Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88 Telefon: 033/707-100; Fax: 033/707-155

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Босна и Херцеговинe

Predmet broj: S1 1 K 017259 15 Kri

Datum: objavljivanja 04.11.2016. godine

pismenog otpravka 29.12.2016. godine

Pred pretresnim vijećem u sastavu:

sudija Halil Lagumdžija, predsjednik vijeća

sudija Željka Marenić

sudija Minka Kreho

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

Protiv optuženih

JOVANOVIĆ STEVO

JOVANOVIĆ MILOSAV

JOVANOVIĆ MARIJAN

JOVANOVIĆ SLAVKO

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine, Edin Muratbegović

Branilac optuženog Jovanović Steve, advokat Antešević Gavro

Branilac optuženog Jovanović Milosava, advokat Čivša Veljko

Branilac optuženog Jovanović Marijana, advokat Davidović Svetozar

Branilac optuženog Jovanović Slavke, advokat Drinić Predrag

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

2

Broj: S1 1 K 017259 15 Kri

Sarajevo, 04.11.2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću sastavljenom od sudija Lagumdžija Halila, kao

predsjednika vijeća, te Kreho Minke i Marenić Željke kao članova vijeća, uz sudjelovanje

pravnog savjetnika-asistenta Gučić Danijel u svojstvu zapisničara u krivičnom predmetu

protiv optuženih Jovanović Steve i dr. zbog krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ

BiH), u vezi sa članom 29. i 180. stav 1. istog Zakona, povodom optužnice Tužilaštva

Bosne i Hercegovine broj: T20 0 KTRZ 0005542 12 od 14.11.2014. godine nakon javno

održanog glavnog pretresa, sa kojeg je jednim dijelom bila isključena javnost, u prisustvu

optuženih Jovanović Milosava, Jovanović Marijana i Jovanović Slavka i njihovih branilaca i

branioca optuženog Jovanović Steve, tužioca Tužilaštva BiH, Muratbegović Edina,:

P R E S U D U

OPTUŽENI:

1. JOVANOVIĆ MILOSAV zv. Monja ili Mole, sin Steve i majke Rajke, rođene

Živković, rođen 12.12.1972. godine u mjestu Medoševići, opština Čajniče,

nastanjen na adresi Medoševići bb, Čajniče, po narodnosti ..., državljanin ..., po

zanimanju zemljoradnik, nezaposlen, pismen, sa završenom osnovnom školom,

neoženjen, služio JNA u Sloveniji i VRS, lošeg imovnog stanja, JMBG ...,

neosuđivan,

2. JOVANOVIĆ MARIJAN zv. Mašo, sin Milana i majke Radojke, rođene Lisica,

rođen 01.05.1963. godine u Medoševići, Čajniče, nastanjen na adresi Bučkovići

bb, Čajniče, po narodnosti ..., državljanin ..., po zanimanju poljoprivrednik,

nezaposlen, pismen, sa završenom srednjom školskom spremom – zanat (ŠUP),

oženjen otac troje punoljetne i jednog maloljetnog djeteta, služio JNA u Skoplju te

VRS 1992 – 1995.g., srednjeg imovnog stanja, JMBG ..., neosuđivan,

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

3

3. JOVANOVIĆ SLAVKO sin Milana i majke Radojke, rođene Lisica, rođen

05.08.1960.godine u mjestu Medoševići, nastanjen na adresi Bučkovići bb, Čajniče,

po narodnosti ..., državljanin ..., po zanimanju zemljoradnik, nezaposlen, pismen sa

završena četiri razreda osnovne škole, oženjen otac tri punoljetna i jednog

maloljetnog djeteta, služio JNA u Skoplju 1979.g. i VRS 1992.- 1995.g., lošeg

imovnog stanja JMBG ..., neosuđivan,

I

Na osnovu odredbe člana 285. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (ZKP BiH)

K R I V I S U

Što su:

Za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Vojske Republike Srpske i

Armije BiH, tokom mjeseca juna 1992. godine na području opštine Čajniče, kao pripadnici

– vojnici Vojske Republike Srpske i to 3. Podrinjske lake pješadijske brigade pri vojnoj

pošti (VP) 7212 Čajniče, postupali protivno pravilima međunarodnog humanitarnog prava i

to kršeći odredbe člana 3. IV Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata

od 12. augusta 1949. godine koja zabranjuje nasilje nad životom, zdravljem ili fizičkim ili

mentalnim blagostanjem ljudi, naročito ubistava, nečovječno postupanje, mučenje svake

vrste, kao i pljačkanje i uništavanje privatne imovine, te postupajući suprotno odredbama

člana 4. i 5. Dopunskog protokola uz Ženevske konvenicje od 12. augusta 1949. godine o

zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II), tako što su:

1. U prvoj polovini mjeseca juna 1992. godine u selu Medoševići, opština Čajniče, po

prethodnom dogovoru zajedno sa umrlim Jovanović Mladenom i Jovanović

Goranom, naoružani poluautomatskim puškama iznenada došli i rasporedili se oko

štale u kojoj su se nalazili civili bošnjačke nacionalnosti i to supružnici Medošević

Ahmet, rođen 1928. godine i Medošević Džehva, rođena 1929 godine, njihova

kćerka Medošević Kimeta, rođena 1961. godine i sin Medošević Mevludin, rođen

1967. godine, kao i srodnici djeca Bavčić Mevlida, rođena 1981 godine i Bavčić

Muris, rođen 1983 godine, te u namjeri da ih sve liše života, prvo im naredili da

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

4

izađu iz štale držeći poluautomatske puške u pravcu istih i štale, što su pomenuti

Medoševići i djeca Bavčići zbog straha za život učinili, nakon čega je Jovanović

Marijan napao Medošević Ahmeta udarivši ga pesnicom u predjelu glave, a zatim je

Ahmetu prišao i Jovanović Mladen, te ga zajedno sa Jovanović Marijanom nastavio

udarati pesnicama, a potom i nogama po čitavom tijelu, nakon čega su dvojica od

prisutnih Jovanovića djecu Bavčić Mevlidu i Bavčić Murisa nasilno odvojili od

Medoševića, uveli ih i zaključali u obližnju kuću vlasništvo Medošević Ahmeta, na

koji način su ih protivzakonito zatvorili onemogućivši im da izađu i pobjegnu iz kuće,

a sve kako djeca svojim plačom i dozivanjem u pomoć ne bi privukli pažnju komšija

iz sela te tako spriječili prisutne Jovanoviće u njihovoj namjeri, da bi zatim

Jovanović Marijan, Jovanović Slavko i Jovanović Milosav zajedno sa umrlim

Jovanović Mladenom i Jovanović Goranom naredili Medošević Ahmetu, Medošević

Džehvi, Medošević Kimeti i Medošević Mevludinu da stanu u vrstu, te ih u koloni

nasilno odveli prvo uz brdo iznad kuće, a potom ih u koloni ponovo vratili pred kuću,

odakle su se tako nastavili kretati u pravcu tzv. Omerove njive, i to oko 200 metara

od kuće, za koje vrijeme kretanja su Jovanovići držali poluautomatske puške

usmjerene u pravcu tijela navedenih Medoševića, te ih napadali i udarali, u čemu se

isticao Jovanović Marijan koji je zajedno sa ostalim prisutnim Jovanovićima u više

navrata udarao Medošević Ahmeta po svim dijelovima tijela i predjelu grudi, iako su

znali da ovaj zbog lošeg zdravstvenog stanja i ... ima ..., i da usljed takvih udaraca

po grudima može nastupiti njegova smrt, pa je tako Ahmet od zadobivenih udaraca

u više navrata padao na tlo, zbog čega im se obratio Medošević Mevludin govoreći

da više ne tuku njegovog oca, Jovanović Mladen je Mevludina udario kundakom

puške u predjelu glave kojom prilikom mu je potekla krv, obrativši mu se zatim

riječima „što smrdi ova ustaška krv“, da bi u momentu kada je Mevludin čuo

naredbu da mu se zapuše usta krpom i tako spriječe njegov dalji plač i viku,

Medošević Mevludin je iskoristio nepažnju prisutnih Jovanovića i pobjegao sa lica

mjesta, na koji način je spasio svoj život, pa su zbog toga Jovanovići iz

poluautomatske puške ispalili više hitaca u njegovom pravcu i organizovali potragu

za njim, nakon čega su pomenuti Jovanovići na tzv. Omerovoj njivi, gdje su se

nalazili zadržani ostali Medoševići, iz poluautomatske puške pucali u pravcu

Medošević Džehve i Medošević Kimete, usljed kojih zadobivenih povreda je

nastupila njihova smrt, dok je smrt Medošević Ahmeta nastupila usljed snažnog

udarca zadobivenog od strane navedenih Jovanovića i to djelovanjem tupe

mehaničke sile u predjelu grudnog koša, da bi se potom svi Jovanovići

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

5

ponovo vratili u kuću Medošević Ahmeta, gdje su na isti način pucanjem iz puške

lišili života djecu Bavčić Mevlidu i Bavčić Murisa, koji su se cijelo vrijeme nalazili

zaključani u kući, da bi na kraju otvorenim plamenom izazvali požar, usljed kojeg je

kuća u potpunosti izgorjela zajedno sa tijelima ubijene djece Bavčić Mevlide i

Bavčić Murisa i obližnjom štalom, a koja djeca su zatim kao nestale osobe

pravosnažnim rješenjem općinskog Suda u Goraždu broj: R: 609/02 od 24.02.2003.

godine proglašena umrlim,

čime su optuženi Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i Jovanović Slavko počinili

krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. Krivičnog

zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije koji je preuzet na osnovu Zakona

o primjeni Krivičnog zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ i, u

vezi sa članom 22. istog Zakona.

Pa ih Sud,

Optuženog Jovanović Milosava, za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. istog Zakona, a na

osnovu odredbi člana 33., 38. i 41. KZ SFRJ,

O S U Đ U J E

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 11 (jedanaest) GODINA

Na osnovu člana 50. KZ SFRJ, vrijeme koje je optuženi Jovanović Milosav proveo u

pritvoru, u periodu od 16.10.2014. godine do 14.11.2014. godine, ima se uračunati u

izrečenu kaznu zatvora,

Optuženog Jovanović Marijana, za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. istog Zakona, a na osnovu odredbi

člana 33., 38. i 41. KZ SFRJ,

O S U Đ U J E

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 11 (jedanaest) GODINA

Na osnovu člana 50. KZ SFRJ, vrijeme koje je optuženi Jovanović Marijan proveo u

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

6

pritvoru, u periodu od 17.10.2014. godine do 14.11.2014. godine, ima se uračunati u

izrečenu kaznu zatvora

Optuženog Jovanović Slavku, za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. istog Zakona, a na osnovu odredbi

člana 33., 38. i 41. KZ SFRJ,

O S U Đ U J E

NA KAZNU ZATVORA U TRAJANJU OD 11 (jedanaest) GODINA

Na osnovu člana 50. KZ SFRJ, vrijeme koje je optuženi Jovanović Slavko proveo u

pritvoru, u periodu od 17.10.2014. godine do 14.11.2014. godine, ima se uračunati u

izrečenu kaznu zatvora

Na osnovu odredbe člana 188. stav 4. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine

optuženi Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i Jovanović Slavko se oslobađaju obaveze

da naknade troškove krivičnog postupka, te isti padaju na teret budžetskih sredstava.

Na osnovu člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, oštećeni

se sa eventualnim imovinsko-pravnim zahtjevom upućuju na parnicu.

II.

Na osnovu člana 284. tačka c) ZKP BiH optuženi

1. JOVANOVIĆ STEVO sin Steve i majke Anđe, rođene Bjelogrlić, rođen 17.01.1944.

godine u mjestu Medoševići, opština Čajniče, nastanjen na adresi Medoševići bb,

Čajniče, po narodnosti ..., državljanin ..., po zanimanju penzioner, pismen, sa

završena četiri razreda osnovne škole, oženjen, služio JNA u Somboru, Novom

Sadu i Subotici, lošeg imovnog stanja, JMBG ..., neosuđivan

2. JOVANOVIĆ MILOSAV zv. Monja ili Mole, sin Steve i majke Rajke,

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

7

rođene Živković, rođen 12.12.1972. godine u mjestu Medoševići, opština Čajniče,

nastanjen na adresi Medoševići bb, Čajniče, po narodnosti ..., državljanin ..., po

zanimanju zemljoradnik, nezaposlen, pismen, sa završenom osnovnom školom,

neoženjen, služio JNA u Sloveniji i VRS, lošeg imovnog stanja, JMBG ...,

neosuđivan,

3. JOVANOVIĆ MARIJAN zv. Mašo, sin Milana i majke Radojke, rođene Lisica,

rođen 01.05.1963. godine u Medoševići, Čajniče, nastanjen na adresi Bučkovići

bb, Čajniče, po narodnosti ..., državljanin ..., po zanimanju poljoprivrednik,

nezaposlen, pismen, sa završenom srednjom školskom spremom – zanat (ŠUP),

oženjen otac troje punoljetne i jednog maloljetnog djeteta, služio JNA u Skoplju te

VRS 1992 – 1995.g., srednjeg imovnog stanja, JMBG ..., neosuđivan,

4. JOVANOVIĆ SLAVKO sin Milana i majke Radojke, rođene Lisica, rođen

05.08.1960.godine u mjestu Medoševići, nastanjen na adresi Bučkovići bb, Čajniče,

po narodnosti ..., državljanin ..., po zanimanju zemljoradnik, nezaposlen, pismen sa

završena četiri razreda osnovne škole, oženjen otac tri punoljetna i jednog

maloljetnog djeteta, služio JNA u Skoplju 1979.g. i VRS 1992.- 1995.g., lošeg

imovnog stanja JMBG ..., neosuđivan,

OSLOBOĐAJU SE OD OPTUŽBE

Da su:

1. Dana 04.06.1992. godine u selu Bučkovići, opština Čajniče, po prethodnom

dogovoru zajedno sa umrlim Jovanović Mladenom i Jovanović Goranom, naoružani

automatskim puškama, iznenada došli ispred kuće gdje se nalazila civil bošnjačke

nacionalnosti Popović Aiša, rođena 1906. godine, usmjerili automatske puške u

njenom pravcu i naredili joj da uđe u podrum kuće, što je zbog straha za svoj život

učinila, a potom su sa kraće udaljenosti kroz otvorena ulazna vrata podruma kuće

pucali u pravcu njenog tijela, kojom prilikom je nastupila smrt Popović Aiše, nakon

čega su otvorenim plamenom izazvali požar usljed kojeg je kuća skoro u potpunosti

izgorjela zajedno sa tijelom Popović Aiše, da bi zatim na isti način zapalili i njenu

staru kuću i štalu, te na kraju na isti način zapalili kuću i štalu komšije Popović

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

8

Vehida koje su u cjelosti izgorjele, dok Vehid nije bio prisutan na licu mjesta

čime bi,

Optuženi Jovanović Stevo, Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i Jovanović

Slavko počinili krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1.

KZ SFRJ, a sve u vezi sa članom 22 istog Zakona.

U skladu sa odredbom iz člana 186. stav 1. i 2. ZKP BiH optuženi se oslobađaju obaveze

nadoknade troškove krivičnog postupka, te isti padaju na teret budžetskih sredstava.

Na osnovu člana 198. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine, oštećeni

se sa eventualnim imovinsko-pravnim zahtjevom upućuju na parnicu.

I. O B R A Z L O Ž E NJ E

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

9

OPTUŽENJE

1. Optužnicom Tužilaštva BiH broj: T20 0 KT RZ 0005542 12 od 14.11.2014.

godine, koja je potvrđena dana 20.11.2014. godine, optuženi Jovanović Stevo, se tereti

da je radnjama pod tačkom I.1. počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka c) KZ BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. i

članom 29. istog KZ, a optuženi Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i Jovanović

Slavko se terete da su radnjama pod tačkama I.1. i II.2., počinili isto krivično djelo.

2. Statusna konferencija u predmetu održana je dana 23.01.2015. godine, kada je

počeo i glavni pretres čitanjem optužnice Tužilaštva BiH.

3. Tokom trajanja pretresa saslušano je 23 svjedoka, 2 vještaka, pročitana je izjava

jednog svjedoka Tužilaštva, iskaz u svojstvu svjedoka dali su i optuženi Jovanović

Stevo, Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i Jovanović Slavko, te je uložen 71

materijalni dokaz, kako Tužilaštva tako i odbrane optuženih.

4. Glavni pretres je okončan 07.10.2016. godine, nakon čega je zakazan datum

izricanja presude.

II. IZVEDENI DOKAZI

TUŽILAŠTVO

5. U toku dokaznog postupka, kao svjedoci optužbe saslušani su svjedoci:

Medošević Mevludin, Bavčić Safeta, Bavčić Ruždo, Popović Ibrahim, Tupeša Rade,

Jovanović Čedo, Lisica Dragomir, Komlenović Zoran, Makota Nurija, Vehid Popović, J-

1, Delahmet Šefik, Pljevaljčić Bosiljka, vještaci sudske medicine Dr Vedo Tuco i Dr

Zdenko Chirlaž.

6. Na glavnom pretresu reproduciran je snimak sa obilaska lica mjesta na području

opštine Čajniče, koji je obavljen dana 27.05.2016. godine po prijedlogu optužbe, a u

cilju utvrđivanja važnih činjenica značajnih za predmet, za koje je neophodno

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

10

neposredno opažanje u skladu sa članom 92. i 93. Zakona o krivičnom postupku BiH.

7. Spisak materijalnih dokaza koje je Tužilaštvo prezentiralo i uvelo kao dokaz,

navedeni su u prilogu Aneksa ove presude i čine njen sastavni dio.

ODBRANE OPTUŽENIH JOVANOVIĆ STEVE, JOVANOVIĆ MILOSAVA, JOVANOVIĆ MARIJANA I

JOVANOVIĆ SLAVKE

8. U toku glavnog pretresa, odbrane optuženih su zajedničkim podneskom

predložili svjedoke za sve četiri odbrane, te s tim u vezi saslušani su sljedeći svjedoci:

Radović Vukašin, Pirija Smail, Jovanvoić Čedo, Čevriz Milan, Vuković Čedo, Jovanović

Dragan, Vrećo Vasilije, Jovanović Milenko, Ćevriz Bogdan, Prijević Živorad, pričitan je

iskaz svjedoka Vasiljević Radomira, a iskaz u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu

dali su i optuženi Jovanović Stevo, Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i Jovanović

Slavko..

9. Lista materijalnih dokaza koje su odbrane optuženih Jovanović Steve, Jovanović

Milosava, Jovanović Marijana i Jovanović Slavke prezentirale i uvele kao dokaz,

navedene su u prilogu Anexa presude i čini njen sastavni dio.

III. ZAVRŠNE RIJEČI

ZAVRŠNA RIJEČI TUŽILAŠTVA

10. U završnoj riječi Tužilaštvo je navelo da, nakon okončanog dokaznog postupka u

krivičnom predmetu protiv optuženih Jovanović Steve, Jovanović Milosava, Jovanović

Marijana i Jovanović Slavke, smatra da je optužba van svake razumne sumnje

dokazala da su optuženi kako je to i opisano u optužnici broj: T20 0 KTRZ 0005542 12

od 14.11.2014. godine, koja je potvrđena dana 20.11.2014. godine, pod tačkom I.1.

počinili krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. stav 1. tačka

c) KZ BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29. istog KZ, a optuženi

Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i Jovanović Slavko pod tačkama I.1. i II.2., počinili

isto krivično djelo, te se ujedno osvrnulo na opšte elemente ovog krivičnog djela (djelo

počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava, kršenje mora

biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, djelo počinioca mora

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

11

biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom i počinilac mora narediti ili

počiniti djelo) ujedno ga elaboriralo, te istaklo da su ispunjeni svi navedeni opšti

elementi krivičnog djela za koje se optuženi terete.

11. Nadalje, Tužilaštvo je u završnim riječi detaljno analiziralo svaku tačku optužnice,

koja se optuženim stavljaju na teret, i to na način da je izvršilo analizu svih dokaza,

iskaza svjedoka, optuženih, kao i materijalnih dokaze, iste je cijenio kako pojedinačno

tako i u međusobnoj vezi, na osnovu čega je izvelo i zaključke o krivičnoj odgovornosti

optuženog.

12. Također, Tužilaštvo se posebno osvrnulo i na tvrdnju odbrane Jovanović Steve

da je u kritično vrijeme bio u radnoj obavezi, zbog čega nije ni mogao počiniti radnje

pobliže opisane u tački I1 optužnice, navodeći pri tome da su djelo počinili pripadnici

neke paravojne formacije. Osvrnulo se Tužilaštvo i na tvrdnju odbrana optuženih

Jovanović Milosava, Marijana i Slavka da su u kritično vrijeme kao pripadnici vojske bili

anagažovani i prisutni na koti Medena Glavica, te da zbog toga nisu mogli počiniti djelo

pobliže opisano u tački I1, I2 optužnice, a da su ubistva počinili pripadnici nekih

paravojnih formacija, dakle kao i odbrana Jovanović Steve, pri čemu je detaljno

analiziralo iskaze svih svjedoka odbrane i iskaza optuženih nalazeći da pojedini dijelovi

iskaza ovih svjedoka odbrane su takvog sadržaja da opravdano ukazuju na to da su

očigledno pripremljeni u pravcu da potvrde ovu tezu odbrane i tako olakšaju

krivičnopravni položaj optuženog.

13. Imajući u vidu sve navedeno, Tužilaštvo smatra da je T20 0 KT RZ 0005542 12

od 14.11.2014. godine, koja je potvrđena dana 20.11.2014. godine, optuženi Jovanović

Stevo, pod tačkom I.1. počinio krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz

člana 173. stav 1. tačka c) KZ BiH, a sve u vezi sa članom 180. stav 1. i članom 29.

istog KZ, a optuženi Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i Jovanović Slavko pod

tačkama I.1. i II.2., počinili isto krivično djelo, nalazeći da su navedene radnje optuženih

bile obuhvaćene njihovim umišljajem, odnosno da su bili svjesni svojih djela i htjeli

njihovo učinjenje.

14. Na kraju, vezano za odluku o visinu kazne, Tužilaštvo je predložilo da Sud cijeni

sljedeće otežavajuće okolnosti: upornost optuženih, njihovu odlučnost, bezobzirnost,

brutalnost, broj žrtava, njihov pol i uzrast zbog kojih osobina žrtve nisu predstavljale

nikakvu realnu opasnost po bilo koga, jer se radi o djeci, ženama i starijim osobama,

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

12

neiskazano ni najmanje kajanje nakon događaja kao i na glavnom pretresu, naprotiv

pokazali su potpunu ravnodušnost, zatim nepostojanje dokaza o tome da su pokušali

spasiti barem jedan život, niti da su poduzeli bilo kakve korake da olakšaju patnju

žrtava, dok olakšavajuće okolnosti na strani optuženih ovo Tužilaštvo nije našlo na

osnovu svega izenesenog.

ZAVRŠNA RIJEČI ODBRANE PRVOOPTUŽENOG JOVANOVIĆ STEVE

15. Odbrana prvooptuženog Jovanović Steve je u svom završnom izlaganju navela

da u cjelosti osporava navode podignute optuženice jer smatra da je ista neutemeljena

relevantnim činjničnim stanjem, tačnije na osnovu provedenih dokaza koje je predložilo

Tužilaštvo BiH.

16. Nadalje, odbrana je u završnim riječi detaljno analizirala tačku I optužnice, koja

se njegovom branjeniku stavlja na teret, i to na način da je izvršila analizu svih dokaza,

iskaza svjedoka, optuženih, kao i materijalnih dokaza, iste je cijenila kako pojedinačno

tako i u međusobnoj vezi, navodeći da optužba činjenične tvrdnje o ubistvu Popović

Aiše uglavnom zasniva na iskazima svjedoka Makota Nurije i zaštićenog svjedoka J1,

koji svjedoci crpe svoja saznanja na osnovu kazivanja Pljevaljčić Petra.

17. Također, istakla je odbrana provoptuženog da je Jovanović Stevo u

inkriminisanom periodu bio u radnoj obavezi usljed čega nije ni bio u mogućnosti

počiniti krivično ndjelo oje mu se stavlja optužnicom na teret, što su potvrdili i mnogi

svjedoci i odbrane i optužbe, pa stoga predlaže Sudu da pvim relevantnim činjenicama

pokloni punu pažnju i vjeru kao istinitim i pouzdanim.

18. Na kraju, branioc je istakao kako optužba na osnovu provedenih objektivnih i

subjektivnih dokaza nije van svake razumne sumnje dokazala da je optuženi Jovanović

Stevo počinio radnje koje mu se stavljaju na teret kao izvršioc, odnosno kao saizvršioc

navedenog krivičnog djela, odbrana je predložila Sudu da dokaze odbrane cijeni kao

relevantne i uvjerljive, te optuženog oslobodi krivične odgovornosti za krivično djelo

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva koje mu se optužnicom stavlja na teret.

