BOLESTI UROGENITALNOG SUSTAVA · Web viewPritom dolazi do obstrukcije krvnih žila, posljedičnog otečenja testisa te nastanka jake, akutne boli. Bolest je opisana i pasa, ali i

Doc.dr.sc. D.Vnuk – Bolesti urogenitalnog sustava

Doc.dr.sc. Dražen Vnuk

BOLESTI UROGENITALNOG SUSTAVA

BOLESTI MOKRAĆNOG SUSTAVA U PSAMokraćni sustav sastoji se od bubrega, mokraćovoda (uretera), mokraćnog mjehura i

mokraćnice (uretre). Za kirurško liječenje bolesti nama su najčešće zanimljivi mokraćni

mjehur i mokraćnica jer je najčešća patologija upravo na tom dijelu mokraćnog sustava.

BUBREZITraumatske ozljede bubrega

Traumatske ozljede bubrega nastaju kao posljedica prometnih nesreća. Opisana je ruptura

bubrega, ali također i oštećenje perirenalnih krvnih žila s posljedičnim nastankom

perirenalnog hematoma ili hemoabdomena. Do dijagnoze se dolazi pregledom životinje,

abdominocentezom, rtg. i ultrazvučnom pretragom. U pojedinim slučajevima potrebna je

i dijagnostička laparotomija. Liječenje se ponekad sastoji od mirovanja životinje i terapije

antibioticima i analgeticima, ponekad se rekonstruira kapsula bubrega i njegov parenhim,

a u pojedinim slučajevima jedino je rješenje nefrektomija (odstranjivanje bubrega).

Nefrolitijaza (nephrolithiasis)

Kamenci se ponekad mogu uočiti i u bubregu, a po kemijskom sastavu najčešće se radi o

oksalatima. Simptomi su nespecifični, a sastoje se od hematurije, anoreksije te bolnosti.

____________Copyright Klinika za kirurgiju, ortopediju i oftalmologiju 2008.____________


U pojedinim slučajevima može doći do zatajenja bubrega ili do hidronefroze. Do

dijagnoze dolazimo rtg. i ultrazvučnom pretragom, a ponekad se mogu uočiti promjene

biokemijskih parametara. Liječenje se uglavnom sastoji od nefrotomije i vađenja

kamenaca.

Hidronefroza

Hidronefroza (hydronephrosis) je progresivno proširenje čašice bubrega s istovremenom

atrofijom parenhima bubrega. Najčešće nastaje kao posljedica obstrukcije uretera koja

traje duže od 7 dana. Obstrukcija uretera može nastati kao posljedica raznih kamenaca

koji se nalaze u lumenu uretera, ali mogu nastati i kao posljedica novotvorevina, apscesa,

hematoma i cista koje izvana pritišću ureter. Do dijagnoze se dolazi palpacijom

abdomena, rtg. i ultrazvučnom pretragom te po potrebi ekskretornom urografijom.

Liječenje se najčešće sastoji od nefrektomije promijenjenog bubrega.

Kirurške tehnike

Nefrektomija

Nefrektomija je operacijski zahvat pri kojem se uklanja bubreg. Indikacije za izvođenje

nefrektomije su traumatske ozljede bubrega, novotvorevine bubrega, hidronefroza,

pijelonefritis te oštećenja uretera. Trbušnu šupljinu otvaramo u bijeloj liniji, te zatim

peritoneum iznad bubrega otvorimo. Zatim bubreg odvojimo od hvatišta na lumbalnom

dijelu kralježnice. Posebno se podvežu bubrežna arterija i bubrežna vena da se spriječi

nastanak arteriovenske fistule. Zatim se ureter podveže što bliže mokraćnom mjehuru i

bubreg se ukloni.

URETERIEktopični ureteri

Ektopični ureter bolest je pri kojoj ureter ne završava na trigonum vesicae nego najčešće

u vagini, uretri, na vratu mjehura ili čak ponekad u maternici. Bolest je kongenitalna, a

može se javiti samo na jednom ili na oba uretera. Razlikujemo ekstramuralni i

intramuralni ektopični ureter.



Ekstramuralni ureter ne prihvaća se mokraćnog mjehura nego direktno završava na uretri

ili nekom drugom mjestu. Ne javlja se često. Intramuralni ureter prihvaća se mjehura, ali

se ne otvara u njemu nego nastavlja ići kroz njegovu stijenku do iza sfinktera gdje se

otvara u lumen uretre ili na nekom drugom mjestu. Vlasnici najčešće dolaze do

veterinara zbog urinarne inkontinencije jer ureter završava kaudalno od sfinktera.

Najčešće se uočava u štenadi, češći je u ženskih jedinki, a od pasmina češći je u

zapadnoškotskih terijera, sibirskih haskija, pudla, retrivera itd. Bolest je opisana i u konja

i goveda te ljudi.

Glavni simptom bolesti je urinarna inkontinencija. Do dijagnoze se dolazi ili

intravenskom urografijom ili cistoskopijom. Također je potrebno odrediti funkciju

pojedinog bubrega. Ako je bubreg nefunkcionalan preporuča se nefrektomija. Ako je

bubreg funkcionalan, preporuča se neoureterocistostomija, rezanje uretera i njihovo

ponovno šivanje za stijenku mokraćnog mjehura. Kod intramuralnog uretera moguće je

napraviti jedan proksimalni otvor u mokraćnom mjehuru, a distalno od mjesta

podvezivanja ektopični ureter se podvezuje.

Traumatske ozljede uretera

Traumatske ozljede uretera ponekad nastaju nakon automobilskih nesreća, mogu nastati i

jatrogeno nakon operacijskih zahvata u trbušnoj šupljini. Može doći do nastanka

uroabdomena ili se mokraća nakuplja retroperitonealno. Do dijagnoze se najčešće dolazi

intravenskom urografijom. Liječenje se može sastojati od šivanja uretera, resekcije i

anastomoze uretera, neoureterocistostomije.

Kirurške tehnike

Anastomoza uretera

Pri oštećenju uretera ili pri lokaliziranom tumoru uretera potrebno je resecirati ga i poslije

učiniti njegovu anastomozu. To je tehnički zahtjevan postupak zbog malog promjera

uretera i zahtijeva povećanje. Izvodi se s resorptivnim materijalom za šivanje debljine 5-0

ili 6-0 pojedinačnim čvorastim šavom.



