76
broj 27 Zagreb 2009. Svezak 8 Časopis Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju Šalje: Svezak 8 Znanstveni skup ULOGA HUSEINA HUSAGE ĆIŠIĆA U RAZVOJU I AFIRMACIJI BOŠNJAKA I BOSNE I HERCEGOVINE - 130 godina od rođenja – Bošnjačka pismohrana RADOVA ZBORNIK

Bošnjačka Pismohrana

  • Upload
    bosnjak

  • View
    234

  • Download
    3

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Znanstvenog skupa ULOGA HUSEINA HUSAGE ĆIŠIĆA U RAZVOJU I AFIRMACIJI BOŠNJAKA I BOSNE I HERCEGOVINE

Citation preview

Page 1: Bošnjačka Pismohrana

broj 27Zagreb2009.

Svezak 8

Časopis Bošnjačke nacionalne zajedniceza Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

Šalje:

Svezak 8

Znanstveni skupULOGA HUSEINA HUSAGE ĆIŠIĆA U RAZVOJU I

AFIRMACIJI BOŠNJAKA I BOSNE I HERCEGOVINE

- 130 godina od rođenja –

Bošnjačka pismohrana

R A D O VA

Z B O R N I K

Page 2: Bošnjačka Pismohrana

Bošnjačka pismohranačasopis za povijest i kulturuBošnjaka u Hrvatskoj Utemeljeno 1998. godine

Glavni urednikFilip Mursel Begović

Izvršni urednikDževad Jogunčić

RedakcijaSead BerberovićIsmet IsakovićErvin Jahić

Tvrdnje i mišljenja iznesena u objavljenim radovima isključivo izražavaju stavove autora i nisu nužno stavovi i mišljenja redakcije ili izdavača.

Adresa uredništvaBošnjačka pismohranaBošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županijuadresa: Ilica 54, 10000 Zagreb, Hrvatskatel/fax: +385 1 48-19-377e-mail: [email protected]

[email protected] (glavni urednik)kunski žiro račun: 2360000-1101896707

Cijena40 kn / 10 KM / 5 €

Obrada teksta i slikamtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica

Tisakmtg-topgraf d.o.o., Velika Gorica

Page 3: Bošnjačka Pismohrana

Bošnjačkapismohrana

broj 27, Zagreb, 2009.

Svezak 8

ISSN 1332-2362UDK 323.15 (497.5)

Page 4: Bošnjačka Pismohrana

Organizator:

Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

U suradnji sa:

Medžlisom Islamske zajednice Zagreb

Vijećem bošnjačke nacionalne manjine Grada Zagreba

Kulturnim društvom Bošnjaka Hrvatske “Preporod”

Organizacijski odbor:

Dževad Jogunčić, dipl. ing. – predsjednik

Mirsad Srebreniković, dipl. iur.

Ekrem Bećirović, dipl. ing.

Senad Nanić, mr. sc.

Page 5: Bošnjačka Pismohrana

ZBORNIK RADOVA

Znanstveni skup

ULOGA HUSEINA HUSAGE

ĆIŠIĆA U RAZVOJU I

AFIRMACIJI BOŠNJAKA I

BOSNE I HERCEGOVINE– 130 godina od rođenja –

Subota, 21. 3. 2009. godine

Zagreb, Ilica 54

Dvorana BNZH

Page 6: Bošnjačka Pismohrana

Časopis “Bošnjačka pismohrana” tiskan je uz fi nancijsku potporu

iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem

Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

Page 7: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 5

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

SADRŽAJ

Dževad Jogunčić, dipl.ing.: Uvodno slovo 7

Prof. dr. sc. Sead Berberović: Pozdravna riječ 9

Radovi i diskusijeEnes Ratkušić, prof.: Doprinos Huseina Ćišića afi rmaciji bosanskohercegovačke

državnosti 13

Dr. sc. Fahrudin Novalić: Ćišić i identitet Bošnjaka 20

Doc. dr. sc. Vedad Spahić: Literalizacija povijesti u historijskoj publicisticiHuseina Husage Ćišića 21