19. Optuženi Jovanović Stevo se u cijelosti saglasio sa navodima branioca

iznesenim u završnim riječima.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

13

ZAVRŠNA RIJEČI ODBRANE DRUGOOPTUŽENOG JOVANOVIĆ MILOSAVA

20. Advokat Čivša Veljko, branilac optuženog Jovanović Milosava se na početku

osvrnu na optužnicu Tužilaštva BiH, koja prema stavu odbrane sadrži manjkavosti,

odnosno da je u činjeničnom opisu bilo nužno izdiferencirati kako objektivne tako i

subjektivne elemente predmetnog krivičnog djela za svakog od optuženih jer je njihove

radnje, optužnica odredila po članu 29. KZ BiH, a odrebom člana 32. stav 1. KZ BiH je

propisano da svaki saizvršilac odgovara u granicama svog umišlja ili nehata. Dalje,

navela je odbrana da su brojni i saglasni stavovi i teorije i prakse da izreka mora da

sadrži, pored ostalog, i činjenični supstrat koji izražava subjektivni odnos prema djelu

(oblik vinosti), pogotovu kada taj odnos ima diferencirajuću funkciju, kao u konkretnom

slučaju, jer u protivnom nedostaje jedno od osnovnih obilježja krivičnog djela.

21. Također, branioc se osvrnuo u završnim izlaganjima i na zakonitost dokaza.

Naime, odbrana je navela da je Dejtonskim sporazumom oštro diferencirana nadležnost

sudova u Republici Srpskoj i Federaciji BiH. Zapisnik o uviđaju sačinio je istražni sudija

Hilmo Vučinić, sudija Kantonalnog suda u Goraždu, a na teritoriji koju sa stvarnom

nadležnošću pokriva Okružni sud u Trebinju. On je kao nenadležni sudija angažovao

kantonalne inspektore policije i donio naredbu o anagažovanju vještaka dr. Zdenka

Cihlarža. Po principu otrovne voćke sve radnje preduzete od strane lica koje je ovlastilo

neovlašćeno lice su nezakonite. Iz Izvještaja o sudsko medicinskoj ekspertizi dr.

Cihlarža proizilazi da nije vršena DNK analiza ostataka koštane mase jer je usljed

visoke temperature nepodobna za tu analizu, pa napominjemo da nije na osnovu ni

jedne naučne metode utvrđeno da skeletni ostaci pripadaju Popović Aiši.

22. Nadalje, odbrana je u završnim riječi detaljno analizirala svaku tačku optužnice,

koje se njegovom branjeniku stavljaju na teret, i to na način da je izvršila analizu svih

dokaza, iskaza svjedoka, optuženih, kao i materijalnih dokaza, iste je cijenila kako

pojedinačno tako i u međusobnoj vezi.

23. Također, osvrnuo se branioc na primjenu materijalnog prava, odnosno da se u

ovom predmetu mora primjeniti KZ SFRJ kao blaži zakon po učinioca, navodeći da u

KZ SFRJ član 142. reguliše krivično djelo – Ratni zločin protiv civilnog stanovništva na

isdentičan način kao i član 173. stav 1. tačka 3) KZ BiH, s tim da je u KZ SFRJ

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

14

zapijećena kazna zatvora najmanje pet godina ili smrtna kazna.

24. Na kraju, iz svega iznesenog, branioc optuženog Jovanović Milosava, predlaže

donošenje isključivo oslobađajuće presude uodnosu na njegovog branjenika.

25. Optuženi Jovanović Milosav se u cijelosti saglasio sa navodima branioca

iznesenim u završnim riječima.

ZAVRŠNA RIJEČI ODBRANE TREĆEOPTUŽENOG JOVANOVIĆ MARIJANA

26. Cijeneći sav dokazni materijal odbrana smatra da Tužilaštvo svoju optužnicu

zasniva isključivo na posrednim, ali nepouzdanim svjedočenjima i saznanjima Makota

Nurije i Medošević Mevludina odnosno lica koja su u ovom postupku zainteresovani,

dok drugi dokazi uopšte ne ukazuju na odgovornost optuženih tako da se ne može

prihvatiti tvrdnja i optužnica Tužilaštva BiH izvan svake razumne sumnje.

27. Odbrana smatra da je svojim subjektivnim i objektivnim dokazima dokazala da

na strani optuženih nema krivične odgovornosti, a u ovoj tvrdnji odbrana se poziva i na

niz nedosljednosti optužnice kako u pogledu korištenja oružja, tako u pogledu izgleda

optuženih u smislu njihovog oblačenja i maskiranja, a sa druge strane odbrana je

dokazala da su se navedenim područjem u kritično vrijeme kretale grupe naoružanih

lica koja su porijeklom izvan Čajniča, te se može zaključiti da bi upravo te grupe mogle

biti izvršioci ovog krivičnog djela

28. Prema tome, iz svih izvedenih kako subjektivnih tako i objektivnih dokaza

Tužilaštva i odbrane, branioc predlaže da Sud BiH donese odluku kojom se optuženi

Jovanović Marijan oslobađa u cjelosti od krivične odgovornosti za krivično djelo za koje

ga tereti optužnica iz ovog predmeta.

29. Optuženi Jovanović Marijan se u cijelosti saglasio sa navodima branioca

iznesenim u završnim riječima.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

15

ZAVRŠNA RIJEČI ODBRANE ČETVRTOOPTUŽENOG JOVANOVIĆ SLAVKE

30. Odbrana optuženog Jovanović Slavke na početku izlaganja završnih riječi,

osvrnuo na činjenični opis iz optužnice. Istakao je branioc da činjenični opis mora

opisati radnje koje čine supstrat krivičnog djela koji se stavlja optuženima na teret. Iz

činjeničnog opisa, koji oslikava stvarni opis događaja, treba da proistekne pravni –

zakonski opis krivičnog djela, navodeći da je u ovom konkretnom slučaju isti

prenaglašen, aludirajući na dio čineničnog opisa koji se tiče statusa optuženih.

31. Dalje, osvrnuo se branioc na primjenu materijalnog prava, odnosno da se u

ovom predmetu mora primjeniti KZ SFRJ kao blaži zakon po učinioca, navodeći da u

KZ SFRJ član 142. reguliše krivično djelo – Ratni zločin protiv civilnog stanovništva na

isdentičan način kao i član 173. stav 1. tačka 3) KZ BiH, s tim da je u KZ SFRJ

zapijećena kazna zatvora najmanje pet godina ili smrtna kazna.

32. Nadalje, odbrana je u završnim riječi detaljno analizirala svaku tačku optužnice,

koje se njegovom branjeniku stavljaju na teret, i to na način da je izvršila analizu svih

dokaza, iskaza svjedoka, optuženih, kao i materijalnih dokaza, iste je cijenila kako

pojedinačno tako i u međusobnoj vezi, na osnovu čega je izvela i zaključak da optuženi

Jovanović Slavok nije odgovoran za krivična djela za koja je optužen, te predložila Sudu

da se imenovani u cjelosti oslobodi od optužbe.

33. Optuženi Jovanović Slavko se u cijelosti saglasio sa navodima branioca

iznesenim u završnim riječima.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

16

IV. PROCESNE ODLUKE

IZUZETAK OD NEPOSREDNOG IZVOĐENJA DOKAZA – KORIŠTENJE ISKAZA SVJEDOKA U

SKLADU SA ČLANOM 273. STAV 2. ZKP BIH

34. Vijeće je, postupajući u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH1, prihvatilo da

se kao dokaz odbrane pročita i uloži u spis izjava umrlog lica Vasiljević Radomira.

35. Zajedničkim prijedlogom odbrana optuženih, predloženo je saslušanje svjedoka

Vasiljević Radomira, čije svjedočenje je bilo predviđeno za dan 22.04.2016. godine.

Međutim, svjedok nije pristupio na navedeno ročište iz razloga jer je isti prema

navodima odbrane usljed starosti i bolesti u nemogućnosti da pristupi na isto. S tim u

vezi, dana 28.04.2016. godine Sud je na prijedlog odbrane izdao naredbu za

vještačenje svjedoka Vasiljević Radomira na okolnosti zdravstvenog stanja svjedoka. U

zaključku nalaza i mišljenju od 17.05.2016. godine2, prim dr Mihajlović Danilo je

konstatovao da svjedok može da funkcioniše u porodici gdje mu se ukazuje velika

pažnja i pomoć, međutim, isti nije psihofizički sposoban, niti je izvjesno da li će u nekom

narednom periodu biti sposoban prisustvovati ročištu za glavni pretres i dati izjavu u

svojstvu svjedoka. Dalje, vještak navodi da bi primjena prinude bila dodatna psihička

trauma i dovela bi do daljeg pogoršanja mentalnog funkcionisanja.

36. Shodno navedenom, vijeće je zaključilo da su ispunjeni uslovi propisani članom

273. stav 2. ZKP BiH za čitanje i korištenja zapisnika iz istrage, kao dokaza na glavnom

pretresu. Stoga je Vijeće iskaz Vasiljević Radomira3 prihvatilo i pročitalo kao dokaz na

glavnom pretresu održanom dana 20.05.2016. godine, a čemu se nisu protivili ni

optužba ni odbrane.

37. Kako se radi o izuzetku od neposrednog izvođenja dokaza, kojem Sud

pribjegava kada na glavnom pretresu iz zakonom predviđenih razloga nije

1 Članom 273. stav 1. ZKP BiH propisano je da: „Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i

mogu biti korišteni prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda..“. Stav 2. istog člana

propisuje da „Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno

vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle (...) ili je njihov

dolazak pred sud nemoguć ili je znatno otežan iz važnih uzroka.“ 2 Dokaz O3-3 - Nalaz i mišljenje za svjedoka Vasiljević Radomira, Prim Dr Danilo Mihajlović, stalni sudski vještak

medicinske struke od 17.05.2016. godine 3 Dokaz O3-2 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Vasiljević Radmora, Državna ganecija za istrage i zaštitu broj: 16-13/3-

1-/14 od 02.10.2014. godine

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

17

moguće neposredno saslušati svjedoka, Vijeće je suprotnoj strani dalo mogućnost,

da navede pitanja koja bi bila postavljena svjedoku da je isti neposredno saslušan.

ODLUKA O MJERAMA ZAŠTITE SVJEDOKA ODBRANE

38. Sud je rješenjem, broj S1 1 K 017259 14 Krn 6 od 23.10.2014. godine, u fazi

istrage svjedoku pod pseudonimom J-1, odredio zaštitne mjere na način da se lični

podaci svjedoka proglašavaju povjerljivim i da se neće objavljivati u javnosti. Dalje,

sastavni dio ove mjere je i zaštita lika svjedoka odnosno zabrana objavljivanja

informacija o liku svjedoka u javnosti, putem medija ili bilo kojih drugih sredstava javnog

informisanja kako je predviđeno članom 13. stav 1. pomenutog zakona, nalazeći da se

radi o svjedoku pod prijetnjom čijim bi otkrivanjem identiteta bila ugrožena njegova

sigurnost, kao i sigurnost njegove porodice.

39. Slijedom navedenog Sud je našao da su ispunjeni uslovi propisani članom 3.

Zakona o zaštiti svjedoka pod prijetnjom i ugroženih svjedoka4 (ZoZSPUS) koji

propisuju ko može biti svjedok pod prijetnjom i ugroženi svjedok.

ODLUKA O ISKLJUČENJU JAVNOSTI

40. Vijeće je odluku o isključenju javnosti sa dijela nastavaka glavnog pretresa

održanog dana, 13.03.2016. godine, prilikom unakrsnog ispitivanja svjedoka optužbe

Medošević Mevludina kada je isti pitan od kojeg lica je saznao imena izvršioca ubistva

malodobnih Bavčić Mevlide i Bavčić Murisa, donijelo u skladu sa članom 235. ZKP BiH.

41. Stranke i branioci optuženih se nisu protivili isključenju javnosti sa (dijela)

glavnog pretresa.

4 Član 3. stav 1. i 2. ZoZSPUS: “Svjedok pod prijetnjom je onaj svjedok čija je lična sigurnost ili sigurnost njegove

porodice dovedena u opasnost zbog njegovog učešća u postupku, kao rezultat prijetnji, zastrašivanja ili sličnih radnji koje su vezane za njegovo svjedočenje, ili svjedok koji smatra da postoji razumna osnova za bojazan da bi takva opasnost vjerovatno proistekla kao posljedica njegovog svjedočenja. Ugroženi svjedok je onaj svjedok koji je ozbiljno fizički ili psihički traumatizovan okolnostima pod kojima je izvršeno krivično djelo ili koji pati od ozbiljnih psihičkih poremećaja koji ga čine izuzetno osjetljivim, odnosno dijete ili maloljetnik.“

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

18

42. U navedenom slučaju isključenja javnosti, Vijeće je, nakon razmatranja sudske

prakse koja ukazuje da nije uvijek moguće predvidjeti i potpuno kontrolisati dinamiku

izjašnjenja o pravnim i činjeničnim pitanjima, odlučilo da isključi javnost sa dijela

glavnog pretresa u skladu sa datim okolnostima.

43. Prije nego je sa dijela glavnog pretresa isključena javnost Vijeće je, u javnom

zasjedanju, upoznalo sve prisutne o razlozima za isključenje javnosti, te je, isto tako,

javno objavilo odluku koja je donesena na dijelu pretresa sa kojeg je javnost bila

isključena.

NASTAVLJANJE ODGOĐENOG GLAVNOG PRETRESA (ČLAN 251. STAV 2. ZKP BIH)

44. Tokom dokaznog postupka, između nastavaka glavnog pretresa od 10.07.2015.

godine i 23.10.2015. godine, zatim od 23.10.2015. godine do 29.01.2016. godine, zatim

27.05.2016. godine do 26.08.2016. godine, protekao je rok od 30 dana. S tim u vezi,

stranke i odbrane su se izjasnile da se ne protive probijanju roka od 30 dana između

dva nastavka glavnog pretresa.

45. Na nastavcima glavnih pretresa 23.10.2015. godine, 29.01.2016. godine i

26.08.2016. godine ponovo je otvoren glavni pretres, dok u smislu odredbe člana 251.

stav 2. ZKP BiH, a uz saglasnost stranaka i odbrane u tom pravcu, Vijeće nije ponovo

izvodilo provedene dokaze, već su svi ranije izvedeni dokazi prihvaćeni u ovom

postupku.

ODLUKA PO PRIJEDLOGU TUŽILAŠTVA BIH ZA IZVOĐENJE DOKAZA REPLIKE

46. Dana 08.04.2016. godine Tužilaštvo BiH je podnijelo Prijedlog broj T20 0 KT RZ

0005542 12 za izvođenje dokaza replike u smislu člana 261. stav 2. tačka c) ZKP BiH.

47. Navedenim aktom Tužilaštvo je predlažilo da se, u cilju utvrđivanja istine izvrši

obilazak lica mjesta na koti Medena Glavica, selo Medoševići na području optštine

Čajniče. Drugi prijedlog u smislu navedene odredbe ZKP BiH je da se svjedok optužbe

Makota Nurija suoči sa svjedokom odbrane Vasiljević Radomirom.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

19

48. S obzirom da se odbrane nisu protivile prijedlogu Tužilaštva za obilazak lica mjesta

na koti Medena Glavica, selo Medoševići, opština Čajniče, Vijeće je prihvatilo navedeni

prijedlog, te je dana 27.05.2016. godine u prisustvu postupajućeg tužioca, branioca

optuženih i samih optuženih izvršen obilazak lica mjesta i to kota Medena Glavica, selo

Medoševeići, obje lokacije na teritoriji opštine Čajniče, koji video snimak sa navedenih

lokacija je uložen kao dokaz optužbe T-655.

49. Imajući u vidu da je vijeće zaključilo da su ispunjeni uslovi propisani članom 273.

stav 2. ZKP BiH za čitanje i korištenja zapisnika iz istrage, te s tim u vezi iskaz

Vasiljević Radomira6 prihvatilo i pročitalo kao dokaz na glavnom pretresu održanom

dana 20.05.2016. godine, a čemu se nisu protivili ni optužba ni odbrane, vijeće je našlo

da je prijedlog optužbe za suočavanje svjedoka Makota Nurije i Vasiljević Radomira

bespredmetan, te shodno navedenoj odluci, isti i odbila.

PROCESNA SPOSOBNOST OPTUŽENOG JOVANOVIĆ MARIJANA

50. Branilac optuženog Jovanović Marijana, advokat Davidović Svetozar, je dana

12.11.2015. godine Sudu dostavio obavijest da optuženi nije u mogućnosti da pristupi

na ročište za nastavak glavnog pretres zakazan za dan 13.11.2015. godine. U prilogu

obavijesti, braniolac je dostavio i potvrdu Doma zdravlja Čajniče od 10.11.2015. godine

u kojoj je navedeno da optuženi Jovanović Marijan nije u mogućnosti pratiti tok suđenja

sve do marta 2016. godine.

51. Također, odbrana je dana 19.11.2015. godine dostavila podnesak Sudu zajedno

sa otpusnim pismom Univerzitetske bolnice Foča od 10.09.2015. godine, u kojem je

navela da optuženi ne raspolaže drugom dokumentacijom, uz prijedlog da Sud traži od

navedene bolnice medicinsku dokmentaciju za optuženog, jer je tako i objašnjeno iz

uprave bolnice, da će istu dostaviti samo po zahjtevu Suda.

5 T-65 DVD sa uviđaja sa lica mjesta, Medena glavica – Medoševići od 27.05.2016. godine;

6 Dokaz O3-2 - Zapisnik o saslušanju svjedoka Vasiljević Radmora, Državna ganecija za istrage i zaštitu broj: 16-13/3-

1-/14 od 02.10.2014. godine

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

20

52. S tim u vezi, dana 10.12.2015. godine Univerzitetska bolnica FOča je dostavila

akt broj 01-13/86 u prilogu kojeg je dostavljena fotokopija otpusnog pisma, fotokopija

otpusne liste …, fotokopiju anamneze, ehokardiografski nalaz i nalaz ergometrije za

optuženog Jovanović Marijana.

53. Obzirom da je Sud obaviješten da optuženi nije u mogućnosti pratiti tok suđenja sve

do marta 2016. godine, i zaprimljenu medicinsku dokumentaciju bolnice Foča, Sud je

dana 16.12.2015. godine izdao Naredbu za vještačenje optuženog Jovanović Marijana

po kojoj vještak internista kardiolog Mr sc med. Srđan Lozo, treba dati mišljenje u

pogledu zdravstvenog stanja optuženog, odnosno da li je optuženi sposoban da prati

tok suđenja i u istom aktivno učestvuje, te eventualne potrebe ograničavanja dužine

ukupnog dnevnog trajanja pretresa.

54. Nalaz i mišljenje vještaka je dostavljen Sudu dana 06.01.2016. godine, i u istom se,

između ostalog, u konačnom zaključku navodi da je optuženi „sposoban da prati tok

suđenja i u istom aktivno učestvuje. Kako bi se rizik od ponavljanja epizoda poremećaja

ritma kao i eventualnih napada bolova u grudima u toku suđenja smanjio, neophodno je

ograničiti dužinu dnevnog trajanja pretresa na 2 sata. Pri tome je pacijent u obavezi da

redovno uzima preporučenu … terapiju uz zabranu unosa alkohola.

55. Imajući u vidu navedeno, obzirom da je utvrđeno da je optuženi Jovanović Marijan

procesno sposoban da prati tok suđenja i učestvuje u krivičnom postupku koji se vodi

protiv njega, iz kojih razloga je Sud odlučio da krivični postupak u odnosu na optuženog

bude nastavljen dan 29.01.2016. godine za kada je bilo predviđeno ponovno otvaranje

glavnog pretresa.

V. STANDARDI OCJENE DOKAZA I OPĆA OCJENA DOKAZA

56. Osnovna obaveza Vijeća u pogledu svih dokaza propisana je članom 281. stav 2.

ZKP-a BiH u kojem se navodi: „Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno

i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka

činjenica dokazana.”

57. Sudska praksa je za osuđujuću presudu definisala standard ''dokaza van razumne

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

21

sumnje''. Prema opšteprihvaćenom stanovištu, dokazi van razumne sumnje su dokazi

na osnovu kojih se pouzdano može zaključiti da postoji veći stepen vjerovatnoće da je

optuženi počinio krivično djelo.

58. Sud je razmatrao i cijenio sve izvedene dokaze, ali će se u presudi osvrtati samo

na one dokaze koji su relevantni za donošenje odluke, te obrazlagati i iznositi zaključke

samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku. Sud podsjeća da član 15.

ZKP BiH predviđa princip slobodne ocjene dokaza, koji je ograničen jedino principom

zakonitosti dokaza, što znači da je ocjena dokaza oslobođena formalnih pravnih pravila

koja bi a priori određivala vrijednost pojedinih dokaza. Uspostavljajući ovaj princip,

zakonodavac je dao neophodnu slobodu sudskoj vlasti i pokazao povjerenje u

prosudbenu moć sudija.

59. Član 10. ZKP BiH (zakonitost dokaza) predviđa da:

„Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.“

60. Osim što iskaz svjedoka treba biti dat iskreno, neophodno je i da je iskaz pouzdan.

Imajući to na umu, Vijeće je tokom cijelog postupka bilo svjesno da je u iskazima o

činjenicama koje su se dogodile puno godina prije davanja iskaza, prisutna nesigurnost

usljed nestalnosti ljudske percepcije u odnosu na traumatične događaje i sjećanja tih

događaja. Prilikom ocjene iskaza svjedoka koji su svjedočili u predmetnom postupku,

Vijeće je posebno cijenilo njihovo držanje, ponašanje i karakter, razmotrivši u odnosu

na njih i druge dokaze i okolnosti u vezi sa ovim predmetom.

61. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da Vijeće koje postupa to

svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano.7 Slično tome, faktori kao što su vremenski

razmak između događaja i svjedočenja, mogući uticaj trećih lica, nepodudarnosti, ili

stresne okolnosti u vrijeme događaja ne isključuju automatski mogućnost da se Vijeće

osloni na takav iskaz. Međutim, trebalo bi da pretresno Vijeće prilikom ocjenjivanja i

odmjeravanja težine dokaza vodi računa i takve faktore uzme u obzir.8

7 Drugostepema presuda u predmetu Čelebić, par. 485 i 496 – 498.

8 Predmet Kupreškić i dr., br. IT-95-15-A, Presuda žalbenog vijeća od 23.10.2001.godine, strana 12, par 31;

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

22

62. Vezano za posredne dokaze (dokaze iz druge ruke), Vijeće ističe da su u praksi

ovog Suda takvi dokazi prihvatljivi. Naravno, dokazna vrijednost takvih dokaza zavisi od

konteksta i karaktera predmetnog iskaza, kao i od toga da li je taj iskaz potkrijepljen i

drugim dokazima. Osim toga, Vijeće podsjeća da je Sud slobodan u ocjeni dokaza (u

skladu sa članom 15. ZKP BiH).

63. Vijeće je imalo u vidu i praksu Evropskog suda za ljudska prava9 prema kojoj se

Sud, iako je obavezan dati razloge za svoju odluku, ne mora detaljno baviti svakim

argumentom koji je iznijela neka od strana u postupku.

64. Ne postoji zakonska obaveza da se u presudi izlože svi pojedini dokazi. Zakonska

obaveza je razmatranje svih iznesenih dokaza prilikom donošenja odluke. Bilo bi

nesvrsishodno nametati bilo kojem sudećem vijeću obavezu da svaki pojedinačni

dokaz, dakle, svako svjedočenje i svaki materijalni dokaz koji su izneseni tokom

glavnog pretresa, pojedinačno obrazlaže u presudi.

65. Žalbeno vijeće u predmetu Kvočka podsjeća na to da je stvar diskrecione ocjene

pretresnog vijeća koje će pravne argumente razmotriti. Što se tiče zaključaka o

činjenicama, pretresno vijeće je dužno da izvede samo one zaključke o činjenicama koji

su od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice po određenoj tački optužnice. Nije nužno

osvrtati se na svaki iskaz svjedoka ili svaki dokaz u sudskom spisu.10

66. Isti stav je iznesen od strane Žalbenog vijeća MKSJ i u predmetu Mucić i dr.:

„Pretresno vijeće nije dužno da u svojoj presudi iznosi i opravdava svoje nalaze u vezi

sa svime što je izneseno tokom suđenja.“11

67. Žalbeno vijeće podsjeća da pretresno vijeće ima puno diskreciono pravo da odmjeri

koju će težinu i vjerodostojnost pripisati iskazu nekog svjedoka12. Pri tom, pretresno

vijeće mora uzimati u obzir relevantne faktore u zavisnosti od konkretnog slučaja,

uključujući i ponašanje svjedoka u sudnici, njegovu ulogu u datim događajima,

uvjerljivost i jasnoću njegovog iskaza, pitanja da li ima protivrječnosti ili nedosljednosti u

njegovim uzastopnim izjavama ili između njegovog svjedočenja i drugih dokaza, ranije

9 Predmet Evropskog suda za ljudska prava Garcia Ruiz v. Spain, No. 30544/96, 21.01.1999. godine

10 Presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i dr., par. 23-25

11 Mucić i dr., Presuda Žalbenog vijeća, 20. februara 2001. godine, par. 498

12 Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i drugi, par.194, Međunarodni krivični sud za Ruandu;

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

23

primjere lažnog svjedočenja, motivaciju za davanje lažnog iskaza, te odgovore tog

svjedoka tokom unakrsnog ispitivanja.13

68. U ovom predmetu, Sud je cijenio dokaze u skladu sa odredbama ZKP BiH,

prevashodno primjenjujući pretpostavku nevinosti iz člana 3. ZKP BiH, koja otjelovljuje

opšti princip prava prema kojem je na Tužilaštvu teret utvrđivanja krivice optuženog,

koje to mora uraditi van razumne sumnje.

