Biometrija politike i goli život - Halima Sofradžija

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011

150

Dr. sc. HALIMA SOFRADŽIJA*

Biometrija, politika i goli život

Sažetak

Savremena visokotehnologizirana društva sve jasnije prepoznaju posljedice tehničkog djelovanja gdje spoj mogućnosti i rizika postaje primjetan gotovo u svakom poduhvatu. Izmijenjena suština ljudskog djelovanja o kojoj govori H. Jonas, pokazuje da je “među objekte tehnike dospio i sam čovjek”. Postupci kontrole i nadzora u procedurama upravljanja koji se obrušavaju na tijelo/tijela danas su u velikoj mjeri usavršeni, dakako uz nove forme znanja i najso-fisticiranijih tehnika, koje sve slobodnije, moćnije i sve normalnije otvaraju i oblikuju nove mogućnosti raspolaganja životom.

Ključne riječi: politika, biopolitika, biometrija, visokotehnologizirana društva, znanje, tehnika, upravljanje, globalizacija.

U svom predavanju održanom na Stanfordu 1979. godine, koje je na-slovljeno Kritika političkoga uma, Foucault će reći da zna da se ovaj naslov isprva čini pretencioznim, no upravo um ga opravdava, jer od 19. sto-ljeća zapadnjačko mišljenje nije prestalo raditi na kritici uloge uma – ili manjka uma – u političkim strukturama.1 Jedna od važnih napomena koju će Foucault ovdje dati je da “ne bismo smjeli odvojiti znanosti od uzleta nove političke racionalnosti, niti od nove političke tehnologije”. Prema Foucaultu, život, kao takav, podvrgnut je vještini upravljanja, naprosto ulazi u specifičan tehnički kontrolni proces nadzora. Biopolitika je politika koja raspolaže životom, što označava činjenicu da je nadzor nad ljudskim životom postao izrazito politička stvar (demografija, standardi obrazovanja, zdravstva, statistika itd.), odnosno da je život kao takav, ušao u mehanizme kalkulacije i moći, da je zahvaćen jednom “ekonomijom moći”.2 Polazeći od Foucaultove analize moderne politike kao biopolitike, Agamben razumijeva da su život

* Halima Sofradžija je docentica na Odsjeku sociologije Fakulteta političkih nauka. ([email protected])

151

Fakultet političkih nauka – GO

DIŠN

JAK 2010/2011

BIOMETRIJA, POLITIKA I GOLI ŽIVOT

i njegovo ukroćivanje postali “glavnim poligonom izvođenja političke moći”3. Kada se govori o usavršenim postupcima kontrole u procedurama upravljanja, Agamben je prepoznaje i u proceduri provjere identiteta koju sada provode i nameću vlade, u kojoj se ozbiljuje moć najsofisticiranijih političkih tehnika, a koja samo potvrđuje da smo još dublje ušli u bio-političku eru. U eseju Protiv biopolitičke tetovaže Agamben skreće pažnju javnosti na sasvim jasan prelazak praga u kontroli tijela građana, najprije kroz uvođenje biometrije u procedure identifikacije građana, njihovih tijela, u savremenim masovnim društvima; Agamben će naglasiti, da se to sve odi-grava u “takozvanim demokratskim državama u kojima živimo”4. Biometrija je grana biologije koja proučava i mjeri životne sposobnosti čovjeka, u širem smislu je tehnologija postupaka provjere i prepoznavanja identiteta osobe putem mjerenja njenih fizioloških karakteristika, dakle to u ovom kontekstu podrazumijeva biometrijsko skeniranje očne mrežnice, šarenice oka, čitanje DNA, termogram lica i tijela, provjeru vena, senzorsko čitanje reljefa dlana i otiska prsta – što će reći da to više nije science fiction, nego je već uveliko dio naše stvarnosti.5 Biometrijsko prepoznavanje identiteta ljudskog bića pomo-ću šarenice oka jedna je od najsigurnijih biometrijskih metoda,6 nemoguće je krivotvoriti, barem ne zbog velikog rizika od gubitka vida, jednako tako je upis otiska prsta korištenjem senzora čitača daleko odmakao od vremena uzimanja jednostavnog otiska, što je za razliku od svih danas novonastalih zapravo najstarija metoda, ali sada u izrazito novom ruhu. Biometrijski pasoši koriste tu metodu uvodeći usavršene procedure provjere identiteta, na koji-ma danas vlade insistiraju i koje nameću, a koje samo još jednom podsjećaju na to da populacija ostaje neprekidnim predmetom interveniranja. Jasan je Agambenov otpor ovim procedurama koje su se najprije opravdavale “nacio-nalnom sigurnošću”, sigurnosnim razlozima najvišeg nivoa, kako bi se te prakse uvele i provodile, a kasnije se evidentiraju u političkom govoru kao neophodna reforma koja se postavlja kao uvjet ulaska u napredne svjetske tokove, odnosno sada sve češće spominjanu liberalizaciju viznog režima.

