Bilo jednom na Bobovcu

Jasmin IMAMOVIĆ

NA JESENJEM TURNIRU, 1332. godine, moje strijele bile su najpreciznije. Imao sam devetnaest

godina i već bio poznat po vičnosti oružju i peru. U zimu 1333. godine pozvaše me da služim

banu Stjepanu II. Kotromaniću. A bio sam se tek zagledao u lijepu Kaliju. Još je nisam stigao

ni poljubiti, kad otmjeno obučeni dvorjani dođoše po mene. I sad pamtim miris majčine

pogače, sušenog voća, toplinu doma i hladnoću zimskog jutra kad me iz doline Soli povedoše u

Srebrenik. Na rastanku otac je bio ponosan i sretan, a majka zabrinuta.

***

BANOV BRAT VLADlSLAV naredi da iz dvorske golubare pustimo carigradske, venecijanske,

ugarske i dubrovačke pismonoše. Istovremeno glasnici uzjahaše konje i krenuše različitim

putevima prema našim saveznicima. Počelo je. Car Dušan je, u desetom mjesecu 1350.

godine, s osamdeset hiljada vojnika provalio u Bosnu preko Drine.

Ban Stjepan II. postupio je po dogovoru sa Stanka sve Bosne i izbjegao prvi, ali i mnoge

naredne, direktne sudare s moćnom Dušanovom vojskom. Dušan je osvajao teritorije, a mi

vrijeme. Zato ga pustismo da se po Bosni razvuče, izmori, potroši vrijeme i otupi oštricu mača.

Vremenom svaku napadačku vojsku spopadne dosada, tuga za porodicom, svojom

zemljom, nedisciplina, nastaju teškoće vezane za hranu, sukobi oko ratnih zasluga i diobe

plijena. Počele su padati i hladne jesenje kiše, nastupile sve hladnije noći, pa je svakog dana

Dušan imao više promrzlih, bolesnih, ranjenih, mrtvih i uplašenih. I strah je počeo nagrizati

njihove redove. Jer, ratnici nemaju strah od smrti samo u prvim danima rata. Tad su

pripremljeni samo na smrt neprijatelja, naivno vjerujući da se pogibije, sakaćenja, bolesti i

smrti događaju samo drugima. Poslije prvih bitaka shvate da može poginuti svako ko se mača

lati i da mnoge ratničke pjesme nisu istinite. Mladi ratnici ne znaju da borbene pjesme pišu oni

koji nikada nisu ratovali.

U našem Podrinju Dušanovi ratnici počiniše strašne zločine. Velike kraljevine bile su

šokirane njihovom svirepošću. Time je car Dušan samo izazvao Ugare i Dubrovčane da banu

Stjepanu II. počnu slati sve više oružja, ali i svoje oružare, kovače, vojne savjetnike, pa čak i

konjanike.

S muškarcima koji im se nisu suprotstavili Dušanovi ratnici postupali su jednako surovo kao

s onima koji su se borili. Ljudi su shvatili da nemaju šta izgubiti. Borio se, ne borio, oni će te

sigurno ubiti. Njihova svirepost dovodila nam je na Bobovac sve više ljudi, svjesnih da je borba

jedini način da se Dušanova invazija preživi. Mi smo ih prihvatali, zbrinjavali njihove porodice,

opremali ih, naoružavali, uvježbavali i pripremali za odlučujuću bitku. Trebalo nam je još malo

vremena. Kovači su danonoćno kovali mačeve, štitove i koplja, a klesari pravili velike kamene

kugle koje ćemo na njih puštati niz strmine ispod Bobovca.

