NEDŽAD LATI�

BOJA POVJESTI

P -POSVETA 00 - PROCES '83 01 - FIDIJE 02 - RAT U (SREDNJOJ) BOSNI 03 - MLADI MUSLIMANI 04 - PORUKA 05 - USUD GOR�INE 06 - NJEGOVA �EHRA 07 - MEKERU VE MEKERELLAH 08 - JEDNA SMRT DVA ŽIVOTA 09 - NOVI VRLI SVIJET ISLAMA 10 - FATA I DVANAEST APOSTOLA 11 - ZELENI ZAMAK 12 - �ETIRI TRIŠNJE

1

Boja povijesti - Posveta

POSVETA

U vrijeme rata, mislim daje bila jesen 1994., došao sam u Gra�anicu kod Doboja. Džamija i munara bile su ošte�ene gelerima, ali su opstale. Primijetio sam da su lipe u haremu džamije skršene:

«Ovo vas je zadesila holuja?!» komentirao sam, sažaljivo gledaju�i presami�ene ovrške lipa.

«Nije holuja, granate!« objasnio mi je jedan džematlija. I onda je slijedilo pojašnjenje kako su te lipe zasa�ene kao nišani šehidima koji su poginuli u boju pod Banjom Lukom. Nakon okupacije Bosne, krilo se pred tu�inom da su to šehidi. Tako su im imena ostala nepoznata, a džematlije su im u�ile šapatom fatihe uz šum lipova liš�a.

«Lipe su svojim granama štitile džamiju od �etni�kih granata«, tvrdio je džematlija. Ja sam zamislio šehide kako šire svoje zelene ruke poput lipovih grana i zaustavljaju granate; ne daju svoju džamiju!

Slijede�e godine jedna granata je iznad polomljenih lipa pogodila munaru.

Ovu knjigu posve�ujem svim šehidima, uz želju da me Svevišnji uvede pod njihov lipov hlad.

Posebnu posvetu �inim svojoj ljubljenoj majci hadži Džemila-hanumi, koja je svehla brinu�i se «šta �e biti sa muslimanskom dicom«.

Sarajevo, redžeb 1442.

septembar 2003.

2

PROCES '83.

Bismillahirrahmanirrahim! Ovo bi trebalo biti moje kazivanje, svjedo�enje, moglo bi se re�i, iskaz o hapšenju, zatvaranju, su�enju i odbrani trinaestero muslimana koji su u jesen 1983. godine osu�eni na dugogodišnju robiju; kazivanje -jer je osobno prisje�anje na najturbulentniji dio mog života; svjedo�enje - jer sam kao Džemalov brat, uz Sabinu Berberovi�, k�erku Alije Izetbegovi�a, bio najangažiraniji u njihovoj odbrani. Iskaz je udbaški termin i odgovara mojoj nakani priznanja svega što sam radio, vidio i �uo da se radi protiv njih. Vjerujem u kismet - sudbinu, lako mi se razum ne miri sa svim odlukama i situacijama koje me zadese u životu, pri hvatam i pokoravam se sudbini kao ne�emu što me nije moglo mimoi�i. Bilo to dobro ili zlo. Danas, nakon skoro dvije decenije, vidim da sve što se zbivalo nije imalo nikakve veze sa mojima željama, ambicijama, snovima i vizijama. Kakav, onda, mogu imati zaklju�ak?!

Bio sam veseo i bezbrižan mladi�; nikad me policajac nije legitimirao; nikad nisam upoznao advokata, nisam znao ni kako izgleda zatvorska �elija i sudnica. Tek sam kao u�enik Medrese znao da su neki moji profesori bili u zatvoru. Poput hafiza Ibrahim-efendije Trebinjca, Kasima Hadži�a, Omera Naki�evi�a, Safeta Toki�a, Mustafe Sete itcl. Ništa me to nije sikiralo, mada sam bio kivan na komuniste koji su tako dobre ljude, poput starih i pobožnih profesora, terorizirali po kamenolomima i rudnicima. Imao sam još razloga da mrzim komuniste i komunizam, naprimjcr -nisam bio socijalno osiguran u Medresi, ali nisam ih se bojao, nisam strepio za svoju sudbinu. Imao sam snove i vizije, kao da sam živio u najslobodnijoj državi na svijetu. Mislim da su mi i roditelji živjeli u takvom svijetu. Jednom mi je babo rekao da je molio ADaha, dž.š., da mu sa�uva djecu od svakog zla i belaja, ali nikada nije molio da ih sa�uva od zatvora. Možda to i nije bila naivnost, kako bi se moglo u prvi mah zaklju�iti. Jer sa naše strane nije bilo grješke. Babo je, kao imam, bio �ak i oprezan. Držao je Titinu i Jovankinu sliku u dnevnoj sobi. Nit'je volio Titu, nit' Jovanku, ali njihova slika je visila na zidu uz porodi�ni album i nekoliko levhi.

Tito i Homeini

Ja sam taj koji je u svojoj bezazlenosti donio konkurenciju Titinoj slici. Jednog dana sam donio sliku imama Homeinija. Bila je to naljepnica pa sam je zalijepio na vitrinu sa knjigama. Homeinijev turban se idealno uklapao u tomove knjiga pisane halfovima, Kur'ane, levhe. Taj moment bio je prekretnica u našoj porodi�noj idili, u kojoj je svakako uživao i Tito sa svojom slikom. Kako se to desilo? Moj babo je volio nekoliko poznatih muslimana: Jasera Arafata, Džemala Nasera, Muamera Gadafija, Džemu Bijedi�a i Safeta Isovi�a. U prvu trojicu, Arape, razo�arao se kad je �uo da i nisu bili Bog zna kakvi muslimani. Džemu nije prežalio. Po jednom od ove dvojice, Naseru ili Bijedi�u, Džemal je dobio ime. A Safet je za njega bio sultan, kralj, predsjednik, pravi lider. Bacao bi kapu u plafon kad bi na televizoru Sajo zapjevao. Nisam imao ništa protiv babinih ljubimaca, ali ih nisam ni simpatizirao. I ja sam do�ekao i vidio Gadafija u haremu. �ak nisam uživao ni u Safetovim pjesmama. Bile su mi stereotipne i preglasne. Slušao sam Šabana Šauli�a, Bijelo dugme, Abbu itd.

E, jedne ve�eri, dok smo sjedili u dnevnoj sobi i gledali Dnevnik, pojavio se imam Homeini. Dedo sa turbanom na glavi i crnom sjenom koja mu je padala sa ramena do tala, stao je pred milionsku masu koja je kliktala, vrištala, mahala rukama. Nakon njegovog jednog lagahnog polukružnog pokreta desne ruke milionska masa se utišala. Doimalo se da im je oduzeo dah, da ne dišu. Bio sam fasciniran njegovim imidžom, kao i njegovim djelovanjem na mase. Ta hipnoti�ka elokvencija i imidž „dede evlije“ bili su dovoljni da pridobije moje simpatije, iako nisam bio upu�en šta on ho�e. Nisam shvatao koga obara sa vlasti, koga voli i ne voli. Mislio sam da �e i babo dobiti novog autoriteta. Ali, gle �uda; babo je sumnji�avo klimao glavom. Nije ga prihvatio kao Nasera, naprimjer. Vjerovatno zato što su ga i Naser i Arafat i Gadafi razo�arali. «Nemoj ti tako», upozoravao je kriti�are Nasera. «On nam je valj'o. Izvadio je Dozu iz zatvora. A šta �e hudi Arafat, ni zemlje ni naroda.« Za Gadarija je još imao razumijevanja da je mlad, al' dugo je pri�ao kako je

3

Gadafi sa Džemom Bijedi�em došao u Gornji Vakuf. Helikopterom su se negdje spustili i došli u novu džamiju. Gadafi je klanjao u džamiji, tu je negdje u blizini safa bio i babo, a Džemo je stajao na vratima. «E-e-e, zna Džemo kako se pomažu muslimani«, zaklju�io bi pri�u. Muslimanski krugovi su pri�ali verziju da je prilikom prve posjete Nasera Beogradu ovaj odmah upitao za Husejna Dozu, koji je sa njim bio skupa u klupi na El-Azharu u Kairu. Kad se Tito raspitao za Dozu, Udba mu je odgovorila daje u zatvoru. Navodno je Tito odmah naredio da se pusti i tako je, zahvaljuju�i svom studentskom kolegi, Dozo pušten. Postoji još jedna poruka iz ove anegdote: šta je falilo da Dozo bude predsjednik kao i Naser, skupa su bili u klupi. Ova potajna babina razmišljanja Udba je denuncirala pred samu �ozinu smrt. O�ito je babo �ekao sli�nu pri�u o Homeiniju pa da „zagrize“. Homeini kao da nije ni �uo za Bosnu. A ja sam „zagrizao“ toliko da mi nije bilo dosta zalijepiti Homeinijevu sliku na vitrinu, ve� sam je zalijepio na unutarnju stranu poklopca kožne torbe. Imao sam jednu „foru“ sa tom slikom. Neke sam prijatelje sa Filozofskog fakulteta, Zilhada, Rifata i Ahmeta, pozdravljao tako što bih im „podviknuo“ selam i otvorio poklopac da vide sliku Homeinija. Sva trojica su kasnije imali problema sa Udbom zbog ove slike, iako su bili profesori marksizma. A gdje je tu Džemal? On se oženio. Svatovi su bili koji mjesec prije Titine smrti. Nikad nas dvojica nismo dijelili društvo i prijatelje. Ženidbom se totalno udaljio od mene. Radio je kao vanredni profesor u Medresi i mnogo se angažirao u predavanjima u Taba�kom mesdžidu. Najtješnje je sura�ivao sa Mehmedalijom Hadži�em i Hasanom �engi�em. Ja sam im bio vodonoša. Ponekad, dok bi spremali predavanja u Taba�kom mesdžidu, kupio bih im grož�a. Hasana, koliko god sam poštovao, nikad nisam volio. Smetala mi je njegova prepotentnost, koja se grani�ila sa drskoš�u. A i sa Džemom se �esto sva�ao, pa su napravili sporazum da ne smiju biti ljuti duže od tri dana. Šerijatski, nema šta. Mnogo, mnogo puta su prekršili taj sporazum. On je klasi�ni aktivist, a la Streljnikov.

Mehmedalija je bio, a takav je i ostao, intelektualac. Izvanredno obrazovan �ovjek. Loš organizator i loš aktivist. Mislim daje on izvršio presudan utjecaj na Džemu, tako da je i Džemo vrlo loš organizator i aktivist. Do poznanstva sa njim Džemo je bio bohem. Volio je dugu kosu, gorljivo je kritizirao �elnike IVZ-a, vidio sebe kao pjesnika. U pubertetu je sanjao o fudbalskoj karijeri. �ak je trenirao u FI< „Bosna“. Tad je odobravao moje foliranje sa slikom imama Homeinija. Ali, nije me upu�ivao u svoje krugove, niti mi je posebno sugerirao stavove o pitanju Iranske revolucije. Jedanput mi je ispri�ao da se vi�a sa jednim Irancem. Zvao se Doktor Turabi. Negdje su sjedili skupa i razgovarali o Iranskoj revoluciji. Davao mi je informacija toliko da mi potvrdi ispravnost mojih simpatija za Homeinija. Džemo me je odli�no poznavao. Postoje stariji, uvijek se prema meni odnosio zaštitni�ki, tolerirao mi je ispade i pogrješke. Imao je i šta. Ja njemu nisam imao šta tolerirati, jer je bio sto puta odgovornija osoba od mene. Govorio mi je da sam odrastao na dedinom krilu, što je trebalo zna�iti da ja Homeinija volim kao dedu, a ne kao lidera jedne vrlo zna�ajne revolucije na koncu dvadesetog stolje�a. Bio je u pravu: svu filozofiju života nau�io sam od svog dede, a moje zanimanje za Iransku revoluciju nije sezalo dalje od simpati�ne brade i turbana imama Homeinija. Ma koliko bile bezazlene, simpatije za imama Homeinija bile su raspravljane na sjednicama CKKP BiH. Kad danas �itam stenogram sa sjednice, vidim da su moje „simpatije bile panislamisti�ke“.

Kako je po�elo

Bilo je dovoljno da se uspani�im kad sam u �aršiji �uo da su neki imami, profesori medrese i studenti privo�eni u policiju. Bilo je to 23. marta 1983. godine. Najviše su bili ispitivani o Homeiniju. Zgulio sam Homeinijevu sliku sa torbe. Nikad nisam �itao Oslobo�enje. �itao sam Politikin zabavnik, NIN, Sarajevski Svijet, Start, kasnije Danas. Sje�am se kad sam kupio prvi broj Danasa. Oslobo�enje sam kupio kad sam �uo da su objavljena imena grupe uhapšenih muslimana. Bilo je to 9. aprila 1983. godine. Od uhapšenih sam znao Hasana �engi�a i Meliku Salihbegovi�, a Aliju Izetbegovi�a i Omera Behmena sam vidio na ulici. Za ostale nikad nisam ni �uo. Džemo je još bio na slobodi. Nekoliko je puta nosio Hasi paket u zatvor.

4

Paket je bio vra�en, a stražar na prijavnici je uzeo Džemine podatke. Supruga ga je korila da to ne �ini, iako mu je sama spremala paket. Ona se bila sprijateljila sa Hasinom sestrom Nedžmom.

Nisam se puno sekirao zbog hapšenja desetak ljudi, al' mi je bilo žao Hase. Tih dana sam otišao roditeljima u Biljane kod Klju�a, gdje mi je babo radio kao imam. Dok sam putovao kasno no�u, gledao sam mjese�inu i tugovao za Hasom. Zamišljao sam da, dok se ja vozim, on leži negdje na betonu sklup�an i pretu�en. Nisam znao kako izgleda zatvor. Usprkos filmovima u kojima sam vidio �elije, moja mašta, potaknuta tugom za Hasanom, formirala mi je betonske hladne �elije.

�im sam došao ku�i, neprimijetno sam ušao u sobu da bih zgulio Homeinijevu sliku sa vitrine. Slike nije bilo. Babo je uradio posao istog trenutka kad je, putem televizije, �uo da je uhapšena grupa „koja je djelovala sa neprijateljskih pozicija“. Ujutro za kahvom majka me je upitala za Hasana.

Voljela ga je kao dobrog Džeminog prijatelja. «Kako mu je jadnoj majci?!», odhukivala je. «lma samo njega«. Nisam im kazao da mu Džemo nosi pakete u zatvor.

Sedmi maj

Nekako sam oduljio kod ku�e. Možda zbog Mirzete. I ona je bila kud. Nas dvoje smo sjedili za stolom pod šljivom kad je mali Hasib, dje�ak iz komšiluka, dotr�ao uzvikuju�i: »Nedžade, traže te kod ku�e!» «Ko?Je 1' policija?«, htio sam se našaliti sa uspani�enim dje�akom. «Jeste. Policija te traži«, odgovorio mi je. Srce mi je obuzela hladna zebnja. Krenuo sam ku�i. U sobi sam zatekao majku, starog komšiju Latifa, jednog policajca u uniformi i dvojicu mla�ih ljudi. To su bili agenti Udbe, koji su se predstavili kao Muharem Zjajo i Željko(?), možda Varunek, iz Banje Luke. Vršili su pretres stana. Rovili su po vitrinama, preturali knjige, izdvajali Džemine slike, teke, razglednice, kasete... Zavirivali pod krevete, u dimnjak, tražili su oružje. Dok su izmicali vitrinu sa knjigama, nešto je ispalo i udarilo o pod. Bila je to uramljena mala slika bra�nog para Broz. Pali su naglava�ke, i dok su agenti gledali u nju, oni su dubili na glavi - Tito na šeširu, a Jovanka na pun�i. Muharem ju je uzeo i stavio na vitrinu. Tad su prestali rovariti. »Ljudi, Tito mi je valj'o», uzviknem u raspravama o Titi. Ono što su izdvojili, popisali su i odnijeli. Na rastanku su me upozorili da se ne odvajam od ku�e i da isto prenesem babi, koji se tog dana nalazio na nekoj sjednici imama u Jajcu. Tako je po�elo. Majka je zaplakala i nikad nije preboljela. Nikad je više nisam vidio bez bola u o�ima, i tespiha u rukama -umrla je od infarkta. Babo se zabrinuo i othuknuo iz dna duše. Uhvatio se za lijevo rame koje ga nikad nije prestalo boljeti - umro je od infarkta. Rahmetullahi alejhim. Po nišanima na seoskom greblju u Pridvorcima može se pro�itati da su Sakib i Džemila Lati� živjeli (samo!) 60 godina.

Iste no�i otišao sam u Sarajevo. Zapravo, �im je babo došao iz Jajca. A do tada sam se bio oprostio sa Mirzetom. Rekao sam joj da mi je Džemo uhapšen i da �e od sada zauvijek, mislio sam da �e komunisti vje�no vladati, moje ime biti pod žigom. Mirzeta je plakala. To je bila no� bola u mom životu. Sedmi maj! Svi koje sam volio te no�i su bolno plakali. Ja nisam plakao, ali sam od te no�i izgubio osmijeh, koji se više nikad nije vratio na moje lice. I danas se smijem, imam imidž �ovjeka „vesele naravi“, ali iza mog osmijeha ostaje duboko more tuge i boli koje se slijevalo u moju dušu od Džeminog hapšenja do smrti roditelja.

Ustru�avao sam se izgovarati ovakve tvrdnje zbog Džeme, da se ne bi on direktno osjetio krivim, ali to je istina. Važnost izricanja ovakve tvrdnje leži u tome što smatram da ništa manje nisu patile familije, posebno roditelji, nevino hapšenih politi�kih zatvorenika u doba komunizma. Udbi nije bilo dosta samo mu�iti uhapšenog „državnog neprijatelja“ ve� se mazohisti�ki trudila „uništiti ognjište“, kako je moj babo to nazivao. To im je bilo cilj i sa Džeminim hapšenjem.

Dok klanjam džumu...

5

�im sam stigao u Sarajevo, otišao sam Timi, Džeminoj supruzi. Kroz pla� mi je ispri�ala da je bio na nastavi u Medresi kad su ga iz SUP-a pozvali telefonom da do�e u SUP, zgradu današnjeg Federalnog MUP-a. „Dok klanjam džumu“, odgovorio je. Sa�ekao je džumu i onda otišao sam. Njegovi prijatelji su pri�ali kako se u haremu Hadžijske džamije opraštao sa njima, govore�i im „da su ga Oni (!) pozvali“. Ra�unao sam daje Hasan uhapšen 24. marta, dakle prije više od mjesec dana, i da Džemu, vjerovatno, ispituju kao njegovog svjedoka. Pitao sam Timu da li su joj udbaši koji su joj pretresali stan rekli gdje se nalazi Džemo. «Tamo gdje su i mene vodili», rekla je. Odmah sam otišao u zgradu kod Ljubljanske banke. Na portirnici sam pitao za brata. Jedan policajac me je upitao - kad je pozvan u SUP. «U petak«, rekao sam. «Danas je ponedjeljak. Onda trebate u Centralni zatvor.« Odem u CZ. Tražim da mi se kaže gdje mi je brat. Niko ne zna. Vra�aju me u SUP. I pored straha koji sam osje�ao ulaze�i u zatvor i SUP, smogao sam hrabrosti sva�ati se: «Kako mogu da ne kažu familiji šta se desilo sa �ovjekom koji je otišao u SUP!« Bez obzira na to, niko mi nije rekao gdje mi se brat nalazi. U akšam sam krenuo u stan na Alifakovac. Sa vrha Alifakovca se vidi kupola Centralnog zatvora. Sjeo sam na klupu i zurio u nju, misle�i na Džemu. To �e mi postati navika, pa sam još mnogo puta sjedio i gledao u kupolu zatvora, �eznu�i da saznam kako mu je unutra.

�uvaj obraz, sine!

Tragaju�i za Džemalom, saznao sam da su familije drugih uhapšenih upu�ene na istražnog sudiju Abdulaha Hadžikari�a. Otišao sam u Sud. Pronašao kancelariju sudije Hadžikari�a. �ekaju�i pred kancelarijom, primijetio sam djevojku koja seta ispred vrata. Bila je to Nerma Bi�ak�i�, sestra Džulina i Edhemova. Hadžikari� mi je dozvolio posjetu na jedan sahat. Uspio sam preko Mirzete, koja je studirala u Banjoj Luci, poru�iti babi da do�e u posjetu. On �e, hudnjak, zakasniti. U zatvor smo ušli samo Tima i ja.

Prihvatili su nam paket na ulazu, a nas su odveli nekud na sprat prema dugom hodniku. Rešetke! Rešetke! Svuda su bile rešetke, lspinju�i se uza stepenice, ugledao sam Džemu kojeg je vodio policajac ispred nas kroz dugi hodnik. Bio je u papu�ama, hla�ama i jednom mom starom sme�em džemperu. Jauknuo sam i uhvatio se za rešetke. Tima me je tješila. Ona nije plakala. To je krajiška gordost. Prkosila je policajcu i savladala pla�. Ja sam sklup�an ridao. I policajac me je po�eo tješiti: «�ut �e te Džemo.» Mora da je bio musliman, vjernik. Obrisanih suza došao sam pred Džemu. Uveli su nas u kancelariju. Glumio je opuštenost, �ak se i smijao. Nekoliko puta Timi je ponovio da se �uva. «�uvaj se kad prelaziš raskrsnicu.« Mene je pitao za roditelje.

Samo što smo izišli iz zatvora, neko me zovnu. Bio je to babo. Kasnio mu je autobus. Opet moljakanje kod Hadžikari�a za babinu posjetu. Dobijamo 15 minuta. Sad smo u prizemlju. Pored Džeme je sjedio �ovjek „u civilu“ i žvakao žvaku. Bio je to Vlado, navodno, upravnik Centralnog zatvora. Ovog hladnokrvnog �ovjeka sretat �u dugo u vrijeme posjeta, tokom su�enja, mog hapšenja, pa i danas ga sretnem na kahvi. Bilesi sam i jutros, dok sam sa Hadžibom pio jutarnju kahvu, primijetio Vladu kako stoji iza mojih le�a.

«Babo, samo mi je stalo do toga da me ti ne kriviš. Ništa nisam kriv...», po�eo je Džemo svoju ispriku babi. Vlado se nakašljao. «Znam, sine. Ne sikiraj se. Babo zna kako te je odgojio.« Džemo je bio osokoljen babinom podrškom te nastavio: «Nisam htio potpisati laži na druge...» Ovdje gaje Vlado direktno prekinuo. «Prekinut �u posjetu ako tako nastavite.« Džemo se bio zacrvenio. Znam ga. Sigurno bi u druk�ijim prilikama sko�io na Vladu, iako je ovaj bio mnogo korpulentniji od njega. Ja sam šutio. «Ma, slušajte Vi, druže! Nije moje dijete protiv ove države, a, vala, ne smije ni druge teretiti!», podviknuo je babo, pa pošto je vidio da Vlado ne�e da se sva�a, nastavio istim tonom prema Džemi: «A tebi kažem, sine - bolje živjeti sahat �ista obraza nego dug život crna obraza.»

6

Vlado je pogledao na sahat i prekinuo posjetu. Hajd1 mu znadi je li baš isteklo tih jadnih petnaest minuta. Na izlazu, babo je zapalio cigaretu. «E, nek' sam mu skresao, pas mu majku...», komentirao je babo sukob sa Vladom.

Ujed za džigericu

I danas kad pro�em ulicom ispred „Sarajke“ ka CZ-u, sjetim se rahmetli majke. Išli smo u posjetu Džemi. Tima i ja smo je držali pod ruku. Nije bila tako stara i bolesna. Ali, tad smo je pridržavali. Više nikad nisam sa njom hodio a da je nisam držao pod ruku. Bože, sad se sjetih da smo je Mirzeta i ja tako odveli do bolni�ke sobe iz koje nikad više nije iskora�ila. Tad sam joj pokazao rukom zgradu zatvora. Ona je zaridala nasred ulice. «Aj, moj Džemale!!!», jauknula je i pala na asfalt. Preznojavala se i mi smo joj brisali znoj. Jedna žena je povikala sa prozora «Je 1' to umire?« Donijela joj je vode i kocku še�era. «Ide sinu u zatvor«, objasnila je Tima. «Hajde, moja, i zatvor je za ljude«, tješila ju je. Ipak je pribrana ušla kod Džemala. Tješila je mene i upozoravala da mu nešto ne otkrijem o njenom pla�u. �ak se smijala u razgovoru sa njim. On je uzvra�ao. I reklo bi se da je posjeta dobro prošla. Ali, kad smo došli kud, majka je otišla u spava�u sobu, stavila jastuk na glavu i nije izlazila osim kad je išla u kupatilo da promijeni abdest. Jednom mi je priznala da je svaku no� o�ekivala smrt i da zbog toga uop�e ne koristi proteze.

Džemal je sli�io majci. Kasnije mi je pri�ao kako bi se radovao i odbolovao posjete.

Tako �e se odvijati drama izme�u nas slijede�e tri godine. Prema strahu roditelja za Džemalov život, vidio sam da su, ipak, znali da živimo u opasnom društvu. Koliko su znali za komunisti�ke torture nad narodom, koliko su znali njihovu bezdušnost? 0 svemu tome su šutjeli pred djecom, jer znanje o komunisti�kim zlodjelima bilo je najopasnije znanje. Strah i šutnja o komunisti�kim zlo�inima jedan je od velikih fenomena komunisti�kog vladanja. Moj dedo je na vijest o Džemalovom zatvaranju samo jauknuo: «Takvi su oni. Lijepo sa tobom pred narodom, a za džigericu ujedaju kad niko ne vidi.» Nikad do tada nisam primijetio da moj dedo, nepismeni i bogati seljak, mrzi komuniste.

Traži advokata!

Pošto se to cijelo ljeto smatralo da su pod istragom, sve posjete je odobravao istražni sudija Abdulah Hadžikari�. Zato smo svakog utorka moljakali još koji sahat za posjetu. Jednom mi je Hadžikari� rekao da mogu istog dana vidjeti Džemu, al' sam. Tako je Džemo tražio. Otišao sam u zatvor, gdje me je �ekao Vlado, tad sam ga zvao Kerber, i doveo Džemu.

Pozvao me je da mi saop�i da na�em advokata. Predložio mi je Žaru Buli�a. «Ve� sam razgovarao sa njim. Ne�e tražiti više od jednog miliona dinara», rekao mi je Džemo. Jedva sam našao Žaru. Ovaj se ne�kao, a ja nisam navaljivao.

Idu�i od Žare, sretnem profesora Kasima Hadži�a, nekadašnjeg Džemalovog razrednika. On mu je na ime Džemal dodao din, dakle Džemaludin. Iz milja, jer ga je jako volio, a nije imao ro�ene djece. Hadži�je bio Sandžaklija iz Priboja. Bio je 12 godina na robiji pod optužbom da je zagovarao autonomiju Sandžaka. Neki su tvrdili daje trebao biti obješen. Pitao me je za Džemala i rekao sam mu da tražim advokata. «Nema više advokata iz mog vremena. Beogradska škola se smatra najja�om, a i svakako gledaj da ga brani Srbin», savjetovao me je profesor. «Srbi to i dne.» Otišao sam ku�i i telefonirao beogradskom muftiji Hamdiji Jusufspahi�u. Rekao sam da želim da mi preporu�i advokata. «Dolazim za nekoliko dana u Sarajevo i vidjet �emo se». Saznao sam daje muftija došao u Medresu. Sreo sam ga na izlazu. Kad me je vidio, zavukao je ruku u unutarnji džep sakoa i na nonšalantan na�in mi tutnuo nešto u ruku. Ni pozdravili se nismo. Bila je to vizitkarta dr. Rajka Danilovi�a, advokata iz Beograda.

7

Imao sam novac za put u Beograd, al1 nisam imao za kaparu advokatu. Kanio sam se oti�i do babe. Njegova pla�a je bila pola miliona dinara. Ipak sam odlu�io oti�i, raspitati se za advokate i za cijenu njihovih usluga. Nikad nisam bio u Beogradu. 0 putovanju sam razmišljao dok sam klanjao ikindiju u Begovoj džamiji. Poslije namaza prišao mi je Ibrahim Ahmetagi�. »Sa�ekaj me ovdje, dok se vratim», zamolio me je. Nisam ga dugo �ekao. Ibrahim je otišao u banku i pružio mi tuce nov�anica. «Evo, nek' imaš za advokata«, rekao je. Mislim da je bilo tri do �etiri miliona dinara. Ibrahim je radio kao prevodilac arapskog jezika u Iraku i imao je dobru pla�u. Njegov babo je imam i njih peterica bra�e završili su Medresu.

U Beograd sam otišao sa vizitkartom dr. Danilovi�a i sa imenom Srde Popovi�a. Neko mi je rekao, mislim Fikret Kar�i�, daje to najpoznatiji beogradski advokat. Ispri�ao mi je daje gledao jednu emisiju, mislim na BBC-u, o njemu kao advokatu koji je osu�en na godinu robije zbog toga što se identificirao sa svojim klijentom. Sa telefonske govornice pozvao sam prvo Popovi�a. Sekretarica mi je rekla da je u Americi. Onda sam okretao telefonski broj kancelarije Danilovi�a. Tek u popodnevnim satima neko mi je digao slušalicu i objasnio gdje se nalazi kancelarija.

Danilovi� je bio pedesetogodišnjak vrlo otmjena izgleda. Fascinirao me je svojom elokvencijom. Bio je �uo za hapšenje u Sarajevu. Tako je slobodno govorio da sam se uplašio, ukoliko bi nas �uli, da nas ne uhapse na licu mjesta. Pristao je da brani Džemala. Shvatio je daje Džemo „zadnja rupa na svirali“ po optužnici i pokazivao interes da brani glavnog. Ja nisam znao re�i ko je glavni. «Možda �engi�?», rekao sam. Na moj upit koliko �e to koštati, odgovorio je: »Duplo skuplje nego sarajevski advokati, jer �u ja imati troškove prevoza i no�enja. A, takvo su�enje �e trajati mjesec dana. Prema tome, ukupni troškovi bi mogli iza�i do 30 miliona dinara.«

Nikad nisam sanjao o tolikom novcu. To je šest godina rada moga babe! Ipak sam pristao. «Da potpišem punomo�«, rekao sam mu. «A kaparu �u Vam dati kad do�ete u Sarajevo«.

Nikom nisam govorio kolika je cijena advokata. Ni babo nije znao. Možda me je ohrabrio Ibrahim da �u skupiti novac za advokate i nisam se kajao što sam za toliki novac pogodio advokata. Dok sam se vozio „Bosna ekspresom“, osje�ao sam zadovoljstvo da sam kao pravi muškar�ina potpisao „tako velik' posao“. Nažalost, svaki psihotest kojem bih bio podvrgnut tih dana pokazao bi da sam bio „neura�unljiva osoba“. Svaka sekunda mog života bila je okupirana tugom za Džemom i mržnjom prema policiji. U osami, bilo sobi ili kupeu, misle�i na zatvor, nesvjesno bih udario šakom o zid ili sto i uzviknuo: »Osvetit �u se, ako Bog da.» Psovao sam im majku komunisti�ku.

Kondicioni sudija

Nikad cijeli juli nisam proveo u Sarajevu. U to vrijeme kosio bih travu po Košarama skupa sa Džemalom. Zato sam mislio da vru�ina, koja je za mene bila nepodnošljiva, izbija iz asfalta. «A kako je tek Džemi u �eliji?«, mislio sam. Ne znam ko mi je rekao da su sarajevski advokati dobili poziv od sudije Rizaha Hadži�a da do�u preuzeti optužnicu. Termin preuzimanja optužnice javio sam Rajku. I on je došao avionom. Sa Aerodroma smo se odvezli do Suda. �ekao sam ga u „Amerikancu“ da donese optužnicu. Kad je došao, odmah mi je optužnicu stavio na sto.

«Odmah sam im napravio zvr�ku. Sudija je od nas zahtevao da optužnicu ne pokazujemo rodbini. Ja sam se usprotivio i rekao da familija ima pravo znati optužnicu. Sudija je kipteo od besa zbog mojih beogradskih štosova.» Smijao se grohotom i, vidno raspoložen, naru�io je ru�ak. «To je muzika za moje uši», rekao sam mu dok sam listao optužnicu. Kad sam stigao do spiska svjedoka, pitao me je da li znam neke od njih. Znao sam ih ve�inu. «Ne približavaj se svedocima, osim onim u koje imaš poverenje.»

Ovo upozorenje je bilo zna�ajno za mene, ali ja ga ne�u ispoštovati. Poslije ru�ka Rajko je otišao Džemi u zatvor, da skupa proanaliziraju optužnicu. Vidio sam papiri� ispisan suhom olovkom, što zna�i da povjerljive stvari nisu govorili, ve� pisali. «Pa, dete, bogati!», podviknuo je Rajko kad me

8

je vidio pri izlasku iz CZ-a. «Emotivno je utu�en. Moramo ga okuražiti. On nije svestan kakva mu je uloga namenjena«.

Malo poslije, valjda da bi otklonio moju zabrinutost, rekao je: «Ma, pesnik, �ove�e. Moramo ga pripremiti za su�enje.« «Jesu li ga tukli, Rajko?», pitao sam. «Nisam ga to pitao», slagao me je. «Pa, šta �eš ga drugo pitat'?!«, mislio sam u sebi. «Ne sikiraj se. Ti si muškar�ina. Moraš znati da nema zakona bez palice. Razumeš?« Nisam ga razumio i nisam mu ništa odgovorio. »Izgleda da prvo tebe trebam pripremiti za njegovo su�enje, pa tek onda njega.« Još nešto je teoretizirao o balkanskoj emotivnosti. Ja sam ušutio vidno razo�aran rezultatom advokatove posjete Džemi. On �e vozom putovati za Beograd, tako da smo dugo sjedili u Mori�a hanu i jeli odli�an roštilj. Tad saznajem da je Džemo imao pravo imati advokata tokom istrage, što su mu „ovi majmuni uskratili“. Tako je on vidio svog advokata na dan uru�enja optužnice. Ništa mi to o pravima nije išlo u glavu. «Pa šta ti tu, Rajko, možeš u�initi?«, upitao sam ga prijateljski. «Ti o�ekuješ da ja oslobodim tvoga brata, je I1 da?!», zapo�eo je svoje kratko objašnjenje. Klimao sam mu glavom potvrdno. «Ti veruješ da je tvoj brat nevin, je 1' tako? Veruj mi da sam i ja ube�en u to. Al' male vajde �e ti biti od mene. Njima su kazne ve� odre�ene i oni su ve� osu�eni. Ja mogu samo da se borim za zapisnik kako bismo imali što bolje šanse na Vrhovnom sudu, zatim na Saveznom itd. Ovde je sve gotovo.« Šta sam mogao tad misliti o njemu? Primiti toliki novac za odbranu, a presude ve� gotove?! «Džemo je �udan de�ak. Sve se to oko njega �udno desilo. Njega su prika�ili optužnici», nastavio je elaborirati Džeminu poziciju. Tvrdio je da su Džemu priveli da bi preko njega uspjeli imati kvalitetna svjedoka Izetbegovi�u, odnosno njegovoj inkriminiranoj knjizi Islamska deklaracija. «ProceniIi su da je Džemo mek de�ak, pesnik, ali dovoljno obrazovan da artikulira ozbiljnije nau�ne i politi�ke ideje kakve su iznesene u Izetbegovi�evoj knjizi. Verovatno je obrazovaniji od drugih. Mislili su da �e to de�a�ko lice svisnuti od straha i lako pristati na saradnju. Al' su o�ito naišli na tvrd orah. Koliko god mu je neubedljiva pozicija na optužnici, bojim se da �emo ga teško iš�upati, jer je policija kivna na njega. On im je jedan veliki neuspeh. Izgleda surovo maštovito da bi bilo istinito, al' tako vidim situaciju.« Rajko rijetko konzumira alkohol. Te no�i, uz dobar roštilj, pio je i mislim da je zbog alkohola razvezao jezik. »Raspitao sam se kod jednog svog prijatelja advokata za sudiju (Rizaha Hadži�a), koji je skupa sa njim bio na fakultetu. Znaš kako su ga zvali studenti? Balvan. Bio je glup kao balvan. E, takve sudije bira policija za svoje zadatke. On samo mora biti kondiciono spreman da se nosi mesec dana sa nama advokatima. Ne�e nam biti lako. Znam mnoge glupe studente' koji su postali dobre sudije.» Još mu je preostalo da mi kaže koje tužiteljica, što sam i pitao. Njeno portretiranje je ostavio za kraj. «Radi se o veoma lepoj i zgodnoj ženi. Kako su mi rekli neki prijatelji, ova mlada Hercegovka bila je prime�ena još kao studentica, i po lepoti i po pameti. Tako je stekla dobru zale�inu uticajnih politi�ara. Nakon ovog procesa treba da ide u sam državni vrh.»

Kako sam u danu bio utu�en, tako sam na kraju ve�eri bio o�aran Rajkovom slobodoumnoš�u. Hvalio sam ga kao „da me je sam Bog poslao k njemu“. On me je zagrlio kao dijete. Tepao mi je: «Lepi moj, bit �e dobro.» Onda je po�eo pri�ati o svojoj k�erki, koja mu je bila na studijama u Americi i kako joj šalje novac da bi tamo nastavila karijeru.

Pred odlazak u voz rastali smo se kao stari prijatelji koji su se jedan drugom dugo ispovijedali. Rajko i ja smo stvarno postali dobri prijatelji.

Familije na okupu

Kako su po�ele posjete istim danima, familije optuženih su se susretale u holu zatvora na šalteru za predaju paketa. Od njih saznajem pojedinosti o strašnim hajkama i hapšenjima. Mnogi od njih su bili saslušavani i hapšeni, neki ro�aci �e biti svjedoci optužbe.

Izetbegovi�u je stan premetalo jedanaest udbaša. Udbaši su mu poturili emigrantsku hrvatsku štampu u biblioteku i slikali ga sa njom. U rukama je morao držati novine Nova Hrvatska. Alija je protestirao. Kasnije �u re�i zašto je ovo bila osmišljena podvala KOS-a. Tek, �ujem od Time kako

9

su se udbaši pred njom igrali pištoljima i govorili joj da ne pokuša sko�iti kroz prozor dok su je saslušavali u SDB-u. Svakim danom saznajem sve više informacija o opsegu racija. Procjenjujemo da je gotovo 500 ljudi saslušavano u SUP-u. �ujem psihi�ke drame nekih ljudi, �ujem za tu�u i zastrašivanja. Rušidu Prgudi su odnijeli novac, Edhemu Bi�ak�i�u vrijedne suvenire, starine, neku unikatnu lova�ku pušku. Mujkijeva djeca ostala bez igdje i�ega. Edhema su uhapsili u vozu dok je putovao u Zagreb, gdje je bio upisao postdiplomski studij. Hasana su uhapsili u Stocu. Izgleda da je familija Kasumagi�a bila po broju najviše obuhva�ena istragom. Familija Serdarevi�, odakle je Ismetova supruga Azijada, bila je brojna u organizaciji Mladih Muslimana. Tako su oni džuture prošli kroz istragu. Nisu se smjeli vi�ati, niti zvati telefonima. Od tada se meni otkriva potpuno novi svijet i nova historija muslimana. Naravno, bila je to tamna strana. Deseci su ih mladost proveli po komunisti�kim kazamatima. O�i u o�i sa udbaškom nemani, moje iskustvo, spoznaje o dramama i tragedijama muslimanskih familija trajno �e opredijeliti moje mišljenje o državi i društvu u kojem sam odrastao. Takvu sam spoznaju jezivo preživljavao. Vidio sam sebe kao mjese�ara koji je uspavan hodio po mirnoj površini nekakvog jezera na �ijem dnu živi i koti se neman najstrašnije sorte. Mene, uspavanog mjese�ara, i mogla je iz sna probuditi samo tako jeziva spoznaja o nemani. Probu�en sam iz sna bezbrižne mladosti i sve više propadao ka �eljustima nemani. Da, bilo me je strah! Moji dani i no�i bili su jezoviti.

Evo dana kad sam došao u carstvo udbaške nemani.

Su�enje je po�elo 18 jula. Familijama optuženih date su specijalne propusnice koje je na ulazu u sudnicu pregledao korpulentni policajac Ratko. To je bio popodnevni nastavak su�enja. Ratko me je zaustavio, rekavši da sa�ekam malo u holu. Tako su samo još zaustavili Nuriju Milica. Nuriju su ljudi poznavali kao ludu, Bože me oprosti, koji je �itav život prodavao tespihe i hamajlije ispred Begove džamije. Od svoje trgovine pravio je džamiju u svom selu kod Rogatice. Nurija se opirao policiji i glasno gun�ao da ne da svoje muslimane. (Smatram daje to bio jedini javni protest protiv ovog procesa u Sarajevu. Muslimanskom Sarajevu! Nek' se zna. Samo je hudi Nurija protestirao zbog njihova hapšenja!) Svi posjetioci su ušli i vrata sudnice se zatvoriše. Na holu me�u velikim stubovima ostali smo Nurija i ja. Najedanput, kao da su bili markirani, iza stubova u holu pojavi se nekoliko ljudi u civilu. Prvog su zgrabili Nuriju. Odvukoše ga ka jednom kraju hola, ka advokatskoj komori. �ujem neki prasak. Nurija urli�e i vi�e: »Marš! Marš! Pustite me!» U tom trenutku me uhvati jedan brkat �ovjek pod ruku. «Sad �eš vidjet' svoga Boga!!!» Teglio me iza stuba. Prepoznao sam brku. Bio je to Meho Hadžimeši�, sin Murata, starog sekretara Medrese. «Nemoj, Meho, majke ti!», zavapio sam od straha. On se iznenadio što sam ga prepoznao. Znam da sam po�eo ispuštati vjetrove od straha. Boljela me je uvrnuta ruka. Drhtao sam, mislim da sam cvokotao zubima. Na umu su mi bili savjeti Orhana Nevzatija, drugog Džeminog advokata, da se pazim jer me mogu izlemati negdje iza �oška. «Dobit �eš par palica po bubrezima i gotov si za �itav život», upozoravao me je o�inski. Odakle se tu bio stvorio Vlado?! Strašni Kerber! Iznikao je iza stuba. Mislim da je iza svakog stuba bio maskiran po jedan agent. Vrebali su me. Da sam pokušao pobje�i, bio bih uhva�en.

«Vodi ga Rusmiru», proderao se Meho. Kerber je rekao da ga slijedim. Mislio sam da me vodi u svoj zatvor. Za nama su krenula još dvojica. Držali su pristojno odstojanje tako da, dok smo izišli na ulicu, niko nije primijetio da sam uhapšen i da sam pod pratnjom. Molio sam Vladu da me pusti. On je hladnokrvno žvakao žvaku. «Znaš mi roditelje. Ne�e mo�i preboljeti ako i mene odvedeš u zatvor», mucao sam dok sam išao pored njega. «Nisam ništa skrivio«, ponavljao sam.

Nisam odveden u zatvor, ve� u SUP. Vlado me je predao Rusmiru Hadžiosmanovi�u. �ovjek �i�kave frizure slušao je muziku sa nekom ženskom u svojoj kancelariji. Ona nas je ostavila same. On mi pri�e. «Da vidim i tu pti�icu*, smješkao se. « Šta si skrivio?«, pitao je. «Ništa», odgovorio sam. Tad me je raspalio dlanom u �elo tako da sam sjeo na guzicu u fotelju koja je bila iza mene. «Da te više nisam vidio blizu Suda, frajeru. Jasno!», proderao se. «Jasno», odgovorio sam nujno. «Marš ku�i!»

10

Od tada me je po�eo boljeti stomak, �esto sam povra�ao, mu�ila me nesanica i glad. Pušio sam mnogo. [Uskoro �e mi puknuti �ir na dvanaestopala�nom crijevu. JKrvario sam, a u bolnicu nisam išao. Bolio me je zatiljak zbog malokrvnosti. Dok bih sjedio, drmuckao sam nogama, grickao zanoktice - postao sam nervno rastrojena osoba. Moj mentalni sklop bio je slabašan za ovako surovu stvarnost.

Po�etak su�enja

„Mi, familije optuženih“, bit �e kasnije �esta fraza u našim obra�anjima, molbama i istupima. Ova fraza je bila mnogo više životna nego se to doima iz predstavki. Na muci, boli i solidarnosti nastala je jedna nova familija od trinaest pa�eni�kih porodica. Skoro svakodnevno smo se vi�ali, ja sam kao �unak tkao izme�u njih. Pomagali smo se i podržavali. Kuknjava i suze koje smo ispoljavali nakon hapšenja prestali su tokom ljeta. Tek smo svoje uhapšene žalili zbog nesnošljivih vru�ina u zatvoru. Kako se primicao zakazani dan su�enja, kod nas je porastao optimizam. Naivno smo vjerovali u Sud i pravdu. Dobro smo se pripremili. Pokupovali smo ugledne advokate iz Beograda, Zagreba i Sarajeva. Me�u njima je bilo Srba, Hrvata, Bošnjaka i jedan Albanac.

Vršili smo i neke druge pripreme. Neke ugledne Sarajlije pokušavale su do�i do politi�ara, a ja sam kontaktirao ljude u Islamskoj zajednici i posebno sam radio na „pripremanju“ svjedoka, stoje bilo kažnjivo i što �e mi se obiti o glavu. Al' zato �e taj moj specijalni zadatak unijeti u sudnicu najviše živosti, tako da �e povremeno su�enje biti prava dobra pozorišna predstava puna neizvjesnosti za sve strane. Tužiteljica, sudija i policija strepili su nad svakim svjedokom, a odbrana i optuženi su naga�ali ko bi mogao promijeniti iskaz. Idealna atmosfera za kladionicu.

Da se neko kladio, uz suradnju sa mnom, mogao je dobiti osamdeset posto opklada. Za toliko svjedoka sam znao kako �e svjedo�iti. Putem direktnih ili indirektnih kontakata. Znao sam i ko se ne�e pojaviti na Sudu, naprimjer Ahmed Feti�, Hasanova desna ruka, iz Taba�kog mesdžida. On je pobjegao u Sandžak i nije se pojavio na Sudu.

Tog jutra, 18. jula, iskupljali smo se u holu Suda u Sarajevu. Familije su bile odjevene kao da su došli na svadbu. Mislim da nismo improvizirali optimizam. Kao da smo namjerno prkosili udbašima svojim živahnim razgovorima. Svi smo u rukama držali papiri� ovjeren potpisom Sime Kurajice, predsjednika Suda. To su bile propusnice za ulaz u sudnicu.

Malo je bilo nepoznatih lica. Nekoliko studenata Islamskog fakulteta demonstrativno je pokušavalo do�i do propusnica. Izgledali su kao mladi zaneseni revolucionari. U svojim predstavkama, kad smo se žalili da „mnogobrojna publika koja je željela pratiti su�enje nije mogla dobiti propusnice“, nismo govorili istinu. Neki nisu mogli dobiti propusnice, ali nisu bili mnogobrojni. Ušli smo u glavnu sudnicu i posjedali na drvene klupe koje su bile poredane u desetak redova. Mom i Mujkijevom babi policajac Ratko strogo je naredio da skinu francuzice sa glave, pokazuju�i provokativno na veliki Titin poster: «Znate da se u prostorijama gde je Titina slika skida kapa.»

Dok sam razgledao sudnicu, sjetio sam se da sam ve� jednom bio tu kad se sudilo Muharemu Hasanbegovi�u, imamu iz Goražda, i Avdi �urovcu, njegovom muteveliji. Dakle, bio sam jednom u sudnici. Dok sam se prisje�ao tog dana, iza mojih le�a nastao je košmar. Okrenuo sam se. Na stražnja vrata bio je ušao Alija Izetbegovi�: „Selam alejk!“, pozdravio nas je ponosno. Hodio je gordo, sa smiješkom na licu. Ostale koji su za njim išli nisam prepoznao. Naišao je Haso. Imao je bradu. Bio se promijenio. Džemo je ušao poslije Melike. Pozdravljao je Timu i babu. Mene je primijetio kasnije. Samo troje iz jedne familije moglo je dobiti propusnicu. Nisam ni primijetio da su mi o�i bile pune suza. On mi je dodirom pod o�ne kapke pokazao na suze. Obrisao sam ih i spustio glavu u šake. Ne sje�am se kad i kako su ušli sudija, porota i tužiteljica. Deset advokata bilo je ranije sjelo za stolove sa lijeve sudijine strane. Sudnica je u tom �asu izgledala ovako:

11

Cijelom sudnicom dominirao je ogromni portret Tita, ispod kojeg je pisala parola: U IME NARODA. Ispod Titinog portreta sjedio je sudija Rizah Hadži�. Opet sam se sjetio su�enja Hasanbegovi�u. Tad je isti sudija sjedio na istom mjestu. «On i Tito ne napuštaju ovu sudnicu«, pomislio sam. Iza sudijinih le�a diskretno su se pozicionirala tri porotnika. Predstavljali su „sveto trojstvo“ naroda BiH. Sudiji sa desne strane sjedila je dama u modrozelenom kostimu. Imala je bujnu kestenjastu frizuru. Bila je to tužiteljica Edina Rešidovi�.

Vis-a-vis tužiteljice sjedilo je deset advokata: Nikola Muslim, Milorad Kati�, dr. Rajko Danilovi�, Orhan Nevzati, Fahrija Karkin, Nenad Jovanovi�, Rasim Omanovi�, Milosav Janji�, Nikola Sukno, Sead Hadžisejdovi�.

Publika je gledala u potiljak optuženih. Bili su to Alija Izetbegovi�, Salih Behmen, Omer Behmen, lsmet Kasumagi�, Hasan �engi�, Husein Živalj, Edhem Bi�ak�i�, Mustafa Spahi�, Melika Salihbegovi�, Džemal Lati�, Derviš �urdjevi� i �ula Bi�ak�i�.

Iza optuženi�ke klupe bio je kordon unifomirane policije sa pendrecima i pištoljima obješenim o bokove. Me�utim, u sudnici je bilo još desetak naoružanih udbaša u civilu. Podijelili su se po �oškovima sudnice. Reflektori kamermana nagovijestili su da je sve spremno za po�etak. Kamerman, kojeg sam primijetio �im se Izetbegovi� pojavio u sudnici, kružio je sa kamerom na ramenu na ni�ijem terenu izme�u sudije, tužiteljice, optuženih i advokata. Tek ove godine, kad smo snimali edukativni film „Namaz“, Hakija Topi� mi je rekao da je on bio taj kamerman u sudnici i da se snimka po�etka i kraja su�enja nalazi u arhivi RTVBiH.

Komunisti�ki srp žanje muslimane

Sudija se prije oficijelnog po�etka porje�kao sa Izetbegovi�em zbog pozdrava. Naprosto je dreknuo na njega. Izetbegovi� je odbrusio da ima pravo pozdraviti porodicu. Zatim se opet spetljao oko predstavljanja advokata, �ini mi se, pa je zagalamio na nas publiku da se smirimo. Govorio je usiljeno i srdito. Tad na scenu stupa Orhan Nevzati, advokat Mustafe Spahi�a. Taj tihi i smireni �ovjek izvanredne lucidnosti poga�a u „sridu“. Tražio je izuze�e sudije Rizaha Hadži�a. Još samo da je zatražio skidanje Titove slike, pomislio bih da mi je �itao misli. Rizah je sudio Hasanbegovi�u, kako sam se ve� bio prisjetio. A Mujki, koga brani Nevzati, pisao je peticije zbog ovog sudije. S pravom je smatrao da on ne�e biti objektivan. Ne mogu se precizno prisjetiti pravne zavrzlame po kojoj je okon�ana ova ta�ka izuze�a sudije. Upe�atljivija mi je u sje�anju reakcija bijesa i srdžbe tužiteljice Edine, koja se samo pozivala na Zakon, a sudija preklinjao Mujkija da usmeno kaže da li on osobno ima povjerenja u njega, nakon �ega bi obe�avao da �e su�enje biti objektivno i fer. Po ovoj ta�ki došlo je do prekida, da bi Simo Kuraica, predsjednik Suda, presudio, naravno, u korist ostanka sudije. To za mene nije bilo toliko bitno koliko sam uživao da se neko tako inteligentno suprotstavio toj (sve)mo�i. Bio sam ponosan na Nevzatija i Rajka, koje sam osobno angažirao da skupa brane Džemu, Ismeta i Mujkija. Važno je bilo „pokazati im zube“. Rajko i Orhan su to u�inili ve� na startu. Tako je Rajko u prvoj pauzi u hodniku Suda prišao Edini, koja je bila u zelenom kostimu, uputivši joj kompliment da joj „lepo stoji zelena boja“. «I ja sam muslimanka, zar ne?!», uzvratila mu je cini�no. On se tako dobro nasmijao, što je znak da je pravilno razumjela njegov ironi�ni kompliment. Intimno sam osje�ao da je rat izme�u mene i komunista po�eo. Prvi okršaj sam dobio.

javnost su�enja

Ne znam kako je došlo do ponovne prepirke Alije i Rizaha. Sje�am se da je sudija galamio na mene, koji sam držao bilježnicu i olovku u ruci. «Vi ste publika, niste vi novinari i nema nikakva bilježenja u sudnici.« Samo Sabina i ja smo zatvorili notese. Izetbegovi� je protestirao zbog isklju�enja javnosti. «Meni je stalo da se obratim cijeloj poštenoj Jugoslaviji, a ne samo sudiji Hadži�u... Ja želim da gra�ani iz mojih usta �uju i da ocijene da li sam kriv, a da ne saznaju samo iz Oslobo�enja što sam govorio«, govorio je Izetbegovi�. Sudija ga prekida galamom. Mi smo ga

12

podržali, uzvikuju�i da ga sudija pusti da govori. Izetbegovi� je kao dokaz isklju�enja javnosti naveo i naše propusnice, a sudija se branio da „aranžman su�enja“ nije u njegovoj nadležnosti.

Uvod u su�enje završio se priznanjem sudije Nevzatiju: «To su niski udarci... Vi želite ugroziti status Suda!» Vrlo brzo �e Hadži� uzvratiti Nevzatiju, dodjeljuju�i mu sudijske opomene, što je u�inio i Rajku. Radilo se o nekom sudijskom pravu, poput žutog i crvenog kartona u fudbalu.

Osim nekih primjedbi na generalije, raspravljano je i o fizi�koj sposobnosti Rušida Prgude. Radilo se o predinfarktnom stanju. To je bila tako bolna situacija da sam vidio žene kako pla�u u publici. Njegova optužnica je izuzeta. Prguda se nikad više ne�e pojaviti na su�enju. Umro je nakon godinu dana bolesti. Nikad se nije digao iz kreveta. Uvijek su pored njega bdjeli agenti.

�itanje optužnice

Edina Rešidovi� kao javna tužiteljica je ustala da �ita optužnicu. Kamerman je uperio kameru u nju. Nave�er u Dnevniku Edina �e dugo biti u kadru sa tonskim prilogom.

»Optužnica nastupa protiv», zapo�ela je sa �itanjem i navela generalije 13 optuženih.

Ovdje se moram ispri�ati �itaocima zbog zaborava. Ne sje�am se koliko je publika mogla slušati optužnicu. Mi �emo svakog dana bivati isklju�ivani kad je raspravljano o inkriminacijama u vezi sa putovanjem „u jednu prijateljsku zemlju“. Mislilo se na Iran. Zato �u se poslužiti citatom iz optužnice.

Prvooptuženi su bili Alija i Omer. Njih dvojica su se, prema optužnici, »po�etkom 1974. godine, opsjednuti idejom islamskog preporoda i islamizacije muslimana, usaglasili daje istu neophodno osvijetliti tekstovima koji �e zainteresirati širi krug lica... Izetbegovi� je napisao i objavio nekoliko takvih tekstova pa prvu verziju Islamske deklaracije daje Behmen Omeru i Teufiku Velagi�u, pripadniku neprijateljske emigracije u Be�u, (...) pa ovaj tekst Deklaracije u vremenu od 1974. do 1983., u cilju kontrarevoliicionarnog ugrožavanja društvenog ure�enja u SFRJ, preveli na arapski, turski, engleski i njema�ki jezik, radili izdanja na tim jezicimasa predgovorom, a u namjeri stvaranja grupe istomišljenika na na�in i ciljeve utvr�ene u Deklaraciji istu dali u vremenu od 1976. do 1983. na �itanje ve�em broju intelektualaca: Dozo Huseinu, Kupusovi� Muhamedu, Živalj Husi, �engi� Hasanu i Mahmut�ehaji� Rusmiru, Mehmedaliji Hadžicu, Salihbegovi� Meliki i Bi�ak�i� Edhemu,... pa su �. Hasan, K. Ismet, Ž. Huso, i B. Edhem postali �lanovi grupe. (...) U tom pravcu je I. Alija objavio više napisa, a u 1981. godini zajedno sa H. Dozom sa�inio zbirku tekstova pod nazivom Problemi islamskog preporoda, u kojoj su u potpunosti preneseni dijelovi Deklaracije (...) pa je jedan primjerak dao H. Cengi�u za predavanja u Taba�kom mesdžidu.»

Zatim je optužnica tretirala druge tekstove koji su tretirali položaj Muslimana u Jugoslaviji, odnosno Islamske vjerske zajednice, iza kojih su, prema navodima optužnice, stajali Omer i Alija. Slijede�e inkriminacije odnosile su se na njihove kontakte sa iranskim ambasadorom u Be�u i njihov odlazak u Teheran. U Teheran su putovali Behmen, Kasumagi�, Bi�ak�i�, Živalj i �engi�. Putovanje se desilo 2. januara 1983. Na put nije otišao Izetbegovi� zbog Sabinine svadbe. Ove inkriminacije optužba je podvela pod �lan 136 KZ SFRj. Sve ostale inkriminacije odnosile su se na verbalni delikt i one su podvedene pod �lan 133 KZ SFRJ. One su ukomponirane, naravno, kroz iskaze svjedoka date pred policijom, u kontekst teza Deklaracije, koju je optužnica postavila kao platformu djelovanja ove „neprijateljske grupe“.

Prema optužnici, Deklaracija je bila razra�eni program organizacije Mladih Muslimana. Izbor mjesta, vremena, tema, kvalifikacija, pa i karaktera svjedoka vršen je po potrebi sklapanja mozaika po kojem bi se u javnosti stekao dojam da je ova grupa uspjela u�i u mnoge muslimanske institucije: Islamski fakultet, Medresu, džamije i mektebe. Prema naknadnim procjenama, ovo je trebala biti samo prva grupa muslimana izvedenih na optuženi�ku klupu. Hapšenjem

13

dvojice,vojnika, Muhameda �ajlakovi�a, kome je Džemo bio profesor, i Avde Stupara, kojima su istragu vodili Simeon Tumanov i Aca Vasiljevi�, kasnije vode�i ljudi KOS-a, pokazuje dokle su smjerali i�i koncentri�ni krugovi hapšenja muslimana.

Ve� je bio osu�en Husejn Smaji�, imam u Zvorniku, a odmah poslije njih osu�en �e biti i Kemal Terzi�, student iz Prusca. Ta ambicija Udbe I KOS-a je bitno osuje�ena izvanrednom, i, naravno, nepredvi�enom za Udbu i KOS, odbranom ove grupe. Kako mi je Rajko rekao da �e on i Orhan imati ulogu da okuraže druge advokate te da treba „razvaliti“ Rizahov zapisnik, a ja da remetim pakirane svjedoke i okuražim familije da vrše pritisak na javnost, bila je osnovica platforme za njihovu odbranu. Otprilike, stvari su se tako i razvijale, lako je Naser umro, a i Dozo, bilo je drugih Nasera u islamskom svijetu koji �e prigovarati Jugoslaviji zbog ovog su�enja. «Komunisti�ki srp žanje muslimane«, pisale su arapske novine.

Oni sve znaju

Jedan veliki hendikep imali su progonitelji. Zbog pritiska afere „Pori�e“ umro je Husein Dozo. Da se prisjetimo: on je na otvorenju džamije kod Bugojna javno napao „Paregon“, knjigu Derviša Sušica. To je bilo blasfemi�no policijsko publicisti�ko djelo koje je imalo cilj kriminalizaciju islama, muslimana (vjernika) i IVZ-a. Dozo je to nazvao „zabadanjem trna u zdravu nogu“. Na njega su se obrušili mediji, lideri Partije, poput Branka Mikuli�a i Raifa Dizdarevi�a, koji su otišli Titi u vilu na Koprivnici i ocinkali Dozu, da bi im ovaj rekao da se sa takvima treba oštro obra�unati. Sad bismo trebali zaklju�iti da nije više bilo Nasera da ga brani. Što bi bilo pogrešno. Nit' je Naser pit'o Titu za Dozu, nit' su bili školske kolege. Dozo je odrobijao svoju „punu porciju“. Tu pri�u, u koju je vjerovao i moj babo, naveo sam samo kao paradigmu muslimanskog straha i traženja zaštite od komunizma. Dozo nije izdržao taj pritisak. Srce mu je puklo. Ali, prema intonaciji optužnice, njegov duh je lebdio iznad optuženi�ke klupe. Daje bio živ, da mu se moglo suditi, on bi bio lider grupe, a ne Alija. Udba je znala (i) tajne misli moga babe. Ovako, Aliji je „palo sljeme na tjeme“. On se u toj ulozi ponašao maestralno. Bolje tada nego danas, rekao bih. Ho�u re�i da su Bošnjaci tadašnjim rasporedom ljudi na optuženi�koj klupi dobili svog prvog lidera nakon ubistva Mehmeda Spahe. Tad nastaje jedna od najharizmati�nijih figura me�u Bošnjacima u ovom stolje�u.

Me�utim, moj dojam nakon is�itavanja optužnice bio je da nema tog advokata, tog uma i tog heroja da se može suprotstaviti ambiciji tužiteljice. �ak sam bio zaprepašten informiranosti sastavlja�a optužnice. Nisam bio jedini koji je uzvikivao „oni sve znaju“. Znali su kad je ko s kim gledao Dnevnik, šetao, nekud putovao... Ali, znali su i pozicije ljudi me�u muslimanima, formalne i neformalne. 1 ja bih tako, tada, situirao Dozu, Aliju, Behmena itd. Iako sam ih ovlaš poznavao. Sve mi ih je pokazao Džemo. Tako smo jednom u Sara�ima sreli �ovjeka velikih natmurenih obrva, koji je prošao pored nas bez pozdrava. «Vidiš onog �ovjeka sa obrvama?«, šaptao mi je. «To je Omer Behmen. Ne voli se na ulici pozdravljati jer ga prate». Pogledom desetak metara iza njegovih le�a tražio sam ljude u mantilima tipa Jamesa Bonda. Niko nije naišao, i ja sam odahnuo. Kasnije, nekada �e mi do ruku do�i arhiva SDB-a u kojoj sam vidio da je Omer bio u pravu. Njegov dosje je vo�en pod šifrom PPR „Bistrik“.

Posljednji put sam sreo Dozu šetaju�i Ferhadijom sa Džemom. Nešto su njih dvojica diskutirali oko njegovih poetskih nastupa da bi mu na kraju Dozo doviknuo: «Ma, vjetar islama je puhnuo i niko ga ne�e zaustaviti.« Vi�ao sam Dozu i ranije. Ponekad nam je dolazio i na �asove, al' nikad nisam bio ovako u njegovoj blizini.

Jednom mi je Džemo ushi�eno pri�ao da je upoznao izvanrednog muslimana. «Znaš kakvu ima biblioteku?!«, divio mu se Džemo. Pri�ao je o Aliji. Tako mije nakon jedne džume u Carevoj džamiji dobacio. «To je taj �ovjek o kome sam ti pri�ao«. Pogledao sam u �ovjeka koji je vezao pertle na cipelama. Bio je to Izetbegovi�. Komentirao je jednu hutbu dr. Ahmeda Smajlovi�a. Dao je vrlo kriti�ke opaske na nju. Kao, ovo je mjehur od sapunice, dovoljno je samo da ga 'glom

14

dotaknete i on se rasprši. Kasnije sam od Hilme Neimarlije �uo još jednu anegdotu kako Alija veže pertle.

Ova anegdota je podesna za pojašnjenje ko je bio stvarni muslimanski intelektualni lobi iz tog vremena. Neimarlija je bio dobio stipendiju za postdiplomski studij u Londonu i na Aerodromu su ga ispra�ali reis Naim Hadžiabdi�, Husein Dozo, dr. Ahmed Smajlovi�, Rešad Kadi�, Alija Izetbegovi�, Hilmin babo i jedan Hilmin prijatelj, strani student. Svi su umrli, osim Izetbegovi�a, Neimarlije i studenta. Ovaj student se sjeti da slika tu situaciju ispra�aja, na staje Kadi� reagirao: «Alija, veži pertlu.» Sliku sa svog ispra�aja Neimarlija je vidio negdje 1992., nakon 15 godina, kod svog prijatelja. Na slici su Kadi� i izetbegovi� simulirali da vežu pertlu, tako da se nikako Alija ne može prepoznati. Rešad Kadi� je poznati pisac mevluda. Bio je osu�en kao Mladi Musliman, kao i Alija. O�ito su imali visok stepen sigurnosne kulture. Da bih upotpunio pri�u o poznatim sa optuženi�ke klupe, moram kazati kako sam upoznao Meliku. Bio je Ramazan. Sa Džemom sam pošao na mukabelu u Begovu džamiju. Ispod kestena u haremu džamije stajala je osamljena sredovje�na žena i slušala u�enje Kur'ana putem razglasa. Nije imala mahramu. Bila je u dugoj haljini vesela dezena. «To je Melika. Vratila se islamu«, rekao mi je Džemo. Slovila je kao izvanredan intelektualac i pjesnik. Ona je za Džemu bila primjer kako se inteligencija vra�a islamu. Dakle, znao sam one na koje mi je Džemo skrenuo pažnju. Ostale nikad do tada nisam vidio.

Alijina odbrana

Zbog dojma „da oni sve znaju“, sa kojim mi se završio prvi dan su�enja, otišao sam u stan potu�en do koljena. Nisam vidio mogu�nost odbrane. U tome mi nisu mogli pomo�i ni Rajko ni Muslim, sa kojima sam do kasno u no� sjedio u „Nacionalu“. Sutra �e Alija izlagati svoju odbranu.

To je Alija - stvoren je da iz nemogu�e situacije postigne zgoditak. Ovo sam mogao re�i onog dana kad je dao svoju odbranu, što danas, nakon 16 godina svjedo�anstva njegove karijere lidera SDA, ne bih rekao.

Uporedo sa ovom mojom perfekcionisti�kom kvalifikacijom moram izre�i i Raj kovu sumnji�avost koja je izražena prije 16 godina, a aktualna je i danas.

Naime, nakon što je Izetbegovi� dao svoju odbranu kao prvooptuženi, data je pauza. Ja nisam bio u sudnici, �ekao sam Rajka u „Amerikancu“, restoranu prekoputa ulaza u zatvor. Sa njim je bio i novinar Politike. «Ovaj je imao savršenu odbranu», komentirao je novinar, mislim da se zvao Boro. Imao je strica generala u JNA. U vrijeme agresije na BiH bio je dopisnik Tanjuga iz Kine. «Potpuno se zatvorio, ne mogu mu pri�i ni sa jedne strane», tvrdio je. «Zato �e pokušati u�i preko drugih«, izrazio je svoju bojazan Rajko. Zar ovo ne može biti, doduše uproš�ena, paradigma današnjeg op�enarodnog mišljenja o njemu?! Zatim je novinar ustvrdio da je Izetbegovi� vizionar i da je Deklaracijom predvidio pojavu Homeinija, odnosno pojavu Iranske revolucije. Evo kako se Izetbegovi� branio. Prije izlaganja odbrane istakao je tri prigovora procesne prirode. «Prvo, optužnicom je obuhva�eno 13 ljudi od kojih sedam nema nikakve veze sa ovim predmetom; petericu uop�e ne poznajem. (...)

Drugo, za ovo su�enje Sud je pozivnicama na ime selekcionirao publiku umjesto javnosti, pa ja tražim javni pretres. (...)» Tre�i prigovor odnosio se na pisanje štampe. «Još prije po�etka su�enja dio štampe me je proglasio nacionalistom, kontrarevokicionarom, neprijateljem i prakti�no me osudio bez su�enja.«

Zatim je rekao da se njegovo izlaganje ne�e razlikovati od onog kojeg je dao u istrazi i izjasnio se da nije kriv ni po jednoj ta�ki optužnice. Posebno je pobijao inkriminacije iz �lana 136. prema kojima ga se teretilo za stvaranje grupe radi rušenja Jugoslavije. Optužnica se temeljila na Deklaraciji, �ije je autorstvo Izetbegovi� priznao. On je istakao da to nije neprijateljski tekst i da tretira probleme islamskog svijeta i ne odnosi se na Jugoslaviju. »Tvrdnja optužbe da je ID, ustvari,

15

do u tan�ine razra�en Program organizacije 'Mladi Muslimani' je bez ikakvog osnova i optužba je ni�im nije pokušala dokazati. (...) Prvi put sam ovaj tekst (Program MM) vidio ovdje u istrazi i tvrdim da u njemu nema nijedne ideje koja �ini suštinu Deklaracije.«

Zatim je negirao da je namjeravanim putovanjem u Iran po�inio ikakvo krivi�no djelo, kao što je interpretaciju mnogih �askanja sa prijateljima u vrijeme Dnevnika potpuno zanijekao, tvrde�i da su konstrukcije. Na kraju izlaganja direktno gaje ispitivala tužiteljica.

Rešidovi� Da li ste ijednom re�enicom naglasili da se ID ne odnosi na SFRJ?

Izetbegovi�: Ne, jer nije bilo potrebno. Iz sadržine teksta to je sasvim vidljivo.

Rešidovi�: Da li i mene ubrajate u onih 700 miliona muslimana?

Izetbegovi�: Ubrajam države sa muslimanskom ve�inom - od Maroka do Indonezije. Osim toga, Vi niste muslimanka, možda ste Muslimanka sa onim velikim „m“.

Rešidovi�: U svojoj odbrani ste iznijeli tvrdnju da ID zagovara moderan i human poredak zasnovan na islamu. Kakav je to human i moderan sistem koji nigdje ne spominje nesvrstanost i samoupravljanje?

Izetbegovi�: Nisam nigdje zagovarao nesvrstanost i samoupravljanje. Ne pori�em vrijednost ovih principa, ali postoje i drugi principi koji su humani i moderni.

Odbrana ostalih

Zatim su ostali optuženi davali odbranu, ali mnogo kompliciranije od Izetbegovi�a. Samo on nije bio u koliziji ni sa kim, nije mijenjao iskaz iz istrage, i nije teretio drugog. Drugi su se žalili na pritisak i tu�u u istrazi, podvalu isljednika, istražnog sudije pa i tužiteljice koja je sa njima komunicirala tokom istrage a da se nije predstavila. Najviše su tukli Cengi�a, Živalja, Omera Behmena i Džemu. Omer, Haso i Huso preživjeli su pravu torturu. Omera i Hasu su tukli palicama i šakama, a Huso je bio podvrgnut specijalnom iscrpljivanju. Gubio je svijest pa su ga polijevali vodom u istrazi. Puštali su ga ku�i pa vra�ali, itd. To je put preko kojeg su željeli do�i do Alije. Alija je bio pravnik, odli�no je znao svoja prava, za razliku od drugih, i o�ito obrazovaniji i inteligentniji od bilo kojeg isljednika i svih njihovih asistenata. Što se Džeme ti�e, on je javno rekao da ga je tukao Nazif Džubur, a prešutio je šamar Duška Zgonjanina u istrazi. Nakon nekoliko dana ispitivanja donesen mu je zapisnik po kojem bi on teško trebao teretiti Aliju i Hasana. On je odbio to potpisati jer je bio "filovan" konstrukcijama koje on nije rekao. Malo zatim je u sobu ušao Šef (!).«Ne�e da potpiše, Šefe», optužio gaje isljednik. «Ho�eš li potpisati?«, upitao ga je Zgonjanin. «Ne�u», odbrusio je Džemo. U tom trenutku nije znao da je rekao "ne�u" ministru policije. Ovaj je, štite�i svoj ugled ministra kod isljednika, kome se tako nešto ne smije re�i, demonstrirao silu - silno ga je ošamario. Tad je Džemo dobio presudu. «Za ovo 'ne�u' dobit �eš šest godina*, izjasnio se ministar. Taj dan je Džemo preba�en u zatvor. Sve je drugo bilo efemerno, kao i onih dodatnih šest mjeseci koje mu je Hadži� dodao na Zgonjaninovu presudu. Po odbrani Omera vidjelo se da su isljednici pretjerali u pritisku. Da li se radilo o njihovom nezajažljivom animozitetu prema ovakvoj vrsti muslimana ili ih je Omerov karakter motivirao, ne znam, ali Omer je pretrpio sav njihov gnjev. On je imao vrlo loš izražaj, nema ni frtalj Izetbegovi�eve elokvencije, djelovao je kao da Aliju ni u putu nije sreo. A bio mu je desna ruka. Dok je Izetbegovi� imao hipnoti�ku elokvenciju u odbrani, Omer se spetljao u vlastite izjave kao pile u ku�ine. Te je vidio dvije verzije Deklaracije, te nije vidio, iako mu se jedan tekst u�inio duljim. «Da to nije možda zbog rje�eg proreda, Omere?», pomagao mu je izetbegovi�. «Na ovo pitanje ne smiješ odgovoriti«, proderao se sudija. Onda je Omer pao u komu. Kasnije je njegova supruga tvrdila da je bio pod drogama. Vjerujem da jeste. On

16

je �etrdeset godina vodio rat sa Udbom. Zato �e dobiti najve�u kaznu. Omer je bio bolestan �ovjek, Salih tako�er, Mujki je bio "plu�ni bolesnik", Husu su boljele o�i, Hasan je bio oslobo�en služenja JNA zbog bolesnog srca. Zanimljivo je da �e Hasan, koji je bio nesposoban služiti vojsku, kasnije biti klju�ni �ovjek za formiranje Armije BiH pa i ministar odbrane. Hasan je po�eo svoju odbranu bismillom i u�enjem jedne dove na arapskom jeziku u kojoj je molio Allaha, dž.š., da pomogne nevine muslimane i slomi zulum nevjernika. Sudija se bio rasrdio kao ris. «Govori na srpskohrvatskom jeziku. Ovdje se ne govori arapski!«, podvikivao je na Hasana.

Zbog ovakvog nastupa, kojeg je jugoslavenska štampa obilato koristila da bi dokazala imidž "bosanskog pasdarana", a Hasina slika sa bradom i nao�alama se stvarno uklapala u taj imidž, on je u svim �asopisima islamskog svijeta bio tik uz Aliju. Sve tekstove koje sam vidio u arapskim �asopisima pratila je jedna Hasanova slika. Ponekad Alijina, tre�e slike nije bilo. Jedan od komandanata odreda El-Mudžahid, Ebu Haris, na moje pitanje šta ga je dovelo da do�e boriti se u Bosnu i napusti studij medicine u Be�u, odgovorio mi je: «Do ruku mi je došla brošura koju je napisao jedan naš brat o muslimanima u Bosni. Zadivili su me Vaš brat Gemaluddin i Ali-lzet. Ovdje sam da im pomognem u odbrani islama.« Mislim daje istaknuo Džemu da bi meni ugodio, jer je u toj brošuri bila Hasina, a ne Džemina slika. Ovo je dokaz da je islamski svijet Sarajevskim procesom otkrio muslimane u BiH.

Salih Behmen je bio najstariji i mogao je konkurirati Izetbegovi�u. On je �ak imao otmjenije držanje. Nevjerovatan dar za humor i apsolutna koncentracija ovog su �ovjeka ostavili mirnim kao da je stvarno došao na Shakespeareovu predstavu u pozorište. Za ovog nastavnika iz Mostara ovo je bio piknik u odnosu kroz šta je prošao na su�enju prije nešto manje od �etrdeset godina.

Ismet Kasumagi� je imao najreferentniju biografiju. Bio je ekspert UN-a. Tvrdilo se da je imao plavi pasoš. Advokati su tipovali da bi on, medijski, mogao proces di�i na ve�u me�unarodnu politi�ku ravan. Nakon odbrane ocijenili su ga samo kao Izetbegovi�eva istomišljenika. Ove reference je optužba ignorirala, a ni on ih nije posebno isticao.

Edhem Bi�ak�i� je imao problem zbog svog dnevnika koji je pisao na putu u Teheran, ina�e se i on branio vrlo racionalno. Zbog tog dnevnika �ula je sjedila na klupi zajedno sa njim.

Mujki je više koristio sudnicu za iskazivanje svoje ciceronske nadarenosti pa je dao jednu vrlo neukusnu i uvredljivu izjavu: «Dovedite mi i crnog �avla, samo mi nemojte dovoditi hodže za svjedoke.* Budalaština (!), koja mu je mogla biti oproštena jer je u tom trenutku bio na optuženi�koj klupi. Ina�e, pokazao je vrlo hrabro držanje, bez imalo kompleksa prema komunistima. Mujkiju je to bila i ostala jedina permanentna vrlina.

Melika je nastupila najrevolucionarnije. Obra�unala se sa Vukom Draškovi�em, koji joj je oduzeo nacionalnost knjigom "Nož", a eto, njega nema na optuženi�koj klupi, zatim sa njenim kolegama piscima koji šute o ovome. Kasnije �e Husein Tahmiš�i� od Udruženja pisaca tražiti da se Melika i Džemo izbace iz Udruženja, stoje i usvojeno, da bi zatražio doživotnu robiju za oboje. Prava je šteta što je optužba Meliku teretila za banalne inkriminacije, ina�e bi prema njenoj inteligenciji, elokvenciji i hrabrosti danas imali prave politi�ke eseje u njenoj odbrani.

Džemo je svoje skoro bezazlene inkriminacije shvatao previše ozbiljno pa se trudio pobiti ih - je li sevdalinka najbolja poezija na svijetu i si. On �e se, uz �ulu, doimati nejbezazlenijim u sudnici, sve dok nije napravio gaf sa jednom ceduljicom. Ja sam zbog slu�aja koji sam opisao na po�etku bio odstranjen sa Suda. A i da me nisu otjerali, ne bih mogao stalno pratiti proces. Imao sam pre�eg posla. Su�enje sam pratio putem jugoslavenskih medija i nave�er slušao strane radiostanice - BBC i Deutsche VVelle. Naravno, bile su obavezne popodnevne sjedeljke sa advokatima u "Nacionalu", posredstvom kojih sam došao u kontakt sa stranim novinarima i aktivistima za zaštitu ljudskih prava. Jednom bradatom gospodinu sa lulom, predstavniku Amnesty Internationala iz Londona, policija nije dozvolila ulazak u sudnicu. Zaboravio sam mu ime, al' �u tog gospodina još sretati,

17

tako da �u postati �lan ove organizacije. Dvoje stranih novinara Peter Hadžiristi�, dopisnik Observera, i Christina von Khol, dopisnica Spiegela, oboje akreditirani u Beogradu, napravili su dar-mar svojim tekstovima. Christina je bila starija gospo�a, danas je vjerovatno starica, koja je više sli�ila profesorici latinskog jezika nego bilo kojoj novinarki koju sam upoznao u životu. Peter je bio �etrdesetogodišnjak. Živio je u Beogradu i imao propao brak sa jednom Hrvaticom, sa kojom je imao sina Ivana. Tvrdio je da je njegovo porijeklo iz Sarajeva i da je ulica pored hotela "Evropa" dobila ime po njegovom jednom pretku koji je nakon Prvog svjetskog rata odselio u London. Peter je prvo prišao Sabini. Ona se plašila da je udbaški provokator. Sastali su se u parku pored "Sarajke". Pokazao joj je sve akreditacije, al' opet je bila sumnja na njega. Neopravdana, naravno. Njega su angažirali moji prijatelji Nusret i Mensura Muhamed, bra�ni par, koji su vodili IRNA-u u Beogradu. Oni se nisu htjeli pojavljivati na su�enju, da ne bi otežali položaj optuženih koji su putovali u Iran. Zato je Peter ilegalno pisao (i) za njih. Pomogao je Sabini da prevede optužnicu na engleski. Pretpostavljam da ju je distribuirao raznim me�unarodnim organizacijama. Ja sam se sprijateljio sa Peterom u tolikoj mjeri da mi je dao klju� od svog stana, u kojem sam spavao kad god sam dolazio u Beograd. Uživao sam u neredu njegova stana. Tad nisam znao da �u se i ja baviti novinarstvom. Mislio sam da je to kultna profesija. Pošto sam sudio po Peterovom stanu, gdje je i stepenište bilo pretrpano snopovima novina, a nekamoli spava�a soba, takav rezon je bio ispravan. Nikad u Bosni nisam vidio takvu ni redakciju, a kamoli stan. Posljednji put mi se Peter javio za vrijeme Olimpijade. Pozvao me je da mi pro�ita tekst koji je tog dana objavio u Observeru. Razumio sam, na engleskom naravno, da je tekst po�eo ovako: Dok nad Sarajevom padaju tihe pahuljice i cijeli grad blješti u svjetlu i dok njegovim ulicama šetaju bezbrižni gra�ani i uživaju u prekrasnoj zimskoj idili, tako da im se cijeli svijet divi ljepoti njihova grada, u kojem �e se održati 14. Zimske olimpijske igre, dvanaestero nevinih ljudi �ami u tamnicama itd. Ovo je parafraziranje po sje�anju. Navodim ovo kao primjer kolika je bila Peterova duša. �uo sam da je teško obolio. Mislim da je umro. Pokoj mu duši i slava velikim novinarima od kakvih je Bosna i kasnije imala fajde.

Advokati disidenti

Zanimljivo je predstaviti i advokate. Prvo �u predstaviti dr. Rajka Danilovi�a. On je bio Crnogorac nastanjen u Beogradu. Pripadao je grupi Praxis i kao predava� na politi�kim naukama, mislim da je predavao nešto što �u formulirati kao sociologija politi�kih ideja. Bio je �lan Pokrajinskog komiteta, �ini mi se. Inklinirao je liberalima Marka Nikezi�a i Latinke Perovi�, tako da je u Titovom obra�unu sa praxisovcima i njega pomela metla. Pripadao je generaciji studenata prava sa Kostom Cavoskim i Nebojšom Popovim, koji su Slobodanu Miloševi�u, svom mla�em kolegi, osigurali prvu lidersku partijsku funkciju. I kao disident izabrao je jedinu mogu�u profesiju - advokaturu. Od poznatih procesa branio je skupa sa dr. Sr�om Popovi�em hrvatske maspokovce, �ini mi se Marka Veselicu. Sr�a Popovi� je, kao što je poznato, kao advokat dobio godinu dana zatvora jer se "identificirao" sa optuženim maspokovcima.

Orhan Nevzati je Albanac, ro�en u Prizrenu. Pri�ao mi je da mu je nana bila šejhana, a dedo histori�ar. O�ito je poticao iz ugledne albansko-turske porodice. Politi�ku karijeru je zapo�eo kao omladinac i završio je kao �lan Pokrajinskog komiteta. Bio je �lan delegacije koja je pregovarala sa Mikom Tripalom i Savkom Dap�evi�. Ne znam mu krivicu kako je "zglajzao" sa 11. sprata zgrade SIV-a i sve sprat po sprat, iz kancelarije u kancelariju, spuštao se do prizemlja dok nije ostao bez posla. Orhana sam se sjetio kad je padao Ceausescu. Jednom je bio u delegaciji koja je posjetila Rumuniju. Na njegovom primjeru mi je objašnjavao piramidu komunisti�ke diktature. Mislim da �e Rajko i Orhan braniti Azema Vlasija.

Nikola Muslim. Zanimljivo prezime, zar ne? Rijetko sam sreo ljubaznijeg �ovjeka u životu. Nemogu�e je izbje�i prijateljstvo ovog dobronamjernog �ovjeka. On u komunikaciji nudi �isto mlijeko ljubaznosti. Bio je su�en za ideje maspokreta. Trebao je biti obješen zbog pjesme Domovina gori. U kakvoj je on bio vezi sa ovom pjesmom, ne znam, jer nije pjesnik, ali zbog nje je robijao. Jednom me je odveo na Trebevi� u šetnju. Pitao me je da li bih ja bio politi�ar. «Možda, al' ne ovakav kakve poznajem«, odgovorio sam mu. Bio je oduševljen sa mnom. Kasnije �e u svojoj

18

knjizi o Sarajevskom procesu napisati da je u meni prepoznao nove snage koje �e se žestoko suprotstaviti komunistima. Tako nešto je napisao. Mislim da je pretjerao i da mi se htio odužiti za dobro prijateljstvo koje smo sklopili tokom su�enja.

Dakle, sa ovakvom strukturom advokata stekao sam prve politi�ke �asove. Saznao sam stotine anegdota, kojih �e uskoro biti puna omladinska štampa, o nedodirljivim komunisti�kim liderima. Ne zvu�i danas ubjedljivo, al1 za mene �e ostati fascinantno to što sam dobio izvanredne portrete Bakalija, Miloševi�a, Šuvara, �ilasa, Tita, Ceausescua, Mikuli�a, �osi�a itd. Ti ljudi su bili iskreni prema meni i dali su prve grame politi�ke kulture. Ali sam zbog njih dobio jednu neoprostivu zabludu - povjerovao sam da �edemokratske slobode do�i preko Beograda! Nisu mi oni to sugerirali, naravno. Oni su kao Beogra�ani demonstrirali slobodoumlje. Vi�enje nivoa slobodoumnosti sarajevske i beogradske inteligencije mogao sam zadobiti uspore�uju�i Fahriju Karkina i Rajka Danilovi�a. Karkin nije loše branio Hasana, al' njegov intelektualni habitus u usporedbi sa Nevzatijem ili Danilovi�em mene kao Bošnjaka je poražavao. Tu sam se zeznuo. Ni Danilovi�, ni Nevzati, ni Muslim nisu miljenici današnje vlasti. Muslim se bio priklju�io demokratskim promjenama u Hrvatskoj, pa je brzo ispao, Danilovi� nije mijenjao posao, a ni gledišta, dok je Nevzati, �ujem, predložen za ombudsmena na Kosovu.

Silajdži�eve batine - Behmenova osveta?

lako sam ve� bio prepadnut nasmrt, Orhan se o�inski | sikirao za mene, nisam vodio ra�una o pratnji udbaša. A bili su mi za petama; sjedili za drugim stolom dok ja pri�am sa advokatima, dežurali no�i u avliji ispred mog stana, tr�ali za mnom ulicom sa novinama u ruci, pratili me u džamiju dok sam klanjao. Jedan dan sam ostavio bijelu vindjaknu kod portira u Begovoj džamiji. Sjetio sam se izvaditi dokumenta i novac iz unutrašnjeg džepa. Kad sam se vratio, jakne nije bilo. Odnijeli su je udbaši. To je bila posljednja opomena. A pred džamijom sam se sastajao sa svjedocima i govorio im šta je problemati�no u njihovu iskazu. Imao sam jednu optužnicu kod sebe. Tako sam kod šadrvana pri�ao sa Nerminom Jašarevi�. Ona je rekla da u�i zapisnik napamet, al' da �e re�i istinu. "Stvarno sam nau�ila napamet zapisnik i oni vjeruju da �u ga izdeklamovati. Al' ti poselami Hasu da �u ja re�i istinu. 1 nek' mi poru�i ako ga za šta moram vaditi.» Ispred Begove džamije rastao sam se sa Nusretom �an�arom koji je otišao u vojsku u Tuzlu i dogovorio da se vidi sa Seadom Seljupcem te da mu prenese da mu mogu pomo�i oko onoga šta ne valja u iskazu. Tako me je Sead za nekoliko dana pozvao i mi smo se sastali u Medresi. Obe�ao je da �e govoriti istinu, a to je zna�ilo protiv optužbe.

Nisam se samo sa ovih dvoje svjedoka sastao, al' oni su bili klju�ni i najzanimljiviji u procesu. Rekao sam Karkinu da Hasi prenese Nermininu poruku. On je uzvratio da ju je Haso poselamio da govori samo istinu. Ovo mi je bila velika grješka. Tog dana kad je trebao svjedo�iti Sead Seljubac, mislim daje bio dvadeseti po redu, bio sam "kao na iglama". Isto tako, polagao sam test kod Rajka. Samo je on znao da instruiram svjedoke. Seadovi prethodnici su svjedo�ili tuc-muc, pola udbašima, pola optuženima, bez hrabrih i radikalnih izjava u korist optuženih. Doduše, radilo se o starijim osobama. Me�u njima je svjedo�io i Halid �auševi�, koji je dao negativnu recenziju za Alijinu knjigu Islam izme�u Istoka i Zapada. Bio sam šokiran saznanjem da je on sin rahmetli velikog Džemaludina �auŠevi�a. Onda sam se razo�arao u sve stare muslimane. Nisam bio fer. Trebao sam ih žaliti, jer im je strah od komunizma sišao u pete. Al' takva je mladost. Sa Seadom sam htio pokazati kako se mi ne bojimo komunista. Rajku sam obe�ao takvo ponašanje Seada. Tako je i bilo. Sead je promijenio iskaz. Branio je Hasana, Mujkija i Džemu. Svojim svjedo�enjem najavio je debakl procesa. Advokati su me �ekali u "Nacionalu". Oni su mi i saop�ili Seadovo ponašanje. Rajku je prijao hladan vjetri� nakon vru�ina u sudnici. Pio je Baverove aspirine zbog napada migrene. Mene je tapšao po le�ima. Mislim da mi se iskreno divio u tim trenucima. Imao je i zašto! To danas, kad sam opametnio, ne bih smio raditi. Te no�i sam bio grogi. Stomak me je bolio. Imao sam ogroman radijus kretanja. Osim kontakata sa svjedocima, morao sam putovati roditeljima u Klju� i informirati ih o su�enju, skupljao sam novac za advokate, narod mi je mnogo davao novca. Rajko se �udio da su muslimani tako solidarni. «Da neko nekome džaba da novac, neverovatno«,

19

�udio bi se. Objašnjavao sam mu sadaku. Advokati su imali još jedno bitno iskustvo sa patnicima. Znali su im vratiti nadu. To su, te no�i posebno, pokušali Orhan i Rajko. Govorili su mi da Džemo džaba sjedi u sudnici. «lzgleda kao janje. Miran i nevin. Samo ga mrzi Edina zbog ženine mahrame. Bojim se da ga ne isprovocira». Ništa me nije raspoložilo. Izgleda da sam imao predosje�aj. «I da ti Nermina bude kao Sead», prošaputao mi je Rajko. «Nadam se», rekao sam mu na odlasku. Došao sam ku�i kasno. Teta Bahra me je primijetila i ispri�ala mi da je Mirso pušio na prozoru i vidio nekoga kako stoji pored stuba u avliji. Pitao ga je šta radi tu u ta doba, a on mu je odgovorio da �eka neku pticu. Bahra se smijala, a ja sam znao ko bi mogao biti ptica. I kad me je ujutro oko sedam sati Bahra pozvala na telefon, znao sam ko me traži. Sišao sam do telefona. Veza je ve� bila prekinuta. Otišao sam u WC. Domalo, neko je kucao na vratima. Otvorio sam. «Ti si Nedžad?», pitao me je �ovjek. «Da, ja sam», odgovorio sam. «Po�i sa nama». Bio sam u pidžami i otišao sam se obu�i. I tad su udbaši imali bijele "golfove". «Stare navike«, pomislim kad danas vidim parking pred policijskom stanicom. Bijelim "golfom" sam odvezen niz Alifakovac. Sunce je tek bilo izišlo. Gledao sam kroz prozor. «Lijep dan», cini�no je konstatirao Željko Kozina, moj budu�i isljednik. Drugi isljednik je bio moj imenjak. U vrijeme rata �itao sam da je Kozina bio jedan od šefova SIS-a u Hercegovini. Odvezen sam u zgradu Državne sigurnosti. Zadugo nisam znao zbog kojeg "grijeha" �u imati tarapanu. Igrali smo taktiku upoznavanja. Tek oko deset sati u sobu upada jedan udbaš i udara Željka objema šakama. «Ovo je bilo za deset!», podvriskivao je. «A Nermina?», pitao je ovaj. «Upravo je na sceni, i to �e biti dvadeseti««, smijao se i trljao ruke. Ni od mene nisu krili zadovoljstvo. Tako sam iz te �estitke saznao da sam upao u makaze izme�u Seada i Nermine. Malo zatim, preba�en sam u drugu sobu. Do tada sam imao neobaveznu komunikaciju sa isljednicima. Tek je sad Željko namrgo�en krenuo na posao. «Na toj stolici ti je sjedio i brat», zlobno je provocirao. «Ti bi, prema onome što mi znamo, trebao dobiti najmanje dvije godine zatvora. Ako budeš pametan, kazna ti se može umanjiti; ako budeš blesav, može se i uve�ati», upoznao me je Željko sa mojom situacijom. »Prijetio si svjedocima, lajao si da je tužiteljica zmija i krava. Obje radnje predstavljaju krivi�no djelo«, upoznao me je sa mojim pravima. Odmah sam priznao da poznajem Seada i Nerminu i da sam ih vi�ao. Negirao sam bilo kakvu prijetnju i psovku. Postavio sam odbranu da su svjedoci mene tražili, a da se ja nisam libio kazati šta piše u optužnici. Isljednicima se baš nije žurilo sa takvim pitanjima pa su me, by the way, priupitali šta je za mene islam, na šta sam odgovorio da ja islam vidim u tome što berem mrve dok jedem, klanjam i zahvaljujem se Bogu za zdravlje; na pitanje šta mislim o ira�ko-iranskom ratu, odgovorio sam da je to besmislen rat kao i svaki drugi. Dok sam bio pitan, Željko je nešto razmotavao. Oka�io je na zid ogromni poster imama Homeinija. «Ko je ovo?», pitao je. Sav sam utrnuo. «Ne razabirem dobro, ali po obrvama prepoznajem Homeinija.« «Nikad nisi vidio njegovu sliku?!«, pitao je. «Nisam vidio takvu. Prepoznao sam ga sa televizije«, lagao sam. Zatim su po�ela pitanja kako sam došao do ovih advokata. Sumnjali su u Hamdiju �emerli�a.Ja sam lagao da sam ih našao po telefonskom imeniku. Da ne duljim, bili smo uhapšeni Nusret �an�ar i ja zbog Seada Seljupca. Mislim da su me Nusret i Nermina spasili zatvora. Da su oni poklekli, ja se ni�im ne bih mogao odbraniti. To sam saznao kad su me kasno poslije pono�i pustili ku�i, i ja sam na Baš�aršiji kupio Ve�ernje novine u kojima je pisalo da je Seljubac na vlastiti zahtjev ponovo svjedo�io i optužio mene za prijetnju. Spomenuo je i �an�ara. Novine su spomenule i Nerminino svjedo�enje. Nisu je hvalili i shvatio sam daje promijenila iskaz. Znaju�i da su me pustili ku�i da prespavam, da bi pratili moje eventualne aktivnosti koje �e ih odvesti na "trag mog zlo�ina", nisam se javljao advokatima. Sutra sam sam došao u Udbu. Glumio sam nevina i bezazlena dje�aka koji nema pojma o politici. Uspio sam. Ne bih detaljizirao sitne udarce, prijetnje i maltretiranja, pa �ak i šamaranja. Jednostavno, isljednike sam doživljavao kao uhranjene pitbule, svi su nosili zlatne ogrlice i narukvice, malu torbicu, "pederušu", u kojoj je pištolj, ali radilo se o klasi�nim glupim dripcima. Moram izdvojiti Vladu, mog kerbera. Možda sam bio dobio kompleks od njega. Kad god bih vrludao u ponavljanju iskaza, Vlado bi, stoje�i uza zid sa ostalom osmericom udbaša, kratko izgovorio: «Laže.» Da je znao koliko me zbunjuje, pošamarao bi Džubura i Rusmira, koji su me ga�ali predmetima sa stola, i preuzeo stvar u svoje ruke. Ovako, kliznuo sam im i svoju trodnevnu, bez prekida, istragu poentirao tako što sam pred osmericom udbaša ismijao Nazifa Džubura. Pošto sam u svakom od njih gledao pse�u vrstu, zavisno od karaktera i izgleda, Džubura sam poredio sa malim kusastim pti�arem. On bi �u�nuo pored moje stolice, imao sam dojam da stalno vrti repi�em, i onako mali skev�io i režao

20

odozdo na mene. Jednom me je upitao ho�u li biti hodža? Rekao sam da ne znam. «Znaš li kulhuvallahu?», upitao je. «Znam», odgovorio sam. «Znam i ja. �uj, Kulhuvallahu ehad...», prou�io je. «Kad znaš kulhuvallah, ho�eš li ti biti hodža?», uzvratio sam protupitanjem. Svih osam udbaša koji su se bili na�i�kali u kancelariju prasnulo je u smijeh i istr�alo napolje, drže�i se za stomak. Džubur je sko�io i, bijesan na mene, po�eo psovati vjerske svetinje. Meni to i nije izgledalo baš toliko smiješno, al', eto, njima jest. Mislim da su se bili okupili da bi izvršili finalni pritisak na mene da priznam da sam poslao �an�ara Seljupcu i da sam mu prijetio da promijeni iskaz, što sam ja odbijao priznati. Sa ovakvim mojim, sasvim slu�ajnim kontrapunktom sve je palo u vodu, i ja sam pušten. 0, kako me je boljela glava zbog promahe, nesanice i gladi! �an�ar je bio vojnik i prošao je mnogo, mnogo gore od mene. Kad su ga hapsili, no�u u spavaonici strgli su mu sahat sa ruke da bi ga rastavili u djeli�e. On je bio jednu godinu u Kairu. Zbog toga su ga tretirali kao me�unarodnog teroristu tipa Carlosa.

A najgore je prošao naš Sead Seljubac. Njega su, nakon što je prvi put svjedo�io, pozitivno, na putu ka ku�i za Tuzlu presreli udbaši, kidnapirali ga u motel "Zla�u" i maltretirali dok nije prihvatio da �e se ponovo pojaviti na su�enju i priznati da je pod mojim prijetnjama promijenio (policijski) iskaz. Njemu su u hotelskoj sobi namontirali lažni Dnevnik na kojem spikerica govori da �e Seljubac biti uhapšen i dobiti pet godina zatvora zbog lažnog svjedo�enja pred Sudom. Pošto mu je košulja bila krvava od tu�e, a i sav se isjekao dok se brijao, udbaš �e mu dati svoju košulju, obrijati ga i dovesti u sudnicu. Svoju ispovijest �e naknadno objaviti u Valteru sa naslovom "Vuk samotnjak". Rešid Hafizovi� �e, tako�er, pro�i teška maltretiranja nakon što je porekao iskaz i svjedo�io u korist optuženih. Naknadno je pozvan u vojsku i pretu�en tako da mu je ku�i došla krvava potkošulja.

Izgleda da je Christini von Khol bilo dovoljno ovo vremena dok sam ja bio u hapsani da objavi tekst o Nermininom svjedo�enju. Na naslovnoj strani Der Spiegela bio je naslov: Istina i samo istina. Christina je ocijenila da je proces pred skandalom i da ga policija želi spasiti optužuju�i i hapse�i familije zbog prijetnji svjedocima. Jadna Mebrura Topalovac, koju su moji roditelji voljeli zato što bi nekad, dok �ita vijesti, pregrnula šamijicu sa isheklanim resicama preko ramena, �itala je komentar Dnevnika kako gospo�a Von Khol ve� dugo krivo piše o stanju u Jugoslaviji i da ugrožava prijateljske odnose dviju zemalja. Taj Dnevnik su u hotelu gledali advokati kad sam bahnuo u hotelsku salu. Došao sam ih samo pozdraviti, jer sam žurio na autobusku stanicu. Roditelji su mi saznali za hapšenje i jako se brinuli. Boga mi, više od straha nego od umora, sve manje sam kontaktirao familije optuženih i advokate. Slušao sam strane radiostanice i izvještavao Timu. Tako je ona, osokoljena kritikama vanjske javnosti, pri�ala Džemi u sudnici -jednomje sudija dozvolio optuženima da tu u sudnici pro�askaju sa familijom - kako se svjetska javnost obrušila na Jugoslaviju zbog njih. Džemo �e tu informaciju napisati na ceduljici da bi je pokazao Meliki. "Bacili smo Jugu na koljena", pisalo je. Policajac, koji im je puhao u vrat, pro�itao je ceduljicu i Džemu �e, kad je pošao u sobu, skinuti do gola. Na�i �e mu ceduljicu. Sutra je tužiteljica dan po�ela �itanjem ceduljice. Prekosutra je Slobodan S. Princip, novinar u Ve�ernjim novinama, napisao da se do tog dana Dž. Lati� doimao "nevinim kao janje" i da je tek tog dana pokazao "koliko je zatrovan mržnjom prema domovini". Tako je on "sam naspram sebe izvršio neprijateljsku propagandu". To je bio Džemo. Kakav je bio, takav i ostao. Sa jednom re�enicom izgovorenom na bezazlen na�in, oboji jedan proces. Ništa se više zanimljivo ne�e dešavati do presude. Bilo je još nekih smiješnih, odvratno smiješnih situacija sa svjedocima. Neke Hasine i Džemine kolege pokazale su se kukavicama. S vremenom im je oprošteno, al' su tad familije optuženih pljuvali na njih. Neko �e pretu�i Adnana Silajdži�a, jednog od Hasinih i Džeminih svjedoka, sedam godina kasnije. On �e javno prozvati neke od optuženih, konkretno Omera Behmena, da stoje iza napada na njega. On je to smatrao osvetom. Nikad tako nešto nije dokazao, al' sumnjam daje to bila osveta iza koje bi stajao Behmen. �ak je to osu�eni�ka strana smatrala nekom udbaškom osvetom i razra�unom me�u njima. Ne znam daje i prema kome ispoljen revanšizam. Mislim da se Izetbegovi� i previše trudio da onemogu�i politi�ki revanšizam. Sigurno niko zbog toga nije izgubio posao niti funkciju, �ak su neki obnašali ve�e funkcije u svojoj službi, poput Munira Alibabi�a, prema mnogima zloglasnog isljednika, ili u SDA-u, poput Seada Hodži�a, sudije izvjestitelja (njihove presude) na Vrhovnom

21

sudu. Edina Rešidovi� je advokat, šef istrage, Amir Salihagi� je advokat, Rizah Hadži� je advokat. Njegova kancelarija je vlasništvo Islamske zajednice. Osim Halida Hadžiabdi�a, amidži�a tadašnjeg reisa, profesora Medrese za kojeg se dokazalo da je bio agent Udbe, i Muhameda Dedi�a, udbaša dvojnika, ni najednom svjedoku nije ostala trajna anatema. Hadžiabdi�u je jednom ostao notes na stolu zbornice u kojem je bilježio razgovore svojih kolega. Evo jedne paradigmati�ne anegdote. U prolje�e 1995. reis je pozvao predsjednika Izetbegovi�a na sijelo u svoju rezidenciju. Sijelo nije imalo nikakav aktualni povod. Tek tako je predsjednik bio reisov gost, a ovaj je pozvao dvadesetak svojih prijatelja i bližih suradnika, me�u koje je spadala i moja malenkost. Bio sam tad pozvan i nikad više. Da bi se objasnila jedna situacija, ustanovljavao se datum i konstatirano je da je taj dan 24. mart. «Vidite slu�ajnosti. Na današnji dan bih izišao iz zatvora.» Prema prvoj presudi, Izetbegovi�je bio osu�en na 14, a prema presudi Vrhovnog suda RBiH, na 12 godina, dok mu je Savezni sud smanjio kaznu na devet godina. Zbog toga mislim da je bilo pravilnije re�i da je to bila dvanaestogodišnjica njegova hapšenja. Dok se Izetbegovi� toga javno prisje�ao, do njega je sjedio Enes Kari�, mislim da je još bio ministar za kulturu. Primijetio sam da je bilo nezgodnije osu�enima prisje�ati se su�enja nego svjedocima. Jedan od svjedoka optužbe bio je i Kari�. Tako da se nije više evociralo sje�anje na taj proces. Me�utim, uskoro je došlo do raskola u SDA, i Kari� ce biti na strani dr. Harisa Silajdži�a. U jednim novinama objavio je fotografiju koju je te no�i napravio Aziz Kadribegovi�, urednik Preporoda, kako sjedi izme�u reisa i Predsjednika. Ovo pokazuje da on nema nimalo neprijatnosti zbog uloge svjedoka u procesu. Što se ti�e svjedoka, istakao bih još jedan kuriozitet. Me�u njima su bili i dvojica Srba: Sreto Tomaševi�, koji je svjedo�io o Kasumagi�u, i Stevan Tonti�, koji je svjedo�io o Džemi i Meliki. Oba su bila vrlo korektna. Za Stevu moram ispri�ati i slijede�e. On je jedini sarajevski intelektulac i pisac koji se direktno zauzeo za Džemu. Otišao je kod Hamdije Pozderca i zaplakao pred njim da u�ini nešto za Džemu. Ovaj mu je odgovorio da ne može ništa u�initi. Mislim da je to Stevo radio u dosluhu sa Abdulahom Sidranom, koji je, naprosto, bolovao za Džemom i Melikom. Jedno jutro, rano, prolazio sam Sara�ima. Na �epenku je sjedio Sidran. Bojim se gibeta, al1 mislim da je bio pijan. Prepoznao me je i prišao. Dok me je tapšao po ramenima, pla�no je govorio: «Moj Džemo, moj Džemo...» Tek u ratu pružila mi se prilika da se revanširam Stevi. Nažalost, ružna prilika. Augusta 1992. sreo sam ga u Ferhadiji. Bio je nujan i veoma deprimiran. �uo sam da su ga "naši" odveli na kopanje rovova. Priznao mi je da je to istina. Nazvao sam Talijana (Mustafa Hajrulahovi�, op. prir.), �ija je komanda bila na Ciglanama. «Odmah �u to riješiti sa tim budalama, Nedžade.»

