestu,

zadovoljan sam. Ako ne griješim, funkcije će se opet normalno pokrenuti,

jedna za drugom. Za četiri dana vidjet ćete prave učinke, a zatim će ući u fazu

konsolidacije. Ali pazite, Adamsberg, upamtite to. Bez murjačkih pitanja, što

ste vidjeli, tko je to bio, što se dogodilo? Još nije sposobna suočiti se s tim

sjećanjem, a vraćati je na to značilo bi uništiti sve naše napore.

- Osobno ću sve nadgledati, doktore Hellebaud - poslušno ga je

uvjeravao Merlan. - Njezina će soba biti pod ključem i nitko neće ući u nju

bez mog dopuštenja. I nitko neće s njom razgovarati ako ja ne budem

prisutan.

- U potpunosti računam na vas, dragi kolega. Adamsberg, ako mi

možete osigurati još jedan izlazak, trebao bih je ponovno vidjeti za petnaest

dana. Doista mije bilo drago.

- Ja vama zahvaljujem, Hellebaud, doista.

- Dragi prijatelju, to mi je posao. Nego, kad smo već kod toga, što je s

vašom kuglom elektriciteta? Hoćemo li se pozabaviti time? Rene - upitao je

okrenuvši se prema glavom čuvaru - imamo li pet minuta? Ne trebam više za

komesara. On je abnormalno infrasimptomatičan.

- Može - kazao je Rene pogledavši na uru. - Ali u osamnaest sati

moramo krenuti, doktore, najkasnije.

- To je više nego dovoljno.

Doktor se nasmiješio, obrisao usta papirnatim ubrusom i odvukao

Adamsberga u hodnik, u pratnji dvojice čuvara.

- Ne trebate leći. Sjednite na ovaj stolac, bit će više nego dovoljno.

Samo skinite cipele. Gdje se nalazi ta čuvena kugla? Gdje, na potiljku?

Doktor je nekoliko trenutaka tretirao komesarovu glavu, vrat i noge,

zaustavio se i na očima i jabučicama.

- I dalje ste tako osebujni, dragi prijatelju - kazao je na kraju dajući mu

znak da se obuje. - Bilo bi dovoljno tu i tamo odrezati nekoliko rijetkih

zemaljskih veza pa da odletite i pomiješate se s oblacima, lišeni ideala. Poput

balona. Pazite na to, Adamsberg, već sam vam to rekao. Nažalost, realni je

život brdo govana, niskosti i osrednjosti, u tome se barem slažemo. No,

prisiljeni smo po tome hodati, dragi prijatelju. Prisiljeni. Srećom, vi ste

istodobno vrlo jednostavna životinja i dio vas zalijepljen je za zemlju poput

bika koji se uvalio u blato. To je vaša sreća, a ja sam ga učvrstio na zatiljku i

na jagodicama.

- A kugla, doktore?

- Kugla je psihološki dolazila iz komprimiranog vratnog područja

između Cl, koji je bio ukočen, i C2. Somatski se stvorila nakon velikog i

naglog osjećaja krivnje.

- Mislim da nikad nisam osjetio krivnju.

- Sretna iznimka. Ali ne bez pukotine. Rekao bih - a vi znate da sam

izbliza slijedio to uskrsnuće - da je dolazak u vaš život nepoznatog sina, koji

je, kao što možete zamisliti, zbog vaše odsutnosti bio neuravnotežen, a zbog

vašeg zanemarivanja slab, proizveo pravu provalu krivnje. Tako je došlo do

vratne reakcije. Moram ići, prijatelju. Možda ćemo se vidjeti za petnaest

dana, ako sudac opet potpiše odobrenje. Jeste li znali da je stari sudac Varnier

totalno korumpiran, pokvaren do srži?

- Da, upravo zahvaljujući tome vi ste sada ovdje.

- Sretno, prijatelju - kazao je liječnik rukujući se s njim.

- Bilo bi mi drago da me katkada posjetite u Fleuryju.

Rekao je Fleury kao da izgovara ime svoje ladanjske kuće, kao da ga

neobvezatno poziva na prijateljsko poslijepodnevno druženje u svom seoskom

salonu. Adamsberg ga je

gledao kako se udaljava, uz osjećaj poštovanja koji ga je malo dirnuo, što je

kod njega bila iznimno rijetka pojava, zasigurno kao neposredna posljedica

tretmana koji je primio.

Prije nego što je doktor Merlan zaključao vrata, tiho se uvukao u

Leoninu sobu, dodirnuo joj mlake obraze, pomilovao je po kosi. Pala mu je

na um ideja, koju je odmah odbacio, da s njom razgovara o papirima sa

šećera.

- Hello, Leo, to sam ja. Flem je posjetio curu s imanja. Zadovoljan je.

XXXII.

U predvorju dosta turobnog hotela u Granadi, smještenog na periferiji

grada, Zerk i Mo upravo su ugasili staro računalo kojim su se služili te su se

namjerno nehajnim korakom zaputili prema stubama. Nikada ne razmišljamo

o načinu na koji hodamo, osim kad osjećamo da nas nadziru, policija ili

Ijubav. A tada ništa nije teže nego oponašati izgubljenu prirodnost. Odlučili

su da će izbjegavati dizalo, mjesto na kojem prolaznici, u nedostatku čega

boljeg, imaju više vremena promatrati vas.

- Ne znam je li baš bilo mudro poslužiti se internetom - kazao je Mo

zatvorivši vrata sobe.

- Smiri se, Mo, najlakše je uhvatiti tipa koji je sav u grču. Sada barem

imamo potrebne informacije.

- Ne znam je li baš dobra ideja nazvati restoran u Orde- becu. Kako ga

ono zoveš?

-Jureći vepar. Ne, nećemo nazvati. To je samo osiguranje za svaki slučaj.

Sada znamo kako se zove taj prokleti dućan s igrama i dijabolom: “Na

mreži”. Bit će lako dobiti ime tipa koji drži dućan i saznati ima li djece.

Zapravo sina, između dvanaest i šesnaest godina.

- Sina - potvrdio je Mo. - Djevojci ne bi palo na pamet golubu vezati

noge samo zato da ga muči.

- Ili zapaliti neki automobil.

Mo je sjeo na krevet, ispružio noge i nastojao polako disati. Imao je

dojam da mu u trbuhu stalno kuca još jedno srce. Adamsberg mu je objasnio,

u kući s kravama, da je nedvojbeno riječ o kuglicama elektriciteta koje su se

smještale ovdje i ondje. Stavio je ruku na trbuh, pokušavajući ih raspršiti, lis-

tajući jučerašnje francuske novine.

- Ali djevojci bi moglo pasti na pamet - dodao je Zerk - da smijući se

gleda tipa koji vezuje goluba ili pali automobil. Ima li što novo iz Ordebeca?

- Ništa. Ali mislim da se tvoj otac ima čime drugim baviti, umjesto da

traži ime tipa iz dućana s dijabolom.

- Ja ne mislim tako. Ja mislim da se tip koji je mučio goluba, tip koji je

ubio u Ordebecu, tip koji je zapalio Cler- mont-Brasseura, mislim da se svi

oni zajedno nalaze u njegovoj glavi i da on ne pravi selekciju između njih.

- Mislio sam da ga ne poznaješ.

- Polako stječem dojam da mu sličim. Mo, sutra moramo napustiti sobu

u osam i pedeset. I tako svaki dan. Moramo ostaviti dojam da imamo neki

redoviti posao. Ako sutra još budemo ovdje.

- Ah. I ti si primijetio? - upitao je Mo masirajući trbuh.

- Tipa koji nas je dolje gledao?

-Da.

- Gledao nas je malo predugo, zar ne?

- Da. Što misliš o kome je riječ?

- O murjaku, Mo.

Zerk je otvorio prozor, da vani puši. Iz sobe se moglo vidjeti samo malo

dvorište, debele odvodne cijevi, rublje i cin- čani krovovi. Bacio je opušak

kroz prozor i gledao kako pada u mrak.

- Bilo bi bolje da odmah zbrišemo - kazao je.

XXXIII.

Emeri je ponosno otvorio dvostruka vrata blagovaonice u stilu ampira,

nestrpljivo čekajući da vidi izraz lica svojih gostiju. Adamsberg je izgledao

iznenađen, ali ravnodušan - uvredljivo, zaključio je Emeri - ali Veyrencova

začuđenost i Danglardovi oduševljeni komentari dovoljno su ga ispunili da

izbriše i zadnje tragove dnevnih svađa. No, iako je Danglard uvažavao

kvalitetu pokućstva, njemu se zapravo nisu sviđala pretjerivanja u toj previše

pomnoj restauraciji.

- Savršeno, kapetane - zaključio je Danglard uzimajući čašu s

aperitivom jer on se znao puno uljudnije ponašati od one dvojice s Pireneja.

Upravo je zbog toga Danglard vodio gotovo cijelu konverzaciju tijekom

večere kod kapetana, s onom iskrenom živahnošću koju je znao tako dobro

hiniti, a na čemu mu je Adamsberg uvijek bio beskrajno zahvalan. Tim više

što je količina vina posluženog u stilskim vrčevima, s ugraviranim oružjem

princa Eckmuhla, bila više nego dovoljna da kod Danglarda spriječi

eventualnu tjeskobu zbog njegova pomanjkanja. Ohrabren od Danglarda, koji

je briljirao poznavanjem povijesti grofovije Ordebec, kao i bitaka maršala

Da- vouta, Emeri je počeo dosta piti i postajao je otvoreniji, ponekad i prisan,

čak sentimentalan. Adamsbergu se učinilo da je maršalov ogrtač i držanje

koje je nametnuo svome nasljedniku sve više klizio s njegovih ramena, sve

dok nije pao na pod.

Istodobno, kako je neki novi izraz obasjavao Danglardo- vo lice,

Adamsberg ga je dovoljno dobro poznavao da odmah shvati kako taj izraz

zadovoljstva nije uobičajeni učinak opu- štanja što ga kod njega proizvodi

alkohol. Bio je to pokazatelj vragolije, kao da priprema neki zabavni mali

udarac koji za sada brižno skriva. Mali udarac, razmišljao je Adamsberg,

usmjeren na poručnika Veyrenca, prema kojem se ovaj put ponašao gotovo

ljubazno, što je bio potencijalno opasan znak.

Mali udarac koji bi mu omogućio da se večeras smiješi neko- me koga će

poslije povući za nos.

Drama Ordebeca, skrivena, pospremljena iza raskoši iz vremena

Carstva, ponovno se pojavila u trenutku ispijanja jabukovače.

- Što ćeš učiniti s Mortembotom, Emeri? - upitao je Adamsberg.

- Ako tvoji pristignu u pomoć, mogli bismo tjedan dana provoditi

nadzor sa šest-sedam ljudi. Koliko ljudi imaš?

- Imam jednu poručnicu koja vrijedi za deset, ali ona je zaronila. Mogu

osloboditi jednog ili dva normalna tipa.

- Zar nam tvoj sin ne bi mogao pomoći?

- Svoga sina ne želim izlagati, Emeri. Uostalom, nije za to uvježban i

ne zna pucati. Osim toga, otišao je na put.

- A tako? Mislio sam da priprema reportažu o trulom lišću.

- Točno. Ali nazvala ga je neka cura iz Italije i otišao je tamo. Znaš

kako je to.

- Da - kazao je Emeri udobno se naslonivši, koliko mu je njegov ravni

naslonjač u stilu ampira to dopuštao. - Nakon dosta uobičajenih zabava,

ovdje sam upoznao svoju ženu. Kad je otišla sa mnom u Lyon, ona se već

dosađivala, a ja sam je još uvijek volio. Mislio sam da će joj se sviđati moj

premještaj u Ordebec. Vratiti se u svoj kraj, starim prijateljima. Zato sam se i

trudio da se ovdje vratim. Ali ne, ona je ostala u Lyonu, bila je nepopustljiva.

Prve dvije godine u Ordebecu nisam ništa ispravno učinio. Zatim sam bez

radosti obilazio bordele u Lisieuxu. Cista suprotnost mome pretku, prijatelji

moji, ako si smijem dopustiti da vas tako zovem. Izgubio sam svaku bitku u

koju sam se upustio, osim beznačajnih uhićenja koje bi svaka budala mogla

obaviti.

- Ne znam jesu li riječi dobiti i izgubiti pravi izrazi kada sudimo o

životu - prozborio je Veyrenc. - Ja, naime, ne mislim da treba suditi o svom

životu. Na njega smo bez prestanka prisiljeni, a to je zločin.

- Gore od zločina, to je pogreška - automatski ga je nadopunio Danglard

citirajući navodni Foucheov odgovor caru.

- To mi se sviđa - kazao je Emeri osokoljen, ustajući ne baš precizno

kako bi natočio još jednu rundu jabukovače. - Pronašli smo sjekiru - objavio

je bez uvoda. - Bila je bačena iza zidića koji ide duž Glayeuxove kuće, pala je

niz polje.

- Da ga je ubio netko od Vendermotovih - kazao je Adamsberg - misliš

li doista da bi upotrijebio obiteljski alat? A da i jest tako, najjednostavnije bi

bilo vratiti ga kući, zar ne?

- To je dvosjekli mač, Adamsberg, rekao sam ti. S jedne strane ih

oslobađa krivnje, a s druge strane je vrlo mudro.

- Nije dovoljno mudro za njih.

- Sviđaju ti se, zar ne?

- Nemam ništa protiv njih. Još uvijek ništa dovoljno ozbiljno.

- Ali sviđaju ti se.

Emeri je na trenutak izišao i vratio se sa starom fotografijom razreda

koju je stavio Adamsbergu na koljena.

- Pogledaj - kazao je - ovdje svi imamo osam do deset godina. Hippo je

već dosta velik, on je treći u zadnjem redu, brojeći slijeva. Još uvijek ima po

šest prstiju na svakoj ruci. Poznata ti je ona okrutna priča?

-Da.

- Ja sam u prvom redu, jedini koji se nije nasmiješio. Vidiš, ne

poznajemo se od jučer. Mogu ti, dakle, reći daje Hippo bio pravi užas. Nije

bio ljubazan tip kao što se tebi nastoji predstaviti. Dobro smo se pazili. Čak i

ja, koji sam bio dvije godine stariji od njega.

- Tukao se?

- Nije morao. Imao je puno jače oružje. Govorio je da je sa svojih šest

prstiju vražji vojnik i da na nas može sručiti sva zla koja poželi budemo li ga

gnjavili.

- Jeste li ga gnjavili?

- U početku, da. Možeš zamisliti kako skupina klinaca reagira na

kolegu sa šest prstiju. Kad je imao pet-šest godina proganjali smo ga,

bezdušno smo ga ismijavali. To je istina. Jedna banda je bila posebno okrutna

prema njemu, vodio ju je Regis Vernet. Jednom je Regis zakucao čavle u

Hippov sto-

lac, s vrhom prema gore i Hippo je sjeo. Stražnjica mu je krvarila - šest uboda

- i svi su se previjali od smijeha. Drugi put su ga svezali za drvo i svi su po

njemu mokrili. Ali jednoga dana, Hippo se probudio.

- Okrenuo je svojih šest prstiju protiv vas.

- Točno. Njegova prva žrtva bio je onaj gad Regis. Hippo mu je

zaprijetio, onda je obje ruke usmjerio prema njemu, vrlo ozbiljno. I vjerovao

ili ne, pet dana poslije, malog je Regi- sa automobilom pregazio neki

Parižanin, ostao je bez obje noge. Stravično. Ali mi u školi, mi smo dobro

znali da nije automobil za to odgovoran, nego kletva koju je Hippo bacio na

njega. A Hippo to nije poricao, naprotiv. Govorio je da će sljedećem koji ga

bude gnjavio otkinuti ruke i noge, zajedno s jajima. Onda se sve preokrenulo.

Živjeli smo u strahu. Kasnije je Hippo prestao s tim igrama. Ali uvjeravam te

da se ni danas nitko ne usudi izazivati ga. Ni njega ni njegovu obitelj.

- Možemo li vidjeti tog Regisa?

- Umro je. Ništa ne izmišljam, Adamsberg. Nesreće su ga počele

salijetati. Bolesti, otpuštanja, smrt bližnjih i siromaštvo. Prije tri godine,

utopio se u rijeci Touques. Imao je svega trideset šest godina. Mi, njegovi

drugovi iz škole, mi smo znali da se Hippova osveta nikada nije prestala

provoditi. Hippo je to rekao. Kada on odluči uprijeti prstima na nekoga, onda

je taj proklet za cijeli život.

- A što ti danas misliš o svemu tome?

- Ja sam srećom otišao odavde s jedanaest godina i mogao sam sve to

zaboraviti. Ako pitaš Emerija murjaka, odgovorit ću ti da su te priče o

kletvama gluposti. Ako pitaš Emerija klinca, mogao bih pomisliti da je Regis

bio proklet. Recimo da se mali Hippo branio onako kako je mogao. Smatrali

su ga slugom Sotone, bogaljem iz pakla, pa je na kraju počeo igrati na kartu

vraga. Ali igrao je na spektakularnoj razini, čak i nakon što su mu prsti

odrezani. Bez obzira na sve, ako tip nije đavolji izaslanik, mogu ti reći da je

tvrd i da je možda opasan. Otac ga je mučio gore nego što se može zamisliti.

Ali kad je svog psa nahuškao na njega, bio je to pravi

ubilački napad. Ne bih se kladio da ga je to prošlo. Kako misliš da bi

Vendermotova djeca mogla postati mali anđeli, nakon svega što su

pretrpjeli?

- I Antonina stavljaš u istu vreću?

- Da. Ne vjerujem da beba koju su razbili u tisuću komada može imati

mirnu narav, zar ne? Svi pretpostavljamo da se Antonin suviše boji da se ne

razbije, pa sam ne djeluje. Ali mogao bi povući okidač. Možda podignuti

sjekiru, ne znam.

- On kaže da ne.

- Ali slijepo podupire sva Hippova djela. Mogli bismo pomisliti da je

njegov današnji posjet, vezano uz sjekiru, naručio njegov brat. Isto je s

Martinom koji se hrani poput divlje zvijeri i poslušno slijedi svog starijeg

brata.

- Ostaje Lina.

- Koja vidi Hellequinovu vojsku i nije ništa zdravija u glavi od svoje

braće. Ili koja hini da je vidi, Adamsberg. Važno je odrediti buduće žrtve,

uplašiti ostale, kao što je Hippo činio sa svojim prstima. Žrtve koje Hippo

zatim uništava, dok mu obitelj daje sve potrebne alibije. I eto ih kao

gospodari koji mogu sručiti stravu na Ordebec, i eto ih kako se pretvaraju u

osvetnike, jer su im žrtve pravi gadovi. Ali ja ipak prije vjerujem da je Lina

doista imala viziju. Time je sve započelo. Viziju koju su braća doslovno

shvatila i odlučila provesti. Oni u to vjeruju. Jer Lina je prvu viziju imala

gotovo u isto vrijeme kad im je umro otac. Malo prije ili malo poslije, ne

znam više.

- Dva dana poslije. Rekla mi je to.

- Ona rado o tome priča. Jesi li primijetio s kakvom mirnoćom?

- Da - kazao je Adamsberg ponovno ugledavši Linu kako udara rukom

po stolu. - Ali zašto bi Lina držala u tajnosti ime posljednje žrtve?

- Ili ga doista nije dobro vidjela, ili čuvaju tu malu tajnu da izlude

stanovništvo. Nadareni su za to. Bojeći se prijetnje, svi štakori izlaze iz

svojih rupa. To ih zabavlja, to ih ispunja

va, smatraju to pravednim. Kao što je bilo pravedno da im otac umre.

- Vjerojatno si u pravu, Emeri. Osim ako netko ne iskorištava očitu

krivnju Vendermotovih da počini ubojstva. Može u miru ubijati jer je siguran

da će optužiti vražju obitelj.

- A koji bi mu bio motiv?

- Strah od Bijesne vojske. I sam si rekao da mnogi u Or- debecu u nju

vjeruju, neki čak toliko da se ne usude o njoj ni govoriti. Razmisli o tome,

Emeri. Mogli bismo načiniti popis takvih ljudi.

- Previše ih je - kazao je Emeri vrteći glavom.

Adamsberg je u tišini hodao putom prema pansionu, a

ispred njega mirnim su hodom išli Veyrenc i Danglard. Oblaci sa zapada još

se nisu razišli, noć je bila previše topla. Danglard bi povremeno uputio koju

riječ Veyrencu, što je bila još jedna iznenađujuća stvarčica, osim onog

nestašnog izraza koji mu nije silazio s lica.

Emerijeva optužba protiv Vendermotovih zbunila je Adamsberga. S

obzirom na pojedinosti iz Hippolyteova djetinjstva koje je upravo čuo,

postala je uvjerljiva. Teško bi se moglo zamisliti kakvom bi to mudrošću ili

blagošću u ponašanju Vendermotova djeca mogla izbjeći bijes i osvetu. Ipak,

zrno sumnje vrtjelo se po njegovim raspršenim mislima. Stara Leo. Niti jedno

od četvero Vendermotovih ne bi je moglo udariti o pod. Ali čak i da je tako,

Adamsberg je pretpostavljao da bi Hippo - na primjer - primijenio neku

manje okrutnu metodu prema starici koja mu je pomagala tijekom cijelog

djetinjstva.

Prošao je kroz podrum prije nego što će se popeti u sobu. Omote šećera i

fotografije gurnuo je u staru bačvu za jabukovaču. Zatim je poslao poruku u

Brigadu da još dva čovjeka dođu u Ordebec, prije četrnaest sati. Estalere i

Justin bi jako dobro obavili posao jer su obojica posve neosjetljivi na nepod-

nošljivu dosadu nadziranja, prvi zbog svog “sretnog karaktera” - kako su neki

govorili, da ne kažu glupog - drugi jer je strpljenje bilo jedan od stupova

njegova perfekcionizma.

Mortembotovu kuću neće biti pretjerano toliko zaštititi. Dva prozora s

prednje i tri prozora sa stražnje strane, na svima su žaluzine. Jedini je

problem mali zahodski prozorčić, sa strane, bez žaluzina, ali sa željeznom

rešetkom. Ubojica bi se trebao jako približiti da razbije staklo i puca kroz taj

uski prostor, što je nemoguće s dvojicom policajaca koji kruže oko kuće. A

ako slijedimo tradiciju ubojstava gospodara Hellequ- ina, metak sigurno ne bi

bio upotrijebljen kao oružje. Sjekira, mač, koplje, malj, kamen, davljenje, sva

srednjovjekovna sredstva koja se mogu koristiti samo iznutra. Osim što je

Herbier ubijen puškom, a to je vrlo bučno.

Adamsberg je zatvorio podrumska vrata i prošao kroz široko dvorište.

Svjetla u pansionu već su se ugasila, Veyrenc i Danglard su spavali. Šakama

je još povećao ulegnuće u središtu vunenog madraca i zavalio se u nj.

XXXIV

Zerk i Mo prošli su kroz izlaz za nuždu koji se nalazio uz hotelsko

stubište i izišli na ulicu, ne susrevši nikoga.

- Kamo ćemo? - upitao je Mo ulazeći u automobil.

- Idemo potražiti neko malo selo na jugu, blizu Afrike. Gomile brodova

i puno mornara spremnih da nas uz lijepi dogovor prevezu na drugu obalu.

- Misliš da bismo trebali prijeći?

- Razmislit ćemo o tome.

- Sranje, Zerk, vidio sam što si gurnuo u torbu.

- Pištolj?

- Da - kazao je Mo nezadovoljnim glasom.

- Dok smo se odmarali na Pirenejima, kad sam te pustio da spavaš, bio

sam kilometar udaljen od mog sela. Nije mi trebalo više od dvadeset minuta

da odem po oružje moga djeda.

- Ti si lud, što će ti revolver?

- Pištolj, Mo. Automatski 1935 A, kalibra 7,5 mm. Iz 1940. je, ali

vjeruj mi, upotrebljiv je.

- A streljivo, imaš li streljiva?

- Punu kutiju.

- Ali što će ti to, zaboga?

- Jer znam pucati.

- Sranje, nemaš valjda namjeru pucati u nekog murjaka?

- Ne, Mo. Ali moramo proći, zar ne?

- Mislio sam da si ti neki miran tip, a ne luđak.

- Ja jesam miran tip. Moj otac te izvukao iz škripca, sad se moramo

sami snaći da ponovno ne upadnemo u njega.

- Hoćemo li odmah prijeći u Afriku?

- Počet ćemo se raspitivati za brod. Ako te uhvate, Mo, moj otac će

odgovarati. Bez obzira na to što ga ne poznajem, ta ideja mi se ne sviđa.

XXXV

Veyrenc nije spavao. Stajao je i gledao kroz prozor. Dan- glard je

tijekom cijele večeri neobično izgledao, Danglard je osjećao da će doživjeti

nešto ugodno, neku pobjedu, Danglard se spremao na udarac. Udarac

profesionalca, smatrao je Veyrenc, jer Danglard nije bio od onih koji bi

posjećivali bordele u Lisieuxu o kojima je govorio Emeri. Ili bi to obznanio,

bez nelagode. Ljubaznost koju je pokazivao prema njemu, stišavši svoju

djetinju ljubomoru, Veyrenca je stavila u stanje pripravnosti. Pretpostavljao je

da će Danglard ostvariti neki jasan napredak u istrazi i da o tome neće ni

pisnuti, kako bi ga pretekao i pred Adamsbergom osigurao prednost. Sutra će

komesaru ponosno donijeti svoj prinos. Veyrenc tu nije ništa mogao. Kao što

se nije uzrujavao zbog plana koji se vrzmao po inače dobro ustrojenoj

Danglardovoj glavi. Ali ne smiješ djelovati sam, u istrazi u kojoj su se

nanizali takvi masakri.

U jedan sat i trideset ujutro, Danglard ne još nije pojavio. Zabrinut,

Veyrenc je odjeven legao na krevet.

Danglard je budilicu namjestio na pet sati i pedeset minuta te odmah

zaspao, što mu se rijetko događalo, osim u slučaju kad mu je uzbuđenost

zbog nečega što je trebao učiniti nalagala da spava brzo i dobro. U šest sati i

dvadeset pet minuta ujutro, sjeo je za volan, spustio ručnu kočnicu i pustio

automobil da polako klizi po strmom putu, kako ne bi nikoga probudio. Kad

se našao na otvorenoj cesti, upalio je motor i polako vozio dvadeset dva

kilometra, sa spuštenim štitnicima protiv sunca. Osoba s kojom se trebao

sresti, muškarac ili žena, zamolila ga je da bude neupadljiv. Činjenica da ga

je ta osoba pogreškom držala za komesara išla mu je na ruku. Sinoć je u

džepu od sakoa pronašao poruku, napisanu olovkom. Napisao ju je neki

ljevak ili osoba koja slabo piše. Komesare. Imam vam nešto za reći o Glayeuxu,

ali pod uvije- tom da se za mene ne zna. Pre opasno. Sastanak na kolodvoru

Ceranay, peron A , 6 h 50, točno. HVALA. Bute - ta je riječ bila nekoliko puta

precrtana i ponovno napisana - vrlo diskretni, ne bute zakasnili.

Prelazeći ponovno sinoćnje događaje, Danglard je postao siguran da mu

je autor gurnuo poruku u džep kad se umiješao među gomilu, ispred

Glayeuxove kuće, a ne prije, jer je u bolnici nije imao.

Parkirao je automobil kraj drvoreda i zaputio se prema peronu A,

diskretno zaobilazeći kolodvor. To je zdanje bilo smješteno izvan gradića,

zatvoreno i pusto. Nikoga nije bilo ni na peronima. Danglard je pogledao

oglasnu ploču i ustvrdio da se nijedan vlak neće zaustaviti u Cerenayu prije

jedanaest sati i dvanaest minuta. Nije dakle bilo opasnosti da će u iduća četiri

sata nekoga tu zateći. Dotična osoba odabrala je jedno od rijetkih mjesta na

kojima je osigurana samoća.

U šest sati i četrdeset osam minuta, prema kolodvorskom satu, Danglard je

sjeo na klupu, po svom običaju pognut, nestrpljiv i malo umoran. Spavao je

svega nekoliko sati, a s ma-

rye od devet sati sna njegova bi energija posve pala. No, pomisao da će

Veyreneu zabiti gol davala mu je poticaj, širila osmijeh na licu i donosila

optimizam. S Adamsbergom je radio već više od dvadeset godina, a od

spontane povezanosti komesara i poručnika Veyrenca doslovno bi se naježio.

Danglard je bio previše tankoćutan da bi se zavaravao i znao je da je njegova

averzija bila puka i čista, sramotna ljubomora. Nije čak ni bio siguran da mu

Veyrenc ugrožava položaj, ali iskušenje je bilo preveliko. Preduhitriti

Veyrenca jednim korakom. Danglard je podignuo glavu, progutao pljuvačku,

odbacujući nejasan osjećaj nedostojnosti. Adamsberg mu nije bio ni uzor ni

obrazac. Naprotiv, uglavnom se protivio postupcima i mišljenjima toga

čovjeka. Ali bilo mu je potrebno njegovo poštovanje, odnosno njegova

naklonost, kao da ga je to plutajuće biće moglo zaštititi i opravdati njegovo

postojanje. U šest sati i pedeset jednu minutu osjetio je žestok bol u potiljku,

ispružio je ruku na to mjesto i pao na pod. Minutu zatim, Danglardovo tijelo

ležalo je na tračnicama.

Vidljivost na peronu bila je potpuna, tako da je Veyrenc pronašao

mjesto za motrenje tek na udaljenosti od dvjesto metara od Danglarda, iza

ranžirne postaje. Nije imao dobar kut gledanja i kad je primijetio čovjeka, on

se već nalazio na dva metra od Danglarda. Udarac koji mu je rukom zadao u

vratnu arteriju i Danglardov pad potrajali su svega nekoliko sekunda. Kad je

čovjek počeo vući tijelo prema rubu kolosijeka, Veyrenc je već trčao. Još

uvijek je bio udaljen oko četrdeset metara kad je Danglard pao na tračnice.

Čovjek se već dao u bijeg, snažnim i učinkovitim trkom.

Veyrenc je skočio na tračnice i zgrabio Danglarda za lice koje mu se

pod jutarnjom svjetlošću učinilo blijedo. Usta mu bijahu otvorena i mlohava,

oči zatvorene. Veyrenc mu je pronašao bilo i podignuo očne kapke. Danglard

bijaše omamljen, drogiran ili na izdisaju. Široki plavi krug već mu se

formirao na vratu, oko jasnog traga uboda. Poručnik mu je stavio ruke ispod

leđa da ga izvuče na peron, ali činilo se da je nemoguće pomaknuti tih

devedeset pet kilograma inertne mase. Bila

mu je potrebna pomoć. Podignuo se sav u znoju da nazove Adamsberga, kad

je začuo prepoznatljiv zvižduk vlaka koji se velikom brzinom približava.

Sluđen, vidio je kako mu slijeva dolazi bučna kompozicija vlaka koji je jurio

po ravnoj crti. Veyrenc se bacio na Danglardovo tijelo i, uz silan napor, ugu-

rao ga između tračnica, ispruživši mu ruke niz bedra. Vlak je zatrubio, što je

zazvučalo kao neki očajnički krik, a poručnik se u jednom skoku bacio na

peron i otkotrljao. Vagoni su bučno prolazili, a onda se tutnjava udaljila,

ostavivši ga u nemogućnosti da se pomakne, možda stoga što mu je silina

napora umrtvila mišiće, možda stoga što nije bio u stanju pogledati

Danglarda. Držeći glavu među rukama, osjetio je kako su mu suze navlažile

obraze. Djelić informacije, samo jedan, vrtio mu se po ispražnjenoj glavi.

Prostor između površine tijela i podloge vlaka je oko dvadeset centimetara.

Barem petnaest minuta poslije, nema dvojbe, poručnik se napokon

podignuo na laktove i približio kolosijeku. I dalje držeći glavu rukama, naglo

je otvorio oči. Danglard je izgledao poput mrtvaca uredno položenog između

sjajnih tračnica koje su djelovale poput luksuznih nosila, ali Danglard je bio

nedirnut. Veyrenc je pustio da mu čelo padne na ruku, izvadio je mobitel i

nazvao Adamsberga. Neka odmah dođe na kolodvor u Cerenay. Onda je

izvadio revolver, provjerio ga i stavio u desnu ruku, s prstom na obaraču.

Opet je zatvorio oči. Prostor između površine tijela i podloge vlaka je oko dvadeset

centimetara. Sada se sjećao priče od prošle godine, s brzog kolosijeka Pariz -

Granville. Čovjek je bio toliko pijan i nepomičan kad je vlak prešao preko

njega da mu je posvemašnje pomanjkanje refleksa spasilo život. Osjetio je

trnce u nogama i polako ih počeo micati. Izgledale su mu kao da su od

pamuka, a istodobno bijahu teške poput granitnih ploča. Dvadeset centimetara.

Bila je sreća što je posvemašnje pomanjkanje mišića Danglardu omogućilo

da se poput krpe skupi između tračnica.

Kad je začuo trčanje iza sebe, sjedio je na peronu, prekriženih nogu,

pogleda uprtog u Danglarda, kao da je ta stalna

pozornost mogla onemogućiti prolazak drugog vlaka ili odlazak u smrt.