Vremenom je kolektivni strah ustupao mjesto našoj zajedničkoj hrabrosti. U narodu je

pozitivno odjeknula vijest da su na Bobovcu banova supruga i kćerke, supruga i sinovi banovog

brata Vladislava, kao i porodice svih velikaša. Kotromanići i svi velikaši dijeliće sudbinu svih

dobrih ljudi Bosne. I nama ratnicima u ovakvim okolnostima bilo je lakše. Često smo viđali

svoje bližnje i bili sigurni da ćemo ih zaštititi. Nikada nisam češće viđao majku Koriju i ostale iz

Soli. Bili su dirljivi Stančevi susreti s Kalijom i njihovom malom kćerkicom. Ja, Stanac i Pribil

posjećivali smo ih zajedno. Moja mati vezala se za malu imenjakinju i nije se odvajala od Kalije

koja je ponovo bila u po odmakloj trudnoći. Stanac je sve nestrpljivije počeo iščekivati još

jedno dijete. Nadao se sinu. Često sam viđao i maloga Tvrtka. Proljetos je napunio dvanaest

godina. Za vrijeme boravka na Bobovcu već je izučio sve tajne svoje odbrane. Sav unesen u

odbranu i predstojeću bitku, za mene je imao bezbroj pitanja. Tih dana Pribil je izgledao

mnogo bolje nego prije. Osjećaji dolaska velike opasnosti i pripreme za odlučujuću bitku kao

da su počeli potiskivati njegovu veliku ljubavnu tugu. Neki dan još jednom mi se pohvalio da

odavno normalno jede, spava i radi. Misli da je nestalo njegove prevelike tuge i da će ubuduće

lakše živjeti s tim. Misao o Elizabeti više mu ne razbija san. Prestao se brinuti za svoju skoro

nestalu tugu i ponovo počeo brinuti o tome kako će sve podnijeti ona. Čini mi se da više ne žali

sebe, nego nju, a to je jasan znak početka kraja njegove velike zaljubljenosti. Ja sam među

izbjeglicama neprekidno tražio lice one djevojke.

***

O tome gdje će se dogoditi kobni sudar odlučivali smo mi, a ne car Dušan Silni. Zato smo

odabrali Bobovac. U početku mi nije bila sasvim jasna banova odluka. Ako najradije boravi u

Srebreniku, neka tu i ostane. Ali kad se jedva popesmo do Bobovca, shvatio sam zašto je ban

godinama gradio ovaj grad. Bobovac nije moguće osvojiti. Ban ga je smjestio u planinski,

teško prohodni kraj. Teško mu je prići kanjonima planinskih rijeka Stavnje s istoka i Trstionice

sa zapada. Previsoke planine duž kanjona Krivaje bile su potpuno neprohodne. Kanjon

Bukovice sprečavao je prodor iz doline rijeke Bosne. Ako ih i ne zaustavimo u tim kanjonima,

pa neko od njih prođe, čekamo ih na našim stijenama, boljim od svake tvrđave, s kojih

možemo sve, a oni ništa. Na međusobnoj udaljenosti od trideset do šezdeset koraka put prema

Bobovcu presijecaju visoki, skoro ili potpuno okorniti grebeni i pećine. Iako je posljednjih

godina ovdje znalo raditi i po nekoliko hiljada ljudi, i za nas je ostalo dosta posla. Danonoćno

smo pećine nasred visokih grebena dopunjavali zidinama, kopali stražnje izlaze i tunele i na

vrhovima nedovoljno visokih grebena doziđivali kamene zidine.

Prvo smo radili na prilazu s juga, uz kanjon Bukovice.

Na ulazu u kanjon posvetili smo se uređenju pećine koja je na visini od oko pola strijelometa

od podnožja, kao i uređenju vrha stijene koji je još jednu četvrtinu strijelometa viši od pećine.

Otvor pećine zaštitili smo zidom i vrh stijene uredili tako da s njega naši ratnici ne mogu pasti

kad budu gurali kamenje na Dušanove ratnike. U otvor pećine smjestili smo naše strijelce i

najbolje bacače koplja. I jedni i drugi su danonoćno uvježbavali pogađanje jedinih prostora na

kojima su se mogli kretati naši neprijatelji. I to tako da mogu pogađati a da ih neprijatelj ne

može ni vidjeti, a kamoli pogoditi. Ako neki Dušanovi ratnici ovu prepreku ipak prođu, čekaju

ih Ljestvače, novi grebeni s pećinama, svega tri stotine koraka dalje, prema Bobovcu. Vrhove

stijena ispod kojih prolazi put natrpali smo kamenjem i polomljenim stijenama koje će naši

vojnici gurati dugim gredama i obrušavati direktno na napadače koji se mogu kretati samo

ispod strmih grebena. Izvršili smo ovakva preuređenja pećina iznad svih kanjona i svih vrhova

grebena. I kad sam postao siguran da smo prodor Dušanovih ratnika učinili nemogućim, ban

Stjepan II. izda novu naredbu. Zidari, klesari, drvosječe i tesari počeše raditi danonoćno.