Prema optužnici, krovna institucija pod kojom su se odvile inkriminirane radnje, a osim puta u Iran sve radnje su bile napisane ili izgovorene rije�i, bila je IVZ. Ve�ina svjedoka bili su imami, studenti Islamskog fakulteta, glavno mjesto aktivnosti inkriminiranih radnji bio je Taba�ki mesdžid na Baš�aršiji, �ak je Deklaracija ve�im dijelom objavljena u Takvimu, kalendaru IVZ-a, pod Izetbegovi�evim pseudonimom L.S.B. Ovo su tri po�etna slova imena njegove djece. Neke inkriminacije su bile direktno vezane za Islamsku zajednicu, naj�eš�e da je neko od optuženih negdje rekao da je vode "režimski ljudi". Tako je izgledalo da komunisti brane Islamsku zajednicu od njenih �lanova, deklariranih vjernika. Ipak, sumnjam da je iko u Islamskoj zajednici mirno spavao tih dana. Neki, njih ve�ina, tugovali su i sikirali se zbog optuženih, drugi su se bojali za sebe, tre�i, koji su imali blisku suradnju sa komunistima, a bilo ih je i suradnika Udbe, poput H. Hadžiabdi�a, strepili su ho�e li ih Udba žrtvovati i natjerati da na Sudu govore ono što su cinkarili tajno. Za to bi ih, kako se ispostavilo sa Hadžiabdi�em, stigla doživotna anatema. Mogu zamisliti život tog �ovjeka danas kad nema Udbe?!

Jedini dio inkriminacija od kojih je Džemo oslobo�en je onaj kojim se teretio da je propagirao na nastavi. Bili su pozvani neki u�enici, pa i tadašnji direktor Medrese Ferhat Seta. Jedan od svjedoka, Džeminih u�enika, bio je jedan od glavnih imama u džematu Fikreta Abdi�a. Ja to �itam udbaškom linijom. U vrijeme su�enja kontaktirao sam Setu da bi zadržao dio Džemine pla�e za njegovu suprugu. Tad mi je Seta dao prijedlog da bi Islamska zajednica trebala platiti advokata za njega, Mujkija i Hasu, i ja sam obe�ao agitirati za to. Sve te informacije došle su do Džeme i on je, brane�i se kako nije u sukobu sa IZ-om, pred sudom rekao da �e mu IZ pla�ati advokate. Zbog toga od tog posla ne�e biti ništa. Predsjednik Republi�kog starješinstva IZ-a tada je bio dr. Ahmed Smajlovi�.

22

On je bio najmarkantnija li�nost u IZ-i. Duboko u njegovoj sjeni je bio reis Naim Hadžiabdi�. Dr. Smajlovi� je bio vrstan govornik. Bio je cijenjen kod muslimanskih masa kao vaiz. Neki tvrde da je bio jedan od najpopularnijih alima u cijelom islamskom svijetu. Govorio je na otvorenjima džamija i mevludima, što je bila jedna od tradicija masovnih okupljanja muslimana koja se nisu razlikovala od teferi�a. Ispred novootvorene džamije namjestila bi se bina sa mikrofonom i velikim zvu�nicima. Bina bi bila obavezno prekrivena bosanskim vunenim �ilimima. Smajlovi� je doktorirao na el-Azharu sa temom, da parafraziram, islam u o�ima zapadnih orijentalista. Pripadao je generaciji islamske uleme koja je nastala nakon talasa oslobodila�kih pokreta u islamskim zemljama koje su stekle svoju nezavisnost i oslobodile se zapadnih krš�anskih kolonijalista. Ta ulema je bila oštar kriti�ar odnosa Zapada prema islamu, dok je unutarmuslimanske odnose rijetko ili nikako tretirala. Takvi govori dr. Smajlovi�a su imponirali bosanskim muslimanima i politika ih je dugo tolerirala. Vjerovatno su njegovi govori koji su podržavali tre�i svijet (islamski i nesvrstani), a kritizirali zapadni kapitalisti�ki, pa i krš�anski, jedno vrijeme imponirali komunistima. Sve do jednog govora na otvorenju džamije u Sljemenima kod Novog Travnika, dr. Smajlovi� je plijenio mase tvrdnjom "da je islam poklonio Evropi renesansu i da je Evropi spas u islamu". Za takve svoje tvrdnje citirao je same evropske pisce i filozofe. Poslije tog govora dobio je prijekor Komisije za vjerske odnose. Za njega je govoreno da je bio prevodilac Titu i da ga je to "izvla�ilo" dok je tako smjelo govorio.

Po pravdu kod Milanka Renovice

Kasnije �e se pokazati da je rivalstvo u vrhu Islamske zajednice (svakako je konce povla�ila Udba) bilo vrlo izraženo. Što se ti�e Doktora, kako su prijatelji jednostavno zvali Ahmeda Smajlovi�a, njegova karijera, a, Boga mi, i život, završava se sa procesom '83. Od njega se tražila javna osuda "Alijine grupe", na šta nije pristao. Nastranu karijeristi�ke žestoke borbe koje su vo�ene u Islamskoj zajednici i u kojima je bio i sam akter, dr. Smajlovi� je bio završio karijeru onog trenutka kad je reis Naim Hadziabdi� dao intervju Borbi u kojem je, doslovno, osudio grupu muslimana, kvalificiraju�i "njihovu rabotu neprijateljskom". Doktor Smajlovi� se nije oglašavao. Prema iskazu njegove supruge Munira-hanume, na njega je vršio pritisak Rešad Musi�, �uveni udbaš zadužen za Islamsku zajednicu. Zvao ga je telefonom i dolazio mu ku�i. Jednom mu je rekao da bi i on klao, samo što vješto krije nož u ruci. Je li im dr. Smajlovi� prkosio kad je u Klju�u, na podne-namazu, u dupke punoj džamiji, primijetio moga babu u zadnjim safovima dok se molio osamljen i kaharan, i prišao mu? Upitao ga za zdravlje i potapšao po ramenima u znak podrške. Vjerujte, mnogi muslimani, pa i imami, nisu smjeli klanjati pored mog babe u džamiji. Nakon što je smijenjen sa svih funkcija u IZ-u, samo je bio profesor na FIN-u, �esto bi se sretali na Latinskoj �upriji. On je tu negdje stanovao. Pri�ao mi je o poniženju koje mu je prire�ivao Milanko Renovica, kod kojeg je intervenirao za vra�anje pasoša. Doktoru su bili oduzeli pasoš, a to je prva ozbiljna poruka Udbe da je neko na njihovoj crnoj listi. Renovica je bio poru�io Doktoru da do�e na razgovor kod njega u kabinet. Pretpostavljam da je još bio predsjednik Predsjedništva BiH. Me�utim, Doktor je, ponižen i uvrije�en, �ekao dva-tri sahata u holu bez poziva. Nikad ga nije primio. Pod takvim pritiskom i poniženjem on je i umro od infarkta. Ukopan je na Barama, a ne kod Begove džamije, gdje se ina�e ukopavaju veliki autoriteti muslimana.

Nekad sam, razmišljaju�i o Izetbegovi�u kao karakteru, zaklju�io da je snažna osoba, jer je samo on uspio preživjeti, bez infarkta, su�enja i pritiske. Kako u mladosti, tako i u starosti. Hafiz Hadžimuli�, imam Careve džamije, nazvao je to "�afirskim lancima zuluma". On me je sreo na ulici i tješio. «Ne znam zašto je Allah, dž.š., odabrao baš njih da bi kušao �afirski zulum. Allah trpi nevjerovanja, ali zulum ne trpi. Do�i mi u džamiju. Iskupit �emo sedamdesetak mladi�a i prou�iti salavate na murad. Salavati mogu raskinuti lance zuluma«. Otišao sam u Carevu džamiju. Iskupilo nas se �etrdesetak. Ne znam koliko hiljada puta smo trebali prou�iti salavate. Nismo završili. Hafiz je preuzeo na sebe da to dovrši sam. Mislim da smo u�ili jetmiš bin tevhid. Ovo je bio jedini aktivni vid otpora iz Islamske zajednice.

Presuda prije presude

23

Iako je bila sezona godišnjih odmora, štampa se prodavala kao halva. Volio bih danas vidjeti izvještaje o prodaji Oslobo�enja i Ve�ernjih novina u tim danima. Hudi muslimani su ku�i i na moru krišom �itali izvještaje sa su�enja. Evo nekih naslova: "Podrivali društveno ure�enje" (Oslobo�enje), "Cilj islamska republika" (Politika expres), "Protiv Allahovih neprijatelja" (Politika), "�eta mala, ali zatrovana" (Svijet), "Protiv Ustava u ime Kur'ana" (Start), "Deklaracija mraka i mržnje" (Oslobo�enje), "Aveti prošlosti u teroristi�kom plastu" (Oslobo�enje), "Bog u službi bratoubistva" (Svijet) itd. Sve ovo govorilo je o presudi prije presude.

Sa su�enja sam upamtio dvoje novinara: Nagorku Idrizovi� i Slobodana S. Principa. Zapamtio sam ostala imena pisaca tekstova kao sto su Fuad Muhi�, Nijaz Durakovi�, Izudin Filipovi�, Bahrudin Bijedi�, Zlatko Dizdarevi�, pa �ak i danas umjereni novinar i publicist Hamza Bakši�. Fuad Muhi� je pisao najpogubnije, jer je instalirao termin "etni�ki �ista Bosna", "...što prakti�ki zna�i zahtjev za etni�ki �istom Bosnom", bio je zaklju�ak njegovih elaboracija nekih teza Islamske deklaracije. Tekst naslovljen "Duboki korijeni, opasni planovi", objavljen u Oslobo�enju, upravo je završavao ovakvim zaklju�kom. Na zaprepaštenje optuženih i njihovih advokata, takva formulacija nije bila nigdje u optužnici. "Etni�ki �istu Bosnu niko od optuženih nije tražio, ID najmanje, ni etni�ku �istu ni etni�ki miješanu, ona nikakvu Bosnu ne spominje", pisat �e Izetbegovi� u svojoj žalbi Saveznom sudu u Beogradu. Ovu Fumuovu (ovo mu je bio pezorativni nadimak) imputaciju proširit �e Stane Dolanc, tadašnji savezni sekretar unutarnjih poslova, koji je u jednom televizijskom intervjuu rekao da su oni željeli "etni�ki �istu Bosnu i Kosovo". Obje ove imputacije su došle naknadno i indikativno je od koga i kad su došle. One sigurno mogu poslužiti za analizu histori�arima koji se budu bavili uzrocima, nastankom, na�inima i ciljevima rata u Jugoslaviji.

Da podvu�em ove �injenice, konstrukciju "etni�ke �isto�e" u Jugoslaviji izrekli su Fuad Muhi�, oficijelni ideolog SK BiH, i šef policije Stane Dolanc. Sigurno niko od optuženih nikad nije ni �uo, a nekamoli izgovorio ovu konstrukciju. Što se ti�e Fuada Muhi�a, on �e, tako�er, prvi u Jugoslaviji denuncirati Miloševi�a tekstom u Danasu naslovljenim "Jesu li na redu Muslimani?". On je prvi javno nazvao Miloševi�a fašistom. Kao što je poznato, Muhi� je umro prili�no misterioznim (samo)ubistvom. Mnogi još u njegovoj smrti vide ruku KOS-ove osvete. Nastranu spekulacije, ostat �e �injenice da je Muhi� kao najelokventniji i možda najve�i apologet u Sarajevu bio izvanredno informiran intelektualac. Informacije sigurno nije dobivao nadahnu�em, ve� od nekoga ko je "sve znao".

JKad se osnovala SDA, jedan od uglednih intelektualaca koji (je sjedio na mitingu u prvim redovima bio je i Muhi�. Zna se jda je bio ponudio svoje usluge ovoj stranci. Mislim da je lova imputacija o "etni�koj �isto�i" bila crta preko koje mu j nisu moglo pre�i lideri SDA.

Prema mojim naknadnim informacijama, za propagandu I i medije u ime Udbe bio je zadužen Munir Alibabi� Munja. On je kao po�etnik u Udbi, nakon studija sociologije, I zapo�eo svoj rad na osiguranju TV Sarajevo. Tu je upoznao mnoge novinare i od tada je bio, i ostao, u tim vodama. Munja je imao nos za novinarske talente. On �e za rad u Udbi vrbovati neke glavne urednike današnjih novina koje se pišu u Sarajevu. Za razliku od Munje, koji je instruirao novinare, Bahrudin Bijedi� se odvažio i napisati tekst. Gdje drugo nego u udbaškom Svijetu. "U pitanju je recidiv onih snaga koje su svoje nade i svoju sudbinu vezale za fašizam tipa Tre�eg rajha", pisao je Buri. Ako su takva imena sa tako "otrovnim" tekstovima prije presude iš�itala "rad i djelovanje neprijateljske grupe", koji bi to sudija, politi�ar, intelektualac smio pomisliti druk�ije? Neke mjesne zajednice potpisale su peticije da se osude na smrt, a neki obi�ni �ita�i novina, komšije optuženih, uzvikivali su da ih treba objesiti.

Presuda

Bio je sun�an dan. Sarajevo se u njemu doimalo poput nevinog janjeta koje spava sklup�ano na travnjaku pored Miljacke. Takvim ga je, po predanju, prvi put vidio Isa-beg Isakovi�, njegov

24

osniva�, kad je bahnuo preko nekog brda sa njegove isto�ne strane. A Džemo �e nakon ovog dana, 20. augusta, napisati pjesmu "Sarajevo, spržile te munje"; �ini mi se daje meni posve�ena.

Kao što sam ve� pisao, davno mi je zabranjeno primicanje sudnici i ja sam to poštovao. Bio sam u abdesthani kod Begove džamije kad je glasnik donio vijest o Džeminoj presudi. Zatražit �u oprost od �italaca što sam �estonavodio svoje prisustvo u Begovoj džamiji, da se ne bi stekao dojam da sam veliki musliman. Tad sam stalno boravio oko Begove džamije kao staništa i mjesta za sastanke. Nikad više (puta) nisam klanjao u Begovoj džamiji. Ina�e, �ovjek u muci više moli Boga. Dakle, više sam izvikani musliman nego što stvarno jesam. Više grješnik nego svetac, i pun sam mahana i poroka. Al' eto, tu me je zatekla vijest o presudi. Poslije ikindije sjeo sam u tramvaj i otišao do Time. Nisam plakao. Osjetio sam vru�inu u sebi, tako da sam bio crven kao bulka kad sam stigao kod Time. Ona je plakala: «Eto vidi, moj Nedžade», uputila mi je prijekor za moj demagoški optimizam koji sam joj sve vrijeme prosipao. Ona je svih 28 dana, koliko je trajao proces, presjedila u sudnici. Bodrila Džemala i sebe. Danas joj je svaka nada bila ubijena. Džemo je dobio šest godina i šest mjeseci zatvora. Kazne ostalima bile su: Alija Izetbegovi� 14, Omer Behmen 15, Hasan �engi� 10, Ismet Kasumagi� 10, Edhem Bi�ak�i� 7, Husein Živalj 6, Salih Behmen 5, Mustafa Spahi� 5, Melika Salihbegovi� 5, Derviš �ur�evi� 5 godina i �ula Bi�ak�i� 6 mjeseci. Ukupno 90 godina robije. Preostalih 10 godina �ekalo je Rušida Prgudu, koji je ležao na samrtni�koj postelji. Tek sam nave�er u Dnevniku vidio, atmosferu u sudnici prilikom izricanja presude. Prilog je imao muzi�ku podlogu u ritmu lupanja željeznih vrata zatvorskih �elija. Takav takt pratio je Timu dok je sa mahramom na glavi ulazila u sudnicu. Nju, odnosno njenu mahramu, kamera je fokusirala radi ambijenta. Nakon toga je Rizah Hadži� gordo i glupo tražio da se svi dignu i po�eo "u ime naroda" nabrajati imena i brojke godina zatvora. Kako je koje ime izgovarao, kamerman je fokusirao njegovo lice. Izetbegovi� se držao prkosno uspravno. Gordo i ponosito je slušao presudu. Kad je kamera stala na Džemi, on je zaklonio lice desnom rukom. Obrazloženje presude je bilo njegova napomena da se "ovdje nije sudilo vjeri". Pro�itanu presudu popratio je freneti�an aplauz u sudnici. Reklo bi se, prema dosadašnjoj publici na propusnice, da ro�ena familija aplaudira protiv svojih. Me�utim, tog dana su udbaši doveli one aktiviste iz mjesnih zajednica koji su tražili smrtnu kaznu za njih. Jedna žena, muslimanka sa Pala, priznala je jednoj poznanici da je dobila 50 hiljada dinara kao dnevnicu za taj dan.

Muzika i krv

Logi�ki, Oslobo�enju je preostalo da "zakuca" sa jednostavnim naslovom: "Neprijateljima 90 godina zatvora!" O�ekivao sam da su gladne hijene nahranjene. Nema više ujedanja. Koga su š�epali - š�epali, gotovo je. Me�utim, štampa je još najavila televizijsku emisiju o su�enju. Nacalio sam se pred televiziju. Voditelj je bio Nedim Lon�arevi�, a gosti u studiju bili su dr. Nijaz Durakovi� i Ivan Cvitkovi�, -komunisti�ki specijalisti za vjeru. Studio je bio specijalno Sdizajniran, sa bijelim �aršafom u pozadini poprskanim sa jnekoliko kaplji krvi. To je bio jedan od temeljnih elemenata (dizajna i šehida Iranske revolucije. Lon�arevi� je pozdravio (gledaoce, predstavio ugledne �lanove Centralnog komiteta, odnosno nau�ne suradnike Instituta za prou�avanje nacionalnih odnosa CK SK BiH, zaželio im dobrodošlicu i kao uvod emisije pustio insert sa samog su�enja na dan �itanja presude. Muzika u taktu škripe i udaranja željeznih I vrata te aplauz odjekivali su sa ekrana. Nijo Durakovi� je bio izvanredno informiran i nadasve inspiriran. Objedinio je Muhi�evu konstrukciju o "etni�ki �istoj Bosni" i Bijedi�evu tvrdnju da je to "recidiv ideologije Tre�eg rajha". Sve to je stavio u omiljene oblande komunisti�kog agitpropa "nacionalisti �ko-kleronacionalisti�ko-šovinisti�ko--panislamisti�ko" itd. itsl... Mislio sam da "kamen na kamenu" u gradu nije ostao na starom mjestu. Nijo je imao razloga za tako nadahnut govor. Ne jedan, ve� nekoliko razloga. Ja �u navesti samo jedan. Umjesto moga brata Džeme, na optuženi�koj klupi je trebao sjediti drug Nijo. Tako su tvrdili ozbiljni sarajevski intelektualci. Umjesto ove grupe, pred sud su trebali biti izvedeni Bošnjaci, profesori sa Filozofskog fakulteta: Dr. Muhsin Rizvi�, akademik Muhamed Filipovi�, dr. Enes Durakovi�, zatim Nijaz Durakovi� itd. Neki do ovih profesora su privo�eni u Udbu nakon hapšenja Izetbegovi�eve grupe. Ovu grupu sarajevskih profesora, prema tvrdnjama istih krugova, spasio je Hamdija Pozderac. Pro�itao je da bi to mogao

25

biti udar i na njega samog. 0 ovim informacijama i pretpostavkama nikad se javno nije polemiziralo, tako da je sve ostalo u domenu spekulacija.

Tragovi na stenogramu

Samo knjiga Bošnja�ka politika u XX stolje�u, autora Ša�ira Filandre, donosi neke informacije o stajalištu pojedinih politi�ara u odnosu na Sarajevski proces. Filandra u svojoj knjizi razra�uje i citira stenogram sa sjednice Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista BiH, održane 8. 4. 1983. godine, koja je bila posve�ena uhapšenoj grupi. Hapšenje se desilo samo 15 dana ranije. Iz stenograma sjednice vide se stajališta Hamdije Pozderca, Nijaza Durakovi�a, Raifa Dizdarevi�a itd. Oni su uz Duška Zgonjanina, ministra policije, bili najagilniji u�esnici rasprave. Dok Filandra, trude�i se da zadrži objektivni analiti�ko-nau�ni diskurs u interpretaciji stenograma, "drži stranu" Hamdije Pozderca, dotle �e Džemal u jednom tekstu u Ljiljanu, septembra 1998., izravno optužiti Raifa Dizdarevi�a kao poru�ioca njihova hapšenja. Osnovu svojim ovakvim tvrdnjama Džemal je našao u istom stenogramu spomenute sjednice komunisti�kih lidera. Isto tako, Filandra obznanjuje da je na istoj sjednici raspravljano o dr. Ahmedu Smajlovi�u. Dilema je bila da li ga priklju�iti ili izostaviti iz grupe. Na zauzimanje Pozderca, odnosno Nikole Stojanovi�a, prema Filandrinoj interpretaciji, Smajlovi� je pošte�en. Iz stenograma se vidi da su komunisti�ki lideri "baratali" terminom "etni�ki �ista Bosna". U polemici sa Džemom, Dizdarevi� �e i mene potegnuti za jezik "kao bratsko pero". Nas dvojica �emo do�i do suda, gdje sam ja izgubio parnicu. Dobio sam tri mjeseca zatvora uvjetno. Doduše, zbog potpuno drugih "inkriminacija" klevete i uvrede druga Raifa. Ova presuda je sudbinski povezana sa ovim feljtonom. Povodom presude dao sam intervju Danima, u kojem sam, izme�u ostalog, bio pitan i o Procesu '83. Senad Pe�anin, koji je vodio intervju sa mnom, zamolio me je da odgovore na pitanja o Procesu '83. izostavimo i da napišem feljton za Dane. Na�elno sam bio pristao, ali sam "bio pod uvjetnom kaznom" i zarekao se da �u ostaviti novinarstvo. Kako sam pro�itao u novinama, gospodin Carlos Westendorp me je amnestirao svojom Odlukom o "dekriminalizaciji �lana klevete". Ovo je moj prvi tekst nakon što sam izgubio parnicu sa Dizdarevi�em.

Ipak Dizdarevi�i?!

Postoje ovdje dva valjana razloga zbog kojih bi �italac trebao posumnjati u moju objektivnost prema Dizdarevi�ima. Jedan je u tome što sam (vje�ito) Džemin brat, a drugi je što sam bio na sudu sa Dizdarevi�em. Me�utim, moram iznijeti još neke �injenice koje navode na trag da je klan Dizdarevi�a bio, bar, ažurniji oko montiranja procesa Izetbegovi�evoj grupi.

Šef istrage Izetbegovi�evoj grupi bio je Amir Salihagic, bliski ro�ak Dizdarevi�a. Dakle, Amir je bio (i) "deal" Zgonjanina i Raifa, koji su i, prema citiranom stenogramu, tražili najstrožije kazne. Po meni, ovo je klju�ni argument prema kojem se može zaklju�iti da je Proces '83. bio u "opisu zadataka" Dizdarevi�a klana u Bosni. Sa prezimenom Salihagic uvest �u još jednog �ovjeka u feljton. Radi se o šejhu Halidu Salihagi�u. Šejh Halid, rahmetullahi alejhi, bio je jedan od posljednjih velikih sufija u Sarajevu. Umro je tokom rata. On je, tako�er, bio u srodstvu sa Dizdarevi�ima, naravno i sa Amirom. On je pri�a za sebe. Prema predajama njegovih murida i derviša, on je kao mlad �ovjek bio u koncentracionom logoru u Njema�koj. Na bunjištu logora našao je neku "knjižicu". "Knjižica" �e biti sevapom da se vrati vjeri iz ateizma. Kao fakultetski obrazovan �ovjek i preživjeli njema�ki zarobljenik, mogao je imati dobru karijeru. Tu je bila i rodbinska veza sa Dizdarevi�ima. Me�utim, on �e sve ponude komunista odbiti i ostati usamljeni �ita� lbni Arebija, jednog od najve�ih sufijskih mislilaca. �itao je filozofska djela na arapskom jeziku.

Za tadašnje bosanske (ne)prilike nije bilo podesnije i uvjerljivije osobe da bude uspore�ena sa Homeinijem od njega. Tako da je i on mogao biti jedan od, možda i najubjedljivijih, optuženika. Prema informacijama koje sam dobio u vrijeme dok su osu�eni izdržavali kaznu u Zenici i Fo�i, Amir Salihagi� je istraživao i svoga ro�aka šejha Halida. Ne znam šta gaje spasilo hapšenja.

26

Najvjerovatnije, srodstvo sa Dizdarevi�ima. Ne zbog simpatija, sigurno. Od nekih derviša �uo sam vrlo pogrdne rije�i koje su Dizdarevi�i govorili o njemu. (Samo Ziju, koji mu je bio cimer u Beogradu, nikad nije �uo da psuje Boga.)Ve� zbog toga što bi eventualnim njegovim hapšenjem svoju porodicu ukaljali pred komunisti�kom javnoš�u. Javno su imali imidž kao jedna od rijetkih porodica koja se "tuto kompleto" dala u komuniste.

Sarajevu na emanet

Sa završetkom njihova su�enja prestale su vru�ine moriti Sarajevo. Pale su kiše i grad je bilo pretrpan brdima lubenica. "�im lubenice, eto zime", narodna poslovica smišljena u Sarajevu. «Joj, drasti�ne razlike«, mogao sam uzviknuti. Kao da nisam ljeto proveo u ovom gradu. Jad, �emer, tuga, kukavi�luk, strah i vru�ina bili su sokaci grada kroz koji sam hodio cijelog proteklog ljeta. Hladna jutarnja rosa, puni kontejneri kora od lubenice, uspavan �opor pasa na greblju na Alifakovcu, smrad smoga od lošeg �umura, š�u�ure ni i sjehu�eni golubovi poput muslimana, bila je slika Sarajeva kakvog pamtim od onog jutra (septembar 73.) kad nas je babo ostavio na Baš�aršiji. «Eno jedinice«, poviknuo je dok smo stajali više Sebilja. «Eto, allahimanet«, poljubio me je u kosu. «Džemale, pazi na Nedžada», rekao je i šmugnuo preko ulice u tramvaj koji je ve� bio stao. Mi nismo prešli ulicu, niti tr�ali za njim, ostali smo skamenjeni sami sa golubovima i hamalima sa testericama obješenim o ramena. Tek sam na trenutak ugledao babino lice u tramvaju. Jasno sam vidio suze i gr� u Ademovoj jabu�ici. Podigao sam ruku i mahnuo mu. On se sakrio iza nekoga da ga ne vidim kako pla�e. Tramvaj je zvonio. Džemo me je potegao za rukav svog lanjskog zelenog džempera što mu ga je majka plela. Tako nas je same ostavio na Baš�aršiji -Sarajevu na emanet. 0 tome sam tog ranog jutra razmišljao kad sam pošao prvi put Džemi u posjetu u Zenicu. «Eto ti tvoje Sarajevo, babo», mislio sam. Koliko smo samo ljubavi dali ovom gradu. U nekim pri�ama sam pisao kako je moj dedo mislio da put kible ide preko Sarajeva, Stambola i Meke. Babo je uvijek majci i sestrama kupovao min�uše i prš�enje sa Baš�aršije. Nije stoje nakit, ve� stoje iz Saraj'va. Svaki put u povratku sa ljetnog ferija bih se obradovao njegovim korama od lubenice razbacanim po mahalama. I, evo kako mi vra�a. Zašto su mi sestre tkale �ilime na bosanske �enarove da bi platile moje i Džemine internate?! Jer internat za nas dvojicu je bio skuplji od babine pla�e. «Sarajevu, haram ti bilo», �uo sam svoju majku koja ga je klela. Sa takvom gor�inom vozio sam se u "kecu" prema autobuskoj stanici. Kad sam prošao pored zgrade SUP-a, prou�io sam suru "elemtere kejfe" i devet puta puhnuo na nju izgovaraju�i "tajren eba bilen". Tako se �ini dova za prokletstvo, da bi ih snašla kazna poput ptica koje su iz zraka srušile Vojsku slonova koji su bili naumili srušiti Kabu. Hiljadu puta sam tako puhao na zatvore i "supove".

Tima me je �ekala na autobuskoj stanici. Mu�ila se sa paketom. Pretrpala ga je pitama i suhim mesom. «Bože, ho�e li sve primiti«, sikirala se. Ušli smo u autobus za Zenicu. Tamo je bio sproveden Džemo.

U vagonu za junce

0 svom sprovo�enju za Zenicu Džemo je napisao pjesmu sa naslovom "Balada o medvjedici". Posvetio ju je Timi. On pjeva o lokomotivi koja svaku no� pisne dok on ide na po�inak u �eliju. U vagonu za junce su njega vozili. Kasnije mi je pri�ao do�ek u zatvoru. On, Omer, Huso i Haso su odvedeni u KP Dom "Novi život" u Zenici. A Alija, Salih, Edhem, Mujki i Ismet u Fo�u. Melika je sprovedena u Gradišku, �ini mi se. Nije korektno od mene što ne znam gdje je bio Derviš �ur�evi�; koliko se sje�am, jednom sam mu vidio familiju u �ekaonici u Zenici. On je, ina�e, meni najmanje poznata osoba u ovom procesu. Zanimljiv je možda stoga što mu je brat radio kao kriminalni inspektor u Beogradu i daje izgubio posao. Na rukama su imali lance, a pra�eni su policijom naoružanom mitraljezima. Isti takvi mitraljezi do�ekali su ih na glavnom ulazu u zatvor. «Taj zatvor nije upamtio toliko oružja u rukama u jednom danu!», re�i �e mi jedan stražar koji je tad držao mitraljez. U hladnoj �ekaonici �ekali su moji roditelji. Dugo su me grlili. Malo su nadokna�ivali, kroz mene, ljubav za Džemom, a više su mi bili zahvalni što sam hairli i toliko se trudim da ga spasim. Ušli smo na glavni ulaz. Zatim pretres i prekopavanje odje�e, bilesi i majku su pretresali, pa

27

Timina sva�a sa brkatim policajcem oko kilaže paketa: «Vi morate odvaditi deset kila. Dozvoljeno je 12 kilograma.* Tima se dvoumila šta je manje vrijedno u paketu da odvadi i usput se cjenkala. Odli�no je prošla, jer je ugurala neku kilu više.

U sali, za jednim dugim stolom, sjedio je Džemo. Bio je obu�en u zatvoreni�ku uniformu miš boje. Kosa mu je bila kratka i kuštrava kao da su ga misi izgrizli. Ruke prljave od neke crne masno�e. Poljupci i grljenje sa majkom i babom, zatim poljubac Time u ruku i �elo, i sa mnom pozdrav i zagrljaj. Sjedili smo na kraju stola. Do mene i Džeme sjedio je policajac. Zbog mene, Džemo je otvoreno upozorio: «Ovdje se sve snima, pazite šta govorite.« Policajac je bio zate�en i kao da ništa nije �uo. «Gdje radiš?», pitala ga je majka. «Ne mogu to re�i», odgovorio je. «Je li ti teško?*, nastavila je. «Pa et..»., izbjegao je odgovor. Posjeta je trajala sahat. Pet minuta prije isteka policajac nas je upozorio. Imao je štopericu ispred sebe. «Ah, moj Džemale, ništa se nismo ispri�ali«, zaklju�i majka, iako je najviše pri�ala. Ustali smo. Majka i Džemal su se dugo ljubili. Zatim ga je babo zagrlio, drže�i francuzicu sa dva prsta u ruci kojom ga je grlio preko ramena. Otkad je po�eo i�i po sudnicama i zatvorima, skidao je kapu gdje je bila Titina slika. Pogledao sam na zid. Stvarno je na njemu visila Titina slika.

"Mi, familije osu�enih"

Ne znam kome je na um palo da se mi familije idemo žaliti politi�arima. Vjerovatno je svako od nas potajno tražio neku "vezu", ali javno smo nastupali zajedno zbog solidarnosti, a, Boga mi, i straha. Daje bio Tito živ, moj bi babo sigurno išao Titi u Beograd, kako je �uo da su mnogi išli. �uo sam da je majka Saliha i Omera Behmena u onaj vakat išla Titi u Beograd, pa i Uglješi Danilovi�u, tadašnjem šefu policije. Ko je tako razmišljao, sjetio se da i mi uputimo predstavku predsjedniku Predsjedništva SR BiH Milanku Renovici. Jedan dan smo dobili obavijest da �e nas primiti Milanko. Iskupimo se pred zgradom Predsjedništva u zakazano vrijeme, kad stvarno nas zovu da u�emo u neku salu. Ušli smo i posjedalo nas desetak ucviljenih familija. Skoro ta�no na vrijeme, na vrata je ušla gospo�a Hajra Marjanovi�, koja je, navodno, zamjenjivala Milanka, koji je bio zauzet poslovima oko Olimpijade. Svašta smo joj se nagovorili. Najviše smo kukali na policiju i novine. Ja sam, prema kasnijim dojmovima, bio najžeš�i. Slabo se tog sastanka sje�am, al1 znam da sam pokazivao nake �lanke i karikature kao argument tvrdnjama da "neko mrzi islam i muslimane". Kako sam samo smio tako nešto lupiti?! Mladost ludost. Hajra �e uskoro u pošti sresti Amilu Kasumagi�, k�er Ismetovu, i re�i joj da se ne brine. «Ono �e biti dobro.» To je sve što smo dobili od Komisije za žalbe pri Predsjedništvu.

Ne znam ta�no kad smo išli u Beograd, traže�i da nas primi Stane Dolanc. Njega smo odabrali kao šefa policije da se žalimo na Udbu. Ni nakon tri dana opsjedanja njegova kabineta i prijetnje štrajkom gla�u pred ulazom u zgradu Saveznog SUP-a, nije nas primio. »Ne�e vas primiti«, govorio mi je moj Peter. «Ovaj proces je jedna bomba kojoj niko ne smije taknuti upalja�. Ako eksplodira, raznijet �e cijeli sistem policije, a to je cement ove države.» Zato �e nakon naše neuspjele posjete Beogradu on dati intervju u kojem �e osu�ene optužiti i za ono što ih optužnica nije teretila. «Oni su željeli etni�ki �istu Bosnu i etni�ki �isto Kosovo«, ustvrdio je. To nam je bio odgovor.

Papa pruža ruku Homeiniju

Zagreb je na Sarajevski proces gledao mnogo pasivnije od Beograda. Osim advokata Muslina i Omanovi�a, koji su branili Izetbegovi�a i Živalja, ne znam za ozbiljniju reakciju tih krugova. Njihovi disidenti su šutjeli. Ovakvu ocjenu izri�em jer Predraga Matvejevi�a smatram Bosancem, a ne Hrvatom. Matvejevi� je prvi uputio predstavku sudu u Sarajevu i tražio njihovo osloba�anje. Ovo pismo-predstavka je prošlo gotovo nezapaženo u javnosti, ali bilo je veoma snažna moralna podrška osu�enima. Tek �u od jednog prijatelja Hrvata dobiti poruku daje kardinal Kuhari� voljan da nas primi. Mogao bih preko njega najaviti posjetu sa još nekoliko �lanova porodica osu�enih. Nisam odgovarao na poruku, jer su se porodice nekako ne�kale i�i kardinalu. Da li razo�arane rezultatima dosadašnjih obijanja pragova, ili zbog procjene da se nema šta tražiti kod vjerskih

28

institucija za pomo� u komunisti�kom sistemu, malo ih je bilo spremno i�i sa mnom u Zagreb. Nekim poslom sam bio u Zagrebu i svratio sam Šefki Omerbaši�u. Pitao sam ga šta misli o pozivu od kardinala. On je kao loš diplomata dao neki op�i odgovor da se "nad njima vodi jedan džinovski sukob u kojem jedna takva posjeta ništa ne mora zna�iti". Tako me je odvratio od nakane da posjetimo kardinala Kuharica. Na ponovni upit prijatelja da li �emo dolaziti u Zagreb, ja sam mu objasnio ne�kanje ostalih. «Pa znate da bi se nakon toga Papa zauzeo za njih, jer želi pružiti ruku Homeiniju», nagovarao me je prijatelj. Nismo otišli kardinalu.

Zbog me�unarodnog konteksta mogao bih ispri�ati još nekoliko detalja koji pokazuju politi�ke razmjere koje je poprimio ovaj proces. Direktor IRNA-e u Beogradu ispri�ao mi je da je zbog odnosa Jugoslavije sa Iranom nakon presude u Teheran putovao Nijaz Dizdarevi�, nekadašnji jugoslavenski ambasador u zemljama Srednjeg istoka. On je tvrdio da Izetbegovi�eva gruparadi za CIA-u. Na moje zaprepaštenje da li su mu povjerovali, on se nasmijao i ispri�ao mi da je Hamdija Pozderac, koji je u ime KP Jugoslavije putovao u Bagdad i Damask, sestrinskoj Ba'as partiji tvrdio da je Izetbegovi�eva grupa u dosluhu sa iranskom obavještajnom službom. Pozderac je putovao u Irak i Siriju, da bi ih pomirio nakon što je Sirija zatvorila ira�ki naftovod koji te�e preko njene teritorije, a nakon izbijanja rata izme�u Irana i Iraka. Pakistan je najoštrije kritizirao Jugoslaviju zbog progona muslimana. Nije mi poznato da je neka zapadna vlada reagirala na njihovo su�enje. Osim nevladinih organizacija za ljudska prava i PEN-a, sa Zapada se niko nije oglašavao.

Crni kurban!

Ne znam ko od osu�enih nije kukao zbog tretmana u zatvoru. Problemi sa ishranom, teškim radom i fizi�kim prijetnjama ugrožavali su njihovo zdravlje, pa i živote.

Zbog straha za njihove živote namijenio sam zaklati kurban. Kurban-bajram je bio pao ujesen, to je vrijeme dok su oni izašli iz karantina i upu�eni u spavaonice. Grupa mojih prijatelja željela je poslati im pakete u zatvor. Bili smo formirali ilegalnu grupu za pomo� familijama osu�enih. Vo�e grupe bili su Rašid i Enes, kao najstariji, zatim Hadžib, Vajkan, Mensur, Dževad i ja. Sakupljeni novac smo ujedinili i ja sam na savjet profesora Nijaza Sukri�a kupio kurban. Hadžija Asim me posavjetovao da kurban mora biti crn, jer mi je prvi. Na Alifakovcu su bila tri crna kurbana. Jednog od ta tri, najboljeg, kupio sam za 730 hiljada dinara. Bio je to vlaši�ki ovan kojeg ljudska ruka do tog dana nije dotakla. Jedva smo ga doveli do Bahrina podruma. Nit' je jeo nit1 šta pio do sutradan, kad je hadžija Alibeg došao da ga zakolje. Nas �etverica smo prišli da ga svežemo pa zakoljemo. Otvorili smo vrata, a on je, onako crn, poput vjetra prošao pored nas i sko�io sa podzide na prvi krov ku�e. Zatim se vratio, sko�io sa krova preko mene i pobjegao preko Bistri�ke pruge. Tek su ga u akšam, negdje na Siroka�i, Harno i Hadžib našli u nekoj avliji. Baba, stara pobožna žena kojoj smo davali vitrovaš�e, �ula je da je kurban pobjegao: «Bogme, težak mu murad (namjena)«, rekla je. »Kurban sve zna onog trenutka kad ga nanijetimo zaklati*. Ovaj crni, usplahireni kurban bio mi je simbol Džeminog stanja u zatvoru. Zato sam u�io tekbire i dove, izgovaraju�i njihovih 11 imena. Zaklao sam kurban i podijelio ga na jedanaest jednakih dijelova. Aliji sam, kao vo�i grupe, odsjekao dio od vrata.

Nedžade, ubit �e me

Tad smo više strahovali za Aliju nego za Džemu. Ko bi na Džemu digao ruku!? Alija je bio smješten u sobu sa ubicama. Zbog toga se ozbiljno sumnjalo da Udba namjerava ubiti Izetbegovi�a. Preko nekog ludog ubice, naravno. Na to je u svojim predstavkama eksplicite ukazivala Sabina. Preko nje sam saznao da je "baba", kako ga je zvala Sabina, imao tajne posjete dvojice udbaša iz RSUP-a. Nije mi rekla koji su to udbaši, il' mi je rekla pa sam zaboravio. Sumnjam na neke, al' ne�u naga�ati. Isljednici nemaju nikakvih razloga, niti ovlasti nakon presude posje�ivati osu�enike. Zašto su to �inili Izetbegovi�evi isljednici? To je bilo opasno pitanje od kojeg smo strahovali. Neko od Izetbegovi�a može odgovoriti, da ja ne bih spekulirao o tome. Moje informacije su bile da su tražili neku nagodbu sa Izetbegovi�em i da ju je on odbio. Sabina je još više strahovala za ubistvo

29

svoga babe. U jednom intervjuu postavio sam pitanje Bakiru da li je neko htio ubiti njegovog oca u Fo�i? Odgovorio mi je da on nema takvih informacija. Me�utim, Džemo ništa nije krio ni mistificirao. Jednom je poru�io da samo ja do�em u posjetu. Znao sam da je neki belaj. Kad sam ga vidio u sali za posjete, sledio sam se. O�i su mu bile krvave od nesanice, kosa masna, ruke crne tako da se jasno vidjela prljavština ispod nokata. Samo što je sjeo na stolicu, rekao je: «Nedžade, mene �e ovdje ubiti!!!» Nije zaplakao, jer su gor�ina i strah u njegovom grlu udavili suze. Policajac koji je sjedio tik do mene, tako da me je ponekad dirnuo koljenom, oštro gaje opomenuo. «Nema veze, ja �u red sve. Kaži Rajku da me posjeti«. «Je li te to neko jutros tukao?», upitao sam srdito. Bio sam spreman zgrabiti policajca da me je prekinuo u razgovoru. Tad se nisam bojao! «Ne, ovo sam došao iz smjene«, obrisao je suzu sa obraza. Ne znam koliko je trajala posjeta i kako smo se rastali. Odmah sam zvao Rajka da do�e i on je stvarno u roku dva-tri dana došao u Zenicu. Posjetio je Džemala, koji se bio oporavio.

Nije on tad bio pretu�en pendrekom. Samo se uplašio namještaljke zbog koje je mogao dobiti samicu. On i Haso su radili na zloglasnoj Kuki u livnici. To je najteže radno mjesto .u zatvoru. Na temperaturi kod topionice morali su izvla�iti neke kalupe za �eli�ne "bebe". Radno mjesto je takvo da je svuda promaha, a udiše se kvarcna prašina, koja se zbog nesnosnih vru�ina lijepi po oznojenom tijelu. Poslije smjene se mora na kupanje u ledenu kupaonicu. Zimske temperature su bile ispod nule. Rezultat takvog rada je brza smrt za ljude krhke konstitucije, kakvi su bili i Džemo i Haso. Plus loša ishrana. I pored toga, nakon što su se prilikom odlaska u kupaonicu nešto dozviždavali u silnoj buci, neki cinkaroš ih je optužio da spremaju štrajk i pobunu u zatvoru. Ako bi tako nešto neki "rob bez duše" posvjedo�io, bilo bi im su�eno u zatvoru, stoje rezultiralo i kaznom samice. Tad smo uspjeli razvaliti policijsku namještaljku, al' �e Džemo još dugo raditi u livnici. Tada je obolio na plu�ima, zbog �ega �e biti preba�en u Fo�u. Prije odlaska u Fo�u još jedanput sam "letio" Džemi u posjetu. Sam sam išao samo kad je u opasnosti. Nakon stoje obavio posjetu Hasanu, njegov babo, hadži Halid-aga, nazvao me je. «Odmah sutra oti�i Džemi u zatvor. On ti je u kom i jer ga je neki bokser nokautirao!« «Ah, majko moja!», jauknuo sam. «Njega su stvarno naumili ubiti«. U osam sati ujutro došao sam na prijavnicu. »Tražim prijem kod upravnika zbog svoga brata Džemala«, rekao sam. Otišao sam u �ekaonicu. Do mene je došao Džemin vaspita�. Moj imenjak. «Šta �eš, sve je ovo kismet», tješio me je. Bio je ljigavo usrdan, a ja sam mu odbrusio da me on ne zanima ve� ho�u do upravnika. «Štrajkovat �u pred ulazom dok god me on ne primi». Sjeo sam ispred glavnog ulaza. Sjedio sam sve do podne, kad mi je prišao policajac. »Po�ite za mnom kod upravnika*, naredio mi je. Upravnik zatvora bio je Fadil Lipni�evi�. Uvjeravao me je da je Džemo dobro, da ga je udario neki "neodgovorni" zatvorenik, da �e oni kazniti izgrednika i da �e sve biti uredu. Zamolio me je da odustanem od posjete pa da �e mi drugi put dati sahat duže itd. »Koristim priliku da Vas zamolim još neke stvari. Raspitivao sam se u SIV-u za njihova prava. Oni ne moraju jesti mast i svinjetinu, imaju pravo na dijetalnu hranu. Zatim imaju pravo na Kur'an, a Vi im sve uskra�ujete«. On se tad izderao na mene: «Pa on je ovdje u Kazneno-popravnom domu!!! Nije kod ku�e! Kako �u mu ja dati Kur'an, koji gaje doveo ovdje?!», derao se. Iza pojasa sam mu na sto bacio Krivi�ni zakon SFRJ. «Tako ovdje ne piše, gospodine«, odgovorio sam. «Molim Vas da mi danas dozvolite vanrednu posjetu, na koju imam pravo. Ja moram vidjeti brata, ina�e �e mi roditelji svisnuti ako �uju da je pretu�en«. «Dat �u vam deset minuta. Da ste bili ljubazniji, dobili biste sat«. Još sam dugo �ekao dok su Džemu doveli. Imao je modricu pod okom. Za�udo, on je mene tješio. «Ne sikiraj se. Nije ozbiljno«. Iznenadio me je. «To je jedan zeni�ki Rom, bokser. Nagovoren je da me udari, a kažu da �e mu suditi«. Sre�om, nekim ljekarskim vezama, koje su se desile iz milosti, Džemo je preba�en u Fo�u. Bokser koji je udario Džemu nikad nije izišao iz zatvora. Izvršio je samoubistvo. Tako su završavali oni koji su radili prljave zadatke u zatvoru pod policijskom ucjenom. Lipni�evi� je kao penzionirani policajac bio kandidat za na�elnika MUP-a u Zenici. Kad sam sve ovo ispri�ao na jednoj tribini pred Fuadom Džidi�em, predsjednikom SDA Zenica, u sali je bio Lipni�evi�, on je odustao od kandidature. Nakon godinu vidio sam njegovo ime na smrtovnici. Osmrtnica je bila plava sa petokrakom. Jedna od rijetkih me�u desecima zelenih sa polumjesecom i zvijezdom. Tih dana su bili žestoki sukobi u dolini Lašve.

30

Samo je još Melika imala dramati�nije robijaške dane. Ona je još u CZ-u Sarajevo bila po�ela štrajk gla�u, da bi u Fo�i, nakon prebacivanja iz Gradiške, štrajkom gla�u izborila daje odvezu na lije�enje u Koševsku kliniku, odakle je puštena ku�i prije isteka oficijelne kazne. Tad sam kao vojnik u JNA bio došao na dopust i posjetio sam Meliku. Bila je poluparalizirana osoba. Pri�ala je o tu�ama zatvorenika, gladi, raznom šikaniranju i maltretiranju. To samo ona zna ispri�ati.

Vrhovni i Savezni sud smanjuju kazne

Sigurno da je bilo neke fajde od pritiska javnosti, što zna�i od aktivnosti nas "familija osu�enih". Vrhovni sud �e ublažiti kazne. Imali smo nekih problema sa dolaskom optuženih u Sarajevo. Kao da im se smjeralo suditi po zatvorima. Opet su bile propusnice, ovaj put samo jedno iz familije moglo je pratiti su�enje. Bilo je mnogo više interesenata. Ne, nisu se to muslimani probudili. To su bili u�enici Medrese i studenti FIN-a, koji su na ljetošnjem su�enju bili na feriju. Grupice mladi�a na Skenderija mostu stvarno su se doimali kao rastjerani demonstranti. Kad su naišle marice u kojima su bili osu�eni, neki su povikali: «Eno Alije! Eno Hase! Eno Džeme!» E Vlado je stvarno pretjerao u ažurnosti. Pritr�ao je mom mla�em bratu Muzaferu i udario ga nogom u cjevanicu. Psovkom ga je otjerao. Od Vrhovnog suda bilo je neke fajde. Kazne su svima nešto ublažene. Džemal je bio zadovoljan, smanjena mu je kazna na �etiri godine. Bio mi je veoma zahvalan kad smo se vidjeli na posjeti. Vjerovao je da se to nekako i može izdržati a da �ovjek ne poludi. Na Okružnom sudu Omer Behmen je imao najve�u kaznu, dok je Vrhovni sud dao Izetbegovi�u 12, a Behmenu 11 godina. Usput da navedem kona�ne presude sa Saveznog suda u Beogradu, koje su donesene 31. 10. 1985. godine: A. Izetbegovi� je osu�en na devet godina, 0. Behmen osam, I. Kasumagi� sedam, Dž. Lati� tri i po, E. Bi�ak�i� tri, H. Živalj dvije. Melika se ve� štrajkom gla�u izborila za slobodu. Ne sje�am se Dervišove presude.

Osmijeh Olimpijade

Sarajevske Zimske olimpijske igre unijele su mnogo optimizma u narod. Jugoslavija je dobila velike komplimente. Sarajevo je bilo u fokusu. 1 komunisti su, uživaju�i u samozadovoljstvu zbog komplimenata za organizaciju, zgodno nabacili osmijeh na lice, kojeg nije bilo od smrti njihova vo�e Josipa Broza. Bio sam odsutan nekoliko dana iz grada i moja teta Bahra mi je referirala stanje: «Zvali su te nekakvi stranci, a nekakvi su dolazili i ostavili ti broj telefona da se javiš». Uzeo sam papiri�. Željko Kozina, moj isljednik, ostavio je broj telefona. Nisam dugo razmišljao. �im je Bahra naložila vatru i napustila sobu, ja sam papiri� bacio u vatru. Nikad više nisam bio pozvan u Udbu. Drugi telefonski poziv bio je od mog Petera.

Je li se u toj godini pojavio dr. �or�e Marjanovic, pravni ekspert iz Skoplja, ne znam. On je bio jedan od prvih zagovara�a ukidanja verbalnog delikta u Jugoslaviji. Onda se sve �eš�e po�inju oglašavati neki beogradski krugovi "na fonu rasprava o ljudskim pravima". Sve slobodnije i sve �eš�e �e štampa pisati o tim temama. Mi "familije osu�enih" poslali smo optužnicu i presude na sve strane. Tako i gospodinu Marjanovi�u.

Najozbiljnija o�ekivanja su bila od dr. Ljube Bavcona, slovenskog eksperta za krivi�no pravo. Mislim daje on bio i jedan od pisaca KZ SFRJ. Kod njega smo otišli Azijada Kasumagi� i ja. Predali smo mu cjelokupne sudske spise sa procesa. Orhan Nevzati je stenogramski pisao i zapisnik sa su�enja.

Osim, dakle, ove dvojice pravnih eksperata, dr. Marjanovi�a i dr. Bavcona, te dr. Matvejevi�a, nigdje niko ni po uhu da se po�eše za njih. Laste hrvatskog prolje�a bile su potpuno umukle. Sarajevo je stvarno bilo "tamni vilajet", al' samo za sebe. U njemu nikad niko ni za koga javno nije digao glas. Sa nekoliko strana sarajevskoj inteligenciji je bacana rukavica. Esad �imi� je bio napisao denuncijantsku knjigu "Politika kao sudbina", Vuk Draškovi� je objavio "Nož", Vojislav Lubarda "No� nema svjedoka", a Udba je imala svoje pisce - u Dervišu Sušicu kroz "Parergon" i

31

Miroslavu Jan�i�u kroz knjigu "Kako sam izdao nacionalnu stvar i zašto". Osim Tunje, koji je po svakom osnovu bio na živoj žeravici, svi drugi su nijemo šutjeli.

Konstrukcijom da su "optuženi željeli islamsku državu od Slavonskog Broda do Teherana", što je pisao Start, potvr�ena je bila spekulacija o tzv. "zelenoj transferzali", za staje optuživana sarajevska inteligencija. Bio sam ozloje�en kukavi�lukom sarajevske inteligencije. Ni do danas nisam promijenio mišljenje. Samo �e jedna srednja generacija novinara kroz Naše dane osvjetlati obraz u skorim demokratskim promjenama. Prvi muški politi�ki probosanski stav pro�itat �u u Našim danima iz pera Fahrudina �ape sa naslovom "I Bosna se može otcijepiti". Sarajevo i danas u prosja�kom položaju vapi za muževnom inteligencijom. Po izlasku na slobodu, Džemo je dao intervju Književnoj reci (intervjuirao ga je pokojni Srebrov), zatim Našim danima (intervjuirali su ga Tihomir Loza i Midhat Ajanovi�), te je jednom gostovao na Omladinskom radiju (intervjuirao gaje Senad Pe�anin). Izetbegovi�je svoj prvi intervju po izlasku iz zatvora dao Delu (intervjuirala ga je Nadežda Ga�e), da bi taj intervju prenio Valter, kojeg je ure�ivao Goran Todorovi�. Veza sa Valterom bio je Jasmin Durakovi�. Avet inkriminacija iz optužnice oživjet �e samo Senad Avdi� jednim tekstom u Ve�ernjim novinama, objavljenim dan uo�i predizborne šutnje prvih višestrana�kih izbora. On je u naslovu teksta tvrdio da je Izetbegovi� bio ideolog Handžar divizije. Avdi� je i ranije u Šuvarevim novinama napadao Džemu kao osu�enika.

Karte za Beograd

Takav ambijent je nas "familije osu�enih" nagnao da damo grdne pare za vozne i avionske karte na relaciji Sarajevo - Beograd. Prirodno, naši saveznici su bili komunisti�ki disidenti bez obzira na naciju i politi�ku ideologiju. Najhitniji razlog za nas familije, jedine analiti�are optužnice, da se okrenemo Beogradu bio je u tome stoje samo sporadi�no u inkriminacijama spominjana "ugroženost Muslimana od Hrvata". Inkriminacije su bile takve da su samo optuživale Srbe, i mi smo trebali tražiti podršku upravo od Srba. Ispravno ili ne, tako smo mislili. U tom kontekstu se vra�am udbaškoj podvali da lzetbegovi�a slikaju sa ustaškim novinama. Dakle, Udba je htjela "po svaku cijenu" da uhapšene, ili ideologiju uhapšenih, baci u naru�je ustaštva, a suprotstavi Srbima. Ako bi ikad ikome analiti�aru na um palo, a neki su ve� ustvrdili da je te godine tajna srpska policija izvršila inventuru stanja kod Bošnjaka kako bi se spremila za ono šta je uradila '92, navest �u iskaz jednog Bošnjaka koji se tajno i sasvim slu�ajno sastao sa Ratkom Mladi�em nekoliko mjeseci prije pada Srebrenice. Mladi� je prijetio: «Ako tvoj Alija ne odustane od pravljenja ustaške države do Drine...» Dalje, navest �u kasnije tvrdnje nekih oficira KOS-a koji su završili Akademiju u Pan�evu. Osnovna ideja vodilja borbe protiv neprijatelja Jugoslavije i komunizma uvijek je polazila od opasnosti "saveza Vatikana i Arabije" protiv komunisti�kog lagera.

Sa ovom natuknicom ne plediram amnestirati naše postupke i kontakte sa ljudima koji �e se u ratu na BiH pokazati kao fašisti, jer bih ja tada pomo� tražio i od crnog �avla, ve� skre�em pažnju na mogu�e "rane radove" srbijanskih kasapina. Tako sam, traže�i izdava�a za zbirku Džemine poezije (bilo je dosta pjesama koje je napisao u zatvoru), kontaktirao Gojka Dogu, koji je zbog knjige "Vunina vremena" bio osu�en i, pod pritiskom intelektualaca, pušten iz zatvora. Naj�eš�e smo se sastajali u restoranu "Sunce". Ve� sam bio upoznao glavne beogradske kafane. Dok sam sjedio sa Dogom, iza naših le�a je sjedila srpska intelektualna elita, od Ljube Tadi�a pa do Periši�a, mladog urednika Književne reci. Tu sam trebao sresti Dobricu Cosi�a, autora mog prvog pro�itanog romana u životu - Daleko je sunce. To sam pri�ao Dogi. On se nije pojavio. Tada nije pokazivao interes za Sarajevski proces i ja nisam od njega ni o�ekivao zauzimanje. Rajko mi je pri�ao da je �osi�a u sukobu sa Titom od robije spasio patrijarh German, koji mu je bio blizak rod. Nadimak "Crveni patrijarh" nosila su podjednako obojica. Taj Rajko je sve znao! Samo se Dogo sa Matijom Beckovicem bio založio za štampanje Džemine knjige. Dali su "lepe" kritike, ali knjigu nisu štampali. U svakom slu�aju, ušao sam u tadašnju "srpsku avangardu". Kad sam se sa Lazarom Stojanovi�em pojavio na su�enju "beogradskoj šestorki", pozdravio sam se sa više pisaca nego što sam ih mogao nabrojati u Sarajevu. Lazar je tada radio u IRNA-i, a imao je imidž disidenta i osu�enika zbog jednog filma o "šezdeset osmoj". Pitali su me što sam došao na su�enje. Odgovorio

32

sam: «lz solidarnosti)). Danas se sje�am Milovana �ilasa u prvom redu sudnice, a pamtim samo Pavluška Imširovi�a, za kojeg se pri�alo da je porijeklom musliman. Glavna zvijezda procesa nisu bili optuženi poluanonimni intelektualci, ve� Petra Kelli, lider njema�kih zelenih, koja je došla protestirati zbog njihova su�enja. Uzeo sam jednu naljepnicu od nje. U kafani gdje su advokati pravili pauzu upoznao sam Vladimira Seksa. Uživao je veliki ugled me�u srpskim advokatima. Tretirali su ga kao disidenta koji je odrobijao nekoliko godina u Osijeku. Imao je žutu bradu. Mu�io ga je �ir pa je ispoljavao mrzovoljnost u razgovoru. Sa njim je bio ve� moj stari poznanik sa bradom i lulom, gospodin iz Amnesty Internationala. Na Šeksovu sugestiju dao sam li�nu kartu i u�lanio se u ovu organizaciju sa predstavništvom u Londonu.

Demokratija kasni 300 godina

Ta beogradska grupa u po�etku je imala 16 �lanova, zatim se svela na šest, a mediji su je dovodili u vezu sa Vojislavom Šešeljem, koji �e biti uhapšen u vozu. Osnova za njegovo hapšenje bio je nekakav tekst sa naslovom "Šta nam je �initi". Njemu �e biti su�eno u Sarajevu. Kaznu je izdržavao u Zenici. Znam da su ga tukli u zatvoru, jer je bio prvi zatvorenik koji je odbio raditi fizi�ke poslove. On je bio uteg na drugom tasu komunisti�ke pravde Sarajevskom procesu. Me�utim, u Šešeljevu odbranu mnogo arogantnije i glasnije ustala je tadašnja jugoslavenska liberalna inteligencija. Tako je društvo sociologa, predvo�eno dr. Ivanom Svetlikom organiziralo tribinu na Filozofskom fakultetu u Ljubljani o temi ukidanja verbalnog delikta, ali i podrške Šešelju i "beogradskoj šestorki". Uzeo sam Mirzetin novac i platio kartu za Ljubljanu. Amfiteatar je bio krcat. Uz grupu profesora, kojih se više ne sje�am, bili su i Katja Vodopivec i Ljubo Bavcon, najautoritativniji eksperti krivi�nog prava u Ljubljani. Niko nije spomenuo Sarajevski proces. Svi primjeri zloupotrebe �lana 133. na�eni su u Beogradu. 0 stanju demokratije u Sloveniji nekoje ustvrdio da ona kasni 30 godina, mislim da je datum uzet od tzv. Cestovne afere. Pošto je publika, studenti, mogla dobiti mikrofon i postavljati pitanja, ja sam digao ruku. Predstavio sam se i odmah uputio kritiku zašto se ne spominje Sarajevski proces. Prozvao sam Bavcona da smo mu dostavili "materijal". «Je li to Vi vjerujete Pozdercu i Fu-muu (Fuadu Muhi�u) da se radi o Homeinijevim fundamentalistima? Ne, gospodo, su�enje njima je dokaz totalne mo�i policije u Bosni, gdje demokratija kasni 300 godina«.

Dobio sam freneti�an aplauz. "Mrzim aplauze otkad se freneti�no aplaudiralo njihovoj presudi", završio sam svoj govor i ostavio amfiteatar u tišini. Iz Ljubljane sam pobjegao u Beograd. U sutrašnjem Oslobo�enju Darko Švarc me je citirao «da je su�enje njima dokaz totalne mo�i policije i da demokratija kasni 300 godina». Ivan Svetlik je svakodnevno zvao Raj ka i raspitivao se da li sam uhapšen. Mirzeta mi je rekla da je neki šef sarajevskih komunista, onaj što su ga Kadi�evi omladinci rušili, na Radiju 202 tvrdio da se mora "ispitati ko stoji iza tog malog". A moj Salih Behmen je �itao Oslobo�enje u zatvoru. Otišao je do Džeme. «Kakav ti je ovaj mali brat?», zapo�eo je razgovor. «Jedan simpati�an mladi�, veseo, dobri�ak... tako...« «Dobili smo prvi selam. On nam ga šalje«, pružio mu je novine. Džemo se više nasikirao nego obradovao. Zbog ovog "selama" stekao sam naklonost najdražeg �ovjeka (koji mi nije familija) u životu.

Salih �e po izlasku iz zatvora sa mnom provesti posljednje ljeto u svom životu. Nikad mi niko nije iskazao toliko ljubavi i poštovanja. Nijedna mu moja mahana nije smetala. Povodom njegove dženaze Alija �e re�i da je umro "najve�i me�u nama".

(Kos)ta zove Sarajevo

Najzapaženiji odjek u zauzimanju za ovaj proces imale su dvije predstavke iz Beograda. Ne mislim da su one bile rezultat angažmana nas "familija osu�enih". Juna 1986. Odbor za odbranu slobode misli i izražavanja potpisao je predstavku koju je uputio predsjedništvima SFRJ i SRBiH. U ime Odbora predstavku je potpisao akademik Ljubomir Tadi�. Svoje potpise stavilo je ukupno 19 ljudi, me�u kojima je bilo 12 akademika. Ova predstavka je imenom tretirala samo Džemu - kao primjer osu�enika za "slobodu misli", dok se indirektno odnosila i na ostale. Tek �e drugapredstavka od

33

istog odbora, koju je potpisao Borislav Mihajlovi� Mihiz (4. oktobra 1986.), direktno spomenuti i ostale osu�ene i zalagati se za njihovo osloba�anje. Potpisani su slijede�im redoslijedom: dr. Andrija Gams, akademik Matija Be�kovi�, dr. Košta �avoski, akademik Dobrica �osi�, akademik Dragoslav Srejovi�, akademik Ljubomir Tadi�, akademik Dragoslav Mihajlovi�, Borislav Mihajlovi� Mihiz, akademik Nikola Miloševi�, Tanasije Mladenovi�, akademik Gojko Nikolis, akademik Predrag Palavestra, akademik Mi�a Popovi�, akademik Radovan Samardži�, akademik Mladen Srbinovi�, dr. Ivan Jankovi� i dr. Neca Jovanov.

Za ovu predstavku sav trud pripisujem Kosti Cavoskom. On je imao dobre odnose sa Adilom Zulfikarpaši�em, odnosno Demokratskom alternativom, u kojoj je uz Zulfikarpaši�a i Teufika Velagi�a bio i DesimirToši�.

Zulfikarpaši� je štampao Kostine knjige koje su bile inkriminirane u Jugoslaviji. Prilikom mog posljednjeg susreta sa Kostom u njegovom stanu, to mi je i sam priznao. (Usput da kažem, kod Koste sam bio kad su pred Saveznom skupštinom štrajkovali lideri iz Moševca, koje je on podržavao. Supruga mu je otišla priklju�iti se demonstrantima. Dževad Galijaševi� je u nedavnom intervjuu u Slobodnoj Bosni iznio nekoliko neistina na relaciji Lati� - �osi�, a prešutio je svoje stvarne pokrovitelje. Nisam demantirao njegove neistine.)

Znam da su se neki �lanovi familija osu�enih stvarno sastali sa Dobricom �osi�em u Beogradu. Navodno im je on rekao "da ovo su�enje muslimani trebaju zlatom platiti". Nikad se nisam trudio razumjeti ovu tvrdnju. Nikad nisam bio sa Cosi�em, a nije mi poznato ni daje to u�inio Džemo. Ovaj sastanak je aranžirala neka "tre�a linija", koju ja ne mogu ni pretpostaviti .Zulfikarpaši� je imao veliku ulogu u odbrani osu�enih. Njegov Institut u ZUrichu je objavio i jedinu knjigu "Sarajevski proces", autora Abida Prgude, sina Rušidova. Ova knjiga je odigrala izvanrednu ulogu u raskrinkavanju montiranja Procesa. Doživjela je i svoje drugo izdanje u Bosni 1990.

Bošnja�ki institut �e objaviti Džeminu zbirku poezije "Nevjestina no�" I Melikinu knjigu "Nebeska deva". Uza sve to, nov�ano je pomagao familije osu�enih. Da nije pao komunizam, Zulfikarpaši� bi stvorio bošnja�ku emigraciju kakvu su imale mnoge komunisti�ke zemlje, i njihova bi djela �itali kao nekad Czeslavva Milosza i Gombrovi�a, koja su, napisana uemigraciji, postala svjetski bestseleri.

Džemin izlazak iz zatvora

Ove predstavke nisu baš "pile vode". Tek �e se Predrag Matvejevi� negdje u prolje�e '86. (je li bio maj?) javiti Džeminoj supruzi. Ona mu je preporu�ila da se vidi sa mnom. Telefonski smo dogovorili sastanak kod njegove stare tetke u zgradi gdje je stanovao Emir Kusturica. �udio sam se da se Matvejevi�, opet, zauzima za njih, kad sam tih dana �itao njegov feljton u Intervjuu gdje on spominje "Homeinijev duh iz boce". Matvejevi� je tada bio potpredsjednik PEN-a.

Pitao me je da li je Džemo sa puškom u ruci bio na iransko-ira�kom frontu.

Odgovorio sam da Džemo do tada nikad nije vidio Irana, da nikad nije držao pušku u ruci, jer nije bio u vojsci. Ovu tvrdnju je na nedavnom Kongresu PEN-a u Americi iznio neki srpski pisac, Matvejevi� mi nije htio re�i koji, i osporio njegovo zauzimanje za Džemu. Nakon mog demantija Matvejevi� mi je rekao da �e se slijede�i Kongres PEN-a održati u Miinchenu po�etkom juna i da bi tad Džemo mogao biti oslobo�en. Nisam mu vjerovao, a lahko mi se bilo ponadati. Smogao sam snage upitati ga zašto se zauzima za Džemu a piše o "Homeinijevom duhu iz boce". «Ne odnosi se to na njih», odgovorio mi je. Još sam pokušao utrpati i Hasu, al' nešto nije išlo. Govorio sam da je bolestan, itd.

Bio sam u Pridvorcima kad je stigao muštuluk da je Džemo izišao iz zatvora. Prvo sam pomislio na Matvejevi�a. Bio sam u pravu; samo nekoliko dana nakon Kongresa PEN-a, mislim da je

34

predsjednik PEN-a bio GLinter Grass, Džemo je oslobo�en! Odrobijao je koju heftu više od tri godine. Odmah je došao u Pridvorce. Sutradan smo otišli u Košare sami. Obišli smo sva vrela koja je on sanjao u zatvoru. On je pri�ao. Napili smo se sa hladnog vrela u Završ�u i dosjeli u mirišljavom vrijesku i miloduhu. Nek1 mi bude dopušteno da svoju pri�u završim u Završ�u; zbog simbolike, ali i lijepog sje�anja na prve gutljaje slobode sa Džemom.

35

FIDIJE

Uzdaju�i se u Allahovu pomo�, odlu�io sam, nakon feljtona o Procesu 83. pisati zabilješke za knjigu. Povod da sjednem za kompjuter i „otvorim fajl“ je presuda koju sam dobio od Kantonalnog suda u sporu sa Raifom Dizdarevi�em. Po svemu sude�i, moje �e kazivanje potvrditi kafkijansku logiku. Dvije decenije moj život se vrti u krug i svodi na iste pozicije, probleme, iste aktere, iste sukobe, iste ideje, iste poraze, iste pobjede, iste procese i iste presude. U feljtonu sam Dizdarevi�a okarakterizirao kao pokreta�a i politi�kog egzekutora Procesa 83, a nakon 15 godina sam �u se na�i na optuženi�koj klupi pred tužiteljem Dizdarevi�em. On me je tužio zbog klevete u jednoj polemici koju sam vodio sa njim u listu Ljiljan. Ja sam citirao generala Mehmeda Alagi�a iz knjige koju sam pisao o njemu, kako je Dizdarevi� znao za tajne planove JNA Avala 1 i Avala 2, prema kojima se izvodila agresija na BiH. General Alagi� je svjedo�io u moju korist i opet sam bio osu�en na 3 mjeseca zatvora pod uvjetom da godinu dana ne po�inim isto krivi�no djelo klevete. Ju�er sam dobio presudu u kojoj on odustaje od krivi�nog gonjena mene. Presuda je izre�ena 16. aprila 2001. Istog dana osu�en je general Alagi� na 4 godine zatvora.

Vratit �u se ovim su�enjima, sad ih navodim samo kao povod što sam sjeo za sto da pišem. Jer, Allahu 'alemu -samo AIlah zna, a svi su alameti da �e se 83. ponoviti. Na optuženi�koj klupi ne�e biti samog Alije Izetbegovi�a. Prije svega zato jer je javna tužiteljica Haškog tribunala izjavila: „... koliko znam, živ je i ja mu želim dug život». Ovo je izjavila nakon što je obznanila da je optužnica za ratne zlo�ine po�injene u operaciji Bljesak i Oluja protiv Franje Tu�mana bila gotova, što zna�i da gaje smrt spasila zatvora u Haagu. Miloševi� je ve� u beogradskom zatvoru i, vjerovatno, nikad ne�e ugledati bijela dana. Gdje �e skon�ati, u Beogradu ili Haagu, nije bitno, koliko je bitno da �e umrijeti iza rešetaka.

Najvjerovatnije da �e Izetbegovi�evi operativci poput Bi�ak�i�a, �engi�a i Ša�irbegovi�a završiti karijeru na optuženi�koj klupi. Još vjerujem u njihovo poštenje, dakle, jasno tvrdim da nisu krali za sebe, ali koliko zbog neprijateljske strategije da se razbije Izebegovi�eva stranka, odnosno njegov lobi, toliko i zbog njihove nemarnosti u bavljenju državnim, finansijskim i polti�kim poslovima, mnoge �injenice govore da �e završiti na otpuženi�koj klupi. Nova vlast, predvo�ena SDP-om, ne�e propusti priliku da „sasije�e zlo u korijenu“. Ali, ako neprijatelji ne uspiju predsjednika Izetbegovi�a dovesti na optuženi�ku klupu, sve �e u�initi da ga zamijeni njegov sin Bakir.

Naziru�i ovakav trend, ali isto tako, zbog su�enja sa Dizdarevi�em, napustio sam novinarstvo; tim povodom dao sam intervju Senadu Pe�aninu u Danima, nakon kojeg �u mu obe�ati da �u napisati feljton o Procesu 83. Evo kako me je on portretirao u uvodniku tog intervjua:

«Nedžad Lati� je vrlo kontroverzna javna li�nost: za najve�i dio �italaca Ljiljana, koji, razo�aran, upravo napušta, on predstavlja primjer patriotskog novinara, hrabrog muslimanskog intelektualca koji odvažno ratuje sa novinarskim izdajnicima koje pla�a Soroš i neprijateljski Zapad. Za one protiv kojih se Nedžad bori, on predstavlja, otprilike, tre�inu razloga zbog kojih se užasavaju na spomen prezimena Lati� i ideja i polemika koje se uz njih vežu. No, Nedžad Lati� je vrlo komunikativan, prijatan i otvoren sugovornik. Ne izbjegava odgovor ni na jedno pitanje, a na dio njih odgovara ne uspijevaju�i suspregnuti emocije. Ostvalja utisak �ovjeka koji iskreno vjeruje daje za imidž ekstremiste i radikala koji o njemu postoji u dijelu javnosti, uz zlonamjernu manipulaciju, kriv nevjerovatan nesporazum izme�u njega i onih koji ne shvataju i ne prepoznaju da mu je „draža demokracija ameri�kog tipa nego društveno ure�enje bilo koje islamske zemlje na svijetu«. t: Sve što sam obe�ao u tom intervjuu i ispunio sam. Nažalost, napustio sam novinarstvo zbog toga, kako sam i rekao, što mi je „voda došla do grla“. Feljton �e i biti prvi tekst koji sam napisao nakon presude.

Reakcije na feljton bile su mimo svih mojih o�ekivanja. �itaoci su mi prilazili na ulici, zvali telefonom, mnogi Bošnjaci �itali su na Internetu, a bilo je sporadi�nih reagiranja samih aktera, koja

36

se objavljena. Izdvojit �u dvije najzanimljivije reakcije. Jedno jutro, bila je nedjelja i spremao sam se sa familijom za izlazak, telefon je zazvonio i ja sam podigao slušalicu:

• Je li to stan g. Latica?

• Da, potvrdio sam.

• Sino� sam �itala vaš feljton i jedva sam �ekala da svane kako bih Vas nazvala. Penzioner sam, bila sam profesorica... Novine sam našla u kontejneru. Neka Vam Bog nadoknadi za ono što ste preživjeli Vi i Vaša familija Hvala, alahimanet.

Glas je umukao, a ja sam dugo još držao slušalicu u rukama. Zamišljao sam tu plemenitu staricu dok prebire novine po kontejneru. Volio bih da se predstavila.

Ja nisam bio omiljen kod tzv. oficijelnih muslimana. Mislim na vrhove Islamske zajednice i SDA. Niko od njih nije pohvalio feljton. Imali su dobar izgovor da me napadnu. Dani su slovili kao antiislamski list, a i žestoke polemike i uvrede koje su Dani, posebno sam Pe�anin, pisali protiv Džeme, bili su izvanredan izgovor ovoj vrsti muslimana da me �ak i napadnu. 1 sam sam, malo mazohisti�ki, uživao u toj svojoj kontroverznosti. Mnoge od njih, �ast njihovim ahmedijama, smatrao sam mediokritetima, i kao takvima nekompetentim da sude o mom pisanju. Iskreno, stalo mije bilo samo do mišljenja dvojice ljudi: Alije i Džeme. Bojao sam se Džemalove reakcije, jer sam dosta njegove intime vrlo iskreno i ta�no iznio na svjetlo dana. Govorio sam o nekim njegovim prijateljima i iznosio svoje sudove. A nisam ga obavijestio. Na dan kad �e izi�i taj broj Dana sreli smo se na podne-namazu u Begovoj džamiji. �im sam ga primijetio sjetio sam se koliko sam prostora dao mojim sastancima u ovom haremu tokom njegova su�enja. Uzeo sam ga pod ruku dok smo izlazili kroz vrata prema Sahat-kuli.

• Džemo, danas izlaze Dani. U njima �e se u nastvacima objavljivati moj feljton o Procesu 83. Oprosti što te nisam obavijestio. Ne znam kako �e to sve ispasti i želim te osloboditi svake odgovornosti. Ako što bude loše, možeš se zakleti da ti nemaš veze sa tim. Molim te da ne �itaš do posljednjeg nastavka.

U tom trenutku nama u susret išao je sudija Rizah Hadži�. Ostario, pogrbljen, sa malom tašnom u ruci izbjegavao je naše poglede.

• Eto, Alah mu sudio, mi o njemu, a on pred nas. Kad ga vidim, sjetim se babe i majke.

Tako je i prekinut naš razgovor. Još mi je rekao da bi bilo bolje da je on prije pogledao tekst. Nije mogao odoljeti, naravno, da ne pro�ita prvi nastvak i da me nazove.

• Vidi, feljton je dobar. Malo ti previše šija. Znaš šta ho�u re�i; ovakvi tekstovi se pišu sa manje emocija.

Bio sam zadovoljan i sa nestrpljenjem iš�ekivao nastavke, a i reakcije. Nikako nisam uspijevao saznati Izetbegovi�evo mišljenje. Jedan novinar Avaza me je šokirao, tvrde�i daje njihova procjena kako smo se Pe�anin i ja udružili u rušenju Izetbegovi�a. Avaz je tad bio blizak Izetbegovi�evom kabinetu. S druge strane, neki (Hrvati) smatrali su da sam reinkarnirao dotrajalu Izetbegovi�evu harizmu. Igor Gaon (javrej) me je poljubio u �elo, izražavaju�i žaljenje za sve što sam pretrpio. Haris Pašovi� mi je rekao da je to najvrjedniji novinarski tekst objavljen poslije pada komunizma u Sarajevu. Zaista su reakcije bile izvanredne.

Ali, jedan �ovjek kome sam, uistinu, posvetio ovaj tekst nije se oglašavao. Tek jednog dana Ibragim Ahmetagi�, �ovjek koga sam spomenuo u feljtonu, pozvao me je na kahvu. �esto je putovao sa Izetbegovi�em kao prevodilac za arapski jezik. Tih dana putovali su u Saudijsku Arabiju. To �e biti,

37

Bog zna, njegovo posljednje putovanje u Arabiju. Sa njim su putovali Safet Oru�evi�, Bakir i novinari BH televizije. Snimatelj je bio Hakija Topi�, isti onaj koji je snimao Proces 83. Izetbegovi�u je zbog sr�ane astme imponirala klima, te se nešto duže zadržao. Koliko se sje�am, pri povratku iz Arabije posjetio je porušene istambulske �etvrti nakon teškog zemljotresa.

Prilikom jednog opuštenog razgovora u apartmanu Izetbegovi� je rekao ovom prevodiocu kako sam ga pohvalio u feljtonu. Broj Dana sa prvim nastavkom bio mu je u rukama.

Znao sam da je Izetbegovi� škrt u pohvalama. Kad odobrava nešto, naj�eš�e šuti, a pohvali samo ono što je primoran pohvaliti i za što je apsolutno siguran da se ne�e kajati. I pored ovolikog opreza za javno favoriziranje nekih ljudi i poslova, morao se „ujesti za jezik“.

Sad sam imao potvrdu da �ita feljton. Ina�e, pomno je pratio medije. Bakir Sadovi�, Predsjednikov ro�ak, zvali smo ga mali Bakir, bio je šef kabineta, najbolje je znao šta Predsjednik �ita. Od njega sam uz jednu kahvu uspio saznati neka Predsjednikova zapažanja na feljton.

• Kad su izišli Dani, sa prili�no bombasti�nom naslovnicom o Procesu 83, te naslovom da je onaj Alija bio bolji, o�ekivalo se da �eš ti sebe izdi�i iznad svih. Me�utim, ono što ti Predsjednik cijeni je tvoja skromnost te zanimljivost nekih detalja, i likova poput onog Nurije koji ne da svoje muslimane, komentirao je Sadovi� moj feljton. Vjerovao sam da bi tako približno mogao misliti i Predsjednik.

Bio je tmuran zimski dan kad me je Džemo, oko 10 sati, pozvao telefonom vidno raspoložen.

• Zovem te iz Predsjednikovog kabineta. Alija Izetbegovi� ti je pohvalio feljton, ako ti je stalo do njegova mišljenja.

Bio sam zbunjen. Htio sam kobajagi biti ljut, pa sam rekao: Ako mi je još uvijek (!) stalo do njegova mišljenja. Ali, plamtio sam od sre�e. Ovo još uvijek zaista je trebao biti izraz ljutnje na njega, a to je znao samo Džemo, jer su me neki ljudi iz IZ-e opanjkali pred njim zbog pisanja o smrti rahmetli Nedžada Ugljena. Navodno sam zbog bliskosti njegovom kabinetu (zlo)upotrebljavao informacije sa ciljem osobnog novinarskog prestiža. Nisam ja tako bio blizak Izetbegovi�u, niti sam, kao novinar, dolazio do posebnih informacija. Moj imidž mo�nog Izetbegovi�evog �ovjeka smiješno je napuhivan. Neki su me se bojali, posebno oficiri i mafija, neki su mi zavidjeli, ljudi iz krugova IZ-e i SDA, neki su me mrzili, opozicija i novinari, ali neko me je i volio zbog toga.

• Svaki dan �inim dovu tebi i tvome bratu, rekao mi je jedan pobožni dedo.

• Nek Vam Allah ukabuli. Svakome je dova dobrodošla, ali nisam ja toliki musliman, odgovorio sam mu, stide�i se sebe i svog islamijeta pred tim dedom.

Nisu mi samo jedan dedo ili nana pomilovali ruku i blagosiljali kad me prepoznaju, ili im se kaže ko sam. Neki bi dodali i pojašnjavali ljubav prema nama, rekavši:

• Sama vama Lati�ima naš Alija vjeruje i vi ga ne�ete izdati.

Bio bih, nakratko, ponosan na takva blagosiljanja, ali �im bih postao svjestan svoje stvarne mjere, odnosno uloge i pozicije, a najbolje sebe poznajem, znao sam da to nije realno i da su moj imidž kod iskrenih vjernika formirali oni koji su me zbog ideološke mržnje i predrasuda blatili po novinama.

Nikad nijedan Bošnjak nije napisao memoare. Pravilnije je re�i da su neki napisali neku vrstu zabilješki, ali ih nisu objavili. U muslimanskoj kulturnoj baštini putopisi su jedina forma

38

svjedo�anstva vremena. Zato su Evlija �elebi i Bašeskija kultni muslimanski pisci. Dodamo li tome dva-tri skromna putopisa sa �abe, zatvorit �emo stranice bošnja�kog svjedo�anstva u „vremenu i prostoru“. Konfuzija koju Bošnjaci imaju o svojoj povijesti u velikoj mjeri proizlazi iz nedostatka svjedo�anstava pisanih u prvom licu. Koliko je to bio „splet okolnosti“, a koliko nedostatak politi�ke kulture, neko �e nekad saznati. Samo Bošnjaci, bolje no iko drugi, znaju, i mogu znati vjersko, kulturno i politi�ko iskustvo bošnja�kih ideja i njihovih nosilaca tokom dvadesetog stolje�a. Nemamo adekvatnu biografiju Alibega Firdusa, prvog osniva�a jedne bošnja�ke stranke, ne znamo dovoljno o Džemaludinu �auševi�u, Mehmedu Spahi, ni plejadi politi�ara iz komunisti�kog perioda. Jednu jedinu knjigu, a to je moja prva politi�ka knjiga, moj politi�ki bukvar, koja baca svjetlo na jedan period bošnja�kog politi�kog iskustva, napisao je dr. Atif Puri vatra sa naslovom JMO - Jugoslovenska Muslimanska organizacija u politi�kom životu Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca. Dok nis'am pro�itao ovu knjigu, vjerovao sam u muslimansku fatalisti�ku sudbinu. Tako, mislio sam da su ovdje nekad bili Turci, muslimani, ja�i od svih. Zatim smo ostali ovdje bez njih siroti i skupljenih ramena, nikoga nismo dirali, a svak' je nas mogao i imao pravo bihuzuriti. Pošto nas Bog voli, više nego ove druge, on nas nekako zaštiti, i tako živimo i opstajemo. Sa Purivatrinom knjigom saznao sam da su Bošnjaci bar pokušali u�estvovati u kreiranju svoje sudbine ovdje. Kako, koliko uspješno, sa kakvim rezultatima, to je za mene bilo manje bitno. Važno je bilo da je postojao jedan Spaho, koji je nosio fes, u�estvovao i pobje�ivao na izborima.

Kritiziraju�i bošnja�ku inteligenciju i žale�i zbog toga, Džemo je u jednom intervjuu Avazu (1999) najavio da piše memoare Alije Izetbegovi�a. Znao sam za tu namjeru još od ranije. Džemo je vršio pritisak na Šefa, kako je interno zvao predsjednika Izetbegovi�a, da napisu memoare. Ta ideja je aktualizirana još 1994. Džemo je kupio kasete i diktafone, ali što zbog Šefove zauzetosti, što zbog Džeminog stida pa i nemarnosti, od tog posla nije bilo ništa. Izetbegovi� je objavljivao svoje zbirke govora i intervjua po godištima. Valjda zbog toga su Zehrudin Isakovi� i Fahrudin �apo došli na istu ideju te su skupili njegove intervjue pod naslovom „Ja izdati ne znam“. Posredovao sam kod Bakira da nam posudi adekvatne fotografije za opremanje te publikacije. Tom prilikom mi se Bakir požalio kako Džemo nije zainteresiran i da bi to trebao raditi neki mla�i pisac ili novinar.

• Možda je i bolje da se afirmira jedan mla�i pisac, ljubazno je komentirao svoj razlog protiv Džeme. Nisam ovo govorio Džemi i bio sam iznena�en njegovom samouvjerenošcu u intervjuu kako �e on napisati memoare. Pretpostvaljao sam da je došlo do novog dogovora izme�u predsjednika i �eme. Taj dogovor je morao biti uvjetovan sve težim zdravstvenim predsjednikovim stanjem. Rijetko kad je Džemo dolazio od njega da nije bio kaharan zbog njegove bolesti. To �e ve� biti vrijeme naših sva�a u NIP Ljiljanu oko nestanka novca za BRT. Izetbegovi� je bio po�asni �lan Skupštine NIP Ljiljan i u našem sporu pet-šest puta je sam intervenirao. Na tim sastancima bio sam prisutan, i nikad Izetbegovi� nije bio raspoložen. Malo je govorio, teško disao, usne su mu se sušile, lice mu je bilo stara�ki blijedo. I sam bih se oneraspoložio, misle�i da ga vidim posljednji put.

Napuštaju�i Ljiljan, ostao sam bez posla, pokušao svoju izdava�ku ku�u, vjeruju�i da �u uspjeti pokrenuti novu novinu. Ostao sam bez novca, posao u izdavaštvu vrlo loše je išao. BRT je bila proradila sa teškim aferama i lošim programom, gdje sam vodio prili�no loše intervjue. Nazirao sam tešku politi�ku i materijalnu krizu. Pora�e je bilo teže i od rata. Osjetio sam da nadolazi jedan veliki prljavi talas kojem �u se teško mo�i suprotstaviti. On je bio usmjeren prema svemu stoje stvarno stvori, što se pretpostavljalo da je stvorio, što je zna�io i što se pretpostvaljalo da zna�i Alija Izetbegovi�. U to sam bio i ja svrstan, opet sa pravom ili ne. Takvo razmišljanje iznio sam Džemi prilikom jedne šetnje.

• Naše je da ostanemo uspravni, na nogama i da sa�uvamo obraz. Nemogu�e se suprotstaviti ovom prvaljvom talasu. Šefu bi trebalo savjetovati isto. Nek' pospremi iza sebe, brani svoje ime i dostojanstvo. Od Stranke ne�e ostati ništa.

39

Džemo se saglasio sa ovom ocjenom, znaju�i da je politika prema medijima, kako mislim na stvaranje svojih medija i tako i na odnos prema medijima uop�e, bila i ostala rak-rana SDA, odnosno samog Izetbegovi�a. Rezigniran, razo�aran, depresivan, tužan i mrzovoljan, pokušavao sam osmisliti sebi (novi) život i karijeru. Bilo je to moje vrijeme teškog mahmurluka i otrježnjenja nakon dugih i teških godina romantizma i zanosa, da ne kažem pijanstva. Možda bih ovakvu fazu preživljavao i bez izvanjskih okolnosti, jer su mi se priku�ile �etrdesete godine. To su, prema tradiciji životne filozofije po kojoj sam odgajan, najmuževnije i najzrelije godine. Ma kako bilo, nazirao sam vrijeme razo�arenja u ideale i ljude sa kojima sam na ovaj ili onaj na�in skoro dvije decenije radio i, doslovno, borio se. Svakodnevno sam vidio grješke i kajao se kako za stvarne grijehe, a grješnik sam, tako i za iluzije za koje sam se žrtvovao.

U teškim sarajevskim zimama depresije se pove�avaju. U takvom jednom februarskom danu, kad mi se nije mililo izi�i vani zbog bljuzgavice i hladno�e, opet me je pozvao Džemo.

• Danas u dva kod Šefa. Do�i petnaestak minuta ranije u park pred zgradom Predsjedništva.

Džemo nije znao zašto nas Šef zove. Moglo je to biti samo zbog BRT-a, koji je bio u stalnim problemima, svaki drugi razlog bio bi potpuno iznena�enje. Ma, ja i nisam baš razbijao glavu. Bio sam obrijan, sa kravatom i teget odijelom. Za razliku od Džeme, ja sam poklanjao pažnju odijevanju. Džemo je bio samo toplo obu�en, sa rolkom i sakoom.

Ušli smo u njegov mirni kabinet. Bilo je toplo. Predsjednik se pridigao do svog masivnog stola, rukovao se i sjeo za mali sto koji, ina�e, vi�am na televiziji kad prima goste.

Pitao nas je za zdravlje i ponudio �ajem. Zatim je primijetio da se Džemo nije ošišao. Džemo se malo zacrvenio. To je, ipak, bila ozbiljna primjedba iznesena na šaljiv na�in. Ja nisam ništa govorio, samo sam piljio u njegovo lice, ruke, noge. Primijetio sam da su mu šake okrupnjale i da je on stvarno mršavi starac. Malo nam je pri�ao o bolesti.

• Jedan dan sam dobro, drugi nisam. Uzimam neke iladže.

On je bolovao kao i svaki stariji muškarac. Samo se njegova bolest tretirala kao bolest predsjednika, a ne obi�nog starca. I meni i Džemi sr�ana astma je bila poznata bolest. Majka nam je bolovala tu bolest, a imali smo jednog starog dragog prijatelja Habira koji je 7-8 godina tako disao i bolovao. On se više žalio na umor od posla.

• Okupiraju me i ne daju mi odmora. Na koncu, dugo godina radim puno radno vrijeme.

Dok je govorio, više se naslanjao na naslon fotelje prema Džemi. Njih dvojica se nisu persirala. On je njega oslovaljavao Šefe, a predsjednik njega sa Džemo. Ovo je bilo prvi put da vidim njih dvojicu zajedno bez tre�ih lica. Znam da su imali bezbroj ovakvih razgovora u �etiri oka. Vidio sam da im ja ne smetam, kao da me nema. Zato sam pokušao što preciznije odvagati njihovu privatnu relaciju. I za mene je to bila enigma. Znao sam, možda jedini ja, Džemino mišljenje o Šefu, i kao osobi i kao intelektualcu i kao politi�aru, i ja �u ga ovdje bez ikakvih ustezanja, inšallah, vjerno prenijeti, ali vladalo je mišljenje u javnosti da je Džemo ideološki njegova desna ruka. Bolje bi mi bilo da nisam bio toliko znatiželjan i halapljiv u prosu�ivanju tog meni veoma dragog susreta. Mogao sam opuštenije uživati u rijetkoj prilici da meni najzna�ajnija i najdraža, osim djece, dva živa stvora sjede preda mnom i razgovaraju. Ali, ja sam se pitao da li su prijatelji i u kojoj mjeri, koliko je njihovo me�usobno povjerenje, koliko uvažavanje i kolika ljubav? Predsjednik kao daje primijetio da sam zapostavljen u njihovu razgovoru, okrenuo se meni i rekao:

• Ja želim da bra�a Lati� napisu moje memoare.

40

Izgovorio je to kao dobro pripremljenu diplomatsku re�enicu. O�ito je razmišljao o ovom sastanku. Ovako intoniranom ponudom iskazao nam je �ast. Nema dvojbe, za mene je to i bila �ast. Svoju �ast ovakvom ponudom Džemo je ve� preživio, jer mu je to nu�eno, možda na isti na�in, i ranije. Ovaj put takva �ast je bila ukazana samo meni. Zanijemio sam. Džemo je nestrpljivo, jer je to stvarno njegov teren, izrazio zadovoljstvo i prihvatio ponudu u ime nas obojice, te, naprosto, cvrkutao kako bi se to trebalo raditi. Predsjednik je slušao njegove sugestije i prihvatao ih bez komentara, ali je pokušao sugerirati tehniku odrade posla. Žalio se da je bio po�eo raditi memoare sa Asmirom Kujovi�em, mladim piscem iz Novog Pazara. Nije nam to bilo poznato, a ja sam se sjetio razgovora sa Bakirom, kad je on spominjao mladog pisca koji bi trebao, umjesto Džeme, koji „nema vremena“, obaviti ovaj posao. Kuj ovi � je dobar pisac, ali Izetbegovic nije smogao ni snage ni vremena davati dnevno duge intervjue, te se odlu�io povjeriti nekome „ko ga poznaje“.

Predložio je da ja odvojim nekoliko mjeseci za rad samo na memoarima, i da mi on plati honorar. Sve mi je bilo smiješno, jer ja, ionako, nisam imao posla. Moj problem je bio u tome što sam slutio da Izetbegovic zaista želi da mu ja pišem memoare, a ja se nisam osje�ao niti dostojnim, niti stru�nim, niti sposobnim to u�initi. Dva uma, dva pisca kakva su Predsjednik i Džemo, nude mi da skupa sa njima radim!!! Hem su perfekcionisti u re�enici, hem su ozbiljni u mišljenju, hem su u obrazovanju u usporedbi sa mnom kao dva okeana i jezerce, hem je zadatak takav da sažmem u knjigu, deceniju ili dvije, bosanskomuslimansku politi�ku sudbinu.

• Da sam ja na Vašem mjestu, a Vi na mom, ja Vama to ne bih ponudio. Zato Vam hvala na ukazanoj �asti. A prihvatit �u posao samo kao pomo� Vama dvojici.

Hvala Allahu da sam smogao imati ovoliko razuma i izgovoriti iskreno šta sam mislio i o sebi i o njima.

Prirodno, Džemo je to zamislio najambicioznije. Odmah je spomenuo Churchillove memoare, ali je preporu�ivao formu knjige o Malcolmu X. Predsjednik nam je otkrio da je Churchill za svoje memoare dobio Nobelovu nagradu za književnost. Nismo to znali. Obe�ao sam mu donijeti sve memoare prevedene na bosanski jezik, da on definitivno odabere formu. Ovo je bilo veoma bitno. Jer je Džemo sugerirao da mi pišemo o njemu u tre�em licu, a na osnovu njegovog sje�anja.

• Znate onu anegdotu kad su Fidiju pitali kako uspijeva isklesati tako lijepe statue. On je odgovorio da samo svojim dlijetom od jednog kamena odstrani ono što je višak. Ono što ostane je statua.

Ovo je bio Izetbegovi�. Ovakvog sam ga upoznao kroz njegove knjige i tekstove. Esteti�ar, prije i više nego politi�ar. Ovo je njegov karakter i um.

• Je li to on meni rekao, ili povjerio da budem Fidije?! zapitao sam se. Ma šta �ovjek o sebi mislio, ili još gore, ma kakav on realno bio, lahko mu je umisliti sugestiju da je neko poseban. Dok je on gledao u Džemu i slušao ga, ne sje�am se šta su pri�ali, ja sam ve� bio, estagfirullah, obukao Fidijinu odoru; pred o�ima mi je bila njegova radionica, dlijeta od kosti koje sam gledao u jednom dokumentarnom filmu i pomislio na najve�e Fidijino djelo. Zamišljao sam kako je Fidije, budi ne primijenjeno, klesao svog Zevsa, posebno njegovo poprsje od ugla�ane slonova�e koje je pravilo odsjaj u jezercetu zejtina razljevenom ispred prijestolja. 0, Bože me oprosti, kroz prozor iza mojih le�a, od parka kod Ferhadije zrake sunca na zalasku obasjavale su kabinet. Snop sun�evih zraka padao je Predsjedniku na prsa. On je, žmirkaju�i o�ima, izmicao glavu ka Džemi. Nešto sam �itao ili gledao na filmu kako je Fidije lijepo ukomponirao Zevsovo prijestolje u odnosu na svjetlost, odnosno Sunce. I to mi je tad na um palo.

A sastanak se toliko oduljio, da sam mogao žaliti stoje Fidijina statua Zevsa spaljena baš u Istanbulu. Valjda od muslimanske ruke, nakon pada Carigrada. Do tada je Fidijin Zevs, kako tvrde histori�ari, utjecao na krš�anske slikare koji su slikali Isusove freske. Tad sam se užasnuo svojih

41

razmišljanja koja grani�e sa širkom, te se pribrao i pogledao u obi�nog pomršavog starca koji se žali na kravatu. Doduše, njegovo lice bilo je puno miline, kakvu samo smireni starci posjeduju. Ton ili boju umilnosti njegova lica ponajviše su davale plave o�i. Bože, zašto nisam mogao dugo gledati u njih?! Da li sam se stidio? Da, stidio sam ga se. Zašto?

Danas bih mogao dati odgovor. Njegovi memoari, koji su štampani sa naslovom Sje�anja, pokazali su da nemam Fidijino dlijeto. Ali, isto tako da ni on sam sebe nije umio isklesati. Ako bih usporedio njega sa njegovom knjigom, onda bih mogao zaklju�iti da veliki ljudi nisu nikako u knjigama. Pa ni statuama. Veliki ljudi izmi�u i dlijetu i peru.

Ali, smijem ustvrditi da �e Izetbegovi�ev profil bošnja�kog lidera zadugo ostati kao prototip. Gotovo na na�in kako je Fidijina statua Zevsa ostala prototipom poimanja ljepote ljudskog lika.

42

RAT U (SREDNJOJ) BOSNI

Sve je po�elo tekstom ŠV(KOS )BIH, objavljenim u Muslimanskom glasu, koji je potpisao Nerzuk �urak, novinar Slobodne Bosne. Tekst je bio reakcija na saop�enje Press-centra Armije BiH povodom održavanja nekakvog okruglog stola islamske elite u Zagrebu i poruka koje su upu�ene sa tog skupa, a koje su se odnosile na agresiju na BiH. Potpisnik tog saop�enja bio je Tarik Haveri�. Haveri� je sa Zdravkom Grebom bio prvi personalni sastav Press-centra Armije BiH.

Nakon Curkovog teksta šef kabineta na�elnika ŠV(KOS)BiH Fahrudin Radon�i� pozvao je novinare SB i MG na razgovor. Dakle, novine �iji je novinar napisao tekst i novine koje su objavile tekst, ali i dvije novine koje su, prema ocjenama javnog mnijenja, najdirektnije ukazivale na agresorke nakane JNA, i pripremale patriotski front otpora. Takvu konstataciju iznio je i sam Radon�i� na sastanku u kancelariji zgrade Prvog korpusa sa novinarima ovih redakcija.

„Pošto ste takvi, evo vama Press-centar i radite kako najbolje znate!“ Ponuda je prihva�ena, haveri Haveri� i Grebo su smijenjeni. Za na�elnika Press-centra odre�en je Nerzuk �urak, autor teksta, a u personalni sastav u ime MG, uz Mirsada Sinanovi�a, ušao sam i ja.

Naša obaveza, ili opis našeg radnog mjesta, možda ratnog zadatka, bila je pisanje za postoje�e novine, te no�na dežura. Od svega, zbog skorašnje mobilizacije, dobrodošla nam je press-kartica sa amblemom SVKOSBiH.

Kasnije sam saznao da je doma�in spomenutog okruglog stola bio dr. Mustafa Ceri�, tadašnji glavni imam u Zagrebu, a njegovi gosti bili su ugledni islamski mislioci: Muhamed Gazali, dr. Jusuf Qardavi, Ahmed Huršid i drugi. Nije mi poznato da se Haveri� bunio zbog smjene, a vala ni Grebo. Doduše, nakon toga Haveri� kao da je „u zemlju (Francusku) propao“, a Grebo je ostao sa nama u Sarajevu.

Ve� sam bio dobio poziv iz vojnog odsjeka da se, kao artiljerac po vesti iz JNA, javim u jedinicu na Zetri koju je oformio Vehbija Kari�. Nazvao sam Mustafu Hajrulahovi�a Talijana, �iji je Štab bio na Ciglanama, i „sredio“ mobilizaciju. A kartica Press-centra Armije definitivno je raspršila moju zebnju da �u sa Kari�evim artiljercima smiriti do Dobrima kod Višegrada, i poništila moju vasijetnamu koju sam bio napisao familiji u slu�aju da budem šehid. Bez obzira na to što sam znao sve glavne face u gradu, komandante i politi�are, pa i išao na liniju u Trebevi�, u to vrijeme trebalo je imati neku karticu na prsima. Da je bilo ze�eva u gradu, i oni bi se dujisali, pou�eni anegdotom Nasurudina Hodže, kako su seljaci tukli vola.

Talijanke patike

Pred prve izbore, kad sam na Mahmutovcu propagirao SDA, Salko Durakovi�, ubijen je na Markalama, ispri�ao mi je kako jedan oficir, nikad nisam znao izgovarati mornari�ke �inove, u njegovoj ulici agitira za Antu Markovi�a. Bio je to Talijan. Imao sam prilike, kasnije, pred esdeaovcima da mu natrljam nos zbog Markovi�a. On je to, možda, i o�ekivao, a meni ni na kraj pameti nije bilo. Možda smo baš zbog toga postali prijatelji.

Volio sam i cijenio mnoge borce i komandante, ali Talijan mi je ostao u najdražem sje�anju. Od njega sam dobio narandžasto-crno-bijele patike, koje je TO mobilizirala iz Alpinine prodavnice, ispred koje se desio masakr. Te su patike obilježile pi've korake branilaca grada. Za mene su simbol naj�istijeg i najiskrenijeg patriotizma koji se ispoljio u Sarajevu. Dok su se te patike, mogu ih nazvati „talijanke“, mogle vidjeti na nogama boraca, dotle je trajao taj prvi �isti patriotski zanos u gradu. Tad je i Talijan bio glavni.

Kasnije, pod jesen, došle su „breskvice“, uniforme od neke crne, lila i narandžaste �ohe, i �izme sli�ne boje.

43

Jednom sam sreo Sefera pred kabinetom predsjednika Izetbegovi�a u toj uniformi od crne �ohe. „Breskvice“ su podijeljene i nama u Press-centru. Nit' sam ih zadužio, nit' obukao. Kasnije sam nekad obla�io „maskirku“, i poput Alije stavljao grb sa ljiljanima na beretku, ali sva moja ratna uniforma bile su patike „talijanke“.

Kako sam (i zašto) izmislio Zelene beretke

Koje su moje reference bile za ovaj ratni zadatak? Pisao sam tekstove za Muslimanski glas. Najsenzacionalniji tekst koji sam objavio bio je izmišljeni intervju sa komandantom Zelenih beretki izvjesnim Fatihom. Nakon mog teksta -intervjua, Rada �oki� je postavila pitanje Irfanu Ajanovi�u, tadašnjem portparolu SDA, o Zelenim beretkama. On ništa nije mogao odgovoriti, ali su od tada svi srpski mediji grmjeli o Zelenim beretkama. I nisu prestali tokom cijele agresije na BiH. Naknadno sam saznao da jejuka Prazina, a ja nisam bio �uo za njega, imao sli�nu ideju. Te da su Zelene beretke stvarno postojale. Moje izmišljeno ime ZB preuzeo je Emin Švraki�, predstvaljaju�i se kao Amidža i komandant Zelenih beretki, te nijekao postojanje komandanta Fatiha. On je grb sa loga MG-a (Bosnae) preuzeo kao grb na kapama svojih boraca. Me�utim, Švraki� se uporedo predstavljao i kao vrhovni komandant ogranka PL Bosna. Nit' mi je na um padalo, nit' sam imao kad demantirati Švraki�a. Me�utim, ja sam bio tvorac Zelenih beretki, u medijima, i niko mi tu rije� nije šapnuo. Gledao sam film Zeleni an�eo u kojem se elitna jedinica ameri�ke vojske zove Zelene beretke. Svu fabulu intervjua uzeo sam od ispovijesti Hasana Džakmi�a, portira u Op�ini Stari grad, koji je bio u Afganistanu. (Nakon ovog teksta SB je napala Selima Hadžibajri�a da zapošljava miidžahedine u Op�ini). Komandantu sam dao ime Fatih iz više razloga. Fatih, zna�i pobjednik, Fatih je bio jedan palestinski komandant koji je misteriozno nestao. Ali, to ime najviše asocira na Sultana Mehmeda Fatiha. Napisao sam da je iz Novog Pazara, lako sam znao za postojanje PL-a, i upoznao njeno rukovodstvo u Centrali SDA: Atifa Šaronji�a Emira, Mehu Karišika, Mustafu Hajrulahovi�a Talijana i Sefera Halilovi�a Halila, nisam znao da je Halil Sandžaklija, kao i moj izmišljeni Fatih. A i njegov izgled, kožna komesarska torba, dugi koltovi, 10 S HB cigare, �inio ga je potpuno razli�itim od Fatiha, kojeg sam opisao kao svog vršnjaka, sa malom bradom, crnom pletenom kapom, „vijetnamkom“, farmericama i patikama.

Emir i Hasan �engi� su mi tražili da ih spojim sa Fatihom. Emir, smatrao sam ga komandantom PL-a, nudio je da Fatih bude komandant, jer na terenu ljudi bolje pri hvataju Zelene beretke i Fatiha nego njegove ljude iz PL-a. �ak je Emir, da bi me udobrovoljio, meni ponudio da budem portparol Fatihu.

«Samo ga dovedi», molio me je.

»Vidjet �u», obe�ao sam Emiru, ali više nisam navra�ao u SDA.

A od Hasana sam dobio pištolj „makarov“, kao znak dobre volje za suradnju sa Fatihom. Fahira, Hasanova supruga, ispitivala me je o Fatihu. A pošto je Redakcija znala „fol“, mislim daje i Hasan preko Fahire sve saznao.

