1

BIZANTSKI OBRED NASTANAK I OSOBINE

Bizantski obred je drevni kranski obred koji je nastao i razvijao se u Carigradskoj Crkvi. Liturgijski i molitveni sadraj bizantskoga obreda mjeavina je vie tradicija: starih liturgijskih tradicija Antiohije i Jeruzalema, zatim iz njih izvedene carigradske tradicije

katedralnog bogosluja Velike patrijarijske crkve svete Mudrosti (Hagia Sofia) te samostana carigradskih studitskih i palestinskih sabaitskih monaha. U njegovu oblikovanju su veliku ulogu odigrali veliki ekumenski crkveni sabori, koji su se odravali na Istoku u prvom tisuljeu kranstva, donosei povijesne zakljuke i izriui osnovne istine vjere. Na njegovu izraajnost, psihologiju i umjetnost utjecala je i prethodnica Bizantske kulture - drevna helenistika civilizacija. U svom povijesnom hodu, bizantski obred je proao nekoliko faza preoblikovanja i sinteze vie tradicija.

1. Povijesno oblikovanje bizantskog obreda

Poetke bizantskog obreda treba traiti u 4. st. s usponom gradia Byzantiuma na Bosporu, kojega 324. godine rimski car Konstantin Veliki izabire za svoju prijestolnicu te naziva

Konstantinovim gradom, dakle Carigradom ili Novim Rimom. Ve na Prvom carigradskom crkvenom saboru 381. njegov biskup dobiva poasno mjesto meu patrijarsima, odmah iza pape biskupa Staroga Rima. Carigradski patrijarhat, usporedo sa svojim politikim i civilizacijskim usponom, postupno oblikuje i razvija svoj vlastiti crkveni obred. Naime, bizantski obred nije jedan od izvornih ili matinih obreda na Istoku, kao to su to aleksandijski i antiohijski. Njegova je kolijevka drevna kranska Antiohija i antiohijska liturgija. Prije svog uspona iz Byzantiuma u Konstantinopol, to se podruje nalazilo pod jurisdikcijom Antiohijskog patrijarhata, odakle je, osobito preko Kapadocije, ali i izravnim

putem, primalo i liturgijsko nasljee. Tako se u Carigradu ustalila Liturgija1 sv. Bazilija Velikoga (+ 379.), zatim sv. Ivana Zlatoustoga (+ 407.). koji iz Antiohije dolazi na

patrijarijsku stolicu u Carigrad. Antiohijska je obredna batina, sa svoje strane, najvie crpila iz prakse Jeruzalemske Crkve, a nosi snaan peat sirijskog (aramejskog) kranstva. Iz sirijske kranske duhovne batine, preko Antiohije i Kapadocije, u bizantski obred dospijevaju teoloka, liturgijska i duhovna postignua sirijski otaca - sv. Efrema Sirijca i Teodora Mopsuetijskog. Sv. Grgur Nazijanski ili Bogoslov (+ 381.) i sv. Ivan Zlatousti, kao

1 Liturgija u istonoj terminologiji oznaava Euharistijski kanon, tj. misno slavlje a ne sveukupno bogosluje kao na Zapadu.

2

karizmatini i ugledni patrijarsi Carigrada, osobito su utjecali na oblikovanje i teoloki naglasak bizantskog obreda.

S pojavom cara Justiniana I. (527.- 565.) i njegovom izgradnjom znamenite Aja Sofije

(Svete Mudrosti ili Velike Crkve) obred Carigrada postaje carskim obredom, poprima razvijeniju ritualnost po uzoru na sjaj i rasko carskoga dvora, zatim bogoslovsko tumaenje i osnovne oblike koji su sauvani do danas. U mnogome je u njegovu oblikovanju utjecala sama crkva Svete Mudrosti, njezina veliina i ljepota, zatim sudjelovanje cara i carskog dvora u njezinim obredima, brojne litije (ophodi) velebnim gradom, osobito u vrijeme arijanske

hereze i velikih zemljotresa koji ga zadesie, ali i ope kulturni i politiki uspon toga glavnog grada kranskoga carstva i sredita novoroene kranske civilizacije. Tipologija po kojoj se zemaljska Crkva vidi kao nebesko utoite u kome boravi Vladar nebesa, a gdje je zemaljska Liturgija sudjelovanje u obredu koje Nebeski Jaganjac i aneoski korovi prinose pred prijestoljem Bojim bila je prva razina tumaenja bizantskog obreda2 i zapravo ostala bitno vaea do danas.