MOKRAĆNI MJEHUR

Mokraćni kamenci

Od bolesti koje se najčešće pojavljuju u ovom dijelu mokraćnog sustava su mokraćni

kamenci. Naime, mokraćom se izlučuje voda i u njoj otopljene razne otpadne tvari

metabolizma. Pojedini minerali slabo su topljivi u vodi pa dolazi do stvaranja kristala,

koji se mogu povećati do makroskopske veličine pa ih nazivamo uroliti. Obzirom na

kemijsku građu kamenca najčešće govorimo o struvitnim, oksalatnim i uratnim

mokraćnim kamencima. Ne zna se točan uzrok nastanka mokraćnih kamenaca, ali smatra

se da su za njihov nastanak bitni visoka koncentracija minerala u mokraći, produženo

vrijeme prolaska minerala kroz mokraćni sustav i za neke mokraćne kamence bitan je

promijenjeni pH mokraće.

Vlasnici najčešće dolaze kod veterinara kad uoče probleme s mokrenjem, a u velikom

postotku slučajeva radi se čak i o potpunoj nemogućnosti mokrenja (anurija) zbog

potpune obstrukcije mokraćnice. Anurija je često povezana s uremijom, hiperkalijemijom

i metaboličkom acidozom. Potpuna obstrukcija uretre uglavnom se javlja u muških

životinja jer imaju usku i dugačku uretru. Mokraćne kamence dijagnosticiramo

rentgenološkom pretragom ili kateterizacijom.

Mokraćni kamenci najčešće se liječe cistotomijom ili uretrotomijom. Za cistotomiju je

potrebno otvoriti trbušnu šupljini u kaudalnom dijelu. Kod muških pasa problem kod

otvaranja kaudalnog dijela trbušne šupljine predstavlja penis s prepucijem. Nakon

otvaranja trbušne šupljine potrebno je pregledati organe mokraćnog sustava i pokušati

potvrditi dijagnozu. Kod potpune obstrukcije uretre kroz nekoliko dana moguća je i

ruptura stijenke mokraćnog mjehura. Mokraćni mjehur možemo otvoriti s njegove

ventralne i dorzalne strane. U novije vrijeme prednost se daje otvaranju mokraćnog

mjehura s ventralne strane jer su bolje pregledni trigonum, otvori uretera i proksimalni

dio mokraćnice, a mogućnost nastanka priraslica i istjecanja mokraće su podjednaki.

Nakon otvaranja mokraćnog mjehura uklanjaju se mokraćni kamenci, prvo iz mokraćnog

mjehura, a zatim se kateterizira uretra i provjerava njena prohodnost. Ako se sumnja na

prisutnost mokraćnih kamenaca u mokraćnici pristupa se kateterizaciji mokraćnice i iz

mokraćnog mjehura i s vrha penisa te ispiranju mokraćnice pod tlakom.



Ako se mokraćni kamenci nalaze u uretri i nemoguće ih je ukloniti kateterizacijom i

ispiranjem, preporučljiva je uretrotomija.

Ruptura mokraćnog mjehura

Ruptura mokraćnog mjehura u pasa može biti uzrokovana tupom traumom ili

probijanjem stijenke trbušne šupljine oštrim predmetom. Mokraća se nakuplja

unutar trbušne šupljine, te dolazi do nastanka hipovolemije, dehidracije, uremije.

Nastaje najčešće kao posljedica traumatskog događaja (udarac automobila). Od

simptoma uočavamo hematuriju, disuriju, bolan i napet trbuh, nemogućnost

palpacije mokraćnog mjehura. Do dijagnoze dolazimo kontrastnom rtg.

pretragom. Liječenje je kirurško, a sastoji se od cistorafije. Pri cistorafiji

obrezujemo rubove rupturiranog dijela mjehura te mjehur šivamo u dva sloja.

Zaostali urakus

Urakus je embrionalna komunikacija između mokraćnog mjehura i alantoisa. Nakon

rođenja urakus atrofira te gubi svoju funkciju i mokraća se iz mokraćnog mjehura prazni

preko uretre. Zaostajanje urakusa rijetko se uočava u štenadi. Vlasnik primjećuje

istjecanje mokraće kroz pupak, te dermatitis u okolici pupka. Liječenje se sastoji od

podvezivanja urakusa i njegovog izrezivanja.



URETRAHipospadija

Pri hipospadiji ne dolazi do potpunog razvoja uretre penisa te se uretra otvara na koži u

bilo kojem dijelu između perineuma i vrha penisa. Također je moguće uočiti

nerazvijenost ili odsutnost penisa. Vlasnik uočava da životinja ne mokri na vrh penisa.

Liječenje se sastoji od rekonstrukcije uretre ili rađenja novog otvora uretre proksimalno

od mjesta gdje mokraća izlazi van.

Prolaps uretre

Prolaps uretre je bolest pri kojoj dolazi do izlaska sluznice uretre kroz orificij uretre.

Bolest se primarno javlja u brahicefaličnih pasa, kao posljedica seksualne uzbuđenosti

psa ili kronične urinarne infekcije. Vlasnik uočava na vrhu penisa kuglicu nešto tamnije

boje koju životinja ponekad liže. Liječenje se sastoji od izrezivanja sluznice i njenog

ponovnog šivanja na vrhu penisa.

Sterilni cistitis

Sterilni cistitis (engl. feline urologic syndrome, FUS) je idiopatska upala donjih

mokraćnih putova u mačke, koja dovodi do djelomične ili potpune opstrukcije donjih

mokraćnih putova. Često se javlja u mačaka. Etiologija je nepoznata, ali se smatra da su

za nastanak bolesti bitni prehrana, problemi s mokrenjem, neučestalo mokrenje te neki

virusi. U slučaju anurije bolest se liječi tekućinskom terapijom te pokušavanjem

kateterizacije koja nije uvijek moguća. Ako se kateter postavi, on se ostavi u položaju

iduća 3 do 5 dana zašiven za kožu u okolici prepucija. Ako kateterizacija nije moguća,

onda se za prvu pomoć izvrši cistocenteza.