Već nekoliko godina pokušavaju da nas ubijede da kao normalne i ljudske dimenzije naše egzistencije prihvatimo prakse kontrole koje su uvijek bile smatrane izuzecima. (...) Svi znaju da su mogućnosti kontrole države nad pojedincima, preko elektronskih uređaja, kreditnih kartica ili mobilnih telefona, nedavno dostigle neslućene razmjere. Ipak, ne bismo mogli da pređemo određene pragove u kontroli tijela, a da ne uđemo u novu bio-političku eru, da ne napravimo još jedan progresivan korak ka onome što je M. Foucault nazvao progresivnom animalizacijom čovjeka posredstvom najsofisticiranijih tehnika. Elektronska kartoteka digitalnih otisaka prstiju

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011

152 HALIMA SOFRADŽIJA

i mrežnjače, potkožna tetovaža, kao i druge prakse te vrste, jesu elementi koji učestvuju u definiciji tog praga. Bezbjednosni razlozi koji se navode kako bi se te prakse opravdale ne smiju da nas impresioniraju: oni ne znače ništa.7

Biometrijski postupci (bios – život, metron – mjera) koji zahvaćaju sva ti-jela u masovnim visokotehnologiziranim, globaliziranim društvima, eviden-tiranje ovih informacija u kartoteke, baze podataka u kojima upisuju, mjere i identificiraju goli život (Agamben) određivanje je biopolitičkog statusa; naj-prije govore o upletenosti golog života u političku sferu, rastuću uključenost u mehanizme i kalkulacije moći, jer “stavljajući biološki život u središte svo-jih kalkulacija, moderna država ne čini ništa drugo do otkriva tajnu kariku koja spaja moć s golim životom”.8 Za Agambena je “proizvodnja biopoli-tičkog tijela izvorni učinak suvremene moći”.9 S ovim procesom, iznimka posvuda postaje pravilom, to se jednim dijelom prepoznaje i u tome što biometrijske procedure koje su bile određene, odnosno koje su se “izumile za opasne klase”, optuženike, kriminalne skupine, sada nezaobilazno po pravilu primjenjuju i na sve građane, praveći od svakog ljudskog bića sumnjivca par excellence, prema Agambenu, do te mjere da je samo čovječanstvo postalo sumnjiva klasa, naprosto je sve ušlo u kategoriju osumnjičenog.10

Ne samo za Agambena nego za mnoge druge autore, pogleda li se pa-žljivije savremena literatura iz raznih oblasti, čini se da “mi doista živimo u zoni u kojoj više ne postoji razlikovanje između iznimke i pravila”, ta zona nerazlikovanja može se naći u svakodnevnom životu, u kojem gotovo neprimjetno nestaju granice između privatnog i javnog, izvanjskog i unutar-njeg, slobodnog i porobljenog, isključivanja i uključivanja, političkog i biolo-škog, zapravo taj proces ide sve dalje i poprima najrazličitije oblike.11 Stoga, svaki pokušaj rekonstruiranja političkog prostora danas u našem vremenu, prema Agambenu, “mora početi s jasnim znanjem da mi više ne znamo ništa o klasičnom razlikovanju između privatnog i javnog, između čovjeka kao jednostavno živućeg i čovjeka kao političkog subjekta, našeg biološkog života živih bića i naše političke egzistencije, kada se granice izbrišu i po-stanu neodredive, život postaje subjektom i objektom političkog poretka”; nemamo više kriterije za razlikovanje tih sfera, zaključuje Agamben, a sama dešavanja nakon 11. septembra to možda najbolje pokazuju kroz političke prakse Bushove administracije. Globalnom ekspanzijom “politike sigur-nosti” i opravdavajućim “bezbjednosnim razlozima najvišeg nivoa”, uopće sve te prakse i alarmirajuća retorika koja ih prati, kako prepoznaje i Ulrich Beck, imaju isti učinak: globaliziraju kulturu straha.12

Time vlade opunomoćuju same sebe tako što, bez nadzora, prema Becku, odlučuju i određuju ko je neprijatelj, a već sama nejasna retorika o neprijatelju

