Sud Bosne i Hercegovine, Sarajevo, ul. Kraljice Jelene br. 88

Telefon: 033 707 100; Fax: 033 707 155

Bosna i Hercegovina Босна и Херцеговина

Sud Bosne i Hercegovine

Суд Боснe и Херцеговинe

Predmet br: S1 1 K 016065 14 Kri

Datum: objavljivanja: 23.12.2016. godine

pismenog otpravka: 2.3.2017. godine

Pred sudskim vijećem u sastavu: sudija Jesenković Vesna, predsjednik vijeća

sudija Staniša Gluhajić, član vijeća

sudija Maksumić Šaban, član vijeća

PREDMET TUŽILAŠTVA BOSNE I HERCEGOVINE

PROTIV

VLASENKO MITRA, VLASENKO RADETA I KONČAR DRAGE

PRESUDA

Tužilac Tužilaštva Bosne i Hercegovine: Hasanspahić Ćazim

Branilac optuženog Vlasenko Mitra: advokat Stanić Radovan

Branilac optuženog Vlasenko Radeta: advokat Dakić Ranko

Branilac optuženog Končar Drage: advokat Zec Savan

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

2

IZREKA.............................................................................................................................5

I. TOK KRIVIČNOG POSTUPKA .................................................................................................. 6

A. OPTUŽNICA I GLAVNI PRETRES ........................................................................................ 6 B. DOKAZNI POSTUPAK ............................................................................................................. 6

II. PROCESNE ODLUKE ................................................................................................................ 6

1. Odluka o djelimičnom usvajanju prijedloga Tužilaštva za prihvatanje utvrđenih činjenica u postupcima pred MKSJ .................................................................................. 6

2. Prigovor branioca optuženog Končar Drage, advokata Zec Savana, u vezi sa zapisnicima o ispitivanju svjedoka ................................................................................. 13

3. Isključenje javnosti ............................................................................................................. 14 4. Dodatno vrijeme odbrani za pripremu ispitivanja svjedoka Mahmuljin Nijaza .......... 14 5. Odluka o ponovnom početku glavnog pretresa (član 251. stav 2. ZKP BIH) ......... 14 6. Prigovor odbrane optuženog Končar Drage na ulaganje matrijalnog dokaza T-5 ... 14 7. Izuzetak od neposrednog provođenja dokaza član 273. stav 2. ZKP BiH i

vještačenje svjedokinje Hodžić Dragune po vještaku Grujičić Miloradu .................. 15 8. Prigovor odbrane trećeoptuženog na ulaganje dokaza T-113 .................................... 16 9. Prigovor zakonitosti izjavljen od strane tužilaštva na ulaganje dokaza iz upravnog

postupka ............................................................................................................................. 16 10. Mjere zaštite za svjedoke S-1 do S-4 i svjedoka O1 (dodatne mjere zaštite za

svjedoka O1) ..................................................................................................................... 17 11. Svjedočenje svjedoka SO1 ............................................................................................. 17 12. Odbijanje izmjene optužnice ........................................................................................... 18 13. Objava presude – član 286. stav 1. (Vrijeme i mjesto objavljivanja presude) ........ 18

III. ZAVRŠNE RIJEČI .................................................................................................................... 19

1. Tužilaštvo BiH...................................................................................................................... 19 2. Odbrana optuženog Vlasenko Mitra ................................................................................ 19 3. Odbrana optuženog Vlasenko Radeta ............................................................................ 20 4. Odbrana optuženog Končar Drage .................................................................................. 20

IV. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA ................................................................................ 21

V. STANDARDI DOKAZIVANJA ................................................................................................. 22

VI. NALAZI SUDA – RADNJE IZVRŠENJA ............................................................................. 26

A. OPĆENITO .................................................................................................................................. 26 B. TAČKA 1 – OPTUŽENI VLASENKO MITAR, VLASENKO RADE I KONČAR DRAGO (ZAJEDNO) ......... 28 C. TAČKA 2 - OPTUŽENI VLASENKO MITAR, VLASENKO RADE I KONČAR DRAGO

(ZAJEDNO) ............................................................................................................................ 37 D. TAČKA 3 – VLASENKO RADE_ ............................................................................................. 45

VII. ODLUKA O TROŠKOVIMA I IMOVINSKO PRAVNI ZAHTJEV .................................... 48

A. ANEX I ........................................................................................................................................ 49 B. ANEX II – DOKAZI ...................................................................................................................... 54

1. Dokazi Tužilaštva ................................................................................................................ 54 2. Dokazi Odbrane ................................................................................................................. 63

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

3

Broj: S1 1 K 016065 14 KrI

Sarajevo, 23.12.2016. godine

U IME BOSNE I HERCEGOVINE!

Sud Bosne i Hercegovine, u vijeću sastavljenom od sudija Jesenković Vesne kao predsjednika

vijeća, te Gluhajić Staniše i Maksumić Šabana kao članova vijeća, uz sudjelovanje pravnog

savjetnika Vahida-Ramić Sanide u svojstvu zapisničara, u krivičnom predmetu protiv

optuženih Vlasenko Mitra, Vlasenko Radeta i Končar Drage zbog krivičnog djela Zločini protiv

čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e), i) i k) u vezi sa

odredbama člana 29. i 180. stav 1. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (KZ BiH), a

povodom optužnice Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTRZ 0007978 13 od

15.8.2014. godine (potvrđena 27.8.2014. godine), nakon održanog javnog glavnog pretresa,

na kojem je dijelom bila isključena javnost, u prisustvu tužioca Tužilaštva BiH, optuženih i

njihovih branilaca, donio je, a predsjednik vijeća dana 23.12.2016. godine, javno objavio

sljedeću:

P R E S U D U

Optuženi:

1. VLASENKO MITAR, sin Petra i majke Savke rođ.Kondić, rođen ... godine u mjestu J.

K., općina P., nastanjen na adresi J., općina P., po narodnosti …, državljanin …, po zanimanju

poljoprivrednik, pismen,sazavršenom osnovnom školom, oženjen, otac dvoje punoljetne djece,

služio JNA u Šapcu 1974.godine, srednjeg imovnog stanja, JMBG …, neosuđivan,

2. VLASENKO RADE, sin Petra i majke Savke rođene Kondić, rođen … godine u

Prijedoru, nastanjen na adresi J., općina P., po narodnosti …, državljanin …, po zanimanju

radnik, pismen, sa završenom osnovnom školom, razveden, otac dvoje djece od toga je jedno

maloljetno, lošeg imovnog stanja, JMBG …, neosuđivan,

3. KONČAR DRAGO, sin Pilipa i majke Olge rođ.Fuštar, rođen ... godine u P., nastanjen

na adresi J., općina P., po narodnosti …, državljanin …, po zanimanju šumarski tehničar sa

završenom srednjom šumarskom školom, oženjen, otac dvoje punoljetne djece, služio JNA u

Valjevu 1978-1979.godine, ima čin mlađeg vodnika, srednjeg imovnog stanja, JMBG: …,

neosuđivan.

Na osnovu odredbe iz člana 284. tačka c) ZKP BiH,

OSLOBAĐAJU SE OD OPTUŽBI

Da su,

U periodu od 24.5.1992.godine do polovine avgusta 1992.godine, u okviru širokog i

sistematskog napada vojske, policije i paravojnih jedinica Srpske Republike Bosne i

Hercegovine, kasnije Vojske Republike Srpske, na civilno nesrpsko stanovništvo općine

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

4

Prijedor , koji napad je imao za cilj pripajanje općine Prijedor Autonomnoj regiji Krajina, kao

pripadnici vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine kasnije Vojske Republike Srpske,

znajući da njihove radnje predstavljaju dio tog napada, učinili,podstrekavali i pomagali progon

civilnog nesrpskog stanovništva na širem području Kozarca i okolnih mjesta, u općini Prijedor,

na etničkoj i vjerskoj osnovi, pri čemu je vršen napad na civilno nesrpsko stanovništvo na

širem području Kozarca i okolnih mjesta uz djelovanje artiljerije po civilnim naseljima, a kasnije

upadom naoružanih vojnika i to: ubistvima, prisilnim nestancima, prisilnim preseljem

stanovništva, zatvaranjem i drugim teškim oduzimanjem fizičke slobode suprotno osnovnim

pravilima međunarodnog prava i drugim nečovječnim djelima slične prirode preduzetim u

namjeri nanošenja velike patnje, ozbiljnih fizičkih i psihičkih povreda i narušavanja zdravlja,

tako što su:

Vlasenko Mitar, Vlasenko Rade i Končar Drago zajedno:

1.) Dana 26. maja 1992.g ili približno tog datuma, u Kozarcu, općina Prijedor, zajedno sa

drugim pripadnicima vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, naoružani vatrenim

oružjem, vršili pretrese porodičnih kuća lica muslimanske nacionalnosti, između ostalih i kuća

Bešić Nijaza, Čirkin Hamdije, Blažević Senada i drugih, iz kojih su uz prijetnju vatrenim

oružjem, istjeravali zatečene civile, djecu, žene i muškarce, prisiljavajući ih da se moraju

kretati prema autobuskoj stanici u Kozaruši ,na način da su, nakon što su dva NN pripadnika

vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine sa uperenim puškama sprovodili civile Bešić

Nijaza, Mahmuljin Šefika i Mahmuljin Ferida u pravcu naselja Jaruge, općina Prijedor i nakon

što su susreli Vlasenko Radeta, koji je palio štalu i auto vlasništvo Blažević Senada u zaseoku

Kozaruša, isti je naredio Bešić Nijazu da idu kod kuće Vlasenko Mitra, gdje su ih ovi vojnici i

sproveli, a nakon toga su ih pripadnici vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine pred

kućom Vlasenko Mitra i u njegovom prisustvu u naselju Jaruge, općina Prijedor, maltretirali, te

jedan od njih stisnutom šakom udario Šefika Mahmuljina, usljed čega je pao na zemlju, a

zatim im naredili da zajedno sa Mujkić Ahmom kojeg su u međuvremenu srpski vojnici doveli,

leže na zemlji sa licem okrenutim prema dole, da bi zatim Končar Drago sa još trojicom NN

pripadnika vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, po uputama Vlasenko Mitra

sproveo Bešić Nijaza, Mahmuljin Šefika, Mahmuljin Ferida i Mujkić Ahmu u Donje Jaruge, gdje

su ih NN pripadnici vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine malteretirali, na način da su

ih postrojili i naredili da se okrenu, te im pucali iznad glave, da bi Končar Drago pitao Bešić

Nijaza, da li ima još skrivenih civila u Kozarcu, te nakon što su Končar Drago i NN pripadnici

vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine u zemunici koja se nalazi ispod kuće Hamdije

Čirkina u zaseoku Čirkini u Kozarcu, gdje ih je odveo Bešić Nijaz, nezakonito lišili slobode

civile muslimanske nacionalnosti, između ostalih i Čirkin Hamdiju, Bešić Senu i njeno dvoje

djece i Mahmuljin Redžepa, te ih sve zajedno sa uperenim puškama sproveli do autobuske

stanice u Kozaruši, gdje su muškarci odvojeni od starijih, žena i djece i zatočeni u logore

Trnopolje, Omarska i Keraterm u općini Prijedor, među kojima i Bešić Nijaz, Bešić Asim, S2,

Mahmuljin Šefik, Mahmuljin Ferid, da bi nakon toga stariji muškarci, žene i djeca bez svoje

volje, protjerani van zamišljenih granica Autonomne regije Krajina, među kojima i Čirkin