Liturgijski izvori pokazuju da je do devetog stoljea Velika Crkva Carigrada izrasla u jedan potpun crkveni liturgijski sistem, kodificiran u Tipiku (ustavu ili pravilniku) Velike Crkve iz

10. st..3 Teoloko tumaenje s naglaskom na mistinom i kozmolokom poimanju liturgije sistematizirano je u mistici sv. Maksima Ispovjednika (+ 662.), a obred je obogaen osobito plodnim liturgijskim pjesnitvom (himnografijom). Pored na grki prevedenih radova sv. Efrema Sirijca, najznaajnija su himnografska djela Grgura Nazijanskoga, Romana Meloda ili Slatkopojca (+ 556.), Andrije Kretskoga (+ 740.), Ivana Damaanskog (+ 749.), Teodora Studite (+ 826.), Josipa Himnografa (+ 886.) , cara Lava VI. (+ 912.) i brojnih drugih.

2 Taft, Robert, Storia sintetica del Rito bizantino Libreria Editrice Vaticana, Vaticano 1999., str. 45. 3 Isto, str. 51.

3

Druga bitna faza u razvoju bizantskog obreda je vrijeme ikonoklazma (762. - 834.) borbe za tovanje ikona, iz kojega su upravo monasi izali kao pobjednici i izvrili snaan utjecaj na daljnji razvoj obreda te mu dali osobiti monaki peat. Zasluga je to osobito sv. Teodora, igumana manastira Studion u Carigradu (studitska tradicija). On je proveo svojevrsnu reformu obreda, spojivi obredne obiaje Velike carigradske Crkve (tzv. pjevani ili katedralni obred) s monakim obredom, osobito onim palestinske tradicije glasovitog manastira sv. Sabe pokraj Jeruzalema (sabaitska tradicija). Bjeei pred arapskim osvajaima mnogi su monasi prebjegli na zapad, u Carigrad. Tako je stvoren svojevrsni hibrid - sinteza pjevanog katedralnog bogosluja Carigradske Crkve i palestinske monake tradicije, kojega se u povijesti naziva studitskom reformom4. Upravo taj novi studitski katedralno-monaki obredni hibrid postao je temeljem bizantskog obreda, a kodificiran je poetkom 11. st. u tipiku studitskog igumana i carigradskog patrijarha Aleksisa (1025. - 1043.). Do 12. stoljea ovaj studitski obred se mogao pronai na Atosu, kao i u Rusiji, Gruziji i junoj Italiji.5 Istovremeno je tekao i proces konsolidacije novog tipa crkvenog graditeljstva (pojava ikonostasa), crkvene glazbe i ikonografije (mozaik ustupa mjesto ikoni), kao i novog,

izrazitije simbolistikog poimanja bogosluja.

4 Isto, str. 68-69. 5 Isto, str. 71.

4

Posljednja faza u oblikovanju bizantskog obreda, koja je na neki nain zaokruila viestoljetni razvojni proces, moe se nazvati neo-sabaitskom. Naime, monaki utjecaj je dalje snaio te kulminirao u vrijeme kada se Bizantsko carstvo pred najezdom Osmanlija pomalo povlai sa svjetske pozornice. Vrijeme je to uspona poznatog Atosa Svete Gore, iji veliki i utjecajni manastiri polako naputaju studitski stil ivota, a tako i bogosluja, priklanjajui se palestinskom monakom stilu lavri i skita sv. Sabe. Do 12. stoljea druga generacija sabaistikog materijala se poela infiltrirati u slubu studitskih manastira glavnoga grada. Ovo je bilo poetak nove epohe, konanog stadija u oblikovanju dananjeg bizantskog obreda nakon to su palestinski monasi preradili studitsku sintezu i uskladili je sa svojim potrebama.6 To predstavlja zavrnu simbiozu dviju tradicija, carigradske (bizantske) i jeruzalemske (palestinske), uslijed koje se konano konsolidirao obred koji se ubrzo proirio po itavom pravoslavnom svijetu. Dakle, bizantski je obred zapravo oblikovan meusobnim strujanjem liturgijskih obiaja i materijala dvaju monakih sredita: studitskoga u Carigradu i sabaitskoga u Palestini, odnosno dvaju patrijarijskih gradova Jeruzalema i Carigrada.