153


DIŠN

JAK 2010/2011


metafizičkim pojmovima “neprijatelj je zlo” ili Bushov govor o “osovini zla” vodila je ograničenju građanskih prava, izražena je dijelom kroz zako-ne kao što je Patriot Act, koji spominje i F. Furedi (Politika straha),13 Beck (Moć protiv moći u doba globalizacije)14 i niz drugih autora. Naime, radi se o zakonu kojim Bushova administracija dobija puno veće pravne ovlasti, kojim se, između ostalog, povećava nadzor nad komunikacijama, finan-sijskim transakcijama i privatnim podacima građana, čime su drastično smanjene građanske slobode, o čemu piše F. Furedi, jednako spominjući da je u Britaniji Blairova vlada učinila isto kada je donijela niz zakona u novembru 2004. kojima se štiti državni poredak, pritom je ograđujući se naglasila “kako se ovdje ne radi o politici straha, nego o donošenju smisle-nih i zdravorazumskih mjera u svrhu zaštite ljudi”.15

Tako se “politikom sigurnosti” nameću zakoni i priskrbljuju pravne ovlasti, koje je ranije bilo nezamislivo zahtijevati i provoditi. Uplašeni gra-đani spremni su bez puno pitanja i otpora “prihvatiti zahvaćanje u temelje svoga života” (Beck)16, što je upravo onaj prelazak praga u kontroli tijela građana o kojem je govorio Agamben – rastući upis njihovih života u po-redak, sa svim novim procedurama koje su otvorene stvaranjem novog po-litičkog prostora. Zbog toga se, ako gledamo dešavanja otvorenim očima, prema Agambenu, politika već odavna pretvorila u biopolitiku. No, ovaj autor, čija se knjiga Homo sacer smatra prijelomnom iz više razloga, između ostalog smatra se i prvom knjigom utemeljenja nove političke filozofije iz duha biopolitičke teorije,17 skreće pažnju i svojim prepoznavanjem logo-ra kao biopolitičke paradigme moderne, a koja omogućava razumijevanje naše današnje situacije u “novom planetarnom političkom prostoru gdje je iznimka postala pravilom”.

Logor je najjasniji ikada ozbiljeni biopolitički prostor18, u logorima je jednom zauvijek oduzeta mogućnost razlikovanja našeg biološkog i našeg političkog tijela, privatnog i javnog, izvanjskog i unutarnjeg. U eseju U ovom egzilu ukazuje se na to da oni koji su ikada dospjeli u logor, svejedno je li riječ o Jevreju u Auschwitzu ili bosanskoj ženi u Omarskoj, “oni su u logor dospjeli zbog nečega što im je najprivatnije i najnesaopćivije: zbog svoje krvi, svojeg biološkog tijela. A baš te činjenice zadobijaju ulogu od-lučujućih političkih kriterija”.19

Način na koji Agamben objašnjava ovu situaciju, da jedno ljudsko biće zbog onog najprivatnijeg i najnesaopćivijeg – svojeg biološkog tijela – a što zadobija ulogu odlučujućih političkih kriterija, dospijeva u posve naročite prilike samom tom činjenicom svog biološkog postojanja, dopušta nam da sagledamo koliko se novih bitnih pitanja time otvara. Koncept “ostatka”,

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011


na koji Agamben skreće pažnju i koji za njega postaje sve važniji, naime, kako se uopće jedan narod može misliti kao “ostatak”, ne kao nešto sup-stancijalno20 – taj koncept je politički koncept i svakako ulazi u krug ovih pitanja, jednako tako otvara i problem Drugog koje neosporno ima svoju trajnu političku aktualnost. Problem Drugog možemo prepoznati kao jed-no od temeljnih pitanja mišljenja i izlaganja političkog, u tom smislu sasvim se možemo složiti da “prevladanost problematike Drugog, iako iz obzorja neposrednog samorazumijevanja našeg doba najuobičajenija i najsamora-zumljivija stvar, nije uistinu niti obična niti samorazumljiva”.21

Biti-jedan-za-drugoga, jedan-protiv-drugoga, jedan-bez-drugoga, pro-laziti-jedan-mimo-drugoga, ne-ticati-se-jedan-drugoga, jesu prema Heideg-geru odnosi koji karakteriziraju svakidašnji prosječni skupa-bitak.22 Mada se čini da je samo riječ o beznačajnim varijacijama iste vrste bitka, ipak postoji bitna razlika, naročito ako govorimo o izloženosti drugome u politi-čkom smislu, gdje je komunikacija izlomljena, gdje se prepoznaje nastoja-nje da se Drugi “prisvoji”, “odstrani”, “eliminira” u njegovoj drugotnosti, njegovoj pojavnosti.23 To je jasan zahvat nasilja nad Drugim, zbog pripa-danja nečemu što je označeno kao nesupstancijalna rasa ili nacija i slično, a što je jedno od najbeznadnijih iskustava svakoga kome je namijenjena teška uloga “ostatka”. Na tlu ovog razumijevanja postoji zapitanost “šta je čovjek zapravo, ako je poligon dijeljenja i neprekidnog razdvajanja” (Agamben), ako je pokretač i proizvod ovog procesa. U logoru koji je “sama paradigma političkog prostora”, a koji neosporno “najpreciznije označava perverzno naličje civilizacije 20. stoljeća” (Žižek),24 pokazuje se najjasnije moć raspo-laganja životom Drugog.25

Govoreći o logoru kao biopolitičkoj paradigmi moderne, Agamben nije mogao ne osvrnuti se na Bosnu, jer ova paradigma nosi i najjasnije ele-mente političkog inženjeringa, što je bila bosanska ratna zbilja koju je J. Baudrillard nazvao hiperrealnim paklom,26 iz kojeg se još neshvatljivijim činilo držanje “civiliziranog svijeta”.