Govorio mu je isprekidane, besmislene rečenice, izdrži udarac, ne miči se, diši,

ali nije dobivao nikakav odgovor. Ali sada je vidio kako mu mlohava usta

podrhtavaju pri svakom udisaju te je počeo pratiti njihovo kretanje. Polako

mu se vraćao razum. Tip koji je Danglardu zakazao sastanak smislio je

savršen plan bacivši ga pod brzi vlak Caen - Pariz, u vrijeme kad nije bilo

opasnosti od svjedoka. Otkrili bi ga tek nakon nekoliko sati, kad bi sredstvo

za uspavljivanje, ma kakvo bilo, već nestalo iz tijela. Nitko ne bi ni tražio

sredstvo za uspavljivanje. Sto bi rekli u istrazi? Kako se Danglardova

melankolija uvelike pogoršala u posljednje vrijeme, kako se bojao da će

umrijeti u Ordebecu. Kako je, totalno pijan, došao i legao na tračnice da se

ubije. Neobičan izbor, naravno, ali mahnitost pijanog i suicidalnog čovjeka

ne može se razumno mjeriti, na kraju bi zaključili.

Okrenuo je pogled prema ruci na svome ramenu, Adamsbergovoj.

- Siđi brzo - kazao mu je Veyrenc. - Ja se ne usudim pomaknuti.

Emeri i Bleriot već su držali Danglarda ispod ruku, a Adamsberg je

skočio na kolosijek da mu podigne noge.

- Doktor Merlan stiže - kazao je Emeri, nagnut nad Danglardova prsa. -

Po mom mišljenju, totalno je drogiran, ali nije u opasnosti. Otkucaji su

polagani, ali uredni. Što se dogodilo, poručniče?

- Neki tip - kazao je Veyrenc još uvijek slabim glasom.

- Zar ne možeš ustati? - upitao ga je Adamsberg.

- Mislim da ne mogu. Nemaš možda gutljaj rakije ili nešto slično?

- Ja imam - kazao je Bleriot izvadivši jeftinu pljosku. - Još nije ni osam

ujutro, moglo bi vas malo peći.

- To je ono što mi treba - uvjeravao ga je Veyrenc.

- Jeste li što pojeli jutros?

- Ne, bio sam budan cijelu noć.

Veyrenc je ispio gutljaj, uz onu uobičajenu grimasu koja pokazuje da

tekućina doista malo peče. Onda je ispio još jedan gutljaj i vratio pljosku

Bleriotu.

- Možeš li govoriti? - upitao je Adamsberg koji je prekriženih nogu sjeo

kraj njega, primjećujući mu na obrazima jasne tragove suza.

- Da. Doživio sam šok, to je sve. Premašio sam svoje fizičke

sposobnosti.

- Zašto si cijelu noć bio budan?

- Zato jer je Danglard planirao samotnički kretenski udarac.

- I ti si to primijetio?

- Da. Htio me prestići te sam pomislio kako je to opasno. Mislio sam

da će izići navečer, ali on je otišao tek jutros u šest i trideset. Uzeo sam drugi

automobil i izdaleka ga slijedio. Došli smo ovdje - kazao je Veyrenc

neodređenim pokretom pokazavši na lokaciju. - Neki ga je tip udario u vrat,

onda mu je mislim dao injekciju i odvukao ga do tračnica. Ja sam potrčao, tip

također, a kad sam Danglarda pokušao izvući odatle, nisam mogao. A vlak je

stizao.

- Brzi vlak Caen - Pariz - ozbiljno je kazao Emeri - koji prolazi u šest i

pedeset šest.

- Da - odgovorio je Veyrenc malo spustivši glavu. -I moglo bi se reći da

je doista brz.

- K vragu - protisnuo je Adamsberg kroza zube.

Zašto je taj Veyrenc nadzirao Danglarda? Zašto nije on? Zašto je

dopustio da poručnik uđe u taj pakao? Zato što je Danglardov plan bio

usmjeren protiv Veyrenca i zato što ga je Adamsberg smatrao nevažnim.

Nešto između njih dvojice.

- Imao sam samo toliko vremena da pomaknem Danglarda, ispružim ga

između tračnica, ne znam kako, i da skočim na peron, ne znam kako. K

vragu, bio je tako težak, a rub perona tako visok. Vjetar od vlaka dotaknuo mi

je leđa. Dvadeset centimetara. Između površine tijela - mekanog tijela,

pijanog tijela - i podloge vlaka ima dvadeset centimetara.

- Ne znam jesam li o tome razmišljao - kazao je Bleriot koji je

Veyrenca gledao pomalo zaprepaštenog izraza. Istodobno, osupnut je

promatrao poručnikovu tamnu kosu posutu s petnaestak abnormalnih crvenih

pramenova koji su izgledali poput makova na polju od crne zemlje.

- A tip? - upitao je Emeri. - Je li mogao biti Hippolyteove građe?

- Da. Bio je snažan. Ali bio sam daleko, a on je nosio kapuljaču i

rukavice.

- A kako je bio odjeven?

- Imao je tenisice i neku majicu. Tamnoplavu ili tamnoze- lenu, ne

znam. Pomogni mi, Jean-Baptiste, sada mogu ustati.

- Zašto me nisi nazvao dok si ga slijedio? Zašto si otišao sam?

- Bilo je to nešto između njega i mene. Danglardova smiješna

inicijativa, nije imalo smisla umiješati tebe u sve to. Nisam slutio ovakve

razmjere. Otišao je sam, s gorčinom u srcu...

Veyrenc je prekinuo pokušaj sklapanja stihova, slegnuvši ramenima.

- Ne - prošaptao je - nemam volje.

Stigao je doktor Merlan i počeo se baviti Danglardom. Uredno je vrtio

glavom, ponavljajući “vlak je prešao preko njega, vlak je prešao preko

njega”, kao da je samog sebe želio uvjeriti u iznimno značenje događaja koji

je proživio.

- Vjerojatno velika doza uspavljujućeg sredstva - kazao je ustajući i

dajući znak dvama bolničarima - ali imam dojam da je učinak gotovo nestao.

Odvest ćemo ga, oprezno ću ubrzati buđenje. Ali dar govora neće mu se

vratiti za manje od dva sata, prije toga nemojte dolaziti, komesare. Ima

nagnje- čenja, zbog udarca u vratnu arteriju i pada na tračnice. Ali mislim da

ništa nije slomljeno. Vlak je prešao preko njega, ne mogu doći k sebi.

Adamsberg je gledao nosila kako se udaljavaju, s naknadnim daškom

straha. Ali kuglica elektriciteta nije mu se

vratila u potiljak. Učinak tretmana doktora Hellebauda, nema sumnje.

- Leo? - upitao je Merlana.

- Sinoć je sjela i večerala. Uklonili smo joj sondu. Ali ne govori, samo

se povremeno nasmiješi, izgledajući kao da ima neko svoje mišljenje, ali nije

u stanju uloviti ga. Treba vjerovati da je vaš doktor Hellebaud blokirao

funkciju govora, kao da je ugasio prekidač. I da će ga opet staviti u pogon kad

mu se učini da je pravi trenutak.

- To je otprilike njegov postupak.

- Pisao sam mu na kućnu adresu u Fleuryju, da ga obavijestim o

novostima. Pismo sam naslovio na direktora, kao što ste mi savjetovali.

- Na zatvor u Fleuryju - objasnio je Adamsberg.

- Znam, komesare, ali ne volim to ni reći ni pomisliti. Kao što znam da

ste ga vi uhitili i ne želim ništa znati o pogreškama koje je počinio. Ništa u

smislu liječenja, nadam se?

- Ništa.

- Vlak je prešao preko njega, ne mogu doći k sebi. Samo se

samoubojice bacaju pod vlak.

- Točno, doktore. To nije uobičajeno oružje. Ali budući da je poznati

način izvršavanja samoubojstva, Danglardova je smrt trebala bez problema

proći kao samoubojstvo. Za cijelo bolničko osoblje zadržite verziju o

samoubojstvu i, ako je moguće, pobrinite se da ništa ne procuri van. Ne želim

izluditi ubojicu. Koji, u ovom trenutku, pretpostavlja da je njegova žrtva

zdrobljena pod kotačima brzog vlaka. Pustimo ga nekoliko sati u tom

uvjerenju.

- Shvaćam - kazao je Merlan stišćući oči i dobivajući oš- troumniji

izraz nego što je bilo nužno. - Želite iznenaditi, uhoditi, vrebati.

Adamsberg nije učinio ništa od toga. Ambulantno vozilo se udaljilo, a

on je hodao uzduž i poprijeko po peronu A, na maloj udaljenosti od dvadeset

metara, ne želeći se udaljiti od Veyrenca kojem je narednik Bleriot - vidio je

to - dao da proguta tri-četiri kocke šećera. Bleriot šećeraš. Protivno svojoj

volji, primijetio je da narednik ne baca papire na pod. Zgužvao bi ih u čvrstu

lopticu koju bi zatim gurnuo u prednji džep na hlačama. Emeri, čija je odora

po prvi put bila slabo poravnana, toliko se žurio pri odijevanju da što prije

stigne, vratio se do njega vrteći glavom.

- Ne vidim nikakvih tragova oko klupe. Ništa, Adamsberg, nemamo

ništa.

Veyrenc je dao znak Emeriju da ga ponudi cigaretom.

- I začudilo bi me da nam Danglard može pomoći - kazao je Veyrenc.

- Tip mu je prišao odozada i nije mu dao vremena da okrene glavu.

- Kako to da ga vlakovođa nije vidio? - upitao je Bleriot.

- U ovo je doba dana sunce ispred njega - kazao je Adamsberg. -

Vozio je ravno prema istoku.

- Čak i da ga je vidio - kazao je Emeri - ne bi mogao zaustaviti vlak za

manje od nekoliko stotina metara. Poručni- če, kako vam je palo na pamet da

ga slijedite?

- Poštivanje pravila, pretpostavljam - kazao je Veyrenc smješkajući se.

- Vidio sam ga kako izlazi i pošao sam za njim. Naime, u takvu vrst istrage ne

ideš sam.

- A zašto je otišao sam? Čini mi se da je oprezan čovjek?

- Ali samotnjak - dodao je Adamsberg da ga oslobodi krivnje.

- A onaj tko mu je zakazao sastanak zasigurno je tražio da dođe bez

pratnje - uzdahnuo je Emeri. - Kao obično. Naći ćemo se u postaji da

dogovorimo ophodnju kod Mortembota. Adamsberg, jesi li uspio dobiti

dvojicu iz Pariza?

- Trebali bi stići do četrnaest sati.

Veyrenc se osjećao dovoljno dobro da sjedne za volan, a Adamsberg ga

je izbliza slijedio sve do Leonina pansiona gdje je poručnik na brzinu pojeo

juhu iz konzerve i odmah otišao na spavanje. Vraćajući se u svoju sobu,

Adamsberg se sjetio da je sinoć golubu zaboravio dati hranu. A prozor mu je

ostao otvoren.

Ali Hellebaud je spavao u jednoj njegovoj cipeli, kao što bi se drugi

njegovi srodnici smjestili na vrh dimnjaka, i strpljivo ga čekao.

- Hellebaud - kazao je Adamsberg podignuvši cipelu s golubom i

stavljajući ih na prozorski okvir - moramo ozbiljno razgovarati. Na putu si da

iziđeš iz svog prirodnog stanja i da se srušiš u civilizaciju. Noge su ti

ozdravile, možeš letjeti. Pogledaj vani. Sunce, drveće, ženke, obilje crva i

kukaca.

Helebaud je ispustio gugut koji se činio povoljnim i Adamsberg ga je

jače postavio na rub prozora.

- Odleti kad budeš želio - kazao mu je. - Nemoj ostaviti poruku, shvatit

ću.

XXXVI.

Adamsberg se sjetio da treba donijeti cvijeće gospođi Vendermot te je

polako pokucao na vrata u deset sati ujutro. Bila je srijeda, bilo je izgleda da

će Lina biti kod kuće jer je imala slobodno jutro zbog dežurstva u subotu.

Njih je dvoje želio vidjeti, Linu i Hippa, odvojeno, radi ozbiljnijeg ispitivanja.

Sve ih je našao za stolom oko doručka, nitko još nije bio odjeven. Redom ih

je pozdravio, proučavajući njihov pospani izgled. Hippovo zgužvano lice

izgledalo mu je uvjerljivo, ali uz vrućinu koja je već vladala, lako si je mogao

navući izgled zgužvanog pospanka. Osim noćnog otjecanja kapaka, koje se

ne može oponašati, Hippo je imao prirodno teško oko, što njegov pogled nije

baš uvijek činilo budnim i simpatičnim.

Majka - jedina koja je već bila odjevena - primila je cvijeće s iskrenim

zadovoljstvom i odmah je komesaru ponudila kavu.

- Priča se da se dogodila drama u Cerenayu - kazala je, i to je bilo prvi

put da ju je doista čuo kako govori, svojim u isti mah sramežljivim i jasno

odmjerenim glasom. -Nadam se da to nije nastavak onog strašnog slučaja?

Mortembotu se nije ništa dogodilo?

- Tko vam je to rekao? - upitao je Adamsberg.

- Je li riječ o Mortembotu? - navaljivala je.

- Ne, nije riječ o njemu.

- Sveta Majko Božja - kazala je starica uzdišući. - Jer ako se takvo što

dogodi, ja i djeca morat ćemo odseliti.

- Ali ne, mama - kazao je Martin automatski.

- Znam ja što govorim, sine moj. Vi ne želite ništa vidjeti, nitko od vas.

Ali prije ili poslije, netko će doći i ubiti nas.

- Ali ne, mama - ponovio je Martin. - Previše se boje.

- Oni ništa ne razumiju - kazala je majka obraćajući se Adamsbergu. -

Ne shvaćaju da nas svi smatraju krivcima. Jadna moja kćeri, da si barem

držala jezik za zubima.

- Nisam imala pravo na to - kazala je Lina pomalo strogo, ne

uzbuđujući se zbog uznemirenosti svoje majke. - Dobro to znaš. Uhvaćenima

treba pružiti šansu.

- Istina - kazala je majka i sjela za stol. - Ali mi nemamo kamo poći. Ja

ih moram zaštititi - objasnila je ponovno se okrećući prema Adamsbergu.

- Nitko nas neće dirati, mama - kazao je Hippolyte podi- gnuvši prema

stropu svoje deformirane ruke. Svi su prasnuli u smijeh.

- Oni ništa ne razumiju - ponovila je majka blago, očajna. - Ne igraj se

prstima, Hippolyte. Nije vrijeme za tvoje šale u trenutku kad je u Cerenayu

netko stradao.

- Što se dogodilo? - upitala je Lina od koje je Adamsberg odvratio

pogled jer su joj se preko bijele pidžame jasno vidjele grudi.

- Mama ti je rekla - kazao je Antonin. - Netko se bacio pod brzi vlak iz

Caena. Samoubojstvo, to je željela reći.

- Kako ste saznali za to? - upitao je Adamsberg majku.

- Dok sam bila u kupnji. Šef kolodvora stigao je u sedam

i četrdeset pet i vidio je policiju i ambulantno vozilo. Razgovarao je s jednim

bolničarom.

- U sedam i četrdeset pet? Iako se prvi vlak zaustavlja tek u jedanaest

sati?

- Nazvao ga je vlakovođa ekspresnog vlaka. Učinilo mu se da je vidio

nešto na tračnicama pa se šef došao uvjeriti u to što se zbiva. Znate li tko se to

ubio?

- Jesu li vama rekli o kome je riječ?

- Ne - kazao je Hippo. - Možda Marguerite Vanout.

- Zašto ona? - upitao je Martin.

- Znaš dobro što govore u Cerenayu. Ona ejudul.

- Ona luduje - objasnila je Lina.

- A tako? Kako to? - upitao je Antonin, s iskrenim izrazom nekoga tko

se zainteresirao i uopće ne pomišlja da i sam bunca.

- Otkako ju je muž napustio, viče, razdire odjeću, grebe po zidovima

kuće, piše po njima. Po zidovima.

- A što piše?

- Njusne svinje - objasnio je Hippo. - Bez “ g ” . Nekad u jednini, nekad

u množini. Piše to posvuda po selu pa je ljudima u Cerenayu već pomalo

dosta toga. Svakog dana načelnik mora dati obrisati sve Njusne svinje koja je

ona tijekom noći napisala. Usto, budući da ima novca, ona na raznim mjesti-

ma sakrije po neku krupnu novčanicu, ispod kamena, u deblu, pa sutradan od

ranog jutra ljudi pokušavaju pronaći novac, kao u igri skrivača. Više nitko ne

stiže na vrijeme na posao. Ona sama uspjela je sve dovesti u nered. Iako,

mora se priznati, nije zabranjeno skrivati novčanice.

- Ipak je to zabavno - kazao je Martin.

- Ipak je - složio se Hippo.

- Nije zabavno - prekorila ih je majka. - To je sirotica koja je izgubila

glavu i pati.

- Da, ali svejedno je zabavno - kazao je Hippo nagnuvši se da je poljubi

u obraz.

Majka se naočigled promijenila, kao da je odjednom shvatila da je svaki

prijekor beskoristan i nepravedan. Potapšala je svog velikog sina po ruci i

otišla sjesti u naslonjač u kutu odakle, nema sumnje, više neće sudjelovati u

razgovoru. Bijaše to kao neki tamni i mirni izlaz, kao lik koji nestaje s po-

zornice, iako ga još uvijek možemo na njoj vidjeti.

- Poslat ćemo cvijeće za ukop - kazala je Lina. - Ipak dobro

poznajemo njezinu tetu.

- A da odem ubrati cvijeće u šumu? - predložio je Martin.

- Na ukop se ne šalje cvijeće ubrano u šumi.

- Treba kupiti cvijeće - potvrdio je Antonin. - Mogli bismo kupiti

ljiljane?

- Ne, ljiljani su za vjenčanje.

- I nemamo novca za ljiljane - kazala je Lina.

- A šumarice? - predložio je Hippo. - Eciramuš usin epukserp.

- Nije njihovo vrijeme - uzvratila je Lina.

Adamsberg ih je pustio da neko vrijeme raspravljaju o

izboru cvijeća za Marguerite, a taj mu je razgovor, ukoliko ga nisu pripremili

neki superiorni umovi, bolje od bilo čega drugog dokazao da nijedan

Vendermot nije umiješan u nesreću u Cerenayu. Ipak, svi su Vendermotovi

superiorni, bez diskusije.

- Ali Marguerite nije mrtva - kazao je napokon Adamsberg.

- Da? Pa dobro, onda ništa od cvijeća - živahno je zaključio Hippolyte.

- A tko je, onda? - upitao je Martin.

- Nitko nije mrtav. Čovjek je spavao među tračnicama i vlak je prešao

preko njega ne dodirnuvši ga.

- Bravo - kazao je Antonin. - Ja to zovem umjetničkim iskustvom.

Istodobno, mladić je pružio kocku šećera svojoj sestri, a Lina ju je,

odmah shvativši, raspolovila za njega. Bio je to pokret koji je zahtijevao

snažan pritisak prstiju, a to se Antonin nije usudio učiniti. Adamsberg je

skrenuo pogled. Ti napadi šećera u svim situacijama sada su kod njega

izazvali određenu jezu, kao da je okružen mnoštvom napadača koji se

šećerom služe kao bedemima i kamenom za bacanje.

- Ako se želio ubiti - kazala je Lina gledajući Adamsberga - trebao se

postaviti poprijeko.

- Tako je, Lina. Nije se htio ubiti, stavili su ga ondje. Riječ je o

mom pomoćniku, Danglardu. Netko ga je htio ubiti.

Hippolyte je nabrao obrve.

- Upotrijebiti vlak kao oružje - primijetio je - to baš nije lak

zadatak.

- Ali da bi se povjerovalo u samoubojstvo, nije ni blesavo

- kazao je Martin. - Čim vidimo željezničke tračnice, pomislimo na

samoubojstvo.

- Da - kazao je Hippolyte načinivši grimasu. - Ali takva

organizacija može doći samo iz nekog teškog mozga. Ambicioznog,

ali tvrdog. Totalno godul. Totalno ludog.

- Hippo - kazao je Adamsberg odgurnuvši šalicu - moram

razgovarati s vama nasamo. Zatim i s Linom, ako je moguće.

- Tvrdog, tvrdog - ponavljao je Hippo.

- Ali moram s vama razgovarati - navaljivao je Adamsberg.

- Ne znam tko je htio ubiti vašeg pomoćnika.

- Želim razgovarati o nečem drugom. O smrti vašeg oca

- dodao je tiše.

- Onda dobro - kazao je Hippo bacivši pogled prema majci -

bolje da iziđemo. Dajte mi samo malo vremena da se odje- nem.

Adamsberg je hodao po uskom popločanom putu, pokraj

Hippolytea koji ga je nadvisivao dobrih dvadeset centimetara.

- Ne znam ništa o njegovoj smrti - kazao je Hippo. - Dobio je

sjekirom po glavi i po prsima, eto.

- Ali znate da je Lina obrisala držak.

- To sam ja svojedobno rekao. Ali bio sam mali.

- Hippo, zašto je Lina obrisala držak?

- Ne znam - odgovorio je Hippo prkosnim glasom. - Ne zato

što ga je ubila. Poznajem svoju sestru. Ne može se reći da to nije

željela, kao svi mi. Ali dogodilo se upravo suprotno. Ona je

spriječila Suifa da ga ne rastrga.

- Onda znači da je obrisala sjekiru jer je mislila da ga je netko

od vas ubio. Ili zato jer je vidjela nekoga od vas kako ga ubija.

Martina ili Antonina.

- Imali su šest, odnosno četiri godine.

- Ili vas.

- Ne. Previše smo ga se bojali, svi, da bismo se usudili. Nismo

bili dovoljno snažni.

- Ali ipak ste pustili psa na njega.

- U tom slučaju, za njegovu bi smrt bio kriv Suif, a ne ja.

Uviđate li razliku?

-Da.

- A posljedica toga je da je taj gad ubio moga psa. Imali smo

dojam da kad bi se netko od nas usudio dirnuti oca, izravno, da je

on bio u stanju sve nas ubiti, kao Suifa, a najprije majku. Možda bi

se upravo to i dogodilo da me grof nije uzeo kod sebe.

- Emeri kaže da niste bili strašljivo dijete. Kaže da ste izazvali

kaos u školi kad ste bili mali.

- Izazvao sam pravu strku, da - kazao je Hippolyte, ponovno sa

širokim osmijehom na licu. - Što kaže Emeri? Da sam bio mali gad

koji je sve terorizirao?

- Otprilike tako.

- Upravo tako. Ali ni Emeri nije bio neki anđeo. A on pak nije

imao izgovora za to. Bio je kuhan i pečen. Prije nego što je Regis

osnovao svoju bandu mučitelja, bio je neki Herve koji je pokrenuo

lov na mene. Pa mogu vam reći da Emeri nije bio posljednji u redu

kad su me opkoljavali i tukli. Ne, komesare, ni za čim ne žalim,

morao sam se braniti. Bilo je dovoljno da ispružim ruke prema

njima i da svi oni vičući nestanu. Kakav smijeh. To je njihova

pogreška. Oni su rekli da imam vražje ruke, da sam sluga pakla. Ja

sam ne bih došao na takvu ideju. Onda sam se time poslužio. Ne,

ako ima nešto zbog čega žalim, to je da sam sin najgoreg gada u

ovoj zemlji.

Lina se u međuvremenu odjenula, nosila je usku bluzu od koje

se Adamsberg sav naježio. Hippolyte joj je prepustio mjesto,

pomilovavši je po ruci.

- Neće te pojesti, sestrice - kazao je. - Ali nije ni defenzivan.

Voli znati gdje su ljudi pospremili svoje prljavštine, a to nije

nedužan posao.

- Spasio je Lćo - kazala je Lina - pogledavši srdito brata.

- Ali pita se jesam li ja ubio Herbiera i Glayeuxa. Prebire po

gomilama mojih gadosti. Zar nije tako, komesare?

- Normalno je da si postavlja pitanja - prekinula ga je Lina. -

Jesi li barem bio pošten?

- Vrlo - potvrdio joj je Adamsberg nasmiješivši se.

- Ali budući da Lina ne skriva nikakvu gomilu gadosti,

prepuštam vam je bez straha - kazao je Hippo udaljujući se.

- Ipak, etjomen joj itiniču ovkak olz.

- Što znači?

- “Nemojte joj učiniti kakvo zlo” - kazala je Lina. - Oprostite,

komesare, to je njegov karakter. Smatra se odgovornim za sve nas.

Ali mi smo ljubazni.

Mi smo ljubazni. Priprosta uzrečica Vendermotovih. Tako

blesava, tako glupa, da je Adamsberg poželio povjerovati u nju.

Njihov ideal sebe samih, na neki način, njihova proklamirana

deviza. Mi smo ljubazni. Što žele sakriti?, uzvratio bi Emeri. Tako

inteligentan tip kao što je Hippolyte, a to je preslaba riječ, tip koji je

u stanju okretati riječi kao da se igra sa špekulama, nije mogao biti

samo ljubazan.

- Lina, postavit ću vam isto pitanje kao Hippu. Kad ste oca

pronašli ubijenog, zašto ste obrisali držak?

- Da nešto učinim, pretpostavljam, refleksno.

-Više nemate jedanaest godina. Više ne mislite da bi takva vrst

odgovora mogla biti dovoljna. Jeste li obrisali sjekiru da uklonite

tragove nekoga od vaše braće?

-Ne.

- Nije li vam palo na pamet da mu je Hippo mogao razbiti

glavu? Ili Martin?

-Ne.

- Zbog čega?

- Svi smo ga se previše bojali da bismo ušli u njegovu sobu. U

svakom slučaju, nismo se usuđivali ni popeti ondje. To je bilo

zabranjeno.

Adamsberg se zaustavio na putu, okrenuo se prema Lini i

prešao prstom preko njezina vrlo rumenog obraza, bez nelagode,

kao što je Zerk učinio po golubljem perju.

- Pa koga onda štitite, Lina?

- Ubojicu - kazala je naglo, podignuvši glavu. - Ali nisam

znala tko je ubojica. Nisam bila šokirana kad sam ga našla

oblivenog krvlju. Samo sam pomislila da ga je netko udario, da se

više neće vratiti i osjetila sam silno olakšanje. Obrisala sam otiske

sa sjekire kako nikada ne bi kaznili izvršitelja. Ma tko to bio.

- Hvala, Lina. Hippo je u školi ulijevao strah?

- On nas je štitio. Jer moja braća, oni mali, u drugom dvorištu,

oni su također patili. Kad je Hippo skupio hrabrost da se

suprotstavi, sa svojim jadnim abnormalnim prstima, napokon smo

imali mira. Mi smo ljubazni, ali Hippo nas je morao braniti.

- Govorio im je da je đavolji izaslanik, da ih može uništiti.

- I to je djelovalo! - kazala je smijući se bez imalo suosje-

ćanja. - Svi su nam se sklanjali! Za nas, klince, bio je to pravi raj.

Postali smo kraljevi. Samo nas je Leo upozorila. Osveta je jelo koje

se jede hladno, govorila je, no ja u ono vrijeme nisam razumjela što

to znači. Ali danas - dodala je tmurnije

- danas to plaćamo. S tim sjećanjem na Hippa-vraga, s

Hellequinovom vojskom, razumijem zašto se majka boji za nas.

Ovdje su 1777. udarcima vila ubili Frangois-Benjamina, uzgajivača

svinja.

- Da, znam za to. Zato jer je vidio Vojsku.

- S trima žrtvama koje je imenovao i jednom koju nije mogao

prepoznati. Kao ja. Gomila se bacila na njega nakon smrti druge

žrtve, boli su ga više od dva sata. Francois-Benjamin svoj je dar

predao nećaku Guillaumeu koji ga je onda dao svojoj rođakinji

Elodine, zatim je otišao Sigismondu, kožaru, onda Hebrardu, pa

Arnaudu, trgovcu suknom, pa Lou- is-Pierreu, ugađaču glasovira,

pa Aveline i na kraju Gilbertu koji mi ga je, čini se, predao na

škropionici. Je li vaš pomoćnik znao nešto zbog čega bi ga željeli

ubiti?

- Nemam pojma.

Otišao je sam, s gorčinom u srcu, nijemo je u sebi recitirao

Adamsberg, iznenadivši se povratku Veyrencova stiha.

- Nemojte ni istraživati - kazala je odjednom ozbiljnim

glasom. - Nisu njega željeli ubiti, nego vas.

- Ma ne.

- Da, jer iako danas ne znate ništa, sutra ćete sve saznati. Vi

ste puno opasniji od Emerija. Vrijeme je ograničeno.

- Moje?

- Vaše, komesare. Vama ne preostaje ništa drugo nego da

odete, trkom. Gospodara ništa ne može zaustaviti, ni njega ni

njegove vojnike. Ne zaustavljajte se na putu. Vjerovali vi meni ili

ne, ja vam pokušavam pomoći.

Te su riječi bile toliko oštre i nedosljedne da bi je Emeri uhitio

i za manju stvar. Adamsberg se nije ni pomaknuo.

- Moram zaštiti Mortembota - kazao je.

- Mortembot je ubio svoju majku. Nije vrijedan truda.

- To nije moj problem, Lina, vi to dobro znate.

- Ne razumijete. On će umrijeti, ma što vi učinili. Otiđite prije

toga.

- Kada?

- Sada.

- Hoću reći, kada će umrijeti?

- Hellequin odlučuje. Odlazite. Vi i vaši ljudi.

XXXVII.

Adamsberg je polaganim korakom ušao u dvorište bolnice koju je

već polako poznavao kao što je poznavao bar Brigade. Danglard

nije želio nositi bolesničku odjeću, skinuo je propisanu plavu

košulju i sjedio je na krevetu u svom odijelu, ma koliko prljavo

bilo. Bolničarka je pokazala otvoreno neslaganje s tim jer nije bilo

higijenski. No, budući da je bila

riječ o bivšem samoubojici, koji je cijeli ležao ispod vlaka - a to bijaše

događaj koji je pobuđivao poštovanje - nije se usudila prisiljavati ga.

- Trebat će mi malo prikladnija odjeća - bila je prva Dan-

glardova rečenica.

Istodobno, njegov je pogled otkliznuo prema žutom zidu,

bježeći od srama, podsmijeha i degradacije koje nipošto nije želio

vidjeti u Adamsbergovom pogledu. Doktor Merlan izložio mu je

tijek događaja, ne izražavajući mišljenje o tome, a Danglard nije

uopće znao kako bi se suočio sa sobom. Nije bio profesionalan, bio

je groteskan i, što je najgore od svega, glup. On, Danglard, taj

veliki um. Slijepa ljubomora i gorljiva želja da uništi Veyrenca nisu

ostavile ni najmanje mjesta za komadiće dostojanstva i pameti.

Možda su se ti komadići pokušali pokazati, reći nešto, ali on nije

ništa čuo, nije želio ništa znati. Kao najgori kreten, onaj koji dovodi

do uništenja. A upravo onaj kojeg je želio poniziti, taj ga je zaštitio

i umalo izgubio vlastiti život pod tračnicama. Veyrenc de Bilhe,

koji je imao reflekse, mozak i sposobnost da ga ispruži između

tračnica. On sam, razmišljao je Danglard, zasigurno ne bi mogao

izvršiti taj trostruki zadatak. On nedvojbeno ne bi razmišljao o

premještanju tijela i posve sigurno ne bi za to imao snage. I što je

još gore, on bi možda pobjegao prije nego što bi nešto učinio,

žureći da se popne na peron.

Lice mu je bilo sivo od jada. Izgledao je poput štakora

pritiješnjenog u kut, a ne zaronjenog u dobar komad mekači kruha

kod Tuilot Juliena.

- Boli? - upitao je Adamsberg.

- Samo kada okrenem glavu.

- Izgleda da niste bili pri svijesti kad je brzi vlak prelazio

preko vas - kazao je Adamsberg bez utješne note u glasu.

- Ne. Baš je neugodno doživjeti takav događaj i ne sjećati ga

se, zar ne? - kazao je Danglard, nastojeći unijeti trunku ironije.

- Nije to ono što je neugodno.

- Da sam se barem napio više nego obično.

- Čak ni to, Danglarde. Naprotiv, vi ste se kod Emerija

kontrolirali, kako bi vam glava ostala manje-više bistra da

možete obaviti svoju samostalnu operaciju.

Danglard je podignuo pogled prema žutom stropu i odlučio

ostati čvrsto u tom položaju. Primijetio je Adamsbergov pogled i

zapazio onaj bljesak u njegovim zjenicama. Bljesak koji je dopirao

do velike udaljenosti i kojem je pokušavao umaknuti. Rijetki

bljesak koji bi se kod komesara pojavio samo u stanju bijesa, jakog

interesa ili provale ideja.

- Veyrenc je osjetio prolazak vlaka - bio je ustrajan

Adamsberg.

Bijesan zbog Danglardove smirenosti, razočaran, potresen,

sigurno se tako osjećao. Osjetio je potrebu prisiliti ga da gleda i da

shvati. Otišao je sam s gorčinom u srcu.

- Kako je on? - protisnuo je Danglard kroza zube, jedva čujno.