Perinealna uretrostomija operacijski je zahvat koji se radi kod recidiva ove bolesti ili kod

nemogućnosti kateterizacije. Započinje se s eliptičnim rezom oko skrotuma i prepucija.

Zatim se otprepariraju skrotum i prepucij zajedno s penisom. Otvori se uretra podužnim

rezom te se uretra šiva za kožu.



Kirurške tehnike

Cistotomija

Indikacije za izvođenje cistotomije su najčešće uklanjanje mokraćnih kamenaca

smještenih u mokraćnom mjehuru, ali i u uretri, zatim kod novotvorevina u mokraćnom

mjehuru. Izvodi se ili sa ventralne ili dorzalne strane mokraćnog mjehura. U novije

vrijeme češće se izvodi ventralna cistotomija jer je preglednost mjehura bolja. Za šivanje

mjehura koristi se jednoslojna ili dvoslojna tehnika zatvaranja. Jednoslojna tehnika

zatvaranja koristi se kod zadebljanja stijenke mokraćnog mjehura koristeći pojedinačne

čvoraste šavove koji ne ulaze u lumen mokraćnog mjehura. Dvoslojnu tehniku zatvaranja

mokraćnog mjehura koristimo kada nema patološkog zadebljanja stijenke mokraćnog

mjehura koristeći u prvom sloju produžni šav koji zahvaća sve slojeve stijenke

mokraćnog mjehura osim sluznice, a u drugom sloju obavezno sero-serozni invertirajući

šav. Od materijala za šivanje preporučuju se resorptivni monofilamenti (Maxon®, PDS®

ili Monocryl®). Uočeno je da neki materijali za šivanje gube svoju vučnu čvrstoću u

kontaktu s mokraćom, a drugi materijali za šivanje potiču stvaranje mokraćnih kamenaca

(kalkulogenost).

Uretrotomija

Uretrotomiju radimo najčešće u muških životinja za uklanjanje mokraćnih kamenaca koje

ne možemo ispiranjem ukloniti iz mokraćnog mjehura. Opisane su preskrotalna i

perinealna uretrotomija. Preskrotalnu uretrotomiju radimo između kaudalnog dijela os

penis i skrotuma. Nakon kožnog reza odmaknemo m. retractor penis da prikažemo uretru

koja je okružena s corpus spongiosum.. Zatim otvorimo uretru s ventralne strane te iz nje

kateterizacijom i ispiranjem izvadimo kamence. Rez na uretri može se ostaviti da cijeli

per secundam ili se šiva. Šivanjem uretre smanjuje se postoperacijsko krvarenje, ali se

produžuje vrijeme operacije te postoji mogućnost nastanka strikture uretre. Uretra se šiva

pojedinačnim čvorastim šavovima a od materijala se koriste najčešće poliglekapron 25,

ali je moguće korištenje i drugih sintetskih monofilamentnih materijala.



BOLESTI MOKRAĆNOG SUSTAVA U KONJA

Ektopični ureteri

Rijetko se uočava u konja. Nije uočena spolna predispozicija za nastanak ove

bolesti. Ureteri završavaju distalno od trigonum vesicae, a posljedično tome

uočava se inkontinencija. Dijagnozu potvrđujemo rtg. pretragom te

dijagnostičkom laparotomijom. Kao i u pasa liječenje se sastoji od

neoureterocistostomije (šivanje uretera na odgovarajuće mjesto na mokraćnom

mjehuru) ili u slučaju poremećene funkcije bubrega nefrektomije.

Ruptura mokraćnog mjehura

Ruptura mokraćnog mjehura dovodi do nakupljanja mokraće unutar trbušne

šupljine (uroabdomen ili uroperitoneum) s posljedičnom uremijom te

poremećajem acidobazične ravnoteže i koncentracije elektrolita. Najčešće su

uočava u ždrebadi ili zbog urođene slabosti stijenke mokraćnog mjehura ili zbog

jakog pritiska na abdomen ždrebeta za vrijeme ždrebljenja. Uočena je i u kobila

nakon ždrebljenja, ali i u pastuha kao komplikacija obstrukcije uretre mokraćnim

kamencima. Ruptura se najčešće javlja na dorzalnom ili dorzokranijalnom rubu

mokraćnog mjehura. Bolest se uočava najčešće prvo do peti dan nakon

ždrebljenja. Klinički znaci uključuju depresiju, proširenje trbušne šupljine s

količnim napadom te anoreksiju. Ponekad se mala količina mokraće može

prazniti iz mokraćnog mjehura. Do dijagnoze se dolazi na osnovi anamneze,

kliničkog pregleda. Dijagnozu potvrđujemo abdominocentezom, cistoskopijom, a

u ždrebadi moguća je i kontrastna rtg. pretraga mokraćnog mjehura. U pacijenata

se uočava hiperkalijemija, hiponatrijemija te hipokloridijemija te metabolička

acidoza s dehidracijom. Vrlo je bitno povećanje kreatinina u punktatu abdomena

koji je oko 1,5 do 2 puta veći nego u serumu, a također pronalazimo i kristale

kalcijeva karbonata. Također su opisane određene boje koje se kateterizacijom

ubrizgavaju u mokraćni mjehur, a potvrda rupture mokraćnog mjehura njihov je

nalazak u punktatu mokraćnog mjehura.



Prije operacije potrebno je iskorigirati neuravnoteženost koncentracije elektrolita

u serumu primjenom fiziološke otopine (0,9% otopina NaCl). Hiperkalijemija

može izazvati srčane aritmije. Tek nakon toga može se za vrijeme opće anestezije

učiniti laparotomija i cistorafija.

Zaostali urakus

Javlja se u ždrebadi kratko nakon ždrebljenja gdje ne dolazi do zatvaranja

urakusa nakon ždrebljenja. Nastaje zbog jakog povlačenja pupčane vrpce

prilikom ždrebljenja ili nakon njega, te zbog jakog omfaloflebitisa. U ždrebadi sa

zaostalim urakusom može se javiti i septikemija i septični artritis. Ponekad se

širenjem omfaloflebitisa razvije i apsces. Okolina pupka je vlažna, a ponekad za

vrijeme mokrenja kroz pupak izlazi mokraća. Dijagnozu potvrđujemo

kontrastnom cistografijom te uzv. pretragom. Lakši slučajevi rješavaju se

primjenom sredstava koja mogu izazvati zatvaranje urakusa (srebrni sulfat,

fenol). Ako nakon 7 dana nema rezultata odlučujemo se za laparotomiju i

resekciju urakusa.