Taj politički rukopis, sa stanovišta uma, neshvatljivog pisma, unutar i izvan Bosne, razotkrio je situaciju koliko je ona time bila “laboratorija pomračenog uma, mjesto uspostave konc-logora, pojava koja kod onih sa strane izaziva čuđenje, nerazumijevanje, nevjericu i pasivnost” o kojoj govori Š. Filandra.27 Taj rukopis, čini se, bio je rukopis biopolitike, što tadašnje neshvatljivo držanje “civiliziranog svijeta” danas čini sve jasnijim. Evropske demokracije još uvijek nisu dospjele, kako će primijetiti A. Šar-čević, do političke filozofije koja bi znala put k prevladavanju fascinacije strukturama moći, koje bi, dakle, već u ideji onemogućile ethnic cleansing.28

155


DIŠN

JAK 2010/2011


Agamben je pisanje Homo sacera počeo u vrijeme Zaljevskog rata, kada se po njemu prvi put počeo ocrtavati projekt novog, globalnog svjetskog poretka.* Pojam homo sacer označava u rimskom pravu prognanika, pri čemu riječ sacer (svet) zadobija dvostruko značenje – nedodirljivog i izop-ćenog. Agambena je fascinirala latinska figura homo sacera, koju je, prema vlastitom priznanju, počeo razumijevati tek kada je pročitao tekstove M. Foucaulta o biopolitici. Tehnologija i metode kojima se ljudska mnoštva podvrgavaju i izručuju moći jasno govore da je čovjek u trajnom odnosu s moći. To je naročito evidentno kod prognanih, izbjeglih, izopćenih, jer nijedan život nije “političkiji” od njihovog.

Upravo ova situacija baca novo svjetlo na fundamentalni odnos prava i života, stanje “između azila i egzila” (Matvejević)29 jednako pripada ovom dis-kursu kao i sama pozicija “bespravnog prostora” u koji ulazi osoba koja se podvrgava naročitim procedurama. A. Mujkić će skrenuti pažnju na planove izgradnje lanaca prihvatnih logora u zemljama kandidatima za EU, za azilante i emigrante, u kojima “još ne – ljudska bića koja nisu imala sreću da se rode u zemljama blagostanja, trebaju skrušeno čekati ocjenu vlastite podobnosti za slobodni svijet”.30 Ne može se reći da nedostaje literature koja bi govori-la o ovom problemu, stanju “između azila i egzila”, pođemo li samo od H. Arendth, E. Saida, koji je prepoznao egzil kao oblik savremene političke kazne,31 do Anthonyja Smitha,32 U. Becka,33 J. Derride,34 P. Sloterdijka35, Ž. Paića36 i svakako G. Agambena, naročito njegovog eseja U ovom egzilu. Agamben podsjeća na činjenicu koju je prepoznala i kritizirala svojevremeno H. Arendth, naime da su ljudska prava uvijek vezana za određenu držav-ljansku pripadnost, za neki politički život; sva ljudska bića su građani neke državne zajednice, no u slučaju da ostanu bez državljanstva pokazuje se, što je uznemirujuće samo po sebi, da se ljudska prava, shvaćena neotuđivima, ne mogu primjenjivati zbog cijelog niza zakonskih prepreka, jer ih nije moguće predstaviti kao prava državljanina neke zemlje.37 Ovo još jednom pokazuje fundamentalni odnos prava i života, odnosno, kako bi naznačili Hardt i Negry, ovdje je evidentno kako pravo postaje postupak. Izručenost proce-durama, postupcima, intervencijama, pravno-političkom diktatu, pritiscima i pravilima, koja se obrušavaju na tijelo/tijela, pokazuju da mehanizmi zapovi-jedanja jednim dijelom postaju sve usavršeniji, sve “demokratskiji” i sve nevid-ljiviji. Usavršena vještina upravljanja, zahvaćanje u ljudska mnoštva (Foucault) koje dopire do “samih živaca”, ukazuje na život u savremenom svijetu koji je već odavno nerazdvojiv od cjeline uvjeta koje nazivamo “tehničkim”, a koji više nije jednostavno život. U tom kontekstu moguća je, prema J. L. Nancyju, “biopolitika”, jer se ona upravo određuje tehničkim upravljanjem životom.

