Bog Je Jedan,Bog Je u Nama[1]

Knjiga je objavljena pod naslovom: Suzić, N. (2009). Bog je jedan, bog je u nama. Banja Luka: XBS.

1

Nenad Suzić

BOG JE JEDAN, BOG JE U NAMA

Banja Luka, 2009. godine


2

Nenad Suzić Bog je jedan, bog je u nama

Izdavač: XBS

Banja Luka

Urednik: Prof. dr Svetozar Milijević

Recenzenti: Prof. dr Petar Stojaković, Filozofski fakultet Banja Luka Prof. dr Miodrag Živanović, Filozofski fakultet Banja Luka

Lektor: Mr Dragomir Kozomara

Korektor: Ranka Suzić

Dizajn korica: Vesna Grujić

Štampa: GrafoMark, Laktaši


3

O NASTANKU OVE KNJIGE

Ideja o pisanju knjige pod naslovom "Bog je jedan" ima korijen još u mome mladalačkom interesovanju za moral, za odnos dobra i zla, za etiku kao nauku o moralu. Kako su se razvijale moje spoznaje o ljudskom moralu, tako je sazrije-vala misao da knjiga treba imati naslov "Bog je u nama". Na kraju mi je bilo potpuno jasno da se ova dva naslova ne mogu odvojiti, a da njihovo značenje ne mogu efikasno spojiti u izrazu koji bi jasnije izražavao njihovo značenje od onoga što oni zajedno implicitno i eksplicitno govore – da je bog jedan, da prožima sve ali da je svoj odraz, čovjeku najdostupniji, ostavio baš u nama, u čovjeku.

Prolazeći kroz spoznaje o moralu, došao sam do zaključ-ka da čovjek na ovoj planeti Zemlji živi onoliko koliko je moralno zreo da živi. Ova teza će biti posebno elaborisana u knjizi jer na prvi pogled djeluje apsurdno i pomalo mistično. Konkretnije, procjena je da se u doba starog Egipta prosječno živjelo 27 godina, a da je dvadeseti vijek završio sa prosječnim životnim vijekom od 72 godine. Na prosječni životni vijek utiču ratovi, uslovi u kojima ljudi žive, uspos-tavljeni odnosi među ljudima, kultura ishrane, nivo medicin-ske zaštite te drugi objektivni i subjektivni činioci. Većina tih činilaca u svojoj podlozi ima čovjekovu moralnost.

Teže je objasniti kako ljudi ne vjeruju u boga nego kako vjeruju. Odrastajući u doba komunizma, koji je imao speci-fičnu samoupravnu formu, zaključio sam da ljudi "službeno" ne vjeruju u boga te da većina njih ne želi razmišljati niti razgovarati o tome u šta ne vjeruju, odnosno kako ne vjeru-ju. Zaključio sam da oni dogmatski ne vjeruju, da vjeruju u dogmu nevjerovanja. S druge strane, veliki broj onih koji vjeruju, najčešće se ponaša na isti način – dogmatski vjeru-


4

ju. Kao i onim prvima, i njima je bog bio daleka nepoznani-ca, prije dogma vjerovanja nego ono u šta stvarno vjeruju, u šta su ubijeđeni. Ovdje ponovo dolazimo na tlo morala – pitanje je da li je važnije da ljudi stvarno vjeruju u boga ili da ga se plaše. Radi se o dva morala koje susrećemo u Bibliji, budističkim učenjima i Kuranu, u svim objavljenim religijama: 1) o moralu prinude ili obaveze i 2) o moralu razloga. U ovoj knjizi ću se posebno posvetiti ovim forma-ma ljudske moralnosti uz citiranje Biblije i drugih knjiga objavljenih religija.

Posebno pitanje je uslovljenost vjerovanja mjestom ro-đenja. Ako se dijete rodi u ateističkoj porodici, velika je vje-rovatnost da će odrasti kao ateista, a isto vrijedi za bilo koju vjeroispovijest. Dijete koje se rodi u katoličkoj, islamskoj ili pravoslavnoj porodici u pravilu će odrastati kao katolik, islamista ili pravoslavac. Dakle, na ovaj svijet ne dolazimo oslobođeni predodređenosti ili determinanti načina na koji ćemo vjerovati ili shvatati boga. Ova predodređenost u istoriji ljudskog društva dovodila je do vjerskih ratova, do ofanzivnih religijskih filozofija, do isključivosti i religijske netolerancije. Kada se pozabavimo idejom da je bog jedan i da je u svakom čovjeku, u ateisti i vjerniku, doći ćemo do spoznaje o moralnim i filozofskih ograničenostima pojedi-nih vjerskih i crkvenih učenja kao i marksističkog ateizma te reafirmisati ona shvatanja koja ljude osnažuju u toleranciji, međusobnom razumijevanju i uvažavanju. To je jedan od mojih motiva za pisanje ove knjige koji se javio u ranim razmišljanjima o bogu a posebno osnažio u doba tranzicije kod nas.

Suština ove knjige je u razmatranju makrokosmičke i mikrokosmičke pameti, o psi-energiji koja prožima makro i mikrokosmos, o duhu koji je bog darovao čovjeku kao dio svoga bića. Anđeo je u potpunosti rob gospodara boga jer ne


5

može da griješi, može da uradi samo ono šta mu bog zapovijedi, a čovjek je od boga dobio, preko sina božijeg, slobodu da griješi. Mogućnost čovjeka da se sam u sebi bori protiv zla i za dobro, da to čini u svojoj okolini, dala je svakom čovjeku bogočovječansku dimenziju, moć da u sebi realizuje boga. I zaista, kada bi se kojim slučajem iz groba digli naši čukundjedovi, vidjeli bi da njihovi potomci imaju niz moći i svojstava koje su oni bili jednom i zauvijek pripisali bogu. Zamislimo naše potomke za hiljadu godina. Dogmatski vjernici će nam reći da bogohulimo a ateisti da i oni tako vjeruju. Eto još jedne tačke približavanja, još jednog uporišta za vjersku toleranciju. Ateista može reći da ne vjeruje, ali ne može pobiti činjenice koje idu u prilog tezi da svojstva koja je čovjek ranije pripisivao bugu danas i sam sve više posjeduje. Rođen i odrastao u komunističkoj poro-dici u kojoj je obilježavan svaki Božić, svaki Jovanjdan kao krsna slava, kao kršteno čeljade, imao sam želju da pomirim ateističke postavke sa slobodom čovjeka da se raduje okupljanju u crkvi ili džamiji, da obilježava svoj Božić ili Bajram. Ova knjiga ima i tu namjeru – da pomiri nepomir-ljivo, da približi suprotnosti, da ponudi argumente o kojima valja razmišljati. Ako ti argumenti dobiju snagu teorije za ponekog, to će biti iznad neskromnih ambicija koje sam prethodno naveo.

Jedan od snažnih pokretača i dobri duh koji mi je pose-bno pomogao svojim recenzentskim sugestijama jeste kole-ga profesor Petar Stojaković, koji predaje na katedri za psihologiju Filozofskog fakulteta u Banjoj Luci. Isto tako, profesor Milorad Živanović je pomogao nastanku ove knjige svojim duhovitim ali i inspirativnim opaskama o pedago-zima i filozofima nadahnjujući osnovnu ideju ove knjige više neformalno nego formalno.


6

Još jedan personalni motiv predstavlja značajan izvor nastanka ove knjige. Radi se o mladom studentskom zaljub-ljenom paru. Jednom se na mom seminaru iz sociologije obrazovanja povela rasprava o vjerovanju i nevjerovanju. Studenti su bili vrlo oštri prema jednoj djevojci koja je imala hrabrosti reći da je ateista. Kad sam vidio da je očajna, priskočio sam joj u pomoć apelujući na toleranciju prema drugim vjerama kao i prema ateizmu. Pri tome sam objasnio koju knjigu ću o bogu napisati. Nakon seminara, prišli su mi dvoje mladih, momak i djevojka, i rekli da će oni tu knjigu prodavati okolo jer su iz miješanih brakova i nailaze na niz gluposti u okolini u kojoj se kreću. Shvatili su šta im donosi jedno ovakvo sagledavanje. Prve primjerke odštampane knjige pokloniću njima dvoma.

Poseban motiv za pisanje ove knjige je ideja komuniz-ma. Mnogi dobri ljudi koje poznajem bili su komunisti a ujedno su željeli da poštuju svoju naciju i vjeru. Pošto sam svojevremeno studirajući sociologiju i pročitao sve što je bilo prevedeno u kompletima Marksa i Engelsa, dobro sam razbistrio da marksizam nema ništa protiv crkve i protiv prava čovjeka da vjeruje, ali ima protiv dogmatskih zabrana razmišljanja i čovjekovog suđenja, protiv razložnog prosuđi-vanja. Uostalom, zar to nije razlog što je spaljen Đordano Bruno? Kao član opštinskog komiteta SK jednom prilikom sam predložio da lokalni komunisti pokrenu i sprovedu inicijativu da se renovira crkva u mome rodnom selu. Pred-rag Šarac, danas poznati novinar, moj drug i prijatelj, tada mi je došapnuo da je to previše radikalno. Moja ideja, na-ravno, nije prošla, a glavni efekat ostvarila je u začuđenim pogledima većine članova komiteta i zagonetnim osmijesi-ma manjine, u kojoj je bio moj prijatelj Predrag. Nisam imao sankcija jer su svi članovi tog opštinskog komiteta


7

dobro znali da ja svoju ideju mogu debelo marksistički potkrijepiti.

Za ideju komunizma vezan je i jedan zanimljiv događaj u mojoj porodici. Slaviša, moj brat od ujaka, majstor nad majstorima, mašinski inženjer i inovator, prekrivao je prije nekoliko godina kuću moje sestre. Nakon što smo uveče sjeli zadovoljni urađenim, sestra je rekla da bi sutra moglo sve biti gotovo, ako bog da lijepo vrijeme. Slaviša joj je rekao da ne vjeruje u boga i neka ona radije gleda u njega kao glavnog majstora. Sada sam se uključio da ga pitam kako on to ne vjeruje. Lakonski mi je odgovorio da je lakše objasniti kako ljudi vjeruju nego kako ne vjeruju. Opkladio sam se sa njim da će i on vjerovati kada mu objasnim kako ja vjerujem. Rekao je da gubim vrijeme, ali pošto smo završili poslove, da nema ništa protiv zanimljivog sofisti-ciranja. Konstatovao sam da on poznaje savremenu informatiku i da zna kako se skladišti informacija u čipu. Pitao sam ga da li tamo gdje postoji ustaljena putanja Zem-lje oko Sunca postoji i informacija. Zatim, da li to možemo nazvati makrokosmičkom inteligencijom. Onda sam tražio da poveže ono što se dešava u jezgru silicijuma kada magne-tisanjem i strujom unosimo informacije u putanju elektrona i ono što se dešava na nivou galaksija i da to imenuje. Brzo smo došli na to da se radi o pameti, o inteligenciji, o duhu koji prožima sve. Ako kažemo da je to bog, da li će sada vjerovati, pitao sam ga. Konstatovao je da tako vjeruje svako. Registrovao sam da se to svako odnosi na njega kao i na mene te da sam dobio opkladu. Galantno je pristao da plati pivo pri idućem susretu.

Pitanje kako ljudi vjeruju ili ne vjeruju elementarno je pitanje slobode i demokratije. Da li će se neko krstiti ili kla-njati, stvar je njegove slobode, koju treba uvažavati i pošto-vati. Vjerska netolerancija nanijela je ljudima kroz istoriju


8

mnogo zla, pa je jedna od namjera ove knjige da doprinese vjerskoj toleranciji, međusobnom uvažavanju ljudi različitih vjera kao i onih koji ne vjeruju.

Posebnu napomenu cijenjenom čitaocu dugujem na po-četku ove knjige a daću je u trećem licu. "Ako dođete u sukob sa nekim drugim ljudskim bićem, ostavite ga u živo-tu. U stotinu milijardi galaksija nećete naći nijedno drugo" (Segan, 2006, str. 319). To ne vrijedi u slučaju da sretnete autora ove knjige. Ne zato što on ima dvojnika, nego zato što ćete olakšati posao neoinkviziciji. Zašto? Zamislite, on hoće da pomiri marksizam i religiju, hrišćanstvo i islam, crkvu sa darvinizmom! Ipak, postoji racionalnije rješenje. Nemojte ga likvidirati nego bacite ovu knjigu, ili, još bolje, spalite je, za svaki slučaj – naravno, prije čitanja.


9

MAKRO I MIKROKOSMOS

Kada se u mislima otis-nem u svemir, postajem beskonačno mali, ali kada se otisnem u svoj um, po-stajem beskonačno veliki.

Kada svoje misli uputimo u beskraj svemira, spontano nam se nameće ideja neuređenosti tih beskonačnih prostran-stava jer, zaboga, ko bi sve to uredio kad mi ljudi, ovako pametni, ne možemo da sredimo ovo zrnce prašine po kome hodamo a koje se zove planeta Zemlja. Međutim, riječ "Kosmos je grčka riječ koja označava red u Vaseljeni" (Se-gan, 2006, str. 23). Riječ kosmos suprotna je od riječi haos. Zašto nam se u mislima prvo nameće ideja haosa u beskraju svemira a ne ideja uređenosti? Vjerovatno zato što kao homo sapiensi nismo ovladali svojom sviješću i podsviješću, zato šta smo ovladali samo malim dijelom mikrokosmosa koji imamo u sebi.

Prva proučavanja Eratostena ukazuju na tananu uređe-nost svemira. Hiparh je napravio kartografiju zvijezda i kla-sifikaciju po intenzitetu njihovog sjaja. Ti mislioci u staroj Grčkoj uputili su čovječanstvo na to da je svemir sazdan po neobično preciznim parametrima. Aleksandrijska biblioteka čuvala je mnoge tajne svemira, koje su, nažalost, uništene kada je ovaj hram znanja i nauke spaljen. "Znamo, na pri-mjer, da je na nekoj polici Biblioteke stajala jedna knjiga astronoma Aristarha Samosaćanina u kojoj se tvrdilo da je Zemlja samo jedna od planeta, da sa ostalima kruži oko Sunca, kao i da su zvijezde veoma daleke" (ibidem, str. 25).

Kako se produbljuje naša spoznaja o vlastitom mikro-kosmosu, tako raste i saznanje o uređenosti makrokosmosa.


10

Vodonik, natrijum, magnezijum, ugljik i gvožđe najraspros-tranjeniji su elementi u kosmosu a ujedno i najzastupljeniji u građi ljudskog organizma. Isaku Njutnu možemo zahvaliti spoznaju da svemirom i cjelokupnom prirodom upravljaju isti jednostavni matematički zakoni, da ista pravila važe na Zemlji i na nebu te ljudski um misli na sličan način na koji dejstvuju zakoni prirode. Njutnova saznanja su otkrila nove vizije i vidike čovjekovog pronicanja u tajne svemira.

"Njutn je ljubomorno čuvao svoja otkrića i žestoko se pre-pirao sa svojim kolegama naučnicima. Ništa mu nije predsta-vljalo da sačeka da prođu decenija ili dvije po otkriću zakona o odnosu gravitacije i udaljenosti, pa da ga tek onda objavi. Ali pred veličanstvenošću prirode on je, poput Ptolomeja i Ke-plera, postajao ushićen i smjerno skroman. Neposredno pred smrt napisao je sljedeće: Ne znam kakav izgledam svijetu; ali sebi se činim samo kao dečkić koji se igra na obali mora, za-bavljajući se povremenim pronalaženjem kakvog glatkog ob-lutka ili neke neuobičajeno lijepe školjke, dok se preda mnom, još uopšte neotkriven, pruža ogroman okean istine" (Segan, 2006, str. 73).

Ushićen pred okeanom saznanje, pred tajnama prirode, čovjek se stalno pita šta mu je svrha života, dokle seže moć njegove spoznaje. Kada je Ajnštajn došao do svoje čuvene formule o odnosu energije i mase (E=mc2), značenje ovog obrasca razumjeli su njegova supruga, on i još jedan Fran-cuz. Danas ovaj odnos uspješno tumači svaki student fizike ili svaki uspješniji srednjoškolac koji se interesuje za ovu oblast. Kada posmatramo prosječnu obrazovanost ili infor-misanost svih ljudi na planeti Zemlji danas u odnosu na isto-riju čovječanstva, možemo konstatovati da smo tek počeli učiti, da su naša saznanja o mikro i makrokosmosu tek na početku.

"Ako nam pođe za rukom da otkrijemo cjelovitu teoriju (misli se na kvantnu teoriju gravitacije, op. cit.), ona bi, bar u najširim crtama, vremenom trebalo da postane razumljiva sva-


11

kom, a ne samo nekolicini naučnika. Tada ćemo svi, filozofi, naučnici i obični ljudi, biti kadri da učestvujemo u rasprava-ma, pitajući se šta je razlog postojanja vaseljene i nas samih. Ako za to pronađemo odgovor, to će biti konačni trijumf ljud-skog razuma – spoznaja Božjeg uma" (Hoking, i Mlodinov, 2006, str. 166).

Čovjekovo razmišljanje o prostoru i vremenu vodi ga ka objedinjavanju ovih spoznaja u formu četvrte dimenzije ko-ju naučnici nazivaju prostor-vrijeme. Ukoliko uspije ovlada-ti ovom dimenzijom, čovjek bi pred sobom imao drugačiji pogled na svijet, na svoj mikro i makrokosmos. Generacija-ma je čovjek vjerovao da se Sunce okreće oko Zemlje, a danas je takav stav smiješan. Ovdje vidimo da se radi o sta-vu ili shvatanju, a ne o fenomenu opaženom čulima. U do-glednoj budućnosti čovjek će stvarnost oko sebe posmatrati u četvorodimenzionalnom prostoru. Singularnost i granice neće imati takvu moć u odnosu na ljudski um kao što danas imaju, tako da će vasiona na mikro i makro nivou biti ne-srazmjerno dostupnija čovjeku nego što to sada jeste. Sav taj posao za čovjeka obaviće njegov duh, njegov um.


12

DUH PROŽIMA SVE

Samo pitajte svoj um, i ne brinite za odgovor, ako mu dopustite

da bude iskren.

Zemlja se okreće oko Sunca po određenoj ekliptici. To traje hiljadama i milionima godina. Tamo gdje postoji usta-ljena putanja koja se toliko dugo ponavlja, postoji i infor-macija, a tamo gdje postoji informacija, postoji i inteligen-cija. To znači da postoji kosmička inteligencija. S druge strane, istu stvar susrećemo na mikrokosmičkom nivou. Ka-ko se skladište informacije u silicijevoj jezgri?

Shema 1: Ekliptika Zemlje oko Sunca (Милићевић, 1997, стр. 41)

Zemlja se ne okreće oko Sunca po geometrijski pravilnoj elipsi (prva slika), nego se kreće po zatalasanoj putanji (druga slika) zbog promjena

koje nastaju pod dejstvom privlačnih sila Sunca i Mjeseca.


13

Čestica za koju neki teoretičari koriste naziv infon isija-va energiju u trenutku kada se u svojoj ustaljenoj putanji "provuče" ili "projuri" između dvije putanje čestica elektro-na. Ovo isijavanje energije služi kao informacija da "ima struje". Magnetnim silama se stabilizuju ove putanje, a kom-binacija ovih isijavanja služi kao hardverska osnova za skla-dištenje informacija.

"Atomi su načinjeni od manjih čestica: elektrona, protona i neutrona. Protoni i neutroni su načinjeni od još manjih čestica zvanih kvarkovi. Pored toga, za svaku subatomsku česticu postoji odgovarajuća antičestica. Antičestice imaju is-tu masu kao i njihova sabraća, ali su im suprotne po naponu i drugim osobinama. Na primjer, antičestica elektrona, pozit-ron, ima pozitivan napon, suprotan naponu elektrona" (Ho-king, 2006, str. 83).

Informacije koje uskladištimo u silicijevoj jezgri atoma omogućuju nam da ih ponovo koristimo kada aktiviramo napon električne energije koji služi za dalje aktiviranje mag-netnog polja. Ovo nam omogućuje da uz odgovarajući soft-ver komuniciramo sa vještačkom inteligencijom smještenom u našem računaru. Poznato nam je da silicijum nalazimo u kamenu, staklu i raznim jedinjenjima neživog svijeta. To znači da je danas čovjek postigao to da razgovara sa kame-nom. Svojom pameću čovjek je uspio da zapovijeda neživoj materiji da ona radi za njega, da pamti, računa, piše, crta. Ako naš um već danas može privoljeti kamen da progovori, šta će moći za hiljadu godina!? Moći će dobrim dijelom ono što mi danas pripisujemo bogovima.

Informaciju po kojoj se Zemlja kreće oko Sunca, na ni-vou makrokosmosa, i informaciju po kojoj infon kruži oko atomske jezgre, na nivou mikrokosmosa, prožima jedna energija. Radi se o psihičkoj energiji, ili popularno psi-ener-giji, koju nauka naslućuje a koja čeka svoga Faradeja, Edi-sona ili Teslu da je otkrije i pokaže ljudima. Mnogi teoreti-


14

čari i istraživači naslućuju njeno postojanje i to iskazuju na različite načine.

"Ali, da bismo počeli proučavanje mentalne energije, moramo početi od nečega, a evo od čega. Ostavljajući za tre-nutak po strani sve teorije koje se tiču unutrašnje prirode uma, ne mogu da odolim a da ne zaključim isto što su zaključili Spenser i drugi veliki naučni mislioci, naime da postoji bes-krajna i vječna energija od koje potiču sve stvari. A ja vjeru-jem da je sve što postoji u pojavnom svijetu ispoljavanje univerzalne energije. I još, prisiljen sam da vjerujem da, pošto lična ispoljavanja uma emaniraju iz te univerzalne energije, mora biti da ta univerzalna energija sadrži um. Jer, postoji nepobitni logički zakon, da sve što je razvijeno kao posljedi-ca, mora da joj je prethodilo – to jest, da od neke stvari ne možete dobiti nešto ukoliko to nešto već nije u njoj" (Etkin-son, 2004, str. 37).