Mokraćni kamenci

Mokraćni kamenci nisu česta bolest u konja. Mogu se javiti u bubregu, ureteru, te

uretri, ali su najčešći u mokraćnom mjehuru. Etiologija nije poznata, ali uzimanje

vode bogate mineralima, infekcije mokraćnog sustava i liječenje NSPUL mogu

povećati učestalost nastanka ove bolesti u konja. Mokraćni kamenci sastoje se od

deskvamiranih stanica i sluzi, mukoproteina te minerala (kalcijev karbonat,

magnezij, fosfat). Uočavaju se češće u muških životinja, zbog uže uretre koja ne

dozvoljava njihovo izmokravanje. Vlasnik uočava hematuriju, napinjanje,

oliguriju ili anuriju, disuriju, te ponekad i urinarnu inkontinenciju. Životinja se

dugo zadržava u položaju za mokrenje, ali eventualno pomokri samo nekoliko

kapljica. Do dijagnoze se dolazi na osnovi anamneze i kliničkog pregleda,

rektalne pretrage mokraćnog mjehura te po mogućnosti cistoskopije.

Preporučeno liječenje je laparotomija te cistotomija. Opisana je i mogućnost

litotripsije za vrijeme cistoskopije kojom se električnom napravom izaziva



razbijanje mokraćnog kamenca. Druga mogućnost je vađenje mokraćnog

kamenca te njegovo drobljenje za vrijeme perinealne uretrotomije u pastuha. U

kobila kamenci se mogu ukloniti manuelno uz pomoć raznih instrumenata iz

uretre ili je ponekad potrebno učiniti rezanje sfinktera uretre, uklanjanje

kamenca, a zatim njegovu rekonstrukciju.

Izvala mokraćnog mjehura

Izvala (prolaps ili everzija) mokraćnog mjehura uočava se u kobila, najčešće

nakon ždrebljenja, čemu pridonosi opuštanje mišića zdjelice i napinjanje pri

ždrebljenju, lokalni edem, opuštanje sfinktera mokraćnog mjehura. Vlasnik

uočava sluznicu mokraćnog mjehura kako izlazi kroz stidnicu. Liječenje se

sastoji od repozicije mokraćnog mjehura u anatomski položaj, postavljanja

balonskog katetera te postavljanja cirkularnog šava oko njega. U kroničnim

slučajevima gdje dođe do nekroze stijenke mokraćnog mjehura potrebna je

parcijalna cistektomija. Operacijski zahvat izvodi se u epiduralnoj anesteziji u

stojećem stavu. Prilikom izrezivanja stijenke mokraćnog mjehura potrebno je

pripaziti na trigonum vesicae.

Traumatske ozljede uretre

Traumatske ozljede uretre mogu nastati nakon udarca u području perineuma ili

prepone. Najčešće se uočava na dijelu uretre nakon izlaska iz zdjelice gdje je

uretra nezaštićena. Može nastati i jatrogeno oštećenjem uretre. Na mjestu

oštećenja uretre uočava se potkožni edem. Do dijagnoze se dolazi rtg. pretragom

i ultrazvukom, te cistoskopijom. Liječenje se najčešće sastoji od kateterizacije te

ostavljanja katetera u uretri kroz 5 do 7 dana. Ponekad je potrebna i

rekonstrukcija uretre kod poprečnog oštećenja uretre.



Kirurške tehnike

Cistorafija

Ovaj zahvat izvodi se za vrijeme opće anestezije. Konj leži na leđima te se učini

laparotomija u bijeloj liniji. Pritom u pastuha radimo rez lateralno od penisa, ali

prepariranjem potkožja dolazimo do bijele linije. Zatim aspiracijom uklonimo sadržaj

trbušne šupljine i pregledamo mokraćni mjehur. Ponekad mokraća curi iz urakusa koji je

zahvaćen septičnim procesom, pa je potrebno izrezati i urakus. Nakon otkrivanja mjesta

rupture, rubovi se obrežu te se počinje zatvaranje defekta mokraćnog mjehura. Mokraćni

mjehur se šiva u dva sloja. U prvom sloju koristi se pojedinačni čvorasti šav bez

zahvaćanja sluznice, a u drugom sloju sero-serozni šav (Lambert ili Cushing). Trbušna

šupljina, potkožje i koža se zatvore standardno.

Cistotomija

Operacijski zahvat započinjemo kako je opisano za cistorafiju. Mokraćni mjehur otvara

se s ventralne strane te se uklone mokraćni kamenci. Po potrebi se putem katetera ispere

uretra i uklone preostali kamenci smješteni u uretri. Mjehur se zatvara u dva sloja kako je

opisano kod cistorafije. Nije preporučljivo da šavom zahvaćamo sluznicu da izbjegnemo

kontakt šava s mokraćom.

Perinealna uretrotomija

Perinealna uretrotomija radi se u pacijenata s akutnom opstrukcijom mokraćnih putova, a

ako želimo dugotrajno mokrenje preko perineuma onda radimo perinealnu uretrostomiju.

Ovaj postupak izvodi se u dubokoj sedaciji uz kaudalnu epiduralnu anesteziju u stojećem

stavu. Nakon pripreme operacijskog polja (perineuma) učini se kožni rez ventralno od

anusa do arcus ischiadicus. Zatim se rez širi kroz potkožno tkivo, te se odvoje m.

bulbospongiosus od corpus spongiosum. Zatim se izdiferencira uretra u kojoj se nalazi

mokraćni kateter. Zatim se učini podužni rez na uretri te se uz pomoć katetera ili

hvataljke izvadi mokraćni kamenac. Ovakvu ranu najčešće ostavljamo da cijeli per

secundam uz pomoć katetera kroz 2 do 3 tjedna. Kod perinealne uretrostomije šije se

sluznica uretre s kožom.



Komplikacije perinealne uretrostomije su oštećenje rektuma, oštećenje uretre, peritonitis,

orhitis te jako napinjanje uslijed bolnosti.