6 Isto, str. 88.

5

Neo-sabaitski tip obreda je prevladao izmeu ostaloga i zato jer su ga prihvatili manastiri Svete Gore Atos, gdje je u 14. st. prevladao tzv. hezihastiki pokret, zaslugama Grgura Sinajskog (1255.-1346.) i Grgura Palamasa (1296.-1359.). Svetogorski hezihasta Filotej

Kokinos (+ 1379.), koji je dvaput bio i carigradskim patrijarhom, kodificirao je neo-sabaitsku

sintezu u pravilniku (diataksis) za euharistijsku slubu i slubu asova, a taj je uao u prve, u Veneciji i Rimu tiskane bizantijske liturgijske knjige.

Bizantski se obred od 9. st. putem misionarstva svete solunske brae irila i Metoda iri meu slavenske narode Bugare, Srbe, Ruse, Ukrajince, Bjeloruse i preko njih na druge narode

june, istone i sjeverne Europe (Rumunje, Albance, Maare, Fince). Slavenski narodi dali su mu osobit peat razvojem liturgijske glazbe (osobito meu Rusima i Ukrajincima) i autentinim peatom duhovnosti (jurodivi, starci). Nakon pada Carigrada, itava Mala Azija, Grka, vei dio Balkana i Bliskog Istoka dolazi pod viestoljetnu vlast Osmanlija islamske vjere. Tako su se kolijevka bizantskog obreda i njegove Crkve nali u izrazito tekom poloaju. U toj situaciji obred se na neki nain konzervirao i preuzeo ulogu uvara kranske vjere i identiteta pokorenih naroda, podravajui u njima plam nekadanje slavne bizantske kranske civilizacije i zlatnog doba velikih ekumenskih sabora i svetih otaca. Posebno vanu ulogu imali su pri tom manastiri i monasi, osobito oni na Svetoj Gori, te je monatvo i dalje bilo glavnim imbenikom nositelja vjere, bogosluja i duhovnosti.

Sjedinjenjem pojedinih manjih ili veih zajednica bizantskoga obreda s Rimskom Apostolskom Stolicom, ime su u razdoblju od 15. do 20. stoljea nastajale istone ili grko-

6

katolike Crkve7, sve je vie rasla prisutnost bizantskog obreda unutar Katolike Crkve. Zbog nerazumijevanja i drugaijeg poimanja obrednih posebnosti i kranske ekumene uope od strane Rimske Crkve do II. vatikanskog sabora, dolazilo je do fenomena latinizacije manjinskog obreda grkokatolika. Tako su kod grkokatolika uvedeni mnogi obredi i obiaji rimskog obreda, a naputene ili izmijenjene obredne specifinosti vlastite liturgijske batine. Meutim, nakon II. vatikanskog sabora, kao to je razvidno iz njegovih dokumenata, usvojen je stav o ravnopravnosti i jednakom dostojanstvu svih obreda u Crkvi te povratku svih

istonih obreda na njihove izvorne oblike. Tako je i bizantski obred unutar Katolike Crkve nakon Koncila pomalo proien te je ponovno zaivio u svojim izvornim oblicima. Unutar bizantskog obreda postoji vie razliitih mjesnih ili nacionalnih tradicija ili recenzija u nainu na koji se pojedina bogosluja slue (grka, ruska, rutenska, melkitska, studitska, bazilijanska...). Od istonih kranskih obreda najsliniji i najsrodniji bizantskomu jesu armenski i siro-antiohijski obred.

U 20. stoljeu bizantski obred sve vie prelazi granice svog tradicionalnog podruja te putem iseljenitva prelazi na Zapad, u sjevernu i junu Ameriku, gdje se prevodi na engleski i panjolski jezik. U Africi i Aziji se iri meu nove narode i kulture, prevodi i ulazi u njihove kulture (japanski, kineski, korejski, swahili i drugi domorodaki jezici Afrike). Istovremeno meu zapadnim kranima dolazi do zamjetnog znanstvenog i duhovnog otkria i zanimanja za bizantski obred i kranski Istok uope.