Frojd je naslutio postojanje ove energije, ali se nije puno trudio da je izdvoji iz kotla id-a u kome su i ostale energije. Nije se mnogo bavio ni njenom kolektivnom formom, što je kasnije znatno nadoknadio Jung u svome kolektivno-nes-vjesnom. Ideja o objedinjenosti naših ličnih psi-energija poznata je kod Hegela kao duh koji se kreće kroz vrijeme i ljudima donosi slobodu. Konkretno, prosječni IQ svih ljudi na planeti Zemlji prije dvije hiljade godina bio je, recimo 80, a danas je preko 100. Postajući pametniji, ljudi postaju slobodniji. Ideja da se sva ta enegija prožima sa drugim planetama i galaksijama, s atomima i česticama, zapravo je ideja opšteg duha koji prožima sve, neživu materiju i živi svijet.

"Štaviše, prisiljen sam da mislim da se prisustvo uma može opaziti u svemu u prirodi. Smatram da postoji um u biljci, jer inače ne bi mogla da raste i uobliči sebe. I dalje, ja rado prihvatam učenja uznapredovale fizike, koja smatra kako se mogu naći dokazi o atomima i česticama od kojih se atomi sastoje, da djeluju kao život i um. I još više, pozdravljam onu braću i sestre koji tvrde, kao što se vidi da se svi oblici mate-


15

rijalnog života razlažu u etar, iz koga su i nastali, da shodno tome mora postojati um i u samom etru, jer inače ne bi bilo uma ni u jednom fizičkom obliku" (ibidem, str. 38).

Mi još ne znamo ključne karakteristike psi-energije. Na-uka nema odgovore na niz pitanja o sastavu, brzini i ras-prostiranju te energije. Promišljanja filozofa i drugih nauč-nika nesporno ukazuju na njenu električnu komponentu.

"Šta god da um jeste, u svojoj krajnjoj prirodi, vodeći mislioci u tom pogledu smatraju da u svojoj radnoj prirodi ili aspektima djelovanja on djeluje slično elektricitetu. Poput elektriciteta, um nesumnjivo ima dva pola, ili faze. Kao i elektricitet, i on putuje u strujama. Kao i elektricitet, i on djeluje indukcijom. Kao elektricitet, i on je talasne prirode. A poput viših oblika energije – nadelektričnih po prirodi – on ima svoju radioaktivnost ili energiju zračenja – koja, kao i mnogi drugi oblici talasne energije, neprekidno emituje stru-janja aktivne energije u obliku vazduha, vibracija ili talasa. Skorašnja naučna otkrića su to dokazala, a u narednih nekoliko godina svijet će biti zaprepašćen novim otkrićima u tom pogledu" (ibidem, str. 38).

Ma kako funkcionisao kosmički um koji svojom psi-energijom prožima sve, ideja da se njegova moć prelama kroz pojedinca na društvo, kroz mikrokosmos na makro-kosmos, poznata je još u starom Egiptu kao kosmički zakon ma-at.

"Po ubjeđenju Starih Egipćana, postoji harmonija između socijalnog i kosmičkog poretka, tako da organizacija ljudskog života odgovara kretanju zvijezda. Ovo shvatanje nazivamo socio-kosmičkom slikom svijeta" (Milinković, 2004, str. 151).

Planeta Zemlja u svojim stijenama i mineralima čuva informacije, pamti.

"Napuštamo živi svijet da bismo govorili o svijetu stijena i minerala. I oni poznaju magnetno polje, i što je još intere-santnije, pamte ga i ne zaboravljaju. Sjećanja skladište kao što mi to danas činimo na audio i video kasetama, disketama i sl.


16

Priroda je zapravo problem čuvanja magnetnih zapisa riješila znatno prije čovjeka, koji se pojavljuje kao uporni plagijator ili uobraženi stvaralac" (Милићевић, 1997).

Stari Egipćani su vjerovali da kosmičke sile bitno deter-minišu odnose među ljudima na planeti Zemlji, da su ratovi i drugi problemi bitno determinisani rasporedom zvijezda a da je harmonija u društvu vezana za harmoniju u kosmosu. "Ma-at je jedna od osnovnih kategorija koje nam omogu-ćavaju razumijevanje staroegipatske slike svijeta" (ibidem, str. 151). U toj slici svijeta razvila se predstava o jedin-stvenom poretku društva i prirode, o jedinstvenosti živog i neživog.

Čovjek je danas postigao da piše u srcu silicijeve jezgre, a doskora je pisao po površini kamena i papira. Duh koji je bog podario čovjeku svakim danom mu donosi neslućene moći kojima se i sam čovjek divi, kojih se ponekad i plaši. Šta je to bog?


17

BOGA I ČOVJEKA PROŽIMA ISTI DUH

Ići u crkvu nije isto što i vjerovati.

Ako kažemo da je bog kosmički duh, kosmički um, pri-dobićemo ateiste, ali ostaje pitanje ko je stvorio taj um. Prapočetak je ostao vječiti circulus vitiosus (začarani krug) za čovjekovo shvatanje svemoći koju pripisuje bogu.

"Drugo, postoji pitanje prvobitnog stanja vaseljene. Neki ljudi smatraju da nauka treba da se bavi samo prvim dijelom; pitanje prvobitne situacije smatraju metafizičkim i religioz-nim. Govore da je bog, budući da je svemoguć, mogao začeti vaseljenu na bilo koji način. To je moguće, ali je u tom slu-čaju bog mogao odlučiti da se ona dalje razvija na potpuno proizvoljan način. Ipak, čini se da je bog odlučio da je razvije na veoma pravilan način, sljedstveno izvjesnim zakonima. Zbog toga je podjednako razumno pretpostaviti da postoje i zakoni koji su upravljali prvobitnim stanjem" (Hoking, 2004, str. 25).

Nesporno je da misterija prapočetka ostaje za čovjeka nedokučiva kao i misterija beskonačnosti svemira. Nesporno je i to da čovjekov duh s vremenom sve više ovladava, mrvi-cu po mrvicu, ovim dvjema misterijama. To najbolje prika-zuje Shema 2. Zahvaljujući Hablu i njegovom teleskopu, a danas elektronici, mi vidimo u makrokosmosu do nivoa ga-laksija (1020 cm). Ostala sagledavanja izmiču svim tehnič-kim i naučnim sredstvima čovjeka te se orijentišemo na teorije o svemiru. Slično je sa spoznajama u svijetu mikro-kosmosa, s tim što tu nemamo sigurne spoznaje o antičesti-cama (10-20 cm), pa čak ni dovoljno saznanja o svojstvima talasnog prostiranja materije i energije (10-15 cm). Prije dvije hiljade godina čovjek je imao saznanja do 1010 makrokos-mosa, vidio je brda i planine, mjesec i zvijezde. Na nivou


18

teorije prvu tezu o heliocentričkom sistemu, o tome da je Sunce u središtu sistema, nalazimo kod grčkog filozofa Aristarha 250 godina prije nove ere. U srednjem vijeku nove ere ljudi će zbog ove ideje biti mučeni i sopaljivani – Bruno, Kepler, Kopernik, Galilej.

Kada pratimo istoriju čovjekove spoznaje, vidjećemo da se tek u dvadesetom vijeku radikalno pomjerilo naše razu-mijevanje mikro i makrokosmosa.

Shema 2: Čovjek naspram mikro i makrokosmosa

1 cm10 cm

10 cm

10 cm

10 cm

10 cm

10 cm

10 cm

10 cm

10 cm

10 cm

10 cm-5

-10

-15

-20

-25

30

25

20

15

10

5

Brda,planine

Nebeskisvod

Sunčev sistem

Galaksija

Teorija o svemiru

Ćelija

Atom

Talas

Antičestica

Teorija o mikrokosmosu

Duh, jedinstvo jina i janga,psi-energija

Napomena: Shema je izvedena po ideji preuzetoj iz rada Đure Koruge (2001).


19

Hopi Indijanci, daleki rođaci Asteka, iz prostora današ-nje Arizone, imaju mit o četiri sunca, o četiri sudbine plane-te Zemlje. Smatrali su da postoje tri globalna uništenja a da četvrto zavisi od moralnosti čovjeka, od njegovog pona-šanja.

Prvi svijet je bio uništen, kao kazna za greške ljudi, sve-proždirućom vatrom koja je došla odozdo i odozgo. Drugi svijet je završio kad se kugla zemaljska pomjerila iz svoje ose i sve je bilo pokriveno ledom. Treći svijet se okončao opštim potopom. Ovaj sadašnji svijet je četvrti. Njegova sudbina zavi-siće od toga da li će se njegovi stanovnici ponašati u skladu sa planovima stvoritelja (vidi kod: Henkok, 2004, str. 244).

Od vremena kada su ljudi pomoću mitova tumačili svijet i stvarnost oko sebe, do današnjih dana, kada se nove teorije naučno provjeravaju, protekao je vrlo dug put evolucije čovjekovog pronicanja u makro i mikrokosmos. Najveće spoznaje čovjek je ostvario prvo duhom, a tek potom potvr-dio materijalnim dokazima. Prvi atom razbijen je u Kembri-džu, tamo gdje je koncentrisana čovjekova pamet, a ne u Hjustonu ili nekom drugom tehnički moćnom centru. Otkud čovjeku ta moć duha?

Dio svoga duha bog je darovao čovjeku preko sina Isusa, to nam govori Biblija.

I niko ne može Isusa Gospodom nazvati osim Duhom svetijem (К о р и н ћ а н и м а 1, 12: 3).

Duhovi su različni, ali je Duh jedan (Korinćanima 1, 12: 4).

I različne su službe, ali je jedan Gospod (К о р и н ћ а н и м а 1, 12: 5).

I različne su sile, ali je jedan Bog koji čini sve u svemu (К о р и н ћ а н и м а 1, 12: 6).

A u svakom se pojavljuje Duh na korist (К о р и н ћ а н и м а 1, 12: 7).


20

Darujući čovjeku dio svoga duha bog mu je preko Isusa dao pravo da griješi i iskupi svoje grijehe odričući se zla i radeći za dobro jer se pojavljuje Duh na korist.

A nama je Bog otkrio Duhom svojijem; jer Duh sve ispituje, i dubine Božije (К о р и н ћ а н и м а 1: 2: 10).

Jer ko od ljudi zna šta je u čovjeku osim duha čovječijega koji živi u njemu? Tako i u Bogu što je niko ne zna osim Duha Božijega (Кори н ћ а н и м а 1: 2: 11).

A mi ne primismo duha ovoga svijeta, nego Duha koji je iz Boga, da znamo šta nam je darovano od Boga (К о р и н ћ а -н и м а 1: 2: 12).

Duh koji je bog darovao čovjeku ne treba shvatiti samo individualno. Realizaciju ovog duha treba gledati i kao zajedničku duhovnost svih ljudi, kao inteligenciju ljudskog roda. Ovo jedinstvo nije samo na relaciji pojedinac–društvo nego i u relacijama čovjeka prema mikrokosmosu i makro-kosmosu. Preko duha čovjek je u jedinstvu i sa bogom.

Po tom doznajemo da u njemu stojimo, i on u nama, što nam je dao od Duha svojega (Посланица Јованова 1, 4: 13).

O jedinstvu boga i čovjeka, Isusa i boga govori Jevan-đelje po Jovanu.

Isus im odgovori: ne stoji li napisano u zakonu vašemu: ja rekoh: bogovi ste? (Јеванђеље по Јовану, 10: 34).

Ako li tvorim, ako meni i ne vjerujete, djelima mojima vjerujte, da poznate i vjerujete da je otac u meni i ja u njemu (Јеванђеље по Јовану, 10: 38).

Duh koji čovjeka vezuje za mikro i makrokosmos donosi ono što bismo nazvali besmrtnost, donosi čovjeku moguć-nost da se kreće kroz vrijeme. Kretanje u prošlost čini nam se dosta jednostavno i prirodno, ali kretanje u budućnost djeluje mistično, čarobnjački i čovjeku nedostupno. Svjedo-ci smo da su mnogi genijalni umovi u istoriji ljudskog druš-tva predviđali budućnost. U trinaestom vijeku Rodžer Bekon predvidio je pojavu aviona, broda, automobila i za to


21

vrijeme druga neviđena čuda (vidi kod: Ајдачић, 1998, str. 107). Svima nam je poznato da je od oko 120 predskazanja Žila Verna do sada ostvareno gotovo sve. O kretanju duha kroz vrijeme ovdje se moramo posebno pozabaviti.


22

NESLUĆENE MOĆI ČOVJEKOVOG UMA

Isti zakon reguliše svu materiju, cijeli univerzum je živ.

Tesla

Narod kaže Bog je svakome darovao dovoljno pameti. I zaista, to potvrđuju i naučnici. Pjotr Kuzmič Anokin, profe-sor na Moskovskom univerzitetu, nakon 60 godina rada na istraživanju ljudskog mozga napisao je:

“Možemo pokazati da svaki od 10 milijardi neurona u

ljudskom mozgu ima mogućnost povezivanja, ravan broju zapisanom kao jedan sa 28 nula iza! Ukoliko samo jedan neuron ima ovakav kapacitet potencijala, teško možemo da zamislimo šta može da uradi čitav mozak. To znači da bi ukupni broj mogućih kombinacija/permutacija u mozgu, kad se napiše, izgledao kao jedinica praćena nizom nula dugačkim 10,5 miliona kilometara!

Još ne postoji ljudsko biće koje bi moglo da iskoristi sav potencijal svog mozga. Zbog toga ne prihvatajmo nikakve pesimističke procjene ljudskog mozga. On nema granica” (Anokhin, 1973, preuzeto od Buzan i Buzan, 1999, str. 15).

Suočeni smo sa dvije beskonačnosti, jedna je u beskraju svemira, a druga u nama. Frojd je govorio da bi ljudsko biće koje ovlada svojom podsviješću postalo supermen. Ljudski um je poredio sa santom leda na pučini okeana. Mali dio sante koji viri iz vode predstavlja svijest, a sve ono što je ispod vode predstavlja podsvijest. Zapadne civilizacije ori-jentisale su se na proučavanje atoma, na istraživanje kosmo-sa, a budističke istočnjačke civilizacije na poniranje u ljud-ski um. Meditacija i poniranje u vlastiti um u budističkoj religiji i filozofiji i danas impresionira Zapadnjake. "U cije-loj Istočnoj Aziji pojam najvišeg bića, suštinski za zapadne religije, zamijenjen je pojmom najvišeg stanja bića" (Blo-feld, 1989, str. 5). Radi se o jednom stanju sjedinjavanja čovjekovog duha sa bogom. Ovdje ne treba brkati zapad-


23

njački koncept personalizovanog boga sa stanjem u kome se čovjek jedini sa bogom. Naime, taoistički adepti (filozofi i sveštenici) nisu mnogo marili za brojna božanstva iz narod-nih religija ali su mnogo držali do božanstvenosti. Čovjek može postići više nego da bude bog, smatrali su oni. Ako slijedi tao ili cijeli život djeluje da nađe pravi put i da ide tim putem, postići će božanstvenost. Kasnije ću se malo više pozabaviti taoističkim konceptom pravog puta, u dijeli knji-ge koji govori o precesiji i čovjekovoj sudbini.

Ni približno nismo svjesni koje mogućnosti nam pruža naš um. Te mogućnosti slutimo, ali teško shvatamo da one neće biti aktivirane same od sebe. Poznati rekorderi pam-ćenja, ljudi poput Đanija Golfera iz Milana, koji je 2000. godine znao napamet 81 knjigu, potvrđuju da su trenirali ili vježbali svoj um. Naš um pamti sve što preko senzora dođe do centralne memorije u mozgu, to su pokazali mnogi poku-si testiranja ljudi uz pomoć hipnoze. U šali u kojoj ima više zbilje nego šale rado kažem da svaki čovjek koji umije naći određenu adresu u gradu ima sposobnosti da završi fakultet samo ako to stvarno želi. Pored raznovrsnih treninga pamće-nja, postoje joga vježbe kojima čovjek dolazi u posebno stanje povezanosti vlastitog uma sa kosmičkom energijom.

"Neki učitelji joge smatraju da vrijeme dana i noći nema uticaja, da kosmička jang energija u svako doba može da se privuče mirnim sjedenjem, ispražnjivanjem svijesti i odbaciva-njem svih misli koje sadrže dvostruko razlikovanje između mislioca i predmeta razmišljanja, jer su u tao-u, koji je bez oblika, mislilac, mišljenje i predmet mišljenja jedno" (ibidem, str. 159).

Istorija ljudskog roda pokazuje da su najveća otkrića i naučne spoznaje ostvarili briljantni umovi pojedinaca koji nisu robovali dogmama i ustaljenim konvencijama, odnosno okvirima razmišljanja koji su vladali u datom istorijskom trenutku. Oni su bili spremni na odricanje od ovozemaljskih


24

počasti i ugoda, od novca, slave i priviliegija. Takav svijetli primjer velikog naučnika jeste Nikola Tesla. On je vjerovao u čovjekovu povezanost sa kosmičkim umom.

"Mi smo automati koje potpuno kontrolišu sile sredine, razbacani uokolo kao pampuri od plute po površini vode, automati koji su pogrešno shvatili rezultantnu silu spoljnih impulsa kao slobodnu volju. Naši pokreti i druge radnje služe očuvanju života, i mada izgleda da smo potpuno nezavisni jedni od drugih, mi smo spojeni nevidljivim vezama. Sve dok je organizam u odličnom stanju, on tačno reaguje na sile koje ga pokreću, ali onoga trenutka kada nastane neki poremećaj u bilo kom čovjeku, njegova snaga za samoodržanjem slabi. Svako razumije, naravno, da ukoliko neko ogluvi, ako mu vid oslabi ili su mu udovi povrijeđeni, šanse za njegov dalji opsta-nak su umanjene. Ali je takođe istina, možda čak i veća, da određena oštećenja mozga, koja manje ili više slabe vitalne kvalitete automata, ubrzavaju njegovu propast. Vrlo osjećajno i posmatranju sklono biće, sa svojim visoko razvijenim i potpuno netaknutim mehanizmom koji se ponaša u skladu sa promjenljivim uslovima okoline, priroda je nadarila transce-ndentalnim mehaničkim osjećanjem koje mu omogućava da izbjegne opasnosti koje su toliko prikrivene da ih je teško uočiti. Kada takvo stvorenje dođe u kontakt sa drugim ljudi-ma, čiji su upravljački organi potpuno neispravni, to čulo se javlja i on osjeća kosmički bol" (Tesla, 2006, str. 76).

Govoreći o tajni svoga uspjeha, Tesla je u više navrata isticao kako je vježbanje ključ njegovih postignuća.

"Mogućnost snage volje i samosavlađivanja neobično su privlačile moju živu uobrazilju, pa sam i sam počeo da se vježbam u tome. Ako bih dobio slatkiš ili sočnu jabuku, što sam inače neobično volio da jedem, ja bih ih davao drugom dječaku i trpio Tantalove muke, osjećajući na kraju zadovolj-stvo. Ako bi me čekao težak, iscrpljujući zadatak, ja bih se ba-cao na njega uvijek iznova sve dok ga ne bih riješio. Tako sam vježbao danima, od jutra do mraka. U početku je to zahtijevalo žestok mentalni napor da bih savladao sklonosti i želje, no kako su godine prolazile, taj sukob je slabio i najzad su volja i želja postali isto" (ibidem, str. 16).


25

Slično tao joginima, Tesla je postizao da njegovo mišlje-nje i predmet mišljenja postanu jedno. Radi se o svojevrs-nom sjedinjavanju sa kosmičkim umom, radi se o povezi-vanju psi-energije čovjeka i kosmosa sa konkretnim pred-metom akcije ili problemom koji rješava. Ne treba zabora-viti da je Tesla bio sin pravoslavnog sveštenika te da je samoodricanje i skromnost učio od malih nogu.

Veliki pojedinci su kroz istoriju ljudskog roda neprekid-no dokazivali neslućene moći čovjekovog uma. Međutim, malo je saznanja o velikim izumima ili otkrićima nastalim udruženim djelovanjem više umova. S pojavom Interneta danas je to omogućeno i olakšano. U budućnosti možemo očekivati značajna otkrića kao rezultat moći udruženih umo-va više ljudi. To će nastati i kao ishod novih odnosa među ljudima koji će se uspostavljati na principima humane etike kojoj je u osnovi simedonijska orijentacija čovjeka. Ljudi poput Tesle, kojima nije stalo do novca, počasti i materi-jalnih blagodeti, sve više će se međusobno prepoznavati i uz pomoć Interneta i na drugi način povezivati ili udruživati, stvarati nove odnose i kreirati tehnička i naučna rješenja najvećih problema čovječanstva. Ljudski um tek počinje da funkcioniše na tim osnovama, tek danas otvara nove per-spektive.


26

NAELEKTRISANOST NAŠEG MOZGA

Nije siromašan onaj ko nema novca, već onaj ko nema ideja.