BOLESTI MOKRAĆNOG SUSTAVA U OSTALIH

ŽIVOTINJA

Mokraćni kamenci u preživača

Mokraćni kamenci u goveda, ovaca i koza u uzgoju relativno su česta bolest.

Dolazi do obstrukcije uretre mokraćnim kamencima, do proširenja mokraćnog

mjehura, boli u trbušnoj šupljini te naposljetku rupture mjehura ili uretre s

uroabdomenom, uremijom, sepsom i uginućem životinje. Češća je za vrijeme

zimskih mjeseci ili u vrijeme kad životinja nije dostupna napajanju ad libitum, a

voda sadrži velike količine minerala. Kao i u drugih životinjskih vrsta, mokraćni

kamenci se javljaju u oba spola, ali znakovi obstrukcije su češći u muških

životinja. U životinjama u intenzivnom uzgoju smatra se da je urolitijaza

primarno bolest hranidbe. Uočeno je da se u goveda, ovaca i koza javlja pri

hranidbi gdje je nepravilan omjer unosa kalcija i fosfora. U ovih životinja češće

nastaju struvitni kamenci. Hrana bogata kalcijem izaziva nastanak mokraćnih

kamenaca koji sadrže uglavnom kalcijev karbonat. U životinja hranjenih

šećernom repom uočeni su oksalatni kamenci. Smatra se da i rana kastracija

pridonosi nastanku obstrukcije uzrokovane mokraćnim kamencima jer zaustavlja

razvoj uretre i penisa. Kamenci se najčešće nalaze u flexura sigmoidea penisa.

Od simptoma uočava se napinjanje životinje, znakovi kolike, depresija,

anoreksija, a u težim slučajevima uočava se i anurija. Ova bolest često se

komplicira perforacijom uretre i rupturom mokraćnog mjehura. Bolest

dijagnosticiramo temeljem anamneze, kliničkog pregleda, te uočavanjem otekline

i bolnosti u području flexura sigmoidea penisa.



Liječenje se sastoji od omogućavanja mokrenja te korekcije poremećaja

koncentracije elektrolita. Konzervativno liječenje sastoji se od spazmolitika i

trankvilajzera koji će dovesto do opuštanja m. retractor penis te izravnavanja

flexura sigmoidea. Kirurško liječenje sastoji se od uretrotomije u području

fleksure ili u području perineuma. Ponekad se u ovaca i koza preporuča

cistotomija i uklanjanje svih kamenaca ispiranjem.

Primarno se preporuča kontrolirati nastanak bolesti kontrolom hranidbe. Bitno je

održavati odnos kalcija i fosfora u hrani 2:1. Ponekad se potiče uzimanje vode

dodavanjem natrij-klorida u hranu.

BOLESTI SPOLNIH ORGANA U KONJA

TESTISOrhitis

Orhitis (lat. orchitis) je upala testisa, a uzroci su trauma ili metastatska infekcija (najčešće

bruceloza-govedo, pas). Paraziti (Strongylus edentatus) također mogu izazvati upalne

promjene. Primarni periorhitis ili vaginitis također mogu biti uzrokom upale testisa.

Kod akutnog orhitisa naiđemo na bolnu tvrdu oteklinu testisa i epididimisa (ponekad i

skrotuma); životinja teško hoda, povišena je temperatura, a mogući su i znaci kolike.

Kronični orhitis prepoznajemo po otvrdlom i povećanom testisu (intersticijski orhitis).

Periorchitis je upala serozne prevlake testisa, a može biti serozna upala (hidrokela) ili

vilozna i adhezivna kada dovodi do sraštavanja tunicae vaginalis communis i testisa.

Akutnu upalu testisa liječimo antibioticima, mirovanjem, postavljanjem suspenzorija te

hladnim oblozima, a kronični oblik upale je nažalost neizlječiv. Ako nisu bitne

reprodukcijske sposobnosti životinje, često je preporučljiva orhiektomija.



Orhitis i epididimitis u pasa

Orhitis i epididimitis (lat. orchitis et epididymitis) u pasa javlja se kao jedinstvena bolest

najčešće izazvana infekcijom koja se pojavljuje u akutnom i kroničnom obliku, a može

biti zahvatiti jedan ili oba testisa. Kao uzročnici infekcije u pasa se najčešće spominju:

Brucella canis, Proteus spp., E. colli, Streptococcus spp., Staphylococcus spp.,

Mycoplasma spp., Mycobacterium tuberculosis var. hominis, virus uzročnika štenećaka i

Nocardia sp. Putovi širenja infekcije su hematogeni ili direktno kao posljedica upalnih

promjena na prostati, mokraćnom mjehuru ili u trbušnoj šupljini, te kao posljedica

inficiranih rana na skrotumu (ugrizne rane).

U akutnoj fazi bolesti osnovni su znaci bolesti otečenost testisa koji su pri palpaciji

temperirani, a koža skrotuma je napeta i ponekad tjestaste konzistencije, a već nježna

palpacija izaziva izrazitu bolnost, a općenito pas se ponaša uznemireno, traži hladnije

mjesto na koje bi sjeo pri čemu stalno liže skrotum. U kroničnoj formi zamjetna je

atrofija testisa kao posljedica propadanja parenhima i pojave fibroze. Jednako tako u

kroničnoj formi bolesti i epididimis je zahvaćen fibrozom no uprkos tome je povećan a

pogotovo ako je testis izrazito atrofirao.

Liječenje akutnog oblika upale testisa i epididimisa provodi se snažnom i promptnom

terapijom antibioticima (bez uspjeha radi li se o infekciji s B.canis!!), kortikosteroidima i

lokalnom primjenom hladnih obloga. Pored svega prognoza je dubiozna osobito glede

očuvanja reprodukcijske sposobnosti. Stoga se preporuča za pse koji nisu u uzgoju izvesti

kastraciju. Ovo je ujedno i prevencija nastanka bolesti na susjednom zdravom testisu. U

kroničnim slučajevima apsolutno je indicirana kastracija jer tako preveniramo remisije

akutne upale i pojave mogućih apscesa. No moguće je provesti antibiotsku ciljanu

terapiju kroz tri tjedna, ako je pozitivna bakteriološka analiza. Nalaz biopsije koji

sugerira imunološku etiologije može se pokušati liječiti imunosupresivima (prednizon).