- Spava. Oporavlja se. Bit ćemo sretni ako ne proizvede nove

crvene pramenove. Ili možda sijede.

- Kako je znao?

- Kao što sam i ja znao. Loš ste urotnik. Radost zbog tajnog,

uzbudljivog i smjelog plana vidjela vam se na licu i na ponašanju

tijekom cijele večere.

- Zašto je Veyrenc cijelu noć bio budan?

- Jer je dobro mislio. Mislio je, ako vas nešto može tako

zagrijati, nešto što želite sami obaviti, onda je to vjerojatno nešto

usmjereno protiv njega. Primjerice, prikupljanje nekih novih

informacija. Dok ste vi zaboravili da se informator koji želi ostati

anoniman neće osobno predstaviti. On će pisati, ali neće zakazati

sastanak. Čak bi i Estalere osjetio zamku. Ali vi niste. Veyrenc jest.

Napokon, i ponajprije, mislio je da nitko u ovakvom masakru ne

djeluje sam. Osim ako ne želi pobrati lovorike i ako mu ta želja ne

zamrači stvarnost. Vi ste, naime, dobili poruku, zar ne Danglarde?

Za sastanak?

-Da.

- Gdje? Kada?

- Pronašao sam papirić u džepu. Tip ga je sigurno gurnuo u

skupini ispred Glayeuxove kuće.

- Jeste li ga sačuvali?

- Nisam.

- Bravo, Danglarde. A zašto niste?

Danglard se nekoliko puta ugrizao za unutrašnju stranu obraza

prije nego što je odlučio odgovoriti.

- Nisam želio da se sazna da sam poruku zadržao za sebe. Da

sam djelovao s predumišljajem. Imao sam namjeru, nakon što

pokupim informaciju, smisliti neku prihvatljivu verziju.

- Na primjer?

- Da sam primijetio tipa u gomili. Da sam se informirao

o njemu. Da sam otišao do Cerenaya saznati nešto više o njemu.

Nešto umirujuće.

- Zapravo nešto vrijedno.

- Da - izustio je Danglard. - Nešto vrijedno.

- A to je izostalo - kazao je Adamsberg ustajući i hodajući onih

nekoliko metara po sobi, oko Danglardova kreveta.

- OK - kazao je Danglard. - Upao sam u jamu punu govana.

- To mi se dogodilo prije nego vama, sjećate li se?

-Da.

- Dakle, niste ništa novo izmislili. Lako je pasti, ali kasnije se

teško oprati. Kakva je bila poruka?

- Nepismen tekst, s mnoštvom pogrešaka. Bilo stvarno, bilo

namjerno, i jedno i drugo je moguće. U svakom slučaju, ako je

namjerno, dobro je napravljeno. Osobito riječ “bute” koja je

nekoliko puta precrtana.

- I što je pisalo?

- Da dođem na peron kolodvora u Cerenayu točno u šest

i pedeset. Pretpostavio sam da tip stanuje u tom mjestu.

- Ne vjerujem. Prednost Cerenaya je što onuda prolaze

vlakovi. U šest i pedeset šest. Dok je kolodvor u Ordebecu

napušten. Što je Merlan rekao o drogi?

Adamsbergove su se oči vratile u gotovo normalno stanje,

vodenasto, “algasto” govorili su neki jer je trebalo izmisliti riječ

koja bi opisala njihov rasplinuti, neodređeni, gotovo mutan izgled.

- Prema prvim rezultatima, više nemam ništa u tijelu. On

sumnja na anestetik koji primjenjuju veterinari, koji me trebao

uspavati na četvrt sata i nestati. Bila je to slaba doza ketamina jer

nisam imao halucinacije. Komesare, možemo li se nešto

dogovoriti? Hoću reći, možemo li postupiti tako da Brigada ne bude

obaviještena o ovoj zbrci?

- Što se mene tiče, nema problema. Ali ima nas trojica koji

znamo za to. Ne trebate sa mnom rješavati stvar, nego s

Veyrencom. Napokon, on bi se mogao pokušati osvetiti. Bilo bi

razumljivo.

-Da.

- Da vam ga dovedem?

- Ne sada.

- U stvari - kazao je Adamsberg zaputivši se prema vratima -

niste bili u krivu kad ste pomislili da će vam život završiti u

Ordebecu. Što se tiče toga zašto su vas htjeli ubiti, morat ćete

razmisliti i skupiti sve krhotine. Pronaći ono što vam ubojica

predbacuje.

- Ne - gotovo je viknuo Danglard kad je Adamsberg otvorio

vrata. - Ne, nisam to bio ja. Tip me zamijenio s vama. Poruka je

počinjala s “komesare”. Vas je želio ubiti. Vi ne izgledate kao

murjak iz Pariza, ja da. Kad sam stigao do Glayeuxove kuće, u

sivom odijelu, tip je pomislio da sam ja komesar.

- Lina također tako misli. Ali ja ne znam zašto to ona misli.

Idem, Danglarde, moramo odrediti smjene za ophodnju oko

Mortembotove kuće.

- Hoćete li se vidjeti s Veyrencom?

- Ako je budan.

- Možete li mu nešto reći? S moje strane?

- Nikako, Danglarde. To vi morate učiniti.

XXXVIII.

Karakteristike mjesta intervencije, kako se izrazio Emeri -

odnosno Mortembotove kuće - dugo su se objašnjavale murjacima

iz miješane ekipe Ordebec - Pariz, kao i raspored vremena

ophodnji. Pola čovjeka na kojeg je Emeri imao pravo - narednika

Faucheura - žandarmerija iz Saint-Venona, svjesna hitnosti

situacije, ustupila mu je na puno radno vrijeme. Na raspolaganju su

imali četiri skupine od po dva čovjeka, što je omogućilo da se

postave četiri ekipe za ophodnju od šest sati koje će pokrivati 24

sata na dan. Jedan čovjek otraga, prema polju, zadužen za tu fasadu

i istočnu bočnu stranu. Jedan čovjek naprijed, zadužen za uličnu

stranu i za zapadnu stranu. Kuća nije duga, nijedan kut neće ostati

bez nadzora. Bilo je četrnaest i trideset pet, Mortembot je, izvalivši

svoje debelo tijelo na malom plastičnom stolcu, uzdišući slušao

upute. Bit će zatvoren u kući do daljnjega, sa zatvorenim

prozorskim kapcima. Nije se protivio. Da je mogao, molio bi da ga

zatvore u betonski sanduk. Dogovorili su šifre koje će Mortembotu

omogućiti da bude siguran kad murjak kuca na vrata, radi opskrbe

hranom i informacijama. Šifre će se mijenjati svakog dana.

Zabranjeno mu je, naravno, otvarati vrata poštaru ili nekom kupcu

kojeg su poslali iz rasadnika, kao i prijateljima željnima novih

vijesti. Narednici Bleriot i Faucheur prvi će stupiti na dužnost, do

dvadeset jedan sat. Justin i Estalere preuzet će do tri sata ujutro.

Adamsberg i Veyrenc do devet sati, a Danglard i Emeri dežurat će

do petnaest sati. Adamsberg je morao paziti, pod lažnim izlikama,

da Danglard i Veyrenc ne dežuraju zajedno - ishitrene pomirbe

činile su mu se uzaludne i odrazom lošeg ukusa. Napravili su

raspored za tri dana.

- A što nakon tri dana? - upitao je Mortembot, stalno prolazeći

prstima kroz vlažnu kosu.

- Razmotrit ćemo - kazao je Emeri bez imalo nježnosti.

- Nećemo te tjednima pokrivati ako uhvatimo ubojicu.

- Ali nećete ga nikada uhvatiti - kazao je Mortembot, gotovo

kukajući. - Gospodara Hellequina ne može se uhvatiti.

- Znači da ti u to vjeruješ? Mislio sam da ste ti i tvoj rođak

nevjernici.

- Jeannot jest. Ali ja sam oduvijek mislio da postoji neka sila u

šumi Alance.

- I to si rekao Jeannotu?

- Ne, nisam. On je smatrao da su to budalaštine zaostalih ljudi.

- Ako ti u to vjeruješ, onda znaš zašto je Hellequin tebe

odabrao? Ti znaš zašto ga se bojiš?

- Ne, ne znam.

- Naravno.

- Možda zato što sam bio Jeannotov prijatelj.

- A Jeannot je ubio mladog Tetarda?

- Da - kazao je Mortembot trljajući oči.

- Jesi li mu pomogao u tome?

- Ne, ne, kunem se Bogom.

- I ne smeta ti što izdaješ rođaka čim je umro?

- Hellequin zahtijeva kajanje.

- Ah, zbog toga. Da bi te Gospodin poštedio. U tom slučaju, u

interesu ti je da ispričaš što se dogodilo s tvojom majkom.

- Ne, ne. Nisam je ni dirnuo. To je moja majka.

- Samo si užetom dodirnuo nogu klupe. Ništa ne vrijediš,

Mortembot. Ustani, zatvorit ćemo te u kuću. A budući da ćeš imati

vremena za razmišljanje, pomiri se s Hellequinom, ispovjedi se.

Adamsberg je svratio do pansiona gdje je našao Helle- bauda

koji se smjestio upravo na njegovom krevetu, u ule- gnuću

madraca, i Veyrenca koji se probudio, istuširao, presvukao i sjeo za

stol, uz porciju prigrijane tjestenine koju je jeo izravno iz lonca.

- Nas dvojica preuzimamo dežurstvo u tri sata ujutro pa do

devet. Je li to u redu?

- Vrlo dobro, opet se osjećam normalno. Vidjeti vlak kako juri

na tebe, to se ne može opisati. Nisam ustuknuo, nisam ostavio

Danglarda na tračnicama i skočio na peron.

- Dobit ćeš odlikovanje - kazao je Adamsberg kratko se

osmjehnuvši. - Policijsku medalju časti. Cijelu od srebra.

- Ne treba. Jer bi u tom slučaju trebalo sve reći i okriviti

Danglarda. Ne vjerujem da će se stari oporaviti. Kao albatros koji

padne na tlo, izgubio je razum.

- Već se vuče po podu, Louis. Ne zna kako da se izvuče iz tog

debakla.

- Normalno.

- Da. Hoćeš malo tjestenine? Ja neću sve pojesti - kazao je

Veyrenc pružajući mu lonac.

Adamsberg je žvakao mlaku tjesteninu kad mu je mobitel

zazvonio. Otvorio ga je jednom rukom i pročitao poruku poručnice

Retancourt. Napokon.

Prema upravitelju, Prvi Sp. se ošišao noću u četvrtak, razlog šok

zbog žalosti, 3 h ujutro. Ali prema otpuštenoj sobarici, već je bio

ošišan kad se u četvrtak navečer vratio. Ali sobarica vrlo

osvetoljubiva, sumnjiv svjedok. Idem. Bavim se automobilom.

Adamsberg je pokazao poruku Veyrencu dok mu je srce jače

lupalo.

- Ne razumijem - kazao je Veyrenc.

- Objasnit ću ti.

- I ja ću tebi objasniti - kazao je Veyrenc spustivši svoje vrlo

duge trepavice. - Na putu su.

Veyrenc se zaustavio i nacrtao obrise Afrike na listu papira

koji je služio za popis stvari koje treba kupiti.

- Kad si to saznao ? - napisao je Adamsberg ispod riječi sir,

kruh, briketi, zrnje za goluba.

- Poruku primio prije 1 h otpisao je Veyrenc.

- Od koga?

- Od prijatelja čiji broj tel. tvoj sin ima.

- Što se dogodilo ?

- Nabasali su na murjaka u Granadi.

- Gdje su ?

- U Casaresu, petnaest kilometara od Estapone.

- Gdje je to ?

- Nasuprot Africi.

- Iziđimo - kazao je Adamsberg ustajući. - Više nisam gladan.

XXXIX.

- Ništa se nije dogodilo - kazao je Justin kad su Veyrenc i

Adamsberg došli preuzeti, u dva i pedeset pet ujutro.

Adamsberg je obišao kuću i došao do Estalerea koji je savjesno

hodao stotinu koraka, naizmjence gledajući kuću i polja.

- Ništa - potvrdio je Estalere. - Osim što i dalje ne spava

- kazao je pokazujući na svjetlost koja je prodirala kroz kapke.

- Važnije mu je razmišljati nego spavati.

- Zasigurno je tako.

- Što to jedeš?

- Kocku šećera. Da sačuvam energiju. Hoćete li i vi?

- Ne, hvala, Estalere.

- Ima nešto što me u ovom trenutku odbija od šećera.

- Alergija? - zabrinuo se narednik širom otvorivši svoje

goleme zelene oči.

Ni Adamsberg nije mogao sklopiti oka, unatoč pokušajima da

odspava prije dežurstva. Zerk i Mo bili su u opasnosti, na rubu da

nestanu u Africi - i zašto je njegov Zerk do te mjere morao slijediti

Moovu sudbinu? Ubojica iz Ordebeca mu je izmicao poput prave

smrdljive utvare što je i bio te je izgledalo da su svi u pravu i da

nitko ne može uhvatiti dugokosog gospodara Hellequina. Obitelj

Clermont i dalje je bila nedostupna, iako je postojala ta priča s

kratkom kosom. No taj je element bio toliko slab da bi se pri prvoj

provjeri ras

pao. Osim ako otpuštena sobarica nije bila u pravu i ako se Prvi

Spašavatelj, Christian, vratio kući kratke kose. Izišao je iz kuće u

dvadeset sati duge kose, vratio se u dva sata ujutro kratke kose.

Kratke kose, kao kad bi si Mo obrijao glavu, nakon što bi ga vatra

zahvatila. Da se ne vide spaljeni pramenovi, praznine, da ga murja

ne sumnjiči. Ali Christophe je otpratio oca, a ne Christian. A

obojici su odijela bila besprijekorna i nisu ih dali na čišćenje.

Adamsberg se usredotočio na nadzor. Mjesec je dosta dobro

osvjetljivao polja i rub šume, iako su se, kao što je Emeri upozorio,

oblaci nakupili na zapadu. Činilo se da su se nakon petnaest dana

vrućine bez kiše Normanđani počeli brinuti zbog te anomalije. Ta

priča o oblacima na zapadu postala je fiksna ideja.

U četiri sata ujutro, svjetlo je i dalje gorjelo u dvjema

prostorijama u prizemlju, u kuhinji i u kupaonici. Nije bilo

neobično što je Mortembot bio budan, ali noćobdije koje je

Adamsberg poznavao gasile su većinu svjetiljki, osim u prostoriji u

koju bi se zavukli. Osim ako se Mortembot, sleđen od straha, nije

usudio zamračiti kuću. U pet sati prišao je Veyrencu.

- Misliš da je to normalno? - upitao ga je.

-Ne.

- Da provjerimo?

-Da.

Adamsberg je pokucao na vrata, dogovoreni broj udaraca.

Četiri duga, dva kratka, tri duga. Ponovio je šifru nekoliko puta, ali

nije dobio odgovor.

- Otvori - kazao je Veyrencu - i pripremi oružje. Ostani vani

dok ja provjerim tipa.

Adamsberg, s oružjem u ruci i uzdignute glave, prošao je kroz

prazne prostorije, krećući se duž zidova. Nije bilo otvorene knjige,

nije bilo upaljenog televizora, nije bilo Mortem- bota. U kuhinji,

ostaci hladnog jela koje nije imao snage dovršiti. U kupaonici

odjeća, ona koju je nosio dok je bio u policijskoj postaji.

Mortembot je mogao pobjeći samo kroz

krovni prozor, pričekati da murjak zaokrene iza ugla i skočiti na tlo.

Nije imao povjerenja, radije je odlučio nestati. Adamsberg je

otvorio vrata zahoda i krupno tijelo leđima mu se sručilo pod noge.

Pod je bio prekriven krvlju, a Mortembo- tu, koji je još uvijek imao

hlače spuštene niz bedra, vrat je bio proboden dugim i snažnim

komadom čelične strelice. Od sa- mostrela, ako se Adamsberg nije

prevario. Bio je mrtav već barem tri sata. Staklo na prozorčiću

razbilo se po podu.

Komesar je pozvao Veyrenca.

- Pogođen ravno u grlo dok je mokrio. Pogledaj visinu - kazao

je Adamsberg, stavši ispred zahodske školjke, nasuprot prozorčiću.

- Pogodak ravno u vrat.

- K vragu, Jean-Baptiste, prozorčić ima željeznu rešetku.

Nigdje nema više od dvadeset centimetara slobodnog prostora.

Kakva je to strelica? Strijelac iza prozora? Pa Estalere bi ga vidio,

zaboga!

- To je komad, vrlo jak komad od samostrela.

Veyrenc je stiskao zube, od bijesa i iznenađenja.

- Srednjovjekovno oružje, pravo.

- Nije baš tako, Louis. Prema onome što vidim oko rane,

kladim se da je riječ o zašiljenoj lovačkoj strelici. Vrlo suvremenoj.

Laganoj, čvrstoj i preciznoj, s čeličnom oštricom koja dovodi do

iskrvarenja. Sigurna smrt.

- Ako se može naciljati - kazao je Veyrenc zaobišavši tije

lo i naslonivši lice između rešetke i okvira prozorčića. - Pogledaj

taj prostor. Jedva mogu provući ruku. Uz puno sreće, strijelac se

morao postaviti na manje od pet metara da može nanišaniti takav

udarac. Estalere bi ga vidio. Ulična svjetiljka dopire do tamo.

- Ne uz puno sreće, Louis. Nego sa samostrelom na kolo- tur,

s kompaundnim strojem na primjer. Na udaljenosti od četrdeset

metara, s noćnim optičkim ciljnikom, strijelac ne bi promašio. Čak

ni na udaljenosti od pedeset metara, ako je dobar. A za postavljanje

takvog oružja sigurno je bio dobar. U svakom slučaju, to znači da

je ubojica bio u šumi, postavljen

točno uz rub. Savršeno tih pogodak, imao je dovoljno vremena

da ode prije nego što murjaci primijete štetu.

- Ti se razumiješ u samostrele?

- Bio sam elitni strijelac za vrijeme vojnog roka, iako to nisam

želio. Gađao sam iz svih mogućih naprava.

- Zanimljivo - kazao je Veyrenc okrećući se. - Presvukao se.

Adamsberg je nazvao Emerija.

- Što je presvukao? - upitao je.

- Odjeću. Mortembot je presvukao odjeću. Odjenuo je lijepu

majicu i zgodne sive hlače. Zbog čega, budući da je bio zatvoren

kod kuće?

- Da se očisti od boravka u zatvoru, zar ne? To je normalno.

Emeri, jesam li te probudio? Brzo. Mortembot je mrtav.

- Zar to nije moglo pričekati do sutra? - upitao je Veyrenc.

-Što?

- Presvlačenje.

- Gluposti, Louis, baš nas briga. Otišao se pomokriti, ubojica

je čekao taj trenutak. Mortembot se licem postavio, pod jasnom

svjetlošću, ispred prozorčića, nepomičan. Savršena meta. Srušio se

u tišini, gospodar Hellequin ga je pogodio, po svom starom običaju.

- S uvježbanim strijelcem iz vojske, sam si to rekao.

- Za takav pogodak ne vidim drugu mogućnost. Ali ipak je to

stroj od najmanje tri kilograma, gotovo metar dug. Čak i ako je

sklopiv, ne može se staviti pod jaknu. Tip je morao znati gdje će to

poslije ostaviti.

- Tko danas posjeduje takvo što?

- Mnogi lovci. To je uobičajeno oružje zvjerokradica koji

igraju na veliko, zbog svoje neupadljivosti. Naziva se i “oružjem

dokolice”, projektilom šeste kategorije, koji se može slobodno

posjedovati, jer se smatra da služi za sport i igru. Zapravo govoriš o

igri.

- Zašto nisi na to mislio?

Adamsberg je dugo gledao prozorčić s razbijenim staklom i

željeznim rešetkama.

- Najviše sam mislio na to da će sa staklenom preprekom kod

svakog gađanja nužno doći do skretanja. Bez obzira na to je li riječ

o metku ili strelici. Rezultat je bio previše neizvjestan da bi se

netko usudio kroz to gađati. Ali pogledaj dobro ovo staklo, Louis.

To je ono što nismo provjerili.

Emeri je ušao u kuću, imao je zakopčana samo dva gumba na

jakni.

- Žao mi je, Emeri - kazao je Adamsberg. - Strelica iz

samostrela kroz zahodski prozorčić. Dok je tip mokrio.

- Prozorčić? Ali na njemu je rešetka?

- Prošla je, Emeri. I ušla mu je ravno u grlo.

- Samostrel? Ali time se samo može raniti jelena na udaljenosti

od deset metara.

- Ne takva strelica, Emeri. Jesi li obavijestio one u Li- sieuxu?

- Stižu. Preuzet ćeš odgovornost na sebe, Adamsberg. Ti si

zadužen za istragu. A tipovi su bili u ophodnji.

- Moji dečki ne mogu vidjeti što je u šumi, na udaljenosti od

četrdeset metara. A ti si trebao predvidjeti pristup kroz taj

prozorčić. Ti si bio zadužen da daš popis opasnosti na lokaciji.

-1 da predvidim pogodak samostrelom kroz mišju rupu.

- Rekao bih, rupu za štakore.

- Ta je rupa za štakore imala debelo staklo koje bi skre- nulo

svaki pogodak. Ubojica nije mogao odabrati taj prolaz.

- Pogledaj staklo, Emeri. Ni komadić stakla nije ostao uz drvo.

Bilo je pažljivo odvojeno tako da je i najmanji potez prstom bio

dovoljan da padne.

- Tako da nije skrenulo pogodak.

- Da. A mi nismo primijetili izbrušeni urez uz okvir.

- Time se ne može objasniti zašto je tip odabrao samostrel.

- Zbog tišine. Dodajmo tome da je ubojica poznavao kuću

Mortembotove majke. Sve je obloženo tapisonom, čak i zahod.

Staklo je palo bez buke.

Emeri je podignuo ovratnik na jakni brundajući od neza-

dovoljstva.

- Ovdje u okolici - kazao je - dečki uglavnom imaju puške. Ako

nije htio podizati uzbunu, ubojica je mogao pucati s prigušivačem i

bezvučnim metkom.

- Čak se i to može čuti, u svakom slučaju mnogo više od

samostrela.

- Ipak se čuje zvuk užeta.

- Ali to nije zvuk na koji ćemo paziti. Iz ove daljine, moglo bi

se pomisliti da je riječ o snažnom lupanju krilima. Osim toga, to

spada u Hellequinovo oružje, zar ne?

- Da - potvrdio je Emeri s gorčinom.

- Razmisli o tome, Emeri. Odabir je ne samo tehnički, nego i

umjetnički savršen. Historijski i poetski.

- Nije poetski gađao Herbiera.

- Recimo da se razvija. Postaje profinjeniji.

- Misliš da ubojica sebe smatra Hellequinom?

- Nemam pojma. Znamo samo da je izvrstan strijelac. I to je

nešto za početak. Treba istražiti streljačke klubove, provjeriti imena

članova.

- Zašto se presvukao? - upitao je Emeri gledajući Mor-

tembotovo tijelo.

- Da se očisti od zatvora - kazao je Veyrenc.

- Moja ćelija je čista. Pokrivači također. Što ti misliš,

Adamsberg?

- Upravo se pitam zašto se i ti i Veyrenc uzrujavate jer se

presvukao. Iako je sve važno - kazao je umorno pokazujući na

prozorčić. - Čak i rupa za štakora. Osobito rupa za štakora.

XL.

Adamsberg je sudjelovao u pretraživanju šume sve do sedam sati

ujutro, a pridružila su mu se još petorica ljudi koje su izvukli iz

kreveta. Danglard je izgledao slomljeno. Ni on, pomislio je

Adamsberg, nije mogao zaspati, jer je uzalud tra

žio neko mirno mjesto gdje bi položio svoje misli, kao što se

pokušavamo skloniti od vjetra. No, za sada Danglard nije nalazio

skloništa. Njegov blistavi um, nesposoban za gluposti i podvale,

razbio se u komadiće.

S prvom danjom svjetlošću, brzo su uočili mjesto na kojem je

ubojica čekao. Faucheur je pozvao ostale. Vrlo neobično, ali bilo je

jasno da je ubojica, zaklonjen iza širokog hrasta, sjedio na maloj

sklopivoj stolici čije su metalne noge bile zabijene u pokrov od

lišća.

- Nikada to nisam vidio - kazao je Emeri, gotovo zgranut. -

Ubojica koji se brine oko svoje udobnosti. Tip se sprema ubiti

čovjeka, ali ne želi da mu noge budu umorne.

- Možda je star - kazao je Veyrenc. - Ili mu je teško dugo

stajati. Možda je morao satima čekati prije nego što se Mortembot

pojavio na zahodu.

- Ne bi baš mogao biti star - kazao je Adamsberg. - Da na-

tegne samostrel i prihvati povratni udarac, treba biti dosta jak.

Sjedenje mu je povećalo preciznost. Osim toga, tako podiže manje

buke nego stojeći na nogama. Koliko smo udaljeni od mete?

- Rekao bih između četrdeset dva i četrdeset tri metra - kazao

je Estalere koji je, kao što je Adamsberg uvijek tvrdio, imao dobar

vid.

- U Rouenu - kazao je Danglard vrlo tiho, kao da ga je

izgubljeni sjaj sprečavao da govori normalnim glasom - u katedrali

čuva se srce Rikarda Lavljeg Srca koji je strelicom ubijen u borbi.

- A tako? - kazao je Emeri koji bi uvijek živnuo kad bi se

govorilo o slavnim pričama s bojnog polja.

- Da. Ranjen je za opsade Chalus-Chabrola u ožujku 1199., a

umro je nakon jedanaest dana od gangrene. Kod njega barem

znamo ime ubojice.

- Tko je to? - upitao je Emeri.

- Pierre Basile, sitni plemić iz Limousina.

- Dragi Bože, a što se to nas tiče? - kazao je Adamsberg,

iznerviran što i nakon poraza Danglard nastavlja pokazivati svoju

erudiciju.

- Ništa - kazao je Danglard - samo što je on jedna od

najpoznatijih žrtava samostrela.

- A poslije Rikarda, jadni Michel Mortembot - kazao je Emeri.

- Posvemašnja dekadencija - zaključio je zavrtjevši glavom.

Ljudi su nastavili kročiti kroz šumu, tražeći tragove ubo-

jičinih koraka, ni sami ne vjerujući da će ih naći. Ljeto je osušilo

pokrov od lišća na kojem se nisu mogli sačuvati otisci. Nakon tri

četvrt sata, Emeri je zazviždao i okupio ljude na nekoliko metara od

suprotnog ruba šume. Dovršio je zakop- čavanje jakne i čekao ih,

sad opet vrlo uspravan, ispred četverokuta zemlje koja je bila

nedavno poravnana i slabo pokrivena rijetkim lišćem.

- Samostrel - kazao je Veyrenc.

- Vjerujem da je tako - odgovorio je Emeri.

Jama nije bila duboka, svega tridesetak centimetara i narednici

su ubrzo otkopali plastičnu navlaku.

- To je to - kazao je Bleriot. - Tipu se nije dalo uništiti oružje.

Zakopao ga je ovdje da ga na brzinu skloni. Jamu je sigurno

unaprijed pripremio.

- Kao što je i staklo unaprijed odvojio.

- Kako je mogao znati da će se Mortembot ovdje zatvoriti?

- Nije trebalo puno mudrovati oko toga da će se nakon

Glayeuxove smrti Mortembot vratiti u kuću svoje majke - kazao je

Emeri. - Vrlo loše zakopano - dodao je pokazujući rukom prema

jami. - Kao što je loše sakrio sjekiru.

- Možda je ograničen - kazao je Veyrenc. - Možda je krat-

koročno vrlo učinkovit, ali je nesposoban za dugoročno raz-

mišljanje. Duhovni ustroj s bjelinama, s prazninama.

- Ili možda oružje, kao sjekira, pripada nekome - kazao je

Adamsberg kome se u glavi počelo vrtjeti od umora - primjerice

nekome od Vendermotovih. I ubojica želi da nađemo oružje.

- Dobro znate što o njima mislim - kazao je Emeri. - Ali ne

vjerujem da Hippo ima samostrel.

- A Martin? Uvijek zavučen u šumu, gdje nešto skuplja?

- Ne mogu zamisliti da svoje životinjice time lovi. Ali Herbier

je zasigurno imao samostrel.

- Prije dvije godine - potvrdio je Faucheur - pronašli smo

divlju svinju s komadićem strelice na boku.

- Ubojica je lako mogao uzeti oružje iz kuće nakon njegove

smrti, dok nije zapečaćena.

- Iako - kazao je Adamsberg blago - uvijek ima načina da se

kuća otpečati i ponovno zapečati.

- Za to treba biti profesionalac.

- Točno.

Emerijeva je ekipa pokupila materijal da ga otpremi u Li-

sieux, ogradila je područja oko jame i oko stoličice, ostavivši

Bleriota i Faucheura da ih čuvaju do dolaska tehničke ekipe.

Vratili su se u Mortembotovu kuću u isto vrijeme kad i doktor

Merlan kojeg su pozvali radi prvih nalaza. Sudska pa- tologinja

zadržala se u Livarotu gdje je neki radnik pao s krova. Na prvi

pogled nije bilo kriminalne radnje, ali žandari su ga radije pozvali

zbog komentara supruge koja je slegnuvši ramenima kazala kako je

njezin muž bio “nadut od jabukovače, kao kravina mješina”.

Merlan je promatrao Mortembotovo tijelo i vrtio glavom.

- Ako čovjek više ne može u miru ni mokriti - kazao je

jednostavno.

Malo prosta pogrebna besjeda, pomislio je Adamsberg, ali ne

posve netočna. Merlan je potvrdio da je pogođen između jedan i

dva sata ujutro, u svakom slučaju prije tri sata. Odstranio je

komadić strelice ne pomičući tijelo, kako bi svojoj kolegici sve

ostavio kako je bilo.

- Prokleta divlja stvar - kazao je okrećući je ispred

Adamsberga. - Moja kolegica će ga otvoriti, ali s obzirom na

putanju, strelica je prošla kroz grkljan, sve do jednjaka. Mislim da

je umro od gušenja prije nego što je krvarenje učinilo svoje.

Hoćemo li ga odjenuti?

- Ne smijemo, doktore. Najprije moraju doći forenzičari.

- Ali ipak - kazao je Merlan uz grimasu.

- Da, doktore, znam.

- A vi - kazao je Merlan, pogleda uprtog u Adamsberga

- vi biste dobro uradili da odmah odete na spavanje. I on također -

kazao je malim prstom pokazavši na Danglarda. Ovdje se neki ne

odmaraju dovoljno. Past ćete kao čunjevi i prije nego što netko baci

kuglu.

- Hajde, idi - kazao je Emeri lagano lupivši Adamsberga po

leđima. - Ja ću pričekati dečke. Ja i Bleriot, mi smo spavali.

Hellebaud je u sobi ostavio tragove svoje jutarnje šetnje,

posvuda sijući sjemenke. No, ponovno se vratio u lijevu cipelu i

počeo gugutati, čim je ugledao Adamsberga. Ta priča s cipelom,

ako mu je takva bila priroda, imala je i jednu veliku prednost.

Golub više nije ostavljao svoj drek po cijeloj sobi, nego samo u toj

cipeli. Kad se naspava, sastrugat će unutraš- njost. Ali čime?, pitao

se skupivši se u ulegnuće madraca. Nožem? Lopaticom? Žlicom za

cipele?

Nasilnost tog lovačkog pogotka bila mu je odvratna, s oštrim

krilima koja su se zabila u tipa dok je mokrio. Mnogo više od

mekači kruha nagurane u grlo stare gospođe, Tuilot Lucette, jer ta je

metoda, zbog svog dotad neviđenog i rudimentarnog vida, imala u

sebi nešto dirljivo. I Danglard ga je nervirao sa svojim komentarom

o Rikardu Lavljeg Srca, kad su imali toliko posla. Veyrenc također,

koji se pitao zašto je Mortembot presvukao odjeću. Nervoza je bila

ubrzana i neopravdana, što je dokazivalo daje umoran. Mortembot

je skinuo plavu bluzu - koja je mirisala na ćeliju, ma što govorili,

makar samo po antiseptičkom sredstvu - i odjenuo je majicu od

svijetlosivog pamuka i hlače zagasito sive boje. Pa što? Što ako je

Mortembot volio udobnost? Ili eleganciju? Emeri mu je također

smetao, s onim svojim načinom kad mu je ponovno objavio da mu

prepušta svu odgovornost za poraz. Kukavički vojnik, Emeri. Ovo

treće ubojstvo do kraja će zapaliti Orde- bec, zatim i cijelu regiju.

Lokalne novine već su bile pune Hellequinovog ubojitog bijesa, u

nekim pismima čitatelja prstom su upirali prema Vendermotovima,

još uvijek ih ne imenujući, a sinoć mu se učinilo da su se ulice

navečer ispraznile brže nego inače. A sada kad je ubojica ubijao

izdaleka s po

moću samostrela, više nitko nije bio zaštićen u svojoj štakorskoj

rupi. A najmanje on, kojeg su htjeli sasjeći na komade pod vlakom.

Daje ubojica znao do koje je mjere bio neupućen i bespomoćan, ne

bi se trudio gurati ga pod vlak da ga uništi. Možda su ga Linine

grudi sprečavale da vidi krivnju obitelji Vendermot.