Ako sam riješio problem sa Hasanom, ostali su problemi sa �itaocima. Telefoni su zvonili i tražen je Fatih, odnosno ja. Dolazili su ljudi iz Zenice, Mostara, Bijeljine itd. Jedan Bošnjak iz Australije tražio je da kupi stotine zelenih beretki. Nikad nikom nisam demantirao postojanje Fatiha, i svakoga sam ostavio u nadi. Iako Fatih nikad nikome nije došao, po provinciji su nastale mnoge vojne grupe sa nazivom Zelene beretke. Komandant odbrane Kula grada kod Zvornika Almir, poru�io je da �e piti kahvu sa Fatihom na Baš�aršiji. To je bila jedna od najbolnijih spoznaja u kakvu se iluziju uzdaju Bošnjaci. Olakšica mi je bila što je takav tekst-poruku pisao Rifat Haskovi�, sklon bombasti�nim informacijama.

Pojava i prijem Zelenih beretki u Bošnjaka, kao i žestina napada agresorske propagande na njih, u odnosu na PL, pokazuje prili�no jasnu vododjelnicu unutar nacionalnih bošnja�kih osje�anja. Ako

44

priznajem da su beretke moja izmišljotina, automatski kazujem da niko iz oficijelnih bošnja�kih struktura nije naturao, ne znam da li je podržavao, ovu ideju, a Patriotsku ligu svi, posebno Centrala SDA.

Još jedan bitan detalj je vezan za nastanak ZB. Nekako sam �uo za provalu u PL-u. Radilo se o video-kaseti koju je Aleksandar Aca Vasiljevi�, tadašnji šef KOS-a, poturio „pod nos“ samom Aliji Izetbegovi�u? Ne znam, ali pale su sumnje. Panika me�u najbližim suradnicima PL-a bila je evidentna. Koliko god danas izgledalo pretenciozno od mene tvrditi, kažem da sam sa beretkama želio zavarati trag KOS-u.

Svaku ve�er, putem televizije, o�ekivao sam emitiranje tajno snimljene kasete o PL-u, poput one o Martinu Špegelju. Ne znam ko bi bio muslimanski Špegelj koji pri�a „kako treba klati sprsku decu“. Neko od onih oficira koje sam sretao u SDA-u.

Muslimanski oficiri bojkotirali su PL. Dvoumili su se izme�u JNA i PL-a. A takva je tada bila i Alijina politika. To je vrijeme njegovih izjava: «Mirno spavajte, rata ne�e biti!», »Vjerujte meni i Tu�manu!*, «JNA �e se u Bosni transformirati u bosansku vojsku« i si. U to vrijeme u Sarajevo �e do�i Veljko Kadijevi�. Povod njegovom dolasku je bila video-kaseta o PL-u. Ali, on se želio susresti i sa generalom Džemilom Šarcem. On je, kako �e mi kasnije pri�ati, nakon konsultacija sa Raifom Dizdarevi�em odbio susresti se sa Kadijevi�em. Šarac je bio najpopularniji bošnja�ki general u vrhu JNA. Imao je imidž dosljednog Titovog partizanskog oficira. Nakon sva�e sa Nikolom Ljubi�i�em, kojeg smatra klju�nim krivcem što je kormilo JNA predato sprskim hegemonistima, povukao se u penziju. O�ito je procijenio daje Kadijevi� Ljubi �i�ev izbor.

Šarac se nije želio ni eksponirati u odbrani Bosne. Sav njegov angažman se sveo na pisanje koncepta odbrane koji je proslije�en Izetbegovi�u, te analize Tu�mana kroz njegovu knjigu „Bespu�a“, dostavljene Ejupu Gani�u.

Poslije Šarca o�i muslimana bile su uprte u generale Sakiba Pozderca. On �e, kako mi je pri�ao Šarac, nakon vrlo teškog i mu�nog telefonskog razgovora sa bratom Hakijom, umrijeti od infarkta.

Alija u ga�ama

Po izbijanju rata, pisao sam panegirike-portrete o komandantima. Podržavao sam stasanje Armije i kritizirao paravojne i parapolicijske snage. Najviše sam forsirao oficire bivše JNA: Kari�a, Šibera, Divjaka, Bilajca, Buljubaši�a, Prazinu ... Napisao sam portret Jove Divjaka sa naslovom Oficir džentlmen. Bio sam inspiriran �opi�evim duhom. Koliko se sje�am, povezuje ih zavi�aj.

Ali sam zato pretjerao sa Vehbijom Kari�em. On me svojim dubokim glasom na press-konferencijama doimao najsnažnije. 1 od njega sam najviše o�ekivao. Da nije bio portparol ili pregovara� od JNA u vrijeme tenzija u Sarajevu, mislim da bi bio postavljen za komandanta. Posebno me dojmila njegova pri�a kako su mu �etnici pekli nekog iz familije. Valjda oca.

Moj najdraži lik, pored Talijana, kojeg sam opisao i upoznao u Sarajevu ljeta '92., bio je Asko Prazina. Upoznali smo se na Bjelavama, kad se formirala Podrinjska brigada sa kojom je pokušano probijanje u isto�nu Bosnu. A protiv Juke, njegova amidži�a, koji je bio mnogo popularniji kod gradske raje, napisao sam tekst sa naslovom: Grad nijemih posmatra�a. U tom tekstu kritizirao sam plja�ku i koncentraciju naoružanih grupa u gradu. Pitao sam se što �e PAM kod CZ-a, a mi ga na �olinoj kapi nemamo. Izravno sam pitao vlast da odgovori narodu da li je ovakvo stanje u gradu legalno?

Povod pisanju ovoga teksta bio je jedan razgovor koji je moj prijatelj uhvatio na RUP-u. Razgovor je tekao otprilike ovako. Labud sa Grbavice tražio je �elu. Tražio je jednog Srbina kojeg je taj dan uhvatila vojna policija u Sarajevu. �elo priznaje da je u zatvoru, ali da ga hvataju tre�i put, nakon

45

što ga on na Labudovu intervenciju pusti. U vezu upada jedan borac i govori �eli da ne vjeruje �etniku. Labud tvrdi da nije �etnik i da je on iz Beograda, te da se nikad nije krstio. Na taj dio razgovora se nadovezuje Juka i pozdravlja Labuda. Psuje one koji se krste i zvone u crkvama kao i one što se deru sa džamija. Na ovu psovku javlja se drugi �elo, psuje Juki majku i prijeti mu da �e ga ubiti. Traži da mu kaže mjesto gdje je da ga do�e ubiti. Tada je, bar prema tom razgovoru, bilo najmanje 13 „�ela“ u gradu. Jedan od njih trinaest moli �elu da se sažali na Juku u štakama. Ovakve i sli�ne razgovore odjavio je sam Labud, emitiraju�i poruku: Labud je odlepršao.

Zbog takvog straha, koji su svakodnevno trpjeli gra�ani od mahalskih vo�a, a nakon što sam �uo ovakav razgovor, inicirao sam formiranje jedinice Fatih. To sam u�inio nakon što me je moj prijatelj Himzo Rov�anin, derviš, upozorio da on nema izun od šejha da se bori ako mu je komandant �afir. Doslovno je rekao:

«Meni ne može komandovati onaj ko psuje Boga».

«Ako bih ti ja bio komandant, bi li onda dobio izun od Šejha?» upitao sam ga.

Himzo je dobio izun i ja sam grupu od osam „džamijskih momaka“, po naredbi Harne Karamustafi�a, vodio na stražu u Jar�edole i �olinu kapu. Ali, ja nisam nogao komandovati hrabrijima i �vrš�ima od sebe. Na koncu, ja nisam znao pucati ni iz pištolja. Preko takvih „džamijskih momaka“ predložio sam da oni naprave svoju jedinicu i da izaberu sebi komandanta. Jedno jutro njih 19 (simboli�an broj harfova iz Bismille) osvanulo je u kasarni iz koje je istjeran Milutin Kukanjac. Me�u njima su bila �etverica hafiza. Kad sam ih posjetio, tabla u spavaonici bila je ispisana harfovima. Jedan od njih mi se požalio da se Divjak za�udio kad je vidio njih u kasarni. Skrenuo sam pažnju Jovi:

«Nek' vi�u šta ho�e, samo nek' se bore», jednostavno sam mu objašnjavao da nema razloga za zabrinutost. Kasnije, kad su pale linije na Zlatištu, Jovo je „letio“ po no�i spašavati što se moglo spasiti. Nakon toga sreo samjovu, i on mi re�e:

«Samo oni tvoji nisu bili napustili linije. Sve se to bilo ponapijalo».

I da definitivno razjasnim cilj osnivanja Fatiha. Jednog dana bio sam pošao u Komandu kod Sefera, iz grmlja u parku Ali-pašine džamije izvirivale su puške koje su držali borci u crnim odorama. Prepoznao sam jednog mladi�a, Halida sa Begovca, što je prodavao lubenice na pijaci. Iza drugog grma bila je djevojka, isto u crnoj uniformi i sa puškom u rukama. Brzo sam se vratio. 1 dok sam prelazio na drugu stranu ulice, ispred mene je prošao kombi pun „Fatihovaca“. Tad je ta jedinica brojala 80 momaka, njome je komandovao Esad Džakmi�, amidži� Hasana, mog junaka od kojeg sam ukrao fabulu za pri�u o Fatihu. Tih 80 momaka, prema mom ubje�enju, bilo je spremno dati život za Aliju.

Taj dan je Juka pregovarao sa Seferom o �inovanju. Navodno je zahtijevao �in generala. Kasnije �e mi Šiber u svojoj kancelariji pokazivati dizajn „naših“ �inova i potvrditi da je Juka preko svojih pravnih savjetnika zatražio �in generala. Ako je Juka na ovakav na�in dolazio na pregovore sa Seferom, da li je bilo daleko od pameti da neki neobuzdani komandant sa svojim „rambo“ momcima izbaci Aliju na ulicu u ga�ama. Takvih spekulacija je bilo sve vrijeme, posebno '92. kada su takvi komandanti bili najutjecajniji u gradu.

Izme�u Udbe i KGS-a

Aman-zeman, reklo bi se, kako pišem, da sam mogao svašta i da sam imao dobro jaku zale�inu. A ustvari, ni sa kim nisam bio „na vezi“ i niko me nije „gurao“. Ne znam kako mi je to sve uspijevalo. Ljudi kojima sam iznosio ideje mislili su da sam uvezan u sam vrh politi�ke mo�i. Bio sam toga svjestan i time sam se dosta i koristio, da ne kažem manipulirao. Takav imidž mije ostao do kraja

46

rata. Kud god hodio i sa kim radio, mislilo se da „sad pa sad“ mogu nazvati ne znam ti koga. Usljed op�eg nepovjerenja me�u ljudima, posebno me�u oficirima, ljudi su mi sami dolazili i saop�avali povjerljive informacije, vjeruju�i da �e sti�i „na pravo mjesto“. A grješnici u prošlom sistemu su mi se ulagivali i zazirali od mene, misle�i da im mogu kako pomo�i tako i nauditi. Njihova svijest o tehnici upotrebe politi�ke mo�i nikad se nije promijenila. Kad se danas prisjetim tog vremena, sebe mogu opisati pravim mjese�arom. Nit' sam vjerovao u mo� KOS-a, nit' u mo� mafije. Udba, moj stari dušmanin, raspadala se. Bili su mi smiješni udbaši, moji progonitelji, kad prilikom slu�ajnog susreta sa mnom po�nu majmunisati i tražiti izlaz iz situacije. Tada su ulicama lunjali mnogi napušteni psi. Gladni, tr�ali su izme�u ljudi, traže�i svoje odbjegle gazde. Šalio sam se sa prijateljima, uspore�uju�i ih sa udbašima, koje su gazde napustili. Nikada ni sa jednim udbašem nisam izmijenio rije�, niti se rukovao. Razo�arao me je Mujki kad sam ga vidio da u društvu Zijada Ljevakovi�a diskutira na ulici sa Bahrudinom Bijedi�em Burijem. Njegovo obrazloženje je bilo da samo udbaš Burijeva kova može parirati neprijateljskim antidržavnim rabotama.

Možda sam, zbog ovakvih predodžbi o DB-u, potcijenio KOS i vjerovao svakom oficiru bivše JNA. Na koncu, nije se radilo samo o mojim eventualnim predrasudama o udbašima, rezonovao sam da je DB bila zaštitnik poretka, odnosno države. DB je bila najmo�nija i najbogatija institucija u Jugoslaviji. Jadnom �u izjaviti da je to bila najja�a teroristi�ka organizacija na Balkanu. Koliko znam, Udba je samo u BiH imala 700 radnika visoke naobrazbe. Dok je, kako mije objasnio jedan oficir, na podru�ju gdje su se odvile ratne operacije u Hrvatskoj i BiH, dakle od Slavonije do Boke Kotorske i unutar cijele BiH, KOS imao 105 oficira, i to osamdeset procenata nižerangiranih. Dodamo li broj udbaša iz Hrvatske, Slavonije i južnog primorja, omjer udbaša u odnosu na kosovce bio je jedan na prema deset. Udbaši, kako sam ih sam doživio, bili su gojni i bogatiji ljudi. Sli�ni poratnim hercegova�kim Hrvatima, samo se nisu šišali na nulu. Ipak, klju�na imena, kako KOS-sa tako i DB-a, koja �e biti u opticaju, bila su mi poznata. Naprimjer, ve� na su�enju Avdi Stupam i Muhamedu �ajlakovi�u, koji su bili uhapšeni na odsluženju vojnog roka u Osijeku 1984. i osumnji�eni za povezanost sa Izetbegovi�evom grupom, pojavljuju se imena Simeuna Tumanova i Ace Vasiljevi�a. Mislim da je prvi zastupao optužnicu, a drugi vodio istragu. Cajlakovi� je bio Džemin u�enik. Njegovi roditelji su došli do mene u Sarajevo i ja sam im našao advokata, Rajka Danilovi�a, te vidio optužnicu. Su�enjem njima dvojici KOS je želio dokazati razgranatost fundamentalisti�kih ideja i kroz JNA. Vasiljevi� i Tu�manovi su prijetili Danilovi�u da �e mu oduzeti radnu dozvolu i zabraniti bavljenje advokatskim poslom. Cajlakovi� �e biti osu�en pred vojnim sudom u kasarni Viktor Bubanj, a izdržavao je kaznu u KPD Zenica, gdje je nau�io Kur'an napamet. Kao mladi hafiz priklju�io se jedinici Fatih. Bio je veoma hrabar, a smiren borac. Kroz odnos KOS-a prema �ajlakovi�u želim prikazati i dokazati u �emu je bio problem hajke na muslimane, od hapšenja muslimana, do agresije na BiH. Dvadesetogodišnji svršenik vjerske škole Cajlakovi� je primjer bu�enja islama! Njegovo u�enje Kur'ana napamet, u KPD Zenica, gdje je bilo zabranjeno držati Svetu Knjigu, bar dok je Fadil Lipni�evi� bio upravnik, dokaz je njegove odanosti islamu. Munir Alibabi� Munja u knjizi „Bosna u kandžama KOS-a“ kaže:

«Te, 1983. sam putovao sa A. Vasiljevi�em i sa još jednim kolegom isljednikom na zajedni�ki zadatak i uvjerio se da KOS raspolaže obimnom dokumentacijom o su�enju grupi muslimanskih intelektualaca. U KOS-ovom muzeju „13. maj“ u Pan�evu smo primijetili brojne fotografije optuženih sa glavnog procesa u Sarajevu, izloženih u strukturi su�enih vojnika i oficira. Tad sam se pitao da li je KOS na ovom slu�aju radio paralelno, vode�i ra�una da ni mi 'ne pogriješimo«.

Bez obzira na moje iskustvo sa DB-om i KOS-om, samo sam u jednom slu�aju posegao za obra�unom sa udbašom. Prozvao sam Burija Bijedi�a, tadašnjeg radnika MVP-a, zbog jedne izjave u Ve�ernjem listu, za njegovu udbašku prošlost i bihuzuiiuk muslimana. Buri je vrištao, postavljana su skupštinska pitanja o „otvaranju dosjea“ i kona�no me je tužio zbog, navodne, klevete.

Za ovakvo pisanje o Buriju, odnosno o iznošenju dosjea u javnost, kako se ocijenio moj tekst, pitan je sam Izetbegovi�, na prijemu novinara - urednika. Ko bi drugi to pitao, do Senad Pe�anin?! On je rekao da dosje ne bi ni štipaljkom dohvatio, ali nije osudio moj tekst. Buri se nakon privremenog

47

bijega, od mene, u Ameriku, vratio i živ i zdrav, pun vjere da su moja vremena prošla, seta Sarajevom. Pri�a o KOS-u ne jenjava.

Ko smo bili mi?

Bilo bi zanimljivo, ili bit �e zanimljivo zaviriti u dosjee, ako nisu uništeni, aktera pri�e o nastanku armijskog Press-centra. Gotovo sve ih je bio glas da su bili na vezi sa Udbom ili KOS-om. Samog Halilovi�a ubrzo �e hrvatska štampa proglasiti KOS-ovcem i objaviti njegovo konspirativno ime Boris. Za Avdi�a se znalo da je prijatelj Munje, ali ubrzo �e njegove kolege pronijeti glasine kako je bio na vezi sa Udbom i da ga je u hotelu Beograd, danas Bosnia, sa Munjom povezao Mensur Osmovi�, tadašnji urednik AS-a u bjekstvu. Pravo lice ovaj triling je pokazao objavljivanjem spiska od 30 imena u AS-u kao Miloševi�evih ljudi u BiH. Me�u njima je bio i Sidran. Radon�i�a su njegove sandža�ke kolege novinari, kao kažu njegovi u�itelji, ocinkali, a kasnije i neki oficiri Armije potvr�ivali, da je bio „na vezi“ KOS-a pod šifrom Š�epo. Novinare je saslušavao, a oficiri su ga vi�ali u Beogradu u zgradi Komande, gdje su bile kancelarije KOS-a. Sumnjalo se daje i on jedan od novinara koje je KOS ubacio u redakciju tada popularnog sedmi�nika Danas, pored Miroslava Lazanskog i drugih.

Vrlo malo sam znao o novinarima iz Press-centra. Nisu bili „moj svijet“, a vala ni ja njihov. Avdi�a sam upoznao pred Oslobo�enjem prije rata. Prišao sam mu i �estitao za tekstove protiv JNA, objavljene u SB. Pitao sam ga da li se boji. On mi je pokazao mali pištolj koji je držao u džepu kožnog mantila. Ponašao se, benevolentno, što bi rekao Nerzuk. Izme�u nas je uvijek tinjao animozitet. Mirisali smo jedan u drugom protivnika, možda i neprijatelja. Takvoj relaciji pripisao sam pokušaj bijega preko piste bez mene.

Grupu novinara, koju su predvodili Avdi� i Asim Metiljevi�, stigao sam na Dobrinji. I ja sam bio na spisku -naredbi komandanta Halilovi�a u kojoj se traži od svih aficira da nam se pomogne. Ipak su me pokušali eskivirati. Pravio sam se da to ne primje�ujem i pripisivao to našim „razli�itim svjetovima“. A i ciljevi su nam bili razli�iti. Ja sam želio izi�i iz Sarajevo zbog familije. Nosio sam tri torbe pune dje�ije garderobe. Uop�e me nije zanimao razlog Avdi�eve nervoze. Sve sam to pripisivao njegovom osebujnom psiho-profilu. �ak sam mislio da je velika kukavica. Prilikom prvog pokušaja prebjega preko piste, žalio se da ima „kokošije sljepilo“, da ne vidi no�u. Ovaj put, uz vjeru u Metiljevi�evo iskustvo prelaska preko piste, bio je mnogo smireniji. �ekali smo no� i krenuli. Avdi� je držao Metiljevi�a za rame kao slijepac. Vrlo lahko i brzo bivamo opkoljeni farovima UNPROFOR-ovih transportera. Uz povike i galamu prišli su nam naoružani vojnici.

«lš! Iš! Bandit!» psovali su nam Ukrajinci.

Zbog žena i djece, koji su bili sa nama, izdvojeni su lažni parovi, dok sam ostao sa Mladenom, Harisom i Nevzetom. Odvedeni smo u zgradu Aerodroma gdje se francuski komandant izgalamio na nas i naredio da nas vrate u Grad. Ubijedio sam djetinjastog francuskog vojnika, koji nije znao engleski, da je Nova godina i da me �ekaju moja djeca. O�ito se sažalio i ponudio me cigaretom. Kad je otvorio transporter, upozorio nas je na �etni�ki snajper i ostavio u no�i. Bila je prošla pono�. Nismo odmah znali da smo na strani piste do Butmira. Zapravo, na slobodi. Ubrzo �e nas zasuti �etni�ki snajperi. Kao da šaku žeravice neko baca oko nas i ona se rasprši pred našim o�ima. Dok sam tumarao prema Hrasnici, poželio sam pjevati. Razgovarao sam sa svojom Eminom. Okretao sam se nasred puta, sa tri torbe o vratu, kao da se okre�em sa Nejrom. Bio sam izgubio nadu da �emo se sresti. Drugi su se radovali hrani i pi�u u Op�ini kod Huse Mahmutovi�a, a ja sam želio biti sam. Bio sam zahvalan Metiljevi�u. Jeli smo kod njegove majke prvu sirnicu na slobodi. Njegova ku�a je bila puna islamskih adeta. Brat mu svira saz. Senad ga je volio. Smatrao sam ga dobrim �ovjekom. On �e nam pomo�i da kombijem prebrodimo Igman. Snijeg je padao. Rado smo izgovarali frazu „slobodna teritorija“. Tek smo morali nešto svratiti kod Vehbije Kari�a na Igmanu. Bojali smo se da ne „naletimo“ na Juku. Nije me zanimalo šta Metiljavi� i Avdi� rade, Šta trebaju uzeti od Kari�a i zašto se boje Juke. Tako se mimoilazimo sa kamionima na kojima piše

48

ZULFIKAR. To su bili Zukini vojnici. Njih se nisu bojali. Tada me je Senad pitao o Mla�inom MVO-u u Bugojnu. Ništa nisam znao. Senad pjeva sevdalinke. Prili�no dobro. Zatim je pjevao Ja sin sam tvoj. Iskreno i patriotski. Sje�am se daje bio „gost urednik“ na TV SA, sa Arminom Poharom i Fra Petrom An�elovi�em, i da je uvjetovao svoje gostovanje puštanjem te pjesme. Tad je ta pjesma prvi put u cijelosti emitirana putem televizije. Do tada ju je Mehmed Agovi� inkriminirao zbog rije�i šehid.

U Pazari�u svra�amo u jednu vikendicu u kojoj zati�emo Šaju. Govorio je da trebamo baciti Avdi�a u potok. Shvatao sam to kao Šajinu šalu, ali takvo je bilo njegovo mišljenje o Avdi�u. Mrzio ga je kao psa. Avdi� je bio nervozan i uplašen. Vjerovao je u Nedu, koji je bio dobar prijatelj sa Šajom. Nekad je pisao reportažu o njemu naslovljenu Puška o tvom, puška o mom ramenu. Malo se zadržavamo, probamo meso, navodno od medvjeda, dok trpimo Šajina zadirkivanja. O�ito je prijateljska atmosfera bila otkravila relacije izme�u nas, te se Senad nije libio komentirati kako smo upravo zatekli Delimustafi�evu ispostavu ili IKM. Spomenuo je da je to vikendica vlasništvo nekog Mutevelije, navodno je i on negdje sjedio, bliskog prijatelja Delimustafi�a. Ve� sam bio prihvatio Munjinu verziju pri�e o Delimustafi�u. Avdi� je tvrdio daje Behmen, kao odgovorni kadrovik u ime SDA za MUP, doveo Delimustafi�a za ministra. Komentirao sam daje to mogu�e i našalio se kako je Behmenu bilo dovoljno slagati da ti je pradjed bio u zatvoru kod komunista i prošao si. Kasnije �u ove i ovakve svoje komentare, bez citiranja izvora, �itati u Senadovom feljtonu.

Kroz Kiseljak prolazimo u akšam, kad su upaljene sijalice na novogodišnjim jelkama. Prodavnice su bile pune, a moje o�i su ostale na hrpama mandarina. Promrzli stižemo u hotel Interkontinental. Ve�eramo pljeskavice. Bila je to vrlo, vrlo jeftina ve�era u odnosu na sarajevske cijene. Platio sam ceh, jer sam iskreno želio �astiti i pokazati zahvalnost zbog druženja u putu. Bio sam spreman pobratimit' se sa svima. Pa i sa Avdi�em.

Ujutro tragam za autobusom za Vakuf. Uska�em u jedan koji vozi narod za Split. Na punktu u Novom Travniku zaustavlja nas policija HVO-a. Legitimiraju nas i izvode iz autobusa trojicu Arapa. Niko se ne buni. Autobus ide dalje.

Prije mene stigao je haber u Pridvorce o mom dolasku. Kleknuo sam na snijeg, dok su mi Nejra i Emina tra�ale u zagrljaj. Osje�ao sam se kao neko ko je stigao na kraj svijeta, zauvijek ostavljaju�i iza sebe sve drame života. Prije nego sam ih podigao obje u naru�ju pogledao sam u nebo:

«Bože, Ti me, zaista, nisi ostavio!«

«Šame je kliv što je otko�io voz, a ti ostao u Salajvu», našla je Emina izgovor za pla�.

Sve moje Emine

Mene je Allah obdario sa tri djevoj�ice. One su izraz mog cijelog bi�a. Zato sam primijetio jednu stranu rata koju malo ko primje�uje. Najve�e žrtve rata su žene. Majke, supruge, djevojke i posebno djevoj�ice. Prvi šehid u Sarajevu je Suada Dilberovi�, studentica iz Mostara. U protestnim demonstracijama protiv snajperista u crnim �arapama na glavama, zalutali metak je pogodio nju na Vrbanja mostu, koji danas nosi njeno ime.

Prvu dženazu u ratu klanjao sam (kao imam) trinaestogodišnjoj djevoj�ici Zuhri Lingo sa Paja. Kako se sje�am, bio je �etvrtak, april '92. Sjedio sam na terasi kad je kroz avliju prošao �ovjek. Saop�io mi je da je ju�er u jedan sahat po podne na ulici, kako kaže, od gelera ubijena njegova djevoj�ica.

«Direktno u srce», tvrdio je babo. «Taman se okupala i navalila da iza�e na ulicu, kad granata ...»

49

Mislim da je ubijena snajperom. Tako su radili �etnici; jedan nišani snajperom, a drugi priprema minobaca�. Kad pogodi snajper, eto, dijete u srce!, onda pada granata.

Masakr u Ferhadiji ulici gledao sam putem televizije. Ko mi želi vjerovati, nek' vjeruje: prepoznao sam pramenove kose Emine Karamustafi�. Vidio sam je jednom da tu �eka u redu za hljeb. To je bio jedini razlog da, kad sam na snimku vidio krvave pramenove kose, pomislim na nju. �ekao sam spisak imena koja su emitirana uz snimku. Pro�itao sam njeno ime. To je bila k�erka, jedinica (!) mog dragog prijatelja Harne sa kim sam na Mahmutovcu organizirao SDA i Patriotsku ligu. Nau�io je prvim surama u mektebu. Imao sam adet da, kad mi dijete do�e prvi put u mekteb, izgovori šehadet, kao da tada prima islam. Ona je to u�inila. Bila mi je veoma privržena, a Harno ju je hvalio i nagra�ivao zbog toga što mu lijepo u�i ilahije. Ukopali smo je u haremu džamije Hitri Sulejman. Prije nego sam zanijetio dženazu, džematlije su mi rekle da njena majka želi razgovarati sa mnom.

«Efendija, kako �ete joj zanijetiti?» pitala me je.

«Kao malom žensku«, odgovorio sam.

«Ali, efendija, ona je prije nekoliko dana bila dobila prve haljine«, upozorila me je. Zbog stida muslimanke su umjesto fraze „dobiti menstruaciju“, koristile izraz „dobiti haljine“. Po fikhskim pravilima nakon prve menstruacije djevoj�ica se smatra punoljetnom i dženaza joj se klanja kao „velikom žensku“. Tu svetu gor�inu iskustva prilikom u�enja na dženazi-namazu Emini, svrstavam u najjasnije momente spoznaje koga Šejtan, Allah ga prokleo i uništio, želi uništiti. Ubitstvo Zuhre (zvijezde Danice) i Emine (po imenu bošnja�ke varijante imena majke našeg Pejgambera, s.a.vv.s.) shvatao sam kao ubistvo majke bošnja�ke. U Sandžaku postiji legenda o Emini (baš o Emini !) koju su u onom ratu uhvatili �etnici a ona ih molila:«Život vam halalim, obraza mi ne dirajte!» Tako mi zvijezde Danice, Zuhra �e pitati �ovje�anstvo zašto su ubijene: Ona i Emina! Ako Bog da, bit �u im šahid.

Ledenice na jemeniji

Selim Arnaut ima pjesmu o šamiji �ija me slika podsjeti na trenutak dok sam gledao svoju majku i �ulbu u avliji na dan kad su ispra�ale Muzafera i Adila u „akciju“. Bili su u lDV-u Gorana �iši�a. Stigao je kurir i oni su obla�ili pancire, �izme, šljemove ... uzeli bombe i puške, trude�i se da izgledaju hrabro i ubojito. Me�utim, na mladala�kim licima se vidio strah, koji od majki nisu mogli sakriti. Ljubili su se uz suze i dove na rastanku. Oni odoše, a one ostaše, u avliji zgledaju�i se. Rogljima jemenija brisale su suze. Iza njih je visila jemenija zale�ena na štriku. Na rogljima su joj se uhvatile male ledenice.

Posmatrao sam ih sa prozora i prisjetio se njihova prijateljstva.

Moja majka dugo nije imala djece. Više od �etiri godine su bile prošle. Od tuge je bila oboljela, pa se prenijelo da boluje „suhu“. Tako su seljaci nazivali bolest koja insanu ne da raditi, lahko ga umara, pa bježi sa sunca le�i gdjegod u hlad. A zimi, nevoljna i tužna, dok bi tkala �ilim, zaspala bi, drže�i se uz pre�e. Kad je bila knja kod �ulbe, mlade koja je bila iz njenog kraja, prela je sa ženama. Mlada je dvorila u budžaku, a žene su okretale tepsiju, pjevale i zagledale mladu.

«Ja �u joj ruke knjiti», rekla je moja majka. Mladi je bila ukazana �ast od hodžinice. Dok joj je prste knjila bojom hurme, šapnula joj je:

«Sjeti me se �ulba».

Mlada je samo klimnula glavom. Stiskala joj je prste, nadaju�i se da �e je kna na vršcima prstiju podsjetiti kad bude �inila dovu. Muslimani vjeruju da se mladencima prve bra�ne no�i, u �erdeku, ispunjavaju dove. Zato mladoženja klanja jaciju džematile u džamiji, a mlada u zatvorenom

50

�ardaku, �ekaju�i ga. Prije spavanja, ili poslije gusula, obavezno klanjaju dva rekata nefile-namaza i zažele od dragog Allaha lijep i zdrav porod, nafaku, i da osabure jedno uz drugo u nikahu koji su te no�i sklopili.

«Allah dao, ja sam tog mjeseca zanijela svoju Nazu. Allah, pa �ulba. Njena je dova bila kabul», pri�ala mi je majka.

Ne baš toga dana, ali �ulbin Adil �e poginuti, a Muzafer �e biti ranjen. Ne znam šta je �ulba mislila nad glavom svoga šehida, dok gaje posljednji put gledala na tabutu. Da li se sjetila dova iz svoje prve bra�ne no�i? Moja majka, kad je držala Muzaferovu okrvavljenu glavu u krilu, na bolni�kom krevetu u Ma�kari, razbirala je po glavi kako bi joj, možda, bilo bolje daje osaburila i da nije toliko željela djecu.

«Ako �u se ovako rastajati od vas?!», jecala je pored Muzafera.

Dvoje malih su joj umrli, Naza i Zufer. Džemal joj je bio u zatvoru. Mehmed joj je i toga dana bio negdje u „akciji“ u Šeksovom Diverzantskom vodu. Upoznao sam i Gorana i Seksa. Oba su šehidi. Kao i ve�ina mladi�a, vršnjaka Sametovih i Muzaferovih. Malo ih je ostalo da ih metak nije okrznuo. Za sve njih njihove majke su �inile dove, poput �ulbe i moje majke.

Naša revolucija nije znala pjevati o sebi. Nemamo nekih umjetni�kih ostvarenja o herojstvu naših boraca. To što se pjevalo ve� je zaboravljeno. Pa i zabranjeno pjevati djeci. Ne znam neko pažnje vrijedno umjetni�ko djelo koje bi se, recimo, poredilo sa poemom Skendera Kulenovica Na pravi put sam ti izišao majko, pokrštenom u Majku Knežpoljku.. Džemo je ispjevao Srebreni�ki inferno (silovanoj) Srebreni�anki. Nemamo afirmativnog djela u kojem se neko divi Bošnjakinji. Zapravo, ve� odavno je ta bosanska muslimanka, ili Bošnjakinja, nestala iz literature. Davno su opjevane Hasanaginica, Emina (Šanti�eva), pa i (Andri�eva) Fata. Generacija moje majke je presko�ena. Kao da nije voljena i nije mogla biti inspiracijom umjetnicima.

Ko je odbranio Pridvorce?

Letio sam sa Antom Rosom u helikopteru i gledao Pridvorce i Here. Sa nama su bili još neki oficiri, koji su pošli na otvaranje nekog mosta kod Jablanice. Spustit �emo se u Konjic, a ja sam mislio da �emo letjeti u Zenicu. Roso je sa Fikretom Muslimovi�em bio prvi komandant Združenih snaga Vojske Federacije. Ve� je bilo primirje izme�u HVO-a i Armije, i �esto su vo�eni pregovori o povla�enju vojske sa linija. Nekad su vo�eni u bazi UNPROFOR-a u G. Vakufu.

Roso mi je tvrdio da je dva puta mogao osvojiti Vakuf, ali da to nije u�inio boje�i se masakra nad civilima.

»Mislim, da je na Makljenu pala Herceg-Bosna, i da ste svi na Vakufu polomili zube, od Praljka, Bobetka, Petkovi�a, Vas, pa i Tute», prkosio sam mu.

Kad je saznao da sam iz Pridvoraca, priznao mi je da su tu bile male grupice veoma hrabrih boraca kojima niko nije komandovao.

«Kako mislite da niko nije komandovao?« pitao sam ga.

«Nismo ih mogli uhvatiti na vezi, a nikad se nisu ukopavali, tako da je bilo teško ubaciti se u pozadinu radi probijanja klina, što nam je bio cilj u prodoru prema Vrani�i«.

Sjetio sam se Goranovih, Mufidovih, Hodže Ilijasa, Bedrinih i Šeksovih momaka.

«Od sve sile samo ste spalili Here! Za njih ste mahsuz formirali brigadu«.

51

Pravdao se da je to vojni�ki odra�eno i da niko nije ubijen tupim predmetom i hladnim oružjem, ve� da je sve izginulo u od puš�ane vatre.

«I starica, sa unukom u naru�ju«, cini�no sam mu dobacio. Mislio sam na majku i k�erkicu Mustafe Here.

«Ne grize me svajest. Sve sam vojni�ki odradio. Klanjana im je dženaza na Lugu, ja sam to naredio*.

Roso se hvalio da je živio u islamskom svijetu, imao prijatelje muslimane i da do svega, mislio je na rat, izme�u Hrvata i muslimana, nije trebalo do�i.

Sudbina je htjela da grješkom putujem sa Rosom u Konjic. Jer da nije bilo toga putovanja, ne bih to pri�ao Fadilu, najboljem prijatelju moga babe, koji je na konjskim saonama preko šume vozio ranjenog Muzafera i plakao. Nekad mi je babo rekao da je Fadil najbolji musliman kojeg poznaje.

«Puno je bolji, bio, od mene. A Allah, najbolje zna».

Pri�ao mi je kad je bio sa njim u vojsci u Zaje�aru. Neko je babi ubacio u raj liku komad svinjetine, a on ga sa istom rajlikom 'zaždio' u rame. Zbog ovog incidenta sva je vojska morala izi�i na pistu radi postrojavanja. Pred nekoliko stotina vojnika izašao je komandant kasarne i dreknuo:

«Nek' izi�e pred binu ko ne�e jesti svinjetinu!«

Jedan vojnik se probijao kroz ešalone. Svi su gledali u njega. Stao je ispred bine, sam u stavu mirno, pred komandantom. Bio je to Fadil.

«Jest �eš, druže vojnice!!! I �a�a �e ti je jesti!« komandant je zagrmio na njega.

«Razumem, druže komandante! Vi pošaljite mome �a�i jedan sanduk i nek' je jide, a ja je jisti ne�u«, Fadil je smogao snage da odgovori.

Zato sam volio Fadila i vjerovao mu. Verovao sam da je svim srcem, dan i no� sa svojim konjima, ne štede�i se, pospan i gladan, pribavljao i radio sve za borce. Kao i svi njegovi vršnjaci: Ragib, Omerica, Sejid, Asim, Hujdur ...

«Svak' za svoju revoluciju -ja za Alijinu!«, odgovarao je onima koji su ga odvra�ali.

Mahsuz sam mu pri�ao šta misli Roso. Mislio sam da �e mu biti drago to �uti.

«Ne znam ja ko je odbranio Pridvorce. Neko jest; oni pod zemljom, ili mi iznad zemlje. Linije su nam bile kod greblja«.

Pridvor�ani su veoma poštovali kosti mrtvih i grobove. Ako bi kopaju�i našli kost, nosili su je daleko gdje se ne �uje ni horoz ni ezan i zakopavali.

Pri�ao mi je da je �ajdin-hodža, smatran je evlijom i ukopan je u greblju, govorio da �e biti kavga na Menjiku, ali da dušmani ne�e si�i u Polje. Menjikje granica Hercegovine i Bosne. Sa hercegova�ke strane je katoli�ko selo Glibe, a sa bosanske muslimansko selo Pridvorci.

«Eto, Bože sa�uvaj, ovarisali su katilski na Here, a nama nisu mogli ništa».

Pitao sam Fadila ko bi još mogao biti taj dobri pod zemljom od kojeg dušmani nisu mogli pro�i.

52

«Stari su kazivali da udnu greblja ima divoja�ki nišan sa sabljom na livoj strani. Kažu daje to bila divojka šehid».

Otišao sam u greblje i me�u mašetama gr�kim, rimskim i bogumilskim pronašao ženski bašluk sa uklesanom sabljom na lijevoj strani. Ne znam da postoji takav bašluk u svijetu sa isklesanom sabljom do srca.

Ali i da postoji, to nije jedino �udo u Pridvorcima! Pridvora�ki šehidi nisu mogli biti ukopani u to greblje. Ukopani su u njivi koju je samo za to uvakufila jedna nana. Njeno ime je, Allahu ekber, Šehida! Ona �e biti prvi mejt koji �e se ukopati u njenom vakufu. Nakon nje tu su ukopani svi pridvora�ki šehidi.

Ko pod zemljom, ko na zemlji?

Možda je bilo kukavi�ki od mene što sam dan prije op�eg napada na G. Vakuf pobjegao sa djecom u Zenicu. U petak sam vidio autobuse hrvatskih specijalaca da ulaze u grad. Sutra ujutro (17. januar '93.) zamolio sam Saliha da me vozi i ne pita za cijenu. Vozio me je džaba. U povratku auto mu je pogo�eno, granatom, a on �e ostati blokiran koliko su trajale borbe za grad. Salih je unuk Hodže �ajdina. Imao je loš imidž u selu. Mlad se „otisnuo u svijet“, puno bekrijao i kafan�io. Kao da nije unuk �uvenog hodže zbog kojeg se vjeruje da ni mrtav pod zemljom nije dao dušmaninu mimo sebe. Što Hodža pod zemljom, to unuk na zemlji; Salih je prvi stao uz grupu momaka, opremio ih i odveo u školu na Borovu ravan na obuku. Zato su ih zvali „�ajdinove beretke“.

Kad je Bruno Zorica Zulu, komandant Bojne Frankopana, doveo 80 specijalaca da, po uzoru na Vitez, iznutra osvoje grad, Op�inu i MUP, dojavljeno je Goranovim momcima na Borovoj ravni. Hakija Topi�, rahmetli, uhvatio je Zulua i svezana doveo pred �ajdina u njegov hotel.

«Pustit �u te samo kad ti vojska napusti grad», rekao mu vezanom �ajdin. Bilo je po �ajdinovom. Bruno Zorica Zulu, svjetski probisvijet, postao je pukovnik HVO-a. Bio je u Legiji Stranaca poput desetak hrvatskih �asnika, u�esnik je Pustinjske oluje i odlikovan za ovakva „herojstva“ po Bosni raznim ordenima.

Ito tako, kad je srušen most u Donjem Vakufu (aprila 92.), što �e biti dugo granica sa �etnicima, �ajdin je u svom hotelu zatekao Mladena Naletili�a Tutu.

«Tebe sam �ekao», obratio mu se Tuta. Pokazao mu je novac u aktentašni.

Salih je šutljiv �ovjek. Ovakve stvari ne voli kazivati.

«Pametan», kaže narod za ovakve junake. Ko zna gdje �e ga ko sresti. Zaista se sreo sa Zuluom na trajektu. Krio se u autu, dok se nisu mimoišli. 1 ne znam sve relacije po kojima sa dovijao da odbrani Vakuf. Drugi �e se ljutiti što ih ne spomenem. Takav je adet ovdje oko herojstva. Bilo je i ve�ih heroja od njega. Tad je Hanefija Priji� Paraga bio numera uno, a kasnije �e se istaknuti Pajo. Ali, ja sam sa Salihom, odnosno preko njega, radio sve što sam mogao za odbranu. U njegovom hotelu sve vrijeme je bila smještena policija, samo 3-4 metra od ustaških snajpera.

Na koncu, zbog (ne)razumijevanja njegovog hrojstva Salih je trebao biti ubijen u operaciji „Trebevi�“. Uhapsili su ga sa grupom momaka pod sumnjom da su švercovali pivo i cigarete sa Hrvatima. Tako nešto. Me�utim, radilo se o ratu vojne i policijske kontrole punkta u G. Vakufu, koji je u to vrijeme bio muslimanski Šentilj. Zbog toga sam napao Alagi�a i Alispahi�a, ne znaju�i ta�no ko vodi akciju i ko je odgovoran za hapšenja; vojna ili civilna policija. Alagi� mi je javno prijetio, a njegov logisti�ar Asim Kamber, poslao je potpis 400 Krajišnika koji su se zavjetovali da �e me ubiti. Bio je nasporazum sa Alagi�em. Nisam njega nazvao „Muslimanskim Rankovi�em“, ve� Alispahi�a. Rankovi� nije bio oficir, ve� policajac. Ali, zbog kritike Krajišnika, koji su

53

dozvolili da se u njihovu kasarnu 7. korpusa privode uhapšeni, zaslijepila ih je mržnja prema meni. Bio sam u Zagrebu kad me je pozvao Šefko Omerbaši�, da bi me upoznao, i valjda, pomirio sa Kamberom. 1 pred muftijom mi je prijetio. Kao zadrti i robusni Krajišnik. Me�utim, kolo sre�e se okre�e; Kamber je dao zavjet da �e strpati Alagi�a u zatvor, i to mu je i uspjelo. Ja sam ostao prijatelj sa njim. Iz današnje perspektive, na Salihovo hapšenje mogu gledati kao prodor SIS-a u MUP.

U vrijeme hapšenja Saliha drznuo sam se zvati Predsjednika u kabinet. Javio se Bakir Sadovi�. Zamolio me je da napišem sve na papir, jer za dva minuta Predsjednik ide u Mostar. Tamo su bili Tu�man i Kinkel. Taj dan se pamti kako se „premostio“ Stari most. Alija se ljuljao na vise�im daskama, mašu�i ljudima. Tu�manu su zviždali.

Sjeo sam u tu�e auto i uputio se u Sarajevo. Rekao sam Sadovi�u usmeno sve šta mislim o „Trebevi�u“. U me�uvremenu je Predsjednik tražio izvještaj Jusufa Jašarevi�a. Bila je to suviše op�enita ocjena akcije „Trebevi� 4“.

«Ovo rade u ime SDA, a niko od SDA ne zna šta se radi. Zar se borci mogu tu�i željeznim šipkama?!», vikao sam.

Vjerujem da sam svojim tekstom, a i usmenom reakcijom, zaustavio „Trebevi� 4“. Nedavno �e Miodrag Simovi� obznaniti kako je Udba vodila akcije protiv nacionalista pod šifrom „Trebevi�“. Pod istom šifrom je „odra�en“ i Izetbegovi�. Navodim ovu pikanteriju da pokažem koliko je Izetbegoviceva policija bila demokratski evoluirala u odnosu na Udbu.

Ubrzo se desio sukob Munje i Bakira. Dok se u Sarajevu vodi rat, provincija može odahnuti. Salih je pobjegao iz zatvora i krio se dok se „Trebevi�“ nije smirio.

Story about Nica-ze

Zenicu nisam volio zbog zatvora. Podsjetila me je na dolazak u posjetu Džemi. Nisam znao ni ljude. Bila je puna izbjeglica. To je bio grad pijaca; na sve strane narod je prodavao stvari. Ulice su izgledale kao korita rijeka nakon što se bujica povukla i iza sebe ostavila razne �arapende i ku�ne stvari. Nejra je me moljakala da joj kupim barbiku.

Grstio sam se na tu�e stvari, a nisam imao ni novca. Igasin paket, mali galon�i�i džema i jedan grumen odvaljen od „panja“ presovanih hurmi, hvala Bogu da je bio posljednji, nije obe�avao da �u mo�i preživjeti sa djecom. Ipak sam kupio Nejri barbiku; jaha�icu sa šeširom. Onda sam morao kupiti i konja, sve skupa 15 mraka. Kad smo došli u sobu, Nejri je pozlilo. Žalila se na glavobolju.

«Cim pogledam u barbiku, zaboli me glava i ho�u se onesvijestiti. Molim te baba, nosi je iz ku�e. Strah me je od nje».

Sjetio sam se kad je Hafiz preda mnom lije�io djevojku od sihira i uzeo lutku prijete�i joj da �e je spaliti, ukoliko mu ne kaže šta rade džini, Allah nas sa�uvao od njih, u njoj. Prestrašen tom scenom, uzeo sam bariku i u�e�i nešto bacio je u rijeku. Osim fotoaparata i pisa�ih mašina, nikad nisam htio kupovati stvari na ulici.

Bio sam nekoliko dana u hotelu dok sam se razdužio sa Avdi�evom grupom. Isplatio sam svoje ra�une, znaju�i da bi me Zlo�o nekad mogao prozivati. Ostavio sam ga da drma viski dok traje ono Seferovih para, i okuplja stare komunjare. Hamdija Kulovi� mu je dao papir za štampanje novine, Ibe Vraži� obe�ao dati pili�e Domu štampe. Izašao je prvi broj SB sa feljtonom Od Golubi�a do Delimustafica. U Sarajevu se prodavao, navodno, po 4 marke nacrno. �etiri broja SB, koliko je trajao feljton, izišla su u Zenici. Feljton je pisan uz napomenu, da bi, ukoliko bi se protiv autora feljtona poduzele neke prijetnje radi sprje�avanja objavljivanja feljtona, to bio uzaludan posao, jer

54

se tekst i knjiga, koja je bila najavljena, nalazi, kod nekoga u Kara�iju. Mjesto izdavanja knjige ukazivalo je na glavnog mentora teksta, Rusmira Mahmut�ehaji�a, tadašnjeg potpredsjednika Vlade. U jednom sam intervju rekao kako je Nedo Sara�, ro�ak Izetbegovi�a, išao u Split da od Mahmut�ehaji�evog brata uzme 30.000 maraka radi finansiranja SB. Ostalo je nejasno da li je preuzeo ovaj novac. Nije preuzeo novac! Pošto je sa djevojkom pobjegao u Zagreb, a zatim u Australiju, Avdi� je psovao na njega, tvrde�i da ga je sreo Delimustafi� u Zagrebu i zaprijetio mu. Mahmut�ehaji�ev brat je bio jedan od klju�nih logisti�ara u Ljubljani, mnogi su ga optuživali, pa i sam Avdi�, kao glavnog krivca za pad Jajca, jer, navodno nije dostavio municiju, za šta je bio odgovoran. Pred kraj rata, taj Rusmirov brat je, voze�i se no�u sam preko Igmana, zalutao na �etni�ki punkt u Kotorcu. Nikad nije javno potvr�eno, ali spekuliralo se daje uz nega bilo mnogo novca, i da je razmijenjen za „neke visoke �etni�ke oficire“.

Sreo sam Seju Omeragi�a, koji me je molio za pozajmicu za burek, jer su ga Avdi� i Sara� otjerali iz hotela i nisu mu htjeli pla�ati hranu. Taj �e nas moment sprijateljiti. Ratni drug je nekad zna�io, možda, najve�i stepen prijateljstva. U tom zna�enju smatram Seju svojim ratnim drugom. Uz Esu He�imovi�a, kojeg sam zatekao bez posla, nakon što su mu zabranili Štit, novinu armijskog Press-centra u Zenici, koju je radio sa Miletom Srdanovi�em, bio sam siguran da mogu dovoljno napisati tekstova za Ljiljan, koji je kao vjersko-humanitarna novina povremeno izlazio u Zagrebu.

Predsjednik SDA Zenica Fuad Džidi� predložio nam je da održimo tribinu sa nazivom Sarajevo pod opsadom. Dvorana Pozorišta bila je dupke puna. Još toliko ljudi nije moglo u�i, tvrdili su organizatori. 1 Avdi� i ja podržavali smo oficijelnu strukturu Armije, napadali samozvane komandante, poput Juke koji je tih dana pretukao Vehbiju Kari�a i njegovog sina itd. Dobili smo freneti�an aplauz. Faruk Midži�, malo stariji novinar Oslobo�enja, koji je spalio blizu 6.000 svojih tekstova, doviknuo je Avdi�u:

»Pobijedi te hodžica, Avdi�u!».

Time je htio re�i da su ranije razgovarali o meni, da me je Avdi� „držao za hodžicu“, i da sam tu no� imao više aplauza od njega. I sam sam to primijetio. Nije teško biti elokventniji od mucavog, nervoznog, pa i neuljudnog Avdi�a. Ali, on je ve� bio novinarsko ime, a ja polu-anonimus. Midža je bolje znao koliko je Avdi� sujetan i koliko ne trpi konkurenciju. Posebno, konkurenciju moje sorte. Grohotom se smijao i glasno dovikivao zbunjenom i pogo�enom Avdi�u.

«I Senad je hodžica, Midža», komentirao sam njegovu šegu.

«Kako, bolan?» govorio je krajiški punim plu�ima.

»Završio je 'crvenu medresu“. Njegov reis je, bar „iz bliza“ bio, Nijaz efendija Durakovi�». Asocirao sam ga na knjigu Nijaz iz bliza koju je napisao Senad.

«Ha-ha-ha, tako ste se našli. Par, nema šta?»

Baš sam mislio tako kako sam rekao Midži. Avdi� je pripadao jednoj mla�oj plejadi komunisti�kih novinara i crvenog sjemeništa FPN-a. Malo se razlikovao njihov vokabular od Nijazovog. Avdi�a je neko od hrvatskih novinara u Globusu usporedio sa Dariom Kordi�em, njihovim vršnjakom iz „crvenog sjemeništa“. Misle�i pritom da im je ponašanje isto, kako u politici, tako u novinarstvu. Temeljna zajedni�ka osobina im je bila ostraš�enost.

U provinciji, poput Zenice, lahko je biti zvijezda. Još ako si iz Sarajeva?! Takvima su nas gledali.

Kako smo se šutke razišli, obojici je lahnulo. Avdi� je išao u 3. korpus igrati „tetris“ i vra�ao se hvale�i �edu, komandanta, kao najmla�eg pukovnika JNA, i budu�eg, po njemu, komandanta ARBiH. Sejo se sprijateljio sa Ibrom Puri�em, 1<omandantom PL-a, narodnim �ovjekom, velikih

55

ambicija bez ikakva vojnog iskustva. Ja sam se okrenuo, meni dobro poznatim, vjerskim krugovima: IZ, Islamskom centru i SDA-u. Skupa smo, dok sam još vjerovao da �emo skupa raditi, otišli svi kod Mahmuta Karali�a, direktora IC-a i emira 7. muslimanske brigade. Dao nam je uniforme. Avdi� je ugovorio intervju za Radio BiH, koji nikad nije emitirao. Navodno je bio kvar na diktafonu. Me�utim, mislim daje to uradio po nalogu svojih (in)direktnih veza sa Seferom i Munjom, kako bi provjerili najve�u vojnu nepoznanicu - 7. muslimansku brigadu.

Zeni�ke brigade su se do tada bile okušale na Smetovima, u Drivuši, srpskom selu, gdje je PL rastjerala naoružane Srbe koji su se bili ukopali. Bili su u probojima na Igmanu. Jedan od bolje opremeljenih bataljona koji je u�estvovao u famoznoj julskoj (92) operaciji Koverat bio je Željezarski bataljon, koji je vodio Hamdija Kulovi�.

Najubojitiji i njatragi�niji prodor imala je 7. muslimanska brigada, probivši se do Ilijaša gdje je poginulo 40 mladi�a.

Unutar grada bila je velika kasarna u koju je stigla velika armada JNA iz Slovenije. Njen dolazak u Zenicu prikazivan je na TV SA i Yutelu. Na snimku su se vidjele žene u dimijama kako bacaju cvije�e na tenkove i nude pite i baklave �etnicima koji su završili rat u Sloveniji. Komandant kasarne bio je izvjesni Šip�i�. Niko zvani�no nije pregovarao sa njim o napuštanju kasarne. Navodno je sa njim na vezi bio Mirsad Agi� Pirse, koji se bio proslavio skrivanjem dokumentacije regruta iz Vojnog odsjeka. Pirse je, sa grupom SDA-ovaca, upao kasno no�u u kancelarije Op�ine i oplja�kao, kao da je banka, svu dokumentaciju, zatim je bacio u kanalizaciju, a neki tvrde da su je skrivali po pe�inama. Policija, koju je kontrolirala SDS, proganjala je „plja�kaše“. Izgon Šip�i�a iz kasarne pripisuje se, tako�er, Pirsetu. Jednog dana pozvao je telefonom �etni�kog komandanta:

«Halo, Šipak», tako gaje oslovljavao.

«Ko je?»

«Pirse!»

O�ito su se znali.

«Šta je? Šta ho�eš?»

«Znaš li gdje sam?»

«Kako �u znati?»

«Evo me ispod tebe u tunelu».

«Kako je mogu�e nazvati telefonom ispod zemlje?»

«Nije mogu�e! Ali, zamisli da sam dolje. Jer stvarno ispod tebe ima tajni tunel. Napunjen je i letjet �eš u nebo ukoliko ne napustiš „gnijezdo“.«

«Daj, ne šali se. Znaš da pregovaramo«.

»Drugarski sam te opomenuo. Pazi šta radiš! Zdravo!«

Šip�i� je napustio kasarnu. Negdje na Lašvanskoj petlji konvoj je napala jedinica legendarnog Buze iz Visokog.

56

Pirse je, poput mnogih ljudi koji su imali problema za zakonom, odvažno iskazao svoj patriotizam. Hvalio se kako je bio sa Alijom u zatvoru. Ali, slovio je i kao jedan od Delimustafi�evih ljudi. Avdi� je to bolje znao, jer se takvih najviše bojao. Kasnije je Pirse slovio kao prohrvatski �ovjek povezan sa Grudama, ali isto tako sa �etnicima na Palama. Šipak ga nije zaboravio. Iseljavanje Srba iz Zenice, navodno je, u velikoj mjeri, kontrolirala njegova grupa. To su bile samo spekulacije. Hrvatski pandan Pirsetu bio je Holman, lider HOS-a, i jedan do tjelohranitelja SDA-ovog predsjednika Op�ine Besima Spahi�a.

Zbog nedostatka povjerenja, zatim politi�ke i sigurnosne kulture, vojnog neiskustva, muslimanski glas je bio mole�iv ili vjerski zapjenjen. Procese u gradu su kontrolirale i pratile druge skupine. Pojavljivanje crnih uniformi ispred Hrvatskog doma, te formiranje i imenovanje HVO brigade Jure Franceti�, po �uvenom ustaškom zapovjedniku, bio je klju�ni moment iseljavanja Srba. Kasnijom koncentarcijom mudžahedina njihovo iseljavanje je uglavnom završeno. Reklo bi se mirno. Navodno je pop u dobrotvornom društvu „Pokop“ dijelio kantice sa maš�u i eurokremom ispod �ijih poklopaca su bila „uputstva za vezu“. Izlazili su preko Busova�e, Žep�a i negdje kod Zavidovi�a.

Na press-konferencijama su se sva�ali �idi� i Kordi�, HDZ i SDA. Drugih stranaka nije bilo. Zeni�ki mediji, poput NTV ZETEL, prenosili su cijele Kordi�eve press-konferencije. Novinari su, još, mogli i�i u Busova�u.Ja nisam smio, te sam platio Lejli Sarajli�, urednici Naše rije�i, da mi uradi intervju sa Kordi�em.

«Pozdravio te je Kordi� i rekao da slobodno do�eš», rekla mi je dok mi je predavala otkucan intervju. Nisam joj vjerovao za pozdrav od Kordi�a, a nimalo mi to nije �inilo kompliment. Kako bi on znao ko sam ja?! Znao sam da Alijini logisti�ari imaju kontakte sa njim na Tisovcu. I ako me je Lejla predstavila kao Alijinog �ovjeka, možda je stvarno i Kordi� želio kontakte sa mnom. Grozno, koliko god bilo nužno. U ustima mi je odzvanjala fraza „oni su realnost“, kao izlika Alijinim politi�arima što uop�e komuniciraju sa Šuškovim pulenima.

U tome �e Ramazan. Prvi u ratu. Hrana nije bila skupa, posebno meso. Slao sam tekstove za Ljiljan, pozajmio nešto para od Enesa Begi�evi�a i smirio se sa familijom.

Mirzeta je zatekla svoje Kljucane koji su joj prepri�avali golgotu. Ostala joj je sestra u Klju�u i puno je patila. Emini su po�eli rasti obrazi kakvi su bili kad sam ih poljubio na Željezni�koj stanici u Sarajevu 17. aprila '92. Kupovali smo drva u vre�ama od izbjeglica. Birali smo žene u dimijama koje su Eminu podsje�ale na nenu. Naj�eš�e su to bile Jaj�anke i Krajiškinje.

Na teravijama je bilo mnogo klanja�a. Jednom je jedan mladi�, usred gužve i vru�ine, uzviknuo:

«AAAJ!».

Ne znam kako hodža nije prekinuo namaz. Bio je u Keratermu i to gušenje u džamiji u njemu je izazvalo podsvjesni jauk kakav je puštao u logorskoj sobi, bez zraka i nabijenoj ljudima.

No�as brate jemin daj!

Bilo je mnogo „javnih iftara“. Ne volim se iftariti izvan svoje ku�e. Ali sam otišao na iftar u 7. muslimansku za 17. no� ramazana - Lejletul-Bedr. To je no� islamskih heroja i njome se obilježava prva pobjeda muslimana. U njoj su muslimani bili desetostruko slabiji. Smatra se daje to jedina bitka u povijesti �ovje�anstva gdje su se meleci borili na strani muslimana i daje i njih nekoliko poginulo kao šehidi. Nije bilo boljeg povoda za borce 7. muslimanske brigade da te no�i daju jemin. Jemin je arapska rije� izvedena iz rije�i iman, što zna�i vjera. Dati nekom vjeru ili zakleti se nekom ne vjernost, trebala bi zna�iti ova rije�. Ja je pamtim od svoje majke kad bi reci nekom od nas:

57

«Dajem ti jemin da �eš platiti«.

To je zna�ilo da je rekla svoju posljednju, i bilo bi po njenom.

Ne znam koliko je brojala boraca 7. muslimanska. Možda tri hiljade. Sportska hala na Bilmiš�u bila je dupke puna. Klanjala se skra�ena teravija, u�ili se odlomci Kur'ana, ilahije, Emir je držao govor, horili su se tekbiri, a onda je istrenirana vojska stala u ešalone. U zelenom turbanu, tako da mu se lice jedva vidjelo, mladi oficir Šerif Patkovi� stao je pred emira Karali�a i raportirao snažno i otresito, podvi kuju�i:

«Tekbir!!!»,

«AlIahu ekber!!!» uzvra�eno je hiljadama puta snažnije.

Mislim da sam bio izgubio svijest. Kažu da su srsi po koži i kosi koji obuzmu �ovjeka nakon iskazanih emocija prilikom vjerskog ushi�enja i zanosa, tragovi meleka, koji u tom trenu zijaret u�ine insana: Mene je tada opahlo hiljadu meleke sa sedamdeset hiljada krila i to u jednom naletu koliko traje kratki treptaj oka.

Tekbiri se kod nas u�e prilikom mevluda, klanjanja bajrama, ispra�aja hadžija i sli�no. To su tihi, polagahni, polupla�ljivi tekbiri. Godinu kasnije, stat �u za istu govornicu i re�i mudžahidima 7. muslimanske daje „tekbir“ bijela atomska bomba od koje drhte dušmani islama. Naime, obrazložio sam da atomsku, kao ni hidrogensku, pa ni nuklearnu bombu, od kojih drhti �ovje�anstvo, nije smislio muslimanski um, jer mu to nije svojstveno. Takve bombe su iz(um) mušrika. Odlika mušri�ke ideje je da se brani kopljima i bombama. Podsjetio sam na sliku „šume kopalja Ebu Leheba“, najlju�eg neprijatelja Poslanikovog, s.a.s.. A zatim podsjetio na pri�u o Karunu, osiljenom Firaunu, koji je strijelom pucao u Boga. Takvu silu srušilo je krilo mušice, kakao pjeva Rumi. Htio sam re�i da je prirodno �etnicima da se pouzdaju u svoje naoružanje, i da je jasno zastoje muslimanima uveden embargo, ali niko ne može razoružati muslimansko srce koje kli�e tekbire od kojih drhte �etnici, više nego muslimani od njihovih bombi.

«Tekbiiir!!!»

«AlIahu ekber!!!»

Prolomilo se salom. Opet sam bio presje�en i ispred mene je bilo samo zelenilo.

To je zna�ilo da su razumjeli kur'ansku pri�u o Karunu. Smatraju�i se liderom �ovje�anstva, pa i Bogom, bio je ljubomoran na vijesti da postoji Tvorac Zemlje i nebesa.

Uzeo je veliku pticurinu, svezao joj nosiljku za noge, a ispred kljuna zakovao komad mesa koji je mamio pticu da ga vine u visine. Kad je vidio da je ptica „mitila nebu pod oblake“, odapeo je strijelu. Zaista se strijela vratila sa okrvavaljenim vrškom. Prema mnogim hikjajama, Bog je dao ribu da je pogodi strijela i zato je riba halal nezaklana. Karun je umro pošto mu je mušica ušla kroz nos u mozak. Kur'an voli da pokazuje primjer mušice, tog si�ušnog Božijeg stvorenja. Još ni danas �ovje�anstvo ne posjeduje sistem radara kakav ima pauk u svojoj mreži.

«Sva sila ljudska u odnosu na mo� Božiju ne može se nositi ni sa mušicom«, poentirao sam govor.

1 sam sam vjerovao u ono što sam govorio. Bezrezervno! Zato sam skupa sa mudžahidima 7. muslimanske dao jemin da �u se boriti.

Kada je grupa od dvadesetak mladi�a u bijelim uniformama, i bijelim mahramama na glavi, sa zelenim povezom na �elu, na kojem je harfovima bilo sipisano: la ilahe illellah Muammedun

58

Resulullah; te puškama priljubljenim rukama uz prsa, utr�ala strojevim korakom u salu, tiho a snažno, uz udar desne noge u patos, po taktu strojeva koraka, izgovarala: „AIlah!“, stanka, „Allahl“, stanka, „Allah!“, bio sam s onu stranu ovosvjetskog, išao po bridu Si rat �uprije, stupao po taktu kora�nice, osje�aju�i huku talasa koji se odbijaju od obala Ahreta, i u kovitlacima vra�aju prema meni da me progutaju, da nestanem u njima ...! To je bila „Gerila“, udarna jedinica 7. muslimanske. Formirao ju je, kako sam kasnije saznao, Pilot, turski oficir bošnja�kog porijekla. Izvjesni Peki�. Poginuo je 14. aprila u napadu na HVO kod hotela Rudar.

Pri�alo se da je kora�nica, po �ijem taktu je stupala gerila, uzeta iz Mehtera, kora�nice turske voske. Mislim da se radi o Fatihovom maršu kojim je njegova vojska umarširala u Islanbul, a vala i u Sarajevo.

«O, Bože, evo vojske, sa kojom �u, ako Bog da, uz ovaj marš u marširati u Sarajevo!», šaptao sam u sebi.

Ne mogu vjerovati da je u tom trenutku u toj sali neko mislio druk�ije od mene. A da su �uli pri�e i znali o Sultanu Fatihu, kojim sam bio opsjednut otkad su ozuhurile �etni�ke brade i kame, kraja nam ne bi bilo... Iste bismo no�i krenuli na Sarajevo.

Kada je Sultan, šetaju�i po divanu u Edrinama, razmišljao da li �e umrijeti a Carigrad ne�e osvojiti, njegova vojska ve� je bila u Rumeliji, a zidine Carigrada ostale usprav, i kada pozitivan odgovor nije mogao dobiti od svih vezira, na um mu je pala ideja da pita za savjet nekog pobožnog u�enjaka. Raspitao se ima li takav u njegovom carstvu. Odgovor je stigao da bi to mogao biti Hajdar dede, skromni sufija iz Ankare. Poslati su telali, konji su se mijenjali, a oni nisu zastajali do sela u kojem je živio Hadar dede. Našli su ga u baš�i kako kopa bostan. Kokad je znao zašto su došli, rekli bi derviši, musafire je poslao ku�i da se odmore, dok se on preobu�e. Krenuo je sa njima na put. Kako se ko�ija primicala Edirnama, Sultanu je srce zalupalo snažno i javljala se žudnja da vidi lice �ovjeka kojeg vode. Po tome je zaklju�io da je ovarisao na traženu osobu. Ni �asa se nije �asilo, Hajdar dedu su uveli na divan. Sultan mu je ponudio svoje mjesto. Hajdar dede je odbio, rekavši daje to samo mjesto za Sultana. U tom priknadanju gdje �e ko sjesti i ko �e kome ve�u �ast iskazati, bez kucanja u zvekir, upala je posluga nose�i tek ro�eno dijete u naru�ju. Za takav muštuluk se ne kuca ni Sultanu, a i nisu smatrali da ga posebno ometaju u razgovoru sa nekim dedom.

»Muštuluk, dobi li ste sina, Padi Šahu», uzvikivali si dvorjani.

«Hvala Allahu, ali nosite sad to dijete odavde», odbio ih je Sultan, na op�e zaprepaštenje.

«Dajte meni to dijete«, pružio je ruke Hajdar-dede.

Uzeo je dijete u naru�je i na desno uho prou�io Muhamedi-fethiju:

«lna fetahna leke fethan mubina ... Evo ko �e osvojiti Carigrad», uzvikivao je Hajdar-dede, ninaju�i dijete na rukama.

To je bio Mehmed Fatih. Ime je dobio od rije�i feth, što zna�i pobjeda.

Tako �e i biti, Fatih �e, haman kao golobrad mladi�, poput mnogih koje sam vidio u „Gerili“, jednog utorka osvojiti Carigrad i dati mu ime Islam-bul, Cvijet islama. Znao sam i to, što mi je bila �ast, da je Hasan, jani�ar koji je prvi pobio zastavu na zidine Carigrada, bio Rumelijac, sa Balkana. E kad se bitka utihla za tri dana, osvanuo je petak i trebalo je klanjati džumu. Na poljani ispred crkve Aja Sofije, postrojila se vojska u safove. Nakon hutbe Šejh je pokazao da Fatih pre�e u mihrab.

«Tvoje je, Sultane, da klanjaš prvu džumu».

59

Fatih je stao prema zidu, na stranu za koju se smatralo daje pravac kibli, zanijetio i malo zatim spustio ruke. Opet je nijetio i opet spustio ruke. Tek tre�i put, nakon što se malo pomjerio, nastavio je klanjati. Sufije tvrde daje i ovo pokazatelj da je Fatih bio evlija, i da je zanijetio tek kad se pred njim rastupio duvar i ukazao Bejtullah.

«Gdje sam ja to bio?» pitao sam se dok pokušavao zaspati?!

U ušima mi je samo odjekivao eho ilahije: No�as brate jemin daj!

O�i su me boljele i žudio sam za suzama. Pustio sam ih da mi kvase lice. Volim plakati u samo�i kad niko ne vidi.

Nešto od ove atmosfere napisao sam u Ljiljanu sa naslovom No�as brate jemin daj!

Zeleni meci

Bio je Bajram kad mi je stiglo nekoliko brojeva do Zenice. Prišao sam Karali�u i pokazao tekst. Bio je zadovoljan. To je prvi tekst o 7. muslimanskoj brigadi.

Napisat �u ih još. Pratit �u ovu brigadu, savjetovati njene komandante, braniti je od tra�eva, praviti intervjue, uživati u njenim smotrama, plakati za njenim šehidima. Jedan od takvih tekstova je bio: "Samo Allah može poslat ja�u vojsku". Zapravo, u tekst je Džemo umetnuo nekoliko pasusa koje je �uo od Asima Kor�i�a, prvog komandanta 7. muslimanske. Ali, u biti tekst je moj, jer sam Džemi, da bih mu razgalio srce, pri�ao dugo o utiscima, a koje nisam objavljivao, te mahsuzile poslao tekst za njegovu dušu. "Zeleni meci", koji se spominju u tekstu, kao i privi�anje �etnicima hiljada mudžahedina, neke magle ili kiše, koje bi se pojavile u borbama, sve je govorilo o nadnaravnim situacijama koje su ukazivale da je Allah na strani takve vojske. Neki su mi zamjerali i ismijavali, moje tekstove sa "zelenim mecima", poput Mujkija opijenog hasedom. Nisam bio �itao knižicu "Allahovi znakovi u Afganistanskom ratu", ali u njoj ima mnogo sli�nih stvari. Zato sam ranije slušao pri�e o živ�i�kim šejhovima koji su mlatili koprive štapom ispred sebe, a kad su se vratili askeri sa fronte sa Rusima, kad su haman bili zauzeli Istanbul, pri�ali su :

«Da ne bi Šejha, koji do�e i sve ih sabljom pokosi...?!»

Ljudi su u jesen 94. vidjeli oblak nad Zenicom na kojem je pisao šehadet.

Razumijem one koji ne mogu shvatiti nadnaravne pojave, ali više, ili bolje razumijem one koji su vapili za nadnaravnom intervencijom, kad sva svjetska sila ne�e da intervenira, za spas muslimana. Razumijem i one koji kritiziraju "indijsko-fakirski" imidž islama, koji se bio etablirao od tog vremena u srednoj Bosni.

Upravo takvu reakciju na tekstove o 7. muslimanskoj doživio sam od muslimanskih starica, za koje je Gazalija rekao da imaju najve�i iman.

Bio sam u 7. muslimanskoj kod Halila Brzine. Nisam baš precizno mogao odrediti njegovu ulogu ili funkciju. Bio je naka veza izme�u emira, komandanta i logisti�ara. Pošto je nekad u Željezari slovio kao kadrovik, ekvivalent u vojsci je bio personalac. Doimao mi se kao glavna sklopka unutar cijele strukture brigade. Držao sam ga na oku, ali i za prijatelja.

Rodila mi se Esma. Trebao sam zakalati kurbana, te sam Brzinu zamolio da to obavim u Sedmoj. Halal bilo, tako i u�injeno. Dok smo sjedili u kancelariji, ušao je kurir, moj Halifa, sa jednom kesom. U kesi su bili vuneni �arapi, džemper, i druga odje�a. Kazao je da je to poslao Predsjednik

60

za borce. U kesi je pisala poruka da je Predsjednikova sestra �itala teskt (Samo Allah može poslat ja�u vojsku), prenesen iz Ljiljana u Preporodu, i osim dova koje �ini za te borce, šalje svoj skromni pekšeš. Bio sam ganut. Da joj Allah ukabuli njenu vjeru i hizmet islamu.

Takve muslimanske starice - nene sretao sam na Igmanu, protjerane iz isto�ne Bosne, loše odjevene u dimije, i same promrzle, plele su �arape borcima, i gladne i ponižene, gulile krompire. Hem što ih je svako ko bi stigao ujedao za srce, o tom dušmanskom ujedu za srce govori cijela knjiga, ni njihovi muslimani nisu baš hajali i poštovali ih u onoj mjeri u kojoj su zaslužile. Tako mi je, baš na Igmanu, prišla nena, vršnjakinja moje majke, skupa su išle na hadž, i upitala za majku. Ostala je sama. Njeni su se razbježali po svijetu. Znao sam joj familiju, ugledne muslimane, koji su živjeli i snašli se u srednjoj Bosni. �udio sam se kako ne ide kod njih. Zašto živi uz vojsku, crn�e�i u kuhinji, da bijela, haman spirine i korice hljeba, i spavala na daskama, a pokrivala se humanitarnom dekom. Njen jedan potomak koga je ninala u naramku bio je "budža" i moj prijatelj. Smu�io mi se, da ne zna za nju. I ona je nekad bila bogata, lijepo se nosila, dolazila u Sarajevo. Mla�e žene, makar i izbjeglice bile, nosile su trenerke i hla�e. Nene to ne mogu obu�i na sebe. Da im je bilo dimije �e na�i.?! 0 kako smo ružno ispratili te naše plemenite starice?!

Možda �e mi biti umanjeni sevapi pošto otkrivam da sam jednoj grupi izbjeglica cijelog Ramazana pla�ao somune u pekari za iftar. Te grupe su se, dok je Ramazana, sjetili još samo jedna humanitarna organizacija za 27. no� i Bajram. Svijet se puno žalio na raspodjelu muslimanske humanitarne pomo�i.

«Ko �e gladnom biti pravedan«, mislio sam. Ali, niko ne može pore�i da je u to nemilo vrijeme postojala neka povlaštena grupa, ili stalež. Bilo im zapalo, a, vala, malo kasnije, i prisjelo. Kad me je pozvao na kahvu šef jedne islamske organizacije, pitao me što ranije nikad nisam dolazio.

«Ovdje nema moga haka, hvala Bogu«, odgovorio sam.

Dao mi je kalendar i komplet kaseta Kurani-kerima. To je sve što sam uzeo od humanitaraca. Iskreno, imao sam dovoljno. Moja se �eljad nisu napatila. Ali, kad sam prvi put od evropskih stranaca dobio mandarinu i bananu, Eminaje htjela oprati i zagristi bananu. Nije znala da se guli. Zapravo, uop�e nije znala staje banana. Nije bila gladna, ali je žudila za vo�em i slatkišima. Upoznao sam djecu koja su bila gladna i željna hljeba. Sin Nejrine u�iteljice, kojoj smo dali brašna, veselo je skakutao dok mu je mama pekla hljeb.

U mom komšiluku, kad sam stanovao na Jaliji kod tete Elze, bilo je svih nacionalnosti. Prvi komšija Duško, jednog dana se odselio sa kamionom HVO registracije. Jednoj Srpkinji, kat ispod mene, muž i sin su pobjegli preko Zavidovi�a. Dobila je infarkt i umrla �ekaju�i vijest da su živi stigli u Prijedor. Za nju su, kako mi je rekla, za rat krivi Kohl i Papa. Ostala je familija Crnogoraca i Nejra se družila sa Bojanom. Muslimanske djevoj�ice su joj zamjerale, prijete�i da ne�e sa njima i�i u džamiju. Davao sam im hranu, a kasnije su preko mene dobili i novac od tetke iz Njema�ke. Jednu no� me Bojana pozdravila sa prozora:

«Akšam hajrullah!»

«Sine, nemoj ti mene pozdrvaljati tako. Ti svakog pozdravi sa dobar-ve�e!»

Vjerujem da je time htjela iskazati simpatije i zahvalnost prema meni. Svako zlo udara na najslabije.

Dok je na frontu bila relativno �ista situacija, u gradovima je eho rata nagrizao život. Taman posla da sam mislio o multietni�kom društvu i da sam reagirao iz politi�ke kulture o suživotu na ljudske sudbine. Reagirao sam po instinktu kao svako normalno bi�e. Tako mi je Mladen Pikuli� došao sa molbom da mi proda slike, jer sa trudnom ženom muslimankom želi napustiti Zenicu. Pikuli�a

61

nisam poznavao do Zenice. Poveo ga je Avdi� kao vrsnog fotografa iz Oslobo�enja. �ak su skupa i stanovali. Kupio sam mu slike, "k'o fol", da bi mu dao za kartu. Nakon sukoba HVO-a i Armije aprila 1993. Avdi� je rekao Sabi da otjera ustašu iz stana. Daje bogdo Mladen ostao u Bosni, a on ...?

Pa, ni tekbiri, koji su se prolamali gradom uz dje�iju graju, kao i na kupalištu u rijeci, nisu slutili dobru. Ni za muslimane, ni za nemuslimane. Muslimani su, kako su ih brzo nau�ili, tako ih još brže i zaboravili. Poplava mediokriteta, neobuzdanih i neiživljenih besposli�ara harala je gradom. Grstio sam se od takvih. Nisam vidio, ali sam �uo da su maltretirali žene u kra�im suknjama, naprimjer. Avdi� �e to di�i na gebelsovski nivo, tvrde�i da su im pucali rafalom me�u noge. Neuredni uniformirani mladi�i sa lošim autima bili su glavni momci u gradu. Organizirane jedinice kriminogenih namjera nisu nikad tako transparentno djelovale na ulicama.

Pare nisu bile pare, ve� bonovi iz Željezare. A moglo se za njih kupiti sve. Knjige nisu bile knjige, a više ih se štampalo nego štruca hljeba u jednom danu. Nikad ih nije zafalilo, a hljeba bi nestajalo. Nažalost, ostat �e u sje�anju samo da je bilo hurmi i knjiga koliko se htjelo. Uvrjedljivo, ako hurme asociraju na Arape. Ali kako su mogle hurme sti�i u Zenicu, moglo je sti�i i brašno. Nikad nigdje na svijetu kila brašna nije bila 30 maraka, kao tad u Zenici. Vidio sam glavnog koordinatora svih islamskih humanitranih organizacije na djelu. Kad je prvi put Predsjednik došao u Zenicu, cijeli dan je primao delegacije u hotelu Interkontinental. Ja sam trebao biti sa njim u 6 sati popodne. Došao sam ranije. Stajao sam pred salom �ekaju�i da me neko pozove. Mislio srna daje neki važan sagovornik unutra i da �u duže �ekati. Izišao je Predsjednik. Nikog nije bilo sa njim. Pozvao me je unutra i brzo smo završili razgovor. Boljele su ga noge. Žurio sam što prije oti�i od njega. Pred vratima je stajao gospodin koordinator humanitranih organizacija. Sahat vremena je kasnio predsjedniku na sastanak! Koliki je, u taj nevakat, bio taj �ovjek?! Ili, kakav je uhljup organizirao hranu do usta muslimanske sirotinje?! Dobro nismo svi pocrkali! A džip?! A brada?! To se moralo imati!

Sre�om, imali smo Emira Polju i Idriza Karamana, koji je voze�i kamion prema Jablanici iz Švedske ugledao prvu munaru i poviknuo tekbir. Od uzbu�enja je dobio lakši moždani udar. Pa i njegova punca Sulju �upriju, kojeg sam jedno zimsko jutro zatekao na Lopatici dok mu je šleper visio na brini. Haman šlagiran vozio je kamion iz Švedske. I njima sli�ne... Edah Be�irbegovi�, predsjednik Merhameta, blago njemu, nije odlikovan nikakvim ratnim priznanjem.

Trag tinte i slast hurmi

Koju knjigu pamte muslimani, a vala i nemuslimani, u Bosni, od miliona štampanih knjiga iz tog vremena?! Sje�am se nadahnutog govora Hilme Neimarlije na jednom susretu sa nama novinarima u hotelu. Pri�ao je o Španiji i knjigama, posebno romanima i poeziji, koju su muslimani napisali u tuzi za Španijom. Ganut do suza pitao se sluti li dobru tolika ljubav našeg naroda prema Bosni. Ne znam ko sve nije citirao rije�i majke muslimanskom borcu dok je plakao za Španijom: «Pla�i ko žena, kad se nisi znao boriti muški*.

Ko sve nije, i kad se nije, citirao plemeniti Kur'an kako je tinta u�enjaka ravna krvi šehida.

Gdje je trag te tinte u�enjaka iz tog vakta zeni�kog? Ko se smije drznuti uspore�ivati je sa krvlju ljudi, smatra li ih šehidima ili ne?! Do danas se povla�e samo dva naslova: Kako ispraviti naša shvatanja vjere i zašto? , od Imada el-Misrija, i "Upute muslimanskom borcu", od hfz. Halila Mehti�a, tadašnjeg muftije.

Prvu sam �itao. Nisam je ja napao, ali to su u�inili refentniji alimi od mene, Enes Kari� i Džemo. Kari� je prvi napisao tekst: "Šta nam rade iza brade", a Džemo je pisao feljton u nastavcima: "0 mezhebima". Mehti�evu knjižicu nikad nisam vidio. Valjda nisam bio borac. Tek, �itaju�i

62

optužnicu Amira Kubure, upoznao sam njen sadržaj. Danas se tvrdi da je objavljena u enormnim tiražima. Da se, bogdo, kupilo brašna za te pare!

Ako postoji neke vrijednosti u slovima iz tog vakta, to su novine koje su, u veoma teškim uvjetima izlazile i štampale se u Zenici. Najbolje stvari, ipak je napisala grupa koja je došla iz Sarajeva, zajedni�ki štampaju�i Ljiljan i SB. Vrijedi spomenuti i Štit, Oslobo�enje, PL, Livu, Našu rije� i Preporod. Imali smo relativno dobar radio. Televizija je kubrila sa strujom, a NTV Zetel je muljao sa parama i humanitranim donacijama. Takav joj je nekakav i rasplet danas. Me�utim, Željko Licner je ispod žita radio potpuno drugi biznis.

Kad sam ušao na sprat RMK, gdje su bile smještene humanitarne i vjerske organizacije, po personalnom sastavu su mi tuknuli na "panj hurmi" koji je Muharem cijepao na komade. Za mene, kao i sve Bošnjake, hurma je predstvaljala svetu mivku. Jeli smo je rijetko i samo u posebne vjerske sohbete, i iftare. Sastav je bio potpuno iz pokreta imama, njihovih lidera i njihovih simpatizera. Pošto sam bio jedan od najeksponiranijih protivnika Pokreta imama i Saliha �olakovi�a, nisam bio dobro došao. Ostali su neki animoziteti zbog sva�a. Ali, oni su bili pobjednici i dominirali su vjerskim životom. Sa Karali�em se, naprimjer, prije nisam ni pozdravljao. A, sad, u ime toga stoje obukao uniformu, prihvatio sam ruku i iskreno želio suradnju. On je završio fakultet u Medini i bio profesor hadisa u GHM. Mehti� je bio na vrhuncu svoje karijere i mo�i, naravno. U istom kabinetu boravio je i Hasan Maki�, biha�ki muftija, koji je bio preživio logor. Nusret Isanovi� je vodio Preporod. Njihov lider, a oficijelno v.d. predsjednik Mešihata Salih �olakovi�, bio je u Splitu. Još u Sarajevu sam vidio snimku kako klanja sa borcima na Smetovima.

U Sarajevu je bio pokrenut postupak za smjenu reisa Jakuba Selimoskog. Bio sam �lan tog "tijela" koje ga je trebalo legalno smijeniti. Ali, i zadao sam mu najteži udarac. Pošto je bi pobjegao "Kukanj�evim avionom" iz Sarajeva, da bi se nakon tri mjeseca vratio sa Izetbegovi�em u avionu, došao je na press-konferenciju.

«Kako Vas nije stid do�i pred muslimane, nakon što je ovdje bez Reisa klanjano 60.000 dženaza?!» Dugo je šutio prije nego je progovorio. Nije važno šta je rekao; da ga nije stid, da je radio za muslimane, da nije pobjegao. Pored njegove rezidencije granata je raznije Nijaza Šukri�a, profesora FIN-a, njegova sina Muhameda i Tenzilu, k�erku reisa Naima Hadžiabdi�a. Šukri�eva žena ne može ni danas pogledati u svoje ruke kojima je kupila rastrgano tijelo svog Muhameda. U tim momentima sam osje�ao, da sam reis, da bih namjerno išao pod granate da me ubiju, jer bi u svijetu, od koga smo vapili pomo�, ta granata i to ubistvo najsnažnije odjeknulo. Selimoski je bio na prijemu kod Izetbegovi�a i požalio se na moj napad.

«Što ga nisi pitao gdje mu je brat?» dao je svoje mišljenje Izetbegovi�.

Džemo je tada ve� bio na putu da realizira jednu od najve�ih donacija za muslimane. Ali, Izetbegovi� o tome nije bio upoznat. Njegova, razumljiva, kritika na Džemin odlazak bila je izraz pani�nog bjekstva nekolicine njegovih suradnika. Mada mi se Ismet Kasumovi� požalio kako ne možemo promovirati svog komandanta odbrane grada:

«Jer, eto, i Džemo je otišao!« smiješna mladomuslimanska nostalgi�na fikcija!

Samo nekoliko dana nakon smjene Selimoskog sa mjesta reisu-1-uleme, ispostavit �e se da sam bio u pravu. Zagreba�ki Danas objavio je intervju sa njim naslovljen Izetbegovi� je kriv za rat. Kad sam dobio novine u ruke, faksirao sam intervju u njegov kabinet. Danas je u to vrijeme bio naklonjen Tu�manu. A pošto su ga finansirali Abdi�evi medijski demijurzi od Zorana Milanovi�a, Armina Pohare do Ahmeda Žilica, tadašnjeg šefa Abdi�evog l«abineta u Esplanadi, ta je novina bila najviše njihovo glasilo. S po�etka samog rata Selimoski je primao Abdi�a kao �lana Predsjedništva. Selimoski je bio i predsjednik Fonda za pomo� BiH, te, mislim, predsjednik Upravnog odbora Vakufske banke. Tvrdili se da je bio uvezan u lobi Ante Markovi�a, preko Vlade Kambovskog, te

63

su ga vjerske strukture u Sarajevu optuživale za odštetu IZ za nekoliko miliona maraka. Kako �e se kasnije ispostaviti posjetom Saliha �olakovi�a, smijenjenog predsjednika Mešihata IZ-e, Velikoj Kladuši u vrijeme Abdi�evog proglašenja autonomije, vrh IZ-e koji je izabran uo�i samog rata bio je naklonjeniji disidentima iz SDA nego Izetbegovi�u, odnosno legalnoj vlasti u Sarajevu. Krajiške hodže su ga ga�ale tespisima u džamiji. Ramiz Drekovi�, tadašnji komandant 5. korpusa, pri�ao mi je da ima vrlo kompromitiraju�e kasete snimljenih razgovora �olakovi�a i Abdi�a.

Znaju�i sve ovo, o�ekivao sam unutarvjerske sukobe po toj osnovi. To, svakako, nisu znali oficiri u korpusu, a SDA-ovi truba�i samo su svoje trube prinijeli njihovim ušima.

Malo se viso�ka politi�ka i vjerska elita distancirala i bila je bliža oficijelnom kako vjerskom, tako i politi�kom rukovodstvu. Zenica je bila zakaparena i rezervirana. Pošto su Pokret imama vodili ljudi školovani u arapskom svijetu, optužuju�i tadašnje rukovodioce IZ-e za laicizam, pa i komunizam, kao i tadašnji studenti po arapskim zemljama koji su studirali i govorili arapski jezik, potpuno su se bili infiltrirali u humanitarne islamske organizacije. Uz pomo� takvih relacija bili su zadobili veliku mo�. Sklopka preko koje su sve relacije pravljene i realizirane prema Bosni bila je u Zagrebu. Sjedišta svih ve�ih humanitranih organizacija bila su u Zagrebu i odatle su rukovodili svojim filijalama u Bosni. Tako se iz Zagreba moglo kontrolirati ljude i novac koji je dolazio iz arapskog svijeta. Ne samo oružje, naravno. Zaneseni svojim ambicijama unutar bošnja�kog korpusa, ponajviše unutar IZ-e, ovaj lobi i da je imao više politi�ke kulture i sluha, nije shvatao, osim pojedinaca, koliko rade protiv interesa muslimana, odnosno za Tudmanovu politiku.

Sam sa sobom, bez prijatelja i savjetnika, strahuju�i za svoju familiju, smišljao plan kako demontirati, odvratiti i preusmjeriti sve ove opasne energije koje se napajaju iz Zagreba. Novinarstvo �e mi biti u drugom planu, ili samo sredstvo za preživljavanje i politi�ku borbu. Sebi sam pripisao misiju sprje�avanja rata me�u muslimanima i u tome sam, ako Bog da, uspio.

Razaznao sam sve poluge mo�i; vojne, vjerske, politi�ke, finansijske i humanitrane. Na�elnik Op�ine bio je Besim Spahi�, orijentalist, �ije porijeklo govori o vrlo uglednoj i poštenoj hodžinskoj lozi. Jedan od �uvenih pobožnjaka ovog kraja, koji je umro na sedždi, bio je negov dedo. Bio je odan Izetbegovi�u, ali politi�ki nemušt i nepreduzimljiv. Nije zloban �ovjek i stoga je završio svoj mandat bez teških gafova. U to vrijeme, sebi je bio dao za pravo pisati svim predsjednicima svijeta, od Khola do Clintona. "Bilo ga ponijelo", što bi rekli obi�ni ljudi. Zamalo, kao takav, nije prešao u sam vrh SDA. On je, zbog dobrih odnosa sa prvim komandantom TURKBAT-a uspio dobiti mjesto ambasadora u Ankari, a zbog arogancije prema borcima bio je izviždan na stadionu. Ipak �e se sve to zaboraviti i na posljednim izborima �e predvoditi pobjedni�ku SDA.

Predsjednik SDA bio je Fuad Džidi�. Navodno gaje Pirse doveo u stranku. Mladi profesor marksizma, prili�no elokventan, pun energije, bahato je rasipao svoju politi�ku pamet. Upoznao sam ga preko Ese He�imovi�a. Skupa su pisali knjigu Robija šutnje. Zbog prijateljstva sa Esom bio sam mu naklonjen. Želio sam ga podržati. Da sam znao da ima relacije sa Rusmirom, ne bih mu se obratio, sagledavaju�i klju�ni problem vojno-politi�kih odnosa u gradu. Saznao sam da je bivši zamjenik ministra odbrane Jerka Doke, koji je pravio velike probleme zbog mobilizacije, postavljen za oficira sigurnosti u Korpusu. Slovio je kao KOS-ovac. Rekao sam to Džidi�u. Bio je zabezeknut. Pitao sma ga ima li prijedlog. Ostao je nijem.

�uo sam za Ramiza Dugali�a, oficira JNA, koji je bio šef sigurnosti za 5. armijsku oblast JNA u Rijeci. Navodno je osiguravao �uveni sastanak predsjednika Milana Ku�ana, Franje Tu�mana i generala Blagoja Adži�a na Brionima, kad je dogovoren kraj rata u Sloveniji.

Ne znam koje pozvao Dugali�a u Sarajevo, i postavio ga za šefa sigurnosti 3. korpusa. Nisam ga bio prije kontaktirao. Poslije �emo nekad sjesti na kahvi, a on �e mi pri�ati u fantasti�noj operaciji povla�enja mornarice i uništavanja ogromnih skladišta oružja u i oko Rijeke.

64

Trojica ljudi u srednjoj Bosni imali su ekonomsku mo� u rukama. U Travniku je bio Mehmed �orhodži�, direktor Borca, u Zenici Alija Alihodži� Alihodža, direktor Privredne Banke, i Hamdija Kulovi�, direktor Željezare. Pri�a o velikoj operaciji izvla�enja para, spominjani su helikopteri, u vrijeme Markovi�eve inflacije, pred sami rat, zatim uop�e sumnja u Abdi�ev utjecaj preko ljudi koji su bili umiješani u aferu mjenica Agrokomerca, davala je dovoljno osnova za sumnju u prisustvo Abdi�evog duha ovdje. Alihodža i Stanko Tomi� bili su hapšeni u aferi Agrokomerc. Stanko Tomi� još je bio u Zenici. Navodno mu je Miloševi� nudio premijersko mjesto u Beogradu, stoje on odbio.

Nije Željezara imala svog novca. SDA je pred sami rat bila dobila 50 miliona dolara od Muamera el-Gadafija, kao hediju za pobjedu na izborima. Novac je dat u Zenicu. Kome?

Alihodža je bio stvarno siva eminencija u Zenici. Kao stari kadrovik poznavao je tehniku vlasti, tako da su novi lideri bili amateri za njega. Ne znam preko koga se drugog mogao operacionalizirati libijski kredit, osim preko njega. On je bio Alija za srednju Bosnu.

Bio je i vjernik. Njegova familija iz doline Bile, spleta muslimanskih sela, bila je vrlo ugledna me�u muslimanima. Dvije njegove sestri�ne udate su za Ejub ef. Dautovi�a, današnjeg zeni�kog muftiju, i za Halida Genjca. Genjac, bez obzira na sve njegove reference i sposobnosti, najviše može zahvaliti svojim tazbinskim odnosima sa Alihodžom i prijateljstvom sa Corhodži�em za svoj prodor u politi�ki vrh SDA, pa i države. A, vala, ne znam �emu bi drugom trebao zahvaliti Dautovi� na muftijskoj ahmediji.

U�estvovao je u nekim pregovorima sa Hrvatima u delegaciji SDA. Globus ga je nazvao muslimanskim finansijskim harambašom. Umro je naprasno od infarkta, nakon rata.

Samo je još Šefik Džaferovi�, aktualni generalni sekretar SDA, imao veze sa Agrokomercom. On je kao mlad i prespektivan sudija krivi�ar odbio suditi Abdi�u, što je prihvatio Rifat Konji�. Ovo mu je bila dobra preporuka, i kod mene, za mjesto na�elnike MUP-a, umjesto Asima Fazli�a, a kasnije i u vrh SDA.

U Zenici je bila i Centrala SDA. U njoj je boravio Mirsad Ceman, tadašnji v.d. predsjednik. Nije se miješao u lokalni politi�ki život. Pravnik po struci, posvetio se administrativnim poslovima. On je poseban primjer i izuzetak od svih SDA-ovih (neuspjelih) politi�ara. Dok su svi padali zbog afera i medijske hajke, on se ubio vlastitim politi�kim �istunstvom. Prvi je bio došao u poziciju da zauzme Alijino mjesto. Ili je smatrao da je samim izborom za v.d. predsjednika "stvar gotova" i da se ni ne mora boriti, ili je Izetbegovi� dobro znao kome ne�e na um pasti tako nešto, pa mu je zato i povjereno privremeno predsjednikovanje SDA-om. �eman je bio lider tada veoma utjecajnog tešanjskog lobija koji se dokazao �uvenom SDA-ovom Konvencijom nakon raskola sa Adilom Zulfikarpaši�em. Nekad je Avdi� pisao tekst o tešanjskom lobiju kao uzoru kako treba izgledati budu�a Bosna. Ali, nije ga to bilo dovelo na pro�elje stranke. Kao što poraz tzv. tešanjskog lobija, ne zna�i ni njegov poraz. On je imao sli�nu Genjcu silaznu putanju. S tim što je Genjac mnogo strastvenije pokazivao svoje liderske ambicije. Ali, obojica su pokazali i valjda vjerovali da je izvor njihove politi�ke mo�i u telefonskoj slušalici. Dok god su bili "na vezi" sa Predsjednikom, osje�ali su se prvim do njega. Nisu imali potrebe raditi bilo šta " na svoju ruku". Kad se veza prekinula, jedva su se zadržali za skupštinskim hastalom. Imao sam potpuno povjerenje u �emana. �ak mi je imponiralo što je bio tu. Vrlo komotno sam dolazio kod njega. To je, ina�e, veoma kulturan, uljudan i moralan �ovjek. Previše fin za politiku. Ali, kad sam mu zamjerao da previše vodi otvorenu strana�ku politiku i da ne zna kapitalizirati rezultate za stranku, on mi je odgovorio kako se on zalaže sa "patriotski front" i da svakome treba omogu�iti da se bori za državu. Upozorio sam ga:

«Zar to nije patriotska i gra�anska, a ne partijska obaveza?!«

65

On je vjerovao da �e "komunjare" jednog dana znati cijeniti njegova "otvorena prsa". Povod ovakvom razgovoru bila je posjeta Raifa Dizdarevi�a njegovom kabinetu. Došao je razgovarati, navodno, sa svojom unukom u Parizu.

Dok je on simulirao predsjednika u Zenici, u Sarajevu je vrlo agresivno krilo, predvo�eno Edhemom Bi�ak�i�em, potpuno preuzelo vrh SDA. Bi�ak�i� je iskoristio sukob dr. Ejupa Gani�a i da. Harisa Silajdži�a i kao tre�i zaposjeo mjesto Alijinog nasljednika.

Handžar ili ljiljan?

Tešanjski lobi imao je još jednu karakteristiku koja nije medijski nikad eksploatirana tokom rata. Zbog ne�ega su HVO i Armija BiH u Tešnju imali zajedni�ku komandu. Na taj kuriozitet u ratu se gledalo samo sa vojnostrateškog aspekta. Naime, Hrvati u Tešnju nisu imali šanse boriti se protiv brojnije Armije. Žep�e se, pod komandom Ive Lozan�i�a, a po matrici 111. HVO brigade, bilo izdvojilo i jedno vrijeme bilo priklju�ilo srpskoj strani, što se moglo o�ekivati da u�ine i tešanjski Hrvati, odnosno Usora, oni to do kraja rata nisu u�inili. Iz Tešnja je bio Ademaga Meši�, jedan od nasljednika dr. Mehmeda Spahe koji je u Drugom sv. ratu jedno krilo JMO priklju�io dr. Anti Paveli�u. Ovo je bila veoma mila �injenica Tu�manu i tešanjski lobi je njome manipulirao pri nabavci oružja. Nikad pred Cemanom nisam spomenuo Ademagu Meši�a, jer nikad pri njemu nisam primijetio politi�ko dvoumljene prema Bosni. Ali, mogu�e je da se i izborom Cemana na mjesto v.d. predsjednika htjelo nešto uši�ariti od Tu�mana.

By the way, evo šta �u pro�itati o Ademagi: "Taj je Ademaga pak bio posebna pri�a. I pri tom još vrlo pitoreskan, s onim svojim fesi�em na glavi ... Partizani su mu bili zapalili ku�u, u rodnom Tešnju, pa je od listopada 1943. do kraja rata stalno boravio u Zagrebu. U svojoj zadnjoj odbrani na su�enju rekao je, tankim, psikutavim glasi�em:

«Slavni sude! Ja sam vjerno služio sultana Abdul Hamida, pa sam vjerno služio cara Franju Josipa, pa sam vjerno služio kralja Petra, onog pokojnog, pa sam vjerno služio kralja Aleksandra Kara�or�evi�a, pa sam vjerno služio kralja Petra, onoga malog što je sad u Londonu, pa sam vjerno služio poglavnika Paveli�a, a sad bih bio najsretniji da mogu i njega služiti vjerno, maršala Tita, jer je to naš pravi narodni sin!», sje�a se isljednik Paveli�eve vlade Vojdrag Ber�i�.

Moja najve�a nesanica, najve�e sumnje i strahovi desili su se kad sam pro�itao u Globusu intervju sa Barbarosom, Ebu Abdel Ezizom, izvjesnim komandantom mudžahedina u Bosni. Globus je najbolje pisao o ratištima u BiH. Navodno je za Globus pisao jedan musliman, bivši oficir JNA, pod pseudonimom. Objavljivali su veoma precizne mape ratišta, te prikaz i odnos snaga.

Pošto sam �uo, od Avdi�a, da Dževad Mlado u Bugojnu ima MVO (Muslimansko vije�e odbrane), a takve glasine su mi protvrdili i u G. Vakufu, da je jedna grupa okupljena oko Merhameta u Gornjoj džamiji raspravljala o toj ideji, pratio sam dokle sežu prsti, nisam tada ni znao naziv obavještajnih hrvatskih službi SIS-a. Pojava Alije Šiljka na Drini, kao komandanta HOS-a, �iji je intervju objavio Preporod, bila je lahko prozriva kako Hrvati ubacuju požar izme�u muslimana i Srba da bi rasteretili svoje ratište. Šiljak je, ako je još živ, skon�ao kao alkoholi�ar na zagreba�kom kolodvoru. Sli�nu ulogu je imao i Nurija Rizvanovi�, koji je u Bratuncu prvi proglasio Muslimanski oružani savez - MOS. Nosio je zelenu beretku sa polumjesecom i zvijezdom. Kasnije sam �itao u Profilu njegovu biografiju, kako je radio za više obavještajanih službi, od BND-a do UDBE. Najradikalniji nazivi, poput Handžar divizije, koja je osnovana u Zagrebu i koju je sam geral Janko Bobetko "blagoslovio" prije nego je otišla u Bosanski brod, davani su onim jedinicama koje su formirane u Hrvatskoj. Velika jedinica krajiških dobrovoljaca, predvo�ena Fikretom �uski�em, formirana je u Rijeci, gdje je bio štab Fikreta Abdi�a. Navodno ju je taj štab i logisti�ki opremio. Od tih boraca, pored izbjeglih Krajišnika u Travniku, nastala je 17. krajiška. Suviše je bilo "stijegova i tragova šahovnice" po vojnim, politi�kim, finansijskim pa i vjerskim centrima mo�i. Krunski dokaz za sumnju bio je spomenuti intervju komandanta mudžahedina Barbarosa u

66

Travniku. Skra�enica MOS upotrebljavana je višestruko. To je bio prvi naziv za SDA-ovu omladinsku organizaciju (Muslimanski omladinski savez), zatim je, nakon pojave HOS-a, u jedinicama korišten kao njegov pandan sa muslimanske strane, da bi Munja Alibabi� i ostali paranoici naga�ali naziv najtajnije obavještajene službe. Jednom je Senad Avdi�, povodom afere Suada Curica Šoka, najvjerovatnije SIS-ova obavještajaca preko kojeg je provaljena Pogorelica, pisao da je MOS (Muslimanska obavještajna služba) formirana u Visokom, i da ju je, navodno, formirao Hasan �engi�. Velikog Avdi�evog pajdaša Ibeta Vraži�a proglasili su njenim �lanom. Nema uvjerljivijih dokaza da je takva služba postojala. Ali, MOS, kao vojna formacija, jeste prete�a mudžahedinima, pa �ak i 7. muslimanskoj brigadi. Zvani�no je bio osnovan u Travniku. Oficiri 7. muslimanske nije�u vezu nastanka svoje brigade sa MOS-om.

SDA je ve� pucala po šavovima prohrvatske i probosanske politike. Gdje bi drugo nego u Hercegovini. Ismet Hadžiosmanovi�, ponesen uspjehom združenih snaga Armije i HVO-a, pod komandom Jasmina Jaganjca, ve� proslavljenog u osloba�anju Mostara, ostao je pri savezu sa Hrvatima. Njemu �e se u politi�koj potpori pridružiti i dr. Rusmir Hadžihusejnovi�, Ijekar iz Konjica. Na Igmanu je ve� Nijaz Batlak, alijas Mate Šarlija, uvukao mnoge u igru, uvjetuju�i deblokadu Sarajeva njegovim ulaskom sa šahovnicom u grad. Crne uniforme koje su po gradu nosili borci i komandanti, asocirale su na "šuckore" - hrvatsku mladež koja je proganjala Srbe nakon atentata u Sarajevu na Ferdinanda. Pravi "šuckori" poput Štele, pili su kahve usred Titove ulice ispred kafea Oloman. Nisu samo Hrvati radili posao "šuckora". Mnogo muslimana bilo je vrbovano. Pucanj na srpskog svata na Baš�aršiji, historija bi trebala tretirati kao blijedu kopiju Atentata u Sarajevu. Ma ko to izveo, po meni, ostavio je rukopis "šuckora".

Izetbegovi�eva politika goluba prevrta�a i �estih pregovora sa Tu�manom, dosta je pothranjivala ovakav razvoj i ideološko stasanje oružanih snaga. Izetbegovi�evo komuniciranje, pregovori sa Tu�manom, koliko god bili razumljivi, pa i opravdani zbog "dizanja rampi kroz Hercegovinu" za snabdijevanje, te, navodni pokušaji saveza protiv �etnika, možda se mogu gledati i kao strah. Zapravo, ako se i na �emu može testirati Izetbegovi�ev strah od �etnika, može na tome. On je više energije trošio na pregovore i moljakanje sa Hrvatima, nego na pregovore sa svojim kreatorima oružanih snaga. Tako su klju�ni logisti�ari bili favoriziraniji kod samog Izetbegovi�a, od samih oficira i komandanata. Brzopotezni politi�ari, pa i oficiri, lahko su sletjeli "s onu stranu H faktora". Na svu sre�u, takvo stanje je uzelo manji "danak u krvi", nego je bilo relano. U Mostaru su mnogi muslimani bili regrutirani u HVO. Samo zahvaljuju�i Sejidu ef. Smajki�u, ipak ve�em vjerskom autoritetu od SDA-ovih lokalnih lidera, voja�enje muslimana pod hrvatski stijeg je zaustavljeno. �uo sam ga kad kaže da su mu Hrvati nudili da okiti Mostar bajracima, samo ne ljiljanima. On je prepoznao u narodu poznato "latinsko lukavstvo", a zapravo ustašku politiku svojatanja "hrvatskog cvije�a". Izdao je fetvu da je haram klanjati dženazu muslimanu koji pogine kao pripadnik HVO-a. Salem ef. Mezit je prva žrtva odbijanja klanjanja dženaze jednom "muslimanskom bojovniku". Ubili su ga nakon što je odbio kao imam klanjati dženazu izdajniku.