Gradili su brane na svim potocima i rijekama, prema svim kanjonima. Klesari su urezivali rupe

u stijenama na svim tjesnacima i preko vode pružali duge drvene grede. Za njih su kačili

pokretne volujske kože. Kad kože spuste u rijeku i tako zatvore branu, voda se brzo

akumulira. Tad naši ljudi dignu kože, snažna bujica krene nizvodno i potopi put između stijena

i rijeke. Odozgo, s grebena, snaći će ih kamenje, koplja i strijele i teško je vjerovati da neko

može proći. Ako neko ipak prođe, snaće ga nesavladivi talas vode. Poslije svega, ako neki sve

ovo savladaju, iz tvrđave ćemo, niz brdo na njih pustiti velike kamene kugle. Ako i to neko

preživi, taj mora savladati duboke i široke iskopane jarke s drvenim šiljcima na dnu. Niko nije

mogao preskočiti jarak širok devet i dubok preko pet koraka. I konačno, najbolji strijelci i

ratnici čekaju na bedemima i na svih jedanaest kula Bobovca.

Naše male i vješte grupe ratnika napadale su Dušanovu vojsku po čitavoj Bosni kako bi, što

slabija, krenula na Bobovac. Ometali su im spavanje, rastjerivali konje, gorućim strijelama

palili njihova sijena i šatore, uništavali hranu, usporavali im kretanje i davali priliku strahu,

nedisciplini i bolestima da svakoga dana slabe Dušanove redove.

Za to vrijeme na Bobovcu i oko njega mi smo već bili spremni. Sjetva je bila uspješna i

naša skladišta pšenice, raži i zobi bila su do te mjere puna da smo morali graditi nova, kako

nam ljetina ne bi propala. Kad se tome dodaju količine žita koje smo od Ugara i drugih

saveznika primili kao pomoć, bar što se hrane tiče, mogli smo izdržati opsadu od dvije godine.

Više nismo imali strah od napada, nego smo se zabrinuli zbog mogućnosti Dušanovog

odustanka. Bojali smo se da će car Dušan, nakon što je opustošio skoro čitavu Bosnu, odustati

od napada na Bobovac i neporažen otići kući. Na kraju bi ispalo da je Stjepan II. sa svitom

pobjegao na Bobovac i pustio cara Dušana da pohara Bosnu. S druge strane, car Dušan nije

htio samo poharati Bosnu, nego i uništiti bosansku vojsku i pobijediti bana Stjepana II. Ako bi

samo tako napustio Bosnu, u Srbiju bi se vratio neobavljena posla. Vjerovatno je i zato izgubio

strpljenje, požurio da dovrši posao i osvoji Bobovac.

Tog jutra s osmatračnice sam posmatrao krajolik oko Bobovca. Za mene, koji sam odrastao

na blagim obroncima Majevice, predio oko Bobovca izgledao je čudovišno. Skoro zastrašujuće.

Prevelike, skoro okomito strme planine i bučne rijeke koje u kanjonima tutnje i odjekuju,

visoke borove šume, tamnozelena trava, sve zajedno podsjeća čovjeka na to da je malen i

prolazan.

Neki dan, kad nam je pristigla nova grupa izbjeglica, učini mi se da sam među njima vidio

nestvarno lijepu djevojku s kojom sam se gledao pored očevoga stećka. Tog trena nešto mi je

govorio banov brat Vladislav. Nisam ga mogao prekinuti, nestrpljivo sam sačekao da završi

rečenicu, a kad je napokon zašutio, djevojke više nije bilo. A možda to nije bila ona. Od onoga

dana kad sam je ugledao, gdje god odem učini mi se da sam je u nekoj gužvi vidio. I baš kad

sam pomislio da bi bilo dobro da djevojku potražim među izbjeglicama u tvrđavi, učini mi se da

se iz jednog od signalnih sijena, postavljenih na vrhove, diže dim. Bio sam u pravu, sijeno je

planulo, a zatim su na svim našim visovima počele gorjeti velike vatre iz kojih se dizao gusti

dim. Bio je to naš dogovoreni znak. Znači, car Dušan je navalio na Bobovac.