XLI.

Adamsberg je otvorio oči nakon tri sata, prateći zvuk muhe

koja je letjela po sobi, od jednog do drugog kraja poput furije, ne

primjećujući, kao ni Hellebaud, da je prozor širom otvoren. U

prvom trenutku kad se probudio, nije pomislio ni na Moa ni na

Zerka koji bijahu na rubu opasnosti, ni na mrtve gospodara

Hellequina, ni na staru Leo. Samo se pitao zašto je vjerovao da je

bluza koju je Mortembot imao na sebi u ćeliji bila plava, dok je

zapravo bila smeđa.

Otvorio je vrata, prosuo nešto zrnja na prag kako bi naveo

Hellebauda da se zaputi barem metar iz cipele te otišao u kuhinju

skuhati kavu. Ondje je sjedio Danglard, šutljiv, lica nagnutog iznad

novina koje nije čitao i Adamsberg je počeo osjećati sućut prema

svom starom prijatelju, nesposobnom izići iz te jame pune govana.

- U Reportaži iz Ordebeca kažu da murjaci iz Pariza nisu

nikoga uhvatili. Ukratko.

- Nisu pogriješili - kazao je Adamsberg stavljajući vodu u

aparat za kavu.

- Podsjećaju da je još 1777. gospodar Hellequin stavio konjicu

pod svoju čizmu, bez imalo muke.

- Ni to nije pogrešno.

- Ipak ima nešto. Nema veze s istragom, ali ipak mislim

o tome.

- Ako je riječ o Rikardovu srcu, nemojte se truditi, Danglarde.

Adamsberg je izišao na veliko dvorište, ostavivši vodu da

ključa na plinskom štednjaku. Danglard je zatresao glavom,

podignuo svoje tijelo koje mu se činilo deset puta teže nego obično

i pozabavio se kuhanjem kave. Približio se prozoru i vidio

Adamsberga kako se vrti po jabučnjaku, ruku zavučenih u džepove

svojih zgužvanih hlača, pogleda - kako mu se učinilo - praznog,

opustošenog. Danglard se brinuo zbog kave - treba li je iznijeti van

ili da je popije sam, ne obavijestivši ga? - istodobno pazeći na

dvorište krajičkom oka. Adamsberg mu je nestao iz vidnog polja,

zatim je izronio iz podruma i vratio se u kuću, nešto bržim

korakom. Naglo je sjeo na klupu, bez svoje uobičajene finoće,

položio obje ruke na stol i brzo ga pogledao, ništa ne govoreći.

Danglard, koji u tom trenutku nije osjećao da bi trebao nešto

ispitivati ili kritizirati, stavio je na stol dvije šalice i poslužio kavu,

poput dobre supruge, jer nije znao što bi drugo mogao učiniti.

- Danglarde - kazao je Adamsberg - kakve je boje bila

Mortembotova bluza kad je bio u žandarmeriji?

- Smeđa.

- Točno. A ja sam je vidio plavu. Napokon, kad sam poslije na

to pomislio, rekao sam “plava”.

- Da? - upitao je Danglard oprezno, više uznemiren zbog

Adamsbergovih faza ustrajnosti nego kad bi se svjetlost upalila u

njegovim algastim očima.

- A zašto, Danglarde?

Danglard je prinio šalicu usnama, nijem. Dolazio je u iskušenje

da u kavu ulije kap jabukovače, kao što je inače ovdje činio da

“oživi tijelo”, ali je predosjećao kako bi taj pokret, u tri sata

poslijepodne, mogao opet razbuktati tek stišani Adamsbergov bijes.

Osobito nakon što je u Reportaži iz Ordebeca objavljeno da nikoga

nije uhvatio i također - to je komesaru prešutio - da ga nije ni briga.

Ili je, naprotiv, Adamsberg bio tako daleko da to ne bi ni primijetio.

Upravo

je ustao da natoči tu kap, kad je Adamsberg iz džepa izvadio

svežanj fotografija koje je raširio pred njim.

- Braća Clermont-Brasseur - kazao je.

- U redu - kazao je Danglard. - Fotografije koje vam je grof

dao.

- Točno. Svečano odjeveni na čuvenoj večeri. Ovo je Chri-

stian, u plavom odijelu s tankim crtama, ovo je Christophe, sa

svojim mornarskim sakoom.

- Prostački - ocijenio je Danglard tiho.

Adamsberg je izvadio mobitel, pregledao nekoliko slika i

pružio ga Danglardu.

- Evo fotografije koju je poslala poručnica Retancourt,

fotografije odijela koje je Christian nosio kad se te večeri vratio

kući. Odijela koje nije poslano u čistionicu, kao ni ono njegova

brata. Provjerila je.

- Onda joj moramo vjerovati - kazao je Danglard proučavajući

sličicu.

- Plavo odijelo na crte, za Christiana. Vidite li? Nije smeđe.

-Ne.

- Zašto sam onda ja mislio da je Mortembotova bluza plava?

- Greškom.

- Zato jer se presvukao, Danglarde. Vidite li sada vezu?

- Zapravo ne.

- Zato jer sam u biti znao da se Christian presvukao. Kao što je

i Mortembot učinio.

- A zašto se Mortembot presvukao?

- Briga nas za Mortembota - uzrujao se Adamsberg. - Čovjek

bi pomislio da namjerno ne želite shvatiti.

- Nemojte zaboraviti da je ipak vlak prešao preko mene.

- To je točno - odmah je priznao Adamsberg. - Christian

Clermont se presvukao, i to mi je danima bilo pod nosom. Bilo mi

je do te mjere pod nosom da sam Mortembotovu bluzu vidio kao da

je plava. Kao Christianova. Dobro usporedite, Danglarde: odijelo

koje Christian nosi na večeri i ono koje je fotografirala Retancourt,

odnosno odijelo u kojem se te večeri vratio kući.

Adamsberg je pred Danglarda stavio fotografiju koju mu je dao

grof i, usporedno s tim, onu iz mobitela. Čini se da je shvatio da je

pred njim kava te je ispio pola šalice.

- Dakle, Danglarde?

- Primjećujem tek nakon što ste vi to rekli. Christianova su dva

odijela vrlo slična, oba su iste plave boje, ali, doista, nisu ista.

- Vidite, Danglarde.

- Na drugom odijelu su crte nešto deblje, ovratnik je širi, rukavi

uži.

- Vidite - ponovio je Adamsberg nasmiješivši se, a zatim je

ustao i dugim koracima hodao od kamina do vrata. - Vidite. Između

trenutka kad je napustio večeru oko ponoći i trenutka kad se vratio

kući oko dva sata, Christian se presvukao. Učinio je to jako dobro,

jedva primjetno, ali stvar je jasna. Odijelo koje je sutradan poslao u

čistionicu nije ono koje je nosio kad se vratio kući. Retancourt se

nije prevarila. To je ono koje je nosio na večeri. Ali zašto,

Danglarde?

- Jer je smrdjelo na benzin - kazao je Danglard uz slabašan

osmijeh.

- A zaudaralo je na benzin zato jer je Christian zapalio

mercedes, s ocem zatvorenim unutra. Još nešto - dodao je lupivši

rukom po stolu - odrezao je kosu prije nego što se vratio. Pogledajte

ponovno fotografije. Na večeri je imao dužu kosu, s pramenom na

čelu. Vidite li? Ali kad se vratio kući, prema riječima sobarice koju

je otpustio, kosa mu je bila vrlo kratka. Zato što mu je, kao što se

često događalo Mou, oštar palež spalio kosu te su se vidjele

praznine. Zato ju je ravnomjerno odrezao i odjenuo novo odijelo. A

što je kazao svome sobaru sutradan? Da je tijekom noći obrijao

glavu, što je bila posljedica žalosti, mislili su svi, čin očaja.

Christian Kratkog Fitilja.

- Nema izravnog dokaza - kazao je Danglard. - Retancourt nije

fotografirala te iste večeri i nema dokaza da se ona

- ili sobarica koja joj je to kazala - nije zabunila oko odijela. Tako

su slična.

- Možemo pronaći vlasi u automobilu.

- Otada je zasigurno već sve očišćeno.

- Ne mora biti, Danglarde. Vrlo je teško počistiti sve one

kratke vlasi odrezane kose, osobito na tkanini naslona sjedala, ako

imamo sreće da je unutrašnjost automobila presvučena tkaninom.

Možemo pretpostaviti da Christian nije bio temeljito predan tom

poslu jer je vjerovao kako nije u opasnosti. Niti da će biti podvrgnut

bilo kakvom ispitivanju. Retancourt mora pregledati automobil.

- Kako će dobiti dopuštenje da uđe u automobil?

- Neće ga dobiti. Treći dokaz, Danglarde. Pas, šećer.

- Priča vaše Leo.

- Govorim o drugom psu i o drugom šećeru. Prolazimo

razdoblje preplavljeno šećerom. U nekim godinama to su jata

bubamara koje prekriju tlo, a u nekim drugim to je šećer.

Adamsberg je potražio poruke poručnice Retancourt koje su se

odnosile na naglo otpuštenu sobaricu te ih je pročitao Danglardu.

- Ne shvaćam - kazao je Danglard.

- To je zbog toga što je vlak prešao preko vas. Prekjučer, na

putu, Bleriot me zamolio da Flemu dam šećera. On je popravljao

motor automobila i objasnio mi je da će Flem odbiti šećer ako mu

ruke mirišu na benzin.

- Vrlo dobro - kazao je Danglard malo življe, ustavši kako bi u

donjem dijelu ormara potražio jabukovaču.

- Što to radite, Danglarde?

- Uzet ću samo kap. To je zato da popravim kavu, a time i

moju jamu punu govana.

- K vragu, Danglarde, to je Leonina jabukovača, ona koju joj

grof donosi. Kako ćemo izgledati kad se ona vrati? Kao okupacijska

vojska?

- U redu - kazao je Danglard brzo ulivši kap dok je

Adamsberg išao prema kaminu i na trenutak mu okrenuo leđa.

- Sobarica je zbog toga otpuštena. Christian se presvukao i

oprao, ali ruke su mu još uvijek mirisale na benzin. To je miris koji

vam se satima uvuče pod kožu. Miris koji će pas

1

svakako nanjušiti. To je Christian shvatio kad se životinja

okrenula od šećera. Šećera koji je sobarica pokupila. I kritizirala.

On se, dakle, morao riješiti onečišćenog komada. I sobarice, koju je

odmah otpustio.

- Ona bi trebala svjedočiti.

- O tome i o ošišanoj kosi. Nije ona jedina koja je vidjela

Christiana te večeri. Tu su dva murjaka koja su mu došla obznaniti

vijest. Zatim se zatvorio u sobu. Treba saznati nešto više o rečenici

poručnice Retancourt: sobarica kritizira šećer. Što kritizira? Još

večeras ćete poručnicu Retancourt gurnuti u to.

- Večeras, gdje?

- U Parizu, Danglarde. Vratit ćete se, obavijestit ćete Re-

tancourt i otići poput sjene.

- Za Ordebec?

-Ne.

Danglard je ispio kavu s jabukovačom i na trenutak razmišljao.

Adamsberg se bavio dvama mobitelima i izvadio kartice iz njih.

- Želite da odem po djecu? Je li tako?

- Da. Neće vam dugo trebati da ih pronađete u Casaresu. No u

Africi bi to bila posve druga stvar. Ako su ih murjaci otkrili u

Granadi, sada, dok mi razgovaramo, vrlo lako bi ih mogli početi

tražiti u gradovima uz obalu. Treba doći prije njih, Danglarde.

Zaletite se i vratite ih.

- Čini mi se da je prerano.

- Ne, ja mislim da će se naša optužnica potvrditi. Treba

taktično organizirati njihov povratak. Zerk mora izgledati kao da se

vratio iz Italije gdje su ga pozvali zbog nekog ljubavnog slučaja, a

Moa će pokupiti u kući nekog prijatelja. Prijateljev otac nije

pouzdan i izdao ga je. To će biti prihvatljivo.

- Kako ću doći do vas?

- Nazovite me kod Plavog vepra, kodiranim putem. Počevši od

sutra, svake ću večeri ondje večerati, ili ja ili Veyrenc.

- Jureći vepar - automatski ga je ispravio Danglard koji je

odjednom opustio svoje duge, mekane ruke. - Ali, zaboga, onaj

drugi, Christophe, vozio je mercedes. Christian je već otišao s

večere.

- Zajednički su to obavili. Christian je uzeo svoj automobil

puno prije, parkirao ga je blizu mercedesa, onda je pričekao da mu

brat iziđe. Bio je spreman, s novim tenisicama na nogama. Ali koje

je zavezao poput stare neznalice. Kad se Christophe udaljio od

mercedesa ostavivši oca zaključanog u njemu, navodno tražeći

mobitel koji je zapravo pustio da padne na pločnik, Christian je

izlio benzin, podmetnuo vatru, zatim se brzo vratio u svoj

automobil. Christophe je dakle bio dovoljno daleko kad je vatra

planula, nazvao je murju, čak je i trčao pred svjedocima. Christian

je dovršio postupak: ostavio je tenisice kod Moa - brava je

pokvarena i može se otvoriti olovkom - presvukao se, spremio je

odijelo u prtljažnik. Zatim je primijetio da mu je dio kose spaljen.

Obrijao si je glavu. Sutradan je uzeo odijelo i dao ga očistiti. Još je

samo trebalo uvaliti Moa.

- A zašto je Christian imao aparat za šišanje kod sebe?

- Takvi tipovi uvijek imaju spremnu torbu u prtljažniku. Da

mogu skočiti u zrakoplov ako im se hoće ili ako im se neće. On je

dakle imao aparat za šišanje.

- Sudac to neće htjeti slušati - kazao je Danglard vrteći

glavom. - Zidine se ne mogu preskočiti, sustav je zatvoren.

- Onda ćemo ići kroz sustav. Ne vjerujem da će se grofu

Vallerayu svidjeti što su dva brata zapalila njegova starog prijatelja

Antoinea. On će pogurati stvar.

- Kad bih trebao otići?

- Mislim upravo sada, Danglarde.

- Nije mi drago ostaviti vas samog pred gospodinom

Hellequinom.

- Ne vjerujem da Hellequin napada brzim vlakom Caen

- Pariz. Ni samostrelom.

- Bilo bi to pomanjkanje ukusa.

-Da.

XLII.

Danglard je upravo stavio torbu u prtljažnik automobila kad je

primijetio Veyrenca na dvorištu. Još nije našao ni snage ni riječi, a

zasigurno ni poniznosti, da razgovara s poručnikom. Mortembotova

mu je smrt omogućila odgodu iskušenja. Sama pomisao da mu

stisne ruku i kaže “hvala” činila mu se više nego smiješnom.

- Idem po klince - kazao je pomalo zagonetno stigavši do

njega.

- Rizično - kazao je Veyrenc.

- Adamsberg je našao prolaz. Rupu za štakore kroz koju se

može ući kod Clermontovih. Možda imamo temelj za optužbu

protiv braće.

Veyrencov se pogled razbistrio, usnica mu se podignula nad

opasnim ženskastim osmijehom. Danglard se sjetio kako je on volio

svog nećaka Armela, zvanog Zerk, kao da mu je sin.

- Kad dođete dolje, provjerite nešto. Da Armel nije u prolazu

uzeo pištolj svoga djeda.

- Adamsberg je rekao da ne zna pucati.

- Ne pozna on tog momka. Zna on jako dobro pucati.

- Za ime Boga, Veyrenc - kazao je Danglard zaboravivši na

trenutak na muku koju mu je ovaj razgovor prouzročio.

- Nešto sam trebao reći Adamsbergu, nešto što nema veze s

istragom, ali ipak je važno. Možete li mu to prenijeti?

- Recite.

- U bolnici sam pokupio šal koji je Lini skliznuo s leđa. Bez

obzira na vrućinu, ona se uvijek zamota tim komadom tkanine.

Zatim sam pomogao liječniku da prenese grofa kad mu je pozlilo.

Skinuli su mu odjeću, a on se opirao koliko je mogao. Ovdje -

kazao je Danglard stavivši srednji prst na lijevu lopaticu - na koži

ima dosta ružan ljubičasti madež, kao neku baburu dugačku dva

centimetra. Dakle, Lina ima isti takav madež.

Dvojica su muškaraca razmijenila poglede, gotovo izravno.

- Lina Vendermot je Vallerayeva kći - kazao je Danglard.

- To je posve sigurno, kao što je sigurno da sam ja prošao kroz

jamu punu govana. A budući da ona i njezin brat Hippo nalikuju

jedno drugome kao jaje jajetu, pepeljasto plavi poput polja lana, oni

čine par. S druge strane su dva tamna, Martin i Antonin, zasigurno

od oca Vendermota.

- Sranje. Znaju li to oni?

- Grof sigurno zna. Zato se opirao da mu skinu odjeću. Što se

djece tiče, ne znam. Ne izgleda mi da znaju.

- Ali zašto bi Lina skrivala svoj madež?

- Pa žena je. Ta je babura vrlo nezgodna.

- Pokušavam shvatiti što bi to značilo za Hellequinove

postupke.

- Nisam imao vremena o tome razmišljati, Veyrenc. Prepuštam

vam posao - kazao je pruživši mu ruku. - Hvala - dodao je.

Učinio je to. Izgovorio je to.

Kao najobičnija osoba. Kao najprosječniji čovjek kod uo-

bičajenog rješavanja problema, kazao je samom sebi brišući

dlanove prije nego što će primiti volan. Stisnuti ruku, kazati hvala,

to je zasigurno bilo lako, uobičajeno, možda hrabro, ali bilo je

učinjeno, i zasluženo. Poslije će reći nešto više, ako uspije.

Iznenadni nalet zajedljivog oduševljenja naveo ga je da se uspravi

čim je krenuo, pri pomisli da je Adamsberg dokučio tko su ubojice

staroga Clermonta. Zahvaljujući Mor- tembotovoj bluzi i nije važno

kakvoj metodi, nije siguran da je dobro shvatio lanac događaja. Ali

postupak je bio na mjestu i to ga je u ovom trenutku uvelike utješilo

s obzirom na sramotna djela u svijetu, a vrlo skromno i s obzirom

na njegova vlastita.

U devet sati navečer našao se s poručnicom Retancourt na

terasi malog restorana u prizemlju zgrade u kojoj je stanovala, u

četvrti Seine-Saint-Denis. Svaki put kad bi ponovno vidio Violette,

makar nakon samo tri dana, učinila bi mu se veća i deblja nego što

mu je ostala u sjećanju i to bi ga svaki

put impresioniralo. Sjedila je na plastičnom stolcu čije su se noge

raširile pod njezinom težinom.

- Tri stvari - podsjetila je Retancourt koja nije gubila vrijeme

raspitujući se o duševnom stanju svojih kolega gur- nutih u kaljužu

Ordebeca jer osjećajni titraji nisu baš spada

li u njezino područje. - Automobil Prvog Spašavatelja, Christiana.

Raspitala sam se, parkiran je u njihovoj privatnoj garaži, zajedno s

bratovim automobilom i automobilima njihovih supruga. Ako ga

želim pregledati, moram ga izvući odatle. Dakle, treba isključiti

sigurnosni sustav. Noel će to napraviti jednim potezom. Poslije se

neću izlagati opasnosti da ga vratim, sami će se oko toga potruditi,

to više nije naš problem.

- Nećemo moći upotrijebiti uzorke ako nismo išli službenim

putem.

- Nećemo nikada dobiti službeno dopuštenje. Postupit ćemo

drukčije. Nezakonito prikupljanje dokaza, otvaranje slučaja, a onda

napad.

- Recimo - kazao je Danglard koji je rijetko dovodio u pitanje

dosta grube metode poručnice Retancourt.

- Druga stvar - kazala je stavljajući svoj snažni prst na stol -

odijelo. Ono koje je diskretno stiglo u čistionicu. Benzinske pare,

jednako kao vlasi, osobito one posve kratke, to su čestice koje je

teško ukloniti. Uz malo sreće, u tkanini su ostali njihovi tragovi.

Naravno, trebat će otuđiti odijelo.

- Problem.

- Ne baš veliki. Poznat mi je raspored, znam u koje je vrijeme

Vincent, sobar, zadužen za vrata. Doći ću s torbom, objasnit ću mu

da sam zaboravila jaknu na katu, ili nešto slično, i pogledat ću.

Nepripremljenost, drskost i povjerenje, sve su to sredstva koja

Danglard nije nikada koristio.

- Kako ste objasnili svoj odlazak?

- Da mi je suprug za petama, da me pronašao, da moram

pobjeći zbog svoje sigurnosti. Vincent mi je izrazio suosjeća

nje, ali činilo se da je iznenađen što sam udana, a još više što me

muž tako uporno traži. Mislim da Christian nije ni primijetio moj

odlazak. Treća stvar, šećer. Dakle sobarica, Leila. Povrijeđena je i

zasigurno će progovoriti ako se nečega sjeti. Oko šećera i odrezane

kose. Kako se Adamsberg sjetio promjene odijela?

- Ne bih vam znao točno reći, Violette. Bilo je vezano uz niti

paukove mreže koje nisu bile potpune i nisu išle u istom smjeru.

- Posve mi je jasno - kazala je Retancourt koja se često

protivila komesarovom nejasnom mentalnom sustavu.

- Za uhićenje Clermont-Brasseura - kazao je Danglard

natočivši čašu poručnici Retancourt samo zato da bi i sebi mogao

ponovno natočiti. - Bit će to lijepo vidjeti, moralno, higijenski i

zadovoljavajuće, ali kratko će trajati. Carstvo će preuzeti unuci i sve

će početi ispočetka. Nećete me moći obavijestiti o novostima na

moj mobitel. Izvješće dajte Adamsbergu u Jurećem vepru, navečer.

To je restoran u Ordebecu. Ako vam kaže da ga nazovete kod

Plavog vepra, ne brinite se, riječ je o istom mjestu, ali on mu ne

uspijeva zapamtiti ime. Ne znam zašto bi htio da taj vepar bude

plavi. Napisat ću vam broj.

- Odlazite, Danglarde?

- Da, večeras.

- Neće vas se moći dobiti? Odnosno, odrediti vaš položaj?

- Tako je.

Retancourt je klimnula glavom, ne pokazujući iznenađenje, što

je kod Danglarda izazvalo bojazan da je shvatila cijelu kombinaciju

oko Moa.

- Dakle, namjeravate neopaženo otići?

-Da.

- A kako mislite da ćete to izvesti?

- Potajice. Pješice, taksijem, ne znam još.

- To je loše - kazala je Retancourt vrteći glavom uz neo-

dobravanje.

- Nemam bolje rješenje.

- Ja imam. Otići ćemo do mene na čašicu, to bi bilo prirodno.

Moj brat će vas odvesti. Znate li da je Bruno nepoćudna osoba? Da

ga poznaju svi murjaci u okolici?

-Da.

- A toliko je povučen i nespretan da kad ga zaustave za

volanom, daju mu znak i puštaju ga da ode. Nije nešto darovit, ali

zna voziti. Noćas vas može odvesti do Strasbourga, Lillea,

Toulousea, Lyona ili bilo gdje drugdje. Koji smjer bi vam najviše

odgovarao?

- Recimo Toulouse.

- Vrlo dobro. Odatle ćete vlakom gdje budete htjeli.

- Čini se savršeno, Violette.

- Osim vaše odjeće. Kamo god išli, osim ako ne želite da se

odmah vidi da ste iz Pariza, nije dobra. Uzet ćete dva Brunova

odijela, nogavice će vam biti malo duge, preko trbuha će vam biti

malo usko, ali ništa što se ne bi moglo podnijeti. I bit će malo

upadljivo. Neće vam se svidjeti. Izgledat ćete kao razmetljiva i

umišljena ništarija.

- Prosto?

- Prilično, da.

- To će biti dobro.

- I još nešto. Raziđite se s Brunom čim stignete u Toulouse.

Nemojte ga uvući u svoje probleme, ima on dovoljno vlastitih.

- To mi nije običaj - kazao je Danglard misleći istodobno kako

je gotovo prouzročio Veyrencovu smrt.

- Kako je golub? - upitala je jednostavno Retancourt ustajući.

Trideset minuta zatim, Danglard je napuštao Pariz ležeći na

stražnjem sjedalu bratova automobila, u odijelu od loše tkanine s

uskim rukavima, opskrbljen novim mobitelom. Možete spavati,

kazao mu je Bruno. Danglard je zatvorio oči, osjećajući se, barem

do Toulousea, zaštićen moćnom i sigurnom rukom poručnice

Violette Retancourt.

XLIII.

- Poput babure? - ponovio je Adamsberg i po drugi put.

Iz žandarmerije, a onda i bolnice, vratio se tek u sedam

sati navečer. Veyrenc ga je čekao na početku puta za pansion i

prenio mu najvažnije podatke. Istraga forenzičkih tehničara iz

Lisieuxa nije ništa donijela, stoličica kojom se ubojica služio bila je

običnog tipa, kakvom se služe svi ribiči, samostrel je doista bio

Herbierov, imali su samo njegove otiske, Estalere i Justin vratili su

se u Brigadu, a Leo je povratila dio snage, iako je i dalje bila

nijema.

- Babura od dva centimetra. Na Vallerayevoj i Lininoj lijevoj

lopatici.

- Kao neki veliki kukac nacrtan na leđima?

- Ne bih te želio gnjaviti poput Danglarda, ali babura nije

kukac. Nego člankonožac.

- Člankonožac? Kao rak, hoćeš reći? Rak bez vode?

- Mali kopneni rak, da. Dokaz je što ima četrnaest nogu. Kukci

ih imaju šest. Tako možeš vidjeti da ni pauci, koji ih imaju osam,

također nisu kukci.

- Rugaš se sa mnom? Pokušavaš mi reći da su pauci kopneni

rakovi?

Istodobno dok je Veyrenc Adamsbergu otvarao putove

znanosti, pitao se zašto komesar nije reagirao na objavu da su

Hippolyte i Lina Vallerayeva nezakonita djeca.

- Ne, oni su paučnjaci.

- To nešto mijenja na stvari - kazao je Adamsberg počevši

polako hodati po stazi. - Ali što?

- To ne mijenja toliko naše gledanje na babure. To su

člankonošci koje ne jedemo, to je sve. Iako se možemo pitati što

Martin s njima čini.

- Govorim ti o Vallerayu. Ako tip ima takav znak na leđima i

druge dvije osobe imaju taj isti znak, onda nužno pripadaju istoj

obitelji?

- To jw sigurno. A Danglardov je opis bio precizan. Veličine dva

centimetra, ljubičaste boje, izduženog ovalnog oblika, s dvama

ticalima na prednjem dijelu.

- Člankonožac, eto.

- Da. Ako uzmeš u obzir činjenicu da Valleray nije želio da

ga skinu, onda možeš sa sigurnošću iz toga zaključiti kako zna

da ga taj madež može odati. On dakle zna da je dvoje

Vendermotove djece njegovo.

- Ali oni to ne znaju, Louis. Hippo mi je rekao, a to je bilo

zajedljivo iskreno, da je jedina stvar koju žali u svom životu to

što je sin tog gada od oca.

- To znači da grof dobro pazi da im to ne kaže. Brinuo se o

njima dok su bili mali, njihovo je obrazovanje povjerio Leone,

sklonio je mladog Hippa kad je osjetio da je ovaj u opasnosti, ali

odbio je priznati svoju djecu. Ostavio ih je neka životare s

majkom - suho je zaključio Veyrenc.

- Bojazan od skandala, stabilnost nasljedstva. Napokon,

dosta ružno od grofa Valleraya.

- Bio ti je simpatičan?

- To nije prava riječ. Mislio sam da je otvoren i odlučan.

Velikodušan također.

- Prije bi se moglo reći da je licemjer i kukavica.

- Ili pak da je vezan uz kamen svojih predaka i ne usudi se

pomaknuti. Poput šumarica. Ne, molim te, nemoj mi govoriti što

su to šumarice. Mekušci, pretpostavljam.

- Ne, žarnjaci.

- Jako dobro - prihvatio je Adamsberg - žarnjaci. Samo me

uvjeri da je Hellebaud ptica i sve će biti dobro.

- Ptica je. Zapravo, bio je. Otkako je zamijenio svoj prirodni

milje tvojom cipelom, stvari su se promijenile.

Adamsberg je uzeo cigaretu od Veyrenca i nastavio polako

hodati.

- Nakon što se grof kao vrlo mlad oženio Leom - kazao je -

popustio je pritiscima klana Valleray, razveo se i oženio ženom iz

ugledne obitelji, udovicom sa sinom.

- Denis de Valleray nije njegov sin?

- Louis, pa to svi znaju. To je majčin sin kojeg je on posvojio

u dobi od tri godine.

- Nije imao druge djece?

- Zakonski ne. Priča se da je grof sterilan, ali sada znamo da je

to pogrešno. Zamisli da se u Ordebecu sazna da ima dvoje djece s

čistačicom.

- Je li gospođa Vendermot radila u dvorcu?

- Ne. Ali je petnaestak godina radila u nekoj vrsti hotela

dvorca u okolici Ordebeca. Mora da je bila neodoljiva djevojka,

ako je imala grudi kao Lina. Jesam li ti već govorio o Li- ninim

grudima?

- Da. Čak sam je i vidio. Sreo sam je kad je izlazila iz ureda.

- I što si učinio? - upitao je Adamsberg brzo pogledavši

poručnika.

- Isto što i ti. Gledao sam je.

- Dakle?

- Dakle, u pravu si. Kao da osjetiš neku strašnu glad.

- U tom je hotelu dvorcu grof zasigurno viđao mladu gospođu

Vendermot. Rezultat tih viđanja je dvoje djece. Što se majke tiče,

grof se nije imao čega bojati. Ona neće na trgu vikati da su Hippo i

Lina grofova djeca. Jer, prema onome kako su nam opisali oca

Vendermota, mogao ju je zbog toga ubiti, zajedno s djecom, zašto

ne?

- Mogla je o tome govoriti nakon njegove smrti.

- To je uvijek pitanje sramote - kazao je Adamsberg vrteći

glavom. - Ona drži do svog ugleda.

- Tako je Valleray mogao biti miran. Osim tog madeža koji ga

je mogao izdati. Povezanost s gospodinom Hellequinom?

- Zapravo nikakva. Grof ima dvoje nezakonite djece, vrlo

dobro. Ništa što bi imalo izravne ili neizravne veze s tri ubojstva.

Umoran sam od razmišljanja, Louis. Sjest ću na ovaj panj.

- Postoji opasnost od kiše.

- Da, vidio sam, oblaci se skupljaju na zapadu.

Ne znajući ni sam zašto, Adamsberg je odlučio dio noći provesti na

putu za Bonneval. Prošao ga je cijelom duljinom, nesposoban uočiti

i jednu kupinu u tami, da bi zatim ponov

no sjeo na deblo gdje je Flem tražio šećer. Ostao je tako više od

sata, nepomičan i čak spreman na bilo kakav nenadani posjet

gospodina Hellequina koji se pak nije udostojio doći k njemu.

Možda zato što nije osjećao ništa u osami šume, ni nelagodu ni

zebnju, čak ni onda kad je zbog bučne rike jelena morao okrenuti

glavu. Čak ni onda kad je sova zahukala nedaleko od njega, onim

svojim tako osobitim zvukom koji oponaša ljudsko disanje.

Nadajući se da je sova doista ptica, kao što je mislio. S druge strane,

postao je siguran da je Valleray bezvrijedan tip i ta je misao

opsjedala Adamsberga. Autokrat, egoist, bez ljubavi za svog

posvojenog sina. Pokorio se časnim pravilima obitelji. Ali zašto je

odlučio ponovno se oženiti Leone, s osamdeset osam godina? Čemu

ta provokacija? Zašto da, na kraju puta, opet napravi isti skandal,

nakon što je cijeli život bio poslušan? Možda upravo zato da

uzdrma tu predugu poslušnost. Događa se da neki dignu glavu u

zadnjem trenutku. U tom slučaju, to bi naravno sve promijenilo.

Kratkotrajnu nadu donijela mu je neka jača buka, teški topot,

dahtanje. Ustao je, pozorno, spreman povući se pred dolaskom

dugokosog Hellequina. Ništa doli krdo veprova koji jure prema

svome leglu. Ne, pomislio je Adamsberg vrativši se na put, on nije

zanimao Hellequina. Stari je predak više volio žene poput Line i on

mu je davao za pravo.

XLIV

- U tom slučaju, to sve mijenja - objavio je Adamsberg

Veyrencu za doručkom.

Komesar je donio kavu i kruh na jedan od panjeva u dvorištu.

Dok je Adamsberg punio šalice, Veyrenc je bacao male jabuke na

udaljenost od četiri metra.

- Razmisli, Louis. Moja je fotografija objavljena u Reportaži iz

Ordebeca dan nakon što sam stigao. Ubojica me nije

mogao zamijeniti za Danglarda. Dakle, doista su njega pokušali

ubiti na tračnicama, a ne mene. Zašto? Zato jer je vidio babure.

Nema drugog objašnjenja.

- A tko je mogao znati da ih je vidio?

- Ti prvi znaš da Danglard slabo prikriva stvari. Zasigurno je

lutao Ordebecom, govorio i druge navodio da govore. Nedvojbeno

se izdao. Postoji dakle veza između ubojstava i babura. Ubojica

nipošto ne želi da saznamo odakle dolaze Vendermotova djeca.