Stari Grci su imali mit o boginji Elektri, čije biće ras-poznajemo na tri razine, u njenoj: fizici, elektrici i psihici (Shema 3). Elektrika je ta koja spaja fizičko biće ili mate-rijalno biće sa psihikom. Ovaj starogrčki mit u

Shema 3: Fizika, elektrika i psihika u mitu o Elektri

Fizika

Psihika

Elektrika

Čovjekovo tijelo

Čovjekov um

Ele

ktro

mag

neti

zam

Infon

svojoj osnovi ima dva božanska bića i jedno smrtno. Prva Elektra bila je kći Titana Okeana i njegove žene Tetis. Udala se za boga prirodnih pojava na moru Taumanta i ro-dila mu četiri kćeri: prekrasnu boginju duge i glasnicu bogo-va Iridu, te tri nakaradne polužene poluptice Harpije. Druga Elektra bila je kći Titana Atlanta i Okeanide Pleone. Udala se za Zeusa i rodila mu sina Dardana, praoca Ila, osnivača Troje. Nakon što je Troja porobljena, raspustila je kosu i povremeno luta nebom kao zvijezda repatica (Zamarovski, 2002, str. 124). Pored ove dvije mitske, postoji i treća, smrt-na Elektra, kći mikenskog kralja Agamemnona i Klitem-


27

nestre. "Spasla je svog brata Oresta i pomogla mu da se osveti očevim ubicama, stricu Egistu i sopstvenoj majci Kli-temnestri" (ibidem, str. 124). Odavde potiče Frojdova teza o Elektra-kompleksu, po kome kćerka ima kompleks vlastite majke. Smrtna Elektra opjevana je u dvije veličanstvene antičke tragedije pri kraju petog vijeka p.n.e., u Sofoklovom i Euripidovom djelu pod naslovom "Elektra" te u Eshilovoj tragediji "Orestija" (ibidem, str. 124).

Ideju da elektrika povezuje čovjekovo fizičko ili tjelesno biće sa njegovom psihikom, sa duhom, danas prepoznajemo u mjerenju električnih aktivnosti ljudskog mozga, kao i novijim saznanjima nauke o naelektrisanosti ljudskog tijela. "Danas je putem EEG moguće mjeriti reakcije mozga na zvuk, bljesak svjetla ili čak odraz misli" (Myers, 1989, str. 33). Naelektrisan je naš mozak ali i čitavo tijelo. Isto tako, naelektrisana je i čitava planeta Zemlja. Teslu je brinulo pitanje da li je Zemlja naelektrisana ili ne. Sproveo je ekspe-riment i dokazao da je Zemlja poput velikog kondenzatora. "On je vrlo brzo otkrio da je Zemlja naelektrisana, na vrlo visokom potencijalu i da ima i neku vrstu mehanizma kojim održava svoj napon" (O'Nil, 2006, str. 228). O tome Tesla kaže sljedeće:

"Ma kako to izgledalo nemoguće, ipak se ova planeta, pored sve svoje veličine, ponašala kao kondenzator ograni-čenih razmjera" (ibidem, str. 231).

Elektrika je i u našem tijelu i u našem mozgu, u Zemlji i u kosmosu. Kada govorimo o elektrici, govorimo o elektro-nu. Elektron je ključ života u svemiru.

"Na primjer, ako bi elektronski naboj elektrona bio samo malo drugačiji, narušio bi ravnotežu elektromagnetne i gravi-tacione sile u zvijezdama, pa one ne bi mogle da sagorijevaju vodonik i helijum ili bi eksplodirale. I u jednom i u drugom

slučaju ne bi bilo života" (Hoking i Mlodinov, 2006, str. 138).


28

Vrlo zanimljiva je istorija proučavanja elektrona. Engle-ski fizičar Džejms Klark Maksvel uspio je 1865. godine da objedini više parcijalnih teorija o elektricitetu i magnetizmu. Za elektricitet se znalo još u antičko doba, ali su prva kon-kretnija saznanja stigla tek u osamnaestom vijeku kada su engleski hemičar Kavendiš i francuski fizičar Kulomb izveli kvantitativne zakone koji upravljaju električnom silom koja se javlja između dva naelektrisana tijela. U devetnaestom vijeku Maksvel "matematički dokazuje da električna i mag-netna sila ne nastaju direktnim međusobnim djelovanjem čestica, već da svaki električni naboj i strujanje u okolnom prostoru tvori polje, vršeći uticaj na svako drugo pražnjenje ili struju unutar tog prostora" (ibidem, str. 41). On je doka-zao da su elektricitet i magnetizam nerazdvojni aspekti iste sile te da postoji jedinstveno polje nosioca elektromagnetne sile. To je jedna od četiri do sada otkrivene sile kosmosa, a ostale tri su: gravitaciona, slaba nuklearna i jaka nuklearna sila.

Tek u dvadesetom vijeku počinje veliko proučavanje elektrona, dolazimo do spoznaja koje nas vode ka otkrivanju veze elektriciteta i psi-energije.


29

DOBRO I ZLO U NAMA

Sujevjerje je kukavičluk pred licem boga.

Teofrast

U Bibliji, Kuranu, semitskim i budističkim učenjima na-lazimo dva nivoa morala: 1) moral obaveze ili prinude i 2) moral razloga.

Moral obaveze i prinude polazi od toga da čovjeku u vidu zapovijesti, kao što je slučaj sa deset božjih zapovijesti, treba propisati pravila ponašanja, a zatim spriječiti ili kazniti ponašanje onih koji ne poštuju ove zapovijesti. Na primjer, na nekoliko mjesta Biblija zabranjuje konzumiranje svinje-tine.

Vas dan pružah ruke svoje narodu nepokornu, koji ide za svojim mislima putem koji nije dobar (Књига пророка Иса-ије, 65: 2);

Narodu koji me jednako gnjevi u oči, koji prinosi žrtve u vrtovima i kadi na opekama (Књига пророка Исаије, 65: 3);

Koji sjede kod grobova i noćuju u pećinama, jedu meso svinjeće i juha im je nečista u sudovima (Књига пророка Исаије, 65: 4).

Od jednostavnih naredbi i zabrana preko načelnih zapo-vijesti do generalnih upozorenja, Biblija upućuje ljude na smjerno i ćudoredno ponašanje. Radi se o nizu etičkih poru-ka pretočenih u moralna načela i uputstva koja imaju za cilj da privole ljude na socijalno prihvatljivo ponašanje. Da bi ljudi lakše prepoznali snagu sankcija, ova uputstva su pisana tako da se bogu pridaju ljudska svojstva, na primjer gnjev.

Saberite se, saberite se, narode nemili, dok nije došao sud, i dan prošao kao pljeva, dok nije došao na vas ljuti gnjev Gospodnji, dok nije došao na vas dan gnjeva Gospodnjega (Књига пророка Софоније, 1, 2: 2).


30

Ovi stihovi iz Biblije govore o prolaznosti vremena koje čovjek ima na raspolaganju, govore o tome da čovjek nema beskrajno mnogo vremena da uredi svoje odnose i okrene se ka putu dobra. Jedino put dobra čovjeka vodi ka bogu, vodi ga da u sebi jača i izgradi božanska svojstva.

Moral obaveze i prinude susrećemo i u drugim objavlje-nim religijama, ne samo u hrišćanskoj. Islamska vjera regu-liše bračne odnose, uređuje vjersku toleranciju, propisuje da se ne jede svinjetina, upućuje ljude na bogobojažljivost i ćudoređe te ukazuje na vječni život.

Allah vam je zabranio (da jedete) samo lešinu, krv, svinj-sko meso i (meso životinje) koja je zaklana u ime (nekog) drugog osim u (ime) Božje. Tko bude prisiljen (jesti od nave-denog zabranjenog mesa) ne prelazeći (granicu zabranjenog) i ne čineći nasilje (pri tome), zaista tvoj Gospodar prašta (i) milostiv je (Kur'an, Nahl, 15: 115).

Slično hrišćanstvu, islam predviđa sankcije za one koji ne poštuju obaveze preuzete vjerom i predviđa pakao kao kaznu za nepoćudno ponašanje.

A oni koji krše obaveze prema Allahu nakon što su primili nju (obavezu), i koji kidaju ono što je Allah naredio da se čuva i prave smutnju na zemlji – za takve je prokletstvo i za njih je ružno prebivalište (Kur'an, R'ad, 3: 27).

Ponašanje po ćudorednim vjerskim normama predstavlja osnov uređivanja odnosa među ljudima i odnosa čovjeka prema prirodi. Islamska vjera ukazuje na prolaznost ovoze-maljskog života i na to da duh živi nakon što napusti čovje-kovo smrtno tijelo.

Allah pruža opskrbu kome hoće i uskraćuje (je), a oni se vesele na ovome svijetu. A ovozemni život je prema vječnom životu samo (privremena) stvar (Kur'an, R'ad, 3: 28).

Vrijeme koje je čovjek od boga dobio za ovozemaljski život ograničeno je, ali ako se ponaša po božjim zakonima,


31

čovjek ima mogućnost da osvoji vječni život, da se sjedini sa bogom, teza je koju nalazimo u niz ajeta Kur'ana. Radi se o ideji zajedničkoj za sve objavljene religije, o ideji da čov-jekov duh nadživljava tijelo te da vrijeme nije mjerilo po kome duh postoji. Duh možemo prepoznati po vremenu u kome ima pojavnu formu.

U istoriji ljudskog društva ne postoji zakon koji je u potpunosti primijenjen a da nije bio izmijenjen. Najčešći način primjene zakona jeste putem sile. Religijska učenja su uređivala odnose među ljudima definišući obaveze i predvi-đajući sankcije: ovaj normativni religijski koncept prepozna-jemo kao niži nivo moralnosti ili kao moral obaveze i prinude. U objavljenim religijama nalazimo i drugi, viši ni-vo moralnosti – moral razloga.

Moral razloga oslanja se na čovjekov razum, na prosu-đivanje koje čovjek treba učiniti kako bi postupao u skladu s etičkim načelima koja slijedi, kojih se drži. Za razliku od morala obaveze i prinude, ovdje se radi o obavezama koje je čovjek sam preuzeo kao svoje ubjeđenje, radi se, dakle, o unutrašnjoj motivaciji čovjeka. Psihološka istraživanja su pokazala da je unutrašnja motivacija mnogo efikasnija od spoljašnje. Za norme i kazne mogli bismo reći da spadaju u spoljašnju, ili spolja nametnutu motivaciju. To je ključna differentia specifica po kojoj moral razloga prepoznajemo kao viši nivo moralnosti.

Kritikujući moral obaveze i prinude, Robin Barou (Bar-row, 1995) kaže da vjerska učenja oslonjena na tu moralnost objašnjavaju da ljudi tokom svoga životnog vijeka na planeti Zemlji prikupljaju poene da bi, kada umru, za njih kupili ulaznicu za raj. On smatra da je moral zasnovan na čovje-kovom prosuđivanju o dobru i zlu mnogo efikasniji i napre-


32

dniji od morala obaveze i prinude. U čemu se sastoji moral razloga?

Osnova suđenja ili izvođenja premisa za akciju u moralu razloga jeste čovjekova procjena šta je u datom trenutku i u datim okolnostima najhumanije, šta je najbolje za čovjeka. Na primjer, apsolutna zapovijest "ne ukradi" ne vrijedi u primjeru Lorensa Kolberga u kome on opisuje mladića koji traži skupi lijek za suprugu. Apotekar mu ne daje lijek na kredit, niti na zajam do sutra. Pošto će supruga umrijeti od opasne alergije ako do sutra ne dobije lijek, mladić je na zajam prikupio pola novca i obećava da će drugu polovinu donijeti sutra. Apotekar mu i dalje ne daje lijek. Mladić nakon radnog vremena provali u apoteku, uzme lijek, na pultu ostavi pola novca i na papiru napiše da će sutra doni-jeti drugu polovinu. Lijek je bio djelotvoran i supruga je ozdravila (Kohlberg, 1976). Ovdje se radi o krađi, ali u etičkom smislu većina ljudi će odobriti postupak mladića, odnosno opravdati ovu krađu. Ovo je jedan od bezbroj pri-mjera koji govore da apsolutni moral ne postoji te da se tira-nija moralnog apsolutizma često koristi upravo u nemoralne svrhe.

Osnovu za moral razloga daje i Biblija. Darujući čovje-ku svoj duh bog mu je darovao i moć da sudi o dobru i zlu, da sam griješi, ali i da se bori protiv svojih grešaka, da se bori za dobro u sebi i oko sebe.

Ovako veli Gospod: trud Misirski i trgovina Etiopska i Savaca ljudi visoka rasta doći će k tebi i biti tvoji; za tobom će pristati, u okovima će ići, i tebi će klanjati, tebi će se moliti govoreći: doista, Bog je u tebi, i nema drugog Boga (К њ и га пророка Исаије, 45: 14).

Sudeći o dobru i zlu čovjek ne može biti bezgrešan. Za-to se u Bibliji na više mjesta uvodi princip oprosta.


33

Tada pristupi k njemu Petar i reče: Gospode! koliko puta ako mi sagriješi brat moj da mu oprostim? do sedam puta? (Јеванђеље по Матеју, 18: 21).

Reče njemu Isus: ne velim ti do sedam puta, nego do sedam puta sedamdeset (Јеванђеље по Матеју, 18: 22).

Posjedujući moć da griješi čovjek uči iz tih grešaka. Greške pomažu čovjeku da dođe do razloga za svoje dobro postupanje, da ne ponovi greške. Ali čovjek nije stvoren da griješi! On je stvoren kao dobro biće, stvoren je da se bori za dobro u sebi i da širi dobro oko sebe.

Samo, gle, ovo nađoh: da je bog stvorio čovjeka dobra; a oni traže svakojake pomisli (Књига проповједникова, 7: 29).

Na razmeđu između dobra i zla čovjek iskušava svoju prirodu, stvara dobro za sebe i za druge. Ukoliko se opre-dijeli da čini zlo, čovjek može biti efikasan za svoje egoisti-čne i kratkoročne ciljeve, ali na duge staze sigurno gubi. Brojni su primjeri ljudi koji su učinili zlo i sve bi dali da stvar vrate na početak, da izbrišu loše djelo i sve što su njime ostvarili. Prosuđujući razloge za ili protiv dobra i zla čovjek u sebi postepeno gradi moralnost i etiku koja će ga voditi ka jedinstvu sa kosmosom. Da je bog čovjeku daro-vao moć suđenja o dobru i zlu, govori i Kur'an.

Svaka osoba će okusiti smrt. Mi vas stavljamo na kušnju zlim i dobrim i Nama ćete se povratiti (Kur'an, Enbija, 3: 35).

Ideja konačnog pomilovanja koju susrećemo kao tezu o produžetku života ljudi nakon smaka svijeta prisutna je u svim objavljenim religijama. Tu se zapravo radi o ideji ve-zivanja ljudskog uma sa kosmičkim umom kojoj korelira ideja vaskrsenja kao ljudska potreba za osmišljavanjem krat-koročnosti ovozemaljskog života.

Dva nivoa moralnosti, moral obaveze i prinude i moral razloga, predstavljaju osnovu objavljenih religija. Moral obaveze i prinude je niži nivo moralnosti i zasniva se na


34

strahu ljudi od kazne i gnjeva više sile, odnosno boga. U Bi-bliji, budističkim tekstovima i Kur'anu nalazimo obilje poru-

Shema 4: Čovjek na putu od morala obaveze i prinude do morala razloga

MORAL OBAVE -ZE I PRINUDE

MORAL RAZLOGAČOVJEK

STRAH RADOSTZAPOVIJESTI

GREŠNIČOVJEK

BOŽJASRDŽBA KAZNA NAGRADA

RAZLOZI

NAJVIŠI HU-MANI CILJ

BOGOČOVJEK

ka o srdžbi božjoj, o užasima pakla i drugim kaznama koje čekaju čovjeka koji se nepoćudno ponaša. U osnovi ovog pristupa je ljudski strah. Domoroci na Filipinima su za nekoliko trenutaka straha počeli vjerovati u lokomotivu kao boga. "Kad je prvi puta projurila na Filipinima, domoroci su pali na koljena. Strašno su bili uplašeni i odmah su ovu neobičnu neman počeli moliti kao novo i moćno božanstvo" (Lenné, 1983, str. 32). Ovaj moral podrazumijeva da čovjek sluša božje zapovijesti i da slijepo slijedi propisano. U krajnjoj konsekvenciji moralnost je izmještena na nebo, ona je privilegija bogova a čovjekovo nije da sudi i misli nego da slijepo vjeruje i poslušno slijedi zapovijesti. Na drugom, višem nivou nalazi se moral razloga u kome čovjek uzima u razmatranje sve činjenice kojima raspolaže te sudi i odlučuje da djeluje u skladu sa najvišim humanim ciljevima kako bi činio dobro za sve ljude kao i za prirodu. Djelujući dobro-tom i za opštu dobrobit, čovjek u sebi pobjeđuje zlo i gradi bogočovjeka.

Kada pogledamo svete knjige i zapise objavljenih reli-gija, konstatovaćemo da je moral obaveze i prinude predo-minantan, da je više od tri četvrtine tih tekstova posvećeno


35

moralu obaveze i prinude kao nižem obliku morala. Zašto je to tako? Odgovor je prilično banalan. To možemo porediti sa Divljim zapadom u Americi. Šerif je nosio kolt i često presuđivao i izvršavao kaznu na licu mjesta. Da prvi zakoni nisu koltom nametani, pitamo se šta bi danas bilo na Div-ljem zapadu. Vjerske knjige i zapise treba gledati istorijski. U vrijeme kad su ovi tekstovi objavljeni, ljudi su teško mog-li shvatiti moral razloga, mnogo lakše su razumjeli i prihva-tali eksplicitne odrednice i naredbe. Osim toga, u to vrijeme su djelovale i drugačije istorijske prilike nego što je to danas.

Stari zavjet, koji je dobrim dijelom istorija jevrejskog naroda, na početku donosi priče u osnovi kojih su neuređeni monogamni odnosi. To je doba kada monogamni brak nije bio konstituisan kao danas, tako da te zapise Biblije treba tretirati kao istorijsku priču, a ne kao zapovijest za današnji način života. To je Biblija kasnije definisala u Božjim zapo-vijestima.

U vrijeme Muhamedovog života pitanje svetog rata bilo je pitanje opstanka muslimana, pa zato danas ideju džihada ili svetog rata ne treba izdvajati iz istorijskog konteksta njenog nastanka, posebno kada isčitamo niz ajeta kojima Kur'an propovijeda vjersku toleranciju. Oni koji zanemare ajete o vjerskoj toleranciji, a slijede zapovijesti da se treba obračunati sa svim nevjernicima, ne poštuju Kur'an, jer mi-jenjaju istorijski kontekst svetih ajeta, odbacuju viši i drže se nižeg osnova moralnosti. Sličan primjer je i s uređivanjem bračnih odnosa u islamskoj vjeri. U vrijeme nastanka Kur'a-na ginuli su mnogi mladi ljudi čije su žene i djeca ostajali nezbrinuti. Propisano je da žena nakon smrti muža pripadne najimućnijem bratu ili ocu poginulog. Ovo je bilo potrebno zato što se time obezbjeđuje opstanak samohrane majke i djece. Danas se toga niko ne pridržava zato što je svakom


36

jasno da je u vrijeme nastanka ovih ajeta to bilo najbolje za muslimanski narod, ali da danas to nema isto značenje.

Religije su objavljene da bi uredile odnose među ljudi-ma, da bi pomogle čovjeku da vjeruje u sebe, da opstane i da se nada. One nisu nastale kao ratne filozofije, kao osnov netolerancije među ljudima. Molitve i religijske obrede treba razumjeti kao pomoć čovjeku da se u sebi bori protiv zla i za dobro. Ova borba mora imati svoju individualnu formu jer se opšte dobro ostvaruje u pojedincu i preko pojedinca za pojedinca. Opšte dobro koje zanemari pojedinca postaje otuđena sila koja nema svoju istorijsku realnost.

Vjerovanje bazirano na moralu obaveze i prinude pred-stavlja "kukavičluk pred licem boga" u odnosu na vjerova-nje bazirano na moralu razloga.


37

SVJETLOST I LJUDSKI DUH

Duše vaše djece borave u domu sutrašnjice,

osvijetlite im put.

Naučne rasprave su podijeljene oko toga da li se nešto može kretati brže od svjetlosti. Karl Segan smatra da ljudski duh ne može premašiti brzinu svjetlosti.

"Povremeno čujemo o stvarima koje, navodno, mogu da putuju brže od svjetlosti. Najčešće se s tim u vezi pominje takozvana brzina misli. Posrijedi je, međutim, krajnje nesu-visla zamisao, naročito s obzirom na okolnost da je brzina impulsa kroz neurone u našem mozgu približno jednaka brzini magareće zaprege" (Segan, 2006, str. 192).

Stiven Hoking smatra da ipak postoji brzina veća od svjetlosne. Brzina svjetlosti kao maksimalna brzina ograni-čava kretanje svakog predmeta tako da ne može dostići brzinu svjetlosti, a samo svjetlost i drugi taslasi lišeni mase mogu da se kreću brzinom svjetlosti. No, po Njutnovoj teo-riji to ne mora biti tako.

"Ako, recimo, Sunce najedanput nestane, Maksvelova te-orija nam objašnjava kako bi Zemlja utonula u mrak za osam minuta (pošto svjetlosti treba toliko vremena da pređe razda-ljinu od Sunca) ali prema Njutnovoj teoriji gravitacije, Zemlja bi odmah promijenila orbitu lišena privlačne snage Sunca. Gravitacioni efekat nestanka Sunca bi do nas stigao beskonač-nom brzinom, umjesto brzinom svjetlosti ili nekom manjom od nje, kako nam nalaže posebna teorija relativnosti" (Hoking i Mlodinov, 2006, str. 49).

Rasprava o brzini svjetlosti neminovno nas dovodi do razmatranja odnosa vremena i prostora. Ako sunčevom zra-ku treba osam minuta da stigne da ogrije našu kožu, a našem umu nemjerljivo manje da dođe do sunca, jasno je da ćemo zaključiti kako je um brži. Stara grčka poslovica govorila je: Ahil je brz, vjetar je brži a um najbrži. Prihvatimo li Ajn-


38

štajnovu tezu da vrijeme ne postoji, da je sve prostor, doći ćemo do odnosa našega duha prema prostoru i vremenu. "Prostor je područje čovjekove moći, a vrijeme nemoći" (d'Omerson, 2003, str. 176). Svaki trenutak koji ostavimo iza sebe odmah postaje nepovratni dio prošlosti, postaje dio onoga na šta čovjek nikako ne može uticati, nad njim gubi-mo svaku moć. S druge strane, slobodna volja da ustanemo, otvorimo vrata, da činimo ovo ili ono, daje nam osjećaj og-romne moći u odnosu na budućnost. Ipak, naš duh se lakše kreće u prošlost nego u budućnost.

