IDEJA SVJETSKE KNJIEVNOSTI -autor koncepta - Johan Wolfgang von Goethe (18./19. st.); 1827.-1832. - u razliitim raspravama i lancima, u razgovorima s Eckermanom. - zlatno doba njem. knji. i kulture, Goethe ga obiljeava - kljune promjene: transformacija drutvenog ustroja - iz stratifikacijskog u funkcionalno diferencirano drutvo (stratifikacijski drutveni ustroj: odnosi se na staleku hijerarhiju koja je zadana porijeklom - stale odreuje identitet, nema vertikalne propusnosti ( kontakata meu staleima; svedena je na vrlo malu mjeru), pismenost i knjievnost najprisutnije su u viim slojevima, a u donjem su usmena knjievnost, puka kultura koja se ne mijea s onom pismenom, elitnom.) - to drutveno ustrojstvo se destratificira za volju vee propusnosti(drutvene cirkulacije) i za volju povezivanja udaljenih, a dotad nepoznatih i nepovezanih dijelova svijeta - otvaraju se nepoznati horizonti: budi se interes za drugoga, iz odnosa straha, obrane za volju pouavanja, razumijevanja drugog. (proces raste krajem 18.st. diferencijacija dobiva prevlast nad stratifikacijom), odreene zone ljudskog djelovanja se osamostaljuju i poinju vlastiti ivot. - knjievnost u stratifikacijskom drutvu/ustroju nema autonomiju; sastavni je dio politike, religijske , drutvene svijesti; ona je segment bez autonomije, svaka vrsta ruenja moralnih i religijskih naela u knjievnosti tretira se kao nedopustiva - no, krajem 18. st. knjievnost stjee odreenu autonomiju i poinje naruavati te kriterije; prezentira moralno i religijski sumnjive sadraje, (npr. amoralne likove), a ipak privlai panju itatelja ta vrsta osamostaljivanja je prvi primjer funkcionalne diferencijacije - (u funkcionalnom drutvenom ustroju) odreene zone ljudskog djelovanja takoer usvajaju vlastita pravila, npr. politika se vie ne nastoji ponaati moralno, moral je sputava postavlja svoja pravila, moral se osamostaljuje u odnosu na religiju; moralna pravila nisu vie iskljuivo religijska pravila - grade se odvojene krovne instance koje upravljaju ljudskim ivotom ulaze u odnos meusobnih iskljuivanja, zone poinju konkurirati jedna drugoj, meusobno se podrazumijevaju i iskljuuju, ali ni jedna od njih nije vie apsolutni gospodar ljudskog ivota - ovjekov identitet nije vie zadan, nema smjernica ovisno o mjestu u hijerarhiji, one postaju predmetom interpretacije i pregovaranja - ovjekov identitet postaje predmetom posredovanja, oko njega se zapodijeva rasprava - zaivljava ideja individualnosti - ako ljudski identitet vie nije zadan, ovjek se mora

1

identificirati kroz razliite aspekte svog djelovanja, nijedan aspekt ne iscrpljuje sve u ljudskom ivotu, ovjek je moralno, religijsko i intelektualno bie, prepoznaje se u razliitim drutvenim ulogama, ali to su sve samo uloge; njegov identitet ne iscrpljuje se ni u jednoj od tih uloga nego se oblikuje u stalnom premjetanju iz jedne u drugu. - Ja nisam ja - moje pravo ja nije nijedno od onih ja koje preuzimam, koje su moja uloga cjelina koja ostaje uskraena je individuum, individualnost. (IN-DIVIDUUM - neto nedjeljivo, neto to ja ne mogu podijeliti s drugima (uloga oca se dijeli s drugima, biraa itd., a postoji viak koji se ne dijeli s drugima) - taj viak nije supstanca koja je uvijek tu nego je kvaliteta koja nastaje kroz permanentno dijeljenje uloga s drugima, preostatak individualnog je proizvod dijeljenja, posljedica onog kojeg nisam uspjela podijeliti - balansirajui identitet - upuen na premjetanje, ulazak u prostor drugoga, nastojanje da upoznamo drugoga (knjievnost postaje jedan od kljunih poligona za uspostavu ove vrste identiteta) - silovit uspon romana; postaje kljuni knjievni anr, itanje se omasovljava, (ene - kljuni konzumenti knjievnih djela), stvara se knjievno trite, rastu naklade, knjievna djela dopiru do anonimnih recipijenata koji su autorima nitko i nita, djela ih dohvaaju u njihovoj anonimnosti, drutvenoj, spolnoj, etnikoj... marginalnosti - knjievnost obuhvaa nove zone socijalnosti, stvara se novi tip recepcije knjievnosti nema vie kolektiva knji. djela se itaju u osami, privatnosti - otvara se prostor za etnju imaginarnim krajevima knjievnog djela - lektira postaje poligon imaginarnih projekcija itatelja u razliite likove; pokusno identificiranje itatelja, osposobljava se za ono to ga eka u ivotu - ulaenje u razliite uloge, iskuavanje, eksperimentiranje bez sankcija (njih e umjesto njega trpiti likovi - itanje je poligon za socijalnu identifikaciju, ono je pomamno, narkotizirano, isprobava se reflektirano uivljavanje; uivljavanje s odmakom, participant observer (promatra koji sudjeluje) - istovremeno je i sudionik (za iskustvo) i promatra (za spoznaju). - za Goethea je ideja svjetske knjievnosti prirodna posljedica ovih promjena - graanin svijeta nastaje kao posljedica cijepanja ovog lokalnog identiteta, itatelj se oslobaa uskih okvira zadanih roenjem, komunikacija otvara nove svjetove te ovjek mora ulaziti u drugoga da bi gradio identitet (Jedini put do sebe vodi preko drugoga.) - onaj tko ostane zatvoren u svoju naciju, kulturu i knjievnost bit e iskljuen iz procesa identifikacije - nadilaze se nacionalne granice, suprotstavlja se provincijalizmu i nacionalnoj zatucanosti 2

koja na drugoga projicira anatemu (iskljuenje, prezir), demonizira drugoga - Goethe zagovara utjecaj drugih kultura na vlastitu kulturu; vlastita e opstati jedino ako asimilira druge kulture, protivi se stereotipima i konzervativizmu koji vladaju o tuim kulturama - pokazuju na strah od njih - moramo se suoiti s dugotrajnim, mukotrpnim procesom prouavanja tuih kultura koje nisu homogene - u sebi imaju raznolikosti, proturjeja, unutarnju izdiferenciranost - kroz prouavanje raznolikosti doprijet e se do onoga to tu kulturu ujedinjuje (prouavanje moe dovesti do uvida) - raa se misao da ona kultura i knjievnost koja e nadrastati sebe moe sudjelovati u ideji svjetske knjievnosti - Goethe inzistira na tome da knjievnost mora imati iroki horizont svojih interesa, ne smije se oslanjati samo na svoju kulturu, ona nije neto naslijeeno, nego je treba stvarati, iriti, da bismo upoznali sebe, moramo upoznati drugoga, isto tako, raznolikost oblika neke kulture treba svesti na dubinsko poznavanje, svaku kulturu proimaju stereotipi koje treba razbiti i dubinski spoznati kulturu jer emo njima podlei - Goethe pravi hijerarhiju umjetnika ovisno o tome do koje su mjere spremni ui u drugoga - ta klasifikacija uvelike duguje fenomenu drastinog cijepanja izmeu elitne i popularne kulture, visoke i niske kulture. - rastom romana poveava se koliina trivijalnog tiva - pojavljuje se fenomen trivijalne knjievnosti - umjetnici se poinju vrednovati po tome koliko su traeni na tritu, onaj tko se eli zatititi od trivijalnosti mora nai nain da se otrgne od zahtjeva mase za trivijalnou izai e iz stereotipa tako da aktivno ulazi u drugoga, strogo i minuciozno istinski umjetnik dolazi sebi tek kad sebe napusti, kad izae iz stereotipa svoje kulture za koju je mislio da su njegovo ja (mora izai iz sebe kako bi pronaao svoju individualnost) Goethe razlikuje 3 tipa oponaanja stvarnosti: 1. jednostavno oponaanje stvarnosti - najnia vrsta umjetnosti (oni koji nemaju pravo na ime umjetnika), vide prirodu kako je vide svi, oponaaju ono to vide, a na povrini se ne moe doi do biti, istina se povlai u dublje sfere (ono to se vidi samo je privid) 2. manira - umjetnici koji su u stanju podii neto na razinu umjetnikog anra; oponaaju prirodu u skladu s nekim umj. ritualiziranim zakonima iz tradicije umjetnosti, udaljavaju se od jednostavne stvarnosti, ali ne pruaju otpor maniri (umjetnik bi trebao probiti maniru vlastitim individualnim obiljejima) 3

3. stil - umjetnici koji se uspijevaju othrvati maniri i ostvariti individualni stil, nailaze na otpor sredine, ne udovoljavaju zahtjevima trita, upuuju izazov sredini; oni su svjetski umjetnici, liavaju se uvjetovanosti vlastitom kulturom, sposobni toliko duboko prodrijeti u drugu kulturu da ih to izvede iz vlastitog stereotipa Trijada koja prati ovu trijadu: (tipologija obrade grae) 1. materijalna obrada grae 2. mehanika obrada grae 3. duhovna obrada grae Stvara li umjetnik neto ega u prirodi nema tj. upisuje u nju ili samo otkriva ono to je tu, ali je jako duboko zapreteno? istinski umjetnik za volju svoje ideje kao dalekog cilja naputa svoju sadanjost, iznevjeruje zakone svog miljea, drutva, otvara se prema neemu dalekom, neizvjesnom, riskantnom, naputajui sigurnost - za to su spremni iznimno hrabri (tako Goethe stvara drutvo izabranih koji imaju pravo sudjelovati u svjetskoj knjievnosti), ovaj kozmopolitizam ideja, projekt za koju se Goethe borio sa svojim suvremenicima - uoava da fenomen masovne kulture postavlja fenomen osamostaljivanja umjetnosti umjetnik dokazuje svoju kakvou odbijanjem da se podredi religijskim, ekonomskim i umjetnikim zakonima (daje primjer tradicije odgojnog romana roman se podreuje prosvjetiteljskoj ideji pedagoki zakon kako odgajati mlade ljude primjer itatelju kako odgajati sebe, 2. svezak Wilheima Meistera - njegov odnos prema prolosti se mijenja junak vie ne vlada sobom postaje zanimljiviji; da bi privukla pozornost na sebe, umjetnost se osamostaljuje, mora se odmaknuti od svih zadanosti koje je uvjetuju) - mi danas Goetheovu ideju gledamo kao neto to je doivjelo svoju akademsku institucionalizaciju, motrimo je iz povijesnih konzekvencija njenog ostvarenja (Je li ta ideja u znaku tolerancije, trpeljivosti prema drugome, priznavanja ravnopravnosti drugoga ili je to oblik ili instrument eksploatacije drugoga (duhovne eksploatacije, uzurpacija tue kulture radi obogaivanja vlastite)?) - Herder, njemaki romantiar, Goetheov prethodnik, od 1874.-1891. objavljivao je svoju raspravu Ideje za filozofiju povijesti ovjeanstva o kojoj Goethe govori u najljepim tonovima, ona je odigrala formativnu ulogu u Goetheovim idejama 1) romantiari su revidirali prosvjetiteljsku ideju razvoja ovjeka kroz povijest; prola razdoblja ne moemo promatrati s poviene toke, nego uvaavati prijeene etape kao 4

vrijedne, samostalne, kao to odrastao ovjek gleda na svoje razvojne etape 2) prostor povijesti postaje pluralan, povijest vie nije linearna, u njoj se otvaraju druge kulture; poredbenost moramo uvaavati razliite povijesne dinamike drugih kultura, a ne podvrgavati ih naoj dinamici razvoja pa neke smatrati naprednijima, a neke zaostalijima..., treba uvaavati specifinosti indijske, kineske... kulture, ali ne moe se porei da je europska kultura najnaprednija jer su najpogodnije geografske, klimatske itd. karakteristike omoguile najbri razvoj, priznavanje drugog, ali istovremeno smjetanje drugog u odreene okvire je imanentno ideji kozmopolitizma - europski ovjek je nositelj jedinstva ljudskog roda, ali jedinstva u raznolikosti - Europa je ipak centar - rasno obiljeje Herderove koncepcije - elja da se raznolikost ujedini ostaje vanom znaajkom svjetske knjievnosti - Goethe eli da se njemaka knjievnost okrene drugim knjievnostima da bi im pokazala da je superiorna, - u konceptu svjetske knjievnosti uvijek je postojala ideja centralnih i rubnih knjievnosti ele se inaugurirati vrijednosti koje nadilaze okvire nacionalne knjievnosti, ali suoava se s problemom kriterija odabira (mora se odluiti to e ui u svjetsku knjievnost, a to nee, po kojim kriterijima...) Tvori li masovna kultura i knjievnost dio svjetske knjievnosti ili je to samo elitna kultura? - Goethe je miljenja da se umjetnici ne trebaju pokoriti narudbi masa, zalae se za autonomiju umjetnosti, osamostaljivanje knjievnih normi, inzistira na specifinosti njenih normi, umjetnik je obvezan poznavati i potivati specifinosti knjievnih vrsta, graa mora udovoljiti ovoj specifinosti - inzistira na strogosti i dosljednosti u bavljenju drugim, treba ustrajati i kad se drugi buni (duboko i s razumijevanjem prodrijeti u tuu kulturu, potovati bogatstvo i proturjenost tue kulture jer je to jedini put da upoznamo sebe) - na identitet nije zadan (sami se stvaramo), identitet knjievnih vrsta nije zadan (svaki novi roman pokuava izai iz svog anra prema drugim anrovima- jedinstvo u raznolikosti) - gradi se nova slika svijeta; pojam balansirajueg identiteta (ni u jednoj ulozi ne iscrpljujemo se do kraja, cjelinu naeg identiteta - cjelina, jedinstvo je stvaran rezultat, veza meu tim ulogama) jedinstvo u raznolikosti (itatelji se premjetaju iz jednog lika u drugi; to je pokretljiva identifikacija, na identitet balansira izlazi i vraa se,a mi smo zatieni u procesu itanja), masovna kultura identificira se u jednoj ulozi, iscrpljuje se u njoj dok elitna kultura uva jedinstvo; to je vea raznolikost, to je bogatije jedinstvo