Novotvorevina testisa

Novotvorevine testisa su karakteristični po tome da su to bezbolne otekline koje

postepeno rastu. Naginju im osobito kriptorhidi u pasa. Najčešće se radi o seminomima,

novotvorevinama Sertolijevih stanica i novotvorevinama intersticijskih (Leydigovih)

stanica.



Novotvorevine Sertolijevih stanica povezane su sa sindromom feminizacije (privlači

muške životinje, povećanje mliječnih kompleksa...). Liječenje se sastoji od orhiektomije.

Prognoza je dobra, a tumori rijetko metastaziraju.

Ciste testisa

Ciste testisa uglavnom su retencijske ciste epididimisa ili čitavog testisa (cista

vasorum efferentium) a češće su u kriptorhida kada se nađu pri operaciji te ih je

tada nužno punktirati da bi se testis uopće mogao izvući kroz ranu na trbušnoj

šupljini.

Hidrokela

Hidrokela (lat. hydrocele ili vaginocele) je nakupljanje serozne tekućine između

parijetalnog i visceralnog lista tunica vaginalis communis, a nastaje kao

posljedica ascitesa, orhitisa ili novotvorevine na testisu. Ponekad se ne zna točan

uzrok nastanka (idiopatski), a ponekad nastaje nakon kastracije otvorenom

tunikom. Veličina hidrokele može se mijenjati. Vrlo je bitno da hidrokela može

povećati temperaturu u skrotumu i utjecati na spermiogenezu. Hidrokelu

karakterizira mekana, elastična oteklina skrotuma u akutnim slučajevima bolna i

temperirana a u kroničnim slučajevima bezbolna i netemeperirana. Dijagnoza se

postavi kliničkim pregledom te dijagnostičkom punkcijom (oprez pri sumnji na

herniju!) uz nalaz atrofičnog testisa.

Liječenje se sastoji od orhiektomije zahvaćenog testisa s izrezivanjem svih

tunika.

Hematokela

Hematokela (lat. haematocele) je nakupljanje krvi u tunica vaginalis, a kao

posljedica traume testisa ili skrotuma, a može nastati i širenjem hemoabdomena.

Liječenje se sastoji od aspiracije krvi iz tunica vaginalis, te od ispiranja iste da bi

smanjila mogućnost nastanka priraslica.



Varikokela

Varikokela (lat. varicocele) varikozno proširenje vena plexus pampiniformis,

osobito u ingvinalnih kriptorhida pastuha i bikova, a najčešće je prirođeno.

Smatra se da može nastati zbog smanjenja smanjenja funkcije valvula unutar

testikularnih vena pri čemu dolazi do povećanja tlaka unutar plexus

pampiniformis. Najčešće se uočavaju samo na jednom testisu i ako u konja ne

izazivaju probleme sa spermiogenezom zbog povećanja temperature u skrotumu

te oštećenja spermiogeneze i u kontralateralnom testisu, najčešće ih ne liječimo.

Cista tunike vaginalis

Cista tunike vaginalis (lat. cista tunicae vaginalis) za razliku od hidrokele kada

se naiđe na nakupljanje tekućine u nekastiranih mužjaka ova je cista nakupljanje

tekućine u kastrata. Posljedica je kastracije u onim slučajevima kada kastracijska

rana na tunica vaginalis brzo zaraste, a prije kastracije bila je prisutna hidrokela.

Uobičajeno se tu naiđe i na trak omentuma koji je brzo srastao s ranom na

funikulusu koji pri tome ne obliterira nego ostane proširen poput mjehura.

Klinički je vidljivo odebljanje poput šake pa i veće, pri stajanju spušteno a

prilikom palpacije m. cremaster ga povlači u abdomen. Odebljanje inače

fluktuira no bez mogućnosti repozicije. Osim u konja ovaj nalaz moguć je i u

svinja.

Torzija testisa

Kod torzije testisa dolazi do rotacije testisa oko njegove podužne osi. Pritom

dolazi do obstrukcije krvnih žila, posljedičnog otečenja testisa te nastanka jake,

akutne boli. Bolest je opisana i pasa, ali i u konja. Kriptorhidni testisi skloniji su

torziji. Bolest može nastati zbog dužih ligamenata testisa ili epididimisa.

Liječenje se najčešće sastoji od orhiektomije (uklanjanja testisa). Budući da

postoji mogućnost torzije i drugog testisa preporuča se ili njegova orhiektomija

ili je u konja opisana metoda orhiopeksija (šivanje testisa za okolne fascije).



PENISTraumatske ozljede penisa

Javljaju se u pastuha najčešće nakon skoka na kobilu. Često se uočavaju

hematomi penisa koji nastaju pri izmicanju kobile za vrijeme kopulacije. Liječe

se oblozima i pritiskom na penis. Opisane su laceracije penisa. Nešivanje

laceracija penisa dovodi do infekcije koja se širi penisom.

Fractura os penis u pasa

Lom ove kosti rijetko se javlja u pasa, a simptomi ovise o oštećenju okolnog

mekog tkiva te o pomaku prelomljenih fragmenata kosti. Ponekad se osjeća

krepitacija, edem mekog tkiva, a u težim slučajevima prisutna je i anurija. Do

dijagnoze dolazimo rtg. pretragom. Lomovi bez pomaka ne zahtijevaju liječenje

osim primjene analgetika. Lomovi s minimalnim pomakom zahtjevaju

postavljanje katetera kroz 7 dana. Ako kateterizacija nije moguća ili je fiksacija

nakon kateterizacije nestabilna preporuča se osteosinteza postavljanjem pločice.

Strangulacija penisa

Ponekad se na penisu mogu naći strana tijela koja okružuju penis te prekidaju

krvotok u njemu. Pas očituje znakove boli te se učestalo liže po prepuciju.