Ve� je na nekim lokalnim nivoima pregovora bila obznanjena granica Herceg-Bosne na Ivan Sedlu. Za Zenicu to je zna�ilo podjelu grada kao u vrijeme Drugog svjetskog rata rijekom Bosne.

Ovakve teze sam razmjenjivao sa He�imovi�em uz kahvu. Bilježio ih ku�i, kane�i ih doturiti do Džeme. Nisam ih smio slati kao tekstove zbog toga što je Ljiljan (još) bio u Zagrebu. Nisam imao snage ni poslati ih faxom u Izetbegovi�ev kabinet. Nisam bio baš ni najsigurniji u njih.

Pošto sam zbog teksta o 7. muslimanskoj zadobio povjerenje Karali�a, usudio sam se sa njim otvoreno razgovarati. Za sve neuspjehe krivio je 3. korpus, odnosno oficire. Posebno je bio ogro�en zbog izdaje oficira 3. korpusa prilikom prodora prema Ilijašu, gdje je izginulo 40 boraca. Imao je pravo. Ali, samo ponašanje Džeme Najetovi�a, koji se prije dolaska u Zenicu proslavio u �apljini, govori o nesnalaženju bivših oficira u sredinama našpenovanim vjerskim zanosom. Navodno je Najetovi�u neki šejh bio postao savjetnik da ga je u crvenim �izmama vodao gradom kao maškaru. Dobri �ovjek Džema! Merdan bio je od po�etka uklju�en u PL i uživao povjerenje SDA-ovih

67

politi�ara, organizatora PL-a. Njega su Hrvati pretukli negdje na punktu kod Busova�e i dugo se lije�io zamotavaju�i se u janje�e kože. Takvi mekušci su stvarno frustrirali gorljivije borce.

«lmaš ja�u vojsku od korpusa. Možeš ih pobijediti. Kad to završiš, upitat �eš se koga si pobijedio?!«

«Njih drže ovi iz Sarajeva. Ne daju nam odriješene ruke da deblokiramo Sarajevo!«

«Ko je taj ko ti ne da?»

«Sefer!»

«Ho�eš sam na Sarajevo?!»

«Ne�emo sami. Zašto nam ne daju da formiramo operativnu grupu?!«

Mislio sam da želi formirati pandan korpusu.

«Ko bi sa�injavao tu grupu? Koje jedinice?»

«7. muslimanska i 17. krajiška, te još neke manje. Mi smo vo�e najja�i«.

Lahnulo mi je. Vidio sam da želi ratovati protiv �etnika.

»Izdiktiraj mi šta ta�no želite«.

Pisao sam skicu zahtjeva.

«Odoh ovo otkucati, pa �u ti sutra donijeti da vidiš je li uredu».

Na polasku sam smogao hrabrosti re�i mu:

«Mahmute, ne daj da nam se desi Afganistan!«

Šutio je. To je bila druga tema koja me je "žuljala", a još nisam smio sa njim dirati u to.

Nisam vjerovao da �e biti išta od pisma koje sam namjeravao poslati Predsjedniku. Zato sam došao u Karali�evu kancelariju, nek' se uvjeri da sam poslao. Pro�itao je pisamce u kojem molim Bakira Izetbegovi�a da popri�a sa Seferom da odobri stvaranje "Operativne grupe Bosna" u �iji bi sastav ušle jedinice koje je nabrojao Karali�.

Telefonirao sam pod tremom. Ne volim pred drugima zvati Predsjedništvo. Otišao sam bez nade da �e Karali� ikad dobiti, preko mene, rezultate. Nakon nekoliko dana pozvao me Karali�.

Pokazivao je "depešu" sa velikim muhurom GŠ OS ARBiH i potpisom Sefera Halilovi�a.

Tako sam zaradio najve�i mogu�i poen i povjerenje kod Karali�a. Sad sam imao kuraži vratiti tezu o Afganistanu. Plediraju�i na jedinstvo muslimana, što je on tako �esto opetovao kao Božiju naredbu, požalio sam mu se kako vidim glupe i bezobrazne ljude koji se "prodaju za mudžahide". Spomenuo sam mu Aliju Šiljka, kao primjer zloupotrebe.

«Taj �ovjek ima poznatu biografiju. �uo si za Šimu Dodana? Sje�aš se njegovih zastava na Drini. Njegovu zastavu nosi Šiljak!«

68

Zurio je u mene, fasciniran mojom odrešitoš�u i kritikom ustaškog radikalizma. Ohrabrio me je njegov odnos prema Hrvatima, tako da sam shvatio da preko njih ne�e mo�i prodrijeti u Zenicu. Njegov otklon prema HVO-u potvrdio mi je tezu da oni, pošto imaju dovoljno novca, ne potpadaju pod utjecaj Alijinih logisti�ara.

«Ali, eto, to znamo. Znamo ko je i taj Dajdža. Ali, ko su ovi stranci? Šta oni ho�e? Koliko ih ima?» pitao sam Karali�a.

«I nas kod Alije panjkaju da smo kao oni. Nismo ih mi doveli!« uzvratio mi je žalbom.

«Ko vas panjka?«

Žalio se na lobi u Visokom. A prije toga, u jednom razgovoru Halil Mehti� mi se žalio kako je u Zagrebu nudio Hasanu �engi�u da bude emir 7. muslimanske brigade. Hasan je to odbio i kritizirao ih kako to ne trebaju raditi.

«Zar ti onaj papir nije dokaz. Samo, morate staviti oznake Armije i Korpusa na amblem«.

Vjerovali smo jedan drugom tokom cijelog rata. To smatram svojim najve�im u�inkom u razbijanju crnih slutnji koje su se bile nadvile nad Zenicom.

Doga�aji koji �e uslijediti ne�e me iznenaditi i koliko god bili bolni, imao sam utjehu u tome što se to sve nije dešavalo prema prvobitno zamišljanom scenariju vrhovnog kreatora spletki iz Zagreba. Scenarij je bio sukob izme�u Bošnjaka po vjerskoj i ideološkoj osnovi, odnosno sukob jedinica Armije i jedinica sa tzv. vjerskim i nacionalnim prefiksom. Njegova pohlepa, kao i njegovih pulena, u�inili su nekoliko, koliko god zlih, takti�ki vrlo ishitrenih poteza koji �e sve ove tenzije pretvoriti u krvavi rat Hrvata i Bošnjaka. Obol ovakvim hrvatskim apetitima dao je Vance-Owenov plan. Pošto je zagovarao nekakvu uniju po trodjelnoj podjeli, upumpavanje mase unutar bošnja�kog korpusa, koja bi to prihvatila i potisnula Izetbegovi�evu liniju koja se opirala tome, bilo je strateška operacija Tudmanove pomo�i muslimanima. Sa radikalnim islamskim grupama, s jedne, i kvislinzima iz Abdi�eve mreže, s druge strane, trebalo je dodatno dezavuirati Izetbegovi�evu odbranu.

Vrijeme Bo-bana

Hrvati su bili stekli nekoliko faktora koji bi im garantirali pobjedu. Imali su veoma velik broj dobro motiviranih specijalnih jedinica, ispostavit �e se dobro opremljenih i loše vojno obu�enih, kojima je komandovao Thomas Jure Smith, oficir iz bivše Isto�ne Njema�ke. Njegovo sjedište je bilo u Bugojnu. Nakon što je pod njegovom komandom tenkovskim udarom spržen Prozor, Boban ga je proglasio zapovjednikom svih specijalnih postrojbi HVO-a. Prema istom scenariju, ovakve jedinice su trebale zauzeti Bugojno, Travnik, Zenicu, gdje se nalazile HVO brigade kao do�ekne jedinice.

Kako je tvrdio general Mehmed Alagi�, izme�u Blaški�evog štaba u Vitezu i i �etni�kog štaba na Vlaši�u bila je uspostavljena veza šifrovana kao "kurbla" i "akumulator". Takvu i još tješnju suradnju imali su Ivo Lozan�i� u Žep�u, i Ivica Raji� u Kiseljaku. To je vrijeme gotovo prijateljskih odnosa na najvišem nivou izme�u Bobanove i Karadži�eve bulumente. Jedni drugima su se �inili najve�im saveznicima protiv muslimana. Hrvatski mediji su opravdavali pregovore sa Srbima, uspore�uju�i ih sa sli�nim koje je vodio Moša Pijade sa Hitlerom. Pejo Gašparovi�, HINA, hvalio je inicijativu Bobetka da se sastane sa Mladi�em negdje kod Sarajeva. Mladi� je to odbio. Nisu to shvatali kao poniženje, ve� kao znak da �e Sarajevo pasti.

Pored slabog naoružanja, neuvezanost, ili neustrojenost dobrovolja�kih jedinica Armije BiH, ideološka zbunjenost, depresija nakon gubitka Prozora i Jajca, narodni zbjegovi, optere�ivali su bošnja�ku stranu. Imaju�i Hrvatsku, sjedne, Srbiju, s druge, a Vanca i Ovvena sa tre�e strane, agresorima se �inilo lahkim zadatkom "sklopiti korice knjige" rata u BiH, tik rijekom Bosne. Jedna

69

snimka veselih pregovora, bolje re�i, �avrljanja Tu�manove i Karadži�eve delegacije iznad mapa, puštena je, kao slu�ajno, u svijet putem televizije, da bi do�arala atmosferu raspoloženja kako samo treba sklopiti korice knige. �ini mi se da su baš, što prstima što štapi�ima, pokazivali ta�kice na mapi koje predstavljaju varošice i sela dolinom rijeke Bosne.

Boban je sve hrvatske politi�are izveo iz Sarajeva, i ostavio ucviljenog Stjepana Kljui�a. Navodno se, u to vrijeme, Stjepan napio i plakao pod stolom, a onda rekao: «ldite Tu�manu...«

Izraz nadmo�i i prepotentnosti HVO-a iskazao je dr. Jadranko Prli�, koji je u Travniku predvodio svoju delegaciju i lupaju�i šakom od sto pred Mehmedom �orhodži�em, šefom bošnja�ke delegacije u Travniku, prijetio kako �e Travnik biti "stolni grad Herceg-Bosne".

Vojna hunta HVO državice, stvorena po uzoru latinoameri�ke mafijokratije, a Prli� se doimao kao da je i on uvezen otamo, na punktovima je kontrolirala sve što je ulazilo iz Hrvatske prema Bošnjacima: oružje, hranu, ljude, papire... Uz to je razgranala plja�ku, otima�inu, te prodavala i preprodavala to isto. Prema mojim informacijama, mozak plja�ke i trgovine bila je firma Euroherc, �iji su dioni�ari bili fakti�ki i ministri Vlade. Ta�no su podijeljeni "resori", od cigareta, nafte, alkohola i hrane, do firmi i ljudi koji su to distribuirali. U njenim kacelarijama visio je portret kuma Bobana. Kad sam zamolio jednog fotoreportera hrvatske tiskovine da mi snima samo zgradu Euroherca, on se štrecnuo:

«Za to ide glava, prijatelju!«

Jedan lanac je išao preko Kiseljaka u Sarajevo, a drugi preko Zenice, Vareša, �ur�evika, do Tuzle, gdje je stolovao Selim Bešlagi�. To je bila strategija isisavanja novca i zlata od muslimanske sirotinje prije nego se obavi planirano (�)etni�ko �iš�enje. Ovaj lanac �e preživjeti sve sukobe.

Ervin Hladnik, ugledni novinar Dela, došao je u Zenicu. Pri�ao je sa nama o svojim utiscima sa puta kroz Hercegovinu. Napisao je tekst sa naslovom Put fašizma. Avdi�u �e to biti inspiracija da napiše briljantan tekst Bosna izme�u dva fašizma. Taj tekst je Mostarcima dao krila.

Tako ospežne pripreme, u kojima se (nikad bogatija) hrvatska klika mazohisti�ki pripremala, rezultirale su tenzijama od kojih se i zrak bio presovao u Zenici. �ekala se samo iskra.

«Ko �e je ukresati?», pitao sam se.

Traže�i lu�onošu ratnog požara me�u Hrvatima, tražio sam i mjesto prvog izbijanja plamena rata. Slušaju�i press-konferencije i intervjue na lokalnim "radio postajama", shvatio sam da �e to biti Dario Kordi�. 0 njemu sam dosta saznao od Husnije Neslanovi�a iz Busova�e i Saliha Krnji�a iz Novog Travnika. Kordi� je upao u Krnji�evu kancelariju, traže�i da potpiše nalog o preuzimanja haubica NORA iz BNT-a, što je ovaj odbijao. Kordi� ga je uhvatio za košulju pod vratom i podigao na sto, prijete�i da �e ga ubiti. Tridesetak Džo-ker(ov)a bilo je sa njim u zgradi Op�ine. Krnji� nije potpisao nalog, iako je strahovao da �e ga stvarno ubiti.

«On je spreman pucati �ovjeku u glavu?!»

«Bez milosti. Dahtao je kao zvijer. Taj je zlikovac!«

«Ama, doima mi se veoma glup. Gdje ide po pamet?» pitao sam Saliha.

»Ideolog mu je Ignjacij Koštroman». Sjetio sam se jedne loše VHS snimke na kojoj je Koštroman urlao pred masom koja je mahala "šahovnicama". Na njega kao ideologa zla ukazivao mi je i Ivan Zvonimir �i�ak, prvi i najžeš�i kriti�ar ustaškog fašizma u srednjoj Bosni.

70

Znaju�i da je Kordi�a još za života posvetio izvjesni fra Dominik, kako se samo posve�uju katoli�ki mrtvi sveci, te da je u srodstvu sa Bobanom, nisam imao dileme da je njemu dodijeljena po�asna uloga bakljonoše.

Dati oduska zlu

Znao sam za Sivrino selo i Ahmi�e. Otamo se oženio Rušid, a nekoliko dana prije pio sam kahvu sa svojim imenjakom Nedžadom, koji �e se vratiti ku�i i kojeg �e ubiti. Kažu, borio se sa njima koliko je mogao.

Napad na Ahmi�e nije iziskivao nikakvu posebnu vojnu akciju. Nekoliko mladi�a sa puškama držalo je no�ne straže, �eljad je bila po ku�ama i rano lijegala od straha, naivno vjeruju�i da je iza brda (Po�ulice) 3. korpus (!!!), nije prestavljalo nikakav "strašan zadatak". Trebalo je samo sa�ekati no� kad pospe �eljad, imati zolje, unijeti paniku i strah... i zadatak je izvršen. Do zore je trebalo "dati oduška zlu".

Tek nakon tri dana od te zore zla, komandant 3. korpusa zakazao je press-konferenciju u RMK. Uz pomo� britanskog bataljona UNPROFOR-a CNN-ova zvijezda je objavila snimke sa mjesta doga�aja. Rod Stewart, komandant Britanaca, zatjerao je HVO vojnika koji mu se isprije�io na punktu psovkom:

«Ma, kakav jebeni HVO!»

Moj komandant Enver Hasanovi� �edo, nešto je mumlao kako je sve to zlo�in.

Slušaju�i ga, zažalio sam što sam odvra�ao Karali�a da ga napadne.

«Zašto kasnite 3 dana sa reakcijom na ahmi�ki zlo�in?!«

Bio je pogo�en mojim pitanjem, teže od napada HVO-a na Ahmi�e. Uzvratio mi je prijekorom da ne može davati odgovore u smislu kad šta vojska planira.

»Nismo znali da �e napasti«, branio se.

»Kako niste znali za Ahmi�e koji su "pred nosom" komande Vašeg korpusa, kako �ete znati za selo Ga�ice, koje je i danas u opsadi?!«

«Ako Vi želite danas i�i u kino, kako ja mogu znati koji �ete film gledati?!«, objasnio je kako je došlo da HVO iznenadi 3. korpus. Zbog ovoga se nikad nisam pozdravio sa �edom. Zapravo, tek nakon njegova povratka iz Haškog zatvora sreli smo se u Sarajevu i pozdravili.

Neki politi�ari u Zagrebu su imali tezu daje Tu�manova politika planirala izvesti zlo�in u Ahmi�ima, kako bi izazvala muslimane da uzvrate i protjeraju Hrvate iz srednje Bosne. To je, prema njima, bila suština Tu�manove politike.

«Što se mene ti�e, moje reakcije na Ahmi�e potvr�uju vašu tezu. Ali, plan rata u srednjoj Bosni bio je progon samo Bošnjaka, ne Hrvata», odgovorio sam im.

To što je Izetbegovi� izjavio da "smo ih mogli smlaviti", može se tuma�iti kao da je on prozrio Tu�manovu igru i da se nije dao upecati. Me�utim, nisu se samo desili Ahmi�i, i oni uop�e nisu mogli biti (planski) izuzetak. Oni su samo izraz ideološke osionosti Kordi�eve klike, a takvi su im bili i uzori na Pantov�aku, od koje nisu marili za reakcije svijeta, koji je dugo previ�ao srpske zlo�ine. I vjerovali su da �e pobjednici (oni sic.) pisati historiju. Kordi�, prema onome što sam svojim ušima �uo iz negovih intervjua, nije uop�e sumnjao u pobjedu HVO-a. Bio je nestrpljiv da

71

zakora�i u veliku Hrvatsku budu�nost. "Evo zore, evo dana ... evo Jure i Boba ... ne�e biti muslimana!"

Nekoliko grešaka i slu�ajnosti sudbina ukrade lu�acima i oni se upetljaju u vlastite spletke. Može Izetbegovi� govoriti u kondicionalu kako "smo mogli, da smo htjeli", ali HVO je pobijedio sam sebe, prije nego je Armija RBiH i uzvratila udarac. HVO nije imao namjeru stati na Ahmi�ima.

�itam danas teze Kordi�evih eksperata za njegovu odbranu u Haagu, poput dr. Charlsa Reginalda Shradera, kako su Bošnjaci agresori u srednjoj Bosni. Njegova polazišta za ovakvu tvrdnju su "kako Hrvati nisu planirali etni�ko �iš�enje". "Bili su slabije naoružani, u obru�u od �etiri do deset puta brojnijih jedinica Armije BiH". Istina je samo da je Armija BiH bila brojnija. On laže kad kaže da HVO nije imao nijedan tenk, dok je Armija imala šest. A haubice "Nore"? Domet ovih haubica je bio toliki da su mogle sa Pješ�are kod Viteza ga�ati i usmrtiti 14 civila u centru Zenice. Ova inkriminacija za smrt 14 civila je "otpala" iz haške optužnice Kordi�u i Blaški�u, usljed nemarnosti i neažurnosti ofricira 3. korpusa i njihove eskivaže da sura�uju sa istražiteljima, ali to nikako nije demanti da HVO nije imao haubice takvog kalibra (260 mm) i dometa. Zapravo, HVO je poražen na Gornjem Vakufu, ta�nije na Makljenu. I u Mostaru! Tu je zaustavljena agresija Hrvatske na BiH. Deset brigada iz Hrvatske zaustavljeno je na Makljenu! Tim porazom odsje�ene su jedinice HVO-a u srednjoj Bosni. Pat pozicija HVO-a iz doline rijeke Lašve i Armije, rezultat je drugih odnosa, a ne stvarnog omjera vojnih snaga.

Bio sam sa Fikretom �uski�em na Po�ulici, zora je svitala, snijeg do pojasa, kad su specijalne jedinice Armije iz Sarajeva i Tuzle, napadale Vitez iz pravca Kr�evina.

»Želite li zaista uzeti Vitez?«

«Ne, samo vršimo pritisak na njih da popusti obru� oko Starog Viteza.»

Da li je �uski� znao, te akcije su tada imale cilj uspostaviti nekave relacije sa Hrvatima preko Dragana Viki�a. Zato su bile angažirane jedinice iz Sarajeva Delta, Viki�evci itd.

Kad god bi bilo "guravo" u Biha�u, i Dudakovi� preklinjao za pomo� koja bi im morala stizati iz Hrvatske, Krajišnici bi popuštali na linijama u srednjoj Bosni.

Na koncu, osim dotura oružja helikopterima, fabrike eksploziva u Vitezu, oplja�kanog oružja iz BNT-a, svaki prolaz konvoja oružja kroz Hercegovinu bio je evidentiran kod Kordi�a. Koordinator je morao i�i u Tisovac kod njega i dati mu 40 posto. Dok bi logisti�ari Armije dogovarali procent, na liniji sa Kordi�em bi bio direktno Gojko Šušak.

Tre�a nepoznata

Svaki dan u ratu mi je bio neki važan datum. Kako bi ih pisao i pamtio. Ne znam ta�an datum kad sam primijetio graju u glavnoj ulici ispred Kineskog zida. Nekoje rekao:

«Snajper!»

Svako ko je bio u Sarajevu zna, pa i ko je vidio prve napade na Sarajevo, šta to zna�i. Nisam imao nikakvo oružje sa sobom. Prvo mi je to na um palo, a zatim da tr�im do stana. Usput sam se raspitivao zna li narod zbog �ega je tolika panika.

«Pucao je snajper sa balkona iz Kineskog zida. Traže snajperistu.»

Uspio sam prije no�i, preko prijatelja, kupiti pištolj. O�ekivao sam napad. Nije se desilo najgore. Kasnije �u saznati da je u Zenicu bilo uba�eno "70 Kordi�evih specijalaca". Gdje je bila grješka?

72

Zašto nije zapucalo? Armija nije uhvatila snajperistu. Ko �e prvi krenuti? Ho�e li drugi snajper biti sa prigušiva�em? Rojila su mi se pitanja i tražio sam odgovore po radiostanicama, više nego od ljudi.

Ili sam bio precijenio HVO? Tad sam vjerovao da su mo�niji i da ne vidim snagu koja im se može adekvatno suprotstaviti. Tre�a nepoznata u postavljenoj jedna�ini zvanoj rat u srednjoj Bosni, bili su mudžahedini. Sumnjao sam da su glavni džoker protiv Armije na koji je ra�unao HVO. Naknadna saznanja, što sam ih dobio �itaju�i Globus i Nacional, najviše dobro informiranu novinarku Jasnu Babi�, što slušaju�i "uživo" neke aktere hrtvatske politike po kahvanama na Trgu Jela�i�a, "uvoz" mudžahedina u BiH kordinarao je SIS, ili H1S, predvo�en Markicom Rebi�em, �ur�om Šušak, i dr. Miroslavom Tu�amnom, potvr�ivale su moje prve sumnje i strahove. Prema saznanjima od samih mudžahida, smatram da je bar pedeset ljudi afroazijskog porijekla ušlo u Hercegovinu, a da nikad nisu došli do Zenice. Miloni dolara pla�eni su nekome, za sre�ivanje dokumenata - propusnica, registraciju humanitarnih organizacija i sli�no, a ništa manje novca nije oplja�kano od takvih ljudi koje bi presreli "havajci" negdje u hercegova�kom kršu. Ova pohlepa je izazvala neprijateljstvo od onih koji su u Zenici o�ekivali svoje prijatelje koji su se zaputili iz Hrvatske u Bosnu. Pošto su u operaciji uvoza mudžahedina zdušno u�estvovale i druge obaještajne službe zapadnih zemalja, koje su željele stvoriti protutežu i suzbiti utjecaj iranskih pasdarana, a to sve je SIS znao, pratio i sura�ivao, ovo je bilo posebno ohrabrenje da se sa njih može raditi što požele. Najdraži je bio njihov novac!

Desetak Arapa, zarobljenih i utamni�enih u Busova�I, trebali su poslužiti za eventualnu razmjenu, ucjenu ili dodatnu naplatu. Grupa njihovih prijatelja u Zenici traži od 3. korpusa i IZ da izvrše pritisak na HVO i monsinjora Vinka Pulji�a, da pusti njihovu "bra�u". I kad su uvidjeli da niko ne haje za njihove zahtjeve, oni su se sami odlu�ili na akciju. Uzgred, da li su tako mogli napasti 3. koprus? Da su imali povod, mislim, kakav su dobili od Hrvata, ne bi oklijevali. Odlu�ili su njih peterica, samo!, kidnapirati, ni manje ni više, nego komandanta HVO brigade, Živka Toti�a. Pratili su ga, ta�no znali kad ide "na posao", kojim autom, koliko ima osiguranje, presreli ga, pucali u njegovog tjelohranitelja, izrešetali auto, samo njega ostavili zdrava i živa i odvezli u nepoznatom pravcu. MUP-u i 3. korpusu bilo je veoma stalo da otkriju kidnapera. Bojali su se osvete HVO-a. Odmah se sumnjalo u mudžahedine. Smatralo se da je Toti� odveden u Arnaute, selo u kojem je bilo najviše mudžahedina.

«lgra po�inje», pomislio sam. Sumnjao sam da je to u�injeno u dogovoru sa HVO-om, da bi imali izliku napasti grad.

Nakon nekoliko dana traganja za otmi�arima, u moju kancelariju je ušao Nijaz Skenderagi�, tadašnji pomo�nik ministra MUP-a Avde Hebiba, koji je boravio u Zenici. Nijaz je bio, i ostao, politi�ar, sa kojim je uvijek bio razgovor na ti.

«Došao sam da mi pomogneš da stupim u vezu sa otmi�arima«, rekao je vrlo ozbiljno. Gledao sam ga zabezeknuto.

«Otkud da ja znam?!» �udio sam se.

»Vjeruj mi, Alija te je zamolio da mi pomogneš. UNPROFOR ima fax iz 7. muslimanske, sa kojeg su poslali uvjete za razmjenu. Bit �e belaja.»

Kad je spomenuo Predsjednikovo ime, pretpostavljao sam da blefa, ali sam, isto tako, shvatio koliko je stvar dramati�na.

«Više znaš od mene. Daj Bože da su na našoj teritoriji i da su u Sedmoj.»

«Kažu da je Ramo Džihad, sa kojim si sjedio u kafi�u, pregovara� u ime njih.»

73

Sjetio sam se �ovjeka sa afgankom kapom, i gipsom na ruci, koji je jednog dana sjedio pored nas, grupe novinara, i dovikivao nam, drže�i, pa i vitlaju�i "cigankom".

«E, vala su našli mustru ko �e im komandovati», komentirao sam. Ali i definitivno shvatio da on nema pojma šta se dešava i da je došao nakon tra�a sa Avdi�em, koji je imao kancelariju u hotelu u kojem Nijaz spava.

Morao sam mu se zakleti da ništa ne znam o otmici i da se drži drugih veza.

Za koji dan Zeni�ani �e pred hotelom Interkontinental imati priliku gledati scenu uživo iz najuzbudljivijih akcionih filmova. Na jednom �ošku ulice bila je parkirana "praga", dvadesetak mladi�a sa �arapama na glavama, �ak i gas-maskama o pojasu, zoljama na le�ima, puškama u rukama, šetalo je na platou; svi gosti su morali napustiti hotel ili biti u sobama, niko nije smio imati kameru ili fotoaparat, dok nije došao bijeli transporter. Izvršena je razmjena 12 ljudi iz transportera, za Živka Toti�a i jednog Srbina iz Zenice. Nisam sve baš najbolje vidio. Nisam se ni primicao skroz autima.

Nekako sam saznao da �e jedan mudžahedin održati press-konferenciju u 3 sata u hotelu. Došao sam ranije. Nigdje žive duše u hotelu, osim ponekog konobara koji su se �udom �udili kako smijem imati posla sa opasnim ljudima. Konobari su mi pokazali salu gdje je zakazana press-konferencija. Mladi� u galabiji, sa afgankom na glavi, vrlo rijetke brade, kakvu imaju Bosanci u pubertetu, stajao je na vratima sale. Dao mi je znak da u�em. Bio je sam unutra.

«Selamun alejkum«, pozdravio sam ga.

«Alejkemus-selam», otpozdravio je kratko.

Sjeo sam na jednu fotelju, dok je on stajao. Hodao je po nekoliko koraka naprijed-nazad ispred mene i šutio. O�ito je �ekao još 15 (akademskih) minuta druge novinare. Nakon toliko vremena šutnje samo je napustio salu. Bez objašnjenja. I ja sam izišao za njim. Bio je to Ebu Meali, budu�i komandant i najpoznatiji mudžahid u BiH.

Napisao sam tekst Mudžahedini haraju Bosnom. U tekstu sam opisao akciju razmjene i kazao kako Srbi bježe iz Zenice preko mafijaških i HVO kanala. Nisam smio pisati šta stvarno mislim o tom danu i otmici. Ni od mudžahedina, ni od HVO-a. Dovoljno je bilo upozorenje u naslovu.

Ovo je bio trenutak preokreta i moment kad se Kordi� mogao oprostiti od svojih iluzija.

Operacija 15. travanj

Nakon napada na hotel Rudar, gdje bio Štab HVO brigade zloglasnog imena Jure Franceti�, što je bila samo rutinska akcija, nakon otmice Toti�a, jer se zapravo brigada nije ni borila, a HOS se predao bez metka, prona�eni su dokumenti sa planom napada na Zenicu pod nazivom "Operacija 15. travanj". Da li se dan prije desila otmica? �ini mi se da jeste. Prema tom planu, Kordi� je imao namjeru ubaciti svoje specijalne jedinice u grad, izazvati paniku me�u stanovništvom, a Toti�evi bojovnici bi se usmjerili prema komandi korpusa, op�ini i MUP-u. Tokom borbi stiglo bi poja�anje iz Busova�e, preko Ahmi�a, i Viteza. Zeni�ki zatvor je, prema tom planu, trebao biti najve�a vojarna HVO-a, smještena na granici hrvatske banovine -rijeci Bosni. Zeni�ani, koji su preživjeli Drugi svjetski rat, prisje�ali su se punkta na mostu ispred Lamele koji su kontrolirale Švabe i ustaše. Drugi punkt na kraju istog mosta sa strane Kamberovi� polja, kontrolirali su �etnici. Kao da je Kordi� našao ratne karte Hitlerovih i Paveli�evih trupa?!

Svakako, ovaj Kordi�ev plan je podrazumijevao i pra�enje saveznika �etnika koji su trebali poduzeti ve�u ofanzivu niskim masivom Konjuh-planine iz prava Sokoca, i dolinom Krivaje

74

povezati se kod Zavidovi�a i Maglaja sa �etncima sa Ozrena, zatim se susresti na rijeci Bosni sa njim. Možda baš na mostu ispred Lamele.

Ali, Kordi� je bio "mali miš" za Karaddži�a. lako iz te i tadašnje perspektive i nije baš tako izgledao, danas iza haških rešetaka tako i sam sebe vidi. Gdje je on, a gdje Karadži�? Koliko je Kordi� vjerovao u Vance - Owenov plan, a Karadži� je izdržao sve pritiske i odbio ga. Tu�manov sin Miroslav je sa aerodroma Pleso ispratio Kordi�a u Haag, a Karadži� Miloševi�a iz neke pe�ine. Ne znam da postoji neko udruženje srpskih intelektualaca za odbranu Miloševi�a, kakvo ima Karadži�. Koliko hrvatski tisak lije suze za Blaški�em, u toj mjeri ispoljava i animozitet prema Kordi�u.

Pasdarani ili mudžahedini?

Nikad nisam �itao Toti�evu ispovijest tokom zarobljeništva. Jedan mudžahid mi je tvrdio da su vrlo korektno postupali sa njim; donosili mu hranu, vodu za kupanje, spavao je u �istom, niko mu "ni �voku nije opalio" itd. Njihovi prijatelji, razmijenjeni za Toti�a, bili su osaka�eni, izrezanih žila na petama, prebijenih vilica i zuba, itd.

Mudžahidi su se pozivali na Kur'an koji zabranjuje maltretiranje zarobljenika. Da li je to bila samo demagogija? Ja sam želio povjerovati u to.

Svi strani novinari, koji su poslije toga dolazili u Zenicu, raspitivali su se o pasdaranima, Hizbullahu i Hamasu. I �etni�ka propaganda je više govorila o pasdaranima. Bili su mi smiješni koliko na poznaju razlike izme�u mudžahedina Afaganaca i pasdarana. Za mnoge je to bilo sve isto - "sveti Allahovi ratnici".

Moja kancelarija u RMK desila se upravo izme�u Iranskog Crvenog polumjeseca i Islamic releif, arapske humanitrane organizacije. Iranci su izabrali kancelariju u boku zgrade, za razliku od mnogobrojnijih arapskih kojih je bilo svuda. Šefovi arapskih humanitarnih organizacija bili su darežljiviji i komunikativniji. Bili su to amateri, naj�eš�e studenti sa prostora bivše Jugoslavije. Iranci su bili službeniji u kontaktima, povu�eniji, sura�ivali su samo sa institucijama. Bili su pod striktnim nadzorom svoje države.

Na ulicama se rijetko mogao vidjeti Iranac, dok su deseci Arapa, naprosto korzirali gradom. Iranci su se povukli prema Visokom. Njihovi prijatelji su bili derviši.

Moj prijatelj, nekadašni prevodilac 1RNE u Beogradu, Reza došao je u Zenicu. Obradovali smo se jedan drugom. Nekad sam mislo da je Srbin i da mu je ime Zoran. Šalili smo se, i tad mi je priznao da žali za Beogradom. Tamo je studirao i bio stekao prijatelje. Prisjetili smo se da sam posljednji put nazvao 1RNU na dan lzetbegovi�evog hapšenja u Lukavici 2. maja. Cijeli dan sam iz redakcije Preporod, koja se nalazi desetak metara od Principova mosta, prenosio direktno napad na Kukanj�evu kasarnu. Sje�am se da sam Aliju Tabešu, uredniku, komentirao kako "Tu�mana treba držati na oku, jer, da ima vojsku poput JNA, u�inio bi sa Bosnom isto što i Miloševi�", te mu savjetovao da se povuku iz Beograda. To je bilo posljednje javljanje. Dugo su žalili za mnom, jer nisu znali da li sam živ. Posebno je žalio moj prijatelj Abas Arvazand, kulturni ataše. Sje�am ga se kad je došao u Sarajevo da �estita Izetbegovi�u prvu pobjedu na izborima. Ljubio gaje u rame i plakao:

«On je i naš imam.»

Reza me je upoznao sa Resulom. Znao je da baš ne volim suviše pobožne mule.

«On je dobar �ovjek. Može ti pomo�i, ako šta zatrebaš.»

75

Trebao sam satelitski telefon da bih zvao brata. Taj telefon, za koji smo morali tražiti signal po selima iznad Visokog, sprijateljio me je sa Resulom. Pravio sam šale kako smo se penjali na šljive da bismo uhvatili signal. Resul �e me pozvati na proslavu završetka obuke jedne grupe boraca negdje iza Kaknja. Obuku sedamdesetak mladi�a vodili su instruktori Hadžiabdullah i Ali. U nekom napuštenom selu demonstrirali su klasi�ni diverzantski napad na naprijateljsku komandu koja se nalazi u dubini neprijateljske teritorije, dakle, iza neprijateljskih linija. Iako je upotrebljavana manevarska municija, eksplozije granata, rafali, povici, detonacije u praznim ku�ama, izgledali su spektakularno. Trajalo je �etrdesetak minuta. Nakon toga, pekli su janjce i pri�ali. Hadžiabdullah je bio izvanredno obrazovan �ovjek. Tipi�ni lider. Govorio je engleski perfektno. Ali je bio mla�i i nestašniji. Žgoljav mladi� bez brade. Bio je vješt borila�kim vještinama. Na trzaj ruke znao je repetirati pištolj, što je fanciniralo borce. Nakon ove akcije napisao sam tekst "Neki novi klinci". U tekstu sam kamuflirao da se radilo o pravoj akciji. Želio sam odaslati poruku neprijateljima kako i mi (Armija BiH) imamo specijalce, tipa Niskih kornja�a, ili Tutine Kažnjeni�ke bojne.

Hdžiabdullah nije bio Iranac. Mislim daje bio iz Libana i da je imao �in visokog oficira Hizbullaha. Jednom sa ga pitao o tome.

«Imam ve�i �in od tvoga komandanta«.

Mislio je na Rasima Deli�a, koji je u JNA imao �in pukovnika.

Ali, Hadžiabdullah je bio jedan od rijetko inteligentnih i nadasve politi�ki obrazovanih muslimana koje sam upoznao. Bio je sklon politi�kim diskusijama, više nego pri�om o vojsci. Tako mi je jednom rekao što nikad nisam �uo od sujetnih islamista koje sam sretao diljem svijeta. Bilo je rije�i i Islamskoj konferenciji u Džeddi. Bio sam pun hvale o uspjehu te konferencije. Tvrdio sam kako je to povijesni trenutak za islamski svijet, jer se prema zaklju�cima konferencije moglo shvatiti da je Bosna ujedinila islamski svijet.

«lslamski svijet je 'tigar od papira'. Držite se Zapada.»

Bio sam šokiran da �ovjek iz Libana tako razmišlja.

«To ti govriš iz libanskog iskustva?«

«Da, upravo tako. Mislite o sebi. Kanite se islamskog svijeta. On je politi�ki nemo�an da vam pomogne.«

Za Kurban-bajram, mislim daje to bila '94., pozvao sam Resula i Hadžiabdullaha na šerbe. Hadžiabdullah je vidio moju Nejru i nije skidao pogled sa nje. «Moja sestra ima ovakve o�i.»

Resul je pokazivao slike svoje djece.

«Danas sam trebao biti sa njima.«

Ne znam kad je Hadžiabdullah napustio Bosnu. Samo je nestao.

Ne znam da je bilo više iranskih boraca u Bosni. Svi Iranci koje �u upoznati bili su službenici, humanitrani radnici, novinari, ali nikad nikog nisam vidio sa puškom. �uo sam da su se veoma hrabro dvojica Iranaca borila na Igmanu prilikom Mladi�eve ofanzive.

Resula su ubili na HVO punktu kod Termoelektrane. To je bilo vrijeme uo�i borbi za Kakanj. Njegov ubica je uhapšen i osu�en. Kaznu je izdržavao u KPD Zenica. Priznao je da je pucao u Resula, o�ito po dojavi, po nalogu djelatnika SIS-a.

76

Razlog Resulovog ubistva mislim da leži u �injenici što su Hrvati znali da je on bio glavni preuzima� iranskog oružja. To pretpostavljam na osnovu slijede�e situacije.

Bio je Ramazan. Pozvao me je Resul kod sebe. Imao je gosta koji se nije pojavljivao preda mnom. Zamolio me je da mu osiguram kontakt sa nekim važnim �ovjekom iz vojnih ili politi�kih struktura. Bilo je to vrijeme žestokih �etni�kih ofanziva na Cersku i Konjevi� polje. �itao sam kako je Tu�man rekao:"Ni metak ne smije pro�i!" Br�ko je gorjelo od napada �etni�kih oklopnih jedinica. Ravnica! Plakao sam kad bih vidio Fabijana Šovagovi�a na spotu pjesme Ne dirajte mi Ravnicu!" Mislio sam na Br�ko.

«O �emu biste pregovarali?« pitao sam.

«O oružju iz Gruda», rekao je Resul.

�uo sam da 80 šlepera oružja stoji u Grudama. Upratio sam da je predsjednik Iranske skupštine posjetio Zagreb i govorio pred Hrvatskim parlamentom. Njegov kolega i doma�in u Hrvatskoj bio je Stjepan Mesi�. Obe�ana je privredna suradnja za izgradnju iranskih brodova u Hrvatskim lukama. Sve je to bilo zbog oružja u Grudama.

Predložio sam Mirsada �emana.

«Njemu vjerujem. A on �e prenijeti drugima.«

Prihvatio je da ga pozovem na iftar kod sebe. Mirzeta se ljutila. Iftar za šest stranih ljudi nije mala stvar. Zato sam kod Sal�inovi�a poru�io tepsiju rolovane teletine. Sve to nije bilo dovoljno.

Iftarili smo bez mnogo pri�e. Gospodin, mislim da se zvao Ali, kao ve�ina Iranaca, bio je u teget odijelu, gospodskog držanja i manira. Hvalio je iftar kako je isti kao i kod njegove ku�e. Mirzeti je lahnulo. Što zbog tjeskobe, što zbog atmosfere, �im smo iftarili Ceman se digao. Taman sam se spremao napustiti sobu i ostaviti ih nasamo, a on kaže kako �e klanjati akšam ku�i. I ode. Gospodin i ja se zagledasmo. Ništa se o "poslu" nije pri�alo. Tako, za �emanom, odoše i oni. Pri polasku na stepenicama šapnem Resulu.

«Da tražim nekoga drugog?«

«Kasno je.»

«Šta traže H rvati ?»

«Da ne diramo Busova�u i da sve oružje mora pro�i za Br�ko.«

�ini mi se da je rekao kako 45 posto oružja mogu dati njima.

«Zašto ne prihvatite?«

«Mi tražimo da 80 posto budu 'erpidžiovi' zbog tenkova oko Br�kog.«

«Vidiš naše politi�are. Ne znam ko bi Vam mogao pomo�i. A HVO je mafija. Možete ih potkupiti.«

«Imaš li ideju?»

«Nemam.»

Slegli smo ramenima.

77

Zaista ne znam šta se desilo; da li je oružje prošlo i kako. Ubrzo su se pronijele glasine kako Alija ne da napadati Busova�u kako bi prošlo oružje za Br�ko. To su najozbiljnije relacije i posao za koji zam da je radio Resul. Zato kažem da mu je to sevep smrti. I ja �u vidjeti Resulovu djecu i njegovu sobu u Teheranu, sa �ilimima i šiltetima, a na zidu njegovim slikama. Pri�ao sam im kako smo ih gledali za Bajram na slikama. Bili su ganuti i ponosni što im je babo šehid bosanski.

Šejtanov pionir

"Pionir Velikog Šejtana" je titula koju mi je priskrbio Halid Tuli� u svojoj knjizi "Veliki Šejtan". Kad bude �itao sve ove relacije, Tuli� �e shvatiti, možda sebi i �estitati kako je bio u pravu. Nazvao me je "pionirom" zbog tekstova u Preporodu i intervjua koji smo radili, Džemal je bio glavni urednik, sa Ali Ekberom Velajatijem. Ja sam bio ure�ivao samo jedan broj �asopisa Nur, koji je izdao Kulturni centar Iranske ambasade u Beogradu. Zar je ijedna ambasada iz islamskih zemalja izdavala �asopis? Zar je ijedan ministar vanjskih poslova dolazio u BiH? Znali smo samo za Libijski konzulat. Haman nismo ni znali za arapske ambasade. Sve veze sa islamskim svijetom nisu nadilazile vjerske posjete. Osim prodaje oružja u vrijeme komunista i gra�evinskih firmi, zar je bilo drugih odnosa Bosne sa islamskim svijetom? Rezultat naših odnosa i kontakata sa iranskim diplomatama je izraz njihove politike i interesa, a ne naše eventualne privrženosti. Mi smo voljeli muslimane, bez razlike odakle dolaze. Halid je sin nekadašnjeg direktora GH Medrese u vrijeme kojeg su softe štrajkale (1971.). Bio je oženjen Hrvaticom. Tako je Halid imao brata Ivana koji je živio negdje u Hrvatskoj. Studirao je režiju u Sarajevu i jednog dana "došao tobe". Oženio se i bio najgrlatiji zagovornik tradicionalnog islama. Izjava kako trebamo provodati devu po Sarajevu, pripisuje se njemu. Njegova trojica prijatelja bila su uhapšena zbog sli�nih parola i poklika. On je pobjegao, navodno, u Jordan. �uo sam o njemu kako ima mnogo djece. Bio je tipi�an konvertit. Vjerovao sam da �e se ohladiti.

»Ništa ljude ne baca u vjeru, kao grijeh«, govorio sam o njemu kao i ve�ini "konvertita" koje sam upoznao. Paranoja grijeha koji su po�inili "u džahilijetu" vodila bi ih u vjerske krajnosti. To je sve što bih rekao o njemu kao autoru knjige. Me�utim, ideologija koja provijava u knjizi je tipi�na za trend koji sam primijetio u Zenici, a mnogi ga, neprecizno, imenovali vehabizmom. Tuli� se obra�unavao sa bid'atima, novotarijama u vjeri, tipi�nom metodom koja je Talibane dovela gdje ih je dovela. Naslušao sam se pri�a frustriranih arapskih propagandista i nezadovoljnika kako je svaki vladar oženjen Jevrejkom, ili mu je mati ta itd. Tuli� smatra Homeinija francuskim obavještajcem, montira njegove slike bez brade, optužuje šiije za krivotvorenje vjere itd. Odvratno sva�ala�ko štivo puno paranoje i insinuacija, demagogije i crne propagande. Me�utim, ta knjiga je "planula" u Zenici. Kažu daje štamapana u 10.000 primjeraka. Svaki polaznik medrese koju su organizirali mudžahidi, kao najomiljeniju tezu koristio je napad na Homeinija. "Otrov se nudi u medu", bila je omiljena fraza onih koji su po�eli nositi kratke pantalone i nisu brijali brade. Nikad sa njima nisam mogao lijepo razgovarati. Ne znam da li je to ikome polazilo za rukom. Samo sva�e i objede. Uvijek na granici incidenta. Njihova psihologija mu�eništva od džahilijetskog svijeta hranila se demagoškom interpretacijom prvih muslimana, kao i samog Poslanika, s.a.s. Što ih se više napadalo, oni su bili sve ubje�eniji da nose historijsku misiju istine, ravnu onoj kakvu su nosili prvi muslimani. Najiskrenije sam žalio mladi�e koji su me�u nekulturnom svjetinom bili šikanirani. Htio sam se potu�i sa taksistima koji su vrije�ali jednu ženu u nikabu, koja je bila zastala za svojim mužem, saplela se i pala pred njima na štandu. Ali, to je za njih dvoje, o dušo moja bolna!, bila kulminacija ispravnosti njihovog držanja i prava da im dokažu kako su kjafiri koji mrze muslimane. Slušao sam pri�e od doktorica kako im dolaze djevojke udate za Arape, pune modrica i ugriza, te ne znam kakvih znakova seksualnog zlostavljanja. Jedan roditelj mi se ispovjedio, nije baš ostavljao dojam karakternog �ovjeka, kako mu se k�erka ne smije razvesti od "mudžahedina" na �ijim le�ima je vidjela istetoviran krst.

Niko se nije žalio na Irance ili Turke. A, vala, ni ja me�u svim Arapima nisam mogao sresti tako normalna �ovjeka poput Hadžiabdulaha. 1 onda �e se desiti ubistvo ispred kina. Neko je ubio nekoga zato što ga je smatrao šijom. Stoga mi je bilo nelagodno znati da sam "pionir Velikog

78

Šejtana". Tuli� je tako bio posalo poruku i za mene. Ali, ja uistinu nisam bitan u ovoj pri�i. Kasnije �e se Tuli�ima laž i objeda vratiti milionostruko! Pisat �e, baš Jevreji, a nikako samo oni, knjige o mudžahedinima u Bosni, o vehabijama, na na�in kako je on pisao o šijama. 1 o meni.

Living marksism - odsje�ene glave

Pošto više nisam imao nikakve dileme o utjecaju HVO-a na mudžahedine, trebalo je samo voditi ra�una na utjecaje drugih u borbi protiv Tuli�evog Velikog Šejtana. Tako mi je Eso donio �asopis "Living marksism" koji se štampa u Londonu i koji je podržavao Srbe. Na naslovnoj strani tog �asopisa bila je fotografija mudžahedina koji drži dvije odsje�ene (srpske) glave. Jednu, valjda, gazi �izmom. Bio sam užasnut! Ta je fotografija, navodno, prona�ena kod ubijenog mudžahedina, negdje na linijama Crnog vrha kod Tešnja. Bio sam �uo da u Tešnju ima grupica mudžahedina. Istu fotografiju, kako sam �uo, na džambo plakatu Srbi su bili izvisili na robnoj ku�i u Doboju. Vjerovatno sam u isto vrijeme �uo od Alosmana, mog kolege novinara, kako su negdje u Tuzli otkrili dvojicu MOS-adovaca koji su se predstavljali kao mudžahedini. Alosmanova pri�a bila je neuvjerljiva iz domena "rekla-kazala". Nije mogao napisati tekst o tome. Ali, to �e mi biti povod da poslije džuma-namaza uz kahvu u Karali�evoj kancelariji, zapodjenem razgovor o toj temi. Pokazao sam im fotografiju. Tokom razgovora zazvonio je telefon. Javio se Karali�.

»Provjerite jesu li o�erešeni!« bila je naredba njega kao emira.

Tog dana su vo�ene borbe oko Žep�a i javljeno mu je da su dvojica mudžahedina ranjeni dovezeni u bolnicu.

«Eto, �uda. Mi pri�amo o tome.»

Otišao sam zadovoljan da me Karali� razumije. Ništa nisam mrzio kod muslimana kao nedostatak politi�ke kulture. Za nekoliko dana �uo sam da se desio incident u 7. muslimanskoj i da su ubijena dvojica mudžahedina i jedan Karali�ev tjelohranitelj. Zadrhtao sam.

«Bože, jesam li u�inio fitnu?!»

U gradu se pri�alo da je Karali� otišao u svoje selo uz mnogobrojno osiguranje, a da su se mudžahedini povukli u Mehuri�. Zapravo, ja nikad nisam saznao gdje su mudžahedini. Znalo se nešto za Arnaute i Mehuri�, dva sela kod Zenice i Travnika.

Dugo nisam navra�ao u Sedmu. Stid me je bilo. Nikad nikog nisam pitao o incidentu. Samo sam �uo kako je vojna policija Sedme tražila da provjeri da li je taj mudžahid osune�en (obrezan), a da su to njegovi prijatelji smatrali bogohulnim �inom.

Da li je bio druk�iji na�in provjere njihov identiteta? Niko im nije znao biografije. Svi su došli iz Afganistana, mislilo se. A, ja sam �uo samo za dvojicu Afganistanaca, koji su se borili na Igmanu. Prijatelj Muta mi je pri�ao da su poginuli i da ih se sje�a kao najljepših mladi�a koje je ikad vidio u životu.

Da sam znao ko im je komandant, išao bih mu. Nekoliko Bošnjaka se predstavljalo njihovim komandantima. Naj�eš�e je spominjan Ebu Haris.

Pojma nemam kako je došlo do grupisanja mudžahedina u Vatrostalnu u Tetovu. Mislio sam da je i tamo jedna grupa kao i ona u Mehuri�u. Mislim da su nakon sukoba u Sedmoj, svi mudžahidi tražili da se samoorganiziraju i povuku iz drugih jedinica.

Uskoro �e se desiti još jedan "incident", ve�i ali teži od kidnapiranja Toti�a. Ubijen je Paul Goudal, a njegov prijatelj ranjen. Bio je radnik ODE, engleske humanitarne organizacije. Optužena grupa

79

mudžahedina bježala je prema Sarajevu gdje je pobijena skupa sa imamom iz Butmira Abdulahom Kubatom. Napisao sam tekst naslovljen "Zmijski koloplet obavještajnih službi u Zenici". Paul Goudal je bio oficir i u�esnik u Zaljevskom ratu, pisala je italijanska Panorama. Imao sam prijatelja koji je radio za ODU. Tvrdio je da je haman svaki šofer u ODI bivši oficir, a da je ODI glavni posao špijunaža. Posebno je govorio o tadašnjem šefu ODE sa sjedištem u Zagrebu. Kasnije �e i hrvatska štampa komentirati uzroke sukoba izme�u Hrvata i Bošnjaka i kriviti Engleze. U tom kontekstu �e posebno mjesto i ulogu dodijeliti šefovima ODE.

Bio sam kod Asima Fazli�a, na�elnika MUP-a, koji mi je pokazao njihove pakistanske pasoše. Ne sje�am se da li je neko do njih bio i engleski državljanin. �ini mi se da jeste. Prije toga, kad su mudžahedini bili u rasulu, u kancelariju su mi navratila dvojica Pakistanaca, koji su me pitali gdje je najbolje za mudžahide. Raspitivali su se za jedinice na Igmanu. Mislim da je to bilo vrijeme kad je egipatski general, niko mu nije znao ime, pokušao na Igmanu formirati specijalnu jedinicu. MUP-ovo saop�enje je govorilo da su se željeli domo�i aerodroma i pobje�i. Kasnije �e Munja u SB pisati o ovoj aferi i tvrditi da su imali poruku za Izetbegovi�a, i da su dobili instrukcije da se jave Fikretu Muslimovi�u, Munjinom "omiljenom kosovcu". Jedan od njih je bio uhapšen i on �e prilikom transporta preko Lopatice pobje�i. Radilo se o saudijskom državljaninu, za kojeg je neko veoma važan, navodno, intervenirao, pa mu je omogu�eno bjekstvo. Koliko se sje�am, kasnije �e biti osu�en u odsustvu, pred Zeni�kim sudom.

Belaji su mi se motali oko nogu. Toliko ih je bilo po Zenici. U no�i kad se ubistvo desilo nestalo je struje u Lameli, gdje sam stanovao. Ništa neobi�no - redukcija. Ali, nije bio red na nas. �ame�i u mraku, �uo sam škripu auta i neku pri�u ispod prozora. Mislio sam da su dispe�eri došli u trafostanicu, koja je bila preko puta Lamele. Pogledao sam i vidio dugog bijelog džipa. Neko se sva�ao. Žižak cigarete je svjetlucao. Nisu to bili dispe�eri. Malo zatim džip je otišao. �uo se rad motora i hrskanje guma po smrznutom snijegu. Nedugo zatim, �uli su se rafali. Struja nije dolazila. Zaspali smo. Sutra sam �uo vijest o ubistvu.

Za slijede�a dva-tri dana Zenica je bila na ivici rata u gradu. Toliko je bijelih transportera bilo po gradu. Pregovarali su Lary Holingvvort (UNPROFOR) i Ebu Haris (El-Mudžahid). Situacija se smirila.

Možda godinu kasnije, Brile mi je pri�ao kako je sreo borca koji mu je pri�ao da su bjegunci mudžahedini pri bjekstvu svratili kod njega u selo na padini Igmana. Pokazali su mu dokument o povla�enju UNPROFOR-a iz Tuzle, koji su bili kupili od Goudala. Taj dokument su htjeli dostaviti do Predsjednika. Koliko se sje�am, tad su Podrinje, Goražde, Žepa, Srebrenica, drhtali pod �etni�kom ofanzivom. Mladi�a i Karadži�a su televizijske stanice prikazivale dok gledaju na durbin iznad Goražda. Plan povla�enja UNPROFOR-a je spalila hodžinica nakon što je �ula da joj je hodža poginuo. Policija je pretresala njenu ku�u i nije ništa našla.

Zbog saop�enja koja je slao i potpisivao u ime odreda El-Mudžahid, u vrijeme krize izazvane ubistvom Goudala, a bila su sro�ena vrlo umjereno, ni nalik osornoj ideologiji i retorici svojstvenoj njihovom dotadašnjem imidžu, želio sam upoznati Ebu Harisa. U�inilo mi se da ima "mrvu pameti u glavi".

Sjetio sam se Hasanice Maslanice, ne znam mu ime, najsimpati�nijeg mudžahedina kojeg sam upoznao. Bio je iz Jemena. Dijete. Stvarno je maloljetan došao u Bosnu. Nikad mu osmijeh nije silazio sa lica. Landarao je sa nekim autom po gradu izlijepljenim "press" naljepnicama. Tvrdio je da mu amidža ima novine u Jemenu i da i on piše za njih. Jednom sam ga zamolio da mi pokuša opisati svoju akciju. Napisao je na papiri�u nekoliko redova. Sve sami atributi, jedni su hrabri kao lavovi, drugi plašljivi kao ze�evi. Odli�no je govorio bosanski. Kaže da je obe�ao majci da �e imati šehida. 0 kako je tužno završio! Nakon rata, nakon nekih bombi kod Travnika, policija gaje zaustavila i privela. Ubio se u zatvoru. Došla su mu bra�a i odnijela kov�eg. Da mu Allah podari sabur majci sa vjerom daje dala šehida Bosni.

80

Preko njega sam poselamio Ebu Harisa da ga želim vidjeti.

Sultan Mjese�eve vojske

Nisam dugo �ekao. Hasanica je dogovorio ve�eru za nekoliko dana. Bio sam uzbu�en. Ve� sam bio stvorio mitsku sliku o Ebu Harisu. Moj prijatelj iz Sarajeva mladi Hafiz lije�io je jednu djevoj�icu koja je bila, estagfirullah, poludjela. Bila je u pubertetu. Mršava i ispa�ena, osamnaestogodišnja djevojka, izgledala je kao da nema više od desat godina. Prema Hafizovim tvrdnjama napali su je anamooni, i on se borio sa njima. Kako je grozno bilo gledati je �upavu dok �a�ka zube žicom i pijucka vlastitu krv iza zuba. Pljuvala je na Kur'an, nije htjela jesti namaz na kriški hljeba sa Bismillom, morali smo je, njen brat i ja, povaliti na pod potrbuške i prekriti glavu, jer je odbijala prekriti mahramom kosu. Molila se samo u �osku na na�in kako to �ine krš�ani, stavivši slijepljene dlanove pred usta, zapomagala bi:

«Milost, milost...!«

Hafiz je tvrdio da je pokrštena, što ni ona nije nijekala. Oh Bože strave! Dugo su me boljela koljena od straha koji sam preživio te no�i, posmatraju�i seansu Hafizovog lije�enja. Osje�am da to "olovo" u koljenima nosim i danas.

To me je podsjetilo na pokrštenu djevoj�icu Fatu, zbog koje je Firdus napravio prvu muslimansku stranku!

U onoj mjeri u kojoj je dar maj�instva u islamu uzdignut na najve�i pijedestal �asti, u toj mjeri anamooni to preziru i �ine sve da taj dar od Boga dat ženama unište. Hafiz je s natrao da su je anamooni napali zbog toga.

«E, ovo je nam je od njihova nosanja moštiju i otvaranja grobova koje su �inili Srbi uo�i samog rata», sa mržnjom je govorio o srpskim popovima.

«To je bila prava mobilizacija njihovih rezervista!«

Dok lije�i muslimane od ovakvih bolesti, on se zapravo bori, i bije bitku sa anamonjima. Pomaže mu prijatelj muslimanskog svijeta džina kojeg je stekao uz pomo� u�enja odre�enih tajnih dova. Ime njegova prijatelja je Ebu Haris. On je Sultan Mjese�eve vojske. Pokušao mi ga je opisati, kao i oružje njegove vojske. Najviše upotrebljavaju sitne bodeže. Brzi su u baratanju oružj_em i hrabri u borbi. Kako sam stekao dojam, Ebu Haris se voli pojaviti u liku goluba.

Fasciniran ovakvom interpretacijom bio sam skicirao pri�u za roman o ratu. Glavni junak bi mi bio Ebu Haris, veliki ratnik, a nježan kao golub, Sultan Mjese�eve vojske, i protivnik, krvolo�ni lik poput šakala, �etnik naravno, koji se bore za djevoj�icu koja simbolizira Bosnu.

«Daj mi opisi tog šakala», zamolio sam Hafiza.

«Od njegova pogleda punog mržnje i straha zaledi se krv u insanu. Jesi li gledao film sa ulogom Fredi Krugera? Sli�ni su takvim likovima. Naša krv njegova je gozba, naš pla� njihova je muzika.»

Nosio sam skicu sa sobom, bilježe�i razne pri�e i iskustva ljudi.

Sinopsis romana bio je slijede�i. Moja djevoj�ica na koju su bili kidisali anamooni zvala se Sabina. Njeno ime je po ebdžet sistemu, sa�injeno samo od zemljanih harfova, što treba simbolizirati zemlju, to jeste Bosnu. Djevoj�ica je bila u pubertetu, kao Bosna pred priznanjem, tad je napadaju

81

anamooni - šejtani ili �etnici. Da ne bi osjetila ljubav i postala majkom... Da se više ne ra�aju muslimani. Nju lije�i mladi Hafiz. Uz pomo� svog prijatelja Ebu Harisa, Sultana Mjese�eve vojske, on se relativno uspješno bori. Kako Sabina ozdravlja, tako se polahko zaljubljuje u Hafiza.

Hafizu �e se u snu otvoriti mezar Sultana Murata, smatrao ga je Sultanom evlija na Balkanu, koji mu nudi sablju na kojoj piše ajet: 0 družine džinova i ljudi, ako možete da preko granica nebesa i Zemlje prodrete, prodrite, mo�i �ete prodrijeti jedino uz veliku pomo�! (Kur'an, sura Er-Rahman)

Ovako preveden ajet na bosanskome jeziku izostavlja posljednju rije� Sultan, koja je prevedena "jedino uz veliku pomo�". Fraza na arapskom jeziku "illa bi Sultanin", samom Arapu zvu�i mnogo jednostavnije - "osim sa Sultanom!"

Kome god da sam spomenuo namjeru pisanja ovakve pri�e, bio sam upozoren na opasnost. Oni, anamooni se znaju osvetiti ako im otkrivaš svjetove. Tako su nekoga vezali za mlinsko kolo na kojem se cijelu no� vrtio. I zaista �e mi u kompjuteru nestati prva verzija fabule romana.

Kad sam sreo hafiza, ve� je rat bio pri kraju, upitao me je za roman. Kažem mu da bih ga volio konsultirati, da mi je ve� jedan "fajl" nestao u kompjuteru, ali fabulu sam mu usmeno izložio. Pošto mi je glavni lik Golub, Ebu Haris, koji ne može ostati u ovome svijetu, zamislio sam poentirati kraj pri�e njegovom smr�u. Tako sam zamislio da padne granata u avliju kojom se šetala Sabina, da bi krvava lica utr�ala u ku�u misle�i daju je pogodio geler. Plakala je, ne od bola koliko od saznanja da joj je, naravno prelijepo, lice bilo unakaženo. Kad se umila, lice joj je u ogledalu ostalo lijepo kao i prije. Krv po licu nije bila njena. Pogledala je kroz prozor i vidjela Goluba u avliji kako nepomi�an leži krvavih krila. Ubio ga je geler. Prepoznavši da je to baš onaj Golub koji se pojavi kad joj do�e Hafiz odu�avati i stane na prozor sve dok je on u sobi, shvatila je da je njegova krv bila poprskana po njenom licu. I još više, shvatila je da je geler namijenjen njoj završio u njegovu tijelu.

«Ne može takav biti kraj. Ne može Bosna ostati bez mudžahida», bunio se Hafiz.

No nejse, mašta k'o mašta. Kasnije �u pro�itati kako dr. Dragoš Kalaji� tvrdi da su �etnici imali �itav štab u Kninu koji bavio bijelom magijom. Neki oficir u Srbiji pri�ao je za novine kako se KOS veoma aktivno bavio crnom magijom. A, onda �u od jednog vrlo hrabrog borca, �uti kako je Arkan bio pripreman u Rusiji za gozbu njihovih sila zla. Navodno su ga ruski popovi nekoliko mjeseci držali u crkvi i svojim magijskim seansama pripremali za herojstvo u "ime krsta". A ko bi drugi u mome zamišljenom romanu bio Šakal, protivnik Sulatan Mjese�eve vojske, nego Arkan. A koja bi druga bila džinska kraljica "koja buši Sabini dušu", i pleše uz muziku cijuka djece i djevoj�ica, nego Ceca. Nisam ih morao imenovati, svakako bih njih dvoje uzeo za šnit. A kad je Hafiz vidio njihovu svadbu i vjen�anje, likovao je:

«Vi u to ne vjerujete, a vidite da su oni "par" iz podzemlja džinskog svijeta!«

Zatim me je ubje�ivao kako se nije slu�ajno desio Atentat u Sarajevu baš na Vidovdan. On bi reci "Mrkli dan".

«To se više ne može ponoviti. Nema više niko na svijetu tako važan da pro�e Sarajevom di bi ga ubili, pa zbog toga neko pokrenuo rat.»

Hafizova teorija o masoneriji kao inspiraciji džinske organizacije, "crnoj ruci" moštiju Cara Lazara, i dana atentata na Ferdinanda, 28. juni, kao da nije imao drugi dan osim godišnjice bitke na Kosovu da pro�e Sarajevom, bolešljivom Gavrilu Pricipu, koji je bio mason, svodi se na dan smrti Sultana Murata.

«U tom ratu izginut �e 10 miliona ljudi. To je danak Sultanove smrti!»

82

Maštu nastranu, moja glavna junakinja je preživjela rat. �etnici su došli u selo i protjerali i nju i njenu majku. I danas je jadna bolesna. Mršava i jadna, skrhana �eka da biologija u�ini svoje. Pri�a kako �uje kad oni anamooni "sr�u kahvu iz mrtva�kih kostiju". Ne daj Bože ikome ovakve sudbine. Posebno ne Bosni.

Kad god se sjetim ove djevoj�ice, predam rahmet hanumi Rušida Prgude, psihijatrici koja je radni vijek provela lije�e�i ovakve na Koševskoj klinici.

«Nedžade, ovo je najteža muslimanska bolest. Vodite je hodži», savjetovala me je kad sam joj se uo�i samog rata obratio za pomo�. Tako je priznala i nemo� svoje profesije i nauke.

Zlo koje sam �uo od izbjeglica preživjelih silovanja i torture nadilazilo je moju maštu.

Slušao sam silovane žene i djevojke, ljude koji su vidjeli isporeno tijelo djeteta preba�eno preko plota kao janje�a koža. Na njega navalili crvi i muhe... Po ovoj matrici �etnike sam vidio kao šejtanske sinove, lišene svih ljudskih osobina. Nisam vjerovao da ih se može pobijediti granatama, i oružjem. Ve� snagom vjere i morala!!!

Da budem još jasniji, kako sam bio �uo da se veliki muslimanski ratnik Omer Muhtar i njegova vojska, vrlo uspješno borio protiv Italijana uz pomo� džina, takvu pomo� sam vidio kao dobrodošlom u borbi protiv �etnika.

Sa takvim nakanama došao sam upoznati Ebu Harisa. Do�ekao me je u jednoj sobi koja je mirisala meni poznatim mirisom. I Ebu Haris je bio namirisan takvim mirisom koji sam udahnuo pri zagrljaju dok mi je na uho u�io dovu. Malo sam se zakašljao. Miris me posjetio na kad koji je Hafiz palio dok je lije�io ludu djevoj�icu. Bili smo sami bez prevodioca. Služio sam se svojim lošim engleskim. Na stolu je bila servirana ve�era u ve�em ovalnom tanjim, riža i meso kao sitni �evap. Od vo�a bilo je najviše lubenice. O�ito je bila servirana za još nekoga. Ne volim jesti u gostima. Ne sje�am se da li sam kušao hranu. Pretpostavljam da nisam. Svaki put kad sam dolazio, na istom stolu bila je postavljena gotovo ista ve�era. Nisam imao apetita za jelo. Moj apetit je bio u mojoj radoznalosti; gledaju�i njegovo lice, ruke, ramena, pokrete... i slušaju�i glas. Nije bio ni nalik Ebu Harisu Hafizovom. Zbog milostivog glasa, mogao sam ga porediti sa golubom. Omalehan i krhak, povijenih ramena, nježnih ruku i tankih prstiju, samo ga je duga brada �inila muževnim.

Bio je ljekar. Studirao je medicinu u Be�u i došao u Bosnu da pomogne kao ljekar. Nije imao namjeru komandovati niti nositi oružje. Htio je pomo�i ranjenima i bolesnima.

To je sve što sam saznao iz njegove biografije. Bio je oženjen Bosankom koja mu je baš tih dana bila rodila dijete, što zna�i daje došao u Bosnu s po�etka rata.

Pohvalio sam njegovu razboritost i to je bio uvod u suštinu razgovara sa njim. Nisam krio svoje sumnje i dileme oko njihove "misije" u BiH. Najteže mi je padalo to što svakim danom imaju sve lošiji imidž me�u muslimanima. Njemu to, o�ito, nije bilo ništa novo.

«Zašto ste došli u BiH?!» bio sam direktan.

«�itao sam brošuru koju je napisao jedan naš brat o Ali Izetu i tvome bratu Džemaludinu.»

«Zašto nam ne vjerujete?«

«Znam tvog jednog zemljaka koji mi je o vama Lati�ima kazao sve najljepše. Vjerujem njemu kao i tebi». Pri�ao mi je o jednom Bošnjaku svom prijatelju iz Be�a koji mu je �ak preporu�io nas u Bosni.

83

«Zašto name�ete samo svoj na�in namaza, naprimjer. Vidio sam da svi mudžahedini moraju klanjati jednoobrazno.«

»Napravili smo grješku u Afganistanu. Tolerirali smo razli�ite vjerske pravce i zato se tamo sve iskompliciralo.»

«Zar si bio u Afaganistanu?»

«Nisam ja bio. Govorim u ime bra�e koji su se i tamo borili i imaju iskustva.»

«Zar mi moramo korigirati naša shvatanja vjere?»

Mislio sam na knjigu Imada el-Misrija.

Smirivao me je da imam pogrešne zaklju�ke i govorio da Imad nije loše mislio.

«Znate li za zatvor u ovom gradu?»

Nije mu bilo jasno što spominjem zatvor.

«Znam da postoji veliki zatvor.»

«U tom zatvoru je ubijeno nekoliko muslimanskih mladi�a, a nekoliko hiljada je bilo mu�eno samo zbog jednog grijeha: ljubavi prema islamu i AIlahu, dž.š. Nije lijepo omalovažavati takvu žrtvu, takvu odanost i ljubav prema islamu. Samo zato što smatrate da nisu namaz obavljali kao Vi. Molio bih da ovo mišljenje prenesete svojim drugovima.«

O�ito ti drugovi nisu htjeli do�i, jer se ve�era ohladila i ve� se �uo ezan za jaciju.

Rastali smo se srda�no. Ubje�ivao me je da se ne trabam brinuti. Poselamio je moga brata i zamolio da ga dovedem sa sobom kad drugi put budem dolazio.

Imao sam osje�aj da je Ebu Haris divan �ovjek, ali da ne drži kontrolu u svojim rukama. Suviše je blag za ovaj posao. Nije mi bilo drago što nisam sreo njegove drugove sa njim. Postoji li raskol me�u njima? U kontaktima sa nekim Bošnjacima iz Odreda, saznao sam da je Ebu Haris nekakav v.d. komandant. Te da vojska sluša Ebu Mealija, hrabrijeg i otresitijeg mudžahida.

Uskoro �e se desiti da �ujem da je stvarno Ebu Meali komandant, a da je Šejh Šaban, novi �ovjek, emir, a Ebu Haris i Mu'tez, pomo�nici. Ebu Haris je vodio mali stacionar unutar zgrade. Povod mom odlasku je bio prijedlog Džemin da pišem knjigu o njima. O�ito je Džemo prenio Aliji moje kontakte, pa i moje utiske, u nekom rezgovoru, a on mu predložio da napišem knjigu. �itao sam kasnije da je Bakir Sadovi� u ime Alije isto nudio Senadu Avdi�u, �ime se on hvalio, usput i osudio, u svojim tekstovima. Da se radilo o ne�emu drugom, to bi me pogodilo. Prezirao sam komplekse Izetbegovi�evih suflera, navodnih lukavih mudraca, koji su ga vrlo �esto navodili na tako pogrešne poteze. Povod takvoj ideji da se napiše knjiga o mudžahedinima bila je knjiga Josefa Bodanskog, koju su Srbi preveli i objavili (i) na Internetu, sa naslovom Neki to zovu mir. Nit' sam �itao knjigu, nit' sam znao za povod, u vrijeme kad sam odlu�io oti�i Ebu Harisu sa ovim prijedlogom. Kad sam pro�itao knjigu, mislio sam na Halida Tuli�a. Halid i Josef su, sude�i po knjigama, bra�a po pameti. Kad bi bilo po njihovom, ne daj Bože, laž, mržnja i ratovi su perspektiva ljudskog roda.

Ovaj put za ve�erom smo bili �etverica: Ebu Haris, Šejh Šaban, Ebu Meali i ja. Novi je bio Šejh Šaban. Najelokventniji me�u njima i , �inilo mi se, iako je novi, imao je najve�i autoritet. Teme izme�u nas su bile poznate i nikad se nisu mijenjale. Insistirao sam da rade na korekciji imidža na

84

obostrano zadovoljstvo. Možda nisam bio korektan prema njima koliko sam bio pun kritike. Vrlo malo sam imao razumijevanja za njihov odnos prema Bošnjacima.

«Zašto ste toliko tajnoviti? Zašto sve mistificirate? Zašto ste nepovjerljivi prema Bošnjacima? Mi sumnjamo u neke od Vas, a vi sumnjate potpuno u legalnu vlast?»

Ovo je bio moj rafal prema Šejhu Šabanu.

«Šta o�ekujete od nas?»

«Vi ste najhrabriji borci ovdje. Hvale vas i dive vam se. Najvažnije je što zbog vašeg prisustva u Bosni �etnici drhte na svim linijama. Iako vas je malo, oni misle da vas ima hiljadama. Ali, vi gubite sve to zbog lošeg imidža vaše ideologije. Ako je vaša interpretacija islama bolja, svježija, atraktivnija, ubjedljivja, bujnim, pomozite nam. Nek' se razlikujemo. Dajte da te razlike javno suo�imo. Do�ite na FIN, govorite javno (!) studentima. Do�ite na televizijske emisije. Govorite javno. Suo�ite se sa tim druk�ijim shvatanjem islama, a i mi �emo se suo�iti sa vama pred narodom«.

«Zašto me ne pozovu na fakultete ili televiziju?«, nudio se Šejh Šaban.

«Ja �u re�i Reisu, sigurno �e vas pozvati da održite predavanje. Zamolit �u ovdašnju televiziju da vas intervjuira. Nema problema. Samo izi�ite iz "mraka ilegale".»

«Mi imamo dobre odnose sa nekim imamima i oni nam ne preporu�uju baš otvorenu suradnju sa vama.»

«Znam da imate odnose sa studentima i imamima koji su vam savjetnici. Nažalost, ne misle dobro ni sebi ni vama. Radi se o pobožnim ljudima, bez ikakve politi�ke kulture, a �esto pohlepnim i bezobraznim agitatorima. Kanite se takvih. Ostavit �e vas na cjedilu. Sada imaju koristi od vas. Kad, ne daj Bože, budete u neprilikama, ostavit �e vas.»

Nekoje spomenuo Halila Mehti�a, zeni�kog muftiju.

«Sura�ujte i sa njim. Ali ne samo sa njim. Ne dozvolite da iko ima monopol na relacije sa vama. Iz iskustva koje imam sa njim ne bih baš važne poslove povjeravao njemu. Nikako samo njemu!»

Bilo je rije�i i o Imadu el-Misriju kojeg je, o�ito, bio potisnuo Šejh Šaban. Tražio sam susret sa njim.

»Nikako mi taj �ovjek ne�e 'na o�i'. Zašto bježi od mene?»

Tako sam dogovorio da slijede�i put na sastanku bude i Imad.

Imao sam utisak da sam ubjedljiv i da umnogome prihvataju moju kritiku. Sjetio sam se kako �u ih testirati.

«Za po�etak možete dati intervju Ljiljanu. Ja �u praviti intervju i možete slobodno govoriti.«

Šejh Šaban je prihvatio.

Isto tako je Ebu Haris, to sam insistirao, prihvatio da radi knjigu sa mnom.

Ebu Meali je šutio. Evocirali smo uspomene iz hotela kad sam ga prvi put sreo i smijali se. Mu'tez, nije znao ni rije�i bosanski, a dugo je bio u Bosni. I on se bio oženio Bosankom.

85

Onda su mi otkrili da je Mu'tez bio organizator otmice Živka Toti�a. Kako sam procijenio, on je bio oficir, porijeklom Tunižanin. Zapravo, samo je Mu'tez imao pojma o ratu. �ak sumnjam daje i Ebu Meali imao ratno iskustvo prije dolaska u Bosnu.

Tad mi je Ebu Meali otkrio da je sebi dao ime po Sultanu Fatihu. Htio je re�i da on poštuje naše islamske korijene i da ne želi mijenjati naš islamski identitet. To je bilo vrijeme najbolje suradnje odreda El Mudžahid sa 3. korpusom. Oni su se, bar sam bio stekao dojam, veoma trudili.

Nose�i na duši konflikt izme�u njih i Sedme, pokušao sam to ispraviti. Savjetovao sam im suradnju na frontu.

«Oni vas, ipak, najbolje razumiju. Pozovite Halila Brzinu na jednu ovakvu ve�eru. Razgovarajte kao ratnici, a ne ideolozi.«

Sijelo nismo prekidali ni kad je u�io ezan za jaciju, što je kod njih bilo striktno. Moj jedini problem bile su cigarete. Nisam pušio, a uz tako dug razgovor, nisam navikao bez cigareta.

Rastali smo se veoma prijateljski.

Za nekoliko dana sam došao raditi intervju sa Šejhom Sabanom. Prevodilac je bio Ejmen, kojeg sam eskivirao u drugim razgovorima. �uvao sam se bivših studenata koji su u ratu pustili brade. 1 on je imao podozrenje prema meni. Kamere su bile ispred nas.

Objavio sam intervju sa njegovim portretom.

Ništa posebno nisam vidio u tom intervjuu. Šejh Šaban je otvoreno govorio o svojoj biografiji, niko drugi nikad nije dao svoju biografiju. Ne sje�am se ni pitanja ni odgovora. Zapravo, sje�am se samo pitanja na koje nisam dobio odgovor. Pitao sam ih zašto su došli u Bosnu, a ne idu u Palestinu. Moje pitanje je glasilo:

«Zašto nema mudžahedina u Palestini?« Eso mi kaže daje to jedan od najzna�ajnijih intervjua u kontekstu aktualne teme svjetskog terorizma.

Sje�am se daje nakon intervjua u redakciju Ljiljana zvao je neko iz AID-a i rekao da je intervju grješka. Navodno je upravo tih dana CIA pitala da li se Šejh Šaban nalazi u BiH, što su oni u AlD-u demantirali. Nisam mario za to. �ak nisam ni vjerovao. Sve sam doživio kao dobru frku za obavještajce. Bilo mi je malo merak zezati neuke novope�ene "aidovce".

Vodio sam i Željka Garmaza na intervjuu sa Ebu Mealijem. Da su imali primjedbi na moj intervju sa Šejhom Šabanom, sigurno na bi prihvatili, bar preko mene, intervju za Slobodnu Dalmaciju.

Oni su stvarno bili ljudi deverli glave, što bi rekao naš narod. Negdje u to vrijeme u Hrvatskoj je uhapšen Šejh Talat. Globus je objavio da ga je Miroslav Tu�man "izru�io Egiptu na vješala". Sumnjalo se da je bio pošao u Bosnu. Kad sam boravio u Egiptu, maja '98., na jednom predavanju

0 terorizmu potvr�eno nam je da je Šjeh Talat obješen bez ikakavog saop�enja za javnost. Sve vrijeme boravka u Egiptu mislio sam o Šejhu Šabanu. On je bio iz Egipta. Organizacija Džematu-1 islamije vodila je pravi oružani rat protiv režima. Naš put iz Aleksandrije autobusom no�u bio je pun straha. Tog dana su negdje uhpasili njene pripadnike

i o�ekivala se osveta. Zastrli smo prozore, nismo smjeli pri�ati na "stranom jeziku" dok smo odmarali na pumpi, putovo�a je proveo vožnju u wc-u autobusa od straha. Sreo sam Ervina Hladnika, koji je iz Jerusalema došao u Egipat. Pri�ao je o surovim zatvorima u kojima se mu�e ljudi.

86

«Sli�ni onim vašim mudžahedinima», objašnjavao mi je.

U Luxoru smo bili pod posebnim pritiskom i strahom, jer se tamo desio najgnusniji napad na turiste. Pri�alo se kako su teroristi bili primitivni arapski seljaci koji su roditeljima bacali televizor kroz prozor.

«Vela havle, što sam bio naivan?!» korio sam sebe.

AIlahovo ime na ruži

Ali, jedne no�i došao mi je mladi� u hotel. Ve� sam �uo da me traži neki oficir, kad me ne bi bilo u hotelu. Sišao sam na recepciju bunovan. Bio je to sin egipatskog generala koji se borio u Bosni i ubijen je negdje kod Kiseljaka. Njegov mezar je u Visokom. �uo je da je u hotelu grupa novinara iz Bosne i došao da pita ko mu zna za babu.

«Vidio sam ti babu. Bio je hrabar borac. Omiljen kod naroda. Mnogi su napravili problema tamo, ali je on ostao u dobrom sje�anju muslimana.«

Mladi� je plakao.

«Sutra se ženim. Do�i mi na svadbu. Ali, ovo je za mene najzna�ajniji dan u životu. Poselami Aliju i reci mu da mi pomogne da do�em sa sestrom vidjeti babin mezar.»

Pri�ao mi je kako mu je babo kao mlad bio borac u Sinajskom ratu i kako ga je ve� tada majka bila oplakla kao šehida. Otišao je u Ameriku. Tamo je vodio biznis i obogatio se. Imao je vilu sa baš�om punom ruža. �uo je za Bosnu i razmišljao o njoj dok je potkresivao ruže. Jedno jutro mu se ukazalo Allahovo ime na listu ruže. Misli su mu bile na Bosni. Spakovao se i otišao. Tako im je pisao.

Ovo su kontrasti koji su me razdirali u mišljenju o mudžahedinima. Nekad sam mislio da pred sobom imam muslimane iz vremena naj�istijih stranica islamske povijesti, istovremeno plemenite i nježne kao larve, i hrabre kao tigrove, a, opet, nekad sam mislio da pred sobom imam primitivce, kojih se gnušam, frustrirane mra�njake kojima je haram osmijeh.

Da sam znao o takvim islamskim pokretima u vrijeme kad sam radio intervju sa Šejhom Šabanom, sigurno bi to bila glavnica našeg razgovora. Od svih sumnji koje sam imao prema njima bile su da su u konfliktu zbog svojih vjerskih i politi�kih ubje�enja sa režimima, a nijedan u islamskom svijetu baš nije preporu�ljiv. Tako sam ih mogao razumjeti, njihovu tajnovitost, pa i njihove frustracije.

Nisam imao pojma da u to vrijeme za Šejhom Šabanom postoji (talijanska potjernica.

Dok sam sa njima bio i gledao ih u lice, me�u nama je bilo prijateljstvo. Kad odem od njih i susretnem se sa njihovim djelima i mišljenjem, ljutim se.

Posljednji put smo razgovarali u vrijeme deblokade Sarajeva. Žalili su mi se kako su ih namjerno izostavili iz te bitke. Sreo sam jednog prijatelja u Zenici. Ne želim mu spominjati ime zbog aktualne njegove pozicije i hajke na islamiste, i zamolio da odemo skupa u Vatrostalnu. Bili su obradovani i po�aš�eni Gostom. I meni je porastao rejting kod njih. �ini mi se da je moj Ebu Haris (tada) bolestan ležao u stacionaru. Bio je ranjen u stomak i imao problema sa gangrenom. Nikad ga više ne�u vidjeti.

Ebu Meali je vodio glavnu rije�.

«Recite sad ono što ste meni govorili o deblokadi Sarajeva.«

87

«lma li na�ina da se probije obru�?« pitao je Ebu Meali.

«Male su nam šanse.»

»Zašto su male šanse?«

«Na dva mjesta bi se moglo nešto uraditi na proboju, ali to je veoma teško«.

«Gdje?»

«Na Kotorcu prema Dobrinji, i sa Igmana preko Vrela Bosne do Rajlovca.«

«Koji je kra�i put?»

«Kod Kotorca.»

«Koliko bi ljudi trebalo?«

»Osamdesetak dobrih boraca.«

»Možete li nam dati nekoliko dana za izvi�anje prije proboja?«

»Ali, to je opasniji put. Radi se o ravnici i brisanom prostoru. Niko ne bi preživio.«

»To nije vaša briga. Nek' nas bude 80 šehida.«

Ja sigurno nisam bio glavna veza sa mudžahedinima. Nisam bio nikakva oficijelna veza. Sam sam sebi stvorio relacije i sam sebi za njih odgovarao. Tako i ne znam rezultate tad zapo�etih razgovora. To je za mene bio posljednji sastanak sa njima. Nikad nikog više nisam vidio. Pisao ja ili ne roman o Sultanu Mjese�eve vojske u kojem gine Golub, Ebu Haris �e poginuti. Na punktu u Žep�u bit �e ubijen sa Mu'tezom i Šejh Šabanom.

»Ostade li Bosna bez mudžahida, Hafize?!»

Svi su imali žene i djecu. I Šjeh Šaban je doveo svoju mnogobrojnu djecu i ženu u Zenicu. �uo sam da je Ebu Meali oženio hudovicu Ebu Harisa. Tim �inom me je zadivio. Bio je izrazito lijep i zgodan muškarac, manekenskog držanja. Bijele puti, sitnih kovrdža u kosi, rijetke i male brade, jakih bijelih zubi...

Ubijeni su dan nakon Dejtona, koliko se sje�am.

Eso �e objaviti tekst o tom atentatu na "borce Armije RBiH" sa fotografijama izmasakriranih tijela. Budu�i lideri mudžahedina u Bo�inji su optuživali mene. Bio sam kriv, po njima, jer sam objavio fotografiju Sejha Sabana.

Za kraj bih trebao dati svoje mišljene o mudžahedinima.

Dvadeset �etvrtog marta 1995. bio sam pozvan na sijelo kod Reisa. Bila je to grupa od petnaest naših prijatelja. Nisam znao da �e biti Alija. Došao je na vrijeme. Bio je vidno raspoložen. U jednom trenutku se prisjetio:

«Ta�no na današnji dan bih izišao iz zatvora. Tolika mi je bila prva presuda, a na današnji dan su me uhapsili.«

88

Nisam imao osje�aj da je ovo sijelo bilo sazvano kao proslava obljetnice. Mislim da je bila je puka koincidencija. Nije se ni �astilo ni�im više od kahve i šerbeta. Osje�ao sam se ugodno i vrlo po�aš�enim što sjedim me�u dragim ljudima. Poštovao sam i Reisa gotovo koliko i Aliju. �ast mi je bilo biti sa njima. Nakon šala, uistinu smo se samo šalili, nekako su se otvorile vjerske teme. Reis je najviše govorio. U kontekstu vjerskih tema došla je na red i tema o mudžahedinima. Iznenada se Reis okrenuo prema meni.

«O tome bi Nedžad mogao nešto re�i.»

Bio sam zate�en i zbunjen. Rijetko sam u ovakvim prilikama uzimao rije�. Stidio sam se govoriti pred Alijom. Zacrvenio sam se i znao sam da to svako vidi na meni.

»Predsjedni�e, nije mi ugodno govoriti pred Vama. Nekako se stidim, a i nisam baš najkompetentniji za ovu temu.»

Insistirali su. Dobro razumijem zastoje Reis smatrao da poznajem situaciju. Valjao sam mu prilikom njegovog prvog dolaska u Zenicu.

Uspio sam izre�i otprilike ovakve stavove:

«Prvo, trebamo biti veoma odgovorni i cijeniti krv njihovih šehida. Koliko znam, stotinjak ih je poginulo.

Drugo, isto tako moramo znati da me�u njima ima ljudi prljavih biogafija, i moramo na�i na�in da to provjerimo.

Mi gradimo slobodnu i demokratsku državu gdje ljudi ne smiju biti progonjeni zbog razli�itog mišljenja i vjerskog ubje�anja. Neki od njih su disidenti u svojim nedemokratskim državama. Imaju pravo zatražiti azil kod nas. Takav azil mogu dobiti u zemljama Zapadne Evrope.

Njih je do sada država, fakti�ki, izbjegavala. Tek smo ih vojno u nekoj mjeri kontrolirali. Sa njima se suo�ila samo IZ. Što se ti�e IZ, ona može sa njima raspravljati do Sudnjeg dana o tome treba li ili ne stavljati slike na nišane. Ali, ako neko od njih poruši mezar zbog slike na njemu, kako �ujem da rade, onda je to posao države. To je krivi�no djelo i moraju odgovarati za to.

Gdje je najve�i problem sa njima. Mi nikad nismo ušli me�u njih! �ini mi se da svako ima pipke unutar njih, samo se �uvaju od nas. I ti naši studenti koji su me�u njima, dijele njihove stavove i poglede, gledaju nas istim o�ima kao i oni, sumnjivi su mi. Znate kakve su politi�ke kulture ti naši studenti. Ja se držim dalje od mnogih.«

Naveo sam primjer kad me je jedan od naših studenata sreo nakon što je zasjedao Sabor IZ u Zenici kojim je presjedavao Hilmo Neimarlija.

«Nakon kahve sa mnom, žurio je na satelitski telefon, što mi je bilo veoma sumnjivo. Kao da je žurio javiti rezultate nekome.»

U tom trenutku me Hilmo prekinuo kako pretjerujem sa sumnjama u "špijunske rabote".

Zanimljivo da me Irfan Ljevakovi�, koji je tada bio u AID-u, podržao. �ak se suprotstavio Hilmi.

Drugi su, ne sje�am se ta�no ko, krivili Halila Mehti�a, kao oponenta koji ima potporu takvih struktura. Ja sam, pak, smatrao, da Mehti�, po ovoj temi, uop�e nije bitan i da treba razgovarati sa njim.

89

Nažalost, o njima nikad nisam uspio sa�initi ozbiljan tekst. Povod su mi bili uvijek nekakvi incidenti. Zbog navodnog kidnapiranja maloljetne djevoj�ice radi udaje za mudžahedina, napisao sam tekst Šeriat u crnim rukavicama. Bio sam dosta kriti�an, ali, kasnije sam dobio selam od mudžahida, preko jednog hodže, kako sam ga "ogibetio", jer ima ljubavna pisma od te djevojke i da nije nasilu bila došla kod njega.

Moj tekst - anketa u Danima, Crna peca - bijeli šejtan imao je najve�i eho. Crna pe�a je za mene bila metafora uskih vidika i mišljenja, bilo ono vjersko ili lai�ko, mudžahedinsko ili novinarsko. A bijeli šejtan za mene je bio Vladimir Putin, koji je u to vrijeme ušao u Grozni. Kad danas vidim rat "crnih hudovica", kako zovu žene ubijenih mudžahida u �e�eniji, sa Putinom, uhvati me jeza kako mi se lahko ostvaruju crne vizije.

Isto tako sam u televizijskom intervjuu rušenje Budinih spomenika u Bamjanu nazvao barbarskim �inom koji nema veze sa islamom.

Pošto se izjedna�avaju pripadnici Al Qaede sa mudžahedinima koji su bili u Bosni, kao da se radi o teroristima istog kova i profila, te se u toj mjeri traga i za (pre)ostalima mudžahedinima iz Bosne, ja ostajem u dilemi da li su to sve uradili ljudi kakve ja poznajem. Ikreno, ne mogu u to, još !, povjerovati. Najmanje iz dva razloga. Prvi je moja emotivna vezanost i poštovanje prema svima koje sam upoznao: Ebu Haris, Šaban, Mu'tez, Ebu Meali. Teško mi je povjerovati da su teroristi i da mogu biti surovi zlikovci. Drugo, nijedan od njih, pa ni sve akcije koje sam opisao i za koje sam �uo, nema takvu inteligenciju, takvu naobrazbu, takav osje�aj organiziranosti, da bi mogli izvesti nešto nalik onome protiv �ega se danas vodi silovit rat. Oni su, po meni, bili samo ljudi koji su se odvažili smjeti biti muslimanima na na�in kakvim oni smatraju da treba biti musliman, kako vizualno, tako i karakterno.

E sad, imam gorko iznena�enje za samog sebe. �itao sam da postoje nekakve video-kasete o masakriranju ljudi. Gdje sam bio ja kad se to dešavalo? Zašto to prešu�ujem? To su opravdana pitanja svakoga ko pro�ita moje svjedo�enje. Me�utim, ja nikad nisam vidio mrtvog ili zarobljenog ustašu ili �etnika, niti sam kad vidio zatvor, ili nešto što bi moglo 'tuknuti' na zarobljeni�ki logor. U moju dušu i uši nije moglo više stati boli i smrti. Moji najbliži prijatelji znaju za moja �esta povra�anja zbog scena na televiziji.

Imam malu satisfakciju time što sam reagirao, kako sam reagirao, zbog fotografija odrubljenih srpskih glava, ali sam, isto tako u dogovoru sa Esom, inicirao da Ljiljan prvi objavi pronalazak masovne grobnice kod Vozu�e. Tu su, navodno, neki od njih na svirep na�in vršili odmazdu nad Srbima, lako se gnušam na njihova eventualna zlodjela, u duši žalim za mudžahedinima koji su ubijeni u Bosni. Najve�i krivci su ulema, nemoralna ulema, koja je kukavi�ki šurovala i šutjela na ideologiju kojoj su pripadali, uvjetno re�eno, i sami mudžahedini. Ta ulema i danas kukavi�ki šuti pod svojom "crnom pe�om".

Mudžahedini su jedna pri�a pogodna da mnogima koji se kriju iza svojih nedjela, sjedne, i namjera, s druge strane, posluži za spletke.

Nisam upozano Leonela Dimonea, naprimjer. Nisam nikad pisao o njemu. Prema biografiji, za neke je Robin Hud, a za neke okorjeli kriminalac. On i njegov drug su, naprimjer, optuženi za pokušaj plja�ke benzinske pumpe i pri tome ranjavanje policajca. Uhapšen je na trik, ali surovo i uz pucnjavu. Sve se zbilo u komšiluku gdje sam nekad stanovao. Koliko znam, on uop�e nije imao namjeru plja�kati pumpu. Ve� je htio napasti jednu ilegalnu javnu ku�u za strance, koja se nalazila tik iza le�a benzinske pumpe. Nabili su crne �arape na glavu, dok su se šunjali iza pumpe radi napada na ku�u. Policajac je reagirao, a zatim i oni. Nesre�a! Je li Dimon mudžahedin? Jest. Je li bio terorist? Jest! Zašto? Zbog toga što se pištoljem htio boriti protiv nemorala i poroka, koji osu�uje islam. Zna�i u ime islama, estagfirullah! Koje Dimonu, nekadašnjem krš�aninu, tako interpretirao islam? To su krivci. Treba se žestiti na one koji su objavili rat protiv terorizma,

90

smatraju�i ga i ratom protiv islama. Ali, ve�u osudu i žest zaslužuje ulema koja se nije borila protiv takvog shvatanja islama.

Sje�am se kad sam prvi put sreo Nezima Halilovi�a Muderisa u Zenici. On se smatra bošnja�kom verzijom mudžahedina. Njegov imdiž u ratu bio je najkompletniji i želio sam da svaki naš borac tako izgleda. Crna mahrama na glavi sa povezom preko �ela, brada i nao�ale, te sablja o boku koja dodiruje duge kožne �izme. Koliko znam, mahramu je uzeo od jednog šehida Arapa i bila je isjeckana od gelera. Kod mene je bilo desetak stranih novinara u kancelariji i zamolio sam Muderisa da im da intervju. Odbijao je, jer je smatrao da to nema svrhe.

«Sta god im kažeš, oni �e svoje napisati*, branio se.

Ipak je pristao. Slikali su ga dok primi�e findžan usnama, a on je odgovarao na pitanje zašto ruše kafi�e i zabranjuju ljudima alkohol.

«Svako se društvo bori protiv poroka kakav je alkohol. U tome prednja�e vjerske i socijalne ustvanove. Ali, to rade po osnovama zakona. Mi vojska nemamo ništa sa tim. Nije naše da lupamo po kafi�ima flaše, ve� da se borimo.»

0 Muderisu kao ratniku bio je stvoren mit ve�i od mudžahedina. Ovaj nekad žgoljavi hodžica iz Konjica, rodom iz Žepe, pokazao se bolje kao ratnik nego kao hodža. Pri�ali su HVO bojovnici koji su napadali na G. Vakuf:

«A ko Vam je bio onaj Muderis na bijelom konju? Kad bismo njega vidjeli na brdima da jaše bijela konja, umrli bismo od straha.«

Nije Muderis jahao bijela konja, niti je dolazio na brda oko Vakufa. Ali, lijepi strah, što bi naš narod rekao!

Alija, pa Sefer, pa Reis

Vlast u Sarajevu bila je opkoljena, ali ne u tolikoj mjeri da se više i �eš�e nije moglo komunicirati sa tzv. slobodnom teritorijom. Zato je slobodna teritorija BiH bila kao jedna labava konfederacija. Sarajevo, Tuzla, Zenica, Mostar, Goražde i Biha� su bili prili�no autonomni vojno i politi�ki. �ak su se i razlikovali kako po strategiji, odbrane tako i po politi�kim problemima, više nego interesima. Nekoliko pojedina�nih izlazaka iz Sarajeva, poput izlaska Ferida Buljubaši�a, koji je sa rahmetli Askom Prazinom formirao Prvu podrinjsku na Bjelavama, da bi nakon debakla na Poljinama sam izišao do Visokog, postrojio jedinice u napuštenoj kasarni, zatim preko Grepka otišao u Goražde, gdje �e rukovoditi slavnom bitkom za osloba�anje ovog grada. Juka Prazina je, tako�er, izišao iz Sarajeva radi svojih zakulisnih igara, pod motom da bijelim konjem u�e u Sarajevo, da bi završio u HVO-u svojih "šuckora". Jovan Divjak je izlazio da bi bio uhapšen u Konjicu i jedva živu glavu "izvukao u gepeku" nazad u Sarajevo. Fikret Abdi� je izišao da bi uradio što je uradio. Samo onaj ko je najviše trebao borcima, dakle njihov tadašnji prvi �ovjek, slovio je kao komandant, bez obzira na funkciju na�elnika Štaba, dakle Sefer Halilovi�, kolebao se i zatezao sa svojim izlaskom. Najmanje desetak puta je u Visokom bio pripremljen njegov dolazak, �ak mu se i stan našao. A njega nema, pa nema...

Samo je Izetbegovi� prilikom svojih vanjskih maršuta svra�ao i obilazio gradove.

Tako je Sarajevo koje je bilo u hropcu, a hrvatska propaganda predvi�ala skori pad grada, bilo i uteg ostatku slobodne teritorije. Njegovi nikad neprevazi�eni problemi; unutrašnji obra�uni, kako mafijaški tako i politi�ki, pokušavali su se prenijeti i na slobodnu teritoriju. Naknadne interpretacije rata pune samohvalisavosti, politi�kih vizija i herojstva, te okrivljivanja drugih, zatamnile su ovaj

91

period historije, tako da se ni danas ne zna istina, a i pogrešno, veoma pogrešno interpretira uloga, politi�ka i vojna, pojedinaca, brigada i lobija.

Fikret Abdi� je prili�no objašnjena figura i smješten je kontekst historije kao jedan od najve�ih kolaboracionista kako Bošnjaka, tako u ratu uop�e. Takav kolaboracionist se nije desio ni Srbima, ni Hrvatima.

Pošto je strategija iz Kara�or�eva vezivala Biha�ku krajinu sa Tuzlanskim bazenom, na na�in da je Tu�manu pripala Krajina, a Miloševi�u Tuzla, pozicija Tuzle u odnosu na Sarajevo bila je u najve�em stepenu autonomnosti. Selim Bešlagi� je komunicirao i sa Fikretom Abdi�em i sa Stjepanom Radi�em, gradona�elnikom Banje Luke. Ovo mi je rekao jedan "personalac" iz 2. korpusa, dok smo prolazili Tunel idu�i u Sarajevo na zasjedanje Skupštinu.

«Nije on budala da se uzda samo u Sarajevo.«

Ovakva infantilna politika Selima Bešlagi�a ga je preporu�ivala pred "me�unarodnim faktorom" kao promotora suživota i multikulture. Kakva multikultura? Tuzlanska soje bila u pitanju. Poraz Abdi�a, sjedne, i poraz Kordi�a u srednjoj Bosni, s druge strane, spasilo je Tuzlanski bazen od genocida �iji bi zlo�in bio srazmjeran zlo�inu deset Srebrenica. A, svoju infantilnu politiku pregovora sa kolaboracionistima i neprijateljima, opravdat �e, opet, Izetbegovi�evom dozvolom trgovanja sa �etnicima da bi se prehranio narod. On �e pokušati utjecati i na Besima Spahi�a, koji je, tako�er, bio jedno vrijeme u pregovorima sa Radi�em iz Banje Luke. Spahi� je bio svjestan "igre sa sjevernom Bosnom". Nije se upecao.

Bešlagi� je imao Željka Kneza, komandanta 2. korpusa, oštro se suprotstavljao narodnim komandantima poput Hajre Meši�a i Nešada Šadi�a. Željko Knez je, kao i Milutin Kukanjac, imao veoma slabe ocjene na Akademiji. Takva vrsta "mješinara" i "na�vara" poput Bobetka, imponirala je gorštaku Mladi�u. Zato je izrastanje bošnja�kih oficira poput Atifa Dudakovi�a u Krajini, Arifa Pašali�a u Mostaru, Mehmeda Alagi�a u Travniku, koji nisu imali komplekse prema neprijatelju, a nisu �ekali ni na Sefera, bilo zna�ajnije od djelovanja politi�ara i na�elnika. Nikad Izetbegovi�eva politika osmijeha i tolerancije nije bolje imponirala Bosni. Trebalo je samo smirivati varnice me�u Bošnjacima i sa�ekati izrastanje nekolicine oficira koji �e vojnu snagu usmjeriti prema neprijateljima. Da su, bogdo, oni izme�u sebe birali novog komandanta, a ne Alija. To nikad ne bi bio Deli�!

Njegovi obilasci slobodne teritorije bili su samo u znaku podrške procesu stvaranja Armije, bez ikakvih direktiva i zadataka. Obavezno svra�anje u Visoko bilo je u znaku provjere šta se može u�initi za deblokadu Sarajeva. Zato se sve njegove posjete prije posjete 7. muslimanskoj mogu svesti pod izjavu :

«lma Bosne, mašallah.«

Ne znam ko me je pitao za mišljenje o njegovoj posjeti Zenici. �ini mi se Zijo Ljevakovi�? On je došao sam i dugo smo šetali uz Bosnu, analiziraju�i stanje na slobodnoj teritoriji, posebno u Zenici. Preferirao sam Sedmu.

«Karali� nije naš», rekao mi je.

«Misli li tako i Alija?«

«Pretpostvaljam.»

«Želiš li da ostane njihov?»

92

U Karali�a se sumnjalo daje "�olakovi�evac", stoje bilo ispravno, i da je "provehabijski", što se može uzeti sa rezervom. �ak se spekuliralo daje bio vehabijski halifa, sve do sva�e sa grupom studenata iz Saudijske Arabije i lidera El-Mudžahida.

«On voli Aliju. Nisam imao nijednu nesuglasicu sa njim. Mislim da bi bilo pametno od Šefa da mu uru�i pištolj sa posvetom. To bi ga okuražilo i imali bismo ga za sva vremena. Na koncu, njega voli vojska. Treba imati kontakt sa vojskom i pridobiti ih za sebe. Treba ih upozoriti da paze šta rade. Slušat �e Aliju, prije nego svoje vo�e.«

Bit Alijine unutrašnje politike sa�injavala se u tome da �e muslimani vjernici, ja to zovem muslimanska sirotinja, dati sve od sebe, bez ikakvih nagrada i stimulacija, te da se moraju pridobiti "drugi". Zato se kalkuliralo i sa muslimanskim brigadama. To je bio rizik da se Armija pretvori u ne samo nacionalnu, ve� vjersku vojsku i izgubi legitimitet kao takva da se bori za multinacionalnu državu.

«Najve�i problem Izetbegovi�eve posjete Sedmoj bit �e tekbiri koje ne�e Mufid Memija pustiti na Dnevniku», smijao sam se. A to �e se ispostaviti veoma ta�no.

«Ona postoji i ne može se sakriti od svijeta. Treba objasniti narodu da to nije strana�ka vojska, da je takve jedinice imao i Tito, itd.»

Koliko su tekbiri sa smotre Sedme odmogle u karijeri Memiji, koji ih je cenzurirao, toliko su pomogle Ademiru Jerkovi�u, koji ih je snimio i poslao u prilogu za Dnevnik?

Bio je još jedan problem sa 7. muslimanskom. Kad su Stjepan Šiber i Jovan Divjak posje�ivali 3. korpus, zahtijevali su posjetu ovoj brigadi. Ne znam što Divjak nije posjetio brigadu. Nisam ni znao za njegov boravak u Zenici. Ali sam insistirao da prime Šibera. Tvrdio sam da je Šiber patriot. Me�utim, on �e posredovati u razmjeni zarobljenih Hrvata i Bošnjaka. Šiber je to u�ino vrlo naivno, tako da je 36 bošnja�kih civila iz Busova�e zamijenjeno za 260 bojovnika brigade Jure Franceti�, zarobljenih prilikom napada na hotel Rudar. Time je doživio debakl i izazvao bijes na sebe me�u borcima Armije. Postojale su glasine da Fra Štipan u samostanu krije 300 bojovnika, i nakon ove razmjene, prijetila je opasnost totalnog udara na Hrvate. Hrvatska štampa je pisala, a saop�io Zdenko Vranješ, nekadašnji urednik Radio Sarajeva, �ija je supruga bila muslimanka, kako deseci Hrvata stoje razapeti ispred crkve u Zenici. Bilo je to vrijeme Male gospojine, koliko se sje�am. Upravo su tad zeni�ke vlasti ispred te crkve vratile kip Gospe koji su komunisti bili uklonili. Nisam mogao vjerovati kad sam �uo za Šiberovo pismo u kojem je tvrdio da su mudžahedini pobili 50 Hrvata u selu Mehuri�. Mislio sam da je to panjkanje Šibera od ultranacionalisti�kih krugova kakvih je bilo u Zenici. To �e se ispostaviti kao istina. Šiber je stvarno poslao takvo pismo. Mogu, onda, zamisliti, kako je bilo Izetbegovi�u pomisliti da se susretne sa takvim jedinicama i da uop�e do�e u Zenicu.

O�ito je sva igra bila oko Sedme.

Nakon što sam otklonio sve sumnje da bi mogla poslužiti za unutarmuslimanski sukob, u njoj sam vidio garanta odbrane legalne Izetbegovi�eve vlasti. Sve, eventualne, nakane o vojnom udaru, morat �e kalkulirati sa 7. muslimanskom i njoj sli�nim brigadama. U Zenici sam otkrio da su Durakovi� i Komši� pokušali formirati svoju strana�ku vojsku Patriotski front. To im je, haman, bilo uspjelo u Jajcu. 1 to bi bile SDP-ove brigade.