"Nijedno živo biće nikad ne napušta sadašnjost. Sadaš-njost se neprestano pomjera, i ja se pomjeram s njom. Ni u jednom trenutku ne švrćkam se po budućnosti, ni u jednom trenutku ne vučem se po prošlosti. Ja sam, vi ste, mi smo svi u jednoj vječitoj sadašnjosti. Prošlost stalno raste, budućnost se smanjuje. Samo je sadašnjost istovremeno nepomična i pro-mjenljiva, samo je sadašnjost vječna. Ni u jednom trenutku na-šeg postojanja mi ne izlazimo iz sadašnjosti. A izvan mene i vas, s prednje strane prošlosti, sa zadnje strane budućnosti, stoji vječna sadašnjost svijeta. Prošlost je izbrisana. Budućnost nije sazrela. Uvijek postoji samo sadašnjost. Sadašnjost odnosi pobjedu. Niko nikada ne napušta tamnicu sadašnjosti. Ovdje ili ondje, prije ili kasnije, pojavljuje se pukotina i otvara se prolaz u zidu sjećanja odnosno nade. Zatvorenik juri ka njemu, opijen slobodom. Ali svi kružni hodnici i podzemni prolazi uvijek se završavaju u sadašnjosti" (d'Omerson, 2003, str. 346).

Žak d'Omerson u prethodnom tekstu govori prvenstveno o našem tijelu, ali naš duh vrlo lako putuje u prošlost. Cio naš životni put ponekad nam poput munje proleti u mislima, tako da ne možemo slijediti brzinu ovih misli, ali se pojedi-ne slike i događaji javljaju neobično jasno i munjevito. Spo-sobnost uma da se vrati u prošlost nedvosmisleno ukazuje na to da se on može kretati brzinom većom od svjetlosti. Po-nekad nam se to dešava i sa budućnošću, o čemu govore bezbrojna iskustva tzv. dežavu-efekta naših snova. Radi se o


39

jasno viđenim scenama budućnosti koje su ljudi doživjeli u snu a potom i u stvarnom životu.

Naš mozak se svakodnevno puni brojnim informacija-ma. Tokom sna ove informacije se dovode u moguće i ne-moguće veze, tako da san često predskaže događaj u buduć-nosti. Kad predskaže negativan događaj, naš um putem sna pomaže da izbjegnemo tragediju u stvarnom životu. Ako čini dobro drugim ljudima, ako je dobar, čovjek puni svoj mozak pozitivnim mislima i san kombinuje te informacije te čovjeka u stvarnom životu vodi ka dobru, a ako u stvarnom životu čovjek čini loše, mozak će u snu davati loše kombi-nacije. Ovdje vrijedi narodna izreka: Sve što činiš, sebi činiš.

U istočnim religijskim učenjima put tao-a predstavlja najviši domet čovjekovog duha. Oni koji slijede tao odrekli su se ovozemaljskih počasti, slave i bogatstva, oni se putem posebne svjetlosti sjedinjuju sa savršenstvom kosmosa.

"Oslobođeni od strasti i grešnih želja, oni u tišini upijaju kosmičku esenciju, koja je kao oblaci, miješaju je sa skrivenim riznicama u svom tijelu i brinu se oko svjetlosti u sebi. Uskla-đeni sa ritmovima prirode, oni opažaju savršenstvo Tao-a" (Blofeld, 1989, str. 58).

Predstavnici taoističkog učenja Čuang-ce i Lao-ce sma-trali su da postizanje unutrašnjg mira predstavlja način da čovjek zagospodari svojom sudbinom i svojim životom. Smatrali su da se unutrašnji mir ostvaruje u vezi s unutraš-njom svjetlošću koju čovjek treba pronaći u sebi. Misterija svjetlosti je vezana sa misterijom kretanja, a tajna kretanja nas uvodi u dilemu: da li naš duh može da putuje brže od svjetlosti.

"Maksvelove jednačine predviđaju da u elektromagnet-nom polju može doći do talasnih poremećaja i da ti talasi putuju nepromjenljivom brzinom, kao talasići po mirnoj vode-noj površini. Izračunao je tu brzinu, ustanovivši da se u dlaku


40

poklapa sa brzinom svjetlosti! Danas znamo da su Maksvelovi talasi vidljivi ljudskom oku kao svjetlost kada imaju talasnu dužinu između četrdeset i osamdeset milionitih dijelova centi-metra" (Hoking i Mlodinov, 2006, str. 41).

Ukoliko nemamo apsolutne standarde mirovanja, ne mo-žemo imati ni apsolutne standarde kretanja (ibidem, str. 42). Nauka, međutim, ne odustaje od uspostavljanja parametara za što pouzdanije mjerenje brzine kretanja čestica i talasa.

"Načelo neodređenosti nam govori da, nasuprot Lapla-sovom vjerovanju, priroda postavlja granice našoj sposobnosti predviđanja budućnosti pomoću naučnih zakona. Razlog tome leži u činjenici da onaj ko želi da predvidi budući položaj i brzinu čestice mora biti u stanju da precizno izmjeri njeno početno stanje – što će reći, njen sadašnji položaj i brzinu. Očigledni način da se to učini je da se čestica obasja svjetlom. Čestica će razbiti jedan dio svjetlosnih talasa. Posmatrač će to registrovati i na osnovu toga odrediti njen položaj" (ibidem, str. 105).

Ideja "božanske svjetlosti" poznata nam je iz Biblije. Radi se o svjetlosti koja ne peče, o svjetlosti kojom putuje naš duh, kojom se jedinimo sa bogom. Tragom Hokingove teze da susret svjetlosti i čestice može rezultirati time da posmatrač odredi položaj čestice, približavamo se polju pa-rapsihologije, gdje susrećemo pojmove "aura", "vidovitost", "telepatija" i slične konstrukte. Nauka će nam u budućnosti na ovom planu pružiti nove odgovore a logično je očekivati da će putovanje u budućnost predstavljati čovjekovom duhu sve dostupniju dimenziju. Čini se da će ovo putovanje više teći kroz mikrokosmos nego kroz makrokosmos.

"Proučavajući čestice koje stupaju u međudejstvo sa sve više energije, možemo očekivati da ćemo pronaći nove i dublje slojeve ustrojstva od kvarkova i elektrona, koje danas smatramo elementarnim česticama" (ibidem, str. 157).

Ponirući u dubine vlastite duše čovjek osvjetljava vlastiti mikrokosmos. Na tom planu budistička učenja, istočnjačka


41

filozofija i nauka više donose nego što je to slučaj na Zapadu.

U odnosu na ovladavanje prošlošću i budućnošću logi-čno se nameće pitanje: Ako se čovjek teško nosi sa prošlo-šću, koliko bi tek muka imao da prihvati budućnost?


42

MARKSIZAM, DARVINIZAM I RELIGIJA

Kada bi čovjekov život trajao hiljadu godina,

sada bismo živjeli u kamenom dobu.

Englezi su Karla Marksa proglasili jednim od dvadeset genijalnih ljudi u dvadesetom vijeku, a prvi koji su kod nas odbacili marksizam bili su "kamiondžije" i oni koji nikada nisu pročitali nijedan Marksov, Engelsov ili Lenjinov rad. Činjenica je da marksizam nije odgovorio na niz pitanja ko-ja je postavio. Jednu od brojnih slijepih ulica ove teorije prepoznajemo u maksimi Od svakog prema mogućnostima, svakome prema potrebama. Postavljajući ovu visoko etičku maksimu teoretičari marksizma nisu vodili računa da odgo-vore na pitanje šta su to ljudske potrebe. Tek kasnije, Mari (Murray, 1938) i Maslov (Maslow, 1963) razrađuju konzi-stentnu teoriju čovjekovih potreba. Nedorečenost antropo-loške problematike u Marksovim i Engelsovim radovima ne znači da ove teorije treba u potpunosti odbaciti. Platon je u staroj Grčkoj zagovarao ropstvo kao prirodno stanje ljud-skog društva. Danas bismo ga zbog toga mogli odbaciti, ali to nikome ne pada na pamet. Svi koriste Platonove radove i pored činjenice da je on zagovarao ropstvo. Isto vrijedi i za marksizam. Ako su klasici ove filozofije imali propuste u teoriji, to ne znači da treba odbaciti i ona mjesta koja su u toj teoriji vrlo vrijedna.

Marksističku teoriju u socrealističkim zemljama prigra-bili su predstavnici radničke oligarhije i državna admini-stracija da bi lakše održavali svoju vlast, a u suštini niti su znali niti razumjeli marksizam. Kako bi rekao poznati zagre-bački profesor Stjepko Paić, to je bio štap kojim se prijetilo masama: Teško zbilji ako nije usklađena sa marksističkim


43

knjigama. Iz tih knjiga birokratija je vadila samo sekvence koje je koristila kao efikasne prijetnje, a radnička klasa svakako nije imala vremena da proučava i razumije teoriju po kojoj im je uređena stvarnost.

Na jednom mjestu Marks je napisao da će uspostavljanje socijalizma započeti kada "rad pređe sa ove na onu stranu nužnosti". To, zapravo, znači da su svi socijalistički pokreti, od Sovjetskog Saveza i Kine do Jugoslavije, bili surogati nakalemljeni na feudalnu prošlost zemalja u kojima su nastali. Iako je na više mjesta Marks isticao da će socijali-zam nastati nakon što kapitalizam doživi svoj maksimum, kod nas je zanemarena činjenica da nikada nismo imali stvarni i razvijeni kapitalizam, a pogotovo da je on dostigao svoj maksimum. I pored svega toga ne možemo sporiti visoke etičke norme koje propovijeda marksistička teorija.

Teza da se svakome dijeli po potrebama vrlo je bliska hrišćanskoj maksimi po kojoj članovi zajednice sva dobra treba da dijele "na jednake česti", da bratski sudjeluju u podjeli dobra a da jedni druge podržavaju u prevazilaženju zla. Islamska ideja darivanja ili sadake ima etičku poruku koja osuđuje sebičnost i gramzivost. Ovo potpuno odgovara marksističkoj osudi zgrtanja kapitala bez uvažavanja potreba onih koji su taj kapital stvorili. Srebroljublje se u Bibliji osuđuje kao jedan od sedam smrtnih grijehova.

I još vam kažem: lakše je kamili proći kroz iglene uši negoli bogatome ući u carstvo Božije" (Јеванђеље по Матеју, 19:24).

Posmatrajući bazne etičke principe koji se odnose na jednakost i prava čovjeka, nećemo naći suštinske razlike između objavljenih religija i marksizma. Osnovni sukob između njih nalazimo u žestokoj marksističkoj osudi morala obaveze i prinude te dogmatskih postavki koje proizilaze iz


44

ovog morala. S druge strane, moral razloga koji nalazimo u objavljenim religijama vrlo jasno i nesporno definisan, su-srećemo i kao bazni moral marksističkog učenja. Konkretno, marksizam se zalaže za suđenje ali i za pravo čovjeka da vjeruje na bazi vlastitog prosuđivanja. Isto to traži i Biblija.

Od korala i bisera nema spomena, jer je vrijednost mud-rosti veća nego dragom kamenju (Књига о Јову, 28: 18).

U marksističkoj filozofiji poznajemo ideju "jednakog prava", u kojoj se obrazlaže da nejednaki ljudi pred istom zakonskom normom nemaju ista prava zato što su različiti. Ujednačavanje prava prema stvarnim i konkretnim ljudima predstavlja suštinsku ravnopravnost među ljudima. Ovu ideju pravednosti Biblija propovijeda stihom kojim traži da ne gledamo ko je ko, nego da se držimo principa pravde, a pri suđenju ne uzimamo mito.

Ne izvrći pravde i ne gledaj ko je ko; ne primaj poklona; jer poklon zašljepljuje oči mudrima i izvrće riječi pravednima (Пета књига Мојсијева, 16, 18).

Deklarativno se odričući od religije, dogmatski marksisti su stvorili novu religiju u kojoj su od slika Marksa, Engelsa i Lenjina napravili nove ikone. Milioni ovih slika visili su po zidovima kancelarija, škola, fabrika i na svim mogućim i nemogućim službenim i čak neslužbenim mjestima. Trgovi ukrašeni spomenicima a zidovi zgrada slikama i parolama iz marksističke dogmatike nedvosmisleno su opominjali ljude u šta trebaju i "moraju" vjerovati. Ikone su zamijenjene sli-kama klasika marksizma, a dogme iščitavane iz marksitičkih djela. Vispreniji intelektualci govorili su da bi se Marks prevrnuo u grobu da vidi šta su mu učinili od teorije, da bi zapjevao poput Reja Čarlsa Vidi šta su mi učinili od pjesme, mama. Ono što je Marks osuđivao u religiji, dogmatsku isključivost, upravo su napravili od njegove teorije. To je otjeralo stotine hiljada ljudi u Sibir a više hiljada na Goli


45

otok. U sedamnaestom vijeku spaljeno je milion i petsto hiljada ljudi kao vještice i nečastivi uz sudske dokaze. U osnovi većine ovih procesa bila je crkvena inkvizicija. Izme-đu crkvene i marksističke inkvizicije razlika je samo u isto-rijskom periodu djelovanja i po nekim finesama u brutal-nosti, ali ne i u suštini.

S jedne strane imamo moral razloga koji propovijedaju sve objavljene religije a i marksizam, a s druge strane ima-mo moral obaveze i prinude sa njegovom najcrnjom dog-matskom formom koji je ostavio svoje neizbrisive tragove u istoriji. Nije nam teško prosuditi koji moral treba da slije-dimo kako bismo ostvarili jedinstvo našeg i kosmičkog duha.

Kada je trebalo da i Njutn doživi sudbinu Đordana Bru-na ili Galilea Galileja, papa ga je pozvao na razgovor i tražio da u svojim radovima ne "huli" na boga nego da se drži prirodnih zakona i njihovih otkrivanja. Njutn je mudro pris-tao na sporazum. Slično je doživio Stiven Hoking kada je na jednom naučnom skupu u Vatikanu govorio o prve dvije sekunde svemira. U ceremoniji završavanja skupa papa je zahvalio naučnicima što nisu dirali u prapočetak jer je to božje djelo a Hoking je bio zadovoljan što papa nije bio upućen u njegovo izlaganje. Slično ranijoj dogmatskoj ten-denciji i danas se crkva bori protiv nekih naučnih spoznaja. Takav slučaj je sa darvinizmom.

Kao ni druge velike teorije, tako ni Darvinovo učenje ne možemo proglasiti idealnim. Svjedoci smo da danas i poz-vani i nepozvani jurišaju na darvinizam proglašavajući ga obmanom i promašenom teorijom. Poznato nam je da su gotovo svi veliki ljudi imali neke banalne promašaje, od Pla-tonovog opravdavanja ropstva do toga da je Tesla bio ogor-čeni protivnik teorije da postoje sitnije čestice od atoma.


46

Slične greške činio je i Darvin, ali to ne znači da čitava teorija treba biti odbačena. Na primjer, pojava mutacije kljuna ptica zeba kao dokaz teorije evolucije liči na pokušaj da svaku mimikriju prikažemo kao dokaz evolucije. Mnogi veliki teoretičari načinili su greške žureći da prvu banalnu pojavu proglase krunskim dokazom teorije. Darvinovo učenje ne odbacuju veliki umovi današnjice kakav je Danijel Goulmen. On kaže: "Istraživanja sa snimanjem mozga danas pokazuju da je Darvin, na nivou neurona, bio u pravu" (Goleman, 2007, str. 67).

Suštinski sukob između religijskih učenja i teorije evo-lucije jeste u tome da religija želi sačuvati ideju o čovjeku kao božjem djelu nasuprot "prljave" teze da je čovjek nastao od majmuna, što zagovara darvinizam. Ovdje u suštini nema sukoba. Naime, Darvinovo učenje ne spori mogućnost da čovjekov duh prožima i najsitniju česticu njegovog bića niti se bavi pitanjem porijekla čovjekove duhovnosti. Ova teo-rija zagovara ideju usavršavanja čovjekovog uma. Ospo-ravanje ovog usavršavanja bilo bi suprotno Bibliji i drugim objavljenim religijama. Ako je bog čovjeka prožeo svojim duhom i dao mu da sudi o dobru i zlu, ako ga je naoružao da se izgradi u bogočovjeka, to znači da mu je dao obavezu usavršavanja, da mu je darovao evoluciju, a ne zabranio. U protivnom, čovjek bi bio jednom zasvagda dat i kao takav odmah na startu savršen. Osporavajući evoluciju dogmatski predstavnici morala obaveze i prinude zanemaruju moral razloga i pravo, odnosno obavezu čovjeka da čineći dobro teži da postigne jedinstvo sa bogom.

Poznati filozof Tomas Džulian Haksli ukazuje na to da teorija evolucije nije potekla od Darvina već da je imala milenijumsku tradiciju.

"Najstarija među filozofijama, filozofija evolucije, bila je sapeta i bačena u najdublju tminu tokom hiljadugodišta teološ-


47

ke sholastike. Ali Darvin je podario nove životne sokove toj drevnoj zamisli; veziva su popucala i za oživljenu misao stare Grčke ispostavilo se da je primjereniji izraz sveopšteg poretka stvari od ma koje predstave što ju je sedamdeset potonjih pokoljenja ljudi prihvatalo kroz vjeru i iz sujevjerja" (Huhley, 1957, str. 55).

Za Darvina možemo reći da je i sam vjerovao u prais-konsko biće koje je udahnulo život organskim bićima na planeti Zemlji, što je napisao u djelu Porijeklo vrsta 1859. godine.

"Vjerovatno su sva organska bića, koja su ikada živjela na ovoj Zemlji, potekla od nekog praiskonskog oblika u koji je život prvobitno bio udahnut... Ima nečeg veličanstvenog u ovakvom viđenju života... Dok se ova planeta okretala, saglas-no neumoljivom zakonu gravitacije, iz jednog tako jednostav-nog početišta razvili su se i još se razvijaju nebrojeni predivni i čudesni oblici" (Darvin; vidi u: Segan, 2006, str. 26).

Nasuprot teoriji evolucije može stajati samo teorija ne-promjenljivog savršenstva, odnosno datosti savršenog oblika i strukture stvari i bića bez mijenjanja. Time bi misija boga bila završena činom stvaranja svijeta. Vidjeli smo iz Darvi-novog teksta da pitanje prapočetka vezuje za duh jer tvrdi da život potiče od "praiskonskog oblika" koji već ima prvobit-no udahnut život. Darvin nema odgovor na pitanje ko je taj život prvobitno udahnuo.

Predstavnici religijskih učenja koji radikalno osporavaju darvinizam nisu sami raščistili sa pitanjem koliko se njihova koncepcija sukobljava sa brojnim stihovima Biblije, Kur'ana i drugih tekstova objavljenih religija. Radi se o dogmatskim predstavnicima vjere koji su prije sujevjerni nego stvarni vjernici.


48

PRECESIJA

Zemlja je samo jedna malena planeta,

ko zna šta se dešava na drugim mjestima?

Šta je to precesija i zašto ovdje o njoj raspravljati? "Pre-

cesija je klaćenje Zemlje sa Zemljinom osom oko jednog srednjeg položaja" (М и л и ћ е вић, 1997, str. 40). Kada znamo da taj središnji položaj zauzima Sunce, možemo zamisliti vertikalu po kojoj se Zemlja vrti oko Sunca. Ovo klaćenje se ne odvija po vertikali pod uglom od 900, već postoji otklon od 23,50 (Shema 5). Ovaj ugao, međutim, nije stalan. On se

Shema 5: Osa rotacije Zemlje u odnosu na vertikalu

Mjesec

23,5 0

mijenja. Ove promjene treba posmatrati u odnosu na eklip-tiku. Kako definišemo ekliptiku? "U astronomskim priruč-nicima piše da je to veliki krug nebeske sfere nagnut pod


49

uglom od 23 stepena i 25 minuta prema nebeskom ekvatoru" (ibidem, str. 15). Jednostavnije rečeno, ekliptika je projek-cija Zemljine putanje oko Sunca u odnosu na nebesku sferu.

Nagib Zemlje u odnosu na ekliptiku iznosi 900–23,50 = 66,50. Ovaj ugao nije stalan, čas je manji a čas veći. "U tome leži jedna od tajni ledenog doba. Ako se otklon ose rotacije od vertikale na ekliptiku povećava, i količina Sunčeve toplote koja dospijeva na Zemljinu površinu povećava se, a ako se on smanji, smanjuje se količina toplote, i eto zla u vidu zahlađenja" (ibidem, str. 15). Ovo zahlađenje pozna-jemo kao ledeno doba.

Koliko godina imamo na raspolaganju između dva lede-na doba? "Kosina ekliptike varira od 22,10 do 24,50 tokom ciklusa od 41000 godina" (Henkok, 2004, str. 274). Ovo, međutim, ne znači da imamo 41000 godina na raspolaganju.

Izračunavanja našeg velikog naučnika Milutina Milan-kovića pokazalo je da se ledena doba smjenjuju svakih 11000 godina (М и л и ћ е вић, 1997). Zbog toga ne treba da očajavamo jer na današnjem tehnološkom nivou čovjek bi uspješno preživio ledeno doba s tim što bi se broj ljudi na planeti Zemlji radikalno smanjio. Nas, zapravo, treba da zabrinjava precesija! Zašto?