Dijagnozu potvrđujemo pronalaskom stranog tijela na penisu te uočavanjem

nekroze penisa. Ako se uoči nekroza samog vrha penisa preporuča se parcijalna

amputacija penisa. Pri parcijalnoj amputaciji penisa prvo se postavi kateter, a

zatim se odreže vrh penisa. Zatim se šiva uretra za tunica albuginea penisa. Pri

potpunoj amputaciji penisa (falektomija) izrezuje se penis skupa s prepucijem i

skrotumom, te se učini kastracija. Zatim se uretra u skrotalnom području šiva za

kožu.



Fimoza

Fimoza (lat. phimosis) je bolest pri kojoj je onemogućeno izlaženje penisa kroz

otvor prepucija. Uočena je u svih životinjskih vrsta. Otvor prepucija je ili premal

ili nedostaje. Nastaje kongenitalno ili nakon traume. Osim što penis ne može

izaći iz prepucija vrlo često dolazi i do zadržavanja mokraće u prepuciju te upale

sluznice prepucija s daljnim nastajanjem ožiljka fimoze. Liječenje se sastoji od

zarezivanja kraniodorzalnog ruba prepucija te šivanja sluznice za kožu prepucija.

Parafimoza

Parafimoza (lat. paraphimosis) je nemogućnost povlačenja penisa u prepucij.

Nastaje najčešće nakon kopulacije, ozljede penisa ili novotvorevina. Često je

povezana s prijapizmom (stalna erekcija penisa bez spolnog uzbuđenja) te

masturbacijom. Dolazi do edematoznog otečenja penisa, a ako se parafimoza u

tom trenutku ne riješi dolazi do tromboze u corpus spongiosum i posljedične

nekroze. Liječenje se izvodi s povećanjem prepucijalnog otvora, a u težim

slučajevima izvodi se djelomična ili potpuna amputacija penisa.

Perzistentni frenulum penisa

Perzistetni frenulum penisa onemogućava izlaženje penisa iz prepucija. Uočava

se često u mladih bikova, nerastova i psa. Liječi se podvezivanjem krvnih žila

frenuluma te njegovim rezanjem.

Paraliza penisa u pastuha

Paraliza penisa u konja nazivamo je i ispadanje penisa (prolapsus), a najčešći

uzrok ove bolesti je korištenje fenotijazinskih sedativa (najčešće acepromazina),

koji izazivaju paralizu m. retractor penis. Opisana je i kod neuroloških bolesti

kao npr. bolesti leđne moždine (spinalna monoplegija), frakture sakruma (2.-5.

kralježak), a prije svega kod prignječenja i natezanje penisa, a time i njegovih

motoričkih živaca (n. pudendus i n. dorsalis penis), te trauma n. pudendusa na

arcus ischiadicus.



Ovo stanje prepoznajemo po tome što ispali penis visi iz otvora prepucija a pri

hodu penis se njiše i udara o ekstremitete. Na ispalom penisu obično vidimo dva

otečena dijela.

Distalna oteklina odgovara glans penis te je mekana, a poviše ovog leži tvrda

oteklina poput manšete i ide oko penisa (edem visceralnog lista unutarnjeg lista

prepucija). Ova oteklina i oteklina glans penis mehanički sprečavaju da se penis

vrati u prepucij (paraphimosis).

Kao liječenje koristimo se lokalnom masažom penisa i postavljanjem obloga,

ponekad je potrebna kateterizacija penisa, a krajnje rješenje kod kompliciranih

slučajeva je operacijska amputacija penisa ili falektomija. Opisana je falopeksija,

operacija pri kojoj se penis povlači kaudalno u prepucij i tako se fiksira

šavovima. Kontraindikacija za ovu operaciju je nekroza penisa.

Ruptura corpus cavernosum penisa

Ruptura corpus cavernosum česta je u bikova, ali se javlja i u nerastova i ovnova.

Također se ponekad ova bolet naziva i ruptura penisa, lom penisa ili slomljen

penis. Životinja ima problema s kopulacijom. Bolest se liječi antibioticima,

analgeticima, hladnim oblozima u početku bolesti, a ponekad je potrebno i

kirurško liječenje obrada hematoma).

Venerični sarkom u pasa

Venerični sarkom u pasa (prenosivi venerični tumor, sarcoma venericum)

etiološki nije razjašnjen, a prenosi se koitusom na oba spola. Nalazimo malinaste

grozdove na sluznici penisa (i to distalnim dijelovima) i rodnice. Zamjetan je

krvavi iscjedak. Liječi se operacijski uz obaveznu plastiku sluznice. Moguće je i

liječenje citostaticima (vinkristin) gdje nakon nekoliko tretmana dolazi do

otpadanja tumora.



PROSTATABolesti prostate gotovo su sve vezane za psa. Najčešća je upala i hipertrofija

prostate, a rjeđi su tumori i kamenci prostate.

Prostatitis je obično posljedica upale mokraćnog mjehura i retencije urina kod

mokraćnih kamenaca. Razlikujemo kataralni i purulentni prostatitis. Znakovi su

otežano mokrenje a osobito je otežana i defekacija, lokalno se palpira (rektalno)

bolna oteklina. Liječenje se svodi na uklanjanje primarnog uzroka i primjenu

specifičnih antibiotika za urogenitalni trakt.

Hipertofija prostate je redovito neizlječiva konzervativno tako da je operacijski

zahvat jedini mogući način liječenja. Prije zahvata životinji pomažemo

kateterizacijom mjehura da preveniramo retenciju urina i pražnjenje rektuma kao

prevenciju opstipacije. Kod pojave tumora to su uglavnom karcinomi i sarkomi.

Moguć je nalaz kamenaca u prostati a to su uglavnom vapnom inkrustrirani

epitelni čepovi.

Benigna hiperplazija prostate

Benigna hiperplazija prostate predstavlja povećanje prostate pod utjecajem testosterona.

Bolest je prisutna u 80% pasa starijih od 6 godina te 95% pasa starijih od 9 godina.

Prisutni su klinički znaci kao što je tenezam pri defekaciji, konstipacija, bolna punjenost

prostate samo nakon parenja, intermitentna hematurija, a ponekad i krvarenje. Sumnju na

bolest postavljamo na temelju rtg. i ultrazvučne pretrage. Konačno razlikovanje ove

bolesti od npr. adenokarcinoma jedino je moguće biopsijom prostate i patohistološkom

pretragom. Kastracija je definitivno metoda izbora liječenja za pse pri čemu se pozitivni

rezultati uočavaju najranije za tjedan dana, a najkasnije kroz tri tjedna nakon kastracije.