5

- ideja poredbe ili komparacije za upoznati drugoga treba koristiti poredbu ili komparaciju - jedinstvo se treba uspostaviti usporeivanjem, kompariranjem, supostavljanjem kultura da bi se uoile razlike, ali i dodirne toke, slinosti i iz toga izvukli zakljuci (komparativna metoda prela je i u druge znanosti; komparativna gramatika, komparativna anatomija) - Kako se pristupilo svjetskoj knjievnosti? - komparativnom metodom suoavamo se s proturjejima drugog (dvostruka distanca); 1) distanciramo se od drugoga - usporeujemo ga s drugima 2) distanciramo se od sebe samih 1) - ako uspjeno prodiremo u unutranji sklop drugoga dolazimo do jedinstva u raznolikosti, do univerzalnog (plod prodora u raznolikost drugoga), onaj umjetnik koji tei prodrijeti u drugoga daje svom djelu obvezujuu snagu i tako sili publiku da potuje zakone umjetnosti (postavlja elitistike zahtjeve pred publiku) Kako to moe biti svjetska knjievnost ako e joj zahtjevi biti tako strogi da e joj publika biti jako mala? - jedino ovakvo inzistiranje na specifinosti knjievnosti oslobodit e je i sauvati njenu samostalnost u odnosu na moral, religiju, druge znanosti..., to je jedino to joj moe priskrbiti univerzalnu vrijednost, takvo djelo ne podvrgava se nekim specifinim zahtjevima ukusa (npr. njemakim nego se ide dalje od toga, izlazi se iz nacionalnih okvira i podvrgava nekim drugim standardima ukusa) da bi ga mogli potovati i oni koji ne robuju ukusima pieve sredine nego nekim drugim, to ini djelo nedostupnim; tenja prema univerzalnosti i tenja prema ekskluzivnosti istovremeno (Joyce, Proust, Kafka...) 2) - u trenutku kada nastaje ideja svjetske knjievnosti sadanjost se doivljava kao prag novog doba (jo nismo isti kao oni koji e doi nakon nas, a vie nismo isti kao oni prije nas) - zato stalno izlazimo iz sebe da bi doli do sebe preko drugoga - ekskluzivacija (eliminiraju se knjievna djela po principu racionalno, etiko, spolno selektivno/diskriminativno prouavanje knjievnosti); jedna velika kultura potpuno se odsijeca kao nedostojna da ue u koncept svjetske knjievnosti masovna knjievnost (iskljuuju se i rubne knjievnosti), istovremeno se odvija omasovljenje itateljstva, masovna kultura se iri preko cijelog globusa - granicu izmeu masovne i elitne kulture teko je povui, dananja masovna kultura esto se slui obrascima koji su do juer bili obrasci elitne kulture, europska masovna kultura esto se gradi obrascima, shemama, stereotipima visoke kulture nekih orijentalnih kultura pa, ako je obezvrijedimo, obezvreujemo visoku kulturu nekog drugog prostora Cijelo podruje je jako ivo jer se puno problematizira, puno je trzavica, nedoumica pa se time i puno bavi 6

- problem diskriminacije, pravih kriterija (veina?) - kultura i knjievnost se meusobno usporeuju; poredbeni nain razmiljanja, poetkom 19.st. razgranao se u razliitim sferama ivota (poredbena anatomija - Curier, poredbena fiziologija, poredbena gramatika, poredbena embriologija) - poredba nas vodi da u raznolikosti svijeta prepoznamo jedinstvo, ono to nas spaja, ipak se podrazumijeva neravnopravan odnos izmeu onoga to se usporeuje (moraju se uspostaviti mjerilo i kriteriji usporedbe i pritom se uzima npr. kriterij za zapadnoeuropsku kulturu i po njoj se mjeri sve ostalo) prisutna diskriminacija druge kulture, oni koji su inicirali usporeivanje bili su nosioci naprednog duha, irili su horizonte spoznaje pa u to vrijeme nisu mogli biti nazvani nosiocima diskriminacije nego nosiocima ljudskog jedinstva i jednakosti, naknadno se razabrala preutna diskriminacija - sama ideja usporeivanja knjievnosti stekla je akademske korijene krajem 19. st.; dobila je razne nazive Goethe: njemaki - Weltliteratur 1894.; prva povijest svjetske knjievnosti u Njemakoj anglo-ameriki krug - comparative literature (1952.), razliiti princip od: francuski - littrature gnrale (opa knjievnost, 1935.) talijanski - storia universale (1933.)

- stavljajui razliite terminoloke oznake razliite kulture imaju razliite predodbe, ideje; do danas je terminologija neusuglaena, dakle, postoje nesuglasice oko same ideje - 1899. osnovana je prva katedra za komparativnu knjievnost u Americi, u treem desetljeu 20. stoljea dobiva meunarodno priznat institucionalni statut; relativno nova disciplina - u metodologiji prouavanja svjetske knjievnosti reflektiraju se odreene pretpostavke u prouavanju nacionalne knjievnosti, dovoenje u vezu knjievnosti i nacije jest plod zrelog 19. stoljea - najpoznatija povijest nacionalne knjievnosti; Geschichte der National Poesie der Deutschen, Gervinus, nastaje 1843.-1851. u nekoliko svezaka; prvo svjedoanstvo povezivanja ideje nacije i ideje knjievnosti, dotadanje povijesti knjievnosti nisu povezivale ove dvije ideje, knjievnost nije bila medij osvjeivanja nacionalne svijesti, dotadanje povijesti knjievnosti, posebno u 18.st., ne tretiraju knjievnost kao disciplinu koja se razvija sama po sebi, nije estetiki obiljeena, odreuje je pismenost pa samim time i elitnost,

7

odlikuje graanina svijeta za razliku od lokalno ogranienog, budui da knjievnost nije estetiki fenomen, ne razlikuje se od filozofije, historiografije... pa onaj tko pie o knjievnosti namee joj apriorne sheme jer ne prepoznaje njenu razliitost, estetinost, tek s 19. stoljeem poinje se razlikovati povijest od knjievnosti te knjievnost dobiva kvalitetu koja joj omoguuje da se vezuje uz naciju; to je kvaliteta nepredvidivog vlastitog razvoja sa svojim pravilima, pisati povijest knjievnosti znai pratiti njen imanentni razvoj, razliite etape knjievnosti ne motre se vie odvojeno nego se pokuavaju povezati (Auswicklung odvijanje, odmatanje, razgranavanje), Gervinus se suoava s tekoama; kako svu tu raznolikost pojave svesti na jedinstvo - pokazuje se nedorastao tom zadatku, ne uspijeva pokazati to je to nacionalno jedinstveno u svim knjievnim djelima, jedinstvo mu izmie, njegova je povijest konglomerat nepovezanih pojava - Wilhelm Scherer, 1883. g vietomna povijest knjievnost, kao pozitivist pokuava primijeniti prirodno-znanstvenu kauzalnost na knjievnost, s poznatim povjesniarom talijanske knjievnosti Francescom de Sanctisom (19./20. st.) inaugurira razdvajanje razdoblja; periodizacijsku shemu kroz koju se razvija nacionalna knjievnost.Scherer:

Wellen- (valovi) i Bltezeiten (razdoblje procvata) prepoznaje 3 vala:

- Scherer s jedne strane namee geometrijski (umjetni) obrazac, a s druge strane tvrdi da slijedi prirodan razvitak knjievnosti, razlikuje nastanak, razvitak, vrhunac i pad; etape u valu - (600.-1200. ujedinjenje njem. knji., 1200.-1800. ekspanzija, 1800.- propadanje) - Kako u toj velikoj raznolikosti pronai jedinstvo? - da bi se ustanovilo to je nositelj jedinstva, mora se doi do infrastrukture za dovoenje razliitih kultura pod zajedniki nazivnik - parametri (poredbene knjievnosti) su: 1. UTJECAJ - neke knjievnosti je mjerilo njene vanosti; koliko je neka knjievnost izala iz svojih granica i postavila model u drugim knjievnostima, po tom utjecaju postavljaju se odreeni vrhunci svjetske knjievnosti (ispituje se npr. recepcija panjolskog baroka, recepcija Shakespearea u xy zemlji...)

8

- pitanje je je li utjecaj nekog autora, prevoenje nekog autora presudna kvaliteta ili su to neke druge dimenzije koje nemaju veze s kvalitetom (ekonomsko bogatstvo, kolonizatorski karakter, vei narodi mogu omoguiti prevoenje svojih autora na neki jezik bez prihvaanja drugih autora u svoju knjievnost) - neovisno o utjecaju poela se analizirati i sama; 2. KNJIEVNA VRIJEDNOST - u razliitim kulturama pravila igre su drukija, ne postoje apsolutne kulture i knjievne vrijednosti, svaka se u srazu s drugim prostorom i kulturom moe potkopati - na temelju tih kriterija predloena je; 1) zemljopisna podjela korpusa svjetske knjievnosti na odreena podneblja, prostore koji imaju vlastite zakone i prouavaju se samostalno: 1. ZAPADNA EUROPA I SAD 2. SREDNJA I ISTONA EUROPA 3. DALEKI ISTOK 4. AFRIKA 5. POLINEZIJA ... - evidentna je vrijednosna hijerarhija (vie i nie zone interesa), i ova ideja je dola na udar kritike jer se nije moglo odvajati npr. prostor Zapadne Europe i Srednje Europe jer je utjecaj i kontakt iznimno intenzivan, nametanje vrijednosti jedne kulture drugoj - zatim je predloena : 2) povijesna podjela KNJIEVNI EONI - knjievne epohe koje e objediniti sve nacionalne knjievnosti jer su sve prole kroz te epohe, ali u razliitim nacionalnim knjievnostima epohe se ne pojavljuju u isto vrijeme i istim intenzitetom (npr. epoha baroka razliito se imenuje u razliitim nacijama; barok, manirizam, rokoko), neravnomjerni povijesni razvitak opet dovodi do diskriminacije - tekoe; epohe se razliito imenuju u razliitim nacijama, mnoga djela nastala u vrijeme baroka sadre i obiljeja prethodne i sljedee epohe; esto su hibridna; ne mogu se podrediti razdoblju pa anrovske, stilske i autorske odrednice dolaze u nesklad s epohalnim odrednicama, treba odrediti znaajke epohe da bi se one utvrdile (teko je podvesti sve knjievnosti pod iste epohalne odrednice, teko je inaugurirati ideju jedinstvenih epoha) 9

3. kriterij: KNJIEVNE GENERACIJE/ NARATAJI F. Kummer (1909.) Feingliederung - ne dijeli knjievnost na epohe nego na narataje, pokrete, pravce Kako definirati knjievni narataj, generaciju, to ih objedinjuje? Krmer; odreuje ih svjetonazor, ideologija, navike, naobrazba, vrijednosti - nasuprot poredbenoj opa knjievnost traga za zajednikim izvorom raznim nacionalnim knjievnostima koji se potom grana u razliite odvjetke, predloeni su izvori: 1) TOPIKA - Motivforschung; istraivanje motiva uveo je Ernst Robert Curtius: Europska knjievnost i latinsko srednjovjekovlje jedna je od najsnanijih obrana ideje svjetske knjievnosti, svim europskim knjievnostima zajednika je srednjovjekovna latinska batina, - knjievni zajedniki toposi proimaju sve knjievnosti - sadrajni toposi (zajedniki motivi) i strukturni toposi, npr; lik starog mladia ili mladog starca (pour senex) zajedniki je mnogim europskim knjievnostima captatio benevolentiae- retoriki postupak; pridobivanje tue naklonosti, govornik podilazi sluateljstvu davanjem komplimenata te stjee milost za ono u to ih eli uvjeriti (npr; moj ljupki tioe) - na ovu se nit se nadovezao Gustav Ren Hocke koji se bavi manirizmom (potkopava ideju eona razliita povijesna razdoblja, a sva maniristika, npr. azijanizam, rokoko, nadrealizam), izvlai obiljeja manirizma zajednika svim nacionalnim manirizmima; (2) MENTALITET ili svjetonazor; odreenim kulturnim skupinama ljudi pripisuje se zajedniki mentalitet, nesvjesni sklop sklonosti, stavova, predrasuda... koji se u nas nesvjesno uklopljava ivotom u odreenoj kulturi, mi ga ne moemo dovesti u pitanje nego samo oni izvan tog mentaliteta, moe se povezati uz odreene nacije, kulture ili razdoblja, npr. aktivistiki/pasivni mentalitet (3) STIL I VRSTE su takoer mogui zajedniki nazivnici za objedinjavanje STIL: Erich Auerbach uvodi dva temeljna stila u europskoj knjievnosti koja se provlae svekolikom zapadnom knjievnosti; 1) grki (Homer) 2) judeokranski (SZ) VRSTE: npr. bajka, basna; a) monogeneza bajka nastala u odreenom razdoblju u svim knjievnostima