- Skrivaj svoje potomstvo, plodove tvog sjemena. / Jednog će se

dana vratiti i tražiti osvetu - šaptao je Veyrenc bacivši još jednu

jabuku.

- Osim ako ih grof više ne želi skrivati. Ima već godina dana

kako je stari Valleray podignuo glavu, odlučivši oženiti se Leone.

Da će obnoviti ono što je zbog slabosti raskinuo. Cijelog života je

slušao, on to dobro zna, a sada se iskupljuje. To nas navodi na

pomisao da se i kod djece iskupljuje.

- Kako? - upitao je Veyrenc bacivši sedmu jabuku.

- Tako što ih je stavio u oporuku. Podjela na tri dijela.

Jednako sigurno kao što šumarica nije mekušac, ja mislim da je

Valleray napisao oporuku u njihovu korist i da će poslije njegove

smrti Hippolyte i Lina biti priznati.

- Nema hrabrosti da to prije učini.

- Očito nema. Što radiš s tim jabukama?

- Gađam rupe s poljskim miševima. Zašto si toliko siguran u

oporuku?

- Noćas sam u šumi postao siguran u to.

Kao da mu šuma može izdiktirati istinu, na neki način.

Veyrenc je odlučio prijeći preko tipične nedosljednosti Adams-

bergova odgovora.

- Što si radio u šumi?

- Želio sam provesti dio noći na putu za Bonneval. Bilo je

veprova, rike jelena i hukanja sove. Koja je doista ptica, zar ne? A

ne člankonožac ni paučnjak.

- Ptica koja svojim zvukom oponaša ljudsko disanje.

- Točno. Zašto gađaš jazbine poljskih miševa?

274

- Da igram golf.

- Promašio si sve rupe.

- Da. Hoćeš reći, ako je Valleray napisao oporuku u ko- rist

troje djece, onda to sve mijenja. Ali samo ako to netko zna.

- Netko to zna. Denis de Valleray ne voli svog poočima.

Sigurno ga odavno vreba. Možemo pretpostaviti da ga je majka

upozorila, kako ne bi ostao bez dvije trećine bogatstva zbog dvoje

seljačke kopiladi. Čudilo bi me da nije upoznat s oporukom svoga

oca.

Veyrenc je odložio šaku jabuka, natočio si je još šalicu kave i

ispružio ruku prema Adamsbergu da mu doda šećer.

- Dosta mi je tih priča sa šećerom - kazao je komesar pružajući

mu jednu kocku.

- Završio si s tim. Flemov šećer doveo te do šećera Christiana

Clermonta, posuda se zatvorila.

- Nadajmo se - kazao je Adamsberg snažno pritisnuvši

poklopac na posudi koja je imala slab spoj. - Treba promijeniti

gumu. Tako radi Leo, moramo poštivati njezine postupke. Kad se

vrati, sve mora biti isto kao prije. Danglard je već potrošio

jabukovaču, to je dovoljno. Dakle, smatram sigurnim da Denis nije

mekušac i da mu je poznata očeva oporuka. Možda otprije godinu

dana, otkako je počela grofova pobuna. Ako mu otac premine, bit

će to financijski i društveni slom. Vikont Denis de Valleray,

procjenitelj iz Rouena, postat će brat dvoje seljaka, brat luđaka sa

šest prstiju, brat luđakinje koja ima vizije, posinak smušenog grofa.

- Osim ako ne ukloni Vendermotovu djecu. To nije mala

odluka.

- Pod određenim kutom, je. Vikont zasigurno smatra

Vendermotove beznačajnima. Mislim da ih prezire spontano,

instinktivno. Njihov nestanak može mu se čak činiti opravdanim.

To ne bi bilo tako ozbiljno, u njegovom smislu. Ništa ozbiljnije

nego što je za tebe zatvaranje rupa poljskih miševa.

- Ja ću ih otvoriti.

- U svakom slučaju, puno manje ozbiljno nego izgubiti dvije

trećine nasljedstva i sav društveni ugled. Ulog je vrlo težak.

- Imaš osu na leđima.

- Kukca - objasnio je Adamsberg odstranivši je jednim

pokretom.

- Točno. A ako je Denisu oporuka poznata - ako oporuka

postoji - on ne samo da prezire Vendermotove, on ih mrzi.

- Otprije godinu dana ili više. Ne znamo kad je to grof učinio.

- Ali Hippo i Lina nisu mrtvi.

- Znam - kazao je Adamsberg stavljajući posudu sa šećerom

iza sebe, kao da mu smeta pogled na nju. - On nije impulzivni

ubojica. On razmišlja, prikrada se. Riješiti se Hippa

i Line opasno je. Pretpostavlja da netko zna za njihovo podrijetlo.

Ako je Danglard shvatio u dva dana, možemo pretpostaviti da i

drugi znaju za to. Denis zbog toga oklijeva. Jer ako dvoje

Vendermotovih umre, automatski će njega osumnjičiti.

- Leo, na primjer. Ona je pazila na male i poznaje grofa

sedamdeset godina.

- Denis joj je razbio glavu. A u tom slučaju, taj napad nema

nikakve veze s onim što je Leo otkrila. Sad ti imaš osu.

Veyrenc je puhnuo po leđima i okrenuo šalicu da zašećerena

tekućina više ne privlači kukce.

- Okreni i ti svoju šalicu - kazao je Adamsbergu.

- Ja nisam stavio šećer.

- Mislio sam da piješ sa šećerom.

- Rekao sam ti da mi u ovom trenutku šećer ide na živce. Tako

da bi i šećer mogao biti kukac. U svakom slučaju, vrti se oko mene

poput roja pčela.

- Zapravo - kazao je Veyrenc - Denis vreba pogodnu priliku

koja bi mu omogućila da ubije, ali da ne bude izložen sumnjama. A

takva se savršena prilika ukazuje kad Lina ima svoju viziju.

Adamsberg se naslonio na deblo, gotovo okrenuvši leđa Veyrencu

koji je sjedio na drugom kraju. U devet i trideset

sunce je već počinjalo ozbiljno grijati. Poručnik je zapalio jednu

cigaretu, a drugu je, preko ramena, ponudio komesaru.

- Idealna prilika - potvrdio je Adamsberg. - Jer ako tri

uhvaćena umru, prestravljenost stanovnika Ordebeca nužno će se

okrenuti protiv Vendermotovih. Protiv Line, koja je odgovorna za

viziju, kao ona koja posreduje između živih i mrtvih. Ali i protiv

Hippa, za kojeg svi znaju da je imao vražjih šest prstiju. U takvom

ozračju, ubojstvo dvoje Vendermotovih nikoga ne bi iznenadilo, a

polovica stanovnika mogla bi biti sumnjiva. Točno kao kad su

seljani, tisuću sedamsto i neke, udarcima vila izboli nekog

Benjamina koji je opisao uhvaćene. Da okonča krvoproliće, gomila

ga je ubila.

- Ali više nismo u XVIII. stoljeću, metoda će biti drukčija.

Lini i Hippu neće izvaditi utrobu na javnom trgu, učinit će to

diskretnije.

- Denis je dakle ubio Herbiera, Glayeuxa i Mortembota. Osim

Herbiera, učinio je to na starinski način, više-manje slijedeći obred,

kako bi povećao strah u narodu. On bi mogao spadati među

odabrane članove streljačkog kluba, zar ne?

- To je prva stvar koju treba provjeriti - složio se Veyrenc

bacivši dvadesetu jabuku.

- Ne možeš dobro pogoditi ako sjediš. A budući da su tri žrtve

poznati gadovi i zasigurno ubojice, Denis je imao tim manje obzira

kad ih je žrtvovao.

- To znači da su u ovom trenutku Lina i Hippo u neposrednoj

opasnosti.

- Tek kad padne noć.

- Ti naravno shvaćaš da za sada cijela priča počiva na

ljubičastoj baburi.

- Možemo provjeriti Denisove alibije.

- Tom se tipu nećeš moći približiti jednako kao što se nisi

mogao približiti ni Clermontovima.

Dva su muškarca neko vrijeme ostala šuteći da bi nakon toga

Veyrenc odjednom bacio sve jabuke koje je imao i počeo skupljati

posuđe sa stola.

- Pogledaj - kazao mu je Adamsberg tihim glasom, uhvativši

ga za ruku. - Hellebaud izlazi.

I doista, golub se udaljio čak dva metra od praga sobe.

- Zar si stavio zrnje sve dotle? - upitao je Veyrenc.

- Nisam.

- Onda znači da sam traži kukce.

- Kukce, člankonošce, paučnjake.

-Da.

XLV

Kapetan Emeri slušao je Adamsberga i Veyrenca sav uzbuđen.

Nikada nije vidio taj madež, nikada nije čuo da su Vendermotovi

klinci Vallerayeva djeca.

- Da je sa svima spavao, to smo znali. Jednako kao što smo

znali da ga vlastita žena prezire i da je mladog Denisa okrenula

protiv njega.

- Jednako kao što znamo da se ni njegova žena poslije nije

suzdržavala - kazao je Bleriot.

- Ne moramo baš sve razotkriti, naredniče. Situacija je i ovako

dosta mučna.

- Da, Emeri, sve treba razotkriti. Postoji taj člankonožac, a to

se ne može izbrisati.

- Kakav člankonožac? - upitao je Emeri.

- Babura - objasnio je Veyrenc. - Ona je člankonožac.

- Ali što nas se to tiče? - uzrujao se Emeri, naglo ustavši.

- Ne stojte tako, Bleriot, skuhajte nam kavu. Upozoravam te,

Adamsberg, dobro me slušaj. Odbijam prihvatiti i najmanju sumnju

na Denisa Valleraya. Čuješ li me? Odbijam.

- Jer je vikont.

- Nemoj me vrijeđati. Zaboravljaš da plemstvo iz vremena

Carstva nije imalo ničeg zajedničkog s aristokracijom.

- Zašto onda?

- Jer tvoja priča nema nikakvog smisla. Priča o tipu koji je ubio

trojicu tipova samo zato da se riješi Vendermotovih.

- To savršeno drži vodu.

- Ne, jer bi onda Denis trebao biti slabouman ili krvoločan.

Poznajem ga, nije ni jedno ni drugo. Bistar je, oportunist

i ambiciozan.

- Monden, zaslijepljen, ohol.

- Sve to, da. Ali istodobno lijen, oprezan, strašljiv, bez

odlučnosti. Krenuo si krivim putem. Denis ne bi mogao imati snage

pucati Herbieru u lice, priklati Glayeuxa sjekirom, odapeti strelicu

na Mortembota. Tražimo neustrašivog luđaka, Adamsberg. A ti

jako dobro znaš gdje u Ordebecu stanuju neustrašivi luđaci. Tko ti

kaže da se nije dogodilo upravo suprotno? Tko ti kaže da nije

Hippo ubio trojicu muškaraca, prije nego što se pripremio napasti

Denisa de Valleraya?

Bleriot je stavio pladanj na stol, brzo podijelio četiri šalice,

površno, vrlo različito od onoga kako bi postupio Estalere. Emeri se

poslužio i dalje stojeći na nogama, nudeći šećer svima redom.

- Što misliš o tome? - nastavio je.

- Nisam o tome razmišljao - priznao je Adamsberg. - Moglo bi

proći.

- To čak vrlo dobro prolazi. Zamisli da Hippo i Lina znaju tko

im je otac i da znaju za oporuku. Moguće, zar ne?

- Da - kazao je Adamsberg odlučno odbijajući šećer što mu ga

je Emeri pružio.

- Tvoja se teorija može savršeno primijeniti, ali u obrnutom

smjeru. Njima je u interesu da uklone Denisa. No čim se pročita

oporuka, bit će sumnjivi. Zbog toga Lina izmišlja viziju, ostavivši

četvrtu žrtvu nepoznatom.

- U redu - složio se Adamsberg.

- A četvrta žrtva bit će Denis de Valleray.

- Ne, ne ide tako, Emeri. To Vendermotove ne bi oslobodilo

sumnje, naprotiv.

- A zašto ne?

- Zato jer bi trebalo vjerovati da je Hellequinova vojska ubila

četvoricu muškaraca. Dakle, vratili bismo se na Ven- dermotove.

- K vragu - kazao je Emeri odgurnuvši šalicu. - Onda nađi

nešto drugo.

- Najprije treba provjeriti zna li Denis de Valleray gađati

samostrelom - kazao je Veyrenc koji je sačuvao jednu zelenu

jabučicu i sad ju je vrtio među dlanovima.

- Jesi li se bavio sportskim klubovima u okolici?

- Ima ih puno - kazao je Emeri, obeshrabren. - Ukupno

jedanaest u cijeloj regiji, a pet u samom departmanu.

- Ima li, između tih jedanaest, neki klub koji je otmjeniji od

ostalih?

- Društvo ljubitelja prirode iz Quitteuil-sur-Touquesa. Treba

imati preporuke dvojice članova da biste ušli u taj klub.

- Odlično. Pitajte ih je li Denis njihov član.

- A kako? Nikada mi neće dati taj podatak. Takvi klubovi štite

svoje članove. A ja nemam namjeru reći im da žandarmerija otvara

istragu o vikontu.

- Prerano, doista.

Emeri se vrtio po sobi, uspravnog držanja, s rukama na leđima,

nepomičnog lica.

- Dobro - kazao je nakon nekog vremena dok ga je

Adamsberg uporno gledao. - Bleflrat ću. Iziđite sva trojica,

užasavam se pomisli da lažem pred drugima.

Nakon deset minuta kapetan je otvorio vrata i agresivnim

pokretom dao im znak da se vrate.

- Predstavio sam se kao stanoviti Francois de Roche- terre.

Objasnio sam da vikont Valleray prihvaća dati mi preporuku kako

bih ušao u Društvo. Pitao sam je li nužno imati dvije preporuke ili

je dovoljna samo vikontova preporuka.

- Jako dobro - bio je zadivljen Bleriot.

- Zaboravite to, narednice. Naviknuo sam raditi izravno, ne

volim takve trikove.

- I kakav je rezultat? - upitao je Adamsberg.

1

- Da - uzdahnuo je Emeri - Valleray je doista član kluba.

I dobar je strijelac. Ali nikada nije želio sudjelovati na natjecanju

Normandijske lige.

- Suviše obično, nema sumnje - kazao je Veyrenc.

- Sigurno. Ali ima jedan problem. Tajnik kluba previše je

govorio. Ne zato što me želio informirati, nego zato jer me želio

provjeriti. Bio je nepovjerljiv, siguran sam u to. Što znači da bi

Društvo moglo nazvati Denisa de Valleraya i saznati poznaje li

stanovitog Frangoisa de Rocheterrea. Tako da će Denis shvatiti

kako se netko, pod pravim ili lažnim imenom, raspituje o njemu.

- Točnije, o njegovim streljačkim sposobnostima.

- Upravo tako. Denis nije neki genij, ali brzo će shvatiti da ga

sumnjiče za Mortembotovo ubojstvo. Bilo murja, bilo netko

nepoznat. Postat će oprezan.

- Ili će vrlo brzo završiti svoj posao. Ukloniti Hippa i Linu.

- Smiješno - kazao je Emeri.

- Denis može sve izgubiti - nije odustajao Adamsberg. -

Razmislite ozbiljno o tome. Najbolje bi bilo staviti dvorac pod

nadzor.

- Ne dolazi u obzir. Imao bih grofa i vikonta za vratom,

odnosno cijelu hijerarhiju. Bezrazložan nadzor, gnjusne optužbe,

profesionalna pogreška.

- Točno - složio se Veyrenc.

- Onda ćemo nadzirati kuću Vendermotovih. Ali to je puno

nesigurnije. Možeš li nazvati Faucheura?

- Mogu.

- Nije potrebno prije potpunog mraka. Započet ćemo u deset

sati navečer, prekinut ćemo u šest sati ujutro. Osam sati praćenja, to

možemo podnijeti.

- Vrlo dobro - složio se Emeri koji je odjednom izgledao

umorno. - Kamo je otišao Danglard?

- Trpio je posljedice. Morao se vratiti.

- Tako da ste sad samo dvojica.

- Bit će dovoljno. Ti budi u ophodnji od dvadeset dva sata do

dva sata ujutro, a zatim preuzimamo ja i Veyrenc. Imamo

vremena da prije toga večeramo kod Vepra.

- Ne, napravit ćemo obrnuto. Ja ću s Faucheurom preuzeti od

dva sata do šest sati. Krepan sam, moram najprije odspavati.

XLVI.

Prije tri dana, Adamsberg je Leone u bolnicu donio knjigu.

Najprije bi je počešljao, zatim bi se smjestio na njezin krevet i,

oslonjen o lakat, čitao joj dvadesetak stranica. Bila je to neka stara

knjiga u kojoj su se podrobno opisivali svi zakutci lude ljubavi

predodređene za katastrofu. Nije izgledalo da je tema osobito

zainteresirala staricu jer ona se uglavnom smješkala za vrijeme

čitanja, vrteći glavom i prstima, kao da sluša neku pjesmu, a ne

priču. Danas je Adamsberg namjerno promijenio knjigu. Čitao joj

je tehničko poglavlje o ždrijebljenju kobila, a Leo je izgledala kao

da pleše na isti način. Činilo se da je ni bolničarka, koja nije

propuštala tih pola sata čitanja, ni promjena teme nisu uzbuđivali.

Adamsberg se počeo brinuti zbog tog gotovo blaženog stanja

mirnoće jer je Leo upoznao kao posve drukčiju, opširnu, izravnu,

pomalo čangrizavu i naglu. Doktor Merlan koji je zadržao ustrajnu

vjeru u svog kolegu Hellebauda, a koju je komesar polako gubio,

uvjeravao ga je da postupak teče upravo onako kako je opisao

doktor Hellebaud kojeg je sinoć uspio dobiti na telefon u “kući

Fleury”. Leo je u potpunosti bila u stanju govoriti i misliti, ali

njezino nesvjesno stavilo joj je funkcije u stanje mirovanja, uz

pomoć liječnika, sklonivši staricu u spasonosno utočište, te će

trebati još dana prije nego što se zaštitna rešetka ne podigne.

- Prošlo jo tek sedam dana - kazao je Merlan. - Dajte joj

vremena.

- Niste joj ništa rekli o Mortembotu?

- Ni riječi. Slijedimo upute. Jeste li pročitali jučerašnje

novine?

- Članak o murjacima iz Pariza koji ništa ne shvaćaju?

- Otprilike.

- U pravu su. Dvije smrti otkako sam došao.

- Ali i dvije izbjegnute. Leone i Danglard.

- Izbjeći ne znači pobijediti, doktore.

Doktor Merlan raširio je ruke, suosjećajno.

- Doktori ne mogu postaviti dijagnozu bez simptoma, a

murjaci to ne mogu učiniti bez indicija. Vaš je ubojica biće bez

simptoma. Ne ostavlja traga, prolazi poput utvare. To nije

normalno, komesare, nije normalno. Valleray se slaže sa mnom.

- Otac ili sin?

- Otac, naravno. Denis prezire sve što se ovdje događa.

- Poznajete li ga dobro?

- Onako. Vrlo ga rijetko vidimo u gradu. Ali dva puta na

godinu grof organizira večere za uglednike na koje sam i ja pozvan.

Nije baš ugodno, ali je nezaobilazno. Barem je hrana izvrsna. Imate

li vikonta na nišanu?

- Nemam.

- Ispravno. On ne bi nikada pokušao nekoga ubiti, a znate li

zašto? Jer bi morao donijeti odluku, a on je za to nesposoban. Nije

sam ni ženu izabrao, onda možete misliti. Barem tako kažu.

- Razgovarat ćemo još o tome, doktore, čim budete imali malo

vremena za mene.

Hippolyte je prostirao rublje ispred kuće, na plavo uže obješeno

između dva stabla jabuke. Adamsberg ga je gledao kako to čini,

tresao je haljinu svoje sestre kako bi izravnao nabore, prije nego što

će je pažljivo objesiti. Nije, naravno, bilo ni govora o tome da mu

iznebuha objavi novost o roditeljima. To bi u ovom trenutku samo

izazvalo žestoke i nepred

vidljive učinke, a ubojica je bio toliko neuhvatljiv i pomičan da nije

trebalo dodavati nove nesporazume u situaciji koja je ionako izvan

kontrole. Hippolyte je zastao kad je ugledao Adamsberga kako se

približava, automatski trljajući rub desne ruke.

- Nad rabod, komesare.

- Dobar dan - odgovorio je Adamsberg. - Je li vam loše?

- Nije to ništa, samo prst koji nedostaje. Uvijek me probada

prije kiše. Oblači se na zapadu.

- Već se danima oblači na zapadu.

- Ali ovaj put je sigurno - kazao je Hippo vrativši se svome

poslu. - Past će kiša, i to ne mala. Jako me probada.

Adamsberg je položio ruku na lice, oklijevajući. Emeri bi

zasigurno pretpostavio da mu bol ne izaziva prst koji nedostaje,

nego žestoki udarac koji je rukom zadao Danglardu.

- A desna ruka vas ne probada?

- Nekad jedna, nekad druga, nekad obje. Nema pravila.

Abnormalna inteligencija, izoštren um, držanje koje nije

bezazleno. Da Adamsberg nije vodio istragu, Emeri bi već odavno

zgrabio Hippa. Hippa koji realizira viziju svoje sestre, ubija

uhvaćene, i u istom zamahu uklanja nasljednika Valleraya.

Hippo bijaše miran, sada je tresao Lininu košulju sa cvjetnim

uzorkom, što je Adamsbergu odmah u sjećanje vratilo sliku njezinih

grudi.

- Svaki dan se presvlači, to daje gomilu posla.

- Noćas ćemo vam nadzirati kuću, Hippo. To sam vam došao

reći. Ako vidite dvojicu tipova vani, ne pucajte u njih. Ja i Veyrenc

bit ćemo od deset sati navečer do dva sata ujutro, Emeri i Faucheur

preuzet će do zore.

- A zašto? - upitao je Hippo sliježući ramenima.

- Sada imamo već trojicu mrtvih. Vaša majka se s razlogom

boji za vas. Vidio sam novi natpis na zidu skladišta, dok sam

dolazio ovdje: Smrt V-ovima.

- “Smrt Volovima” - kazao je Hippo smijući se.

- Ili “Smrt Vendermotovima”. Onima preko kojih je doš

lo do oluje.

- Čemu bi poslužilo da nas ubiju?

- Skidanju prokletstva.

- Gluposti. Rekao sam vam da nam se nitko neće usuditi približiti. A u

nadzor ne vjerujem. Dokaz tomu je što je Mortembot ubijen. Ne želim vam

zadavati muke, komesare, ali niste ničemu poslužili. Vrtjeli ste se poput

blesana oko njegove kuće i sve vam se dogodilo pod nosom. Želite li mi

doista pomoći?

Hippolyte je Adamsbergu jednostavno pružio krajeve plahte i dva su

muškarca protresla platno na toplom zraku.

- Ubojica je mirno sjedio na svom tronošcu - nastavio je Hippolyte

dajući komesaru dvije kvačice za rublje - a zatim se sigurno dobro nasmijao.

Murjak ne može spriječiti nekoga da ubije. Ako je tip odlučio, to je poput

konja koji je krenuo u trk. Preskače prepreke i to je sve. A ovaj je doista

odlučan. Da čovjeka bacite na tračnice, treba doista biti hladnokrvan. Znate li

zašto je napao vašeg pomoćnika?

- Još uvijek ne znam - odgovorio je Adamsberg oprezno.

- Čini se da ga je zamijenio za mene.

- Gluposti - ponovio je Hippo. - Takav tip ne može pogriješiti metu.

Pazite se ako noćas budete u ophodnji.

- Ubiti murjaka ničemu ne služi. To je poput bodljikave žice, uvijek će

ga odgurnuti.

- To je istina, ali taj tip je krvolok. Sjekira, samostrel, vlak, doista

odvratno. Pucanj iz puške puno je čišći, zar ne?

- Baš i nije. Herbieru je glava eksplodirala. Osim toga, podiže buku.

- Točno - kazao je Hippo češkajući se po potiljku. - To je neka utvara,

nitko ga nije vidio.

- To kaže i Merlan.

- Jednom da je i on u pravu. Obavite taj nadzor ako će vas to umiriti,

komesare. U najmanju ruku, to će majku umiriti, ona je u ovom trenutku

posve zbunjena. I mora se brinuti o Lini.

- Zar je bolesna?

- Ovdje - kazao je Hippo pokazujući na čelo. - Kad je Lina vidjela

Vojsku, tjednima je bila potresena. Ima svoje krize.

Danglardov poziv kod Jurećeg vepra stigao je nešto prije dvadeset jedan

sat. Adamsberg je ustao pun zebnje. Polako se zaputio prema telefonu,

pitajući se kako će prikriti razgovor. Nije bio osobito nadaren za igre

riječima.

- Možete umiriti pošiljatelja - kazao je Danglard. - Pronašao sam dva

paketa, prema uputama. Ključ je bio pravi.

U redu, razmišljao je Adamsberg s olakšanjem. Danglard je došao do

Zerka i Moa, doista su bili u Casaresu.

- Nisu bili previše oštećeni?

- Papir je bio malo zgužvan, uže potrošeno, ali još uvijek u dobrom

stanju.

U redu, ponovio je Adamsberg samom sebi. Mladići su bili umorni, ali

u dobrom stanju.

- Što da radim s njima? - upitao je Danglard. - Da ih vratim

pošiljatelju?

- Ako to nije previše nezgodno, zadržite ih neko vrijeme kod sebe.

Nemam novosti iz centra za sakupljanje.

- Ali to je nezgodno, komesare. Kamo ću s njima?

- To nije moj problem. Večerate li sada?

- Još ne.

- Vrijeme aperitiva? Popijte onda jedan porto u moje zdravlje.

- Nikada ga ne pijem.

- Ali ja ga volim. Popijte ga.

U redu, kazao je Danglard u sebi. Bilo je dosta teško, ali ne glupo.

Adamsberg mu je rekao neka mladiće odvede u Porto, odnosno u suprotnom

smjeru od onoga u kojem su dotad išli. I nije bilo nikakvih novosti o istrazi

poručnice Retancourt. Dakle, prerano je da se vrate preko granice.

- Ima li promjena u Ordebecu?

- Sve je ustajalo. Možda noćas.

Adamsberg se vratio do Veyrenca za stol i dovršio već gotovo hladno

jelo. Udar groma odjednom je zatresao zidove restorana.

- Oblaci na zapadu - prošaptao je Adamsberg podignuvši vilicu.

Dva su muškarca započela svoje noćno bdijenje pod snažnom kišom i

udarima groma. Adamsbergovo je lice bilo napeto kao pred potopom. U

trenucima nevremena, samo u tim trenucima, osjećao se djelomično vezanim

uz masu energije koja je eksplodirala ondje gore, bez razloga, bez cilja, bez

ikakvog drugog poticaja osim širenja fantastične i beskorisne snage. Snage

koja mu je neobično nedostajala ovih zadnjih dana, snage koja je u potpunosti

prepuštena u ruke neprijatelja. I koja je večeras napokon pristala prijeći na

njega.

XLVII.

Zemlja je ujutro još bila mokra i Adamsberg je, sjedeći za doručkom

ispod stabla jabuke, s posudom za šećer iza leđa, osjetio kako mu se hlače

pune vlagom. Bosih nogu, zabavljao se hvatanjem trava između prstiju i

njihovim povlačenjem. Temperatura je pala za barem deset stupnjeva, nebo je

bilo oblačno, ali jutarnja osa, ustrajna, vratila se ponovno k njemu. Hellebaud

je kljucao na četiri metra udaljenosti od praga sobe, što je bio vidljiv

napredak. Nikakvog napretka, međutim, nije bilo kad je riječ o ubojici, a noć

je protekla bez uzbuđenja.

Bleriot mu je dolazio ususret, pomičući svoje krupno tije

lo što je brže mogao.

- Košarica s porukama je puna - kazao je uzdišući kad je stigao do

njega.

- Kako?

- Vaša košarica s porukama je puna. Nisam vas uspio dobiti.

S velikim kolutovima ispod očiju, neobrijanog lica.

- Što se događa, naredniče?

- Denis de Valleray noćas nije mogao doći i rasporiti Ven- dermotove.

Mrtav je, komesare. Požurite, traže vas u dvorcu.

- Kako je umro? - viknuo je Adamsberg trčeći bosih nogu prema sobi.

- Ubio se bacivši se kroz prozor, sad je i Bleriot viknuo i to mu je

zasmetalo jer to nije bila vijest koju bismo objavili na sav glas.

Adamsberg nije želio trošiti vrijeme da uzme čiste hlače, nego je

zgrabio telefon, navukao prve cipele koje je našao i odjurio prodrmati

Veyrenca. Četiri minute zatim, ušao je u narednikov stari automobil.

- Recite, Bleriot, slušam vas. Što znamo o tome?

- Grof je pronašao Denisovo tijelo jutros u osam sati i pet minuta.

Nazvao je Emerija. Kapetan je otišao bez vas, bili ste nedostupni. Poslao me

po vas.

Adamsberg je stisnuo usnice. Kad su se vratili iz noćne ophodnje, on i

Veyrenc isključili su mobitele kako bi mogli slobodno porazgovarati o

dvojici mladića u bijegu. Zaboravio je vratiti karticu u mobitel prije odlaska

na spavanje. Budući da je svoj telefon smatrao osobnim neprijateljem, što je

doista bio, više nije obraćao dovoljno pozornosti na njega.

- Što on kaže?

- Da se Denis de Valleray ubio, nema nikakve sumnje oko toga. Jasno

se osjeća miris viskija iz tijela. Emeri kaže da ga je vikont popio koliko god

je mogao da dobije na odvažnosti. Ali ja nisam siguran u to. Kako je bio

bolestan, vikont se nagnuo i povraćao kroz prozor. On stanuje na drugom

katu, a dvorište je popločano kamenom.

- Mogao je slučajno pasti?

- Da. Ograde na prozorima u dvorcu vrlo su niske. Ali budući da su

dvije kutije sredstava za smirenje gotovo prazne, a kutija od sredstava za

spavanje otvorena, kapetan misli da se želio ubiti.

- Kada je to bilo?

- Oko ponoći ili oko jedan sat ujutro. Evo jednom da sudska

patologinja dolazi brzo, forenzičari također. Brže se kreću kad je riječ o

vikontu.

- Je li uzimao mnogo lijekova?

- Vidjet ćete, noćni stolić sav je prekriven lijekovima.

- Je li puno pio?

- Tako kažu. Ali nikada do te mjere da bude pijan ili bolestan. Problem

je u tome, kazao je Bleriot iskrivivši lice, što Emeri tvrdi da se Denis ne bi

ubio da niste započeli s tom istragom o njegovom streljačkom društvu.

- Da je to moja pogreška?

- Na neki način. Naime, sinoć je tajnik Društva došao u dvorac na

aperitiv.

- Nisu dugo čekali.

- Ali poslije, prema grofovim riječima, Denis tijekom večere nije

izgledao zabrinuto. Iako u toj obitelji nitko zapravo ne gleda na druge. Svi

jedu za sebe, za golemim stolom, ne razmjenjujući ni nekoliko riječi. Drugih

svjedočanstava nema, žena i djeca su mu u Njemačkoj.

- Emeri bi također trebao pomisliti da se vikont ubio zato jer je doista

bio kriv.

-1 to je rekao. Znate kakav je kapetan. Popne se na velikog konja - tako

se to kaže kad je riječ o prapraunuku jednog maršala - a onda odmah siđe s

njega. Samo kaže da ste mogli drukčije tome pristupiti. Trebali ste ići

opreznije, polako prikupiti dokaze i staviti Denisa u pritvor. U tom slučaju,

on ne bi bio mrtav.

- Nego doživotno zatvoren, a njegova ubojstva svima obznanjena.

Upravo ono što nije želio. Kako je grof?

- Šokiran, zatvoren u svojoj knjižnici. Ali bez gnjeva. Njih dvojica više

se nisu podnosili.

Adamsberg je nazvao Emerija na mobitel, kad je bio na dva kilometra

udaljenosti od dvorca.

- Imam papir - kazao je kapetan grubim glasom.

- Kakav papir?

- Pa tvoju prokletu oporuku, za ime Boga. U redu, dvoje Vendermotove

djece nasljeđuje, svako po jednu trećinu. Jedina prednost za Denisa je što

dobiva dvorac.

- Jesi li razgovarao s grofom o tome?

- Ne može se ništa iz njega izvući, postao je tvrd poput kamena. Mislim

da ne zna kako ovladati situacijom.

- A o ubojstvima koja je Denis počinio?

- Sve odbacuje. Priznaje da mu posinak nije bio simpatičan, i obratno.

Ali tvrdi da Denis nije mogao ubiti trojicu muškaraca, ni udariti Leo, ni

gurnuti Danglarda na tračnice.

- Razlog?

- Poznaje ga od njegove treće godine. Držat će se svoje verzije i neće

popustiti. Strah od skandala, razumiješ.

- A koja je njegova verzija?

- Da je Denis pio do besvijesti, zbog nama nepoznatog intimnog

razloga. Da se osjetio loše te je otišao do prozora kako bi povraćao. Da je

prozor bio otvoren kako bi ušao svježi zrak. Da mu se vrtjelo u glavi, da je

pao.