Ovo nije bila strana�ka vojska. Nije je formirala SDA. Ja ne znam jedinicu Armije BiH daje Izetbegovi� prezao do�i pred njene borce, osim 7. muslimanske i mudžahedina.

Bio sam pozvan na do�ek Predsjednika u Sedmu. Sjeo sam me�u borce. Oni su pjevali iš�ekuji�i gosta.

93

Komandovano im je mirno kad je ušao na vrata. Posmatrao sam ih sa distance.

«Moj Alija, da znaš šta su ti sve mislili ti iza le�a?» mislio sam u sebi.

To je bio trenutak primopredaje ratne zastave komandantu Amiru Kuburi. Horili su se tekbiri. Predao je pištolj sa posvetom emiru Mahmutu Karali�u!!! Smiješio sam se. A, onda se Alija obratio borcima. Vrlo kratko je govorio. Zapamtio sam re�enicu:

«Pazite šta radite. Na vas se gleda desetostruko više nego na druge.»

Borci su skandirali:

«Alija sokole - Sedma je uz tebe!!!» »Pružila se žica telefona - na njoj Aljo nama poru�uje - je'l vam teško sokolovi moji - nije teško izdržat' se mora...» «Cijela je Bosna jedna brigada - tespih njen je Sedma brigada.»

Nisam se kvartao me�u elitu. Moj zadatak je bio završen. Uspjeh Izetbegovi�eve politike, ili izvor snage njegove harizme je njegovo držanje, izgled, obla�enje i komunikacija sa ljudima. Taj dan je, naprimjer, nosio zelenu jaknu, nataknutu preko ramena, pomalo nonšolantno, nikako strogo vojni�ki utegnuto, hromao je u vojni�kim �izmama, sa svakim se rukovao i s mjerom razmijenio dvije-tri rije�i; nijednu gestu viška, kao što bi mnogi u�inili, naprimjer, neki pokli�, ne�emu ili nekome, neku teatralnost, jer sve je bilo toliko našpenovano, da je, naprosto, zazivalo neke gromoglasne prijetnje neprijateljima, (samo)hvalisavost itd. Kroz takvo grotlo emotivnog naboja, on je prošao kao sjena. Sve što je trebao uraditi, uradio je po protokolu, sve stoje trebao re�i, rekao je, a da je, opet, ranije napustio salu. Tako da je svima ostalo "u želji" da još govori, da još bude sa njima, da još nešto u�ini. Tako je pri izlasku i mene primijetio, te me pozdravio, toliko da mi da do znanja da me je još ranije vidio me�u borcima. 1 uvijek smo se tako ophodili prilikom njegovih ceremonijalnih javnih nastupa. Uvijek sam bio negdje na ivici margine, i uvijek bi me on primijetio i pozdravio. Što je za provincijalne njegove politi�are zna�ilo vrlo mnogo. Tako je nakon posjete turskog predsjednika Sulejmana Demirela Zenici došao sa njim klanjati džumu u džamiju. (Moram se prisjetiti da su samo Velajatiju i Demirelu od stranih politi�ara bila zatvorena vrata u Sarajevu.) Obojica su se nakon namaza obratili džematlijama. Stajao sam negdje u dubini džamije. Ispred mene u safovima bila je muslimanska elita. Pri izlasku Predsjednik se sa malo kim rukovao. Bio sam iznena�en da me je uop�e primijetio, a kamoli da mi pruža ruku. Koliko mi je to �inilo �ast, toliko me zabavljalo pred "muslimanskom elitom" koja salije�e i (zlo)upotrebljava situaciju da ga dotakne. A i manipulirao sam, mistificiraju�i svoj odnos sa Predsjednikom. Nikad nisam prisustvovao javnim ve�erama, sjednicama ili sjelima gdje je on bio. Tako da nisu znali stvarne naše relacije. Sumnjam da ga je ko to smio pitati.

Izetbegovi� �e 7 puta posjetiti Sedmu. Postao je njen Po�asni komandant. Ne�u uvijek biti prisutan njegovim posjetama Sedmoj. Nisam imao više ni potrebe. Moja misija je bila završena. Siguran sam bio da je uspostavljena direktna veza nakon što su sve sumnje pale u vodu. Navodno �e Izetbegovi� prilikom posjete Sedmoj negdje na Ravnom Naboži�u, u vrijeme posljednjeg pokašaja deblokade Sarajeva, vrlo emotivno izjaviti pred borcima da Sedmu osje�a kao svoje (�etvrto) dijete.

Sedma je postala nezaobilazan faktor na trome�i srednje Bosne, Tuzle i Sarajeva. Strateški, njena pozicija je bila presudna u mnogim situacijama. Nijedna brigada Armije, izuzmem li brigade u enklavama, nije imala taku stratešku poziciju za unutarnju stabilnost armijske mo�i. Sa njom je Izetbegovi� dobio pred svim javnim i tajnim neprijateljima najve�eg garanta osobne pozicije u vojsci. Me�unarodni faktor, koji je eventualno kalkulirao sa udarom na Izetbegovi�a iznutra, u njoj je prepoznao nepremostiv branik. Preustroj ili preusmjeravanje armijske mo�i više nije dolazio u obzir. Svi su od sada morali ra�unati na Izetbegovi�a! U smislu da ne�e do�ekati drugog pregovara�a u ime Bošnjaka. Poticanje stvaranja sli�nih (muslimanskih) brigada samo je išlo u prilog da Izetbegovi� ima potpuno odanu vojsku. Od stvaranja jedinice Fatih, u Sarajevu, kojoj sam,

94

elhamdulillah, kumovao, do predaje ratne zastave Izetbegovi�a Kuburi, radio sam na tome. Potpuno sam i potpuno po svom naho�enju.

Mala ptica - velik haber

Najavljeni su pregovori u Ženevi. Abdi� je bio ozuhurio i forsiran od Owena kao �etvrta strana u pregovorima. �itao sam u Ljiljanu da je pod pokroviteljstvom Adila Zulfikarpaši�a u Ljubljani propao pokušaj stvaranja bosanske vlade u sjeni. U to je bio uklju�en i Nijaz Durakovi�. Propao pokušaj, ali dovoljno znakovit. Slutio sam "u zraku" da �e se pokušati sa takvim trikom skinuti Alija. Dakle, Abdi� i ne mora biti sam. �ak je izjavio da ima podršku u Travniku i Tuzli. Ptice na grani su znale da je Bešlagi� bio "zrela kruška", ali ko je u Travniku? Krajišnici su se osje�ali nelagodno. Zlobnici su sumnjali na krajiški trio generala: Alagi�a, Mahmuljina i �uski�a. Da bih otklonio sumnju sa njih, kojima sam iskreno vjerovao, a i da bih iskazao javno ono radi �ega sam toliko radio na relacijama sa Sedmom, otišao sam kod Mahmuta Karali�a sa idejom da pošaljemo poruku i podršku Aliji Izetbegovi�u.

Ideja se sa�injavala u tome da Sedma i 17. krajiška napisu pismo podrške Aliji Izetbegovi�u pred odlazak u Ženevu i da jasno kažu da �e borci prihvatiti samo njegov potpis na sporazum.

«Napiši sam pismo i donesi da potpišem», prihvatio je Karali�.

Sav sretan str�ao sam u kancelariju. Tu je bio Senad Avdi�. Nisam mu mogao re�i da napusti kancelariju dok napišem pismo. Ponudio sam mu da mi pomogne u formuliranju pisma. Poenta pisma je bila, da parafraziram po sje�anju, da "samo ona ruka koja ima osje�aj da stapa pero u krv šehida kao u tintu prilikom potpisa, može, u ime boraca, staviti svoj potpis na Sporazum o Bosni". Jasno je bilo da je to ruka Predsjednika kojem borci vjeruju. Karali� �e poslati pismo u 17. krajišku, traže�i da i oni stave svoj potpis. Sre�om, na prvoj strani pisma, a ne na drugoj, gdje su bili muhuri i potpisi, Krajišnici su malo izmijenili tekst. Ja �u faksirati svoju verziju sa njihovim potpisima. Pod podskriptum sam napisao preporuku za Bakira, da to pismo objavi putem radija.

Vozio sam se u džipu sa Jadranom iz pravca Visokog prema Zenici. Slušali smo vijesti na radiju. Bio je suton. Na po�etku je bio izvještaj o odlasku Izetbegovi�a na pregovore. Predsjednik je u izjavi za novinare poselamio Sedmu i Sedamnaestu.

Uskliknuo sam pred Jadranom:

«To je to!!!»

U istom trenutku, dok sam likovao, gruhnuli su rafali iz kasarne na Bilmiš�u.

«Alejkemus-selam, Alijaaa!!!», uzvra�ao je Jadran kao da �ita rafale sa Bilmiš�a. Jadran me je zvao mali Alijica.

«l jesi, matere mi. To samo tebi može na um pasti», podilazio mije.

Uživao sam u toj ulozi. Jadranu sam ispri�ao pri�u o Hudhudu, ptici Sulejmana, a.s.

«Ptica mala - velik' haber, rekli bi derviši. Meni dosta ta uloga!«

Jadran se smijao. Bilo mu je krivo što nije mogao zapamtiti ime ptice da bi me kasnije zadirkivao.

«J... kosa, ima naša ljepša i pametnija tica!», znao je upadati Seji u razgovor, koji je volio pri�ati o KOS-u.

95

«Kako se ono zove?», moljakao me je.

Me�utim, uporedo sa njegovim odlaskom u Ženevu, Mladi� je pokrenuo najve�i udar i najuspješniju ofanzivu na Igman. Igman je fakti�ki bio pao. �etnici su se trebali spustiti samo u Hrasnicu i kapak!!! Izetbegovi� je u Ženevi uvjetovao pregovore zaustavljanjem ofanzive na Igmanu, a kasnije povla�enjem �etnika. Rasulo sarajevskih jedinica kako u gradu, tako i oko grada, nije davalo nikave šanse da se vojno zaustavi Mladi�.

I Izetbegovi� �e se sjetiti pisma. Nazvao je Deli�a i narediti mu da ode do Brzine i �uski�a, te da ih zamoli u njegovo ime za pomo� na Igmanu. Poskišali su Predsjednika i poslali po jedan bataljon na Igman. �etnici su zaustavljeni. Prema mnogim o�evicima, borci Sedme, bilo je nekih problema sa Krjišnicima koji su se ponapijali na Bradini, nisu prikazali nikakvu spektakularnu protuofanzivu. Naprosto su zatekbirali i �etnici nisu smjeli dalje. To je bilo dovoljno Izetbegovi�u da ucjenjuje Owena i Karadži�a da narede Mladi�u povla�enje. On �e obe�ati potpisivanje Sporazuma. Karadži� �e po nagovoru Owena "zagristi" i narediti Mladi�u povla�enje sa Igmana. To �e uzrokovati raskol medu njima, a Izetbegovi� �e se izvu�i na "foru" da dobije suglasnost od Skupštine, te prolongirati potpisivanje što duže, nakon što je Mladi� stvarno povukao jedinice sa Igmana.

Iztebegovi� �e primiti ovaj krajiški trio komandanata (Alagi�, Cuski� i Mahmuljin) u Sarajevu, šo �e televizija emitirati u Dnevniku. Time su otklonjene sve dileme uz koga su Krajišnici u srednjoj Bosni. Ali i posljednja privremena opasnost koja je dolazila izvana. O�i su ostale uprte još samo u Sarajevo.

Komandant je stigao!

Prvi dolazak Sefera Halilovi�a u Zenicu bio je usputan. U džipu sam primijetio njegovog brata i (famoznu) sekretaricu. Sjedio sam sa njegovim bratom na kahvi. Imao je povrije�ene prste. Pri�ao je kako moraju za Mostar, stoje iziskivalo izvanredne fizi�ke napore, jer se prolazilo preko planinskih gudura i kozijih staza. Kasnije �e o tom putu ostati legenda da je pod Safetom Oru�evi�em crklo magare. To je bilo vrijeme kad je Komanda Arifa Pašali�a još bila na desnoj obali Neretve. Pregovori �e se voditi o smirivanju sukoba u Hercegovini i u srednjoj Bosni. Istovremeno je pregovarano o osloba�anju dvaju helikoprera ARBiH sa posadom koji su prevozili ranjenike.

Pored sastanaka u Korpusu, bilesi smo i mi kao odjeljenje ŠVK ARBiH, bili pozvani u hotel Rudar i zapovije�eno nam da se tu preselimo. Komandir odjeljenja bio je Senad Avdi�. Time se htjelo kazati kako se vojska definitivno mora ustrojiti i disciplinirati. Ali, to su bile Seferove improvizacije. Suštinu posla obavljao je druk�ijim metodama. Isti oficir koji je nama novinarima bio zapovijedio uvojni�enje, obilazio je humanitarne islamske organizacije i tražio novac za "Seferovu kampanju«.

Pozvao me je Resul i rekao kako je od njega taj oficir tražio 400.000 DM radi kupovine oružja od �etnika iz Nevesinja. Zaista je postojala pri�a o kupovini oružja od �etnika koji bi se dopremali u Mostar.

«Ne dajte novac«, bio sam odrješit.

«Zašto?»

«Ako imate novac, dajte ga nekome drugom ko �e ga predati njemu. Nikad ne dajte novac direktno komandantima. Šta ako se on sutra okrene protiv? Imat �e dokaz da laže kako ste davali novac za stvaranje islamske države. Drugo, ubije�en sam da Sefer ima dovoljno novca za te stvari.«

Ve� sam bio �uo o pronevjerama skupocjenih "almasli grana".

96

Moram završiti na ovom mjestu pri�u o "�etiri stoje" koja je potvrda izreci: zaklela se zemlja raju - da se tajne sve odaju. Kad je smijenjen Sefer, pun gor�ine, govorio je o spletkama protiv sebe. Jedna od krivaca je, po njemu bio i Bakir Izetbegovi�.

«Kad sam išao u Mostar, dao mi je 400.000 da predam Mostarcima. Dao sam tašnu sa novcem Hujki gdje je falilo nešto para. Nisam ja dirao novac. Ja sam predao tašnu. Možda ga je on uzeo pa prebacio na mene.«

Sjetio sam se Resula!

«Kako ista cifra?«, pitao sam se. I šutio.

U to vrijeme i nije bilo važno zbog �ega je Sefer smijenjen. Bilo je vrijeme! Ali, izbor Rasima Deli�a za komandanta umanjio je oduševljenje mnogih. Bilo je slavnijih i omiljenijih, a svakako i sposobnijih oficira.

Njegova smjena bila je dramati�na i on se žilavo opirao. Nisu baš mediji sve to interpretirali i nije se baš ni znalo u toj mjeri da se Sefer ljuti. Sukob Fahrudina Radon�i�a, Seferovog šefa kabineta, i �eme Džakmi�a iz ASA, sa Fikretom Muslimovi�em, nekakvo pritvaranje i hapšenje novinara, a i sr�ane smjetnje Muslimovi�u, rezultat su "medijske prašine" koja se digla nakon smjene. Pisani su neki tekstovi "Svaka ptica lepo peva, al KOS, al KOS!" Stoje aludiralo na zaklju�ak daje KOS smijenio Halilovi�a.

Pošto je Muslimovi� sa doktorom Abdulahom Konjicijom i Sulejmanom Vranom izravno došao saop�iti Halilovi�u i komandantima odluku vrhovnog komandanta Alije Izetbegovi�a za njegovu smjenu, on �e ostati glavni osumnji�enik "KOS-ove ruke". Na sastanku je bilo petnaest oficira, koji su sa�injavali Seferov Glavni Štab, a sedam njih je u po�etku su odbilo povinovati se toj Odluci. Tu je bio i Talijan kao komandant 1. korpusa. Nakon što su upitani da li su svjesni kako �e se shvatiti njihovo odbijanje volje i Odluke vrhovnog komandanta, jedan po jedan su po�eli mijenjati mišljenje, traže�i izgovore za nerazumijevanje. Talijan se uhvatio za srce, naprimjer, žele�i pokazati dramati�nost situacije.

Ne znam koliko je bilo uputno da Muslimovi�, koji je bez dvojbe bio lojalan lzetbegovi�u, njega je Predsjednik i zvao telefonski tokom zasjedanja, ode smjenjivati Halilovi�a. On je bio najviše rangiran bošnja�ki oficir u KOS-u. Time se išlo naruku lobijima koji su tvrdili daje "Bosna u kandžama KOS-a". To je bio prijelomni trenutak Seferove karijere, pa i urote, odnosno osvete svima koji su ga smijenili.

Tek se Hase Tiri� hvalio kako mu je svratio Halilovi� i tražio lojalnost.

«Ja mogu ratovati sa tobom. Ali, ako bi mi Alija rekao da te ubijem, ja bih te odmah ubio», odgovorio mu je na kritike o Alliji.

To je bilo na Igmanu, što zna�i da ni Zenica nije daleko.

Zašto Zenica nema svog Cacu?

U to vrijeme me je nazvao Halil Brzina. Rado sam mu se odazivao. I on meni. Bili smo prijatelji. Poredio sam sam ga sa Ali-pašom Rizvanbegovi�em. Podrobno smo komentirali probleme, ali i iznosili mišljenja o ljudima, posebno komandantima. Oficiri bivše JNA ne�kali su se biti komandantima 7. muslimanske. Eskivirali su suradnju sa njima. Komandant 303. Suad Hasanovi� je u vrijeme akcija na �ekrci cima pred novinarima govorio kako su borci 7. muslimanske fanatizovane budale. On �e biti optužen za neuspjeh Armije u bitkama za Žep�e, jer je, kako su

97

pisali isti novinari, "klao vola sebi za burek" u vrijeme borbi. Na jednoj smotri Sedme u ime Korpusa govorio je Sakib Mahmuljin.

«Ko ti je ovaj?», pitao sam Brzinu.

Tako mi ga je predstavio da sam vidio koliko ima dobro mišljenje o njemu.

«Eto ti komandanta Korpusa.«

«Nisko je rangiran.«

«Pogurat �emo ga. Najvažnije je da imaš povjerenje u njega. Možemo ga pogurati da bude pomo�nik komandanta, i tebi je dovoljno za bolju suradnju sa Korpusom.«

Kad sam saznao da je prijatelj sa Ilijasom Mahmuljinom, divnim imamom iz Kozarca, moje simpatije prema njemu su se pove�ale. A definitivno �u pledirati da bude prvi, pošto sam shvatio da pri njemu nema oficirske sujete i zavisti, te da nije karijerist. Da sam tada znao da mu je Pirse badžanak, ne bih tipovao na njega. Ne zbog mog odnosa prema Pirsetu, Muharem Cero me štitio kod njega, ve� zbog njegovih relacija Konjic - Zenica, odnosno upliva u 6. koprusu, gdje je ve� bio pomo�nik komandanta, i kontrole helikopterskih letova na tom pravcu.

Samo jednom sam bio isprovocirao Pirseta zbog teksta "Ko su najbogatiji Zeni�ani". Nisam pisao taj tekst, ali sve iz Ljiljana je išlo na moju adresu.

Neko je izišao iz džipa i podviknuo:

«Skini tu kukuljicu, Laticu! Da ti vidim facu.»

Padala je sitna kiša. Skinuo sam kukuljicu. Preda mnom je stajao Pirse.

«Šta je bilo Pirse?», kao �udio sam se.

«Je li ti to Alija naredio kako je i Pirse na red došao?!»

«Došlo vrijeme da i najodanijima idu glave. E ne�e, mod», govorio je rje�nikom Campe iz Kusturidnog filma.

«To nema veze ni sa mnom ni sa Alijom. Znaš da je on naredio, da ti glave ne bi ni bilo. Taj tekst je samo jedna glupost!«, odgovorio sam mafijaškim rje�nikom, simulirajud hrabrost. Povjerovao mi je i vratio se u džip. Ili je to bila samo predstava za �aršiju u "po bijela dana" na ulici. �aršija je o tome i brujala.

Brzina je prava "hercegova�ka liska». Izvanredno komunicira sa ljudima, sebi odane promovira, a protivnike diplomatski pridobija. Nikad ne istr�ava prvi. Zato me je iznenadio telefonski poziv i, naro�ito, pitanje:

«Šta misliš da Sefer bude komandant Sedme?», rekao je bez ikakva uvoda.

Bio sam zate�en. Bez razmišljanja sam odgovorio:

«Može. Samo trebaš znati gdje �e i protiv koga Sedma imati prvu bitku.»

»Protiv koga?»

98

«Protiv Alije Izetbegovi�a!!!»

«Allahimanet!»

Spustio mije slušalicu.

Bio sam ve� �uo glasine da je Sefer išao u selo Radinovi�e kod Karali�a. A, ranije me je Brzina pitao za mišljenje da Midhat ef. �elebi� bude imam u Sedmoj. Savjetovao sa mu da ne prihvati. Znao sam da je �elebi� desna Seferova ruka i veza sa "džamijom". Kad sam �uo da se u Sarajevu želi formirati 19. muslimanska brigada, pitao sam ko agitira za nju. Odgovorili su mi da iza toga stoji Midhat ef. �elebi�. On je imao veoma dobre odnose sa starogradskim komandantima. Iako ga poznajem kao radikalna i konfliktna �ovjeka, nezadovoljnika i oponenta oficijelnim strukturama IZ, bilo da se radilo o �aršijskim krugovima, Pokretu imama, derviškim soframa, svugdje ga je bilo, imao sam razumijevanja za njegov radikalizam, jer mu je mla�eg brata, Abdulaha, rahmetullahi alejhi vasiah, usmrtila granata. Me�utim, nikome nije bilo jasno, pa ni meni, odakle toliki utjecaj na Sefera. �aršija je pri�ala o Seferovim problemima sa sihirima i neko mu je preporu�io Midhat efendiju. Pri�alo se da u Sarajevu postoji jednu grupa žena koja se, navodno, bavila nekom vrstom islamske metafizike, lako je ovakva vrsta vjerovanja u narodu poznata kao neka vrste magije ( sihira), zapravo ova grupa se bavila zaštitom naših boraca da ne postanu žrtve bilo kakve neprijateljske magije. U Hrasnici je bila neka žena kojoj su �esto dolazili politi�ari i komandanti. Pri�alo se da je njoj dolazio i sam Alija, u šta nikako ne mogu povjerovati. Ali, mnogi su mi potvrdili da su k njoj dolazili komandanti. �ak se tvrdi da su, uo�i posljednjeg pokušaja deblokade Sarajeva, ovu ženu posjetile supruge najistaknutijih oficira Armije.

lako se Midhat efendija ni u glasinama ne dovodi u vezu sa ovakvim krugovima, on slovi kao vjerski autoritet me�u vjerskom populacijom sklonom mistici i metafizici. Tako se tvrdilo da su Seferovi problemi sa (ženskim) sihirima bili uzrok upoznavanja sa Midhat efendijom.

On je uz hafiza Halida ef. Hadžimuli�a, starog imama iz Careve džamije, bio jedini imam koji je klanjao dženazu Mušanu Topalovi�u Caci na Kova�ima. Treba se prisjetiti da je hafiz Hadžimuli� Cacu nazvao herojem i šehidom. Na drugoj strani, naibu-reis hfz. Ismet ef. Spahi� je klanjao dženazu mladi�ima u Velikom parku koji su poginuli prilikom akcije hapšenja Cace. Ove dženaze najbolje oslikavaju odnos oficijelnih i neoficijelnih struktura IZ i Armije BiH. Nije sporno što je klanjana dženaza Caci, ve� izjava Hafiza Hadžimuli�a daje Caco šehid i heroj.

Hafiz Hadžimuli�, haman da je posljednji izdanak sarajevske gradske uleme. Asket i mistik, živi samotni�ki i isposni�ki život. Oborena pogleda hodi ulicom. Smatra se da je jedan od onih koji ophode Sarajevo u krug, u�e�i Kur'an, mole�i Allaha da ga sa�uva od dušmanluka. Ovo je stoljetni adet sarajevskih hafiza. �ak otkad ga je Princ Savojski popalio, a djevojke sa munara skakale i ubijale se da ne budu silovane. Osim onih �ije je turbe pred Ali-pašinom džamijom, njih tidesetak se borilo kao muškarci sa kaurima. Mnogi vjernici smtaraju da Hafiz Hadžimuli� ima evlijansku narav. Ne znam nikoga ko nosi ahmediju da ima evlijanskiji izgled od njega. U Sarajevu je uvijek bilo evlija, poput mujezina Miš�e sa Kova�a, koji je �uvavao ezan sa Kabe. Da Bog da ga Ganija nslijedio. No, kad �ujem, a vala i vidim, mladi�e koji pri�aju o evlijama, i proglašavaju imenom i prezimenom evlijade �eljade, koji pokazuju keramete, odbrusim:

«Kad bi vam promijenio pamet, vjerovao bih daje evlija. To bi bio njegov najve�i keramet.» �ujem da su hfz. Hadžimuli�a njegovi, upravo ovakvi, muridi surguno u�inili iz Sarajeva.

Džemo to �ak politi�ki uozbilji. U jednom tekstu je kritizirao hutbu hfz. Hadžimuli�a koju su njegovi muridi shvatili kao poziv za uspostavu islamske države. Džemo je to smatrao nerealnim, pa i štetnim. Hadžimuli�eve pristalice je nazvao "lavovima golubijeg srca". Od tada je Džemo izgubio (i) njihove simpatije. Smatraju da mu je Hadžimuli� uzvratio bed-dovom, te da je stoga izložen

99

tolikom bihuzurluku. Za njih je Caco bio stvarno heroj i smatraju da su ga ubili muslimanski licemjeri.

«On je bio prirodna ravnoteža najozloglašenijim �etnicima šešeljevcima, Rusima, Japancima, Grcima i svim pravoslavnim zlikovcima koji su napadali preko Javrejskog Greblja», tvrdi jedna od Hadžimuli�evih simpatizera.

�elebi�ev politi�ki prijatelj je Rusmir Mahmut�ehaji�.

«Kad spomeneš Rusmira, trebaš ustati na noge», govorio mije �elebi�.

Istovremeno, Mahmut�ehaji� je bio i Seferov prijatelj, mentor i zaštitnik. Tako se klupko svih zakulisnih igara, ili mreža politi�ko-vojno i policijskih spletki, iz Sarajeva odmotavalo prema Zenici. Preko Midhat efendije ostvaren je utjecaj na hodžinsku liniju, koja je bila mo�nija od oficirske, a preko Mahmut�ehaji�a, kojeg sa Brzinom veže zemlja�ka linija - obojica su iz Stoca, trebalo je poklopiti komandnu liniju. Seferovo komandovanje Sedmom zna�ilo bi povratak izgubljene pozicije nakon smjene, ali i najopasnija centralizacija urotni�ke i zavjereni�ke bošnja�ke mo�i. �elebi� je bio odan i Aliji i Rusmiru. Najomraženije pri�a o Muslimovi�u i njegovom utjecaju na hodže.

Zbog svega ovoga, nakon prekinutog telefonskog razgovora sa Brzinom, bio sam nervozan i želio sam oti�i do njega. Me�utim, sumnjao sam daje baš Sefer sa njim i daje sve ve� dogovoreno. Jer, toliko je bilo ubjedljivo i o�ekivano da Sefer postane komandant Sedme. Zaspao sam u strahu daje "Sedma šapatom pala".

Iz današnje perspektive, kad se vodi sudski proces protiv Sefera u Haagu, kao i protiv Kubure i Džede Hasanovi�a, kad je fama o muslimanskim jedinicama poput Sedme i mudžahedina dosegla vrhunac, a uporedo se otkrivaju zlodjela koja je po�inio Caco u Sarajevu, najdelikatnije pitanje koje pred sebe postavljam dok ovo pišem je: kako je Zenica izvikanija, da ne kažem ozloglašenija, od Sarajeva, kad nije imala Cacu?

Kad bih nekom muslimanu, posebno oficiru ili SDA-ovom politi�aru, spomenuo da bih želio uraditi knjigu o Sedmoj, pretrnuo bi od straha mole�i me da to ne �inim.

Neki bi me odvra�ali prijete�i da su se haški istražitelji raspitivali i za mene.

«Kad su uletjeli u brigadu, samo su kupili tvoj Ljiljan. Šest kamiona dokumentacije odvezli su iz Korpusa, �ovje�e! Samo se raspituju za Sedmu i mudžahedine», pani�no mi je savjetovao mladi oficir. Zamislim nekog Bošnjaka intelektualca da bude ekspert u Haagu za "pitanje Sedme", kao muslimanske brigade. Takvu ponudu je, primjerice, dobio Xavijer Bugarel, francuski publicist, koji piše o islamu na Balkanu. Odbio je ponudu, tvrde�i da Haag nije mjesto gdje bi se sudilo islamu, ve� pojedincima koji su, eventualno, po�inili ratni zlo�in.

Salih Jalimam, histori�ar iz Zenice, jednom je podviknuo kako bi trebalo napisati opsežnu studiju o Zenici tokom rata kao fenomenu gdje, maltene, nije bilo "krvnog delikta".

«Samo je u '96. izvršeno više ubistava u Zenici, nego tokom cijelog rata», tvrdi Jalimam.

Nema ni govora da je Zenica imala svoje Kazane. Zloglasna Muzi�ka škola, koja je služila kao zatvor '92., bila je rasformirana kad sam ja stigao u Zenicu. �uo sam ružne stvari o njoj. Neki Srbi su prošli "kroz istragu" u njoj, gdje su bili mu�eni. Te zloglasne video-kasete gdje su snimljeni zlo�ini mudžahedina držim sa rezervom i morao bih ih vidjeti. Pitam se gdje su po�injena zlodjela kakva su snimljena na njima? Pretpostavljam negdje u šumama. Najvjerovatnije da su zlodjela i

100

masakri, iživljavanje nad žrtvama, kakvi se opisuju u štampi, a snimljeni su na kasetama, vršeni nad zarobljenim srpskim borcima. I to je zlo�in! Ali, za njega se nije znalo.

Više je pucnjave i obra�una i razbojništva me�u vojskom bilo u mom (malom) Vakufu nego u Zenici. Slu�aj Paraga je završio na sudu, a još neka razbojništva iz Bistri�ke rijeke nikad nisu rasvijetljena. I sam sam mogao biti kidnapiran u Bistri�koj rijeci od uniformiranog lica sa puškom u ruci i �arapom na glavi. To u Zenici nisam doživio. U Srebrenici se desilo 19 ubistava!!!

Kako smatram da je moje protivljenje da Sefer do�e za komandanta u Sedmu, ravno spašavanju Zenice da dobije novog Cacu, tako smatram da put pravde za stvarnim zlo�incima ne može biti na fami od jedinica sa muslimanskim predznakom. Najlakše je sve svaliti na "mun�ose". U posljednjem razgovoru sa Alagi�em, koji smo vodili u Sanskom Mostu septembra '02., on mi se povjerio gorkom istinom:

»Haški sud je samo mene optužio za ratni zlo�in rušenja vjerskih spomenika. Niko ne odgovara za zlo�in rušenja džamija. Šta se time htjelo re�i? Da sam ja najve�i mudžahedin! Tako sam gori zlikovac od ustaše ili �etnika.«

U vrijeme rata oskrnavljena je i "opoganjena" crkva u Gu�oj gori, te ba�en krst sa crkve u Travniku. I zato neko treba odgovarati. Ali, zar samo zato?! Zasada, iz perspektive Haškog suda, rušenje džamija nije bio ratni zlo�in.

Najružnija stvar, zapravo gnusan zlo�in, po�injen je u Fojnici. U crkvi je jedan borac iz Visokog ubio fratra. Borac je uhapšen i osu�en na dugogodišnju robiju. Koliko znam od ljudi iz samog vrha tadašnjeg CSB-a, policajci su savjetovali Izetbegovi�u da se to zataška. I sam Munja je bio zagovornik zataškavanja zlo�ina. Hapšenje tog borca je lzetbegovi�eva odluka! Sud je uradio svoje, a istražni organi se nisu proslavili, jer mu se familija žalila na teška mu�enja i maltretiranja u zatvoru. Ovo ubistvo se nije moglo desiti na delikatnijem mjestu. Gdje je pohranjena �uvena Ahdnama Sultana Fatiha - najve�i pisani akt vjerske tolerancije u Evropi!

Zapravo, bio je vaskrsnuo duh Cace u Zenici. Jedno jutro grupa boraca obu�enih u bijele �aršafe blokirala je centar grada i navodno lupala kafi�e. Sebe su zvali Gerilom. Ko ih je pohapsio. Mehmed Alagi�!!!

Isto tako, kad sam prijatelju saop�io da imam namjeru pisati knjigu ovakvog sadržaja, žele�i sa njim izmijeniti mišljenje i infomacije, on me je savjetovao:

«Ni za živu glavu. Opasno je tako pisati. Svi oni iz '92. su i sad ovdje! Samo ne nose prsluke.«

«Ja ih ne vdim. Vidim samo Cacine simpatizere u strana�kim i drugim civilnim strukturama vlasti.»

«Ne budi naivan.«

»Misliš da Cacin duh još nije iš�ezao u Sarajevu!«

«Upravo tako. 1 ne vidim da bi iko stao na tvoju stranu, kao što ni mi nismo imali podršku sve dok nije dogorjelo do nokata gra�anima!«

Jedan politi�ar mi je objašnjavao da Alija uzalud ubje�uje me�unarodnu zajednicu da niko nijednog stranog vojnika nije ni poprijeko pogledao, tu, prije svega, misli na mudžahedine, jer ih se oni grozno boje. 1 pred UN-om tvrdio je da svaki musliman sa bradom ne mora biti terorist.

»Samo jedan mudžahedin je suviše opasan za njih!«

101

Gledaju�i Irak ili Afaganistan danas, oni su u pravu. Ali, Bosna nije ni Irak, ni Afaganistan. Koliko je do sada, 3-4 mjeseca nakon rata, ubijeno stranih vojnika u Iraku?! U Bosni nije ubijen nijedan. Potreban je oprez i budnost, ali nikako strah. A šta �emo sa strahom od Cace?!

Ovdje ne�u nabijati na nos neokomunistima, koji se predstavljaju za demokrate, koliko su partizani imali Caca u gradu. Koliko je tajnih "Kazana" ostalo iza partizana u Sarajevu?

Seferove lažne ofanzive

Ne znam da li je moje mišljenje bilo presudno za odbijanje Seferove ponude da bude komandant. Nije ni bitno. Sama njegova ponuda bila je veoma znakovita. Nisam baš mogao utjecati na njegovo vršljanje po mom Privoru i Neretvici. Doduše, zanimalo me je da li se Selmo Cikoti�, komandant bugojanskih snaga, sastajao sa njim. Bojao sam se sandža�ke veze. Konji�ane nikad nisam dorbo poznavao. Bugojanci su još bili na lovorikama slave nakon pobjede na HVO-om kojeg su protjerali tik do granice Vakufa. Cikoti� je bio rijetko elokventan oficir. Isto tako, ispoljavao je visprenost u vo�enju komunikacije me�u primitvnim i uzoholjenim politi�arima i borcima. Iako je bio u sjeni krajiškog dvojca, Alagi�a i �uski�a, pa i legendarnog Lende iz Lašvanske doline, on je operacije u dolini Vrbasa vodio uspješno. Mogao se pohvaliti da su na njegovim linijama odbrane "slomili zube" Praljak, Petkovi� i Roso, kako mi je izjavio u jednom intervjuu. Bolje je pri�ao nego vodio ratne operacije. Mislim da nije nasjeo na strategiju Seferove ekipe mudomrsaca Bilajca, Su ljevica i Kari�a, koji su stigli u Privor da bi, kako je lupetao Šefko Hodži�, pokrenuli ofanzivu na prostoru "od Kule do Vrda", što ni NATO ne bi mogao izvesti. Iako su se privorski borci smijali Seferovoj ekipi zbog kukavi�luka, posebno Bilaj�evim glupostima kako se napada bunker, nisu mogli odbiti u�eš�e u megalomanskim ofanzivama kad �e se desiti najve�e gluposti koje su po�injene u ratu u tim krajevima. Me�u njima najve�a glupost je bila napad na Uzdol. Ne znam kako je Avdi�, koji je u to vrijeme bio reporter Ljiljana, došao na ideju da hitno ode "na lice mjesta" da piše o napadu na Uzdol. Ne znam ni sa kim je otišao. Brzo se vratio tako da je pri�a bila veoma vru�a. Poslao sam je u Ljiljan i nije mi bilo mrsko da baš on tvrdi da je "sve bilo �isto". Po Avdi�evoj ažurnosti shvatio sam daje dobio inpute, i daje Sefer nešto zabrljao. Kako se Sefer zapetljavao u vlastite ku�ine u najve�im ofanzivama, a Hodži� raportirao o "velikim uspjesima", on je ve� postao i medijski najzanimljivija figura u Armiji. Istovremeno su po�ele stizati i kontrainformacije. Razgovaraju�i o svemu tome sa Avdi�em, a povod je bila posjeta Šefke Omerbaši�a Jablanici i odvra�anje Armije od napada na HVO, predložio mi je da napišemo tekst o tome. O�ito se bio uvjerio da imam veliku dozu sumnje u Sefera, što gaje ohrabrilo da mi ponudi da napiše feljton sa naslovom: "Seferove lažne ofanzive."

Pošto nisam imao nikakve dileme da smo Avdi� i ja istureni špicevi dvaju razli�itih politi�kih i vojnih lobija, ovo je bio znak da je Avdi� definitivno "spalio iluzije". Prepostvaljao sam da je kona�no shvatio da je obe�anje Mahmut�ehaji�a da �e mu doturiti novac za novine, ravno našoj nadi za me�unarodnom intervencijom. Isto tako sam vjerovao da je Munja, još na�elnik SDB-a, procijenio da Sefer gubi, pa sa njim i Rusmir, te da mu on i dalje dotura informacije kako bi pokazao Predsjedniku lojalnost.

Sve je ovo moglo utjecati na Avdi�evu odluku da piše feljton, ali sam osje�ao da se on želi oprati od teksta na Uzdolu, uvidjevši da je "pojeo g». Avdi� je izvanredno portertirao Seferov lobi, kao i relacije me�u njima. Prisjetio sam se Rusmirovih predavanja oficirima iz Doma ljiljana. Vehbija Kari� je bio oduševljen Rusmirom. Otprilike, Seferovi komandanti su bili �elo Ramiz, Caco, Mujo Zuli�, Kerim Lu�arevi�, u Sarajevu, a oficiri su bili Kari�, Bilajac, Suljevi�. Preko Igmana Seferovu (sandža�ku) liniju je držao Zulfikar Ališpago Zuka. Od svih njih samo Zuku nisam poznavao. Nosio je oreol heroja koji je protjerao Juku sa Igmana. Biografija mu je bila veoma misteriozna. Jedinica mu je imala imidž vjerskih boraca, kao i sam simbol dvoroge (hazreti) Alijine sablje "zulifikar". A on sam je imao imidž momka koji je prošao Evropu, te mu nije nepozato podzemlje. U miru �u upoznati Zuku i shvatiti da se on uop�e nije uklapao u pri�u o Seferu. On je veoma hrabar �ovjek, nagal i prijek, ali pravedan, pošten i plemenit. Me�utim, njegovo prisustvo na Igmanu i spekulacije

102

oko relacija sa Seferom dokraj�it �e njegovu karijeru i umanjiti herojstvo i hrabrost koju je pokazao u ratu.

Evo Cace, evo Cacei!!

Objavljivanje feljtona izazvalo je žestoku reakciju Seferovog lobija. Pošto nije bio potpisan, pripisivanje meni. I prijetnje su upu�ivane na moju adresu.

Sjedio sam ispred kafi�a Coco, kad sam ugledao Ramiza Delali�a �elu. Bio je u crnoj odori sa poznatim koltovima o pojasu. Nismo se pozdravili. Želio sam da on mene ne vidi. U susjednoj ulici se desila neka gužva. Vojna policija je uhapsila pijanog borca. Medina nam je pritr�ala usplahirena jer je vidjela Cacu u kafani.

»�ovjek isti Caco sjedio je za stolom iza mojih le�a. Kad su onom brocu stavili lisice na ruke, on je uzviknuo: "Uskoro �emo onako i Aliji staviti!"«

Pani�no smo se razbježali ku�ama. Nije mi bilo baš svejedno. Bili smo se spremili za spavanje kad je telefon zazvonio. Zvao je Sejo Omeragi�:

«Ma, gdje si �ovje�e?!«, pitao je pani�no kako samo on zna.

«Šta je bilo, Sejo?», pitao sam reda radi. Bio nam je simpati�an zbog svoje maštovite katastrofi�nosti.

«Slušaj me dobro, Care. Odmah uzmi familiju i vodi ih u kasarnu Sedme. Skloni se ve�eras tamo.»

Htio sam se nasmijati, ali mi nije dozvolio.

«Ne boj se. Još je sve pod kontrolom, samo se bojimo najgoreg.«

«�ega se bojiš, bolan Sejo?»

«Stari, u Sarajevu se sprema vojni udar. Mi bježimo u Kakanj. Došli su po nas.»

Nisam otišao u Sedmu i ništa nisam govorio ženi. �ak sam mirno zaspao. Tek sutradan, bio sam uplašen. Senad i Medina su zaista pobjegli u Kakanj kod Labudova. Sejo mi je prenio njihova razmišljanja, što je za mene bilo veoma bitno, jer sam znao da bi takve informacije Avdi� "kroz kamen" provjerio kod Munje. Prema njihovim informacijama, iza pokušaja vojnog udara stajali su Sefer i Rusmir. I bilo je veoma ubjedljivo, pošto su hrvatski mediji prije nekoliko dana spekulirali da iza udara stoje Cani� i Sefer. Onda sam sam zaklju�io da se Gani� nalazi u Be�u, a Izetbegovi� u VVashingtonu, i da je samo Mahmut�ehaji� u Sarajevu. U posjetu Zenici bio je došao Selim Bešlagi�. Zašto?

Htio sam oti�i do Visokog. Nazvao sam Hadžiju �engi�a. Rekao mi je da dolazi u Zenicu na džumu. Poslije namaza prišao sam mu i iznio glasine i prognoze.

«Idem sad kod Besima, i vidjet �u šta �emo uraditi.«

Nisam bio baš ubjedljiv za Hadžiju. Molio sam ga da nazove Aliju.

Onda smo izveli nekoliko šala sa Sejom kako su Senad i Medina kidnapirani na putu iz Kaknja za Zenicu. Da bismo, �ini mi se istog dana, dobili pismo-izjavu od Ahmeda Tabaka. On je uhva�en negdje kod Konjica i pretu�en. Pošto je Tabak bio "logisti�ar", optužen je za šverc municije i ispitivan od nekoliko oficira me�u kojima je prepoznao izvjesnog Homeinija, komandanta iz

103

Ostrošca, i samog Sefera. �ak je tvrdio da ga je maltretirao i Seferov sin. Pretu�en je morao pisati izjavu kako se bavio švercom za Rasima Deli�a i Aliju Izetbegovi�a te da se njih obojica spremaju pobje�i iz Bosne sa naplja�kanim novcem. On je, tako�er, tvrdio da je ista izjava terbala poslužiti akterima vojnog udara daje pro�itaju na Dnevniku kao objašnjenje ili argument radi �ega su morali izvesti prevrat.

Crni septembar

Ahmed Tabak je pobjegao kroz prozor VVC-a i prebijen došao do Visokog. Bio je zašti�en od Crnih labudova. Pisali smo tekst o tome. Udar, kao stoje poznato, nije izvršen. Da li je stvarno pokušan? Ako jeste, da li je sprije�en? Ko ga je sprije�io? To su pitanja koja nikad niko nije više pokretao. Još su se desile neke stvari koje ukazuju o namjerama za vojni udar. Neko je, u tim danima, napao, navodno Caco, štab Fikreta Prevljaka, koji se smatrao �uvarom Tunela. Napad se sigurno desio. Bilo je poginulih. 0 tome su mi pri�ali o�evici iz Fikrinog štaba, a ijedan Cacin tjelohranitelj koji je u�estvovao u napadu.

Alija se vratio u Sarajevo. U tom povratku bilježi se njegova razo�aranost vojskom. Tad je izjavio da mu se ne vra�a u Sarejevo i ne mili mu se biti komandantom vojske koja ubija ženu i djecu. Izjava se odnosi na Grabovicu. Ta�nije, saznaje da se desio zlo�in u Grabovci. Da li je zlo�in u Grabovici sprije�io vojni udar?

Mnogi komandanti su bili svjedoci ovih dešavanja, a naveo sam imena svjedoka novinara, posbeno isti�u�i Senada Avdi�a i Medinu Delali�. Da li je to bila samo šala sa Sejom? Zatim, Mirsad Sinanovi�, novinar Ljiljana, bio je svjedok napada na štab Fikreta Prevljaka u Hrasnici. On je kontrolirao, fakti�ki, Tunel. U napadu je izginulo dosta �a�inih boraca, što se uvijek tajilo. Mirsu je osobno na izlazu iz Tunela uhapsio Caco i islje�ivao. Pocijepao mu papir - propusnicu sa pe�atom ŠVK ARBiH, i potpisom Rasima Deli�a. Kako ga je zarobio, tako mu je i život spasio.

Ne mogu ni sam sa sigurnoš�u ustvrditi da li je bilo namjera za prevrat. Na osnovu samo izjave Ahmeda Tabaka, ne mogu vjerovati. Vjerujem da je preživio torturu, da ga je Sefer vrije�ao psuju�i mu Rasima i Aliju, ali to nije dovoljno za osnovanu sumnju da je htio izvršiti prevrat. Ahmed Tabak danas je imam u Visokom. Zašto nikad nije pokrenuo tužbu protiv Sefera i mu�itelja? Kad sam pokušavao dobiti intervju sa njim nakon pojave Seferove knjige Lukava strategija, odbio je, rekavši da želi sve zaboraviti.

Me�utim, Seferov dolazak za (ipak) prvog �ovjeka Armije, njegove relacije sa komandantnima, kao i sa politi�arima, konflikti i osveta, ako se podrobnije analiziraju, daju osnova da je on bio spreman i na takvo nešto.

Sefer sebe predstavlja kao osniva�a PL-e, tvorca Armije, lidera patriota koji su bili spremni osloboditi Bosnu od oba agresora. Kad govori o ovakvim ambicijama, govori u prvom licu. Drugi su, pa i sam Izetbegovi�, po njemu, radili na podjeli Bosne. Da li gaje u tome želio sprije�iti Sefer?

Patriotska liga nastala je u okrilju SDA. Za vojsku i policiju u ime SDA bili su zaduženi Omer Behmen, Hasan �engi� i Rusmir Mahmut�ehaji�. Ova trojka nije uživala najve�e povjerenje, niti je imala najbolje reference za ovaj posao. Oni su se, naprosto, kao teški i prijeki ljudi nametli za svoj posao, lzetbegovi�u, pretpostavljam, nije bilo ni mrsko. Puštao im je na volju, a nije ih birao. Mahmut�ehaji� i �engi� uzimaju na sebe zadatak da organiziraju PL. Mnogi u�esnici prvih sastanaka potvrdili su mi kontakte sa Rusmirom i Hasanom. To je bila prava Izetbegovi�eva "lukava strategija". Dok je u pregovorima sa liderima bivših republika tražio na�in da izbjegne rat, tajno je dozvolio da se pripremaju za njega. Taj posao je prepustio onome ko je htio. Pošto je �engi� rano napustio Sarajevo, radi osiguranja logistike i nabavke oružja, ustrojstvo "žive sile" ostavio je u emanet Mahmut�ehaji�u. lako je sve oko oružja, bilo policije ili Armije, pripisivano "Hasanovim poslovima" on nije odgovoran za njih. Naprimjer, vrlo rano je došao u sukob i sumnju

104

u Delimustafi�a. Na to ga je upozorio Asim Dautbaši�, i on je bio stvarna Hasanova veza sa MUP-om, pa tako dugo i siva eminencija u policiji. Kasnije, pošto je osobno rukovodio kupovinom i transportom oružja, jednom su ga na punktu u Vogoš�i bili uhvatili �etni�ki rezervisti sa oružjem u kamionu, transport se odvio uz pomo� veza u MUP-u. Jedan od ljudi koji je ispoljio ažurnost u dojavljivanju kretanja policje, bio je Bakir Alispahi�. Njegov brat je radio u �engi�evoj ekipi. Tako je uhapšen sa Senahidom Memi�em, da bi bio razmijenjen. To je bila preporuka za Alispahi�a za budu�e mjesto ministra MUP-a.

Mahmut�ehaji�u je, osim što je kao ministar energetike, automatski bio i ministar namjeske proizvodnje, ostavljen personalni sastav Armije. Poznato mi je da Behmen jedan od prvih koji je napao Sefera za "nemoral" i "krkanluk". Ne vjerujem da bi tako govorio o svom favoritu. Nemam izravnu potvrdu ni od koga, Rusmirov stil je da nema svjedoka u poslu, ali nemam nikavu dilemu da je Sefer Rusmirov izbor.

Svi Seferovi favoriti su bili istovremeno i Rusmirovi. Od Cace do Nasera Ori�a. Svi Seferovi neprijatelji, bili su i Rusmirovi. Seferove politi�ke ideje, su i Rusmirove.

Seferova stranka BPS, jeste Rusmirova ideja. Prvi put sam logo BPS-a vidio na fascikli koju je Rusmir držao u krilu na prvom sjedištu plavog mercedesa koji je vozio Sefer. Stajali su na semaforu ispred mene.

Prvi pohod za osvajanje mo�i ovaj dvojac pokušao je posti�i "legalnim putem" preinakom Zakona o oružanim snagama, armiji i policiji. To je u javnosti poznato kao konflikt izme�u MUP-a i Armije, odnosno Pušine i Halilovi�a, što je razultiralo njihovom smjenom i postavljanjem Alispahi�a i Deli�a na njihova mjesta. Drugi dvojac se može pripisati Hasanu �engi�u, u istoj mjeri u kojoj su prethodnici bili Rusmirov izbor. Tada je podvu�ena crta, ali i otvoren rat. lako je Rusmir ostao u Vladi, postao je marginaliziran. Sve dok ga, ve�i ters od njega samog, Silajdži� nije po�istio iz Vlade i iz (javne) politike. Da bi mogao utjecati na rat, ostali su mu samo vojni krugovi odani Seferu.

Mhamut�ehaji�je prgava osoba. Tvrdi se daje u prvom sastavu Vlade bio posva�an sa 16 ministara. Njegov briljantan period u Vladi smatra se borba sa Abdi�em i Delimustafi�em. Ipak, nije uspio dobiti premijersku palicu. Nakon odlaska Abdi�a, Muhameda �engi�a, do tada "drugog" iz Alije, i Hrvata iz Vlade, njega je za mjesto premijera pobijedio do tada politi�ki anonimus, rahmetli Hakija Turajli�. 1 opet, nakon smrti Turajli�a, Mahmut�ehaji� je ostao samo ministar. Iznad njega je bio Zlatko Lagumdžija. O�ito procjenjuju�i da mu Izetbegovi� postavlja limit, odlu�uje se "pre�icom" sam zauzeti ve�u politi�ku mo�. Svakako ohrabren vlastitom slikom o sebi kao mudrijem i pametnijem do samog Izetbegovi�a, a o Lagumdžiji da ne govorimo. Tako predlaže izmjenu Zakona radi objedinjavanja Armije i MUP-a pod jednu (Seferovu) komandu. Tome se suprotstavlja Munib Bisi�, ministar odbrane, a i sam Lagumdžija. Zbog toga se Mahmut�ehaji� sveti Lagumdžiji i optužuje ga za zloupotrebu donatorskih ra�una. Kako je pisala štampa, o tome se politi�ari nikad nisu izjašnjavali, nekoliko politi�ara su imali kontrolu nad donatorskim ra�unima, kao što su Mahmut�ehaji�, Turajli�, Silajdži� i �engi�. Navodno, Mahmut�ehaji� nije znao da je Turajli�ev ra�un preuzeo Lagumdžija. Nekoliko ljudi koje je Lagumdžija "poslao u svijet" radi prikupljanja novca, uhva�eno je na lgmanu. Prije toga su "uhva�eni" neki faxovi koji kompromitiraju Lagumdžiju. Kao osoba koja je, navodno, sve ovo dostavila Seferu i Rusmiru, spominje se Zuka. Po ovim sumnjama formirana je komisija pri Vladi koja �e ispitati Lagumdžijine sumnjive radnje. To je prva komisija koja je ispitivala optužbe za korupciju nekom politi�aru. Predsjednik komisije bio je Hasan Muratovi�. Nalazi su bili �isti.

Razgovarao sam o ovome sa samim Lagumdžijom. Razmijenili smo kopije nalaza komisije. Potvrdio mi je taj konflikt sa Mahmut�ehaji�em. Moju opasku da mogu kupiti kompromitiraju�e "faxove" protiv njega, koristio je u predizbornoj kampanji kako "vlast prijeti dosjeima". Objavio sam faksimile istrage protiv Lagumdžije sa naslovom "Lagumdžijin dosje". Lagumdžija je �esto

105

izjavljivao kako postoje snage koje su željele onemogu�iti njegov povratak u Sarajevo nakon lije�enja u Švedskoj. Nikad nije imenovao ljude, ali nakon ovog razgovora sa njim, ubije�en sam da se radi o Mahmut�ehaji�u. A gdje je on - tu je bio i Nijaz Durakovi�!

«1 obrnuto«, rekao bi Zlatko.

Vide�i kod Lagumdžije animozitet prema Mahmut�ehaji�u, smio sam ga upitati direktno da li smatra da je u tom napadu bilo elemenata za pripremu vojnog udara. On se ustru�avao dati tako teške procjene, radije drže�i tezu da je to bio napad na njega, a ne i na Izetbegovi�a.

Još jedan moment govori o namjerama dvojca Sefera i Rusmira za pokušaj preuzimanja politi�ke i vojne mo�i (samo) u svoje ruke. Jedan od prvih, kao i jedan od najhrabrijih komandanata u gradu smatra se Kerim Lu�arevi�. On u svojoj knjizi Bitka za Sarajevo sebe i svoje borce i vidi takvim. Najbiranijim rije�ima govori o Seferu i samo njega naziva komandantom. Lu�arevi� je prije rata "bio na vezi" sa Bakirom Izetbegovi�em, da bi zadobio simpatije Mahmut�ehaji�a, koje je Senad Avdi� opisao mini portretom Lu�arevi�a, o�ito citiraju�i samog Rusmira. "Pravi musliman sa min�ušom u uhu, Kur'anom i puškom u ruci«. Luarevi� je imao stila. Dok su svi davali sebi nadimke sa ulice poput �ela, on je sebi je dao ratni nadimak Doktor. Svojoj brigadi Prva sarajevska. Imao je i hrabrosti. Imao je i uspjeha. Ali, nije uspio biti komandant odbrane Sarajeva za kakvim su tragali bošnja�ki krugovi. Zar nije bilo mizerno da to bude neki �elo ili Juka?! Zamalo da mu to i uspije. Kao Rusmirovom favoritu. Njegova brigada je bila proglašena Motorizovanom brigadom vojne policije. Naredbu je, i pored protivljenja drugih oficira pa i politi�kog vrha, bio potpisao Sefer. Njegova brigada je po formaciji trebala imati više ljudstva i naoružanja nego specijalne jedinice koje osiguravaju Kremlj. �emu je trebala služiti ovakva zamisao? Da se preuzme kontrola nad Gradom?! Kad se bilo odlu�ilo tako što realizirati? U vrijeme tenzija MUP-a (Pušine lojalnog Izetbegovi�u) i Armije (Sefera lojalnog Mahmut�ehaji�u). Ko bi joj bio komandant? Doktor! Ko je sve to smislio? Onaj ko je i potpisao - Sefer? Odgovori na ova pitanja su ujedno i odgovori razloga smjene Kerima Lu�arevi�a. U o�ito režiranom intervjuu uživo na Radiju 99 Doktora su slušaoci molili da skine Starca (Aliju) sa vlasti i preklinjali da on bude predsjednik. Skromno se ne�kao, ali �e, u to ime, osnovati Narodnu stranku.

Najve�a sumnja u sva spletkarenja Rusmira i Sefera dovodi se u vezu sa jednom od najcrnjih mrlja Armije BiH. Zlo�in u Grabovici, zbog kojeg se vodi proces protiv Sefera u Haagu, po komandnoj dogovrnosti, mediji su dovodili u vezu i sa Mahmut�ehaji�em. (Dok ovo pišem objavljene su vijesti o hapšenju dvojice ljudi, koje se dovodi u vezu sa Grabovicom) On se u to vrijeme nalazio na prostorima Hercegovine. Seferova odbrana u Haagu više je medijska kampanja protiv "Izetbegovi�evog kruga", nego pravna odbrana. U njoj u�estvuju Faruk Balijagi� i Munir Alibabi�, dokazuju�i da je i sam Sefer bio žrtva spomenutog kruga, te se pokre�u istrage o ubistvu njegove supruge i prisluškivanju. Teško �e mo�i optužiti bilo kojeg politi�ara prije Mahmut�ehaji�a. (Ovakav koncept odbrane je ve� otkazao i uzeo dugog advokata)

Ve� smo govorili da je Sarajevo bilo prazno. A svi komandanti odani Seferu sa svojim jedinicama bili su koncentrirani na tom podru�ju.

lako je Izetbegovi� dugo ignorirao Seferove optužbe, branio gaje o pitanju zlo�ina u Grabovici. Izjavio je kako ne vjeruje da je Sefer to mogao uraditi, pa �ak ni narediti, i optužio Haški sud zbog odvo�enja Sefera, kao prvog komandanta Armije u zatvor, dok je Mladi� na slobodi.

U vrijeme Seferovih insinuacija i optužbi kako je žrtva Izetbegovi�eve politi�ke klike, razgovarao sam sa Izetbegovi�em. Ve� je bila predata srpska tužba protiv Izetbegovi�a za navodne ratne zlo�ine po�injene protiv Srba. Htio sam ga podsjetiti na hronologiju dešavanja oko Grabovice. Razgovor smo vodili jula 2001. Vrlo otvoreno, bez ikakvih rezervi, iznio sam svoja mišljenja o Seferovoj ulozi u ratu, o Grabovici i spekulacijama o vojnom prevratu. Moja su polazišta bila slijede�e: Sefer je lažov; koristit �e se položajem Munje, novog šefa AID-a, za filovanje svojih

106

insinuacija; zloupotrebljavat �e fino�u i obzire drugih koji ga štite pred haškim istražiteljima; sklon je lažnom svjedo�enju i spreman je optužiti druge da bi sebe kutarisao, a grješka politike je bila što nije procesuirala Grabovicu; iako je Izetbegovi� �ist, nije uop�e bio u BiH u vrijeme zlo�ina, osudio je, priznao i izvinio se Hrvatima za zlo�in itd.

Izetbegovi� je rekao da se sje�a da je dao izjavu kako ne želi biti komandant vojsci koja ubija žene i djecu, i vidio da ga Šiber u svojim memoarima citira.

«Nisam je mogao hvatati suce za rukav da procesuiraju zlo�in.» Sje�a se daje i kao predsjednik Predsjedništva i kao predsjednik SDA u obra�anju za javnost (saop�enjima) pozivao da se to u�ini.

«Pa, izjavite da Vam je žao što to nije u�injeno.« Bio sam iskreno zabrinut za njega zbog srpske optužnice koja je tih dana najavljivana u Haagu.

Šutio je, ali je vrlo brzo u jednom intervjuu za Ljiljan to izrekao.

Me�utim, koliko god preda mnom bio poslovi�no oprezan i suzdržan, ovo moje pisanje mu daje za pravo, odbijao je svaku mogu�nost da je Sefer radio na vojnom udaru. Komentirao je to njegovim karakternim nedostacima da nije dovoljno ni hrabar ni inteligentan za takve poduhvate. U vrijeme pojave Seferova knjige Izetbegovi�u privrženi kuloari su tvrdili da je na tvrdnje o Seferovom pokušaju vojnog udara cini�no odgovorio:

«Ko, je li onaj u bijelim �arapama?!«

Ova anegdota, nek' je izmišljena, prili�no oslikava Seferov primitivizam.

Ni ja ga nikad nisam držao opasnim tipom koji "sura�uje sa KOS-om" i "želi državni udar". Više sam se, suprotstavljaju�i se njemu, borio protiv Rusmira. Zato sam, kad sam vidio na telaviziji da je postao predsjednik Udruženja Sandžaklija, koje je i Aliju smatralo po�asnim predsjednikom, i to �uo iz njegovih usta, maltene pohitio u Sarajevo i ponudio mu intervju, misle�i daje "došao tobe". Ipak sam poveo Mirsu. Kao svjedoka. On je za svoju smjenu optužio "tajnu ruku KOS-a". 1 dao sam mu takav naslov. Poslije intervjua prisjetio se kako me je vi�ao u kabinetu Predsjednika i zamolio me je da mu omogu�im prijem kod Alije.

«Samo dvadeset minuta...«, preklinjao je.

«Znam da ti to možeš.«

«Ne mogu ti obe�ati. Ne dolazim ja do njega tako lahko kako se misli«, branio sam se.

«Ko? Ti? Pa vi�ao sam te �ovje�e. Ja sam �ekao pred vratima dok ti ne izi�eš.«

Ostavio je na mene mizeran dojam. Pošto mu nisam ugovorio prijem, zaista mi to nije bilo ni u kraj uha, izjavit �e da ja nisam sa njim radio intervju, ve� da sam ga saslušavao te da �e me tužiti. U svojim intervjuima i "bra�u Latice" opisao je kao produženu ruku KOS-a.

0 Rusmiru se Alija izjasnio na još živopisniji na�in. "Sve �e nas pokriti zelena trava". To je bila reakcija na Rusmirovu ocjenu Izetbegovi�a kao "crnog uma". Rusmir je u svojim intervjuima (Svijet i SB) koristio ovu metaforu za Izetbegovi�a, nikad ne izgovaraju�i njegovo ime. On je vjernik, u vrijeme rata imao je sveta�ki imidž. Mrznuo se u kancelariji razbijenih prozora. Kao takvom "svecu" Izetbegovi� ga proziva na vrijeme kad �e biti prekriveni zelenom travom. A pošto vjeruju u proživljenje i nakon što budu pokriveni zelenom travom, poru�uje mu da �e tad istina biti jasna. Prevedeno na obi�an jezik, Alija izaziva Rusmira na dvoboj i polemiku na Onom svijetu,

107

pred Svevišnjim. �ak mu, kao vjerniku, i prijeti tim danom i odbacuje volju i potrebu da mu replicira na ovom svijetu.

Kad ti ne�eš njega - ho�e on tebe!

Ovakva superiorna komunikacija Izetbegovi�a sa svojim sigurno najlju�im oponentima iz bošnja�kog korpusa govori da je on bio svjestan svoje nadmo�i. On je sa oficirima razgovarao vrlo ljudski. Sa punim uvažavanjem njihove profesije. Savjetovao ih je da sli�e svom narodu. To je bila kritika oholim oficirima. Molio ih je da vode ra�una o borcima kao djeci koju su njihove majke dale njima na �uvanje itd. Svoju komunikaciju sa Izetbegovi�em general Alagi� opisuje vrlo prisnom. Prvi put se su vidjeli jula 1993. Od tad je Izetbegovi� nekoliko puta dolazio u Zenicu i Travnik. Pripremali su operaciju za Vlaši�.

«Mehmede, kako misliš ovo osvojiti?», pitao ga je Izetbegovi�.

Dakle, obra�ao mu se u prvom licu, kao prijatelju. Možda je bila grješka što nije imao selekciju u kontaktima sa nekim komandantima. Mnogi su mu zamjerili što je dozvolio Juki da se slika sa njima na Igmanu pred kamerama. Poznato je da je primio Juku u kabinet i pomogao mu da ranjen, sa ženom napusti Sarajevo. Nikad nije galamio i bio prijek sa komandantima. Na Igmanu, kad je zatekao bulumentu pajnih oficira u vrijeme deblokade Sarajeva, razo�aran sa kim ima posla i kome je povjerio zadatke, zaplakao je. Oni su to vidjeli. O�ekivali su smjene.

Niko nije smijenjen. On se istim helikopterom vratio. Vjerovatno je tad shvatio da sa takvim oficirima ne�e uspjeti. Nakon tog posjeta splahli su napadi.

Oficiri su mu vjerovali i voljeli ga. Robusni i temperamentni Arif Pašali� mu je zamjerao da se okružio lošim ljudima.

»Valjda zna sa kim radi. Može i sam procijeniti ljude», branio sam Aliju.

«Koštat �e nas to», vikao je na mene više puta. Podsvjesno sam znao daje Pašali� u pravu.

Da li je, onda, operacija dekriminalizacije Sarajeva bila odgovor na sve spletke Seferovog i Rusmirovog lobija? Preciznije, da li je to bilo razbijanje urotni�kih snaga? Formalno gledaju�i, da! Sve jedinice i komandanti koji su tretirani u toj operaciji bili su odani Seferu. Me�utim, povod akciji nije bio strah od prevrata, ve� u tome što je "dara bila prevršila mjeru" u teroru gra�ana. Posebno gra�ana srpske nacionalnosti. Iako nikad niko nije dovodio u vezu ovu akciju sa pokušajem deblokade Sarajeva, pa ni sam Izetbegovi�, ona je najdirektnije bila uvjetovana time. Isto tako, mislim da niko od lokalnih pojedinaca ili grupa nije mogao utjecati na Izetbegovi�a da pokrene tu akciju. Ovdje mislim samo na Deli�a i Alispahi�a. Nijedan od njih nisu bili toliki autoriteti, da mu mogu sugerirati, bez obzira na sve argumente koje su mu podastrli. Manjkavost Deli�evih i Alispahi�evih prijedloga Izetbegovi�u bila su upravo u animozitetu koji su ispoljavali prema svojim rivalima, pa i Seferu.

U to vrijeme Izetbegovi� se ponašao veoma �udno. Bio je potišten i razo�aran. Njegove izjave i intervjui iz tog perioda bili su pune sjete i potištenosti. Zamišljao sam ga kao hazreti Aliju koji je bio okružen murtatima i odlazio na bunar da sam sa sobom razgovara. Svoje tajne mogao je reci samo bunaru, kaže jedna hikjaja koja opisuje hazreti Alijinu usamljenost. Prvo, jedno vrijeme nije hito napustiti Sarajevo. Ignorirao je me�unarodnu zajednicu. A kad je izišao, onda je u Tar�inu sazvao nekoliko komandanata i rekao im da ne želi u�i u grad. Tad je donesena odluka o deblokadi. Izmanipulirao je komandante? Možda. Njegov stil nije bio naredbodavala�ki. Radije je išao na metodu zamolbe i razumijevanja. Da li je ta metoda bila uspješna? Nek' odgovore vojni stratezi. Sama �injenica da Grad nije deblokirala Armija BiH, daje odgovor za sve metode. Da li se moglo više i bolje? Alagi� �e re�i da je moglo. On se, osim izdaje HVO-a, žalio na odbijanje poslušnosti

108

oficira pilota, bolje re�i helikopterdžija. Njegov plan desanta na Rakovicu, pole�e Visokog i predgra�e Sarajeva, odbili su izvesti piloti. On je za desant imao 100 dobrovljaca Krajišnika. Ubacivanje ovih 100 vojnika u zale�e najtvr�im �etni�kim linijama na Paljevu, gdje su bili položaji artiljerijskog diviziona, Alagi� je smatrao jedinim mogu�im na�inom proboja iz pravca Visokog. Možda je ovo bila utopija, možda su piloti bili u pravu, ali odbijanje poslušnosti moglo je nekažnjeno pro�i samo pod Alijinom komandom.

Da, opet, ne bih potrao zasluge ovog "roda vojske", moram spomenuti i njihove hrabrosti i rizike koje su pla�ali glavama. Zapravo, ovo je jedina pritužba na njih. Prema svim opkoljenim enklavama "padali" su helikopteri. Prema Goraždu pao je helikopter, prevoze�i predsjednika Okruga Goražde Esada Ohranovi�a, i predsjednika Op�ine Goražde Ismeta Osmanovi�a. Uzrok pada je zapetljaj lepirice u granje prilikom no�nog leta. Pad helikoptera prema Srebrenici, u kojem su poginuli ljekari, smatra se da se desio usljed pogotka �etni�ke granate. Isto se desilo i sa helikopterom koji je prevozio Irfana Ljubijanki�a, tadašnjeg ministra vanjskih poslova, maršutom Zgareb - Biha� -Zagreb. Osumnji�ena je �etni�ka strana, a samo su neki mediji spekulirali o umiješanosti Fikreta Abdi�a.

«Ja' Šarov, ja' Garov», rekao bi moj dedo prilikom ovakvih dilema.

Me�utim, poznato mi je da je jedna grupa ljudi u Sarajevu bila "skrojila" plan za likvidaciju Fikreta Abdi�a. Imali su, crno na bijelo, dokaze o njegovoj suradnji sa �etnicima, �ak se tvrdilo da je prona�en i donator za milion DM, pa �ak i izvršilac, samo je trebala dozvola. Pitan je baš lrfan Ljubijanki�.

«Ne dolazi u obzir!», odbrusio je.

«Kako �emo mi, nakon toga, putovati svijetom«, obrazložio je svoje neslaganje.

Možda su ovo bila samohvalisanja malo radikalnijih muslimana, odnosno malo odvažnijih patriota preda mnom, ali takve glasine nisu bile mrske mome uhu. Da sam ja bio na Ljubijanki�evom mjestu, ne bih smio dati "zeleno svjetlo" za takvo što. Samim tim što bi me neko pitao za dozvolu da to u�ini bio bi mi sumnjiv. Ipak, kad sam �uo za vijest o lrfanovoj smrti, pomislio sam:

«Kad ti ne�eš njega, ho�e on tebe!»

Danas niko ne analizira sve te pogibije i udese doma�ih i stranih diplomata u BiH. Zanimljivo je da su ginuli vrlo ugledni ameri�ke diplomati i u džipovima i helikopterima. Za sada se to sve smatra saobra�ajnim nesre�ama uzrokovanim lošim putevima ili vremenskim nepogodama.

Atentat na Gani�a

�uo sam nekoliko anegdota kako se Gani� bojao letjeti u malim cesnama iznad Alpa, naprimjer. Izetbegovi� je pri�ao o svom najve�em strahu u ratu kad je letio u helikopteru iznad Fojnice. Prinudno slijatanje u mraku negdje na livadu ...! Grozan doživljaj za bilo kojeg smrtnika. On je preživio još nekoliko neugodnih slijetanja, kad se smrtno uplašio. Toliko je letio helikopterom da mu je Džemo napisao pjsmu "Alija gleda Bosnu iz helikoptera".

Ne znam da li se Gani� kad vozio helikopterom u ratu. Sre�a po njega, ako nije. Saobra�ajni udes u džipu, koji je �udom preživio, ne bi se desio da je letio helikopterom. Taj udes on smatra neuspjelim atentatom.

To �e se desiti u vrijeme deblokade, i to one faze kad se vidjelo da je nekoliko akcija Armije provaljeno do HVO-a. Zapravo, prvi i glavni nalet 17. krajiške iz pravca Kiseljaka izdao je Raji�ev HVO. Gani� kao da je izvana pratio razvoj situacije na ratištu. I kad se odlu�io na put, nije krenuo

109

iz Sarajeva. Bio je pošao u Latinsku Ameriku, preko Tar�ina, naravno, radi, kako je zvani�no saop�eno, uspostavljanja diplomatskih odnosa sa tri male državice. Me�utim, to je bila kamuflaža, jer je cilj Gani�eve posjete bio VVashington. Spekulacije i sumnje u "isplanirani udes", u stoje sam Gani� potpuno uvjeren, trebaju se razumjeti kao pokušaj njegovog sprje�avanja poluilegalnog odlaska u Ameriku. Naravno da je bitno rasvijetliti da li se, uistinu, radilo na sabotaži auta, neki su se džipovi mijenjali u Tar�inu, i namjerno izazvanoj saobra�ajnoj nesre�i u kojoj je jedva preživio Gani�, ali bitnija je �injenica da je on pokušao poluilegalno u�initi posjetu VVashingtonu radi razgovora o deblokadi Sarajeva. Radio sam intervju sa Gani�em dok se oporavljao u Fojnici. Šetali samo u krugu bolnice no�u i razgovarali. On nije imao nikakvu dilemu da je "udes programiran«. Priznao mi je da je motiv bio sprje�avanje njegova odlaska u Ameriku. Jasno mi je razlu�io da je zvani�no saop�enje o posjeti rima latinoameri�kim državicama bio "lažnjak", a stvarni cilj odlazak u VVashington.

Pokušao sam jednim tekstom u Ljiljanu isprovocirati aferu o Gani�evom udesu u Viši�ima kod Mostara. Hrvatski mediji su, pozivaju�i se na izvore policije, odnosno vještaka, tvrdili da se "radi o nasilnom uklanjanju bosanskih politi�ara". Zapravo sam pisao mini-feljton o atentatima na bosanske politi�are. Ve� su bili ubijeni Hakija Turajli�, prdsjednik Vlade, i Irfan Ljubijanki�. No, ja sam se prisjetio i ubistva mladog SDA-ovog politi�ara Senada Hodži�a iz Tešnja. Sumnjalo se da ga je pregazio šleper po narudžbi KOS-a. Šofer je bio pijan. U to vrijeme je eskplodiraia bomba u ku�i Zijada Kadi�a, SDA-ovog parlamentraca iz Bosanske Krupe. A štampa je pisala kako se sprema atentat na Aliju Izetbegovi�a.

Zatim ubistva dr. Fuada Muhi�a, koga je KOS ubio u vikendici u Rakovici. Muhi� je bio najve�i komunisti�ki apologet i prvi publicist koji je nazvao Miloševi�a fašistom. Njegov tekst u zagreba�kom Danasu, Jesu li na redu Muslimani?, smatra se uzrokom njegovog ubistva. Svoju politi�ku viziju izrazio je u programu Republikanske stranke, gdje je budu�nost BiH vidio kroz integracije preko Hrvastke u Evropu. Jadnostavno, BiH je želio postaviti stoje mogu�e dalje od Srbije.

Zvani�na verzija smrti Muhi�a je bila da je umro nakon ranjavanja iz puške. Navodno je te no�i bio sa ljubavnicom. Ljekari su se "borili za njegov život" toliko da je mogao istražnim organima ispri�ati lažnu verziju. Kasnije sam pokušavao do�i do dosjea "Slu�aj Muhi�". Za sudske instance to još nije bio "završen slu�aj". Žena, navodna ljubavnica, i svjedok "samoubistva", živjela je na Hridu. Nekoliko naknadnih saznanja bacilo je velike sumnje na KOS. Klju�no saznanje je daje susjedna vikendica u kojoj se desila nesre�a vlasništvo orficira KOS-a. iste no�i on je boravio u vikendici. Po meni, ubistvo se desilo na slijede�i na�in. Muhi� je namamljen u vikendicu, gdje je imao posjetu. Pra�en i sniman odranije, priop�eno mu je da sam bira smrt, ili �e biti kompromitiran. Bio je sklon slatkim ljudskim grijesima. Plus rakija. Znaju�i mo� KOS-a, ili LJDBE, najve�ih tajnih teroristi�kih organizacija na Blakanu, nije imao izbora; njegova sudbina je bila u raljama KOS-a.

Ubice Hodži�a i Turajli�a su poznate. Su�eno im je. Nikad nije dokazana, a ne znam da je li ikoga i interesiralo, umiješanost tajnih organizacija, poput KOS-a, u ova ubistva. Takvi senzacionalisti�ki tekstovi imponiraju svakoj novini radi tiraža. Ali, zar zaista nije bilo dovoljno povoda da se postavi pitanje smaknu�a bosanskih politi�ara?! Dali smo reklamu broja Ljiljana u kojem je izišao tekst. Reklama se nije emitirala na radiju. Neko ju je zabranio.

Ne bih ni primijetio da se ne "vrti" reklama na radiju, da me nije pozvao Gani�. Bilo je prili�no kasno nave�er. Nikad me Gani� nije zvao ku�i. �udio sam se njegovom pozivu.

«Ne može se naš Ljiljan reklamirati na radiju, a drugi mogu koliko im je volja.»

�udio sam se temi razgovora i njegovoj privrženosti Ljiljanu. Ja sam Gani�a cijenio i imao sam dobre relacije sa njim. Uz sve mahane, cijenio sam njegov profil politi�ara i mislim daje sa njim

110

SDA imala bolji i moderniji imidž. Ipak, bio sam razerviran. Hem zbog škakljive teme, hem što sam osjetio da, možda, govori pred nekim, �ak možda i na interfon.

«Najvjerovatnije pred Alijom», pomislio sam.

O�ito se žalio Aliji na nekoga ko je zabranio reklamu radi teksta o njemu. Rekao sam da ne znam ko bi mogao zabraniti reklamu, ali da �u sutra sve provjeriti. Slagao sam ga. Nisam provjeravao. Odustao sam od svega, boje�i se da raspirujem Gani�evu opravdanu paranoju za pokušaj ubistva. Me�utim, u novom Ljiljanu Džemo �e potpisati demanti kako Ljiljan nije optužio Bakira Alispahi�a za atentat na Gani�a. O�ito je bila direktiva da se prestane sa tom temom, ali mimo mene. Tako sam prestao istraživati temu.

Atentati na bosanske politi�are kao tema �e se aktualizirati ljeta 2002. god. sa aferom Pogorelica. Bili su uhapšeni Bakir Alispahi�, Irfan Ljevakovi� i Enver Mujezinovi�, sa optužbama da su stajali iza kampa za obuku na brdu Pogorelica kod Fojnice. Munja je stajao iza optužnice koja je pretpostavljala da se radilo o teroristi�kom kampu koji je imao cilj, izme�u ostalog, i vršiti atentate na bosanske politi�are, Izetbegovi�eve oponente, poput Fikreta Abdi�a i Muhameda Filipovi�a. Kao klju�ni dokaz da se radi o teroristi�kom kampu navodi se prisutvo Iranaca koji su zate�eni prilikom upada SFOR-a u taj kamp. Zbog upada SFOR-a u kamp Pogorelica Izetbegovi� �e dobiti infarkt i iz bolni�kog kreveta smijeniti Bakira Alispahi�a sa mjesta tek osnovane bosanske tajne policije AID. Palica ima dva kraja, i pri�a o atentatima se po�ela pri�ati sasvim sa drugog kraja, li nedostatku odgovora ko je stvarno ubijao bosanske politi�are, nastala je teza o samoatentiranju. AID �e postati ozloglašeniji i od Udbe i od KOS-a.

No, Gani�ev udes, samo zbog njegovog poluilegalnog putovanja u VVashington, stavljam u kontekst pretpostavki ameri�kog nadgledanja i interesa za Sarajevo. Tako mislim daje Izetbegovi�u re�eno (Amerikanci naravno) da, ako želi Sarajevo, mora raš�istiti sa kriminogenim grupama poput Cace, a zatim pokušati izvesti deblokadu prije finalnih pregovora. Sarajevo kao simbol �etni�ke žrtve, s jedne e, i multietni�kog suživota, sa druge strane, ne može ostati u rukama kriminogenih grupa. Kritike na Izetbegovi�a što nije agilnije pozvao Srbe da ostanu u Sarajevu nakon dogovora u Davtonu, eho su ovakvih ameri�kih zahtjeva.

Prema tome, obra�un sa Cacom i nije bio odgovor na prevratni�ke pokušaje Seferovog lobija. Time ho�u re�i da Izetbegovi�, procjenjivao ili ne Seferove spletke da su imale elemente pokušaja državnog udara, nije "zarezivao" niti im poklanjao ozbiljnu pažnju. On bi ih mogao durati. Sve dok ga nisu pristisli izvana.

Prvi KOS-ov pijev

lzetbegovi�u je KOS vrlo rano propjevao na uho. Zapravo mu nikad nije ni prestao pjevati. 1 njega �e samog optužiti da je još prilikom prvog hapšenja, nakon Drugog svjetskog rata, vrbovan u zatvoru za KOS. Sven Rustempaši� i Musadik Borogovac, te još neki kvazipublicisti, osnovali su nekakvo udruženje u Americi sa nazivom Bosanski kongres. Da li su ga oni osnovali ili su se u ime toga predstavljali ne znam, ali nije ni bitno. Slali su svoja razmišljanja u debelim denkovima papira radakcijama i javnim li�nostima, tvrde�i da je Izetbegovi� Srbin. Pošto mu je porijeklo sa Ade Ciganlije kod Beograda, i pošto se, navodno, nekad izjašnjavao kao Srbin, on je, po njima, proizveden od KOS-a da bi u ime muslimana vodio prosrpsku politiku. U svojim tezama su išli dotle da on namjerno vodi fundamentalisti�ku politiku da bi se moglo okrivljivati Bošnjake, odnosno rasturiti BiH. No, to su benigne laži i neutemljena piskaranja, koja niko ozbiljan nije zarezivao. Tek je Adil Kulenovi� dopustio intervju Rustempaši�u, koji je blebetao nešto i o ovoj temi. Nedugo poslije njega i sam sam gostovao kod Kulenovi�a, polemiziraju�i sa Raifom Dizdarevi�em. Spominjao sam KOS, ali nisam spomenuo Rustempaši�a. Ipak, kad me je, nekoliko dana nakon intervjua, ugledao kroz izlog kafane Metropolis, stao je i gestikulirao prijetnje i psovke iz kojih sam shvatio da spominje Alijino ime. Mustafa Bedrovi�, koji mi je pravio društvo, izgleda

111

veoma korpulentno, tako da mislim da lu�ak samo zbog njega nije smio u�i unutra i uhvatiti me za gušu.

Prilikom raskola u SDA-u, i sukoba sa Adilom Zulfikarpaši�em, Alijino krilo je optuženo da je u "kandžama KOS-a". Glavni optuženik bio je Šalim Šabi�. Opasnost uloge KOS-a unutar SDA Zulfikarpaši� je obrazložio tvrdnjom da Šabi� preko Sandžaklija i Sulejmana Ugljanina naoružava muslimane.

Zulfikarpaši� se kao emigrant bojao KOS-a k'o zmije. Navodno su ga spasile njegove dvije velike doge od KOS-ove likvidacije. U njegovoj vili u Zurichu pokušao gaje ubiti njegov bliži ro�ak po nalogu KOS-a, tako da je bilo razumljiv njegov strah.

Ovu pri�u sam detaljno istražio i odgovorno tvrdim da je iskonstruirana, te da je Zulfikarpaši� izmanipuliran. Ako bi dopustio sebi izljev animoziteta, kojeg sam ina�e iskazivao prema Zulfikarpaši�u, sa ovom bi pri�om mogao cini�no poentirati, kako je baš on bio izmanipuliran upravo od KOS-a.

Pri�a je tekla ovako. Nakon odmora u Dubrovniku Adil i Alija pišu program Stranke, dogovaraju se o funkcijama i zadacima. Adil odlazi na umru, a Alija u Sarajevo, gdje agitira za Stranku. Malo je bilo sporno ime naroda, ali bitno je da je sujeta zaodvoljena. lako �e Alija biti predsjednik, a Adil potpredsjednik, izmjenom uloga nakon izbora bit �e poravnano; Alija se ne razumije u državu a Adil ima "svjetske veze", te kao iskusan biznismen dobro �e znati upravljati Bosnom koju su opisivali kao "izlupanu kantu". Dakle, Adila za predsjednika države! Alija �e ostati samo predsjednik Stranke. Nakon što �e Alija ubijediti i akademika Muhameda Filipovi�a Tunju, koga je ranije vidio kao lidera nove nacionalne stranke umjesto sebe, da im se pridruži, ovaj triling se smatra apsolutno dobitnom kombinacijom za muslimane. No, ne lezi vraže, prije zasjedanja Izvršnog odbora, gdje �e biti kooptiran i Tunjo, malo se sijelilo u ku�i Omera Behmena. Najbliži Alijini suradnici i organizatori SDA, žalili su se na svilenu maramicu u malom džepi�u Adilovog sakoa. Hem što se posumnjalo da ih snima kriju�i bubicu mikrofona iz mahramice, hem što ih nipodaštava kao neugledne i neuredne za muslimanske lidere. Pristizale su kompromitiraju�e informacije o Adilu koji je i svog zeta tajno snimao na sijelu ... Neko je posumnjao, kao da je nešto tako i vidio, da u njegovom apartmanu iznajmljenom u Holidav innu, gdje �e kasnije biti �etni�ko glavno gnijezdo, postoje veliki prislušni ure�aji! Sijeldžije, me�u kojima je bio i Šabi�, odlu�e da malo "zategnu žicu". Odlu�e da se odupru Adilovoj aroganciji, ali i pokušaju kontrole. Šabi�, koji nije imao komlpleks Adilove svilene mahramice, sam je sebi mogao sašiti i boljih odijela, preuzme na sebe ulogu oponenta. Tako �e na Adilov prijedlog da Tunjo u�e u 10 SDA, Behmenove sijeldžije glasati protiv. Nevjesti Džemo se kaskatio i glasao za Tunju.

«A, mislili smo ga na drugoj sjednici izabrati», ubje�ivao me je Šalim.

Adil je posegao za svojom metodom.

Pri�ao mi je dr. Mustafa Mujagi�, na dan srpskog referenduma, u svom stanu u Banjoj Luci, kad se i sam bio razo�arao u Adila, kako je tekao sastanak njih trojice sa dr. Daliborom Brozovi�em i Josipom Manoii�em u Zagrebu. Pred Tunjom, Adilom i Mustafom, Brozovi� je potvrdio da Šabi� radi za KOS.

«Ja, kao najmla�i, nisam se baš miješao u razgovor. Ipak, sam sebi dopustio pitanje Brozovi�u: Možete li nam pokazati kakav papiri�. Brozovi� me uvjeravao, a Adil se slagao, kako nema razloga, ali je ipak otišao u neku drugu kancelariju. Vratio se sa Josipom Manoii�em. Manoli� je potvrdio njegove navode. Ali, nikakva "papiri�a", ho�u re�i dosjea, o Šabi�u nismo vidjeli.«

Bio se završio rat kad sam sa Šabi�em u hotelu Sheraton u Zagrebu pio kahvu. Ve� gaje vidno nagrizla opaka bolest. Pitao sam ga za ove optužbe.

112

«Sreo sam tog Brozovi�a na nekom prijemu. Prišao mi je i izvinio se. Tražio mi je oprost. Nemam ja šta njemu opraštati. Susreo sam se sa Tunjom na Zagreba�kom aerodromu. Dovikivao me je, žele�i pomirenje. Ignorirao sam ga.»

Ne sje�am se šta mi je rekao za Manoli�a. Alija je bio pitan za Šabi�a.

«Ne vjerujem daje KOS-ovac. Znam mu djecu. Lijepo su odgojena, klanjaju. Tako KOS-ovci ne odgajaju djecu», odgovorio je.

Ovakvi Alijini odgovori o KOS-u su malo koga, osim njega, mogli zadovoljiti. Zulfikarpaši�eva pri�a o KOS-u unutra SDA i optužba za naoružavanje radikalnih muslimana, posebno Sandžaklija, mogla je, možda je baš i trebala!, poslužiti Blagoju Adži�u, odnosno Borislavu Jovi�u, za izgovor za uvo�enje vanrednog stanja, iliti državnog udara u Jugoslaviji. U Hrvatskoj su ve� ZENGE bile obznanjene i tretirane su kao paravojne formacije. Nešto sli�no je trebalo iskonstruirati, bar, u BiH. Ali, bio je negdje i Bogi� Bogi�evi�, kome je, na svu sre�u, kako tvrdi Mesi�, Alija više vjerovao nego nekim svojim muslimanima. Njegova ruka prilikom nadglasavanja za uvo�enja vanrednog satnja u Jugoslaviji, sprije�ila je vojni udar.

Ništa se manje militantnijim sredstvima, od onih koje su bili zamislili Kadijevi� i Jovi�, nije poslužio Zulfikarpaši� prilikom pu�a u SDA. On je kupio sve tjelohranitelje, osim Fadila Peki�a koji �e poginuti sa Ljubijanki�em. Poslao ih je u Centralu SDA, koja je bila smještena u njegovom stanu u Ferhadija ulici, ispod �ijih se prozora desio masakr, da oplja�kaju dokumentaciju. U Centrali su se nalazili Alija i Bakir. Samo pištolj zapodjeniit za pojas na le�ima, koji �e i Bakir "potegnuti" nakon što su upereni pištolji prema njegovom babi. U isto vrijeme �u utr�ati izme�u tih bodigarda, režali su na mene, u Holidav inn na press-konfernaciju na kojoj su Adil, Tunjo i Fehim Nametak, obznanjivali raskol. Svojim pitanjima sam ih prvocirao: "Zašto Tunjo nisi klanjao dženazu u Fo�i?", "Vi Adil-beže, kažete da se sa fesom ne može u Evropu. Zna�i li to da znate šta �ete sa Bošnjacima, ali ne znate šta �ete sa islamom«. Povodom ove press-konferencije Mirko Carevi� �e napisati tekst u NIN-u Napad jasterbova sa desnog krila, portretiraju�i me kao jastreba.

Sa ovakvim imidžom, a da su se prilike odvijale po Jovi�evim i Zulfikarpaši�evim planovima, ja bih bio uhva�en i bilo bi mi su�eno bar za atentat na Tunju. Te �e godine prilikom posjete Ajvatovici neko ga�ati kamenom Tunju i pogoditi ga u šešir. Tunjo je pri�ao kako je to moje djelo, daje to moj odgovor onima koji ne daju fesu u Evropu, tako što ni ja ne dam šeširu na Ajvatovicu. Ko bi mi prenio Tunjine nebuloze, ja bih mu posprdno odgovarao:

«Mogu�e da to Tunjo zaklju�uje na osnovu dojava kako sam sanjao da sam ubio Titu. Sre�a po Titu da je ve� bio pokojni kad sam to sanjao.»

Koliko god bila stresna situacija prilikom pokušaja pu�a u SDA-u, "no� kad je Bosna plakala", kad je "Adil zabio nož u le�a Aliji", toliko je to bilo vrijedno iskustvo za samog Izetbegovi�a. Ko god mu je kasnije pokušao "izma�i ponjavu ispod nogu", nije ga doživljavao dramati�no; nije imao potrebu davati pateti�ne i mole�ive izjave poput one kako �e se "svaka grana o�ehnuta od stabla osušiti". Osje�ao se poput stabla sa jakim žilama duboko usa�enim u zemlji. Preko "o�ehnutih" i "osušenih grana" je prelazio. Tunju je bio poslao u diplomaciju. Adilu je otišao u njegov hram - piramidu, nazvan Bošnja�kim institutom. A "sporazum sa Karadži�em", a fromiranje vlade u egzilu sa sjedištem u Ljubljani?!!

Šalim je preselio na bolji svijet. Vidio sam mu sliku u kabinetu Reisu-1-uleme. On ga žali kao velikog prijatelja.

Zulfikarpaši� je sagradio sebi turbe, sa izunom Reisa, u Gazijinom vakufu, pored Hamam bara. Samo je Rusmir Mahmut�ehaji� digao glas protiv ovog bezobrazluka i uzurpacije Gazijina vakufa. Ostali vjerski i politi�ki poltroni se dive Institutu.

113

Sa distance od jedne decenije

Do sada sam namjerno, radi zapleta i raspleta radnje, ali više iz opreza, izostavio klju�ni datum kojim bi se mogao razumjeti odnos Sefera i Alije; možda dati odgovor na pitanje uloge KOS-a u ratu u BiH, odnosno pokušaju državnog udara, ili, narodski kazano, "izmicanja ponjave ispod Alijinih nogu".

Koliko god strepili da neko iznutra ne preuzme vlast od Alije, i izbaci ga u ga�ama na ulicu iz Predsjedništva, to se samo stvarno desilo 2. maja 1992. I to nisu uradili sumnji�avi tipovi povezani sa KOS-om u Gradu, ve� izravno �etni�ki oficiri u Lukavici. Drama razmjene Izetbegovi�a za Kukanjca je veoma poznata. Haman da trebamo zahvaliti sudbini što je Izetbegovi� slu�ajno uzeo slušalicu na Aerodromu i javio se nekoj ženi koja se željela raspitati da li joj je dijete sretno otputovalo sa Aerodroma tzv. "Kukanj�evim avionima". On ju je zamolio da javi u Predsjedništvo, jedva je uvjerivši da je on stvarno Alija. Ta se žena, navodno rodica Abdulaha Konjicije, dugo skrivala u javnosti, ne žele�i preuzeti oreol historijske uloge koju joj je sudbina namijenila. Kontakt uživo putem televizije aktera razmjene, te sama razmjena, veoma su poznati javnosti. Zbog u�eš�a Fikreta Abdi�a na televiziji, op�a je ocjena da je KOS preko njega, Ace Vasiljevi�a, pa tako i Alije Delimustafi�a, želio prevrat u Sarajevu. Navodno je bila spremna lista politi�kih uvjeta od 8 ta�aka, koje bi Fikret Abdi�, budu�i predsjednik, dekretom realizirao. Klju�ni uvjet bio je poništavanje rezultata referenduma. U sprje�avanju ovog i ovakvog scenarija istakli su se Ejup Gani� i Stjepan Kljui�, dok su samu operaciju razmjene izravno izveli Jusuf Pušina i Bakir Izetbegovi�. Sretan rasplet, po samog Aliju, dao je za pravo svima koji su 2. maj objasnili ovakvim scenarijem. Posebno je eksponiranje Fikreta Abdi�a dalo za pravo Seferovom lobiju da likuje, jer je KOS-ov triling Vasiljevi�, Delimustafi� i Abdi�, raskrinkan. U jednoj emisiji kojom se evocirala uspomena na 2. maj, "dan kad je spašena država" i "osuje�en državni udar", Izetbegovi� je je govorio uživo, rekavši da mu je to bio najteži dan u životu. Težinu tog dana mjeri strahom za k�er Sabinu, koja je bila zarobljena sa njim u Lukavici. Pohvalio je hrabrost tjelohranitelja Din�eta. No, veoma blago je izrekao ulogu Alije Delumustafi�a kako je (samo) politi�ki bio blizak sa Abdi�em.

Danas, deceniju kasnije, stvari stoje malo druk�ije. Abdi� je dokazan pripadnik KOS-a. Mediji su objavili mjesto, vrijeme i na�in njegovog vrbovanja za KOS. Zapravo, to je posvjedo�io u Haagu Slobodan Lazarevi�, bivši agent KOS-a, koji je prvi uop�e progovorio o zlo�inima ove tajne organizacije bivše JNA. Aca Vasiljevi� je svojim svjedo�enjem u Haagu protiv Slobodana Miloševi�a korigirao imidž glavnog operativca zla po narudžbi KOS-a. �ak je ostavio dojam da je radio na ublažavanju ratnih zala. Izravno je optužio Miloševi�a da je sa Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima stvarao "veliku Srbiju". Delimustafi� je u zatvoru po osnovu drugih krivi�nih djela. On još nikad nije htio ili nije imao priliku da sam kaže išta o sebi. Razgovarao sam sa njim u apartmanu hotela Grand. 0 Abdi�u je mislio da je "medvjed" kojeg je muljao parama. O Vasiljevi�u nije rekao ni jednu ružnu rije�. Tvrdi da je Vasiljevi� imao tazbinske veze sa muslimanima i da mu je išao naruku.

«Aco je imao zeta Ibrahima sa Bistrika. Ništa mu to nije smetalo, i mislim da Aco nije bio �etnik», tvrdio mi je.

«Pa i supruga Kukanjca je 'begovica' sa Vratnika«, cini�no sam mu osporio argumente.

Sebe vidi kao heroja koji je, potkupljuju�i generale parama i autima, osigurao da je no� kad se u Skupštini izglasavala odluka o raspisivanju referenduma za nezavisnost, bila mirna. I od drugih ljudi sam �uo da su njegovim parama i autima kupovani oficiri, pa �ak i urednik Yutela Goran Mili�. Svakako �e re�i da je CENEX dao enormnu pomo� u hrani za Armiju BiH, odnosno platio velike koli�ine oružja. Pokazivao mi je ra�une sa enormnim ciframa kojima je CENEX pla�ao oružje. Tad mi se pohvalio da �e svjedo�iti protiv Karadži�a te da ga CIA �uva za taj trenutak. Mislim da je u tu garanciju �vrsto vjerovao i daje, stoga, samouvjereno bio nastavio razvijati svoj biznis u Sarajevu sve do hapšenja, a zatim i bijega u Beograd. Posljednji put sam ga vidio, gle

114

inronije!, sa Munjom u Titovoj ulici, šetaju�i lizali su sladoled u kornetu. Tre�eg im prijatelja ne�u ocinkati. Bit �e ga stid.

Ono �ega me je strah danas jeste �injenica da je Delimustafi� u zatvoru u Beogradu mogao pod batinama izlanuti neke gluposti koje je i meni izlanuo o namještanju rezultata samog referenduma. No, Delimustafi� nije nikad javno ništa ružno rekao o Izetbegovi�u. Navodno se pogrdno o njemu, kao "hodžici", izražavao na privatnim sjedeljkama. Tako se i preda mnom ustru�avao loše govoriti

0 Aliji, optužuju�i tra�ere poput Pušine, koji su ga posva�ali sa njim i Bakirom. Ni Bakir nije imao dobro mišljenje o Aliji, dok mu je o bra�i, posebno Mirsadu, veoma lijepo govorio. Tako se može re�i da je triling KOS-a, Vasiljevi�, Delimustafi� i Abdi�, prili�no uramljen u povijest rata u BiH. Njihovu sliku �e dopuniti još pokoji detalj nebitan za opseg samog "Rama". O�ekujem da �e su�enje Miloševi�u u Haagu pokazati da je operacija "Ram", koju su lansirali Munja i Kljui�, a �iji su glavni akteri bili ovaj triling KOS-a, razjasniti bar po imenu. Tu famoznu operaciju �e srušiti upravo onaj ko ju je i sa�inio - Munja. Pravi naziv �etni�ke ofanzive kojom se za "par sedmica" trebala okupirati BiH bio je, gle ironije, "Munja".

«On je prisluškivao Karadži�a, Miloševi�a. Ali je znao i montirati kasete sa namjerom da ih zavadi», odao mi je tajnu Munjinog uspjeha sam Delimustafi�. Budu li haški istražitelji došli do spoznaje o ovakvom na�inu prikupljanja gra�e i samoj tehnici i serviranju strane Munje, Krajišniku �e mnoge inkriminacije iz optužnice otpasti.

No, do dan-danas, neki se problemi sapli�u izme�u Alije

1 Sefera. Sefer je uspio iznervirati Izetbegovi�a, optužuju�i ga za predaju Srebrenice, tako da je on odgovorio kontraoptužbom kaju�i se što ga je postavio za na�elnika Štaba OS BiH. U polemiku izme�u njih dvojice upleo se Jusuf Pušina, tvrde�i daje Sefer zbog svojih rabota 2. maja trebao biti uhapšen. Haman da je Pušina htio re�i da lzetbegovi� nije dao uhapsiti Sefera, a da je Pušina bio voljan to u�initi, kao tadašnji ministar MUP-a. On nije otkrio razloge zbog �ega je Sefer trebao biti uhapšen. Iznošenjem tih �injenica pred javnost Pušina je uvjetovao Seferu nastavak polemike. Sefer je ušutio. Polemika je prestala. Naravno da je to za samog Sefera veoma indikativno i optužuju�e. To što Pušina taji, pretpostavljam da se odnosi na dva momenta. Jedan razlog za hapšenje je pronevjera novca, odnosno zlata koje smo tada skupljali za Armiju BiH. Kuloari su tvrdili, a to sam �uo i od visokih oficira, da je, naprimjer, nestala "almasli grana", veoma skupocjen broš koji je neka nana poklonila Armiji.

Drugi razlog je sumnja u vezu Sefera sa KOS-om. Osim što je Sefera "bio glas" da je bio oficir KOS-a, pod pseudonimom "Boris", njega je po tom pitanju kompromitirala i �injenica da mu je vjen�ani kum Petar Simovi�, mislim pukovnik po �inu, bio istaknuti oficir KOS-a. Uz to, njegov brat je u stranci Vuka Draškovi�a. Informacije koje su došle do obavještajnih službi u Sarajevu o zarobljavanju Izetbegovi�a na Aerodromu, ukazivale su da je Petar Simovi� "uzeo Izetbegovi�a za ruku iz aviona". Ta fraza je govorila da je Simovi� bio rukovodilac cijele operacije u ime KOS-a. E sad, kakve su se sve konstrukcije mogle isplesti na �injenici da je Seferov kum bio uhapsio Izetbegovi�a?! Negdje je neko spominjao Seferovog kuma. Sjetio sam se svog isljednika udbaša kome je Dragan Kijac, zloglasni Karadži�ev ministar policije, bio kum. Imao je biznis na Ciglanama. Pa šta? Da ga ko slu�ajno nije upitao za to?! Taman posla. Nema revanšizma!

No, sama �injenica da nikad nijedan novinar, niti politi�ar, nisu ovu informaciju dali u javnost, niti kao spekulaciju, govori zastrašuju�e mnogo; kako o odnosima unutar bošnja�kog politi�kog rukovodstva i armijskog vrha, tako i o odnosu obavještajnih struktura u Sarajevu prema KOS-u. Razgovaraju�i sa jednim (razo�aranim) oficirom Armije nakon �etni�kih divljanja u Banjoj Luci, on mi je izrazio sumnju da iza svega stoji KOS, odnosno Petar Simovi�, koji se i tada "ne�im bavio" u Banjoj Luci.

115

Da li je Izetbegovi� znao za Seferov odnos sa KOS-om? Nemam nikalcve dokaze daje znao za relacije sa Simovi�em, ali znam da je vidio dosje "Boris". Pri�ao mi je Jasmin Jaganjac kako je on na insistiranje Brune Stoji�a odveo lzetbegovi�a u Široki Brijeg.

«L)veo sam ga u kabinet Brune Stoji�a. Ja sam ostao ispred vrata. Ne znam šta su pri�ali za tih dvadesetak minuta. Samo znam da ga je Bruno pozvao da mu pokaže Seferov dosje pod šifrom 'Boris'. Predsjednik je izišao i šutke sjeo u džip. Nije progovorio ni rije�i do Gornjeg Vakufa. Pretpostavljam da nije mogao 'do�i sebi od šoka' nakon što je vidio ono što mu je Bruno pokazao», posvjedo�io mi je Jagnjac.

Jaganjac je bio stekao slavu kao oficir koji je skupa sa Slobodanom Praljakom, to zna�i združenim snagama HVO-a i Armije, protjerao �etnike iz Mostara. Jedno vrijeme je bio kandidat za komandanta 1. korpusa, a zatim i prvog komandanta Vojske Federacije. Sje�am ga se kad je sa Franjom Borasom došao u Zenicu u misiji eliminiranja ratnih linija izme�u HVO-a i Armije. Jaganjac mi je pri�ao o KOS-u, kao razo�aran oficir. Iskazivao je svoju odanost Izetbegovi�u, ali je bio ogor�en na Sefera koji ga je onemogu�io da postane komandant 1. korpusa. Jaganjac je objavio neka svoja ratna sje�anja u Valteru. O�ekivao sam da �e objaviti i ovu infomaciju. �ak sam mu i rekao kako to o�ekujem od njega. No, Jaganjac je to prešutio.

Samo sam �uo od nekih oficira, koji nisu bili skloni Seferu, da je, navodno, uhva�ena veza izme�u njega i zamjenika Ace Vasiljevi�a negdje na podru�ju 3. korpusa tokom 1994. Ovom informacijom o sastanku Sefera i Vasiljevi�evog zamjenika, ne znam poimeni�no kojeg, baratali su obavještajci 3. korpusa.

Tako, osim hapšenja i su�enja Seadu Reki�u, koji je oslobo�en optužbi, nikad niko nije uhvatio "kosovca" na djelu. Sve je ostalo u domenu spekulacija.

Famu KOS-a platili su obi�ni osumnji�enici. Sje�am se kad su '92. sarajevski borci uhvatili "sumnjivo lice" i tukli ga da prizna gdje je zakopao oružje i si. "Sumnjivo lice" se klelo da je musliman, ali uzalud. Prema pri�i, koju nisam provjeravao, nakon što je izdahnuo negdje u Gaju povrh Hrida, prona�ena mu je li�na karta. Bio je izbjeglica musliman iz isto�ne Bosne. Bila istinita ili ne, pri�a poput ove govori da su ceh istraga "sumnjivih lica" pla�ali obi�ni ljudi. Politi�ki i vojni vrhovi ostali su netaknuti u gustoj magli sumnji o KOS-u. Ovo moje iznošenje �injenica nema cilj dokazivati da je Sefer radio za KOS, ve� pokazati šta je sve utjcalo na unutarnje odnose izme�u Izetbegovi�a i vrha Armije.

Ova moja pri�a o "sumnjivom licu", odvijala se upravo u vrijeme operacije "Koverat", poznate kao prva ofanziva za osloba�anje Grada. Za "Koverat" sam prvi put �uo na "Srni». Mislim da je baš Mom�ilo Krajišnik gostovao u ogavnom Dnevniku Riste Doge, i cini�no, nadnesen obrvama nad Sarajlije, govorio o našoj nemo�i, spomenuo kako je osuje�ena muslimanska ofanziva sa nazivom Koverat. Svi smo se tada, pa i sam Sefer, upinjali negirati uop�e postojanje i rije�i koverta, u bosankom jeziku. Danas su napisane knjige, na bosanskome jeziku, sve se otpe�atilo, pa i Koverat, samo Poštara nema!