10

b) poligeneza bajka nastala u jednoj knjievnosti pa se selila BIBLIJA - dugi niz stoljea tretirana kao vjersko i povijesno djelo - nova vizura ('60./'70.- god. 20.st. s knjigama Northropa Frya, on i Riceur pokuavaju ukazati na knjievne vrijednosti u Bibliji; posljednji obrat u recepciji Biblije); poela se motriti kao knjievni tekst obraa se pozornost na knjievne aspekte biblijskih tekstova; struktura sastavnica, anrovska obiljeja, pripovjedna struktura - danas gledamo Bibliju kao zbirku, skupinu raznorodnih tekstova: 1) jer im je razliito podrijetlo, datacija (oblikovala se tijekom 10 stoljea 2) jer se radi o puno razliitih anrova koji su nekad funkcionirali na razliiti nain od onoga na koji funkcioniraju danas (gnomi, poslovice, mitovi, bajke...) 3) razliiti su autori i publika kojoj se obraa 4) moe se itati kao povijesni dokument (svjedoanstvo o vremenu i okolnostima u kojima je nastala), religijski dokument (Sveta knjiga) i knjievni dokument (PALIMPSEST razliitih stilova, tehnika kompozicije...) - danas se Biblija ne gleda vie homogena knjiga (do sada se u procesu kanonizacije ilo u smjeru dokidanja tih raznolikosti) - dva su smjera u homogenizaciji Biblije (tumaenja, razumijevanja): 1. PATRISTIKA EGZEGEZA (TUMAENJE) - tumaenje iz pera crkvenih otaca od kasne antike naovamo - slubeno se utemeljuje sa sv. Augustinom (354.- 430.) tj. na prijelazu iz etvrtog u peto stoljee (potkraj 4. st., u vrijeme rimskog cara Teodozija kranstvo postaje slubena religija, do tada je bila apokrifna r.); on je razvio tehnike tumaenja kojima je dokidao proturjeje izmeu biblijske doktrine i biblijskog teksta trebalo je sve to u tekstu Biblije prua otpor doktrini protumaiti tako da bude u skladu s doktrinom - polemike meu crkvenim nositeljima (patristika egzegeza nastaje u vrijeme velikih povijesnih previranja) - Augustinovo tumaenje obiljeeno je polemikom sa suparnicima, nastojanjem da se slubena crkvena doktrina izgradi u suprotnosti sa svime to je ugroava; obiljeava je proces samoobrane - svi pokuaji usklaivanja dovode do novih sukoba i to pokree kota patristike egzegeze proces paralelan s institucionalizacijom crkve. - Augustin pokuava ukloniti neskladnosti unutar biblijskog teksta - mora protumaiti tekst

11

Starog zavjeta iz perspektive Novog zavjeta; podudarnost nije potpuna i ona se mora stvoriti tj. oblikovati (treba ostvariti suglasnost doslovne i prenesene razine) - preispisivanje SZ - Bog vie nije zakonodavac (zapovijed), nego daje obeanja - eshatoloko obeanje iskupljenja, otkupljenja, obeanje okrenuto budunosti - patristika egzegeza radi s gotovim tekstom, zavrenim kanonskim tekstom, ne ide k promjeni teksta nego promjeni razumijevanja teksta. - logike neskladnosti (Noa nije mogao ivotinje nahraniti travom i vokama jer neke jednostavno nisu jele- po patristikoj egzegezi to je greka), preskakanje mjesta koja su nepotrebna za doktrinu, tumaenje profanih, svjetovnih radnji tako da se stope s doktrinom (pranje Isusovih nogu) - tehnike patristike egzegeze su se sofisticirale u odnosu na Augustina, stvorila se odreena hermeneutika, umijee komentiranja teksta koja je u srednjem vijeku razvila doktrinu o etiri tumaenja Biblije (4 razine smisla): 1.HISTORIJSKO (DOSLOVNO) ZNAENJE (temeljno znaenje; vezano uz daljnu prolost) 2.ALEGORIJSKO (TIPOLOKO) ZNAENJE (vezuje se uz bliu prolost) 3.MORALNO (DUHOVNO) ZNAENJE (vezuje se uz sadanjost) 4.ANAGOGIJSKO ZNAENJE (budunost) duhovna znaenja apstr.

- svaki segment Biblije, a i Biblija u cjelini moe se podvrgnuti etverostrukom tumaenju (npr. Dante, psalam 114: Kad izae Izrael iz Egipta (a izlazi s Mojsijem) I kua Jakovljeva iz naroda barbarskog Judeja mu posta svetite A Izrael kraljevstvo njegovo Danteovo tumaenje: 1) Mojsije predvodi narod u izlasku iz Egipta 2) Kristovo iskupljenje ovjeka- alegorijsko znaenje, smjeta znaenje u prolost 3) Obraenje grenika obasuto Bojom milou - vezano je za sadanjost svakoga od nas 4) Prelazak svete due iz ropstva pokvarenosti u slobodu vjene slave - vezano je za budunost.) - tuma napreduje dok ne postigne sklad doktrine i teksta. - 17. st. (stoljee skepse, empirizma) - prve kritike ovakvog tumaenja iz pera idovskog 12

filozofa Spinoze; 1670. izlazi njegov Teoloko-politiki traktat u kojem se kritiki odnosi na dotadanju koncepciju Biblije; podvrgava je vrsti prosvjetljujue kritike; inaugurira se novi pristup kasnije nazvan: 2. FILOLOKA EGZEGEZA - budui da je Biblija knjiga za obinog ovjeka, nije okrenuta istini (za nju se zanimaju samo iznimni ljudi, elita; diskurs istine povjerava filozofiji), nego se slui diskursom vjere koji mora pridobiti, fascinirati, impresionirati adresate, cilj je postizanje pobonosti i vjere - aspekt istine i vjere su dva stupnja, ne znai da istine u Bibliji uope nema, nego moramo istraivati biblijski tekst s obzirom na njegov kontekst, a ne s obzirom na nau religioznu istinu, perspektivu - smisao; rezultat filoloke egzegeze, ne njezino polazite, filoloka egzegeza istrauje gramatike, anrovske, stilske strukture... cilj je doprijeti do znaenja teksta, a ne njegove istine (kao kod patristike egzegeze) - nastojala je iz Biblije itati povijesne tragove, Biblija se shvaa kao skup naputaka o okolnostima u kojima su tekstovi nastali, a ne sadraja o kojima govore zakljuuje se da je biblijski tekst dokument o previranjima u vremenu u kojem su tekstovi nastajali - od 13.st pr. Krista; tada12 nomadskih plemena nastanjuje Kanan (Mezopotamija) te dolazi do sraza dva tipa kulture, patrijarhalne; nomadske, ratnike i matrijarhalne; sjedilake, u tom je srazu dolo do konflikta izmeu dva tipa boga (jednoboakog i mnogoboakog): Bog ratniki, patrijarhalni- JAHVE i Bog matrijarhalni- ELOHIM (milostiviji), oko 1000. ustanovljava se drava Izrael, utemeljuje je 932. aul koji Izrael odvaja od Judeje (jug), Izrael traje do 722., Judeja due. 586. Nabukodonozor rui hram u Jeruzalemu i odvodi Izraelce u ropstvo, 537. obnavlja se hram i Izraelci se vraaju, oko 400. dolazi do kanonizacije Starog zavjeta, dobiva dananji oblik, 66. Jeruzalem pada pod Rimljane (drugo razaranje hrama), ukida se ime Judeja i uvodi Palestina svi ti podaci plod su filoloke analize - filoloka analiza ima 5 izvora iz kojih su izvedeni pojedini biblijski tekstovi: 1. laiki izvori odraavaju ivot nomadskog, patrijarhalnog drutva koje nastanjuje matrijarh 2. elohistiki izvori bogovi lokalnih kultova matrijarhalnog ivlja otpor nomadima, centralnom bogu nomada 3. jahvistiki izvori u razdoblju ustanovljenja zakona 4. sveeniki izvori kanoniziraju SZ 5. deuteronomi nezadovoljni duhovi koji ele napisati novi, pravedniji zakon

13

- poznajemo 2 velika prijevoda Biblije; 1. u 4. st. pr. Kr. nastaje prvi grki prijevod SZ s hebrejskog ili aramejskog nazvan Septuaginta (prijevod 72 uenjaka po Ptolemejevoj narudbi) 2. prvi latinski prijevod Biblije s grkog oko 400. godine p. Kr. nazvan Vulgata, preveo ju je sv. Jeronim - vjernost pisanom predloku tada je nepoznata, nema svijesti o izvorniku, originalu, prepisivanje nije dosljedno, ne moe se govoriti o autentinosti, svaki prijevod je stvaralaki in, a Biblija je obiljeena prevodilakom djelatnou na mnoge jezike, (prestrukturiranje Biblije iz jednog u drugi jezik - razliita struktura jezika, znaenjska transformacija biblijskih knjiga posljedica), ne samo tijekom kanonizacije nego i tijekom prenoenja teksta iz usmene u pismenu kulturu taj se tekst dosta mijenja (usmena kultura ima druge tehnike pamenja; ritmiko ponavljanje istoga, od sluatelja se ne trai razvedena pripovjedna struktura, u usmenoj kulturi nema pojma originala), Bibliju obiljeava i dvostruki ambivalent evropske kulture; judejsko-kranski (to je dvojstvo u jedinstvu), nadopisivanje u procesu kanonizacije (kanonizira se tijekom 10 st.) znailo je i preispisivanje (SZ se ita kao obeanje NZ; u strukturi biblijskih knjiga jedna knjiga tumai drugu, tumaenje svjetovnih tekstova kao svetih tekstova; stalna napetost izmeu svetih i svjetovnih tekstova, npr. Pjesma nad pjesmama, izrazito svjetovna, erotski nabijena poema nala se u kontekstu Svetog pisma) = recepcija Biblije kao stalno preispisivanje, prenamjenivanje, upisivanje novih znaenja u stare matrice, ono to danas itamo kao Bibliju je kompilacija inaica koje su cirkulirale i Bibliju ne moemo poistovjetiti s novovjekom koncepcijom knjievnog djela - moramo napustiti ideju autorstva, treba napustiti i ideju knjievnog teksta kao gotovog, zatvorenog djela, kao dovrenog djela - povijesnost biblijskih knjiga ne oituje se samo u sadraju nego i u obliku, formi tj. anrovskom ustrojstvu Starog i Novog zavjeta, u stilu biblijskih knjiga, u borbi oko biblijskog kanona - ideologijski, svjetonazorski sukobi, sraz kultura i jezika upisao se u strukturu Biblije kao palimpsest. - u najnovije vrijeme inzistira se na raznorodnosti biblijskih tekstova, trae se u njima tragovi konflikata. - 3 razliite uporabe jezika: 1. PJESNIKA/HIJEROGLIFSKA JEZINA UPORABA 2. HIJERATSKA/SVEENIKA/PLATONOMSKA JEZINA UPORABA 3. OPISNA JEZINA UPORABA 14