- Što ti misliš?

- Postoji pogreška - gunđao je Emeri. - Posjet tajnika Društva zazvonio

je na uzbunu. Samom je sebi prepisao mješavinu lijekova i alkohola i sad je

mrtav. Ali ne onako kako je odlučio. Ne tako da izgubi svijest na krevetu.

Posrtao je prema prozoru, nagnuo se povraćati i pao.

- Dobro - kazao je Adamsberg, ne primjećujući kapetanovo

predbacivanje. - Kako si uspio izvući oporuku od grofa?

- Pritiskom. Govoreći mu da mi je poznat njezin sadržaj. Bio je

pritisnut. Prljav posao, Adamsberg, gnjusan. Bez čistoće i bez veličine.

Adamsberg je proučio vikontovu razbijenu glavu, visinu prozora, nisku

ogradu, položaj tijela, sadržaj povraćanja koji je uprljao pod. Vikont je dobro

posrtao po sobi. U velikoj prostoriji, boca viskija otkotrljala se po tepihu, a

kraj kreveta bile su otvorene tri kutije lijekova.

- Antipsihotik, sredstvo protiv tjeskobe i sredstvo za spavanje - kazao je

Emeri pokazujući redom na bočice. - Bio je na krevetu kad ih je uzeo.

- Vidim - kazao je Adamsberg prateći tragove povraćanja -jedan na

posteljini, drugi na podu, dvadeset centimetara od prozora, posljednji na

prozorskom potpornju. Kad je osjetio da mu je loše, refleksno je pohitao

prema prozoru. To je stvar dostojanstva.

Adamsberg je sjeo postrance u naslonjač dok su dva fo- renzičara

zauzela sobu. Da, njegovo je istraživanje u streljačkom klubu dovelo do

Vallerayeva samoubojstva. I da, vikont je, nakon tri ubojstva i dva pokušaja

ubojstva, odabrao izlaz za sebe. Adamsberg je ponovno ugledao njegovu

ćelavu glavu razbijenu na kamenu, u dvorištu. Ne, Denis de Valleray nije

imao ni držanje ni građu odvažnog ubojice. Ničeg divljeg ni zastrašujućeg,

bio je rezerviran i suzdržan čovjek, u najgorem slučaju ohol. Ali učinio je to.

Puškom, sjekirom, samo- strelom. Tek je u tom trenutku shvatio da je slučaj

Ordebeca završen. Da su se nepovezani i zaostali događaji odjednom brzo

spojili, kao kad tupim udarcem zatvorimo veliku torbu. Kao što se prazne

oblaci sa zapada. Da će posjetiti Leo posljednji put, da će joj pročitati novu

epizodu ljubavne priče ili odlomak o skotnim kobilama. Posljednji put

Vendermotovi, Merlan, grof, Flem, posljednji put Lina, ulegnuće u vunenom

madracu, njegovo mjesto pod stablom jabuke. Pri pomisli na udaljavanje i

zaborav, oćutio je neugodan osjećaj nepotpunosti. Lagan poput Zerkova prsta

na golubljem perju. Sutra će Hellebauda vratiti u grad, sutra će voziti za

Pariz. Bijesna vojska je nestajala, gospodar se vratio u tamu. Dovršivši ko-

načno, kazao je samom sebi sa žaljenjem, cijelu misiju. Gospodara

Hellequina se ne pobjeđuje. Svi su to govorili i ponavljali, i bili su u pravu.

Ova će se godina dodati ljetopisima zloslutne legende o Ordebecu. Četiri

uhvaćena, četiri mrtva. On je znao spriječiti samo ljudske intervencije, tako

da je barem spasio Hippa i Linu od probadanja vilama.

Sudska patologinja primila ga je za ruku da se ne sudare.

- Oprostite - kazao je Adamsberg. - Nisam vas vidio kad ste ušli.

- Nije bio nesretan slučaj - kazala je. - Testovi to potvrđuju, a prve

pretrage upućuju na uzimanje smrtonosne doze benzodiazepina i osobito

antipsihotika. Da nije pao preko prozora, vjerojatno bi umro od toga.

Samoubojstvo.

- To se potvrđuje - kazao je jedan od forenzičara približavajući se. -

Imam samo jednu seriju otisaka, na prvi pogled njegovih.

- Sto se dogodilo? - upitala je liječnica. - Znam da mu je žena odlučila

živjeti s djecom u Njemačkoj, ali oni već godinama nisu pravi par.

- Shvatio je da je otkriven - kazao je Adamsberg umornim glasom.

- Novac? Propast?

- Ne, istraga. Ubio je troje ljudi, pokušao je ubiti još jednoga i staru

Leo, a pripremao se ubiti još dvoje. Ili četvero. Ili petero.

- On? - upitala je liječnica pogledavši prema prozoru.

- Iznenađeni ste?

- U najmanju ruku. Bio je defenzivan čovjek.

- Kako to?

- Otprilike jednom na mjesec, okušam sreću u kasinu u Deauvilleu.

Ondje sam ga znala sretati. Nikada nismo razgovarali, ali možete prilično

naučiti dok nekoga gledate za zelenim stolom. Oklijevao je pri donošenju

odluka, tražio je savjet, zaustavljao je cijeli stol, dovodeći sve prisutne do

očaja, a sve to za skroman ulog. Nije bio odvažan, nije bio pobjednik, nego

bojažljiv i neodlučan igrač. Teško bi se moglo zamisliti da je razradio neku

osobnu zamisao. A još manje da je donio neku tako okrutnu odluku. Živio je

samo zahvaljujući učincima svog položaja i ranga, uz podršku svojih veza.

To je bila njegova sigurnost, njegova mreža. Znate, one mreže koje

osiguravaju igrače na trapezu.

- A što ako je mreža bila pred pucanjem?

- U tom slučaju, sve je moguće, naravno - kazala je liječnica udaljujući

se. - Kad se oglasi vitalna uzbuna, ljudski je odgovor nepredvidljiv i

stravičan.

Adamsberg je zapamtio tu rečenicu, on nikada ne bi tako formulirao

stvari. To bi mu moglo poslužiti da umiri grofa. Stravična ubojstva,

nepredvidivo samoubojstvo, zvijer nikada ne treba stjerati u kut, koliko god

bila mondena i uljuđena. Sve je to bilo poznato, samo su postojali različiti

načini da se to kaže. Dok je silazio visokim stubama od lakirane hra- stovine,

mrmljajući riječi, zgrabio je mobitel koji mu je vibri- rao u stražnjem džepu.

A to ga je podsjetilo, u dodiru s osušenim blatom, da se nije pobrinuo

odjenuti čiste hlače. Zaustavio se pred vratima knjižnice, dešifrirajući poruku

poručnice Retancourt. Šest odrezanih vlasi na prednjem lijevom sjedalu, dvije na

sakou večernjeg odijela. Sobarica potvrđuje sisanje kose i miris šećera iz garaže.

Adamsberg je prstima stisnuo mobitel, preplavljen osjećajem djetinje i uz-

budljive moći koji ga je obuzeo sinoć za vrijeme oluje. Prvotna, okrutna,

barbarska radost, trijumf protiv kolosa. Dvaput je duboko udahnuo, prošao

rukom preko lica da ukloni osmijeh i snažno pokucao. Dok je čekao grofov

odgovor, koji bijaše bjesomučan i praćen udarcem štapom o pod, cijela

rečenica sudske patologinje je nestala, utopivši se u mutnim vodama njegova

mozga.

XLVIII.

Posjetio je Leo, pročitao joj poglavlje o slučaju rođenja blizanaca kod

kobila, poljubio staricu u obraz, rekao: “Vratit ću se” i pozdravio doktora

Merlana. Svratio je do Vendermo- tovih, prekinuvši braću dok su postavljali

viseću mrežu u dvorištu i u nekoliko im riječi izložio situaciju, ne dotičući se

najvažnijeg pitanja, očinstva grofa Valleraya. Tu je brigu pre

pustio Leone, ili možda samom grofu, ako se ikada bude usudio. Vallerayeva

žestina počela je popuštati, ali uz šok koji je potresao dvorac, Adamsberg je

dvojio da će održati svoje hrabro obećanje i oženiti se Leone. Već će sutra

državni mediji podrobno opisivati vikontove zločine i sasvim se približiti

krvnom tragu koji vodi izravno u dvorac.

Konferencija za novinare održana je u devet sati, a Adamsberg je sav taj

užitak prepustio kapetanu Emeriju, kao pravednu nadoknadu za njegovu

gotovo ugodnu suradnju. Emeri mu je na tome srdačno zahvalio, ne

sumnjajući, on koji je volio objave i malo službene parade, da se Adamsberg

veselio što je može izbjeći. Emeri je inzistirao na tome da proslave završetak

istrage te ga je pozvao na piće u dvoranu Empire, zajedno s Veyrencom,

Bleriotom i Faucheurom. Bleriot je narezao salamu, Faucheur je pripremio

odvratni kir, a Emeri je podignuo čašu za uništenje neprijatelja, spominjući

usput velike pobjede svoga pretka, Ulm, Austerlitz, Auerstaedt, Eckmuhl i

osobito Eylau, njemu najdražu. Kad je Davout, napadnut zdesna, dobio

pojačanje snaga vojske maršala Neya. Kad je Car, bodreći svoje ljude,

viknuo Mura- tu: “Zar ćeš nas ostaviti da nas ti ljudi razderu?”. Razigran i

kao pun sebe, kapetan je rukom prelazio preko trbuha, zasigurno oslobođen

svih onih kugli elektriciteta.

Otišao je posjetiti Linu u ured, bacivši posljednji put pogled na predmet

svoje požude. Zajedno s Veyrencom, pospremio je Leoninu kuću,

razmišljajući hoće li uliti malo vode u bocu s jabukovačom i tako joj vratiti

prijašnju razinu. Svetogrđe balavog neznalice, izjavio je Veyrenc, ne dolijeva

se vode u takvu jabukovaču. Sastrugao je golublji izmet iz svoje lijeve cipele,

pomeo rasuta zrna, udarao po ulegnuću madraca da ga izravna. Napunio je

spremnik benzinom, zakopčao torbu i popeo se na vrh starog grada

Ordebeca. Sjedeći na toplom zidiću koji je još uvijek bio izložen suncu,

promatrao je svaki detalj livada i brežuljaka, vrebajući pokret nepomične

krave. Morao je pričekati večeru u Plavom vepru prije nego što će krenuti na

put, odnosno Danglardov poziv, kako bi mu rekao

da vrati mladiće. Danglard je Zerka trebao usmjeriti prema Italiji, a Moa

ostaviti kod nekog prijatelja, čiji će otac odigrati ulogu denuncijanta. Nije

trebao šifrirati upute jer ih je dogovorio s Danglardom prije nego što je otišao.

Trebao je samo dati znak. Nijedna krava nije se odlučila pomaknuti i, suočen

s tim neuspjehom, Adamsberg je oćutio isti osjećaj nepotpunosti kao ujutro.

Jednako lagan, jednako jasan.

To je zapravo bilo nešto slično onome što mu je neprestano pričao

susjed, stari Lucio, koji je kao dijete izgubio ruku u Španjolskom građanskom

ratu. Problem nije toliko bila ruka, objašnjavao mu je Lucio, koliko činjenica

da je, u trenutku tog gubitka, na njoj imao ranu od uboda pauka koja ga je

stalno svrbjela. I sedamdeset godina poslije, Lucio ju je i dalje češao u

prazno. Ono što nije dovršeno, zauvijek vas progoni. Što on nije dovršio u

Ordebecu? Kretanje krava? Potpuni oporavak Leone? Golublji let? Ili pak,

što je mnogo izvjesnije, osvajanje Line, koju nije ni dirnuo? U svakom

slučaju nešto ga je svrbjelo, a s obzirom na to da nije znao koji je uzrok tome,

usredotočio se na goveda ukipljena na poljima.

On i Veyrenc razišli su se kad je pala noć. Adamsberg se pobrinuo oko

zatvaranja kuće, nimalo ne žureći. Spremio je ptičji kavez u prtljažnik, stavio

Hellebauda u cipelu i smjestio ga na prednje sjedalo. Činilo mu se da je golub

već dovoljno civiliziran, odnosno odvojen od prirode, da neće početi letjeti

tijekom puta. Voda od olujne kiše uvukla se u kabinu, možda i u motor te je

imao malih problema oko paljenja. Dokaz da vozila Brigade nisu bila u ništa

boljem stanju od Bleri- otova i vrlo daleko od mercedesa Clermont-

Brasseura. Bacio je pogled na Hellebauda koji se mirno smjestio na sjedalu te

pomislio na starog Clermonta koji je također sjedio na prednjem sjedalu,

čekajući pun povjerenja, dok su se sinovi spremali da ga zapale.

Dva i pol sata poslije, prelazio je preko malog mračnog vrta svoje kuće,

vrebajući dolazak starog Lucija. Susjed ga je sigurno čuo kad se vratio,

neminovno će se pojaviti s pivom, hineći da mokri ispod stabla prije nego što

započne razgovor.

Adamsberg je imao tek toliko vremena da izvadi torbu i Hellebauda kojeg je

položio na kuhinjski stol zajedno sa svojom cipelom, prije nego što se iz

sjene pojavio Lucio, s dvije boce piva u ruci.

- Sad je malo bolje, hombre - procijenio je Lucio.

- Mislim da je.

- Govnari su se dvaput vraćali. A onda su nestali. Jesi li riješio stvari?

- Skoro.

- A na selu? Jesi li to sredio?

- To je gotovo. Ali loše. Tri ubojstva i jedno samoubojstvo.

- Krivca?

-Da.

Lucio je spustio glavu, kao da iskazuje poštovanje mrtvačkoj bilanci i

otvorio boce piva, iskoristivši granu kao otvarač.

- Već kad mokriš po tome - prosvjedovao je Adamsberg

- oštećuješ korijenje, a sada trgaš i koru.

- Uopće ne - usprotivio se Lucio. - Urin je pun dušika, nema boljeg

gnojiva. Zašto misliš da mokrim ispod stabla? Zbog dušika - ponovio je

Lucio uživajući u toj riječi. Nisi to znao?

- Ne znam ja puno toga, Lucio.

- Sjedni, hombre - kazao je Španjolac pokazujući na drveni sanduk. -

Bilo je vruće ovdje - kazao je ispijajući gutljaj iz boce - patili smo.

- Ondje gore, također. Oblaci su se gomilali na zapadu, ali ništa nije

stizalo. Napokon je jučer sve eksplodiralo, i nebo i istraga. Bila je i jedna

žena, kojoj sam želio požderati grudi, onako sirove. Ne možeš to zamisliti.

Imam dojam da sam to trebao učiniti, imam dojam na nešto nisam dovršio.

- To te svrbi?

- Da, zato sam htio razgovarati s tobom. Ne svrbi me ruka, nego me

muči glava. Poput vrata koja lupaju, vrata koja nisam zatvorio.

- Onda se moraš vratiti, hombre. Inače će ti lupati cijeli život. Princip ti

je poznat.

- Istraga je zaključena, Lucio. Nemam više što ondje raditi. Ili je to

možda zato što nisam vidio krave kako se miču. Na Pirenejima jesam. Ali

ondje, ništa.

- Zar ne možeš imati tu ženu? Umjesto što paziš na krave?

- Ne želim je imati, Lucio.

-Ah.

Lucio je potegnuo polovicu piva iz boce, bučno ga progutao, a zatim

podrignuo, razmišljajući o teškom slučaju koji mu je Adamsberg upravo

predstavio. Bio je strašno osjetljiv na stvari koje nisu prestajale svrbjeti. Bio

je na svom terenu, to mu je bila specijalnost.

- Kad misliš na nju, misliš li na neku hranu?

- Na kuglof s bademima i medom.

- Što je to?

- Posebni kolač od dizanog tijesta.

- Vrlo precizno - kazao je Lucio kao poznavatelj. - Ali rane su uvijek

precizne. Dobro bi učinio da kreneš u potragu za tim kuglofom. To bi trebalo

riješiti stvar.

- Neću uspjeti naći pravoga u Parizu. To je specijalitet s istoka.

- Uvijek mogu zamoliti Mariju da ti ga pripremi. Postoje recepti, zar

ne?

XLIX.

Izvještajni sastanak započeo je u Brigadi u nedjelju ujutro u devet i trideset,

15. kolovoza, bilo je prisutno četrnaest članova. Adamsberg je s

nestrpljenjem očekivao poručnicu Retancourt, a u znak zahvalnosti i

divljenja, stisnuo joj je rame sirovom srdačnošću, pomalo vojnički, pokretom

koji bi se Emeriju jako svidio. Zagrljaj kao pozdrav najsjajnijem vojniku.

Retancourt, koja bi izgubila svaku suptilnost kad bi se našla na području

emocija, pognula je glavu poput nesigur-

nog i prkosnog djeteta, čuvajući zadovoljstvo za poslije, odnosno kad bude

sama.

Djelatnici su redom sjeli za okrugli stol, a Mercadet i Mordent hvatali su

bilješke za izvješće sa sastanka. Adamsberg nije osobito volio takve velike

skupove, na kojima je morao izlagati, objašnjavati, nalagati i zaključiti.

Njegova bi pažnja popustila bez nekog posebnog razloga, bježeći od obveza

tog trenutka, a Danglard bi uvijek bio kraj njega da ga podsjeti na zbilju, kad

god je to potrebno. No, Danglard je u ovom trenutku bio u Portu s Momom

Kratkog Fitilja, nakon što su Zerka poslali za Rim, zasigurno se pripremajući

za povratak u Pariz. Adamsberg ga je očekivao prema kraju dana. Zatim će

pričekati nekoliko dana radi uvjerljivosti, nakon čega će navodni denuncijant

obavijestiti Brigadu. Moa će poput trofeja izručiti u komesarove ruke.

Adamsberg je malo razmišljao o svojoj ulozi dok je poručnica Froissy

izlagala kako su obavljeni zadaci posljednjih dana, između ostalog krvavi

sukob dvojice kolega iz osiguravajućeg društva, kad je jedan drugome rekao

da je “pederski lunatik”, onom prvom je slezena probodena nožem za papir,

jedva su ga spasili.

- Kako se čini - objasnio je Justin koji je uvijek bio pedantan - nije

problem u “pederskom”, nego u “lunatiku”.

- A što je to “pederski lunatik”? - upitao je Adamsberg.

- To nitko ne zna, čak ni onaj koji je to rekao. Pitali smo.

- U redu - kazao je Adamsberg počevši crtati po bloku koji je držao na

koljenima. - Djevojčica sa zamorcem?

- Sud je dao pristanak da je primi polusestra koja živi u departmanu

Vendee. Sudac je naredio psihijatrijsko praćenje djevojčice. Polusestra je

pristala primiti i zamorca. Koji je također ženskog roda - kazao je liječnik.

- Hrabra žena - kazao je Mordent, brzo se udarivši po svom mršavom

vratu što bi učinio svaki put kad bi uputio neki komentar, kao da mu odredi

početak. Budući da je Mordent izgledao poput stare čaplje bez perja, taj je

pokret Adamsberga uvijek podsjećao na kvocanje ptice koja proždire lijepu

ribu. Ukoliko prihvatimo da je čaplja ptica, a riba da je riba.

- Njezin prastric?

- U pritvoru. Sudac je prihvatio optužbu za zatočenje, nasilje i loše

ophođenje. Barem nema silovanja. Činjenica je zapravo da je prastric nije

htio nikome prepustiti.

- U redu - ponovio je Adamsberg crtajući svinuto stablo jabuke za

doručkom.

Dok sjedne strane nije mogao zapamtiti riječi sudske pa- tologinje više

od nekoliko sekunda, s druge je strane svaka grana i grančica na stablu

jabuke ostala nedirnuta i točna u njegovom sjećanju.

- Tuilot Julien - objavio je poručnik Noel.

- Ubojstvo s mekači kruha.

- Točno.

- Jedinstveno oružje svoje vrste - kazao je Adamsberg okrenuvši list u

svom bloku. - Jednako učinkovito i tiho kao samostrel, ali zahtijeva

posvemašnju blizinu.

- U kakvoj je to vezi? - upitala je Retancourt.

Adamsberg joj je dao znak da će to poslije objasniti i počeo je crtati lice

doktora Merlana.

- Za sada je u pritvoru - kazao je Noel. - Rođakinja je spremna platiti

mu obranu jer je cijelog života trpio tiraniju supruge.

- Tuilot Lucette.

- Da. Ta mu je rođakinja donijela križaljke u zatvor. Tek je dvanaest

dana ondje i već je organizirao natjecanje pritvorenika na početničkoj razini.

- U punoj formi je, ako dobro razumijem.

- Prema riječima rođakinje, nikada nije bio tako veseo.

Nastupila je tišina, svi su se okrenuli prema Retancourt,

za čiju su glavnu ulogu u slučaju Clermont-Brasseur svi znali, iako bez

pojedinosti. Adamsberg je dao znak Estalereu da podijeli kavu.

- I dalje tražimo Momu Kratkog Fitilja - započeo je Adamsberg - iako

on nije zapalio mercedes.

Tijekom dosta dugog izlaganja poručnice Retancourt - prvo odijelo, drugo

odijelo, šišanje, sobarica, labrador, miris

benzina - Estalere je podijelio kavu, zatim ponudio šećer i mlijeko kružeći

oko stola, njegujući svoj stil i udvostručujući pozornost. Poručnik Mercadet u

tišini je podignuo ruku u znak odbijanja što je Estalerea prenerazilo jer je bio

uvjeren da poručnik uvijek pije kavu sa šećerom.

- Više ne - objasnio mu je Mercadet tihim glasom. - Dijeta - kazao je

stavljajući ruku na trbuh.

Umiren, Estalere je dovršio obilazak, a Adamsberg se bez razloga

ukipio. Iznenadilo ga je Morelovo pitanje, shvatio je da je Retancourt dovršila

svoje izlaganje i da je propustio jedan njegov dio.

- Gdje je Danglard? - ponovio je Morel.

- Na odmoru - brzo je odgovorio Adamsberg. - Vlak je prešao preko

njega. Nije ranjen, ali nije se lako od toga oporaviti.

- Vlak je prešao preko njega? - upitala je Froissy s istim izrazom

iznenađenja i divljenja kakav je imao doktor Merlan.

- Veyrenc ga je uspio ispružiti između tračnica.

- Dvadeset centimetara između površine tijela i podloge vlaka -

objasnio je Veyrenc. - Nije bio ničega svjestan.

Adamsberg je nespretno ustao, ostavljajući notes na stolu.

- Veyrenc će nastaviti izvješće iz Ordebeca - kazao je. - Vratit ću se.

“Vratit ću se”, to je uvijek govorio, kao da je vrlo izgledno da se jednoga

dana uopće neće vratiti. Izišao je iz dvorane korakom koji je više nego inače

podsjećao na ples i nestao na ulici. Znao je da se u jednom trenutku ukipio,

poput krave u Ordebecu, da je propustio nekih pet do šest minuta izlaganja.

Zašto, to nije mogao reći, i upravo je taj odgovor pokušavao naći hodajući

pločnicima. Nije se uznemirio zbog nagle odsutnosti, bio je naviknut na to.

Nije znao koji je tome razlog, ali uzrok mu je bio poznat. Nešto mu je prošlo

kroz um poput strelice, tako brzo da to nije uspio uhvatiti. Ali što je bilo do-

voljno da ga okameni. Kao kad je primijetio ono bljeskanje mora u luci u

Marseilleu, kao kad je ugledao onaj plakat na zidovima u Parizu, kao za one

nesanice u vlaku Pariz - Vene

cija. I nevidljiva slika koja je prošla izvukla je vodenasto polje iz njegova

mozga, dovukavši u njegove vijuge druge neprimjetne figure koje su se

objesile jedne za druge poput vezanih ljubavnika. Nije im vidio ni početak ni

kraj, ali je ponovno vidio Ordebec, preciznije, jedna vrata, na starom

Bleriotovom automobilu, otvorena, kojima nije pridavao osobitu pozornost.

Bilo je to ono što je jučer rekao Luciju, postojala su vrata koja nisu bila dobro

zatvorena, vrata koja su još lupala, rana koja ga nije prestala svrbjeti.

Hodao je polako ulicama, oprezno, udaljujući se prema rijeci Seine

kamo su ga koraci vodili uvijek kad je bio uzdrman. Upravo bi se u takvim

trenucima Adamsberg, koji je inače bio gotovo neosjetljiv na tjeskobu i na

bilo koju živu emociju, napeo poput užeta, stišćući šake, trudeći se uhvatiti

nešto što je i ne vidjevši vidio ili ne misleći mislio. Nije postojala metoda

kojom bi taj biser izvukao iz bezoblične gomile koju su mu njegove misli

nudile. Znao je samo da mora djelovati brzo, jer njegov je duh bio takav da bi

se sve u njemu zamračilo. Katkada bi ga uhvatio ostajući posve nepomičan,

čekajući da slabašna slika posrćući ispliva ha površinu, katkada hodajući,

pomičući nered svojih sjećanja, katkada spavajući, puštajući neka djeluju

zakoni sile teže te se bojao da bi mu, kad bi unaprijed odabrao teorijsku

strategiju, plijen izmaknuo.

Nakon više od sata hoda sjeo je na klupu u sjeni, naslonivši bradu na ruke. Nit

rasprave izgubio je tijekom izlaganja poručnice Retancourt. Što se dogodilo?

Ništa. Svi su djelatnici ostali na mjestu, pozorno slušajući poručnicu.

Mercadet se borio protiv sna i s mukom je hvatao bilješke. Svi osim jednog.

Estalere se pomaknuo. Očito, posluživao je kavu, s perfekcionizmom koji mu

je svojstven kada obavlja taj posao. Mladi je policajac bio užasnut kad je

Mercadet odbio šećer koji je obično uzimao, pokazujući na svoj trbuh.

Adamsberg je maknuo ruke s lica i stisnuo koljena. Mercadet je napravio

drukčiji pokret, podignuo je ruku u znak odbijanja. Upravo mu je u tom

trenutku pogodak iz samostrela

prošao kroz glavu. Šećer. Bilo je nešto s tim prokletim šećerom, još od

početka. Komesar je podignuo ruku ispred sebe, oponašajući Mercadetov

pokret. Ponovio je taj pokret desetak puta, ponovno je vidio otvorena vrata i

Bleriota ispred automobila koji je bio u kvaru. Bleriot. Bleriot je također od-

bio staviti šećer u kavu kad mu ga je Emeri ponudio. Podignuo je ruku u

tišini, točno onako kao što je učinio Mercadet. U žandarmeriji, onoga dana

kad su razgovarali o Denisu de Vallerayu. Bleriot, sa svojim džepovima na

košulji napuhanima od kocaka šećera, ali Bleriot koji nije uzeo šećer uz kavu.

Adamsberg je zaustavio pokret. Biser je bio tu, blistajući u udubini

stijene. Vrata koja nije zatvorio. Petnaest minuta poslije polako je ustao kako

ne bi poremetio svoje još uvijek neuobličene i neshvaćene osjete te se vratio

kući pješice. Još nije raspremio torbu od sinoć, zgrabio ju je, gurnuo Helle-

bauda u cipelu i sve to stavio, što je tiše mogao, u automobil. Nije želio

podizati buku, bojeći se da bi glasan govor mogao poremetiti djeliće njegovih

misli koji bi se mogli krivo povezati. Poslao je dakle jednostavnu poruku

Danglardu preko mobitela koji mu je nabavila poručnica Retancourt: Vraćam

se gore. U slučaju nužde, isto mjesto u isto vrijeme. Nije bio u stanju napisati

“nužda” pa je tu riječ promijenio u “potreba”. U slučaju potrebe, isto mjesto u

isto vrijeme. Zatim je napisao poruku poručniku Veyrencu: Dođi u 20 h 30 u

pansion kod Leone. Obvezno povedi Retancourt. Nemojte da vas primijete, dođite

šumskim putem. Donesi kolut užeta i nešto za jelo.

L.

Adamsberg je pazio da ne bude upadljiv kad je ponovno stigao u

Ordebec u dva sata poslijepodne, vrlo pogodno vrijeme, kad su ulice

nedjeljom prazne. Otišao je šumskim putom do Leonine kuće i otvorio vrata

sobe koju je smatrao svojom.

1

Uvući se u ulegnuće vunenog madraca činilo mu se posve očitim prioritetom.

Smjestio je poslušnog Hellebauda na okvir prozora i savio se na krevet. Nije

zaspao, nego je slušao gukanje goluba koji je izgledao zadovoljan što je

našao svoje staro mjesto. Pustio je da mu se misli miješaju, ni ne pokuša-

vajući nešto izvući iz toga. Nedavno je vidio fotografiju koja ga je osupnula,

dajući mu jasnu sliku ideje koju je imao o svom mozgu. Bijaše to sadržaj

ribarskih mreža izručen na most velikog broda; oblikovao je gomilu višu od

mornara, nepravilnu i nepogodnu za identifikaciju, u kojoj su se nerazr-

ješivo miješali srebrna boja riba, smeđa boja algi, siva boja člankonožaca -

morskih, a ne kopnenih poput one proklete babure - plava boja hlapova, bijela

boja školjaka, ne dopuštajući određivanje granica među različitim

elementima. I dalje se sa svim tim borio, s tim zbunjujućim aglomeratom,

nepostojanim i raznovrsnim, uvijek spremnim na promjenu ili urušavanje,

odnosno na povratak u more. Mornari bi čistili gomilu bacajući u more

premale životinjice, čepove od algi, nečistoću, a zadržavajući korisne i

poznate oblike. Adamsberg je, kako mu se činilo, djelovao upravo suprotno

od toga, odbacujući smislene elemente, a zatim skupljajući luckaste dijelove

iz svoje osobne hrpe.

Krenuo je od polazne točke, od Bleriotove ruke koja se podiže kraj kave,

puštajući da se slobodno nižu slike i zvukovi iz Ordebeca, poprilično

izjedeno lice gospodara Hellequi- na, Leo koja ga je čekala u šumi,

bombonijera u stilu ampira na Emerijevu stolu, Hippo kako trese mokru

haljinu svoje sestre, kobila koju je pomilovao po glavi, Mo i njegove bojice,

mast na Antoninovim glinenim dijelovima, krv na Gospi iz Glayeuxa,

Veyrenc koji se stropoštao na kolodvorski peron, krave i babura, kugle

elektriciteta, bitka kod Eylaua koju mu je Emeri uspio triput ispričati, grofov

štap kako lupa po starom parketu, zvuk zrikavaca kod Vendermotovih, krdo

veprova na putu za Bonneval. Okrenuo se na leđa, stavio ruke ispod potiljka i

netremice promatrao grede na stropu. Taj šećer. Taj ga je šećer uznemirivao

danima, prouzročujući ne

normalnu iritaciju, do te mjere da ga je prestao stavljati u kavu.

Adamsberg je ustao nakon dva sata, vrelih obraza. Trebao je vidjeti

samo jednu osobu, Hippolytea. Čekao je devetnaest sati, trenutak kad se svi

stanovnici Ordebeca okupljaju u kuhinjama i kafićima pijući aperitiv. Idući s

vanjske strane gradića, mogao je doći do kuće Vendermotovih bez opasnosti

da nekoga sretne. I oni bi trebali piti aperitiv, možda će dovršiti onaj grozni

porto koji su kupili da ga ugoste. Treba nježno odvući Hippa čim ga ugleda,

navesti ga da ode točno na mjesto na koje želi, usmjeriti ga bez odstupanja.

Mi smo ljubazni. Što je bila doista brzopleta definicija za dijete amputiranih

prstiju koje je godinama teroriziralo svoje drugove. Mi smo ljubazni. Pogledao

je na satove. Trebao je obaviti tri poziva radi potvrde. Jedan grofu Vallerayu,

drugi Danglardu i posljednji doktoru Merlanu. Krenut će za dva i pol sata.

Izišao je iz sobe i zavukao se u podrum. Ondje se popeo na bačvu da

dođe do prašnjavog prozorčića, jedinog otvora koji je gledao na dio livade s

kravama. Imao je vremena, čekao je.

Kad je oprezno prilazio kući Vendermotovih u trenutku dok je zvonio

Angelus, osjetio se zadovoljno. Pomaknule su se najmanje tri krave. I to

nekoliko metara, ne odvajajući gubice od trave. Što mu se učinilo izvrsnim

znakom za budućnost Ordebeca.

LI.

- Nisam mogao ništa kupiti, svi su dućani bili zatvoreni

- kazao je Veyrenc ispraznivši vrećicu s hranom na stol. - Morao sam

opljačkati ormar poručnice Froissy, trebat će joj to brzo nadoknaditi.

Retancourt se leđima oslonila na ugašeni kamin, a njezina je glava uokvirena

plavom kosom uvelike nadvisivala ka

meni okvir. Adamsberg se pitao kamo će je staviti spavati u toj kući, u

kojoj su kreveti vrlo stari, odnosno prekratki za njezine tjelesne dimenzije.