Zemlja nije okrugla kao lopta, spljoštena na polovima ona je ekscentrična. Mjesečeva gravitacija, magnetno polje, vlastita ekscentričnost i drugi faktori dejstvuju na Zemlju tako da se ona klati po svojoj putanji (vidi Shemu 2 sa po-četka ove knjige). Ovo klaćenje stvara precesijski krug (Shema 6) na sjevernoj i južnoj ekliptici. Izraz precesijski krug ne odražava pravu sliku ovog procesa, ali je već prih-vaćen u nauci. Zamislimo čigru ili zvrk koji zavrtimo na stolu. Pretpostavimo da vertikalu na kojoj se vrti ovaj zvrk čini olovka. Ona će po stolu pisati eliptične putanje


50

Shema 6: Precesijski krug (Henkok, 2004, str. 284)

koje liče na linije puževe kućice (Slika 1). Kada ove linije sastave puni krug, dobijemo precesijski krug. Brojne elipse koje Zemlja "ispiše" tokom zatvaranja ovog kruga sukce-sivno se redaju u periodu od 25.800 godina. Da li je to peri-od nakon koga slijedi smak svijeta? Da li je period od 25800 godina vrijeme koje je bog darovao čovjeku da se učenjem, znanjem i dobrotom osposobi da preživi kataklizmu koja slijedi? Zašto bi uopšte uslijedila kataklizma?


51

Slika 1: Precesija Merkurovih orbita (Hoking i Mlodinov, 2006, str. 192)

Postoji više razloga za ovakva pitanja i za ove strahove.

Prvi razlog nalazimo u mitovima. Pregledom mitova in-dijanskih kultura, mezopotamijskih civilizacija i drugih kul-tura koje nisu bile u dodiru uočićemo ogromne podudarnosti o kataklizmičkom procesu koji je prethodio dobu u kome živimo.

"Ledeno doba i njegov buran završetak bili su globalna pojava. Stoga, možda, nije iznenađujuće to što predanja o ka-taklizmi iz mnogih različitih kultura, razbacanih širom planete, karakteriše visok stepen jednoobraznosti i podudaranja" (Hen-kok, 2004, str. 287).

Jednoobraznost u mitovima, opisi događaja i bogova imaju iznenađujuću zajedničku ili podudarnu simboliku i logiku.


52

Drugi razlog je u činjenici da se tokom svake kalendar-ske godine na polovima planete Zemlje smanjuje zapremina leda. Radi se o prirodnom procesu ali i o pojavi koja je in-tenzivirana globalnim zagrijavanjem. Polovi gube masu ko-ju su imali u ledenim kapama a time i svojstvo tegova koje su do sada imali pri Zemljinoj obrtnoj putanji. Tektonske ploče plivaju na užarenoj lavi i polako se pomjeraju. Mogu-će je da ovaj poremećeni odnos tegova na polovima u jed-nom trenutku munjevito pogura sve kontinente jedan ka dru-gom ili tektonske ploče jednu na drugu. To bi stvarno odgo-varalo mitskim opisima smaka svijeta. Mala je vjerovatnost da bi neko ljudsko biće preživjelo takvu kataklizmu. Postoji i druga mogućnost, a to je da se pomjeranje polova i tekton-skih ploča dešava kao permanentan proces koji teče polako i koji ne bi izazvao njihovo drastično pomjeranje niti katak-lizmu. Da li se ova drastična pomjeranja dešavaju nakon što se precesijski krug zatvori, tj. nakon 25.800 godina? Nauka nema odgovor na ovo pitanje ali mitovi nedvosmisleno uka-zuju na posljednji potop pa čak i ranije kataklizme.

"Teoretski, prema tome, te priče su mogle da nastanu skoro istovremeno kad i naša podvrsta Homo sapiens, možda prije čak 50000 godina. Geološki dokazi, međutim, ukazuju na to da su novijeg porijekla i kao najvjerovatniji smo identifi-kovali epohu 15000–8000. godina stare ere. Samo je tada, u cijeloj istoriji čovječanstva, bilo tako naglih i grčevitih klimat-skih promjena kakve mitovi tako rječito opisuju" (Henkok, 2004, str. 287).

Prvobitni čovjek bi pred ledenim dobom bio gotovo ne-moćan a današnja civilizacija ima sve šanse da preživi novo ledeno doba te znatno očuva ostvareni nivo tehnološkog raz-vitka, čak i da nastavi sa tehnološkim progresom. Međutim, pred kataklizmama kakav je bio potop, čovjek danas ne bi imao neke izglede da opstane. Možda bi vrlo mali broj ljudi preživio, i ukoliko bi oni sačuvali neka dostignuća nauke i


53

tehnologije, o njima i njihovim potomcima bi novi homo sapiensi pričali kao o bogovima. Upravo takve opise bogova nalazimo u brojnim legendama.

Biblija nam govori o "sudnjem danu", mitovi i legende o kataklizmama a savremena nauka predviđa ledena doba. "Sasvim je prirodno, stoga, što se čovjek nađe podstaknut da ustanovi postoji li možda neka važna veza između precesije ekvinocija i globalnih katastrofa" (ibidem, str. 314). Sve što nam nude naučne spoznaje, sve što nalazimo u mitovima i legendama navodi nas na jednostavan zaključak: vrijeme koje ljudi imaju na raspolaganju nije beskonačno. Bez obzi-ra na to da li se radi o 25.800 precesijakih godina ili o 11.000 potopskih ili o nepredviđenim naglim uzrocima kata-klizme, čovjek danas nije na tehnološkom nivou da može preživjeti globalnu kataklizmu. Ukoliko bi se odrekao rato-va, gramzivosti, srebroljublja i drugih zala, čovjek bi imao veliku šansu da vrlo brzo ovlada tehnologijom koja bi mu omogućila da preživi moguću kataklizmu. S druge strane, moguće je da i uz sadašnji progres nauke i tehnologije čov-jek ovlada svojom sudbinom. Preduslovi za to su:

a) Da ne dođe do atomskog, hemijskog ili biološkog samouništenja;

b) Da Zemlja ne dostigne maksimalni ekscentritet; c) Da ne dođe do kataklizmičkog udara meteora ili do

drastičnog poremećaja orbite Zemlje oko Sunca.

Prvi preduslov čovjek može maksimalno kontrolisati jer zavisi od njega. Drugi preduslov čovjek može djelimično kontrolisati tako što će smanjiti globalno otopljavanje i vra-titi prirodnu ravnotežu planeti na kojoj živi. Treći preduslov je izvan današnjih moći ljudskog roda.


54

MOĆ IDEJE

Moć čovječanstva raste brže od razuma,

zabrinjavajuće, zar ne!?

Belgijski antropolog, istraživač egipatskih piramida Ro-bert Boval, analizirajući graditeljske pretpostavke za kon-strukciju piramida u Gizi, podudarnost proporcija sa raspo-redom zvijezda i stranama svijeta, zaključuje da su graditelji piramida bili vrlo jasno upućeni u precesiju. Boval vjeruje da su ove ideje posredovane vanzemaljskom inteligencijom.

"Da, oni su sijali sjeme. Vjerujte mi, bili su čarobnjaci i znali su kolika je moć ideja... Znali su kako da usade ideje u ljudski um, da tamo rastu i razvijaju se. A ako počnete sa tak-vim idejama i slijedite proces rezonovanja kao što sam ja radio, dolazite do stvari kao što je Orion, i 10450. godina prije Hrista. Ukratko, to je proces koji funkcioniše samostalno. Kad uđe, kad se smjesti u podsvijest, to je samovoljna konverzija. Tu je i ne možete da joj odolite" (Boval: vidi u Henkok, 2004, str. 491).

Poznati ekonomista Herman Kan, saradnik na Galbraj-tovom institutu, rekao je da ništa nije profitabilnije od dobre ideje. Slava, moć, novac, ugled, prestiž i druge profane vri-jednosti bile su od trećerazrednog značaja u odnosu na ideju vodilju koju je slijedio Nikola Tesla. Smatrao je da bi vrije-me posvećeno procesu u kome bi unovčio svoje izume bilo izgubljeno za nove izume, pa je govorio da nema vremena za novac, za raznorazne svečanosti političkih i drugih moć-nika svoga vremena. Jedine svečanosti na kojima je zdušno radio bile su one koje su posvećene njegovim novim izu-mima. Zaista, ideja vodilja može biti snažnija od čovjekovih nagona za opstankom. Zapitajmo se šta je tako snažno da povede mladiće da jurišaju na minsko polje u ratu između Iraka i Irana.


55

Ako se složimo sa tezom da duh ili misao prožima mikro i makrokosmos, tada se moramo zapitati kako se taj duh najkonkretnije realizuje. Brojni su i ljudima malo poznati načini realizacije duha. Jedan od čudesnih načina je riječ, odnosno pismo kao način prenošenja misli i ideja. O tome Galileo Galilej kaže:

"Od svih značajnih izuma, kako je uzvišen um bio onaj koji je izumio kako da svoje najskrivenije misli saopšti bilo kojoj drugoj osobi, bez obzira na to koliko je ona udaljena u vremenu ili prostoru, da govori s onima na Zapadnoindijskim ostrvima, da govori onima koji se još nisu rodili, niti će se roditi sljedećih hiljadu ili deset hiljada godina? I to ničim drugim do različitim rasporedom dva tuceta sitnih znakova na papiru? Neka to bude pečat svih divljenja dostojnih izuma čovjekovih" (Galilej; vidi kod: Henkok, 2004, str. 313).

Informacije prenesene binarnim kodom možemo pretvo-riti u riječi koje razumijemo iako direktno ispisana binarna poruka većini ljudi nije razumljiva. Riječ se uzima kao moć-ni prapočetak svemira.

U početku bješe riječ, i riječ bješe u Boga, i Bog bješe riječ (Јеванђеље по Јовану, 1: 1).

Ona bješe u početku u Boga (Јеванђеље по Јовану, 1: 2). Sve je kroz nju postalo, i bez nje ništa nije postalo što je

postalo (Јеванђеље по Јовану, 1: 3).

Moguće je da će čovjek u budućnosti otkriti način da čita elektromagnetne zapise koje u sebi kriju stijene ili drugi materijali, planete ili galaksije. Biblijska poruka da u počet-ku bijaše riječ dovodi nas do pitanja uređenosti svemira. Naime, ako je na početku postojala zamisao o uređenom svemiru, danas možemo pretpostaviti da će čovjek jednog dana otkriti zakonomjernost ili pravilnost te uređenosti. Kada do toga dođe, mnoge tajne budućnosti biće razot-krivene. Danas znamo za precesiju i znamo da će se njen krug zatvoriti za 25.800 godina, znamo da se ledena doba


56

smjenjuju svakih 11.000 godina, znamo predvidjeti pomra-čenje Sunca i Mjeseca, prognoziramo vrijeme i činimo mno-ga druga čuda koja su do juče bila velika tajna i misterija svemira, sve je to doskora bilo u rukama bogova ili milosti jednoga boga.

"Izgleda da svemir evoluira u saglasju sa nekim dobro ut-vrđenim zakonima. Možda je ove zakone donio Bog, a možda i nije, ali izgleda da ih možemo otkriti i razumjeti" (Hoking, 2004, str. 134).

Kada govorimo o uređenosti svemira, dolazimo do pita-nja da li postoji granica ove uređenosti i da li se uređenost i neuređenost smjenjuju. Odgovore na ovo pitanje danas nemamo. Ako prihvatimo tezu da je uređenost djelo boga i njegove riječi, tada se logično nameće zaključak da ponovna neuređenost nema smisla. Zašto bi svemir bio uređen da bi ponovo bio potpuni haos? Ideja velikog praska ili big-benga danas je opšteprihvaćena, ali uz tu ideju ide niz pitanja. Na primjer, da li je početna brzina širenja svemira bila una-prijed određena? Zatim, da li je trenutak praska brižljivo odabran?

"Takođe, početna brzina širenja morala bi veoma tačno biti određena da bi se izbjeglo ponovno skupljanje vasione. To znači da je početno stanje vasione moralo biti krajnje pažljivo odabrano, ako je model vrelog velikog praska tačan sve do početka vremena. Bilo bi veoma teško objasniti zašto je vasiona baš ovako počela, ako to nije čin Boga čija je namjera bila da stvori bića poput nas" (ibidem, str. 104).

Stari Grci su vjerovali da je prvo biće imalo ime Haos, a ovaj pojam u starozavjetnim knjigama podrazumijeva nešto što je bezoblično. Haos je zatim stvorio boginju po imenu Noć, oženio se njome i oni su izrodili bogove i ljude. Sve do šestog vijeka stare ere Grci su vjerovali da je priroda ne-predvidiva te da njome upravljaju emocije bogova. Ako se bog mora Posejdon naljuti, more će da pobjesni.


57

"Ali u šestom vijeku prije nove ere u Joniji se rodila jedna nova predstava, jedna od najvećih zamisli ljudske vrste. Vase-ljena je saznatljiva, tvrdili su stari Jonjani, zato što se odlikuje unutrašnjim redom: u prirodi postoje pravilnosti, koje omogu-ćuju otkrivanje njenih tajni. Priroda nije potpuno nepredvid-ljiva; postoje pravila kojima se čak i ona mora pokoravati. Ovo sređeno ili dično svojstvo Vaseljene dobilo je naziv Kos-mos" (Segan, 2006, str. 164).

Ideju ne treba tretirati samo kao misao vodilju, nju treba shvatiti i kao teoriju. Ako prihvatimo ideju da je svemir spoznatljiv, tada je pitanje predviđanja budućnosti samo stvar razvijenosti ideje ili teorije. Osim toga, ideju ne treba posmatrati kao osobenost ili vlasništvo pojedinca, nju treba tretirati i kao stanje duha više ljudi, jedne generacije ili epo-he, više generacija i epoha. Velike ideje oslobađaju ljudski um. Aristarhovu ideju o heliocentričnosti Sunčevog sistema još iz stare ere skupo su platili Đordano Bruno, Kopernik i Galilej, a danas znamo da je ljudima trebalo gotovo hiljadu godina da razjasne i prihvate ovu ideju. Naš um, čovjekova duhovnost se uporno otima ograničenjima vremena i prostora. "Zakoni fizike ne prave razliku između prošlosti i budućnosti" (Hoking, 2004, str. 125). Ono što vrijedi za za-kone fizike, vrijedi i za naš um. Prema tome, naš duh ne mo-ra robovati prošlosti i budućnosti.


58

VRIJEME, PROSTOR I LJUDSKI DUH

Jedino misao mora sama sebe definisati.

Duh jedne osobe s lakoćom putuje u vlastitu prošlost, nešto teže ali relativno pouzdano u prošlost društva u kome živi, a još teže u prošlost ljudskog roda. Kretanje u buduć-nost pripada parapsihologiji i naučnoj alternativi. Futurolo-gija, međutim, sve više postaje sastavni dio sve većeg broja naučnih disciplina.

U odnosu na prošlost naš duh je nemoćan jer sve što se desilo istog trena nakon što se desi postaje nepromjenljivo. Svaki pokret i izgovorena riječ, svako djelo i svaki gest os-taju vječito zarobljeni i nepromjenljivi u prošlosti. Ono što će se desiti u budućnosti čini nam se da možemo kontrolisati barem u mjeri vlastitih moći ili na određenom nivou. Uz Ajnštajnovu pretpostavku da vrijeme ne postoji, čovjekova dezorijentacija, čini se, postaje potpuna. To je, međutim, ta-ko samo na prvi pogled. Vrijeme je, zapravo, četvrta dimen-zija putovanja čovjekovog duha.

"Kada kažemo da prostor ima tri dimenzije, mislimo da je potrebno navesti tri broja ili koordinate da bismo odredili neku tačku. Kada našem opisu dodamo vrijeme, tada prostor postaje prostor-vrijeme, sa četiri dimenzije" (Hoking i Mlodinov, 2006, str. 191).

Sva iskustva koja posjedujemo stekli smo u trodimen-zionalnom svijetu, tako da nam je teško i zamisliti četvrtu dimenziju. Pojednostavljeno, to bismo mogli predstaviti ovako. Zamislimo da posmatramo jedan spomenik od prije dvadeset godina kada je postavljen pa sve do trenutka pos-matranja. Vidjećemo da se boja spomenika polako mijenja. Recimo da smo posmatrali po istom kriterijumu egipatske Sfinge. Vidjeli bismo kako im otpada dio kamena sa lica,


59

kako visina, širina i dužina nisu iste. Zamislimo li da pos-matramo živog čovjeka, tada će te promjene biti vrlo oči-gledne. Kod osobe u koju smo nekada bili zaljubljeni i u kasnijim godinama vidimo dio mladalačke ljepote koju dru-gi ljudi ne vide jer se ta osoba udebljala ili ostarila. Četvrta dimenzija nam je na taj način vječito prisutna negdje u podsvijesti. Sada nam nije teško zamisliti da nas četvrta di-menzija drugačije vodi kroz prostor, da ona ne robuje pros-toru, odnosno, da se ona prožima sa prostorom. Zato je nazi-vamo prostor-vrijeme.

"Imaginarno vrijeme može izgledati kao naučna fantas-tika, ali to je, zapravo, sasvim određen matematički pojam. Da bi se izbjegle tehničke poteškoće sa Fajnmenovim zbirom po istorijama, mora se koristiti imaginarno vrijeme. Ovo ima jed-nu zanimljivu posljedicu po prostor-vrijeme: razlika između prostora i vremena potpuno nestaje. Prostor-vrijeme u kome događaji imaju imaginarne vrijednosti vremenske koordinate naziva se euklidovsko, jer je matematički konačno. U eukli-dovskom prostor-vremenu nema razlike između vremenskog pravca i pravca u prostoru. Nasuprot tome, u stvarnom pros-tor-vremenu, u kome se događaji označavaju običnim, stvar-nim vrijednostima vremenske koordinate, ovu razliku je lako razabrati – vremenski pravac u svim tačkama leži unutar svjetlosne kupe, dok su prostorni pravci izvan nje" (Hoking, 2004, str. 115).

Naša misao se često otima trodimenzionalnom svijetu u kome funkcionišemo. Prostor i vrijeme nam ponekad nema-ju značaja, osjećamo se kao da smo u nekom imaginarnom virtuelnom svijetu u kome nam realna stvarnost ništa ne znači. Taj bijeg iz realne stvarnosti neki ljudi stimulišu alko-holom ili drogama, a drugi koriste to stanje za stvaranje, za nova sagledavanja, kakav primjer nalazimo kod Tesle. Kak-ve su šanse da se naš duh može kretati brže od svjetlosti, da može putovati kroz vrijeme?


60

Za prostor možemo reći da je istovremeno konačan i beskonačan. Ako gledamo po principima Euklidove geomet-rije, konačnost nije sporna, ali ako zamislimo da je prostor zakrivljen, kao što to tvrdi Ajnštajn, tada lako možemo uo-čiti beskonačnost prostora. Dobar primjer za to je površina planete Zemlje. Ako se krećemo po ovoj površini, našu pu-tanju možemo nastaviti beskonačno zato što je Zemlja okru-gla. Dakle, površina Zemlje je konačna po broju kvadratnih kilometara, ali beskonačna po putanji kretanja na njoj. Kre-ćući se po liniji mi smo u jednodimenzionalnom svijetu, imamo dužinu, ali posmatrajući površinu vidimo dvodimen-zionalni prostor, dužinu i širinu. Sada lako uočavamo supe-riornost dvodimenzionalnog u odnosu na jednodimenzio-nalni prostor. Isto tako možemo zamisliti superiornost čet-vorodimenzionalnog u odnosu na trodimenzionalni, dvodi-menzionalni ili jednodimenzionalni svijet. Ukoliko čovjekov um nije dozreo da se nosi sa moći koju mu nudi četvrta dimenzija, sa superiornošću koju pruža ova moć, ukoliko moralno nije zreo za to, kosmički um ili bog ne dozvolja-vaju kretanje u toj dimenziji. Zamislimo samo šta bi uradio Džingis Kan da mu je bilo dati mitraljeze ili Hitler da je proizveo atomsku bombu ili šta bi takvi ljudi učinili kada bi osvojili moći koje nudi spoznaja četvrte dimenzije.

Zašto ne vidimo budućnost? Objašnjenje za to leži u vre-menskim strijelama, kako objašnjava Stiven Hoking.

"Postoje najmanje tri vremenske strijele. Najprije, postoji termodinamička vremenska strijela – smjer vremena u kome se nered i entropija povećava. Zatim, postoji psihološka vre-menska strijela. To je smjer u kome mi osjećamo prolazak vremena – smjer vremena u kome se sjećamo prošlosti, ali ne i budućnosti. I na kraju, imamo kosmološku vremensku strijelu. Ona predstavlja smjer vremena u kome se svemir širi, a ne sažima" (ibidem, str. 127).


61

Ako bismo svojim duhom mogli putovati u prošlost, tj. kretati se suprotno vremenskim strijelama, tada bismo vidje-li kako fudbalska utakmica počinje u devedesetoj minuti a završava u prvoj. Svi fudbaleri bi trčali unazad. Brojne priče ljudi koji su svjedočili o svom "putovanju kroz vrijeme" nemaju ovakav scenario. Ukoliko su se prenijeli u neko dru-go vrijeme, pričali su o događajima koji su se u tom vreme-nu desili normalnim tokom. Objašnjenje za ovo bi mogao biti skok kroz vrijeme koji bismo mogli opisati kao izlet našeg duha u neki prošli istorijski trenutak. Objašnjenje za ovo mogli bismo tražiti u tzv. crvotočinama. Šta je to crvo-točina?

"Sićušna cjevčica prostorvremena koja spaja udaljene oblasti vaseljene. Crvotočine mogu predstavljati vezu sa para-lelnim ili beba vaseljenama i mogu omogućiti putovanje kroz vrijeme" (ibidem, str. 180).

Ukoliko bi razotkrio tajnu crvotočina, čovjek bi mogao da bira vrijeme u koje će otputovati, bilo da se radi o proš-losti ili budućnosti. Ovakva putovanja bila bi uslovljena vi-soko etičkim principima od kojih bi jedan, svakako, bio princip nemiješanja. U suprotnom, miješajući se u prošlost čovjek bi mogao ugroziti vlastitu egzistenciju.