Hamdija, Čirkin Senija i njeno dvoje djece, Šehrija Bešić, Talić Fadil, Mahmuljin Redžep,

Draguna Hodžić, T. N., Čirkin Safija i drugi,

2.) Dana 4. juna 1992. godine ili približno tog datuma, dok su zajedno sa drugim

pripadnicima vojske Srpske Republike Bosne i Hercegovine, naoružani automatskim i

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

5

poluautomatskim puškama, vršili pretres naselja Kozarac i došli do ruševina kuće Čirkin

Muharema, zatečene civile Muslimane, koji su se skrivali u zidinama i to: Čirkin (Huska)

Muharem rođen 24.02.1945.g; Halkić (Halila) Mirsad rođen 20.03.1971.g; Talić (Fadila) Emir

rođen 27.09.1972.g ; Talić (Hasana) Enes rođen 13.03.1971.g; Bešić (Hamdije) Safet rođen

29.05.1967.; Bešić (Hamdije) Ermin rođen 07.09.1971. godine, Forić (Zahida) Mirsad rođen

22.09.1974.g. i Forić (Zahida) Zilhad rođen 15.03.1973.g, sa uperenim puškama izveli ispred

kuće i postrojili u vrstu, gdje su ih pucanjem iz automatskih i poluautomatskih pušaka na licu

mjesta lišili života, čija tijela su ekshumirana dana 21. septembra 1999.g i identifikovana, osim

tijela Forić Mirsada i Forić Zilhada, koji se do danas vode kao nestali,

Vlasenko Rade sam:

3.) Neutvrđenog datuma u toku jula ili početkom avgusta 1992.g, nakon što je naoružan

vatrenim oružjem došao u logor Trnopolje, zajedno sa izvjesnim Milom Fuštarom,

pripadnikom vojske Republike Srpske iz logora izveli Mahmuljin Midhada sina Nihada

rođenog 11.09.1975.g, i još jednog logoraša po prezimenu Mujkanović, koje su odveli na

prinudni rad, kojom prilikom su Mahmuljin Midhada pucanjem iz vatrenog oružja lišili života čije

tijelo je dana 19.05.1999.g ekshumirano na gradskom groblju „Pašinac“ u Prijedoru, i

identifikovano, dok je Mujkanović tom prilikom uspio pobjeći,

Dakle,

u okviru širokog i sistematskog napada usmjerenog na civilno nesrpsko stanovništvo sa

diskriminatorskom namjerom, znajući za taj napad i svjesni da njihove radnje predstavljaju dio

tog napada, u cilju progona cjelokupnog muslimanskog stanovništva na nacionalnoj i vjerskoj

osnovi izvršili progon

i to Vlasenko Mitar, Vlasenko Rade i Končar Drago zajedno u radnjama opisanim:

pod tačkom 1.) – zatvaranje i drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim

pravilima međunarodnog prava, deportacija i prisilno preseljenje i druga nečovječna djela

slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne fizičke ili psihičke

povrede,

pod tačkom 2.) - ubistva i prisilne nestanke,

a Vlasenko Rade :

u radnjama opisanim pod tačkom 3.) - ubistvo

Čime bi,

Vlasenko Mitar, Vlasenko Rade i Končar Drago zajedno pod tačkama 1. i 2. počinili krivično

djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h.) , u vezi tačkama a), d), e), i) i k)

KZ BiH

Vlasenko Rade sam pod tačkom 3. počinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana

172. stav 1. tačka h.) , u vezi tačkom a) KZ BiH

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

6

a sve u vezi sa članom 180. stav 1. KZ BiH i članom 29. KZ BiH.

Na osnovu odredbe iz člana 189. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine,

troškovi krivičnog postupka iz člana 185. stava 2. tačke a. do f. ZKP BiH, kao i nužni izdaci

optuženih i nužni izdaci i nagrada branilaca, padaju na teret budžetskih sredstava.

Na osnovu odredbe iz člana 198. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine,

oštećeni Kavaz Edina, Bešić Šehrija i Mahmuljin Šefik se sa imovinsko-pravnim zahtjevima

upućuju na parnicu.

O b r a z l o ž e nj e

I. TOK KRIVIČNOG POSTUPKA

A. OPTUŽNICA I GLAVNI PRETRES

1. Optužnicom Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTRZ 000 7978 13 od

15.8.2014. godine, potvrđenoj dana 27.8.2014. godine, optuženim Vlasenko Mitru, Vlasenko

Radetu i Končar Dragi stavljeno je na teret krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana

172. stav 1. tačka h) u vezi sa tačkama a), d), e), i) i k) u vezi sa odredbama člana 29. i 180.

stav 1. KZ BiH.

2. Glavni pretres u ovom predmetu je počeo dana 3.12.2014. godine čitanjem optužnice

i izlaganjem uvodnih riječi Tužilaštva i odbrane prvo i trećeoptuženog, dok je odbrana

drugooptuženog zadržala pravo da u ovoj fazi postupka ne iznosi koncept odbrane. Optuženi

su se saglasili sa izlaganjem svojih branilaca. Odbrana

B. DOKAZNI POSTUPAK

3. Tokom predmetnog postupka saslušani su brojni svjedoci, i uvedeni materijalni

dokazi, koji su pobrojani u Anexu II ove presude, dok Anex I sadrži listu prihvaćenih

utvrđenih činjenica iz predmeta prvostepene presude MKSJ-a protiv protiv Radoslava

Brđanina, broj: IT-99-36-T od 01.09.2004.godine, Milomira Stakića, broj: IT-97-24-T od

31.07.2003. godine i Duška Tadića, broj: IT-94-1-T od 07.05.1997. godine.

II. PROCESNE ODLUKE

1. Odluka o djelimičnom usvajanju prijedloga Tužilaštva za prihvatanje utvrđenih

činjenica u postupcima pred MKSJ

(a) Prijedlog Tužilaštva i izjašnjenja odbrane

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

7

4. Rješenjem Suda broj S1 1 K 016065 14 Kri od 24.11.2015. godine djelimično je

prihvaćen prijedlog Tužilaštva za prihvatanje utvrđenih činjenica broj T20 0 KTRZ 0007978

13 od 9.6.2015.godine. Činjenice utvrđene u presudi MKSJ u predmetima (prvostepene

presude MKSJ-a) protiv Radoslava Brđanina, broj: IT-99-36-T od 1.9.2004.godine, Milomira

Stakića, broj: IT-97-24-T od 31.7.2003. godine i Duška Tadića, broj: IT-94-1-T od 7.5.1997.

godine, navedene u Aneksu II ove presude, prihvataju se kao dokazane prema članu 4.

Zakona o ustupanju u obimu kako je to precizirano u Aneksu.

5. Tužilaštvo BiH je dana 9.0.2015.godine Sudu podnijelo prijedlog broj: T20 0 KTRZ

0007978 13 kojim traži prihvatanje kao utvrđenih određenih činjenica iz prvostepene presude

Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju (MKSJ) u predmetu protiv Radoslava

Brđanina, Milomira Stakića, kao i iz prvostepene presude MKSJ u predmetu protiv Duška

Tadića, zasnivajući svoj prijedlog na odredbama Zakona o ustupanju predmeta, koji

predstavlja kao lex specialis u odnosu na ZKP BiH, sa ciljem da dokazi iz postupaka koji se

vode pred MKSJ mogu biti korišteni na sudovima u BiH.

6. Tužilaštvo u obrazloženju navodi da precizira svoj prijedlog u pogledu činjenica koje je

utvrdilo MKSJ u navedenim predmetima, a koji se odnose na postojanje državne politike

progona nesrpskog stanovništva koju je ustanovila samoproglašena Srpska Bosna i

Hercegovina, a koja je svoju relaziaciju doživjela kroz „Strateške ciljeve srpskog naroda“ koje

je usvojila Skupština Srpske Bosne i Hercegovine i postojanje širokog i sistematičnog

napada protiv civilnog bošnjačkog i hrvatskog stanovništva radi provođenja te politike.

Nadalje, ističe da prihvatanjem predloženih činjenica, kao utvrđenih, ni na koji način direktno

ili indirektno ne inkriminira optužene, te da one ne dokazuju postojanje znanja na strani

optuženih o postojanju takve politike, što svakako predstavlja subjektivno obilježje bića

krivičnog djela Zločini protiv čovječnosti, te da navedene činjenice predstavljaju više

objektivne činjenice nego zaključak, tako da je priznavanje tih činjenica u skladu sa

utvrđenom praksom MKSJ. Također ističe da se pravičnost postupka ne bi dovela u pitanje

prihvatanjem činjenica, te da bi prihvatanjem istih bilo u cilju ekonomičnosti postupka i samog

načela suđenja u razumnom roku predviđenom članom 6. Evropske konvencije.

7. Povodom navedenog prijedloga, izjašnjenje je dostavio branilac optuženog Mitra

Vlasenko, advokat Radovan Stanić, u kojem je naveo da su određene činjenice iz Prijedloga

Tužilaštva BiH prihvatljive, određene činjenice nisu uopšte prihvatljive, a dok određeni broj

nije relevantan za ovaj predmet. U tom smislu odbrana je predložila da se odbiju činjenice iz

presude Radoslavu Brđaninu od broja 71 do 254 i od 403 do 625 iz razloga što se radi o

zaključcima sudskog vijeća i najveći dio navedenih činjenica ne odnosi se na inkriminisani

period, tako da nisu ni relevatne za ovaj predmet, dok su prihvatljive činjenice iz paragrafa

627. Nadalje, odbrana ističe da nisu prihvatljive ni činjenice iz presude Milomira Stakića u

Prijedlogu Tužilaštva BiH navedene u paragrafima 145, 146, 152-158, 470-477, 629,707, kao

ni paragrafi iz drugostepene presude 250 i 283, te da nisu relevatne za ovaj predmet ni

činjenice sadržane u paragrafima 150, 159-163, 470-477. Za odbranu su prihvatljive

činjenice iz presude Stakić i to iz paragrafa 44, 51, 139, 140, 141, 142, 143, 144, 147, 148,

149, 157, 159, 160, 571. Što se tiče predmeta Duško Tadić, branilac navodi da navedene

činjenice su za odbranu neprihvatljive, jer su iste u pretežnom dijelu utvrđene na osnovu

vještačenja gdje su vještaci bili strani eksperti koji nisu predloženi u ovom predmetu da se

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

8

saslušavaju niti su predloženi njihovi nalazi koji su bili i izvedeni pred MKSJ. Navodi i da

činjenice čijem se prihvatanju odbrane protivi sadrže pravnu kvalifikaciju koja je u suštini

pravne prirode, te da odbrana ne može doći do zaključka da li je neka od činjenica

zasnovana na dogovoru strana u ranijem postupku, kao i da li je u navedenim predmetima

MKSJ uopšte bio osporavan širok i sistematičan napad na području Kozarca. Također, ističe

da Tužilaštvo BiH nije dostavilo informacije i dokaze na koji način je Tužilaštvo u Hagu

uspjelo da dokaže postojanje određenih činjenica, niti da li je odbrana pokušala da ospori

postojanje tih činjenica i ako jeste na koji način, te se tako teret dokazivanja prebacuje na

odbranu. Stoga, predlaže da Sud donese odluku kojom će odbiti prijedlog Tužilaštva BiH za

prihvaćanje utvrđenih činjenica u dijelu u kojem se odbrane protive.