- najstariji tekstovi nastali su na hebrejskom i aramejskom, ali najvei dio sauvan je u grkom prijevodu septuaginti nastalom u 4. st. pr. Krista. 72 prevodioca prevelo je Bibliju na grki pod patronatom aleksandrijske biblioteke, prijevod je naruio Ptolomej. Ve kod prvog prevoenja dolo je do prvog temeljitog preispisivanja Biblije iz 2 razloga: 1) hebrejski jezik drukije je ustrojen nego grki koji je postigao vii sintaktiki stupanj razvoja, hebrejski jezik odlikuje se siromanim leksikom pa se znaenjsko raslojavanje postie kontekstualiziranjem rijei, to znai da jedna rije postie razliita znaenja stavljanjem u razliiti kontekst - PJESNIKA ili HIJEROGLIFSKA UPORABA JEZIKA; slova sa slikovnim obiljejima (hijeroglif; vea ikonika vrijednost od naih slova) upuuju na cjelovite sklopove stvarnosti, odnosa unutar svijeta, a ne na pojedine odvojene pojave, upuuju na figuraciju neega, sadre djelatne sklopove, interakcijske scenarije (jezik ne postoji sam po sebi, nego u interakcijskim sklopovima), odraavaju duh jezika vezan uz magijsku kulturu (jezik kletvi, izreka, zagonetki kojima se djeluje), jezika je instrument djelovanja na svijet ne prikazuje postojee fenomene, ve ih stvara, potie (I ree Bog... i bi = Rije stvara svijet, Bahtin - prvobitna sveznana rije), ova dimenzija, gnominost, uinkovitost rijei karakteristina je za usmenu kulturu koju potiskuje pismenost - prevoenje zadaje velike probleme zbog sveznanosti rijei i zbog dominacije glagola, a ne imenica, glagol uspostavlja znaenjske odnose, glagoli stvaraju djelatne sklopove oko kojih se organiziraju rijei (imperativ se oslanja na gl.), glagol je u starohebrejskom lien odreenih osobina; ne poznaje prezent nego se samo perfektom i futurom stvara napetost, svaki glagol stvara ESHATOLOKI LUK tj. povezuje prolost i budunost premoujui sadanjost kao nevanu, pasiv i aktiv imaju meustupnjevanje, a ne odvojenu egzistenciju, strahovita je fleksibilnost glagola koji tvori mnotvo razliitih odnosa izmeu subjekta i objekta, spajaju u sebi misao jezik pokret, prevoditelji se moraju odluiti u plutanju, razigranosti znaenja kako da prevedu jer je grki puno konkretniji, u hebrejskom jedna rije istovremeno ima vrlo konkretno i vrlo apstraktno znaenje; RUAH je istovremeno vjetar i duh pa kada se prevodi na grki ova se dimenzija ne moe sauvati, treba se odluiti samo za jedno znaenje, hebrejski ne poznaje hipotaksu; sloenu reeninu strukturu; nema zavisnih reenica, nema logikog odnosa, logikog proizlaenja jedne reenice iz druge, ne moe se razviti argumentacija, funkcionira parataktiki; slaganje jedne reenice za drugom bez logike veze Isav, Ion, Im, - I omoguuje preslagivanje

15

- pjesniki jezik mora se u grkom prijevodu pretvoriti u HIJERATSKI/SVEENIKI JEZIK (usmena kultura biva potisnuta od pisane) pa je prevoenje nuno tumaenje (ugraditi odreeno jedno znaenje gdje su mogua dva itd.), sam in prevoenja nije obvezan vjernosti predloka, prevoenje je vrsta prepjevanja, in prevoenja je in rekanonizacije, prilagoavanje zakonima vremena u kojem se prevodi pa se sukobi, konflikti upisuju u prijevod, prevoenje se odigrava kolektivno, voljno, pod nadlenosti institucija, institucionalni pritisci prelamaju se u inu prevoenja, odreene stvari treba preutjeti, odreene dodati... 2) Osim znaenjske transformacije, na djelu je i konflikt usmenosti i pisanosti, pisanom fiksacijom iskorjenjuju se obiljeja usmenosti koja su ostavila traga u strukturi Biblije; jezik vie nije namijenjen djelovanju nego znaenju, stih se zamjenjuje prozom (ponavljanje svojstveno usmenosti jer se tada lake pamti u svijesti kolektiva, ponavljanje istog obrasca, rituala: zato dominira stih) jer proza trai kontinuiranu panju, dolazi do potiskivanja mita, rijei moraju postati zorne (smjena sluanja u gledanje auditivni princip premjeta se u vizualni); osobaa se od interakcijskog sklopa koji povezuje misao-emociju-ideju, apstraktna se odvajaju od konkretnih znaenja - u 17. st. nastaje OPISNA JEZINA UPORABA, vezana za empiriste (Locke, Hume i dr.); itaju jezik Biblije u filozofskom kljuu (moe li se postojanje Boga dokazati na filozofski nain?), po njima rijei odraavaju ideje, jezik se tek nadovezuje na osjetilne registre; najbolji jezik je onaj koji opisno korespondira sa stvarnosti, ne podlijee prividu koji stvaraju osjetila, jezik je medij obmane, udaljava nas od stvarnosti, Bog je jezino prisutan, ne moemo ga osjetilno iskusiti, empiristi tvrde da je Bog jezino produciran pa moe biti obmana, iluzija (ako ga se shvati kao imenicu) vraaju Boga u poloaj glagola, u stanje u kojem je bio u hijeroglifskoj uporabi (Bog kao in, djelo, a ne kao stvar) = jezik Biblije razumije se kao opis STRUKTURA EVANELJA (apokrifna/ kanonska, faze kan.ev.:gnostika, dijaloka, kanonska) - u odnosu apokrifno-gnostikih evanelja i kanoniziranih evanelja vidi se razlika u kompoziciji, gnostika evanelja strukturirana su po aglomeracijskom principu; nakupina izreka, princip adicije, nema uzr.-poslj. povezivanja u priu, nema strukturalnih zapleta kao u kanonskim evaneljima, cjelina Isusova ivota nije predmet interesa. 16

(I. stupanj su AGLOMERACIJSKA (gnostika) evanelja, nizanje izreka) II. stupanj su DIJALOKA EVANELJA - postupno se nakupina odvojenih fragmenata poinje skupljati oko dijaloga, u gnostikim evaneljima Isus govori izreke, mudrosti, a ne parabole, prispodobe koje su ve male pripovjedne jezgre, da bi se izreke povezale, stvaraju se dijaloke forme, (APOFTEGMA je klasina vrsta gdje se izreka kontekstuira, situira, vee se za neto, nekoga, izreke se utjelovljuju u osobi nekoga oko koga se skupljaju, vezuju se uz neku situaciju te dolazi do dijaloga meu likovima i nastaje pria) - iz dijalokih evanelja oblikuje se III. stupanj, dananja kanonska ev. koja moemo nazvati PRIPOVJEDNA EVANELJA, nastaju u 1. st.p.Kr. kada je pisana kultura ve uznapredovala, smjena usmene kulture pisanom nije samo smjena medija, nego i smjena strukture svijesti, ljudska svijest poinje pratiti vei slijed dogaaja pripovjedna evanelja rezultat su te restrukturacije ljudske svijesti koja je sad u stanju takvo neto stvoriti i pratiti - kada se usporede postojea evanelja uoava se razlika; Markovo je strukturirano pod najveim utjecajem usmenosti, vidljivi su tragovi usmene kulture, kod drugih evanelista se dokidaju - do uskrsnua parabole u Isusa, nakon Uskrsnua izreke, u kanonskim evaneljima postoje najave uskrsnua (obeanje spasa ljudskog roda; jezik se osposobio za potpunu i dugu argumentaciju), u dokanonskim ev. nema najave uskrsnua - Isus u 4 evanelja nije isti; Ivan ga prikazuje iznutra, ostali evanelisti su vie dokumentaristiki PREISPISIVANJE BABILONSKOG MITA - sam Stari zavjet (kao to Novi preispisuje Stari) preispisuje ono to mu je prethodilo, nain na koji se idovska predaja nadovezala na orijentalne, babilonske mitove... isti je kao onaj na koji se Novi nadovezuje na Stari, obnavlja se neto ve postojee tj. nema autorstva ex nihilo - mijenja se svjetonazor - nova ideologija, novi pogled na stvari uvjetuje da se jedna pria prepie tako da ostaju tragovi prethodne prie, ali se uvodi novo - Knjiga postanka je tako preispisivanje babilonskog mita o stvaranju svijeta koji je reprezentativan za sve tadanje orijentalne mitove o stvaranju svijeta Babilonski mit Enuma Eli: 1. etapa: Apsu- prapoetnik oplouje Tiamat, pravodu; 17

2. etapa: iz ove oplodnje nastaju bogovi, 3. etapa: meu njima se zapodijeva sukob 4. etapa: jedan od njih Marduk (sin poetnog zaea) ubije oca Apsu (karakteristika mita je da prikazuje sve kao vanjsku radnju, tek kasnije nastupa sublimacija odnosno premjetanje u psihiku sferu) 5. etapa: Tiamat mu se eli osvetiti 6. etapa: da bi preduhitrio osvetu, Marduk a) puni trbuh Tiamat vjetrovima (oplouje je) b) strelicom joj rascjepljuje trbuh c) dijeli joj tijelo na dva dijela i pravi od toga nebo i zemlju d) odvaja nebo i zemlju branama, ustavama da bi ostali razdvojeni 7. etapa: Marduk stvara boga Mjeseca, boga Sunca i svijet 8. etapa: ubija partnera Tiamat, Kingu i od njegovih dijelova naini ljude da bi sluili bogovima Starozavjetna pria: Duh (ruah, dakle i vjetar) lebdi nad vodama (hebrejski glagol lebdjeti znai ujedno i micati se tamo-amo i lei jaja, ploditi) Duh Sveti lebdei nad vodama oplodio je vodu ba kao Apsu Tiamat, a Duh koji moe znaiti i duh i vjetar (punjenje Tiamat vjetrovima), za razliku od nastanka ljudi u babilonskom mitu gdje nastaju komadanjem boanstva Kingu (kao grki Kronos od ijih zubi nastaju estice svijeta), Elohim stvara ovjeka ni iz ega, na sliku svoju, ovjek nije podreen bogovima Sunca i Mjeseca... nego oni slue ovjeku, svijet je mjesto za ugodan ovjekov ivot, dok se u babilonskom mitu stvara i svijet, ovdje on ve postoji, samo ga treba nastaniti i urediti pa se zato stvara ovjek, tjedan se dijeli na 6 radnih dana i sabat posveen rijei Bojoj (odnosno sveenikoj koja je zastupa), politeistiko boanstvo Elohim uklanja se u ime monoteistikog Jahvea koji postavlja obrazac ljudskog ponaanja PREISPISIVANJE NOVOZAVJETNE PRIE O KRISTOVU RASPEU, POKAPANJU I USKRSNUU U PETRONIJEVOJ PRII O EFEKOJ UDOVICI Starozavjetne prie podlijeu preispisivanju pria o efekoj udovici Petronije Satirikon (1.st.; prijevod N.op) - udovica vozi lijes svog supruga na pokop, prolazi pored mjesta gdje straari vojnik pred raspetim lopovom, vojnik joj uini ponudu i dok se oni zabavljaju netko ukrade razbojnika, ona mu ponudi da objesi na kri njezinog mrtvog mua i tako spasi svog ljubavnika jer bi 18

inae bio razapet za kaznu, pria zavrava njihovom svadbom; osi zamjenjuju uloge; pokojnik iv, astan neastan, straar mu, prolost budunost, ona zamjenjuje smrt i udovitvo ivotom, mu preuzima ulogu Isusa, samo ne dragovoljno - sve do 18. st. ena se smatrala grenom, pokvarenom, prijetvornom tek 18. st pokazuje vie razumijevanja za enu

HOMEROVI EPOVI - izmeu ostaloga govore i o tome kako se knjievnost u vrijeme njihova nastajanja (8. st. pr. Kr.) posredovala, prenosila, doivljavala, prihvaala, sama Odiseja na vie mjesta problematizira in pripovijedanja. - recepcija pria (kako prikazuje Odiseja) esto je obiljeena velikim izljevima emocija, ak i od strane velikih junaka, stanja dubokih ganua izazvana su prepoznavanjem samih sebe u tim priama, prie nisu o nekom drugom, nego o njima samima - to je povezano s usmenim okolnostima u kojima su epovi nastali i koje nisu poznavale bitnu razliku izmeu pripovjedaa i sluatelja: drugi je na kraju prie preuzimao ulogu prvoga, interakcijski se obrasci u usmenim okolnostima obnavljaju na aktivan, izvedben nain - u tijeku filozofijske kritike mita, kako jezik miljenja potiskuje jezik djelovanja, postepeno se izmeu likova koji burno reagiraju profiliraju likovi koji insistiraju na odmaku, distanciranju od drugih likova i sadraja (Odisej) - od 6. st. pr. Krista naovamo epovi se prenose u pisanom obliku i itaju pred publikom (u fragmentima), a od 4. st. se sve vie itaju i dospijevaju u ruke specijalistima, ve je Aristotelova kritika primjer reakcije itatelja na neusuglaenosti usmene tvorevine (epizodinost zapleta, proturjeja, neloginosti) - iz pjesama, pria govore bogovi, muze boginje, njima je teko odoljeti, njihov zov je opojan, ljudsko bie se ne moe othrvati osjetilna ranjivost starogrkog ovjeka glede knjievnosti (junaci reagiraju izrazito afektivno, emotivno, ljudi su ranjivi; ta sklonost da se prepustimo sebi proima Homerove epove u veoj mjeri nego u grkoj tragediji), iz itateljske perspektive takva se opsjednutost nevjerojatnim zgodama, prividima i tlapnjama mora podvrgnuti logici. - Odisej pripovijeda feakome kraju Alkinoju o svojim doivljajima koji su se dogodili prije nego to je doplavljen na njegove obale nakon brodoloma (doivljaji Odiseja i drugova u zemlji lotofaga tj. biljodera; idilian ivot, sklad s prirodom, povoenje za zovom zemlje, a to je zov prolosti - vrijeme mitova) 19