Reis prvi put u Zenici

Još samo je Reis trebao do�i u Zenicu. Nakon jednog interegruma u IZ-i smjenom reisa Jakuba Selimoskog u Sarajevu je stolovao samo monsinjor Vinko Pulji�. Kao da vjerski lider muslimanima nije ni nedostajao. U Izetbegovi�u je bilo objedinjeno sve: Predsjednik, vrhovni komandant, pa i vjerski lider. Izbor Mustafe ef. Ceri�a nije toliko ni primije�en. On se morao nametnuti. Parirati Pulji�u i dopuniti Izetbegovi�a. Ali, isto tako, dovesti u red unutarnje vrlo konfuzne odnose u ]Z-i. Glavni punkt opozicionara bio je u Zenici. Njegova posjeta Zenici je bila važnija sa vojnog i politi�kog aspekta, nego sa strogo vjerskog. Ne sje�am se ko me je pozvao da me izvijesti da Reis dolazi u Zenicu, pitaju�i zabrinuto:

116

«Ima li on kome do�i?»

Ovim pitanjem je više izražavao poruku, nego strah. Ali, mjesta za zabrinutost je bilo napretek. Zenica je bila centar opozicionog vehabijskog bloka i mjesto posljednjeg �olakovi�evog lobija. Dvojica muftija, Hasan ef. Maki�, biha�ki, i Halil ef. Mehti�, zeni�ki muftija, bila su tu. U Zenici je obitavala i tzv. Sura vehabija sa halifom. Njeni �lanovi su bili studenti i ulema školovana u arapskom svijetu. Oni su ujedno bili i koordinatori mnogim humanitarnim organizacija koje su sponzorirale da'vu (misionarstvo). Ne znam ko je sve bio halifa, ali je sigurno biran. Ne želim spekulirati o imenima, ali neko je morao biti. Koliko god to bilo stereotipno i improvizirano tijelo, svakako utemeljeno u isamskoj tradiciji, ono je moglo predstavljati parainstituciju. Posebno stoga što je imalo sasvim dovoljno novca, možda više od sve IZ-e. Ovakva tijela, kao i lobiji, tako�er su služili za legalizaciju novca i ra�una dobivenih na ime pomo�i muslimanima. Jedan takav ra�un je �olakovi�, uz još �etvericu imama, imao u Švicarskoj. Od jednog potpisnika toga ra�una �uo sam za < ifru od 12 miliona franaka. Kasnije �e se nešto od toga novca predati IZ-i. Kao što �e Salih ef. �olakovi� biti optužen za pronevjeru �eka od 5 milona dolara uzetog u Jemenu. Vratio je "par miliona", a za ostalo su bile najavljene tužbe i protutužbe izme�u njega i Reisa. Strahuju�i da �e ovi lobiji više braniti poziciju finansijske, nego vjerske mo�i, sugerirao sam Reisu da ne smjenjuje Mehti�a, ali da izmaknemo Preporod ispod njihove kontrole. Protukandidat Mehti�u bio je Ejub ef. Dautovi�. Isto tako sam mu savjetovao da pohvali borce, posebno imame koji su se masovno uklju�ili u borbu. Takav primjer je bio u Grada�cu, gdje je formiran bataljon samo od imama. Njegov komandant Husejn ef. Kavazovi� �e postati tuzlanski muftija. Za razliku od Izetbegovi�a Reis je bio neposredniji i jasniji, pa �ak i direktniji u iskazu kad uvažava mišljenje. Isto tako, bivao sam na sastancima koje je Reis održavao. Prvo smo posjetili Karali�a. Mahmut-efendija je bio veoma kooperativan. Smatrao sam da je on najvažniji, jer je bio i najutjecajniji u svim bošnja�kim strukturama. Uzgred, niko mu nije zahavalio, pa ni Reis. Ostao je neshva�en. Mislim daje njegovo priklanjanje BPS-u izraz opravdanog revolta za neuvažavanje i nerazumijevanje za sav njegov hizmet u presudnim momentima za Zenicu, srednju Bosnu, i Bosnu uop�e.

Ja sam preuzeo, mogu re�i preoteo, Preporod i odmah objavio intervju sa Reisom. Taj intervju je jedan od najcitiranijih njegovih intervjua uop�e. U naslov sam mu stavio fetvu, koju nije izrekao, ve� se saom saglasio sa mojom sugestijom: Da svaka Bošnjakinja treba roditi šestero djece - troje sebi - troje za Bosnu! Ovo je moja parafraza jednog Arafatovog pokli�a Palestinkama. Preporod sa Reisovom slikom na naslovnoj strani prodavao se po zeni�kim ulicama.

Bio je petak. Vra�aju�i se sa džume, prolazio sam pored prodava�a novina na Kamenom mostu. Pored mene se zaustavio žuti golf. Šofer sa afgankom na glavi, bradom i dugom kosom, otvorio je prozor auta i zagalamio:

"Savka �ast Laticu! Hrabar si! Ti svoje ideje javno iznosiš. Oteo si Isanovi�u Preporod. Možeš njemu. I treba kad je kukavica. Ali, ne�e ni tvoje pro�i!" prijetio je.

Obojica smo gledali u prodava�a novina koji je držao Preporod sa velikom Reisovom slikom.

«On je i moj, i tvoj i Isanovi�ev reis!»

«Ono nije reis, on je ...!», opsovao je i nastavio prijetiti.

«Ne možete vi nametati reisa muslimanima. Dok ne odobri Saudijska Arbija, ne�e ni on biti.»

»Vrije�aš, jer ti je puška pored tebe. Da vas se bojim, ne bih pisao», drhtao sam od ljutnje više nego od straha.

«Ne�eš više u�i u kancelariju da napraviš nove novine!», prijetio je.

117

«Ako mi prijetiš, nemoj me �ekati u kancelariji. Pipni me sad!» Držao sam se za uho i nudio da me takne.

«Kud mu pokaza uho?», smijao sam se i drhtao, dok je on, sre�om, zatvorio prozor i dao gas. Narod se ve� bio okupio oko nas.

Sretao sam se sa ovim borcem poslije. Smijali srno se svemu tome. Bio je našpinovan. Navodim ga kao primjer osionosti odre�enih vjerskih grupa koje su bile ustrojene protiv IZ-e.

Reisovom posjetom sve tenzije unutar bošnja�kog korpusa su splahle. Ostao je još samo kriminal. Mogu re�i, neuništiv i do dan-danas. Vratit �u se toj temi, nakon što napravim još nekoliko opservacija po srednjoj Bosni koja postaje strateško politi�ko i vojno podru�je, odnosno kao izvorište glavnih snaga i resursa za daljnju odbranu.

Prvo, niko iz Sarajeva, od Sefera i Rusmira, koji su nas poslali ovamo, do Alije i Reias, nije zaboravio kontaktirati grupu novinara sa kojom sam izišao iz Sarajeva.

Nakon što sam bio otišao od Avdi�a, a on ostao bez svojih mecena iz Sarajeva, jednog Bajrama je milostivi Sejo došao sa njim na bajramluk. Nikad nisam sa Avdi�em opušteno razgovarao. Neka hernija u nama bila je suviše kontaminirana animozitetom da bi ga mogao prijateljski prihvatiti. Nisam ga mogao odbiti. Bajram je! Me�utim, Mirzeta je bila protiv. Više je voljela da pijemo bajramsku kahvu gdje smo i nau�ili, u Tropiku.

«Ne želim da se moje sarme na�u u novinama«, pravdala se.

Time je iskazala dvije stvari. Šta misli o njegovom novinarstvu, �itala mu je tekstove od ranije, i šta misli o njemu kao �ovjeku. Bila je prokleto u pravu. Nekad �emo jesti bajramske ružice kod Nasire i Avdi� �e ih "staviti u novine" u kontekstu njenog pitanja za Jasminku Šipku. Poenta je bila kako našu provincijalnu svijest više zanima tamo neka Šipka nego ....

Elem, bajramski ru�ak je urodio dogovorom da radimo skupa SB i Ljiljan.

»Smatram da SB mora opstati. Ona je jedan od znakova Bosne», iskreno sam prihvatio ponu�enu suradnju.

Družili smo se i radili. Naša suradnja urodila je plodom najboljeg ratnog novinarstva u BiH. Avdi�, koliko god imao talenta i inteligencije, povrh toga je najstrastveniji novinar kojeg sam vidio. Dreždio je u štampariji i opijao se mirisom olova. U jedan poslije pono�i donio mi je pod prozor prve stranice prvog broja SB i Ljiljana.

Ljiljan je ve� imao zavidan tiraž u dijaspori, a sa Avdi�em doživio je bum. Trudio sam se biti korektan prema njemu. On je neorganiziran i nervozan �ovjek. Samotnjak i lucifer. Teško se dogovoriti sa njim. Nije pohlepan, ali je sumnji�av i paranoi�an. Nisam imao novac kakav je mislio da imam. Ismijavat �e me zbog novca. Dao sam mu najviše što sam mogao dati. Od sebe i iz milosti, ne zbog pla�e. Najgrdnija njegova osobina je što ne cijeni nikakvu dobrotu i sve, kad-tad, zloupotrijebi i vrati nemilom. Tako sam ga odveo Hadžiji �engi�u. Molio me je da nastavimo feljton "Od Golubi�a do Delimustafi�a". Njegov zet Mirsad Veladži� je to dobio faksom te kopirao u Krajini.

«Samo Avdi� to može. Ja nemam te informacije.*

«Pa nek' nastavi.«

«Treba mu platiti.»

118

Predložio sam Avdi�u da odemo kod Hadžije. Bili smo u Moštrama na mevludu. Senad je stavio zelenu beretku i sjedio u mejtefu "k'o pravi musliman". Dobio je hiljadu DM. Nije nastavio feljton, ali �e pisati kako mu Hadžija nikad nije dao nikakav ra�un, šta li?, što je svakako trebao kao šef GLOC-a. Ovo mi je bio jedini gaf pri kontaktima Avdi�a sa drugim ljudima preko mene. Kad je želio popri�ati sa �emanom, ovaj mu nije vjerovao kao ni bilo ko od muslimanskih struktura, upozorio sam ga da skloni sve sa stola i da se ne razme�e sa pri�om.

Da nisam bio i sam toliko oprezan, koliko bih još gadosti, a nije mi malo priredio u svojim novinama, doživio od njega. Ipak, mislim da je bio prevrnuo �urak. Da li zbog kukavi�luka, a znam da se veoma bojao, bio se "spustio nisko" - nosio je tu zelenu beretku, kao kamuflažu?! Ja sam oponašao Izetbegovi�evu plavu beretku sa ljiljanima. Ljudi koji su nosili još i zelenu beretku tuknuli su mi na muslimanski primitivni proliv nacionalizma.

Kad mi je htio podilaziti, pri�ao mi je takve momente. O�ito me smatrao takvim. Suzdržavao sam se da ne iskažem gnušanje i prema njemu i prema takvima koji mogu staviti zelenu beretku na glavu. Tako mi je hvalio sina od rahmetli Hajre Meši�a, kome �e poslije poslati novac od svoje nagrade kad je proglašen novinarom godine, kako mu je dedo napravio drvenu pušku i na njoj piše harfovima : lailaheillellah! Hajrina hudovica je Srpkinja sa Sokoca i ne vjerujem da to Senad nije znao. Dok joj to nije smetalo, ne vjerujem da joj je i godilo. Sve skupa nije trebalo oduševiti Senada!

U jednom od rijetkih razgovora uz kahvu bio je zapodjenuo najtežu temu. Po�eli smo sa Mahmut�ehaji�em, koji je u to vrijeme faksirao u SDA nekakav spis ala "Bošnja�ki memorandum". Žestoko ga je napao kao licemjera koji je bio najve�i protivnik bošnjaštva, zatim redom osuo paljbu na bošnja�ku inteligenciju. Poptuno sam se slagao sa njim i samo sam ga dopunjavao u negativnim karateristikama inteligencije i politi�ara. Niko nam nije valjao. Sjebali smo Komši�a i Durakovi�a:

«Zašto Ivo nije pomogao Nijazovoj majci u Trebinju, ve� se krio kod fratara i p�elara u Kiseljaku«, siktao je.

Prešli smo na rahmetli Kasima Begi�a:

»Kupuje ga Delimustafi� za 'par milona' da radi u Bosanskoj knjizi...»

Sve je govorio toliko nadahnuto, a ne vjerujem da se bio napio, da sam mu zavidio.

Onda smo prešli na Armiju, gdje je on vidio problem KOS-a kao glavni uzrok naših neuspjeha. Povod je bilo hapšenje Seada Reki�a. Ja, koji imam napade brbljivosti i �esto se toga stidim, nisam izustio rije�i. To je bio njegov monolog:

«Niko od KOS-ovaca nije predao svoje veze, osim Envera Mujezinovi�a!!!»

Nisam bio ni �uo za Mujezinovi�a, niti razumijem staje mreža KOS-a. E, znao sam Fikreta Muslimovi�a. Oko njega je mucao, ali tvrdio daje najve�i me�u njima.

«Zašto on ne preda svoje veze? Zašto ih krije?», galamio

je-

Znao sam da je Musliamovi� prije rata kontaktirao Avdi�a i da su se sastajali u njegovom stanu.

«Evo, ja �u priznati svoje relacije«, zamucao je.

«Re�i �u ko mi je dao informacije za tekst daje Alija bio ideolog Handžar-divizije!»

119

«Da li je ovo našao mene da ispovjedi griješnu dušu?», pitao sam se.

Bio sam zate�en. Ništa nisam mogao re�i. Osje�ao sam da, prvi put, u meni vidi prijatelja. Ali, ja usitinu ništa ne znam o toj temi. Nisam znao voditi razgovor. Samo sam se prisjetio tog njegovog teksta u Ve�ernjim novinama. Alija je bio podnio tužbu protiv Avdi�a, pa mu oprostio kad je postao predsjednikom države.

«Ma hajde, Boga ti, Alija ti je oprostio«, glupo sam ga htio utješiti.

«Nije "kvaka" u oprostu. On samo zna praštati!«, poentiraoje i završio razgovor.

Nas dvojica smo se doimali kao istureni igra�i dvaju mo�nih lobija. On je bio ja�i od mene, ali je zato moj lobi bio ja�i od njegovog. Kad je Rusmir dolazio u Zenicu, tražio je da obijica do�emo na kahvu kod njega u lnterkontinental.

Kao da smo došli na raport, on nas je, onako sa visine, drsko i prepotentno, prekorio sa svojim škrgutavim slovom "r", zbog pisanja o njemu.

«Ko ti je naredio da pišeš tekst protiv mene?!»

«Ko je tebi, Senade, neredio da pišeš tekst o Orijentalnom institutu?!«

Jedva smo se i sje�ali tih tekstova i nismo im pridavali pažnju.

Naša neumjesna priknadanja i pravdanja prekinuo je Alija Alihodži�. Ostavio sam ih same. �uo sam kasnije daje i to bio pokušaj da Rusmir naredi Alihodži da pomogne Avdi�u za novine.

I kad je Reis dolazio, pozvao nas je na ve�eru. Jeli smo tele�e koljenice. Nije važno šta smo pri�ali. Ali, i te koljenice �e Avdi�, kasnije, obiti Reisu o ahmediju. Kao Nasirine ružice.

Kad sam �uo da me Alija pozvao na razgovor, pomislio sam:

«Zar me može zapasti biti sa njim pet minuta?!» Onda sam kontao daje nešto guravo ili me kona�no uvažava kako nekakvog faktora.

Prije ulaska kod Predsjednika pitao me Bakir da li je stvarno Senad prevrnuo �urak.

«Je li Tunjo prevrnuo �urak?», odgovorio sam protupitanjem.

«lzgleda da jeste.»

«E, ako je on prevrnuo, onda je i Avdi�.»

Kod Predsjednika smo se zadržali kratko.

«Ho�u ovu novinu u Sarajevu!«, bio je vrlo eksplicitan Predsjednik.

«Ne mogu bez Avdi�a. On je ovdje i možemo razgovarati sa njim.»

Prihvatio je. Iskreno sam želio nastaviti suradnju sa njim. �ak se naivno i radovao. Vjerovao sam da �e Avdi� biti polaskan komplimentima i bezrezervno prihvatiti.

«Želim ovu Vašu novinu u Sarajevu. Možda i jednu dnevnu novinu. Znaš, mi imamo Oslobo�enje koje još nije spalilo iluzije, što bi ti rekao.«

120

Izetbegovi� je govorio ljubazno, a Avdi� nervozno obe�ao da prihvata.

«Samo...», nastavio je sa nekakvim uvjetima nebitnim za daljni tok razgovora.

Uskoro je došao Džemo u Zenicu, te sam pozvao Avdi�a na kahvu. Pri�ali su o zajedni�kom scenariju za dokumantrani film o odbrani Bosne i zajedni�koj novini.

Negdje pred Novu godinu, a tako smo i došli u Zenicu, Avdi� me zamolio da mu posudim nešto novca da kupi majci kahve i suha mesa. Halal bilo njegovoj majci, dao sam.

Žurio je sa Zijom u džip, koji ih je po kijametu odvezao za Sarajevo. Ideja je bila da objedinimo novine, radio i televiziju te Press-centar Armije. Sve je propalo.

Bi�ak�i�ev i Alispahi�ev lobi prigrabio je Avdi�a sebi, dao im novac i prostorije.

Bio sam izdan i izigran. Sreo sam Bi�ak�i�a u Holidav innu kad je bio na vrhuncu svoje mo�i. Galamio je na mene zbog teksta kojim, prema njegovom mišljenju, favoriziram Silajdži�a.

«Nisi u pravu. Ali, ti si odabrao Avdi�a i dao mu lovu. Nas nazivate torbarima, ti, tvoja Amila Omersofti� i Enes Durakovi�. Jeste Avdi� bolji novinar i izbor ti nije pogrešan, ali zapamti da �e do�i vrijeme kad �u te braniti od njega kao i '83.!!!»

«Ne znam šta �u sa tobom?», smijao mi se premijerski prepotentno u holu pred grupom novinara.

«Uhapsi me i naredi Nagorki Idrizovi� da izvještava sa mog su�enja«, uzvratio sam cini�no, jer sam je primijetio u holu, a ona je bila glavni izvješta� sa Procesa '83.

Ovo je bila moja prva izgubljena bitka u ratu. Nju �u potpuno izgubiti u miru. Bi�ak�i�, kao simbol SDA-ove nove politike �e nastaviti srljati. Stvorit �e Avaz i Fahrudina Radon�i�a. Koliko god govorio da je isto radio kao i ja, slušao Aliju, ne govori istinu.

Imao bih ga razloga braniti od Avdi�a, u množini, ali nemam volje. Samo ih žalim.

Ko je htio Bošnja�ku republiku?

Ponašanje Bi�ak�i�a prema meni nije bilo slu�ajno, niti izraz naših ranijih personalnih odnosa. Ono je bilo izraz odnosa u vrhu SDA, ali i strateških odluka, pa i vizije budu�nosti Bosne. Naime, jedna od prvih Avdi�evih kolumni u novoj Bosni nosila je naslov Velika - mala Bosna. Kad sam to pro�itao, prisjetio sam se jednog dušebrižnog Avdi�evog monologa zbog �ega treba napraviti jednu (i jedinu) bosansku novinu.

«Šta ako se odlu�imo na Bošnja�ku republiku? Ko �e to kazati borcima u Br�kom? Ko �e ih pripremiti za tu situaciju?!«

Mislim da je Avdi� sa tom novinom bio krenuo u realizaciju nekih nakana Bi�ak�i�evog klana. MUP mu je razvla�io novine po terenu. Moj Ljiljan su bacili negdje u potok kod Fojnice.

Zato sam vikao na Hadžema Hajdarevi�a, tog dobrodušnog i lijenog pjesnika u Sarajevu, da mora Ljiljan izlaziti redovito sa njima.

«Drži ih za dres, dok ne do�em. Zapamti da �e SB i Ljiljan igrati finale. Politi�ko finale. Kad-tad Hadžeme!«

121

Radon�i�ev Bošnja�ki Avaz je nastao na sukobu sa Silajdži�em. U po�etku su ga pravili Ša�ir Filandra i on. Urednik Selhan Selhanovi� je bio izmanipuliran. Objavljivanje dosjea Husrefa Silajdži�a, brata Harisovog, po�etak je stjecaja povjerenja iz kojeg �e Radon�i� stvoriti imperiju. Alispahi� i Radon�i� su bili Edhemovi igra�i. Zapravo, u tom momentu otkazivanje poslušnosti Izetbegovi�u. Silajdži� je protiv sebe objedinio Rusmira Mhamut�ehaji�a, Ša�ira Filandru, Fahrudina Radon�i�a, Edhema Bi�ak�i�a, Hasana �engi�a, Bakira Alispahi�a, Amilu Omersofti�, Omera Behmena...

Kasnije, na jednoj ve�eri u Boemima, posva�ao sam se sa Radon�i�em zbog mojih napada na Alispahi�a. Uop�e nije krio svoje prijateljstvo sa Alispahi�em. Meni je zamjerao da zloupotrebljavamo Izetbegovi�a i spo�itao mi utjecaj Fikreta Muslimovi�a, prema njegovom mišljenju, najcrnjeg KOS-ovca.

«On je moralniji i od tebe, i Alispahi�a», tvrdio sam za Muslimovi�a.

«Ali je KOS-ovac», tvrdio je Radon�i�.

«Pa i za tebe kažu da si major KOS-a. �uo sam da Mahmut�ehaji� ima tvoj dosje i da te ucjenjuje. Zato si pustio dosje Silajdži�evog brata. Je li to Rusmirova osveta Harisu.»

«Ma šta lupaš?!«

«Ni ja ne vjerujem u to. Ali sam �uo da si major KOS-a, i da Rusmir ima tvoj dosje da si bio radio za KOS.»

Dobro je odglumio smirenost. Nije iskazao povrije�enost, a i ja sam to rekao na polušaljiv na�in, žele�i poentirati:

«Ko vam sve nije KOS?! I Alija je za neke KOS-ovac.»

Ipak se od tada Radon�i� ne pozdravlja sa mnom.

Avdi� mi je još u Zenici, prije nego gaje kooptirao Zijo, pri�ao da se vidio sa Radon�i�em i da mu je nudio 50.000 DM, da skupa rade novinu.

Ovaj je odbio, sumnjaju�i u njegove dobre relacije sa Rusmirom na kojeg je bio kivan.

Istog dana kad sam se sukobio sa Bi�ak�i�em, dobio sam kompliment od Silajdži�a. Kad je ušao u salu za ru�avanje, pozvao me je za svoj stol. On je bio na vrhuncu svoje popularnosti, i svako je u sali želio da se pozdravi sa njim. Kuharice su mu posebno servirale ru�ak sa ružicama od mrkve na obodu tanjira.

Dok smo razmijenili nekoliko op�ih pitanja, on je "prešao na stvar":

«Kako Alija stoji u narodu?!», pitao me je.

«Veoma dobro», odgovorio sam. «Narodu je teško. Borcima je posebno dokundisalo, ali im moral ne opada.»

Ispri�ao sam pri�u koju sam �uo od dokrotice Belme. Njoj je bilo veoma teško ulaziti u jednu sobu za jutranju vizitu gdje je ležalo osam teških ranjenika. Svi su bili iz mog Vakufa. Kad je otvorila vrata, radio je emitirao najavu vijesti u sedam. Prije vijesti puštena je Dinina pjesma Alija. Svi su ranjenici u horu zapjevali: Ja bih svjetlo zvao mrakom, da te nije Alija ...

122

Nisam primijetio da sam Harisa dovoljno ganuo ovom pri�om. Poruku pri�e iskoristio je da mi kaže kako se ratom ne može posti�i, odnosno �ekati rješenje, te da mu je žao boraca i naroda, tako da se mora diplomatijom dobiti rat.

Harisa sam uvijek cijenio. I kad sam �uo ozbiljne i argumentirane primjedbe na njegovo ponašanje, smatrao sam ga najuspješnijim politi�arem. Toliko sam bio frustriran snishodljivim i krmeljavim politi�arima, da mi je imponiralo njegovo držanje i teatralnost, makar to, ponekad, i nemalo nikakvog politi�kog smisla. Grstio sam se od ve�ine SDA-ovih politi�ara kojima su kravate bile neuredne. To su bili mahom fini ljudi i dobri�ci, ali, brate, za politiku nisu. Kako tada, tako i danas; i rat pro�e, i mir do�e, a oni se ne mijenjaju!

Do tada nisam bio uop�e opsjednut pitanjem Alijinog rejtinga u vojsci. Osje�ao sam da tu uop�e nema mjesta nikakvim pitanjima. Zato sam se požalio Džemi.

"Hajd' ti znadi šta je u njegovoj glavi?", nije htio tome baš pridavati pažnje.

Zato �e me kasnije, haman uspani�eno, nazvati da mi se izjada:

«Vidi, one tvoje sumnje oko Harisa su opravdane«, po�eo je razgovor.

Razumio sam. Sigurno se po�eo sva�ati. Dugo je u Sarajevu da bi bio pošte�en objeda, pa je uzvratio.

«Šta misliš ko bi izme�u Edhema i Ejupa, trebao stajati do Šefa?»

«Je li to "pukla tikva"?»

«Cini mi se...»

«Edhema mi bolje poznajemo i bliži je Stranci. Ali njegov imidž je upitan. Gani� nam treba za CNN. To Edo ne može, bar sada. Posebno se ne može Edo usporediti sa Harisom.»

«Tako nekako i ja mislim.«

«Ma i nije bitno ko �e gore biti iza ili ispred, niti su bitne sva�e, važno je da se to ne prenosi na vojsku, �ovje�e. Eto Stranka Edhemu, Gani�u kamere, a nek' Šef drži vojsku. Znaš da se Haris i Gani� ne podnose, �uo sam kako ovi oko Harisa zovu Gani�a?»

«Ne znam.»

«Lepi Cane.»

«Problem je dublji. Nejse, možda ti previše vjeruješ u mo� medija.«

Tako sam vidio da Džemo drži Edinu stranu, iako znam daje u dobrim odnosima sa Gani�em.

Deblokada Maglaja i Vareša

Ti me strana�ki sukobi nisu zanimali. Sre�om, oficiri zaista znaju samo za Aliju. Za njih je SDA bila nepoznanica. To je bila velika sre�a. Tako Alagi�, naprimjer, nikad nije bio u Travniku, nekoliko puta je bio u Sarajevu, nikad nije bio na službi u Bosni. Uop�e nije bio optere�en sarajevskim podjelama. Važno je bilo da je on rastao. Iako je imao probleme sa zeni�kim SDA-om, postao je neprikosnoven. On smatra daje prilikom jedne posjete pred smotru Sedme namjerno insceniran gradski sukob da bi ga se potkopalo pred Alijom. To jutro su vojnici u bijelom, poput

123

Gerile iz Sedme, bili pokušali okupirati grad, lupali su kafi�e. Vidio sam ih sa svog balkona kako se šuljaju. Mislio sam da to osiguravaju ulice pred Predsjednikov dolazak. Me�utim, Alagi� je poslao vojnu policiju i naredio da ih sve pohapse i da, �ak, pucaju ukoliko se budu opirali. Ta Gerila je tad bila izvan Sedme, komandovao joj je izvjesni Mustafa, Tur�in, i konrolirali su punkt na izlazu iz Zenice. Zeni�ani su se bili zamjerili sa Alagi�em zbog konvoja humanitarne pomo�i koji je bio uskladišten u Zenici, a namijenjen Maglaju. Alagi� je obe�ao da �e konvoj sti�i tamo gdje je i upu�en. Obe�ao je povesti i mene. Sa njim sam postao prijatelj. Dolazio mije ku�i sa Fikretom �uski�em. Nije skidao �izme dok je sjedio u fotelji. Samo takvog sam ga i želio vidjeti.

Rano ujutro, dok sam spavao, telefon je zazvonio:

«Diži se, polazimo za pola sahata!»

Znao sam da ide u Maglaj. Znao sam da pregovara sa Lozan�i�em. Išao sam sa njim u Maglaj i Tešanj u pratnji UNPROFOR-a. �ini mi se daje sa nama bio Sir Martin Garod.

«Pitaj ga šta misli o meni», zadikrivao me je, pokazuju�i na Sir Garoda.

«Zove me lisicom», hvalisao se Alagi�.

O�ito je Sir Garod bio impresioniran njegovim lukavstvom i hrabroš�u kakvim je riješio deblokadu Maglaja. Ispunio je obe�anje i konvoj je stigao. Prema tome, sva SDA bulumenta, predvo�ena Džedi�em, nije ga mogla smesti. Kasnije mi je pri�ao koliko ga je Izetbegovi� pritiskao da deblokira Maglaj. Zašto, ni on ne zna. Naveo je jednu banaliju koja je nivo tra�a. A ubjedljiva je. Ne mogu je zapisati.

Tad �u napisati tekst u kojem hvalim Mahmuljina da ga vole borci kojima na punktu skida svoju jaknu i daje. On �e zamijeniti Alagi�a u 3. korpusu,

Znam koliko se Mustafa Cerovac opirao pripajanju OG 7 Jug 3. koprusu. Težio je 2. korpusu. Zašto? Prema njegovom mišljenju, 3. koprus je bio suviše mudžahedinski.

Gdje su u ovome svemu svi klanovi, stranke i politi�ari? Osim Izetbegovi�a!

Pri�a o osloba�anju Vareša zbog koje su Hrvati zamjerali Izetbegovi�u što je dao naredbu, opet oslikava odnos politike i vojske.

Komandant Takti�ke grupe Ervin Hrusti�, koji je komandovao operacijom osloba�anja Vareša, danas je sasvim anoniman oficir. Njegov štab je bio smješten negdje u Solunu, selu pored Olova. Dva sahata prije odre�enog vremena za napad na IKM došao je Andželko Mlakar. Za operaciju je trebao znati samo Hazim Šadi�, komandant 2. koprusa, nikako Mlakar. Samo njegovo prisustvo na IKM-u odga�alo je operaciju. I kasnit �e akcija. Zašto? Zato što su se iz Vareša morali izvu�i šleperi robe namijenjene švercu. Nafta i hrana, naravno. U tome švercu su u�estovali i visoki oficiri obaju korpusa. Nakon osloba�anja Vareša u grad su stigli Rusmir Mhamut�ehaji� iz Sarajeva, i Selim Bešlagi� iz Tuzle. Sporili su se o nadležnosti.

Bešlagi� nije bio dobrodošao. Znao je da je "kukavi�je jaje", na kojem se legao, razbijeno; Tuzla više ne�e biti u zloglasnoj kombinaciji razmjene sa Krajinom. Vareš su oslobodile, pored manjih jedinica formacije bataljona, dvije muslimanske brigade: 7. muslimanska i Prva podrinjska muslimanska brigada. Ovu brigadu Bešlagi� je protjerao iz Tuzle u Kladanj. Jedan od njenih osniva�a i komandant jednog bataljona bio je šejh Mehmed Hafizovi�, imam iz Malog Zvornika. Ovaj blagi derviš, koji �e svom bataljonu dati ime po starom Šejhu Kaimiji, poginuo je hrabro na liniji fronta prema Šekovi�ima.

124

Tako se može re�i da je deblokadom Maglaja i Vareša oslobo�ena srednja Bosna, ili "plu�a Bosne", i ujedno deblokirana Tuzla. Velike bitke koje �e uslijediti za Vlaši�, Kupres itd., na zapadu, i Vozu�u prema sjeveru, uslijedile su nakon te operacije.

Bog zna da li �e Bošnjaci ikad više doživjeti defileje i parade svojih boraca kakve su priredile jedinice 7. i 3. kopusa. Izetbegovi� ih je selamio. To �e poslužiti opozicionarima i lijevim politi�arima, te poznatim kritizerima Izetbegovi�eve politike, koji su bdjeli navodno nad tekovinama (rigidnog) sekularizma, da ga optuže da stvara vjersku vojsku. Tako �e Sedma muslimanska biti nazvana vjerskom i privatnom Izetbegovi�evom vojskom.

Neuspjeh oko deblokade Sarajeva trebao je Izetbegovi�u biti lekcija za strukturu armijskog vrha. Nisu mu generali sli�ili narodu.

Pad Srebrenice Izetbegovi�u je pokazao da je morao više voditi ra�una o armijskom vrhu.

Zbog nervoze za neuspjeh deblokade Sarajeva i sam sam napravio nekoliko novinarskih gafova. Zbog naslova Obru� �e pu�i za 24 sahata, Avdi� �e me u Bošnjaku, listu Zilhada Klju�anina, nazvati sveznaju�om budalom. Oponašaju�i Globus, koji je crtao karte fronte, zamolio sam Edina Kukavicu da mi nacrta frontu oko Sarajeva. Jedna strelica pokazivala je napredak naših snaga prema Iiijašu. Oficiri su se veoma ljutili na tu kartu, sumnjaju�i da im odajemo položaje i ostale vojne tajne. Ta strelica je ta�no pokazivala proboj 7. muslimanske brigade iz pravca Ravnog Naboži�a. Samo su oni polu�ili kakav-takav uspjeh.

Snage iz srednje Bosne, koje su otišle u pomo� 5. korpusu, dobile su dozvolu za prolaz od HVO-a. Samo 7. muslimanskoj brigadi nije bilo dopušteno i�i u Krajinu. Zašto? Pitao sam Fikreta �uski�a kako su ga �etnici potisli sa Manja�e, ako je bio sa jedinicama prešao Sitnicu i Zmijanje, i ako je Banja Luka bila nadohvat ruke. O�ekivao sam da �e odgovoriti kako su Amerikanci prijetili Izetbegovi�u da ne smije uzeti Banju Luku.

«Nisam imao 7. muslimansku brigadu. Samo takva pješadija mogla je pre�i Manja�u!!!»

Ovo je kruna! Da je neko drugi rekao, ne bih mu vjerovao. Ali, Cuski� zna rat; preživio ga je u zemunici. Samo sam ga u zemunicama mogao sresti. Nikad na ceremonijama. I povrh svega, više je naginjao ljevici, nego SDA-u. Ipak je bio vojni�ki objektivan.

Bitka za Alijino naslije�e

Pale su Srebrenica i Žepa. Sve je krenulo tumbe prema dolje. Sve slabosti u Armiji i u vlasti pokazale su se u jednom momentu. Armijski vrh, koji je biran putem lobija, bit �e osumnji�en za izdaju. Gluposti. Teza da se namjerno pozvao Naser Ori�, za šta su optuženi generali Deli�, Hadžihasanovi� i Muslimovi�, došle su iz istih centara spletki koji su rat proveli samo spletkare�i. Ne razumijem kako su Sefer i Rusmir mogli snimati Nasera Ori�a da im da izjavu, i to publikovati u Oslobo�enju, kad nijedan nisu imali nikakvu oficijelnu državni�ku funkciju u trenutku ispitivanja i snimanja Ori�a. Zapravo razumijem, oni su samo tragali za informacijama koje �e im potkrijepiti njihovu opsesiju Izetbegovi�evom izdajom.

No, ja �u ovdje biti radiklaniji i re�i da krivicu za pad Srebrenice snose urotni�ki lobiji oko Rusmira i Sefera, koji su spletkarenjem oduzimali snagu ustrojstvu Armije, kao i lojalisti oko Izetbegovi�a, koji su samo tužakanjem urotni�kih lobija priskrbljivali sebi pozicije u Armiji i MUP-u, pa i u SDA-u. A u tome svemu ima krivice i samog Izetbegovi�a koji se nije oštrije razra�unavao i sa jednima i sa drugima, shodno uvjetima vo�enja politike u ratu. Bio sam protivnik lažnih radikala koji su željeli sje�i ruku zbog kra�e. Ne daj Bože da se desio ijedan prijeki sud. Danas bi to bio najve�i dokaz da je Izetbegovi� htio uvesti Šerijat. Ali, toleriranjem sukoba u Sarajevu, odakle su vu�eni svi konci kadrovske vrteške, dezavuiralo je i slabilo odbranu.

125

Evo primjera. Arif Pašali� se sam nosio sa HVO-om i HV-om. �ak je i SDA bila kvislinška grupa u Mostaru. Znam da je nakon Pašali�evog intervjua u Ljiljanu, Tu�man pani�no sazvao sastanak svog Vije�a sigurnosti, da bi analizirali taj intervju. Kako je Pašali� znao Tu�manove politi�ke i vojne ciljeve? Da li je to saznao na referiranju u Sarajevu?

«Ne! Razgovarao je sa hrvatskim oficirima poput Antuna Tusa i Imre Agoti�a, pa i Ante Prka�ina, s kim je razgovarao u Jajcu. Oni �ak nisu ni krili svoje ciljeve. Tu�man je želio "Endehaziju"», tvrdi Bajro Pizovi�, blizak Arifov suradnik.

I kad je Avdi� na naslovnoj strani Ljiljana i SB stavio naslov: «Aferim Arife! Hvala brate Hujka!», zbog osloba�anja Sjevernog logora, jedan me je utjecajni SDA-ovac kritizirao, jer je zbog toga teksta Pašali� dobio generalske �inove.

Šta bi sa Refikom Lendom?! Njegova re�enica da bi zbog kamiona pušaka zaratio sa NATO-om, rijedak je biser hrabrosti izgovoren u ratu uop�e. Kako je Lendo razgovarao sa Antom Prka�inom na Plavoj vodi u Travniku, koji ga je ubje�ivao da su Bošnajci Hrvati?

«Nazovi me kako ho�eš, ali ti i ja nismo isti!», zaprijetio mu je Lendo.

Prka�in je, kako je sam priznao, kasnije savjetovao Tu�mana da ode u Travnik kod Lende i izloži mu svoje ideje - povijesnice.

Ve� sam rekao da Alagi� nikad nije bio u Travniku, a u Sarajevu samo nekoliko puta. Sre�a! Bio je ostavljen sam sebi. Bar mu veleumovi i stratezi iz Sarajeva nisu mogli 'palemuditi'.

Znam, isto tako, da su se Fatima Leho i Safet Oru�evi� sastajali sa �etnicima u Podveležju radi kupovine granata. Bila je to hrabrost, maj�in juna�e. U po no�i i�i �etnicima na koljena! Nije šala! Fatima je ovu operaciju zvala "ples na nožu".

Tako su jednom do�ekani na dogovorenom punktu sa posebnim iznena�enjem. Džipovi, bodigardi, farovi ...!!! Safi je tašna ispala iz ruku. Fatima ga pridržavala. Pred njim se pojavio krvolok Mladi�.

«Došao sam da vidim tog malog baliju koji sam drži ustaše na svojim le�ima!»

Njih dvoje, premrli od straha, nisu odgvarali.

«Šta ho�eš od mene?!»

«Ho�u da malo upotrijebiš brenzu prema mom narodu.»

«Ko si ti da meni nare�uješ, Sunce ti krvavo!«, derao se �etnik.

«Ja samo tražim«, povukao je sam brenzu.

«Reci svom ustaši Aliji da ne�e stvoriti Endehaziju do Drine. Iscepkao sam ga na parampar�ad, bre! Mogu mu uzeti koje 'o�u par�e i kad želim. Isekao sam mu Krajinu, Srebrenicu, Žepu, Goražde, Sarajevo... Uzet �u mu Srberenicu kad 'o�u!»

Kako sve ovo nije moglo do�i u Sarajevo? Ili su dolazile rije�i, ali ljudi nisu mogli. Zapravo, mogu�e je da su sastanci sa Krajišnikom negdje oko Sarajeva, koje spominje Sefer, i interpretira ih kao pregovore za izdaju Srebrenice, bili rezultat Safinog susreta sa Mladi�em. Ne znam, ali ne mogu shvatiti da Safa nije zor-zorile odjezdio za Sarajevo da ispri�a Aliji susret sa Mladi�em. Sad mi na um pada pitanje zašto nema Izetbegovi�evih stenograma razgovora, kakve je bilježio Tu�man. On ih sigurno nema. Vjerovatno ih nije ni vodio. Nije bili struje za snimanje? Jer da ih

126

ima, ne bi mene molio da mu, �itaju�i Oslobo�enje u rasponu od �etiri godine, sa�inim hronologiju doga�aja koja se u njegovom pam�enju bila "stutkalila" samo u "jedan period rata".

Razgovaraju�i sa borcima iz Srebenice, koju je, najvjerovatnije, ubila atmosfera vrlo sli�na sarajevskoj, u kojoj su glavnu rije� vodile kriminogene grupe, �uo sam jednu samokritiku u odgovoru na pitanje da li se mogla još braniti Srebrenica.

«Nismo imali Sedmu!« zaplakao je borac.

I na koncu, mafija koja je iz Gruda preko Zenice i Vareša bila povezana sa Tuzlom, bila je nazaobilazan faktor. Sve je to bilo koordinirano iz SIS-a. Naknadne operacije Trebevi�4 i Trebevi� 5 vo�ene su samo da operu glavne aktere. Pošto sam ve� mogao izgubiti glavu zbog teksta u kojem sam raskrinkao glavnog bosa, �iji su poslovi vodili do samog Bešlagi�a, preko Grgi�a i Mlakara, ne vidim da im se naudilo. Svi su i danas živi i zdravi i , nadasve, bogati ljudi. Policajac koji ih je štitio, a prema informacijama koje sam �uo od Alagi�a, radio je za SIS pod šifrom "Tigar", i danas obnaša visoku funkciju u policiji. Umjesto njih na naslovnim stranicama o kriminalu, pa i na optuženi�koj klupi, jesu SDA-ove sva�alice, sebi�ni i osioni kadrovici. Tad im niko nije mogao utuviti u glavu šta se dešava oko njih. To su za njih bile mizerije. Važnije je bilo mene opanjakati da sam Harisovac zato što sam stavio u Ljiljan jednu sliku Šejha hfz. Mustafe ef. Muji�a, rahmetullahi alejhi, i Harisa Silajdži�a, nego vjerovati da cijeli MUP u srednjoj Bosni sau�estvuje u kriminalu, i da ih SIS "vu�e za nos".

Džemo je, kao Predsjednikov izaslanik, bio na bajramskoj manifestaciji u Njema�koj. I pri povratku u Bosnu dugo se zadržao u Ljubljani. Nazvao ga je Predsjednik i izružio.

«Bio je ljut, kako sam shvatio, zbog one Silajdži�eve fotografije sa Šejhom u Ljiljanu*, pojašnjavao mi je Džemo.

«Ako je tako, onda �u mu oti�i i re�i: 'Alahimanet Alija, islam je ve�i i od tebe!!!'»

Pokušavao sam Džemi objasniti da lobi koji radi na rušenju Harisa zadobiva pozicije u SDA, i ne�e stati samo na njemu. Žele Predsjednika držati samo za sebe. Ispri�ao sam mu kako �aršija pri�a da mu Amila daje "paljenice" bombone na koje je nešto "odu�eno". Zapravo, ovu sam situaciju, kao i mnogo puta ranije, a vala, i poslije, ja zakuhao Džemi. Kad se Haris vratio sa namjerom da bude premijer prve patriotske vlade, kako su je mediji ocijenili, SDA ga nije podržala. Istakla je kandidaturu Ediba Bukvi�a. Napisao sam tekst sa naslovom "SDA se obrukala kandidiraju�i Bukvi�a". U tekstu sam napravio lapsuz, tvrde�i kako Bukvi�, maltene, nije imao posla prije zaposlenja u SDA-u. Pa kako, onda, da nam takav "stru�njak" bude premijer, postavio sam pitanje u tekstu.

Zbog ne�ega sam svratio kod Bakira u kabinet. Pri�ao sa njim malo duže, kahvu popio ispred, dok se nisu otvorila vrata. Ugledao sam Aliju. Digao sam se i pozdravio ga.

«U�i, Nedžade», zamolio me je.

Veoma mi se teško prisjetiti svih rije�i koje smo izgovorili za pet-šest minuta koliko sam se zadržao. Alija je haman nasrnuo na mene.

«Kako ti možeš pisati da Bukvi� nije imao posla prije SDA?!!»

Pošto nikad Aliju nisam vidio ljutog, da ne kažem bijesnog, nisam se nikako mogao sna�i u situaciji u kojom sam se našao.

«U Ljiljanu mora pisati samo istina!», vikao je na mene.

127

«Kad neko pro�ita nešto u Ljiljanu, to mora biti ta�no kao daje pro�itao u Ustavu!!!.«

Osje�ao sam se kao da je buldožder bio krenuo prema meni, a ja nemam snage izma�i se od zida.

Ovo je bio presudni trenutak mog odnosa prema Aliji. Bio sam nekako patološki vezan za njega. Mislim da sam tako nešto i izgovorio pred Bakirom prije nego su se vrata otvorila. Sad sam iskusio jednu njegovu osobinu za koju nikad nisam vjerovao da može biti pri njemu. Djetinjasto sam mu zahatario. 1 kad god smo se poslije sretali, ma kako bila lijepa i ugodna atmosfera, u duši sam osje�ao nelagodu zbog ovoga.

Kad sam se ohladio na ulici, a rana tek tada po�inje boljeti, razo�arenje u njega kao politi�ara je raslo. Kako je mogu�e da toliko cijeni Bukvi�a u odnosu na mene? Znam Edibovog babu Mustafu. Volio me je taj �ovjek i ja njega. Ali, ja sam, uistinu, bio u pravu. Edib je negdje radio kao najobi�niji finansijski službenik. Zatim je te poslove radio u Centrali SDA. Zar su to bile ikakve reference za premijera?! Zar i (moj) Alija može tako misliti?! Kasnije je 10 SDA pismeno od mene tražilo izvinjenje zbog napisa o Bukvi�u, na šta sam im odgovorio da kao politi�ka partija vrše pritisak na medije, te sugerirao samom Bukvi�u da iskoristi zakonsko pravo demantija, što on nije u�inio. Vrijeme �e mi dati za pravo. No, tada je to imalo dalekosežne reperkusije, koje su poga�ale i Džemu.

«Oni smatraju da i tebe treba otkloniti od Presjednika. Ne zato što si, uistinu, nešto važan, nego što žele biti samo oni. Ohladi i pre�i Predsjedniku preko toga», savjetovao sam mu.

Zamišljao sam kakva bi to sva�a bila ukoliko bi Alija narezilio Džemu kao mene. Džemo ne bi stajao uza zid, nemo�an kao dijete, kao što sam ja.

Kad je stigao u Sarajevo, posjetio je Predsjednika kod koga nije bilo ni traga ljutnje.

Ovo navodim kao primjer stanja u "bošnja�kom vrhu vlasti", što smatram glavnim uzrokom raskola sa Silajdži�em. To što �e se stvarni raskol desiti Harisovom ostavkom nakon pada Srebrenice, ne mole se uzeti vjerodostojnim razlogom. Sje�am se da ih je Džemo, uz pomo� Hafiza Ismeta Spahi�a i dr. Enesa Kari�a, pokušao pomiriti.

Haris je kritizirao stanje u SDA-u, ta�nije, lobi koji je tad dominirao preko Omersofti�ke.

«Harise, sve si u pravu. Na tvojoj sam strani. Ostani i borit �emo se da te pojave iznutra iš�istimo.»

«To je iluzija, moj Džemo, nema od toga ništa«, završio sam razgovor.

Nisam bio kazao Džemi kako je nastao tekst "Sedma flota otela brod oružja na Jadranu", koji je potpisao Sejo Omeragi�. �uvao sam tu tajnu i od Džeme. Samo sam uzgred dao do znanja Senadu Avdi�u u polemici da "smo mi prvi pisali o tzv. "Pakistanskom kreditu", ne preciziraju�i šta ho�u re�i; kako je tim kreditom kupljen oteti brod oružja. I ovo je prvi put daje saop�avam.

U vrijeme velikih panjkanja po Predsjedništvu, kad bi vas svako mogao sa hola pozvati iza odškrinutih vrata i nešto važno saop�avati, pozvao me je Silajdži� u kabinet. Na stoje izbacio fascikl.

«Evo, objavi ovo u Ljiljanu.«

Bio je to dosje ili specifikacija jednog tovara oružja na brodu. Sje�am se sedamdesetak džipova "Tovota" opremljenih radioure�ajima.

«Taj brod je zaplijenila "7 flota" na Jadranu i završio je kod mafije u Napulju. Sve to napiši.»

128

Odnio sam dosje u kancelaiju, �itao koliko sam mogao, a zatim pozvao Seju.

«Napiši tekst i potpiši se.»

«Ho�u, Care, kako ne�u...», bio je zaustio opsovati 7. flotu.

«Sa ovim smo mogli razvaliti sve do Moskve!!!»

Koliko se sje�am, ovaj "dosje" Alija nije htio potpisati Harisu, zna�i, nije mu ga htio pravdati. Po meni, to je klju�ni moment i povod njihovog razlaza. Sve drugo, poput sva�e sa Amilom, jesu doljevanje ulja na vatru. Procjenjuju�i da je to tako delikatno pitanje, upravo o odnosu prema Harisu, tekst sam i prepustio Seji. Ja ga nisam smio potpisati. Ne bar nakon kritike zbog Bukvi�a.

Pitanje ovog broda oružja kasnije �e do�i na dnevni red "kao Pakistanski kredit" koji je Lagumdžija, odnosno Munja, pokrenuo u svrhu kriminalizacije Silajdži�a pred posljednje izbore. Zanimljivo je da �e lzetbegovi� ustati u odbranu Silajdži�a i pravdati ga. Da li to zna�i da je lzetbegovi� naknadno povjerovao Silajdži�u, ili je to u�inio shodno odbrani od op�e hajke koju je bio pokrenuo Munja protiv tzv. "Izetbegovi�evog kriminalnog klana", ne znam. I meni je Šefko Omerbaši� potvrdio da se radi o kra�i broda oružja.

«Jedan dan mi je u kancelariju upala italijanska mafija, nude�i oružje sa tog broda. Bio sam umro od straha.»

Koliko se sje�am, Šefko im je obe�ao "poraditi na tome". Tako je kupio vrijeme i uspio se sakriti. Za sve to vrijeme skrivanja veoma je strahovao.

Šefkina ispovijest opravdava Harisovu ljutnju, ali ne opravdava javno izre�ene razloge odlaska.

Da je ovo Džemo znao, ne bi vjerovao Harisu koji je na pomirbenom sastanku bio obe�ao da ne�e podnijeti ostavku na mjesto premijera.

U Zenici je bila zakazana vanredna sjednica Skupštine, na kojoj je, ipak, Haris podnio ostavku. Objašnjavao je to da mu se smu�ilo sjedenje generala u prvim redovima dok traje prava drama izvla�enja ljudi iz Srebrenice, odnosno proboja jedne grupe boraca. Govorio je iskreno. Istovremeno je zakazana sjednica GO SDA. Bio sam prisutan. Sva je protekla u harangi na Silajdži�a. Redali su se orkestrirani pioni dominantnog lobija u SDA-u. Bio sam na strani Harisa. Razumio sam njegov bunt. Sa njima nije bilo pristojno ni družiti se. Taj lobi je likovao nad Harisovim odlaskom, poru�ivši kako SDA ima pet-šest sposobnijih ljudi za premijera od Silajdži�a.

Nave�er su na Amilinoj televiziji gostovali Edib Bukvi� i Muhamed Ša�irbegovi�. Trebali su biti "biber po pilavu" nakon harange u Zenici. Nemušto i bijedno, a tako i kontraproduktivno, napadali su Silajdži�a. Od Bukvi�a sam to i o�ekivao. No, moje dvoumljenje je bilo oko Ša�irbegovi�a. Sje�am ga se kad je prvi put, po�etkom zime '92., došao u Sarajevo. Radio sam sa njim intervju za Muslimanski glas. Plakao je dok je pri�ao o svojoj majci Azizi, Alijinoj prijateljici iz mladomuslimanskih dana. Objašnjavao je kako je njen kov�eg spreman za prenos u Bosnu, što on smatra svojim glavnim životnim emanetom. Imao sam apsolutno povjerenje u njega kao sina Azizina. Možda više nego u Harisa. I to što je te no�i na televiziji govorio bilo je ubjedljivo. Navodno se Silajdži� zalagao za Ustav kakav ima Njema�ka. Pregovori u Bonnu o ustrojstvu Hrvatsko-bošnja�ke federacije, vjerovatno su bili završeni ili su bili pri kraju.

«Silajdži� se zalaže za takav Ustav, jer je predsjednik Njema�ke samo protokolarna figura, dok svu vlast u rukama ima kancelar.»

129

Navodno je Silajdži� izravno rekao Ša�irbegovi�u da i naš predsjednik treba biti samo marioneta, u �emu je on prepoznao njegove ambicije da kao premijer dominira u odnosu na predsjednika Izetbegovi�a. Fikret Muslimovi�, komandant Odsjeka za moral, bio je potpisnik �uvenog pisma kojim se sugerira vojsci da ostane uz Izetbegovi�a. Zaista je to bila opasna situacija. Lahko je moglo do�i do puškaranja u kasarnama izme�u jedinica i vojnika pristalica Alije i Harisa.

S druge strane, ekstremni komunisti�ki trabanti poput Slavka Santi�a u Oslobo�enju, ili Ljiljane Smajlovi�, ljute Slobove agitatorke, u Vremenu, na sva usta su hvalili i podržavali Silajdži�a. Jedan takav tekst Slavka Šanti�a iz Oslobo�enja stigao je na moj fax u Zenicu. Na margini je pisalo:

«Njega svi podržavaju, a ko �e braniti naše stavove?!« Pokazao sam Džemi faksirani tekst. On je, o�ito, prepoznao rukopis sa margina. Nazvao je redakciju i naredio da sa�ekaju tekst za kolumnu "Arogancija". Napisao je tekst: Borba za Alijino naslije�e!

130

MLADI MUSLIMANI

U svom intervjuu magazinu Dani (19.4.2002.) dr. Enes Kari� tvrdi kako Alija Izetbegovi�, prema svom mišljenju, ne pripada Mladim Muslimanima. «Kada je islamsko mišljenje posrijedi, mislim da Alija Izetbegovi� nije Mladi Musliman. Baš zato što u mnogim svojim tekstovima i knjigama mnogo misli a malo moralizira, Izetbegovi� ne pripada Mladim Muslimanima. Da se razumijemo, ja ovim ne tvrdim da Izetbegovi� nekada nije bio Mladi Musliman ili da svojim uspomenama iz mladosti njima ne pripada. Ali, ako ocjenjujemo mišljenje kao mišljenje, a to je bila moja zada�a na stranicama knjige o kojoj je ovdje rije�, zaklju�io sam da ve�ina Izetbegovi�evih teorijskih tekstova pripada, prije svega, jednom liberalnom islamu, rekao bih, jednom otvorenom islamu. �ak bih kazao da ve�ina Izetbegovi�evih tekstova pripada jednom sjajnom žanru koji je nastao u dvadesetom stolje�u a nazvali su ga »islamskom teologijom i filozofijom oslobo�enja«.

Kari� dalje hvali Izetbegovi�eve tekstove da pripadaju samom vrhu islamske misli nastale koncem dvadesetog stolje�a.

Što se ti�e samog Izetbegovi�a, ne treba �ekati štampanje Kari�eve knjige Povijest islamskog mišljenja u BiH u dvadesetom stolje�u, u kojoj se on «osvr�e» i na Izetbegovi�a, suštinu je izrekao u ovom pasusu intervjua.

Da li je Kari� u pravu?

Fenomen na koji �e nai�i svaki biograf Alije Izetbegovi�a je u tome što se njegovo ime, gotovo po pravilu, pokušava odvojiti od njegove stranke kao i od njegovog pokreta iz mladosti Mladih Muslimana, �ije je �lanstvo priznao i zbog �ega je bio su�en dva puta. Naprimjer, britanski ambasador u BiH Graham Hand, pohvalio je Izetbegovi�a kao izvanrednog politi�ara, dok je za SDA rekao: «Jedno je Izetbegovi�, drugo je SDA» I mnogi drugi su skloni tako re�i, ili su ve� bez broj puta tako nešto izgovorili. Narod je �esto ljutito govorio na njegove bliže suradnike kako ga lažu.

Me�utim, Izetbegovi� je, isto tako, vrlo �esto odgovarao: «SDA - to sam ja». Sje�am se njegova predizbornog govora u Kaknju na kojem je prvi put javno spomenuo ime Mehmeda Spahe. Narod je klicao:

«Alija! Alija!.».. On je na te pokli�e odgovorio:

«Ne uzvikujte moje ime. Uzvikujte SDA.» Savjetovao je narodu kako je važnija SDA od njega, koriste�i primjer Spahe. «Kad je Spaho umro, nestalo je njegove stranke. Bosna je šutke pala.»

Što se ti�e odnosa njega i stranke, odnosno komparacije njega sa bilo kim u povijesti bošnja�ke politike, kako mu i pristaje, mogao se porediti samo sa Spahom. Nerijetko, ne iz kibura, govorio je o sebi i Spahi. Stipe Mesi� tvrdi da je pred Tudamnom ljutito rekao:

«Ne spominji mi Spahu. On nije imao Armiju, a ja imam!»

U istom tonu je odgovorio meni na pitanje koje sam mu postavio u VKBI-u, gdje je govorio bošnja�koj omladini. Pitao sam ga šta smatra svojim najve�im uspjehom:

»Bosna nije podijeljena, nije šutke pala. Bošnjaci prvi put u svojoj historiji imaju Armiju.» Dodao je, parafraziram, kako su Bošnajci sa SDA-om dobili sve reference naroda koje su im osporavane u proteklom stolje�u.

131

U privatnim razgovorima, koje sam imao sa njim, stekao sam dojam da lakše prihvata osobne kritike, nego kritike na ra�un Stranke. Kao da bi mu tada (samo tada) proradila sujeta, pa bi povisio ton:

«Eto radite! Ko vam brani da radite?! Slobodno radite...«

Korida crvenih bakova

Ne mogu sada citirati njegove intervjue, ali sa sigurnoš�u tvrdim da je izgovarao rije�i: «SDA - to sam ja.» Zbog svoje op�epoznate samouvjerenosti, ali više skromnosti, koja proizlazi iz njegove inteligencije i kulture, prilikom svih govora u drugi plan je stavljao sebe, a isticao Stranku. Na svim mitinzima, press-konferencijama i kongresima govorio je o SDA-u „kao ki�mi Bosne“, naprimjer. Jednom se izrazio da je to bila „planetarna Stranka“ .

Prvi veliki sukob izme�u SDP-a i SDA-a desio se zbog Izetbegovi�eve tvrdnje da je SDA ki�ma Bosne. Nijaz Durakovi�, kao protukandidat Izetbegovi�u na prvim višestrana�kim izborima, odnosno kao lider SDP-a, na predizbornom skupu u Bugojnu napao je SDA da ne može biti „ki�ma Bosne“. U Bugojnu su komunisti, iliti ateisti, iliti sekularisti iskazivali punu žest i animozitete prema islamistima. Bugojno je dobio ime po gojnim bakovima. Nakon što je Crveni monarh, Tito, otkrio bogata lovišta na medvjede, sagradio je vilu i od tada je grad gojnih bakova postao prototip komunisti�ke varoši. Tu su „crveni bakovi“ dolazili na „ispašu“ i „rikali“ i „bukali“. Posljednje boravište Crvenog monarha u Bugojnu iskoristili su Raif Dizdarevi� i Branko Mikuli� za odstrjel islamista.

»Trebate ih žestoko kazniti!«, bile su posljednje rije�i Crvenog monarha.

Ovaj dvojac komunisti�kih poltrona opanjkao je Crvenom monarhu Husejna Dozu kao „najcrnjeg islamistu“. Povod je bila �ozina kritika, koju je izgovorio na otvorenju džamije u selu Pori�je, nekoliko kilometara od vile Crevnog monarha, na udbaški pamflet Derviša Sušica Parergon u kojoj je IZ-a predstavljena kao profašisti�ka organizacija koja je kolaborirala sa Hitlerom. U istom pamfletu Mladi Muslimani su predstavljeni kao teroristi�ka organizacija. Dozo je rekao da je to „zabijanje trna u zdravu nogu muslimana“. Dozo je želio re�i da se muslimanima imputira krivica kako bi ih se izjedna�ilo sa njihovim sunarodnjacima Hrvatima i Srbima, koji su imali profašisti�ke hipoteke ustaštva i �etništva. Tada su crveni bakovi bili ja�i i Dozo se pod stresom njihove rike i buke rastao sa životom. Durakovi�ev napad na SDA u Bugojnu bila je podsvjesna reakcija na koridu crvenih bakova.

Uklanjanje Izetbegovi�a da, prema svom mišljenju, ne pripada MM, zna�ilo bi ukoloniti ga iz kontinuiteta njegove borbe sa ateizmom, odnosno sekularizmom. Kari� u istom intervjuu sve ovo previ�a i zagovara „sintezu SDP-a i SDA“. Kari� ima pravo na takvo svoje mišljenje, možda je to, uistinu, poželjna politi�ka kombinacija za Bošnjake, ali, to je Kari�evo mišljenje koje više govori o motivu zbog �ega Kari� izuzima historijske �injenice i „pere“ Izetbegovi�a od njegove biografije, kako bi ga predstavio kao „liberalnog islamskog teoreti�ara“. Ne znam kako �e Kari�, u ime ove sinteze, „oprati“ Durakovi�a i Dozu, ali paradoksalno je tako razmišljati i živjeti sa njim danas u istom gradu. Zašto on, onda, iako može živjeti od novca dobivenog od nagrada za svoja djela, i da se zanima nekim hobijem, možda i pisanjem, skoro svakodnevno dolazi u Centralu SDA i crn�i do kasno uve�er?! Sve dok nije operiran.

Zatim, sadašnje rukovodstvo Stranke, predvo�eno Sulejmanom Tihi�em, toliko je daleko od njegove harizme, pa i mišljenja, da bi mnogo ubjedljivije bilo re�i kako Izetbegovi� po svojoj politi�koj filozofiji ili mišljenju ne pripada SDA-u. A MM i SDA su gotovo nerazdvojive organizacije, upravo zahvaljuju�i Izetbegovi�u.

132

Kari� je politi�ki površan kad govori o „simbiozi“, uvjetno re�eno, ljevice i desnice, odnosno SDP-a i SDA. Takve su politi�ke kombinacije mogu�e u muslimanskim sredinama. Doju�erašnja vlast u Turskoj bila je sastavljena po Kari�evom nitu. Nakon desetlje�a borbe izme�u ljevice i desnice, komunista i nacionalista, u kojima je stradalo u uli�nim obra�unima 5.000 mladi�a, danas njihove stranke sa�injavaju Vladu. Mnogo je bitnih detalja koji razlikuju bosansku, uvjetno re�eno, ljevicu i desnicu od turske. Prvo, SDA nema tako nacionalisti�ki program kao MHP, �iji je osniva� i utemeljitelj harizmati�ni rahmetli Turkeš. Njegov nasljednik, tihi �ovjek iz sjene, Devlet Bah�eli, ideološki je razblažio Stranku i u�inio je prihvatljivom sekularisti�kim generalima. Partija Bulenta Edževita nema iza sebe pedesetogodišnju komunisti�ku diktaturu, kao bosanski SDP. 1 najhitniji faktor razlike je sastav turskog i bosanskog društva. I pored toga, doživjeli su debakl kao koalicija, i to od islamista, reformirane Refah partije (AK Partija) koja je danas mnogo sli�nija Izetbegovi�evom SDA-u, nego Erbakanovom Refahu. Da je Omer Behmen kojim slu�ajem bio lider SDA, ona bi sli�ila Erbakanovom Refahu.

Izetbegovi� je tvorac nacionalne stranke, i pisac njenog programa, ali njegova politi�ka filozofija se ne podudara sa njegovim politi�kim afinitetima. Apsurdno, zar ne?! On je govorio kako nacionalne stranke i nisu baš sretno rješenje za BiH i kako bi, radi takvog koncepta, bio spreman ukinuti SDA, ukoliko bi bile ukinute SDS i HDZ, a SDP bila prava socijaldemokratska partija evropskog tipa koja se može integrirati i me�u Srbima i Hrvatima. Dakle, on nikad nije govorio o simbiozi sa ljevicom. Od svega što je mogao u�initi u procjepu izme�u politi�ke pragme i svojih politi�kih ideala, jeste nastojanje da njegova stranka u�i gra�anskim vrijednostima i da po programu jeste gra�anska stranka tzv. centra, a da je po sastavu nacionalna. Njegova sadašnja vizija budu�nosti Bosne je u umjerenim nacionalnim strankama. Takvo mišljenje proizlazi iz fakti�kog stanja i nakon uvjerenja da se SDP, ovakav kakav jest, ne može nametnuti u RS-u i Hercegovini, te da ostaje po glasovima samo još jedna bošnja�ka stranka.

Ima još momenata u politi�koj pragmi koji idu naruku onima koji vide mogu�nost „simbioze“ izme�u SDP-a i SDA, poput �injenice da je Zlatko Lagumdžija, pa i Durakovi�, participirao u vlasti tokom agresije na BiH. Ali, to sve nije dovoljno da se ustvrdi mogu�nost stapanja ovih dviju stranaka. Pokušaj izmještanja Izetbegovi�a iz njegove biografije, i politi�kog naslije�a iz MM i SDA, pretpostavimo da služi tome cilju, vrijedilo bi ukoliko bi se Lagumdžija, ili Durakovi�, izmjestili iz njihovih biografija i naslije�a KP. Kari�eva biografija govori o lutanju izme�u ovih opcija. Bio je u SDA, zatim u S za BiH, koju je napustio zbog „simbioze“ ove stranke sa SDP-om u Alijansi.

Mislim da se Kari�eva tvrdnja ne�e svidjeti Izetbegovi�u, a da on, opet, ne�e demantirati Kari�a. Svidjelo se ili ne samom Izetbegovi�u (danas) Kari�evo mišljenje o „Izetbegovi�evom mišljenju“, izjasnio se on o tome ili ne, sa stanovišta fakata Kari� je potpuno u krivu.

Prvi fakat koji Kari� previ�a je nepoznavanje ili ignoriranje Izetbegovi�eve biografije. Knjiga Islam izme�u Istoka i Zapada, na koju se Kari� najviše poziva kad donosi sud o Izetbegovi�u kao islamskom teoreti�aru, nastala je 1943. godine.

«Tad sam napisao „skicu“, „prijedložak teksta“. To je stajalo u sehari moje majke sve do sedamdesetih, kad sam se odlu�io provjeriti da li je to sa�uvano.«

«Uzeo sam rukopis i po�eo raditi na njemu», ispri�ao mi je Izetbegovi� u svom kabinetu aprila 2000. godine.

«Nakon trideset godina ...!», uzviknuo sam u �u�enju.

Htio sam re�i da je on, fakti�ki, knjigu napisao kao mladi�, a da ju je samo doradio u zrelim godinama. Pun ponosa i zadovoljstva što mi to otkriva, nasmiješio se i nastavio svoje sje�anje na ponovni susret sa rukopisom, odnosno sa sobom:

133

«Mislio sam daje rukopis struhnuo u sehari.»

Znao je daje polu�io kod mene toliku zadivljenost daje pri�u zadržavao na detaljima kroz sje�anja o ku�i u kojoj mu je živjela majka, koja, najvjerovatnije, uop�e nije znala da joj je u sehari „tako opasan materijal“. Želio je da svoju zadivljenost poklonim njemu kao Mladom Muslimanu. Želio je da me uvjeri, možda, kako su oni, njegova generacija mladih muslimana, hrabro i smjelo razmišljali. Želio me je impresionirati sobom kao takvim. Nikad se tako nije trudio interpretirati jedan svoj politi�ki potez kao državnik.

Potpuno je marginalizirao život knjige nakon štampanja.

«Da, smatram daje ta knjiga bila povod našem hapšenju 1983.«

To je sve što je želio re�i o životu knjige nakon izlaska iz štampe. Ovdje i u svijetu. Ne znam na koliko je jezika prevedena njegova knjiga Islam izme�u Istoka i Zapada, ali on od nje nije imao nikakve materijalne fajde. Dobio je nagradu kralja Fejsala i to je sav honorar. U Bosni je doživjela nekoliko izdanja, od kojih je, pretpostavljam, imao neke koristi. Jedno izdanje, posljednje, objavila je SDA.

Pošto Kari� preferira ovu knjigu nad Islamskom deklaracijom, prema kojoj ga izdvaja kao „liberalnog islamskog teoreti�ara“, on opet upada u paradoksalan kontrast. ID je nastala kao zbir tekstova koje je Izetbegovi� pisao u islamskim �asopisima i potpisivao pod pseudonimom L.S.B. Tekstove je pisao u svojim zrelim godinama. Pošto su objavljivani (neki od njih) u vrijeme naj�eš�e komunisti�ke cenzure, i pod nadzorom strogokontrolirane uleme, a u dosluhu sa Dozom, ovi tekstovi su trebali biti fundament Izetbegovi�evog mišljenja. Nije, uistinu, bitno što se tadašnja ulema slagala sa tim tekstovima, jer niko nije polemizirao sa njima, niti je validno što su to komunisti tolerirali po kvalitetu Izetbegovi�eva mišljenja iznesenog u njima. To je bilo vrijeme bezumlja. Tad je organizacija MM bila umrtvljena i osim najnužnijih životnih relacija, me�u njima nije bilo nikakve (kolektivne ili organizirane) djelatnosti. Tako je Izetbegovi� tih godina, uistinu, pisao samo u ime sebe, i samo sa sje�anjima na mladala�ko iskustvo organizacije za koju nikad nije vjerovao da �e biti oživljena u bilo kojoj formi.

Svi Izetbegovi�evi neprijatelji, u najtotalnijem smislu borbe protiv njega, koristili su se ID kao polazištem. Sve optužnice, bilo koje vrste, kao i svi napadi na njega bili su sa pokli�ima citata iz ID. Od Turske, gdje je Izetbegovi�ev politi�ki profil bio fundamentalisti�ki zbog kriti�kog gledanja na Kemala Ataturka, do nekih zapadnih intelektualaca, zbog nekih stavova iznesenih u ID, prema njemu su izražavane sumnje da je islamski fundamentalist. Prema lokalnim Izetbegovi�evim oponentima, kako srpskim nacifašistima i Tu�manovim nacionalistima, tako i sarajevskim neokomunistima, ID je poslužila da njegovo politi�ko mišljenje tretiraju kao isklju�ivo, militantno, netolerantno, nedemokratsko itd. S obzirom na to da je etiketa islamskog fundamentaliste dovoljno crna, dovoljno je bilo ovakvima pokušati dokazati da je Izetbegovi�eva ID „almanah fundamentalizma“.

Malo ko se od muslimanske inteligencije odvažio braniti Izetbegovi�evu ID. Ne sje�am se da je to �inio iko osim Džemala. On je pisao predgovore objema Izetbegovi�evim knjigama, ali je i polemizirao sa Ivanom Aralicom, Dragošem Kalaji�em, Darkom Tanaskovi�em itd. Aralica je u hrvatskoj štampi pred frontalni napad HVO-a i HV-a na Bošnjake, pisao o Izetbegovi�u kao fundamentalisti i Džemo mu je odgovarao u Ljiljanu. Kasnije su neki hrvatski novinari primijetili da je baš tadašnji Arali�in napad na Izetbegovi�evu ID imao cilj proizvodnju ratnohuška�kog animoziteta prema Bošnjacima.

ID je kao osnov optužbi protiv Izetbegovi�a, kao krivca za rat, stigla do haških istražitelja. Neki eksperti su saslušani u Haagu zbog nje.

134

Kako je ID bila osnovni dokaz za glavnicu inkriminacija 83. komunistima, isti uvod optužnice sa�inila je Vlada RS i poslala u Haag.

Izetbegovi� nije revidirac

Iako je stekao imidž da lahko mijenja mišljenje u stilu „do podne jedno, od podne drugo“, on se nikad nije odrekao svojih ideja. Dok je bio u zatvoru u Fo�i, komunisti su mu poslali agente da se nagode sa njim radi pomilovanja. To je Izetbegovi� iznio u svojim intervjuima i knjigama. Munja u svojoj knjizi „U kandžama KOS-a“ kaže da je agitirao za njegovo pomilovanje, kao njegov isljednik, tvrde�i da je procijenio kako Izetbegovi� nema više politi�kih ambicija, što su mu, navodno, kasnije njegove kolege udbaši nabijali na nos. Koliko se sje�am, posjete Munje i Amira Salihagi�a Aliji u Fo�u njegova djeca su doživljavala sa zebnjom. Jedno vrijeme su se bojali da ga žele ubiti. To kasnije niko nije priznao, kao što ni on ni djeca njegova ne žele govoriti o momentima krize u istrazi kad je razmišljao o samoubistvu. Prema tvrdnjama jednog njegovog kolege iz zatvora, on se bio naumio ubiti -otrovati lijekovima. Neka su to bili samo strahovi djece za o�evo stanje u zatvoru i, hvala Bogu, ne moraju biti istina, ali, to govori o teškim stanjima kroz koja je prolazio, pod pritiskom Munje, koji se hvališe kako ga nije tukao. Ovim želim re�i da ni u najtežim mukama i krizama kod njega nije bilo pokajni�kih nagovještaja za svoje ideje. Doslovno je razmišljao o ponudi da se odrekne ideja, na na�in vrijedi li to smrti u zatvoru? Ipak je odbio pomilovanje i bio prihvatio smrt. Veoma ružnu smrt u zatvorskoj �eliji.

Traženje pokajanja od optuženih bio je više instinkt komunisti�kih agenata, nego manir. Oni su vjerovali da „spašavaju dušu“. Kad je Džemo napuštao zatvor u Fo�i, došla su mu dva agenta iz Goražda da mu „pokažu put u slobodu“.

«Sve što je bilo nek' ostane ovdje. Nemoj se više eksponirati i pri�ati svašta pred narodom», savjetovali su ga.

«Pri�at �u, nek' znate. Narod je uz mene. To je moj narod, nije vaš», prkosio im je Džemo.

Zbog svog prkosa, a to izlazi iz povrije�enosti ljudske, Džemo je za njih bio usijana glava, haman budala. Tako ga i nakon deset godina vidi Munja:

«Bio si mali za mene, i još trebaš da rasteš», navodno je pomislio, kako piše u svojoj knjizi, kad se nakon deset godina sreo sa njim u redakciji Ljiljana.

Da se Izetbegovi� ikad mislio odre�i svojih ideja, u�inio bi to tada. Da se ikad poželio odre�i svoje biografije, recimo pripadništva MM, u�inio bi to kad je postao predsjednik Predsjedništva BiH. Tada je trebalo, i moglo bi se nekako i opravdavati, praviti kompromise po svakom osnovu sa ciljem spašavanja multikulturnog koncepta BiH. (Kako bi Munja danas likovao, posljednje komunisti�ko spadalo i udbaški Vizental na muslimanske duše?!) Zapravo, jedino je tad, u ime Platforme Predsjedništva iz 1992., Izetbegovi� zamrznuo svoju funkciju u SDA. Neka neko i to shvati kao distanciranje od SDA. Ni makac dalje.

Ako je prošao kroz sve životne i politi�ke golgote i kušnje, i nikad nije postao revidirac i pokajnik za svoje ideje, i za svoju prošlost, zašto bi to neko drugi �inio od njega?! Izetbegovi� nije bio puki filozof, teoreti�ar i pisac, on je vjerovao i borio se za svoje ideje; on nije pripadao nekom ekonomskom depersonaliziranom lobiju kojem je bilo cilj osvojiti vlast, ve� je bio rijetko karakteran �ovjek koji je pokazivao hrabrost i strahove, suze i veselje, stid i o�aj stoga što je preživljavao sa narodom putovanje na koje ih je poveo. Zapravo, i nisu toliko bitne njegove ideje i politi�ka filozofija u kontekstu njegove borbe za slobodu muslimanskog naroda, koliko njegov karakter i njegova etika. Ljudi su jasnije znali �itati sa njegova lica nego sa njegovih usana. U tome je njegov i uspjeh i njegova drama. On nije koristio mo� radi o�uvanja vlasti, ve� vjeru ljudi u njega

135

samog. Njemu su ljudi vjerovali, a ne njegovim idejama. 1, opet ponavljam, njegova biografija je mnogo snažnija od njegovih ideja.

No, moram re�i, da bih doveo Kari�ev pokušaj izmještanja Izetbegovi�a iz njega samog, preko navodnog «Izetbegovi�evog mišljenja», da on nije sam koji je analizirao Izetbegovi�eve tekstove i njegovu biografiju. Ako zanemarimo sve obavještajne službe koje su portretirale Izetbegovi�a, na na�in kako je CIA obznanila svoj portret Miloševi�a uo�i udara NATO-a na Srbiju, i to javno iznijela putem televizije, mnogi su se javno bavili njime i njegovim djelom.

Kad sam radio intervju sa jednim profesorom Kembridža, koji je, obrazlažu�i Mavorovu prosrpsku politiku, tvrdio da su Englezi vidjeli Srbe kao pobjednike pred kojima �e Bosna pasti za nekoliko sedmica, pitao sam ga:

«Ako su engleski vojni instituti najprecizniji na svijetu u vojnim procjenama, kako im se mogla desiti takva omaška? Koja je to nepoznanica za njih bila u BiH?»

«Ta nepoznanica se zvala Alija Izetbegovi�. Englezi su znali mo� Raifa Dizdarevi�a i Nijaza Durakovi�a, tadašnjih bošnja�kih lidera. Znali su da oni ne mogu organizirati takav otpor kod naroda. Izetbegovi�a su potcijenili, pretpostavljaju�i da su njemu odane provjerske skupine suviše slabe i da on nema harizmu dovoljno snažnu da iz naroda „povu�e“ toliku energiju otpora, dovoljnu da se suprotstavi JNA.»

Svoj prvi ru�ak sa Tu�manom lzetbegovi� mi je povjerio u razgovoru dok smo pripremali koncept njegove knjige. Nisam znao da ga je Šalim Šabi� povezao sa Tu�manom prije nego je formirao SDA. Tu sam informaciju dao Globusu, a kasnije ju je, u intervjuu koji sam organizirao za Miljenka Jergovi�a, potvrdio sam lzetbegovi�. Tad mu je Tu�man nudio da bude lider HDZ-a za BiH, smatraju�i Bošnjake Hrvatima, lzetbegovi� je tu ponudu odbio, što treba poslužiti kao krunski dokaz da nikad nije pristao na pregovore o podjeli Bosne. Jer da jeste, nešto od toga bi bilo objavljeno u mnogobrojnim (objavljenim) Tu�manovim stenogramima.

Pri�ali su mi neki prijatelji Hrvati da je Tu�man tražio mišljenje o Izetbegovi�u preko Hrvata koji ga poznaju. Tako je tražio od pokojnog fra Ferde Vla�i�a, fratra iz Duvna, koji je robijao sa Izetbegovi�em u Fo�i, da mu napiše „njegov portret“. Fra Ferdo je napisao „na nekoliko stranica“ veoma pohvalna zapažanja o njemu kao �ovjeku. Tu�man je pocijepao „fratrovo mišljenje“ i bacio u koš.

Adil Mualim, jedna od najve�ih arapskih knjižara, prijatelj je sa Muradom Hofmanom, muslimanom, konvertitom koji je objavio nekoliko knjiga iz islamistike. On mu je povjerio da je u Bundestagu dobio zadatak da iš�ita Izetbegovi�eve knjige i da svoje mišljenje. Hofmanov stav je bio da se radi o „umjerenom muslimanu“.

Pitao sam Harisa Silajdži�a, kako zapadni politi�ari gledaju na lzetbegovi�a, koji ne�e uzeti �ašu šampanjca i nazdraviti na silnim konferencijama koje su se tada održavale po Evropi.

«Oni ga smatraju veoma prijatnim �ovjekom. Vole sa njim �askati u pauzama. Ne vidim, bar javno, da ga ignoriraju.«

Naveo mi je primjer ponašanja Veljka Kadijevi�a i Miloševi�a, koji su dolazili sa crnim «rayban» nao�alama, ponekad sa šeširom, pili viski i pušili kube», glume�i da tako pripadaju Zapadu.

»Smatraju ih me�edima, kao i ja», smijao se Silajdži�.

«Ne misle o njemu kao mehkom �ovjeku, iako ostavlja takav dojam.»

136

Njegov najimpresivniji dojam Izetbegovi�a je bio u razgovoru sa Lordom Karingtonom. Ovaj ga je ubje�ivao da odustane od priznanja BiH jer �e ga pregaziti Srbi, a on ne vidi da se muslimani mogu suprotstaviti tako mo�noj armiji. Karington je to rekao iskreno i mislio je da se Izetbegovi� boji. No, Izetbegovi� je rekao:

«Borit �emo se.»

Karington je prepri�avao tu Izetbegovi�evu hrabrost.

«Nikad više nisam vidio takvog Izetbegovi�a», šalio mi se Silajdži�.

»Pokazao je hrabrost kad je trebalo«, branio sam Izetbegovi�a.

«Trebao je takav ostati. Ja mislim da je s vremenom, zbog ne�ega, omekšao.»

«I ja sam napisao: 'Onaj Izetbegovi� je bio bolji'. Mislio sam na držanje na Sudu '83 .»

I kad na ovakav na�in razgovaramo Silajdži� i ja, više govorimo o svom nezadovoljstvu, nego što realno ocjenjujemo Izetbegovi�a. Ponekad sam Džemi znao re�i kako bi mu trebalo razliti «strahu».

Ni on sam sa sobom ne bi bio zadovoljan da je naših godina. Jer, ovo je za Kari�a važno, koliko znam, „mladi Izetbegovi�“ bio je fajter, prava prznica. Nimalo liberalan. U udruženju EI Hidaje, koje je vodio rahemetli Kasim Dobra�a, okupljala se muslimanska mladež, odnosno sekcija MM-a. Najviše glavobolje rahmetli Dobra�i zadavao je Izetbegovi�. Žustro i radikalno je diskutirao. Dobra�a ga smirivao starateljski, �uvaju�i ga od dušmanluka koje se nadvilo nad muslimane. Ni sebe nije sa�uvao i preživjet �e najstrašnije muke u zatvoru. Navodno je sjekao vene da bi sebi kidisao. Takav vjernik da posegne za samoubistvom koje Svevišnji najstrože zabranjuje?! Po izlasku iz zatvora Dobra�a se zatvara u biblioteku i gotovo ne progovara. Dolazili su, kako pri�aju džematlije Careve džamije, helikopteri po njega iz Beograda, a on je ostao šutjeti u biblioteci. Napisao je knjigu „Kloni se zla“, zbog koje ga agilniji Mladi Muslimani kritiziraju. Oni traže borbu protiv zla, a ne uklanjanje.

U kinu «Tesla» desio se incident koji je izazvao mladi Izetbegovi� sa Azizom Šadrbegovi�. Prikazivao se, odmah po ratu, nekakav film koji je vrije�ao Muhammeda, s.a.v.s.. Njih dvoje su zalupali po stolicama i naveli publiku na isto, tako da se sala ispraznila.

Zbog svog vatrenog govora, dok je još postojao Narodni front, dakle kad još nisu svi bili komunisti, Alija i Aziza su držali vatrene govore u kojima su kritizirali komuniste. Ovaj govor, kako sam razumio, bio je jedan od povoda njihovom prvom hapšenju.

Sve što znam o Izetbegovi�u, priznajem da bolje poznajem njegovu biografiju nego „njegovo mišljenje“, govori da je veoma ponosan na svoju biografiju. Javno je tvrdio daje «sve u Božijim rukama« , dakle vjerovao je, a ne mislio, u Božije predodre�enje. Ima nekih momenata koji ukazuju da ga je Sudbina vodila. Naprimjer, prilikom prvog hapšenja izbjegao je masovna hapšenja kad su strijeljana peterica lidera MM. Dok je on bio na robiji, na njegovo mjesto u organizaciji ušao je Halid Kajtaz, koji je ubijen.

«Da je Hasan Biber priznao da sam ga odmah po izlasku iz zatvora kontaktirao, vjerovatno bih ponovo bio osu�en i sa glavnom grupom. On me je poštedio«, tvrdio je Izetbegovi�.

Sa ubistvom Kajtaza ugasla je ova loza. Bio je posljedni muškarac u familiji.

Kao politi�ar, Izetbegovi� nije mogao slobodno misliti, odnosno govoriti.

137

�esto sam gutao rije�i ogor�enja prema Tu�manu.' Pisao sam mu neka pisma koja nisam objavio i suzdržavao se od žu�i. Ali, reakcija na moju tešku rije� odrazila bi se na narod», objašnjavao mi je svoju ucijenjenost položajem koji obavlja.

Cijenu za svoje mišljenje ili pisanje kao politi�ar prvi put je platio prilikom posjete Turskoj. «Na aerodromu su me do�ekali novinari. Je li baš prvo novinarsko pitanje bilo o mom mišljenju o Ataturku. Novinar je citirao ID. Odgovorio sam mu: Da je Ataturk danas živ, sigurno ne bi sve radio kako je radio, a ni ja danas ne bih napisao, šta sam napisao prije tridesetak godina.»

Kad mi je pri�ao ovu anegdotu, htio je iskazati više svoju diplomatsku domišljatost, nego pokazati da je promijenio mišljenje izneseno u ID. Ujedno je htio objasniti odgovornost za rije� kao politi�ar. Da je bio pitan kao islamski teoreti�ar, sigurno ne bi morao davati takav odgovor.

Ovo je, meni poznat, njegov najve�i stupanj pokajanja koje je izrazio zbog svog mišljenja. Poznato je da je posjetio mezar Ataturka i da je, opet, u�inio, kompromis prou�ivši Fatihu, što ina�e nije protokol. Štampa je pisala kako samo on i Homeini nikad nisu htjeli posjetiti Ataturkov mezar. Još su dodavali kako je Izetbegovi� posjetio, po protokolu, Homeinijev mezar u Teheranu.

Moram rizikovati mjeru upotrebu privatnog razgovora sa Izetbegovi�em u objašnjenju slijede�e tvrdnje: on ni za jotu nije promijenio svoje mišljenje o Zapadu, od onog kakvo iznosi u svojim tekstovima, i intervjuima, dakle o materijalizmu, komunizmu, krš�anstvu, demokratiji itd., ali je promijenio mišljenje o islamskom svijetu. To zaklju�ujem na osnovu njegovog nevoljkog pristajanja da govori o ID. U njoj se, kao što je poznato, iznosi vizija ustrojstva islamskog društva, odnosno islamskog svijeta. Gotovo mi je bilo neugodno spomenuti ID pred njim. Uvijek bi zašutio i promijenio temu. Mogu li zaklju�iti, na osnovu toga, da bi volio da nije napisao ID?! Još sam u dilemi i nemam ništa opipljivo ni za ni protiv. U svakom slu�aju, nije dobar znak njegovo opiranje razgovora o ID. Me�utim, mislim da je imao iluzije o islamskom svijetu i da je bio veoma subjektivan prilikom iznošenja svojih vizija glede islamskog svijeta. On, zapravo, kad je pisao ID, nije uop�e, ili je veoma slabo, poznavao islamski svijet. Ho�u re�i daje imao mnogo bolju sliku nego jeste stvarno stanje islamskog svijeta. U nekoj mjeri takvo njegovo mišljenje, ravno iluziji, koštalo je Bosnu. Njegovi govori u Kairu, pred grupom intelektualaca, gdje je u desetak ta�aka izrekao nedostatke islamskog svijeta, na na�in zašto su naši (muslimanski gradovi) prljaviji, a temelj islamske kulture je �isto�a; zatim njegov govor u Teheranu, pred liderima islamskih zemalja, gdje je rekao da je islam bolji, ali da muslimani nisu bolji od drugih, oslikava kontinuitet njegovog „intelektualnog nerva“ i temperamenta, hrabrosti i kriti�nosti, ali ukazuje i na mjeru samokriti�nosti. Pouzdano znam da mu je u dobroj mjeri teze za oba ova govora pisao Džemo, koji je skupa sa njim i putovao u Teheran, ali to je i njegovo mišljenje.

Prema tome, Izetbegovi�evo mišljenje, ravno iluzijama, dok je bio MM, u komparaciji sa iskustvom islamskog svijeta, koje je doživio kao politi�ar, može se korigirati. Mladi muslimani nikad nisu mogli sanjati da �e se islamska revolucija desiti u Iranu. Za njih je Pakistan bio »islamska Amerika«. Nešto su se potajno nadali promjenama u Egiptu, zbog djelovanja njima sli�ne orgnanizacije Muslimanska bra�a, i to je sve. Nisu voljeli Kraljevinu Saudijsku Arabiju. Da nije bilo sre�ne okolnosti da kralj Fahd, kao mladi plemi� saudijske dinastije, bude skupa sa rahmetli Husejnom Dozom, u nekakvoj islamskoj asocijaciji za zaštitu džamija, kad su postali pravi prijatelji, teško bi Izetbegovi� uspostavio naj prijatelj skije odnose sa Rijadom. Pozivanjem na prijateljstvo sa Dozom zbližilo je Fahda i Izetbegovi�a, tako daje to, možda, bio prelomili i najvažniji politi�ki moment za Bosnu. Arapski krugovi su sumnji�ili Izetbegovi�a za sklonost ka Iranu, a za nekoliko miliona bosanskih muslimana nisu bra�a marila. Arabija i Jugoslavija nikad nisu imale diplomatske odnose. Takve okolnosti nisu davale nikakve šanse Izetbegovi�u. Veza Amerike i Rijada spasila je Bosnu. �uvena konferencija u Džedi 1992. ujedinila je islamski svijet, a sve zahvaljuju�i Bosni, odnosno Husejnu Dozi, prijatelju kralja Fahda iz mladosti.

138

«Fahd je zavolio Bosnu. Onako bolestan, gotovo nepokretan, obe�ao mi je da �e posjetiti Sarajevo«, komentirao je jedan njihov susret Izetbegovi�. Na koncu njegov odabir bolnice nakon ovogodišnje bolesti, govori sve. Fahdov dvor je bio ponosan na Izetbegovi�evo povjerenje.

Ne znam, mogu samo analizirati po osnovu Izetbegovi�evih putovanja i relacija, te nekih razgovora sa diplomatama, ali u telefonskim kontaktima kralja Fahda i Clintona više puta je spomenuto Izetbegovi�evo ime. Ili princa Selmana i potpredsjenika SAD-a Ala Gora.

Vizije ili slike islamskog svijeta u ID nisu predvi�ale ovakav ishod i ovakvo Izetbegovi�evo iskustvo.

Salih Behmen, kome posve�ujem ovu knjigu, opisivao mi je ulogu Izetbegovi�a u organizaciji MM.

»Primijetili smo njegovu oštroumnost i inteligenciju i savjetovali smo mu da se posveti samo �itanju i pisanju. To mu je bio zadatak«, tvrdio je Salih.

Teško je re�i da neko može postati mislilac po zadatku, ali se Izetbegovi�, nakon Esada Kara�ozovi�a i Emina Granova, smatrao najblistavijim umom unutar organizacije i svjesno su nade polagane u njega. Izetbegovi� je na dan dženaze Salihove, ljeto 90., napisao poruku koja je pro�itana na predizbornom skupu u Zenici, kako je „danas umro jedan od najve�ih me�u nama“. Bio sam na Salihovoj dženazi i vidio Aliju u Šari�a haremu. Tridesetak preživjelih �lanova MM klanjalo mu je dženazu.

Ako Kari� griješi, iako svojim griješenjem želi afirmirati Izetbegovi�evo mišljenje, onda griješi stoga što ne poznaje organizaciju Mladih Muslimana. Najve�a grješka je usporedba aktualnog imidža organizacije MM, koja djeluje kao nekakvo muslimansko društvo, odnosno asocijacija gra�ana. To je grupica preživjelih staraca koji, što se aktivnosti ti�e, djeluju kao neženje u kojima �u�e zamrznuti dje�aci. Isto tako, i pored pet-šest knjiga koje su objavljene o MM, ne može se ništa bitno iz njih saznati o tom pokretu. 0 MM su pisali Ša�ir Filandra i Zilhad Klju�anin, Sead Trhulj, Munir Gavrankapetanovi� i Ešref �ampara. Udruženje MM je izdalo dvije knjige - o sebi -, a zanimljivija je knjiga o ženskom dijelu organizacije Munibe Spaho, k�erke �uvenog bošnja�kog intelektualca Sakiba Korkuta. Prva trojica su pisala knjigu uo�i osnivanja SDA i njihovi motivi su bili skribomansko ekskluzivisti�ki. Posljednja dvojica su ispisala bolnu ispovijed o svojim mukama. Nema analiti�kog, pa ni baš vjerodostojno faktografskog štiva o MM. U najboljoj želji da iskažu svoje ideale, patnje, teror i nasilje nad njima, svi pisci o MM su u drugi plan ostavili analiti�ko kriti�ki diskurs rada i djelovanja svoje organizacije, a posebno ideja same oganizacije.

Do ušiju mi je došla jedna tragi�na anegdota, a nisam je provjeravao, koju je doživio Munirov sin Ismet, ljekar. On je kao dežurni na Klinici obišao jednog pacijenta koji je bio u šok-sobi. Pacijent je pogledao u natpis oka�en na džepu.

«Jesi li ti Munirov sin?», pitao je bolesnik.

Ismet je �itao bolni�ku listu i vidio ime pacijenta. Taj bolesnik je, navodno, osakatio njegovog babu, koji je pola života proveo paraliziran zbog torture u zatvoru.

Bila istinita ili ne, ova anegdota je izvanredan primjer eha pisanja knjiga o MM. Što su tražili to su i dobili. Niko ne spori da su preživjeli sve one torture poznate od Sibira do Golog otoka.

Ali, ako kažem da to i nije bila baš neka mo�na organizacija, te da nije ni imala nekakav, aman-zeman program, niti ideju vodilju, osim usa�ene vjere u islam, povrijedit �u sve žive MM. Me�utim, oragnizacija koja je na šarpirografu štampala desetak brojeva novinice, ili bolje re�i letka, objavila jedan ili dva zanimljiva teksta, kakav je tekst Emina Granova: Kako �emo se boriti, te podržala dva tri sijela kao kongresa, nije nikako mogla polu�iti neke zna�ajnije društvene promjene.

139

Sam program je, kako mi je-'“ pri�ao Salih Behmen, nastao kao puka improvizacija. On je radio u pošti i do ruku mu je došao nekakav program slovenskog udruženja. Vidjevši kako se uop�e pišu programi, on je to uzeo, kopirao i po njemu slagao �lanove i paragrafe.

Niko od MM ne priznaje svoje (nikave) grješke. Upinju se da pokazuju svoju hrabrost i odanost, a povrh svega moralnost. To i Kari� dobro uo�ava. Ali, više od toga se upinju da skriju sve svoje, eto baš moralne falinke, kako bi pred svijetom izgledali što blistaviji. 0 svojim nedostacima ne govore ni me�usobno. Pridaju važnost nekim efemernim stvarima, poput problema pušenja itd. Njihov rad, a posebno njihova golgota interpretirana je na skleroti�an na�in i zato ne�e biti zanimljiva pokoljenjima, posebno ne�e uspjeti, kao ni do sada, niti inspirirati mla�e da idu njihovim putem. Zašto? Jer, kao i svi revolucionari, u ime principa i ideala, guše svoja realna životna iskustva. �ak mislim da su imali kompleks komunista, dokazuju�i da su u zatvorima bili ve�i heroji od njih.

Evo primjera.

Nakon dugog razgovora sa Salihom Behmenom, pri�ao mi je danima, pa i mjesecima, htio sam se malo našaliti sa njim. Sam je volio šalu.

«Ama, Salih, kad ste svi bili tako mladi, šta vam bi sa curama? Jesu li Vas �ekale?«

Salih je bio doslovno šokiran pitanjem. �ak se zacrvenio od stida. Nisam ni znao da je postojalo i žensko odjeljenje MM, a, kako vidim, tu knjigu su posljednju izdali, niti sam mislio na to.

Prešutio je odgovor i ja sam bio veoma posti�en zbog pitanja.

Tako �e mi kasnije ispri�ati najzanimljiviju pri�u koju sam objavio u knjizi Ve�ernja kravata.

Pri�ao je o �ovjeku kome je zaboravio ime, a zvali su ga Bojler.

»Spavali smo sa flašama punim vode, da bi ujutro bile tople za one koji se o�unupe i trebaju se kupati. Jedan krupan �ovjek po nekoliko flaša stavljao je podaše. Onaj ko bi sanjao ujutro bi prvo zavirio njemu pod �ebe. Zato smo ga zvali Bojler.»

Smijao sam se.

«Taj �ovjek je imao djevojku, �ekala ga dok je došao iz zatvora, ali, nažalost, oni nemaju djece. Znaš, vješali su mu cigle za možnje i uvla�ili žicu u ud, tako da su ga doslovno osakatili da ne može imati djecu.»

Sledio sam se!!!

Koliko sam �uo, jedna istaknuta mlada muslimanka, sestra veoma uglednog �lana MM, udala se za Srbina, njihova isljednika. To u MM-u kriju kao zmija noge.

Nema nikakve dvojbe da je osmogodišnje tamnovanje na tavanu Emina Granova, kojeg je majka zazidala uz dimnjak da ga ne bi uhapsili, a u ku�i su joj živjeli prisilno uba�eni podstanari, spada u sam vrh najjezovitijih slika koje smo mogli �itati u Pri�ama sa Kolime. Ali, Granovje bio, bar po pisanoj zaostavštini, uz Esada Kara�ozovi�a glavni ideolog organizacije. Trebalo bi komparirati njegove i Izetbegovi�eve tekstove. Nema razlike u tezama, odnosno stavovima. Pa makar se strani politi�ki analiti�ari trudili prona�i tu militantnu zajedni�ku crtu koju posjeduje tekst Kako �emo se boriti od Granova.

Zapravo i ne postoji neko „mišljenje“ Mladih muslimana. Postoji samo njihovo iskustvo. Radi se o jednoj generaciji muslimanskih dje�aka patrijarhalnog odgoja i islamskog morala, dovoljno

140

školovanih da su mogli iš�itavati islamsko štivo, promišljati ga i, eventualno, agitirati za njega. Oni po svom odgoju i moralu, a ne po nekom ekstra filozofskom ili politi�kom mišljenju, nisu mogli prihvatiti ateizam i, kao takvi, sudarili su se sa surovom stvarnoš�u, što su platiti teškim životnim iskustvom. Da sam bio vršnjak Saliha Behmena, sigurno bih bio u njegovoj „trojki“.

Ponavljam, da bi se shvatio Izetbegovi�, ili kako Kari� voli re�i, da bi se shvatilo, pa i smjestilo, njegovo mišljenje, mora se po�i od spoznaje da on nikad nije mogao rahat, u miru i slobodi iznijeti svoje mišljenje. Prema tome, njegovo pravo ili istinsko mišljenje �e ostati misterija. A sudit' mu je samo po onome stoje izgovorio i napisao.

Posre�ilo mi se da budem sa njim u trenutku opuštenosti, kad je iskreno govorio šta misli. Predlažu�i mi kako da pišemo njegovu knjigu «Sje�anja», koju je promovirao Kari�, pitao me je:

«Kako ti pišeš tekst. Imaš li �itaoca pred sobom dok pišeš?»

Šutio sam.

«Zavisi šta pišem. Toliko sam pisao, da mi je to rutina. Novinarstvo i ne ra�unam u neko pisanje. Kad pišem za novine, gledam u cifru honorara», našalio sam se. »Jednostavno, pišem tako da moram biti �itan. Moj tekst mora zvoniti, ili vrištati i dozivati �itaoca da ga �ita.» Nisam stekao dojam da sam ga oduševio svojim motivom i inspiracijom za pisanjem.

«Kad ovo budemo pisali, zamisli pred sobom mladog muslimana, koji �e ovdje, kao i tamo negdje u dalekom islamskom svijetu �itati knjigu*, savjetovao mi je. Zastao sam i zagledao se u njegovo lice. Mislim da sam u �udu smogao snage duže gledati u njegove umilne o�i. Haman da sam ga htio zagrliti.

Naum mi je pao stih Melike Salihbegovi� Bosnavi: Leptir se razvije - baš iz one boje koju larva krije!

Zanemarit �u njegovu knjigu, u kojoj je i moj spisateljski udio zanemariv, ali ovo i ovakvo povjeravanje preda mnom, poput one Fidijine tehnike odbacivanja viška kamena i što ostane postane statua, isklesalo je pravi i najistinitiji profil Alije lzetbegovi�a. On je bio i ostao mladi musliman! Predanosti -tvoje ime je islam!

141

PORUKA

Nikad nisam imao priliku da mi do�e do ruku i pro�itam nešto o najve�em agentu Kominterne Mustafi Golubi�u Mujketu. �uo sam samo pri�e. Jednu mi je pri�ao Saja, moj �udni prijatelj. To što mi je ispri�ao nisam provjeravao. A i gdje i kako provjeriti? Odakle mi dosje agenata takvog kalibra. Samo Atif Purivatra u svojoj knjizi o „JMO“ posve�uje dva retka Mustafi Golubi�u, koji je 1915. otišao u Rusiju u ime Srpske vrhovne komande.

Saja tvrdi daje Golubi� govorio 14 jezika. Sve evropske, naravno.

«Hvala Bogu da nije znao arapski», našalio sam se sa Sajom. «Tvoja Saudija bi danas bila druga Kuba.»

Uspjeh komunizma u Evropi, navodno, njegova je zasluga. Sumnja se da je on ubio Trockog, a da su, opet, njega ubili agenti Gestapoa u ku�i Ribnikara, osniva�a i vlasnika najpoznatije srpske novine Politika. Navodno je Mujke po nalogu Staljina bio došao ubiti Tita, i preuzeti njegovo mjesto u Jugoslaviji. Tito ga je prozreo, poznaju�i njegovu mo� i odanost Moskvi, te preko svoje OZNE ocinkao i izru�io. Gestapou. Glupa, neubjedljiva, neargumentirana verzija, ali fascinantna.

To je sve što sam upamtio o Mujketu. �uo sam neke Hercegovce koji pri�aju o njemu. Jedan od njih je i Nijaž' Durakovi�. O�ito mu je simpati�an. Daje Mujke kokn'oTitu, kao što je ovaj njega, gdje bi Nijazu bio kraj. Kad pri�a o nekom svom stricu, spominje Mujketa. Ma ko bio i šta radio, meni je Mujke zanimljiv kao Bošnjak koji je uspio biti zna�ajan i velik u ne�emu. U ovom slu�aju može ostati samo uvjerenje da je bio genije. Onda zamislim nekog mladog muslimana, Bošnjaka, Hercegovca, koji se otisne u svijet na studije, u Beograd, pa završi u Moskvi, u hotelu Lux, naprimjer, gdje su sli�ni njemu došli iz Kumrovca, Pekinga, Sofije, Tirane, Pnom Pena itd., i svi su postali face koje �e svijet pamtiti dok traje sje�anje na povijest dvadesetog vijeka.

Stolac je, po jeziku mojih Pridvor�ana, muška stolica. On je manji od stolice i na njemu baš sjede muškarci. Od njega ne može biti nikad udobna sjedeljka, niti se u njemu �ovjek može zavaliti kao u fotelju. Pridvor�ani su upotrebljavali stolac tek toliko da nešto podmetnu pod dubru i da ne stoje ili �u�e. Zato po onome što ja podrazumijevam pod imenom sto(l)ca, iz njega ne može nikad postati prijestolje. A kad bih bio kralj, pardon Sultan, moj dvorac bi bio samo na Begovini. Stolovao bih u Stocu.

Da bih bilo koji lik prizvao k sebi, a da asocira na Stolac, morao sam po�eti sa Alijom Isakovi�em, najuljudnijim plemi�em kojeg pamtim me�u bošnja�kom inteligencijom.

A kako zaobi�i još jednog �ovjek koji u svom imenu ima ime Alija. Mislim na Mehmeda Aliju Maka Dizdara - spava�a nad kamenom (temeljcem) Hercegovine i Bosne, koji je ro�en u Stocu. Njegovu pjesmu Poruka danas Sto�ani iš�itavaju proro�anskom: Do�i �eš jednog dana na šlu oklopnika sa sjevera - 1 srušiti do temelja moj grad (...) Pa tajno �eš se kao vješt uhoda sa zapada - Moje žilište sasje�i (...) A ja �u za�udo još na zemlji prisutan sniti - Pa kao mudar badac sa istok (...)

I još jednog Aliju - Pašu Rizvanbegovi�a, koji usnu u sevdalinci. Nakon ružne smrti, sa nosom iznad magare�e dubure, jašu�i natraške od Mostara do Banje Luke, gdje ga, dedu od osamdeset godina, pogubi turski konvertit Omer Latas.

Nisam baš imao priliku �esto razgovarati sa Alijom Isakovi�em. Ostao sam žudan rezgovora sa njim. Djelovao je gotovo nekomunikativno, rezervirano, povu�en u sebe, kao da ne vjeruje previše ljudima. Takvi ljudi, koji uspiju uskladiti genijalnost i karakter, djeluju sjetno pri komunikaciji jer, o�ito, ne susre�u sebi sli�ne. Na komemoraciji njegovi prijatelji, pisci, upotrijebili su pomodaran

142

termin samozatajan. Za oca bosanskog jezika ovo je nepristojan termin kojim bi se opisao njegov karakter. Ali, poga�a i govori o okeanu tihosti kojom je on vrhunio svojom genijalnoš�u.

Njegov i Izetbegovi�ev intelekt imali su u ovoj isto�nja�koj smirenosti i tiho�i, pa �ak i u svojoj stidnosti i skromnosti, uzajamne simpatije. Koliko znam, cijenili su jedan drugog. Jednom je Izetbegovi� rekao kako se on ne zna tako lijepo i jasno izraziti kao Isakovi�. Komentirao je njegov tekst povodom rušenja Starog mosta.

Isakovi� mi je u jednoj šetnji u Ljubljani pri�ao kako svjetska zapadna inteligencija gleda na Tu�mana, Miloševi�a i Izetbegovi�a. Po njemu, Tu�man je imao najlošiji imidž. Izetbegovi� im je kao politi�ka pojava fenomen i izaziva sumnje.

«Nije mi teško razbiti sumnje i ohrabriti sugovornika za dobro mišljenje o Izetbegovi�u«, tvrdio mi je. Dakle, on je lobirao za Izetbegovi�a i mislio dobro o njemu.