VI. ZAKON KOJI SE PRIMJENJUJE

69. Sud je razmotrio primjenu materijalnog prava, te je imao prvenstveno u vidu da iz

optužnice proizlazi da su optuženi inkriminisana djela počinili u prvoj polovini juna 1992.

godine, dakle u periodu u kojem je bio na snazi Krivični zakon Socijalističke Federativne

Republike Jugoslavije (KZ SFRJ) koji je preuzet na osnovu Zakona o primjeni Krivičnog

zakona Republike Bosne i Hercegovine i Krivičnog zakona SFRJ.

70. U pogledu primjene materijalnog zakona i pravne kvalifikacije djela, Sud je imao u

vidu načela propisana članovima 3. i 4. KZ BiH, članom 7. stav 1. EKLjP, članom 15.

stav 1. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (MPGPP) i članom 24.

stav 2. Rimskog statuta Stalnog Međunarodnog suda (Rimski statut), te je primjenom

odredbi navedenih članova utvrdilo da su optuženi Jovanović Milosav, Jovanović

Marijan i Jovanović Slavko počinili krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

iz člana 142. KZ SFRJ, na način kako je to propisano navedenim zakonom.

71. Naime, član 3. KZ BiH propisuje načelo zakonitosti, kao jedno od osnovnih načela

krivičnog postupka, koje glasi:

“1. Krivična djela i krivičnopravne sankcije propisuju se samo zakonom.

2. Nikome ne može biti izrečena kazna ili druga krivičnopravna sankcija za

djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili međunarodnim

pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana

kazna.“

13 Drugostepena presuda u predmetu Nahimana i dr., par 194,;

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

24

72. Dalje, članom 4. KZ BiH propisan je princip vremenskog važenja krivičnog

zakona, koji glasi:

„1. Na učinitelja krivičnog djela primjenjuje se zakon koji je bio na snazi u

vrijeme učinjenja krivičnog djela.

2. Ako se poslije učinjenja krivičnog djela jednom ili više puta izmijeni

zakon, primijenit će se zakon koji je blaži za učinioca.“

73. Slično navedenim odredbama, član 7. stav 1. EKLjP propisuje:

“Niko se ne može smatrati krivim za krivično djelo izvršeno činjenjem ili

nečinjenjem koje, u vrijeme kad je djelo izvršeno, nije predstavljalo

krivično djelo po unutrašnjem ili međunarodnom pravu. Isto tako, ne može

se izreći strožija kazna od one koja je bila propisana u vrijeme kad je

krivično djelo izvršeno.”

74. Član 15. stav 1. MPGPP propisuje:

„Niko se ne smije osuditi za činjenje ili nečinjenje koje nije ni po domaćem

ni po međunarodnom pravu bilo krivično djelo u doba izvršenja. Isto tako

se ne može odrediti teža kazna od one koja je bila primjenjiva u vrijeme

kada je krivično djelo izvršeno. Ako poslije izvršenja djela zakon odredi

blažu kaznu, izvršilac će se koristiti tom blagodati.“

75. Dok član 24. stav 2. Rimskog statuta glasi:

“Ako se prije donošenja pravosnažne odluke u određenom slučaju

promijeni zakon kojeg treba primijeniti, Sud će primijeniti odredbu koja je

povoljnija za osobu protiv koje se vodi istraga, kazneni progon ili se treba

izreći presuda.“

76. Dakle, iz navedenih odredbi proizilazi da se, po pravilu, na učinioca krivičnog djela

prvenstveno primjenjuje zakon koji je bio na snazi u vrijeme učinjenja djela (tempus

regit actum).

77. Citirana odredba član 4. stav 2. KZ BiH daje mogućnost da se od ovog osnovnog

pravila krivičnog prava odstupi samo kada je to u interesu optuženog, dakle kada se

utvrdi da je krivični zakon koji je stupio na snagu nakon izvršenja krivičnog djela, blaži

za optuženog. Također, pitanje ocjene koji je zakon blaži je pitanje koje se mora riješiti

u svakom konkretnom predmetu i za čije pravilno riješavanje je nužno analizirati više

kriterija u postupku upoređivanja starog i novog zakona i njihove primjene in concreto,

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

25

dakle primjene na konkretan slučaj (načelo konkretnosti).14

78. Međutim, u vezi odredbe člana 4. stav 2. KZ BiH treba istaći da se radi o odredbi

koja je načelnog karaktera, odnosno da u zakonu nisu definisani standardi koji bi

otklonili eventualne nejasnoće u pogledu praktične primjene.

79. Jednostavno poređenje tekstova zakona na konkretan slučaj može dati siguran

odgovor samo u slučaju ako je novi zakon dekriminisao nešto što je po ranijem zakonu

bilo krivično djelo, jer je tada novi zakon očigledno blaži. U svim drugim situacijama

kada, kao i kod konkretnog krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva,

imamo ista krivična djela sa praktično istim obilježjima, inkriminisana po oba zakona,

nužno je analizirati sve okolnosti koje mogu biti od značaja u procjeni i donošenju

zaključka o tome primjena kojeg zakona, u odnosu na optužene je, u konkretnom

predmetu, povoljnija.

80. Pomenute okolnosti se prvenstveno odnose na odredbe o kaznama, njihovom

odmjeravanju, odnosno ublažavanju (koji je zakon u tom smislu povoljniji), mjerama

upozorenja, eventulanim sporednim kaznama, novim mjerama koje se primjenjuju kao

zamjena za strožije kazne (npr. rad za opšte dobro na slobodi), mjerama bezbjednosti,

pravnim posljedicama osude, da li novi zakon predviđa osnov za isključenje

protivpravnosti, krivične odgovornosti ili kažnjivosti itd.

81. Međutim, nije dovoljno utvrditi koji zakon daje veće mogućnosti za povoljniju

presudu, već koji od njih omogućava povoljniji ishod u konkretnom slučaju, prema

konkretnom učiniocu15, a što jasno prizilazi iz citiranih zakonskih odredbi člana 4. stav

2. KZ BiH koji kaže primjeniće se zakon koji je “blaži za učinioca”. Prema tome nije

isključena mogućnost da zakon sa težom kaznom bude za učinioca na kraju povoljniji,

jer primjena nekih njegovih drugih odredbi dovodi do povoljnijeg rješenja za učinioca16.

82. U konkretnom slučaju i zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja krivičnog djela

– KZ SFRJ, jednako kao i zakon koji je trenutno na snazi – KZ BiH, propisuju

krivičnopravne radnje za koje su optuženi Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i

Jovanović Slavko, oglašeni krivim kao krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog

14 Komentari krivičnih zakona BiH , Vijeće Europe 2003. godina, stranica 66.

15 Ibid

16 Ibid, stranica 67

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

26

stanovništva. S obzirom na navedeno, jasno je da postoje zakonski uslovi za vođenje

krivičnog postupka protiv počinilaca za navedena krivična djela i njihovo kažnjavanje.

83. Pitanje retroaktivnosti primjene krivičnog zakona je od izuzetnog pravnog značaja i

kao takvo je već bilo predmetom analize i ocjene u nekoliko odluka Ustavnog suda i

Evropskog suda za ljudska prava (Evropski sud), koje odluke imaju direktne implikacije

na postupanje Suda BiH u predmetima ratnih zločina, s obzirom da se radi o

obavezujućoj domaćoj i međunarodnoj sudskoj praksi.

84. Sud je shodno prethodnom, a imajući u vidu stavove Ustavnog suda BiH, koji

odstupa od prakse Evropskog suda, jer ne predviđa da se primjena blažeg zakona po

učinioca preispituje za svaki slučaj pojedinačno, već jasno određuje da će se u svim

slučajevima, u kojima oba zakona propisuju isto krivično djelo, na učinoca primjeniti KZ

SFRJ, ovaj zakon primijenio u konkretnom slučaju, s obzirom da je stav Ustavnog Suda

BiH obvezujući i za Sud BiH.

85. Kako je krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 173. KZ BiH

za koje krivično djelo se terete optuženi u konkretnom slučaju, bilo propisano članom

142. KZ SFRJ, to je slijedom navedenog, te u skladu sa praksom Ustavnog suda BiH, u

pogledu primjene materijalnog prava nužno primijeniti KZ SFRJ, kao zakon koji je važio

u vrijeme izvršenja krivičnog djela i kao zakon koji je prema stavu Ustavnog suda BiH,

blaži prema optuženim.

VII. OSUĐUJUĆI DIO IZREKE

BITNA OBILJEŽJA KRIVIČNOG DJELA RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA IZ ČLANA 142.

KZ SFRJ

86. Optuženi Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i Jovanović Slavko su oglašeni

krivim za izvršenje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142.

KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. istog zakona.

87. Član 142. KZ SFRJ glasi:

“Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata, oružanog

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

27

sukoba ili okupacije naredi da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovječna postupanja, biološki eksperimenti, nanošenje velikih patnji ili povreda tjelesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu vjeru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanje; primjenjivanje mjera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obavještajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmjerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmjerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrijednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih djela,

kaznit će se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.“

88. Prema tome, bitna obilježja bića krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog

stanovništva iz člana 142. preuzetog KZ SFRJ, odnosno njegovi tzv. chapou elementi,

a koje je nužno utvrditi u svakom konkretnom predmetu, jesu:

1. djelo počinioca mora biti počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava;

2. kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije;

3. djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom;

4. počinilac mora narediti ili počiniti djelo.

89. Obzirom da je Vijeće, nakon ocjene svih provedenih dokaza u toku glavnog

pretresa, zaključilo da iz istih, van razumne sumnje, proizlazi da su optuženi Jovanović

Milosav, Jovanović Marijan i Jovanović Slavko radnjama opisanim u dispozitivu

osuđujućeg dijela presude, počinili krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva

iz člana 142. stav 1. KZ SFRJ, to će se Vijeće, u nastavku, baviti isključivo analizom

bitnih obilježja ovog krivičnog djela, za koja je našlo da su se u potpunosti ostvarila u

radnjama optuženih.

KRŠENJE PRAVILA MEĐUNARODNOG PRAVA

90. Za postojanje krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva je

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

28

neophodno da radnja izvršenja predstavlja kršenje pravila međunarodnog prava za

vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, što znači da se radi o djelu blanketnog

karaktera, odnosno kršenje pravila međunarodnog prava kod ovog krivičnog djela

predstavlja objektivni uslov inkriminacije. Ako je neka radnja izvršenja preduzeta i

posljedica nastupila, a preduzete radnje ne predstavljaju kršenje pravila međunarodnog

prava, neće postojati ovo krivično djelo i izvršilac ne može biti oglašen krivim niti mu se

može izreći krivično pravna sankcija (objektivni uslov inkriminacije odnosno kažnjivosti).

Stoga, za utvrđivanje ovog elementa krivičnog djela, neophodno je bilo konsultovati

odgovarajuće međunarodne konvencije, u konkretnom slučaju odredbe Ženevske

konvencije za zaštitu civilnih osoba za vrijeme rata od 12.08.1949. godine.

91. Pri tom Vijeće naglašava da, shodno odredbi iz člana 142. KZ SFRJ, nije

neophodno (nije uslov postojanja samog djela) da počinilac zna ili ima namjeru da krši

međunarodnu normu, dakle nije nužno da kršenje blanketnih propisa bude obuhvaćeno

sviješću učinioca, već je dovoljno da posjeduje svijest o opštoj protivpravnosti djela,

odnosno da je ono suprotno pravilima sadržanim u međunarodnim ugovorima, te

načelima i pravilima međunarodnog prava koja su opšte priznata i primjenjiva u

oružanim sukobima,17 dok se kod preduzimanja konkretnih, pojedinačnih radnji

izvršenja, svakako mora cijeniti subjektivni odnos počinioca prema djelu, što će detaljno

biti elaborirano u daljem obrazloženju ove presude.

92. Da bi se utvrdilo kršenje odredbi zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija,

potrebno je analizirati njen sadržaj, te domen primjene na konkretan predmet. Naime,

odredbom člana 3. stav 1. tačke a) Ženevskih konvencija iz 1949. godine, koja se

temeljem Anexa 6. Daytonskog mirovnog sporazuma primjenjuje i u Bosni i Hercegovini

predviđeno je da:

„U slučaju oružanog sukoba koji nema karakter međunarodnog sukoba i koji izbije

na teritoriji jedne od viskoh strana ugovornica, svaka od strana u sukobu bit će

dužna da primjenjuje bar sljedeće odredbe:

prema licima koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumijevajući

tu i pripadnike oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za brobu

uslijed bolesti, rana, lišenja slobode, ili iz kojeg bilo drugog uzroka, postupat će se u

17 Šire v. dr Miloš Babić i dr Ivanka Marković

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

29

svakoj prilici, čovječno bez ikakve nepovoljne diskriminacije zasnovane na rasi, boji

kože, vjeri ili uvjerenju, polu, rođenju, ili imovnom stanju, ili bilo kome drugom

sličnom mjerilu.

U tom cilju zabranjeni su i ubuduće se zabranjuju, u svako doba i na svakom

mjestu, prema gore navedenim licima sljedeći postupci:

a) povrede koje se nanose životu i tjelesnom integritetu, naročito sve vrste

ubistava, osakaćenja, svireposti i mučenja.

93. Dakle, svrha zajedničkog člana 3. svih ženevskih konvencija, jeste propisivanje

minimuma prisilnih normi, kao i ukazivanje na općeprihvaćene humanitarne principe na

kojima se u potpunosti zasnivaju sve konvencije, te je primjenjiv i u sukobima koji

nemaju međunarodni karakter. Zajednički član 3. odražava “fundamentalna

humanitarna načela koja su u osnovi cjelokupnog međunarodnog humanitarnog

prava”.18 Zajednički član 3. je opšteprihvaćen kao osnova međunarodnog običajnog

humanitarnog prava19, na način da sva djela pobrojana u ovom članu ženevskih

konvencija, predstavljaju ozbiljno kršenje međunarodnog humanitarnog prava, te kao

takva povlače individualnu krivičnu odgovornost, neovisno od karaktera samog sukoba.

20

94. S obzirom da je u predmetnom postupku zaključeno da su radnje za koje su

optuženi oglašeni krivim počinjene za vrijeme rata na teritoriji Bosne Hercegovine,

odnosno u vrijeme kada je postojao oružani sukob između Armije Republike Bosne i

Hercegovine ( u dakljem tekstu ARBIH) i Vojske Republike Srpske (u daljem tekstu

VRS), to je opravdano zaključiti da je zajednički član 3. konvencija imao biti primjenjivan

sve vrijeme trajanja tog oružanog sukoba.

95. Prema ocjeni ovog Vijeća, optuženi su u periodu koji navodi optužnica,

preduzimanjem krivičnopravnih radnji za koje su oglašeni krivim, povrijedili osnovne

garancije koje zaštićena kategorija stanovništva uživa u skladu sa odredbama

18 Delalić, drugostepena presuda, para. 143.

19 Međunarodni sud pravde, Predmet koji se odnosi na vojne i paravojne aktivnosti u i protiv Nikaragve (Nikaragva

protiv Sjedinjenih Američkih Država (Meritum)), Presuda od 27. juna 1986. Izvještaji MSP 1986, para. 218; Tužilac

protiv Tadića, IT-94-1, Odluka žalbenog vijeća po interlokutornoj žalbi odbrane na nadležnost Suda, od 2. oktobra

1995. (“Odluka po interlokutornoj žalbi odbrane na nadležnost Suda u predmetu Tadić”), para. 98 i 129 20

Delalić, drugostepena presuda, para. 143.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

30

Konvencije, odnosno, svojim postupanjem optuženi su prekršili odredbe zajedničkog

člana 3. ženevskih konvencija iz 1949. godine, i to preciznije stav 1. tačke a).

CIVILNI STATUS ŽRTVE (STATUS ZAŠTIĆENE KATEGORIJE STANOVNIŠTVA)

96. Vezano za osuđujući dio izreke presude, koji se odnosi na „civilni status žrtve“,

Sud je nesumnjivo zaključio da su krivičnopravne radnje za koje su optuženi Jovanović

Milosav, Jovanović Marijan i Jovanović Slavko oglašeni krivim, poduzete prema

civilima.

97. Da bi se utvrdilo kršenje pravila međunarodnog prava, neophodno je da se utvrdi

protiv koga je počinjenje bilo usmjereno, odnosno da li je djelo bilo usmjereno protiv

posebne kategorije osoba koje su zaštićene članom 3. stav 1. Konvencije, a to su “lica

koja ne učestvuju neposredno u neprijateljstvima, podrazumjevajući tu i pripadnike

oružanih snaga koji su položili oružje i lica onesposobljena za borbu usljed bolesti, rana,

lišenja slobode ili iz bilo kojeg drugog razloga“. Dakle, smisao odredbe zajedničkog

člana 3. je da se civilom smatra lice koje “ne učestvuje neposredno u neprijateljstvima”

i koje nije pripadnik oružanih snaga, odnosno nije borac.

98. Za bolje razumijevanje definicije “civila” date u zajedničkom članu 3. Konvencija i

razumijevanje termina “neposredno u neprijateljstvima”, Sud se poziva na praksu MKSJ

gdje se navedena sintagma definiše. Osoba aktivno sudjeluje u neprijateljstvima kada

učestvuje u ratnim dejstvima koji će “po svom karakteru ili svrsi, vjerovatno nanijeti

stvarnu štetu ljudstvu ili materijalno – tehničkim sredstvima oružanih snaga

neprijatelja“.21

99. Član 4. stav 1. Dodatnog protokola uz Ženevske konvencije od 12. avgusta

1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol II) propisuje

da „Sve osobe koje ne uzimaju direktno učešće ili koje su prestale da učestvuju u

neprijateljstvima, bez obzira na to da li je njihova sloboda bila ograničena ili ne, imaju

pravo da njihova ličnost, čast i uvjerenje i vjersko uvjerenje budu poštovani. One će u

21 MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Dragomir Milošević, paragraf 947.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

31

svim prilikama biti humano tretirane, bez ikakve diskriminacije. Zabranjeno je naređivati

da ne smije biti preživjelih“, dok se u stavu 2. tačka a) navodi da je protiv ovih osoba

zabranjeno „nasilje nad životom, zdravljem i fizičkim ili mentalnim blagostanjem ljudi,

naročito ubistvo i okrutno postupanje kao što su mučenje, sakaćenje ili bilo koji oblik

tjelesne kazne“

100. I član 13. Protokola II propisuje zaštitu civilnog stanovništva, u istom se navodi

da civilno stanovništvo i pojedinci civili uživaju opću zaštitu od opasnosti koje proističu

iz vojnih operacija, te da „ neće biti predmet napada .... zabranjeni su akti ili prijetnje

nasiljem, čiji je glavni cilj da šire strah među civilnim stanovništvom“, a zaštitu će uživati

ukoliko ne uzimaju, i za vrijeme dok ne uzimaju, direktno učešće u neprijateljstvima.

101. „Zaštita civila u vrijeme oružanog sukoba temelj je savremenog humanitarnog

prava.... Čak i kada su napadi usmjereni na legitimne vojne ciljeve, oni su protivpravni

ukoliko su izvedeni uz korištenje neselektivnih sredstava ili metoda ratovanja, ili na

takav način da izazovu neselektivnu štetu civilima.“(presuda Pretresnog vijeća MKSJ u

predmetu Kupreškić i dr., paragraf 524.)

102. Na osnovu izvedenih dokaza, odnosno iskaza saslušanih svjedoka, a

prevashodno iz iskaza svjedoka Medošević Mevludina, čiji iskazi će svakako biti

detaljnije navedeni u obrazloženju presude, pri tome imajući u vidu spol, godine života

kao i činjenicu da su lica ubijena neposredno ispred kuća u kojima su živjeli, i izvoda iz

matične knjige umrlih za navedena lica, Sud je, nedvosmisleno utvrdio da su ubijeni

Medošević Ahmet (1928), Medošević Džehva (1929), Medošević Kimeta (1961), Bavčić

Mevlida (1981) i Bavčić Muris (1983) civili, dakle da se radilo o kategoriji koja uživa

zaštitu shodno odredbama zajedničkog člana 3. Konvencije Ženevskih konvencija od

12. avgusta 1949. godine i člana 4 i 13. Dodatnog protokola uz Ženevske konvencije od

12. avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba (Protokol

II).

103. Naime, svjedok Medošević Mevludin, koji se također nalazio u kući zajedno sa

oštećenim u selu Medoševići u izjavi na glavnom pretresu je rekao da je u

inkriminasnom periodu, tačnije u mjesecu junu 1992. godine živio sa ocem Ahmetom,

majkom Džehvom, sestrom Kimetom, a sa njima su živjela i djeca od sestre, malodobni

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

32

Bavčić Muris i Bavčić Mevlida.

104. S tim u vezi, Sud je imao u vidu činjenicu da su oštećeni zajedno sa svjedokom

Medošević Mevludinom u prvoj polovini mjeseca juna 1992. godine u selu Medoševići

izvedeni iz kuće u kojoj su živjeli, bez naoružanja i u civilnoj odjeći, a posebno je Sud

cijenio i starosnu dob navedenih oštećenih, imajući u vidu da se radi o starijim

osobama, ženi i malodobnoj djeci, slijedom čega je i zaključio da se radi o civilima. U

prilog ovog zaključka Suda ide i činjenica da se odbrane optuženih nisu izjašnjavale u

pogledu statusa oštećenih, niti su isti dovodili u pitanje, jer i sama teorije odbrane je išla

u pravcu da optuženi nisu u inkiminisanom period bili na mjestu izvršenja ovog zločina.

105. Slijedom iznesenog, Vijeće zaključuje da je u konkrenom slučaju, u vrijeme kada

optuženi preduzimaju zabranjene radnje, civilni status direktnih žrtava inkriminisanih

radnji, nesumnjivo utvrđen.

POSTOJANJE ORUŽANOG SUKOBA

106. Slijedeći element bića krivičnog djela jeste da se kršenje međunarodnih pravila

mora odvijati za vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije.

107. Oružani sukob postoji kada god postoji pribjegavanje oružanoj sili između država

ili produženo oružano nasilje između državnih vlasti i organizovanih naoružanih grupa ili

između takvih grupa unutar jedne države.

108. U smislu zajedničkog člana 3. ženevskih konvencija iz 1949. godine priroda ovog

oružanog sukoba nije relevantna. Nije bitno da li se ozbiljno kršenje desilo u kontekstu

međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba ukoliko su ispunjeni sljedeći uslovi:

povreda mora predstavljati kršenje odredbi međunarodnog humanitarnog prava;

odredba mora biti običajne prirode ili ako pripada ugovornom pravu, traženi uslovi

moraju biti ispunjeni; povreda mora biti ozbiljna, odnosno, mora predstavljati kršenje

odredbe koja štiti bitne vrijednosti, a kršenje mora obuhvatati teške posljedice za žrtvu,

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

33

te povreda odredbi mora obuhvatati individualnu odgovornost lica koje krši odredbu.

109. Također, ni Krivični zakon SFRJ ne dijeli oružane sukobe na međunarodne i

nemeđunarodne, pa se na taj način međunarodno pravo direktno primjenjuje u punoj

mjeri.

110. U toku ovog postupka odbrana nije osporavala postojanje oružanog sukoba u

periodu mjeseca juna 1992. godine na područiju Bosne i Hercegovine, a time i na

području opštine Čajniče, niti je odbrana ulagala prigovore na materijalne dokaze

optužbe koji su predloženi na ovu okolnost.

111. Uzimajući u obzir navedene dokaze Vijeće je nesporno utvrdilo da je u

inkriminisanom periodu u Bosni i Hercegovini, postojao oružani sukob između ARBiH i

VRS. Navedeno činjenično stanje temelji se kako na materijalnim dokazima Tužilaštva,

tako i na iskazima svjedoka Tužilaštva i odbrane optuženih.

112. Na okolnost postojanja oružanog sukoba u relevantno vrijeme na području

Bosne i Hercegovine, Tužilaštvo je Sudu predočilo više materijalnih dokaza, i to: Odluku

o proglašenju neposredne ratne opasnosti (Sl. list RBiH br. 1 od 09.04.1992. godine)22,

Odluku Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog stanja

objavljena u „Službenom listu R.BiH“ broj 7/92 od 20. juna 1992.godine23, Uredbu sa

zakonskom snagom o dopunama Uredbe sa zakonskom snagom o oružanim snagama

RBiH (Sl. list –Armije RBiH broj 4 od 30.12.1992. godine)24, Odluku o ukidanju ratnog

stanja ( Sl. list RBiH broj 50 od 28.12.1995. godine)25, Odluku o formiranju, organizaciji,

formaciji i rukovođenju i komandovanju vojskom Srpske RBiH (Službeni glasnik Srpske

RBiH broj 6/92)26, Naredbu komande glavnog štaba VRS str. pov. broj: 30/18-25 od

03.07.1992. godine27, Izvještaj o stanju na teritoriji u zoni odgovornosti komande

Drinskog korpusa strogo pov. broj: 2-242 od 17.12.1992. godine28.