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011


Bilješke1 M. Foucault: Kritika političkog uma, predavanje održano na Univerzitetu Stanford,

10-16. novembra 1979. godine, vidjeti www.goodreads.com/book. 2 Prema Foucaultu stanovništvo postaje predmetom političkih intervencija već od 18.

stoljeća, u Rađanju biopolitike govori se o prisutnoj jednoj sasvim novoj vrsti pro-računa i racionalnosti, odnosno o političkoj ekonomiji, vidjeti: Rađanje biopolitike, Svetovi, Beograd, 2000, str. 29.

3 Vidjeti: Razgovor s talijanskim filozofom Giorgiom Agambenom, Izvornik: Literaturen, 2001; za Treći program Hrvatskog radija priredio B. Mikulić, emitiran 6. maja 2001. u emisiji Znaci vremena, www.zokster.net.

4 G. Agamben: Protiv biopolitičke tetovaže, esej koji je nastao nakon Agambenovog od-bijanja da pristane na ovu proceduru, koja se tiče “pravno-političkog statusa”, odno-sno biopolitičkog statusa, skeniranja otisaka svih koji ulaze u SAD, gdje je bio pozvan da održi predavanja u New Yorku. Prema Agambenu, govor da se radi o nacionalnoj sigurnosti, odnosno o sigurnosnim razlozima, navodi se kako bi se te prakse oprav-dale, što ne smije da nas impresionira, jer one ne znače ništa (Izvor: Mond, januar 2004, prev. I. Milenković, vidjeti na: www.vreme.com). U postojećoj literaturi može se vidjeti da G. Agamben nikako nije usamljen u ovim zapažanjima, naročito oko prepoznavanja naglašavanja razloga “nacionalne sigurnosti”, što se povezuje sa stilom vladanja i politikom straha koju je provodila Bushova administracija (također vidjeti: F. Furedi: Politika straha – s onu stranu ljevice i desnice, Antibarbarus, Zagreb, 2008, pogotovo naslov Politika straha i njezino kruženje u javnom diskursu).

5 Postoji veliki broj radova na ovu temu, vidjeti: Šta je zaista biometrija? – Pravni aspekti i aspekti privatnosti (tekst u cijelosti dostupan na www.edge-group.info); Biometri-ja – prepoznavanje pomoću šarenice oka (B. Babić, 12/2004, Fakultet organizacije i informatike, Sveučilište u Zagrebu; www.sharanet.org); kao i Biometrija (I. Vasiljević, Sveučilište u Zagrebu, Fakultet elektrotehnike i računarstva, Zavod za elektroničke sustave i obradu informacija, vidjeti na www.spvp.zesoi.fer.hr); Biometrija – identifi-kacijski sustavi (dostupno na www.jantar.com).

6 Ideju biometrijskog raspoznavanja ljudi putem šarenice oka su prvi put patentirali Alan Safir i Leonid Flom 1987. godine, ali nisu znali kako bi tu ideju implementirali elektronski, tek je John Daugman sa Harvarda patentirao tu metodu 1994., o čemu opširnije piše B. Babić, kao i o postupku nastajanja “potpisa šarenice oka – Iris Code”, gdje se pohranjuju sve informacije o strukturi šarenice (vidjeti šire u: B. Babić: Biome-trija – prepoznavanje pomoću šarenice oka; www.sharanet.org).

7 G. Agamben: Protiv biopolitičke tetovaže, Izvor: Mond, januar 2004, prev. I. Milen-ković, esej u potpunosti dostupan na www.vreme.com; Treba reći da se u savremenoj literaturi mogu naći mišljenja da je upravo G. Agamben, sa nekoliko svojih izrazito ci-tiranih djela Zajednica koja dolazi (1993), Sredstva bez svrhe. Bilješke o politici (1996), Otvoreno. Čovjek i životinja (2001), Homo sacer – Suverena moć i goli život (2005), te Ono što ostaje od Auschwitza (2008) dao temelje nove političke filozofije.

8 G. Agamben, Homo sacer – suverena moć i goli život, Arkzin, Zagreb, 2006, str. 12; Prema Agambenu, goli život nije više ograničen na neko posebno mjesto ili na neku definiranu kategoriju, nego nastanjuje biologijsko tijelo svakog živog bića.

9 G. Agamben, Homo sacer, nav. djelo, str. 8-12.

157


DIŠN

JAK 2010/2011


10 Na više mjesta Agamben govori o ovom fenomenu kada iznimka postaje pravilom, vidjeti najprije esej Protiv biopolitičke tetovaže (www.vreme.com); u Homo sacer, već u uvodu se spominje ovaj moment, str. 14; jednako tako vidjeti Razgovor s talijanskim filozofom Giorgiom Agambenom (www.zokster.net), te Agambenov esej: U ovom egzilu (www.zokster.net); Hardt i Negry u Imperiju također govore o “funkciji izuzetka” koji postaje pravilom, mirovnim intervencijama i ratovima za mir.