- u 12. pjevanju sirene iz morskih dubina upuuju svojom pjesmom neodoljivo divlji zov s pogubnim posljedicama za mornare (stratite poznato u starogrkom svijetu), zato Odisej (upozoren od Kirke) dijeli sebe od svojih mornara - nije umjetnost za svakoga, netko mora veslati da bi on mogao uivati na neko vrijeme, pritom Odisej mora sebe dati vezati za jarbol da ne bi pokleknuo i odazvao se sirenama; to je odmak od osjetilnog uivanja knjievnosti (Odisej je prvi glasnik razuma, othrvavanja od osjetilne, afektivne strane svog bia) - ovu epizodu uzimaju Theodor Adorno i Max Horkheimer u knjizi Dijalektika prosvjetiteljstva (1947.) i kau da je Odisejeva gesta najava ponaanja koncertne publike danas, dakle emocije koje su sputane tijekom pjeva, zova, glazbe oslobaaju se u pljesku, aklamacije; in promiljene odgode, odgoda reakcije na umjetnost - ali to se moe protumaiti i kao tipino lukavstvo kojim slabi nadmudruje jaeg preokreui odnos snaga u svoju korist. Odisej je uven u antikom svijetu po svojoj prijetvornosti po uzoru na djeda Autolika: kao i Homer, on je majstor paralogikih tehnika zavoenja - brojni inovi prepoznavanja (svinjar, Penelopa, Telemah, Argos, Euriklija, Alkinoje??) ustrojeni su u tom duhu pa ih Aristotel u Pjesnikom umijeu osporava kao logiki neuvjerljive, on je uveo vrste prepoznavanja i stupnjuje ih: nie (npr. po oiljku) rizik od pogrenog prepoznavanja prevelik Aristotel kudi Homera da su scene neprepoznavanja Odiseja pri povratku na Itaku (od strane svinjara i same Penelope) previe neuvjerljive, takoer kae da su i prepoznavanja (npr. Euriklijino) neuvjerljiva, olako se prepoznaje - prepoznavanje koje Aristotel najvie cijeni jest: sloeno/dvostruko prepoznavanje (po sjeanju i zakljuivanju) - na Alkinojevom dvoru pjeva Demodok pjeva o trojanskom ratu (dogaaji u kojima je Odisej sudjelovao), a Odisej roni rijeke suza to je Alkinoju znak da se radi o Odiseju, to je prepoznavanje koje se ne moe iznuditi jer suze se ne daju kontrolirati, Alkinoj prepoznaje Odisejevo prepoznavanje u dogaaju iz pjesme te ga proziva da sam pripovijeda - uloge autora i recipijenta nisu zadane, te uloge se mijenjaju kako pria napreduje, Odisej ne pada u trans (nesvijest, nesvjestica) pred umjetnou, puta emocijama da rade, ovladava njima i pretvara ih u kreativnu energiju - Aristotelova kritika pokazuje da se od nastanka Homerovih epova do njegova vremena promijenio poloaj umjetnosti; vie joj se ne vjeruje bez rezerve, odnos prema knjievnosti

20

vie nije neposredan (neposredan odnos - padanje u trans), treba biti uvedena racionalna kontrola, ne smije se prepustiti emocijama, svatko mora sebe sputati, materijal treba crpiti iz kontrole umjetnosti umjetnost ovime vie nije samorazumljiva, ve dobiva mjesto iz kojeg moe djelovati svjedoimo o susretu pripovijedanja i spoznaje - spoznaja brani zakon/logiku, a pripovijedanje zagovara osjetila, spoznaja preuzima vlast nad pripovijedanjem - vrijeme Aristotela vrhunac uspona grke kulture, uitelj je Aleksandra Makedonskog (osvaja podruja gdje se kulture pretapaju, mijeaju, Grka vie nije sredite svijeta), popularnost pripovijedanja raste, filozofija gubi primarnost cvjeta romanca, grki ljubavni roman

POJAVA ANTIKE TRAGEDIJE - u 5. st. pr. Kr. kada se oblikuje grki polis kao novi tip drutvene organizacije pojavljuju se i dominiraju tri ideala nastupajueg graanskog drutva unutar grke zajednice: 1) IZONOMIJA jednakost, ravnopravnost 2) SOFROSYN samodisciplina, obuzdavanje poude prema drugome 3) ENKRATEA upravljanje sobom ili polisom 1. IZONOMIJA - 6. st. prije Krista - Solomonove reforme, nakon njega vlast je preuzeo Pizistrata, diktator (strahovlada) koji pada 510. pa nastupaju Klaistenove reforme koje se vraaju na Solomonov model; Atena se organizira kao koncentrini prostor, u sreditu je hram, oko hrama se ire zgrade (ideal ravnopravnosti se reflektira u arhitekturi), bogovi vrebaju i dalje sa svojom hirovitou, neoekivanim kaznama itd., tj. prolost upravlja sadanjou (rtvovanje, pokoravanje) pa se ovaj ideal ravnopravnosti uspostavlja postupno, odnos prema prolosti je odnos strahopotovanja, naglasak se postupno stavlja na sadanjost i na ovjeka u odnosu na bogove, ovjek dobiva zonu svoje inicijative, jedan vlastiti djelokrug otima vlasti bogova i stavlja ga pod svoju kontrolu i to ini uspostavom zakona koji ocrtava njegove pravice, unutar tog prostora mora vladati pravo i racionalnost, sposobnost predvidljivosti i zakon proraunatosti najbolje se ocrtava u usponu grke historiografije koja se suprotstavlja mitskoj tradiciji (fem, glasina) koja je do tada bila dominantna time zalazi u osjetljivo podruje jer je otimanje od bogova uvijek opasno i izaziva tjeskobu od mogue osvete, ta tjeskoba neprestano prati uspon grkog ratia znanosti... u prostor ove tjeskobe ulazi 21

tragedija, tu dobiva svoju politiku ulogu - grka historiografija se suprotstavlja saznanjima o vlastitoj prolosti tako da zasijeca mitsko tkivo - grki pojam MYTHOS znai: 1) RIJE 2) PRIA - s usponom LOGOSA ( racionalnog, demokratskog, znanstvenog logosa) logos se uspinje na raun mythosa (do 5 st. i logos i mythos su znaili rije), sada se znaenje odvaja i znaenje mythosa seli se na pria, mythos obuhvaa sve oblike kroz koje se stvarao odnos prema svijetu teogonije (uenje o postanku i podrijetlu bogova), kozmogonije (nauka o podrijetlu i razvitku svjetlosnog sustava), bajke, poslovice, rodoslovlja... i tvori feme (glasinu); znanje koje se gradi usmenim prenoenjem s koljena na koljeno, historiografija zasijeca u to tkivo i eli razdvojiti ono to je provjerljivo i sigurno od onog izmiljenog, gradi se nevjerica prema izmiljenom, stvara se potreba za osobnim osvjedoavanjem, oevidom, a to je ispitivanje granica novog djelokruga - unutar granica ovog djelokruga vladaju zakoni javnosti, a izvan njega je mythos glasine, neprovjerljivo, podlono kazni bogova, ovaj novi ideal suprotstavlja se mitskoj, staroj koncepciji koju zagovara aristokracija (jer joj je novom koncepcijom oduzeto uporite) i ene (one su u grkom svijetu potpune vladarice doma, privatne sfere - prostor u kojem se oblikuje i muki identitet, ali nema ih u javnosti; one su zagovaratelji tradicionalnog (tradicionalnih vrijednosti) na raun novog. - logos ne moe u svim sferama nadomjestiti mythos koji ivi u priama, skulpturama... -mythos je jo uvijek neto ivo za grkog ovjeka, prati ovjeka na svakom koraku, a i prostor je iz kojeg vreba opasnost od osvete bogova - mythos pripovjedna spoznaja, logos znanstvena spoznaja 2) SOPHROSYNE (odnos ovjeka prema drugome) - zakon osobne ravnotee, zlatne sredine - takoer novi ideal u grkom svijetu, pojedinac mora svoje ponaanje prilagoditi zajednici, obuzdati svoje individualne nagone, staviti ih pod kontrolu, ne preputati se HYBRISU (neobuzdano oitovanje svojih nagona i strasti, hvalisanje, razmetanje...), sposobnost pojedinca da se podredi i ostvari u kolektivu vrlina (ilustracija: za stabilizaciju grke samosvijesti (za uspon u 5.-om st.) bile su vane dvije pobjede nad Perzijancima; 490. kod Maratona (perzijski kralj Darije vodi vojsku na Atenjane da bi ih kaznio to su podupirali pobunjenike u njegovoj zemlji), maraton se nalazi 42 km od 22

Atene, malobrojni Atenjani neoekivano zbog dobre taktike (lukavstvo) pobjeuju Perzijance, jako su oduevljeni i smatraju da su njihov um i drutveni ustroj superiorni onome u Perzijanaca, takoer smatraju da je to pobjeda Zapada nad Istokom, kulture nad barbarstvom... 480. g. Darijev sin Xerxo dolazi da bi se osvetio, Atenjani doekuju Perzijance kod otoka Salamine (s flotom koju je organizirao Temistoklo), ponovno pobjeuju Perzijance i tjeraju ih u bijeg, Lakademonjani, njih 30000, ostvarili su znaajnu pobjedu kod Termopilskog klanca, ali svi su, osim jednog ovjeka, poginuli, Herodot je preivio zahvaljujui svom HYBRISU; divljaki je navaljivao, elio je biti najbolji i najistaknutiji od svih vojnika, budui da je jedini ostao iv i nije obuzdao svoj hybris na njemu je ig sramote, ne moe ivjeti takvim ivotom i ve sljedee godine odlazi u novu bitku gdje pogiba odnosno odlazi u smrt, ne dobiva pogrebne poasti jer se nije znao obuzdati) = te dvije bitke su najava zlatnog stoljea i demokratske drave - Foucault istrauje podruje seksualnosti u ovom razdoblju; budui da su mukarci cijeli dan od izlaska do zalaska sunca provodili u javnosti (na Agori, logos je rije polisa) gdje nije bilo ena (one su nositeljice mythosa, religije, tradicije), njihova je seksualnost bila usmjerena na djeake, taj je odnos morao biti pod kontrolom samoobuzdavanja, ravnotee jer su ti djeaci budui atenski graani prvi put strateka organizacija ljudskog ivota, samoobuzdavanje se moralo odigravati iz perspektive budue zajednice 3) ENKRATEIA (upravljanje sobom, domom, polisom) - ustrojavanje cjeline vlastitog ivota, novi tip odnosa prema sebi, brige za sebe, vladanje vlastitom prolou da bi se osigurala budunost - kod ena vlada isti princip upravljanja domom, treba se kontrolirati - sve cjeline imaju kumulativni karakter, moraju napredovati kroz vrijeme - ova tri momenta obiljeavaju pojavu grke tragedije (ostvaruju se na pozornici), uspon atenske drave kojom dominiraju ova tri ideala traje otprilike od 490.- 431. (kad poinju Peloponeski ratovi) 525.- 456. Eshil, najstariji, sudjelovao u politikom ivotu, u bitkama protiv Perzijanaca kod Salamine opisao u drami Perzijanci, smatra se tvorcem grke tragedije (uvodi 2. glumca i smanjuje ulogu kora), sauvano 7 tragedija (okovani Prometej, trilogija Orestija), likovi idealizirani, radnja jednostavna, stil uzvien i pun metafora 497.- 406. Sofoklo (ivio 6 mjeseci due od Euripida, takoer sudjelovao u bitki kod Maratona), uvodi 3. glumca, smanjuje ulogu kora i pojaava dramsku radnju, likovi nisu vie 23

bogovi i idealizirana bia, ve stvarni ljudi koji sami odluuju o svojoj sudbini, duboka humanost, visoki moralni principi (Antigona, Kralj Edip, Elektra...) 480.- 406. Euripid - njegove tragedije (Medeja, Ifigenija na Tauridi, Hekuba...) problematiziraju ove ideale vrijeme njihovog raspadanja (kod Eshila i Sofokla ti su ideali u punom cvatu i dominaciji) - tragedije reflektiraju aktualne dogaaje i zato je vano to se dogaalo - Euripid je roen 480. g. na Salamini i to ba u vrijeme kad se vodila odluna bitka kad je sazrio kao traged, dojmovi vie nisu bili tako ivi, ivio je usamljenikim seoskim ivotom, nije sudjelovao u javnosti, javnom ivotu, njegova povuenost i izolacija oituje se u njegovim tragedijama, prvi uvodi likove seljaka u tragediju - najvie informacija o tragiarima nalazimo u Aristofanovim komedijama gdje se oni pojavljuju kao likovi, on im se ruga - Atenjani su osnovali atiki pomorski savez izmeu bitaka kod Maratona i Salamine da bi se bolje oduprli Perzijancima, iz blagajne tog saveza plaala se flota, ali i odravanje tragedija (strah da e se vratiti mitovi tjera Atenjane da posvete panju svetkovinama na kojima e se izvoditi tragedije), Arhont je bio selektor, najugledniji graanin koji je imao ast organizirati tragedijske sveanosti koje su se odravale tri puta godinje, a najsveanije su bile u oujku/travnju za koje bi pripreme poele ve u srpnju prethodne godine, Arhont bi angairao (platio) korega koji bira 12 koreuta za kor iz kojeg se izdvaja najprije jedan glumac (samo mukarci, uvijek nosili maske), a zatim drugi glumac, jednu ulogu je moglo glumiti vie glumaca jer su nosili maske i kostime, a isto je tako jedan glumac mogao glumiti vie uloga, pozornica je imala kruni oblik da bi ih tolika masa ljudi mogla vidjeti:

- prije prikazivanja tragedija na ulicama Atene odravao se proagon - naziv za prepriavanje i djelomino insceniranje sadraja tragedija, (prolazili su glumci i dijelom prepriavali, sve se ve unaprijed znalo, enscinirani unaprijed obznanjen)

24

- tragedije su se oslanjale na poznate mitove, sama pria nije bila naglaena, meu tih 14 000 ljudi bilo je i gostiju iz drugih dravica, ena i mladih jer su svi imali pravo sudjelovati u sveanostima jer su Atenjanima druge drave prigovarale da ne odaju dovoljno potovanja bogovima (ne prinose rtve, ne tuju... jer su radoholini) oni stoga svakodnevicu pretvaraju u sveanost - na orchestri je zbor (recitira, pjeva, svira na fruli i plee) kojemu se broj mijenja s 12 (sa zborovoom) na 15 da bi se mogao organizirati dijalog unutar zbora (7+7+1 zborovoa), najprije je samo jedan glumac sa proscenija stupao u dijalog sa zborovoom, a zatim je Eshil uveo dijalog izmeu dva glumca na sceni - na sceni se nisu smjeli prikazivati strani dogaaji pa bi se scena zarotirala i prikazali bi se leevi nakon bitke, ali ne i sama bitka - u srazu novog svjetonazora s tradicionalnim tipom inteligencije, mitskim shvaanjem svijeta, tragedija se pojavljuje kao posrednik izmeu dva svijeta, s jedne strane je samodisciplina, kontrola, napredak, racionalnost..., a s druge strane otpori onih koji su prije imali privilegije, npr. aristokracija i onih koji su bili obuzeti tradicijom tj. puk, tragedija skrbi o pomirenju politike i mitske sfere, razlabavljuje napetost meu njima, krijepi osjeaj zajednitva time to uvruje i iri NOMOLOKO ZNANJE (Max Weber) kao ukupni sklop vjerovanja, predodbi, uvjerenja... sastavljen od izreka, mudrosti, poslovica, teogonija (u starih Grka uenje o postanku i podrijetlu bogova, tako se zvao i jedan ep starogrkog pjesnika Hesioda) i kozmogonija (nauka o podrijetlu i razvitku svjetova, osobito o podrijetlu Suneva sustava) - u mitski svijet krvne osvete, neprekidnog vraanja zla, terora i kontraterora zasijeca ZAKON koji unosi razgovijetni mehanizam kontrole, nove metode, promjene razvijaju strah od osvete bogova, nosioci straha su puanstvo i aristokracija, ene, grka tragedija pojavljuje se u trenutku kada je borba tradicije i novoga na vrhuncu - da umiri strahove i frustracije i uspostavi poremeenu ravnoteu - tragedija je bilo neizmjerno vie nego to ih se sauvalo (Eshilovih preko 90, Euripidovih preko 120), u strukturi grkih tragedija vidno se prelama strah - samo Eshilovi Perzijanci napisani 472.g. (od sauvanih tragedija) imaju sie neposredno povijesni, a ne mitski, dakle to je jedina poznata tragedija koja se neposredno bavi povijesnim dogaajem, Eshil prua objanjenje onoga to se dogodilo; Grcima je bilo teko shvatiti ovu pobjedu jer su pobijedili desetorostruku vojsku Perzijanaca, smatrali su da je to pobjeda Zapada (kulture, civilizacije, demokracije, ureenog svijeta, zakona) nad Istokom (divljatvo, barbarstvo, bezakonje...), a Eshil to potvruje jer preuuje pretpovijest sukoba i time vadi rat iz mitskog lanca odmazde (povijesni dogaaji govore drukije od tragedija) - Perzijanci su krivi i dobivaju zasluenu kaznu SOFOKLO: Antigona - najtumaenija, najspornija tragedija - Hegel: Fenomenologija duha posredno o Antigoni dok govori Filozofija prava o udorednom djelovanju

Estetika (govori direktno o Antigoni)

Antigona je Edipova ki, braa su joj Eteoklo i Polinik 25

Lajeva ki s Jokastom, koja je polusestra Eteokla i Polinika - Kreont je njihov ujak, mamin brat (Jokasta), jedini zakoniti nasljednik, Antigona se usprotivljuje dravnom zakonu, logici drave, politikoj odluci jer je za nju krvno srodstvo svetije od svih zakona, Hegel izvodi Antigonu iz poloaja ene u grkoj zajednici, polisu; ena je bila uvar obiteljske zajednice i time se suprotstavlja politikom rezoniranju o potrebi rtvovanja manje zajednice (obitelji) zbog vee zajednice (drave), zbog svoje pasivnoreceptivne anatomije ona je zatitnik tradicije, srodstvene logike, jer ni ne moe dobiti priznanje u politikom okviru, liena politike svijesti, ona se po Hegelu stavlja u obranu krvnog srodstva nasuprot Kreontu koji brani zakon i politiki moral; oboje su slijepi za drugu logiku i objavljuju joj rat, Hegel suprotstavlja ove dvije logike kao da je sfera obiteljskog iskljuena iz i nepomirljiva s dravnom logikom, a ne osnova na kojoj se gradi dravna logika, na ovom srazu nalazi se Antigona, ona je nuna prijetnja jer prijeti razgradnji politike zajednice, zajednica zato pretvara unutarnjeg u vanjskog neprijatelja (braa odlaze u rat jedan protiv drugog), bori se protiv njega i na taj se nain se obnavlja = politika i krvna logika su suprotstavljene (A je bila iva zazidana u grobnici) - to se tumaenje, iako na drugoj razini, nastavlja u Lacanovu sedmom seminaru o etici psihoanalize - Lacan premjeta krvno srodstvo iz bioloke u jezinu sferu, ono postaje simbolika struktura i u tom smislu normativni preduvjet kulturalne raspoznatljivosti identiteta u koji se, kao i u Hegela, nasilno intervenira iz drutvene sfere, Antigona je za L. braniteljica nepromjenjivosti (bezvremenosti, natkulturalnosti, univerzalnosti) simbolike strukture - i za L. Irigaray Antigona pripada pretpolitikome matrijarhalnom zakonu srodstva kao da bilo koja vrsta srodstva moe postojati bez politike, dravne podrke (obitelj kao temelj drave), stalno se, dakle, suprotstavljaju dvije tijesno meuovisne i prepletene sfere - Judith Butler: Antigonin zahtjev; queer theory - Antigona titi tijelo svog mrtvog polubrata po cijenu da je to kota ivog mua (brak s Kreontovim sinom predstoji, oekuje se), za volju svog mrtvog polubrata odrie se mua i braka u obitelji u kojoj incest nije nepoznanica - postoji kontinuitet: Antigona je dijete incestuozne veze, istodobno ki i sestra, etimologija njezina imena: anti- protiv, gone - podrijetlo, utroba, sjeme, ovo incestuozno tumaenje dovodi u pitanje prethodna tumaenja utemeljena na suprotstavljanju obitelji i drutva jer drava upravo titi obiteljske veze i uskrauje mogunost ivota incestuoznoj Antigoni, osuena je na smrt jer nema mjesta za nju u vladajuoj strukturi srodstvenih odnosa, ona kri i spolne zakone svojom politikom muevnou (odlunim priznavanjem krivnje kao Kreont odluuje umjesto drugih koji odbijaju ili hine krivnju), a Kreont (koji svog sina 26

Hemona optuuje za podinjenost eni) se, naprotiv, predaje enskom jadikovanju zbog gubitka sina, Antigona i Kreont su tako vie isprepleteni nego suprotstavljeni (on je Jokastin brat), poriui Kreontovu vlast, ona zapravo preuzima Polinikov in nepokoravanja i tako zauzima njegov politiki umjesto srodstvenog poloaja PREPOZNAVANJE KAO TEHNIKA ODGODE - karakteristino je za naraciju (Odisej se ne otkriva ocu odmah, nego glumi i odgaa trenutak samootkrivanja ) - Etiopske prie (grki ljubavni. roman), 3. st. prije Krista (samo 1 st. poslije Aristotela) napisao je Heliodor (Teagon i Harikleja); rtvovanje najljepe nevine djevojke bogovima, djevojka Harikleja sada preuzima ulogu pripovjedaa, to je karakteristino za Homerove epove tj. prie koje priaju sami likovi slue kao retrospektiva da bi se saznao tijek dogaanja koji prethode pripovijedanju, Harikleja svojom priom nastoji spasiti svoj ivot stoga pripovijedanje nije neduan in, ulog u pripovijedanje je veoma velik - u ovom sluaju to je njezin ivot, ona je svijetle puti, a etiopski kralj Hidasp i kraljica Perzina su crne puti i ona ih pokuava uvjeriti da je ona njihova ki, tehnike uvjeravanja, pripovijedanja su veoma sloene, zato njena pria mora proi kroz vie etapa kojima se demonstrira Heliodorovo poznavanje Aristotelove Poetike, suoavaju se dva poretka: in pripovijedanja (pripovjedna etapa) koji se gradi na odgodi, na teini spoznaje kako bi bilo uvjerljivije te in spoznaje koji se ne da uvui u obmanu pripovijedanja (jer je on crn, a ona bijela), on ustvari brani autoritet zakona, autoritet istine pred priom koja hoe stvoriti svoju istinu, (spoznaja prikazuje pripovijedanje kao princip obmanjivanja) to ini sukob dvije istine: pripovjedne i zakonske/empirijske, Harikleja mora dokazati da je njegova ki, suzbiti njegovu nevjericu; najprije podastire papirus, svitak na kojem su upisani podaci (kao beba je bila ostavljena sa svtkom) to on odbija prihvatiti kao dokaz (mogla ga je ukrasti), kao i biljege na tijelu te nakit koje mu ona pokazuje, kraljica Perzina je sklona djevojci (jer osjea da joj je ker zaotrava se kriza identiteta), no kralj ostaje tvrd, on brani zakon: pria je izgubila vjerodostojnost, Harikleja mu pokazuje Andromedinu sliku kako bi dokazala slinost izmeu nje i Andromede koju je majka gledala pri raanju te on napokon prihvaa njenu istinu, priznaje injenicu - identitet, nain stjecanja identiteta, postaje problem, zakon trai neki vri oblik, to je oblik koji e se iz helenistikog razdoblja potpuno revitalizirati, Heliodor se nalazi u jednako nezahvalnom poloaju pred itateljem kao Harikleja pred Hidaspom i kao Homer pred Aristotelom, Heliodor mu omoguuje da se preko Harikleje obrani - francuski prijevod Heliodora 1547. godine upozorava da se pitanje vjerodostojnosti 27

pripovjednog identiteta obnovilo, Etiopske prie sada se naslanjaju na viteke prie, - je li mogue sauvati logiku u vrtlogu nevjerojatnih zgoda? - to e pitanje dominirati poetikim raspravama 16. stoljea zaotreno i jednim aktualnim skandalom; 1558. godine sudski proces Martinu Guerreu, sluaj je doivio mnogo razliitih prijevoda (Davies, Stephen Greenblatt) Natalie Zemon Davies Povratak Martina Guerrea - Martin Guerre je 1548. (to je i godina talijanskog prijevoda Aristotelove Poetike) napustio enu i dijete i otiao u rat, bio je odsutan 8 godina, tada se pojavljuje neki ovjek u tom malom mjestu u okolici Toulousea i useljava se u krevet Martina Guerrea, ujak zbog pretenzije na imutak optuuje tog ovjeka da se lano predstavio, a predstavio se kao Martin Guerre te prisiljava enu da protiv njega pokrene sudski spor, interesantno je da cijelo to vrijeme ena nema pravo glasa, usred procesa, na kojem se bez pravog pomaka sasluava mnotvo svjedoka, pojavljuje se pravi Martin Guerre, ali sa drvenom nogom i tvrdi da je on pravi Martin - i ovaj sluaj projicira se kroz knjievnost; stvarni sluaj pretapa se s knjievnim primjerima. (Odisej, Plautov Amfitrion), na temelju iskaza novog drvenonogog Martina, uljeza su objesili, (De Montaigne je pisao o tome kako su ovjeka objesili bez pravog dokaza i kako je to skandalozno), ovjek koji je bio sudski biljenik u tom procesu napisao je knjigu o sluaju 1561. (nije li zakon nekom odrubio glavu na temelju arbitrarnih zakona) - pitanje je postoji li uope nain da se uspostavi neiji identitet?, zakon je moda pogrijeio, a to iri paniku meu ljudima, problem krize identiteta postoji u tom sudskom procesu i openito u tom razdoblju - Velzquezove Dvorkinje (1656.) u mnogoemu su indikativne za ovu krizu identiteta Foucalt Rijei i stvari; na tom platnu pokazuje zrcalo prelamanja identifikacije: na tom se platnu vidi slikar (sam Velazquez) koji slika jedno platno, na platnu u platnu (koje ne vidimo) je kraljevski par, ali modeli - kralj i kraljica su izvan platna, na naem poloaju, iako se vide na slici u odrazu ogledala; bitno je da svaka promatraka perspektiva ima jednu slijepu toku, jedni promatraju druge, ali nitko ne vidi the big picture (predmet), to je promatranje promatranja - prelamanje zrcala, tvorba identiteta u labirintu zrcala, a to je neto to obiljeava 16. st.