8. Izjašnjenje je dostavila i branilac optuženog Radeta Vlasenko, advokat Zumreta

Akagić-Bavčić, u kojem navodi da bi prihvatanjem određenih činjenica kao utvrđenih iz

presuda MKSJ-a došlo do kršenja osnovnih konvencijskih garancija optuženog, tačnije do

povrede člana 6. EKLJP kojim se garantuje pravo na pravično suđenje i prezumpciju

nevinosti. Prihvatanjem činjenica optuženi bi došao u takvu poziciju u kojoj bi bio spriječen da

pobija te činjenice u kontekstu ovog suđenja ili bi to činilo dodatni teret dokazivanja odbrani

koja bi se našla u situaciji da pobija nešto za što se Tužilaštvo ne mora ni truditi da dokaže.

Tako, što se tiče činjenica predloženih iz presude MKSJ u predmetu Radoslav Brđanin,

odbrana cijeni da je činjenica u paragrafu 71 neprihvatljiva iz razloga što je irelevantana za

ovaj predmet, izlazi van okvira optuženice i nije precizno određena, te da odbrani nije

poznato da li je ova činjenica potvrđena drugostepenom presudom. Nadalje, paragrafi 72, 73,

77, 81, 82, 83, 84 iz istog predmeta su neprihvatljive jer izlazi izvan okvira optužnice, dok

činjenice iz paragrafa 85, 86, 88, 91, 98, 100, 104, 115, 116, 159, 251, 254, 402, 403, 405,

441, 449, 549, 550, 551, 559, 625, 627, 653, 836 se odnose na područja koja nisu

obuhvaćena optužnicom, irelevantne su, neprecizne i sadrže pravnu kvalifikaciju koja se tiče

jednog elementa krivičnog djela Zločin protiv čovječnosti i to „zatočenje i zatvaranje, ubijanje,

prisilno preseljenje, progon itd“, i vremenski su irelevante, te se optuženi ne tereti za

navedena područja koja su navedena u paragrafima, kao i da se istom ne stavlja na teret

osnivanje logora, sprovođenje uhapšenih u te logore, kao i da je odbrani nepoznato da li su

te činjenice potvrđene u drugostepenom postupku, kao i činjenica da li se sukob smatra

unutrašnjim ili međunarodnim Tužilaštvo mora dokazati. Što se tiče predmeta pred MKSJ

Milomir Stakić, odbrana navodi da prihvata činjenice iz paragrafa 44, 51, 139, dok činjenicu iz

paragrafa 140 ne prihvata obzirom da je ista neprecizna i irelevantna činjenica. Također,

činjenice iz paragrafa 141, 142, 143, 144, 145, 146, 147, 148, 149, 150, 151, 152, 153, 154,

155, 156, 157, 158, 159, 160, 161, 162, 163, 470, 471, 472, 473, 474, 475, 476, 477, 571,

629, 630, 707, 250 283 odbrana ne prihvata zbog irelevantnosti jer se ne odnose na

optuženog, kao i zbog činjenice da su neprecizne i sadrže pravnu kvalifikaciju, te da

Tužilaštvo treba da dokaže da li je sukob bio unutrašnji ili međunarodni. Konačno,

izjašnjavajući se na Prijedlog Tužilaštva BiH za prihvatanje utvrđenih činjenica iz predmeta

pred MKSJ Duško Tadić, odbrana ne prihvata činjenice iz paragrafa 142, 143, 144, 145, 146,

152, 153, jer su irelevantne za predmet, vremenski su neodređene i sadrže pravne

kvalifikacije, te se ne odnose na drugooptuženog.

9. Izjašnjavajući se na Prijedlog Tužilaštva BiH, branilac optuženog Drage Končara,

advokat Savan Zec, ističe da je jedan od razloga koji opredjeljuje Tužilaštvo BiH za

podnošenje prijedloga za utvrđene činjenice je postizanje ekonomičnosti i ekspeditivnosti

postupka, ali da se u konkretnom slučaju radi o predmetu u kojem je predloženo saslušanje

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

9

23 svjedoka, a što se tiče materijalnih dokaza većina tih dokaza se upravo odnosi na

dešavanja na području Prijedora kojim Tužilaštvo dokazuje postojanje širokog i

sistematičnog napada, pa samim tim prijedlog za utvrđene činjenice postaje izlišan, imajući u

vidu da će Tužilaštvo BIH materijalnim dokazima potkrijepiti tvrdnje u vezi postojanja širokog

i sistematičnog napada i to kroz postupak gdje će odbrana moći testirati dokaze putem

prigovora i unakrsnog isptivanja, te će svi dokazi biti uvedeni i izvedeni neposredno pred

pretresnim vijećem. Nadalje, odbrana ističe da sve predložene činjenice predstavljaju

mišljenja sudskih vijeća koja su donosila odluke u tim predmetima.

10. Prijedlog Tužilaštva BiH za prihvatanje utvrđenih činjenica je djelimično osnovan.

(b) Primjenjivi zakon

11. Član 4. Zakona o ustupanju daje mogućnost Sudu da iskoristi ranije utvrđene

činjenice pravomoćnim odlukama MKSJ u cilju ekonomičnosti postupka istovremeno štiteći

prava optuženog na pravično suđenje. Naime, Zakon o ustupanju predmeta mora se tumačiti

kao lex specialis u odnosu na ZKP, odnosno odredbe članova 15. i 273. koje se odnose na

načelo slobodne ocjene dokaza i neposrednog izvođenja dokaza. Međutim, iako se teret

dokazivanja prebacuje sa optužbe na odbranu, bitno je napomenuti da tako utvrđene

činjenice predstavljaju oborivu pretpostavku, što znači da odbrana u svakom trenutku može

osporavati navedene činjenice. U cilju zaštite procesnih prava optuženog, Vijeće podsjeća da

prihvaćene činjenice nemaju status neoborive pretpostavke /presumption iuris et de iure/ te

mogu biti predmet pobijanja u toku krivičnog postupka, ako stranke za to imaju valjane i

opravdane razloge. Na ovaj način nije narušena pretpostavka nevinosti, jer optuženi u

svakom slučaju uživa pravo pobijanja svih navoda optužbe, uključujući samim tim predložene

ili prihvaćene činjenice.

12. Osim toga, u smislu odredbe člana 15. ZKP Sud nije u obavezi da svoju presudu

zasnuje na bilo kojoj činjenici koja je prihvaćena kao dokazana, obzirom da će nakon

okončanja krivičnog postupka sve one biti predmetom kako pojedinačne, tako i ocjene u

kontekstu svih provedenih dokaza na glavnom pretresu. Shodno tome, odluka o prihvatanju

utvrđenih činjenica ima težinu procesne odluke vijeća o prihvatljivosti ili neprihvatljivosti bilo

kojeg drugog dokaza predloženog u toku postupka, što u konačnici spada u domen

rukovođenja glavnim pretresom, pa shodno tome na rješenje koje se donese po ovom pitanju

nije dopušteno ulaganje posebne žalbe.

(c) Kriteriji za odluku o predloženim činjenicama

13. Obzirom da niti Zakon o ustupanju niti ZKP BiH ne navode kriterije koji bi se

primjenjivali kod odlučivanja o prihvatanju činjenica utvrđenih presudama MKSJ, standardi

koje su razradili MKSJ i MKSR vezano za Pravilo 94(B) Pravilnika o postupku i dokazima

MKSJ mogu služiti kao smjernica, te se u tom smislu, Sud vodio odlukama pretresnog vijeća

MKSJ u predmetu Vujadin Popović i drugi i u predmetu Momčilo Krajišnik1.

1 Vidi Odluku o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih, predmet br. IT-05-88-

T, od 26. septembra 2006. godine, kojom se dalje razrađuju kriteriji uspostavljeni u dvjema odlukama MKSJ

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

10

14. Naime, pomenuti kriteriji, zahtijevaju da činjenica o kojoj je presuđeno može biti

primljena na znanje ukoliko je: jasna, konkretna i može se identifikovati, ograničena na

zaključke o činjenicama i ne uključuje pravne karakterizacije, pobijana je na suđenju i spada

u dio presude koji nije bio predmet žalbe ili je o njemu konačno presuđeno u žalbenom

postupku ili je pobijana na suđenju, a sada spada u dio presude koji je predmet žalbe, ali

spada u pitanja koja u žalbenom postupku nisu sporna. Nadalje, ista ne smije potvrđivati

krivičnu odgovornost optuženog, niti biti predmet (razumnog) spora između strana u

predmetu, te se ne može zasnivati na sporazumima o priznanju krivnje u ranijim predmetima

i uticati na pravo optuženog na pravično suđenje.

15. Prije razrade svakog pojedinog kriterija treba napomenuti da je conditio sine qua non,

da se radi o zaključku u vezi sa postojanjem, odnosno nepostojanjem određenih relevantnih

činjenica. Dakle, paragrafi o pravnim i drugim sličnim pitanjima koja su raspravljana u presudi

ne spadaju u ovu kategoriju.

(i) Činjenica mora biti relevantna za neko pitanje u tekućem postupku

16. Navedeni kriterij može se posmatrati i u vezi sa odredbom iz člana 239. stav 2. i

odredbom 263. stav 2. ZKP BiH. Naime, dužnost je sudije, odnosno predsjednika vijeća,

između ostalog, da se stara za svestrano pretresanje predmeta, ali i otklanjanje svega što

odugovlači postupak, a ne doprinosi razjašnjenju stvari, jer iz zakona ne slijedi obaveza Suda

da mora izvesti svaki predloženi dokaz. Takođe, u dokaznom postupku Sud može zabraniti

izvođenje određenog dokaza ako zaključi da on nije relevantan za konkretni predmet.

17. Nijedna činjenica nije odbijena iz ovog razloga.

(ii) Činjenica mora biti jasna, konkretna i prepoznatljiva

18. U praktičnom smislu ovaj kriterij znači da se razmatrana činjenica mora moći

identificirati i da se ne zasniva na drugim činjenicama koje ne ispunjavaju potrebne kriterije.

Dodatno, ta činjenica ne smije biti takvog karaktera da prikriva drugu glavnu činjenicu.

19. Kako bi se utvrdilo da li u konkretnom slučaju određena činjenica ispunjava pomenuta

tri uvjeta, potrebno je da ista bude razmotrena u kontekstu cjelokupne presude.

20. Tužilaštvo je u svom prijedlogu navelo dijelove činjenice iz par. 630 par. 707 presude

u predmetu MKSJ Stakić, koje su navedene na način da se jasno ne mogu identificirati,

tačnije u par. 630 je nejasno o kakvim napadima se radi, dok u par. 707, iz činjenice ne

proizilazi konkretno o kojem periodu se radi.

(iii) Činjenica koju formulira strana - predlagač ne smije se materijalno razlikovati od

formulacije u izvornoj presudi

o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Momčila Krajišnika, predmet br. IT-00-39-T, od 28. februara 2003. i 24. marta 2005. godine

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

11

21. Neophodno je da korištene formulacije u materijalnom smislu odgovaraju određenim

stavovima presude, a da pri tome nije neophodno citirati samu presudu odnosno pojedine

stavove. Naime, Sud može, koristeći svoje diskreciono pravo ispraviti određenu nepreciznost

ili nejasnoću koja je rezultat vađenja iz konteksta izvornog dokumenta.

22. Međutim, budući da se tužilac u svom prijedlogu koristio isključivo citatima, primjenom

ovog kriterija nije odbijen niti jedan njegov prijedlog.