11 Vidjeti Razgovor s talijanskim filozofom Giorgiom Agambenom, str. 7 (www.zokster.net).12 U. Beck: Moć protiv moći u doba globalizacije – nova svjetskopolitička ekonomija, Školska

knjiga, Zagreb, 2004, str. 371, 372.13 F. Furedi: Politika straha – s onu stranu ljevice i desnice, Antibarbarus, Zagreb, 2008,

str. 162-171.14 U. Beck, Ibidem, str. 372; prema Becku, SAD je dopustio da zamišljeni Patriot Act

postane zakonom koji, uz ostalo, pojačava high-tech nadzor, e-mailova, veza putem interneta, prisluškivanjem telefonskih razgovora, stoga “nije čudo da ostale zemlje svijeta slijede taj uzor i šire vlast elektroničkog nadzora. Sve se to čini i opravdava u ime antiterorizma, no ekspanzija moći može se primijeniti u sve moguće svrhe (...) No ipak se Orwellova nadzorna država nadnacionalno ustrojava s argumentom kontrole” (str. 372, 373).

15 F. Furedi, Ibidem, str. 163, vidjeti naslov Politika straha i njezino kruženje u javnom diskursu, kao i Politiziranje straha (str. 172-180).

16 U. Beck: Ibidem, str. 372; U. Beck će reći da je politika koja je uslijedila nakon 11. septembra “pružila dokaz kako se na oltaru opasnosti od terorizma laka srca žrtvuju temeljne slobode”.

17 Vidjeti šire M. Krivak: Biopolitika – nova politička filozofija, Antibarbarus, Zagreb, 2008; M. Krivak smatra cjelokupno djelo talijanskog filozofa G. Agambena temeljem biopolitičke teorije koja je uvela na velika vrata problematiku biopolitike u savremeni filozofijski i teorijski diskurs, dao je nove bitne elemente teorijom o homo saceru i svojom tezom o logoru kao paradigmi moderne u savremenoj političkoj filozofiji.

18 Također vidjeti M. Krivak, Ibidem, str. 216, 217; G. Agamben će reći da je logor “čisti, apsolutni i nenadmašni biopolitički prostor”, te da je “logor sama paradigma političkog prostora, u onom momentu kada politika postaje biopolitikom” (vidjeti naslov Logor kao biopolitička paradigma moderne, Politizacija života, str. 103-159, u G. Agamben: Homo sacer, nav. djelo).

19 G. Agamben: U ovom egzilu (www.zokster.net); Upravo u ovoj situaciji se najjasnije vidi da javno i privatno, političko i biološko bivaju gotovo nerazlučivima. Preživjeli iz logora znaju da u “Auschwitzu ili Omarskoj nisu postali mudriji, ili dublji, bolji, ljud-skiji ili čovjeku naklonjeniji, naprotiv, izašli su ogoljeni, ispražnjeni, dezorijentirani”. Esej U ovom egzilu počinje rečenicom: “Kaže se da preživjeli koji su se vratili – i koji se vraćaju – iz logora ne mogu ništa pripovijedati, a koliko je njihovo svjedočanstvo bilo autentičnije, toliko manje nastoje saopćiti ono što su doživjeli. Kao da ih je i same obuzela sumnja u istinitost onoga što im se dogodilo – nisu li slučajno svoju moru za-mijenili sa zbiljskim događajem. (...) U određenim okolnostima, takav osjećaj sumnje u vlastito svjedočanstvo vrijedi, na izvjestan način, i za nas same. Kao da nam ništa od onoga što smo doživjeli ovih godina ne daje pravo o tome govoriti.”

20 “Koncept ‘ostataka’ postaje mi sve važniji”, reći će Agamben, naročito se time bavi u knjizi Il tempo che resta (Vrijeme koje ostaje), gdje se veže za Poslanicu Rimljanima,

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011


dajući komentar na način kako se sv. Pavao ophodi s problemom uspostave prava i razlikovanja između Jevreja i nejevreja: “Počeo sam misliti o tome kako se jedan narod može misliti kao ‘ostatak’, ne kao nešto supstancijalno (...) upravo taj ‘ostatak’ je narod kao politički koncept.” (Vidjeti: Razgovor s talijanskim filozofom Giorgiom Agambenom).