Stari taoistički mudrac rekao je jednoj djevojčici: "U mojim godinama ja bolje mogu da prozrem budućnost nego da se prisjetim prošlosti" (vidi kod: Blofeld, 1989, str. 45). Da bi putovao kroz vrijeme, čovjek treba znati put, pozna-vati crvotočinu. Ovo putovanje započinje čovjekovim poni-ranjem u sebe, ostvarivanjem veze vlastitog duha sa mikro i makrokosmosom.

"Neka tvoje uši i oči opšte sa onim što je unutra u tebi; svijest i znanje ostavi napolju. Tada će i bogovi i duhovi doći tu da borave, a ne da govore čovjeku" (Konfučije; vidi kod: Blofeld, 1989, str. 57).


62

Polazeći od sebe čovjek aktivira unutrašnju motivaciju za koju znamo da je mnogo snažnija od spoljašnje. "Bog vjeruje u one koji vjeruju u sebe" (Etkinson, 2004, str. 270). Ukoliko želi da locira neku česticu u nekom prošlom ili budućem vremenu, čovjek to može postići visokom koncen-tracijom, svojevrsnim poistovjećivanjem sa predmetom koji opservira, upućuju nas učenja fizičara, taoista, ali i filozofa. Njemački klasični filozof Šeling u svom djelu iz mladosti pod naslovom "Filozofsko pismo o dogmatizmu i kriticiz-mu" piše:

"U svima nama... postoji tajna, čudesna mogućnost da se iz promjene vremena povučemo u svoje najprisnije Ja, oslobo-đeno svega što je pridošlo spolja, i tu, pod vidom nepromjen-ljivosti, posmatramo vječno u sebi. Ovo posmatranje je naj-dublje, najprisnije iskustvo od koga zavisi sve, sve što znamo i vjerujemo o natčulnom svijetu. Ovo nas posmatranje prvo ubjeđuje u to da nešto u stvarnom smislu jeste, dok se sve ostalo samo čini – na šta primjenjujemo onu riječ. Od svakog čulnog posmatranja (čiste intuicije) razlikuje se ono time što ga proizvodi samo sloboda, te je, tuđe i nepoznato svemu ostalom čija je sloboda savladana prodornom moći objekta, jedva dovoljna za proizvođenje svijesti" (Šeling; vidi kod: Vajninger, 2007, str. 247).

Kako vidimo, Šeling smatra da putem slobode treba da očistimo svoju svijest od stvarnog svakodnevnog svijeta stvari te da ostavimo prostor samo za ono na šta se koncen-trišemo. Pri tome i sami moramo "prestati biti objekt za sebe", kako nam govori sljedeći citat.

"Ali oni kojima nedostaje ta sloboda samoposmatranja imaju bar mogućnosti da joj se približe i posrednim iskustvom naslute njeno postojanje. Postoji izvjesna dubokoumnost koje čovjek nije svjestan i uzalud nastoji da je razvije. To je opisao Jakobi. Ovo intelektualno posmatranje nastaje onda kada sami prestanemo da budemo objekt za sebe, kada je naše posma-tračko Ja, povučeno u sebe, istovjetno sa posmatranim. U tom trenutku posmatranja nestaje nam vrijeme i trajanje: nismo oni


63

u vremenu već je vrijeme – ili naprotiv ne ono, nego čista apsolutna vječnost, u nama" (ibidem, str. 248).

Čini se da je čovjekova prva i polazišna tačka u ostvari-vanju jedinstva sa kosmičkim umom u njemu. Da bi ostvario ovo jedinstvo, čovjek mora potražiti čisti duh u sebi, oslobo-diti se svojih materijalnih iskustava. To je put jedinjenja sa bogom, jer bog prožima sve, kako uči Biblija.

Može li se ko sakriti na tajno mjesto da ga ja ne vidim? govori Gospod; ne ispunjam li ja nebo i zemlju? govori Gospod (Књига пророка Јеремије, 23: 24).

Prožimajući sve, kosmički um nam pruža mogućnost da se putem dobra sjedinimo s njim te da svojim duhom osva-jamo moći koje donosi četvrta dimenzija. Jedna od tih moći je putovanje u budućnost. Nauka sve otvorenije stupa na to zabranjeno "mistično" tle. Hoking direktno kaže da je puto-vanje u budućnost moguće.

"Putovanje u budućnost je moguće. Relativnost pokazuje da je moguće napraviti vremeplov koji će načiniti skok na-prijed u vremenu. Mogli biste ući u vremeplov i sačekati neko vrijeme, a kada biste iz njega izašli, shvatili biste da je na Zemlji prošlo mnogo više vremena nego što ste vi izmjerili. Danas još uvijek nemamo tehnologiju potrebnu za ovakav po-duhvat, ali je to samo pitanje tehničkog napretka, znamo da je to moguće učiniti" (Hoking i Mlodinov, 2006, str. 122).

Putovanje kroz vrijeme dovodi nas do jednog paradoksa. Radi se o kontinuitetu egzistencije čovjeka o njegovoj isto-riji. Iskačući iz određenog vremenskog okvira, čovjek na određeni način umire, napušta realni život ukoliko se u vrlo kratkom vremenu ne vrati natrag sa ovog putovanja. Teško je i zamisliti kako bi izgledala ljudska istorija kada bi svako mogao da se prebacuje kroz vijekove, milenijume i eone. Odgovor na ovaj paradoks je u alternativnoj istoriji.

"Drugi mogući način za rješenje paradoksa putovanja kroz vrijeme mogli bismo nazvati hipotezom alternativnih is-


64

torija. Ideja je da, kad se vremenski putnici vrate u prošlost, prodiru u alternativne istorije različite od istorije koju pozna-jemo. To im omogućuje da u postupcima slijede slobodnu volju bez ograničenja dosljednosti sa prethodnom istorijom" (ibidem, str. 133).

Prvi način rješavanja ovog paradoksa Hoking objašnjava principom da ne možete otići u prošlost ako istorija nije zabilježila da ste tamo već bili. Postavlja se pitanje da li je rješenje u virtuelnom putovanju u prošlost ili u budućnost. Uz pretpostavku da je to danas omogućeno, imali bismo bezbroj unesrećenih ljudi samo zato što znaju tačan datum svoje smrti. Veliki broj njih bi istog trenutka počeo plakati, kukati i samosažaljevati sebe. Dakle, većina ljudi danas nije moralno jaka da se nosi sa kretanjem koje bi im omogućila četvrta dimenzija.

Nameće se zaključak da je ljudski duh dovoljno moćan da ovlada vremenom i prostorom, ali, isto tako, da danas nismo moralno zreli za tu moć. Kretanje čovjekove spoznaje na ovom planu u budućnosti ovisiće prvenstveno od njegove moralne razvijenosti i zrelosti.


65

ČOVJEK NA BOŽJEM PUTU

Nemojte brinuti da ćete u pakao, tamo je ionako već prebukirano.

Personalizovani bog kao vrhovni sudija i vlasnik moral-nih normi predstavlja administrativno oličenje morala oba-veze i prinude. Radi se o konceptu koji sveti Augustin (384–430) u petom vijeku nove ere i Toma Akvinski (1225–1274) u trinaestom vijeku zagovaraju kao moralnost carstva bož-jega. Po toj koncepciji čovjekovo je da sluša i izvršava, da se plaši boga a zemaljsko carstvo treba da shvati kao dolinu grijeha u odnosu na božje koje predstavlja stvarno, istinsko i pravedno. Izuzimajući moralnost iz sfere čovjekovog rasuđi-vanja ova koncepcija zanemaruje biblijske odrednice koje se odnose na moral razloga, a time i najistinskije osnove ljud-ske moralnosti. Time je ugrožena unutrašnja motivacija kao generator čovjekove akcije. Poznato je da će na svom putu do cilja ljudi mnogo više istrajavati, podnositi neugodnosti i efikasnije rješavati prepreke ako su ubijeđeni u vrijednost cilja kome streme, ako su unutrašnje motivisani. Razlika iz-među čovjeka koji ubijeđeno slijedi etičke principe i moral-ne norme u odnosu na onoga ko te iste principe i norme slijedi iz straha ista je kao između slobodnog čovjeka i roba.

Ukoliko moralnost izuzmemo od čovjeka i prenesemo je u sferu božje nadležnosti, time pravdamo sve zločine i ne-djela koja je čovjek tokom svoje istorije načinio, i ne samo te zločine nego i one koji će se desiti. Prenoseći dio svoga duha na čovjeka bog mu je predao i odgovornost za djelo-vanje obavezujući ga da čini dobro, kako uči Biblija. Čineći dobro za druge, čovjek u sebi gradi bogočovjeka. Kako pre-poznati put dobra, kako znati pravi cilj i šta je za čovjeka dobro?


66

Erih From eklektički definiše dobro postavljajući čovje-ka u središte uz zaključak da je dobro ono što je za čovjeka dobro (Fromm, 1977). Ovdje se postavlja pitanje da li čov-jek može znati šta je za njega dobro ili mu to treba reći neki autoritet, recimo bog.

"Ideje prosvjetiteljstva učile su čovjeka da može vjerovati vlastitom razumu kao vodiču za uspostavljanje valjanih etičkih normi i da se može osloniti na sebe, te da mu ne treba ni objavljenje ni autoritet crkve da bi znao šta je dobro, a šta zlo" (ibidem, str. 14).

From razlikuje racionalnu etiku od iracionalne. Racio-nalna etika se oslanja na razum koji sam izvodi etičke nor-me. "Valjane etičke norme mogu se formirati s pomoću čov-jekovog razuma i samo njime" (ibidem, str. 15). From ne samo da vjeruje kako čovjek može formirati vlastiti etički sistem koji će ga usrećiti nego smatra da naša sreća zavisi od tog formiranja, a ne od zadatih normi. "Naši vrijednosni sudovi određuju naše postupke i o njihovoj valjanosti ovisi naše mentalno zdravlje i sreća" (ibidem, str. 9). Dakle, u konceptu racionalne etike kod Froma nalazimo moral raz-loga s tim što treba da imamo na umu da se From ne bavi kosmološkom dimenzijom čovjekove racionalnosti.

Iracionalna etika po Fromu oslanja se na autoritet i za-date norme, na višu silu nadređenu čovjeku i etičku datost izvan čovjeka. Slično Marksu, on osuđuje svaku zabranu ko-ju autoritarna etika stavlja pred čovjekovo razmišljanje.

"Neoprostiv grijeh u autoritarnoj etici jest pobuna, preis-pitivanje autoritetovog prava da on uspostavlja norme, kao i preispitivanje aksioma da su norme, uspostavljene od autori-teta, u najboljem interesu podređenih" (ibidem, str. 19).

Kritikujući oduzimanje racionalnosti od čovjeka, From smatra da čovjekov cilj ne može biti da on putem pokornosti i poslušnosti postane anđeo. O tome kaže: "Prema Spinozi,


67

čovjek bi bio isto tako uništen kad bi postao anđeo, kao i kad bi postao konj" (ibidem, str. 29). Kako vidimo, Fromo-vu iracionalnu etiku možemo prepoznati kao moral obaveze i prinude.

Postavlja se pitanje koja etika danas dominira u savre-menom društvu na početku XXI vijeka, etika racionalnosti ili iracionalna etika. U civilizaciji u kojoj dominiraju novac – odnosno srebroljublje, prestiž – odnosno moć čovjeka nad drugim čovjekom, moć – vladanje ili upravljanje sudbinama drugih ljudi, jasno prepoznajemo iracionalnu etiku ili moral obaveze i prinude. Simedonijsko društvo u kome vlada al-truizam, podrška i saradnja, nesebičnost i susretljivost danas više liči na utopijsku futurologiju nego na savremenu stvar-nost.

Zaslijepljeni u jurišanju za vlastitim interesima, za nov-cem i moći mnogi ljudi danas zanemaruju da je suština nji-hovih interesa u harmoniji sa drugim ljudima i okolinom. Mnogi od njih nisu svjesni da polako ali sigurno postaju roba, trudeći se da što bolje uglancaju svoj izgled, da pokažu koliko su sposobni i upotrebljivi, oni svjesno ili nesvjesno postaju roba na izlogu.

"Uspjeh ovisi većim dijelom o tome kako dobro jedna lič-nost prodaje sebe na tržištu, kakav dojam pravi na druge, koliko je zgodan paket, da li je vesela, jasna, agresivna, pouz-dana, ambiciozna" (ibidem, str. 58).

Sistem školovanja pa i lične aspiracije i motivi za učenje podređeni su stvaranju tržišnih kvaliteta pojedinca, upozora-va From.

"Od osnovne škole do fakulteta cilj je učenja da se sakupi što više informacija koje su, po mogućnosti, korisne za tržišne svrhe. Od studenata se traži da nauče toliko mnogo stvari da im jedva ostaje vremena i energije za istinsko mišljenje" (ibidem, str. 63).


68

Kada procjenjujemo da u savremenoj civilizaciji domini-ra moral obaveze i prinude, moramo se zapitati da li je mo-ral razloga osuđen na izumiranje, odnosno da li uopšte danas postoji. Broj ljudi koji svakodnevno formalno i neformalno uči i obrazuje se sve više se širi a time se širi i spoznaja o moralu razloga. Sve veći broj ljudi svakim danom uočava suštinu međuljudskih odnosa, spoznaje retrogradni put ego-izma i srebroljublja i sagledava prednosti saradnje i podrške među ljudima.

Koje vrijednosti da slijedimo? "Ako čovjek želi imati povjerenja u vrijednosti, on mora poznavati sebe i sposo-bnosti svoje prirode za dobrotu i za produktivnost" (ibidem, str. 16). Dakle, dobrotu moramo potražiti u sebi i slijediti njen put ka produktivnosti. O tome govori taoistička filozo-fija.

"Tri čudesne energije nastale iz tao-a prožimaju cio kos-mos: čing, či i šen. One su životodavne sile kojima tao održa-va univerzum, podstiče nastojanje iz bezgranične praznine, uspon i pad mirijade entiteta koji čine pojavni svijet. U tana-nom kosmičkom ili izvornom vidu ove energije su čiste i svete, sam izvor svjetlosti i života, stvaralačke sile koje imaju zadiv-ljujuću moć preobražaja. Jedino mudrac najvišeg duhovnog ostvarenja može da sagleda njihovo besprijekorno savršenstvo. U čovjeku, kao i u svemu drugom, usađena je izvjesna koli-čina ovih triju blaga; ali, krivicom strasti i nepravilnih želja njihova svojstva su grublje prirode i potrebno ih je pročistiti da bi povratile svoju izvornu čistotu" (Blofeld, 1989, str. 145).

Pojam čing u taoističkim učenjima znači srž ili suštinu. Čing ima tri forme. Prva je gruba forma odnosa muških i ženskih fluida u našem tijelu koji nisu do kraja istovjetni ali su u tijesnoj vezi. Druga je tanana forma koja našem tijelu kao materiji daje određeni oblik i sadržaj. Treća forma je kosmička ili jang-forma – to je onaj fluid koji daje određeni oblik svemu što je izvorno bilo neizdiferencirana praznina.


69

Ove tri forme činga čine suštinu entiteta koji nosi ime čov-jek. Pojam či označava vitalnost. Ima tri forme. Prva je gru-ba, koja se prenosi vazduhom kroz pluća, bubrege i pore na koži. Druga forma je tanana a sadrži nerazdvojivu vezu vi-talnosti entiteta ili bića sa svojim kosmičkim pandanom. Treća forma je vrlina tao-a pod imenom te usađena u sva-kom biću. Pojam šen u taoizmu označava duh koji, takođe, ima tri forme. Prva je gruba forma, a podrazumijeva "duh još neočišćen od nečistoće nastale usljed čulnih i pogrešnih misli" (ibidem, str. 147). Druga je tanana forma a predstav-lja besprijekorni duh koji ne robuje pohoti i čulnim željama, otvoren za spoznaju i saradnju. Treća forma odnosi se na kosmičku vitalnost šena a podrazumijeva prazninu, čist i ne-podijeljeni bitak, odnosno kosmički duh (ibidem). Ove tri kosmičke energije, čing, či i šen, prožimaju cijeli kosmos od najsitnije do najkrupnije čestice, a samim tim i čovjeka (Tabela 1).

Tabela 1: Tri kosmičke energije prožimaju čovjeka

Kosmička energija

Gruba forma Tanana forma Kosmička ili jang forma

Čing (srž ili suština)

odnos muških i ženskih fluida u našem tijelu koji nisu do kraja istovjetni ali su u tijesnoj vezi

našem tijelu kao materiji daje određeni oblik i sadržaj

fluid koji daje određeni oblik svemu što je izvorno bilo neizdiferencirana praznina

Či (vitalnost)

prenosi se vazduhom kroz pluća, bubrege i pore na koži

sadrži nerazdvojivu vezu vitalnosti entiteta ili bića sa svojim kosmičkim pandanom

vrlina tao-a pod imenom te usađena u sva-kom biću

Šen (duh) duh još neočiš-ćen od nečistoće nastale usljed čulnih i pogreš-

besprijekorni duh koji ne robuje po-hoti i čulnim želja-ma, otvoren za

praznina, čist i nepodijeljeni bitak, odnosno kosmički duh


70

nih misli spoznaju i saradnju

Svoje jogine taoistička filozofija uči samoodricanju. Od njih se traži da se odreknu pet ovozemaljskih strasti. Prva je srebroljublje.

"Vezanost za imetak i slavu donosi brige – odreci se toga! Veliko ushićenje i nastupi gnjeva narušavaju jasnoću – odreci ih se! Jaka vezanost za čulna uživanja izaziva neravnotežu – odreci ih se! Briga oko uspjeha vježbi na Putu donosi proma-šaj – odbaci je! Rasipanje dragocjene zalihe činga (sperme) oslabljuje duh i tijelo – prestani s tim" (ibidem, str. 150).

Odričući se 1) srebroljublja i slave, 2) jakih emocija, 3) čulnih uživanja, 4) brige oko religijskih vježbi ili efikasnosti molitvi i 5) seksa jogin će obezbijediti dug život, ali ne i besmrtnost. Poznati taoistički mislilac Lao-ce kaže: "Ubiti hiljadu ljudi je pobjeda koja nije vrijedna pomena u poređe-nju sa pobjedom nad svojom željom" (ibidem, str. 109). Onog trenutka kada čovjek počne da se odriče, počinje nje-gov put ka dobru.

Suština taoizma je u vjerovanju da čovjek treba da oda-bere pravi put te da na tom putu djeluje smireno, promišlje-no i u smjeru dobra. Čuang-ce, poznati taoistički mislilac, o tome putu kaže: "Suština pravog Puta je duboka i obavijena tamom; njena krajnost je tajanstvena i otkriva se jedino u miru. Neka ne bude viđenja ni slušanja; obavij duh spoko-jem i tijelo će ti samo od sebe postati ispravno" (Čuang-ce; vidi u: Blofeld, 1989, str. 57). Ovo vjerovanje odgovara dru-gim objavljenim religijama. Bog je, po hrišćanskom učenju, čovjeku darivao duh kako bi čovjek po uzoru na Isusa Hris-tosa izdržao muke ovozemaljskih prepreka i koračao putem ka vlastitoj identifikaciji sa bogom. Dakle, čovjeku nije dato da čeka nego da djeluje, da slijedi pravi put.


71

BOGOVI U LEGENDAMA

Najstarije zanimanje u vasioni je biti bog.

Taoistički mudraci uče da je ova religija došla od čovje-kovih pretpotopskih predaka koje su ljudi vidjeli kao bogo-ve. Moguće je pretpostaviti da je nekoliko hiljada ljudi mog-lo preživjeti potop te da su neki od njih uspjeli zadržati ključne civilizacijske tekovine iz svoga vremena, a da se veći broj ljudi bavio elementarnim pitanjima opstanka i iz-gubio ove tekovine. Recimo da je preživjelo jedno nomad-sko pleme na Andima i jedna grupa naučnika iz Kembridža. Legende Indijanaca sa područja Anda govore o visokom, bradatom bijelcu koji je imao neobične moći. Nakon što su Španci došli i pokorili ove Indijance, jedan španski hroničar zapisao je:

"A oni su čuli od svojih otaca, a ovi pak iz starih pjesama koje su do njih došle iz davnina... Kažu da je ovaj čovjek puto-vao po brdima, prema sjeveru, čudotvoreći svuda gdje je pro-lazio, i da ga nikad više nisu vidjeli. Kažu da je u mnogim mjestima upućivao ljude kako bi trebalo da žive, govorio im s puno ljubavi i dobrote i savjetovao ih da budu dobri i da ne čine zla ili štete jedni drugima, nego da se vole između sebe i budu milosrdni prema svima. U većini mjesta su ga nazvali Tiki Virakoča" (vidi u: Henkok, 2004, str. 57).

Ovaj legendarni čovjek-bog učio je ljude da na strmina-ma grade terase za poljoprivredu, pokazao im navodnjava-nje, gradnju zidova i druge civilizacijske vještine. U prilika-ma kada bi došao u opasnost, Virakoča bi demonstrirao po-sebne moći.

"Čudotvoreći svojim riječima, stigao je u kraj zvan Kanas i tamo su, u blizini sela zvanog Kača... ljudi ustali protiv njega i prijetili da će ga kamenovati. Vidjeli su ga zatim kako pada


72

na koljena i podiže ruke ka nebesima, kao da moli za pomoć u opasnosti koja ga je snašla. Indijanci kažu da su potom vidjeli nebeski oganj svuda oko sebe. Ispunjeni strahom, prišli su onome koga su htjeli da ubiju i zamolili ga da im oprosti... Istog časa vidjeli su kako oganj gasne na njegovu zapovijest, mada je kamenje koje je bilo zahvaćeno ognjem tako sagorjelo da su veliki blokovi mogli da se podignu rukom, kao da su od plute" (ibidem, str. 89).