(iv) Činjenica ne smije biti nejasna ili obmanjujuća u kontekstu u koji je stavljena u

prijedlogu strane - predlagača

23. Potrebno je procjeniti da li predložena činjenica u kontekstu u kome je planirano njeno

korištenje ima identično značenje kao i u presudi iz koje se ta činjenica uzima. Dakle, nije

dozvoljeno da se stavljanjem u određeni kontekst pojačava ili iskrivljuje smisao predložene

činjenice.

24. Nijedna činjenica nije odbijena iz ovog razloga.

(v) Strana-predlagač mora činjenicu identificirati sa dovoljno preciznosti

25. Ovaj kriterij podrazumijeva da se predložena činjenica može identificirati u presudi iz

koje se uzima. Međutim, kao što je pretresno vijeće MKSJ-a zaključilo2, Sud može prihvatiti

predloženu činjenicu i u slučaju kada je strana pogrešno citirala stav presude ako je očito da

se radi o greški i kada je drugoj strani potpuno jasno koji je bio namjeravani činjenični

zaključak, te naravno ako su drugi kriteriji ispunjeni.

26. Nijedna činjenica nije odbijena iz ovog razloga.

(vi) Činjenica ne smije sadržavati kvalifikacije koje su u osnovi pravne prirode

27. Iako postoji dosta neslaganja u pogledu ovog kriterija, načelno postoji saglasnost, da

se njegovom primjenom onemogući prihvatanje činjenica koje u sebi sadrže pravnu

kvalifikaciju. Ipak, u praksi se sreće veoma raznolik stav u vezi sa pitanjem, koja jezička

formulacija u sebi sadrži pravnu kvalifikaciju.

28. Nadalje, prihvatajući da je definisanje ovog kriterija veoma važno, vijeće se neće

upuštati u njegovu detaljniju razradu jer je stava da činjenice koje je predložilo Tužilaštvo,

ispunjavaju i njegovu najstrožiju interpretaciju.

29. Međutim, bitno je istaći da sud, čak i u slučajevima kada se prihvate činjenice koje u

sebi indirektno sadrže pravnu kvalifikaciju, nije vezan tom kvalifikacijom.

30. Vijeće nije prihvatilo činjenice iz par. 100, par. 104, par. 116, par 402, par. 403, par.

449, par. 625, par. 627, par. 551 presude u predmetu MKSJ Brđanin, zatim, par. 141, par.

2 Odluka o presuđenim činjenicama u predmetu protiv Vujadina Popovića i drugih, predmet br. IT-05-88-T, od

26. septembra 2006. godine (III - A - 9)

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

12

142, par. 143, par. 145, par. 154, par. 155, par. 157, par. 158, par. 470,, par. 571 presude u

predmetu MKSJ Stakić, te par. 143, par.144, par. 145, par. 146, par. 153 presude u

predmetu MKSJ Tadić, obzirom da se radi o zaključicima pravne prirode pretresnog Vijeća

MKSJ u konkretnom predmetu, a potrebno je da budu predmet dokazivanja ovog krivičnog

postupka.

31. Vijeće iz navedenih razloga nije prihvatilo i dio par. 477 presude u predmetu MKSJ

Stakić i to:“...Pretresno vijeće ne vidi razlog da posumnja u autentičnost izjave dr. Stakića,

koju je on dao u televizijskom intervjuu, da su „Omarska, Keraterm i Trnopolje bili nužnost u

datom trenutku“, kao ni njegove potvrde da su ti logori „formirani po odluci” njegove “civilne

vlasti u Prijedoru“.

(vii) Činjenica se ne smije zasnivati na dogovoru strana u izvornom postupku

32. Ovaj kriterij podrazumijeva da je činjenica osporavana u ranijem dokaznom postupku.

Dakle, činjenica koja je uzeta iz presude koja je rezultat sporazuma o krivnji ili dogovora da

se određene činjenice smatraju nespornim u ranijem postupku ne ispunjavaju kriterije da

budu prihvaćene kao utvrđene činjenice. Naime, njena dokazna vrijednost ne dostiže

potrebni stepen uvjerljivosti da bi mogle rezultirati prebacivanjem tereta dokazivanja na

suprotnu stranu.

33. Nijedna činjenica nije odbijena iz ovog razloga.

(viii) Činjenica se ne smije odnositi na djela, ponašanje ili duševno stanje optuženog

34. Polazeći od prava na pravično suđenje, potrebno je da tužilac tokom dokaznog

postupka uvjeri sudeće vijeće o istinitosti svoje teze. To znači da je potrebno dokazati, koja

djela je optuženi učinio i kakav je bio subjektivni odnos učinioca prema tim djelima. Taj odnos

podrazumijeva pitanja koja se tiču uračunljivosti i krivnje.

35. U slučaju kada bi vijeće prihvatilo činjenice koje u sebi obuhvataju direktne

inkriminacije za optuženog onda bi on došao u priliku da se brani od optužbi čime bi bila

narušena presumpcija nevinosti.

36. Iz navedenih razloga, Vijeće nije prihvatilo činjenice iz par. 536, iz par. 801 presude

predmeta MKSJ Krajišnik, kao i činjenice iz par. 110, iz par. 463, iz par. 519, iz par. 890, iz

par. 892. i iz par. 893 presude predmeta MKSJ Brđanin, a obzirom da se iste odnose na

jedinice ili događaja koje su činjeničnim opisom u Optužnici stavljene na teret optuženim.

(ix) Činjenica ne smije biti predmet tekućeg žalbenog postupka

37. Nema ništa sporno u tome da Sud ne može prihvatiti činjenice kao utvrđene ako se

iste osporavaju u žalbi. Eventualnu konfuziju mogu izazvati presude iz predmeta MKSJ u

slučajevima kada žalbeni postupak još nije okončan. U tim okolnostima, mogu se kao

utvrđene prihvatiti činjenice koje su utvrđene u prvostepenoj presudi i koje nisu osporene

žalbom povodom koje apelacioni postupak još teče.

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

13

38. Međutim, presude iz kojih su uzete činjenice predložene u prijedlogu Tužilaštva bile

su predmet žalbenog postupka tokom kojeg ili te konkretne činjenice nisu bile osporene ili je

osporavanje bilo bezuspješno3. Stoga, nijedna činjenica iz prijedloga Tužilaštva nije odbijena

po ovom kriteriju.

(d) Sveobuhvatni test: Korištenje diskrecionog prava Suda

po pitanju utvrđenih činjenica

39. Nakon što je Vijeće utvrdilo da svaka od predloženih činjenica pojedinačno

zadovoljava sve prethodno navedene kriterije, također je uzelo u obzir da se prihvatanjem

navedenih činjenica postigne balans između ekonomičnosti sudskog postupka s jedne, i

prava optuženih na pravično suđenje s druge strane. Naime, čak i one činjenice koje su

zadovoljile sve navedene kriterije, mogu biti odbijene prema diskrecionoj odluci vijeća ako

one, kao cjelina, narušavaju pravo optuženog na pravično suđenje.

40. Iz svih gore navedenih razloga, prijedlog Tužilaštva se prema članu 239. ZKP BiH

prihvaća u obimu navedenom u dispozitivu donesenog rješenja.

2. Prigovor branioca optuženog Končar Drage, advokata Zec Savana, u vezi sa

zapisnicima o ispitivanju svjedoka

41. Prilikom ispitivanja svjedoka Čirkin Hamdije dana 10.12.2014. godine, odnosno

općenito u vezi sa zapisnicima iz istrage, branilac optuženog Končar Drage je stavio prigovor

da isti nisu sačinjeni u skladu sa članom 151. stav 2. i članom 152. ZKP BiH, navodeći da u

zapisnicima iz istrage nisu navedena postavljena pitanja i odgovori svjedoka, već se radi o

prepričavanju događaja.

42. U vezi s navedenim prigovorom, replicirao je tužilac Tužilaštva BiH navodeći da

odredbe ZKP BiH jasno propisuju da se svjedok najprije pozove da opiše šta mu je poznato o

predmetu svjedočenja, a da mu se nakon toga mogu postavljati pitanja radi konkretizacije i

pojašnjenja pojedinih pitanja, a da li će ispitivač postavljati pitanje, to je već stvar njegovog

načina ispitivanja. Kako je svjedok potvrdio da je pozvan da opiše šta mu je poznato o

predmetu, te da su mu saopštena propisna upozorenja u skladu sa odredbama ZKP BiH, to

su ovi zapisnici u sklau sa ZKP-om.

43. Sud je, u konkretnom, ispitao zakonitost ove radnje dokazivanja, te je nakon

izvršenog uvida u spis, našao da su u cijelosti postupljeno u skaldu sa odredbama ZKP BiH.

44. Naime, Sud smatra da su zapisnici o ispitivanju svjedoka Tužilaštva sačinjeni na

ispravan i zakonit način, a sve u skladu sa članom 86. stav 7. ZKP BiH. Svjedoci su salušani

na način da im je data prilika, da nakon općih pitanja, u neometanom izlaganju iznesu sve

što im je o konkretnom predmetu poznato. Ispitivač im je nakon toda mogao postavljati

3 Vidi presude žalbenog vijeća MKSJ u predmetima Duško Tadić, predmet br. IT-94-1-A, od 15. jula 1999.

godine, Miroslav Kvočka i drugi, predmet br. IT-98-30-/1-A, od 28. februara 2005. godine, Milomir Stakić, predmet br. IT-97-24-A, od 22. marta 2006. godine, i Radoslav Brđanin, predmet br. IT-99-36-A, od 3. aprila 2007. godine

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

14

pitanja, vršiti provjeravanja, dopune i razjašnjenja onoga što su izjavili, a sve u cilju da se

iskaz upotpuni i da se otklone protivrječnosti i nejasnoće u iskazu ako ih ima. Činjenica da tih

pitanja, kao ni odgovora nema, samo po sebi, ne čini navedene dokaze nezakonitim.

45. Stoga, suprotno stanovištu odbrane, Vijeće nalazi da su spomenuti zapisnici

sastavljeni u skladu sa odredbama ZKP BiH, odnosno imaju sve elemente i sadrže sva

potrebna upozorenja kako je to i propisano relevantnim odredbama ZKP BiH (Glava VIII

odjeljak 5 ZKP BiH).

3. Isključenje javnosti

46. Na pretresima održanim 13.3.15.g., 7. i 21.4.15.g., te 8.3.2016. godine isključena je

javnosti u smislu člana 235. ZKP BiH radi zaštite ličnih interesa svjedoka S1. Vijeće je u

konkretnom slučaju imalo u vidu da se radi o svjedoku koji je istovremeno traumatiziran

predmetnim događajima, pa nalazi da je isključenje javnosti u konkretnom slučaju u skladu

sa odredbom člana 235. ZKP BIH, odnosno da je bilo neophodno radi zaštite osobnog i

intimnog života svjedoka S1.

4. Dodatno vrijeme odbrani za pripremu ispitivanja svjedoka Mahmuljin Nijaza

47. Na pretresu održanom 5.5.2015. godine, tokom svjedočenja svjedoka Mahmuljin

Nijaza, odbrana trećeoptuženog Končar Drage je tražila dodatno vrijeme – pauzu od pola

sata radi pripreme ispitivanja svjedoka Mahmuljin Nijaza ističući da dio svjedočenja

navedenog svjedoka tokom direktnog ispitivanja nije bio predmet ispitivanja svjedoka u

istrazi. Tužilac je potom replicirao ističući da je svjedok samoincijativno tokom direktnog

ispitivanja svjedočio o predmetnim činjenicama koje nisu bile predmetom ispitivanja u istrazi,

dodavši da postupajući tužilac nije ni ispitivao ovog svjedoka u istrazi već istražitelj i saradnik

slijedom čega i nalazi da se radi o pitanjima koja su po stanovištu optužbe bitna. Istakao je i

da je svjedok naveo da ga niko u istrazi nije ni pitao na predmetne okolnosti. Slijedom

navedenog, Sud je dozvolio dodatno vrijeme odbrani u trajanju od pola sata radi pripreme

ispitivanja svjedoka Mahmuljin Nijaza u unakrsnom ispitivanju sa čim se saglasila i odbrana i

stranke.