28

KRIZA IDENTITETA, 16. st. - interes razvijen za problem identificiranja/prepoznavanja, postoji strah od pogrenog identificiranja/prepoznavanja, kao da se izgrauje ustroj pogrenog i./p. Jean Delumeau: Strah na Zapadu - francuski teoretiar, govori da je razdoblje 16. st. razdoblje irenja strahova zapadnim svijetom; stravinih zaraza, progona vjetica, masakara, trovanja, to je strah koji je posljedica drutvene transformacije onoga vremena koja ostavlja trag na svijesti tadanjih ljudi prelazak sa STRATIFIKACIJSKOG drutvenog ustroja u FUNKCIONALNI drutveni ustroj - diferencijacija drutva, ovjek je prije bio odreen roenjem (stabilna distribucija; roenjem se stjee neki poloaj i sudbina), a sad je pojedinac vie mobilan u drutvu pa se dovodi u pitanje njegov identitet, odvajaju se sfere kao to su npr. politika, religija, pravo, moral, religija polagano gubi status krovne institucije - u ovom se svjetlu danas pokuava motriti Shakespeareov opus - ranije (tradicionalno) se njegov opus raspodjeljivao u razvojne faze: 1. FAZA NAUKOVANJA 1589.-1594. 29

-priprema se za svoje vane komade i jo nije formiran kao dramski pisac: Komedija zabluda Rikard III Tit Andronik Kralj John Ukroena goropadnica Jalov ljubavni trud 2. ZRELA FAZA 1594-1596 LIRSKE DRAME: Romeo i Julija San Ivanjske noi Mletaki trgovac Rikard II 3. FAZA VELIKIH KOMEDIJA 1596-1600 Mnogo vike ni za to Kako vam drago Na Tri kralja Henrik IV Vesele ene vindzorske 4. FAZA VELIKIH TRAGEDIJA 1600-1609 Hamlet Othello Kralj Lear Macbeth Antonije i Kleopatra 5. ZAVRNA FAZA 1609-1612 FAZA VELIKIH ROMANCI Zimska pria Oluja Henrik VIII Periklo Cimbelina - obino se dre stvaralakim potonuem izazvanim starou, esto se otpisuju.

30

- 1. faza egrtovanje, 3./4. najvrednija djela, 5. faza pad, potonue, izazvano starou - njegove velike drame grade se po aristotelovskim zakonima zapleta, nema deus ex machina situacija (nema elemenata sluaja), dok romance pokazuju potpuno drukije ustrojstvo; one su ustrojene na vladavini sluaja, vrve deus ex machina rjeenjima, naputa se klasini aristotelovski zaplet (2 tipa ar. zapleta: sloeni (peripetija + prepoznavanje) i jednostavni (obrat nastaje bez peripetije i prepoznavanja), Aristotel prepoznaje i 3 konstruktivna elementa prie; prepoznavanje, peripetiju i pathos) Zato je Shakespeare odluio pri kraju ivota posve drukije graditi svoje zaplete? -Tradicionalni kritiari kau da je tome kriva starost , ali potkraj ezdesetih dolazi do promjene u recepciji, u nainu razumijevanja opusa - Northrop Frye, u knjizi Fables of Identity (Prie o identitetu) nudi novi klju za razumijevanje Shakespearea; u sredite stavlja pitanje identiteta, pokazuje da te romance zasluuju revalorizaciju te da bi sve Shakespearove drame trebalo itati iz perspektive romanci, naziva ih otetim romancama - Shakespeare ih otima iz proze gdje je njihovo prirodno mjesto i premjeta ih na scenu tako ini veliki korak, vrijeme u kojem Shakespeare stvara treba sagledati na drugi nain; kriza identiteta trebala bi biti osnova oko koje se kree Shakespeareov opus gradi se vlastiti nesigurni identitet svijet kao pozornica - The whirligig of time (kolo sree, vrtuljak/zvrk vremena pojam se pojavljuje u komediji Na tri kralja) je nain na koji se doivljava povijest u Shakespearovo iaeno vrijeme budui da prolost vie ne pomae u razumijevanju budunosti, sadanjost je proeta SLUAJEM, hirom vremena, nepredvidljivou, a mi se ne moemo oteti iz tog sluaja, iz te igre, ne postoje stabilne vrijednosti, sve su vrijednosti dvojbene i mogu se izraziti kao lane, sve je itano iz dvostrukog kljua mogueg obrata, obrat, dvostrukost postaje klju svjetonazora, iz ove perspektive postaju jasnije brojne IGRE RIJEIMA (I am not what I am; Nothing that is so, is so; That that is, is.) kao to su obrati u znaenju rijei, sklonost paradoksima, dvosmislicana i vrednovanje likova po tome koji je pronicljiviji u prepoznavanju tih dvoznanosti, jasnija postaju i brojna preruavanja, hermafroditizam (dvospolnost), preruavanje mukih likova u enske i obratno - dolazi i do smjene modela ljubavi smjenjuje se petrarkistiko-platonski model HOFIRANJE (Hof-dvor; aristotelovska metoda); pronja, dvorski oblik pridobivanja sklonosti drugog, hofiranje zahtjeva ulogu PAA tj. posrednika, on e nositi porukice... Twelfth night (Na tri kralja) Orsino, vojvoda 31

Olivia - njegova izabranica Viola - pa, posrednik Sebastian - Violin brat Malvolio - dvorski plemi, komini lik - Viola (violate - prekriti granice) se preruava u mukarca da bi mogla imati ulogu posrednika, ljubavnog glasnika (preruava se u Cesaria) - hofiranje ima oblik ponuda i odgovora (staleke granice ograniavaju hofiranje, ne moe svatko svakom hofirati; ponude se ine pripadniku vlastitog stalea), dvoje mladih ne dolaze u izravni kontakt sve do trenutka realizacije braka, nema itanja s lica izravnih signala, nema spontanih znakova nego samo ritualnih, ljubav se ne gradi na izrazu lica... nema spontanosti, sve se gradi na ritualu, Viola se kao pa u slubi Orsina zaljubi u njega, kao mukarac ukljuena je u hofiranje tj. stari oblik ljubavi, a kao ena u novi model u kojem ljubav nije zacrtana stalekim razlikama niti se realizira preko treeg ovjeka - nego se osniva na razmjeni pogleda, itanju znakova koji drugi daje od sebe o svojoj ljubavi, ritual ustupa mjesto spontanosti, nema materijalnih dokaza nego samo indicije, naznake, drugi ih mora proitati i itajui ih uzvratiti na njih, no tako je izloen i riziku promaaja, itajui tuu ljubav moemo i pogrijeiti jer nema direktnih materijalnih znakova nego samo posrednih indicija, okvir ljubavi nije zadan izvana nego se raa iznutra, in prepoznavanja Violine ljubavi je odgoen jer je za Orsina ona muko, posrednik, taj je in prepoznavanja odgoen - pojam prekrivanja, prekoraivanja prisutan je i u imenima drugih likova, preruava se i vlastiti govor (igre rijeima; dosjetke, prevrtljivost, paradoksi, gledanje koji je lik pronicljiviji kad se proitaju, razumljiva su brojna preruavanja) Dvoboji meu likovima (stereoskopska optika u podruju morala) - od sredine 16. st. nadalje poveeva se broj dvoboja jer se ast i moral vie ne stjeu roenjem nego se moraju zaraditi, dokazati naruen je kodeks asti, samo onaj tko je spreman staviti svoj ivot u slubu asti nje je dostojan i mora to dokazati u vie dvoboja - - - ako se moraju neprestano dokazivati, moral i ast postaju neizvjesne, problematine kategorije, mnoge kategorije stjecanja identiteta suoavaju se s mogunou neuspjeha taj moment je prisutan u Shakespeareovim djelima (problem usporedi ljubav & moral i ast) Winter's tale (Zimska pria) - (ne priaj mi zimske prie, ne bajaj) - zimska pria je nain da se preivi, da se hladno razdoblje preivi mora ga se zagrijati priama; one spaavaju, ali istodobno su i opasnost, 32

zavode - katastrofinost zabluda koje su mogue u novim modelima ljubavi; sicilijanski kralj Leont optuuje suprugu Hermionu za preljub s gostom, ekim kraljem Poliksenom, muka opsjednutost spoznajom vodi u patoloku ljubomoru s kobnim posljedicama - vrijeme kao kor period od 16 godina -kljuni dogaaj otkivanje Perditinog pravog identiteta samo je preprian - stereoskopska optika uvijek upuuje na slijepu pjegu koju ne moemo kontrolirati - da mi moda itajui drugoga ne upisujemo u njega sebe? - stereoskopsko snimanje drugih likova je ono na to su oni upueni. Malvolio kao rtva obmane je ilustracija rizika od promaaja u prepoznavanju simptoma; on poludi, ljubav mu nije ostvarena - stereoskopska optika dolazi do izraaja i u tragedijama, ne samo u romancama: npr. Hamlet prizor miolovke (3. in, 2. prizor) - nakon to se duh objavljuje Hamletu i kae mu da ubije strica, on zdvaja, da bi iskuao tu situaciju uzima glumce koji situaciju ubojstva njegova oca (prizor trovanja) glume pred Klaudijem - Hamlet e ga promatrati za to vrijeme, no Hamlet je takoer predmet promatranja, njega gleda Ofelijin otac Polonije jer se udno ponaa, kralj i Polonije razliito tumae Hamletovo ludo ponaanje: Polonije dri da je to zbog ljubavi, a kralj dri da e Hamlet neto loe napraviti, Hamlet sjedi nasuprot kralju promatranje promatraa (stereoskopska optika), prije predstave zamolio je Horacija da promatra Klaudija da bi gledala dvojica, kako Hamlet ne bi bio primjeen da uporno gleda, Klaudije prepoznaje sebe u predstavi, rije je o predstavi u predstavi: prikaz ubojstva sipanjem otrova u uho, izbija skandal - svi motre jedni druge. - momenat umnoavanja perspektiva fiksiran je u djelu slikara Diega Velsqueza (sredina 17. st): Las Menias - svatko ima slijepu pjegu, tj. izloen je promatranju - u16. st. uestali su progoni vjetica, egzorcizam - uobiajeno u Shakespeareovo doba. Kralj Lear (1604/5) Prizor IV, 6: Duke of Glouchester - slijep je i oajan - jedna vrsta opsjednutosti, Edgar njegov sin - preruen u demonski opsjednutog prosjaka - Edgar prua ruku pomonicu svom ocu da se oslobodi opsjednutnosti oajem zbog gubitka sina, otac se ve eli baciti s duboke litice u ponor, Edgar ga vodi do ruba ponora (vara ga) i opisuje mu kako izgleda ponor, opis ponora priziva stanje vrtoglavice, vojvoda se oprata od 33

ovoga koji ga je vodio (ne zna da mu je to sin) i zakorauje, pada na scenu to se moe nazvati nasilnim egzorcizmom jer ga Edgar eli osloboditi od demona, od oaja, sada mu Edgar mora objasniti kako to da je ostao iv; napravi jedan korak i pretvara se da je neki prolaznik koji se zatekao na dnu ponora i kae: skoio si, oslobodio si se svog demona, eno ga gore na rubu ponora (s golemim oima, tisuu nosova i ovnovskim rogovima); ubio si, dakle, vraga umjesto samoga sebe i time se oistio., takva obmana ugraena u egzorcistike rituale pokazuje situaciju egzorcizma u to vrijeme, egzorcizam u to vrijeme postaje sporan, a 1604. je ukinut i zabranjen - Shakespeare se u ustrojavanju ovog prizora slui prirunikom Samuela Harsnetta Traktat o istjerivanju avola (1603.) koji opisuje grupu isusovaca koji su obavljali egzorcistike rituale i prokazuje ih; poziva se na svjedoke koji su glumili opsjednutost i tako omoguili istjerivaima da pokau svoju mo cijeli je ritual la - politika preuzima nadlenost religije za protjerivanja demona, opsjednutost se stavlja u nadlenost zakona, ono to je bilo ukinuto kao pravo sveenstva postaje pravo kazalita - sami ti simboliki rituali pokazuju se kao egzorcistiki, gledalite u kazalitu je opsjednuto, a predstava slui da se opsjednuti katarktiki oslobode, drava autorizira kazalite za ovu vrstu djelatnosti, ali gledateljstvo je opsjednuto, a glumci samo glume opsjednutost preruavaju se kao pravi egzorcisti, jer moraju rei istinu, ovo prenoenje nadlenosti sa sveenstva na kazalite (razrjeivanje Crkve) upuuje na injenicu da drava sebi pridrava iskljuivu nadlenost za raskuivanje svojih graana od obmana - Consequently dok funkcionira suveren, funkcionira i drutvo, kad vrhovne ovlasti dospiju u krizu, furije se vie ne mogu obuzdati, zaraza se iri na cijeli organizam, Leareovo preputanje vlasti kerima dovodi do krize identiteta u drutvu, to onda dovodi do tragedije; kad politika svoj autoritet dovede u pitanje, oni koji bi trebali preuzeti autoritet nisu to u stanju uiniti, tako se potkopavaju temelji drutva, kazalite je tu da proisti od takvih strahova do kojih vodi politizacija religijskih ovlasti - Stephen Greenblatt govori o sekularizaciji drutva u to doba; politika preuzima svu nadlenost, Kralj Lear se otvara prizorom odricanja od vlasti (predaje svoje ovlasti kerima koje se jagme oko nasljedstva) i tematizira rasulo do kojega dolazi kada centar vlasti abdicira - prikaz lananih posljedica abdikacije: politikom je zavladala opa vlast ideologije nema sredinje perspektive jer su svi promatrani Otelo -primjer Othello (self-fashioned) i Jago (improvisational self) 34