Prof. dr. sc. Adib Đozić: Bosna i Bošnjaci u spisateljskom opusu i političkoj praksiHusage Ćišića 24

Prof. dr. sc. Senadin Lavić: Misliti o Bosni – na početku XXI. stoljeća 37

Prof. dr. sc. Esad Zgodić: Husaga Ćišić, Benjamin Kalaj i Avdo Humo 44

Mr. sc. Alija Hodžić: Bošnjaci i država 51

Doc. dr. sc. Adnan Jahić: Husaga Ćišić između ideala i stvarnosti 53

Prof. dr. sc. Šaćir Filandra: Dvojenja o naciji i državi 62

Program skupa 68

Foto-galerija sa znanstvenog skupa 69

Page 8: Bošnjačka Pismohrana
Page 9: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 7

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Dževad Jogunčić, potpredsjednikBošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

Uvodno slovo

Husein Husaga Ćišić iz Mostara jedan je od najistaknutijih bošnjačkih političara i

intelektualaca XX. stoljeća, ličnost koja je dala nemjerljiv doprinos očuvanju i jačanju

identiteta Bošnjaka i Bosne i Hercegovine.

Radi se o čovjeku koji je u historiji ostao zapamćen po tome što je u Titovoj Jugosla-

viji prvi javno progovorio i postavio pitanje priznanja bosanskog naroda, tako što je na

zasjedanju Ustavotvorne skupštine Jugoslavije 1946. godine podnio amandman na Ustav

FNRJ i javno istupio protiv negiranja prava Bošnjaka i drugih Bosanaca na ravnopravan

tretman u nacionalnoj politici nove države.

Naime, iako je Bosna i Hercegovina po tadašnjem Ustavu ušla kao ravnopravna repu-

blika u sastav jugoslavenske federacije, Husaga se oštro usprotivio tome što na grbu

nove države, pored postojećih pet, nije unesena i šesta buktinja, a koja bi označavala

Bosance kao šestu jugoslavensku naciju, uz Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crno-

gorce. Kako na tadašnjoj sjednici njegov prijedlog nije usvojen, Ćišić je prigovorio Pred-

sjedništvu Ustavotvorne skupštine i bio jedini poslanik koji je 1946. godine uskratio svoj

glas za Ustav Federativne Narodne Republike Jugoslavije. U svom dopisu Predsjedništvu

Ustavotvorne skupštine od 18. januara 1946. godine Ćišić je sasvim jasno podcrtao ne-

pravdu koja je nanešena Bošnjacima, jer je po tadašnjem ustavu Bosna i Hercegovina

bila zasnovana na ravnopravnosti Hrvata i Srba, a bez spominjanja Bošnjaka kao konsti-

tutivnog naroda. Husaga Ćišić je već tada ukazao na srpski nacionalizam te se sukobio s

Milovanom Đilasom.

O kakvoj se ljudskoj veličini radi govori i činjenica da su bili bezuspješni svi pokuša-

ji, u različitim historijskim prigodama, da se Husein Husaga Ćišić vrbuje i prikloni bilo

kojoj struji koja bi dovela do promjene njegovog principijelnog stava i mišljenja. Dr.

Džaferbeg Kulenović, koji je u Pavelićevoj vladi bio “čovjek za muslimanska pitanja”,

pokušao ga je pridobiti za NDH ali ga je Ćišić izbacio iz svoje kuće, ne prihvativši nje-

gove stavove. Takođe, general Ambrosi ga je uzalud 1942. godine nastojao pridobiti za

stvar fašizma. Svim udarima, strujama i pokušajima Husein Husaga Ćišić se oštro i hrabro

odupirao.

Ideje koje je zagovarao Husaga Ćišić izvanredno se ref lektiraju i danas.

Husaga Ćišić rođen je 15. decembra 1878. godine u Mostaru. U razdoblju austro-

ugarske vlasti prišao je Pokretu za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju, pokretu

kojeg je pokrenuo Ali Fehmi ef. Džabić. Nakon toga s nekolicinom prijatelja pokrenuo

je list Musavat, gdje je u svojim člancima oštro kritizirao austro-ugarsku upravu. Zbog

stavova i članaka koje je objavljivao često je bio hapšen, pritvaran, a tri puta je bio i in-

terniran i to na Bivolje Brdo kod Stoca, u Bihać i u Arad.