Sišao sam s osmatračnice, pozvao Pribila, Dinka, Stanca, Mišljena i Bokčila i izdao im

naredbe. Mirno ćemo čekati. Ako u dolinu, dostupnu mojim konjanicima, uđu Dušanovi ratnici,

mi ćemo ih zaustaviti. Tolmik i ja treba da napadnemo istovremeno s dvije strane. I to me

odmah zabrinulo. Jer Tolmik će napasti samo ako ne bude izložen riziku. Tješilo me jedino to

što i mene i njega nadzire stari Ahmat. On se ne boji i u borbi će biti nesebičan, hrabar i

pošten.

Naši su ih pustili da prođu i duboko uđu u kanjone.

Tek onda su ih zasuli kamenjem. Tvrdo kamenje udaralo je o njihove kacige, oklope i štitove.

Udarci kamenja u metal, vriska ljudi i njištanje konja jezivo su odjekivali kanjonima. Kad je

naišao novi talas Dušanovih jurišnika, podignute su volujske kože na branama. Divlja bujica

počela je valjati i potapati ljude i konje. Kovinom opterećeni ratnici brzo su tonuli. Konji su

pokušavali plivati. Ko je izbjegao kamenje i vodu, nije uspio izbjeći strijele najboljih strijelaca,

raspoređenih na grebenima i u pećinama.

I tada je zavladao tajac. Skoro potpun mir i tišina.

Čekali smo i pažljivo osmatrali. Pošto se ponovo zatvorene brane nisu dovoljno napunile

vodom, a naše straže nisu stigle pećine nakrcati novom količinom lomljenog kamena, nova

grupa Dušanovih jurišnika uspjela je proći kroz kanjon Stavnje. Kretali su se brzo i vješto

koristili štitove. Naše strijele nisu ih mogle zaustaviti.

Tad se otvorila glavna kapija naše tvrđave i nizbrdicom su se počele kotrljati ogromne

kamene kugle. Odskakivale su o tvrdo de i stvarale neopisiv u tutnjavu. Kamene kugle su

drobile sve pred sobom. Dušanovi ratnici bezuspješno su pokušavali pobjeći.

Zapazio sam da se novi, netaknuti i svježi dio Dušanove pješadije užurbano priprema za

napad. Brzo su prekrili dolinu koju smo morali odbraniti Ahmat, Tolmik i ja. Užurbano su se

dogovarali, namještali kacige, stezali remenje ... Izletjeli smo iz šume. Ja i moji drugovi lako

smo krčili put do njihovog središta. Pribil, Dinko i Stanac kosili su sve pred sobom. U žaru

bitke primijetih da se neprijateljski rubovi nastoje sastaviti i oko mene i mojih konjanika

zatvoriti obruč. Prokleti Tolmik je oklijevao. Kad sam počeo gubiti ratnike i pomislio da nam je

došao kraj, u Dušanovu pješadiju uletjela je konjica Ahmata Sruka. Tek tada se u bitku

uključio i Tolmik. Rasturili smo Dušanove ratnike prije nego što su uspjeli pripremiti svoje

redove za novi napad.

U dvorcu je narod počeo slaviti veliku pobjedu. Igrali su vesela kola, pili medovinu i vino,

podvriskivali ... Bobovac je odjekivao od pjesme. A onda, odjednom nastade tišina. Ban

Stjepan II. zabranio proslavu. Među masu je poslao svoju stražu i govornika koji im je saopštio

da nije vrijeme za slavlje jer mnogi naši ratnici su poginuli i rat s carem Dušanom još nije

završen.

***

Na žalost, ban Stjepan II je ponovo bio u pravu. Poslije poraza u prvoj bici pod Bobovcem car

Dušan odlučio je da se ulogori i počne odbrojavati dane, a možda i mjesece opsade. Opsada

iscrpljuje ljude u tvrđavi i napadač, u svakom novom pokušaju, ima više izgleda za uspjeh.

Glasnici s istočnih granica već su nam javili da u Bosnu preko Drine pristižu nove Dušanove

snage. Bio je to jasan znak da Dušan ne namjerava odustati.