22 Dokaz T-5 - Odluka o proglašenju neposredne ratne opasnosti (Sl. list RBiH br. 1 od 09.04.1992. godine

23 Dokaz T-6 - Odluka Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine o proglašenju ratnog stanja objavljena u

„Službenom listu R.BiH“ broj 7/92 od 20. juna 1992.godine 24

Dokaz T-7 - Uredba sa zakonskom snagom o dopunama Uredbe sa zakonskom snagom o oružanim snagama RBiH

(Sl. list –Armije RBiH broj 4 od 30.12.1992. godine) 25

Dokaz T-8 - Odluka o ukidanju ratnog stanja ( Sl. list RBiH broj 50 od 28.12.1995. godine) 26

Dokaz T-9 - Odluku o formiranju, organizaciji, formaciji i rukovođenju i komandovanju vojskom Srpske RBiH

(Službeni glasnik Srpske RBiH broj 6/92) 27

Dokaz T-13 - Naredba komande glavnog štaba VRS str. pov. broj: 30/18-25 od 03.07.1992. godine 28

Dokaz T-14 - Izvještaj o stanju na teritoriji u zoni odgovornosti komande Drinskog korpusa strogo pov. broj: 2-242

od 17.12.1992. godine

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

34

113. Na navedene okolnosti i odbrana četvrtooptuženog je uložila u sudski spis

materijlanu dokumentaciju, i to: Poruka za gospođu Vasviju Vidović, Republika Bosna i

Hercegovina, MUP, Služba državne bezbjednosti Sarajevo, broj N-02-4722 od

04.07.1995. godne,29 i Bilten značajnih dnevnih događaja, RBiH, MUP, Sarajevo, broj

128 od 17.06.1992. godine30.

114. U tom smislu, iz dokaza T-6 (Odluka Predsjedništva Republike Bosne i

Hercegovine o proglašenju ratnog stanja objavljena u „Službenom listu R.BiH“ broj 7/92

od 20. juna 1992.godine) proizlazi da je na teritoriji RBiH proglašano ratno stanje, koja

odluka stupa na snagu danom objavljivanja u „Službenom listu RBiH“, a koje ratno

stanje je trajalo do donošenja Odluke o ukidanju ratnog stanja od 22.12.1995. godine

(T-8). Takođe, Vijeće nalazi da se u inkriminisanom periodu odvijao oružani sukob

između snaga VRS sa jedne strane i pripadnika ARBiH na drugoj strani, a što proizilazi

kako iz dokaza optužbe objektivne prirode, tako i dokaza odbrane objektivne prirode, pri

čemu niti jedna od strana u ovom krivičnom postupku nije osporavala takvo stanje

stvari.

115. Ovi materijalni dokazi stranaka popunjavaju nedvosmislenu sliku o postojanju i

odvijanju sukoba na području općine Čajniče u inkriminisanom periodu, između Armije

BiH na jednoj strani i Vojske Republike Srpske na drugoj strani.

116. S obzirom da za primjenu normi međunarodnog humanitarnog prava nije

neophodno, da su se stvarna borbena dejstva odigrala na tačno određenoj lokaciji,

Vijeće se nije ograničavalo samo na ustanovljavanje postojanja oružanog sukoba u

opštini Čajniče, već i na njegovo postojanje na široj teritoriji, čiji sastavni dio je i ova

opština.

117. Osim navedenog, svi saslušani svjedoci kako optužbe, tako i odbrane su

saglasno potvrdili da je u inkriminisano vrijeme na području opštine Čajniče bilo ratno

stanje, odnosno oružani sukob, a što su u svojim izjavama na glavnom pretresu potvrdili

i optuženi Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i Jovanović Slavko svjedočeći u korist

vlastite odbrane, a koja činjenica nije osporavana u toku ovog krivičnog postupka.

29 Dokaz O4-1 - Republika Bosna i Hercegovina, MUP, Služba državne bezbjednosti Sarajevo, PREDMET: Poruka za

gospođu Vasviju Vidović, broj N-02-4722 od 04.07.1995. godne 30

Dokaz O4-2 - Bilten značajnih dnevnih događaja, RBiH, MUP, Sarajevo, broj 128 od 17.06.1992. godine

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

35

118. Slijedom navedenog, Vijeće je zaključilo da je periodu mjeseca juna 1992.

godine, bilo ratno stanje u BiH, te da je in tempore criminis na području BiH postojao

oružani sukob između pripadnika VRS i ARBiH.

DJELO POČINIOCA MORA BITI POVEZANO SA RATOM, ORUŽANIM SUKOBOM ILI OKUPACIJOM

(PRIPADNOST OPTUŽENIH JOVANOVIĆ MILOSAVA, JOVANOVIĆ MARIJANA I JOVANOVIĆ SLAVKE

JEDNOJ OD STRANA U SUKOBU)

119. Sljedeći opći element postojanja predmetnog krivičnog djela zahtijeva postojanje

nexusa radnji optuženih sa ratom, oružanim sukobom, odnosno da djelo počinioca

mora biti u vezi sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom. Da bi se utvrdilo postojanje

navedenog elementa, neophodno je bilo sagledati status optuženih u inkriminisanom

periodu, te postojanje uzajamnosti i zavisnosti izvršenja djela u odnosu na postojanje

ranije obrazloženog oružanog sukoba, na širem području opštine Čajniče.

120. Oružani sukob ne treba da bude uzrok počinjenju krivičnog djela za koje se

terete, ali je morao igrati značajnu ulogu u sposobnosti počinioca da počini ta krivična

djela.31 Ovdje također nije neophodno, da su se stvarna oružana neprijateljstva

dešavala u opštini Čajniče, u vrijeme kada su se radnje navedene u osuđujućem dijelu

izreke i desile, da bi norme međunarodnog humanitrnog prava bile primjenjive. Dovoljno

je da su navedeni zločini usko povezani za neprijateljstvima u opštini Čajniče ili u

drugim dijelovima teritorije pod kontrolom strana u sukobu.32

121. U konkretnom slučaju Vijeće je ispitivalo „da li je postojanje oružanog sukoba u

znatnoj mjeri utjecalo na sposobnost počinioca da počini zločin, njegovu odluku da ga

počini, način počinjenja zločina ili cilj sa kojim je počinjen 33.“ Ovaj uslov je ispunjen ako

je „zločin počinjen kao podrška ili barem pod izgovorom situacije koja je proistekla iz

oružanog sukoba34“. U tom smislu, u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., je po ovom

pitanju zauzet sljedeći stav:

31 Presuda pretrsnog vijeća u predmetu Čelebići, para. 193.

32 Odluka o nadležnosti u predmetu Tadić, para. 70 33

Tužilac protiv Kunarca i drugih, predmet broj: IT-96-23 & IT-96-23/1-A presuda 12.06.2002. godine, stav 58 34

MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 58-59

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

36

„…Humanitarno pravo primjenjuje se i dalje na čitavoj teritoriji pod kontrolom jedne od

strana, nezavisno od toga da li se konkretne borbe vode na mjestu na kojem su se

odigrali dotični događaji. Stoga je dovoljno to što su zločini bili u tijesnoj vezi s

neprijateljstvima koja su trajala na drugim dijelovima teritorije pod kontrolom strana u

sukobu. Uslov da dato djelo bude u tijesnoj vezi sa oružanim sukobom zadovoljen je

ukoliko su, kao u ovom slučaju, zločini počinjeni kao posljedica borbi, a prije prekida

oružanih aktivnosti na određenom području, te ako su počinjeni radi postizanja nekog

cilja ili iskorištavanja situacije nastale uslijed borbi35...“

122. Ocjenom provedenih dokaza, Vijeće zaključuje da je djelo optuženih bilo u

dovoljnoj mjeri povezano sa ratnim dešavanjem. U tom smislu, Vijeće je posebno uzelo

u obzir poziciju optuženih u vojnoj strukturi – tj. da su u inkriminisano vrijeme bili

pripadnici Vojske Republike Srpske, a što prije svega proizilazi iz dokaza optužbe

objektivne prirode T-11 Ovjerene fotokopije dokumenata (VOB 8) Vlade Republike

Srpske, ministarstva rada i boračko invalidske zaštite broj: 16-03/3-2-1-835-1112/14 od

09.10.2014. godine na ime Jovanović Stevo, Jovanović Milosav, Jovanović Marijan,

Jovanović Slavko i Tupeša Rade, T-12 Dopis odjeljenja za opštu upravu opštine

Čajniče broj : 02/3-831-3/14 od 31.10.2014. godine, T-28 Rješenje opštine Čajniče,

Republika Srpska, administrativna služba opštine, odjeljenje za opštu upravu broj: 02/3-

56-124/07 od 09.05.2007. godine na ime Jovanović Milosav, T-29 Potvrdu VP 7212

Čajniče broj: 346-1067-417 od 27.05.1997. godine na ime Jovanović Milosav, T-30

Rješenje odjeljenja za opštu upravu, administrativna služba opštine, opština Čajniče,

Republika Srpska, broj: 02/3-569-27/09 od 28.09.2009. godine na ime Jovanović

Milosav.

123. Također, navedeno proizlazi i iz subjektivnih dokaza i optužbe i odbrane, kao i

iskaza optuženih Jovanović Milosava, Jovanović Marijana i Jovanović Slavke koji su

dali iskaze u korist vlastite odbrane na glavnom pretresu održanog dana 08.04.2016.

godine kada su i potvrdili svoje učešće u VRS-u. Tako je Jovanović Milosav izjavio da

su se bajte počele formirati u inkrkiminisanom period 1992. godine, odnosno da su mu

poznata mjesta Ruđice i Crnice koje su se nalazile odmah iznad Medene glavice,

odnosno položaja gdje su optuženi bili i držali položaje. Optuženi Jovanović Marijan je

izjavio da je bio vojno angažovan od aprila 1992. godine pa do kraja rata i da je cijelo

35 MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Dragoljub Kunarac i dr., paragraf 568

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

37

vrijeme bio u jednoj jedinici koja je u mjesecima maj, juni i juli 1992. godine držala

položaje na koti Medena glavica. Ove navode potvrdio je i optuženi Jovanović Slavko

svjedočeči na glavnom pretresu gore navedenog dana.

124. Svjedok Medošević Mevludin svjedočeči na navedene okolnosti na glavnom

pretresu je izjavio da su optuženi pred kuću njegovog oca došli u SMB uniformama i da

su bili naoružani.

125. Također, i svjedok Tupeša Rade je izjavio da je mobilizacija izvršena 06. maja

1992. godine i da su svi pripadali Čajničkoj brigadi kojoj su pripadali i optuženi

Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i Jovanović Slavko. Dalje, svjedok je izjavio da su

pripadnici Čajničke brigade bili različito uniformisani: “neko je bio obučen u maskirnoj

uniformi, neko u SMB neko nikako i to je sve tako bilo sve dok nije dosla vojna

komanda”.

126. Potvrdio je navedeno na glavnom pretresu i svjedok optužbe Komlenović Zoran

koji je bio komandir čete kojoj su pirpadali i optuženi Milosav, Marijan i Slavko. Izjavio je

da njihov konkretan zadatak u period maj-juni bio zaštita imovine i ljudi, posebno kada

su se stvorili određeni položaji i linije da bi se zaštitila imovina i lica od mogućih napada,

a da su svi pripadnici voda bili naseljeni u blizini linija odbrane, što je bio i slučaj sa

optuženim.

127. Također, svjedoci odbrane Radović Vukašin, Jovanović Čedo, Čevriz Milan,

Vrećo Vasilije su također potvrdili da su optuženi Jovanović Milosav, Jovanović Marijan

i Jovanović Slavko bili pripadnici VRS – a i to 3. Podrinjske lake pješadijske brigade

POČINIOCI MORAJU NAREDITI ILI POČINITI DJELO

128. Konačno, četvrti opšti element postojanja krivičnog djela Ratni zločin protiv

civilnog stanovništva jeste taj da su počinioci izvršili nezakonito djelo ili su naredili

izvršenje nezakonitog djela. U tom pogledu Vijeće je, nakon ocjene relevantnih dokaza,

zaključilo da je ispunjen i ovaj element predmetnog krivičnog djela, obzirom da su

optuženi počinili krivičnopravne radnje lično.

129. Postojanje navedenog elementa Vijeće će detaljno obrazložiti kroz

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

38

pojedinačne inkriminacije optuženih, i to u odnosu na osuđujući dio izreke presude, kroz

identifikovanje relevantnih dokaza, navođenje njihovog sadržaja, dovođenja u

pojedinačnu i međusobnu vezu, te, konačno, njihovom ocjenom.

130. Prema tome, na osnovu gore navedenih nalaza, vijeće zaključuje da su opšti

(chapeau) elementi ratnog zločina protiv civilnog stanovništva u skladu sa članom 142.

KZ SFRJ dokazani van razumne sumnje.

VIII. POJEDINAČNA INKRIMINACIJA U OSNOVI ZLOČINA

131. Imajući u vidu da je u postupku van razumne sumnje utvrđena ispunjenost

opštih elemenata krivičnog djela Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142.

KZ SFRJ, Vijeće će prije obrazlaganja prirode krivičnopravnih radnji, odnosno prije

nego se Vijeće upusti u ocjenu dokaza u odnosu na tačku osuđujućeg dijela presude u

nastavku obrazložiti ispunjenost elemenata radnji izvršenja djela, odnosno ubistva.

132. U pogledu elemenata krivičnog djela ubistva Vijeće se rukovodilo utvrđenom

praksom MKSJ.

133. Tako u predmetu Mitar Vasiljević Pretresno vijeće MKSJ u svojoj presudi navodi:

“Elementi definicije ‘ubistva’ po međunarodnom običajnom pravu su slijedeći: smrt

žrtve, smrt je uzrokovana radnjom ili propustom optuženog, odnosno osobe ili osoba za

čije radnje i propuste optuženi snosi krivičnu odgovornost. Radnja ili propust optuženog,

odnosno osobe ili osoba za čije radnje ili propuste on snosi krivičnu odgovornost,

počinjeni su s namjerom: „lišavanja života, ili nanošenja teške tjelesne povrede, ili

nanošenja teške ozljede sa razumnom mogućom sviješću o tome da će takav čin ili

propust vjerovatno uzrokovati smrt”.36

134. U predmetu Kordić i dr., Pretresno vijeće u presudi zaključuje: “…da je, kad se

radi o krivičnom djelu hotimičnog lišavanja života, actus reus – fizička radnja nužna za

krivično djelo – usmrćenje žrtve kao rezultat postupanja ili propusta optuženog. S tim u

vezu Vijeće primjećuje da postupanje optuženog mora biti bitan uzrok smrti žrtve, koja

36MKSJ, presudaPretresnogvijećaupredmetuMitarVasiljević, paragraf 205.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

39

mora biti “zaštićena osoba”. Da bi se zadovoljio uslov mens rea za hotimično lišavanje

života, mora se pokazati da je optuženi imao namjeru da ubije, ili da nanese tešku

tjelesnu povredu uz bezobzirnu nebrigu za ljudski život.”37

135. Slično u predmetu Blaškić Pretresno vijeće nalazi da: “Kad je posrijedi materijalni

element kršenja, potrebno je dokazati da je smrt žrtve bila posljedica djela koje je

optuženi počinio… Namjera, odnosno element svijesti neophodan pri utvrđivanju

hotimičnog lišavanja života postoji ako se pokaže da je optuženi imao namjeru lišiti

života ili nanijeti teške tjelesne ozljede za koje je morao razumno pretpostaviti da bi

mogle prouzročiti smrt.”38

MENS REA (SUBJEKTIVNI ELEMENT)

136. Mens rea (subjektivni element) za ubistvo iz ovog člana zadovoljen je kada je

počinilac „imao namjeru da se prouzrokuje smrt ili teška tjelesna povreda za koju postoji

razumna pretpostavka da je on morao znati da će vjerojatno prouzrokovati smrt“.39

137. Također, mens rea ili stanje svijesti kod počinitelja podrazumijeva postojanje

umišljaja da ubije, ili da nanese teške tjelesne povrede koje će vjerovatno rezultirati

smrću, ili je bezobziran u pogledu toga da li će doći do smrtnog ishoda ili ne.40

138. Namjera izvršioca u vrijeme izvršenja radnje ili propusta mora biti lišavanje

života žrtve ili u odsustvu tako specifične namjere, počinilac mora djelovati ili propustiti

da djeluje uz razumnu pretpostavku da je smrt vjerovatna posljedica.

139. Zaključak o postojanju mens rea može se izvesti iz dokaza predočenih u

predmetu, neposredno ili na osnovu indicija. 41Predumišljaj nije potreban.42

140. Vijeće je na osnovu izvedenih dokaza, koji su analizirani i detaljno opisani u

nastavku obrazloženja, utvrdilo činjenično stanje navedeno u osuđujućem dijelu izreke

37MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Kordić i dr., paragraf 229.

38MKSJ, presuda Pretresnog vijeća u predmetu Blaškić, paragraf 153.

39 Kordić i drugi, presuda Žalbenog vijeda ¶ 36; vidi takođe Brđanin, presuda Pretresnog vijeda ¶ 386; Stakid, presuda Pretresnog vijeda ¶¶ 587, 747; Limaj, presuda Pretresnog vijeda ¶ 241. 40

Zejnil Delalić i drugi (predmet „Čelebići”), Predmet br. IT-96-21-T, Prvostepena presuda, 16.11. 1998, 439; Akayesu, Prvostepena presuda 589; Dario Kordić i drugi, Predmet br. IT-95-14/2-T, Prvostepena presuda, 26.02.2001., 236 41

Brđanin, presuda Pretresnog vijeda ¶ 387.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

40

presude, te tako utvrđeno činjenično stanje posmatralo u svjetlu navedenih elemenata

radnji izvršenja ubistva osuđujučeg dijela presude, te zaključilo van razumne sumnje

da su se radnjama optuženih stekli svi elementi bića krivičnog djela Ratni zločin protiv

civilnog stanovništva iz člana 142. KZ SFRJ.

TAČKA 2. OPTUŽNICE – UBISTVO

UBISTVO MEDOŠEVIĆ AHMETA, MEDOŠEVIĆ DŽEHVE, MEDOŠEVIĆ KIMETE, BAVČIĆ MEVLIDE I

BAVČIĆ MURISA

141. Da su optuženi Jovanovnović Milosav, Jovanović Marijani Jovanović Slavko

u prvoj polovini mjeseca juna 1992. godine u selu Medoševići, opština Čajniče, po

prethodnom dogovoru zajedno sa umrlim Jovanović Mladenom i Jovanović Goranom,

naoružani poluautomatskim puškama iznenada došli i rasporedili se oko štale u kojoj su

se nalazili civili bošnjačke nacionalnosti i to supružnici Medošević Ahmet, rođen 1928.

godine i Medošević Džehva, rođena 1929 godine, njihova kćerka Medošević Kimeta,

rođena 1961. godine i sin Medošević Mevludin, rođen 1967. godine, kao i srodnici

djeca Bavčić Mevlida, rođena 1981 godine i Bavčić Muris, rođen 1983 godine, te u

namjeri da ih sve liše života, prvo im naredili da izađu iz štale držeći poluautomatske

puške u pravcu istih i štale, što su pomenuti Medoševići i djeca Bavčići zbog straha za

život učinili, nakon čega je Jovanović Marijan napao Medošević Ahmeta udarivši ga

pesnicom u predjelu glave, a zatim je Ahmetu prišao i Jovanović Mladen, te ga zajedno

sa Jovanović Marijanom nastavio udarati pesnicama, a potom i nogama po čitavom

tijelu, nakon čega su dvojica od prisutnih Jovanovića djecu Bavčić Mevlidu i Bavčić

Murisa nasilno odvojili od Medoševića, uveli ih i zaključali u obližnju kuću vlasništvo

Medošević Ahmeta, na koji način su ih protivzakonito zatvorili onemogućivši im da izađu

i pobjegnu iz kuće, a sve kako djeca svojim plačom i dozivanjem u pomoć ne bi privukli

pažnju komšija iz sela te tako spriječili prisutne Jovanoviće u njihovoj namjeri, da bi

zatim Jovanović Marijan, Jovanović Slavko i Jovanović Milosav zajedno sa umrlim

Jovanović Mladenom i Jovanović Goranom naredili Medošević Ahmetu, Medošević

Džehvi, Medošević Kimeti i Medošević Mevludinu da stanu u vrstu, te ih u koloni nasilno

odveli prvo uz brdo iznad kuće, a potom ih u koloni ponovo vratili pred kuću, odakle su

se tako nastavili kretati u pravcu tzv. Omerove njive, i to oko 200 metara od kuće, za

42 Ibid. u ¶ 386.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

41

koje vrijeme kretanja su Jovanovići držali poluautomatske puške usmjerene u pravcu

tijela navedenih Medoševića, te ih napadali i udarali, u čemu se isticao Jovanović

Marijan koji je zajedno sa ostalim prisutnim Jovanovićima u više navrata udarao

Medošević Ahmeta po svim dijelovima tijela i predjelu grudi, iako su znali da ovaj zbog

lošeg zdravstvenog stanja i … ima … i da usljed takvih udaraca po grudima može

nastupiti njegova smrt, pa je tako Ahmet od zadobivenih udaraca u više navrata padao

na tlo, zbog čega im se obratio Medošević Mevludin govoreći da više ne tuku njegovog

oca, Jovanović Mladen je Mevludina udario kundakom puške u predjelu glave kojom

prilikom mu je potekla krv, obrativši mu se zatim riječima „što smrdi ova ustaška krv“,

da bi u momentu kada je Mevludin čuo naredbu da mu se zapuše usta krpom i tako

spriječe njegov dalji plač i viku, Medošević Mevludin je iskoristio nepažnju prisutnih

Jovanovića i pobjegao sa lica mjesta, na koji način je spasio svoj život, pa su zbog toga

Jovanovići iz poluautomatske puške ispalili više hitaca u njegovom pravcu i

organizovali potragu za njim, nakon čega su pomenuti Jovanovići na tzv. Omerovoj

njivi, gdje su se nalazili zadržani ostali Medoševići, iz poluautomatske puške pucali u

pravcu Medošević Džehve i Medošević Kimete, usljed kojih zadobivenih povreda je

nastupila njihova smrt, dok je smrt Medošević Ahmeta nastupila usljed snažnog udarca

zadobivenog od strane navedenih Jovanovića i to djelovanjem tupe mehaničke sile u

predjelu grudnog koša, da bi se potom svi Jovanovići ponovo vratili u kuću Medošević

Ahmeta, gdje su na isti način pucanjem iz puške lišili života djecu Bavčić Mevlidu i

Bavčić Murisa, koji su se cijelo vrijeme nalazili zaključani u kući, da bi na kraju

otvorenim plamenom izazvali požar, usljed kojeg je kuća u potpunosti izgorjela zajedno

sa tijelima ubijene djece Bavčić Mevlide i Bavčić Murisa i obližnjom štalom, a koja djeca

su zatim kao nestale osobe pravosnažnim rješenjem općinskog Suda u Goraždu broj:

R: 609/02 od 24.02.2003. godine proglašena umrlim, ovo Vijeće je utvrdilo na osnovu

iskaza ključnog svjedoka optužbe Medošević Mevludina, dovedeći isti u vezu sa

iskazima Popovića Ibrahima, Bavčić Safete, Bavčić Ruždije, Tupeša Radeta, Jovanović

Čede, Lisica Dragomira, iskaza vještaka i materijalne dokumentacije.

142. Vijeće, prije svega, ne dovodi u pitanje činjenicu smrti oštećenih Medošević

Ahmeta, Medošević Džehve, Medošević Kimete, Bavčić Murisa i Bavčić Mevlide, koja

činjenica, je potkrepljena materijalnom dokumentacijom i izjavam svjedoka. Navedeno

proizlazi i iz Nalaza i mišljenja sudsko medicinskog vještačenja, koji je sačinio Doc dr

med sc Vedo Tuco (dokaz T-61), a koji je na glavnom pretresu potvrdio navode iz

Nalaza i mišljenja, te pojasnio isti, a koji je sačinio na osnovu dokumentacije prof dr

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

42

Zdenko Cihlarža (Dokaz T-60 - Izvještaj o sudsko medicnskoj ekspertizi broj Kri-13/01

od 31.10.2001. godine), koji je dana 31.10.2001. godine bio prisutan prilikom vršenja

ekshumacije u selu Medoševići kada su pronađeni posmrtni ostaci Medošević Ahmeta,

Džehve i Kimete, o čemu će više riječi biti u nastavku obrazloženja. Vijeće je u cjelosti

poklonilo vjeru nalazu i mišljenju vještaka i u vezi sa tim, obrazloženjima datim tokom

glavnog pretresa jer se radi o dokazu koji je u skladu sa pravilima struke i nauke dat od

strane izuzetno stručnih i kvalifikovanih vještaka sudske medicine sa dugogodišnjim

iskustvom u sudsko-medicinskim vještačenjima u velikom broju predmeta kako pred

ovim, tako i pred drugim sudovima u BiH.

143. Vijeće, takođe, nalazi utvrđenim i da se, u konkretnom, radi o posmrtnim

ostacima Medošević Ahmeta, Medošević Džehve, Medošević Kimete, obzirom da je

njihov identitet potvrđen od strane bliskog srodnika Medošević Avde i na osnovu

klasične metode identifikacije (antropološko morfoloških pokazatelja, zbunog statusa,

odjeće). Prednje navedena činjenica je potkrijepljena materijalnom dokumentacijom i to:

Ovjerene fotokopije pravosnažnih Rješenja PU Goražde broj: 09-2/03-13-65/03; broj:

09-2/03-13-66/03 i broj: 09-2/03-13-67/03 od 15.01.2003. godine na ime Medošević

Kimeta, Medošević Ahmet i Medošević Džehva (Dokaz T-52); Ovjerene fotokopije

potvrda o smrti broj: 383/01, 384/01 i 385/01 od 05.11.2001. godine na ime Medošević

Ahmet, Medošević Kimeta i Medošević Džehva (Dokaz T-53); Ovjerene fotokopije

potvrda kojim se odobravaju sahrane umrlih od 05.11.2001. godine za Medošević

Ahmeta, Medošević Kimetu i Medošević Džehvu (Dokaz T-54); Ovjerene fotokopije

zahtjeva za izdavanje potvrda o smrti podnesenih od strane Medošević Avde od

14.01.2003. godine na ime Medošević Ahmet, Medošević Džehva i Medošević Kimeta

(Dokaz T-55); Ovjerena fotokopija izvoda iz MKU broj: 21 općine Goražde od

23.01.2003. godine na ime Medošević Ahmet (Dokaz T-56); Ovjerena fotokopija izvoda

iz MKU broj: 22 općine Goražde od 23.01.2003. godine na ime Medošević Džehva

(Dokaz T-57); Ovjerena fotokopija izvoda iz MKU broj: 23 općine Goražde od

23.01.2003. godine na ime Medošević Kimeta (Dokaz T-58).