5. Odluka o ponovnom početku glavnog pretresa (član 251. stav 2. ZKP BIH)

48. Obzirom da je između nastavaka glavnog pretresa održanih 7.7. i 8.9.2015. godine, a

zatim i 7.6. i 12.7., te 12.7. i 23.8.2016. godine, protekao rok od 30 dana, to je Vijeće na

ročištu dana 8.9.2015., odnosno 12.7. i 23.8.2016. godine, donijelo odluku da glavni pretres

počinje iznova u smislu odredbe člana 251. stav 2. ZKP BiH. Obzirom da su se stranke i

odbrana saglasili da se dotada provedeni dokazi ne provode iznova, Vijeće je odlučilo da se

do tada saslušani svjedoci i izvedeni dokazi neće ponovo izvoditi i saslušavati nego će se

koristiti iskazi koje su prethodno dali u ovome postupku.

6. Prigovor odbrane optuženog Končar Drage na ulaganje matrijalnog dokaza T-5

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

15

49. Na nastavku glavnog pretresa održanog 8.9.2015. godine, u svojstvu vještaka

saslušan je vještak dr Semira Mešić-Pašalić. Tom prilikom je tužilac uveo materijalni dokaz

T-5 (Šest Obdukcionih zapisnika (1. Obdukcioni zapisnik Službe za patologiju Kantonalne

bolnice „Bihać“ Kri 45/99 na ime Halkić Mirsad; 2. Obdukcioni zapisnik Službe za patologiju

Kantonalne bolnice „Bihać“ Kri 45/99 na ime Čirkin Muharem; 3. Obdukcioni zapisnik Službe

za patologiju Kantonalne bolnice „Bihać“ Kri 45/99 na ime Talić Emir; 4. Obdukcioni zapisnik

Službe za patologiju Kantonalne bolnice „Bihać“ Kri 45/99 na ime Talić Enes; 5 . Obdukcioni

zapisnik Službe za patologiju Kantonalne bolnice „Bihać“ Kri 45/99 na ime Bešić Safet; 6.

Obdukcioni zapisnik Službe za patologiju Kantonalne bolnice „Bihać“ Kri 45/99 na ime Bešić

Ermin).

50. Odbrane prvo i drugooptuženog nisu imale primjedbe na uvođenje ovog dokaza, dok

je branilac trećeoptuženog, advokat Savan Zec, izjavio prigovor zakonitosti navodeći da u

konkretnom nije uvedena naredba za ekshumaciju Kantonalnog suda Bihać, na šta je tužilac

replicirao da se u spis ulaže i Zapisnik o ekshumaciji, obdukciji i identifikaciji mrtvih tijela

pronađenih u masovnim i pojedinačnim grobnicama na raznim lokalitetima na područiju

opštine Prijedor broj KRI-45/99 od 13.10.1999.godine (T-6) iz kojeg je vidljivo da je postupak

ekshumacije, obdukcije i identifikacije i izvršen od strane Kantonalnog suda Bihać. Iz

navedenih razloga koje je tužilac i iznio, Sud nalazi da je zadovoljen kriterij zakonitosti

izvedenog dokaza T-5, slijedom čega je izjavljene prigovore u tom pravcu odbio kao

neosnovane.

7. Izuzetak od neposrednog provođenja dokaza član 273. stav 2. ZKP BiH i vještačenje

svjedokinje Hodžić Dragune po vještaku Grujičić Miloradu

51. Na nastavku glavnog pretresa održanog dana 8.12.2015. godine, tužilaštvo je

predložilo da se kao dokaz uloži iskaz svjedoka Halkić Senada, dat u istrazi dana 14.4.2014.

godine, obzirom da je svjedok Halkić Senad, u međuvremenu, preminuo. U svrhu

dokazivanja te činjenice Tužilaštvo je uložilo izvod iz matične knjige umrlih, iz kojeg proizlazi

da je Halkić Senad umro 9.8.2014. godine.

52. Takođe, na nastavku glavnog pretresa održanog dana 15.12.2015. godine, tužilaštvo

je predložilo da se kao dokaz uloži iskaz svjedokinje Hodžić Dragune dat u istrazi dana

17.4.2014. godine, obzirom da je slijedom nalaza vještaka Grujičić Milorada dolazak

svjedokinje Hodžić Dragune pred Sud nemoguć obzirom na njene godine starosti, kao i opšte

zdrvastveno stanje. Istakao je da je psihoorganski sindrom uz znakove staračke demencije

uzrokovane teškom arterosklerozom mozga, uzrok njenih psihičkih smetnji i njene

nemogućnosti da se dobro orjentiše i da prati tok, zaključno čemu nije sposobna da pristupi

na Sud niti da prati tok suđenja i dā validnu izjavu za Sud.

53. Vijeće je prihvatilo prijedloge tužilaštva te je u smislu odredbi člana 273. stav 2. ZKP

BiH, dozvolio da se izvrši čitanje dokaza (T-111) - iskaza Halkić Senada, te iskaza

svjedokinje Hodžić Dragune (T-112) iz istrage. Odbrani je, pri tome, data mogućnost da se

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

16

izjasni u pogledu pitanja koja bi postavila navedenim svjedocima da su svjedoci neposredno

svjedočili pred Sudom.

54. Nadalje, na nastavku glavnog pretresa održanog 19.4.2016. godine, pročitane su

izjave svjedoka Čirkin Senije i Talić Fadila. Tužilac je u svom izlaganju usmeno naveo da

nikada nije zaprimio odgovor na podneseni prijedlog za saslušanje navedenih svjedoka

putem video linka od strane nadležnih sudova, slijedom čega se Sudu obratio s prijedlogom

sa čitanje izjava navedenih svjedoka u skladu sa članom 273. stav 2. ZKP BiH. Odbrane su

se protivile navedenom prijedlogu saglasno ističući da im je poznato da je svjedok Talić Fadil

dolazio u Kozarac, dok bi svjedokinju Čirkin Seniju, sa stanovišta odbrane, bilo potrebno

direktno ispitati.

55. Vijeće je prihvatilo prijedlog Tužilaštva za čitanje navedenih iskaza u skladu sa

odredbom člana 273. stav 2. ZKP BiH, kojom je propisano je da se, izuzetno, zapisnici o

iskazima svjedoka iz istrage, mogu po odluci sudije, odnosno vijeća, pročitati i koristiti kao

dokaz na glavnom pretresu i u slučaju ako je njihov dolazak pred Sud znatno otežan iz

važnih razloga, što su situacije u konkretnom slučaju. Imajući u vidu dokaznu snagu

navedenih dokaza, slijedom citirane odredbe, Vijeće je vodilo računa da se na navedenim

dokazima, u odlučujućem dijelu, ne može zasnivati presuda.

8. Prigovor odbrane trećeoptuženog na ulaganje dokaza T-113

56. Na nastavku glavnog pretresa od 12.1.2016. godine, branilac optuženog Končar

Dragana, advokat Zec Savan, prigovorio je na ulaganje dokaza tužilaštva T-113 (Odluka MZ

Srpski Kozarac kojom je imenovan Odbor za referendum broj 15-010/03 od 10.5.1993.

godine). Branilac je, naime, izjavio prigovor relevantnosti ističući da se radi o odluci izvan

perioda obuhvaćenog optužnicom dodavši da mu nije jasna svrha uvođenja ovog dokaza niti

zbog čega je ona bitna za ovaj krivični postupak. Tužilac je tom prilikom replicirao da se

predmetni dokaz ulaže radi razumijevanja opšteg konteksta i usmjerenosti napada kao bitnog

elementa krivičnog djela u konkretnom slučaju, budući da se u ovom dokazu koristi naziv

„Srpski Kozarac“ i pečat Mjesne zajednice „Srpski Kozarac“. Dodao je da je evidentno da je

krajnji cilj napada bio da se etnički očisti područje napada i preimenuje u Srpski Kozarac, dok

će detaljnije obrazložiti u završnoj riječi prilikom obrazlaganja relevantnih elemenata

krivičnog djela u konkretnom slučaju. Sud je prihvatio ulaganje navedenog dokaza, dok će

dokazna snaga istog biti cijenjena pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima.

9. Prigovor zakonitosti izjavljen od strane tužilaštva na ulaganje dokaza iz upravnog

postupka

57. Branilac optuženog Končar Drage, advokat Savan Zec, je na nastavku glavnog

pretresa održanog 8.3.2016. godine, uložio u spis više dokaza iz upravnog postupka, na koje

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

17

je tužilac generalno prigovorio u pravcu zakonitosti.

58. Tužilac je tom prilikom istakao da se radi o izjavama koje su u različitim svojstvima,

pribavljeni u drugoj vrsti postupak, kao i da se ulažu i dvije izjave svojeručno pisane, koje

čak nisu ni bile predmet niti jednog postupka. Zakon o krivičnom postupku je od odredbi

člana 81. do 91. propisao način na koji se saslušava svjedok, uz obavezne pouke koje se

uvijek predočavaju svjedoku. S druge strane, član 273. ZKP BiH je propisao izuzetak kad se

takvi iskazi sačinjeni na takav način mogu koristiti kao dokaz na glavnom pretresu. S tim u

vezi, tužilac prigovara po članu 10. ZKP BiH na zakonitost dokaza gdje se u stavu 2. navodi

da se na ovakvim dokazima uopšte ne može zasnivati sudska odluka.

59. Sud je prihvatio ulaganje navedenih dokaza, obzirom da je iste odbrana i koristila u

svrhu postavljanja pitanja u korist vlastitih tvrđenja, s tim da je Sud vodio računa o dokaznoj

snazi istih.

10. Mjere zaštite za svjedoke S-1 do S-4 i svjedoka O1 (dodatne mjere zaštite za

svjedoka O1)

60. Rješenjima ovog suda broj S1 1 K 016065 14 Krn 8 od 17.7.2014.godine, a povodom

prijedloga Tužilaštva, određene su mjere zaštite za svjedoka S1 koje se ogledaju u zaštiti

identiteta (pseudonim) i ličnih podataka u trajanju od 30 (trideset) godina, a rješenjem broj S1

1 K 016065 14 Krn 9 od 23.7.2014. godine određene su istovjetne mjere zaštite za svjedoke

S2, S3 i S4.

61. Nadalje rješenjem Suda broj S1 1 K 016065 14 Kri od 17.2.2016. godine, na prijedlog

branioca optuženog Končar Drage, advokata Savan Zeca, određene su mjere zaštite za

svjedoka O1 u vidu zaštite identiteta (pseudonim) i ličnih podataka u trajanju od 20

(dvadeset) godina, te je određena mjera zaštite svjedočenja iza paravana.