Počeo je s noćnim prepadima na naše predstraže. Male i vješte grupe Dušanovih ratnika

pokušavale su od nas odsjeći pećine iznad kanjona. Po svaku cijenu su htjeli ovladati i

dijelovima kanjona u kojima su naše straže čuvale pokretne brane s volujskim kožarna.

Prikradali su se noću, naoružani samo mačevima. Nisu nosili oklope, kako ih ne bi odao zveket

metala. Uz krajnje napore i s puno žrtava uspijevali smo odbiti njihove prve iznenadne napade.

U očekivanju još jednog masovnog napada Dušanove vojske, naši klesari, kovači i drvodelje

neprekidno su izrađivali nove kamene kugle, strijele i koplja. U prvoj bici potrošili smo ih

previše. Mnogo više nego što je bilo potrebno za odbijanje njihovog prvog napada.

Iz noći u noć ginulo je sve više naših ljudi. Svakoga dana imali smo po nekoliko sahrana.

Žene, djecu i starce u tvrđavi zahvatila je tuga koja se, kod porodica koje još nisu izgubile

nikoga, počela pretvarati u paniku. Unutar Bobovca panika se počela širiti kao kuga. U prvoj

bici pod Bobovcem boravak naših porodica u tvrđavi doveo je borbeni moral naših ratnika na

najviši mogući nivo. Sada su nas te iste porodice, svojom tugom i panikom, počele

obeshrabrivati. Zato je, po banovoj naredbi, na sahranu poginulog ratnika mogla doći samo

najuža rodbina. Unutar dvorca muzičari, akrobate, glumci i plesači svakoga dana su zabavljali

narod. Po naredbi bana pjevali su samo junačke i vesele pjesme. Da ohrabre i uvesele ljude.

To je ublažilo ili bar prikrilo napetost i tjeskobu u opsjednutom Bobovcu.

Ban je naredio da dvije velike grupe naših ratnika izađu iz tvrđave. Prva, koju je predvodio

Ahmat Sruk, bila je zadužena da zaštiti pećine i brane naših kanjona. Druga, koju sam

predvodio ja, bila je zadužena da se ulogori u borovim šumama oko Bobovca. Iz ovih šuma

morao sam pripremati napade na Dušanove predstraže i zasjede njegovim izviđačima. Za

čelnika grupe koja će vršiti prepade na Dušanove predstraže odredih Dinka. Grupu za

presretanje Dušanovih izviđača zasjedama i zamkama povjerih Stancu. Pribil, Mišljen i Bokčilo

ostali su uz mene.

Prvog dana napravili smo plan i pripremili se za borbu.

Stanac je prve noći uništio grupu njihovih izviđača, čim su izašli iz svog logora. Dinko je druge

noći uništio Dušanovu predstražu i gorućim strijelama zapalio sjena i nekoliko šatora u

njegovom logoru. Treće noći Dušanovi izviđači su uletjeli u Stančeve zamke sa šiljcima, prekri-

vene lišćem. Baš kad sam pomislio da nam ratna sreća više nikada neće okrenuti leđa, caru

Dušanu su pristigle svježe snage. Dolazak njihove nepregledno duge kolone izgledao je

strahotno.

Od tada nam car Dušan nije prepuštao inicijativu.

Od neprekidnih ataka njegovih ratnika oka nismo mogli otvoriti. Krajnjim naporom odbijemo

njihov noćni napad, a već u zoru počinje novi atak Dušanovih jurišnika. Svaki put, pred samo

svitanje, on s novom grupom svježih i naspavanih ratnika krene u novi napad na naše ljude,

umorne i izranjavane tek okončanom noćnom borbom. Naši vojnici bili su sve umorniji i

nervozniji. Bilo je sve više onih koji su ginuli zbog premora, vlastite greške ili nediscipline, a ne

zbog hrabrosti i vještine neprijatelja. Dušan je i mojim ratnicima onemogućio inicijativu, pa

smo se sve više branili a sve manje napadali. Ipak smo nekako odolijevali. Ahmat Sruk je

pametno i s minimum gubitaka štitio naše pećine i brane s volujskim kožarna. Stražare je

poredao uz okomite stijene kanjona da bi ih zaštitio od napada s leđa. Bokove su obezbjeđivali

jedan drugome, tako da je svaki naš čovjek nadzirao samo prostor ispred sebe. Dušanov ratnik

mogao mu je prići samo sprijeda. Ahmatovi stražari bili su dobro uvježbani i iskusni ratnici.