144. Odgovarajći na pitanje optužbe, vještak Vedo Tuco je u odnosu na malodobne

Bavčić Murisa i Bavčić Mevlidu odgovorio da su posmrtni ostaci dvoje djece, uzrasta od

9 i 11 godina u potpunosti izgorjeli usljed djelovanja visoke temperature, tačnije

otvorenog plamena. Imajući u vidu da posmrtni ostaci dvoje malodobne djece nisu

pronađeni, vještak je na glavnom pretresu objasnio proceduru na terenu kada su u

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

43

pitanju ekshumacije posmrtnih ostataka u izgorjelim kućama, da se prvo uzimaju iskazi

svjedoka koji su davali osnovne informacije o tome koliko je kuća imala spratova,

raspored kuće, a u konačnici da se ekspertiza ne radi na licu mjesta, nego se posmrtni

ostaci prebacuju na drugu lokaciju, što u konkretnom slučaju nije bilo moguće uzimajući

u obzir prednje navedeno što je potkrijepljeno i materijalnim dokazom optužbe T-49

Zapisnik o uviđaju Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-16/3-04-2-130/14 od

03.11.2014. godine u kojem je kao trag broj 5 označeno mjesto gdje su prema iskazu

svjedoka Medošević Mevludina zatvorena maloljetna djeca Muris i Mevlida, a radi se o

porušenim temeljima kuće i kuhinje, koju su optuženi nakon ubistva porodice zapalili, a

posmrtni ostaci do danas nisu pronađeni i identifikovani. Također, svjedok Medošević

Mevludin je na glavnom pretresu izjavio kada je vršena ekshumacija kojoj je

prisustvovao da su posmrtni ostaci u kući, jer su i na tom mjestu poceli kopati, ali bez

mašina zbog čega se ništa nije moglo uraditi jer to su bili kameni zidovi koji su popadali.

Iako je insistirao da se to uradi, rekli su mu, kada se dođe do toga, da će se i to odraditi,

međutim, nije urađeno.

145. Međutim, činjenica smrti za malodobne Bavčić Murisa i Bavčić Mevlidu je

potkrijepljena materijalnom dokumentacijom i to: Pravosnažno Rješenje Općinskog

suda u Goraždu broj: R609/02 od 24.02.2003. godine o proglašenju umrlim nestalih

Bavčić Mevlide i Bavčić Murisa (Dokaz T-51) i Izvod iz MKU broj: 62 općine Goražde od

17.09.2014. godine, na ime Bavčić Mevlida; Izvod iz MKU broj: 63 općine Goražde od

17.09.2014. godine , na ime Bavčić Muris (Dokaz T-59).

146. Vijeće nije imalo razloga ne prihvatiti kao istinite i vjerodostojne iskaze

vještaka čije su izjave kao i nalaz i mišljenje razložni, uvjerljivi i ničim dovedeni u

sumnju, a posebno cijeneći iskaz svjedoka Medošević Mevludina koji je zarobljen

zajedno sa oštećenim ubijenim licima, na osnovu kojeg je pored već navedene

materijalne dokumentacije vijeće utvrdilo da se radi o Medošević Ahmetu, Medošević

Džehvi, Medošević Kimeti, Bavčić Murisu i Bavčić Mevlidi.

147. Druga ključna činjenica koju je vijeće bilo dužno utvrditi jesu počinioci izvšrene

inkriminacije na način opisan u dispozitivu tačke II optužnice Tužilaštva BiH, odnosno

utvrditi van razumne sumnje da su optuženi Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i

Jovanović Slavko izvršili ubistvo navednih lica. Ova činjenica prvenstvo se zasniva na

iskazu ključnog svjedoka optužbe Medošević Mevludina koji je svjedočeći na glavnom

pretresu detaljno opisao događaj koji se desio kritične prilike u selu Medoševići,

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

44

način postupanja optuženih prema njemu i kasnije ubijenim članovima njegove

porodice, način na koji je pobjegao sa lica mjesta i izbjegao sigurnu smrt.

148. Naime, Medošević Mevludin je izjavio da su se u njegovoj porodičnoj kući u selu

Medoševići usljed oružanih sukoba na području opštine Čajniče, krili on, njegov otac

Ahmet, majka Džehva, sestra Kimeta i djeca od sestre Bavčić Muris i Bavčić Mevlida.

Dalje, naveo je da su se dogovrili da zajedno svi krenu u Crnu Goru, da se počnu

pakovati, međutim, predveče u mjesecu junu, uoči Kurban Bajrama, otprilike

09.06.1992. godine kada su spakovali hranu i garderobu i otišli iznad kuće u štalu, vidio

je trojicu vojnika. Rekao je svojim ukućanim da izađu iz štale, nakon čega su dva

vojnika došla iza njegovih leđa i rekli da ne mrdaju, da će pucati na njih: „ta dvojica su

bili Jovanovic Milosav i Goran Jovanovic... bili su u SMB uniformi i imali su

poluautomatse puske“.

149. Činjenicu da su se u kući Ahmeta Medoševića nalazila i djeca Bavčić Muris i

Bavčić Mevlida, na glavnom pretresu potvrdili su svjedoci Bavčić Safeta i Bavčić Ruždo,

inače majka i otac ubijne djece. Naime, svjedokinja Safeta je izjavila da je posljednji put

u Medoševićima bila u aprilu 1992. godine kada im je umrla najmlađa sestra i tada je

povela djecu sa sobom i tu ih ostavila. Nije mogla da se vrati po njih, a na pitanje

optužbe svjedokinja je odgovorila da su djeca bila u kući njenog oca Ahmeta u periodu

od aprila do juna 1992. godine. Ove navode je potvrdio i svjedok Ruždo Bavčić, otac

malodobnih Murisa i Mevlide. Također, svjedocima su prezentovane dvije fotografije

djece Murisa i Mevlide (Dokaz T-2), kada su potvrdili da su to njihova djeca.

150. Nastavio je svjedok Mevludin da svjedoči o daljem toku događaja nakon što je

opazio vojnike kod kuće navodeći da kada su Goran i Milosav Jovanović njima prišli,

odmah su zvali i trojicu vojnika koje je svjedok vidio ispred kuće, oni su došli i svi su se

skupili „ta trojica su bili Jovanović Marijan, Jovanović Slavko i Jovanović Mladen“.

151. Kada su ih opkolili, sve su ih doveli do kuće, uperili su oružje u njih i kada su ga

pitali gdje mu je brat Avdo, svjedok je rekao da ne zna, što je rekao i njegov otac, nakon

čega je Marijan udario njegovog oca „udario ga je pesnicom, šakom, u predjelu glave,

pošto je bio jak udarac, on je njega odmah oborio na tlo, ostali smo svi zapomagali i

onda su nas svi počeli tući“. Nastavio je svjedok, Marijan i Mladen su udarali oca

„rukama, boksovima u predjelu glave i prsa, ja sam reagovao i onda su i mene oborili,

tu su nas počeli tući, kad su nas udarali djecu su odveli u kuću“.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

45

152. U odnosu na malodobne Murisa i Mevlidu, izjavio je svjedok da su njih dvoje

odmah odveli i zatvorili u kuću. Svjedok je dalje izjavio da su ih cijelo vrijeme tukli

„Pošto su nas tukli, mi smo padali, dizali su nas, ja sam vrištao, a prije toga Mladen mi

je oduzeo dokumente i nešto novca.. pretresao me je i uzeo mi je jer mi je bilo u jakni,

lične dokumente i sve to sto sam imao, svi smo pretreseni što se tiče toga. Pošto su sve

udarali, oca najviše, ja sam zapomagao, kad sam zapomogao Slavko Jovanović ih je

zovnuo, možda jedno dva tri metra ih je zovnuo, svi su se skupili i onda su nas poredali

u kolonu da idemo jedan po jedan“.

153. U međuvremenu, a vezano za djecu svjedok navodi kad su ih tukli, djecu su

odveli u kuću „oni su njih, Marijan i Mladen, po mojoj ... oni su njih odveli u kuću i onda

su se vratili.“ Djecu su zaključali u njihovu porodičnu kuću, na kojoj su postojala samo

jedna vrata i postojali su prozori. Čim su ih oni odveli, djeca su plakala i vrištala, vrištali

su i kad su njih udarali, svi su plakali. Svjedok dalje nastavlja „Kad su se oni dogovorili,

poveli su nas, ja sam prvi išao, Mladen mi je stavio pušku na prsa, a Goran me je držao

za ruku, pošto je moj otac imao pejs mejker ugrađen, i mi smo jedan dio pošli prema

polju zvanom, i pošto on nije mogao na više da ide, oni su rekli stanite, mi smo stali i

onda su nas okrenuli ispred kuće, i prema Omerovoj njivi su nas poveli“.

154. Objasnio je svjedok da su ih prvo poveli prema brdu, međutim, vidjevši da otac

ne može da hoda uz brdo, vratili su ih prema kući, tačnije prema Omerovoj njivi. Prvi u

koloni je bio svjedok, otac, pa majka i sestra, a o rasporedu Jovanovića u tom trenutku

svjedok je izjavio „meni je Mladen savio pušku u predjelu stomaka, Goran me je držao, i

ostali su išli pored oca, majke i sestre, u tom momentu ja sam razmišljao da bježim, jer

sam vidio da će nas pobiti“.

155. Odgovarajući na pitanja optužbe koliko je udaljena Omerova njiva od njihove

kuće, svjedok je izjavio da je udaljena nekih 200 metara, dodajući da su ih na tom putu

neprestano udarali: „Oni nas cijelo vrijeme udaraju. Kad su mene udarali, udarili su me

u lijevu arkadu krv mi je tekla iz oka. Marijan se najviše isticao, ja sam najvjerovatnije

kundakom puske udaren u oko, potekla mi je krv, kad sam ja zapomogao oni su se

odmah zakomešali i tražili krpu da mi vjerovatno stave u usta, da se ne bi čulo dalje, i

dofatio je vjerovatno rukom i rekao je što smrdi ova ustaška krv i obrisao mi od jaknu

(ovo je uradio) Mladen“.

156. Svjedok je posebno istakao da je njegov otac bio lošeg zdravlja, nije mogao da

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

46

hoda, jer je nekoliko godina prije izbijanja ratnih sukoba ugradio pejs mejker, ali i unatoč

toj činjenici, bez prestanka su ga udarali u predjelu grudi: „oni su znali da on ima pejs

mejker ugrađen, znali su jer mi smo komsije bile, prolazili smo jedan pored drugog.

Jovo Jovanovic, to im je stric, on je s mojom roditeljima njblize bio non stop je dolazio

da s njima pije kafu i to“. Svjedok je u tom trenutku, kada su njegovog oca udarali,

govorio da ga ne udaraju, posebno jer ima ... , ali oni su nastavili:„udarali su ga i

nogama i rukama i kundakom. Kundakom su ga udarali u predjelu grudi, dobio je oko

7-8 do 10 udaraca, to su bili takvi udarci da kada ga udari odmah ga obori na tlo“.

157. Obzirom da je svjedok u tim trenutcima tražio od optuženih da prestanu sa

udaranjem oca, oni su prema navodima istog tražili krpu kako bi mu stavili u usta, što je

on iskoristio i pobjegao: „ ... kada su oca udarali ja sam rekao šta ga udarate ne dirajte

ga i mene je odmah udario Mladjo i oborio me na tlo, i onda su rekli da nađu krpu da mi

stave u usta, ja sam uspio sa tog puta baciti se na jednu odgradu i skotrljao sam se i

onda sam Omerovom njivom sletio. U tom peridodu kako sam trčao i to, oni su pucali

na mene“. Izjavio je da se bijeg desio predveče, otprilike oko 08.45 sati. Pobjegao je

prema Tupešama, a dok je trčao i padao, oni su pucali prema njemu, međutim, uspio je

proći prema rijeci, istu je prešao, sakrio se ispod stijene koja je bila udaljena od rijeke

10-15 metara.

158. Prilikom bježanja nedaleko od njega, Jovo Jovanović, komšija koji je obilazio

njegovog oca kada je operisao srce, psovao im je majku, ispucao jedan ili dva metka i

rekao im da ih ne diraju. Svjedok je to čuo kada je bježeći prošao pored Jovanović

Jove. Svjedok je siguran da je to bio njegov glas, jer je on morao pritisnuti dugme na

grlu da bi govorio, usljed operacije.

159. Međutim, odbrane optuženih su isticale da svjedok Mevludin nije mogao čuti

Jovine riječi, upravo iz navedenog razloga, odnosno bolesti ..., posebno pozivajući se

na iskaz Jovanović Čede, sina Jovinog, koji je na glavnom pretresu potvrdio da mu je

otac operisao ... i da se njegov glas mogao čuti na svega 10-15 metara.

160. Ipak, vijeće ovaj prigovor smatra prevashodno neutemeljenim. Naime, vijeće je

svjesno da se glas zaista nije mogao čuti na udaljenosti od 500, 300 metara od

svjedoka, ali za vijeće ta činjenica nije ni sporna. Svjedok je na uvjerljiv način svjedočio

da je čuo Jovin glas prilikom bježanja kroz Omerovu njivu, a ne u momentu kada se

nalazio pored Jovine kuće ili kada se krio kod stijene. Upravo momenat bjekstva je

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

47

odlučujući u ovoj situaciji, jer svjedok, bježeći od optuženih, prolazi pored Čedinog oca

Jove, kada ovaj govori optuženim da prestanu da diraju njegovu porodicu.

161. Odbrana je dovodila u vezu i činjenicu da svjedok Jovanović Čedo, kada je

svjedočio na ove okolnosti na glavnom pretresu, svjedočeči o momentu kada se sa

linije vraćao kući i kada je vidio svoje roditelje nije ništa čuo od njih, upravo vežu za

činjenicu da se glas Jovinog oca nije mogao čuti, odnosno da je dio iskaza Mevludina u

tom dijelu netačan, odnosno da se radi o konstrukciji tužioca, da ni svjedok, a ni Jovo

Jovanović nisu mogli vijdeti optužene, a što je u konačnici i bila teza odbrane u toku

ovog postupka.

162. Ipak, vijeće je razmatrajući prigovor odbrane, cijenilo i iskaz svjedoka Jovanović

Čede dat u istrazi Zapisnik o saslušanju svjedoka Jovanović Čede, Državna agencija za

istrage i zaštitu, 16-13/3-I-185/14 od 27.08.2014. godine (Dokaz T-4), u kojem je

svjedok naveo da je prilikom obilaska svojih roditelja: „... po dolasku do svoje kuće pitao

sam roditelje šta se desilo sa Ahmetovom kućom i čeljadi, a oni su počeli plakati i rekli

da ih ništa drugo ne pitam“.

163. Imajući u vidu navedeno, vijeće iskaz svjedoka Jovanović Čede nalazi

nekonzistentnim, smatrajući da je isti dat u cilju poboljšanja položaja optuženih u ovom

krivičnom postupku, jer činjenica koju je svjedok predstavio da nije ništa čuo od svojih

roditelja u tako stresnoj situaciji i odsutnost bilo kakve reakcije obzirom na tijek

događaja, prije svega ima za cilj da stvori kod vijeća uvjerenje da se nije ni desila,

sijedom čega bi i iskaz Medošević Mevludina bio doveden u pitanje kao dosljedan i

istinit, što je ipak suprotno sa iskazom datim u istrazi, gdje je svjedok izjavio da su

roditelji plakali i bili vidno uznemireni.

164. Shodno navedenom, svjedok Medošević Mevludin je također na glavnom

pretresu izjavio da je čuo plač majke kada se sakrio kod stijene, da je majka plakala i

vrištala 10-15 minuta. I ovu činjenicu odbrana je pokušala osporiti tvrdeći da svjedok ne

samo da nije mogao čuti Jovin glas, posebno jer je padala kiša, dovodeći isto u vezi sa

tezom da nije usljed takvih okolnosti mogao čuti ni majčin plač, međutim, vijeće

zaključuje da se ove dvije situacije koje odbrana predstavlja kao nemoguće uopšte ne

mogu dovesti jedna sa drugom u vezu. Obzirom da je već ranije vijeće iznjelo stav u

vezi Jovinog govora, vijeće nalazi da vrisak, plač osobe koja je udaljena 300 metara, u

okonostima u kakvim se našao oštećeni Mevludin itekako mogao čuti, posebno imajući

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

48

u vidu da je isti trajao 10-15 minuta. Vijeće također, nalazi i pogrešnim interpretaciju

odbrane koja je pokušala diskreditovati svjedoka, stavljajući akcenat na kišu i

vremenske uslove, međutim, svjedok je izjavio da je kiša počela padati kada je svanula

zora, a ne u trenutku njegovog bijega i sakrivanja pod stijenom, kako to tvrdi odbrana.

165. Nakon što je svanulo i kiša počela padati, Mevludin je prema vlastitom kazivanju

na glavnom pretresu nastavio put rijekom, prošao je pored Jovine i Stevine kuće,

krenuo prema Prvnju i došao u Bučkoviće. U Bučkovićima je prošao pored Makotine

kuće, međutim tu je vidio jednog stanovnika Bučkovića i sakrio se. Nakon toga je

nastavio dalje, došao je u Popoviće gdje nije nikoga zatekao, međutim, taj put mu nije

bio poznat, stoga je prespavao noć u Popovićima.

166. Sljedećeg dana, svjedok se vratio na Prvanj, popeo se na trešnju, na kojoj kada

je bio, između njega i šume vidio je livadu i čovjeka u šumi. Prišao je tada njemu

nepoznatom čovjeku, nakon što su se predstavili jedna drugom, saznao je da se radi o

Popović Ibrahimu.

167. Navode svjedoka Medošević Mevludina na glavnom pretresu potvrdio je Popović

Ibrahim. Naime, svjedok je poznavao teren, rekao je da ima više puteva i skretnica, a s

obzirom da je put koji je povezivao selo Prvanj i druga sela kontrolirala VRS, išao je

šumom i njemu poznatim putevima kako bi izviđao i gledao ima li koga na tom putu.

Upitan od strane optužbe da li je tom prilikom sreo nekog civila, svjedok Popović je

izjavio: „kad sam došao, kada sam zalamao preko šume, tad sam vidio ovog

Medosevica malog, da oko dvije kuce izgorele, nesto traži nesto gleda. ...kad sam ja

došao preko šume, posmatrao sam dole jedno 10-15 minuta i vidim čovjeka da

neobično hoda oko dvije izgorijele kuće ali je bio na udaljenosti od 150-200 metara pa

ga nisam mogao prepoznati, vidio sam neobično, od te dvije kuće ima skretnica koja

ima 5 -6 puteva na sve strane i dođe do te skretnice i onda se vraća opet tim kućama..

ja sam iza ove bukve zviznuo on stade i pogleda, ja mu mahnem rukom i on je krenuo

prema meni iste sekunde. Pretpostavljao sam da je to neko ko ne poznaje teren jer sam

vidio na njemu da je zbunjen, 4-5 puta je išao izgorjelim kućama i na skretnicu i znao

sam da ne može da skonta kojim putem da krene“

168. Svjedok je izjavio da se ovaj susret desio u Prvnju, mjesto Zidine, i misli da je

ovo bilo u julu ili junu iste godine. Kada je on došao do Mevludina na udaljenost od 50

metara, svjedok ga je prepoznao jer je radio u poljoprivrednoj zadrugi, mladić od 20 –

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

49

25 godine.

169. Ibrahim je dalje izjavio da je Mevludin bio sav krvav, čime je potvrdio iskaz

Mevludina da su ga optuženi tukli do momenta kada je uspio pobjeći. U tom trenutku je

prepoznao da se radi o Mevludinu i rekao mu je da se ne udaljava od njega, jer se

Ibrahim bojao da se ne pojavi patrola koja bi ih mogla primjetiti. Opisujući kako je

izgledao, svjedok je izjavio da je Mevludin bio u civilnom odjelu sav krvav „on je udaran

po glavi, nedgdje sam mu vidio posjekotinu samo ne znam sa koje strane, jedna dobra

posjekotina“, na pitanje optužbe, da li mu je djelovao uznemireno, svjedok je odgovario

„apsolutno on je nenormalan“.

170. Svjedok ga je pitao šta mu se desilo, na koje pitanje mu je Mevludin odgovorio

„ubili me komšije, ubili me ti Jovanovći“, ali nije spominjao imena. Pitan od strane

tužioca da li je Mevludin rekao na koji način se to desilo, svjedok je odgovario „ oni su

njemu tražili naoružanje i on nije imao naoružanja i neko od tih mu je rekao „e daćeš

ga“ i hajde ti prvi a ovi ostali, otac, majka i ta djeca za tobom će ići, i neki put je i hajde

tim putem, kaže ja kad sam čuo pušku a čuo sam i kugla kad je zviznula, ja sam se

preturio i tu je bila livada i sve sam se niz livadu tumbo, možda 100 metara i vise, tako

sam dosao do jedne rijeke i sve sam rijekom došao u Popoviće. Nisam se smio vratiti.

Oni su gore ostali i čuo sam pušku kasnije, puca jesu li oni ubili gore nekoga drugog ili

su pucali za njim ne zna“.

171. Također, i svjedok Tupeša Rade je svjedočio na okolnosti ubistva u selu

Medoševići. Isti je izjavio da ne zna ko je odgovoran za navedena ubistva „ima moja

izjava ja sam dao izjavu vama, narod priča jedno stavrnost je drugo, rekla kazala, neko

kaže da je ubijen, ta mi stvar nije poznata jer nisam bio tu. Narod priča jedno ali to ne

mora značiti da je istina .. kao bajagi da su ih ubili Jovanovići, a vi ste sud pa .. a ja

nisam bio i nisam vidio, takve su glasine bile i priče, ali to ne mora značiti da je to to.“

Međutim, na pitanje tužioca kada mu je predočavan zapisnik iz istrage, Zapisnik o

saslušanju svjedoka Tupeša Radeta, Državna agencija za istrage i zaštitu, 16-13/3-I-/14

od 02.10.2014. godine (Dokaz T-3), da li se sjeća da li je rekao imena Jovanovića kada

je davao izjavu, svjedok je odgovario „Ne“. Ipak, optužba je predočila svjedoku dio

iskaza gdje je svjedok rekao „ .. sto se tiče ubistva Medošević Ahmeta ... . poznato mi je

da su iste ubili Jovanovići, iz zaseoka Aluge, koji pripada selu Medosevići, u zaseoku

Aluge zive Jovanović Stevo, Marijan i .... napomenuo bih da je porodica Medošević

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

50

ostala u selu Medosević .. kad su nabrojani Jovanovići pobili porodicu Medosević„.

172. Da se u selu Medošević desilo ubistvo, da je ubijen Ahmet Medošević potvrdio je

i svjedok Lisica Dragomir kada je svjedočio na glavnom pretresu.

173. Također, svjedoci Bavčić Safeta i Bavčić Ruždo, roditelji ubijene djece Murisa i

Mevlide, srodnici Medošević Mevludina su također svjedočili na okiolnosti ubistva u selu

Medošević. Ovi svjedoci nisu bili očevici, niti imaju direktna saznanja o počiniocima

ovog zločina, isti su od svjedoka Mevludina čuli ko je odgovoran za ubistva i način na

koji su se desila. Tako je svjedokinja Safeta, izjavila kada je kasnije o navedenim

događajima pričala sa Mevludinom, on joj je rekao „da je čuo da su roditelje pobili, da je

čuo pomaganje i da je čuo pucnjeve. Oni su se nalazili u štali i tu su došli i pofatali su ih

i poveli ih i odveli su ih do jedne njive i tu su ih tukli, i prvo su baba udarali i onda je

Mevludin da njega ne tuku i on su njega tukli i on je pao i kako je pao on je pobjegao“.

Na pitanje tužitelja da li je spominjao imena ko je to uradio da li ih je Mevludin znao,

svjedokinja je odgovorila „jeste ih poznavao, komšije, najbliže komšije ... Slavko,

Marijan i sad ja ne znam ovi mlađi ne znam im tačno imena, Jovanovići sve, ja im ne

znam sve imena ja sam odavno ... znala sam ih kao male, nisam ih često vidjala“.

174. Dalje joj je ispričao šta se desilo sa njenom djecom, tačnije rekao joj je bilo 5

osoba koje su to uradile, da su ih poveli, da su djecu zatvorili, pobili i zapalili. Njih su

vodili prema Omerovoj njivi prema potoku, ta njiva je od njihove kuće udaljena jedno

200 metara: “… osim Mevludina tu su bili babo, majka i sestra Kimeta, a djeca su ostala

u kući.”

175. I svjedok Bavčić Ruždo je izjavio da im je Mevludin ispričao da su djecu ubili i

zapalili. Ne zna ko je Mevludinu to rekao, ali je Ruždo potvrdio da je Mevludin naveo

neke Jovanoviće da su izvršili ubistva.