Ova priča se neobično podudara sa Teslinim loptastim munjama i eksperimentima sa zracima smrti. On je tvrdio da je našao rješenje za aktiviranje elektriciteta koji posjeduje svaki brod tako što će se s određene udaljenosti bežičnim putem aktivirati različite smjernice ovih struja i proizvesti više eksplozivnih lopti koje bi međusobnim sudaranjem uni-štile brod ili drugi objekat koji ima elektricitet. U svojoj izjavi koju je dao Džonu o'Nilu, čovjeku koji je pisao knjigu o njemu, kaže:

"Zraci takve energije ne mogu se dobiti, a sem toga nji-hova jačina opada sa kvadratom odstojanja. Ali to ne važi za posrednika kojega ja upotrebljavam, i koji će nam omogućiti da do neke udaljene tačke prenesemo više energije nego što je to mogućno ma kojom drugom vrstom zrakova. Svi mi gri-ješimo, ali dok ispitujem taj predmet u svjetlosti svog sadaš-njeg teorijskog i eksperimentalnog znanja, prožet sam dubo-kim uvjerenjem da ću dati svijetu nešto što prevazilazi i najne-obuzdanije snove pronalazača svih vremena" (Tesla; u knjizi: o'Nil, 2006, str. 303).

O'Nil je kasnije konstatovao da je ovaj izum Tesla briž-ljivo čuvao u svojoj glavi plašeći se da bi ga ljudi mogli zloupotrijebiti. Trudio se da to ne prikaže dovoljno jasno niti je htio da patentira svoje "zrake smrti" jer se bojao da bi čovječanstvo moglo doći do samouništenja ukoliko bi neod-govorni pojedinci ovladali takvim moćima. O tome o'Nil kaže: "Tom prilikom sam pokušao da ga privolim da mi kaže još neke tehničke pojedinosti, ali on je vrlo vješto iz-


73

bjegao svaki odgovor i nije mi dao nikakvo obavještenje" (ibidem, str. 303).

Sada lako možemo uporediti priču andskih Indijanaca o bogu Virokači sa Teslinim munjama, odnosno "zracima smrti". Ovdje dolazimo do pitanja da li ljudi razvijaju tehno-logiju do nivoa svoje moralne snage na kojoj je mogu kon-trolisati. Naime, logično je da će moć tehnologije postati preopasna za čovjeka koji ne može snositi odgovornost za njeno korišćenje i kontrolisanje. Drugim riječima, pitamo se koliko bogovskih moći čovjek može da podnese? Pesimisti će reći da smo danas na početku dvadeset prvog vijeka pre-koračili granicu. Međutim, više mjesta ima za optimizam. Primjer pojave vatrenog oružja to jasno ilustruje. Naime, prije pojave vatrenog oružja zamisao da bi svaka "šuša" mo-gla ubiti najsnažnijeg čovjeka ili najvećeg junaka izgledala je pogubno, djelovala je kataklizmično. Danas znamo da vatreno oružje ne predstavlja ozbiljnu opasnost po čovječan-stvo. Tom analogijom možemo očekivati da će čovjek ipak moći kontrolisati moć koju mu donese nova tehnologija. Kojim putem da ide ka svojoj slobodi?

Put kojim se čovjek jedini sa kosmosom prikazuju sve religije. Ono što u učenju Lao-ce opisuje kao tao – vjerova-nje u božji put, u indijskoj filozofiji nalazimo kao Brahman a u egipatskoj mitologiji Ma'at. U egipatskoj mitologiji sve se izražava dvojno, odnosno u suprotnostima. Boginja Ma'at putem istine i mudrosti upravlja vagom koja ujedinjuje smrt i život snagom harmonije. Ova boginja ima dva simbola: srp, – koji simbolizuje silu duha ili istinu, i pero, koje sim-bolizuje snagu duha ili mudrost koja je ujedno sječivo srpa, odnosno istine.

Boginja Ma'at je predstavljala istinu po kojoj čovjek us-postavlja harmoniju između sebe, svoje svijesti i kosmosa


74

(Višić, 1989). Ma'at je ujedno i moralni princip, odnosno ideal kome Egipćanin teži sjedinjujući mudrost i istinu sa kosmičkom sviješću na svom putu ka besmrtnosti.

Put ka besmrtnosti kod Egipćana je ono što predstavlja religija pravog puta u taoističkim učenjima. Ovo treba shva-titi kao put kojim ide cijelo čovječanstvo. Prosječna životna dob čovjeka u starom Egiptu iznosila je 27 godina a prosje-čna dob čovjeka u dvadesetom vijeku iznosila je 72 godine. Smatra se da će prosječna dob ljudi na kraju XXI vijeka biti oko 120 godina. Radi se o napretku medicine ali i o načinu života te odgovornosti prema sebi u pogledu poboljšanja us-lova života, ishrane, higijene i drugih činilaca. U egipat-skom putu ka besmrtnosti misli se na sveukupne duhovne moći čovječanstva da putem mudrosti i istine ostvari sjedi-njavanje sa kosmičkom sviješću.

Čovjekov put do besmrtnosti pokazuju Neteri, nadnarav-na bića koja djeluju putem principa i ideja utemeljenih od samog prapočetka.

"To se nadnaravno biće otjelovljuje pomoću Netera, Prin-cipa, Ideja, tvornih počela koji, bez osobne moći odlučivanja, sobom izražavajući unaprijed dat pravac djelovanja, dovode u postanje i substancijalni život, prije pojavnog života bivstvu-juće funkcije i životom obdarene oblike sadržane u Apsolutu" (Višić, 1989, str. 14).

Neteri su nadnaravna bića koje uslovno možemo nazvati bogovima. Da bismo bolje shvatili njihovo djelovanje, sači-nio sam Tabelu 2.

Kod čovjeka se dogodilo da ideja i misao dobiju vlast nad svim udovima, za razliku od životinja i drugih bića. To da na početku stvaranja kosmosa bijaše riječ, govori nam Biblija, a Egipatska knjiga mrtvih kazuje koja je to riječ bi-la. Po najstarijem heliopoljskom mitu, nazvanom po gradu Heliopolju, centru boga sunca Ra, ta riječ je Nu. "Neter-Ne-


75

teru, razdvojivši se, na prvom mjestu stvara životvorne vode zvane Nu, izvorno Nn, koje u sebi sadrže životvorni oganj" (ibidem, str. 17). Iz Nu se rađa Atum tako što se životvorna voda spaja sa ognjem. Atum predstavlja negaciju jedinstve-nosti Apsolutnog bića te čini harmonično dvojstvo s njim. O

Tabela 2: Egipatski Neteri: metafizički, kosmički i prirodni

Neteri Bogovi Metafizički Amon, Ra, Path, Atum, Toth, Mut, Khonsu i Hathor-

Tefnut-Sokhmet Tri boga u sebi sadrže sve bogove. To su Amon, Ra i Path. Oni šalju poruke od kojih zavisi život i smrt svih bića.

Kosmički Nut – boginja neba, ne rađa samo bogove nego i zvijezde i Sunce. Seth, Neftida, Oziris i Izida oličavaju četiri osnovna elementa: zemlju, vatru, vodu i vazduh. Kosmički Neteri ispunjavaju ono što od njih traže metafizički neteri.

Prirodni Taurt – kosmička djevica; Nejth, pomaže joj bog Hapi – navodnjavanje; Sotis – nadolazak nilskih voda; Neheb-kau – plodnost; Besu – brine o sretnom porodu; Prirodni Neteri rješavaju ovozemaljska pitanja.

čovjekovom ponašanju u dvojstvu između dobra i zla, stiho-vi ove knjige upućuju na put dobra. Većina stihova to poka-zuje, a jedan kaže sljedeće: "Ovamo dovodim one što klone se zla na mojem putu" (ibidem, str. 60), a drugi: "Ja nikakva zla nisam činio" (ibidem, str. 71).

Posegnemo li za taoističkim osnovama budizma, staroe-gipatskim misterijama i legendama, semitskim, hrišćanskim i islamskim učenjima, nailazimo na opise koji sve više liče


76

na ono što danas čovjek realno može učiniti ili na ideje za koje nauka ima argumente da će ih čovjek u doglednoj bu-dućnosti ostvariti. Na Zapadu nalazimo orijentaciju na po-jam najvišeg bića, a na Istoku orijentaciju na stanje najvišeg bića. Zapadni pristup je orijentisan na identifikaciju sa bo-gom, a istočni na put ka bogu. U svakom slučaju, mitovi o bogovima nas približavaju onome što danas nauka demon-strira kao čovjekove moći.


77

ŠTA NAS ČEKA U BUDUĆNOSTI

Ako je budućnost počela, šta onda čekamo?

Mi svakodnevno predviđamo budućnost, danas vršimo pripreme za sutrašnji dan, upisujemo se u školu koju ćemo završiti za četiri godine, pravimo kratkoročne i dugoročne planove. Kada neko poput čuvenog ekonomiste Hermana Kana predvidi šta će biti za pedeset godina i to se ostvari, ostajemo impresionirani, ali kada neko predviđa dalju bu-dućnost, tada ga svrstavamo u holivudske pisce scenarija naučnofantastičnih filmova, u sanjare ili nerealne fantaste. Ako čovjek ide korak ispred vremena, svi će ga slaviti, ali ako ide pet koraka, mnogi će ga osporavati, a neki će mu postati otvoreni neprijatelji. Sjetimo se samo kako su razno-razni "naučnici" osporavali Teslu i njegove izume. Punili su sale publikom koja bi posmatrala kako oni naizmjeničnom strujom ubijaju nedužne pse i zečeve kako bi demonstrirali koliko su Tesline struje opasne, pri tome su mirne duše prešućivali kako je istosmjerna struja te jakosti i tog napona jednako opasna.

Otisnemo li se u predviđanje daleke budućnosti, dolazi-mo u opasnost da bogohulimo jer ćemo performanse koje pripišemo ljudima prepoznati u obilježjima boga datog u objavljenim religijama ili u opisima mitskih bogova. Ali ka-da znamo da već danas posjedujemo neke od moći opisane u mitskim pričama o bogovima te da se tehnološki progres tek zahuktao, predviđanje daleke budućnosti nameće se kao nezaobilazan izazov.

Jedno od ključnih pitanja u predviđanju budućnosti jeste moralno pitanje. Ako se disproporcija tehnološkog i moral-nog napretka nastavi, možemo očekivati da će čovjek sam


78

sebe uništiti, da mu neće trebati nikakav meteor niti prece-sijski potop. Drugo pitanje iz moralnog konteksta odnosi se na preuzimanje odgovornosti za moć kojom će čovjek ovla-dati. Konkretno, ako danas čovjek posmatra kravu ili prase, odnosno sisare niže razvijene od sebe kao hranu, kako će se ponašati prema stanovnicima planete koju bi u budućnosti kolonizovao? Drugim riječima, da li će kosmički um koji prožima sve dozvoliti čovjeku da ovlada moćima koje bi ug-rozile druge svijetove u razvoju? Sve u svemu, čini se da je naš razvitak i napredak uslovljen našim moralnim sazrije-vanjem.

Završili samo dvadeseti vijek sa deset puta više hrane nego što je ljudima potrebno za opstanak, a ipak je svake sekunde jedan broj ljudi umirao od gladi. Tehnologija sve više preuzima čovjekove manuelne poslove, teške poljopriv-redne, građevinske i druge poslove. Sve više ljudi ostaje bez posla, a sve više blagostanja za ljude na planeti Zemlji proizilazi iz slobodnog vremena. Znači li to da rad polako ali sigurno prelazi "s ove na onu stranu nužnosti", kako bi to rekao Marks? Dovoljno je da teoretski pretpostavimo da čovjekov obavezni rad više nije nužan za njegov opstanak pa da uočimo sasvim nove društvene odnose na socijalnoj slici čovječanstva. Isto tako, pretpostavimo li da će čovje-čanstvo riješiti problem energije, pojaviće nam se vizija no-ve slike svijeta. Naravno, jako je teško, ali i podsticajno, anticipirati sve finese suptilnih odnosa među ljudima uz anticipiranje takvih promjena. Ova knjiga nije namijenjena za razradu takvih finesa, ali nudi osnovne konture ili uporišne tačke za dalekosežno "zavirivanje" u budućnost.

Da bih cijenjenom čitaocu približio određene uporišne tačke za sagledavanje bliže i dalje budućnosti, izradio sam Tabelu 3, u kojoj stepenasto ili sukcesivno slijede jedno za


79

drugim tehnološka i naučna rješenja koja će čovjeka pribli-žavati uspostavljanju veze sa kosmičkom inteligencijom.

Tabela 3: Deset promjena za deset vijekova

Dal

ja b

ud

ućn

ost

B

liža

budućn

ost

1. Više tehnoloških rješenja koja će ublažiti i konačno riješiti problem energije: nuklearna fuzija, voda kao gorivo i druga rješenja.

2. Genetski inženjering: kloniranje kao novi način reprodukcije ljudskih organa i ljudske vrste. Dešifrovanje genetskog koda ljudske DNK.

3. Približavanje i spajanje prirodne i vještačke inteligencije. 4. Kontrola ili korištenje gravitacione i elektromagnetne sile

planete Zemlje. 5. Kretanje na bezmotorni pogon. 6. Čovjekov opstanak neće više biti vezan isključivo za planetu

Zemlju. 7. Čovjek više neće zavisiti od Sunčevog svjetla. 8. Kontrola trajanja vlastitog života. 9. Osvajanje četvrte dimenzije i putovanje kroz vrijeme. 10. Ostvarenje veze vlastitog duha sa kosmičkom inteligencijom:

kontrola duha nad materijom.

Svaku od deset tačaka projekcije budućnosti iz Tabele 3 dalje ću kratko obrazložiti kako bi vizija imala konkretniju formu.

1. Razrješenje problema energije podrazumijeva više tehnoloških rješenja koja će prvo ublažiti a zatim konačno razriješiti problem energije. Uz pretpostavku da energija prestane biti jedan od najkrupnijih problema čovječanstva, nužno je anticipirati nove društvene odnose. Sigurno je da bi vrlo jeftina ili besplatna energija smanjila ili marginalizo-vala moć novca kao jednu od najsnažnijih poluga uspostav-ljenih odnosa među ljudima. Novac kao vrhovno božanstvo na Zapadu, a posebno u Americi, danas determiniše većinu


80

odnosa među ljudima. Ljudi koji imaju novac a načine neki prekršaj mogu polaganjem kaucije u Americi obezbijediti sebi drugačiji, odnosno povoljniji tretman na sudu u odnosu na one koji nemaju novac.

Kada bi čovječanstvo na raspolaganju imalo besplatnu energiju, drugačije bi se ostvarivala proizvodnja hrane i od-jeće, drugačije bi se gradili infrastrukturni odnosi, odnosno, sve potrebe čovjeka lakše bi bile zadovoljavane, a novac bi postao marginalan ili potpuno nestao. Moć novca danas je takva da zakoni kapitala upravljaju ljudskim ponašanjem. Konkretno, ako dva čovjeka posjeduju znatne sume novca i jedan od njih odluči da umnožava kapital, a drugi da demon-strira vlasničku moć i potroši svoj novac, desiće se da novac ovog drugog pređe na konto prvog čovjeka. Dakle, oni koji ne poštuju pravila igre koja nameće novac biće izbačeni iz te igre. To znači da novac upravlja ljudskim ponašanjem i da zakoni kapitala determinišu odnose među ljudima. U tom kontekstu možemo pretpostaviti da bi interes novca i moć uspostavljenih odnosa baziranih na dominantnim zakonima kapitala mogla biti kočnica za prodor novih tehnologija koje bi donijele jeftinu ili besplatnu energiju za čovječanstvo. Poznate su nam priče da se danas nove tehnologije čuvaju u tajnosti spremljene za neka buduća vremena.

Druga vizija ljudskog društva uz pretpostavku besplatne energije odnosi se na uređenost okoline, na saobraćaj, na infrastrukturu, na kontrolu koju bi čovjek mogao uspostaviti u odnosu na svoju okolinu. Planeta Zemlja bi za kratko vrijeme ličila na rajski vrt jer bi sva ekološka pitanja mogla biti riješena. Navodnjavanje, uređivanje nepristupačnih tere-na, grijanje u Sibiru, hlađenje u Sahari, osvajanje podzemlja i podmorja kao staništa ljudi, samo su dio vizije koju podsti-če pretpostavka raspolaganja besplatnom i ekološki čistom energijom.


81

Nuklearna fuzija i voda kao gorivo sigurno bi značajno pojeftinile energiju na planeti Zemlji, ali ne bi doveli do to-ga da energija postane besplatna. Teslina ideja da električnu energiju prenosi kroz tlo podrazumijevala je mogućnost da čovjek bilo gdje u tlo pobode metalni klin i koristi ovu ener-giju. Ova ideja apriori podrazumijeva da nema naplate za tu energiju, da nije moguća komercijalizacija tog izuma. Pos-toje i druga rješenja koja ne mogu podleći zakonima komer-cijalizacije. U kontekstu danas uspostavljenih odnosa takva rješenja ne bi imala mnogo izgleda da ugledaju svjetlo dana.

2. Dešifrovanjem DNK čovjek bi riješio problem karci-noma kao i niz drugih bolesti. Osim toga, bilo bi riješeno niz drugih pitanja koja muče današnju medicinu. Stopostotno dešifrovanje genetskog koda čovjeka omogućiće predviđa-nje rasta, izgleda, zdravlja i niza psiholoških performansi čovjeka. Ljudski vijek biće znatno produžen.

Genetski inženjering koji će nastati nakon dešifrovanja DNK koda isključiće rizik rađanja defektnog potomstva. Seks kao način reprodukcije ljudskog roda sve manje će biti značajan jer će rizik greške pri prirodnom ili slučajnom spa-rivanju biti uklonjen kloniranjem. Već danas možemo kon-statovati da čovjek upražnjava seks kao zabavu, za razliku od drugih živih vrsta koje ga obavljaju u vrijeme parenja s ciljem da steknu potomke. Štaviše, čovjek je od toga napra-vio aktivnost koja se iznajmljuje za novac. Seksizam u po-našanju ljudi postao je dio imidža ili brenda ljudi za koji su oni spremni da se podvrgnu bolnim plastičnim operacijama kako bi bili što atraktivnija roba koju će poželjeti svaki čo-vjek, čak i onaj ko nije potencijalni partner. Ovo bitno ugro-žava instituciju braka i porodicu kao osnovnu i najstabilniju društvenu grupu. Pošto je pretvorena u zabavu i dobla svoj-stva robe, potreba za seksom će u budućnosti sve više biti zadovoljavana virtualno i potrošački, a sticanje potomstva s


82

izabranim partnerom ostvarivana uz pomoć zdravstvenih institucija koje će omogućiti poptpuno bezbjedno ukrštanje DNK.

3. Približavanje i spajanje prirodne i vještačke inteligen-cije već danas prepoznajemo u čovjekovom napredovanju ka biočipu. Ovaj proces ima vrlo dugu istoriju. Onog tre-nutka kada je čovjek sebi napravio drvenu nogu a kasnije naočare, on je napustio evoluciju jer su slabije jedinke koje bi u prirodnoj selekciji uginule ostale u životu. Ovaj proces posezanja za raznim materijalima koje će ugraditi u svoje tijelo nastavlja se izradom vještačkih zuba, ugradnjom pes-mejkera, danas silikona. Ovo posezanje za rekonstrukcijom vlastitog organizma kretalo se od ispravljanja poremećaja ili nužnosti ka ugradnji silikona i drugih materijala iz estetskih razloga, odnosno do estetskih i moralnih kriterijuma. Ako se taj trend nastavi, možemo očekivati da će čovjek mijenjati svoje organe po želji, odnosno dizajnirati tijelo u skladu sa ličnim estetskim i socijalnim, odnosno moralnim kriteriju-mima.

Ukoliko se ostvari mogućnost spajanja prirodne i vješ-tačke inteligencije, sasvim logično je očekivati da se čovjek odrekne krhkog i vremenski ograničenog tijela u korist za-mjenljivog klona ili kiborga koji može obezbijediti nesme-tan nastavak funkcionisanja CNS-a nakon što se pohaba trošno biološko tijelo. Ako zamislimo da čovjek pri tome još i leti, odnosno da može savlađivati svemirska prostranstva, pred očima imamo superinteligentnu i samoodrživu svemir-sku letjelicu koja ima vlastiti organski mozak, što je ideja viđena u brojnim filmovima i romanima naučne fantastike.

Spajanje prirodne i vještačke inteligencije ne treba pos-matrati samo u formi biočipa. Veza može biti ostvarena i elektromagnetnim putem. Električne aktivnosti mozga danas


83

bilježi elektroencefalograf. Te signale u budućnosti će biti moguće dešifrovati kao slike ili kodirane poruke, odnosno informacije. Ukoliko se ostvari dvosmjernost ove komuni-kacije, jasno je da ćemo imati revoluciju u obrazovanju. Uslijediće radikalna otkrića u sferi pamćenja i učenja. Tradi-cionalno školovanje tada će postati stvar istorijskog sjeća-nja, a učenje komplikovanih sadržaja i operacija stvar se-kundi i minuta. Pošto je učenje prirodna potreba čovjeka, a uz zadovoljavanje prirodnih potreba ide i ugodnost, ovo učenje će biti vezano uz osjećaj ugodnosti.

4. Kontrola ili korištenje gravitacione i elektromagnetne sile planete Zemlje predstavlja ideju koju je Nikola Tesla pred studentima iznio profesoru tokom studiranja u Gracu. Nakon što je profesor odbacio ovu ideju, Tesla je nastavio da se bavi rješavanjem tog problema.