Prema neslubenim procjenama danas se bizantskim obredom slui oko 300 milijuna krana.

2 . Osobine bizantskog obreda

Pripadnici bizantskog obreda se kriaju tako to prva tri prsta desnice (znak Presvete Trojice) skupe, a ostala dva priljube uz dlan (simbol boanske i ljudske naravi Isusa Krista). Kria se

7 Bizantsko-hrvatski liturgikon, uredio Zvonimir Kurei, Zagreb 1999., str. 11.

7

pokretom s ela na prsa, pa zatim na desno i na lijevo rame. Sakrament potvrde (miropomazanja) prima se odmah nakon krtenja. Oenjeni mukarac moe biti zareen za akona i sveenika. Biskupi se uvijek izabiru meu neoenjenima.

Euharistijsko slavlje zove se boanska liturgija. Slui se u tri oblika: najee Liturgija sv. Ivana Zlatoustoga, deset puta godinje slui se Liturgija sv. Bazilija Velikoga, a u Velikom postu (etrdesetnici) slui se Liturgija prijeposveenih darova (Veernja sa slubom priesti). Za euharistiju se rabi kvasni kruh, a priest se dijeli pod prilikama posveenog kruha i vina, sa liicom iz kalea. Premda je obred isti, za razliku od pravoslavnih, kod grkokatolika se u molitvama na prvom mjestu uvijek spominje rimskoga papu, a zatim i metropolitu (u nas je to

zagrebaki nadbiskup).

Bizantski se obred istie vrlo bogatim obrednim sadrajima i simbolikom. Uz boansku liturgiju kao sredinje bogosluje, slue se i druga bogosluja: Jutrenja, Veernja, Moleben, Akatist, Panihida... Crkve bizantskog obreda sauvale su tisuljetnu kransku praksu redovitog slavljenja asoslova s narodom. Svaka nedjelja i svaki blagdan zapoinje ve samim slavljenjem Veernje ili Bdjenja uveer prethodnoga dana. Gotovo da i nema paraliturgijskih dodataka, ve se svi obredi i molitvene slube obavljaju s velikom sveanou, a predvodi ih ili predmoli sveenik.

Premda je starocrkvenoslavenski, kao tradicijski bogosluni jezik, trajno prisutan, posljednjih desetljea u bogosluje je uao i ivi narodni jezik, pa se danas u Grkokatolikoj Crkvi u Hrvatskoj uz njega slui i hrvatskim i ukrajinskim jezikom. Starocrkvenoslavenski se najee rabi kod pjevanja jer su napjevi vezani za nj.

Bizantski stil i raspored crkve ili hrama ima tri karakteristine oznake: grki kri u tlocrtu, kupolu i eventualno mozaik. Grkim kriem nazivamo onaj kri kojemu su sva etiri kraka jednaka. U Krievakoj biskupiji lijep je primjerak bizantske centralne graevine zavjetna crkva Blagovijesti u Pribiu. Crkve bizantskog obreda imaju oltar okrenut prema istoku, u svetitu koje je od lae odijeljeno ikonostasom, pregradom na kojoj se nalaze ikone s motivima

8

iz Svetoga pisma. Rasporeene su po odreenom kanonu, tako da je ikona Krista uvijek s desne a ikona Bogorodice s lijeve strane carskih vrata koja se nalaze u sredini ikonostasa. S strane i druge strane jo se nalaze i jednokrilna akonska vrata. U svetitu, lijevo od oltara, nalazi se stoli (proskomidikon) za pripravu euharistijskih darova. U sredini hrama nalazi se etverononi stoli (tetrapod ili analoj), s ikonom blagdana ili sveca, pred kojom je vjernik duan pokloniti se, poljubiti ju i prekriiti se prilikom ulaska i izlaska iz crkve.