21 N. Miščević: Govor Drugoga, Ideje, Beograd, 1977, str. 16. 22 M. Heidegger: Bitak i vrijeme, Naprijed, Zagreb, 1988, str. 138, vidjeti naslov Su-tubitak

Drugih i svakidašnji su-bitak. 23 Također vidjeti: H. Sofradžija: Xenophobia as Political Fact – Contemplating Xenop-

hobia in a Political Philosophy Framework, podnaslov The Existence of the Other / Fra-gmented Comunication, u: M. Pajnik (ur.): Nation States and Xenophobias in the Ruins of Former Yugoslavia, Peace Institut, Ljubljana, 2005.

24 Žižek ovdje podsjeća da ne smijemo zaboraviti da su koncentracioni logori izum “li-beralne” Engleske u doba Burskog rata, te da su u SAD-u korišteni za izolaciju stanov-ništva japanskog porijekla, vidjeti: S. Žižek: Sublimni objekt ideologije, Arkzin, Zagreb, 2002, str. 77; također vidjeti: G. Agamben: Homo sacer, nav., str. 146.

25 E. Fink u Osnovnim fenomenima ljudskog postojanja postavlja pitanje: “Gdje onda i kada jedan čovjek uopće zadobija moć nad drugima? Njegova moć izvire iz spremno-sti da ubije drugog. Fink smatra osnovnim fenomenima ljudskog postojanja vladavi-nu, rad, igru, ljubav i smrt, koji se uzajamno pretpostavljaju, čovjek je susret ovih fe-nomena, oni ga bitno određuju. Fink će reći: “Bit vladavine je u susjedstvu smrti” (str. 160-258), razumijevajući da je u fundamente svake vladavine čovjeka uvijek umet-nuta moguća smrt, jer svugdje gdje postoji vladavina, gdje se uspostavlja moć, postoji potčinjenost, koja može ići do toga da se nečiji život neprirodno i prijevremeno uništi kroz ljudsku silu. M. Foucault će u tekstu Pravo na smrt i moć nad životom govoriti da je ovo pravo raspolaganja životom drugog najjasnije prisutno u vrijeme ratova: “To što su toliki režimi mogli voditi toliko ratova, odvodeći u smrt toliko ljudi, svojevrsno je upravljanje životom i opstankom, tijelom” (vidjeti izbor Foucaltovih tekstova: Znanje i moć, ur. H. Burger i R. Kalanj), Globus, Zagreb, 1994, str. 95.

26 J. Baudrillard: Nema milosti za Sarajevo, Zidne novine, Sarajevo, maj 1995, str. 27.27 Š. Filandra: Bošnjačka politika u XX stoljeću, Biblioteka Posebna izdanja, Sejtarija, Sa-

rajevo, 1998, str. 5; Š. Filandra će ovdje podsjetiti da su iste one energije fašizma koje su nagnale Maxa Horkheimera da spašavajući se iz porobljene i već fašizirane Evrope uoči Drugog svjetskog rata napiše svoje poznato djelo Pomračenje uma, odredile i autorovo razumijevanje fašizma i uloge intelektualaca u njegovom pobijanju.

28 A. Šarčević: Politička filozofija i multikulturalni svijet – Istina o istini: Svijet moderne i postmoderne, Svjetlost, Sarajevo, 2003, str. 48.

29 Zaljevski rat je bio generalni pokus razarajućih napada elektroničkim oružjem u što kraćem vremenu, što su bili dramatični proboji u vojnoj tehnologiji, o tome piše i Castells (Uspon umreženog društva, str. 479). P. Matvejević: Le Monde “ex” (“Bivši” svijet ); uvodni tekst knjige dostupan na www.openbook.ba/izraz.

30 A. Mujkić: Mi, građani Etnopolisa, Šahinpašić, Sarajevo, 2007, str. 118.31 E. Said: Razmišljanja o egzilu (www.zarez.hr); Prema E. Saidu, egzil je postao oblik

savremene političke kazne, “egzil je neizlječivo svjetovan i nepodnošljivo povijestan”.32 Tražitelji azila mogu dobiti većinu socijalnih, ekonomskih, pa i političkih prava gra-

đana u obliku “ljudskih prava” a da im se ipak ne da formalno državljanstvo zemlje

159


DIŠN

JAK 2010/2011


u koju su migrirali; vidjeti u A. Smith: Nacionalizam i modernizam – kritički pregled suvremenih teorija nacija i nacionalizama, Biblioteka Politička misao, Zagreb, 2003, str. 220.

33 U. Beck: Pronalaženje političkog – prilog teoriji refleksivne modernizacije, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2001, str. 169.

34 J. Derida: Kosmopolitike, Stubovi kulture, Beograd, 2002, str. 38.35 P. Sloterdijk: Srdžba i vrijeme – političko-psihološki ogled, Biblioteka Antibarbarus,

Zagreb, 2007, str. 190. 36 Ž. Paić: Politika identiteta – kultura kao nova ideologija, Antibarbarus, Zagreb, 2005;

vidjeti naslov Transnacionalna kartografija moći.37 H. Arendth je posvetila cijelo jedno poglavlje ovom problemu izbjeglica, “narodu

bez državljanstva” (vidjeti naslov Nacija manjina i narod bez državljanstva, u: Izvori totalitarizma, FIK, Beograd, 1998, str. 276).