176. Dakle, Vjeće je izvršilo detaljnu analizu dokaza, čiji su najznačajniji dijelovi

prethodno analizirani, te zaključilo kako isti predstavljaju jednu konzistentnu i uvjerljivu

cjelinu. Vijeće je, iskaze ovih svjedoka ocijenivši ih kao jasne I ubjedljive, te iskaz

Medošević Mevludina dat na osnovu ličnih opažanja, a koji nije imao niti jedan valjan

razlog da lažno tereti optužene, u cijelosti prihvatilo, I van razumne sumnje, utvrdilo da

su optuženi, postupajući na način kako je to opisano u osuđujučen dijelu presude,

krivično odgovorni za smrt Medošević Ahmeta, Medošević Džehve, Medošević Kimete,

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

51

te malodobnih Bavčić Murisa i Bavčić Mevlide.

177. Međutim, vijeće nalazi potrebnim dati i poseban osvrt na prigovor odbrane koji su

iznjeli i u završnim izlaganjima i u toku cijelog krivičnog postupka, odnosno da niko, pa

ni Medošević Mevludin nisu vidjeli da su optuženi izvršili ubistva na način opisan u

osuđujućem dijelu izreke presude.

178. Stoga, će vijeće detaljno obrazložiti razloge koji su doveli do zaključka suda

o krivičnoj odgovornosti optuženih Jovanović Milosava, Marijana i Slvake.

179. Tako je vještak sudske medicine dr Zdenko Cihrlaž na glavnom pretresu izjavio

da je tokom 2001. godine boravio na području sela Medoševići, opština Čajniče zajedno

sa timom, dana 31.10.2001. godine na osnovu naredbe Kantonalnog suda u Goražbu,

broj Kri 13/01. Vještak je objasnio da je tom prilikom vršena ekshumacija posmrtnih

ostataka tri osobe, a koji su bili označeni brojevima 387, 388, 389. Na tužiočevo pitanje

kakvi su bili nalazi, vještak je rekao da je sve naveo u svojim zaključcima. Vještak je

objasnio proceduru kod ekshumacije, da je s njegovim timom prisutan bio i

kriminalistički tehničar. U nastavku vještak je na tužiočev zahtjev detaljnije opisivao

posmrtne ostatke označene brojevima 387,388,389. Za posmrtni ostatak označen

brojem 387 je rekao da su pripadali ženskom polu, a po stalnim metodama su došli do

zaključka da je osoba bila u dobi od 42-87 godine, visoka između 155-162 cm uz

napomenu da posmrtni ostaci nisu kompletni. Na tom posmrtnom ostatku je obradom

nađena i povreda, a radilo se o odlomu trećine lijeve ramene kosti, ali to nije bilo

dovoljno za utvrđivanje uzroka smrti. Vještak je napomenuo da je pronađen deformitet,

lažni zglob, na osnovu čega je i utvrđen identitet ovog posmrtnog ostatka. Na pitanje da

li je pronađena odjeća, vještak je potvrdio da su pronašli smeđe dimije. Također, rekao

je da, s obzirom da je prošao veliki vremenski period, koliko se može sjetiti da je

utvrđeno da se radilo o Medošević Dževhi, kći Hruste, rođena 1929. godine u

Medoševićima. Na tužiočevo pitanje na osnovu čega je izveden zaključak o identitetu

vještak je odgovorio po sjećanju, a da proizilazi iz zapisnika, napomenuo je da nije

uziman uzorak za DNA analizu, nego da je identifikacija urađena po klasičnim

metodama kao što su pokazivanje svjedocima, prezentiranjem nalaza koji su navedeni

prije, a to su odjeća, ustanovljena visina, pretpostavljena životna starost i

pretpostavljena polna pripadnost. Na pitanje da li vještak ima bilo kakvih sumnji o

porijeklu kostiju, vještak je rekao da nema. Za posmrtne ostatke označene brojem 388

ustanovljeno je da se radi o osobi ženskog spola, starosti između 21-53

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

52

godin, visoke između 158-165 cm, te je istakao da i ovi posmrtni ostaci nisu bili

kompletni. Od odjeće je pronađen đemper bordo boje, deblje dokoljenice i jedan dio

šarene tkanine. Pronađeni su dokazi povreda u vidu prostrelnih rana ramene kosti,

butne kosti i potkoljenice. Vještak je izjavio da je identifikacija urađena na isti način kao i

za prethodne posmrtne ostatke, te da se u ovom slučaju radilo o Medošević Kimeti, Kći

Ahmeta, rođena 1961. godine iz sela Medoševići, Opština Čajniče. Za posmrtne ostatke

389 je utvrdio da se radi o osobi muškog pola, starosti između 34-86 godine, visine

između 163-171cm, nađena pripadajuća odjeća na licu mjesta, također i u ovom slučaju

posmrtni ostaci nisu bili kompletni. Povrede su ustanovljene na vilici, lakatne kosti i

rebara. Vještak je napomenuo da je kod ovog posmrtnog ostataka pronašao implantant

u vidu … a na osnovu čega je ovaj posmrtni ostatak identifikovan kao Medošević

Ahmet, sin Avde, rođen 1928. godine.

180. Svjedok Delahmet Šefik koji je, prisustvovao uviđaju u selu Medoševići u otobru

2001. godine, u svom iskazu navodi da su na livadi pronašli jednu grobnicu u kojoj su

bili posmrtni ostaci tri lica, jedna mlađa, jedna starija ženska osoba i jedna starija muška

osoba. Potvrdio je Delahmet da je identifikacija izvršena na osnovu prepoznavanja,

odnosno odjeće i pejsmejkera kod starijeg muškarca.

181. Zapisnikom o uviđaju povodom izvršenih ekshumacija u opštini Čajniče broj

13/01 od 31.10.2001. godine (Dokaz T43) potvrđeni su navodi svjedoka, te navodi

vještaka, kada je konstatovano: “Na lokalitetu sela Medoševići Opština Čajniče,

pronađeni su posmrtni ostaci Medošević Hruste Džehe, rođene 1929. godine u selu

Medoševići, koji su označeni identifikacionem brojem 387. Na ovom lokalitetu pronađeni

su skeletni ostaci i 1. Medošević Ahmeta Kimeta, rođena 1961 u selu Medoševići, 2.

Medošević Avde Ahmet, rođen 1928. godine u selu Medoševići, koji su označeni

idnetifikacionim brojevima 388 i 389.”

182. Također, i vještak Dr Tuco Vedo je glavnom pretresu izjavio da je sačinio Nalaz i

mišljenje od 27.10.2014. godine (Dokaz T-61), na osnovu medicinske dokumentacije

koju je prethodno sačinio Dr Zednko Cihlarž, napominjući da nije lično vidio posmrtne

ostatke. Međutim, obrazlažući svoj nalaz, vještak je izjavio da je na osnovu gore

navedene dokumentacije dobio zadatak da pokuša utvrditi uzroke smrti ekshumiranih

posmrtnih ostataka pa je na osnovu obrade istih sastavio nalaz. Za posmrtne ostatke,

označene brojem 387, utvrđena je nemogućnost konstatovanja uzroka smrti iz razloga

što u zapisniku nisu navedena bilo kakva perimortalna oštećenja, a koja bi se

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

53

mogla dovesti u vezu sa mogućim uzrokom smrti. Posmrtni ostaci, označeni brojem

388, vještak je rekao da su utvrđena perimortalna oštećenja koja su nastala u trenutku

smrti te je potvrdio da je u pitanju strijelno povređivanje glave i lijeve nadlaktice. Na

tužiočevo pitanje da objasni strijelnu povredu, vještak je rekao da se radi o projektilu

koji je ispaljen iz ručnog vatrenog oružja duge ili kratke cijevi. Posmrtni ostaci, označeni

brojem 389, vještak je također potvrdio postojanje perimortalnih oštećenja, da je

utvrđen uzorak smrti to jeste trauma grudnog koša. Tužilac je zatražio objašnjenje od

vještaka da li je do traume moglo doći udarcima, vještak je potvrdio i rekao da je moglo

doći do traume udarcima, predmetom ili nogom, da se radi o udarcima jakog intenziteta.

Na pitanje da li su posmrtni ostaci dvoje djece, u uzrastu od 9 i 11 godine u potpusnosti

izgorila usljed djelovanja visoke temperature odnosno otvorenog plamena, vještak je

potvrdio da jesu.

183. Ukratko, iz iskaza vještaka proizilazi da su ekshumirani posmrtni ostaci jedne

muške i dvije ženske osobe, odnosno da su na pronađenim posmrtnim ostacima

konstatovana perimortalna oštećenja nastala usljed strijelnih povređivanja i trauma

grudnog koša, a što je korespodentno sa izjavama članova porodice, posebno svjedoka

Medošević Mevludina, čiju izjavu su potvrdili i svjedoci, Popović Ibrahim, i svjedoci

Bavčić Safeta i Ruždo srodnici ubijenih, koji na nesumnjiv način upućuju da su se

ubistva desila upravo na način opisan u izreci osuđujućeg dijela presude.

184. Shodno navedenom, vijeće je cijenilo iskaze svjedoka koji su potvrdili tezu

optužbe da su inkriminacije izvršili optuženi Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i

Jovanović Slavko. Naime, svjedok Medošević Mevludin na glavnom pretresu je detaljno

opisao tijek događaja, čiji iskaz je vijeće našlo uvjerljivim, a što je već ranije detaljno

obrazloženo, međutim, da su optuženi izvršili ovaj zločin, svjedok je do tih saznanja

došao nakon što je počeo tragati za posmrtnim ostacima ubijenih. Tako je Mevludin

izjavio na glavnom pretresu da se raspitivao o sudbini svoje porodice i da su mu svi u

selu govorili: „oni koji su bili su to uradili da su ih zapalili u kući i da su roditelje ubili i da

su oni to uradili“. Tako je svjedok odgovarajući na pitanja odbrane izjavio da mu je za

ubistva rekao Jovanović Miko, Stevin brat: „svjestan si pametan si, ko ti je dosao da te

uhvati ti su i uradili“. Svjedok Mevludin je međutim, u tom trenutku izjavio da je njemu

bilo stalo samo do informacije gdje su posmrtni ostaci zaokpani, kako bi mogao da ih

pronađe.

185. Ove navode potvrdili su i svjedoci Bavčić Safeta i Bavčić Ruždo. Naime,

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

54

Bavčić Safeta je izjavila da je za mjesto gdje su oni zaopani saznala od Mevludina,

odnosno da mu je osoba pravoslavne nacionalnosti rela gdje su zakopani. Dalje, Safeta

je izjavila da su zahvaljujući toj osobi, došli su do mjesta gdje su bila tijela, i pronašli

tijela : „babe, majke i sestre“. Dok je za tijela svoje djece, malodobnih Murisa i Mevlide,

također saznala od Mevludina kojem je isti čovjek rekao da su oni bili zatvoreni u kući i

tu su ubijeni i zapaljeni.

186. Svjedok Bavčić Ruždo, otac malodobnih Murisa i Mevlide, također je na glavnom

pretresdu izjavio da mu je Mevludin rekao da su tijela pronađena zahvaljujući osobi

pravoslavne nacionalnosti: „Mevludinu je ovo ispričao neki Srbin“. Izjavio da dalje da je

Mevludinu taj „čovjek“ ispričao da su djeca ubijena i zapaljena.

187. Dakle, cijeneći naprijed iznijeto, Vijeće nije našlo niti jedan razuman razlog da u

cjelosti ne povjeruje iskazu svjedoka Medošević Mevludina. Ovo s toga, što je svjedok

Popović Ibrahim, koji je Mevludina u reonu Prvnja sreo drugi dan nakon kritičnog

događaja posvjedočio o izgledu – povredama koje je Mevludin imao na sebi, kao i o

stanju njegove svijesti. Istakao je da mu je Mevludin tada ispričao detalje o tome na koji

način su Jovanovići kritične prilike maltretirali njega i članove njegove porodice i na koji

način je pobjegao sa lica mjesta. Navode Mevludina o tome da su Jovanovići kritične

prilike u više navrata udarali njegovog oca Medošević Ahmeta u predio grudnog koša,

potvrdili su i nalazi vještaka medicinske struke, koji kao uzrok smrti za Medošević

Ahmeta navode povrede grudnog koša. Nadalje, navode Medošević Mevludina da su

mu osobe srpske nacionalnosti pričale – govorile o tome ko je i pod kojim okolnostima

pobio članove njegove porodice (uže i šire) potvrđuje i činjenica da su mu tom prilikom

rekli gdje su njegov otac, majka i sestra ukopani (Omerova njiva) što se kasnije prilikom

obavljanja uviđaja i ekshumacije i pokazalo tačnim, pa nema razloga da se ne povjeruje

izjavi Medošević Mevludina i u dijelu u kojem navodi da su mu ove osobe, srpske

nacionalnosti, ispričale da su Jovanovići, nakon što su pobili njegovog oca, majku i

sestru na tzv. Omerovoj njivi, vratili se do kuće gdje su ostala zatvorena djeca njegove

sestre Bavčić Muris i Mevlida, iste pobili pucanjem iz pušaka, a nakon toga kuću i

pomoćne objekte oko kuće zapalili. U prilog izjavi – tvrdnji Mevludina u ovom dijelu ide i

izjava – nalaz vještaka medicinske struke u dijelu u kojem konstatuju da je vrlo

vjerovatno, tj. objektivno moguće, da su tijela ubijene djece Bavčić Murisa i Mevlide,

uslijed djelovanja otvorenog plamena u cjelosti izgorjela, te da s toga i nije bilo moguće

na licu mjesta pronaći ostatke njihovih tijela. Posebno u ovom kontekstu – poklanjanja

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

55

vjere izjavi svjedoka Medošević Mevludina treba cijeniti izjavu Tupeša Rada, koji je

naveo da se u narodu pričalo da su članove porodice Medošević pobili Jovanovići.

188. U skladu sa principom slobodne ocjene dokaza, u toku glavnog pretresa

relevantne činjenice mogu se utvrđivati neposrednim i posrednim dokazima, odnosno

indicijama. Neposredni dokazi su oni dokazi koji neposredno utvrđuju spornu činjenicu.

Posrednim dokazima se istinitost sporne činjenice utvrđuje putem drugih činjenica. Sud

je određene relevantne činjenice iz optužnice utvrdio na osnovu posrednih dokaza –

indicija. U ovom predmetu postoji mnoštvo dokaza koji upućuju na određene okolnosti

koje, uzete zajedno upućuju na postojanje konkretnih činjenica. Zaključak koji se izvodi

na osnovu takvih dokaza mora biti jedini mogući razuman zaključak. U sudskoj praksi

utvrđeno je pravilo dokazivanja putem indicija, na način da indicije moraju djelovati kao

čvrst zatvoreni krug, koji dozvoljava samo jedan opravdan zaključak u odnosu na

relevantnu činjenicu, te da objektivno isključuje mogućnost bilo kakvog drugog

zaključka u odnosu na istu činjenicu. Prateći ovaj stav, uzima se da osnov za osuđujuću

presudu može predstavljati samo takav niz činjenica utvrđenih na osnovu posrednih

dokaza koje su nesumnjivo utvrđene i međusobno logički i čvrsto povezane, tako da

predstavljaju zatvoreni krug i sa punom sigurnošću upućuju na jedini mogući zaključak

– da su upravo optuženi počinili krivično djelo koje im se tačkom II optužnice stavlja na

teret i da se izvedenim dokazima isključuje svaka druga mogućnost. Ustavni sud BiH

zauzeo je stav da utvrđivanje činjenica putem indicija nije u suprotnosti sa načelom

pravičnosti suđenja predviđenim članom 6., stav 1., EKLJP. ).

ODBRANA OPTUŽENIH

189. Odbrana optuženih bazirala se na tvrdnji da su optuženi, u kritičnom periodu kao

pripadnici VRS bili angažovani i prisutni na koti Medena Glavica, te da zbog toga nisu

mogli počiniti djelo pobliže opisano u osuđujućem dijelu izreke presude, a da su

predmetna ubistva počinili pripadnici nekih paravojnih formacija u kojem pravcu su

svjedočili i saslušani svjedoci odbrane, a i optuženi su dali iskaze u korist vlastitih

tvrdnji.

190. Stoga će se Vijeće u nastavku baviti analizom iskaza svjedoka u dijelu koji se

odnosi na alibi optuženih Jovanović Milosava, Jovanović Marijana i Jovanović Slavke,

posebno iskazima svjedoka odbrane koji su svjedočili i na osnovu kojih je građena

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

56

teorija odbrane, kao i svjedocima optužbe koji su nasuprot tvrdnji branioca, optužene

smjestili u vrijeme i mjesto kada su počinjene inkriminisane radnje za koje su optuženi i

osuđeni.

191. Tako, recimo, svjedok Čevriz Milan je izjavio da poznaje optužene Milosava,

Marijana i Slavku jer su zajedno bili na liniji, u bajtama koje su se nalazile jedne do

drugih, u period maj i juni 1992. godine imajući u vidu da su bili angažovani na dijelu

koji se zvao Carevo guvno, Medena glavica. Svjedok je, dalje, naveo da su jedne večeri

kada je kartao zajedno sa optuženim Milosavom, Marijanom i Slavkom vidio da nešto

gori iz pravca Medoševića, ali da su tek naknadno saznali da se radi o kući Ahmeta

Medoševića, tačnije da bez obzira na plamen koji se video, oni nisu silazili sa poloćaja

koji su čuvali. Na kraju je svjedok odgovarajući na pitanja odbrane naveo da su se na

području Čajniča nalazile mnogobrojne paravojne formacije koje su pljačkale i palile, ali

decidno se nije izjasnio da li su upravo te formacije izvršile paljenje kuće u

Medoševićima, jer, mada su posmatrali plamen, za isti saznali tek nakon 2-3 dana,

odnosno da je tada gorilla Ahmetova kuća.

192. Također, i svjedok Vrećo Vasilije je izjavio da je bio sanitetlija na položajima

Medena glavica na kojim su bili i optuženi Milosav, Marijan i Slavko. Potvrdio je ovaj

svjedok i navode Čevriz Milana da su se vojnici na navedenoj koti nalazili u bajtama, a

potvrdio je i dio iskaza Čevriza da su jedne večeri vidjeli palmen iz pravca Medoševića,

međutim, kao i prethodni svjedok isti je naveo da je tek nakon nekoliko dana saznao da

je gorjela kuća Medošević Ahmeta. Ipak, vijeće kod svjedoka Vrećo nalazi niz

nelogičnosti, prvesntveno u dijelu jer je isti izjavio da je nastavio kartatit se i da nije

uopšte reagovao niti bilo šta poduzeo iako je vidio i znao da plamen dolazi iz pravca

njegove kuće. Također, vijeće je našlo i nedosljednost u kazivanju ovog svjedoka

prilikom unakrsnog ispitivanja optužbe kada je izmjenio svoj iskaz u dijelu koji se odnosi

na činjenicu kada je nakon čuvanja seoskih straža ispred svoje kuće angažovan na

pomenutu kotu. Tokom istrage naveo je da je seoske straže čuvao dva mjeseca počev

od kraja mjeseca maja 1992. godine, a nakon čega je, dakle krajem mjeseca jula 1992.

godine angažovan na liniji Medena Glavica, dok je na glavnom pretresu istakao da je 7

dana čuvao seoske straže i da je već u kritično vrijeme bio na liniji, kada je i vidio

palmen da dolazi iz pravca njegove kuće.

193. Pouzdanost u iskaz Vrećo Vasilija, dodatno je narušio i svjedok odbrane Čevriz

Bogdan čija se kuća nalazila u istom mjestu kao i Vrećina, tačnije u selu

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

57

Bučkovići. Naime, dio iskaza Vrećo Vasilija i Čevriz Bogdana ne poklapaju se u odnosu

na vrijeme kada je izgorjela Vrećina kuća. Tako Čevriz istiće da je Vrećina kuća izgorila

u mjesecu januaru 1993.godine prilikom napada Armije BiH na okolna sela, dok Vrećo

tvrdi da se to dogodilo u isto vrijeme kada je izgorila Ahmetova kuća.

194. Također, svjedoci odbrane Radović Vukašin, Jovanović Čedo, Čevriz Milan su

također svjedočili na okolnosti da su u inkriminisanom period na području opštine

Čajniče bile i paravojne formacije koje su palile i pljačkale kuće, što su u svojim

iskazima prilikom svjedočenja u korist vlastitih tvrdnji potvrdili i optuženi Jovanović

Milosav, Jovanović Marijan i Jovanović Slavko. Međutim, vijeće ove činjenice ne nalazi

relevatnim u odlučujućem dijelu usljed čega bi se uvjerilo da optuženi nisu učestvovali u

inkriminisanom događaju za koje su i osuđeni, jer niti jedan svjedok kako odbrane tako

ni optužbe, nije eksplicitno izjavio da je pripadnike paravojnih formacija vidio kako čine

ubistva u Medoševićima ili bilo kojem drugom dijelu opštine Čajniče, već ostavljaju

vijeću ovu pretpostavku koju bi ukoliko bi prihvatilo tezu odbrane da su se nalazili na

liniji i tim bili objektivno spriječeni da počine zločin u Meodševićima, prihvatilo kao

istinitu i na kraju optužene oslobodilo krivičlne odgovornosti za inkriminacije za koje su

osuđeni u osuđujućem dijelu izreke presude.

195. Uvjeravajući Sud u tačnost i uvjerljivost ove pretpostavke, odbrana je izvela i niz

svjedoka koju su svjedočili na karakterne osobine optuženih, koji su tvrdili da optuženi

nikada nisu imali problema sa drugim nacionalnostima i da su sa istima i danas u

dobrim odnosima. Tako su svjedoci Pirija Smail, Čedo Jovanović, Čevriz Milan,

Jovanović Dragan, Čevriz Bogdan, Vuković Čedo, Jovanović Milenko i Prijević Živorad

saglasno izjavljivali da je porodica Jovanović Časna i poštena i da nikada niko nije čuo

da su oni učestvovali u bilo kakvim ubistvima na području opštine Čajniče.

196. Međutim, ovu činjenicu vijeće nije našlo relevantom za utvrđivanje krivične

odgovornosti optuženih, jer niti jedan od navedenih svjedoka nije ni pitan niti je

svjedočio na konkretne okolnosti učešća optuženih u kritičnom događaju, već su po

uvjerenju vijeća navedeni svjedoci svojim iskazima kako o karakternim osobinama

optuženih, tako i o prisustvu paravojnih formacija na području opštine Čajniče, imali

funkciju u jačanju teorije odbrane, odnosno alibija optuženih o čemu su svjedočili

svjedoci odbrane Čevriz Milan i Vrećo Vasilije.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

58

197. Vijeće posebno ukazuje na činjenicu da sami optuženi, koju su prema vlastitim

tvrdnjama, u vrijeme kada je zapaljena kuća Medošević Ahmeta i kada se po njihovim

tvrdnjama – pretpostavkama i desio kritični događaj, tj. ubistvo članova porodice

Medošević, te Bavčić Murisa i Bavčić Mevlide, vide sa kote Medena glavica, a plamen

koji dolazi iz pravca Medoševića – noć je, a da pri tome oni sami ništa ne preduzimaju

da bi saznali šta to u Medoševićima gori. Ova činjenica posebno dobija na težini ako se

uzme u obzir da se iz reona Medene glavice Medoševići mogu vidjeti (eventualno su

zaklonjeni šumom – rastinjem), ali se odsjaj plamena u svakom slučaju mogao vidjeti.

Gledajući sa ove pozicije (Medena glavica) prema kući Medošević Ahmeta, kuće svih

optuženih nalaze se na pravcu pogleda. Noću se sigurno nije moglo zaključiti da li to

gori kuća Medošević Ahmeta ili kuće samih optuženih, pa je nelogično da optuženi tom

prilikom i kod postojanja sumnje – mogućnosti da bi i njihove kuće mogle gorjeti u tom

trenutku, ništa ne preduzimaju da putem veze sa komandom, koja je nesumnjivo

postojala, provjere šta to gori u Medoševićima.

198. Dovodeći ovu činjenicu u vezu sa naprijed iznijetim nelogičnostima u izjavama

svjedoka, koji su svjedočili na ove okolnosti, Vijeće s toga izjavama samih optuženih i

saslušanih svjedoka odbrane na ove okolnosti nije moglo pokloniti vjeru, već ih je

ocijenilo sračunatim na poboljšanje položaja optuženih u ovom krivičnom postupku,

odnosno sračunatim na obezbjeđivanje alibija optuženim (ako su na liniji, ne mogu

istovremeno paliti kuću i pobiti navedene osobe).

199. Analizom iskaza navedenih svjedoka, materijalne dokumentacije, vijeće je našlo

dokazanim, van razumne sumnje, da su optuženi Jovanović Milosav, Jovanović Marijan

I Jovanović Slavko lično sa njima poznatim licima izvršili ubistva Medošević Ahmeta,

Medošević Džehve, Medošević Kimete, malodobnih Bavčić Murisa i Bavčić Mevlide,

čime su prekršili odredbe zajedničkog člana 3. Ženevskih konvencija iz 1949. godine, i

to stav 1. tačke a) i time počinili ktivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz

člana 142. stav 1. KZ SFRJ, u vezi sa članom 22. istog Zakona I da su pri tome

postupali sa direktnim umišljajem.

IX. ODLUKA O KAZNI

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

59

200. Svrha kažnjavanja je propisana u Opštem dijelu Krivičnog zakona Socijalističke

Federativne Republike Jugoslavije.