62. Sud je u konkretnom slučajevima cijenio osnovanim podnesene prijedloge za mjere

zaštite uvažavajući kao relevantne razloge koji mogu izazvati razumnu bojazan da bi

sigurnost svjedokā ili članova njihovih porodica bila ugrožena zbog svjedočenja u ovom

postupku (član 3. stav 1. Zakona o zaštititi svjedoka), dok je, dodatno, kada je u pitanju

svjedok S1 cijenio i da se u konkretnom radi i o ugroženom svjedoku (član 3. stav 2. Zakona

o zaštititi svjedoka) obzirom da je isti ozbiljno psihički traumatizovan okolnostima pod kojima

je izvršeno krivično djelo.

11. Svjedočenje svjedoka SO1

63. Na nastavku glavnog pretresa od 12.7.2016. godine, saslušan je svjedok SO1 koji je

pred MKSJ imao mjere zaštite identiteta (pseudonim), te mjeru zaštite svjedočenja uz

izmjenu glasa i lika. Prilikom donošenja odluke, Vijeće se rukovodilo imperativnom

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

18

odredbom Pravila 75 (F) (i) Pravilnika o postupanju i dokazima MKSJ, kojim je određeno da

„kad su u nekom postupku pred Međunarodnim sudom (u daljem tekstu: prvi postupak) za

neku žrtvu ili svjedoka određene zaštitne mjere, te zaštitne mjere ostaju na snazi, mutatis

mutandis, u svakom drugom postupku pred Međunarodnim sudom (u daljem tekstu: drugi

postupak) ili nekoj drugoj jurisdikciji, dok god ne budu ukinute, izmijenjene ili pojačane u

skladu s procedurom predviđenom ovim Pravilnikom“.

64. Tumačenjem navedene odredbe, jasno je da Sud BiH, kao „druga jurisdikcija“,

podliježe obavezi poštivanja i održavanja na snazi svih zaštitinih mjera, koje su u

postupcima pred MKSJ već dodijeljene svjedocima. Stoga je Vijeće postupajući u skladu sa

navedenim, odlučilo da će, mjere zaštite koje je svjedok „SO1“ uživao u postupku pred MKSJ

u predmetu Tadić Duško, mutatis mutandis ostati na snazi i u predmetu protiv Vlasenko Mitra

i dr.

65. Pri navedenom, Vijeće se rukovodilo i Odlukom MKSJ o zahtjevu u skladu sa pravilom

86F br. MICT-14-71-R86F.1 od 11.5.2016. godine.

12. Odbijanje izmjene optužnice

66. Na nastavku glavnog pretresa od 19.4.2016. godine, Vijeće je odbilo da prihvati

izmijenjenu optužnicu Tužilaštva od 1.4.2016. godine, tj. tačku 3 izmijenjene optužnice.

67. Odredba člana 275. ZKP BiH u relevatnom dijelu propisuje „ukoliko tužilac ocijeni da

izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na

glavnom pretresu izmijeniti optužnicu, ...“.

68. Sud je imao u vidu citiranu odredbu, međutim, imajući u vidu da se predloženom

izmjenom optužnice optuženom Vlasenko Radetu stavljalo na teret ubistvo još jedne osobe,

dakle na teret mu se stavljala veća kriminalna količina, a posljedično tome i veća krivična

odgovornost, to je Sud našao da bi se prihvatanjem predložene izmjene radilo o

prekoračenju optužbe, odnosno da bi optuženi bio stavljen u teži položaj, shodno čemu je

nastavljeno postupanje po optužnici Tužilaštva od 15.8.2014. godine.

13. Objava presude – član 286. stav 1. (Vrijeme i mjesto objavljivanja presude)

69. Članom 286. stav 1. ZKP BiH, propisano je : „Pošto je presuda izrečena, Sud će je

odmah objaviti. Ako sud nije u mogućnosti da istog dana po završetku glavnog pretresa

izrekne presudu, odložit će objavljivanje presude najviše za tri dana i odredit će vrijeme i

mjesto objavljivanja presude“.

70. Dana 6.12.2016. godine, održano je ročište na kojem je odbrana završila sa

izlaganjem svojih završnih riječi, a obzirom da sud nije bio u mogućnosti na istom ročištu

izreći presudu, objavljivanje presude je odgođeno. Međutim, ročište za izricanje presude, a

uz saglasnost stranaka i branioca, održano je 23.12.2016. godine, iz razloga što Vijeće,

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

19

zbog obimnosti i složenosti predmeta, te zauzetosti članova Vijeća radom na drugim

predmetima, nije bilo u mogućnosti izreći presudu u zakonom predviđenom roku. Vijeće

napominje da stranke ni odbrana nisu imali prigovore na takvu odluku Vijeća. Također, Vijeće

je cijenilo i činjenicu da se u konkretnom slučaju ne radi o pritvorskom predmetu, iz kojeg

razloga, dodatno, nije bilo nužnosti za hitnošću u postupanju u okviru navedenog.

71. Zaključno, ovakvo postupanje Vijeća je u skladu sa praksom Suda u predmetima

ratnih zločina4

III. ZAVRŠNE RIJEČI

1. Tužilaštvo BiH

72. U završnoj riječi Tužilaštvo je istaklo da je u postupku protiv optuženih Vlasenko Mitra,

Vlasenko Radeta i Končar Drage, Tužilaštvo, van razumne sumnje, dokazalo da su optuženi

počinio krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) u vezi sa

tačkama a), d), e), i) i k), sve u vezi sa članom 29. i 180. stav 1. KZ BiH. Tužilaštvo je

naglasilo da su izvedenim dokazima, te prihvaćenim utvrđenim činjenicama, prije svega,

dokazani opšti elementi predmetnog krivičnog djela, a zatim i pojedinačne inkriminacije koje

se optuženim stavljaju na teret.

73. Tužilaštvo je u završnom obraćanju osvrnulo na izvedene dokaze, ukazavši na

okolnosti koje se imaju cijeniti odlučnim za donošenje presude u konkretnom slučaju, te je

istaklo da nalazi da su iskazima svjedoka potvrđeni i dokazani svi navodi optužnice, odnosno

da je dokazano da su optuženi počinili krivično pravne radnje navedene u tačkama 1-3

optužnice, te je predložilo da ih Sud oglasi krivim i kazni po zakonu. Tužilaštvo je ukazalo da

Sud prilikom izricanja kazne ima u vidu otežavajuće okolnosti, koje su se po mišljenju

tužilaštva stekle na strani optuženih, a koje se ogledaju u načinu izvršenja djela, težini

posljedice, te broju žrtava, a što je sve imalo teške posljedice za stanovnike Kozarca.

2. Odbrana optuženog Vlasenko Mitra

74. U svom završnom obraćanju, branilac optuženog Vlasenko Mitra, advokat Stanić

Radovan, prije svega osporava primjenu materijalnog prava (zakona) u konkretnom slučaju,

ističući da je KZ SFRJ povoljniji po optužene, te da je potrebno taj zakon i primjeniti u

konkretnom slučaju.

75. Branilac je dalje istakao da iz izvedenih dokaza ne proizilazi da je Vlasenko Mitar

učestvovao u širokom i sistematičnom napadu protiv muslimanskog stanovništva, niti je kod

istog postojala svijest i htjenje za učestvovanje u takvom napadu, a posebno nije dokazano

da je Vlasenko Mitar učestvovao u progonu nesrpskog stanovništva sa radnjama opisanim u

tačkama 1. i 2. optužnice.

4 Vidi npr. pravosnažne predmete Terzić Albina (S1 1 K 005665 11 krI), Gazdić Jasko (S 1 1 K 005718 11

krI), i dr.

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

20

76. Takođe, ova odbrana je analizirala pojedine iskaze svjedoka, te je ustvrdila da nema

dokaza na osnovu kojih bi Sud mogao utvrditi, van razumne sumnje, odgovornost ovoga

optuženog za bilo koju od radnji koje mu se optužnicom stavljaju na teret, te predlaže da ga

Sud osobodi optužbi po svim tačkama optužnice.

3. Odbrana optuženog Vlasenko Radeta

77. Branilac optuženog Vlaseko Radeta, advokat Dakić Ranko, osporava postojanje općih

elemenata krivičnog djela u konkretnom slučaju, posebno se osvrčući na utvrđene činjenice,

ističući da Tužilaštvo nije dokazalo, prije svega, postojanje općih elemenata u konkretnom

slučaju.

78. Osvrnuvši se na pojedinačne tačke izvršenja, istakao je da Tužilaštvo nije dokazalo

odgovornost Vlasenko Radeta za djela propisana u tačkama 1-3 optužnice, shodno čemu, a

uz primjenu načela in dubio pro reo, predlaže donošenje oslobađajuće presude.

79. Branilac se osvrnuo i na primjenu materijalnog prava, istakavši da KZ BiH, u

konkretnom slučaju, ne nalazi primjenu.

4. Odbrana optuženog Končar Drage

80. Branilac optuženog Končar Drage, advokat Zec Savan, ukazao je da je istraga u

predmetnom postupku od početka kompromitovana, istakavši da motiv pokretanja ovog

krivičnog postupka uopšte nije bila težnja za utvrđivanjem činjenica, već nešto sasvim drugo.

Ovakav stav branilac objašnjava tvrdnjom da je 24.06.2013. godine pod brojem KU:893/13

od strane CJB Banja Luka, Tužilaštvu BiH podnesen izvještaj o postojanju osnova sumnje da

je dana 4.06.1992. godine u selu Kozaruša, opština Prijedor, počinjeno krivično djelo Ratni

zločin protiv civilnog stanovništva na štetu Bucalo Boška, Baltić Blagoja i Lukić Zdravka koji

su toga dana lišeni života, a kao osumnjičeni za počinjenje se navodi upravo svjedok S1.

Branilac dalje obrazlaže tezu odbrane da je upravo to bio motiv za ovoga svjedoka da, četiri

mjeseca kasnije, putem udruženja logoraša „Kozarac“ podnese krivičnu prijavu protiv

optuženih u ovom predmetu, navodeći sebe kao očevica ubistava opisanih u tački 2.

optužnice koja su se desila upravo 4.6,1992. godine, dakle istog datuma za koji njega tereti

izvještaj CJB Banja Luka, čime je, po tvrdnji odbrane, ovaj svjedok nastojao za sebe

obezbjediti alibi za navedeni datum.

81. Nadalje, branilac je istakao da na osnovu izvedenih dokaza na glavnom pretresu, nisu

dokazani elementi bića krivičnog djela koje je predmet optužnice, niti postoje dokazi na

osnovu kojih bi Sud mogao, van razumne sumnje, utvrditi odgovornost Končar Drage za

radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret. Branilac je detaljno analizirao iskaze

svedoka, ukazao na njihove međusobne razlike i nedoslijednosti, te je posebno analizirao

iskaz svjedoka S1, kao ključnog svjedoka za tačku 2 optužnice, te je zaključio da jedina

ispravna odluka Suda, u pogledu optuženog Drage Končara, treba biti presuda kojom se ovaj

optuženi oslobađa optužbe za izvršenje krivičnog djela za koje se tereti.

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

21

82. Jednako kao i prethodni branioci, ukazano je na vremensko važenje krivičnog zakona

u konkretnom slučaju.

IV. PRIMJENA MATERIJALNOG PRAVA

83. U pogledu pitanja primjenjivog materijalnog zakona, neophodno je raspraviti zašto se

ne primjenjuju odredbe Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije

(KZ SFRJ), koji je bio na snazi u vrijeme inkriminisanih događaja.

84. Zločin protiv čovječnosti nije bio regulisan u KZ SFRJ, koji je na osnovu Uredbe sa

zakonskom snagom od 22.05.1992. godine preuzet kao zakon Republike BiH, a stupio je na

snagu danom objavljivanja. Međutim, KZ BiH koji je stupio na snagu 01.03.2003. godine,

reguliše Zločine protiv čovječnosti u članu 172. kao krivično djelo za koje je zaprijećena

kazna zatvora od najmanje 10 godina ili kazna dugotrajnog zatvora.