Gledala je Veyrenca i Adamsberga kako pripremaju sendviče sa zečjom

paštetom, uz dosta veseo izraz lica. Nikad se nije znalo zašto Retancourt,

ovisno o danu, ima gorak ili prijazan izraz lica, to se nije pitalo. Čak i kad je

bila nasmiješena, u izgledu te krupne žene uvijek je bilo nečeg smežuranog i

lagano nadraženog što je sugovornika odvraćalo od ispovijedanja i

postavljanja banalnih pitanja. Kao što ne bismo prijateljski potapšali stablo

tisućljetne se- kvoje jer bi to zapravo bio znak nepoštivanja. Kakav god

izgled imala, Retancourt je izazivala poštovanje, gdjekad i divljenje.

Nakon skromnog objeda - iako je pašteta poručnice Fro- issy neosporno

bila ukusna - Adamsberg im je nacrtao prostorni plan. Od Leonina pansiona

trebaju krenuti putom prema jugoistoku, onda presjeći preko polja, zaobići

zemljanom stazom i doći do starog zdenca.

- Kratku udaljenost od šest kilometara. Nisam našao ništa bolje od tog

starog zdenca. Zdenac Oison. Primijetio sam ga idući uz Touques.

- Što je to Touques? - zanimalo je Retancourt koja je uvijek željela biti

precizna.

- Ovdašnja rijeka. Zdenac je na području susjedne općine, napušten je

već četrdeset godina, dubok je dvanaestak metara. Lako je i primamljivo

baciti nekoga unutra.

- Ako se čovjek dovoljno nagne nad ogradu bunara - kazao je Veyrenc.

- Upravo na to računam. Naime, ubojica je već obavio taj manevar

gurnuvši Denisovo tijelo preko prozora. Razumije se u to.

- Znači da Denis nije izvršio samoubojstvo - ustvrdio je Veyrenc.

- Ubijen je. On je četvrta žrtva.

- Ali ne i posljednja.

- Točno.

Adamsberg je odložio olovku i izložio svoja najnovija razmišljanja - ako

je to prava riječ. Retancourt je u više navrata trljala nos jer kao obično nije

prihvaćala način na koji je komesar dolazio do cilja. Ali cilj je dostigao,

morala je to priznati.

- To očito objašnjava zašto nije ostavio ni najmanjeg traga - kazao je

Veyrenc kojeg su ovi novi elementi naveli na razmišljanje.

Retancourt se, pak, vratila na praktične elemente djelovanja.

- Je li široka? Ograda bunara?

- Ne, oko trideset centimetara. Osim toga, niska je.

- Sve se poklapa - složila se Retancourt. - A promjer zdenca?

- Dovoljan.

- Kako ćemo djelovati?

- Na dvadeset pet metara udaljenosti odatle postoji stara gospodarska

zgrada. Hangar koji zatvaraju trošna dvokrilna drvena vrata. Ondje ćemo biti,

ne možemo prići bliže. Pazite, Hippo je jak tip. Postoji veliki rizik.

- Opasno je - kazao je Veyrenc. - Stavljamo na kocku jedan život.

- Nemamo izbora, nema dokaza, osim nekoliko nesretnih papirića od

šećera, izvan konteksta.

- Jesi li ih sačuvao?

- U jednoj bačvi u podrumu.

- Možda ćeš imati otiske na njima. Tjednima nije bilo kiše.

- Ali to neće biti dokaz. Sjesti na panj i jesti šećer nije kriminalna

radnja.

- Imamo Leonine riječi.

- Riječi starice u stanju šoka. Koje sam jedino ja čuo.

- Zajedno s Danglardom.

- Koji nije bio pažljiv.

- To neće proći - potvrdila je Retancourt. - Nema drugog rješenja nego

da vrebamo.

- Opasno jo - ponovio je Veyrenc.

- Zbog toga je Retancourt ovdje, Louis. Ona će nasrnuti brzo i sigurno.

Ona može uhvatiti tipa ako počne bježati. Ona će imati uže, u slučaju

potrebe.

Veyrenc je zapalio cigaretu i zavrtio glavom, bez ljutnje. Staviti snagu

poručnice Retancourt iznad njegove bilo je nešto toliko očito da o tome nije

trebalo raspravljati. Ona bi sigurno bila u stanju podignuti Danglarda s

perona.

- Ako promašimo - kazao je - čovjek će biti mrtav i mi zajedno s njim.

- To se ne može promašiti - mirno je primijetila Retancourt. - Ako se

uopće dogodi.

- Dogodit će se - uvjeravao ju je Adamsberg. - Tip nema izbora. A ubiti

toga čovjeka bit će mu jako drago.

- Recimo - kazala je Retancourt pruživši mu čašu da je napuni.

- Violette - kazao je Adamsberg blago, poslušavši je. - To ti je treća

čaša, a treba nam sva vaša snaga.

Retancourt je slegnula ramenima kao da je komesar izgovorio neku

glupost koja nije bila dostojna komentara.

LII.

Retancourt se smjestila iza lijevog krila vrata hangara, a dvojica

muškaraca iza desnog. Ništa ne bi trebalo omesti trčanje poručnice prema

zdencu.

U sjeni, Adamsberg je podignuo ruke prema svojim pomoćnicima,

ispruživši svih deset prstiju. Još deset minuta. Veyrenc je ugasio cigaretu o

pod i zalijepio oko za široku pukotinu na drvenoj pregradi. Krupni poručnik

napinjao je mišiće da se pripremi, dok je Retancourt, oslonjena o okvir vrata i

unatoč petnaest metara užeta koje je omotala oko tijela,

ostavljala dojam posvemašnje opuštenosti. Adamsberg se brinuo zbog toga, s

obzirom na one tri čaše vina.

Hippolyte je stigao prvi te je sjeo uz rub bunara, gurnuvši ruke u

džepove.

- Junačina, siguran u sebe - prošaptao je Veyrenc.

- Pazi na golubinjak. Otuda će doći Emeri.

Tri minute zatim, kapetan se počeo približavati, vrlo uspravan, u uredno

zakopčanoj odori, ali pomalo nesigurnim korakom.

- U tome je problem - kazao je Adamsberg tiho. - On se više boji.

- To mu može dati prednost.

Dvojica su muškaraca započela razgovor koji se iz hanga- ra nije mogao

čuti. Držali su se na barem metar udaljenosti jedan od drugoga, nepovjerljivi,

ofenzivni. Hippolyte je govorio više od Emerija, brzo, agresivnom

intonacijom. Adamsberg je uznemireno pogledao Retancourt, koja je i dalje

bila oslonjena o okvir vrata i nije ni za milimetar promijenila svoj udobni

položaj. Retancourt je bila u stanju spavati na nogama, ne mičući se, poput

konja, što nije uvijek bilo utješno.

Hippolyteov smijeh odjeknuo je u noći, tvrd, zlokoban. Potapšao je

Emerija po leđima, pokretom u kojem nije bilo ničeg prijateljskog. Onda se

nagnuo nad ogradu bunara, ispruživši ruku, kao da želi nešto pokazati. Emeri

je podi- gnuo glas, izustio nešto kao “gad” i također se nagnuo.

- Pažnja - prošaptao je Adamsberg.

Pokret je bio stručniji i brži nego što je predvidio - muškarčeva ruka

koja ide ispod nogu i obje ih podiže - a njegova reakcija sporija nego što se

nadao. Zaletio se s punom sekundom zaostatka, malo iza Veyrenca koji je

pokrenuo cijelu svoju masu. Retancourt je već bila kraj zdenca kad su mu

ostala još tri metra da ih pretrči. Tehnikom koja je samo njoj bila svojstvena,

bacila je Emerija na zemlju i sjela na njega zaja- havši ga, držeći ruke na

podu i u potpunosti blokirajući prsnu šupljinu muškarca koji je stenjao pod

njezinom težinom. Hippolyte je ustao, dašćući, članaka izranjavanih

kamenjem.

- U zadnji tren - kazao je.

- Nisi bio u opasnosti - kazao je Adamsberg pokazujući na Retancourt.

Zgrabio je kapetana za zapešća i na leđima mu zaključao lisice dok mu

je Veyrenc vezivao noge.

- Nemoj ništa pokušavati, Emeri. Violette te može zdrobiti kao baburu,

dobro to shvati. Kao kopnenog raka.

Adamsberg, sav znojan, dok mu je srce luđački lupalo, okrenuo je

Bleriotov broj, a za to vrijeme Retancourt je ustala i udobno sjela na zdenac,

zapalivši cigaretu, mirno kao da se upravo vratila s tržnice. Veyrenc je hodao

gore-dolje njišući rukama, pokušavajući otkloniti napetost. Njegovi se obrisi

iz daljine nisu vidjeli, ništa osim sjaja crvenih pramenova kose.

- Dođite kod starog zdenca u Oisonu, Bleriot - govorio je Adamsberg. -

Uhvatili smo čovjeka.

- Kojeg čovjeka? - upitao je Bleriot koji se javio tek nakon desetog

zvona, govoreći mrtvačkim glasom.

- Ubojicu iz Ordebeca.

-A Valleray?

- Nije to bio Valleray. Dovezite se, naredniče.

- Gdje? U Pariz?

- U Parizu nema zdenaca iz Oisona, Bleriot. Probudite se.

- Kojeg čovjeka? - ponovio je Bleriot razbistrivši glas.

- Emerija. Očajan sam, naredniče.

Adamsberg je doista bio očajan. Radio je s tim čovjekom, hodali su, pili i jeli

zajedno, slavili pobjedu kod njega. Toga dana - zapravo jučer, prisjetio se

Adamsberg - Emeri bijaše veseo, opušten, simpatičan. Ubio je troje ljudi,

gurnuo Danglarda na tračnice, razbio Leoninu glavu o pod. Stare Leo koja ga

je kao malog spasila iz ledene vode. Jučer je Emeri podignuo čašu kira u

znak sjećanja na svog pretka, bio je siguran. Postojao je krivac, iako to nije

bio onaj kojeg je on predvidio. Posao nije završen, bila su potrebna još dva

ubojstva do kraja, tri ako se Leone vrati moć govora. Ali sve se odvijalo na

najbolji mogući način. Četiri izvršena ubojstva,

dva neuspjela pokušaja, još tri u planu, imao je svoj plan. Ukupno sedmero

mrtvih, dobra bilanca za ponosnog vojnika. Adamsberg se vratio u Brigadu

sa svojim krivcem Denisom de Vallerayem, slučaj je zaključen, a bojno polje

slobodno.

Adamsberg je prekriženih nogu sjeo kraj njega na travu. Emeri, pogleda

usmjerenog prema nebu, imao je izgled borca koji nije ustuknuo pred

neprijateljem.

- Eylau - kazao mu je Adamsberg - jedna od pobjeda tvoga pretka,

jedna od tebi najdražih. Znaš njezinu strategiju napamet, iznosiš je svima koji

je žele i koji je ne žele čuti. Naime, Leo je doista rekla Eylau. A ne hello,

naravno. Eylau, Flem, šećer. Na tebe je mislila.

- Upravo si počinio životnu pogrešku, Adamsberg - kazao je Emeri

teškim glasom.

- Ima nas troje koji možemo posvjedočiti. Pokušao si gurnuti Hippa u

zdenac.

- Zato jer je ubojica, vrag. Uvijek sam ti to govorio. Zaprijetio mi je, ja

sam se branio.

- Nije ti zaprijetio, rekao ti je kako zna da si ti krivac.

- Nije.

- Jest, Emeri. Ja sam mu zadao ulogu. Neka ti kaže da je vidio tijelo u

zdencu i zatraži da dođeš tu zajedno s njim i to utvrdiš. Bio si uznemiren.

Zašto sastanak noću? Što to Hippo pripovijeda o tijelu u zdencu? Došao si.

- Pa što onda? Ako postoji truplo, moja je obveza doći. Bez obzira na

vrijeme.

- Ali nije bilo trupla. Bio je samo Hippo koji te optužio.

- Nemaš dokaza - kazao je Emeri.

- Točno. Od početka nema nijednog dokaza, nijedne indicije. Ni za

Herbiera, ni za Glayeuxa, ni za Leo, Mortembota, Danglarda, Valleraya. Šest

žrtava, četiri mrtva, bez ijednog traga. To je rijetkost, ubojica koji djeluje

poput utvare. Ili mur- jaka. Naime, tko bi bolje od murjaka prikrio sve

tragove? Ti si bio zadužen za tehnički dio posla, ti si mi donosio rezultate.

Bilanca: nismo imali ništa, nijednog otiska, nijedne indicije.

- Nema indicija, Adamsberg.

- Vjerujem ti jer si sve uništio. Ali postoji šećer.

Bleriot je parkirao automobil kraj golubinjaka i dojurio

njišući svojim debelim trbuhom, noseći svjetiljku u ruci. Pogledao je svog

kapetana zavezanog na zemlji, bacio sluđen i bijesan pogled na Adamsberga,

ali se suzdržao. Nije znao treba li se umiješati, govoriti, više nije znao tko su

prijatelji, a tko neprijatelji.

- Naredniče, oslobodite me ovih glupana - naložio mu je Emeri. -

Hippo mi je ovdje zakazao sastanak pod izlikom da postoji leš u zdencu,

zaprijetio mi je i ja sam se branio.

- Tako što ste me pokušali baciti unutra - kazao je Hippo.

- Nisam bio naoružan - kazao je Emeri. - Poslije bi izdao zapovijed da

te izvuku odatle. Iako bi demoni kakav si ti trebali krepati upravo na ovakav

način. Neka se vrate u utrobu zemlje.

Bleriot je redom pogledavao Emerija i Adamsberga, ali i dalje nije bio u

stanju opredijeliti se za stranu.

- Naredniče - kazao je Adamsberg podignuvši glavu - vi ne šećerite

kavu. Znači da su rezerve šećera bile za kapetana, a ne za vas?

- Uvijek ih imam kod sebe - kazao je Bleriot suho.

- Da mu ih date kad je u krizi? Kad mu noge počnu klecati, kad se

počne znojiti i drhtati?

- Ne smijemo o tome govoriti.

- Zašto mu vi vučete rezerve? Zato što mu to deformira džepove? Zato

što se srami?

- Oboje, komesare. Ne smijemo o tome govoriti.

- Šećer treba biti omotan?

- Zbog higijene, komesare. Može tjednima ostati u mom džepu da ga ne

dirne.

- Vaši papirići od šećera, Bleriot, isti su kao oni koje sam pokupio na

putu za Bonneval, pred oborenim deblom. Ondje je Emeri imao krizu. Ondje

je sjeo i pojeo šest kockica, ondje je ostavio papire, ondje gdje ih je Leo našla.

Nakon Herbiero- va ubojstva. Naime, deset dana prije toga nije ih ondje bilo.

Leo sve zna, Leo povezuje pojedinosti, leptirova krila, Leo zna da Emeri

katkad mora progutati nekoliko kockica šećera

za redom da dođe k sebi. Što li je Emeri radio na putu za Bonneval? To

je pitanje koje mu je postavila. Došao joj je odgovoriti, odnosno razbiti joj

glavu.

- To nije moguće. Kapetan nikada nema šećera kod sebe. Traži ga od

mene.

- No te večeri, Bleriot, išao je sam u kapelu, pa ga je ponio. On poznaje

svoj problem. Preveliko uzbuđenje, nagli utrošak energije mogu izazvati

hipoglikemijsku krizu. Nije želio riskirati da ostane bez svijesti nakon

Herbierova ubojstva. Kako je poderao papir? Sa strane? Po sredini? I što

onda? Zgužvao ga je u kuglu? Protrljao ga je? Ostavlja ga samo tako?

Presavije ga? Svi mi imamo svoj način postupanja s papirima. Vi načinite

vrlo čvrstu malu kuglicu koju onda gurnete u prednji džep.

- Da ne prljam okoliš.

- A on?

- On ga otvara po sredini, razmota ga na tri četvrtine.

-1 onda?

- Tako ga ostavi.

- Točno, Bleriot. A Leo je to sigurno znala. Neću tražiti od vas da

uhitite kapetana. Ja i Veyrenc smjestit ćemo ga na stražnje sjedalo

automobila. Vi ćete sjesti naprijed. Sve što očekujem od vas je da ga

odvezete u žandarmeriju.

LIII.

Kad su stigli u dvoranu za ispitivanje, Adamsberg je Emerija oslobodio

i skinuo mu lisice. Obavijestio je komandanta Bourlanta u Lisieuxu. Bleriota

je poslao u Leonin podrum da pokupi papiriće od šećera.

- Nije mudro ostaviti mu slobodne ruke - primijetila je Retancourt što

je moguće mirnije. - Sjetite se Moova bijega. Pritvorenici uvijek pokušavaju

pobjeći.

Adamsberg je uhvatio pogled poručnice Retancourt i u njemu posve

sigurno zamijetio trag provokativne ironije. Retancourt je shvatila Moov

bijeg, jednako kao Danglard, ali nije ništa rekla. Ipak, uopće joj se nije sviđala

ta metoda i njezini neizvjesni učinci.

- Ali ovaj put ste i vi prisutni, Retancourt - odgovorio je Adamsberg

smješkajući se. - Dakle, ništa ne riskiramo. Pričekat ćemo Bourlanta - kazao

je okrenuvši se prema Emeri- ju. - Nisam sklon tomu da te ispitujem u ovoj

žandarmeriji u kojoj si još uvijek časnik. Ova postaja više nema šefa, Bour-

lant će te predati u Lisieux.

- Tim bolje, Adamsberg. Bourlant barem poštuje načela utemeljena na

činjenicama. Dok za tebe svi znaju i ponavljaju da lebdiš u oblacima, a tvoje

mišljenje nema nikakvu vje- rodostojnost među snagama reda, bilo da je riječ

o žandarima ili o murjacima. Nadam se da to znaš?

- Jesi li zbog toga inzistirao da dođem u Ordebec? Ili zato što si mislio

da ću biti popustljiviji od tvog kolege koji ti ne bi dopustio ni da priviriš u

istragu?

- Zato jer ti nisi ništa, Adamsberg. Vjetar, oblaci, nepismena

ektoplazma, nesposobna čak i za osnovno rezoniranje.

- Dobro si obaviješten.

- Očito. Bila je to moja istraga i nisam želio da mi je neki učinkoviti

murjak oduzme. Čim sam te vidio, shvatio sam da je sve ono što su govorili o

tebi bilo istinito. Da ću moći raditi po svome dok ti budeš lutao po svojim

maglama. Ti nisi čak nigdje ni išao, Adamsberg, ništa nisi napravio, to mogu

svi posvjedočiti. Uključujući tisak. Samo si me spriječio da uhitim onog gada

od Hippa. A zašto ga štitiš? Znaš li barem to? Zato da mu nitko ne dirne

sestru. Ti si nesposoban i opsjednut. Jedino što si radio u Ordebecu to je da si

joj gledao u grudi i brinuo se o svom prokletom golubu. Ne računajući da se

elitna policija ovdje iskrcala i prekopala cijelu regiju. Misliš da nisam znao za

to? Čime si se zapravo ovdje bavio, Adamsberg?

- Skupljao sam papiriće od šećera.

Emeri je otvorio usta, zatim je udahnuo i zašutio. Adamsberg je bio

siguran kako se zaustavio da ne izgovori: “Jadnice, neće ti ničemu poslužiti,

ti tvoji papirići od šećera.”

Dobro, neće naći otiske. Čisti papirići, i to je sve.

- Zar misliš da ćeš uvjeriti porotu tim papirićima?

- Zaboravljaš nešto, Emeri. Onaj tko je pokušao ubiti Danglarda ubio je

i sve ostale.

- Očito.

- Snažan čovjek koji se pokazao kao dobar trkač. Rekao si, jednako kao

ja, da je Denis de Valleray počinio ubojstva i daje on taj koji je zakazao

sastanak Danglardu u Cerenayu. To je navedeno u tvom prvom izvješću.

- Očito.

-1 da se ubio kad ga je tajnik kluba obavijestio o početku istrage.

- Ne “kluba”. Društva ljubitelja prirode.

- Kako želiš, to me ne zanima. Moj je predak, međutim, bio unovačen

za tvojih napoleonskih ratova i umro je u dobi od dvadeset godina, ako te to

zanima. U Eylauu, ako želiš shvatiti zašto mi je taj naziv ostao u sjećanju. S

objema nogama u blatu, dok je tvoj predak pobjednički defilirao.

- Obiteljski usud - kazao je Emeri smješkajući se, držeći leđa

uspravnije nego ikad prije, gurnuvši čvrsto ruku preko naslona stolca. - Nećeš

biti bolje sreće od tvog pretka, Adamsberg. Već si sada u blatu do guzice.

- Denis se ubio, napisao si, jer je znao da je optužen. Optužen za

ubojstva Herbiera, Glayeuxa, Mortembota i za pokušaje ubojstva Leone i

Danglarda.

- Razumije se. Nisi upoznat s nastavkom laboratorijskog izvješća.

Konjska doza antidepresiva, antipsihotika i gotovo pet promila alkohola u

krvi.

- Zašto ne? Lako je izručiti sve to u grlo već napola mrtvog čovjeka.

Podigneš mu glavu i izazoveš refleks gutanja. Bez obzira na to, Emeri: zašto

bi Denis želio ubiti Danglarda?

- Sam si mi to objasnio, smutljivče. Zato jer je Danglard znao istinu o

Vendermotovoj djeci. Zbog madeža u obliku kukca.

- Rakova.

- Baš me briga - uzrujao se Emeri.

- Rekao sam to, ali sam se prevario. Naime, reci mi kako bi Denis de

Valleray tako brzo shvatio da je Danglard vidio raka? I dokučio što to znači?

Dok sam to ja sam shvatio tek one večeri kad je otišao?

- Preko glasina.

- Upravo sam to pretpostavio. Ali nazvao sam Danglarda i on nije

nikome govorio o tome, osim Veyrencu. Osoba koja je gurnula ceduljicu u

njegov džep, učinila je to odmah nakon što je grofu pozlilo u bolnici. Jedine

osobe koje su mogle vidjeti Danglarda kako podiže šal na Linina ramena,

kako otkriva grofova gola leđa, kako bulji u tu ljubičastu mrlju i čudi se, bili

su dakle Valleray stariji, doktor Merlan, bolničarke, zatvorski čuvari, doktor

Hellebaud, Lina i ti. Eliminiraj čuvare i Hellebauda koji su izvan priče.

Eliminiraj bolničarke koje nikada nisu vidjele madež Vendermotove djece.

Eliminiraj Linu koja nikada nije vidjela grofova leđa.

- Vidjela ih je toga dana.

- Ne, držala se vrlo povučeno u hodniku, Danglard mi je to potvrdio.

Znači da Denis de Valleray nije znao da je otkrio postojanje svog brata i

sestre. Nije, dakle, imao nikakvog razloga baciti ga pod vlak Caen - Pariz. Ti

jesi. Tko drugi?

- Merlan. On je operirao Hippove prste kad je bio dijete.

- Merlan se nije nalazio u maloj skupini ispred Glayeuxo- ve kuće.

Osim što ga se Vallerayevo potomstvo nimalo ne tiče.

- Lina ga je mogla vidjeti, ma što Danglard o tome govorio.

- Ni ona nije bila ispred Glayauxove kuće.

- Ali je bio njezin glineni brat, Antonin. Tko ti kaže da ga nije

upozorila?

- Merlan. Lina je napustila bolnicu puno prije ostalih, razgovarala je s

prijateljicom na prijamnom odjelu. Eliminiraj je.

- Ostaje grof - važno je ustvrdio Emeri. - Koji nije želio da se sazna da

su mu oni djeca. Barem ne za njegova života.

- Ni on nije bio ispred Glayeuxove kućo, nego na promatranju u

bolnici. Samo ti si vidio, shvatio i samo ti si mogao gurnuti poruku u

Danglardov džep. Najvjerojatnije kad je ušao u Glayeuxovu kuću.

- A što bi se to mene trebalo ticati da je grof napravio tu vražju djecu?

Ja nisam Vallerayevo dijete. Hoćeš li vidjeti moja leđa? Pronađi barem jednu

vezu između mene i smrti svih tih jadnika.

- To je jednostavno, Emeri. Strah. I nužno iskorjenjivanje uzroka

straha. Ti si oduvijek bio uplašen i užasnut što nisi dosegnuo veličinu svoga

pretka. Na nesreću, dali su ti njegovo ime.

- Strah? - kazao je Emeri raširivši ruke. - A od čega, moj Bože? Od

bijednog Mortembota, umrlog spuštenih hlača?

- Od Hippolytea Vendermota. Odgovornog, u tvojim očima, za svu

tvoju nemoć. I to već trideset dvije godine. Progoni te mogućnost da ćeš

skončati kao Regis, morao si uništiti onoga koji te kao dijete prokleo. A u to

si “prokletstvo” siguran. Jer si nakon toga doživio gotovo smrtonosni pad s

bicikla. Ali mi to nisi rekao. Varam li se?

- Zašto bih ti pričao o svom djetinjstvu? Klinci razbijaju njušku na

biciklu. Tebi se to nije dogodilo?

- Dogodilo mi se. Ali ne odmah nakon što me “prokleo” mali sotonski

Hippo. Ne nakon što sam saznao za Regisovu tragičnu nesreću. Za tebe je

potom sve išlo sa zla na gore. Školski neuspjesi, profesionalna razočaranja u

Valenceu, u Lyonu, neplodnost, žena koja je otišla. Strah, malodušje, ne-

svjestice. Nisi maršal kakvog je želio tvoj otac, nisi čak ni vojnik. A taj silni

neuspjeh u tvojim je očima prava drama, drama koja postaje sve teža. No nisi

ti kriv za tu dramu, Emeri, jer Hippo je taj koji ju je pokrenuo kad te

“prokleo”. Kad ti je spriječio potomstvo, kad ti je zabranio da budeš sretan ili

slavan, što se kod tebe svodi na isto. Hippo je izvor tvoje nesreće, tvoje zle

kobi, još uvijek te užasava.

- Budi razuman, Adamsberg. Tko bi se bojao tog degenerika koji

govori unatrag?

- Zar misliš da treba biti degenerik kako bi preokretao riječi? Naravno

da ne. Treba biti posebno obdaren. Dijabolič- ki. Ti to znaš, jednako kao što

znaš da Hippa treba uništiti kako bi ti bio siguran. Imaš samo četrdeset dvije

godine, možeš početi život ispočetka. Otkako te žena napustila i otkako se

Regis prije tri godine ubio, što je označilo vrhunac tvoje sluđenosti, to je

postala tvoja fiksna ideja. Naime, ti si čovjek koji ima fiksne ideje. Tvoja

dvorana u stilu ampira, između ostalog.

- Puko poštovanje, ti to ne možeš shvatiti.

- Ne, megalomanska manija. Tvoja besprijekorna odora koju nikakav

šećer ne smije deformirati. Tvoje držanje ponositog vojnika. Samo je jedna

osoba odgovorna za ono što smatraš nepravednim, nepodnošljivim,

sramotnim i nadasve prijetećim neuspjehom: Hippolyte Vendermot. A usud

koji ti je namijenio može se zaustaviti samo njegovom smrću. Slučaj

neurozne nužne obrane, na neki način, da ih nisi ubio još četvero.

- U tom slučaju - kazao je Emeri ponovno se bacivši na naslon stolca -

zašto jednostavno ne ubiti Hippa?

- Zato jer se najviše od svega bojiš da ne budeš optužen za njegovu

smrt. A to je razumljivo. Jer ovdje svi znaju za vaše djetinjstvo, za tvoju

nesreću na biciklu s deset godina, nakon što te prokleo, za mržnju koju

osjećaš prema Vender- motovima. Potreban ti je alibi da se osjetiš potpuno

zaštićen. Alibi i krivac. Potrebna ti je opsežna i pametna strategija, kao u

Eylauu. Dobro promišljena strategija, kao jedini način da pobijediš, kao što je

to učinio car, dvaput jača vojska. A Hippolyte Vendermot deset je puta jači

od tebe. Ali ti si potomak maršala, za ime Boga, ti ga možeš dotući. “Zar ćeš

dopustiti da te ti ljudi unište?”, kao što bi rekao car. Ne, zasigurno ne. Ali pod

uvjetom da pripremiš sve krivine. Potreban ti je maršal Ney koji će ti pomoći

kada Davout bude ugrožen na desnom boku. Zato si otišao posjetiti Denisa.

- Posjetio sam Denisa?

- Prije godinu dana, večerao si kod grofa s uglednicima, doktorom

Merlanom, vikontom Denisom razumije se, povjerenikom iz Evreuxa i

drugima. Grof se loše osjećao, odveo si ga u njegovu sobu zajedno s

doktorom. Merlan mi je to ispričao. Mislim da si te večeri saznao za oporuku.

Emeri se nasmijao brzo i prirodno.

- Jesi li bio ondje, Adamsberg?

- Na neki način. Zatražio sam od grofa da mi to potvrdi. Mislio je da

umire, zatražio je da mu hitno doneseš oporuku, dao ti je ključ od sefa. Želio

je, prije smrti, u nju staviti dvoje Vendermotove djece. On je dakle s mukom

dopisao nekoliko redaka i zamolio te da to potpišeš. Uzdao se u tvoju

diskreciju, kao kapetana i časnog čovjeka. No ti si pročitao što je napisao,

naravno. I nije te nimalo začudilo da je grof otac demona poput Hippa i Line.

Ugledao si madež na njegovim leđima dok ga je Merlan slušao. Poznat ti je

Linin madež jer joj šal stalno pada Za tebe to nije babura s ticalima, nego lice

vraga, crveno i rogato. Sve to učvrstilo te u ideji da su ti potomci prokleta

kopilad. I te večeri, nakon što si toliko vremena tražio priliku da ukloniš lozu

Vendermotovih - jer Lina je u tvojim očima također crna - ona ti se napokon

ukazala. Gotovo. Dugo si razmišljao, bojažljiv kakav jesi, pažljivo važeš sve

elemente i nakon nekog vremena, razgovaraš s Vallerayevim sinom.

- Nikada nisam bio u vezi s vikontom, svi to znaju.

- Ali ti ga možeš posjetiti, Emeri, ti si šef žandarmerije. Denisu si rekao

istinu, o onim novim recima koji su dodani u očevoj oporuci. Ukazao si mu

na propast. On je slabić i ti to znaš. No osoba poput vikonta ne može se

odmah odlučiti. Pustio si ga da razmisli, da to probavi. Ponovno si ga posjetio

da ga požuriš, uvjeriš i daš mu ovu ponudu: možeš ga osloboditi nasljednika

kopiladi, ali pod uvjetom da ti da alibi. Denis je bio zbunjen, još uvijek je

preživao. No, kao što si predvidio, na kraju je pristao. Ako ćeš ti ubijati, ako

on mora samo potvrditi da je bio s tobom, to nije velika cijena. Dogovorili ste

trgovinu. Čekao si priliku.

- Nisi još odgovorio na moje pitanje. Zašto bi me se trebalo ticati to

što je grof napravio ta stvorenja? I što Danglard to zna?

- Ništa. Tebe zanimaju sama ta stvorenja. Ali ako se sazna tko im je

otac, izgubit ćeš potporu svog kompanjona, Denisa, koji više ne bi imao

razloga pokrivati te. Ti bi dakle izgubio alibi. Zato si gurnuo Danglarda na

tračnice.

U tom je trenutku u sobu ušao Bourlant, suho pozdravivši komesara

Adamsberga prema kojem nije osjećao nikakvo poštovanje.

- Kakva je optužba? - upitao je.

- Četiri ubojstva, dva pokušaja ubojstva, dva planirana ubojstva.

- Planovi se ne računaju. Čime to potkrepljujete?

- Dobit ćete moje izvješće sutra, u deset sati. Vi ćete odlučiti hoćete li

obavijestiti suca ili nećete.

- To mi se čini u redu. Slijedite me, kapetane Emeri. Žao mi je, ali ne

znam ništa o toj priči. No Adamsberg je zadužen za istragu, moram ga

poslušati.

- Provest ćemo svega nekoliko sati zajedno, komandante Bourlant -

kazao je Emeri svečano ustajući. - Nema dokaza, posve je nerazuman.

- Došli ste sami? - upitao je Adamsberg.

- Tako je, komesare. Danas je 15. kolovoza.

- Veyrenc, Retancourt, otpratite komandanta Bourlanta. Ja ću započeti

pisanje izvještaja dok vas čekam.

- Svi znaju da ne možeš napisati ni tri retka - kazao je Emeri

podsmjehujući se.

- Ne brini se zbog toga. I još nešto, Emeri: savršena prigoda', Lina ti ju

je pružila i ne želeći to. Kad je vidjela Bijesnu vojsku i kad je cijeli Ordebec

za to saznao. Sama ti je pokazala put, znak sudbine. Trebalo je još samo

ostvariti proročanstvo, ubiti trojicu uhvaćenih i podignuti stanovnike protiv

Vendermotovih. “Smrt V-ovima”. A onda ubiti Linu i njezina prokletog

brata. Zasigurno bi u gradu tražili luđaka kojeg je Vojska užasnula, odlučnog

da iskorijeni njezine “prolazni

ke”. Kao 1775., kad su deseci ljudi vilama izboli Francois-Be- njamina.

Ne bi manjkalo sumnjivaca.

- 1777. - ispravio ga je Veyrenc u Danglardovoj odsutnosti.

- Možda ne baš toliko, ali barem dvjesto.

- Ne govorim o broju sumnjivaca, nego o godini kad je Frangois-

Benjamin ubijen. 1777.

- Ah, dobro - kazao je Adamsberg ne vrijeđajući se.