Ako vlasnici ne prihvaćaju kastraciju moguća je terapija estrogenom s tim da dugotrajna

primjena estrogena može dovesti do aplazije koštane srži.



Prostatitis

U pasa je prostatitis uglavnom posljedica infekcije te se javlja kao supurativni oblik koji

može preći i u apscese prostate. Moguća je povezanost nastanka ove bolesti s prethodno

opisanom benignom hipertrofijom prostate. Kao uzročnici infekcije navode se Brucella

canis , Proteus sp. , Pseudomonas sp., Escherihia colli , Streptococcus , Staphylococcus ,

Mycobacterium , Blastomyces. Infekcija je moguća hematogenim putem ili ascendentno

od uretre. Kako se sekret prostate refluksom izlijeva i u mokraćni mjehur to je moguća

infekcija urinarnog trakta kao posljedica infekcije prostate. Klinički uobičajeno

spominjemo dva oblika ove bolesti i to kao akutni i kronični oblik prostatitisa. Akutni

oblik karakteriziraju povišena temperatura, anoreksija, depresija, abdominalna i/ili

rektalna bol, valvularni endokarditis, pa i septikemija. Hematološki nalaz upućuje na

neutrofiliju sa skretanjem u lijevo i monocitoza, a analiza urina pozitivna je na

hematuriju, piuriju i bakterijemiju.

Kronični oblik je moguć bez osobitih specifičnih kliničkih znakova a moguće su urinarne

infekcije, orhitis, uretralne strikture i peritonitis (ako je došlo do spontanog otvaranja

apscesa). Moguća je i pojava apscesa, u početku multiplih malih fokalnih žarišta koja

mogu tijekom vremena konfluirati. Akutni oblik bolesti liječimo antibiticima nakon

bakteriološkog nalaza urina i antibiograma kroz 1-4 tjedna, nakon čega ponovimo

bakteriološku pretragu. Ako je nužno (dehidracija, šok) odlučujemo se i za tekućinsku

terapiju. Kronične slučajeve bolesti liječimo antibioticima najmanje kroz četiri tjedna, uz

obaveznu bakteriološku kontrolu i nakon nekoliko mjeseci. U kroničnih prostatitisa

kastracija je upitna.

Gnojni prostatitis i apsces prostate

Infekcija prostate česta je bolest prostate, a nastaje širenjem infekcije iz uretre ili iz

testisa. Prvo nastaje puno sitnih apscesa koji se mogu spojiti u jedan veliki apsces.

Uočene su i rupture apscesa. Simptomi ove bolesti su povišena tjelesna temperatura,

anoreksija, leukocitoza, krvavo gnojni iscjedak iz prepucija, bolan i napet abdomen. U

slučaju rupture apscesa uočava se proširen abdomen i naglo pogoršanje stanja psa. Do

dijagnoze dolazimo rtg. i ultrazvučnom pretragom, punkcijom abdomena, kateterizacijom

itd.



Liječenje se započinje agresivnom antibiotskom terapijom. Kada dođe do stabilizacije

pacijenta preporuča se njegova kastracija. Kirurško liječenje sastoji se i od postavljanja

drena u parenhim prostate, omentalizacije (postavljanje omentuma u parenhim prostate),

marsupijalizacije (šivanje tkiva apscesa za trbušnu stijenku i kožu) te od djelomične ili

potpune prostatektomije.

Traumatske ozljede prostate

Prostata je zaštićena od traume kostima zdjelice. Stoga obično traumu prostate i ne

zamjetimo i ne liječimo sve dok se ne pojave problemi s ozljedom uretre. Tek tada zbog

primarne eksploracije uretre možemo uočiti laceracije prostate uz presječenu ili intaktnu

uretru najčešće na mjestu spoja prostatičnog i membranoznog dijela uretre. Prostatu može

lacerirati frakturirana zdjelica, a uretra može biti oštećena i bez nalaza frakture zdjelice.

Naime pretpostavlja se da je to moguće jer je membranozni dio uretre fiksiran uz

ventralnu stranu pelvisa, dok su prostata i mokraćni mjehur relativno mobilni te njegovo

naglo pomicanje rastegne prostatu i nadjača silu koja drži membranoznu uretru

fiksiranom za pelvis te dođe do njenog pucanja. Prognoza je uglavnom loša.

Ciste prostate

Prostatične ciste (retencijske ciste) nalaze se unutar parenhima prostate ili imaju direktnu

komunikaciju s njim. Smatra se da je u njihovoj etiologiji najbitnije začepljenje izvodnih

kanalića prostate koje dovodi do nakupljanja sekreta. Može doći do njihove infekcije te

nastanka apscesa prostate. Simptomi su najčešće povezani s otežanim mokrenjem i

defekacijom. Do dijagnoze se dolazi rtg. i ultrazvučnom pretragom. Kod malih cista

preporuča se kastracija. Kod velikih cista preporuča se izrezivanje ciste i njena

omentalizacija (umetanje omentuma u parenhim prostate).

Paraprostatične ili periprostatične ciste

Paraprostatične ili periprostatične ciste nalaze se u blizini prostate, ali nemaju direktnu

komunikaciju s parenhimom prostate. Smatra se da su to ostaci kongenitalnog uterus

masculinus.



Novotvorevine prostate

Adenokarcinomi su najčešće novotvorevine prostate. Kastracijom psa ne sprečava se

nastanak novotvorevina prostate. Od klinički simptoma uočava se anoreksija,

mršavljenje, problemi s mokrenjem i defekacijom, bolnost u kaudalnom dijelu abdomena.

Do dijagnoze se dolazi citološkom punkcijom prostate i sublumbalnog limfnog čvora u

koji metastazira novotvorevina. Prognoza je loša. Potpuna prostatektomija rijetko se radi

jer u 90% pasa uočava se urinarna inkontinencija nakon operacije.


Documents

BOLESTI UROGENITALNOG SUSTAVA · Web viewPritom dolazi do obstrukcije krvnih žila, posljedičnog otečenja testisa te nastanka jake, akutne boli. Bolest je opisana i pasa, ali i