85. S obzirom na vrijeme izvršenja krivičnog djela (maj-avgust 1992. godine) i materijalni

zakon koji je tada bio na snazi, Vijeće smatra da je nužno obratiti pažnju na načelo

zakonitosti (na obje strane: nullum crimen sine lege i nulla poena sine lege) i načelo

vremenskog važenja krivičnog zakona (tempore criminis).

86. Naime, član 3. KZ BiH propisuje načelo zakonitosti, odnosno da se krivična .djela i

krivičnopravne sankcije propisuju samo zakonom, te da nikome ne može biti izrečena kazna

ili druga krivičnopravna sankcija za djelo koje, prije nego što je učinjeno, nije bilo zakonom ili

međunarodnim pravom propisano kao krivično djelo i za koje zakonom nije bila propisana

kazna.

87. Nadalje, princip zakonitosti je imperativno propisan članom 4. ZKP BiH i članom 7.

stav (1) EKLJP, koja ima prioritet nad svim ostalim zakonima Bosne i Hercegovine (član 2.

stav (2) Ustava BiH), dok je članom 7. (1) EKLJP propisan opšti princip koji zabranjuje

izricanje teže kazne od one koja je bila na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela.

88. Međutim član 4 a) KZ BiH propisuje da članovi 3. i 4. KZ BiH ne sprječavaju suđenje i

kažnjavanje bilo kojeg lica za bilo koje činjenje ili nečinjenje koje je u vrijeme kada je

počinjeno predstavljalo “krivično djelo u skladu sa općim načelima međunarodnog prava”.

89. Također, stav (2) člana 7. EKLJP sadrži značajan izuzetak u odnosu na stav (1) istog

člana, gdje kaže da “ovaj član ne utječe na suđenje ili kažnjavanje bilo koje osobe koja je

kriva za činjenje ili nečinjenje, ako je to djelo u vrijeme izvršenja predstavljalo krivično djelo

prema općim pravnim načelima priznatim kod civiliziranih naroda”.

90. Članom 15. stav (1) i (2) Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima UN-a

osiguravaju se slične međunarodne odredbe koje se trebaju smatrati lex superioris u vezi sa

“…opštim pravnim načelima koje priznaje međunarodna zajednica”.

91. Ovi ugovori (Evropska konvencija i Međunarodni pakt) su obavezujući za BiH, a član 4

a) KZ BiH kodificira ovaj princip.

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

22

92. Primjena KZ-a BiH na konkretno krivično djelo temelji se na odredbi citiranog člana

4a) KZ BiH. Ovom odredbom je, zapravo učinjen izuzetak od opštih načela navedenih u

članovima 3. i 4. KZ-a BiH u smislu da ovi članovi ne dovode u pitanje suđenje i kažnjavanje

neke osobe za svako činjenje ili nečinjenje koje predstavlja krivično djelo zločini protiv

čovječnosti, a koje kao takvo nije bilo propisano krivičnim zakonom koji je bio na snazi u

vrijeme izvršenja krivičnog djela.

93. Običajni status odgovornosti i kažnjavanja zločina protiv čovječnosti i individualne

krivične odgovornosti za njegovo izvršenje tokom 1992. godine je 3. maja 1993. godine

potvrdio generalni sekretar UN-a u svom izvještaju Vijeću sigurnosti o rezoluciji 808,

Međunarodna pravna komisija (1996. godine), te praksa MKSJ i Međunarodnog krivičnog

suda za Ruandu (MKSR).

94. Zločini protiv čovječnosti u vrijeme izvršenja inkriminisanih radnji nisu bili propisani

kao krivično djelo u KZ-u SFRJ, ali čine imperativni princip međunarodnog prava i nesporno

je da su 1992. godine bili sastavni dio međunarodnog običajnog prava . Zločini protiv

čovječnosti su zločini po međunarodnom pravu u univerzalnom smislu nadležnosti za

procesuiranje tako da i osuda za takva djela, prema zakonu koji je naknadno propisao i

utvrdio ovo djelo kao krivično djelo i propisao posebnu krivičnu sankciju nije suprotno članu

7. stav (1) EKLJP.

95. Prema principu univerzalne nadležnosti, običajno međunarodno humanitarno pravo

obavezuje svaku državu u svijetu, bez obzira da li je ratifikovala odgovarajuće međunarodne

pravne instrumente, da krivično goni ili izruči (aut dedere aut judicare) sve osobe za koje se

sumnja da su izvršile povredu običajnog međunarodnog humanitarnog prava. Bilo kakvo

ograničenje koje nametne država u vezi sa izručenjem osobe koja se tereti da je prekršila

međunarodno običajno humanitarno pravo, predstavlja kršenje međunarodnih obaveza te

države.

96. Stoga, bez obzira da li se posmatra sa aspekta međunarodnog običajnog prava,

međunarodnog ugovornog prava ili “principa međunarodnog prava”, nesporno je da su ratni

zločini, uključujući zločine protiv čovječnosti, predstavljali krivično djelo u kritičnom periodu,

čime je načelo zakonitosti zadovoljeno.

97. Stoga, Vijeće nalazi da primjena člana 172. KZ BiH ne predstavlja kršenje prava na

zabranu retroaktivne primjene krivičnog zakona.

V. STANDARDI DOKAZIVANJA

98. Prilikom razmatranja i ocjene dokaza koji su provedeni na glavnom pretresu, Vijeće se

rukovodilo osnovnim načelima propisanim u ZKP BiH, Evropske konvencije o ljudskim

pravima (EKLjP) i uspostavljenim praksom MKSJ, Međunarodnog krivičnog suda za Ruandu

(MKSR) i Evropskog suda za ljudska prava (ESLjP), a koji će u nastavku biti navedeni.

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

23

99. Prije svega, Vijeće je imalo u vidu da je svrha sudskog postupka da se osigura da

niko nevin ne bude osuđen, a da se učiniocu krivičnog djela izrekne krivičnopravna sankcija

pod uslovima propisanim KZ BiH i u zakonom propisanom postupku (član 2. stav 1. ZKP

BiH).

100. U tom smislu, član 3. stav 1. ZKP BiH određuje da se svako smatra nevinim za

krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica. Procesna

pretpostavka nevinosti je tzv. privremena pretpostavka (praesumptio iuris tantum) koja vrijedi

dok se suprotno ne dokaže. Zbog usvajanja ove pretpostavke, optuženi je oslobođen tereta

dokazivanja svoje nevinosti. Slijedom toga, teret dokazivanja suprotnog od onog što predviđa

pretpostavka nevinosti je na tužiocu. Pri tome, pretpostavka nevinosti se odnosi ne samo na

krivicu optuženog, već i na sve druge bitne elemente koji stoje u međusobnoj vezi u pojmu

krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost).

101. Navedeno potvrđuju i judikati ESLjP5, prema kojima presumcija nevinosti ima, između

ostalog, sljedeće posljedice:

(i) optuženi nije dužan dokazivati svoju nevinost i teret dokazivanja leži na

suprotnoj strani, dakle tužiocu i

(ii) sud mora donijeti oslobađajuću presudu, ne samo kad je uvjeren u nevinost

optuženog, nego i u situaciji kad o tome postoji razumna sumnja.

102. Jedna od neposrednih posljedica presumpcije nevinosti je izričita zakonska odredba

sadržana u članu 3. stav 2. ZKP BiH, koja propisuje da će sumnju u pogledu postojanja

činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog

zakonodavstva, sud rješiti na način koji je povoljniji za optuženog.

103. Konkretno, riječ je o načelu in dubio pro reo, ili načelu koje je izraz pogodovanja

optuženom. Neku činjenicu sud može na temelju ocjene dokaza smatrati utvrđenom kada se

uvjerio u njezino postojanje koje mora proizlaziti iz dokaza izvedenih na glavnom pretresu i

kad u tom pogledu postupajuće vijeće nema više nikakvih dvojbi. Pri tome, sve činjenice koje

su in peius (na štetu) optuženog moraju se utvrditi sa apsolutnom sigurnošću. Drugim

riječima, moraju se dokazati van razumne sumnje. Ukoliko se to ne postigne, uzima se kao

da one i ne postoje. Sve činjenice koje su in favorem (u korist) optužene osobe, uzimaju se

kao da postoje i onda i kad su utvrđene samo sa vjerovatnošću. Ako se i nakon savjesne

ocjene dokaza „...pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima...“6, sumnje ne daju otkloniti,

prema normi iz člana 3. stav 2. ZKP BiH, u sumnji sud rješava na način povoljniji za

optuženog.

104. Rezultat primjene pravila in dubio pro reo uvijek mora biti izricanje presude u korist

optuženog, što u slučaju sumnje oko pravno relevantnih činjenica predviđenih materijalnim

krivičnim pravom uključuje, ne samo blažu kaznu kada je krivica utvrđena, nego i

oslobađajuću presudu u slučajevima u kojima glavni pretres nije mogao razjasniti sumnju oko

pitanja je li optuženi počinio krivično djelo iz optužbe.

5 Npr. Saunders protiv Velike Britanije, 1996., Izvještaj 1996-IV, Barbera, Messegue i Jabardo protiv

Španije, 1988., Serija A br. 146. 6 Član 281. stav 2. ZKP BiH.

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

24

105. U ovom smislu je i odredba člana 284. tačka c) ZKP BiH, prema kojoj će se optuženi

osloboditi od optužbe „ako nije dokazano da je optuženi učinio krivično djelo za koje se

optužuje“, što znači, ne samo u slučajevima u kojima uopšte nisu izvedeni dokazi za

optužbu, nego i u slučaju kada su dokazi izvedeni, ali su isti nedovoljni da sud, na osnovu

njihove ocjene, izvede zaključke o nedvojbenom postojanju činjenica iznesenih u optužbi.

106. U vezi navedenog Vijeće je prilikom ocjene dokaza imalo u vidu i standard

dokazivanja ''van razumne sumnje'' kojeg je ustanovila sudska praksa kao uslov za izricanje

osuđujuće presude. Prema opšteprihvaćenom stanovištu, dokazi van razumne sumnje su

dokazi na osnovu kojih se pouzdano može zaključiti da postoji najveći stepen vjerovatnoće

da je optuženi počinio krivično djelo.

107. Vijeće je imalo u vidu i odredbu člana 14. stav 2. ZKP BiH koja propisuje da je sud

dužan razmatrati i ocjenjivati dokaze koji idu u korist optuženog sa jednakom pažnjom kao i

dokaze koji ga terete.

108. Osim toga, Vijeće je razmatralo i cijenilo sve dokaze izvedene na glavnom pretresu,

kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj vezi, u skladu sa članom 281. ZKP BiH7, ali u

nastavku presude će navesti samo one dokaze koji su relevantni za donošenje odluke, te

obrazlagati i iznositi zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku

Suda.

109. Vijeće također podsjeća na član 15. ZKP BiH, kojim se rukovodilo i u kojem je sadržan

jedan od temeljnih principa krivičnog zakonodavstva – princip slobodne ocjene dokaza, koji

je ograničen jedino principom zakonitosti dokaza8, što znači da je ocjena dokaza oslobođena

formalnih pravnih pravila koja bi određivala vrijednost pojedinih dokaza. Uspostavljajući ovaj

princip, zakonodavac je dao neophodnu slobodu sudskoj vlasti i pokazao povjerenje u

prosudbenu moć sudija.