"Bacio sam se na zadatak svim žarom i neograničenim samopouzdanjem mladog čovjeka. Po mom shvatanju, bio je to jednostavno ispit jačine volje. Nisam znao za tehničke teškoće. Sav ostatak studija u Gracu protekao mi je u intenziv-nom ali bezuspješnom naporu i gotovo da sam se ubijedio da je problem nerješiv. Zaista, mislio sam, da li je uopšte moguće preobratiti postojano privlačenje Zemljine teže u obrtnu silu? Odgovor je bio kategorično ne. A zar to takođe ne važi i za silu magnetnog privlačenja? Te dvije pretpostavke su mi se činile vrlo slične" (Tesla, 2006, str. 17).

Kasnije, u poznijim godinama svoga stvaralaštva Tesla je govorio da postoji rješenje ovog fenomena tako što će se kombinovati gravitaciona i elektromagnetna sila u stvaranju i generisanju obrtnog polja. Danas znamo da su to dvije od četiri sile koje djeluju u kosmosu (Hoking i Mlodinov, 2006, str. 140), ali rješenje nemamo, ili ga, prema nekim informa-cijama na Internetu, javnost još ne zna.

Motor koji bi radio na principu stvaranja obrtnog polja kombinacijom dejstva gravitacije u odnosu na elektromag-


84

netnu silu pojeftinio bi energiju na planeti Zemlji do te raz-mjere da bi se radikalno promijenila današnja moć novca a time i socijalni odnosi. Teško je anticipirati socijalnu sliku čovječanstva uz pretpostavku postojanja takvog izuma u trajanju od samo pola vijeka, a kamoli duže.

Rješenje problema gravitacije omogućiće čovjeku da po-sjeti ili kolonizuje planete mnogo veće mase nego što je masa Zemlje. Koristeći gravitacionu i elektromagnetnu silu planete na koju dolazi, čovjek će moći stvoriti lokalnu gra-vitaciju pogodnu samo za njegovo tijelo ili brod na kome posjećuje planetu.

5. Kretanje na bezmotorni pogon danas spada u sferu na-učne fantastike, ali nauka već odavno ne spori postojanje materije i antimaterije. Ideja da se ispod haube automobila smjesti jedna komora sa antimaterijom a da se masa auto-mobila strmoglavce obrušava ka toj komori podrazumijeva kretanje na bezmotorni pogon i to nevjerovatno velikim brzinama.

Druga ideja o kretanju na bezmotorni pogon podrazumi-jeva korištenje obrtanja Zemlje oko vlastite ose kako bi se ostvarilo prebacivanje ljudi i stvari iz jedne tačke u drugu. Konkretno, kada bi se izmakao iz ove orbite i sačekao da okretanjem Zemlje stigne tačka na koju bi sletio, čovjek bi se kretao bez motora i to vrlo bezbjedno i vrlo brzo. Ovu ideju su već razmatrali poznati naučnici.

Postoje i druge ideje o kretanju na bezmotorni pogon od kojih se jedna odnosi na kretanje u kome vremenska i pros-torna distanca gube značaj. Drugim riječima, čovjek će se kretati takvom brzinom da rastojanje između dvije tačke koje želi savladati neće biti vremenski značajno a jedino vrijeme koje će trošiti jeste ukrcavanje i iskrcavanje u pre-vozno sredstvo.


85

6. Čovjekov opstanak neće više biti vezan isključivo za planetu Zemlju. Kao relativno nesigurno mjesto za život, Zemlja će prestati biti isključivo i jedino stanište ljudi. Po-red kolonizacije drugih planeta i satelita u Sunčevom siste-mu, čovjek će osvojiti nova svemirska prostranstva. Život na svemirskom brodu predstavljaće cjeloživotnu realnost za jedan broj ljudi. Svemirski brodovi dostići će takve perfor-manse da će život na njima biti sigurniji i ugodniji nego na planeti Zemlji ili nekom drugom svemirskom tijelu.

7. Čovjek više neće zavisiti od Sunčevog svjetla. Svemir nije osvijetljen i kao mračno mjesto unaprijed plaši čovjeka, tim više što čovjek zna da njegov život nije moguć bez Sun-čeve svjetlosti. U budućnosti će čovjek ovladati tehnologi-jom i moćima koje će mu omogućiti da upali mrtve planete ili njihove satelite, da od njih napravi užareno tijelo koje isijava životvornu svjetlost poput one koju nam šalje Sunce. Druga mogućnost je da čovjek ovlada silama kosmosa do te mjere da može generisati energiju i materiju da proizvode svjetlost poput Sunčeve. Kombinacijom gravitacione, elek-tromagnetne, slabe nuklearne i jake nuklearne sile kao četiri sile kosmosa, čovjek će moći proizvesti životvornu svjetlost analognu Sunčevoj. Zapremina ovakvog svjetlosnog genera-tora biće svedena na mjeru konkretnih potreba čovjeka, tako da će čovjek prestati biti zavisan od Sunčeve svjetlosti jer će je sam proizvoditi.

8. Kontrola trajanja vlastitog života predstavlja moć koju čovjek danas pripisuje bogu. Ova kontrola ne podrazu-mijeva besmrtnost, ali znači da će čovjek stalno produživati svoj životni vijek do nivoa vlastite volje i želje za životom. Osnovni kriterijum ovog trajanja biće čovjekova moralnost, odnosno odgovornost prema sebi i drugima. Regeneraciju ćelija vlastitog organizma čovjek će moći kontrolisati toliko dugo koliko bude želio da zadrži vitalnost svoga organizma.


86

Već danas su nam poznate morbidne igre i mahinacije sa fe-tusima i izdvajanjem hormona koji omogućuju nevjerovatnu regeneraciju ćelija odraslih ljudi. U budućnosti će to biti stvar genetskog inženjeringa ili novih tehnologija baziranih na zračenjima, odnosno DNK rekonstrukciji bioenergets-kim, hemijskim, elektromagnetnim ili nekim drugim putem. Ideju da je čovjek stvoren da vječno živi nalazimo i u Bib-liji.

9. Osvajanje četvrte dimenzije i putovanje kroz vrijeme predstavlja moć čije domete danas ne možemo lako zami-sliti. Naš um već danas znatno predodređuje našu buduć-nost. U snovima ili na javi na subliminalnom nivou naš um putuje kroz vrijeme i vodi nas u ponašanju i djelovanju. Svoje ponašanje usklađujemo s onim što znamo o sebi, svojoj prošlosti i svojoj istoriji. Neki ljudi bi silno željeli da izbrišu memoriju, da nisu počinili zločin ili nedjela koja ih prate ili jednostavno da zaborave nešto što ih opterećuje. Međutim, naš um stalno zadržava vezu sa prošlošću i pred-određuje buduće akcije koje ćemo činiti. U uslovima da mo-že putovati kroz vrijeme, čovjek bi mogao optimalno deter-minisati svoje ponašanje te izbjeći zlo i činiti dobro. Ogrom-na moć koju donosi putovanje kroz vrijeme podrazumijeva moral bogočovjeka, podrazumijeva viši nivo etike na kome čovjek može preuzeti odgovornost za sebe, svoju sudbinu i sudbinu čovječanstva.

10. Ostvarenje veze vlastitog duha sa kosmičkom inteli-gencijom, odnosno kontrola duha nad materijom predstavlja konačno poistovjećivanje čovjeka sa bogom, odnosno ono što u Bibliji i Kur'anu nalazimo kao ideju vaskrsenja.

Kada nastupi (neminovan) događaj (Sudnji dan), čije obistinjenje ne može niko poreći, koji (će nesretne) obarati, a (sretne) dizati (Kur'an, El-Vaki'a, 1: 1, 2, 3).


87

Ideja da čovjek osvoji božje moći nije nova. Pored broj-nih poruka u tekstovima objavljenih religija, ovu ideju raz-rađivao je i Nikola Tesla. Govoreći o "prvobitnoj supstanci" koja prelazi iz materijalne u energetsku, a potom u prvobit-nu formu, on razmišlja o tome da čovjek ovlada ovom sup-stancom.

"Ako bi to mogao postići, čovjek bi imao moć bezmalo bezgraničnu i natprirodnu. Po njegovoj naredbi, i sa vrlo malo truda sa njegove strane, stari bi svjetovi nestajali i novi bi nastajali po njegovoj zamisli. On bi mogao da uhvati, zgusne i sačuva eterične oblike svoje mašte, prolazne slike svojih sno-va. Mogao bi da izrazi sve tvorevine svoga duha, u ma kojoj srazmjeri, u oblicima konkretnim i nerazorivim. Mogao bi iz-mijeniti veličinu ove planete, vladati njenim godišnjim dobi-ma, voditi je kroz dubine vasione putem koji bi sam izabrao. Mogao bi izazvati sudare planeta i stvoriti svoja sunca i zvije-zde, svoju toplotu i svjetlost. Mogao bi stvoriti i razviti život u svim njegovim beskrajnim oblicima" (Tesla; u knjizi: O'Nil, 2006, str. 315).

Kontrola materije, upravljanje njenim transformacijama u energiju te njeno oblikovanje predstavlja moć ljudskog uma koja bi ga svrstala pored njegovog tvorca. Radi se o psi-energiji, koja predstavlja vezu čovjeka sa mikrokosmič-kim i makrokosmičkim umom. Ovo djelovanje čovjek ne bi mogao ostvariti bez saglasnosti tog uma jer je time čovjek ostvario jedinstvo sa njim i spoznao da je bog jedan i da je u nama.


88

ZAKLJUČNO

Svaki trenutak koji doživimo, istog časa postaje prošlost.

Zato smo slobodni samo ako ne mislimo o vremenu

– ako prihvatimo činjenicu da vrijeme ne postoji.

Osnovna svrha ove knjige nije bila da ubijedi nevjernike niti da raspravlja sa vjernicima. Moja namjera je bila da u što jednostavnijim crtama ukažem na to da čovjek treba vje-rovati u dobro u sebi, da mu se dobrota isplati, a zlo vraća poput bumeranga, samo pri tome još i umnoženo. Vjerova-nje u vlastitu dobrotu, nastojanje da se čini dobro kao i dob-ra djela čovjeka vode ka jedinstvu sa kosmičkim duhom, sa duhom koji prožima sve, sa bogom.

Na prvi pogled čini se da se u ovoj knjizi radi o dobro složenom mozaiku udarnih misli velikih umova savremenog doba, ali nije sve u tome. Slažući mozaik najznačajnijih ide-ja velikana dvadesetog vijeka i današnjice, iznio sam i neke originalne ideje. Prva takva ideja je da u nama postoji psi-energija, koja čeka svog Edisona, i da ta energija spaja čov-jeka sa kosmičkim umom, da ona nije odvojena od kosmič-kog uma, ali da ima slobodu proizvoljnog djelovanja. Ukoli-ko je ovo djelovanje usmjereno ka zlu, organska ili tjelesna supstanca u kojoj se ostvaruje dinamika psi-energije nanije-će sama sebi štetu.

Druga ideja je da se naš duh može kretati brže od svjet-losti, a to znači preticati vrijeme ili se vraćati u prošlost. Vraćanje u prošlost nije poput filma koji se odvija unazad i u kome fudbaleri trče unatraške, nego se radi o vremenskim skokovima u kojima odlazimo u neko prošlo vrijeme a zatim film događaja odvijamo unaprijed, onako kako su se desili. Osnovni razlog zašto ne možemo putovati u budućnost leži


89

u čovjekovoj nespremnosti, moralnoj nedozrelosti da preuz-me odgovornost za ovakve spoznaje, za ovakva putovanja.

Treća ideja koju elaborišem u ovoj knjizi jeste odnos morala obaveze i prinude prema moralu razloga. Radi se o dva nivoa moralnosti, gdje je moral obaveze i prinude niži nivo na kome čovjek mora da sluša i izvršava zadate zapovi-jesti i norme, da se boji boga i nema pravo da razmišlja i propituje datost normi. Drugi, viši nivo moralnosti predsta-vlja moral razloga u kome čovjek prosuđuje i odmjerava razloge da bi izveo vlastiti sud o tome šta je za čovjeka i pri-rodu dobro a zatim djeluje u smjeru tog dobra. Sve objav-ljene religije proklamuju ova dva nivoa moralnosti, a suština je u tome da se niži nivo moralnosti ostvaruje na nižem ni-vou čovjekove svijesti i da te odrednice u objavljenim religijama treba tretirati istorijski – one su vrijedile u datom istorijskom trenutku i sa sobom donijele ono što jeste u datom istorijskom periodu ljudima bilo korisno, ali danas neke od tih odrednica nisu primjenljive. Moral razloga se oslanja na unutrašnju motivaciju i vodi čovjeka da putem dobra ostvaruje svoje jedinstvo sa bogom. Korist ovog sagledavanja dvije "velike slike" je u tome da se moral razloga prepoznaje kao poželjni okvir moralnog djelovanja savremenog čovjeka, a da se fundamentalizam u svim reli-gijama prepoznaje kao zanemarivanje vremenskog značenja odrednica u spisima objavljenih religija i kao apsolutizacija nekih religijskih odrednica izdvojenih iz cjelokupnog kon-teksta propovijedane vjere. U ovoj knjizi dajem prikaz čov-jekovog puta od grešnog bića do bogočovjeka.

Četvrta teza je da naša spoznaja o čovjeku i mikrokos-mosu napreduje u skladu sa spoznavanjem makrokosmosa. Što smo više uvjereni da je svaka ćelija i svaki atom u na-šem organizmu na svom mjestu s određenom svrhom, što više spoznajemo uređenost mikrokosmosa i vlastitog bića, to


90

više dolazimo do spoznaje da je i makrokosmos uređen, da u dubokom svemiru nije samo haos, nego da se i tamo odvi-jaju procesi koje prožima isti duh koji prožima i čovjeka. Kada se spoje spoznaje o mikro i makrokosmosu, čovjek će ostvariti svoje jedinstvo sa kosmičkim duhom.

Nova je i teza da osporavanje darvinizma zapravo proti-vurječi mnogim pisanim odrednicama objavljenih religija jer čovjek nije stvoren kao savršen nego mu je bog preko dari-vanja svoga duha prenio moć da se usavršava, da uči i na-preduje i u sebi gradi bogočovjeka. Odrednice u objavljenim religijama koje obavezuju čovjeka na progres direktno oba-vezuju na evoluciju, što znači da je evolucija čovjeku bo-gom darovana. U protivnom ostaje da tragamo za drugim pojmom koji bi formalno zamijenio proskribovanu "evolu-ciju" ali bez ikakvih suštinskih doporinosa kojima bismo razumjeli progres. U okviru teze o osporavanju darvinizma razmotrena je i teza da je marksizam svojevrsna religija te da u svojoj etičkoj osnovi nema suštinskih razlika između njega i objavljenih religija. Istorija nam pokazuje da obra-čun religije sa raznim ideologijama i teorijama nije uvijek slavno završio po predstavnike religije.

Sljedeća ideja koju donosi ova knjiga odnosi se na to da čovjek ima na raspolaganju određeni broj hiljada godina ka-ko bi od potopa do potopa osvojio moći koje će ga učiniti slobodnim i nezavisnim od Zemlje kao relativno nesigurnog staništa, od Sunčeve svjetlosti i gravitacije. Ovo vrijeme čovjek može iskoristiti ako se orijentiše na dobro i suzbije zlo koje ga prati u njemu, društvu i okolini.

Sedma ideja pripada tezi da čovjek živi onoliko koliko je moralno zreo da živi. Kada bi čovjekov život trajao hiljadu godina, danas bismo živjeli u kamenom dobu. Starije gene-racije bi do savršenstva razvile sistem gušenja slobode mla-


91

dih tako da bi progres bio znatno ugrožen. S druge strane, moralni odnos čovjeka prema prirodi, drugim ljudima i sa-mom sebi podrazumijeva borbu za dobro, borbu protiv ne-morala. Onoliko koliko čovjek ovlada djelovanjem u smjeru dobra, toliko hrani svoje ćelije pozitivnom energijom, toliko ih podmađuje i optimalno podstiče na djelovanje.

Osma nova ideja u ovoj knjizi jeste da čovjek današnjice umnogome podsjeća na opise bogova iz legendi te da sve više osvaja moći koje u knjigama objavljenih religija nalazi-mo kao svojstva boga. Ovo ne protivurječi odrednicama Biblije, Kur'ana i drugih knjiga objavljenih religija jer tamo stoji da je čovjeku dato da u sebi gradi bogočovjeka.

Deveta nova ideja je da čovjekov put ka jedinstvu sa kosmičkim duhom počinje u čovjeku, da je prvi korak ka jedinstvu sa kosmosom u čovjekovoj psi-energiji. Brojni su načini aktiviranja ove energije. Neke od tih načina nudi nam taoistička i budistička filozofija i praksa koncentracije – je-dan od tih načina opisao je Nikola Tesla objašnjavajući svo-ju usredsređenost na izume kojima se bavio, a neke načine nalazimo kod Šelinga i u drugim djelima njemačke klasične filozofije. U svakom slučaju, postoji ogroman spektar nači-na i puteva kako možemo aktivirati i usmjeriti svoju psi-energiju kada želimo riješiti problem ili postići željeni cilj.

Deseta, simbolično zaokružena teza o deset promjena za budućih deset vijekova, ukazuje na čovjekov put ka kosmič-kom umu, na njegovo jedinstvo sa bogom. Nije neophodno biti veliki vidovnjak i posjedovati čarobne moći kako bismo sagledali budućnost. Logika, saznanja nauke, mitovi i pos-tavke objavljenih religija, misli velikih ljudi i sva saznanja ukazuju na to da će čovjek u budućnosti osvajati performan-se koje je do sada pripisivao bogu. I ne samo to nego će i stvarno postići božanska svojstva.


92

Na kraju, nadam se da sam ovom knjigom podstaknuo ljude da na jednom višem nivou iščitavaju Bibliju, Kur'an i druge tekstove objavljenih religija, da sam njihovo vjerova-nje usmjerio na pravu adresu, na njihovu vlastitu unutraš-njost, od koje treba početi. Svaka spoznaja koja vodi ka dob-ru ne može biti protiv religije, makar se ona javila u mark-sizmu ili darvinizmu. Ako ne ide dva koraka ispred sebe, čovjekov um postaje automat za svakodnevnu orijentaciju. Učimo za budućnost koja je već počela a zbog koje smo se juče brinuli. Ova knjiga pokazuje "znakove pored puta" za pogled u budućnost.


93

LITERATURA

Ајдачић, В. (1998). Наука као бајка II. Београд: Златна књига.

Barrow, R. (1995). The erosion of moral education. Inter-national Review of Education, 41, pp. 21–32.

Библија или свето писмо старога и новога завјета (превод: Ђура Дан и чић и Вук Караџић). (1993). Бео-град: Британско и инострано библијско друштво.

Blofeld, Dž. (1989). Put do besmrtnosti. Beograd: Moderna. Buzan, T. i Buzan, B. (1999). Mape uma – briljantno razmi-

šljanje. Beograd: Finesa. d'Omerson, Ž. (2003). Priča Jevrejina lutalice. Beograd:

PlatΩ. Etkinson, V. V. (2004). Moć uma i tajna mentalne magije.

Beograd: Metaphysica. Fromm, E. (1977). Čovjek za sebe. Naprijed: Zagreb. Goleman, D. (2007). Socijalna inteligencija, nova nauka o

ljudskim odnosima. Beograd: Geopoetika. Henkok, G. (2004). Tragovi bogova – potraga se nastavlja.

Beograd: Mono & Manana i Moć Knjige. Hoking, S. (2004). Teorija svega – poreklo i sudbina

univerzuma. Beograd: Alnari. Hoking, S. i Mlodinov, L. (2006). Kraća povest vremena.

Beograd: Alnari. Huhley, J. (1957). New bottles of new wine: Essays. Lon-

don: Chatto and Windus. Kohlberg, L. (1976). Moral stages and moralization: Deve-

lopmental approach. In T. Lickona (ed.), Moral develop-ment and behavior, theory, research, and social issues. New York: Holt, Rinehart and Winston.

Koruga, Đ. (2001). Svest snova. Beograd: Nauka.


94

Kur'an časni (1974). Zagreb: Stvarnost. Lenné, R. (1983). Strah: analiza i terapija. Zagreb: Izdanje

prevodioca (S njemačkog prevela Snježana Blažeković). Maslow, A. H. (1963). Self-actualizing people. In J. B.

Levitas (Ed.), The world of psychology. New York: Braziller.

Милићевић, В. (1997). Сјај звезде Миланковић. Београд: Рударско-г е о лошки факултет.

Milinković, A. (2004). Večnost i svetlo piramida – pos-lednje tajne planete. Beograd: Beoknjiga.

Murray, H. A. (1938). Explorations in personality. New York: Oxford University Press.

Myers, D. G. (1989). Psychology. New York: Worth Publishers, Inc.

O'Nil, Dž. (2006). Nenadmašni genije – život Nikole Tesle. Beograd: Metaphysica.

Segan, K. (2006). Kosmos. Beograd. Alnari. Тесла, Н. (2006). Моји изуми. Београд: Нова школа. Vajninger, O. (2007). Pol i karakter. Beograd: Feniks libris. Višić, M. (1989). Egipatska knjiga mrtvih. Sarajevo: Svjet-

lost. Zamarovski, V. (2002). Junaci antičkih mitova. Beograd:

Alnari.


95

SADRŽAJ

O nastanku ove knjige 3

Makro i mikrokosmos 9

Duh prožima sve 12

Boga i čovjeka prožima isti duh 17

Neslućene moći čovjekovog uma 22

Naelektrisanost našeg mozga 26

Dobro i zlo u nama 29

Svjetlost i ljudski duh 37

Marksizam, darvinizam i religija 42

Precesija 48

Moć ideje 54

Vrijeme, prostor i ljudski duh 58

Čovjek na božjem putu 65

Bogovi u legendama 71

Šta nas čeka u budućnosti 77

Zaključno 88

Literatura 93


96

Documents

Bog Je Jedan,Bog Je u Nama[1]