201. Član 2. KZ SFRJ propisuje da: “zaštita čovjeka i drugih osnovnih vrijednosti

društva i primjenjivanje krivičnopravne prinude i u mjeri u kojoj je to nužno za suzbijanje

društveno opasnih djelatnosti, predstavljaju osnov i granice za određivanje krivičnih

djela i propisivanje krivičnih sankcija”.

202. Kada se govori o krivičnim djelima Ratnog zločina protiv civilnog stanovništva,

podrazumijeva se da je priroda i jačina opasnosti izuzetno velika, jer se radi o teškom

krivičnom djelu propisanim Zakonom, za koje se može izreći kazna zatvora od 5 do 20

godina.

203. Nadalje, Krivični zakon propisuje i ciljeve i okolnosti koje Sud mora imati u vidu

prilikom utvrđivanja i izricanja kazne, koje se mogu podijeliti u dvije grupe, one koje se

odnose na predmetno krivično djelo i njegov uticaj na zajednicu, uključujući i žrtve i one

koje se odnose na konkretno optuženo lice.

204. U skladu sa odredbom člana 41. KZ SFRJ, Sud će učinitelju krivičnog djela

odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo, imajući u

vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti (olakšavajući i otežavajuće) a

koje utiču da kazna bude veća ili manja.

205. U skladu sa odredbom člana 5. i člana 33. KZ SFRJ, kazna mora biti dovoljna

kako bi preventivno djelovala na druge da poštuju pravni sistem i ne čine slična djela,

kao i da bi se postiglo jačanje morala i uticaj na razvijanje društvene odgovornosti i

discipline građana. Da bi se ratni zločin ubuduće spriječio, mora se definisati kao najteži

zločin, a počinioci ne smiju ostati nekažnjeni.

206. Veliki je broj zakonskih razloga koji su važni za svrhu kažnjavanja kakve su

preodgoj i konkretna prevencija, a koji utiču na kažnjavanje osuđene osobe kao

pojedinca. Tu spadaju: stepen odgovornosti; ponašanje počinioca prije izvršenja

krivičnog djela u vrijeme ili približno u vrijeme počinjenja djela, i nakon krivičnog djela,

motiv i ličnost počinioca.

207. Navedene okolnosti se, prilikom izricanja kazne, mogu iskoristiti i kao

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

60

otežavajuće ili olakšavajuće, a svrha istih je da pomognu Sudu u određivanju kazne

koja nije samo neophodna i srazmjerna ciljevima i okolnostima koji su već uzeti u obzir

u vezi sa samim djelom i uticajem na zajednicu, nego i da prilagodi kaznu potrebama

prevencije i preodgoja konkretnog počinioca krivičnog djela.

208. Prilikom odmjeravanja vrste i visine kazne optuženim Jovanović Milosavu,

Jovanović Marijanu i JOvanović Slavki, Sud se rukovodio opštim pravilima za

odmjeravanje kazne sadržanim u odredbi člana 41. KZ SFRJ i također, svrhom

kažnjavanja propisanom članom 33. istog Zakona, te je uvjerenja da će se sa

izrečenom kaznom u cjelosti ostvariti predviđena svrha kažnjavanja, a imajući u vidu

stepen krivične odgovornosti optuženih i težinu nastupjelih posljedica.

KAZNA OPTUŽENOM JOVANOVIĆ MILOSAVU

209. Odlučujući o krivičnoj sankciji kao i visini iste, Sud je, optuženog Jovanović

Milosava oglasio krivim za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz

člana 142. KZ SFRJ, za koje mu je i izreklo kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest)

godina, nalazeći da je ova kazna proporcionalna težini krivičnog djela, stepenu krivične

odgovornosti, učešću i ulozi optuženog, kao i posljedicama koje su nastupile, te da će

ispuniti svrhu kažnjavanja propisanu odredbama člana 33. KZ SFRJ.

210. Prilikom odmjeravanja kazne za optuženog Jovanović Milosava, Sud je imao u

vidu da je optuženi postupao kao saizvršilac, svjesno i sa znanjem i tako doprinjeo

izvršenju krivičnog djela na način kako je to opisano u uzreci presude.

211. Naime, prilikom odmjeravanja kazne optuženom Jovanović Milosavu, Sud je na

strani optuženog kao olakšavajućih okolnosti cijenio raniju neosuđivanost optuženog,

te, iako se, korektno ponašanje i poštivanje suda od strane optuženih očekuje, Sud je

ipak cijenio i to da se optuženi izuzetno primjereno vladao i da je poštivao sve odluke

Suda. Pored toga, Sud je imao u vidu i činjenicu da je optuženi u vrijeme izvršenja djela

za koje je presudom oglašen krivim, bio mlađi punoljetnik, tačnije da je imao 19 godina.

212. Od otežavajućih okolnosti Sud je imao u vidu način učinjenja krivičnog djela

opisanog u izreci presude, svojstvo i ulogu optuženog kritične prilike, težinu povrede

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

61

zaštićenog dobra, posebno cijeneći da su žrtve Medošević Ahmet starija bolesna

osoba, Džehva starija žena, Kimeta djevojka starosti od 31 godinu, te djeca Bavčić

Mevlida stara 11 godina i Bavčić Muris star 9 godina, dakle, osobe koje ni na koji način

nisu ugrožavale optužene kritične prilike, niti su pružale otpor.

213. Na osnovu člana 50. KZ SFRJ, optuženom Jovanović Milosavu je u izrečenu

kaznu zatvora uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru i to od 16.10.2014. godine do

14.11.2014. godine.

KAZNA OPTUŽENOM JOVANOVIĆ MARIJANU

214. Odlučujući o krivičnoj sankciji kao i visini iste, Sud je, optuženog Jovanović

Marijana oglasio krivim za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana

142. KZ SFRJ, za koje mu je i izreklo kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina,

nalazeći da je ova kazna proporcionalna težini krivičnog djela, stepenu krivične

odgovornosti, učešću i ulozi optuženog, kao i posljedicama koje su nastupile, te da će

ispuniti svrhu kažnjavanja propisanu odredbama člana 33. KZ SFRJ.

215. Prilikom odmjeravanja kazne za optuženog Jovanović Marijana, Sud je imao u

vidu da je optuženi postupao kao saizvršilac, svjesno i sa znanjem i tako doprinjeo

izvršenju krivičnog djela na način kako je to opisano u uzreci presude.

216. Naime, prilikom odmjeravanja kazne optuženom Jovanović Marijanu, Sud je na

strani optuženog kao olakšavajuće okolnosti cijenio raniju neosuđivanost optuženog, da

se radi o porodičnoj osobi, ocu troje punoljetne i jednog maloljetnog djeteta. Iako se

korektno ponašanje i poštivanje Suda tokom krivičnog postupka od strane optuženih

očekuje, ipak Sud je cijenio i to da se optuženi izuzetno primjereno ponašao i da je

poštivao sve odluke Suda.

217. Od otežavajućih okolnosti Sud je imao u vidu način učinjenja krivičnog djela

opisanog u izreci presude, svojstvo i ulogu optuženog kritične prilike, težinu povrede

zaštićenog dobra, posebno cijeneći da su žrtve Medošević Ahmet starija bolesna

osoba, Džehva starija žena, Kimeta djevojka starosti od 31 godinu, te djeca Bavčić

Mevlida stara 11 godina i Bavčić Muris star 9 godina, dakle, osobe koje ni na koji način

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

62

nisu ugrožavale optužene kritične prilike, niti su pružale otpor.

218. Na osnovu člana 50. KZ SFRJ, optuženom Jovanović Marijanu je u izrečenu

kaznu zatvora uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru i to od 17.10.2014. godine do

14.11.2014. godine.

KAZNA OPTUŽENOM JOVANOVIĆ SLAVKI

219. Odlučujući o krivičnoj sankciji kao i visini iste, Sud je, optuženog Jovanović

Slavku oglasio krivim za krivično djelo Ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana

142. KZ SFRJ, za koje mu je i izreklo kaznu zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) godina,

nalazeći da je ova kazna proporcionalna težini krivičnog djela, stepenu krivične

odgovornosti, učešću i ulozi optuženog, kao i posljedicama koje su nastupile, te da će

ispuniti svrhu kažnjavanja propisanu odredbama člana 33. KZ SFRJ.

220. Prilikom odmjeravanja kazne za optuženog Jovanović Slavka, Sud je imao u vidu

da je optuženi postupao kao saizvršilac, svjesno i sa znanjem i tako doprinjeo izvršenju

krivičnog djela na način kako je to opisano u uzreci presude.

221. Naime, prilikom odmjeravanja kazne optuženom Jovanović Slavki, Sud je na

strani optuženog kao olakšavajuće okolnosti cijenio raniju neosuđivanost optuženog, da

se radi o porodičnoj osobi, ocu troje punoljetne i jednog maloljetnog djeteta. Iako se

korektno ponašanje i poštivanje Suda tokom krivičnog postupka od strane optuženih

očekuje, ipak Sud je cijenio i to da se optuženi izuzetno primjereno ponašao i da je

poštivao sve odluke Suda.

222. Od otežavajućih okolnosti Sud je imao u vidu način učinjenja krivičnog djela

opisanog u izreci presude, svojstvo i ulogu optuženog kritične prilike, težinu povrede

zaštićenog dobra, posebno cijeneći da su žrtve Medošević Ahmet starija bolesna

osoba, Džehva starija žena, Kimeta djevojka starosti od 31 godinu, te djeca Bavčić

Mevlida stara 11 godina i Bavčić Muris star 9 godina, dakle, osobe koje ni na koji način

nisu ugrožavale optužene kritične prilike, niti su pružale otpor.

223. Na osnovu člana 50. KZ SFRJ, optuženom Jovanović Slavki je u izrečenu kaznu

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

63

zatvora uračunato i vrijeme provedeno u pritvoru i to od 17.10.2014. godine do

14.11.2014. godine.

X. ODLUKA O TROŠKOVIMA KRIVIČNOG POSTUPKA

224. Cijeneći raspoložive informacije o imovnom stanju optuženih i njihove porodične

prilike, vijeće je zaključilo da bi plaćanjem troškova krivičnog poostupka bila ugrožena

egzistencija optuženih i članova njihove porodice koje su dužni izdržavati, iz kojih

razloga je, na osnovu člana 188. stav 4. ZKP BiH, Vijeće optužene Jovanović Milosava,

Jovanović Marijana i Jovanović Slavku u cjelosti oslobodili naknade troškova krivičnog

postupka, te isti padaju na teret budžetskih sredstava.

XI. ODLUKA O IMOVINSKOPRAVNIM ZAHTJEVIMA

225. Primjenom odredbe člana 198. stav 2. ZKP BiH, Vijeće je oštećene, radi

ostvarivanja imovinskopravnog zahtjeva, uputilo na parnicu, s obzirom da podaci

prikupljeni u toku ovog postupka nisu pružili pouzdan osnov za potpuno ili djelimično

dosuđenje, a utvrđivanje visine imovinskopravnog zahtjeva bi predstavljalo nepotrebno

odugovlačenje predmetnog postupka.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

64

XII. OSLOBAĐAJUĆI DIO

TAČKA 1. OPTUŽNICE – UBISTVO

UBISTVO POPOVIĆ AIŠE

226. Vijeće je, u nedostatku drugih ili potkrepljujućih dokaza, a koji bi potvrdili tvrdnju

Tužilaštva, optužene Jovanović Stevu, Jovanović Milosava, Jovanović Marijana i

Jovanović Slavku, oslobodilo od optužbe da su dana 04.06.1992. godine u selu

Bučkovići, opština Čajniče, po prethodnom dogovoru zajedno sa umrlim Jovanović

Mladenom i Jovanović Goranom, naoružani automatskim puškama, iznenada došli

ispred kuće gdje se nalazila civil bošnjačke nacionalnosti Popović Aiša, rođena 1906.

godine, usmjerili automatske puške u njenom pravcu i naredili joj da uđe u podrum

kuće, što je zbog straha za svoj život učinila, a potom su sa kraće udaljenosti kroz

otvorena ulazna vrata podruma kuće pucali u pravcu njenog tijela, kojom prilikom je

nastupila smrt Popović Aiše, nakon čega su otvorenim plamenom izazvali požar usljed

kojeg je kuća skoro u potpunosti izgorjela zajedno sa tijelom Popović Aiše, da bi zatim

na isti način zapalili i njenu staru kuću i štalu, te na kraju na isti način zapalili kuću i

štalu komšije Popović Vehida koje su u cjelosti izgorjele, dok Vehid nije bio prisutan na

licu mjesta.

227. Na ove okolnosti saslušani su svjedoci optužbe i to zaštićeni svjedoci Makota

Nurija, zaštićeni svjedok J1, Popović Ibrahim, Delahmet Šefik, vještaci Prof dr Zdenko

Cihlarž Dr Vedo Tuco.

228. Vijeće je savjesno, svestrano i sa dužnom pažnjom razmotrilo sve provedene

dokaze, cijeneći ih kako pojedinačno, tako i u vezi sa ostalim dokazima, te našlo da

nema dovoljno dokaza iz kojih se može izvesti pouzdan zaključak, odnosno da

Tužilaštvo nije, van svake razumne sumnje, uspjelo dokazati da su optuženi preduzeli

radnje izvršenja u osnovi krivičnog djela za koje se terete.

229. Naime, Tužilaštvo činjenični opis optužnice, najvećim dijelom, zasniva na

iskazima Makota Nurije i zaštićenog svjedoka J1, odnosno na svjedocima koji imaju

posredna saznanja o samom događaju, tačnije nisu bili očevidci navedenih radnji koje

se optuženima stavljaju na teret.

230. Vijeće je, u svakom slučaju, izvršilo analizu i ocjenu svih provedenih

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

65

dokaza, naročito iskaza svjedoka Makota Nurije i J1 a kako bi utvrdilo da li su optuženi

učestvovali u izvršenju krivičnog djela na način kako se to navodi u činjeničnom opisu

optužnice.

231. Vijeće, prije svega, ne dovodi u pitanje činjenicu da su na lokalitetu Bučkovići,

opština Čajniče u devastiranoj kući porodičnoj kući Popović Aiše pronađeni pougljeni

većim dijelom izmjenjeni uglavnom manji fragmenti skeletnih ostataka, koji su po svojim

karakteristikama ljudskog porijekla, pripadaju najmanje jednoj osobi, a isti su bili izloženi

posmrtnom djelovanju visoke temperature, vatre otovrenog plamena. Navedeno

proizlazi iz Izvještaja o sudsko medicinskoj ekspertizi, Kantonalni sud Goražde broj Kri-

5/03 koju je sačinio prof Zdenko Cihlarž (dokaz T-42), koji je na glavnom pretresu

potvrdio navode iz Izvještaja, te pojasnio isti. Navedeno proizlazi i iz Nalaza i mišljenja

vještaka sudske medicine Dr Vedo Tuco od 27.10.2014. godine (Dokaz T-61), koji je

također na glavnom pretresu potvrdio da je nalaz sačinio na osnovu dokumentacije

vještaka prof Zdenko Cihlarž, o čemu će više riječi biti u nastavku obrazloženja. Vijeće

je u cjelosti poklonilo vjeru nalazu i mišljenju vještaka dr Vuedo Tuco i u vezi sa tim,

obrazloženjima datim tokom glavnog pretresa jer se radi o dokazu koji je u skladu sa

pravilima struke i nauke dat od strane izuzetno stručnog i kvalifikovanog vještaka

sudske medicine sa dugogodišnjim iskustvom u sudsko-medicinskim vještaćenjima u

velikom broju predmeta kako pred ovim, tako i pred drugim sudovima u BiH.

232. Vijeće, takođe, nalazi utvrđenim i da se, u konkretnom, radi o posmrtnim

ostacima Popović Aiše, obzirom da je njen identitet potvrđen od strane bliskih srodnika

koji su saslušani na glavnom pretresu i koji su svoje najbliže prepoznali po ostacima

odjeće i predmeta pronađenim na licu mjesta. Na navedene okolnosti saslušani su

svjedoci Makota Nurija, zaštićeni svjedok J1i Delahmet Šefik.

233. Tako svjedok Makota Nurija, u svojoj izjavi, a u odnosu na ekshumaciju

posmrtnih ostataka oštećene Popović Aiše, potvrđuje da je usljedila ekshumacija i da je

tu bio Delahmet Šefik sa jednim svojim radnikom, izvršena je ekshumacija i posmrtni

ostaci su prebačeni u cementaru u Goraždu i isti su dobili oznaku 618 NN, a majku je

identifikovao na način što se pojavio zlatni nakit, tačnije sedam komada zlatnika, na

osnovu kojih je i prepoznao da se radi o njegovoj majci Popović Aiši.

234. Ove navode potvrdio je i svjedok J1 koji je zajedno sa Nurijom i Zlatkom

Miličevićem bio prisutan prilikom ekshumacije: “našli su se neki mali dukati, zlatnici, njih

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

66

pet, šest, od kojih su neki gotovo u cjelosti izgorili. Nurko je prepoznao zlatnike njegove

nane, koje je ona navodno držala u nekoj kesi, i tu ih čuvala, kako bi ostali za

uspomenu njenoj djeci.”. Svjedok je izjavio da je prilikom ekshumacije bio prisutan i

Delahmet Šefik koji je potvrdio na glavnom pretresu da je kao predstavnik Instituta za

nestale bio u mjestu Bučkovići, opština Čajniče kada su pronađeni i drugi predmeti

pored malih koščica, a koji su bili sjajni, a ispalo je da su to dukati zvani šorvani, bilo ih

je 5-6. Dalje, Delahmet je naveo da su pored njega tu bili sinovi Safet i Nurko, radnik i

još jedan čovjek, ukupno šest ljudi, a potvrdio je i činjenicu da je identifikacija izvršena

na osnovu prepoznavanja.

235. Vijeće nije imalo razloga ne prihvatiti kao istinite i vjerodostojne iskaze navedenih

svjedoka čije su izjave u ovom dijelu razložne, uvjerljive i ničim dovedene u sumnju, a u

određenoj mjeri i potvrđene Nalazom i mišljenjem, vještaka sudske medicine od

27.10.20145. godine (Dokat T-61) koji je sačinjen na osnovu Zapisnika o sudsko

medicinskoj ekspertizi broj Kri 5/03 od 15.05.2003. godine iz kojeg proizlazi da su na

lokalitetu sela Bučkovići, opština Čajniče u devastiranoj kući Popović Aiše pronađeni

pougljeni većim dijelom izmjenjeni uglavnom manji fragmetni skleletnih ostataka, koji se

po svojim anatomo topografskim karakteristikama svrstani u nekoliko skupina, a da se

na osnovu izjava sinova Safeta i Nurije ne isključuje mogućnost da ovi skeletni ostaci

pripadaju Popović Aiši, rođenoj 1909. godine selo Bučković, opština Čajniče.

236. Navedeno je, ujedno, i jedino što je Vijeće, u ovom predmetu, moglo utvrditi, van

svake razumne sumnje, dok je utvrđenje svih drugih činjenica, bitnih za pravilno

donošenje odluke, imajući u vidu provedene dokaze, ali i sam činjenični opis radnji koje

se stavljaju na teret optuženima ostalo, prema mišljenju vijeća, u domenu pretpostavki i

misaonih konstrukcija, bez potvrde u provedenim dokazima, na kojima vijeće nije moglo

zasnovati odluku o krivičnoj odgovornosti.

237. Analizirajući iskaze, prije svega, Makota Nurije i J1, koji predstavljaju ključne

svjedoke optužbe, a koji iskazi se zasnivaju na izjavi Pljevaljčić Petra od 15.05.2003.

godine, koji je navodno, navedeno ispričao ovim svjedocima, te dovodeći ih u

međusobnu vezu i u vezu sa ostalim provedenim dokazima, vijeće nije moglo van

razumne sumnje utvrditi da su optuženi počinili krivično pravne radnje koje im se

stavjaju na teret, jer iskaz Pljevaljčić Petra Sud nije mogao provjeriti, budući da je

imenovani u međuvremenu umro, nije saslušan u istrazi, niti na glavnom pretresu, pa

zbog toga ni odbrana nije imala mogućnost da istog ispita, čime je

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

67

doveden u pitanje standard provjerljivosti i pravo na efektivnu odbranu, usljed čega je

vijeće i donijelo kao izreci presude u oslobađajućem dijelu.

238. Osim toga, Vijeće je primjetilo određene nedoslijednosti u izjavama zaštičenog

svjedoka „J1“ koji je dao u istrazi i na glavnom pretresu, pa tako u istrazi ne govori o

prezimenu Jovanović, kao počiniocima predmetnog ubistva, dok to na glavnom pretresu

navodi, ne spori da je prije glavnog pretresa razgovarao sa svjedokom Makota Nurijom

o kritičnom događaju, zbog čega vijeće isti nalazi nesigurnim i konfuznim, u bitnim

dijelovima protivrječnim samim sebi, sa nizom praznina i proizvoljnih zaključaka, te

stoga nepouzdanim i neuvjerljivim.

239. Naime, svjedok Makota Nurija na glavnom pretresu je izjavio da je došao u selo

Bučkoviće 20.04.2003. godine kada je zajedno sa svjedokom J1, Zlatkom sjedio

zajedno sa Pljevaljčić Petrom, kojom prilikom im je Petar ispričao da je sve vidio i rekao

da mu je majka zakopana pored sečije ispod prozora. Petar je također rekao da je sve

vidio i da su “gamad iz Medoševića”, ubili njegovu majku. Dalje, svjedok Makota je

izjavio da mu je Petar rekao da je išao da kosi travu, a majka je sjedila ispred kuće.

Upitao se sa majkom, nakon čega je počeo da kosi, međutim, ugledao je šestoricu ljudi

koje nose puške, ali ih nije mogao poznati. Petar se zaklonio iza jedne šljive, a kada su

se približili prepoznao je Jovanović Stevu, Jovanović Mladena, Jovanović Milosava,

Jovanović Marijana, Jovanović Slavku i Jovanović Gorana. Imali su uniforme na sebi i

nosili su strojnice, prišli su njoj, a majka je sjedila, skinuli su strojnice i uperili prema

njoj, naredili joj da uđe u kuću, te joj naredili da sjedne na sečiju, ali nije vidio šta se

tamo desilo, ali čuo je rafalanje, pucanje, te kada je završeno, oni su se povukli prema

stolu, a on je vidio majku sklupčanu ispod sečije. Nakon toga su zapalili staru kuću,

štalu, pa i novu kuću, nakon čega su krenuli prema Vehidovoj kući i njegovu zapalili i

štalu i kuću. Jovanovići nisu ulazili, nalazili su se na vratima i odatle su pucali, a to se

sve desilo 04.06.1992. godine.

240. Također, i svjedok J1 je svjedočio o susretu sa Petrom na glavnom pretresu.

Svjedok je zajedno sa Makota Nurijom posjetio Pljevaljčića, a prisjećajući se toka

razgovora, navodi da je Pljevaljčić prvo rekao informaciju gdje se kosti nalaze i gdje ih

treba tražiti, nakon čega je rekao kako se nalazio neposredno na licu mjesta, preko puta

ulaza u kuću i da je vidio neke ljude, pet ili šest njih, koje na prvi pogled nije prepoznao.

Svjedok dalje navodi da im je Petar te prilike ispričao da je prije kritičnog događaja

naišao pored kuće Nurkove majke, gdje je zatekao kako sjedi ispred kuće i sa

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

68

njom se pozdravio, nakon čega je krenuo da kosi. Međutim, u tom momentu Pljevaljčić

je vidio da neki ljudi prilaze kući, a kada su se približili, prepoznao je Jovanoviće. Petar

je pred svjedokom tada nabrojao i njihova imena (4-5), ali kako ih svjedok lično nije

poznavao ili ih se ne sjeća, obzirom da je još sedamdesetih otišao iz sela, to ista nije

zapamtio. Dalje, svjedok se prisjeća da je Petar govorio kako su Jovanovići prišli kući,

ispred koje su zatekli majku kako sjedi i naredili joj da sjedne u kuću, a nakon ulaska su

odmah strojnicama zapucali na nju, poslije čega su su se skupili i zapalili prvo staru

kuću i štalu, a zatim i novu kuću, a onda otišli prema kući Popović Vehida i zapalili je.

241. Međutim, odgovarajući na upit predsjednika vijeća, a na okolnosti davanje izjave

u kojoj nije spomenuo Jovanoviće, svjedok je odgovorio „Ja se sada tačno ne mogu

sjetiti koja imena je pomenuo“. Razlog zašto nije tada pomenuo Jovanoviće, svjedok je

naveo da se tada nije mogao sjetiti prezimena. Vijeću u ovoj situaciji ne bi bila sporna

činjenica da se svjedok nije mogao sjetiti, obzirom na protek vremena, ali za vijeće je

sporna činjenica koju je potvrdio i sam svjedok J1, a to je da je prije svjedočenja na

glavnom pretresu razgovarao sa Makota Nurijom koji mu je rekao da da je bio svjedok

na Sudu i da je mu je Nurko o tome pričao kojom prilikom je i spominjao prezime

Jovanović, zbog čega vijeće iskaz svjedoka J1 i nalazi neuvjerljivim i protivrjećnim

samom sebi.

242. Osim toga, Vijeće je cijenilo i razlike u pogledu navoda o naoružanju koje su

optuženi koristili, prema navodima ove tačke imali su automatsko naoružanje –

strojnice, a prema navodima iz tačke 2 u vrijeme dešavanja kritičnog događaja imali su

kod sebe poluautomatske puške, a oba događaja su se desila u relativno kratkom

vremenskom razdoblju (04.06.1992. godine i prva polovina juna 1992. godine.)