= beskonano prelamanje perspektiva; Jago upravlja Otelom koji je opsjednut vjerom; Jago se uvlai u sistem vjere i tako upravlja Otelom ne silom, kao panjolski konkvistadori u Latinskoj Americi koji su prouili mitove domorodaca iji su preci oekivali dolazak mitskih bia s mora pa su se pravili da su to oni (ovo je primjer eksploatacije) - Shakespeare je poput Jaga improvisational self uivljava se u svoje likove i moe se prebacivati iz jednoga u drugoga, iz jednog svijeta u drugi - kazalite je u funkciji egzorcista slui politici istog srca - Stewarti, vladari Engleske, vrhovni promatrai: sve stavljaju u svoju funkciju - i oni su improvisational self - to je poetika kuture renesansnog vremena

FRANCUSKI KLASICIZAM - knjievnost po prvi puta dobiva izniman drutveni ugled, ustanovljuje se institucija autora, knjievne publike, naklade su vee, vei broj interesenata, javljaju se posrednici izmeu autora (djela) i publike; kritiari, skretniari knjievnog ukusa, periodika - ustanovljuje se razlika izmeu pisca (crivain) i literata (homme de lettres) - literat je ovjek koji je imao odgovarajuu naobrazbu koja mu je otvarala odreene mogunosti i mjesta u drutvenoj zajednici, pisac ima neto vie od pismenosti, znanja i naobrazbe, erudicije, tj. vie od literata - prva polovica 17. st. - Luj XIII - druga polovica 17.st. - Luj XIV (1660.-1715.) - u prvoj polovici 17.st. kraljevska vlast nije uvrena, vlast jo nije centralizirana, kralj se bori s plemstvom koje ne priznaje njegovu suverenost, jo ne postoji mogunost organiziranja drave i kulture koja e se dogoditi u drugoj polovici. 17. st., to je i vrijeme sukoba plemstva i graanstva, graanstvo se bogati, ali mu se ne priznaje status jer se cijeni loza, a ne bogatstvo, herojstvo je ideal, a ono nije neto to se moe samostalno stei, nego se nasljeuje, - kada se graanstvo uspostavilo u drugoj polovici 17.st. nastupa novi ideal estitosti/asnosti 35

(honntet); graanski ideal, nije uvjetovan roenjem, ovjek ga moe za ivota stei; tu se plemstvo i graanstvo mogu sresti, postojao je i ideal razuma (racionalnosti), a uveo ga je Rene Descartes u svojoj Raspravi o metodi (1637); Mislim, dakle jesam., razum je po Descartesu pravino raspodijeljen meu ljudima tj. socijalno podrijetlo, loza ne odluuju o neijoj ovjenosti, - M. Foucault (Povijest ludila u doba klasicizma) kae da je postupnim usponom razuma ludilo dobilo novo mjesto, spremljeno je u azile, karantinirano je, 1656. osniva se u Parizu Opa bolnica koja je utemeljena s namjerom da se s ulica i iz kua uklone poremeeni, invalidi, ubogi, skitnice, nezaposleni... i spreme iza visokih zidova, ludilo je dobilo svoj azil, rezervat da bi se razum vani razvijao, drava je to financirala i podupirala, kasnije i Crkva osniva sline ustanove, drava i Crkva surauju u ideji da se ludilo podvrgne racionalnoj kontroli mrana strana onoga to se dogaalo na drutvenoj sceni - to je bilo i vrijeme kolonija koja su takoer bila institucionalizirana smetlita neodgovarajuih ljudi - svaki od kraljeva vladao je pomou nekog od svojih savjetnika, vladara u sjeni, Luj XIII ima iza sebe uvenog kardinala Richelieua, prosvijeenog diktatora zaslunog za osnivanje Akademije 1635., a Luj XIV stanovitog Colberta (stanovitog jer je bio graanin), Colbert se za svog vladanja, uz to to je radio na opem dobru, iznimno obogatio, plemstvo mu naravno nije vjerovalo, ljutilo ih je to dravom upravlja jedan graanin; prostaka buroazija (Saint-Simonovi memoari) - pisci poinju dobivati na teini; Pierre Corneilleova karijera je paradigmatina: - razdoblje- mladenako 1629-1637 - pie komedije i tragikomedije - 1637. pie Cida, na velika vrata ulazi na scenu parikog kazalita - 1637. utemeljena je francuska Akademija znanstvena i umjetnika kao mentor i skrbnik knjievnog ukusa toga vremena, kritiziraju nain na koji je ustrojena drama (Rasprava o Cidu), kritika polazi od toga da je Cid tragedija to je sporno, a Corneille pie Cida kao tragikomediju; anr koji je u prvoj treini stoljea uivao s pastoralom najveu popularnost, sama injenica da se Akademija umijeala u spor oko predstave upozorava na utjecaj koji je knjievnost preko kazalita imala na javni drutveni ivot KAZALITE 17. STOLJEA - postoje jedna, dvije profesionalne trupe koje se financiraju iz zarade, (tek od 1680. dobivaju kraljevu pomo), ulaznice su jeftine i treba privui publiku iz svih drutvenih slojeva, parter je 36

za puk, u loama su akademici, uglednici, na sceni plemii (sjede pokraj glumaca); nema odvojenosti izmeu scenskog i gledalinog prostora, tako je sve do Voltairea, nema ni zastora, svjetlost dolazi od svijea votanica - jedan glumac ima vie uloga - tek drugom polovicom stoljea kralj poinje financijski pomagati ove grupe - pisci dramskih djela su dio ansambla i ne istiu se kao autori predstava, tek s Corneilleom se mijenja status pisca i on dobiva dignitet autora - Corneille pie i poetike tekstove, objanjava svoju poetiku i kako vidi kazalite svog vremena, spor oko Cidea (1637.) kristalizira neke norme (od kojih najbolja praksa dijelom odstupa): 1. element sluaja mora biti potpuno iskljuen iz zapleta tragedije (on postoji samo u sajminim predstavama za puk), a sluaj je u baroknoj drami bio jako bitan 2. mora se pojednostaviti struktura zapleta, ne smije biti puno tokova radnje, mora biti jasno uspostavljena hijerarhija glavne i sporednih radnji 3. mora se reducirati broj likova i moraju se jasno odvojiti glavni od sporednih likova, dijalozi se mijenjaju u monologe 4. premjeta se naglasak na psihologiju likova, nije vie toliko bitna radnja koliko unutarnji ivot likova 5. mora se potivati jedinstvo mjesta, vremena (24 h) i radnje, radnja se mora koncentrirati na jedan problem, klaustracija dramskog prostora. 6. odnjegovanost jezika i profinjenost stila, izbacuju se sve prostote, nedolinosti, kod likova dominiraju ideali dolinosti i vjerodostojnosti 7. klasini grki junak agira u neznanju, neznanje ga ini slijepim, klasicisti ne trpe ovakvog junaka, junak mora znati to ini pa se iz njegovih postupaka uklanjaju epizode kao to su spavanje s vlastitom majkom, ubojstvo vlastitog oca... Corneilleov cilj nije da pobudi kod svojih gledatelja saaljenje i strah, nego udivljenje (admiration), umjesto neznanja javlja se strast, ali ne kod Corneillea, nego kod Racinea. 1660. javlja se Racine, 1691. izvedena mu je zadnja tragedija - od sredine stoljea nadalje poinje sustav mecenatstva, sponzoriranja autora - dobiva novi status, da bi se ovaj status izborio, potrebno je zadovoljiti drutveni ukus - tragedija se brusi u drutvenom dijalogu, ustrojava se kao vrsta drutvene igre, pretvara se u vrstu rituala, iz nje nastaju uzviene filozofske rasprave 37

- duh tog vremena karakterizira uglaenost i istananost (profinjeno, istanano drutveno avrljanje, razmjena miljenja dogaa se u salonima gdje se sastaju plemii, graani, akademici, vodi ih najdue u 1. polovici markiza de Rambouillet, a u 2. polovici stoljea Scudry), na dvoru se prikazuju drame, a u salonima se u konverzaciji bruse mali prozni anrovi, npr. maksime ili sentencije (La Rochefoucauld 1667.), La Rochefoucauld ita u salonima svoje maksime i tu ih u dijalogu sa sluateljima brusi tako da od 650 koje su objavljene ima samo jednu reenicu, u prvi plan 17. st. iznosi moralne maksime jer knjievnost ima i funkciju odravanja drutvenog morala - jo jedan mali anr su aforizmi ili fragmenti (La Bruyere - Karakteri, osamdesete godine 17. st.), katalog ljudskog ponaanja svog vremena, nadovezuje se na Teofrastove Karaktere, ali su puno izbrueniji - jo jedan anr su basne (La Fontaine), basna je predmet spora u to vrijeme jer je basna uvezena s istoka pa prijeti zavoenjem adresata, moralnom opasnou, ona je strano tijelo u sustavu vladajueg morala tog vremena, iako je La Fontaine bio slavan u to vrijeme, Boileau basnu u svojoj poetici ne spominje niti jednom rijeju, Boileau je konzervativac, za razliku od La Fontainea - tiskala se Plava biblioteka s popularnim romanima za puk (konzervativci su protiv), oko romana se vodi spor izmeu Starih i Modernih (1687-94), potaknut psiholoko-analitikim romanom ge de Lafayette, Kneginja od Clvesa, 1678., starima se u odbijanju pridruuje i Pierre Daniel Huet u vrlo utjecajnoj Raspravi o podrijetlu romana, 1670. - pismo postaje knjievni anr, takoer se bruse u salonima, prva je zbirka od 5 pisama iz 1669. godine pod nazivom Portugalska pisma (smatra se prvim epistolarnim romanom) portugalska redovnica pie ih ljubavniku koji ju je napustio i vratio se u Francusku, kasnije se epistolarni roman drugaije ustrojio jer je u njima dolazilo do razmjene pisama (klasini primjer (18.st.) Opasne veze, Laclos) - memoari takoer dominiraju tim vremenom, svoje uspomene, sjeanja... itaju se suvremenicima, oni pridonose konanom oblikovanju tih memoara - cjelokupna knjievnost tog vremena je vrsta drutvene igre, razmjene, oblikuju se dva ideala koje Ren Pascal naziva DUH ISTANANOSTI i DUH UGLAENOSTI (esprit de finesse i esprit de politesse), uglaenost nije stanje koje imamo ili ne - moramo je konstantno izgraivati

38

(* mali prozni anrovi; maksime, sentencije, aforizmi, basne) ROMAN - poetak romana se smjeta ili u antiko vrijeme ili sa Cervantesom (renesansa) ili u kasno 18. st (ovisno o tome kako razmijemo roman upisujemo suvremene predodbe o njemu) - 2 tradicije itanja romana; idealistika i realistika - noviji naglasci (naglasak na individui) povezuju nastanak romana s nastankom graanskog drutva; tek se u to vrijeme ustalilo ime romana, oznaka za njega pa i svijest o anru kraj 18/ poetak 19. st poveava se broj itatelja, velike naklade, ulazi u rasprave, nosilac je irenja knjievnosti u one drutvene slojeve koji dotad nisu bili u doticaju s knjievnosti, no ako se roman vee uz to razdoblje, onda se iz vida gube neke vane kategorije romana, u 19. st. roman stjee neke karakteristike koje ga dijele od dotadanje tradicije - ambicija vjerodostojnosti, autentinosti i suvremenosti, autentinost nije vezana uz ambijente i likove koji su fikcionalni, nego uz priu, zaplet, nainom uspostavljanja odnosa meu likovima pretendira se na vjernost stvarnosti - Englezi i Francuzi razlikuju dva pojma koja ravnopravno sudjeluju u anrovskom odreenju romana: engl. romance & novel franc. (roman) (nouvelle)

- za razliku od novel, romance ukljuuje povijesne, nefikcionalne likove, samo dva sredinja lika bila su fikcionalna; ona dva u ljubavnom odnosu, ne pretendira na vjerodostojnost svojom priom, nego likovima i ambijentom (r: izmiljena radnja, stvarni likovi, n:izmiljeni i radnja i likovi) - u oba tipa postoji ambivalentan odnos izmeu zbiljskog i izmiljenog, fikcionalnog i stvarnog, (ono to odvaja romance od novel pojavljuje se kao rascjep unutar svakog od njih) koliko god se roman granao, svaka grana uva ovu podvojenost (Janusovo lice romana), to je sukus definicije romana; istovremeno zahtjevi za slobodom izmiljanja i za vjerodostojnou - kada se naglasak stavi na vj