U okviru naslova Ljudska prava i biopolitika, Agamben ukazuje na paradoks koji osvjetljava H. Arendth, naime da izbjeglica – koja bi trebala par excellence otjelov-ljavati prava čovjeka, umjesto toga označava radikalnu krizu tog pojma. Koncepcija ljudskih prava utemeljena na pretpostavljenoj egzistenciji ljudskog bića kao takvog, lomila se u samom trenutku kada su se oni koji su tvrdili da vjeruju u nju prvi put suočili s ljudima koji su doista izgubili sve ostale kvalitete i posebne odnose – osim što su još uvijek bili ljudi (vidjeti u G. Agamben: Homo sacer, nav. djelo, str. 109-117). Agamben je bio u prepisci sa H. Arendth, njenu adresu je dobio od Heideggera kada je ovaj dolazio održati ljetni seminar u Provansi 1968. godine u vrijeme između maj-skih događaja u Parizu i sovjetskog upada u Čehoslovačku, u to vrijeme Agamben je tek završio studij prava (vidjeti Razgovor s talijanskim filozofom Giorgiom Agambenom, www.zokster.net).

Literatura

Agamben, Giorgio (2006) Homo sacer – Suverena moć i goli život. Zagreb: Arkzin.Agamben, Giorgio: Protiv biopolitičke tetovaže, www.vreme.com.Agamben, Giorgio: U ovom egzilu, www.zokster.com.Baudrillard, Jean (1995) Nema milosti za Sarajevo. Sarajevo: Zidne novine, maj Beck, Ulrich (2001) Pronalaženje političkog – prilog teoriji refleksivne modernizacije. Za-

greb: Naklada Jesenski i Turk. Beck, Ulrich (2004) Moć protiv moći u doba globalizacije. Zagreb: Školska knjiga.Castells, Manuel (2000) Uspon umreženog društva. Zagreb: Golden marketing.Derrida, Jacques (2002) Kosmopolitike. Beograd: Stubovi kulture.Filandra, Šaćir (1998) Bošnjačka politika u XX stoljeću. Sarajevo: Biblioteka Posebna

izdanja, Sejtarija. Fink, Eugen (1984) Osnovni fenomeni ljudskog postojanja. Beograd: Nolit.Foucault, Michael: Kritika političkog uma, www.goodreads.com/book.Foucault, Michael (2000) Rađanje biopolitike. Beograd: Svetovi.Foucault, Michael (1994) Nadzor i kazna. Zagreb: Politička misao. Informator.Furedi, Frank (2008) Politika straha – s onu stranu ljevice i desnice. Zagreb: Antibarbarus.Heidegger, Martin (1988) Bitak i vrijeme. Zagreb: Naprijed.

Faku

ltet p

oliti

čkih

nau

ka –

GO

DIŠ

NJA

K 2

010/

2011


Jonas, Hans (1990) Princip odgovornost – pokušaj jedne etike za tehnološku civilizaciju. Sarajevo: Logos, V. Masleša.

Krivak, Marijan (2008) Biopolitika – nova politička filozofija. Zagreb: Antibarbarus.Matvejević, Predrag, Le Monde ex – Bivši svijet, www.openbook.ba/izraz.Miščević, Nenad (1977) Govor Drugoga. Beograd: Ideje.Mujkić, Asim (2007) Mi, građani Etnopolisa. Sarajevo: Šahinpašić. Nancy, Jean L. (2004) Stvaranje svijeta ili mondijalizacija. Zagreb: Jesenski i Turk.Paić, Žarko (2005) Politika identiteta – kultura kao nova ideologija. Zagreb: Antibarbarus.Said, Edward, Razmišljanja o egzilu, www.zarez.hr.Šarčević, Abdulah (2003) Politička filozofija i multikulturalni svijet – Istina o istini:

Svijet moderne i postmoderne. Sarajevo: Svjetlost.Žižek, Slavoj (2002) Sublimni objekt ideologije. Zagreb: Arkzin.

Abstract

Contemporary high-tech societies recognise even more clearly the conse-quences of technical action where mix of possibilities and risks becomes para-mount. The changed essence of human action in H. Jonas terms indicates that “humans also became an object of technic”. Methods of controls and supervi-sion within management procedure to which human body/bodies are exposed are largely perfect. Of course, there are new forms of knowledge and most sophisti-cated techniques which more freely, more powerful and even more openly shape new options of managing life.

Documents

Biometrija politike i goli život - Halima Sofradžija