243. Međutim, iako je vijeće već ranije u obrazloženju navelo da je van razumne

sumnje utvrđeno da su pronađeni posmrtni ostaci od oštećene Popović Aiše, i da je u

suštini to i jedini zaključak suda koji se mogao utvrditi, vijeće nalazi potrebnim istači, da

pored svih do sada obrazloženih i provedenih dokaza u odnosu na ovu tačku, a na

osnovu kojih vijeće nije moglo van razmne sumnje utvrditi krivičnu odgovornost

optuženih, vijeće nalazi da je i sam proces ekshumacije i identifikacije Popović Aiše

urađen suprotno odredbama ZKP, budući da na lice mjesta nisu izlazili istražni sudija,

nadležni tužilac, niti pripadnici policije, pa su ove radnje i dokazi koji su proizašli iz istih

manjkavi.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

69

244. Sve kada bi vijeće i prihvatilo da su navedene razlike u iskazima svjedoka

rezultat protoka vremena, različite mogućnosti percepcije i trumatičnosti događaja o

kojem svjedoče, različitosti o vrsti naoružanja, pa čak i manjkavosti izvršene

ekshumacije, takovg stepena da bi na njima moglo izvesti zaključak o odgovornosti

optuženih, ipak vijeće nalazi potrebnim istači da niko od saslušanih svjeodka nije

svjedočio na navedene okolnosti iz čega proizlazi da optužba, krivičnu odogvornost

optuženih, za radnje iz ove tačke temelji samo na izjavi Pljevaljčić Petra koji nikada nije

davao izjavu, niti takva postoji, što bi u konačnici moglo vijeće cijeniti da je ista

pročitana na glavnom pretresu u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH.

245. Vijeće je saglasno sa činjenicom da je intencija zakonodavca, kod propisivanja

navedene odredbe bila da se omogući da lica odgovorna za počinjenje krivičnih djela,

odgovaraju za ista i u situaciji kada svjedoci zločina nisu više među živima, ali i u toj, po

stavu vijeća ograničavajućoj situaciji za optužene, vijeće nije moglo pristupiti, jer takva

izjava ne postoji.

246. S tim u vezi, vijeće nalazi da optužba svoju tvrdnju o odgovornosti optuženih iz

ove tačke bazira isključivo na tzv. hearsay dokazima, stoga će vijeće u ovom dijelu

iznjeti stav o primjenjivosti ovih dokaza prilikom ocjene krivične odgovornosti optuženih.

247. Kada je riječ o dokazima iz druge ruke (tzv.hearsay dokazima) i Apelaciono

vijeće Suda BIH je zauzelo stav. Naime, u predmetu Vuković i Tomić donijelo je

oslobađajuću presudu u odnosu na Zorana Tomića, koji je prvostepeno bio oglašen

krivim i osuđen na kaznu u trajanju od 31 godine, zaključujući u par.361: Kako je

svjedočenje D5 jedini dokaz o navodnom učešću Tomića u pratnji kolone i naknadnoj

likvidaciji, Apelaciono vijeće je analiziralo sve izjave koje je ovaj svjedok dao u vezi

optuženog Tomića koje su prihvaćene kao dokaz, te način na koji ovaj svjedok govori o

učešću Tomića. Iz svih ovih elemenata njegovog svjedočenja nije proizašao jasan i

nedvosmislen zaključak koji bi bio takve kvalitete da se na njemu zasnuje odluka Vijeća

o krivici optuženog Tomića, te će Vijeće daljnje obrazloženje o neprihvatanju

svjedočenja svjedoka D5 kao dokaza na kojem bi temeljio odluku o krivici optuženog,

obrazložiti u nastavku, u dijelu koji se odnosi na kredibilitet svjedoka D5. Također, u

par.396 isto vijeće navodi: Za razliku od uvjerenja za optuženog Vukovića čije učešće je

potkrijepljeno sa drugim dokazima (naročito izjavom Petra Mitrovića), uvjerenje Vijeća o

učešću optuženog Tomića koje se bazira samo na svjedočenju svjedoka D5 je

nedovoljno za osuđujuću presudu. Sam po sebi iskaz svjedoka D5 nije

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

70

problematičan i sa velikim procentom, generalno govoreći podudaran je kazivanjima

ostalih svjedoka, kao i materijalnom dokumentacijom i videozapisom. Međutim, ovi

dokazi po svojoj dokaznoj snazi u odnosu na optuženog Tomića ne dosežu takav

kvalitet dokaza da bi osuđujuća presuda bila jedini mogući razuman zaključak.

248. Dakle, i samo Apelaciono vijeće Suda BIH nije spremno u drugim predmetima

zasnovati osuđujuću presudu na bazi iskaza samo jednog svjedoka, s obzirom da je

jasno da bi to bilo suprotno načelima pravičnog suđenja.

249. Također, niti prvostepena vijeća Suda BIH nisu spremni na iskazu jednog

nepotkrepljenog svjedoka zasnovati osuđujuću presudu, posebno u slučajevima kada je

sam iskaz suprotan brojnim drugim dokazima, pa se tako u presudi u predmetu Brkan

(par.102 ) navodi:”Koristeći diskreciono pravo, razmatrajući sve provedene dokaze,

Vijeće je u zaključilo da osuđujuću presudu prema optuženom Osmanu Brkanu ne

može zasnovati samo na iskazu Šehe Macić koji je jedini na glavnom pretresu tvrdio da

je optuženi kritične prilike u starice pucao. Za Vijeće njegov iskaz nije dovoljno uvjerljiv,

nije logičan, niti saglasan sa ostalim provedenim dokazima, a postoje i druge okolnosti

koje u razumnu sumnju dovode njegovu tačnost”.

250. Praksa zasnivanja osude na jednom jedinom, drugim dokazima

nepotkrepljenom, dokazu, a za koji je očigledno da je nevjerodostojan, je u suprotnosti

sa sudskom praksom ESLJP, koji u predmetu Ajdarić protiv Hrvatske navodi da je

aplikant osuđen za tri ubistva isključivo na osnovu iskaza jednog svjedoka, te nije bilo

drugih dokaza koji su teretili aplikanta. ESLJP je našao kršenje člana 6 stav 1 EKLJP,

te nije ni razmatrao kršenja člana 6 (2) ili (3). ESLJP je u tom predmetu našao da nisu

učinjeni napori da se potkrijepi iskaz SS, koji je prihvaćen kao istinit, bez obzira na

medicinske nalaze koji su pokazivali da pati od emotivne nestabilnosti.

251. U principu, u slučaju dokaza iz druge ruke, hearsay dokazima, radi se o

odsutnim svjedocima, dok neko drugo lice prenosi njihovo navodno svjedočenje, koje

normalno, usljed odsutnosti svjedoka, ne može biti istinski testirano unakrsnim

ispitivanjem. Ovakav postupak optuženom licu oduzima pravo na ispitivanje dokaza

protiv sebe. Ovakav postupak je u suprotnosti i sa sudskom praksom ESLJP, gdje se

navodi: U odnosu na odsutne svjedoke, Sud je istaknuo da, prilikom odlučivanja je li

prihvaćanje njihovih izjava bilo u skladu s pravom na pravično suđenje, mora postojati

dokaz o opravdanom razlogu za odsutnost svjedoka. (vidjeti Al-Khawaja i Tahery protiv

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

71

Ujedinjenog Kraljevstva, §§ 119).

252. U sudskoj praksi ESLJP se također navodi: Kao što je Sud već naveo u brojnim

prilikama, može se pokazati neophodnim u određenim okolnostima da se poziva na

izjave date tokom postupka istrage. Ukoliko je optuženom bila dana adekvatna i valjana

mogućnost da pobija te izjave, da li kada su date ili u kasnijoj fazi, njihovo uvođenje u

dokaze samo po sebi neće biti suprotno članu 6., stav 1. i stav 3 (d). Nužna posljedica

toga je, kako god, da kada je osuda bazirana iskljucivo ili u odlucujucem stepenu na

izjavama datim od strane osobe koju optuženi nije imao mogućnost da ispituje ili da

ispita, da li u toku istrage ili suđenja, su prava odbrane ograničenia u obimu koji nije

kompatibilan sa garancijama predviđenim članom 6. …“(Presuda ESLJP, Kononenko

protiv Rusije, od 17.02.2011. godine, stav 63)

253. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, a u nedostatku drugih dokaza, vijeće je, u

skladu sa članom 284. tačka c) ZKP BiH, optužene Jovanović Stevu, Jovanović

Milosava, Jovanović Marijana i Jovanović Slavku oslobodilo odgovornosti da su počinili

radnje opisane u ovoj tački izreke presude.

XIII. ODLUKA O TROŠKOVIMA POSTUPKA

254. Na osnovu člana 189. stav 1. ZKP BiH, optuženi Jovanović Stevo, Jovanović

Milosav, Jovanović Marijan i Joavnović Slavko se u cijelosti oslobađaju naknade

troškova krivičnog postupka, te isti padaju na teret budžetskih sredstava.

XIV. ODLUKA O IMOVINSKO PRAVNIM ZAHTJEVIMA

255. Primjenom odredbi člana 198. stav 3. ZKP BiH, vijeće oštećene, radi ostvarivanja

imovinskopravnog zahtjeva, upućuje na parnicu, s obzirom da podaci prikupljeni u toku

ovog postupka nisu pružili pouzdan osnov za potpuno ili djelimično dosuđenje, pa bi

utvrđivanje visine imovinsko pravnog zahtjeva predstavljalo nepotrebno odugovlačenje

predmetnog postupka.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

72

ZAPISNIČAR PREDSJEDNIK VIJEĆA

Pravni savjetnik asistent SUDIJA

Gučić Danijel Halil Lagumdžija

POUKA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude stranke i branioci mogu izjaviti

žalbu vijeću Apelacionog odjeljenja Suda u roku od 15 (petnaest) dana od dana prijema

pismenog otpravka presude.

U skladu sa odredbom člana 293. stav 4. ZKP BiH oštećeni presudu mogu pobijati

žalbom, samo u dijelu koji se odnosi na odluku Suda o troškovima krivičnog postupka i

odluku o imovinskopravnom zahtjevu.

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

73

XV. ANEKS 1 – ULOŽENI MATERIJALNI DOKAZI TUŽILAŠTVA I ODBRANE

MATERIJALNI DOKAZI TUŽILAŠTVA BIH

256. Na glavnom pretresu su izvedeni sljedeći materijalni dokazi Tužilaštva BiH:

Broj

dokaza

Sadržaj dokaza

T-1 Fotodokumentacija SIPA broj: 16-10/6-130-FD/14

T-2 Fotodokumentacija (dvije fotografije djece)

T-3 Zapisnik o saslušanju svjedoka Tupeša Radeta, Državna agencija za istrage i

zaštitu, 16-13/3-I-/14 od 02.10.2014. godine, uložen u spis kao dokaz

Tužilaštva T-3

T-4 Zapisnik o saslušanju svjedoka Jovanović Čede, Državna agencija za istrage i

zaštitu, 16-13/3-I-185/14 od 27.08.2014. godine, uložen u spis kao dokaz

Tužilašva BiH T-4

T-5 Fotokopiju Odluke o proglašenju neposredne ratne opasnosti (Sl. list RBiH br.

1 od 09.04.1992. godine),

T-6 Fotokopiju Odluke o proglašenju ratnog stanja (Sl. list RBiH broj 7 od

20.06.1992. godine),

T-7 Fotokopiju Uredbe sa zakonskom snagom o dopunama Uredbe sa zakonskom

snagom o oružanim snagama RBiH (Sl. list –Armije RBiH broj 4 od 30.12.1992.

godine),

T-8 Fotokopiju Odluke o ukidanju ratnog stanja ( Sl. list RBiH broj 50 od

28.12.1995. godine),

T-9 Fotokopiju Odluke o formiranju, organizaciji, formaciji i rukovođenju i

komandovanju vojskom Srpske RBiH (Službeni glasnik Srpske RBiH broj

6/92),

T-10 Ovjerene fotokopije jediničnih i matičnih kartona odjeljenja za opštu upravu

opštine Čajniče broj: 02/3-831-3/14 od 10.07.2014. godine na ime Jovanović

Slavko, Jovanović Marijan, Jovanović Milosav, Jovanović Stevo, Jovanović

Mladen i Jovanović Goran, zajedno sa uvjerenjem o pogibiji komande 3. Plpbr

Čajniče VRS broj: 819/93 od 09.12.1993. godine na ime Jovanović Goran,

T-11 Ovjerene fotokopije dokumenata (VOB 8) Vlade Republike Srpske,

ministarstva rada i boračko invalidske zaštite broj: 16-03/3-2-1-835-1112/14 od

09.10.2014. godine na ime Jovanović Stevo, Jovanović Milosav, Jovanović

Marijan, Jovanović Slavko i Tupeša Rade,

T-12 Dopis odjeljenja za opštu upravu opštine Čajniče broj : 02/3-831-3/14 od

31.10.2014. godine,

T-13 Naredbu komande glavnog štaba VRS str. pov. broj: 30/18-25 od 03.07.1992.

godine,

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

74

T-14 Izvještaj o stanju na teritoriji u zoni odgovornosti komande Drinskog korpusa

strogo pov. broj: 2-242 od 17.12.1992. godine,

T-15 Naredbe Suda BiH za pretres broj: S1 1 K 017259 14 Krn od 08.10.2014.

godine na ime Jovanović Stevo, Jovanović Milosav, Jovanović Marijan i

Jovanović Slavko,

T-16 Zapisnik Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-13/3-1-3/14 od

16.10.2014. godine o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari na

ime Jovanović Stevo,

T-17 Zapisnik Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-13/3-1-6/14 od

16.10.2014. godine o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari na

ime Jovanović Milosav,

T-18 Zapisnik Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-13-/3-1-9/14 od

16.10.2014. godine o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari na

ime Jovanović Slavko,

T-19 Zapisnik Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-13-/3-1-4/14 od

16.10.2014. godine o pretresanju stana, drugih prostorija i pokretnih stvari na

ime Jovanović Marijan,

T-20 Potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i

zaštitu broj: 16-13/3-1-3/14 od 16.10.2014. godine na ime Jovanović Stevo,

T-21 Potvrdu o privremenom oduzimanju predmeta Državne agencije za istrage i

zaštitu broj: 16-13/3-1-4/14 od 16.10.2014. godine na ime Jovanović Dušanka,

T-22 Zapisnik ovog Tužilaštva broj: T20 0 KT RZ 0005542 12 od 28.10.2014. godine

o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije na

osnovu potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj: 16-13/3-1-3/14 od

16.10.2014. godine,

T-23 Zapisnik ovog Tužilaštva broj: T20 0 KT RZ 0005542 12 od 28.10.2014. godine

o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije na

osnovu potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj: 16-13/3-1-4/14 od

16.10.2014. godine,

T-24 Zapisnik ovog Tužilaštva broj: T20 0 KT RZ 0005542 12 od 29.10.2014. godine

o otvaranju i pregledu privremeno oduzetih predmeta i dokumentacije na

osnovu potvrde o privremenom oduzimanju predmeta broj: 16-13/3-1-4/14 od

16.10.2014. godine,

T-25 Pravosnažno rješenje Odjeljenja za opštu upravu opštine Čajniče, RS broj:

02/3-56-125 07 od 09.05.2007. godine na ime Jovanović Stevo,

T-26 Potvrdu Komande VP 7212 Čajniče broj: 07-111-1086-44/96 od 19.02.1996.

godine na ime Jovanović Stevo,

T-27 Potvrdu o razduženju V/O VP 7212 Čajniče broj: 217 od 09.02.1996. godine na

ime Jovanović Stevo,

T-28 Rješenje opštine Čajniče, Republika Srpska, administrativna služba opštine,

odjeljenje za opštu upravu broj: 02/3-56-124/07 od 09.05.2007. godine na ime

Jovanović Milosav,

T-29 Potvrdu VP 7212 Čajniče broj: 346-1067-417 od 27.05.1997. godine na ime

Jovanović Milosav,

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

75

T-30 Rješenje odjeljenja za opštu upravu, administrativna služba opštine, opština

Čajniče, Republika Srpska, broj: 02/3-569-27/09 od 28.09.2009. godine na ime

Jovanović Milosav,

T-31 Izvod iz MKR broj: 982 opštine Čajniče od 08.10.2014. godine i uvjerenje o

državljanstvu opštine Čajniče od 08.10.2014. godine na ime Jovanović Stevo;

Izvod iz MKR broj: 1 opštine Čajniče od 08.10.2014. godine i uvjerenje o

državljanstvu opštine Čajniče od 08.10.2014. godine na ime Jovanović

Milosav; Izvod iz MKR broj: 3 opštine Čajniče od 08.10.2014. godine i

uvjerenje o državljanstvu opštine Čajniče od 08.10.2014. godine na ime

Jovanović Marijan; Izvod iz MKR broj: 3 opštine Čajniče od 08.10.2014.

godine i uvjerenje o državljanstvu opštine Čajniče od 08.10.2014. godine na

ime Jovanović Slavko, a sve uz dopis opštine Čajniče broj: 02/6-200-1-1454/14

od 08.10.2014. godine,

T-32 Izvod iz MKU broj: 30 opštine Čajniče od 01.08.2014. godine na ime Jovanović

Goran uz dopis opštine Čajniče broj: 02/6-202-1-127/14 od 01.08.2014.

godine,

T-33 Izvod iz MKU broj: 236/25 opštine Foča od 03.09.2014. godine na ime

Jovanović Mladen uz dopis opštine Foča broj: 04-202-1370/14 od 03.09.2014.

godine,

T-34 Izvod iz kaznene evidencije MUP-a RS CJB I. Sarajevo, PS Čajniče broj: 11-

7/01-235-191/14 od 29.09.2014. godine, na ime Jovanović Slavko, Jovanović

Marijan, Jovanović Stevo i Jovanović Milosav,

T-35 Fotokopija zapisnika o uviđaju Kantonalnog suda u Goraždu broj: Kri 7/03 od

15.05.2003. godine zajedno sa fotokopijom zapisnika Federalne komisije za

traženje nestalih osoba-odjeljenje Goražde od 19.05.2003. godine.,

T-36 Sedam fotografija lica mjesta koje je sačinio Makota Nurija,

T-37 Zapisnik o uviđaju Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-16/3-04-2-

129/14 od 03.11.2014. godine,

T-38 Crtež lica mjesta Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-10/6-129-1-

CLM/14 od 31.10.2014. godine,

T-39 Crtež lica mjesta Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-10/6-129-

CLM/14 od 31.10.2014. godine,

T-40 Foto - dokumentacija Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-10/6-129-

FD/14 od 31.10.2014. godine,

T-41 Izvod iz MKU broj: 2 opštine Čajniče od 02.10.2014. godine na ime Popović

Aiša uz dopis opštine Čajniče broj: 02/6-202-1-164/14 od 02.10.2014. godine,

T-42 Izvještaj o sudsko medicinskoj ekspertizi broj: 618 od 15.05.2003. godine na

ime Popović Aiša a koji je sačinio dr. Cihlarž Zdenko,

T-43 Zapisnik o uviđaju Kantonalnog suda u Goraždu broj: Kri 13/01 od 31.10.2001.

godine zajedno sa fotokopijom zapisnika Federalne komisije za nestale osobe-

odjeljenje Goražde od 01.11.2001. godine,

T-44 Fotokopija fotodokumentacije MUP-a Goražde broj: 32/2001 od 31.10.2001.

godine (broj 387),

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

76

T-45 Foto dokumentacija MUP-a Goražde broj 32/2001. od 31.10.2001. godine (broj

388),

T-46 Fotodokumentacija MUP-a Goražde broj: 32/2001. od 31.10.2001. godine (broj

389),

T-47 Fotokopija crteža lica mjesta MUP-a Goražde broj: 32/2001 od 31.10.2001.

godine,

T-48 Dopis Kantonalnog tužilaštva Goražde broj: A-413/14 od 09.10.2014. godine,

T-49 Zapisnik o uviđaju Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-16/3-04-2-

130/14 od 03.11.2014. godine,

T-50 Crtež lica mjesta Državne agencije za istrage i zaštitu broj: 16-10/6-130-

CLM/14 od 31.10.2014. godine,

T-51 Pravosnažno Rješenje Općinskog suda u Goraždu broj: R609/02 od

24.02.2003. godine uz dopis istog Suda broj: 045-0-Su-14-000361 od

17.10.2014. godine,

T-52 Ovjerene fotokopije pravosnažnih Rješenja PU Goražde broj: 09-2/03-13-

65/03; broj: 09-2/03-13-66/03 i broj: 09-2/03-13-67/03 od 15.01.2003. godine

na ime Medošević Kimeta, Medošević Ahmet i Medošević Džehva,

T-53 Ovjerene fotokopije potvrda o smrti broj: 383/01, 384/01 i 385/01 od

05.11.2001. godine na ime Medošević Ahmet, Medošević Kimeta i Medošević

Džehva,

T-54 Ovjerene fotokopije potvrda kojim se odobravaju sahrane umrlih od

05.11.2001. godine za Medošević Ahmeta, Medošević Kimetu i Medošević

Džehvu,

T-55 Ovjerene fotokopije zahtjeva za izdavanje potvrda o smrti podnesenih od

strane Medošević Avde od 14.01.2003. godine na ime Medošević Ahmet,

Medošević Džehva i Medošević Kimeta,

T-56 Ovjerena fotokopija izvoda iz MKU broj: 21 općine Goražde od 23.01.2003.

godine na ime Medošević Ahmet,

T-57 Ovjerena fotokopija izvoda iz MKU broj: 22 općine Goražde od 23.01.2003.

godine na ime Medošević Džehva,

T-58 Ovjerena fotokopija izvoda iz MKU broj: 23 općine Goražde od 23.01.2003.

godine na ime Medošević Kimeta,

T-59 Izvod iz MKU broj: 62 općine Goražde od 17.09.2014. godine, na ime Bavčić

Mevlida; Izvod iz MKU broj: 63 općine Goražde od 17.09.2014. godine , na ime

Bavčić Muris, a oboje uz dopis općine Goražde broj: 06-17-3393/14 od

17.09.2014. godine,

T-60 Izvještaji o sudsko medicinskoj ekspertizi broj: 387, 388 i 389 od 31.10.2001.

godine na ime Medošević Džehva, Medošević Kimeta i Medošević Ahmet a

koje je sačinio dr. Zdenko Cihlarž,

T-61 Sudsko medicinski nalaz i mišljenje vještačenje dr. Vedo Tuco od 27.10.2014.

godine zajedno sa prilozima i to Izvještaja o sudsko medicinskoj ekspertizi od

31.10.2001. godine i 15.05.2003. godine (ukupno četiri), potvrdama o smrti

broj: 383/01, 384/01 i 385/01 i Zapisnicima o utvrđivanju identiteta broj: 387,

388 i 389,

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

77

T-62 Obavijest Instituta za nestale osobe BiH broj: 03/1-40-2-80/11 od 21.10.2014.

godine,

T-63 Zapisnik o saslušanju svjedoka Vrećo Vasilije, Državna agencija za istrage i

zaštitu broj: 16-13/3-1-/14 od 01.10.2014. godine

T-64 Zapisnik o ispitivanju osumnjičenog Jovanović Steve, Tužilaštvo BiH broj : T20

0 KTRZ 0005542 12 od 16.10.2014. godine

T-65 DVD sa uviđaja sa lica mjesta, Medena glavica – Medoševići od 27.05.2016.

godine

MATERIJALNI DOKAZI ODBRANE DRUGOOPTUŽENOG JOVANOVIĆ MILOSAVA

257. Na glavnom pretresu su izvedeni sljedeći materijalni dokazi odbrane

drugooptuženog Jovanović Milosava:

Broj dokaza

Sadržaj dokaza

O2-1 Zapisnik o saslušanju svjedoka J-1, Državna agencija za istrage i zaštitu, broj 16-13/3-1-275/11 od 09.12.2011. godine

MATERIJALNI DOKAZI ODBRANE TREĆEOPTUŽENOG JOVANOVIĆ MARIJANA

258. Na glavnom pretresu su izvedeni sljedeći materijalni dokazi odbrane

trećeoptuženog Jovanović Marijana:

Broj dokaza

Sadržaj dokaza

O3-1 Ovjerena fotokopija radne knjižice za Jovanović Gorana, serijski broj ..., opština Čajniče

O3-2 Zapisnik o saslušanju svjedoka Vasiljević Radmora, Državna ganecija za istrage i zaštitu broj: 16-13/3-1-/14 od 02.10.2014. godine

O3-3 Nalaz i mišljenje za svjedoka Vasiljević Radomira, Prim Dr Danilo Mihajlović, stalni sudski vještak medicinske struke od 17.05.2016. godine

S1 1 K 017259 15 Kri 29.12.2016. godine

78

MATERIJALNI DOKAZI ODBRANE ČETVRTOOPTUŽENOG JOVANOVIĆ SLAVKE

259. Na glavnom pretresu su izvedeni sljedeći materijalni dokazi odbrane

četvrtooptuženog Jovanović Slavke:

Broj dokaza

Sadržaj dokaza

O4-1 Republika Bosna i Hercegovina, MUP, Služba državne bezbjednosti Sarajevo, PREDMET: Poruka za gospođu Vasviju Vidović, broj N-02-4722 od 04.07.1995. godne, MKSJ broj 00322753,

O4-2 Bilten značajnih dnevnih događaja, RBiH, MUP, Sarajevo, broj 128 od 17.06.1992. godine, MKSJ broj 01817912,