Nisu se bojali borbe jedan na jedan. Reagovali su na svaki šum i u mrak slali na stotine stri-

jela. A napadači su zveketom metala, korakom ili čak kašljem često odavali svoj položaj.

Pogotovo zato što je Ahmat staze prema stijenama posuo suhim granjem i slamom. Dušanovi

izvi~ači krenu, osušeno granje ih oda, Ahmatovi stražari granje zapale vatrenim strijelama,

osvijede napadače i zaspu ih kišom preciznih pogodaka. To je mojim grupama, predvođenim

Dikom i Stancem, sve češće davalo mogućnost presretanja jutarnjih Dušanovih napada. I kad

nam se ratna sreća ponovo počela smiješiti, dušmani u borbu počeše uvoditi pse.

Naredne noći Dušanovi ratnici napade su izvodili s dobro uvježbanim, namjerno

izgladnjivanim i krvoločnim psima. Kerovi su se kretali nečujno i brzo, kao sjene. Iz daleka su

se bacali na stražare, čeljustima ih hvatali za vratove i klali. Nisam jednom naišao na nekog

našeg, psećim očnjacima rastraganog ratnika. Naši iskusni ratnici prvi put su se suočili s ovako

nečujnim, brzim, neustrašivim i krvoločnim protivnicima. Ahmat i ja doskočili smo psima

otrovanim mesom i lovačkim klopkama. U širokom krugu oko svojih položaja pobacali smo

otrovne mamce od mesa i klopke za lisice i vukove. U toku samo jedne noći uspjeli smo

otrovati ili uloviti u klopci više od pedeset demonskih pasa.

Pozvao sam Ahmata u borovu šumu, u svoj šator, da u miru proslavimo noćašnju pobjedu

nad krvoločnim psima. Samo što je Ahmat stigao sa svojom pratnjom, Dušanovi strijelci počeli

su borovu šumu iznad nas obasipati vatrenim strijelama. Plamen je zahvatio borove, ljude je

uhvatila panika i onda se, poslije nekoliko munja i gromova, otvorilo nebo. Počela je padati

jaka kiša, pravi pljusak koji je brzo gasio vatru. Dok su moji ljudi sklanjali šatore ispred bujice

koja je krenula s planine, stajao sam s Ahmatom ispod strehe i razmišljao o tome šta će se

dogoditi ako Dušan jednog dana, kad ne bude iznenadne kiše, svojim vatrenim strijelama

zapali sve borove šume oko Bobovca. Ako mu se, osim dana bez kiše, podesi još i dovoljno jak

vjetar, borovi natopljen i smolom začas će planuti. Vatra bi mogla pobiti ili iz šume istjerati sve

naše ratnike. Ako bi prije toga uspio ovladati i pećinama, put prema Bobovcu bio bi mu

otvoren. Puno ih je i njemu nije teško žrtvovati one na koje bismo potrošili sve naše kamene

kugle. Dok smo se Ahmat i ja penjali prema tvrđavi da bana Stjepana II. upoznamo i o ovoj

mogućnosti, skoro sam pao u očaj. Ako car Dušan ovako nastavi, misiio sam, nećemo izdržati.

Mnogo je jači, lukaviji i uporniji nego što smo to mogli pretpostaviti. Tek tada mi je postalo

jasno zašto se taj car, osim Dušanom, naziva i Silnim.

A onda su, jednog prohladnog i vedrog jutra, doletjele naše pismonoše iz Carigrada.

Otpočeo je napad Bizantije na istočnu granicu Dušanovog carstva! I tada Dušanova i naša

vojska krenuše istim pravcem. Prema rijeci Drini. Oni da prije Kantakuzena stignu u svoju

zemlju, a mi da ih gonimo sve dok i posljednju njihovu četu ne istjeramo iz Bosne.

Vrelo: „Molim te, zapiši“ str.159-170