U pravilu se na slubama ne klei, ve se ini naklon glavom i pritom znak kria. Kria se kod svakog spomena Presvete Trojice (Oca, Sina i Duha Svetoga) i kod blagoslova sluitelja. Za vrijeme bogosluja u Velikom postu se ini metanije (prostracije na tlo), ali nikada nedjeljom, jer svaka je nedjelja spomenslavlje Uskrsnua. Za vrijeme sluenja ili slavljenja svih obreda, sveenik stoji ispred oltara ili ikonostasa licem okrenutim prema istoku, kao i vjernici. To je drevni kranski molitveni stav kojim su vjernici izraavali vjeru u Krista - Mlado Sunce i Svjetlost koje nas je pohodilo s istoka, kao i vjeru u ponovni Gospodnji dolazak s istoka.

itava zajednica, i sveenici i vjernici, okrenuti su prema Gospodu.

Grkokatolici se uglavnom slue gregorijanskim stilom crkvenog kalendara. Kalendar je slian rimskom, ali ima i svojih posebnosti. Nema npr. Doaa, ve petodnevni predblagdan Boia. Blagdani Krista i Bogorodice su uglavnom isti kao i u rimskom obredu, ali se u bizantskom slave i po dvanaest dana (tzv. vrijeme poblagdana). U duhovnosti bizantskoga

obreda veliku ulogu ima i post. Svake srijede i petka je nemrs, a kroz godinu ima etiri propisana posta: Veliki post ili etrdesetnica (Korizma), boini post, postovi pred blagdane svetih prvoapostola Petra i Pavla i pred Veliku Gospu. Crkvena godina zapoinje 1. rujna. Ima

9

dvanaest glavnih ili velikih blagdana: Roenje Bogorodice (8. rujna), Uzvienje asnoga Kria Gospodnjeg (14. rujna) Uvod presvete Bogorodice u Hramu (21. studenoga), Roenje Gospodnje - Boi (25. prosinca), Bogojavljenje (6. sijenja), Susret Gospodnji u Hramu (2. veljae), Blagovijest presvetoj Bogorodici (25. oujka), Ulazak Isusov u Jeruzalem (Cvjetnica), Uzaae Gospodnje, Silazak Duha Svetoga (Duhovi ili Pedesetnica), Preobraenje Gospodnje (6. kolovoza) i Usnue ili Uznesenje presvete Bogorodice - Velika Gospa (15. kolovoza). Blagdan nad blagdanima jest Uskrs ili Pasha Gospodnja, kao sredite cijele crkvene godine, prema kojem se pomini blagdani ravnaju. Tijekom godine se slave i manji blagdani Bogorodice i svetaca, od kojih je jedan dio pada istog dana kada i u kalendaru rimskoga obreda.

U bogoslujima i molitvama vrlo esto se spominju Presveta Trojica, Krist ovjekoljubac te presveta Bogorodica Marija. Poredak boanske liturgije i drugih slubi see u daleku prolost. Liturgijski, himnografski i molitveni sadraji pokazuju vrlo istananu umjetniku crtu te visoku dogmatsku razinu. U njima prevladavaju bitne teme kranske vjere: velianstveni, transcedentni i trinitarni Bog, utjelovljenje Krista - Rijei Boje i kozmikoga Logosa, pratipovi i velike teme Staroga zavjeta koji su ispunjeni u Novom, Kristova Pasha i pobjeda nad smru, Kristov ponovni dolazak i sud svijeta. Bogorodicu Mariju se velia kao najizvrsniju meu Bojim stvorenjima, asniju od kerubina i neusporedivo slavniju od serafina, koja je porodila Boansku Rije na nadnaravni nain te kao onu koja zastupa i zagovara ovjeka grenika kod svog Sina. U molitve i himne su uvijek ukljuene i bestjelesne nebeske sile (aneli), proroci Staroga zavjeta, apostoli, muenici, sveti oci i majke koji su isposnitvom i odricanjem postali poput anel jo na zemlji, svetitelje i ispovjednike vjere kao uitelje i uzore, dobrotvore i nesebine svjedoke koji su se suobliili Kristu ovjekoljupcu. itavo je bogosluje proeto misterijem, klanjanjem i udivljenjem pred Bojim nedokuivim velianstvom, pokajanjem i ozbiljnim strahopotovanjem, ali i vrstim pouzdanjem u Boje ovjekoljublje. Bizantska himnografija, kojom osobito obiluje asoslov, pojavljuje se u kraim, nerimovanim, proznim i simbolikom bogatim pjesmama koji uglavnom nose nazive prema funkciji i mjestu u obredu:

10

tropari, kondaci, stihiri, dogmati, bogorodini, sjedalni, irmosi... Dok svagdanje slube Osmoglasnika (liturgijske pjesme svrstane u osam skupina prema osam glasova bizantske

himnodije) odiu pokajanjem, dotle nedjeljne slube sveano i ushieno pjevaju o Kristovu uskrsnuu, pretvarajui svaku nedjelju u slavlje Uskrsnua. Pjesnitvo Velikoposnog Trioda s druge strane vrlo ozbiljno poziva na odricanje i obraenje srca, dozivajui u pamet svjetle primjere Staroga zavjeta i evaneoskih perikopa. Svetaka himnografija mjesenih Mineja iz dana u dan slavi ostvarenje Kristova ideala u ljudskim ivotima i shodno tome velia njihovu nebesku proslavu. Molitveni je materijal bizantskog obreda iznimno obiman.

Bogosluja su uglavnom pjevana, s vrlo bogatim obrednim gestama i inima (ophodi, kaenje, nakloni, blagoslivljanje, paljenje svijea). Bogosluje je dogaanje nebeske liturgije na zemlji kroz kojega prosijava nebesko carstvo meu ljudima. Slavi se s velikim potovanjem, pri emu sve odie upravo kraljevskim dostojanstvom, pa i kada se radi o najmanjoj upnoj crkvi. Bogosluno ruho i posue su posebno bogato ukraeni. Biskup za vrijeme bogosluja nosi mitru u obliku bizantske carske krune. Mnogi elementi bizantskog obreda preuzeti su iz najstarijih

kranskih tradicija Jeruzalemske i Antiohijske Crkve, ali i iz carskog ceremonijala bizantskoga dvora. Sve je obavijeno simbolikom koja na izvanjski nain otkriva dublje znaenje, pouava o sadrajima vjere te na znakovit nain uvodi u otajstva vjere.

Duhovnost bizantskoga obreda, pa i sam izgled crkava, predstavlja simboliki izriaj neba na zemlji, gdje nebeske stvarnosti postaju ovozemaljskom zbiljom uprisutnjenjem preko obreda i simbola. Iz tog konteksta izviru i osnovni sadraji bizantske ili istono-kranske duhovnosti. ovjek je pozvan preobraavati se u svoju izvornu sliku, u sliku Boju na koju je stvoren te sudjelovanjem u bogosluju, molitvom, postom i evaneoskim ivotom postajati sve sliniji Kristu Spasitelju, Gospodu i ovjekoljupcu. Jedna od najpoznatijih i najstarijih istonih kranskih molitava je zaziv: Gospode Isuse Kriste, Sine Boji, pomiluj mene grenoga - koju istoni krani ponavljaju kao Isusovu molitvu i mole na brojanice (sline zapadnoj krunici).

11

Budui je bizantski obred nastao u okviru grke a ne latinske kulture te je kod Slavena primljen od vjerovjesnike brae sv. irila i Metoda na staroslavenskom jeziku, taj obred uva i u hrvatskoj kulturi uprisutnjuje istono-kransku, odnosno grku terminoloku, kulturnu i umjetniku batinu. Hrvatska je kultura tako bogatija i za istoni elemenat europske i kranske kulture. Nju upravo predstavljaju grkokatolici, meu kojima se uvaju i posebni crkveni izrazi: ikonostas, hram, Gospod, Aliluja, carstvo nebesko, miropomazanje (krizma), vladika (biskup), prosfora (kruh koji se posveuje na liturgiji), diskos (plitica), rize (bogosluno ruho), panagija (medaljon s likom Bogorodice kojega nosi biskup), darohranilnica (svetohranite), svetitelj (sveti biskup), manastir (samostan), metanija (prostracija) i dr. Bizantska ili grka kultura oituje se dijelom i u stilu gradnje crkava, u izgledu svetih slika i odjei sveenika, te nekim posebnim obiajima. Sveenike i akone se oslovljava s oe. U uskrsno vrijeme se vjernici meusobno pozdravljaju s Hristos voskrese!- Vositinu voskrese! (Krist uskrsnu!-Uistinu uskrsnu!), a izvan tog vremena sa: S nami Bog! ili Hristos posredje nas! s odgovorom: Jest i budet!.

Livio Marijan