Moje sje�anje na Isakovi�a vezano je za putovanje sa njim u Teheran 1994. na nekakvu konferenciju. Nije me zanimala konferencija. To je bio moj prvi izlazak iz Sarajeva i uživao sam u izlozima, od Zagreba, preko Istanbula do Teherana. Bio sam smješten u prekrasne apartmane skupa sa Šefkom Omerbaši�em, zagreba�kim muftijom, i Isakovi�em. Nave�er bismo u mom apartmanu sijelili i gledali televiziju. Iranski program bio je monoton za nas, sa puno vijesti, pa bismo tragali za zanimljivijim sadržajem arapskih kanala.

«Pa, to je sve isto», žalio se Alija. «Samo ljudi govore i vrte se harfovi.«

»Sa�ekaj malo, sad �e harfe zasvirati, a harfovi zaplesati.»

Smijeh sa njegovih usana nije ni sišao, a na ekranu je zaigrala plesa�ica tradicionalni arapski ples. Tanka poput elifa uvijala se ...

«Lijepo ti ono bi sa harfovima«, pohvalio me je. «Nedžade, uzobilji se i piši. Pisanje je ozbiljna stvar. Nije dovoljno imati samo dara«, obratio mi se dok sam ga ispra�ao.

Šefko je �uo šta mi je rekao.

«Poslušaj ga.»

»Poslušao bih rado da Bošnjaci nisu takvi kakvi su.»

«Kakvi su to, Allaha ti?!»

«Poput tebe. Ne znaš da li su gordi ili arogantni, milostivi ili kukavice...»

Šefko mi je ve� bio otpo�eo pri�u o sebi. Pitao sam ga za ulupinu na �elu koja je stajala poput male uvale na poljani. Bio sam �uo da gaje tu udario tromblon dok je kao student iz Libije bio otišao sa palestinskim fedainima u borbe protiv Izraela.

«Eto naše povijesti tu na tvom �elu. �udi me da nisi izvršio plasti�nu operaciju da to sakriješ», provocirao sam

ga-

«Ma bolan, ubola me krava«, smijao se.

143

Šefko mi je, izostavljaju�i svoj angažman u borbama na strani Palestinaca, otpo�eo pri�u o Bošnjacima koji su poginuli za Kuds. Koliko se sje�am, Šefko je tvrdio da je dvadesetak šehida sa bošnja�kim imenima ispisano na zidovima Kudsa. Da ne bismo pisali po sje�anju, obe�ao mi je dati spiskove tih imena.

U avionu sam sjedio sa Šefkom. Pridigao sam se do Alijinog sjedišta.

«Vidiš onu ulupinu na muftijinom �elu?»

«Vidim. Ho�eš mi nešto re�i.»

«I to su tragovi naše povijesti«, ispri�ao sam mu pri�u o bosanskim šehidima za Kudus.

1 pri povratku odsjeli smo skupa u istanbulskom hotelu Plaža. Pošto su teme bile ratne, te Bošnjaci i bošnja�ki lobiji, a i sugovornici bošnja�ki lobisti, Šefko se raspitivao za neko oružje koje je obe�ao Alagi�u, neko je ustvrdio da su u Turskoj najbolji piloti Bošnjaci.

«1 u Siriji su Bošnjaci najbolji piloti«, dodao je Šefko. Kako je predstavio, Sirija je za Bošnjake bila ono što je za Hrvate Argentina, nakon dolaska komunista. Opat preko Hafeza El Asada i Saddama Husseina nismo mogli iš�upati nikakva oružja. Bili su naklonjeni Miloševi�u.

Kao primjer talentiranosti i vitalnosti Bošnjaka spomenuta je Sabiha Go�aj, Ataturkova prva ratna pilotica. Vjerovatno i prva žena ratni pilot u svijetu. Nakon nekoliko godina zadesit �u se u Turskoj kad je na televiziji glavna vijest bila obilježavanje smrti Sabihe Go�aj. Sahranjena je uz najve�e državne i vojne po�asti. Jedan aerodrom u Turskoj nosi njeno ime. Kupio sam knjigu o njoj. Kao mala djevoj�ica �esto je prelazila ogradu zamka gdje je živio sam Ataturk. Naime, ku�a njenih roditelja muhadžira bila je u blizini. I pored odvra�anja straže ona se iskradala i prelazila ogradu. To �e primijetiti Kemal Paša i zatražiti od straže da mu je dovedu. Usvojio ju je, odškolovao i ponosio se njome kao k�erkom. Bajkovita i herojski mitologizirana biografija Sabihe Go�aj nije prevedena na bosanski jezik. Ne znam da li ju je iko i u kakvom kontekstu spomenuo. Nešto se bavimo Monte Meletom, uzgred re�eno, gdje po�iva ijedan moj predak, Osman Lati�, a ne znamo da je prvo ime na zidovima u Kudusu, koliko se sje�am, neki Ahmed iz Goražda (?). Pa i taj nesretni Daidža, sa još nesrtenijim imenom Mate Šarlija, predvodio je grupu dobrovoljaca u Bejrutu 1982. god.

Sljede�i, i nažalost posljednji put, pio sam kahvu sa Isakovi�em u Zenici 1996. Sjedili smo u Pozorištu. Isakovi� je bio �uo, od Fi�e, da je ukradena plo�a Kulina bana i prodata unproforcima. Bila se digla prašina oko toga, ali, nasre�u, ona je bila samo sakrivena. Tad je on govorio neo�ekivano puno za njegove standarde mehabeta. Ispovijedio mi se kako je bio progonjen zbog Biserja od srpskih šovinista. Spasio gaje Džemal Bijedi�. Biserje je bila“' anatemizirana knjiga od komunista kao nacionalisti�ko djelo.

Spomenuo sam mu kako sam došao da originalnog pisma Meše Selimovi�a bratu Bu�oniju, koji je robijao u Zeni�kom zatvoru.

«Treba pisati o tome. Treba rasvijetliti tu aferu o Pašagi Mandži�u u kojoj je drugi put su�eno i Bu�oniju. Srpski šovinisti su preko rigidnih komunista rušili svakoga (Bošnjaka op. a.) ko bi se izdigao na bilo kojem polju«, tvrdio je.

«Nisu nam baš samo Srbi radili o glavi», replicirao sam mu. Zatim izložio vi�enje jednog prijatelja koji je poznavao Pašagu iz partizanskih dana.

Pašaga je smatran muslimanskim nacionalistom jer nije htio sebi uzeti nadimak Pajo. Rodoljub �olakovi�, vjerovatno uz Omera Karabegovi�a i Hakiju Pozderca, a prije Fikreta Abdi�a, najve�i

144

bosanski izrod, sebi predio ime. Traže�i to od Pašage, a postoje ovaj odbio, imao gaje za smrtnog dušmanina.

«Provjeri to negdje», savjetovao me je.

«Tražio sam preko Muhidina Pelesi�a razgovor sa Pašaginom k�erkom, koja radi u Muzeju, ali nije baš kooperativna.«

«Boga ti, dade li ti Muftija onu gra�u za bošnja�ke šehide u Kudusu?», prisjetio se.

»Napomenuo sam mu to jednom u Zagrebu, šali se da mu je to teško prona�i u arhivi. Ali nadam se...»

«Budi uporan. Ako umre...?»

Alija Isakovi� je umro mjesec nakon što je bio potpisao ugovor sa NIPP Ljiljan da bude glavni urednik ove izdava�ke ku�e. Mislim da je bio otuputovao u Be� da preprtlja sve stvari u Sarajevo i po�ne raditi. Bio sam sretan zbog toga. Naš koncept je bio stvaranje medijskog (bošnja�kog) koncerna. On je motiv pristupanja Ljiljanu opravdao time što je vjerovao u našu grupu koja 15 godina radi skupa. Time je izrazio svoje ogor�enje sva�ama i raskolom u KDB Preporodu, koji je, nakon smrti Muhsina Rizvi�a, vodio Munib Maglajli�. Nažalost, nedugo poslije njegove smrti i ja sam napustio Ljiljan. Da nije tada umro, od infarkta, te daje do�akao Ljiljanove sva�e, u koje bi sigurno bio uklju�en kao urednik izdava�kog sektora, možda bi tad umro. To bi bilo posljednje njegove razo�arenje da Bošnjaci ne mogu napraviti kreativan lobi ili organizaciju. Poput drugih bošnja�kih autoriteta i on je imao iluziju o našem moralu. Pretpostavljam zbog toga što nas je smatrao vjernicima.

Tako su nas simpatizirali Muhsin Rizvi�, Atif Purivatra, njegovi najbliži prijatelji, koji mu i danas u mezaristanu ispred Ferhadija džamije prave društvo. A vala i sa Ibrahimom Ljubovi�em sam imao divan eglen:

«Kad sam umoran, kad sam kaharan, kad nemam kud sa sobom, izidem i prošetam Ferhadijom. Izme�u Begove i Ferhadija džamije, otvore mi se prsa i udahnem punim plu�ima.« :

Allah ga je po�astio da im i on pravo društvo u haremu Ferhadije.

Ne znam ho�u li se ogriješiti o Muhsinu Rizvi�u, ako kažem da je Alija Isakovi� bio u kulturi ono što je Alija Izetbegovi� bio u politici. Više sam volio Muhsina. Sa njim sam više i razgovarao. Bio je Mladi Musliman i više me je sokolio od Isakovi�a. Imao je islamskiji imidž. Koliko znam, Muhsinu je, kao imam, dženazu klanjao Izetbegovi�. Pred Ferhadijom. �ini mi se da su prešutno, to je bilo pravilo Mladih Muslimana, rukovodili procesom postkomunisti�ke kulturne renesanse i politi�ke emancipacije Bošnjaka.

Atif Purivatra je bio spona, možda glavni modelator odnosa unutar bošnja�kog intelektualnog vrha. Ipak, na Bošnja�kom saboru, kada smo imenovani svojim imenom i isto tako imenovali (zvani�no!) svoj jezik, nije bilo Muhsina Rizvi�a. Po�asna obra�anja imali su akademik Muhamed Filipovi� i Alija Isakovi�. Nijednom od njih dvojice nije upitna �ast, ali za sramotu je bilo ignoriranje Muhsina Rizvi�a. 0 ovome sam pisao u uvodniku Ljiljana. Pretpostavio sam da �e se personalne sva�e, podjelle i raskoli iz Preporoda prenijeti i u SDA. Sreo sam Muhsina i Atifa kod Katedrale.

«Samo Vi, izgleda, (mislio je na mene i moga brata, op.a.) niste povili šije u SDA-u», bio je njegov komentar mog uvodnika u Ljiljanu. To je bilo moje posljednje vi�enje, i slušanje Muhsina. Purivatra je ustanovio nagradu sa imenom Muhsina Rizvi�a, a i neke škole nose njegovo ime.

145

Kako se �esto zamjera Izetbegovi�u da je dozvolio da ga (zlo)upotrebljavaju najbliži suradnici, tako se može re�i i za Isakovi�a. Njegovi suradnici su mu tepali nadimkom Did.

I njegovi prijatelji koji su mu tako tepali (zlo)upotrijebili su ga na Bošnja�kom kongresu. Njega je istinski trebala SDA, a njegovi prijatelji su (još) trebali SDA. To je bila trampa.

Neko mi je pri�ao anegdotu iz rata kada je Izetbegovi� imao obi�aj pozivati dvadesetak ljudi na sjelo kako bi raspravljali o „aktualnoj politi�koj situaciji“, što je, gotovo obavezno, zna�ilo o novim ponudama srpske ili hrvatske strane za nove pregovore o mapama. Takvih savjetovanja sa bošnja�kim „sijedim glavama“ bilo je nekoliko nivoa. Za najozbiljnije probleme pozivan je Isakovi�, odnosno grupa koju je okupljao Purivatra. Mnogi ovakva savjetovanja, a nije ih bilo malo, žele prikazati kao dokaz da je Izetbegovi� razmišljao o prihvatanju plana za podjelu Bosne. Jedan takav sli�an skup, opisuje Muhamed Filipovi�, koji se održao u Holidav innu. Mislim da Filipovi� samo djelomi�no ima pravo, jer je to zaista bio skup u kojem je prili�no ozbiljno razmatrana i takva mogu�nost. Ali nije bila donesena odluka koju je trebalo ovakvim skupom, pa možda i Kongresom, legalizirati, te da su je osporili neki poput Tunje. Tunjo je pri�ao kako je svije�om, idu�i kroz neke podrume, uspio prona�i nekakav skup na kojem se haman bilo dogovorilo na pristanak podjele. Najmanje je Izetbegovi� tajio sastanke od Tunje. Drugi su molili i preklinjali Izetbegovi�a da ga se zaobi�e. Ne zbog njegove pameti, ve� jezika. Tunjo je jedan od najogovaranijih ljudi u gradu. A, ni on nije osta(ja)o dužan. Tadašnja SDA bila je pod utjecajem krila tzv. asu Sarajlija, koje je predvodila Amila Omersofti�, predsjednik GO. Koliko javnost zna, samo je taj nesretni Behmen kukurijeknuo javno da je za opciju podjele. To je izraz njegova karaktera. On smije izgovoriti i glupost. Nikad nije taktizirao niti je imao diplomatskog sluha. Sve je rješavao preko koljena, pa i takvu sudbonosnu opciju. Hadžem Hajdarevi� je jednu takvu njegovu izjavu žestoko napao u Ljiljanu. To je bila jedina izjava po kojoj se argumentirano može re�i da je neko u ime oficijelnih bošnja�kih struktura zagovarao, bolje re�i, pristao na podjelu Bosne. Ovo krilo, oficijelno ga je predstavljao Edhem Bi�ak�i�, dok se i on privatno ogra�ivao od njega, vršilo je neke pripreme za eventualnu podjelu. Prvenstveno medijske.

Me�utim, sama pomisao da bi se moralo pristati na podjelu zemlje, za ve�inu Bošnjaka, bila je bolna. Bila je ravna porazu. Tako je Isakovi� prilikom spomenutih konsultacija u jednom užem krugu u kabinetu Izetbegovi�a, navodno, �uo HDZ-ove ponude po kojima Hrvati za sebe traže Stolac, sko�io iz fotelje i otr�ao do toaleta.

«Nešto me prerezalo u stomaku, i...», bio je suviše prefinjen da izgovori rije� „proliv“.

Mislim da se ovo dešavalo upravo oko „ponude“ o zapadnoj Hercegovini koju je medijima prijavio Jacques Klein, a Izetbegovi� rekao da se nadmudrivao, ili šalio sa Tu�manom, koji se izdao tom prilikom kako Hrvatskoj želi pripojiti Stolac i Mostar.

Pošto je dr. Franjo Tu�man povijesni�ar, morao je znati da je Stolac rodno mjesto Golubi�a, i rodno mjesto najja�eg bošnja�kog lobija u to vrijeme u Sarajevu.

Osim Alije Maka Dizdara, temeljitelja bosanstva, i Iskovi�a, utemeljitelja bosanskog jezika i najve�eg afirmatora bošnja�kih kulturnih vrijednosti, Sto�anin je i Alija Nametak, muslimanski pisac kojeg zbog politi�kih uvjerenja svojataju Hrvati. Kada je na promociji moje knjige Ve�ernja kravata Miljenko Jergovi� usporedio moju prozu sa Nametkovom zbirkom pripovjedaka Uz obraz, bio sam zate�en kao dijete koje je uhva�eno da krade slatkiše. Zaista sam bio inspiriran tom njegovom zbirkom. Dok pišem ovu knjigu, strahujem daje ne usporede sa njegovim Nekrologijem.

Još živi Sto�ani su dr. Rusmir Mahmut�ehaji�, dugogodišnji �lan CK SK BiH i potpredsjednik, odnosno ministar u Vladi BiH; dr.Nijaz Durakovi�, komunisti�ki intelektualac i �lan najvažnijih organa KPJ, te �lan Predsjedništva BiH; Šjeh Halil Brzina, general i komandant 7. muslimanske

146

brigade; i dr.Ša�ir Filandra, profesor FPN-a i aktualni predsjednik KDB „Preporod“; te dr. Fahrudin kulturu i profesor na

Rizvanbegovi�, bivši minisatr za Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Mada je Muhsin Rizvi� samo Hercegovac, gotovo se stekao dojam daje i on pripadnik stola�kog lobija. Ali, nije mi poznato da je neki Sto�anin bio pripadnik Mladih Muslimana.

Zanimljivo je daje Hasan �engi� bio imam u Stocu kada ja uhapšen marta 1983. Trag veze stola�kog lobija sa SDA-om može i da ide preko �engi�a. On je veoma blisko sura�ivao sa Mahmut�ehaji�em od stvaranja PL-a, do rasporeda u ministarskim resorima.

Niko od nabrojanih, osim generala Brzine, nije bio �lan SDA, iako su bili ministri poput Mahmut�ehaji�a, Rizvanbegovi�a i Durakovi�a u vladi koju je formirala ta stranka. Dok je samo Durakovi� bio lider SDP-a i javno se strana�ki angažirao. To je odlika ovog lobija. Uzimali su sebi za pravo, na osnovu svojih referenci da djeluju i vrše funkcije u vlasti bez obaveze da pripadaju stranci. Toliko su naglašavali i ogra�ivali se od �lanstva u SDA-u da se mogao ste�i dojam da su imali obavezu da joj ne pripadaju.

Lahko pravim lapsuze i omaške u imenima ljudi. Ne znam da sam imao ve�u zabludu od toga da sam dr. Enesa Durakovi�a, teko�er, smatrao Sto�aninom. Taj dojam je proistekao iz toga što se on u potpunosti utopio u taj lobi svojim kulturnim i politi�kim angažmanom. Prije svega, zbog prijateljstva i sa Isakovi�em i sa Rizvi�em.

Jednom je greškom MG objavio informaciju da je Durakovi� izabran za �lana GO SDA. On je toliko pani�no tražio demanti i napao Redakciju da je to smatrao smišljenom podvalom. Rizvanbegovi� se u svom svjedo�enju, pošto je bio zato�enik logora na Heliodromu, pravdao kako nije bio �lan SDA.

Najzanimljivija životna pri�a odvila se izme�u Mahmut�ehaji�a i Nijaza Durakovi�a. Durakovi� je kao student bio zapažen u muslimanskim krugovima kad je pisao za Preporod, koji je ure�ivao Husejn Džozo. Navodno je Dozo rekao za Durakovi�a da je „prototip budu�eg modernog muslimana“. Mahmut�ehaji� se nikad nije eksponirao. Njegova karakterna odlika je rad iz sjene. Vjerovatno po zemlja�koj liniji njih dvojica su se uputili u Palestinu. 0 toj svojoj mladala�koj avanturi nikad ne govore. Za to su znali samo UDB-a i oni sami. 0 tome detaljno piše Munir Alibabi� u svojoj knjizi Bosna u kandžama KOS-a. Durakovi� je potvrdio da je imao takvu jednu mladala�ku avanturu, dok se Mahmut�ehaji� nikad o tome nije izjasnio. Kao digresiju apostrofiram moto Munjine knjige Bosna u kandžama KOS-a: „Ko istupi protiv Istine, propao je“. Ovo je izreka Alije ibn Taliba. Ovo bi mogao biti trag proiranskog utjecaja Mahmut�ehaji�a na Munju.

Mahmut�ehaji� ne može dobiti ameri�ku vizu. Mediji su spekulirali sa dva razloga za odbijanje Ambasade SAD-a da mu da vizu. Sumnjalo se da je i on jedan od odgovornih za zlo�in u Grabovici, s obzirom na relacije sa Seferom Halilovi�em, i njegov misteriozni boravak u Palestini.

Durakovi�eva familija živi u SAD-u i nije imao problema sa vizom. Ali je zato, njegova smjena sa �ela SDP-a vezana za njegov mladala�ki grijeh boravka u Palestini. Pred Glavnu skupštinu SDP-a, sazvanTr radi izbora u Stranci, Dani su objavili informaciju da je Durakovi� „sa još jednim prijateljem boravio u Palestini“. Iako su Dani najavili otkriti ime i Durakovi�evog saputnika, to nisu u�inili. Informacija je postigla svoj cilj; Lagumdžija je pobijedio, a Durakovi�evo krilo je, posebno u SAD-u, smatrano tvrdim komunisti�kim krilom.

Razgovaraju�i sa mnom za Ljiljan, Durakovi� je izjavio da gaje Mahmut�ehaji� u�lanio u SK.

147

Nakon stoje izgubio poziciju u Vladi, a zatim i u KDB-u, odnosno VKB-u, Mahmu�ehaji� je oformio novo intelektualno udruženje Medjunarodni Forum Bosne i Hercegovine. Profil ovog elitisti�kog intelektualnog društva je opozicioni u odnosu na SDA, pa i samog Izetbegovi�a.

Zašto pišem osvrt na Stola�ki lobi? Kako bih pokazao da jedan Stolac ne može nikad biti prijestolje sa kojeg se može stolovati...? Džaba ime, džaba žilište, džaba (genij)alni rasadnici, džaba begovina... To bi bilo ukleto fatalisti�ko mišljenje, kojeg nisam pristalica.

Želio sam ukazati koja je pamet, eventualno, mogla utjecati na Izetbegovi�evu politiku. U najradikalnijem smislu od nekog intelektualnog lobija o�ekivano je pisanje nacionalnog programa. Ne znam koliko puta su mediji „potezali“ ove pitanje. I sam sam u nekim intervjuima bio pitan za to.

«Možda imamo kompleks „Memoranduma“ srpskih intelktualaca, a možda, uistinu, Bošnjacima treba takvo što. Ja imam tu dilemu, ali nemam dileme kako mi nemamo inteligenciju koja je kadra to napisati. Da imamo, sigurno bi Nacionalni program bio napisan.«

Zaista ne znam nijednu knjigu, nijedan tekst, koji bi ukazivo da me�u Bošnjacima postoji takav um, koji bi više smio nego umio, napisati nekakav politi�ki testament. Eto, dr. Sa�ir Filandra je potpisao knjigu Bošnja�ka politika u II stolje�u. Interpretacija ove, po ambiciji, bošnja�ke hrestomatije politi�kog mišljenja, na nivou je popularne folk muzike. Nekoliko sli�ica, nekoliko biografskih podataka, i nekoliko redaka „ambijenta“ u kojem su živjeli doti�ni sa slika ura�enih crno-bijelom tehnikom, tako da djeluju kao osmrtnice... I kao takva knjiga, koju je mogla napisati �inovnica u Narodnoj biblioteci, iz dosade, nije se udostojila spomenuti akademika Muhameda Filipovi�a. Kao da ga ni Bog nije dao. Ovaj najosebujniji bošnja�ki mislilac, koliko god bilo heterogeno mišljenje o njemu, pored jednog tovara knjiga teškog i za krupno magare, objavio je najzapaženije tekstove u drugoj polovici XX vijeka. Zbog tih tekstova Izetbegovi� je u njemu, a ne u sebi, vidio bošnja�kog postkomunisti�kog lidera. Imati intelektualne smjelosti i drskosti prešutjeti akademika Filipovi�a, ovu knjigu osu�uje da ostane samo album osmrtnica nekolicine (bošnja�kih) likova koji su nešto mislili i pisali.

I pored ovog smrtnog grijeha po�injenog bošnja�koj inteligenciji, dr. Filandra je danas predsjedenik KDB Preporod, što se smatra reisom bošnja�ke intelektualne elite. Pošto Bošnjaci nemaju svoju nacionalnu akademiju nauka, kao ni PEN, KDB Preporod je njihova nacionalna institucija najvišeg ranga. To bi trebao biti pandan SANU, ili HAZU. Tako su se, zapravo, u po�etku nakon samog osnivanja Preporoda i ponašali njegovi lideri. Objavljivanjem zabilješki Dobrice �osi�a, najpoznatijeg srpskog intelektualca današnjice, tek 2002., Bošnjaci �e saznati da se njegovo lice u „bošnja�kom ogledalu“ vidjelo kao lice Rusmira Mahmut�ehaji�a. Oni su imali tajni sastanak, bio je to ru�ak u Holidav innu, na kojem su na ravnoj nozi pregovarala dva nacionalna uma o nacionalnim interesima. Naravno da sam znao za ovaj sastanka i prije nego ga je obznanio Cosi�, i to sam nekoliko puta u televizijskim emisijama i polemikama spominjao, ali kao kontrapitanje: Ko je tajno pregovarao sa �osi�em '91. u Sarajevu? Nikad nisam otkrio Rusmirovo ime, ve� sam tražio objektivnost od novinara koji su napadali „zatvorski krug ljudi“ oko Izetbegovi�a, da smo u Bogradu sa �osi�em i Šešeljem „šurovali sa srpskim nacionalistima“. Vjerovatno o podjeli Bosne. Izetbegovi�eva grupa se, po svaku cijenu, htjela postaviti na isti tas sa srpskom nacionalisti�kom klikom, kao da su odgovarali i sistemom spojenih posuda trebovali jedni druge.

�ak ni objavljivanje �osi�evih Zabilješki u Reporeteru, naprimjer, sarajevska štampa nije prenijela. Pa ni SB, koja je objavila hipten tekstova o ovoj temi.

Nije više bitno da li je Muhmut�ehaji� bio u pravu, ili imao pravo sebi dati za pravo predstavljati naciju sa srpskim „genijem zla“. Ali to je bio kukavi�ki podmukli �in, koji nije osu�en u javnosti kao Filipovi�ev ili Zuifikarpaši�ev pokušaj stvaranja saveza sa Srbima.

148

Bez obzira na ovakve „gafofe“, on je (i) danas ugledan bošnja�ki intelektualac. Možda priznatiji u svijetu nego kod ku�e. Strastveni je zagovornik Bosne i Hercegovine. Dok piše ili govori, podsjeti me na Makovo „žilište“. A kad ga smjestim u politi�ki ambijent, ne znam na koga bi me drugog asocirao Cosi�ev roman Grešnik.

Moram se prisjetiti jednog susreta Izetbegovi�a i njega. Nikad ih više i nisam vidio skupa.

Bilo je to vrijeme pripreme za dženazu u Fo�i. Naišao sam Ferhadijom i ugledam Rusmira i Aliju ispred Tržnice, pored trafike da diskutiraju. Bakir se bio odvojio, tako da me je iskoristio da mu pravim društvo uz kahvu ispred Svjetlosti.

Bio sam �uo od Rusmirovog osobnog sekretara Dine kako u programu SDA nema ni „m“ od muslimaskog interesa. Tako da sam to shvatao i kao Rusmirovo mišljenje.

«Rusmir se ponaša kao Paša na sohbetu od hiljadu jemeka, pa k'o peka na zahiru izvoljeva kako ovo nije dovoljno slatko, a ovo slano, ovo mrsno itd. Imamo jedan jemek, nit' je dovoljno sladak, nit' slan, nit' mrsan. Nek' on sa�ini bolje, sla�e, mrsnije i ukusnije«, branio sam SDA.

«Nemoj tako, Nedžade, on je pametan �ovjek. Trebaju nam takvi», pravdao je Bakir sastanak, �esto pogledaju�i temperamentnu diskusiju �iji je eho dolazio i do nas.

Tom prilikom sam prenio Bakini poruku od Šejha Halida Salihagi�a.

«Trebao bi mu Alija oti�i. On živi na Alifakovcu kod Fude iz Bakija.»

Htio sam izbje�i sadržaj same poruke.

«Šta ho�e taj šejh?»

«On kaže da na �elo Stranke biramo samo moralne ljude», odvažio sam se izre�i.

Bakir je šutio. Kao daje to nije bila obi�na poruka?!

«U svakom slu�aju, trebaju nam i derviške sofre», htio sam mu olakšati misli.

«To se slažem, prenijet �u babi. Je li on glavni?»

«Nije glavni, ali je najpriznatiji i najobrazovaniji. On ovo poru�uje, kako sam shvatio njegovog murida, jer predvi�a teška vremena pred nama koja mogu prebroditi samo najmoralni ljudi.»

Rusmir i Alija su ostali u priknadanju kad sam napustio Bakira. Nije mi poznato da su se Alija i Šejh Halid efendija ikad susreli. A ni Džemo me nije poslušao, te mu nije otišao na savjet. Zapravo, Šejh je poru�ivao da mu on do�e. I za Džemu i za Aliju sufije misle da su kiburli insani. Moje je bilo samo da poruku prenesem.

Znam daje Alija otišao na sijelo u Celjigovi�e kod Šejha Zakira u tekiju i sijelio sa dervišima do zore. Možda nije znao ovarisati, samo jedan sokak iza, do Sejh Halida.

On �e preseliti na Bolji svijet tokom rata (19. aprila '94), baš u Stocu. Kad sam �uo za njegovu smrt pomislio sam na Hamzu Humu i njegov Grozdanin kikot. Naime, posljednji put sam ga vidio i �uo kad je hvalio Humina djela svojim muridima, što mi je bilo „zabremedet“. Šta u njima derviši mogu na�i?! Na polici iznad glave gdje je sjedio bio je komplet sabranih Huminih djela. Šejh Halid, iako je potomak llhami babe sa maj�ine strane, i Hamdi-babe Sikiri�a sa o�eve strane, dakle, u njemu se susre�u dvije naj�uvenije sufijske loze, i ro�enje u Fojnici, mezar mu je u haremu porušene Sultan

149

Selimove džamije u Stocu. Da sam pjesnik, k'o što nisam, napisao bih mu tarih; Onaj �ija je duša ronila u okeanima znanja Sejhul-ekbera Ibn Arebija, i �ije je oko vidjelo duboko i daleko, izdahnu tu blizu, u nizu, baš�i Grozdaninog kikota, spaljenih rukom mrskog okota!“

Ne znam da li bi ovu Sejhovu poruku mogao (o)staviti pred �etvrtu osobu osim Alije, Rusmira i Džeme. Makovu Poruku iš�italo je i obejanilo vrijeme. Sejhovu još nije.

150

USUD GOR�INE

Ovisnik sam o štampi. U Pridvorcima mi nedostaju samo novine. Uvijek Kurban-bajram provodim u njima i koljem kurbana u baš�i u kojoj su ga klali i moji preci. Tu je zaklano stado kurbana. Preci su mi bili sto�ari, od mala su najviše imali ovce, pa su tako klali svoje ovnove, dok ja moram kupovati. I kad kupujem, tražim sli�ne dedinim lisanima i garinima. Ove godine sam kupio gadna, ne baš krupnog ovna, kako djeluje zbog zakovrnutih i jakih rogova. Zapravo, kod kurbana ne gledam na njihovo meso i kilažu, koliko na rogove i runo. Sam sam ga priklao. Poslije sam u�inio dovu da Allah, dž.š., ukabuli sve kurbane zaklane u toj baš�i, pa i moj, i da nam to stado budu runate nosilice preko Sirat �uprije...; da njegovo runo bude zaštita našim vlasima, njegova koža bude zaštita našoj koži, njegova krv našoj krvi, njegovi nervi našim nervima!

I tako ne prestajem misliti o smrti i dragima koji su preselili na Ahiret. Kad se opraštam sa o�evim prijateljima, �inim to sa puno tuge, sumnjaju�i kojeg više od njih ne�u zate�i.

U Oslobo�enju pro�itam da je za Kurban-bajram preselio Ešref �ampara, jedan edebli insan. Bio je Mladi Musliman. Pisao je knjige i tekstove. Skrivao se pod pseudonim Ajnas. Ovdje ga spominjem po tome što je Alija Izetbegovi� u intervjuu datom Globusu na pitanje novinara Miljenka Jergovi�a ko su mu prijatelji, odgovorio: Ešref �ampara i Bakir Izetbegovi�.

Mogu razumjeti ljubav sina i oca, pa i prijateljstvo me�u njima. Znam koliko je Bakir odan babi, koliko ga voli i cijeni. Ponekad sam u razgovoru sa Bakirom mogao jasno znati šta misli njegov babo o odre�enima temama. �ak sam prepoznavao oponašanje u na�inu izlaganja. Posebno je bio sklon oponašanju i prihvatanju babinih ocjena o ljudima.

Govori oprezno, umjereno, malo i mudro. Suzdržavao se negativnih ocjena. Ponašao se kao da mu je jezik skalpel i da treba vrlo brižno po odre�enoj liniji, nekad nekoj nijansi, povu�i misao.

Poznajem tri stadija odnosa Bakira prema babi. U vrijeme kad je Alija bio u zatvoru, Bakir je bio tek zreo mladi�. Ispoljavo je svoju ljubav i brigu prema ocu. Opisivao je oca kao liberalnog muslimana koji mu nije striktno nare�ivao prakticiranje vjere. On je, o�ito, vjerno portretirao babu, ali je to koristio i kao ispriku, jer u to vrijeme nije bio prakti�ni vjernik. Pri�ao je da je u osnovnoj školi imao problema zato što je oca zvao baba, a ne tata. Dojmio me se kao gradsko dijete koje baš ne haje puno za džamiju. 0 babinim politi�kim stavovima nije nikad mnogo govorio. Jednom je priznao kako je babi savjetovao da „na �a�ka me�ku“. Mislio je na njegov angažman u pisanju tekstova i objavljivanju knjiga.i

Kasnije, u fazi kad je Alija izišao iz zatvora i formirao SDA, Bakir je bio odlu�io raditi u Bošnja�kom institutu u Zurichu kod Adila Zulfikarpaši�a.

«Eto, nek znate da �ete imati nekog muslimana, nadam se uspješnog, tamo negdje u Švicarskoj«, govorio mi je u vrijeme dok se spremao za odlazak.

Mislim da je u kontekstu te ambicije komentirao kako �e sa�uvati „svoje ja“, jer „ovako sam samo sin svog babe“. Dobro sam ga razumio, i sam kuburim „sa svojim ja“, jer mi prezime „kroji sudbinu“. Ovakvi njegovi stavovi govore da nije imao politi�ke ambicije, mimo ili uz oca.

Mali Princ

Za Bakira sam u jednom intervjuu rekao da je princ. Nisam mislio time što je sin vladara, ve� sam tim odgovorom htio ista�i njegove karakterne vrline. Neki su ga smatrali nadmjenim, a ja mislim daje ponosit i gord �ovjek. Takav bi bio i da nikad nije vidio svog babu. Zapravo, on i ne sli�i babi. Njegova mla�a k�erka Sabina, nejvjerovatno sli�i Aliji. 1 fizi�ki i mentalno. Bakir mi sli�i na

151

mamu Halida-hanumu, na osnovu �ega, pretpostavljam, sli�i na nekog daidžu. On je samo impresioniran svojim babom i, pretpostavljam, od njega je usvojio dosta osobina.

Da sam ja bio sin predsjednika, ne znam bih li se tako vladao. Koristio sam mogu�nost pristupa njemu kao da imam pristup samom Predsjedniku, i nikad nisam osjetio odbojnost, što mi je dalo za pravo da naše odnose smatram prijateljskim. Nikad nisam imao hrabrosti kritizirati neke njegove stavove, zapravo, više neke odnose sa nekim ljudima, ali sam mu bez uvijanja, lahko i jasno oponirao u mišljenju o nekim ljudima ili temamakoje bi sam pomenuo. Stidljiv sam �ovjek i teško sam se odlu�ivao tražiti usluge od ljudi. Samo jednom, i samo od Bakira sam zatražio uslugu. On mi je bratski odgovorio i u�inio ono što je bilo do njega. Pretpostvaljam da je zbog ovakvog svog odnosa prema drugima, konkretno zbog dobrote svoje, proizveo mnoge tra�eve i pakosti prema sebi. Mnogo ljudi je tražilo kontakt preko mene do Bakira. Veoma sam se ustru�avao to �initi. Štitio sam ga. Zbog toga sam ga mnogo puta želio upozoriti, ali nisam imao snage re�i mu to u lice. On se meni nije ustru�avao iznijeti primjedbu. Jednom me je nazvao da bi me ružio za tekstove o Hasetu Tiri�u.

«Što si se i ti okomio na muslimane, Nedžade?!»

«Ma, priznajem da pišem sa dosta emocija i strasti, pa ponekad i pretjeram, a o �emu je rije�? Koji je tekst u pitanju?«

«Zašto napadaš Haseta?»

«Nikad nisam potpisao nikakav tekst o Hasetu.»

Pošto je pri�ao putem telefona, obe�ao sam mu do�i na razgovor. To sam i u�inio.

«Treba cijeniti njegovu borbu. Treba mu pomo�i da se materijalno situira. Traži neke dozvole za radnju. Ali, budi oprezan sa našim „patriotama“. Mogu te uvaliti u ružne stvari.»

«Želiš me na nešto upozoriti?»

«Nikad nisam izgovorio niti napisao nijednu ružnu rije� o njemu, ali ... budi oprezan i ta�ka!»

Ne mislim da je bio dovoljno oprezan.

Samo je još Abdulah Sidran smogao snage da javno stane ne stranu Bakirovih vrlina u vrijeme kada su novinari, posbeno Dani i SB, pravili od njega monstruoznog lopova i kriminalca. Sidran je rekao da nema osje�aj da Bakir to može biti, te je, navodno, savjetovao Senadu Avdi�u da preispita svoje tvrdnje. Bakira su ovi listovi povezali sa sarajevskom mafijom. �ak su ga osumnji�ili da je on rukovodio atentatom najozu Leotara. Nikad nisam pro�itao da mu se neko izvinio. A najteži tekst napisao je ameri�ki novinar Chris Hages, optužuju�i, me�u ostalima, i njega za kra�u milijarde maraka doniranih BiH. Ovaj novinar se pozivao na izvore OHR-a, ali i na Senada Pe�anina. Bakir je rekao da se njemu nije mogao ni skup poklon dati, te da se takvim tekstovima vodi „križarski rat protiv muslimana“. Ovo je najradikalnija izjava koju je ikad dao. Vjerujem u o�aju. Negdje �e izjaviti da je razmišljao o samoubistvu nakon tog teksta. A u Nezavisnim novinama izjavio je da mu je „teže danas kad je predsjednikov sin, nego kad mu je babo bio u zatvoru“.

Ovo bi bila tre�a faza odnosa izme�u Bakira i Alije, kako ja poznajem. 1 ovo je faza prijateljstva oca i sina. Zato izjava da mu je Bakir najbolji prijatelj, jeste jedna vrsta satisfakcije za ove teško�e. Ali, i jest mu Bakir bio najve�i hizme�ar u životu. Nije se odmicao od njega. Jednom mi je svoj odnos sa babom ovako opisao:

«Kad se vratio iz zatvora, nisam ga želio više puštati od sebe.»

152

Ako zaboravimo ovu ambiciju sa radom u Švicarskoj, on se od njega nikad nije odvajao. Uz rat, kad je izmjestio i svoju familiju, ostao je sam sa njim. Bio mu je šef kabineta, osiguranje i kuhar. Pri�ali su mi neki njihovi prijatelji koji su ih posje�ivali '93., da su jeli makarone koje je Bakir pripremao za ve�eru.

Šta sam ja, zapravo, želio re�i Bakini, ili šta sam ga želio upozoriti, a nikad nisam imao hrabrosti to mu re�i u lice. Alija je imao prokletstvo životnog konteksta Franje Tu�mana i Slobodana Miloševi�a. Neminovna je bila usporedba (i) njihovog odnosa prema djeci. Bakira su mediji pokušali kombinirati sa njihovim sinovima Miroslavom i Markom. S jedne strane su mu pripisivali mo� kakvu ima Miroslav, a s druge raskalašenost kakvu je ispoljavao Marko. Marko je vižle koje se domoglo love, re�i �e obi�an svijet kad �ita transkripte prisluškivanih Slobinih telefonskih razgovora. 1 ni po �emu se ne može porediti sa gospodstvom Bakirovim, odnosno sa njegovom jednostavnoš�u i slobodom koju je uživao na ulici kao obi�an gra�anin. Miroslav je obrazovan �ovjek sa politi�kim ambicijama koje je obznanio nakon o�eve smrti. Bakir nikad nije pokazivao takve ambicije. Jednom je priznao da je ponekad konsultiran od oca i da je u nekoj mjeri i utjecao na neke njegove politi�ke odluke. Sam �e Alija priznati da najradije sluša njegove savjete. Domet tih svajeta ne vidim dalje od utjecaja djece koja su ga nagovorila da nosi kravatu; kako je sam priznao da je ne voli nositi i da ga dekomodira. Izetbegovi�ev imidž opuštena i srda�na �ovjeka u safari odijelu, kakav je imao prije nego je postao lider i predsjednik, umnogome je originalniji od onoga koji je stekao nose�i kravatu.

Isto tako, priznao je da je mnogo radio na stvaranju SDA i dao svoj doprinos borbi koliko je mogao.

Sve što znam o Aliji, po bilo kom osnovu, po osnovu politi�ke filozofije, po moralnim na�elima, i po odnosu njega i Bakira, nisam vjerovao da bi to mogla biti njegova volja. Ali, da li bi tako što poželio Bakir?!

Ovdje sam bio zastao sa pisanjem. Da li zbog težine odgovora?

I evo SB! Evo Avdi�evog uvodnika. Tema je Mali princ. Sa istim tezama sa kojim sam zapo�eo ovaj pasus i Avdi� portretira Bakira. Osnova mu je komaparacija sa Mirom Tu�manom i Markom Miloševi�em. Bakir je gori od obojice, prema Avdi�u, iako kao „skroman i samozatajan, odan tradicionalnim moralnim vrijednostima“ nije nikad priznao svoje rabote, što se ho�e re�i kako ih je nemogu�e „materijalno dokazati“.

Nemam motiva niti razloga pisati panegirik o njemu. I, možda je prekasno za promjenu Bakirovog imidža.

Samo rijetki ljudi poznaju Bakira, njegov angažman kao Predsjednikova sina, i njegov privatni život. Jedan od tih rijetkih je njegov babo.

S obzirom na gor�inu iskustva iskrenih ljudi u vlasti, u što svakako ubrajam Izetbegovi�a, najradije bih na pitanje da li ga Bakir treba naslijediti, �uo ovakav dijalog me�u njima.

Kažu da je halifa Omer �uo da mu jedna skupina prijatelja nagovara i priprema sina za nasljednika. Pozvao je sina i rekao mu:

«Dosta jedan iz loze Hataba, sine!»

Ne znam koliko je umjesno govoriti ovdje da je Bakir, ogavno optuživan kako je pošte�en rata, zloupotrebljavao položaj radi li�ne koristi itd., izgubio mnogo i doživio puno boli tokom rata. Po�etkom rata bio je teško obolio. U vrijeme rata njegova supruga Seka, kojoj su, tako�er, opozicioni mediji pripisivali mo� i utjecaj na obojicu Izetbegovi�a, izgubila je bebu i preživjela

153

veoma tešku bolest. Nek' razumije kako ko ho�e ovu informaciju, ali treba znati daje Bakir „�ovjek od krvi i mesa“ i da nije samo „krao milijarde“ i „družio se sa mafijom“.

Možda je Džemo jedina osoba koja je pitala Aliju zašto se Bakir druži sa Senadom Šahinpaši�em Sajom. O�ito smatraju�i kako je imidž Šaje u medijima „fo�anskog piljara“ nedostojan druženja Predsjednikovog sina.

«Nemam ja prava odre�ivati prijatelje svojoj djeci», odbrusio mu je Izetbegovic. Zatim gaje uvjeravao daje Šaja simpati�an i pošten momak.

Drugi su napadali Šaju javno. Kad ga je napao Omer Behmen na sjednici Glavnog odbora, kako uz oružje švercuje i drogu, Izetbegovic je stao uz Šaju.

«Ne iznosite sumnje jedni na druge, koje ne možete i sudom dokazati!«

Sli�nim optužbama je istupio i Edib Bukvi�, na šta je Šaja kao poslanik u Parlamentu jasno rekao Izetbegovi�u da nikad ne�e sastaviti vladu sa Bukvi�em. Tako je i bilo. Bukvi� je izgubio.

Mijenjao sam mišljenje o Šaji. Nekad sam ozbiljno sumnjao u njega zbog prijateljstva sa Alijom Delimustafi�em i nisam vidio dobra u njegovom politi�kom angažmanu, pa ni u druženju sa Bakirom. Negdje sam rekao da ni njemu, kao nijednom trgovcu, „nije maslo za Ramazana“. Danas vrlo rado pijem kahve sa njim. Posebno me impresionirao kletvom da ako je nešto uzeo od novca za sebe, da Bog da ga trebala njegova djeca za lijek, a ako nije, nek' to što mi pripisuju ostane Munjinoj djeci, pa nek' ga utroše u šta ho�e. Ipak je na tzv. Crnoj listi ameri�kog State Departmenta. Bez obzira na sve, od Šaje, Bakira, pa ni Aliju, ne�e zaboljeti glava. Vjerujem da su samo on i Džemo do posljednjeg feninga položili Aliji ra�une iz vremena dok su radili „na ceduljice“, kako vole ismijavati cinici herojsko snabdijevanje oružjem i hranom naš narod.

Ja i sve moje društvo?

Zašto Alija nije odabrao za prijatelje ljude iz politike, ve� sina i jednog prijatelja iz mladosti?

Vjerujem da je Ešref prije smrti pro�itao spomenuti intervju i vjerujem da ga je u�inilo sretnim to Alijino priznanje. Pri�ala mi je supruga Teufika Mufti�a da su bra�ni parovi �ampara i Izetbegovi�i imali adet ljeti izlaziti u hotel Evropu, sjediti u baš�i i �askati. Tako su pozvali i Mufti�e. Teufik nije bio Mladi Musliman, ali su zato dvojica njegove bra�e to bila. Kako sam �itao, bili su u grupi baš sa �amparom i Izetbegovi�em. Dok su Ešref i Alija razgovarali, Teufik je izvadio mali italijanski rje�nik iz džepa i krišom ispod stola provjeravao neke rije�i. Simpati�na skupina, zar ne?! Teufik je samouki pisac dvotomnog arapskog rje�nika. Unikatan svjetski um!

I Ešref i Alija su bili odani porodici. Oni jedini pišu pisma, bar su ih objavili, puna ljubavi prema familiji. Ešrefova knjiga sje�anja iz zatvora je, zapravo, zbirka ljubavnih pisama ženi koja ga je �ekala. On je izuzetak od drugih �lanova organizacije po tome što su svi drugi isticali svoju odanost islamu i mržnju prema komunizmu, i druge cijenili po tim aršinima, dok je Ešref pri�ao kako je šetao sa svojom djevojkom iznad Budakovi�a, ili prema Sedreniku. �ampara se sa Izetbegovi�em zalagao za druk�iju profilaciju organizacije, te su održali nekakav Plenum organizacije u privatnoj ku�i. Ne znam ništa više zajedni�ko izme�u njih dvojice što bi bilo važno za razumijevanje njihovog razloga za životno prijateljstvo. Ešref je na mene ostavio dojam plemenite osobe, tih, miran, nenasilan, prijatan sugovornik. Ali, kao takav, nije odavao nikakav utisak ambicioznog �ovjeka. Kao da je sva njegova misija života bila u ljubavi prema islamu i njegovoj ženi, a jedina patnja utamni�enje kao odvajanje od ljubavi. Takav je bio Alijin prijatelj, Ešref Campara. Koliko se za njega može re�i daje bio politi�ar?

154

Moram se vratiti na sam po�etak Izetbegovi�eve politi�ke karijere i uporediti ~gs sa sadašnjim vremenom, kad je, bar fizi�ki, daleko od politike. On je, prilikom raskola sa Adilom Zulfikarpaši�em, izjavio kako bi se radije odrekao politike nego prijatelja! Ova izjava se odnosila na Omera Behmena kojeg je Zulfikarpaši� optuživao kao glavnog krivca izgona inteligencije iz SDA. Tad sam mu se divio zbog toga. Što se ti�e Behmena, ja bih ga se odrekao sto puta, jer se radio o veoma arogantnom i netolerantnom �ovjeku. Iako nikad nisam imao nikakve simpatije prema Zulfikarpaši�u, u tom slu�aju bih, �ini mi se, bio na njegovoj strani. Behmen se ne da voljeti. Kad god �ujem frazu kako se neko ponaša „kao slon u staklari“, pomislim na Behmenov angažman u politici. I tim više je Izetbegovi�eva izjava da se ne�e, rekao bih �ak ni Behmena, odre�i zbog politike, bila vrijedna svakog poštovanja. Imati takve poglede na politiku nakon komunisti�kih satrapa koji su svoje najmilije žrtvovali zbog sebe i svoje Partije, zna�ilo je tektonski pomak humaniziranju politike. Baš zbog toga, mislim da je najzanimljiviji segment Izetbegovi�eve politi�ke biografije odnos prema prijateljima. Nažalost, ni po jednom drugom pitanju Izetbegovi� se nije više kompromitirao. Njegova glasovita izjava: Ja izdati ne znam, zvu�i karikaturalno bar nekolicini njegovih politi�kih saboraca. Gdje su (danas - 2003.) njegovi „saborci“? Mislim na ljude sa optuženi�ke klupe iz Procesa '83! Vjerovalo se da su mu i oni prijatelji. 1 sam sam bio ubije�en u to. Onako kako sam sanjao san još dok su bili u zatvoru da na namazu u�im ajet: Oni su na pravom putu i oni su spašeni! Ho�u li mo�i, kao svjedok njihove politike i prijateljstva posvjedo�iti ovaj ajet pred Onim za koga sam vjerovao da ih je uputio i da ih je spasio?! Molim Ga da mi olakša spoznajom i saznanjem nekih boljih njihovih osobina i da me razuvjeri u neke njihove mahane.

Zato �u izostaviti odlomak o SDA-u, njenom nastanku, a vala, i nestanku. Svest �u je samo anegdotu sa Alijom.

Kad je završio „svoje memoare“ pozvao me je u kabinet. Predao mi je rukopis knjige.

«Zanima me tvoje mišljenje. Osim tebe dao sam Tvrtku Kulenovi�u i Atifu Purivatri.»

Žurilo mu se sa štampanjem, jer ga je nazvao Henry Lewy, pisac knjige Ljiljan i pepeo. Htjeli su je promovirati na Frankfurtskom sajmu knjige.

Pro�itao sam rukopis, sa�inio „puškice“ sa primjedbama i požurio mu je vratiti.

Tad sam iskoristio priliku da mu kažem kako želim pisati knjigu o njemu. Bio je prili�no iznena�en. Kao da je htio re�i: «Zar ovo nije dovoljno ili dobro?»

«A, šta bi pisao?«

«Pa, smatram da Vi ne znate, hajde da kažem, razmjere Vaše politike i ideje. Ne znate kako je to obi�an svijet doživljavao. Znate njihovu reakciju kroz aplauze i glasove. Ja mislim da smo '91. bili najja�i muslimanski pokret na svijetu. Po�eo bih sa '83.»

«Zista je to bilo herojsko doba», prekinuo me je. Ali i ohrabrio.

«Nekako nam boja tog herojskog doba gasne... Sveli smo svoj angažman samo na izbore. Nema onog zanosa.»

«To ti je poput ljubavi. Kad se zaašikuje dvoje mladih, plane ljubav do neba. Kasnije ... Sve je tu, pa i nebo, ali nema one ljubavi.«

Grohotom smo se nasmijali obojica.

«Ne razgovaraj na ovakav na�in o politici sa ženom, plaho �e ti zamjeriti«, savjetovao me je, na šta sam se baš zasmijao bez ikakvih sustezanja.

155

Da bih mu ilustrirao kako je ga je svijet doživljavao, spomenuo sam mu svog babu. Ispri�ao sam mu kako je, nakon što je u�io ezan i klanjao u džamiji rani sabah, došao u ku�u i nastavio klanjati.

Majka mi je imala astmu, kao i Vi. Teško je podnosila decembarska mrazovita i maglovita jutra. Seljaci koji su rano ustajali i hranili konje u štali imali su adet svratiti na prvu kahvu kod babe, ako bi vidjeli da je budan. Zato ga je korila:

«Pa zar nisi klanjao u džamiji?!«

«Klanjao sam sabah. A ovo klanjam nafilu za svog Aliju«, odgovorio joj je, kako se sje�ala, posta�u�i sa postekije kao malo dijete.

«Ne daj Bože da se Aliji nešto desi«, strijepio je.

Umrijet �e od infarkta, možda sahat po izlasku Sunca. Ukopali smo ga sa ahmedijom na �elu tabuta umotanom u zastavu SDA“.

Aliji su tekle suze!

«�ujem da ti je babo bio fin �ovjek. Malo ga se sje�am», htio me je utješiti.

«Nemojte ovo shvatiti kao podilaženje. Ovo sam Vam ispri�ao jer vjerujem da ste Vi uspjeli na dovama naših „francuzica“. Bog zna i bit �ete posljednji muslimanski lider kome je narod toliko �inio dove. Sve je manje tih naših pobožnih i mudrih „francuzica“, a vala sumnjam da �e više neko voditi ra�una o njima.»

Svakako da sam mu laskao, ali istinu sam kazao. Moj babo ga je volio više od mene.

Kad mi se rodila Emina, zaklao sam kurban za akiku i u�inio mevlud. Pozvao sam sve Džemine prijatelje iz zatvora. Bio je i Alija. Još nije bilo govora o SDA-u. Dakle, on još nije bio postao lider. Babo je imao lijep glas. Pun sre�e i radosti u�io je mevlud i donosio salavate. Kasnije �e se �esto hvaliti pred prijateljima kako je imao �ast ...

I kad je Alija saznao za smrt moga babe, bio je došao pred Carevu džamiju, misle�i da �e se tu klanjati dženaza. Taj danje imao miting u Bijelom Polju zbog �ega je odustao i�i sa nama u Pridvorce.

Ali, došao je majci na dženazu koju smo klanjali pred Begovom džamijom.

�esto su mene zvali iz kabineta pitaju�i za Džemu. On bi preuzeo slušalicu i pitao:

«Kako Vam je majka?»

Kad je Džemo doktorirao, Halida-hanuma nas je pozvala na iftar. Došli smo sa suprugama. Osje�ao sam se, uistinu, po�aš�enim. On se trudio biti jednostavan.

«Ono sam ja», pokazivao je sliku na zidu. Koliko se sje�am, bio je to portret nekog brkatog sultana sa turbanom na glavi, dimijama i papu�ama, te sabljetinom oka�enom o pojas...

Pred sam iftar TV Hayat je puštao neke ilahije.

»Prebaci nam na drugi kanal», zamolio je Halida-hanumu.

«Ja mogu slušati samo tvoje ilahije*, obratio se Džemi.

156

Sje�am se da je prilikom naše sva�e u Ljiljanu , on pokušao posredovati.

Mensur Brdar je rekao kako se sa Džemom ne može raditi. Mujki gaje podržavao.

On je bio rezigniran. �udio se šta se dešava nama „ljudima koji vjerujemo u Knjigu i kunemo se u nju».

«Samo sva�e i netrpeljivost... Evo u vojsci, u Stranci, me�u intelektulacima... To nekako i shvatam. Ali sva�e me�u ljudima koji se zaklinju i vjeruju u Knjigu, ne mogu sebi objasniti osim šejtanskim poslom», ibretio se.

»Oprostite, je Vas smatram �inovnicima. Ne razumijem kako možete re�i da ne možete raditi sa Džemom. Kako ne shvatate ko je Džemo?! On je jedan od naših najboljih pjesnika. Duže �e živjeti u narodu od mene. Znate zašto? On je ušao u lektire...«

Možda je malo zbog situacije, ali iz osobne skromnosti sebe minimizirao i veli�ao Džemu, ali je neosporno imao takvo mišljenje o Džemi.

E sad, kako je, onda, mogao re�i da mu je bliži Sidran od Džeme, iako cijeni obojicu kao pjesnike. Mnogi, koji su smatrali da su prijatelji, ovo su doživjeli kao odricanje od prijateljstva sa Džemom. I to u ime vlastitog imidža, što bi bilo prili�no licemjerno.

Vrlo ugledni intelektualci, ne samo obi�ni muslimani koji su voljeli obojicu, prilazili su mi i iskazivali svoju za�u�enost. Shvatili su to kao Alijino podilaženje trendu. Baš ne znam ko se nije �udio ovoj izjavi. I onima koji ne vole Džemu, ovo je bilo šokantno saznanje.

Ja se usu�ujem dati za pravo Aliji. Ne mislim da on išta manje voli Džemu danas nego ju�er, niti da se takvim opredjeljivanjem želio odre�i prijateljstva sa njim. Vjerujem da su po filozofiji života Avdo i Alija bliži jedan drugom nego Džemi. No, i Džemo se osjetio pogo�enim. Ova izjava probudila je sujetu, ali i ljubomoru u njemu. Toga je Alija sigurno bio svjestan i on se bez kalkulacija jasno izrazio. Ima pravo birati prijatelje.

Koliko god Džemo plakao za njim, a �esto sam ga vidio uplakana nakon sastanka sa njim, misle�i da ga više ne�e živa zate�i, isto tako se �esto i ljutio na njega.

«E, samo da mu je Salih (Behmen op.a.) živ?!», prijetio mu je i iskazivao svoju ljutnju na neke njegove poteze. Naj�eš�e, da budem sasvim otvoren, zbog nekih njegovih (ne)islamskih stavova. Alija nije bio musliman po Džeminom ukusu. Pretpostavljam da ni Džemo nije bio musliman po Alijinom ukusu. I tu je stvar jasna. Alija tu ništa ne griješi. Ostaje pri svome onakav kakav jest, a ne za hatar Džeme.

Ko je kriv Džemi nije javno iznio svoje mišljene o Aliji. Zbog njega je odrobijao zatvor. Jasno je kao dan da je Džemo uhapšen nakon što Udba nije imala adekvatno obrazovanog svjedoka koji može ubjedljivo interpretirati, nakaradno, naravno, ideje iz Deklaracije. Nakon stoje odbio potpisati lažan iskaz, Duško Zgonjanin mu je opalio šamar i donio presudu. Samo je Džemo, do posljednjeg daha, branio sve Alijine stavove i odluke .Više one loše, jer su se dobrim svi hvalisali. Zbog Alije je upao u zamku polemike o mješovitim brakovima. Sje�am se kad su ga pozvali da bude gost u emisiji na Radio '99. Oni su Aliju bili optužili da vodi takvu politiku islamizacije. Vjerujem da ga je Džemo loše branio. Kad se desio raskol sa Harisom Silajdži�em, Džemo je dobio „inpute“ od Alije: „Ko �e braniti naše stavove?!“ Kad sam ja objavio vijest da su se Hasan �engi� i Haris Silajdži� sastali u Holidav innu dok se Izetbegovi� odmarao na moru, Alija je naredio Džemi da se zabrani taj broj Ljiljana. On ga je poslušao. Kakve to veze ima sa prijateljstvom?! Tako i takvu su vodili politiku. Džemo se ponašao poput Dostojevksog: bio mu je „draži Isus od istine“!

157

Ipak je Džemo bio ve�i (politi�ki) balast Aliji, nego Alija Džemi. Ne zbog ove i ovakve politike, nego zbog poimanja islama. Ili još jasnije zbog njegove primjene i na�ina života. Džemo je izjavljivao da je u SDA-u (bio) zbog toga da bi na taj na�in radio za islam. Sje�am se kad ga je Alija „vrbovao“ za Stranku.

«Ne�u ja, brate Alija, u politiku. Nije to za mene. Ja želim pisati tefsire i poeziju, naravno.«

«Treba mi tvoje ime Džemo», zamolio gaje.

«Uredu, samo do izbora.«

Džemo nikad nije htio državnu funkciju. A nu�eno mu je. On je odbijao. I u strana�ka tijela gaje uvijek kandidirao Alija, kao predsjednik. I to je prihvatao za njegov hatar.

Koliko se sje�am, imao je samo ambiciju oti�i negdje u arapski svijet kao diplomata radi u�enja jezika.

«Ne idi još ove godine, trebaš mi», odvra�ao ga je Alija.

Ovako poredane stvari daju prednost Džemi kao karakteru nad Alijom. Tim prije, jer se on nikad, bar javno, nije odrekao Alije, niti je kome dao prednost nad njim. Me�utim, svojim preferiranjem Sidrana nad njim, ni Alija ništa od ovih kvaliteta, pa ni zasluga, nije osporio Džemi.

Svi eminentni muslimanski pisci podržavali su nacionalnu bošnja�ku politi�ku ideju, u ovoj ili onoj formi. Bili su angažirani na identi�an na�in kao i Džemo. Svi su bili u strana�kim vrhovima, i , uporedo, ure�ivali novine. Osman �iki�, (Samouprava organ Muslimanske demokratije) Safvet-beg Bašagi�, Behar i Ogledalo organ naprednih Muslimana u BiH) Edhem Mulabdi�, (Behar), Rešad Kadi�... uz njih pristaje Džemino ime. Ne�u komparirati odnos bošnja�kih pisaca i vlasti u vrijeme komunizma. Taj odnos je bio uvjetovan slobodom i nuždom.

�iki�, koga Filandra u svoj knjizi „Bošnja�ka politika u XX stolje�u, ne spominje, kao ni Tunju, odvojio se od MNO, prve muslimanske partije u povijesti. Njegova grupa se nikad nije mogla konstituirati kao partija, tvrdi Purivatra.

Bašagi� je, tako�er, bio opozicija, izlazio na izbore i dobivao mizeran procent glasova. Purivatra navodi kako je Mulabdi� bio �lan jedne delgacije JMO u ime Bosanskog sabora. Rešada Kadi�a navodim kao pjesnika koji je odrobijao sa Mladim Muslimanima i pisao za islamske listove. I Mulabdi� je odrobijao tešku robiju i, kako pri�aju još živi Bošnjaci koji ga pamte, poput Džemaludina Dautbegovi�a, umro je u teškoj bijedi. Ne bi se reklo da su vlast, lideri, pa i reisovi bili naklonjeni piscima. Pošto je Džemo kao osniva�, urednik svih listova i �lan najviših strana�kih organa SDA, najsli�niji Sakibu Korkutu, koji je bio osniva� JMO, urednik svih njenih listova, a i usporedba Spahe i Alije je jedina mogu�a iz povijesti nacionalne bošnja�ke politi�ke ideje, opredjeljujem se na njima pokazati odnos bošnja�ke inteligencije i politike.

Sam Džemo je htio SDA-ovu novinu Muslimanski glas nazvati Pravda, poput Korkutove, da i ja ne kažem Spahine.. Asociranje na ruski komunisti�ki list Pravda, odvratilo ga je od tog nauma. Kao što je nešto odvratilo i Izetbegovi�a da SDA-u ne da ime JMO. Historiografi su rado citirali Korkuta kao urednika Pravde koji je osudio progon Srba u Sarajevu, nakon atentata na Ferdinanda. Ostale njegove tekstove, iako se �esto opisuje kao „najbritkije bošnja�ko pero u prvoj polovici XX stolje�a“, rijetko ko citira ili analizira. Iz ono malo biografskih podataka, vidi se da se �esto obra�ao „otvorenim pismom“ kako bošnja�kim politi�arima tako i ulemi. Naj�eš�i povod bili su neki njihovi potezi „kojim bi se dovelo muslimane u težak položaj“. Takve kritike su o�ito uzrok njegove smjene, ili napuštanja, a sasvim o�iglednog rezultata razo�arenja u bošnja�ke autoritete i njihovu politiku. Imao sam �ast upoznati njegovu k�er Muniba-hanumu. Pokazivala mi je prepisku koju je

158

interno vodio sa reisovima i Spahom. Puna je gor�ine i ljutnje. On je, to se vidi iz prepiske, zapravo, bio surgun u�injen, prognan iz (javnog) života. I nedvojbeno, što i sama Muniba-hanuma potvr�uje, bio zlostavljan.

«Teško�e i neimaštine kroz koje smo prolazili podnosili smo ponosno, a on je krio od nas da je bio zapao u nevolje«, pri�ala mi je Muniba-hanuma. «A, eto, Bog dade, ja se udadoh za Spahu. Te teme nismo potencirali.«

Džemo se žali da je skrhan, neshva�en, da su njegovi neprijatelji ja�i, da ga samo Allahova kritka na drugove Junusa, a.s., koji su se razo�arali pa htjeli odustati od misije, sprje�ava da napusti Sarajevo, da je napustio SDA jer je tamo ostalo malo pameti, da se sa Alijom ponekad vi�a i govori mu kako je život gorak!

Njegov život nije težak kao Korkutov, bar što znam iz usmenih predaja. Ali, bez sumnje, Džemin život je gorak. U toj svojoj gor�ini iskustva života, kao bošnja�ki pjesnik, još nikad javno nije okrivio Aliju. On je priznao kako je bilo sva�a izme�u njih, ali da to nije štetilo njihovu odnosu, zahvaljuju�i više Alijinom strpljenju i mudrosti.

Koliko god bili banalni razlozi da imena stranaka i listova ne budu ista, ovaj detalj govori da, zapravo, ništa ne mora biti isto izme�u Spahe i Alije, pa ni Džeme i Korkuta. Osim Božijih datosti domovine, vjere, naroda i usuda -bošnja�kog lidera i pisca. Nijedan bošnja�ki pisac nije nabavljao oružje za vojsku kao Džemo. 0 tom njegovom veoma velikom hizmetu on ne želi govoriti. Da ne umanjuje sevape, ali i da ne da sarajevskim mušricima povoda za objede, kako to nije radio da bi naoružao vojsku protiv �etnika, ve� da bi njih potamanio u Gradu. (Senad and company.)U vrijeme dok ga je i Alija ogovarao pred reisom Selimoskim, on je sjedio u rezidenciji lidera jedne islamke zemlje koji je plakao:

«Dajte mu što traži.»

Uskoro �e me nazvati sa Igmana. Plakali smo od sre�e što se �ujemo:

«Džada, ako Bog da, uskoro se vidimo u Gradu.» Koliko pjesnici mogu biti naivni, ako ni po �emu drugom, onda je/ po tome Džemo najve�i pjesnik na svijetu, vjerovao je da �e njegov „tovar“, koji je dopremio do Igmana, biti dovoljan de se vidimo u slobodnom Gradu.

Pošto su obojica vjernika i vjeruju da je „sve u Božijim rukama“, i da ono po �emu oni jesu lideT i pisac, izraz Božije volje i dara, isto tako vjeruju da žive svoj usud. Ali ne na svoj na�in i onako kako bi željeli, ve� upravo po predodre�enosti usuda koji je (pred)odre�en bošnja�kim liderima i piscima. Iz onoga što nam povijest prilaže okus tog usuda je gorak. Toliko gorak da gotovo i nije bilo mjesta prijateljstvu.

Odnos Alije Izetbegovi�a i Abdulaha Sidrana, kao dva suvremenika, i kao dvije najve�e bošnja�ke, obojica bi voljeli da pišem bosanske, harizme, mogu�e je porediti sa odnosom Josipa Broza i Miroslava Krleže. Tako im i basta. A tako �e ih i vidjeti samo oni koji smatraju da je život bošnja�kog pisca, pa i najve�eg, kao i život bošnja�kog lidera, pa i najve�eg, samo �ast i slast. Ali im povijest bosansko - bošnja�ko - muslimanska ne daje za pravo. Bar do sada. Pa nek' se desi iznimka. Amin!

Džemo nije tako priznat pjesnik. Za svoju prvu zbirku pjesama Mejtaš i vodica dobio je nagradu Slovo Gor�ina, koja se udjeljuje u �ast obilježavanja uspomene na Maka. To je jedina nagrada i priznanje koje je dobio do sada. Da parafraziram Gor�ina: Ako Ismihan sretnete - Na putevima -Gospodnjim - Moju - Složite - Za gor�inu - Džeminu !

159

NJEGOVA �EHRA

Prema horoskopu, ribe su, izme�u ostalog, sklone i vidovnjaštvu. Ako prolazim kroz teško životno razdoblje puno neizvjesnosti, u kojem ne mogu na�i valjane odgovore glede moje perspektive, i da nisam riba, zanimao bih se za astrologiju. Pro�itam neke horoskope, iako ih ne držim zaozbiljno. Do ruku mi je došao jedan horoskop na turskom jeziku, što je rijetko za islamsku tradiciju koja osu�uje vidovnjaštvo. Bio sam iznena�en koliko sastavlja� tog horoskopa dobro oslikava moje karakterne crte, pa i boju kose. Ono što je lijepo po tom horoskopu je preporuka da se �istim perom, koje do tada nije napisalo harfa, smo�enim u tintu od 5 grama miška i 5 grama šafrana, ispiše dova u sahatu ro�enja. Moja dova je ajet u kojem se govori da je Allah blizu i da se odaziva dovama svojih robova. Sam sam sebi ispisao tintom miška i šafrana tu dovu, stavio je u babinu hamajliju koju �esto nosim.

Da budem iskren, više sam �itao Alijin nego svoj horoskop. On je lav. Ali, osim liderskih karakteristika nisam ništa više u njemu našao što bi me fasciniralo kao tajno otkri�e Alijine li�nosti. A dovu koja mu se preporu�uje u horoskopu ne bih mu smio ni spomenuti, jer on ne vjeruje da postoje specijalne i šifrovane dove kojima se treba obra�ati Bogu.

Na svoj ro�endan pio sam kahvu sa Abasom Arijazandom, kulturnim atašeom Irana u BiH. Dugo se znamo i gajimo iskreno prijateljstvo. Pitao sam ga da li Šije priznaju astrologiju. Pitanje je bilo upu�eno nekom ko vjeruje u povratak Mehdije, a diljem islamskog svijeta na pragu 21. stolje�a javljale su se samoproglašene Mehdije. �uo sam za jednu pri�u kako je, navodno hazreti Aliju, uo�i neke bitke, posjetio astrolog da bi ga odvratio do tog nauma, jer su zvijezde bile u lošem rasporedu po njega.

Astrolog je raspored zvijezda crtao štapom na zemlji. Na kraju mu je Alija uzeo štap iz ruke i dopunio sa položajem jedne zvijezde, stoje astrolog previdio, i demantirao njegov strah. Abas je, naravno, kao ideološki islamski �istunac, zanijekao vjerodostojnost ove anegdote, ali je priznao da u Iranu postoje horoskopi koji se na persijskom zovu bahsuz. Od te rije�i je došla bosanska rije� baksuz. Izvorno zna�enje rije�i bahsuz odnosi se na �ovjeka „�ija je nada sagorjela u pepelu“. To je ekvivalent arapskoj rije�i ramadan, što zna�i situaciju kad grijesi posta�a sagore u pepeo.

«Prema iranskom horoskopu, kako mi se �ini, nastupa godina zmije, a prošla je bila godina miša», objasnio mije.

«Uuu, opasna godina!», uzviknuo sam.

«Ne, to nije loše», smijao mi se.

«Za mene je zmija simbol dušmanluka», grstio sam se.

«Ovo je godina za pare», loše se izražavao na bosanskom jeziku.

«Znaš, gdje je sehara puna blaga, tu su zmije! Možda �emo se obogatiti», grohotom smo se smijali.

Samo je još desetak dana do Sultanun- nevrusa, sultana svih dana, prvog dana prolje�a i dana Iranske nove godine. Godina zmije je prošla, ja se nisam obogatio, a vala ni Abas. Kokuz sam kakav nikad nisam bio.

Sufije su dosta prenijeli iransku tradiciju u Bosnu. Oni na neki na�in slave Sultanun- nevru.

«Tad zemlja iz dubine kaže Hu, i sve ozeleni«, govorili su mi derviši, žele�i objasniti da sve zikr �ini Boga (Hu - On) pa i Zemlja.

160

«U kakvom bismo svijetu živjeli da Zemlja iz svojih prsa na dan Sultanun-nevrusa ne kaže Hu?» To je vrijeme plodnih kiša nišana, do 40 dana. I na koncu derviši u proljetnom zelenilu prirode slave hazreti Hidra, tajnog savjetnika Musaa, a.s.

„Kud on korakne sve ozeleni“, vjeruju derviši. To je po krš�anskoj tradiciji sv. Juraj. Bošnjaci su bili odani svojoj bogumilskoj tradiciji i nekako miksali ova proljetna slavlja. Hazreti Hidra nazvali su hazreti Hrzul i smatraju ga dedom evlijom koji se dobrim ljudima pojavljuje u snovima sa Njegova �ehra zelenom dolamom i zelenom �almom. Može bahnuti na vrata kao prosjak i blago onome ko mu udjeli sadaku, kao što �e biti teško onome ko ga otjera sa praga.

Kao što sa Abasom nisam proslavio Sultanun-nevrus, tako se nisam sjetio ni tradicije svojih predaka. Nema više Jurjeva, niti truba �obana po selima, nema jaja, nemajurinih kola, ne bude se djeca rano i ne prš�u se omahom. A i pri�e o Zelenom dedi rijetko �ujem. Nestalo je i pri�a o ljudima koji takve dede posje�uju u snovima. Proljetni narodni praznici, nekad su to bili uranci, puni ašikovanja i radosti, zamijenili su ideološki praznici tzv. radni�ke klase, poput prvog maja, kada se slavilo, pilo i jelo, uz crvene karanfile i obožavalo Crvenog Mesiju - Tita. Ni te praznike slavio nisam. Nikad, elhamdulillah, na mom reveru nije bio zataknut karanfil. Crveni Mesija je umro, crveni karanfili nisu više u modi, a ljudi, ve�inom su to komunisti, po inerciji i navici, odu u prirodu, napiju se i najedu.

Ne slavim ni Hidžretsku novu godinu. Tek se prisjetim, ako sam u prilici, da trebam nešto prou�iti. Ina�e, mogu i ne primijetiti dolazak Nove muslimanske godine.

Vozio sam se sa Emreom kad me je Nejra nazvala na mobitel i �estitala Novu godinu. Tek tad sam primijetio kandilje na munarama. Vra�ali smo se sa farme koju su Emreovi prijatelji sagradili u blizini Silivrija. Emre mije želio demonstrirati njihove poglede na islam po kojem je islam vjera džometluka. Farma, kako je oni zovu, jeste velika baš�a puna raznog drve�a, cvije�a, mini jezera, pa �ak i životinja. Ljetnikovci u njoj su vrlo ukusni, opremljeni bogatim levhama, i namještajem, posebno divanima iz osmanskog perioda. Na takvom jednom divanu, u �ijem uzglavlju je izgraviran grb Osmanlija, a kako sam Emre tvrdi na njemu su sjedili sultani, pio sam kahvu iznad poto�i�a koji pravi malo jezerce. Gledaju�i u vodu, u jednom trenutku sam primijetio zmij�e, mlado od zmije, kako vijuga vodom kroz kamenje. Prisjetih se sna koji sam sanjao pri polasku. Sanjao sam kako pijem vodu sa �istog izvora. Onako kako sam tolio že� dok sam bio �oban, kleknuvši nad vrelo, usnama sam doticao i dojio izvor. I dok su mali klobukovi izvirali ispred mojih usana, skupa sa jednim klobukom iz izvora izišla je zmija, sme�e kože. Žrecnuo sam se jer me je dotakla svojim jezikom u obraz. Taj osje�aj iz sna i vje�ita fobija od zmija koju imam, pokvarili su mi šetnju kroz Vnirisno cvije�e vrta. Kad god nešto sušne, ja pomislim na zmiju. Mirisao sam cvijet kahve, doticao biljke kakve nikad nisam vidio, i mislio na suru El-Vakia, koja opisuje dženetske divane na na�in kako su to improvizirali Emreovi prijatelji. 1 sam u�im suru El-Vaqiu poslije sabah-namaza, po preporuci jednog ashaba koji je rekao da k�erkama u miraz ostavlja samo ovu suru i da im je to dovoljno da bi bile bogate.

Rekao sam Emreu iskreno šta mislim o njima: «Vi ste jedinstven islamski lobi koji afirmira vjeru u bogatstvo i ljepotu, ali sve izgleda nerealno i utopisti�ki.»

Znaju�i neke detalje iz biografije Haruna Yahye, pravo ime mu je Adnan Oktar, prije svega da je bio hapšen, te tadašnji kurs turske politike koji se obra�unava sa tzv islamisti�kim strankama i lobijima, pretpostavio sam da njihov lobi mora djelovati dosta konspirativno i stoga nisam želio insistirati na informacijama o njima, osim što sami žele re�i. Isto tako, nisam o�ekivao susret sa g. Oktarom, kojeg sam zamišljao kao sijedog starca misti�nog i isposni�kog izgleda. Insistirao sam na razgovoru o akidi. Nisam primijetio devijaciju, osim što sam primijetio da vjeruju u povratak Mehdija, i da su u poimanju predodre�enosti bliži tzv. Mutezilijama, koji su zagovarali u�enje po kojem je sve ve� unaprijed odre�eno, te da mi dunjalu�kim životom živimo kao da gledamo film o ne�emu što se ve� zbilo. Njegovi prijevodi nekih ajeta, na koje mi je ukazao Enver, prevodilac

161

knjige Teorija zablude Evolucije, izre�eni su u pluskvamperfektu. Moja vjera u kadae-i-kadej, predodre�enost, bila je liberalna i nije mi smetalo mišljenje koje malo više daje ingerencija Bogu nad našom sudbinom. Bez obzira što sam slušao da je dekadencija osmanskog, dakle islamskog društva, došla nakon što je Selim Jauz doveo arapsku ulemu mutezilijske provenijencije, po kojoj je muslimanu dovoljno samo znanje o vjeri. Navodno, u tom trenutku krš�ani, odnosno Evropljani, koji su porazili Osmanlije, nau�no i tehnološki napredovali su toliko da su postali superiorni u odnosu na islamski svijet, a to su i dandanas. Sa nostalgijom se sjetim Selima Jauza, koji je bio „kao ikindijsko sunce - žestoko šija i brzo za�e“. Osje�am da sam u toj dobi.

Tavaf ptica nad Bosforom

Ja vjerujem u mo� ideje, odnosno u svemo� Božije ideje. Vjerujem daje najve�a vrijednost islamskog svijeta u tome što imaju autenti�nu, neiskrivljenu Božiju ideju. Bez obzira na ogromnu tehnološku mo� Zapada u kojoj se dramati�no o�ituje njihova civilizacijska superiornost u odnosu na islamski svijet, civilizacija zapadnog svijeta ima jedan, možda jedini, defekt; ta civilizacija nema originalnu Božiju ideju. Isto tako, vjerujem da je zapadni svijet, odnosno njegovi najve�i umovi došli u fazu kad razmišljaju o spašavanju svoje civilizacije, razmišljaju na na�in šta bi vrijedilo otklanjanje ovog jednog -jedinog defekta. Vrijedi li to sve njihove ekonomske i tehnološke mo�i, pa i svih uspjeha i pobjeda, makar one bile i nad muslimanima? Ovo je moje najradikalnije, ali najiskrenije mišljenje glede odnosa Zapada i islama, i o tom-pitanju potpuno mirno spavam. Niti strahujem od mo�i Zapada, niti ga želim kopirati. Bog je iznad svega, a odnos prema njegovoj ideji je stvarni odnos prema mo�i. Ili, kako bi rekao Izetbegovi�:

«Cilj kulture je mo� nad sobom kroz moral, cilj civilizacije je mo� nad prirodom kroz nauku.»

Moje sumnje glede „Emreove vjere“, a koje mi je nesvjesno pospješila pojava male zmije, odnosile su se na njegovu smirenost i kritiku mene koji sam bio nervozan i nasikiran.

«Why, mister Nedžad?», odzvanjalo je u mojim ušima pitanje mladi�a lijepog izgleda i blagog osmijeha. U odnosu na njega bio sam pravi baksuz, onaj �ije su nade spržene u pepelu glede osobne perspektive kao muslimana, a vala i cijelog muslimanskog svijeta. On je toliko bio pun vjere u dobro, da je rekao kako je haram muslimanu biti nasikiran.

»Bilo dobro ili zlo - sve je od Allaha i elhamdulillah», govorio je. Po njemu, samo što se nije desio Ahiri- zeman, vrijeme mira, blagostanja, slobode i pravde i prevlasti muslimana.

Došlo mi je da mu kažem kako bih i ja tako razmišljao da vozim skupog BMW-a i imam milion na kontu. Ali, znao sam da njegova vjera i zadovoljstvo ne proizlaze iz toga, ve� iz vjere u ideju. Koja je to ideja? Emre je vjerovao u povratak Mehdije. Vjera u Mehdiju, ili Allahovu intervenciju preko Mehdije, bile su izvor njegove rastere�enosti i bezbrižnosti:

«Allah je iznad svake stvari!», uzvikivao je. Tu su se bile skoncentrirale moje sumnje, tu je vijugala ona zmijica žute boje pod vratom kao jagor�evina. Pomislio sam da pripada sekti koju je osnovao lider koji sebe vidi u ulozi Mehdije. A to nikako sebi nisam mogao razumom opravdati. Tek kad sam bio na mostu iznad Bosfora, znaju�i da je moj hotel na evropskoj strani, skužio sam da bi se mogao sresti sa njegovim liderom. Hasan, moj prevodilac, smijao se. Ina�e je ismijavao moju lošu orijentaciju u Istanbulu.

«Da, vidjet �eš šta sanjao nisi», zafrkavao me je.

On je, o�ito, razumio sa kim Emre mobitelom �esto razgovara. 1 on je želio vidjeti tog �ovjeka, možda više nego ja. Tako se po�eo prisje�ati nekadašnjih tribina na kojima ga je vidio. Nisam slušao Hasana. Misli su mi odlutale i pogled mi je lebdio nad istanbulskim džamijama koje plamte u kandiljima. Jednom sam se vozio jahtom po Bosforu i uživao sa haube u usplamtjelom

162

istanbulskom nebu nad Bosforom. Ptice su tavafile oko kandilja poput meleka. Kako sam jednom uspio prebrojati jato do 33 ptice iznad munare Plave džamije, tako sam pomislio na kruženje meleka oko Bejtul-ma'mura. Onda sam izustioja Kerimu ja Selam, i zahvalio Allahu, dž.š., koji stvorio nebesa i Zemlju, Arš, Džennet i kalem u Muharemu. U prvih deset dana Muharema stvorio je meleke Džebraila, a.s., donosioca objave, Mikaila, a.s., upravlja�a prirode, Israfila, a.s., onoga

Njegova �ehra

koji �e puhnuti u Sur, te je u tim danima hazreti Mejrema rodila Isa, a.s., bez muža. Ptice su opet tavafile oko munare Sultana Sulejmana. Ja ih nisam mogao brojati suznim o�ima. Zauvijek vjerujem da ih kruži ta�no onoliko koliko ima zrna na mom tespihu.

Tek kad smo došli pred željeznu kapiju u pristranku, kao da smo se vozili uz Tabiju, shvatio sam da �u se sresti sa Harunom Yahyom. Nekoliko željeznih kapija se automatski otvaralo pred nama. Na ulazu u vilu do�ekali su nas lijepo odjeveni mladi�i.

Moja mašta uvijek fula. �ovjek koji nas je do�ekao u prekrasnoj odaji, koja odiše bogatstvom i �isto�om, nije bio starac isposnik. Bio je to krupan �ovjek, sa dugom kosom na potiljku i lijepo potkresanom bradom. Bio je odjeven evropski i mirisao je prijatnim mirisom. Posluženi smo �ajem u porculanskim šoljicama. Pitao me je za Aliju Izetbegovi�a.

«On je lider cijelog islamskog svijeta i moj imam. Zato ga zamoli da mi svrati kad bude dolazio u Istanbul. Kad ga budeš vidio, poljubi mu ruku od mene i prenesi moj selam. Da mu Allah da zdravlje.*

ja sam govorio o njegovim knjigama, rekavši da sam u Zabludi teorije evolucije shvatio šta zna�i širk i zašto je tako opasan grijeh. Uvijek sam se �udio zašto islam toliko osu�uje širk (pripisivanje mo�i nekom drugom osim Bogu). Pod širkom sam mitski podrazumijevao ljudsku sklonost da obožavaju kipove i kumire. Ne vidim danas toliku opasnost od nekih kipova, a vala ni sklonost ljudi, poput mo�nih vladara, da imaju ambicije sebi pripisivati božanske atribute. Više neki isposnici, vjerski �udaci i samotnjaci sebi uzimaju za pravo da posjeduju nadnaravne mo�i, nego politi�ari koji su prili�no pod lupom medija i javnosti u svim zemljama.

»�itaju�i Vašu knjigu, shvatio sam koliko je jedna lažna teorija, ili mušri�ka ideja, poput Darvinove teorije evolucije donijela zla ljudima?! Vi ste sjajno raskrinkali Darvina, dokazuju�i da je njegova teorija iznjedrila i komunizam i fašizam. Vi ste, po mom sudu, izvanredan borac protiv širka najve�eg ljudskog grijeha.»

Nasmiješio se na moj komentar.

Harun Yahya izdanja na svojoj naslovnici imaju orginalnu zlatnu tugru Muhammeda, a.s., kao simbol pe�ata posljednje istine, a kako sam kaže pseudonim je uzet od dva imena Božijih poslanika koji su se borili „protiv demantirane židovske ideje“. Nisam bio pro�itao Knjigu „Tajna ruka u Bosni“. Mimo mog znanja pirati su je štampali na bosanskom jeziku. „Tajna ruka“ je, navodno, „organizacija koja je imala masonski i jevrejski identitet. Ova organizacija, �iji su �lanovi, prema ovoj knjizi, Henry Kissinger, Douglas Hurd, Lord Owen itd., rukovodila je „krstašicom frontom“ u Bosni. Nisam simpatizer knjiga „tajnih teorija“, ali sam fasciniran �injenicama i informacijama kojima obiluje ova knjiga. Zbog njegove naglašene diskreditacije cionisti�kog i masonskog utjecaja u svijetu, Harun Yahya je veoma �uvan �ovjek. Raspitivao sam se kod nekih turskih politi�ara za mišljenje o njemu, jedan od njih mi je rekao da ga oficijelna turska politi�ka elita smatra „paranoikom“. Kod islamisti�kih krugova njegova izdanja su veoma popularna. Neki muslimanski krugovi na Zapadu smatraju ga antisemitom, kao i Redu Garodija, koji je u svojim knjiga posumnjao u odnose Židova i Hitlera.

163

Nisam iš�itao sve njegove knjige, poput „Masonerije u Turskoj“, ili „Nestanak jednog naroda“, ali me je krug ljudi koji hizmete ovaj lobi impresionirao. Svi su lijepi, uljudni, obrazovani, tolerantni i puni vjere u kona�an uspjeh islama. Turska štampa im je imputirala tra�eve kako žive sa manekenkama. Naprosto, postoji neko pravilo me�u njima da su lijepi i zgodni, te odjeveni kao manekeni. Kod nekih od njih su sekretarice pokrivene hidžabom, što nije pravilo za sve djevojke koje rade sa njima. Voze luksuzna sportska auta itd. Iako mogu živjeti kao snobovi, ponašaju se veoma skromno i uljudno. To je ono što ih razlikuje od svih islamskih krugova ili lobija koje poznajem.

Njegova �ehra „Bijela ideja“ ili „bijeli prah“

Zbog toga sam im posvetio ovoliki prostor. Navodno je jedan nau�ni ameri�ki �asopis pisao o ovoj grupi kao jedinstvenoj islamskoj grupi koja �e preživjeti revoluciju Interneta. Pridružujem se ovom mišljenju. Ali, ostala je moja dilema za koju još nema odgovora. Zašto se ljudi poput Haruna Yahye, �iji je samo cilj širenje islamskih ideja, pa makar i ne bio u pravu sa svim svojim knjigama, moraju toliko osiguravati i bojati za svoju glavu? Pošto me njegov život u luksuznoj vili, štampa je pisala da vrijedi 12 miliona dolara, ogra�enoj sigurnosnim ure�ajima i željeznim kapijama te bodvgardima, podsjetio na kuma [talijanske mafije, Bože oprosti mi za ovako surovo pore�enje, pomislio sam kako je opasno „dilati“ „bijelu ideju islama“ isto kao i bijeli prah heorina.Jeza me je spopala od ovakvih razmišljanja. Razumijem da sve što je tajno ne mora biti kriminalno, može, naprosto biti vrijedno, ali šta može biti toliko opasno u pisanju o islamu?!

Preživio sam komunisti�ke progone zbog vjere i bio se svikao na apsolutnu slobodu djelovanja i govora. Nikad nisam pomislio da sam u opasnosti zbog toga. Znam da me ne vole zbog imidža islamiste koje ima moje prezime, ali to je samo neprijatnost, a ne i opasnost.

U toj godini zmije, kako mi je Abas objašnjavao, desit �e se 11. septembar. Prsti „tajnih ruku“ bili su na obara�u. Na websiteu Haruna Yahye izišla je knjiga Islam proklinje terorizam. On izvore konflikata i ratova, pa tako i terora, vidi u materijalisti�kim idejama �ija je odlika sebi�nost interesa.

Još jednom sam u toj godini posjetio Haruna Yahyu. Razgovarali smo kao prijatelji koji se poznaju. Govorili smo o Bosni. Ovaj put naš razgovor nije bio optere�en mojim predrasudama o njemu kao potencijalnom Mehdiji. Ideja o dolasku Mehdije eskalirala je u mojoj mašti.

Po�eo sam sanjati. Tako sam, Bože na hair i na dobro okreni, sanjao zvijezdu padalicu koja je poletjela sa neba iznad Kafkaza te preletjela planine, zemlje jezera i mora, do Bosne. U snu je objašnjeno da je ova zvijezda otkinuta, ta�no je upotrijebljen termin otkinuta, iz Dženneta izme�u 1957. i 1959. godirite i da �e ona privesti Bosnu u Džennet. Zvijezda je simbolizirala osobu. Adnan Oktar je ro�en 1956. godine. Prema tuma�enju ovog sna, prije bih ja bio ta osoba od Oktara. Ako bih podilazio sebi i uzimao Nostradamusov horoskop ozbiljno, koji tvrdi da je lsa, a.s., ro�en u znaku ribe, te još neke snove koje sam sanjao, mogao sam se i umisliti, ne daj Bože. Tražio bih neke metafizi�ke argumente, poput ovakvih snova. Presedan bi bio da sam ja samo ro�en 1959., a za�et sam 1958. Prema snu, tad je zvijezda otkinuta iz Dženneta. Zašto ne razmišljati o sebi na takav na�in? Pa ja sam sanjao san. Ali, moja biografija, moj intelektualni potencijal, moje (ne)obrazovanje, moji grijesi, moje mahane, hej-haj gdje sam ja... Ja da mi se Milostivi smiluje i oprosti mi. Koliko bih trebao biti glup da se usudim našaliti nekom o ideji da sam neka Mehdijina predvodnica. Zato sam san, a poštujem iskustvo sna kao spoznaje i zahvaljujem Svevišnjem na „svakom koraku“ što mogu sanjati lijepe snove, posvetio radosti spoznaje da �e Bosna biti spašena. Od koga? Samo to mogu u�initi odabrani i upu�eni od Gospodara svjetova! Zvijezde su simbol ashaba:

«Moji ashabi su kao zvijezde u no�i. Po njima se možete orijentirati«, preporu�io je Poslanik, s.a.v.s.

164

Ali, u „Božijoj baš�i svega imade“; susreo sam autora knjige na turskom jeziku „Dešifriranje Nostradamusa“. Knjigu sam držao u rukama, a nisam je �itao. On tvrdi da je Nostradamus pokrao lbni Arebija.

«Zna�i li to da je Ibn Arebi poznavao astrologiju, na osnovu �ega je imao takva znanja?«

«Ne, on je zaronio u Kur'anske dubine. Kur'an je nepregledni okean znanja. U njemu je sve zapisano.«

«Da li Nostradamus spominje Bosnu?«

«Da.»

«Kakva joj je sudbina?«

«Bosna �e postati muslimanska država za osam godina.« f Zasmijao sam se.

Njegova �ehra

«Zašto ti je to smiješno?«

«Mislim da je to isti rok do kad Bosna želi u�i u Evropsku uniju. Ali, ako to piše tamo negdje, znat �e i neprijatelji Bosne, i eto novog rata.»

Nisam ga držao zaozbiljno i pored toga što se dizao iza stola da promijeni abdest, jer je želio biti stalno pod abdestom.

Moj san, bar kako sam vidio geografski dio atlasa, obuhvata podru�je koje Izetbegovi� opisuje u ID kao „islamska federacija“. S obzirom na to da je ova njegova ideja bila politi�ki inkriminirana, javno o njoj nikad nisam raspravljao. Iako mi se, tajno svi�ala. Zato sam kroz san koji je izraz podsvjesne želje ili intime vidio nešto sli�no što je Izetbegovi� napisao.

Svoj san o zvijezdi padalici poklanjam Hakky Safak Sasu, iz Manise. Bio je Sivi vuk, nekad proglašene teroristi�ke organizacije. Kao student osu�ivan je na smrt, krio se u pe�ine Urfe, mjesta zavi�aja lbrahima, a.s., i odrobijao zatvor. Kad bih mu pri�ao o Bosni, plakao je. Kao što je zaplakao kad sam mu ispri�ao san.

«Tvoj �emo san i ostvariti, ako Bog da», obe�ao mi je.

«Zašto ste uzeli Sivog vuka za maskotu?«, pitao sam ga.

«On je simbol slobode. Neuhvatljiv je u svojim divljinama.«

Od tada se pozdravljamo sa skupljena tri prsta, tako da kažiprst i mali prst ostanu ispruženi, što simbolizira glavu vuka.

Hakky me je podu�io u�enju Merkez-efendije, na �ije dovište u Manisi dolaze hiljade vjernika, traže�i iladža kako duši tako i tijelu.

Kad je stari šejh bio pred smrt, pozove svoja tri najbolja u�enika kako bi izme�u njih odbarao najboljeg za svoga nasljednika, te im postavi isto pitanje:

« Šta bi ti uradio kad bi, meazallah, bio Bog?»

165

Prvi je odgovorio:

«Ja bih svim muslimanima grijahe oprostio.«

«Ja bih sve nevjernike islamizirao«, odgovorio je tre�i.

«Ja ne bih ništa mijenjao. Nek' sve bude kako jeste», odgovorio je MekezEfendija.

«Ti �eš biti šejh», zadovoljno se izjasnio šejh, vide�i da u njemu ima pravog u�enika.

Upitnik ispod turbana

Pojava Bin Ladena, koji nekima sli�i na Isaa, a.s., podvo�ena je, tako�er, pod ovaj kontekst. Prijatelji su mi slali e-mailove sa hadisima koji predvi�aju dolazak Mehdije. Tako �e se, prema nekom hadisu, odmetnuti jedna mladi� iz Poslanikovog, s.a.v.s., plemena Kurejš, a Bin Ladenovo porijeklo je, navodno, iz tog plemena, te oti�i u podru�je Horasana gdje �e izbiti rat. Misli se na ameri�ku intervenciju u Afganistanu. Poslije toga �e biti još jedan rat, misli se na ameri�ki napad na Irak, nakon �ega �e muslimani do�i u Kudus. Moj komentar je bio da vjerujem u mogu�nost novih nekoliko ratova, ali da „ovo nije moj rat“. Zašto?

0 Afganistanu sam znao veoma malo. Više sam znao o Talibanima, odnosno njihovoj ideologiji, nego o Afganima. Zanimljivo je da sam u Australiji �uo tvrdnju da su Afagani prvi muslimani koji su došli na taj kontinent. Bili su to vodi�i karavana sa kamilama, koji su se izvanredno snalazili u australskim pustinjama i šumama. Kažu da je željezni�ka pruga od Darvvina na sjeveru, do Sydneya, na jugu, sagra�ena po stazi tih karavana. Na tim dugim putovanjima Afgani su sagradili džamije, a neki od njih su ostali. Nema traga tim džamijama.

�itaju�i Pisma iz Azije, Zulfikara Džumhura, saznao sam o Kabulabadu i drugim gradovima sa sufiksom abad. Zuko kaže da je bio Staljinabad, pa su ga ukinuli. Mislio sam o Zuki kad su Talibani u Bamijanu ( dolini suza, klancu jecaja ili prokletom kraju) srušili Budine velike spomenike. Tvrdili su da su to uradili u ime „naj�istije islamske države na svijetu“. Pošto islam u Afganistan nije došao sa Talibanima, ve� sa generacijom ashaba, talibanska prepotentnost nije imala kraja. Sude�i da grad Mazrišerif nosi ime po hazreti

Njegova �ehra

Aliji, navodno je u tom gradu njegov tajni mezar, islam je tu bio još u vrijeme ovog halife. (Zuko ovaj grad opisuje kao „hiljadu i jedna tuga“) Zašto tadašnje islamske vojske nisu srušile ove spomenike? Zna�i li to da su Talibani svoju državu, i vojsku, vidjeli islamskijom od one u vrijeme halife? Da, to zna�i to! U tome je bila devijacija ideologije Talibana i u toj devijaciji koja je omogu�ila zulum i nasilje ležala je propast ove grupacije koja je bila zaposjela Afganistan.

Užasnut sam ameri�kom intervencijom. 1 kad kritiziram Talibane, to ne �inim da bih opravdao ispravnost ameri�ku upotrebu sile u Afganistanu. Ve� zbog samog islama. Problem Afganistana i leži u tome što islamska ulema nije ranije jasnije iznijela svoje mišljenje o Talibanima i njihovoj ideologiji. Mnogo prije 11. septembra, u intervjuu zaTV99, izgovorio sam kritiku na Talibane, kako mi njihov režim „tukne na fašizam“. Spomenuo sam primjer i Egipta koji je osvojen u vrijeme halife Omera, kao primjer da islamske vojske ne ruše kulturno blago drugih civilizacija, pa makar one u sebi imale i širk, poput kipova.

„Nisu mudžahidi Amr inb Asa pucali u Sfingu i okrnjili joj lice, ve� Napoleonovi vojnici!“, tvrdio sam u spomenutom intervjuu. Ruku na srce, malo je takvih glasova islamske uleme bilo u svijetu. Ako aktualna islamska ulema ne može (na vrijeme) kazati mišljenje o ovako krupnim devijacijama

166

u islamu i u ime islama, onda je jasan odgovor zašto me�u ulemom nema ljudi takve harizme da bi ih prihvatili kao Mehdiji. Zato im je bliža interpretacija Bin Ladena.

Kad sam �uo da se Ali Ag�a proglasio Mehdijom u zatvoru, a zatim se ponudio da ubije Bin Ladena, jasno mi je bilo koliko prstiju „tajnih ruku“ stoje na obara�ima. Sje�am se kad sam �itao o Ag�i feljtone i feljtone, te gledao film „Najtraženiji �ovjek“. Isti termin je upotrijebljen i za Bin Ladena. Ovaj dje�ak je bio prst nekih „tajnih ruku“, uspio je pucati u Papu i zametnuti kavgu, ubivši popularnog novinara, nakon �ega je hiljade studenata završilo u turskim zatvorima.

NfP|I

U skoroj prošlosti mnogi su Mehdiju vidjeli u imamu Homeiniju. U najmanju ruku, pripisivali su mu najavljiva�a Mehdije. Sje�am se plakata filma Nostradamus, koji je igrao i u našim kinima. Homeini je još bio živ. Jedan veliki upitnik ispod turbana, kakav je nosio Homeini, sugerirao je da bi se Nostradamusovo proro�anstvo moglo odnositi na njega. U deliriju eha, pozitivnog i negativnog, Iranske revolucije jedna grupa mladi�a bila je zauzela Haremi-šerif u Meki. Drama je, koliko se sje�am, trajala nekoliko sedmica, dok francuski specijalci nisu ugušili pobunu. Jedan od tih mladi�a se predstavljao kao Mehdija. Zbog ove afere dugo iranske hadžije nisu mogle obavljati hadž, jer je Iran bio optužen da stoji iza ove grupe. Možda je još bilo „pojava“ Mehdija, na lokalnom nivou.

Moj san o zvijezdi padalici iznad Kafkaza, bliži je Salahudinu Ejubiji, Kurdu, sunijskog mezheba, koji je ta�no na no� Miradža bio oslobodio Kudus. Nijednom krš�aninu nije „falila dlaka sa glave“, iako su krš�anski vitezovi masakrirali muslimane u Palestini. Bojim sa da bi danas Salahudin bio kjafir prema mnogim muslimanskim „herojima“, ili onima koji pretendiraju ili koji su spremni prihvatiti ulogu Mehdije. Isto tako, moje poimanje Mehdije je, uz sav respekt prema hadisu, umnogome razli�ito od predaja. U nekim predajama se tvrdi da �e Mehdija „ma�em i silom ujediniti muslimane“. Puno je rata i ratnih zastava, crnih i onih drugih, u tim predajama. Imat �e amame, �almu na glavi, u kojoj �e sjediti melek i govoriti: Ovo je Mehdija“. Puno je �almi i mitskih odora u tim predajama. Mitska muslimanska predaja kaže da �e Mehdija do�i, ubiti svinju i slomiti krst itd. Mislim da su takve vizije izraz frustracija muslimana i da mit nije svojstven ideji islama. Ako do�e, ili kad do�e Mehdija, ja ga vidim kao �ovjeka prijatna izgleda, uop�e ne mora imati turban, možda �e imati urednu i lijepu bradu, biti ukusno odjeven, i iznad svega imat �e odlike savršenog intelektualaca smirene dikcije, kakvu imaju ljudi potpune vjere u istinitost onoga što govore, te da �e putem medija savršenom lahko�om objasniti ljudima, kako muslimanima tako i nemuslimanima, njihove zablude, prije svega, i nedostatke svih svjetskih poredaka, te ukazati na genijalnost i svemo� Allahova koncepta ustrojstva društva nad njima. Vjerujem da je no� u kojoj je Džibril-emin saop�io prvu rije� Objave Poslaniku, s.a.v.s., nazvana Lejletul-kader, no� svemo�i, zbog toga stoje Svevišnji svoju svemo� dao samo rije�i. Bolje re�i ideji. Mogao je Bog sebe iskazati i na druk�iji na�in, ali odabrao je rije�. 1 zato vjerujem da samo rije� od svih ljudskih kapaciteta kojima je obdaren �ovjek ima atribut Božanske svemo�i.

«Pred njom se ne može postaviti „mažuno linija“. Ona osvaja ljudsko srce», rekao bi Bakir Izetbegovi�.

Mogao je Bog poslati meleka ljudima kao svog poslanika. Nije to u�inio. Odabrao je ljude �ije su biografije realne i životne, bez škrame mita. Možda je život Isaa, a.s., na granici mita. On je umro u 33. godini života. Nevin, nije kušao ljubav niti užitak bra�ne postelje. Zbog ovoga se vjeruje da �e starci u Džennetu biti proživljeni kao mladi�i sa 33 godine. Ali, zašto �e se baš on vratiti na zemlju i spasiti, ne samo islam nego �ovje�anstvo? On nema ništa ratni�ko u sebi. Zagovarao je ljubav i milosr�e. Kad vidimo opasnosti u kojem se svijet danas nalazi, prirodnije bi bilo da se vrati Musa, a.s., taj robusni, pa �ak i drski Poslanik koji se usudio zatražiti od Boga da ga vidi. On pobje�uje Faraona, prototipa zloupotrebe vlasti za ugnjetavanje ljudi, protiv kakvih se danas žele žrtvovati mladi�i diljem islamskog svijeta.

167

Kad sam bio u Kairu, posjetio sam tvr�avu Salahudina Ejubije. Vodi�, koji je znao moje simpatije prema lzetbegovi�u, uzviknuo je da Izetbegovi� podsje�a na njega.

«Možda», odgovorio sam. «Imaju dosta zajedni�kog.» Mislio sam kako oba potje�u iz malih progonjenih naroda. Njihovi narodi su bili izloženi brutalnoš�u i svireposti agresora, a da se oni nisu svetili. Oba su hanefijskog mezheba. Nit su Šije nit vehabije, rekao bih danas, kad su ova dva islamska mišljenja dominantna bar na politi�koj sceni islamskog svijeta. Niti pretendiraju, po prijeklu, da budu Mehdije. Šije insistiraju da �e Mehdija biti „iz ki�me nazreti Alije“, još im imponiraju neke predaje hadisa o pojavi mladi�a iz Horasana, stoje pokrajina na jugu Irana i djelomi�no Afganistana. Arapi, posebno vehabije koje ne priznaju šiizam, isto tako, vjeruju da �e biti iz plemena Kurejš. Ova historijska podjela koja se desila u borbi za primat nad Poslanikovim, s.a.v.s., naslije�em, podjela po krvi i tlu, predstavlja kost u grlu iskrenih muslimana. Prosto je nevjerovatno kako se to desilo odmah poslije smrti Božijeg poslanika, s.a.v.s., i kako je islamska civilizacija i pored ovog skretanja uspjela tako napredovati. Otklanjanjem ove šizme, dileme i podjele iz ideje islama, dobili bismo prili�no jedinstvo islamskog svijeta. Zar to ne bi bio prvi zadatak Mehdije?!

Muslimani broje samo ratove sa drugima, prije svega krš�anima i jevrejima. Ne broje svoje ratove, svoje konflikte i svoje nesporazume. Davanjem odlika vojskovo�e Mehdiji muslimani idu protiv sebe. Pojavom naoružanog Mehdije nastali bi ratovi na tlu islamskih zemalja, gdje bi se vihorile najviše muslimanske zastave. Islamski svijet je bogat razli�itostima kultura i civilizacija, zahvaljuju�i samo odlici islamske ideje da uvažava razli�itost kultura, obi�aja i tradicija sve do one mjere u kojoj one nisu mušri�ke. Samo jedan blagi povjetarac tolerancije dao bi plodove u tom šarolikom svijetu islama, poput onih blagodatnih kiša koje se najavljuju sa dolaskom Mehdije. Tad �e zavladati izobilje Ahiri zemana, tvrde hadisi. s

i

Odgovor Nemanji

Iznose�i ovakva svoja stajališta islamskoj inteligenciji, nikad nisam bio prekoren za njih. Neki su govorili da su Bošnjaci, uistinu, najtolerantniji islamski narod na svijetu. Onda su mi govorili da takvi moramo biti jer smo nau�ili biti sa drugim vjerama. Na tom im �esto odgovaram protupitanjem, a zašto nas isto tako smatrate najhrabrijim muslimanima na svijetu?

Sje�am se anegdote sa Džemom i Alijom kada su razgovarali o odnosima sa islamskim svijetom.

»Islamski svijet nas smatra najhrabrijim narodom*, smiješio se Alija.

«Kamo puste sre�e...», uzdahnuo je Džemo.