- Kreten - kazao je Emeri kroza zube.

- Denis je gotovo jednako kriv kao ti - mirno je nastavio Adamsberg - s

obzirom na to da ti je dao svoj kukavički i bijedni pristanak. Ali kad si

shvatio da je Društvo gubitelja prirode...

- Ljubitelja prirode - prekinuo ga je Emeri.

- Kako hoćeš. Da će Društvo obavijestiti vikonta o istrazi, znao si da

neće izdržati više od nekoliko sati prije nego što pukne. Da će progovoriti, da

će te optužiti. On je znao da si ti taj koji je pobio uhvaćene kako bi pripremio

smrt Vendermotovih. Otišao si do njega, razgovarao s njim da umiriš njegov

strah, već si ga napola umrtvio - tvoj profesionalni udarac u vratnu arteriju -

dao si mu da proguta alkohol i lijekove. Neočekivano, Denis je naglo ustao

povraćati, pojurivši prema otvorenom prozoru. Bila je oluja, sjećaš se?

Silovito vrijeme. Trebao si mu samo podignuti noge i on se prevrnuo. Denis

će biti optužen za ubojstva, to je razlog njegova samoubojstva. Savršeno. To

je mijenjalo tvoj plan, ali zapravo ne previše. Nakon četiriju smrti, pa iako je

sad postojalo racionalno objašnjenje, polovica Ordebeca i dalje će misliti da

je njihov pravi razlog Vojska. Da je u osnovi Hellequin došao uništiti

četvoricu uhvaćenih. Da je vikont samo predstavljao njegovo oružano krilo,

njegovo oružje. Da su Hippo i Lina sudjelovali u dolasku gospodara, opet i

uvijek. Dakle, nije bilo razloga da se ne kaže kako je neki luđak zatim

uklonio dvoje Hellequi- novih pomoćnika. Luđak kojega nikada neće

pronaći, uz odobravanje stanovništva.

- Ipak je to dosta veliki pokolj samo da bi se došlo do jednog tipa -

kazao je Emeri ravnajući kaput.

- Naravno, Emeri. Ali tome valja dodati da ti se pokolj u najvećoj mjeri

sviđao. Glayeux i Mortembot su te ismijavali, ponižavali, ali su ti pobjegli.

Mrzio si ih. Herbiera također, kojeg nikad nisi bio sposoban uhititi. Sve loši

ljudi, ti si uklanjao loše ljude, a na kraju i Hippa. No iznad svega, Emeri, ti

snažno vjeruješ u Vojsku. Gospodar Hellequin, njegove sluge Hippo i Lina,

njegova žrtva Regis, sve to za tebe ima smisla. Ubijajući uhvaćene, istim

udarcem zadobivao si Hellequino- vu milost. A to nije beznačajno. Bojao si

se, naime, da si ti četvrta žrtva. Nisi volio spominjati tog četvrtog čovjeka,

tog neimenovanog. Stoga pretpostavljam da si davno već ubio nekoga. Kao

što je to učinio Glayeux, kao što je to učinio Mortembot. Ali to nosiš u sebi.

- Sad je dosta, komesare - umiješao se Bourlant. - To što je ovdje

rečeno nema nikakvu vrijednost.

- Znam - kazao je Adamsberg kratko se nasmiješivši, gurnuvši

Veyrenca i Retancourt za namrštenim časnikom iz Lisieuxa.

- Od orla - prošaptao je Veyrenc - pao je na zemlju gordi potomak, /

Bezumnik je samo mogao sniti da uspet će se na Panteon.

Adamsberg je bacio pogled na Veyrenca, dajući mu znak da nije pravi

trenutak, kao što je to učinio Danglardu tijekom njegova izlaganja o Rikardu

Lavljeg Srca.

LIV

Lina nije otišla na posao, raspored u obitelji Vendermot poremetio se

zbog najave o uhićenju kapetana Emerija, predstavnika snaga reda. Slično

kao kad bi se crkva u Ordebecu okrenula na krov. Nakon što je pročitao

Adamsbergovo izvješće - koje je Veyrenc velikim dijelom ispravio -

komandant Bourland odlučio je obavijestiti suca koji je naložio pritvor.

Svi su u Ordebecu znali da je Louis Nicolas Emeri u ćeliji u Lisieuxu.

No prije svega, grof je poslao službeno pismo obitelji Ven- dermot u

kojem ih obavještava da je on pravi otac Hippolytea i Line. Činilo mu se

manje ponižavajuće, objasnio je Adamsbergu, da to djeca čuju od njega, a ne

preko glasina koje kruže brzo i u krivom smjeru, kao uvijek.

Kad se vratio iz dvorca, Adamsberg ih je našao kako još u podne lutaju

po blagovaonici, idući gore-dolje poput biljarskih kugla, sudarajući se

međusobno na nepravilnom tepihu, raspravljajući stojeći, okrećući se oko

velikog stola koji još nije bio raspremljen.

Činilo se da je Adamsbergov dolazak prošao nezapaženo. Martin je

tučkom lagano udarao po dnu gotovo praznog mužara, dok je Hippo, inače

gazda kuće, obilazio prostoriju, povlačeći kažiprstom po zidu, kao da crta

neku nevidljivu crtu. Dječja igra, kazao je Adamsberg samome sebi. Hippo je

rekonstruirao svoj život, a to će potrajati. Antonin je tjeskobno nadgledao

brzi hod svoga starijeg brata koji je stalno bio u pokretu, kako ga ne bi udario

u prolazu. Lina se zanijela na stolcu s kojeg je noktom gulila male ljuske,

takvim intenzitetom da bi tko mogao pomisliti kako o tom novom poslu ovisi

cijeli jedan život. Samo se majka nije micala, stisnuta u naslonjaču. Cijelo

njezino držanje, pognuta glava, stisnute tanke noge, ruke preklopljene preko

trbuha, odavalo je sram koji ju je razdirao i kojeg se nije znala riješiti. Sada

su svi znali da je spavala s grofom, da je prevarila oca, i cijeli će Ordebec

komentirati tu činjenicu u beskraj.

Nikoga ne pozdravivši, jer nije vjerovao da su bili u stanju nešto čuti,

Adamsberg je najprije prišao majci i stavio joj stručak cvijeća na koljena. A

to je, čini se, samo pojačalo njezinu nelagodu. Nije bila dostojna darivanja

cvijeća. Adamsberg je bio uporan, primio ju je za ruke i stavio ih na stručak.

Zatim se okrenuo prema Martinu.

- Bi li nam mogao skuhati kavu?

Taj upit i prelazak na “ti”, kao da je vratio pozornost obitelji. Martin je

odložio mužar i zaputio se prema kuhinji češkajući se po kosi. Adamsberg je

sam izvadio šalice iz vitrine i rasporedio ih po prljavom stolu, skupivši dio

suđa u jedan kut. Jednog po jednog, zamolio ih je da sjednu. Lina je

posljednja to prihvatila, a kad se smjestila, noktom je počela grepsti po nozi

od stolca. Adamsberg se nije smatrao nadarenim za psihologiju i nakratko ga

je obuzela želja da pobjegne. Uzeo je vrč s kavom iz Martinovih ruku i

napunio šalice, jednu je odnio majci koja ju je odbila, i dalje stišćući ruke oko

stručka cvijeća. Imao je dojam da nikada nije pio toliko kave kao ovdje.

Hippo je također odbio kavu i otvorio pivo.

- Vaša se majka bojala za vas - započeo je Adamsberg - i bila je stotinu

puta u pravu.

Vidio je kako spuštaju poglede. Svi su pognuli glave prema podu, kao

da su se okupili na misi.

- Ako nitko od vas nije sposoban uzeti je u obranu, tko će to onda

učiniti?

Martin je ispružio ruku prema mužaru, a onda se povukao.

- Grof ju je spasio od ludila - nagađao je Adamsberg. - Nitko od vas ne

može zamisliti u kakvom je paklu živjela. Valleray vas je sve štitio, to mu

morate priznati. Spriječio je da Hippo ne dobije metak iz puške, poput psa. I

to mu morate priznati. Ona vas je preko njega sve zaštitila. Nije to mogla

sama učiniti. Odradila je svoj majčinski posao. To je sve.

Adamsberg nije bio siguran u ono što tvrdi, bi li majka poludjela ili ne

bi, bi li otac pucao na Hippolytea, ali nije bio trenutak za precizno izlaganje.

- Je li grof ubio oca? - upitao je Hippo.

Glava obitelji prekinula je tišinu, bio je to dobar znak. Adamsberg je

udahnuo, žaleći što nema nadohvat ruke Zer- kovu ili Veyrencovu cigaretu.

- Ne. Nikada nećemo saznati tko je ubio oca. Možda Her- bier.

- Da - živahno se umiješala Lina - to je moguće. Došlo je do žestoke

scene, tjedan dana prije. Herbier je tražio novac od mog oca. Jako su vikali.

- Naravno - kazao je Antonin napokon širom otvorivši oči.

- Herbier je morao znati za Hippa i Linu, sigurno je ucjenjivao Vendermota.

Otac ne bi podnio da cijeli grad za to sazna.

- U tom slučaju - primijetio je Hippo - otac bi ubio Herbiera.

- Da - kazala je Lina - zato je to njegova sjekira. Otac je doista pokušao

ubiti Herbiera, ali ovaj je ubio njega.

- U svakom slučaju - potvrdio je Martin - ako je Lina vidjela Herbiera u

Bijesnoj vojsci, znači da je počinio zločin. Zna

li smo za Mortembota i Glayeuxa, ali nismo znali za Herbiera.

- Tako je - zaključio je Hippo. - Herbier je ocu razbio glavu.

- Sigurno je tako - složio se Adamsberg. - Sve se slaže i, nadasve, sve

se dovršava.

- Zašto kažete da se majka s razlogom bojala? - upitao je Antonin. -

Emeri nas nije ubio.

- Ali vas je namjeravao ubiti. Bio je to njegov konačni cilj: umoriti

Hippa i Linu, tako da odgovornost padne na nekog stanovnika Ordebeca koji

je poludio bojeći se mrtvih od Bijesne vojske.

- Kao 1777.

- Točno. Ali vikontova smrt ga je usporila. Emeri je taj koji ga je

gurnuo kroz prozor. Ali sad je gotovo - kazao je okrenuvši se prema majci

koja kao da se oporavila u licu jer su njezina djela obznanjena, pa čak i

branjena te se donekle mogla izvući iz svog mrtvila. - Vrijeme strahovanja je

završi

lo - nastavio je. - Gotovo je i prokletstvo obitelji Vendermot. Ubijanja su

barem imala ovaj učinak: znat će se da ih nitko od vas nije počinio, nego da

ste bili žrtve.

- Isto kao što više nikoga nećemo moći impresionirati - kazao je Hippo

uz pomalo razočaran osmijeh.

- Možda je to šteta - kazao je Adamsberg. - Postaješ čovjek s pet

prstiju.

- Srećom, mama je sačuvala vrhove - uzdahnuo je Antonin.

Adamsberg se zadržao još sat vremena prije nego što se

oprostio, bacivši posljednji pogled na Linu. Prije nego što je izišao, primio je

gospođu Vendermot za ramena i zamolio je da ga otprati do puta. Uplašena,

sitna je ženica odložila cvijeće i zgrabila vjedro, objašnjavajući kako će to

iskoristiti da pokupi rublje.

Uzduž užeta razapetog između dva stabla jabuka, Adamsberg je gospođi

pomagao skidati rublje i slagati ga u vjedro. Nije našao oprezan način da

pristupi problemu.

- Herbier je navodno ubio vašeg muža - kazao je tihim glasom. - Što vi

mislite o tome?

- To je dobro - prošaptala je ona.

- Ali je pogrešno. Vi ste ga ubili.

Gospođa Vendermot ispustila je kvačicu i objema rukama uhvatila se za

uže.

- Samo nas dvoje to znamo, gospođo Vendermot. Zločin je zastario i

više nitko neće o tome govoriti. Niste imali izbora. Bilo je ili vi ili njih dvoje.

Hoću reći, Vallerayevo dvoje djece. On bi ih ubio. Spasili ste ih na jedini

mogući način.

- Kako ste saznali za to?

- Zato jer nas zapravo troje zna za to. Vi, ja i grof. Slučaj je zataškan

zato što se on umiješao. Jutros mi je to potvrdio.

- Vendermot je htio ubiti djecu. Znao je.

- Tko mu je rekao?

- Nitko. Otišao je isporučiti drvenu građu u dvorac, a Valleray mu je

pomogao oko istovarivanja. Grof je zapeo za kuku na bageru i košulja mu se

poderala po cijeloj dužini. Vendermot mu je vidio leđa. Vidio je madež.

- Ali još netko to zna, barem polovično.

Žena je okrenula svoje užasnuto lice prema Adamsbergu.

- Lina - nastavio je. - Kao mala, vidjela vas je kako ga ubijate. Zato je

obrisala ručku sjekire. Potom je htjela sve izbrisati, sve prepustiti zaboravu.

Zato je imala svoju prvu krizu, odmah nakon toga.

- Kakvu krizu?

- Prvu viziju Bijesne vojske. Vidjela je Vendermota, uhvaćenog. Dakle,

gospodar Hellequin postao je odgovoran za zločin, a ne vi. Nastavila je

podržavati tu ludu ideju.

- Namjerno?

- Ne, da bi se zaštitila. Ali trebat će je osloboditi košmara.

- To se ne može. To su stvari koje su jače od nas.

-Vi to možda možete učiniti, tako što ćete joj reći istinu.

- Nikada - odgovorila je sitna ženica, ponovno se uhvativši za uže.

- Negdje u podsvijesti, Lina ionako već sumnja u to. A ako Lina

sumnja, onda sumnjaju i njezina braća. Pomoglo bi im da saznaju kako ste to

vi učinili, i zašto.

- Nikada.

- Sami ćete odlučiti, gospođo Vendermot. Zamislite. Anto- ninova glina

će se učvrstiti, Martin će prestati jesti životinjice, Lina će biti oslobođena.

Razmislite o tome, vi ste majka.

- Najviše mi smeta ta glina - kazala je slabašno.

Toliko slabašno, da je Adamsberg bio uvjeren kako bi je

u tom trenutku dašak vjetra otpuhao poput maslačka. Krhka, shrvana ženica

koja je muža raspolovila s dva udarca sjekirom. Maslačak je skroman i vrlo

otporan cvijet.

- Ipak, dvije će stvari zauvijek ostati - nastavio je Adamsberg. - Hippo

će i dalje govoriti naopačke. I Hellequi- nova vojska nastavit će pohoditi

Ordebec.

- To je sigurno - kazala je gospođa Vendermot malo čvršće - to nema

nikakve veze.

LV

Veyrenc i Danglard bezobzirno su doveli Moa do Adamsbergova ureda,

s lisicama na rukama, i silom ga posje-

li na stolac. Adamsberg je osjetio pravi užitak kad ga je ponovno ugledao,

zapravo pomalo ponosno zadovoljstvo pri pomisli da ga je uspio iščupati s

lomače.

Stojeći uz Moa, s jedne i s druge strane, Veyrenc i Danglard savršeno su

igrali svoju ulogu, ozbiljnih i strogih lica. Adamsberg je neprimjetno

namignuo Mou.

- Vidiš kako to završava, tvoj bijeg, Mo.

- Kako ste me pronašli? - upitao je mladić nedovoljno agresivnim

tonom.

- Bilo je samo pitanje vremena kad ćeš pasti. Imali smo tvoj adresar.

- Briga me - kazao je Mo. - Imao sam pravo pobjeći, bio sam prisiljen

bježati. Nisam ja zapalio taj automobil.

- Znam to - kazao je Adamsberg.

Mo je pokazao tek osrednje iznenađen izraz lica.

- Dvojica sinova Clermont-Brasseura su se za to pobrinula. Upravo u

trenutku dok mi razgovaramo, optuženi su za ubojstvo s predumišljajem.

Prije nego što je napustio Ordebec, ima tome tri dana, Adamsberg je od

grofa ishodio obećanje da će intervenirati kod nadležnog suda. Obećanje je

dobio bez problema jer ga je divljaštvo dvojice braće istinski pogodilo.

Budući da je imao i svoj popis okrutnosti u Ordebecu, nije bio raspoložen za

oprost grijeha, čak ni prema samome sebi.

- Sinovi? - lažno se zgražao Mo. - Vlastiti sinovi su ga zapalili?

- Pobrinuvši se da tebe optuže. Tvoje tenisice, tvoja metoda. Osim što

Christian Clermont nije znao vezati vezice na tenisicama. I što mu je vatra

spalila nekoliko pramenova kose.

- To se gotovo svaki put dogodi.

Mo je okrenuo glavu lijevo i desno, kao netko tko je odjednom postao

svjestan novog stanja stvari.

- Znači da mogu ići?

- Misliš? - kazao je Adamsberg strogo. - Zar se ne sjećaš kako si izišao

odavde? Oružana prijetnja policijskom službeniku, nasilničko ponašanje i

bijeg.

- Ali bio sam prisiljen - ponavljao je Mo.

- Možda, mali moj, ali takav je zakon. Ideš u pritvor, izići ćeš pred sud

za otprilike mjesec dana.

- Nisam vam nanio bol - prosvjedovuo je Mo. - Samo jedan mali

udarac.

- Mali udarac koji te vodi ravno sucu. Naviknut si na to. On će odlučiti.

- Koliko mogu dobiti?

- Dvije godine - procijenio je Adamsberg - zbog izvanrednih okolnosti i

pretrpljene štete. Možeš izići za osam mjeseci budeš li se dobro ponašao.

- Osam mjeseci, sranje - kazao je Mo, ovaj put gotovo iskreno.

- Bolje bi bilo da mi zahvališ što sam pronašao počinitelje. Iako nisam

imao razloga brinuti se zbog tebe. Komesar koji dopusti da mu pritvorenik

pobjegne, znaš što to znači?

- Briga me za to.

- Ne mislim da je tako - kazao je Adamsberg ustajući. - Odvedite ga.

Adamsberg je Mou rukom uputio znak koji je značio: Upozorio sam te.

Osam mjeseci. Nemamo izbora.

- Istina, komesare - odjednom je kazao Mo pruživši mu vezane ruke. -

Trebao bih vam zahvaliti.

Stisnuvši Adamsbergove ruke, Mo mu je gurnuo zgužvani papirić.

Kuglicu koja je bila veća od papira za šećer. Adamsberg je zatvorio vrata

nakon njegova odlaska, naslonio se na dovratak kako bi spriječio da tko uđe i

raširio ceduljicu. Mo je napisao, posve malim slovima, svoja razmišljanja o

uzici kojom su bile vezane nožice goluba Hellebauda. Na kraju poruke, zapi-

sao je ime i adresu maloga gada koji je to učinio. Adamsberg se nasmiješio i

pažljivo gurnuo papir duboko u džep.

LVI.

Slijedeći već provjeren postupak, grof de Valleray u dogovoreni je dan

doveo osteopata uz krevet u kojem je ležala Leone. Liječnik je već dvadeset

minuta provodio terapiju u

sobi, samo u pratnji doktora Merlana koji nije želio ništa propustiti te čuvara

Renea. Na hodniku se ponavljao gotovo isti prizor, dolasci i odlasci onih

koji su čekali, Adamsberg, Lina, bolničarka, grof koji sjedi lupajući štapom

po linoleumu, čuvari iz Fleuryja ispred vrata. Ista tišina, ista napetost. No, za

Adamsberga se narav tjeskobe promijenila. Više nije bila riječ o spašavanju

Leonina života, nego je trebalo saznati hoće

li joj liječnik vratiti dar govora. Dar kojim bi rekla, ili ne bi rekla, ime

ubojice iz Ordebeca. Bez njezina svjedočenja, Adamsberg je sumnjao da će

sudac potvrditi optužbu protiv Emerija. Neće se usuditi takav slučaj bazirati

na šest papirića od šećera, na kojima osim toga nije bilo nikakvih otisaka.

Niti na napadu na Hippolytea na zdencu, koji nipošto nije dokazivao ostala

ubojstva.

Za grofa je bila riječ o tome da sazna je li se staroj Leo vratila

izgubljena živost ili će ostati nepomična u svojoj blaženoj tišini. Što se

vjenčanja tiče, o njemu više nije govorio. Nakon šokova, strahova i skandala

koji su potresli Ordebec, i sam je gradić izgledao iscrpljeno, stabla jabuka

povijeno, a krave ukipljeno.

Val kiše i svježine vratio je Normandiju u njezino uobičajeno stanje.

Tako da je Lina, umjesto da se pojavi u jednoj od svojih bluza cvjetnog

uzorka s dubokim dekolteom, navukla pulover zatvoren sve do vrata.

Adamsberg se usredotočio na taj problem kad je doktor Hellebaud napokon

izišao iz sobe, zadovoljan i sav poletan. Za njega je bio postavljen stol u sobi

za bolničare, kao prošli put. Pratili su ga u tišini, a liječnik si je dugo trljao

ruke prije nego što ih je počeo uvjeravati da će, već sutra, Leo govoriti kao

prije. Sačuvala je dovoljno fizičke snage da se suoči sa situacijom te je stoga

mogao ukloniti blokade. Merlan ga je promatrao kako jede, obraza oslonje-

nog na ruku, kao u pozi starog zaljubljenika.

- Ima jedna stvar - kazao je osteopat između dva zalogaja - koju bih

želio razjasniti. Da se netko baci na vas u namjeri da vas ubije, to bi svakoga

šokiralo. Da to učini prijatelj, to bi ozbiljno pogoršalo traumu. Ali kod Leo se

razvilo nešto

puno jače, do te mjere da je ona apsolutno odbijala suočiti se s tom

činjenicom. Takvu pojavu bismo mogli uočiti da ju je, primjerice, napao

vlastiti sin. Zasigurno. Tako da ne razumijem. Ali držim da ju nije napao

običan poznanik. To je nešto više.

- Točno - kazao je Adamsberg zamišljeno. - Riječ je o čovjeku kojeg

više nije često viđala. Ali kojeg je dobro poznavala, u osobitim okolnostima.

- Dakle? - upitao je liječnik ustrajno ga promatrajući s vrlo pozornim

sjajem u očima.

- Kad je taj čovjek imao tri godine, Leo se bacila u zaleđenu vodu u

kojoj se utapao. Spasila mu je život.

Liječnik je polako klimnuo glavom.

- To mi je dovoljno - kazao je.

- Kad ću je moći vidjeti?

- Odmah. Ali za ispitivanje, sutra ujutro. Tko joj je donio one

nemoguće knjige? Jedna smiješna ljubavna priča i priručnik o liječenju konja.

Posve besmisleno.

- Meni se jako svidjela ljubavna priča - kazala je bolničarka.

Adamsberg je ponovno prošao putom za Bonneval, obišao kapelu

svetog Ante, cestu do starog zdenca u Oisonu i došao pomalo umoran na

večeru kod Vepra, bio on plavi ili jureći. Tijekom večere, Zerk ga je nazvao iz

Pariza, nakon što se vratio s ljubavnog putovanja u Italiju, i obznanio mu da

je Hellebaud odletio i otišao. Bila je to odlična vijest, ali Adamsberg je u

glasu svoga sina osjetio razočaranost.

Već u sedam sati poslužio je posljednji doručak u jabuč- njaku. Nije

želio propustiti vrijeme kad su počinjali posjeti, nije želio da ga Bourlant

preduhitri kod Leo. Uz suglasnost doktora Merlana i bolničarke, dogovorio je

da mu otvore vrata trideset minuta prije vremena za posjete. Pomirivši se sa

šećerom, ubacio je dvije kockice u kavu, a zatim je pažljivo zatvorio posudu i

omotao je gumicom.

U osam i trideset, bolničarka mu je diskretno otvorila vrata bolnice. Leo ga je

čekala, sjedeći u naslonjaču, odjeve

na. Doktor Merlan odobrio je da već danas može otići. Bilo je dogovoreno

da će u podne narednik Bleriot i Flem doći po nju.

- Niste došli zbog pukog zadovoljstva da me vidite, zar ne komesare?

Prava sam mrcina - odmah je živnula. - Vi ste me odveli u bolnicu, vi ste

ostali kraj mene, vi ste doveli onog doktora. Gdje on radi?

- U Fleuryju.

- Merlan mi je rekao da ste me čak i češljali. Jako ste ljubazni.

Mi smo ljubazni, prisjetio se Adamsberg gledajući ispred sebe lica

Vendermotove djece, dvoje plavokosih i dvoje tamnokosih, i to je gotovo

bilo točno. Adamsberg je zapovjedio doktoru Merlanu da pred Leone nipošto

ne spominje Emeri- jevo uhićenje. Želio je njezino nepristrano svjedočenje.

- Istina je, Leo. Želim znati.

- Louis - prošaptala je Leo. - Bio je to moj mali Louis.

- Emeri?

-Da.

- Možete li, Leo?

-Da.

- Što se dogodilo? Sa šećerom? Jer upravo ste mi to rekli, Leo: Eylau -

naziv bitke - Flem i šećer.

- Ne sjećam se. Kad je to bilo?

- Drugi dan nakon napada.

- Ne, to mi ništa ne govori. Pa naravno, doista je postojao taj problem

sa šećerom. Deset dana prije toga bila sam u kapelici svetog Ante i nisam

ništa primijetila.

- Dakle prije Herbierova nestanka.

- Da. A onoga dana kad sam vas srela, čekajući Flema, ugledala sam

sve te bijele papiriće razbacane po zemlji, kraj debla. Gurnula sam ih ispod

lišća jer je sve bilo prljavo, izbrojila sam ih barem šest. Sjetila sam se toga

sutradan ujutro. Inače nema nikoga na putu za Bonneval, to znate. Pomislila

sam kako je čudno da je netko tuda išao upravo u vrijeme Herbierova

ubojstva. A ja pozn^em samo jednu osobu koja pojede šest kockica šećer« za

redom. I koja ne zgužva papiri

će. To je Louis. Katkada ima te svoje krize zbog pada šećera kad ga

mora vratiti. Sutradan sam se pitala je li Louis bio ondje, je li tražio tijelo u

šumi, ali u tom slučaju, zašto nije ništa rekao, a ni našao. Bila sam

znatiželjna, pa sam ga nazvala. Imate li možda cigaru, komesare? Već

danima nisam pušila.

- Imam zgnječenu cigaretu.

- Poslužit će.

Adamsberg je širom otvorio prozor i dao Leone cigaretu i šibice.

- Hvala - kazala je Leo uvlačeći dim. - Louis mi je odgovorio da stiže.

Čim je ušao, bacio se na mene. Ne znam, ne razumijem to.

- On je ubojica iz Ordebeca, Leo.

- Herbierov?

- Herbierov i ostalih.

Leone je povukla dugačak dim iz cigarete koja se malo zatresla.

- Louis? Moj mali Louis?

- Da. Imamo dovoljno vremena o tome večeras razgovarati zadržite li

me na večeri. Ja ću pripremiti jelo.

- Bilo bi lijepo imati juhu, s puno papra. Ovdje nema papra.

- Pobrinut ću se za to. Ali recite mi: zašto ste ga nazvali “Eylau”? A ne

Louis?

- Tako smo ga, zvali dok je bio mali - kazala je Leo uz onaj

promijenjeni pogled koji je pratio uspomene iz prošlosti.

- Bila je to jedna doskočica njegova oca kad mu je darovao bubanj, ali

doskočica čija je namjera bila usmjeriti ga prema vojsci. Tako je ostalo do

njegove pete godine: mali bubanj iz Eylaua, mali Eylau. Ja sam ga tako

zvala.

Istodobno, afera Clermont-Brassuer doživjela je pravu eksploziju u

medijima, izazvavši ozbiljnu pomutnju. Postavljala su se zlurada pitanja o

tome jesu li braća nakon zločina bila zaštićena. Ali ne ulazeći u dubinu tog

problema. Ne zadržavajući se isto tako ni na uhićenju mladog Mohameda.

Cijela ta uzburkanost neće dugo potrajati. Za nekoliko dana,

razmjeri slučaja će se umanjiti, a onda će pasti u zaborav, jednako kao Hippo

koji se jedva spasio da ne padne u bunar u Oisonu.

U isti mah šokiran, razočaran i rastresen, Adamsberg je slušao vijesti na

malom prašnjavom radijskom prijamniku kod Leone. Obavio je kupnju,

izmiješao juhu od povrća, pripremio laganu večeru, pogodnu za povratak iz

bolnice. Iako je vjerovao da bi Leo više voljela neko jače jelo, odnosno ma-

snije. Ako se ne vara, večer će završiti jabukovačom i cigarom. Adamsberg

se udaljio od radijskog prijamnika i zapalio vatru. Zajedno s prolaskom

ubojice, završile su i vrućine, a oporavljeni se Ordebec vratio svojim niskim

temperaturama.

LVII.

Nakon više od mjesec dana, jedne srijede, Danglard je u Brigadi primio

sanduk s dvjema čvrstim ručkama. Dostavio ga je specijalni dostavljač.

Stavio ga je da prođe kroz detektor koji je pokazao pravokutni predmet

stavljen između dvije letvice i umetnut u drvenu podlogu. Pažljivo ga je

podignuo i polako položio na Adamsbergov stol. Danglard nije zaboravio.

Željno je promatrao predmet, milovao ga po hrapavoj površini, oklijevajući bi

li podignuo poklopac. Pomisao da je platno iz Clouetove škole ležalo

nekoliko centimetara od njega dovodila gaje u stanje velike uzbuđenosti. Stao

je Adams- bergu na put.

- Ima neki paket za vas u vašem uredu.

- U redu, Danglarde.

- Mislim da je to Clouet.

- Što?

- Grofova slika. Clouetova škola. Dragulj, dragocjenost, utjeha

čovjeku.

- U redu, Danglarde - ponovio je Adamsberg koji je primijetio kako je

neki osobiti znoj ovlažio komandantovo naglo pocrvenjelo lice.

Bez svake sumnje, Danglard ju je već neko vrijeme željno čekao. Dok

se on, Adamsberg, nakon prizora iz knjižnice nije ni sjećao slike.

- Kad je stigao?

- Prije dva sata.

- Bio sam u posjetu Tuilot Julienu. Prelaze u više natjecanje u

rješavanju križaljki.

Adamsberg je pomalo grubo otvorio sanduk, a onda je golim rukama

počeo uklanjati drvenu podlogu, pod Danglar- dovim uznemirenim

pogledom.

- Nemojte učiniti kakvu štetu, k vragu. Vi niste ni svjesni.

To je doista bila obećana slika. Adamsberg ju je položio u

Danglardove instinktivno pružene ruke te se automatski nasmijao zbog

istinske sreće koja je obasjala Danglardovo lice. Prvi put otkako ga je gurnuo

u borbu protiv Bijesne vojske.

- Vama je povjeravam, Danglarde.

- Ne - gotovo je viknuo Danglard, izbezumljen.

- Da. Ja sam seljačina, brđanin, sakupljač magle, čak i neuk, kako je

rekao Emeri. I to je istina. Čuvajte je za mene, s vama će biti puno sretnija,

puno zaštićenija. Mora biti kod vas, pogledajte, već vam je skočila u ruke.

Danglard je spustio glavu prema platnu, nesposoban za odgovor, a

Adamsberg je pretpostavio da je na rubu plača. Takva je bila Danglardova

emotivnost koja ga je uzdizala prema krasotama koje Adamsberg nije

poznavao, ali ga je mogla gurnuti i u ono nedostojno ponašanje na kolodvoru

u Cerenayu.

Osim slike - Adamsberg je bio svjestan toga da je riječ o neprocjenjivoj

vrijednosti - grof de Valleray pozvao ga je na vjenčanje s gospođicom Leone

Marie Pommereau, za pet tjedana, u crkvi u Ordebecu. Na zidnom kalendaru,

Adamsberg je zaokružio datum vjenčanja debelom plavom bojom, uputivši

poljubac svojoj staroj Leo. Obvezno će o tome obavijestiti doktora iz “kuće

Fleury”, ali nije bilo vjerojatno, čak ni uz

utjecaj grofa de Valleraya, da mu dopuste prisustvovati svečanosti njegove

izliječene štićenice. Takva svemoć mogla se naći samo u utvrdama kao što je

ona Clermontovih, gdje bi se rupa za štakore svakog dana ponovno zatvarala,

neizbježno, s pomoću tisuću odanih ruku koje su brisale sramotna djela,

pomaganje u njima i sve tragove.

Prošla su još tri tjedna i pet dana prije nego što se Hellebaud, golub,

jednoga jutra pojavio na ogradi kuhinjskog prozora. Srdačan pozdrav, vrlo

živahan posjet. Ptica je kljucnula ruke Zerku i Adamsbergu, nekoliko puta

obišla stol i ispričala svoj život uz mnoštvo kvocanja. Nakon sat vremena,

opet je odletjela, praćena sanjalačkim i praznim pogledima Adamsberga i

njegova sina.

Napomena

Legenda o susretu opata Gauchelina iz Bonnevala i Bijesne vojske koju

je ispripovjedio povjesničar Orderic Vital iz XII. stoljeća dosta je poznata

tako da se o njoj mogu naći brojni podaci na internetskim stranicama. Drevni

tekstovi navedeni u romanu preuzeti su iz knjige Claudea Lecouteuxa,

Fantomes et revenants au Moyen Age, Pariz, 1986.