110. Vijeće je imalo u vidu i praksu ESLjP9, prema kojoj se sud, iako je obavezan dati

razloge za svoju odluku, ne mora detaljno baviti svakim argumentom koji je iznijela neka od

strana u postupku.

111. Isto tako, Vijeće je uzelo u obzir stav žalbenog vijeća MKSJ u predmetu Kvočka i dr. 10

da je stvar diskrecione ocjene pretresnog vijeća koje će pravne argumente razmotriti. Što se

tiče zaključaka o činjenicama, pretresno vijeće je dužno da izvede samo one zaključke o

činjenicama koji su od suštinske važnosti za utvrđivanje krivice po određenoj tački optužnice.

Nije nužno osvrtati se na svaki iskaz svjedoka ili svaki dokaz u sudskom spisu.11

7 Član 281. ZKP BiH (Dokazi na kojima se zasniva presuda): „Sud zasniva presudu samo na

činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu. Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.” 8 Član 10. ZKP BiH (Zakonitost dokaza): „Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima

pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratifikovala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.“ 9 ESLjP, Garcia Ruiz v. Spain, No. 30544/96, 21. januara 1999. godine.

10 Tužilac protiv Miroslava Kvocke, Milojice Kosa, Mlađe Radića, Zorana Žigića i Dragoljuba Prcaca,

broj: IT-98-30/I-T, presuda od 02.11.2001. godine. 11

MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Kvočka i dr. (IT-98-30/1-A), paragraf 23-25.

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

25

112. Član 6. stav 1. EKLjP nameće obavezu svim sudovima da “ukažu dovoljno jasno na

osnove na kojima oni zasnivaju svoju odluku”.12

Iako priznaje primat domaćih sudskih organa

u davanju ocjene šta je relevantno i prihvatljivo, član 6. stav 1. EKLjP nameće domaćim

sudovima obavezu da na odgovarajući način izvrše ispitivanje podnesaka, argumenata i

dokaza koje su podnijele strane.13

U vezi sa tim, sudovi moraju razmotriti i raščistiti sve

značajne nepodudarnosti u iskazima strana u postupku, ukazati da li je neki od osporenih

dokaza neprihvatljiv, te ako jeste, po kom osnovu.14

113. Prilikom ocjene iskaza saslušanih svjedoka Vijeće je nastojalo sagledati njihovo

svjedočenje u cjelini, cijeneći pri tome kako sadržinu samog iskaza, tako i držanje i

ponašanje svjedoka tokom davanja iskaza. U tom smislu, Vijeće je cijenilo praksu MKSJ i

stav Žalbenog vijeća zauzet u predmetu Nahimana i dr., u kojem Žalbeno vijeće podsjeća da:

„Pretresno vijeće ima puno diskreciono pravo da odmjeri koju će težinu i vjerodostojnost

pripisati iskazu nekog svjedoka. Pri tome, pretresno vijeće mora uzimati u obzir relevantne

faktore u zavisnosti od konkretnog slučaja, uključujući i ponašanje svjedoka u sudnici,

njegovu ulogu u datim događajima, uvjerljivost i jasnoću njegovog iskaza, pitanja da li ima

protivrječnosti ili nedosljednosti u njegovim uzastopnim izjavama ili između njegovog

svjedočenja i drugih dokaza, ranije primjere lažnog svjedočenja, motivaciju za davanje

lažnog iskaza, te odgovore tog svjedoka tokom unakrsnog ispitivanja.“15

114. Vijeće je imalo u vidu da pouzdanost iskaza jednog svjedoka zavisi od njegovog

poznavanja činjenica, ali i da na pouzdanost iskaza u velikoj mjeri može uticati protek

vremena, nestalnost ljudske percepcije kao i traumatičnost samog događaja o kome se

svjedoči. Nedosljednosti u iskazu svjedoka ne znače same po sebi da sudsko vijeće koje

postupa razložno, to svjedočenje mora odbaciti kao nepouzdano.16

Slično tome, faktori kao

što su vremenski razmak između događaja i svjedočenja, mogući uticaj trećih lica, druge

nepodudarnosti, ili stresne okolnosti u vrijeme inkriminisanog događaja, ne isključuju

automatski mogućnost da se vijeće osloni na takav iskaz. Konkretno, Vijeće je uporedilo

činjenice o kojima određeni svjedok svjedoči sa činjenicama koje su utvrđene od strane

drugih svjedoka, te materijalnim dokazima, kako bi se utvrdilo da li su njegovi navodi

potkrijepljeni ili osporeni drugim dokazima u ovome predmetu.

115. Vijeće je prilikom ocjenjivanja dokazne snage iskaza saslušanih svjedoka razmotrilo

razlike u iskazima svjedoka datim na glavnom pretresu i u ranijim fazama postupka kao i

razlike u izjavama o određenim činjenicama, datim u različito vrijeme i pred različitim

organima, kao i pojašnjenja o uzrocima tih razlika datim na glavnom pretresu, analiziralo i

cijenilo za svaki pojedini slučaj konkretno, te u njihovoj povezanosti sa drugim dokazima, a

zatim odlučilo o njihovoj vjerodostojnosti, o čemu će detaljnije biti obrazloženo u nastavku,

prilikom analize dokaza u odnosu na svaku tačku optužnice.

116. Takođe, Vijeće je izvršilo uvid u svaki uloženi materijalni dokaz kako bi odlučio o

njegovoj pouzdanosti i dokaznoj vrijednosti, pri čemu se neće podjednako osvrtati na svaki

12

ESLjP, Georgiadis protiv Grčke, paragraf 606. 13

ESLjP, Van de Hurk protiv Nizozemske, paragraf 59. 14

ESLjP, Khamidov protiv Rusije, paragraf 173. 15

MKSR, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Nahimana i dr. (ICTR-99-52-A), paragraf 194. 16

MKSJ, presuda Žalbenog vijeća u predmetu Čelebić, paragraf 485 i 496 – 498.

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

26

dokaz, nego će obrazložiti samo one zaključke o činjenicama koje su bitne za utvrđivanje

odgovornosti optuženih.

VI. NALAZI SUDA – RADNJE IZVRŠENJA

A. OPĆENITO

117. Optuženi Vlasenko Mitar, Vlasenko Rade i Končar Drago, oslobođeni su od optužbi

da su počinili krivično djelo Zločini protiv čovječnosti iz člana 172. stav 1. tačka h) (progon), i

to radnjama iz tački a), d), e), i) i k) u vezi sa odredbama člana 29. i 180. stav 1. KZ BiH.

118. Navedena odredba materijalnog zakona glasi:

„Ko, kao dio širokog ili sistematičnog napada usmjerenog bilo protiv kojeg civilnog

stanovništva, znajući za takav napad, učini koje od ovih djela:

….

h) progon bilo koje grupe ljudi ili kolektiva na političkoj, rasnoj, nacionalnoj, etničkoj, kulturnoj,

vjerskoj, spolnoj ili drugoj osnovi koja je univerzalno prihvaćena kao nedopustiva po

međunarodnom pravu, u vezi s bilo kojim krivičnim djelom iz ovog stava ovog člana, bilo kojim

krivičnim djelom propisanim u ovom zakonom ili bilo kojim krivičnim djelom u nadležnosti Suda

Bosne i Hercegovine;

a) lišenje druge osobe života (ubistvo);

d) deportacija ili prisilno preseljenje stanovništva;

e) zatvaranje ili drugo teško oduzimanje fizičke slobode suprotno osnovnim pravilima

međunarodnog prava;

i) prisilni nestanak osoba;

k) druga nečovječna djela slične prirode, učinjena u namjeri nanošenja velike patnje ili ozbiljne

fizičke ili psihičke povrede ili narušenja zdravlja,

...

kaznit će se kaznom zatvora najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora”.

119. Prije svega, imajući u vidu odluku koja je u konkretnom slučaju i donesena, Vijeće se

na ovom mjestu neće upuštati u detaljno ispitivanje postojanja općih (chapeau) elementa

krivičnog djela zločini protiv čovječnosti.

120. Bitno je napomenuti da za Vijeće nije sporno da je, u vremenskom periodu

obuhvaćenom predmetnom optužnicom, na području Kozarca postojao širok i sistematičan

napad i da je isti bio usmjeren protiv civilnog stanovništva. Navedeno nesporno proizilazi iz

iskaza saslušanih svjedoka, stanovnika Kozarca i okolnih mjesta, kao i iz materijalnih dokaza

T-7 do 7-1717

, te utvrđenih činjenjica koje su u ovom postupku prihvaćene kao dokazane, a

17

Likvidacija „zelenih beretki“ u širem rejonu Kozarac-Izvještaj, Komanda 1. Krajiškog korpusa od

27.05.1992.godine (T-7); Izvještaj Srpska Republika BiH, MUP CJB Banja Luka, SJB Prijedor (0032578) (T-8); Redovni borbeni izvještaj, Komanda 1. Krajiškog korpusa, broj 44-1/48 od 26.05.1992.godine (T-9); Odluka, broj 01-023, Prijedor (T-10); Depeša, SJB Prijedor broj 11-12 1873 od 30.04.1992.godine (T-11);

S1 1 K 016065 14 Kri 23.12.2016. godine

27

koje činjenice su navedene i u okviru podnaslova o procesnim odlukama (utvrđene činjenice

r.br. 1, 8, 9, 19 i dr).

121. Tako su svjedoci Mahmuljin Haris, Vlado Krčkovski, S2, Mahmuljin Muhamed,

Mahmuljin Šefik i drugi, saglasno naveli datum 24.5.1992. godine kao datum početka rata u

Kozaruši identifikujući navedeni datum sa događajem granatiranja Kozaruše od strane srpske

vojske, dolaskom tenkova, te protjerivanjem muslimanskog naroda. Svjedok Mahmuljin Haris

navodi da je granatiranje Kozaruše izvršeno iz pravca Jaruga i Prijedora, od strane JNA,

odnosno Vojske Republike Srpske, nakon čega je uslijedio dolazak vojske sa tenkom koje je

krenula da zauzima teren, kao i odvođenje stanovništva u autobusima za Prijedor. Potom je

uslijedilo njihovo odvođenje pred MUP Prijedor, te odvajanje mušakaraca i žena, nakon čega

su žene i djeca odvedeni u Dvoranu „Mladosti“ u Prijedor, a muškarce su zadržali u MUP-u, da

bi potom bili odvedeni u logore Trnopolje. Svjedok Mahmuljin Haris je u svom iskazu naveo da

je Kozarac okružen srpskim selima, te da je u naselju Patrija, iznad naselja Bešića i

Mahmuljina, postavljena artiljerija od strane srpske vojske. Dalje je naveo da je kretanje bilo

ograničeno, budući da se već od kraja marta 1992. godine nije moglo slobodno ići ni prema

Banja Luci ni prema Prijedoru jer su Srbi postavili punktove na Končarima koji je bio granica

između srpskog i muslimanskog naselja. Svjedok odbrane V.B. je u svom iskazu naveo da su

muslimani-Bošnjaci iz Kozarca i Kozaruše odvođeni u logore i da ih je odvodila srpska vojska.

122. Svjedokinja Kitonić Snježana dan počinjanja sukoba u Kozarcu (24.5.1992. godine)

povezuje sa datumom rođendana njene sestre dan ranije. Tog dana (24.5.1992. godine) se

čulo puškaranje, a objavljen je i preko radija proglas da paravojne muslimanske formacije