«Eto, mi o sebi ne mislimo dobro, a možda su oni u pravu.«

Grohotom smo se nasmijali.

Imidž Bošnjaka u islamskom svijetu, kao herojskog naroda, stvorio je ponajviše sam Izetbegovi�. Bijelac, Evropljanin, intelektualac i državnik, spominjao je vrlo ponosno Allaha, islam i muslimane. Arapi su imali svoje lidere nakon nacionalnih revolucija i nacionalnog zanosa. Ali, svi su se, manje-više, pretvorili u diktatore, i progonitelje uleme i muslimana. Pojava Izetbegovi�a, lidera jednog malog muslimanskog naroda iz Evrope, koji se bori za prava svojih muslimana, naišla je na simpatije, prije svega, onih muslimanskih masa koje su se razo�arale u svoje lidere nakon što su nacionalni pa i vjerski zanos pretvorili u mo� i silu radi provo�enja autokratskih ambicija. Te islamske mase su u Izetbegovi�u vidjele karakteristike svojih poželjnih lidera. Njegovi oponenti u islamskom svijetu bili su samo ostaci proruske, dakle, komunisti�ke inteligencije, te neke vladaju�e

168

oligarhije. Svi drugi slojevi, od nacionalista do vjerskih radikala, podržavali su Izetbegovi�a. Zanimljivo da mu niko nikad iz islamskog svijeta nije spo�itavao pripadnost mezhebu, što se me�u muslimanima smatra glavnim vododjelnicama razlika i razdora.

Turgut Ozal je bio Iztbegovi�ev prijatelj. Svoj prvi diplomatski korak u svojstvu predsjednika BiH u�inio je prema njemu. Predsjednik Ozal ga je primio kao državnika, ali doživio kao prijatelja. Izetbegovi� mije ispri�ao da mu je bio gost na pivatnom posjedu. Nije mi pri�ao detalje politi�kih razgovora, ve� iznosio impresije o njemu. Me�utim, mogao sam zaklju�iti da mu je Ozal bio mentor za me�unarodne odnose. Posebno za odnose sa SAD-om. Neki prijatelji iz MHP-a tvrdili su mi da se Izetbegovi� jednom tajno sastao i sa njihovim liderom Turkešom. Gle, �uda, negdje u Americi. 1 Turkeš je bio oduševljen Izetbegovi�em i ponudio mu svaku mogu�u pomo�. Ovu informaciju nisam provjeravao kod Izetbegovi�a, ali je smatram mogu�om. 1 navodim je kao primjer op�e prihva�enosti Izetbegovi�a kod muslimanskih lidera, bez obzira na politi�ku opciju, odnosno ideologiju. Ali, sve to govori i o samom Izetbegovi�u koji se nije ponašao kao politi�ki �istunac, niti arogantno biraju�i (samo) mo�ne i utjecajne. Njegov odnos sa Ozalom bio je pun uvažavanja, tako da se moglo zaklju�iti da je i Ozal bio njegov favorit me�u svim liderima islamskih zemalja.

Da je po pravdi i emocijama, Yasser Arafat bi bio najpopularniji i najharizmati�niji lider u postkolonijalno dobu islamskog svijeta. On ratuje pola vijeka i to sa najlju�im neprijateljima muslimana - cionistima. Izetbegovi� je ratovao (samo) 4 godine. Nedovoljno u odnosu na Arafata, da bude najpopularniji. No, ostat �e, i meni, nejasno kako se desilo da Bošnjaci imaju takvog lidera, a nisu baš sigurni u opstanak države za koju je ratovao. Dok svi muslimani svijeta imaju kakve-takve države, a nemaju lidera.

Upoznavši Ahmeda Ko klera, Tur�ina kosovskog porijekla, bliskog prijatelja rahmetli Ozala, imao sam priliku „iz prve ruke“ saznati koje stvarno bio Ozal. Najhitnije, po mene, bilo je saznanje da je Ozal bio vjernik. Ahmed se prisje�a njihovih Ramazanskih sijela do sabaha, zatim klanjanja sabah-namaza. Ozalov brat Korkut je gorljivi vjernik, žena mu nosi hidžab. Ahmed je tipi�ni predstavnik muslimanske aristokracije u Turskoj iz koje je ponikao i Ozal. Pozvao me je na ve�eru u svoj prelijepi stan. Odbio sam ve�erati jer se ni danas ne osje�am suvereno za tako raskošnim stolovima gdje se treba paziti na upotrebu escajga za razna, meni naj�eš�e nepoznata jela. Ve�eru su trebali služiti kuhari u odijelima kakva nose kleneri u najluksuznijim svjetskim restoranima. Žena i k�erka, kao i on sam, odjeveni su moderno sa preflnjenim ukusom mode. On inklinira sufizmu. Njegov na�in života bi mogao biti san svih bosanskih muslimana.

Saznavši da je jedan od mojih sugovornika, biznismen bohemskog izgleda sa lulom i bradom, jedan od ideologa i osniva�a Ozalove stranke, insistirao sam na paralelama i komparaciji izme�u Ozala i Izetbegovi�a.

«Ozal je bio politi�ar tehnomenadžerskog tipa; znao je probleme turske svakodnevnice i iznašao na�in njihova rješavanja. O�igledno je uspio u tome, jer je Turska za njegova vakta doživjela ekonomsku stabilizaciju. Od njegove smrti u Turskoj ni ekser nije zakucan. Izetbegovi� je politi�ar druk�ijeg kova; on ima ideju i viziju. On je borac za slobodu svog naroda. Otuda su im razli�ite harizme.»

Ovaj izuzetno obrazovan biznismen smatrao je da se Izetbegovi� nije smio povu�i iz politike, te da se morao nametnuti i na me�unarodnom planu.

«Mogao je posredovati u �e�eniji.«

Pravdao sam ga da je bolestan i star, te da mu je dosta politike.

Veoma dobro je poznavao Bosnu i Blakan. Citirao je Selimovi�a, Krležu, �ilasa. . .

169

Isto tako, možda ponajbolje, poznavao je historiju Bogumila.

»Bogumili su vjerovali u Mehdiju. Zato su odbili povjerovati u Papu. Me�u našim histori�arima ima mišljenja da su Bogumili kristijanizirano pleme iz Anadolije. Zbog toga je Mehmed Fatih dobio agreman da ga može islamizirati. Samo Bogumile, na cijelom Balkanu!«

»Niste Vi Bošnjaci bili najvažniji strateški partner Osmanlijama na Balkanu. Možda su bili važniji Srbi. A, Bogumili su, opet, povjerovali da je Fatih Mehdija, njihov osloboditelj. Vi imate kompleks izbavitelja jer ste historijski proganjani i ugnjetavani. Izetbegovi� je možda instiktivno dao naslov svojoj knjizi „Islam izmedju Istoka i Zapada“ u kojem je sažeta povijest vaše borbe za opstanak. Oduvjek ste sanjali nekog izbavitelja. Izetbegovi� je prvi lider u vašoj historiji, koji je od vas i koji vas je poveo u borbu za slobodu nakon što se napadnuti i sa Istoka i sa Zapada. On se pojavio kao jedini valjan odgovor Stevanu Nemanji do sada.»

Ovaj �ovjek je bio prili�no impresioniran lzetbegovi�em, više kao islamskim intelektualcem, nego politi�arem. On je u njemu vidio velikog reformatora cjelokupnog islamskog svijeta. Zato sam mu namjerno kontrirao.

«Ne mislite valjda da su Bošnjaci doživjeli lzetbegovi�a kao Mehdiju. Ovaj put svog spasitelja.«

«Ne baš tako, ali kad umre, slavit �e ga više», smijao se. « Neki �e ga, možda i tako doživljavati“.

Zato sam pitao šejha, Mesud-efendiju Hadžimejli�a, šta misli o Aliji.

«Samo ti njegovo ime sve govori. Sa�injeno je od „ajna“, koji ima oblik oka, „lama“, koji ima oblik nosa, i slova „ja“ koje ima oblik usne. Zamisli levhu presavijenu od imena Alija; vidjet �eš ljudsko lice u njoj. Njegovo ime ima ljudsku �ehru.»

170

MEKERU VE MEKERELLAH

«Kada su oni koji ne vjeruju htjeli da te u tamnicu bace, ubiju ili protjeraju �inili su spletke koje je Allah ništio, jer Allah to najbolje umije«, ovo je ajet kojeg od starina, s generacije na generaciju, u�e muslimani da bi se zaštitili od progonitelja svojih, posebno ponavaljajud „mekeru ve mekerellah“.

Kada sam sreo Nadiru Ljevakovi�, suprugu Irfanovu, rekao sam joj da u�i ovaj ajet jer sam ga i ja u�io kad mi je Džemo bio u zatvoru.

«Znam taj ajet. Moga dedu su 1947. na vratima ubili udbaši, pred o�ima njegove djece. Otac mi je vidio ubistvo svog oca na pragu. Drugi dedo sa maj�ine strane uhapšen je i majka mi je odrasla dok je on bio u zatvoru. Irafanov dedo je dugo robijao i još trojica amidža. Evo i on. Život u zatvorskim zidinama i da nam djeca odrastaju bez roditelja nosimo u svojim genima!»

Ponudio sam svoju pomo� Nadiri. Dužan sam muminima koji su mene i moju familiju bodrili kad nas je Munja ujeo za srce.

«1 to znam, Nedžade, tvoja je Emina prva ujutro nazvala moju Aminu». Suznim o�ima sam gledao u nebo. Pisao sam «sve moje Emine.» Emina i Amina su prijateljice i najbolje u�enice u razredu. Koliko je Emina ili Amina ubijeno, koliko ih je sirota, koliko �e ih odrasti dok su im o�evi u zatvorima?!!! Te no�i, baš kao 24. mita '83. Dnevnik FTV-a je najavio hapšenje Irfanovo. Nisam spavao. Ujutro, tužan, odlazim iz ku�e i pri polasku šapnem Emini da nazove Aminu i kaže joj da se ne sikira za babu.

«Reci joj da �eš joj biti od sada dva puta bolja prijateljica, molim te.»

Sa Irfanom nisam kakav prijatelj. Zapravo, bio sam se distancirao od njegovih prijatelja, a njega sam simpatizirao.

Tih i nenametljiv �ovjek, kakav je Irfan, sušta je suprotnost meni - tersu, rasijanom, brbljivcu, koji lahko opsuje, brzo svodi ra�une sa svakim. Ukazivao sam mu, kao takvom �ovjeku, na zloupotrebu tog kruga ljudi, demagoga i licemjera. Prisjetio sam se '92. kada su «prepametni» Zijo i Mujki, prijateljski �askali na ulici sa Burijem Bijedi�em. Buri je, kako sam Munja kaže, uveo Munju u DB i bio mu prvi šef.

Kako je Irfan primjer stotina žrtvovanih finih muslimanskih duša, tako su oni primjer desetaka onih, iz SDA i IZ-e, koji su ovaj nevakat za muslimane koristili da nahrane svoj kibur i ambiciju. Drama i agonija u kojoj se sada nalazi muslimanska fina i iskrena sirotinja nastala je po ovom klišeu. Kad sam napuštao Ljiljan, o�ajan, bez posla i novca, neki od njih su me tra�ali po hodžinskim sijelima. Htio sam napisati najteži tekst protiv njih, uzimaju�i za moto ajete iz sure Tebbet, u kojoj se proklinje Ebu Leheb i oni «koji u uzlove pušu».

»�uvaj se haseda (zavisti) muslimana, i mržnje �afira», savjetovano mi je, a kažu daje to hadis.

Moja punica Zejna, odrasla je i udala se dok joj je babo bio u zatvoru. Hase Kujundži� odležao je 14 godina robije po bosanskim rudnicima guraju�i kolica, i bosanskim šumama utovaraju�i balvane. Povezan je sa nekakvom grupom križara sastavljenih od 14 ljudi me�u kojima je bila jedna Hrvatica, u�iteljica Ljubica i E. ef. Javni tužitelj im je bio Hakija Pozderac. Punica se sje�a kad su ih u urganima vodili vezane kroz Klju�, dok su pred srpskom crkvom igrali kolo i podvikivali: «Ubiti! Objesiti! Iha-ha!!!» Sje�a se da je kao djevoj�ica išla babi u posjetu u Brezu. Tamo je upoznao Rešada Kadi�a, i pri�ao kako je to divan �ovjek, �iji se mevlud u�io u džamijama. Hasu Kujundži�a su 1992. �etnici polili benzinom i spalili ispred njegove ku�e na Pudinu Hanu, a jednog mu sina Šabana ubili.

171

Bio je omatuhio i nije se dobro sje�ao tog perioda. Rekao mi je da E. efendija, zna bolje. Otišao sam E. efendiji i napravio ragovor za Preporod sa njim. Bio je to starac koji jedva govori. Usta su mu se sušila. �etnici su pohvatali tridesetak muslimana i pritvorili ih u štale. Me�u uhva�enim je bio i on sa svojom ženom, mladom i lijepom hodžinicom. Muslimanska �eljad su pobijena i žene silovane. Izvjesni �etnik Milenkovi� silovao je «mladu i lijepu 'odžinicu». Završio se rat, preživio ko je preživio, Udba proganjala neprijatelje. U Klju�u je za komandira policije bio postavljen �etnik koji je silovao ženu E. ef. On je, vjeruju�i u narodnu vlast, podnio krivi�nu prijavu protiv Milenkovi�a. Mislio je da komunisti ne znaju daje bio �etnik.

�etnik uzvra�a udarac na na�in da hapsi E. ef. sa još 13 muslimanskih imu�nih ljudi «kulaka». Apsurdno, u to vrijeme su ganjali tzv. Križare, valjda bi to trebali biti katolici, i pod optužbom da su pripadnici te organizacije pohapse i muslimane. To je o�ito bilo vrijeme prije provale Mladih Muslimana. Tako su hapsili viso�ke Kožare skupa sa Križarima iz Vareša. Pri�ao mi je jedan Viso�ak, tada uhapšen kao Kožar, da ga je u zatvoru posjetio tada mladi oficir OZNE Raif Dizdarevi�.

E. ef. je preživio zatvor, plus gubitak gra�anskih prava, j;lad i �emer, i do�ekao starost sa svojom hodžinicom.Ne ;nam gdje i kako je umro.

(Kiša bi pala, pasti ne može ...) *- * *

Bio sam softa u selu Bronzani Majdan kod Banje Luke. Selo se nalazi na trome�i izme�u Banje Luke, Sanskog Mosta i Kozarca. Prelijepo selo sa bogatim usjevima kukuruza i pšenice. Sve lokacije oko njega, danas su, nažalost, poznata mjesta po stratištima muslimana. Napoznatije i možda i najve�e stratište u Bosni je rudnik Ljubija. Nije mi poznato da neko od muslimana danas živi tamo. Preživjeli su mi pri�ali kako je iza njih selo ostalo u teškom mirisu mrtvih tijela i da je mala cesta kroz selo bila sva u krvi. Jer su �etnici tuda vozili poklane muslimane u deponiju rudnika.

U selu je bila mala stara džamija sa drvenom munarom na kojoj me je ujeo stršljen za usnu dok sam u�io ezan. Samo su starci postili i hajali za vjeru. Omladina je cirkuzala sa nama dok smo klanjali teraviju. Bio sam gladan i teško postio duge ljetnje dane. Zato sam nakon ikindije rado išao u šetnju uz malu rijeku do Muhirfbg mlina, gdje pastrmke iska�u love�i muhe. Seljaci su vrhli pšenicu, djeca su se“ kupala u rijeci.

Huso, tihi �ovjek koji je uvijek klanjao pored mimbera, pozvao me na iftar kod svoje snahe. On je bio Mladi Musliman. Njega su kao mladi�a kad je pošao u Kozarac na teraviju, dok je išao vijugavom stazom kroz pšenicu, uhapsili ljudi u kožnim mantilima.

«Isko�ili su iz pšenice i safatali me. Fes mi je ostao u pšenici, a ja sam završio u Crnoj ku�i.» Huso nikad do zatvora nije bio �uo za MM. Bez presude je poslat na rad po rudnicima, gdje �e zaista upoznati MM.

Iza ku�e pred kojom smo se sastajali nakon ikindije, bili su proplanci. Na jednom od njih bila je masovna grobnica 240 ubijenih muslimana. Samo jedna „nadgrobna plo�a“, jedva vidljiva u travi, ukazivala je na to. Pobijeni su na brdašcetu ispred Husine ku�e. No�u su ih bili, palili, klali, pekli. Hiljada takvih „�etni�kih no�i“ muslimani pamte; gdje smrdi rakija, crne šubare i duge brade poje i psuju, noževi, lanci, vatra i krici. Obavezno hodža bude glavni junak. U�io je ezan, dok je gorio pred svojim džematom povezanim u sindžire i užad. Jedan trinaestogodišnji dje�ak je vezan sko�io u rijeku sa brežuljka. Pucali su za njim.

«Oti�i �emo kod njega. Mi ga zovemo Husica Sikirica Heroj.» Bio je na samrtnoj postelji, kad sam ga posjetio.

172

Husicu su zvali herojem jer se sikiricom osvetio �etnicima koji su te kobne no�i pobili muslimansku �eljad, pa i njegova oca. Sa�ekao ih je po živicama, iza grmlja, no�u...

Na dan srpskog referenduma bio sam u Banjoj Luci. Pravio sam intervju sa muftijom Ibrahim ef. Halilovi�em. Pitao sam ga: «Osje�aju li muslimani strah da se ne ponovi zlo koje je zadesilo Bronzani Majdan?» O�ekivano izjavio je da se zlo ne�e ponoviti, ali slutio je najgore.

�uo sam od Hajrudina Smaji�a da je jedan musliman sa Sokoca želio umrijeti na Bajram i to mu se ispunilo. Kad bi Hajro htio objasniti koliko je bio vjernik i zašto mu se ta želja ispunila, pri�ao je kako je ispod jednog golemog nišana, koji nikad niko nije mogao podi�i, a on uspio, našao sablju ispod kamena usprav zabodenu u zemlju. Na sablji je ispisan ajet i vjeruje se daje pripadala nekom šehidu.

«Vallahi, billahi sunetallahi, taj je �vojek po želji umro za Bajram, kako mu i prili�i.« I Husicaje umro herojske 17. no�i Ramazana, kako mu je, po mojoj želji i prili�ilo.

(Sabljo moja, roditelja moga, roditelja bega Isa bega ...)

Lazareve mrtva�ke kosti, gluho bilo, nosane su diljem Bosne uo�i rata, uz sav poj srpskih svetaca da bi bile donesene i u Crkvu Bogorodice u Knežini kod Sokoca. Prodavala se srpska zelja sa Kosova u vre�icama, pilo i pjevalo Miloševi�u, kasno u no�i, i lajalo muslimanima. Napisao sam tekst „Miloševi�ev duhovni socijalizam“ i spomenuo zlo�in u Košutici, selu svega nekoliko kilometara udaljenom od te crkve.

Dolazio sam vikendom klanjati džumu i u�iti djecu u džamiji na Košutici. U njoj su �etnici zatvorili tridesetak muslimanske �eljadi, pobili i zapalili. Samo je jedna djevoj�ica preživjela. Metak joj je prošao nekud kroz nos i ispod oka. Od preostalih mještana slušao sam pri�e o Pe�an�evim �etnicima. Pri�alo se i o starinama kad je Gazi Husrev-beg dolazio u svatove nekoj djevojci iz Mišivoda koja se udala u Stambol. Kasnije �u pro�itati �uveno pismo Sulatnu od šejha iz Knežine gdje su muslimani bili opkoljeni 7 godina. „Naše se džigerice isušile �ekaju�i pomo�, kad vidimo ždrale na nebu, pomislimo da ide Sultanova vojska...“ Uvijek su me ti veliki nišani neznanih šehida pored Košutice asocirali na tu patnju muslimana. Koliki god su nišani bili, mali su spram njihova herojstva!

Umro je jedan �ovjek u Preljubovidma. Išao sam sa Nurijom, tihim �ovjekom, po mehkoj prtini kroz borovu šumu. Ožaloš�ena stara hudovica imala je ožiljak pod okom. Bila je to ona preživjela djevoj�ica iz zapaljene džamije u Košutici.

Suljo Sultani�, iz Podorašca kod Konjica, bio je u partizanima mitraljezac. U rovu mu je poginuo prijatelj. Nakon rata u Konji�koj džamiji nosio je vunu za otkup. Bili su veliki redovi. Robu su mjerili jedan Srbin i jedan musliman. Mnogi nisu „u kilu“ napunili vre�e, pa su vra�ani. Kad je Suljo došao na red, vidio je Srbina kako pije rakiju u mihrabu džamije. Prema njegovu kantaru falila je „koja kila“. Vra�en je. Suljo je namirio. U me�uvremenu, nije lijepo re�i, vidio je da hudovice prolaze preko reda. Došao je ponovo do kantara. Srbin je ve� bio pijan. Opet je falilo. Suljo ostavi vre�e i pravo na pijacu gdje je kupio nož. Stavi ga za pojas i stane u red. Kako je došao do kantara, tako je izvadio nož i zamahao prema Srbinu. Je li ga stigao na munari, ne znam. Iskasapio ga je. Onako krvavim nožem u ruci prošao je �aršiju i prijavio se sam policiji. Odležao je 13-14 godina po bosanskim zatvorima, gdje je upoznao Mlade Muslimane.

«Sve sam radio, samo nikad nisam htio o�istiti krmetnjak! Tukli me bili koliko su htjeli, ali ja ga o�istio nisam!», sje�a se svojih zatvorskih dana.

Malo se sje�am Ese, kad se pri�alo da je otišao za Australiju. Ne znam koliko mjeseci je njegova žena trebala putovati brodom kad je sama* otišla za njima.

173

Mislio sam na njih dok sam iz aviona gledao �udnovatu zemlju. Ljudi puni nostalgije do�ekali su me na aerodromu u Sydneyu.

Svaki od njih je imao svoju sudbinu. Neki su teško radili, neki su oboljeli, neki nisu uspjeli u poslu. Ve�ina ih je živjela lijepo. Neki su sjekli šume, bekrijali i tukli se po kahvanama, neki su danono�no radili i brinuli se o familiji.

«Da mi je samo vidjeti bukvu», uzdahnuo bi Ismet iz Biha�a.

Vijesti su govorile o sukobima u Hrvatskoj i Pakrac je bio ozna�en vatrenim znakom na mapama CNN-a.

Oko njih su bili Yugali, legla udbaška, ustaški i �etni�ki lobiji, poput domova Ante Paveli�a i Sv. Save. Upravo su tad �etnici bili digli glavu. Šešelj je govorio u Domu Sv. Save. Navodno su Australci na dan smotre svoje vojske dozvoljavali i �etnicima, kao saveznicima iz II sv. rata, da u šubarama marširaju ulicama.

Pokazivali su mi gdje se obu�avala grupa „Fenix“ koja je 1971. god. upala u moj kraj na Radušu i Crni Vrh. Sje�am se pri�e oca Vejsila Glavaša, jedinog muslimana, koji je uhva�en i ubijen nakon zatvora. Pri�ao je kako je Vejsilova posljednja želja prije strijeljanja bila da vidi Begovu džamiju, bar izvana, i napije se vode ispred njenog harema. Zašto su Australci tolerirali fašiste? Smatrali su ih samo antikomunistima, što im je odgovaralo u vrijeme najezde komunista iz Vijetnama.

Uživao sam u mladoj historiji Australije kojoj su mnogi doseljenici bili skoro svjedoci. Dodirivao sam panj drveta za koji je Kapetan Kuk vezao svoju la�u kad je dotakao australsko tlo. A onda su slijedile grozne pri�e o „etni�kom �iš�enju“ Aboridžina, starosjedilaca. I tad su postojala drva za vješanje „bušmana“, kako su ih pogrdno zvali.

Zašto li sam, Bože, toliko sažaljiv nad historijom naroda koji su nestali?!

Kao i svugdje, Bošnjaci su se i u Australiji posljednji organizirali. Zbog strašne kontrole Udbe, koja je znala i ubijati emigrante, a i njihove razli�ite prošlosti, bila je posijana sumnja u džemate i ljude iz Islamske zajednice. To sam smatrao lokalnim problemima u kojima ne mogu u�estvovati, i sve sam ih gledao prijateljski kao bra�u koji pate za domovinom. Nije me zanimalo kud je koga sudbina vodila. Uzvratili su mi punim povjerenjem. Mislim da su me zavoljeli. Tako sam stekao iskrene prijatelje. Jedan od njih je i Enes Hasi�, iz Jajca. Po mom obi�aju, poslije ikindije „ubijao sam vrijeme“ u šetnjama uz more. Enes je došao autom i vozili smo preko mosta. Izvadio je kesicu u kojoj je bio mali busen zemlje.

«Ovo je zemlja sa mezara moga rahmetli babe.»

Vidio sam bolesnike, ranjenike, razne patenike, razgovarao sa njima i slušao njihove ispovijedi i patnje, a ovo je bio jedan od bolnijih razgovora i ispovijedi. Enesov babo je bio u�itelj u Sarajevu. Ne znam šta je bilo sa njegovom starijom bra�om koji su bili u Handžar diviziji. Ali, Enes se bez volje babine, kao maloljetan priklju�io Handžar diviziji. Imam njegov orginalan strip koji je crtao dok se Handžar divizija borila protiv Crvene Armije kod Pe�uha, a vala, i kod Kalesije u selu Ceparde. Hvalio je Malko� efendiju iz Biha�a, kao tabor imama. Nakon oslobo�enja, pobjegao je iz Jugoslavije. Svake godine je slao tajno novac da bi sjali kandilji na jaja�kim munarama.

«A jeste li vi stvarno uzeli vlast? Jeste li rastjerali Udbu?» sikirao se Enes.

«Svuda se Sunce ra�a, lijepa svaka je zemlja, kao što je Bosna moja...», pjevao je Sajo sa kasete.

174

U Begovoj džamiji, kad god bi bio ve�i skup, dok smo svi sjedili na koljenima i slušali mevlud ili vaz, jedan starac bi stajao poget, kao da �ini ruku, drže�i se rukama za koljena, ali okrenut zadnjicom mihrabu, što je djelovalo prili�no uvredljivo i bogohulno. Nikad ga niko nije opominjao za to. Raspitao sam se za tog �ovjeka.

«On je hudnjak lud. Do�e mahsuz u Begovu džamiju. Samo šuti i onako okrenut gleda u vrata džamije. Kao da se boji da �e svakog �asa neko upasti i pobiti sav džema't», objasnio mi je jedan stariji prijatelj.

»Njegovi su bili me�u najbogatijima. Komunisti su mu nacionalizirali imanje, on se opirao, došla Udba na vrata, isprebijala ga, i on poludio; hem za imetkom, hem od pendreka.»

I da spomenem svoju nenu, rahmetli Minu. Ostavila mi je u emanet svoju srmali seharu, vjeruju�i da �u je se ja „najprije sjetiti jasinom“. Nije mi ona prava nena. Tako smo je zvali, a bila je babina ma�eha. Nije imala djece, i moj dedo se oženio njome kad mu je umrla moja prava nena. Ispri�ala mi je svoju najtežu istinu života. Imala je barata Ramu partizana. Bilo je to po�etkom rata, kad još prtizani nisu bili omasovili. U susjednom selu Dobrošinu me�u Hrvatima je bio jak ustaški pokret. Ramo je krišom došao ku�i na konak. Željan žene i djece, iako umoran, dugo nije zaspao. A onda, „onako okupan“, pri�ala je njegova žena, zaspao je i nije �uo kad su ustaše upale u ku�u. Uhvatili su ga na spavanju i odveli u Dolac. Nena je bila djevoj�ica. �ula je krike i pla� Ramin dok su ga ustaše klale iza vrata.

«Tad sam od straha dobila prve haljine.« Od stida, muslimanke za menstruaciju kažu „haljine“. «Bog zna, a za to mi je hatar pa nemam evlada.»

(Sunce bi sjalo, sjati ne može ....)

Kad ho�u iskazati svoju kritiku aktualnog trenda ispoljavanja i življenja vjere, po uputama sadašnje uleme, a više iskazati svoju nostalgiju za ehli islamijetom, kakvim smatram minuli vakat nana i deda, onda se prisjetim Besima Veli�a. Emigrirao je u Ameriku u vrijeme komunizma, i danas, star i bolestan do�e u Sarajevo, posjeti sestre Behiju i Aišu na Bistriku i udjeli sadaku i zekat muslimanskoj sirotinji. Sve što smo pri�ali o politici, historiji i vjeri, posebno o bošnja�koj emigraciji, mogu i zaboraviti, ali samo jedan dio njegove biografije, odnosno njegove familije, za mene �e ostati inspiracija i dokaz da su se u Bosni kušali najsla�i plodovi ljubavi islama. Kad susretnemo lijepo pokrivene studentice, koje pamtim i iz džamije, one toliko ljubazno i umilno pozdravljaju Besim-beja, da sam se pitao ko su mu one. Muhamed ef. Veli�, njegov daljni ro�ak, pojasnio mi je:

»Njegove stipendistice. Ne znam koliko on i njegova sestra stipendiraju u�enica i studentica.«

Bio sam oduševljen da daju stipendije djevojkama.

Kasnije �e mi Muhamed ispri�ati kako je Aiša hanuma bila lijepa dok je bila djevojka.

«A sestra joj Zekija je umrla mlada», sjetno je pri�ao Muhamed, kao da želi pojasniti da hajrat za muslimanske djevojke daju (i) pri dušu svoje sestre.

«Zekija, mla�a Besimova sestra, umrla je kao djevojka. Pri�a se da su im majci, koja je bila veoma pobožna hanuma, u snu došle hazreti Fatima i hazreti Hatidža.»

«Treba nam jedna tvoje k�er da služi šerbe u Džennetu», obratile su joj se.

»Uzmite ljepšu», odgovorila je bez trunke razmišljanja. Da li je to bilo na sabah, kad se probudila, njena Zekija se nije odazivala iz sna.

175

(Sa mednom se rosom razgovara...)

U ovakvim mislima sam bio kako sam saznao da moja Emina sa svojom prijateljicom Aminom nosi njenom babi ru�ak u Zatvor. Zar da Emina ili Amina ponovo odrastaju obilaze�i zatvore i repriziraju sudbine svojih nana i pranana?!

Bio sam mrzovoljan i napastan prema „istaknutim javnim li�nostima“ koje sam sretao. Negodovao sam što šute. Nisam imao gdje pisati i protestirati.

Tako me je nazvao Bakir Hadžiomerovi�, urednik i voditelj emisije „60 minuta“. Rekao je da me poziva u emisiju sa Senadom Avdi�em o temi ugroženosti Bošnjaka.

Prihvatio sam i desio se dijalog, bolje re�i sva�a, kakva se ne pamti na našim televizijama. Danas bih to najradije zaboravio, iako sam stekao ogromnu popularnost kod muslimana zbog nekoliko izjava datih u toj emisiji.(„Bosna bez islama ne�e biti Bosna!“ „Nije mi poznato daje negdje u svijetli štampana Sveta knjiga sa predgovorom kojim se nije�e njeno Božansko porijeklo kao što je to Sulejman Grozdani� u�ino bosanskim muslimanima u Korkutovom prijevodu Kur'ana azimuš-šana! To smatram najve�om uvredom koju su preživjeli muslimani“ Jedan Avdi�ev naslov „Osiromašeni Kur'an“, asocirao me je na ovu uvredu.

Ružno sam se osje�ao dok sam gledao emisiju, vidjevši sebe kao budisti�ku ikonu sa šest ruku kako mlataram ispred Avdi�eva nosa. Ipak, uspio sam na gledaoce ostaviti dojam da Avdi� pripada Munjinom udbaškom lobiju koji ima animozitete prema islamu. Kasnije �e se medijske polemike još više rasplamsati, a ja �u osati po strani.

Zapravo, nesvjesno se Avdi� portretirao u toj emisiji, kakvim ga ja nikad ne bih uspio opisati; muslimani su u njemu vidjeli nešto šejtansko.

«Bio sam sa Senadom u razredu u osnovnoj školi. Mucao je. Gotovo uop�e nije mogao govoriti. Pri�alo se da ga je majka odvela kod neke vra�are koja mu je odvezala uzo na jeziku«, govorio mi je jedan mladi derviš.

»On može govoriti samo šejtanske vesvese, i laži, ina�e �e postati mucavac kakav je i bio», derviš je bio ubije�en da je Avdi� „šejtanski ambasador mržnje prema dinu“.

«Gen ga na licu nije izdao; on je Rom», pri�ao mi je nepoznat �ovjek, prepoznavši me u kafani.

«Nije lijepo gledati na izgled lica. Ja nisam ništa ljepši od njega», želio sam pokazati svoj nivo u odnosu na nepoznatog �ovjeka.

»Njegovi su bijeli Cigani. Ne želim vrije�ati Rome, ali Udba ja znala sebi odabrati. Kao što je odabirala za kilere impotentne muškarce koji nemaju milosti, i ne mogu biti ucijenjeni, tako je znala odabrati i njega. Znam jednog Avdi�a, možda su ro�aci, koji je ubijao emigraciju za Udbu!» Šokirao me je.

«Drugo je taj rad za Udbu, a drugo je kad se vrbuje novinar», ponovo sam pokušao biti pristojan.

»Inteligentan, vispren, ni�im nije vezan ni za jednu vjeru, ni za narod, samotnjak; odveden je na Sutjesku, za to sam mu svjedok, gdje je jeo zlatnim kašikama kao klinjo, tad se takvi pelcuju, uz logorsku vatru pjevao internacionalu, što je doživio kao nadahnu�e za istinsku religiju, a usput mu pokazali za lijepi strah, ako ne bude slušao... Eto ti Senadove škole», izdeklamirao mije osobine za profil Avdi�a. Zakleo me je da mu nigdje ime na spominjem.

«Pa Vi od njega napravište Lorku.»

176

«Kakvu Lorku?« nije znao daje muško.

»Velikog romskog i „crvenog“ pjesnika kojeg je Franko ubio.»

«Aha», prisjetio se. «0n više od Alije, a vala i od tebe, pravi Frankove fašiste«.

«Ma nije baš dotle došlo», spuštao sam oštricu razgovora.«

«Naivan si. On je tvoj „ubica“. Osvetit �e ti se. Sad šuti, prevario se što ti je dozvolio uop�e taj nivo da polemizira sa tobom. Potcijenio te je. Sve što znam o ovakvoj vrsti obra�una, a, vjeruj mi, znam puno toga, izme�u vas se mora stvar završiti kao kod pijetlova.«

«Po �emu zaklju�ujete da �u ja izgubiti? Ja sam njega persirao, a on mene nije.»

«Njemu vrijeme i prilike idu naruku«, zaklju�io je ne baš uvjerljivo, kako je zapo�eo savjet.

«Ali, ti braniš isto pokvarene ljude.«

Bio sam razvio intuitivno, kao progonjena zvjer, detektore za udbaše. Sje�am se da sam, dok sam sjedio sam u �ajdžinici na Baš�aršiji, kroz prozor gledao u dvojicu ljudi u kojima sam prepoznao udbaše. Džemo je ve� bio na slobodi i ja sam mislio da je opasnost od Udbe zauvijek prošla. Pitao sam se kako bih se sad osje�ao da njih dvojica u�u u �ajdžinicu i kažu:

«Po�i sa nama.«

Dok sam tako razmišljao, oni su otvorili vrata. Prišli su mladi�u, mislim da je bio Albanac, jer je nosio dugi crno-bijeli „Partizanov“ šal i špicaste �izme, i rekli:

«Po�i sa nama!« Mladi� se bez pogovora ustao i otišao sa njima.

Ovog samopredstavljenog udbaša nisam mogao detektirati kao takvog. Da li su moji instinkti izumrli? On kao daje osjetio moju rezerviranost, želio se dokazati:

«Kad si Avdi�a podsjetio da bi bilo fer da on piše o novinarima koji su radili za Udbu, i spomenuo mu prvu kahvu, znam na šta si mislio», smijao se.

«Ako pogodite to, povjerovat �u Vam sve što ste do sada rekli», uporno sam ga persirao i držao na distanci.

«Kad je Avaz provocirao pitanjima Avdi�a o navodnoj djevojci koju je ubio, što je �ista laž, on je odgovorio tekstom Jebemo Vam hajku! Još je Osmovi� bio urednik svih Avazovih izdanja pa i novopokrenutog Expresa. U samom uvodu Avdi� piše da se �uo sa Munjom koji ga pita: „Sje�aš li se prve kahve sa Ono?“ Mislio je na Osmovi�a», prili�no zadovoljan elaborirao je svoje analize udbaškog medijskog rata u Sarajevu.

«Mislio ja o tome na taj na�in ili ne, Vi ste do sada nalucidnija osoba sa kojom sam razgovara o toj temi«, dao sam mu kompliment.

«Nije mi žao šta rade Aliji i Bakini, pa ni tvom Džemi. Oni su ih tetošili, brat ti se bori sa vjetrenja�ama, a ti bi mogao platiti ceh umjesto njih. Ti si naivno hrabar, imaš muda do zemlje. Ali, ti ne znaš da to više nije Udba. Udbu si mogao, kako kažeš, prepoznati, jer je imala neka pravila. Sve su ovo udbaši za kriminogenom nadogradnjom, i tu više nema pravila. Spemni su na sve!» poentirao je da sam osjetio zebnju i strah.

177

«Od sada , umjesto Udbe, zapamti dvije rije�i: Kapo i mafija!!!« rekao je pred odlazaka.

Zato �u u skorašnjem intervjuu, datom Ozrenovom Startu, re�i da me je strah za Senada.

Ne znam šta �e se desiti i da li �e se šta dešavati izme�u nas, nikad više Senada ni vidio nisam. Uskoro �e se desiti smjena Munira Alibabi�a Munje. Udba je definitivno nestala sa povijesne scene. Pokušaj povijesne montaže i produženja krivice muslimanima bio je izre�en u naslovu SB «Dok su stari Mladi Muslimani bili povezani sa Hitlerom, njihovi nasljednici u SDA-u su ih povezali sa El-Kaidom».

Davnašnja Avdi�eva optužba da je Izetbegovi� bio ideolog Handžar divizije, te najnovija da se slikao sa Bin Ladenom tipi�ne su udbaške konstrukcije, koje, iako ih niko valjano nije demantirao, više nikad ne�e mo�i zaživjeti. U ušima mi ostaje vrisak majke koja je prva poviknula:

«Ma fija!!»

Prema jednoj verziji, semanti�ko zna�enje rije�i ma-fija dolazi od povika majke �iju su k�er vojnici htjeli silovati:

«Moja k�er!!!»

Kapo se na svim jezicima isto izgovara i ima isto zna�enje.

Ono u �emu se, danas, slažem sa mojim neznanim savjetnikom, jest fakat kako nema tog advokata koji može braniti brda muslimanske gluposti, pa i kriminala, koji su po�inili naši nacionallobisti.

0 osatlom nek se polemiše. Bez Udbe, molim!

Jedna smrt dva života

178

JEDNA SMRT DVA ŽIVOTA

Ovu godinu poredim samo sa '83. i '93. Nekako horoskopskj svako desetlje�e u tre�oj godini preživim nezgodu ravnu loma koljena.

Znam da je haram biti pesimist. «Onaj ko kaže da je islam propao, recite mu da je on propao», otprilike ovako glasi jedan hadis. Ali kakav si, onakvim vidiš svijet.

No, kad sam prolazio kroz isto�nu Bosnu, Ustipra�u, Me�e�u, zatim splet sela koje se još zove Strga�ina, a Rudo sam samo mogao zamisliti dok bih �itao tablu sa strelicom koja pokazuje krivudavi put ka toj muslimanskoj kasabi. 0 Priboju, tužnim svjetlima upaljenim u akšam u džamiji u Novoj Varoši ne mogu od tuge ni pri�ati. 0 izgubljeni Sandžaku! 0 tebi zaista ne�u ni rije�i.

Vratit �u se svojoj tuzi, kako bih objasnio zbog �ega mislim da ovaj narod nestaje.

Vra�ao sam se iz Sandžaka, pun gor�ine i razo�arenja, svratio sam u Novu Varoš da klanjam džumu. lako sam sumnjao da tu ima imam, ali ona svjetla u džamiji koja sam primijetio prilikom prolaska, a najviše što su Gafl i �ule, dali žmigavac da skre�u, ponukali su me da i ja skrenem ka džamiji. Obradovali smo se kad smo vidjeli daje otvorena. Došao je i mlad imam. Džamija je bila veoma �ista i mirisala je na suhe borove trenice. Starac sa bijelom kapicom na glavi i bijelim peškirom prekrivenim preko koljena sjedio je pored prozora. Dirao je tipke na starom kasetofonu, sa okruglim sme�im trakama kakve su se koristile prije dvadesetak godina. Zau�io je salavat, a zatim i ezan. Poznavao sam glas i trebalo mi je dugo vrmena dok prizovem lik i ime �ovjeka koji je to u�io. Kona�no sam se sjetio; bio je to snimak glasa Zahida Maki�a, imama i mujezina iz Banje Luke. Bio je više mujezin nego imam. U�io je salavate i mevlude po otvorenjima džamija. Morao bih provjeriti da li se njegov glas nalazi na long play plo�i koju su snimili Himzo Polovina i hfz. Sinanudin Sokolovi�. Hvalisao se da je u�io Kur'an pred arapskim kraljevima. Njega su �etnici zaklali u Banjoj Luci. Nije imao djece, a �ini mi se da se nije ni ženio. Kao da je �itav život proveo u�e�i salavate i ezane.

Na um su mi padale razne hikjaje koje govore o ljudima sli�nim Zahid efendiji. Rumi je ispjevao divnu hikjaju o �emanetu. Ali, nijedna ne bi pristajala da ga opiše. E sad što ja mislim da je njegov salavat, više nego ezan, najtužniji mekam koji sam �uo( a može biti samo moj doživljaj). Glas, grlo, ljubav, tuga, ljepota, Allah, Pejgamber, islam - glas, nož, bol, strah i �etnik! To su bile rije�i koje sam imao pred sobom, ne slušaju�i hatiba sa mimbera, u džamiji dok sam mislio na Zahid efendiju. Mogao sam dodati još rije�i Džennet, vje�nost i sli�no. Nikako nisam želio prizvati Aliju (Izetbegovi�a) u sje�anje. Na njega mi je hatar zbog ovakvog Sandžaka kakvog sam vidio.

«On i njegova SDA! On i njegova („kadrovska“) politika!«, grmio sam u sebi od ljutnje.

Ali, znao je izre�i lijepu misao. Sje�am ga se kad je jednom �estitao Bajram u Begovoj džamiji, izme�u onih željeznih skela.

«Mi smo narod koji jednom umire, a dva puta živi», rekao je !

Eto rama za sliku Zahid efendije. Zaista �etnici ne znaju da kad su prerezali njegov grkljan, nisu mogli prerezati njegov prelijepi glas.

«lsmailovo grlo nož ne reže», pjeva Rumi. «Jer je to grlo istine!«

lako su ga ubili, oni ga slušaju svakog petka. I bit �e tako sve dok ...?! Kad �e presahnuti glas Zahid-eferidije u Novoj Varoši? Ne�e ga �etnici ugušiti, iako su se gotovo svi muslimani iselili i još se iseljavaju. Kad onaj dedo, posljednja uspomena ehliislamijeta, što �istim peškirom prekriva stari kasetofon, više ne bude mogao okrenuti onu tipku ... Ne mogu zamisliti.

179

JEDNA SMRT DVA ŽIVOTA

Jedna smrt dva života

Sjetio sam se da sam Zahid-efendiju posljednji put vidio u Bronzanom Majdanu daleke osamdeset i neke. Bio je Ramazan. August mjesec. Bejrut je gorio. Vru�ina. Neko je umro. On je bahnuo i nametljivo preuzeo organizaciju dženaze. �uo mu se zadah iz usta dok mi je, kao maldom softi, govorio ovo ovako, ovo onako. Okretao sam glavu. Hem postim, hem zadah od mejta, hem zadah iz njegovih usta...

«Kako se kajem, moj Zahid-efendija, zbog svoje mladala�ke arogancije«, šaptao sam u sebi dok sam mu u�io Fatihu. A evo, ispaštam. Ponekad primijetim da mi sugovornici stavljaju ruku na usta dok pri�am. A ja brbljam li brbljam... Kao ovi naši velikani koji obilježavaju godišnjice smrti i pokolja muslimana. Pa i Zahidovu godišnjicu, samo ga niko ne spominje. Grme mikrofoni, prijete kako se nikad više ne�e ponoviti. Koliko ih grlo nosi dovikuju se sa mrtvima, koje nazivaju šehidima.

Tako ih slušam na televiziji, i sve rije�e uživo. Ne prisustvujem više masovnim skupovima. Ne mogu! Televiziju isklju�im. Tako sam ku�i uklju�io televiziju da zanijetim dženazu umrlim Srebreni�anima. A onda isklju�im jer ne mogu slušati duge govore bošnja�kih vjerskih i politi�kih lidera. Prou�im imjasin i ušutim.

Tako se zateknem, u Biljanima, naprimjer, i krijem dok protutnje govorancija muftija i esdeaovih lidera. Vru�ina, grme loša poja�ala, nene se skupe ispod lipa, taru suze i znoj rogljima od mahrama, pate se �ekaju�i da se sva ceremonija završi i da oni u miru prou�e fatihe na mezaru i odu ku�i. Ne bilo pore�eno, kad vidim ono šarenilo iskupa, podsjete me na zbjegove . Zar uvijek taj vjerni�ki, u srce ubodeni vjerni�ki narod mora biti talac svojih ili tu�ih velikana i glavešina koji im se obra�aju megafonima.

«Ma kanite se više te hude muslimanske sirotinje!« do�e mi da viknem i otjeram grlate govornike koji su i za Titinu smrt govorili, estagfirullah: «Ne recite za njih da su mrtvi...» i tražili da mu se džematile u�i Fatiha.

Oni su zaista mrtvi u njihovim govorima. Oni uop�e ne govore o njima i njihovim životima.

Slušao sam Amerikance kad govore o žrtvama iz njujorških tornjeva. Oni, zaista, govore o konkretnim ljudima, njihovim životima. Kakvi god da su im bili životi, možda monotoni i birokratski dosadni, bili su njihovi životi i bolno je što ih ne žive nakon 11. septembra.

Kakav god život živjeli Biljan�ani, njih haman tri stotine - ljudi, žena, djece i djevojaka, skupa po�ivaju u džematu harema, bolno je što ih ne žive više. Oni jesu šehidi. To je velika utjeha vjerni�koj duši. Ali prije nego su ubijeni, da ne kažem, prije nego su postali šehidi, živjeli su nekakav dunjalu�ki život. Poput Zahida Maki�a. Kakav god da mu je bio život, možda samotni�ki i bijedan, on ga je živio i bio ponosan na sebe, najviše na svoj glas, i, vjerovatno tužan dok bi u�io salavate za rani sabah, pa vidio kako se tek poneko svjetlo pali na prozorima...

Zato drhtim nad trenutkom kad ruka onog dede iz džamije u Novoj Varoši više ne�e mo�i okrenuti tipku na starom kasetofonu... Allah, ilellah, selam alejkum!

180

NOVI VRLI SVIJET ISLAMA

NOVI VRLI SVIJET ISLAMA

Moj �udni prijatelj Saja, da mu se AIlah smiluje, obilježio je moj period boravka u Zenici tokom rata. Kako mi je bahnuo u kancelariju u krznenoj bundi i šeširu sa rukopisom knjige pod pazuhom, februara '93., nigdje se nisam mogao skrasiti od njega dok više nije lobom pao na postelju. Posljednji put sam ga vidio na krevetu, mršava i gladna, u kasnu jesen 2000. Donio sam mu smokava. Drugi su mi rekli, �itaju�i smrtovnice, da je preselio i da mu je klanjana dženaza u njegovom rodnom selu Mosor kod Travnika..

«Imam važnu knjigu koju moram objaviti...!» autoritativno je lupao šakom po fascikli. Nakon što se predstavio u svoj svojoj veli�ini, a nisam sreo �ovjeka da živopisnije kazuje svoju biografiju, predložio sam mu intervju za Preporod.

Nakon tog intervjua morao sam mu uraditi knjigu. Za mnoge vrlo nezgodne situacije u koje sam zapadao zbog njega, krivio sam sebe jer sam mu objavio knjigu pod naslovom „Od Spahe do Alije“. Predstavljao se da je završio Travni�ku medresu, zatim VIŠT, da bi radio u kabinetu Mehmeda Spahe u Beogradu. Navodno mu je babo bio �lan užeg MedžlisaJMO.

Zbog njegove interpretacije ubistva Spahe, smatrao sam da je to dobro objaviti. Ubje�ivao me je da je Dragi Jovanovi�, šef srpske policije, toga dana kad je Spaho umro, vi�en na vratima njegovog kabineta. Na�in ubistva je bio strujni udar dok se kupao u kadi. Pri�a o ubistvu Spahe je op�eprihva�ena istina. Ali, nikad niko nigdje nije tako nešto eksplicite svjedo�io. Ni njegovi suradnici, ni njegova familija, koji su još bili živi, nikad nisu eksplicite tako nešto svjedo�ili.

Balijska posla. Svoj kukavi�luk prikrivaju umotanom fino�om, objektivnoš�u i tolerancijom.

«Ovo je rijedak svjedok koji to jasno tvrdi», mislio sam. Dok mi je hvalisavo objašnjavao kako je razbio nos u „rolsrojsu“ koji je vozio po Beogradu, kao „drugi Spahin“ sekretar, te pla�ao pjevaljkama pjesme na Terazijama: „Bona Jelo bil' se potur�ila?“, hranio mlade komunisti�ke studente kojima su �arape bile poderane na petama i prstima poput Tode Kurtovi�a, nikad nije propustio priliku ponoviti zakletvu da mu je jedini cilj bio osvetiti svog u�itelja Spahu.

Koliko god, kasnije, saznavao da je Saja imao problem lažnog predstavljanja, jer niko, ama baš niko, nije potvr�ivao sve njegove reference koje je sebi pripisivao, smatrao sam korisnim objaviti njegovu tabloidsku veziju ubistva Spahe. A bio je pukovnik NOB-a, doktor, pomo�nik ministra zdravstva, predsjednik kluba FI< Sarajevo, svjetski trgovac naftom i draguljima itd. Naj�eš�e su ga pamtili kao prodava�a vlaši�kog sira i upravitelja kluba FK Sarajevo.

Hvalisavo bi govorio o vremenu kad je prevario Titu, podvaljuju�i mu elaborat - knjigu o stanju zdravstva u BiH nakon rata.

Da bi sagradio mnogobrojne bolnice po BiH, navodno je predložio Titi da proda „matrese“ zalihe hrane koji su bili u BiH, a dobiveni su od ameri�kog predsjednika Trumana kao pomo�, ako bi Staljin krenuo na Jugoslaviju. Pokazivao je knjigu kožnog poveza sa specifikacijom i tabelarnim prikazom zdravstva u svim jugoslavenskim republikama. Stvarno je na koricama pozla�enim slovima pisalo njegovo ime. Za ovu operaciju pomogao mu je Avdo Humo, kojeg je veoma cijenio. Posebno ga je volio stoga što je sprije�io rušenje nišana Mehmedu Spahi, na kojem piše, „vo�a muslimana“. Navodno su komunisti Starog grada to bili inicirali.

181

Svoju snalažljivost isticao je raznim primjerima. Pri�ao mi je kako se htio udvarati Jovanki, budu�oj Broz, u Dubrovniku dok se Tito spremao na put u Englesku. Navodno je Jovan ka tad bila njegova garderoberka. Dok ga nije upozorio šef Titinog osiguranja, musliman, i spasio mu glavu.

Imao je brak iz kojeg je dobio troje djece. Odmah poslije rata se razveo.

«Kad se jednom razbije bardak, ne sastavljaj ga», pravdao se nekim savjetom što više nikad nije uplovio u bra�ne vode. A bio ga je glas da se ženio sedamnaest puta.

Ljudi su govorili jedno a on drugo, o sebi. Navodno je namjerno krio svoj identitet.

«Nikad ne dozvoli da te ljudi do kraja upoznaju«, savjetovao mi je. «Samo �u tebi jednog dana otkriti sve o sebi. Pripremit �eš kasetofon i ispri�at �u ti. Za sada znaš samo deset posto.«

Sa familijom se nije najbolje slagao i živio je kao samac. Dolazio mi je ku�i i moji su ga voljeli. Bio je kulturan i uljudan. Donosio je naramak �okolada i vo�a. Nikad novac nije davao. Posebno bi me opsjedao kad bi dobio novu ideju za novu knjigu. Iskreno, nisam mu vjerovao, ali bio je neodoljiv u svojim veoma zanimljivim ispovjedima. Ponekad bi mi naudio jer se pred drugima pozivao na moje ime. Onda bi neki kojima je dugovao, a bilo je i takvih, dolazili i molili da ga „pritisnem“ da im vrati dug.

Tako je izvjesni Šefik, stariji �ovjek, nekad bio na Golom otoku, došao sa tvrdnjom da mu duguje novac. Ružno sam mislio o njemu kao prevarantu.

«Taj �ovjek je pisao moju biografiju. On sve zna o meni. Moram ga držati ucijenjenog«, objasnio mi je. «Dao sam mu zemlju kod aerodroma«.

«Pa nek' ti vrati tu biografiju, a ti njemu novac.«

«Šta ako ima kopiranu?!«

Ta biografija se odnosila na put njegovog sticanja velikog bogatstva preko trgovine nafte i dragulja.

»Njemu sam sve ispri�ao«, tvrdio je.

To famozno bogatstvo koje negdje u svijetu u nekim svjetskim bankama i kompanijama ima Saja, bilo je predmet mnogih sprdanja, ali i naivnih nada kod mnogih njegovih poznanika.

Zbog toga bih se zastidio pred ljudima koje je iznevjerio. Ponekad bih ga veoma oštro upozorio i podvukao «crtu» u relacijama sa njim. Tako se jednom bio naljutio na mene. Sretao sam ga tužna i usamljena, da sam se sažalio. Bio je sretan kad sam ga pozvao na pe�enje kod Sal�inovi�a. Nikad nije dao da ja platim. Krili smo se od gladnih boraca dok smo jeli pe�enu janjetinu.

Moram priznati da sam bio povjerovao u njegovu pri�u o basnoslovnom bogatstvu. Posebno kad bi preda mnom množio tri kolone cifara, bez nula, da bih bio u dilemi da li se radi o milionima ili milijardama. On nije bio deskriptivan u svojim fantazijama, ve� veoma �injeni�an. Tako je negdje imao dionice u kožari gdje nije imao profit ve�i od 9 posto, što ga je navelo da ih proda. Zatim je pratio rast dividende preko neke sekretarice koja «u nevi�eno prodaje njegove talone» na svjetskim burzama. Da bi bio zadovoljan ulogom u draguljarnicu, naprimjer. Nisam mogao vjerovati da se može lagati matemati�ki. Deskripcije o vilama na svjetskim jezerima, no�ima u društvu sa Marijom Kalaš itd., mogao sam pripisati mašti. Ali, lagati ciframa, ponavljati imena banaka, i na koncu pokazati sliku «tria» - on sa jednim Jevrejom i jednim Arapom, sa kojima se obogatio prodaju�i naftu, posebno u vrijeme „pustinjske oluje“ i švercuju�i dragulje iz Južne Afrike, do Holandije?!!!

182

Taj, kako �e se ispostaviti, izmišljeni svijet bogatstva i profita, po�eo je kad je uspio uvjeriti neke Jevreje da je njegova tetka u Travniku spasila osmero Jevreja u Drugom svjetskom ratu.

«Mene je majka rodila nafakali, dok je klanjala ikindiju. Ako te dodirnem, bit �eš bogat«, imao je obi�aj govoriti o sebi. Majka mu je imala dvadesetero djece, i nekoliko usvojenih ratnih siro�adi. Navodno mu je pradjed trgovao sa Be�om, gdje je imao svoj apartman. Uvrijedila ga je recepcionerka, dok je tražio svoj apartman, ne vjeruju�i da on u suknenim �arapama i kožnim opancima, šarvalama, bensilahom, i fesom može imati novac. Iz inata, poput današnjih arapskih šejkova, kupio je cijeli hotel.

«Dao je �up dukata da odbrani bošnja�ki ponos«, tvrdio je. U Saje niko nije bio obi�an. Svak je bio izniman. Od njegove ugledne familije histori�ari, poput Purivatre, spominju Mahmuda, njegovog oca, kao Travni�kog veleposjednika koji je prisustvovao skupu uglednih Bošnjaka da bi potpisali Rezoluciju za podršku autonomije BiH, i osudili politiku Džafera Kulenovi�a.

Dok je radio za FK Sarejevo, tad se igralo sa Realom i Brazilom. Pomagao je, navodno, Hasetu koji je radio kao mesar, da do�e do radnji i ku�e. Iznimno je volio Vahidina Musemi�a. A sve zasluge za Safeta Sušica preuzimao je sebi. Pri�ao mi je kako je otišao u Zavidovi�e kad je �uo da Zvezda, nakon Seada, ho�e kupiti i Safeta.

Babo Mulo ve� je bio dao saglasnost za Zvezdu. Vidio sam mu majku da klanja. Uzeo sam Mushaf i rekao joj:

«lzgubila si jednog, izgubit �eš i drugog sina.»

«Mulo, pitam li se ja šta u ovoj ku�i?»

«Pitaš?»

«Onda nek' Safet ide sa Efendijom.«

«Tako sma ga doveo u Sarajevo.«

�uo sam da se poznavao sa Karadži�em, a i da je Tunju dovodio da predaje marksizam fudbalerima.

«FK Sarajevo je bio paravan za politi�ko lobiranje. Tamo su svra�ali svi iz CK-a.»

Saja je bio bolestan. Preživio je infarkt. 1 za to je imao svoju verziju, a poznanicu drugu.

«Profit me umal' nije ubio. Zaboravio bih na jelo. Nisam mogao di�i slušalicu.«

«Ma kakav profit, problem je bila ženska«, panjkao ga je jedan poznanik.

Sve ove njegove fikcije ne bi ništa zna�ile da on nije lobirao za Ameriku. Toliko je agitirao Ameriku i mrzio Ruse, da su ga zažvali Clinton, ali i osumnji�ili da je špijun i da radi za CIA-u.

Zapravo on je i došao meni sa ceduljicom u ruci koju je nudio da potpiše Mirsad �eman, tadašnji v.d. predsjednik SDA.

«Pošto je SDA demokratska stranka, treba podržati demokrate i tražiti udar na Miloševi�a. Imam �ovjeka koji vikendom ru�a sa Clintonom. Muke Americi sa Jadrana poslati raketu u Miloševi�evu sobu?!»

183

U to vrijeme pisala su se pisma raznim liderima svijeta. Svaka šuša u Bosni pisala je nekom predsjedniku. Ali, neuvjerljivo je bilo da Mirsad Ceman piše Clintonu.

«Reci Billu da nam pošalje ono...», navodno je general Alagi� govorio nekom stranom diplomati. Pošto je general Alagi� bio veoma dobar ahbab sa Sajom, jer mu je ovaj oslobodio selo Mosor, u kojem se on zatekao u vrijeme napada, mora da ga je on nadusio na to.

Njegov koncept pobjede Bosne je bio oslanjanje na Ameriku i Saudijsku Arabiju, distanciranje od Rusije, Kine i Irana.

«Samo da Amerika i Saudija otvore svoje amabasade u Sarajevu. Gotovo je Srbima.«

Pri�aju�i mu svoje planove sa medijima, u kojima sam imao namjeru osnovati i TV, Saja mi je sam ponudio pomo�. Nakon stoje konsultirao, a stvarno su ga ranim jutrom neki vi�ali da izlazi iz bijelog džipa Evropskih promatra�a, gdje je on razgovarao satelitskim telefonom, donio mije ponudu da �e mi kupiti opremu vrijednu 12 miliona dolara. Njegov prijatelj iz jedne banke �e mi dati kredit sa 2 posto kamate na 15 godina graces period, i 50 posto jeftiniju opremu nakon 27. decembra te godine. Rekao mi je i firmu koju �u morati reklamirati itd.

Povjeraovao sam mu. Njegov uvjet je bio da ga odvedem kod Izetbegovi�a. Prvo sam pitao Bakira.

�uvaj se, Nedžade, i mene su izvarali. Ne vjerujem da ima toliki novac.»

Ipak, otišli smo kod Alije. Bili samo 65. toga dana koji su otvorili kabinet Izetbegovi�u. Dok je sjedio sa nama �esto ga je telefonski kontaktirao Haris u vezi sa sastavom vlade.

»Vjerujem da si pošten �ovjek, Alija. Znam ti brata Šukriju.»

«To mi je polubrat.«

«Bio je pravedan kao sudija i zato su ga komunisti skinuli. Nije htio osuditi nepravedno neke Rome.»

Alija se nije sje�ao toga.

Ne sje�am se cijelog razgovora, a nije ni bio zanimljiv.

Sje�am se samo da ga je pitao: «Bogati, Alija, jesi li „rijadovac“?»

Alija je izbjegao odgovor, na na�in da je rekao da kraljevska porodica u Arabiji veoma prijateljski pomaže Bosnu, ali da monarhije nisu po njegovom politi�kom ukusu.

Skratili smo sastanak, koliko smo mogli. Bio sam razo�aran i bilo mi je nelagodno. U Alijinim o�ima smo ispali pohlepni naivci. Saja nije spomenuo nikakvu pomo�, nikakve kredite.

«Da je rekao daje «rijadovac», odmah bi mu potpis'o �ek od milijardu dolara.»

«Nije ni zanijekao«, pravdao sam Aliju.

«On je homeinijevac i kapak!« ljutio se Saja i pravdao.

Sigurno sam se gnušao nad samim sobom. Da ga nisam sažalijevao kao starog insana, svašta sam bio spreman u�initi.

184

Alija nam nikad nije spominjao Saju. Valjda ga je i zaboravio. Ilije bio svjestan daje i ve�ih ubleha primao.

Do tada sam sa njim išao na promocije njegovih knjiga. Od tada sam se stidio. Ljudi su u meni mogli vidjeti pohlepnog gramzivca koji je bio izmanipuliran Sajinom pri�om o basnoslovnom bogatstvu.

Ipak, Saja mi je bio simpati�an. Dok god je hoditi mogao, nisam ga iznevjerio. Motao se po kabinetima, opsjedao ministre i savjetnike, pozivaju�i se i na mene, nisam imao srca ostaviti ga. Jednom me je sekretarica Edhema Bi�ak�i�a nazvala i zamolila da ga pozovem jer cijeli dan sjedi ipred kabineta. Nezgodno, pa hajde. A volio je Edhema.

Znao je spavati u stolici pored mene dok ja pišem tekst. Ne bih ga budio dok sam ne bih napuštao kancelariju. Uvijek je sa sobom nosio svoje knjige, a bio ih je napisao pet-šest, i dora�ivao ih. Davao sam mu «Sjeveroameri�ko bogatstvo i islamski morak Tvrdio je da �e se Amerika jednog dana islamizirati.

«Oni su toliko pametni i sebi�ni da kad shvate da im je jedini islam spas ameri�kog društva, odnosno prihvatanje islama, prihvatit �e ga objeru�ke. Da je nužno da se Amerika ujedini sa islamskim svijetom.«

«Jer bi takva unija kontrolirala 80 posto svjetskog bogatstva, odnosno resursa.*

«Pa, Bog daje nafaku kome ho�e. Zašto je Amerika bogata? Da joj Bog nije dao to bogatstvo, ne bi ga imala. Zašto je jednoj nemuslimanskoj zemlji Bog dao toliko bogatstvo? Jer se više drži pravde nego mnoge islamske zemlje.» Haman je tvrdio da su Amerikanci preuzeli najbolje principe Šerijata u organizaciji društva. Posebno u ekonomiji i ljudskim slobodama.

»Amerikanci nemaju još samo islamski moral. Muslimanska društva su siromašna, ali zdrava. To fali Americi.»

Saja me je nagovorio da napišem tekst kako u Vije�u sigurnosti nema islamskog glasa, dakle glasa najbrojnije vjerske skupine na svijetu. To sam i u�inio, naravno, predlažu�i da to bude Saudijslca Arabija.

lako je tvrdio da �e živjeti 110 godina, koliko i njegova majka, teško se razbolio. Bio je podvrgnut operaciji. Imao je rak prostate, ili debelog crijeva. U tako bolesnom stanju bio je shrvan paranojom da ga žele ubiti Rusi, ili neki lokalni ; mo�nici �ija imena mi nije pristojno govoriti. Jednog dana je došao u moju kancelariju. �udio sam se kako je mogao hodati. Iznemogao i gladan, bolestan, sa licem mejta, plašljiv i nervozan, po�eo je vikati na mene. Mogao je piti samo mlijeko. A dok bi govorio, estagfirullah, kao da je vilen. Poganac (rak) je metastazirao svom žestinom u njemu.

«Došao sam ti ispri�ati sve o sebi. Daj mi onaj svoj diktafon pa �u se ja sam koncentrirati i ispri�ati.»

Stavio sam pred njega mali diktafon i po�eo mu objašnjavati kako funkcionira. Uop�e nije mogao shvatiti komande za snimanje. Kad sam pomislio daje shvatio, radi probe uklju�io sam diktafon. Umjesto da diktafon prinese usnama, on je mikrofon stavio uz uho!

«Hudnjak», pomislio sam. «Važnije mu je uho od usta!»

Odnio je sa sobom diktafon, koji više nikad vidjeti ne�u. Zato sam sutradan pani�no bio pozvan da ga posjetim. Bio je agresivan, da sam se pobojao da je poludio. Donio sam mu zelenih smokava. Jeo ih je.

185

«Da ti kažem. Sino� su me vodili Amerikanci. Bio sam u �eliji i uzeli su moju ideju iz glave... Jaaaa», ponosno je klimao glavom. »Izvadili su mi iz mozga vijugu i uzeli moju ideju. Zbog nje su me htjeli ubiti Rusi i ovi tvoji!!!» Kako sam shvatio, ta njegova fiktivna operacija koju su te no�i izveli Amerikanci nad njim sastojala se u «skeniranju» njegovog sublime ratio, njegove vizije svijeta koju je on nevjesto pokušavao izraziti u knjigama. Te da �e ta njegova genijalna, neprevazi�ena vizija biti pohranjena i, svakako, korištena u kreiranju ameri�ke politike, hajde da kažem, prvenstveno prema islamu i muslimanima.

Dok gledam televizijski prijenos rata u Iraku, ili �itam strateške analize o ameri�koj demokratizaciji islamskog svijeta, nametljivo mi se javi glas mog �udnog prijatelja Saje:

«Jesam li ti govorio, Nedžadeee?!»

«Znaš šta je on mislio o tebi?» obratila bi mi se Mirzeta, kad bih ga spomenuo u ku�i.

«Ho�eš re�i da me je panjkao iza le�a?»

«Da.»

«Šta je mislio?«

«Uuuu, kako je naivan?!!!*

Tad bi mi iskrsnuo njegov lik dok se hvata malim šakama za sijedu glavu premazanu ehotonom. Baš tako bi mi govorio, urli�u�i, i za Aliju:

«Uuuu, kako ste naivniii?!!!»

Po njemu mi, mislio je na esdeaovce, nikad nismo bili dovoljno proameri�ki. A ja sam stvarno mislio da i nema razloga toliko urgirati i lobirati, jer je Alija bio više proameri�ki nego i proiranski i prosaudijski �ovjek.

Cijelo bošnja�ko vjersko i politi�ko rukovodstvo imalo je direktne ili indirektne veze sa Amerikom. Svi, od Gani�a, Silajdži�a, Ša�irbegovi�a, Živalja, pa �ak i Reisa, boravili su ili se bavili Amerikom. Ne znam ni za jednog antiamerikanca iz bošnja�ke elite.

«Molili smo Ameriku koliko smo mogli, a oni su u�inili koliko su htjeli. Do sada, hvala im», vikao bih na Saju kad bi mi pritužio sa svojom proameri�kom propagandom.

Osim što mi istinski nedostaje, da spava na stolu sa svojom tašnicom pod glavom, dok ja ovo pišem, volio bih �uti šta danas Saja misli. Uhvatim se, pošto sam u dugovima, da se potajno nadam da me je Saja stvarno stavio u svoj testament, kako je i obe�ao, i da �e me sekretarica (zapamtio sam joj ime) iz jedne banke u Ženevi nazvati. Ali se �eš�e uhvatim u mislima kako su Amerikanci stvarno skenirali «vijugu Sajinog mozga», odnosno CIA, i predali je nekom novom Aldouxu Haxleyu koji �e iz nje napisati Novi, novi vrli svijet. Postoje Saja znao sve i cijelu knjigu napisati, samo mu nije išlo sa naslovima, mora da me je ta njegova genijalna vijuga mozga registrirala kako ja dajem najbolje naslove njegovim knjigama, te da �u morati za to biti konsultiran. Tom romanu bih dao naslov-. Novi vrli svijet islama!

186

FATA I DVANAEST APOSTOLA

(100 godina nacionalne ideje)

Na stodvadesetgodišnjicu ustanovljenja institutcije reisu-1-uleme u BiH, aktuelni reis dr. Mustafa ef. Ceri�, pozvao je, po obi�aju, sve vjerske i politi�ke uglednike u BiH. Sve je to poznato i ve� vi�eno na takvim sve�anostima. Nije ni zanimljivo pobrajati ih. Ništa zanimljivo ni od govora. Samo mala šala Lorda Ashdowna kako su BiH i prije 120 godina nametane neke odluke izvana. Misli se na postavljenje Hilmije ef. Mufti�a, sarajevskog muftije, za prvog reisa. Tek je Alojz Mok, kao specijalan gost i veliki prijatelj Bosne, izrazio žaljenje što na sve�anosti nema Alije lzetbegovi�a, kojem je dodijelio kompliment �ovjeka koji je obilježio epohu. Iztebegovi� je bio ku�i, bolestan u postelji nakon nedavne operacije ugra�ivanja «pesmejkera».

Me�utim, ja sam mislio o dr. Hansu Silajdži�u. Ne sje�am se kad sam ga posljednji put vidio na bajramskom prijemu kod Reisa ili sli�noj vjerskoj manifestaciji. Prije samo nekoliko dana posjetio je bolesnog lzetbegovi�a. Nakon poraza na izborima od Sulejmana Tihi�a, za koga je sam Izetbegovi� glasao te preporu�io da glasaju i drugi, odbio je ponudu da bude premijer. Na njegovo mjesto kandidiran je Adnan Terzi�, moj prijatelj, vjerovatno takvog nisam imao u politici, kojeg sam u komentarima hvalio da ima šansu, jer je relativno mlad, da krene Silajdži�evim stopama. Pri�e o Silajdži�evoj ozloje�enosti zbog poraza ne jenjavaju. On sve to mistificira skrivanjem od javnosti. Nit'je kad pitan, nit1 je kad govorio o svojim odnosima sa IZ. Pretpostavlja se da je ljut na bliskost, ili favoriziranje SDA od IZ. Nisam sa njim o toj temi nikad govorio. Osim mišljenja o pojedincima iz IZ, a nikad nismo ništa rekli o Reisu, nismo ozbiljnije govorili o IZ-i. Najteža kvalifikacija kojom se može nazrijeti njegovo mišljenje o IZ je tvrdnja da �e «nas Bošnjake ubiti naš primitivizam«. On je smatrao da ljudi iz IZ-e moraju više raditi na kultiviranju vjerni�kih masa i iskoristiti šansu slobode misli kakvu muslimani nikad nisu uživali na ovim prostorima.

Ako je mjerilo respekta prema nekim zaslužnim Bošnjacima njihov poziv na vjerske sve�anosti koje prire�uje Reis, onda na ve�eri u Konaku nije bilo ni dr. Ejupa Gani�a, ni Edhema Bi�ak�i�a, bez kojih se nekad ovakve ceremonije nisu mogle zamisliti. Ja sam tamo došao sasvim slu�ajno. Zaputio se sa prijateljima i ušao u odaju sa svitom. Za manje važnu „raju“ zakuska je bila prire�ena u GHM. Smijao sam se sam sebi, i osje�ao nelagodu „nepozvanog gosta“. Takve situacije pripišem Sudbini, a zapravo, to sam ja.

Zbog �ega sam žalio Silajdži�a? I pored svih njegovih politi�kih gafova, loših poteza, karakternih i drugih mahana, on je, nakon Izetbegovi�a najve�a „faca“ me�u Bošnjacima. Nekako mu basta da bude tu u tako zna�ajnim i velikim manifestacijama. A da je bio, sve bi se oko njega vrtilo. U sjeni bi bili svi, pa �ak i Reis.

Silajdži� je bio šef kabineta piethodnog reisa Jakuba Selimoskog. Odatle je došao u SDA. Njegov babo, moj profesor kiraeta Kur'ana, Hafiz Kjamil ef. Silajdži� bio je dugogodišnji imam Begove džamije. Sam je završio GHM u generaciji sa Reisom.

Koliko god Silajdži� svojim eskiviranjem javnih manifestacija i kamera mistificarao razloge gotovo samoizolacije, njegov nedolazak na ovu menifestaciju je izraz personalne ljutnje, da ne kažem animoziteta, prema samom Reisu. Kako su pri�ali kuloari bilski Reisovom kabinetu, posljednji telefonski razgovor koji su vodili bio je nakon njegove odluke o pristupanju Alijansi, i istupanju dr. Enesa Kari�a iz S za BiH. Nije mi poznato da je Reis ikad „uzimao u usta“ Silajdži�a. Dok ga je Hfz Ismet Spahi� u svojim propagandisti�kim hutbama u Begovoj džamiji optuživao da je jedan od tvoraca „policijske države“, kavu su, prema ocjenama svih struktura IZ-e, bili kreirali lideri Aljanse za promjene. Doduše, Reis se i ne spušta na nivo da poimeni�no govori o politi�arima izuzev o Aliji Izetbegovi�u. On ga, naravno, podržava i, kako kaže, ponosi se prijateljstvom sa njim. Ni Izetbegovi� nije ostao dužan, pa je izjavio da je dr. Ceri� najobrazovaniji i najaktivniji reis kojeg je

187

imala IZ. U istom intervjuu za dr. Silajdži�a �e re�i da je „slatki ters koji je mnogo u�inio za Bosnu“.

Za sada se harizme njih dvojice isprepli�u oko Izetbegovi�eve harizme, kao loze bršljena uz stablo iz istog korijena. Silajdži� bi mogao biti reis koliko i Reis politi�ar. Koliko je Silajdži� (bio) zakora�io u IZ, toliko je i Ceri� zakora�io u politiku. Silajdži� je bio šef kabineta reisu-1--uleme, a Ceri� je jedan od potpisnika osniva�a SDA. Doduše, Silajdži�, kao politi�ar, nema imidž vjerskog �ovjeka, koliko Ceri�, kao reis ima imidž politi�ara. Zanimljivo je da je Izetbegovi�, koji je laik i samo pravnik, imao imidž vjerskog lidera, dok je Silajdži�, koji je iz ulemanske porodice, i sam završio medresu, imao imidž modernog sekulariste.

Silajdži�, s obzirom na povu�eni život kojim živi, izleda najrazo�araniji bošnja�ki politi�ar iz Izetbegovi�eve plejade. Kao da svoje poraze najtragi�nije preživljava. Svi porazi su mu došli, direktno ili indirektno, od Izetbegovi�a. Najeklatantniji primjer su posljednji izbori na kojima ga je pobijedio Tihi�, a po osnovu Izetbegovi�eve preporuke. Me�utim, u kontekstu sadašnjih pozicija cjelokupne plejade bošnja�kih politi�ara koja se takmi�ila ili sura�ivala sa Izetbegovi�em, Silajdži� je jedini preživio. I ne samo to, on jedini ima harizmu da preuzme Izetbegovi�evo mjesto. Izlazio na izbore ili ne. On je, jednostavno, drugi. Kako u zemlji, tako i u svijetu.

Izetbegovi� je, o�ito, neponovljiv. Nikad ni od koga nije izgubio. Ni na legalnim izborima ni uz nelegalne spletke. Uz to, on je postao prava prva bošnja�ka glava, što se na arapskom jeziku kaže reisun, imenica iz koje je izvedena titula bošnja�kog vjerskog poglavara reis. On je bio poznatiji i priznatiji, kako kod vjernika muslimana u zemlji, tako i u cijelom islamskom svijetu od bilo kojeg reisa. Osim što je to bilo neprirodno, to je bilo i nepravedno. Džemaludin ef. �auševi� je imao ve�u harizmu od Mehmeda Spahe. On nije bio samo puki potpisnik i osniva� JMO, ve� njen ideolog.

Ma kakav, kao li�nost, bio reis, on je kao vjerski poglavar automatski i lider. Zato je zanimljivo pretpostaviti razvoj budu�ih odnosa na bošnja�kom vrhu u borbi za lzetbegovi�ev tron. Ne�e to biti borba za njegovo politi�ko naslije�e, ve� za samo mjesto. Ona �e se neminovno voditi izme�u dvojice Gazinovaca, vršnjaka iz školske klupe, dr. Ceri�a i dr. Silajdži�a.

Vrijeme jednog drugog jubileja moglo bi obejaniti ko �e biti na bošnja�kom tronu. Decembra 2006. bit �e stogodišnjica nacionalne bošnja�ke politike ideje. Datum uzimam po vremenu kad je osnovana prva bošnja�ka politi�ka stranka. Radi se o Muslimanskoj narodnoj organizaciji (MNO) koju je decembra 1906. osnovao Ali beg Firdus iz Livna. U kontekstu bosanskohercegova�kih politi�kih prilika i tri vode�e stranke HDZ, SDA pa i SDP �e slaviti obljetnicu svog osnutka. Sve su se, uz malo izmijenjena imena, pojavile u istom periodu.

Bošnjaci �e se organizirati i kroz druge politi�ke partije, ali od MNO do SDA, samo je SpahinaJMO dobivala ve�inske bošnja�ke glasove. Komunisti�ku pratiju ne tretiram kao doma�u autohtonu politi�ku ideju, ve� moskovskim izumom. Bošnja�kom politi�kom sudbinom nepotisti�ki su vladale dvije familije Pozderaca i Dizdarevi�a. �ak i SDP po politi�koj ideji vidim kao bližu Socijaldemokartskoj partiji iz togvakta, nego kao neokomunisti�ku partiju.

Tako SDA vidim kao nasljednicu MNO, a preko JMO, vidim korito dugo sto godina, a dubinu joj zna samo dragi Allah, kroz koju je protekla bošnja�ka politika. Da li �e bošnja�ka politika te�i ovim koritom nakon 2006., ovisi o vrlo jednostavnom odgovoru na pitanje zbog �ega je i osnovana prva bošnja�ka stranka MNO. Prema šturim^ stvarno siromašnim i šturim historijskim faktima o politi�koj povijesti Bošnjaka, a pozivam se na nezaobilaznog Atif bega Purivatru, Alibeg Firdus je nakon demonstracije i protesta muslimana zbog pokrštavanja jedne muslimanske djevoj�ice po imenu Fate, odlu�io osnovati stranku. Od tada, pa do danas, svi drugi razlozi politi�kog organiziranja Bošnjaka su bili, a ne znam da li �e to ostati i nakon 2006., borba za svoj vjerski i nacionalni identitet. Koincidencija imena prvog i posljednjeg lidera Alibeg i Alija, mogla bi poslužiti kao zagrada na sto godina nacionalne bošnja�ke politi�ke ideje.

188

Da, kad sam bio na obljetnici 120 godina Rijaseta, pokušavao sam se sjetiti obljetnice od 100 godina. Ko ju je obilježavao i slavio i zašto? Oduzeo sam 20 godina i dobio 1983. Jesam li dobar u ra�unici, ne znam. Je li Reis malo zakasnio sa obilježavanjem, nije bitno. Možda i malo natežem vrijeme od oktobra 1982., ali stogodišnjica Rijaseta, nije oficijelno proslavljena ni 1982. ni 1983. Najzna�ajniji doga�aj za muslimane po stogodišnjici postojanja IZ-e je su�enje muslimanskim intelektualcima 1983. Tako tvrdim daje stogodišnjica IZ-e obilježena sa 100 godina robije Izetbegovi�evoj grupi! Oslobo�enje je donijelo naslov i �estitku: 90 godina neprijatelju! Kurs od 10 godina odnio je Rušid Prguda u mezar, jer bolestan i izmrcvaren nije mogao sjediti na optuženi�koj klupi. To je bila �estitka muslimanima za stogodišnjicu Rijaseta. I gle, �uda!, Božije mudžize, rekli bi muslimani. Historija ponovo pokazuje svoj nauk. Poput Faraona, koji je bio naumio pobiti svu mušku djecu, kako mu ne bi neko oduzeo prijestolje, on prima Musaa, a.s., na dvor. Tako i KOS, faraonskim instinktom hapsi muslimansku inteligenciju...

A, tadašnji reis Naim ef. Hadžiabdi� �e, umjesto proslave obljetnice, potpisati tu �estitku u intervjuu Borbi. On je blagoslovio presudu i distancirao IZ od osu�enika. Dok, je dr. Ahmed Smajlovi�, naprimjer, odbio izjasniti se, a to zna�i potvrditi Reisove stavove, zbog �ega su mu oduzeta gra�anska prava, poput prava na pasoš, zatim je smijenjen da bi šikaniran, relativno mlad, umro od infarkta. Rijaset kao institucija, uvijek je bio prorežimski i lakše mu je bilo sa�uvati sebe kao instituciju, nego žrtvovati se u brobi za vjerska prava. Naj�asniji primjer, gotovo da je i izuzetak, jeste Džeamludin �auševi�, koji je pod velikosrpskim hegemonisti�kim pa i šovinisti�kim nasrtajima na vjerska prava, skinuo ahmediju i ponudio je srpskom monarhu da on bude reis. Taj njegov protest je identi�an onom koji su u�inili bošnja�ki uglednici zbog pokrštavanja Fate. I dao je identi�ne rezultate: osnovana je politi�ka stranka JMO. Reis ju je osmislio, a Spaho realizirao. Ona �e postati ki�ma bošnja�ke države u škarama izme�u neprestanog srpskog i hrvatskog šovinisti�kog instinkta. Škarama Cvetkovi�a i Ma�eka odrubljena je Spahi glava, a pošto je �auševi� ve� bio preselio na Ahiret, Bošnjaci �e obezglavljeni do�ekati Drugi svjetski rat. Najve�i krik tog obezglavljenog naroda izustila je Emina, sestra Fatina, sprskim kolja�ima: Život vam halalim, obraza mi ne dirajte!

Svaki mumin nakon iš�itavanja biografija i hronologija rada IZ-e do sada, može emotivno zaklju�iti kako je Rijaset kao institucija sagra�en od maltera koji je pomiješan sa pljuva�kom munaflkluka.Ono što amnestira reisove je �injenica da su kapu Islamskoj zajednici, zvanoj Rijaset, skrojili imaperijalisti, odnosno protektori, bivši i novi, sporazumom izme�u Istanbula i Be�a. Kao da je druk�ija sudbina sa drugim institucijama države u kojoj žive Bošnjaci? Nijedan sporazum o BiH nije potpisan u Sarajevu. Javni ili tajni. Potpisivani su od Sremskih Karlovaca, Berlina, Be�a, Istanbula, Londona, Bonna, Pariza, VVashingtona ...

Ustroj i organizacija IZ BiH, identi�an je Palestinskoj IZ. Doduše, IZ u Palestini konstituirana je poslije IZ u BiH. Navodno su Englezi, kao protektori, vidjeli izum u BiH i prekalemili ga.

Zar je sli�nost Palestinaca i Bošnjaka samo u tome?

Bošnjaci �e se ogriješiti o svojoj inteligenciji. Bojim se da ih ve� kazna ne stiže pa je danas nemaju. Ili imaju, ali nemaju baš fajde od nje. Ikbalovski re�eno, sve je manje studenata i u�enika koji, �itaju�i Kur'an, pla�e nad njegovim sahifama. Najve�i grijeh �ine prema Ali ef. Džabi�u, mostarskom muftiji. Bio je lider Vakufsko mearifskog pokreta, ili pokreta za autonomiju i vjerska prava muslimana. On �e, sa svojim pokretom, inicirati donošenje Ustava, kakvog-takvog, IZ-e; on �e inicirati, bolje re�i inspirirati Omera ef. Humu iz Prozora, za pisanje prvog Kitaba od virovanja na bosan�ici; on �e podsta�i i Alibega Firdusa za osnivanje MNO. Oti�i �e u Istanbul, traže�i pdoršku za svoje ideje, i bit �e mu zabranjen povratak. Njegovu lekciju o iluzajama za pomo�i iz Istanbula Bošnjaci još nisu nau�ili!

Kad bi nakon 100 godina oživjeli Fatu, koju predstavljam kao simbol Bošnja�ke želje za životom i straha kakav su preživjele njene vršnjakinje sa usudom da kao muslimanke žive u Bosni i

189

Hercegovini, i upitali je da iz, ne baš dugog safa bošnja�kih vjerskih i politi�kih lidera, izabere one kojima vjeruje, ubije�en sam, onoliko koliko vjerujem u iskrenost muslimanskih djevoj�ica, da bi se odlu�ila odabrati one koji se odazivaju na ime Alija. Vidim da bi iz bošnja�kog safa povijesti istupili Ali ef. Džabi�, Alibeg Firdus i Alija Izetbegovi�.

U jednoj svojoj polemici sa komunisti�kim reptilom iz Oslobo�enja izjavio sam kako vidim kraj bošnja�ke nacionalne politi�ke ideje. U tekstu sa naslovom Ko vjetra sije, oluju žanje, iskazao sam svoje mišljenje o Avazovim napadima na Edhema Bi�ak�i�a i SDA. Glavni uzrok kraju nacionalne bošnja�ke politi�ke ideje vidio sam u njenoj politici prema medijima. SDA kao nosilac te ideje, po meni, svojom politikom prema medijima uhela�ila je komunikaciju sa vlastitim narodom. 1 to se desilo u fazi kad su se Bošnjaci trebali predstaviti svijetu, posebno Evropi, u svom punom nacionalnom, vjerskom i kulturnom identitetu. Mediji koje je stvorila SDA, i sam sam u njima u�estvovao, nisu bili krivo, ve� smrskano ogledalo kroz koje je viruckalo lice Bošnjaka sa ružnim obrazima primitivizma i bizarne pohlepe. Moj tekst je shva�en kao pranje ruku od SDA, kao gubitni�ke stranke. Gotovo da mi je tako podviknuo, u svom tekstu objavljenom baš u Avazu, akademik Muhamed Filipovi� Tunjo: . «Zar sad, Nedžade?!»

Taj list nema rubriku reagiranja, a i nisam imao volje braniti se pred Tunjom. Bio sam mu zahvalan da je uo�io i tretirao moju sintagmu nacionalna bošnja�ka politi�ka ideja. Ne znam da ju je neko prije mene upotrijebio. Tunjo se, naravno, saglasio sa mnom o kraju nacionalne politi�ke bošnja�ke ideje, iznose�i dijametralno suprotne zaklju�ke i uzroke tog kraja. On spo�itava kako SDA nikad nije ni vodila nacionalnu, ve� vjersku politiku. Po meni su vjerski i nacionalni interesi Bošnjaka bili neodvojivi kao «nokat i meso». Dok pitanje laicizma kao agensa u konstituiranju državnih institucija može biti diskutabilno. Vjerujem da je Izetbegovi�eva politi�ka filozofija bila neupitna da je evropski laicizam najve�i spiritus agens njenog napretka. To što njegova politi�ka pragma nije uvijek baš slijedila njegovu politi�ku filozofiju, pa ni bila shva�ena, ima druge i uzroke i kontekste. Jedan od glavnih su njegova loša politika prema medijima, izbor savjetnika i strana�kih portparola, dakle, problem artikulacije ideje za koju se na�elno zalagao. Shvataju�i sve ovo, vjerovao sam da nacionalna bošnja�ka politi�ka ideja nema alternativu.

0 ovakvoj temi razgovarao sam sa Izetbegov�em nakon njegovog „povratka“ u SDA. Podsje�am da smo Džemo i ja jedini zagovarali izetbegovi�evo povla�enje u Stranku, nekoliko godina prije nego se stvarno povukao sa državni�kih funkcija. Upravo iz razloga o kojima govorim. Željeli smo da završi državni�ku karijeru kao Vaclav Havel, a ne kao doživotni predsjednik.

Alijansa je ve� bila na vlasti i pokazivala je svu svoju aroganciju. Uz to, i ambasadori poput Thomasa Millera i Ahmeta Erozana, te sam VVolfgang Petritsch, zdušno su podržavali bošnja�ke politi�are iz �ijih se ideja jasno uo�avao rigidni sekularizam koji je tuknuo, što bi Sidran rekao, i na agresvni ateizam. SDA, što iz nemuštosti, što iz stvarnog svog tolerantnog kursa, nije kritizirala novu vlast.

«Predsjedni�e, daj da podmladimo Stranku, daj da joj mijenjamo imidž..., dajte da to u�inimo sa Vama. Bez Vas, Bog zna, kad �e se Bošnjaci vratiti na vlast», nemušto sam vapio za promjenama u SDA.

»Radimo na tome. Pogledaj naše liste», branio je SDA.

Mislim da mu nikako nije bilo jasno zašto su izgubili izbore. Isto tako, smatrao me je sklonim podilaženju trendu.

«Vidite, ja sam stariji od Ante Jelavi�a, vašeg kolege u Predsjedništvu*.

«Nije mogu�e«, �udio se.

190

«Još me smatrate „vodonošom“ i „onim malim“. Zamislite da se ja kandidiram u SDA, ne bi me zapao šesti saf», htio sam ga isprovociarti.

«lmamo i mla�ih od tebe», uporno je branio SDA.

»Nacionalna bošnja�ka politi�ka ideja nema alternativu, ali joj je problem imidž», htio sam ga uvjeriti da nisam posumnjao u našu politi�ku ideju, ali aluzivno replicirati na njegove spekulacije koje sam �uo od Džeme. Džemo mi je pri�ao kako su ga Haris i Alija pozvali kasno, fakti�ki probudili, u hotelu u Maroku, da bi ga pitali šta misli o socijaldemokratiji.

«Jeste li me zato u ova doba no�i pozvali?«, ljutio se Džemo odbijaju�i i želju da razgovara o toj temi. Zato je Džemo sumnjao da su prepustili vlast Alijansi. Ni on nije imao drugog objašnjenja zašto su izgubili izbore i zašto je Haris koalirao sa SDP-om.

Moram priznati da me Izetbegovi� nikad nije uzimao sa sugovornika sa kojim bi ozbiljno diskutirao malo teže i odgovornije politi�ke teme. Preda mnom nikad nije spuštao plug duboko u brazdu. Radije je razgovarao sa mnom «kako se toliko razlikujemo Džemo i ja«, ili o nekim marginalnim dnevno-politi�kim temama. Kad bih osjetio ovakvu atmosferu razgovora, komparirao bih Aliju sa vremenom iz devedesetih. Pri�ao mi je kako nikad nije spremao govore, niti je dao da mu ih pišu drugi:

«Nisam znao �itati ni svoje, a kamoli tu�e. Tako sam došao na skup u Veliku Kladušu ... Do izlaska na binu nisam znao šta �u re�i. Odugovla�io sam sa korakom ka bini smišljaju�i bar prve rije�i. Onda pogledam taj naš narod i po�nem govoriti kao da razgovaram sa njima.«

Tada je rekao kako �e Bosnu braniti i oružjem. «Do sada smo govorili šta ne�emo. A danas �emo re�i šta ho�emo. Ne�emo islamsku republiku, ali ne�emo ni socijalisti�ku. Ho�emo gra�ansku republiku ili gra�anski rat!»

Kasnije, sve što znam o Izetbegovi�evu mogu re�i «rije� - dukat»; opirao se davanju intervjua bez autorizacije, i unaprijed pripremljenih pitanja, birao medije..., a u razgovoru vidno je iskazivao samokontrolu govora, ili autocenzuru, tako da sugovornik može pomisliti da nije raspoložen, da mu tema nije zanimljiva itd. Djelovao je kao zamandaljena riznica (znanja i informacija).

U ovom razgovoru ja sam nametao njemu svoje mišljenje i nametljivo zloupotrebljavao njegov sabur.

»Predsjedni�e, koka-kola je vješta�ko pi�e. Ništa u njoj nema prirodno. Boza je prirodnije i zdravije pi�e. Ko i koliko konzumira koka-kolu, a ko bozu?! To sam Vam želio re�i sa potrebom za regeneracijom SDA i konzumiranjem naše politi�ke ideje!»

On se nasmijao i dao mi do znanja da sam odužio sa sastankom, pogledaju�i na sahat. I stvarno, �im sam se pridigao, on je požurio u drugu hodaju.

Isto tako sam sreo Harisa u vrijeme konstituiranja Alijanse. On je svoje pristupanje Alijansi uvjetovao usvajanjem zahtjeva za konstitutivnoš�u naroda na cjelokupnoj teritoriji BiH.

Bio je Ramazan i vra�ao sam se sa teravije. Sreo sam Harisa u Ferhadiji u društvu Ahmeda Žilica, kojeg �u za njegov hatar pozdraviti nakon dugo godina.

«Ovo ti je odli�no sa Petritschem!», �estitao sam mu. ,,.

«Ali nemam podrške«, odmah je replicirao. ;

191

«Za to imaš. Ne znam za pristup Alijansi..»

«Zašto ne i za to?»

«Ne vjerujem u Lagumdžijinu ideju, a narod ne shvata šta to politi�ki zna�i. Trebaš na�i dobar razlog i objasniti narodu koaliciju sa komunistima.«

«A koalicija sa SDS-om?»

«Nisam ja bio u SDA-u i nemoj mene tako tretirati, a ne mogu se složiti da je i SDA koaliiala sa kolja�ima.«

«Nego sa kim?!», brecnuo se na mene.

«Vidi, Harise, želim razgovarati sa tobom kao prijateljem kojeg volim. Evo, sad sam iz džamije kao i ti. Nismo, valjda, samo politi�ari? Govorimo kao vjernici. SDP je po meni mušri�ka ideja i sa tom idejom nema beri�eta. Ne�e nas Bog pomo�i sa njom!»

»Nastavit �emo drugi put...» prekinuo me je na �ošku ulice u koju je skretao.

Za razgovor sa Hansom bio sam pod utjecajem Emina Granova koji mi je rekao da ne vidi selameta za naš narod.

«Odakle da se nadamo selametu? Ovi u Boga ne vjeruju, a ovi naši ga se ne boje!», bio je razo�aran Granov. Moglo se i o�ekivati za ideologa Mladih Muslimana da tako misli o SDP-u, ali da iskaže svoje ogor�enje na SDA u ovoj formi, bio je najglasniji ni�eovski pokli� u Sarajevu.

Ne znam od koga sam �uo metaforu odnosa SDA i Alije kao „korica i ma�a“. Možda od Granova. Prihvatam je. Isto se može re�i i za Harisa i njegovu stranku. Sadašnja vlast djeluje kao da vode bitke (politiku) samo sa „koricama“. Haris je svoje izvla�enje iz „korica“ objasnio kao moderni demokratski trend kad više lideri (ma�evi) nisu potrebni.

Alijino poimanje i lidera i stranke se mijenjalo. Na 2. kogresu SDA, zatvaraju�i Kogres, održao je (oproštajni) govor kao oporuku:

«Ne dajte Stranku uskogrudim ljudima i �inovnicima!«

Ne znam da li se toga prisje�ao kad je na posljednjem 3. kongresu izabran Sulejman Tihi� za predsjednika SDA. On ga je sam opisao kao pravnika i birokratu, dakle tipi�nog �inovnika. Eto, nek' nije uskogrud. Bože slijede�eg kongresa SDA, volio bih �uti tog vizionara koji �e izjaviti nešto, da ne citira Izetbegovi�a, a da bar tukne na njegovu elokventnost i vizionarstvo.

Neponovljiv je njegov govor na 1. kongresu: «VeIikim Bogom se kunemo da robovi biti ne�emo!«

Izetbegovi� nema sre�e sa vasijetnamama. Kad je dobio infarkt zbog Pogorelice, Dani su objavili, „otpe�atili“ Izetbegovi�evo pismo, opisali su ga kao vasijetnamu, u kojoj on iz bolnice oporu�uje nasljednike. Treba vjerovati Danima za autenti�nost pisma, bar zbog toga što nije demantirano nigdje i nikad. A osobno imam i druge argumente koji potvr�uju da su takvo pismo Dani „zepremili“ iz rodbinsko-

• prijateljskog Alijinog kruga ljudi. Haman da niko od tuceta favorita danas nije ni u SDA-u, a kamoli na funkciji.

192

Hudog Edhema, kao nasljednika, ne treba ni spomnjati. Pošto se, ve�, toliko ofirao sa vasijetnamama sumnjam da �e se usuditi više na takvo nešto. Posljednje valdino mišljenje o favoritima je pohvala Reisa. Samo je on još ma� u koricama! Po zakonu mandata i on bi trebao skinuti ahmediju za obljetnicu stogodišnjice nacionalne bošnja�ke politi�ke ideje. A po zakonu diktata te godine �e BiH biti privedena pred vrata EU. Tako �e i Bošnjaci biti ocjenjivani da li kao politi�ki zreo narod, poput punoljetne osobe, mogu preuzeti sve pravne i civilizacijske odgovornosti i obaveze.

To je budu�nost i ne želim proro�anski govoriti o tom danu.

Radije �u zamisliti Fatu, stasalu djevojku, koja je imala zakasnjeli pubertet, ili neke zastoje u razvoju, stidnu i si�uhnu, ali, kako ju je opisao Ivo Andri�, �ija se ljepota vihori na vjetru poput zastave na jarbolu ponosa. Bit �e sumnji�ava kad joj budu stavljali dijademu od dvanaest zvjezdica, kakvu je vi�ala na krš�anskim statuama Bogorodice. Dugo �e ostati zagledana pred ogledalom: da li �e dijademu sa zvjezdicama EU staviti u kosu ili preko mahrame...

193

ZELENI ZAMAK

(Umjesto epiloga)

Kada je Alija izišao iz zatvora, pun sre�e i volje za životom, u svom �uvenom safari odijelu, susreo se sa jednim mladim novinarom ispred Begove džamije.

»Islam ti je kao jedan prelijepi zamak, poput zamkova na Dalekom istoku, koji je obrastao lijanama, pa se ne vidi. Treba sasje�i te loze povijuše oko zamka i bljesnut �e ljepota njegova kojoj niko ne može odoljeti.«

Ushi�en mladi novinar nekih islamskih informativnih novina, nije imao kad ni saslušati detaljiziranje, odnosno pojašnjenje pri�e, kako bi sje�ivo kojim �e se otkloniti korov u koji je zamak zarastao bila kriti�ki britka rije�, odnosno pero, pohitao je u svoje kancelarije, potpuno uvjeren da je spoznao kako �e najbolje hizmetiti islamu! Mladi novinar, kome osmijeh nikad nije silazio sa lica, osim kad je Alija bio u zatvoru, ponovo je bio pun optimizma i vjere. 1 kad je Alija formirao Stranku, dolazio bi u njegovu kancelariju, koristio se telefonom i susretao se i upoznavao sa ljudima, budu�im muslimanskim politi�arima. Osje�ao je da živi vrijeme nove zore, koja samo što nije svanula iznad zelenog zamka, kakav je on zamislio �im ga je Alija spomenuo.

Sjeku�i povijuše loze i lijane, nije znao da �e ga put uvesti u džunglu usred koje se nalazio zamak. Onda se sapleo u iste loze koje je sijekao, a one ga žderale poput mesoždernih biljaka u bajkama. Jedna, najdulja, loza, koja gaje bila obuhvatila, bila je loza haseda koja je rasla iz prsa prijatelja sa kojima je radio. 0 strahu u džungli nije ni razmišljao, dok nije susreo �udnu živinu na malom proplanku džungle, što ga je raskresao na putu prema zamku. Bio je to Dedždžalov okot. Prestravljen, bacio je kalem, i mure�ef prolio, posumnjavši kako on nije prava osoba za takav posao. Pro�itavši u Fevzijevu Bulbulistanu pri�u o ma�u iskrenosti, imao je vremena da se kaje za poroke i grijehe zbog kojih je osje�ao malaksalost, malodušnost i strah.

�ast savjetu, njegovoj mudrosti i onome ko mu ga je dao, ali to više nije bio posao za njega. Krivio je sebe! Nije mogao spavati, rane sabahe budan do�ekao i ilahije slušao: U planini na�oše me, ruke krila sasjekoše, dolapom me sa�iniše, eto - tako, je�im vako, illellah!

Takav se požalio prijatelju Muharemu, �ija majka Hatidža zna salijevati strahu. Poslao je potkošulju i ona mu je šalila strahu.

«Ovom �ovjeku ne valja ni prva ni zadnja straha. Ve la havle, nikad ovakvu strahu nisam vidila; prepao ga je narod .U olovu mu je buljuk naroda! Treba još najmanje dvije strahe saljeti. Nek' se umije ovom vodom od glave, pa niz lice, pa ruke i noge, redom suprotno od abdestluka.»

Allah bir, kako bi napisao taj mladi novinar, kakve su nam prilike, zeleni zamak obavijen lijanama i lozama povijušama raskresat �e samo Isaa, alejhiselatu ves-selam. 1 Dedždžalu dohakati! El-qariatu mel-qahatu, ve ma edrake mel-qahatu! Ako taj vakat doživi, i on �e Isau, alejihs-salatu ves-selam, u svatove po�i... Kao i sve živo što se zatekne u takvom veselju obasjanom neodoljivom ljepotom zelenog zamka.

�ETIRI TRIŠNJE

�etiri trišnje

(Umjesto biografije)

Ro�en sam uz šarokopan, marta 1959. u Pridvorcima. Od bleke janjaca koji su se igrali ujali iznad ku�e, nije se ni �ulo kad sam plakao. Tako su mislili da sam tiho dijete.

«Na dedu se bacio«, govorile bi komšije. Dedo mi je bio tih i edbli insan.

Zato, kad me je berbo �akijom zasjekao tamo gdje treba, a pravcem kako ne treba, umalo nisam iskrvavio u bešici i završio kao jedno do šarenih janjadi što bi ga dedo prebacio preko ra�vaste grane na šljivi. Kasnije �u, kao dje�ak, dovoljno odrastao za �obana, tugovati gledaju�i oka�enu janje�u glavu na šljivi dok mu vrane �opaju vunu.

Moje selo, kako mu i ime kaže, bili su nekad dvorci. Gr�ki, rimski ili kaurski, ne zna se. Ni traga od dvorca, koji je bio na Seliš�u, nije ostalo. Samo velike stijene u greblju kazuju da su tu živjeli razni narodi. Neki su dolazili u potrazi za zlatonosnim rijekama, a neki bježali od dušmana. Oni koji su dolazili zbog zlata, ne bi se dugo tu skrasili. Snijeg nije prestajao padati i me�ave zavijati, dok jedan kum nije iselio iz Pridvoraca. Ostale su im samo velike gromade mašeta nad kostima onih koji tu vje�no ostaše. A oni koji bježaše od dušmana, tu i ostaše do dana današnjeg. Umjesto dvorca gradili su majušne ku�ice skrivene u vo�arima. Bogumilsko naselje je bilo malo bliže pe�inama poput Lisi�ije stine. Tu su, na Navija�ama, imali i malu crkvicu, a u šumarcima iznad Golina pravili su guvna i vrhli žito da nahrane dr�ajinu.

Niko ne zna odakle su Latici. Kažu da i to piše u knjigama samostana na Š�itu, ali niko nije znao �itati te knjige. Neki su tuma�ili po zna�enju turske rije�i „lat“, što zna�i sokolovo gnijezdo, da smo bili sokorali. Bogme nijednog sokola u Pridvorcima uzgojili nismo. Drugi tuma�e da je „lat“ doboš, pa tvrde da smo bili vojni dobošari koji su nakon poraza Osmanlija kod Budima, na dobošima preplivali Dunav i pobjegli preko Srbije prema Sandžaku.

Helem, odnekud je u Pridvorce došao jedan Lati� po imenu Še�er, tu se oženio, sagradio ku�icu u šljiviku i stekao �etiri sina. Svakome je posadio po jednu trišnju.

Kad mi je Fi�o iz Zenice ponudio da mi uradi rodoslov Latica, pomislio sam na gromuljicu trešnje crnice. U svakom plodu pisalo bi ime Mehmedove, Ibrahimove, Zulfine, Sakobive i moje djece. Gromuljice sa preostale tri trišnje ne bih znao ni kazati.

Ne znam u koliko država žive danas Latici, potomci Še�era. Sve ih manje živi u Pridvorcima.

Najmanji �emuljak Muris Idrizov, sa gromuljice Ragiba Zulfinog, po�i �e dogodine u školu. Bit �e sam u razredu iz Latica, a vala i iz Pridvoraca. Stabla trišanja koje je Še�er nakalemio još nisu pala, ali beharaju, a trišnje na njima ne ra�aju. Starije su od jednog stolje�a. U Pridvora�kom greblju više je nišana, haman dva puta, nego u selu glava.

Moji preci su imali i zemlje i mala. Tetke su im dijelile miraze, ali su im i žene miraz donosile. Sami su dijelili zekat; dedo bi pustio ovce na strugu i svaku �etrdesetu izdvajao.

Pretrli su ih svi ratovi, Švabe dva puta u selo dolazile, �etnici i ustaše, pa i partizani, štab im u selu bio, Tito se krio u Aginoj ku�i, ponovo ustaše ili HVO bio kidisao na selo... Nikad nisu napustili selo. Život bio ovakav i onakav, pa i politike i adeti, pravili se sohbeti, a vala i kamen se za pojasom

195

od gladi nosao, dok bi se oralo..., a Še�erova ku�a, iz generacije u generaciju, sve do Murisa, nikad nije prekidala bešvakat! Elhamdulillah!