U tijeku svog radnog vijeka, uz ostalo, bio je predsjedavajući Gradskog vijeća Mosta-

ra, predsjednik Općine Mostar, predsjednik Vakufsko–mearifskog sabora u Sarajevu,

senator u Kraljevini Jugoslaviji, te član Trećeg zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a.

Page 10: Bošnjačka Pismohrana

8 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

DŽEVAD JOGUNČIĆ, DIPL. TEH.

Prošle godine navršilo se 130 godina od rođenja Huseina Husage Ćišića, te s obzirom

da se radi o čovjeku koji je dao nemjerljiv doprinos historiji Bosne i Hercegovine, razvo-

ju i afi rmaciji prava Bošnjaka, u Zagrebu smo organizirali znanstveni skup sa ciljem da

svestrano osvijetlimo njegovu ličnost, njegove stavove i poglede, te njegovo djelovanje u

interesu svoje zemlje i naroda. Skup je također bio prigoda da se tom velikom Bosancu,

nakon godina prešućivanja i zaborava, oda zasluženo priznanje i počast.

Page 11: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 9

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Prof. dr. sc. Sead Berberović, predsjednikBošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

Pozdravna riječ

Velika mi je čast i zadovoljstvo što vas sve mogu pozdraviti u prostorijama BNZH u

Zagrebu. Pozdravljam naše uvažene goste predavače s Univerziteta iz Sarajeva, Tuzle i

Mostara. Ovdje je uvaženi gost Željko Zaninović ispred Poglavarstva grada Zagreba, koji

redovito pravi sve naše aktivnosti. Također je s nama naš dugogodišnji prijatelj Petar Jo-

zeljić, pa molim da ih pozdravimo.

Kao što je o tome govorio Dževad Jogunčić, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske

nastoji raditi zadnjih godina na programima koji su po našoj procjeni izuzetno važni za

afi rmaciju i učvršćenje našeg identiteta i državotvornosti. Organizirali smo tako pretprošle

godine znanstveni skup na kojem smo obilježili stogodišnjicu političkog organiziranja Boš-

njaka – to je bilo obilježavanje stogodišnjice osnutka Muslimanske narodne organizacije.

Evo danas organiziramo drugi skup, skup o Huseinu Husagi Ćišiću. Iz izlaganja koje će

naši predavači iznijeti, uvjeren sam da ćemo svi konstatirati da je Husein Ćišić zaslužio da

ga se prisjetimo na ovakvom jednom skupu koji ćemo posvetiti njemu, ali to neće biti samo

sjećanje na takvu jednu izuzetnu osobu, istaknutog Bošnjaka, niti samo zbog važnosti

njegove povijesne ličnosti koja je zapravo zaboravljena ili nije niti ocijenjena u Bosni i

Hercegovini i među Bošnjacima u dovoljnoj mjeri. Ono što će biti važno iz ovih izlaganja o

Husagi Ćišiću je to što ćemo shvatiti kako se i mi sami trebamo postaviti u nekim sudbo-

nosnim povijesnim trenucima i da ih znamo ekstrapolirati u sadašnje vrijeme i današnje

društveno-političke okolnosti.

Važna je činjenica da smo u organizaciji ovog značajnog skupa okupili veći dio asocija-

cija Bošnjaka koji djeluju u Zagrebu i Republici Hrvatskoj. Mislim da je to veoma značajno

za naš budući rad. Zahvalio bih se u ime Bošnjačke nacionalne zajednice Grada Zagreba na

pomoći u organizaciji skupa koju su nam pružili Vijeće bošnjačke nacionalne manjine Gra-

da Zagreba, Medžlis Islamske zajednice Zagreb i Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske

“Preporod”. Očekujem da ćemo i ubuduće na ovakvim zajedničkim projektima, važnim za

sve Bošnjake, okupiti i ostale asocijacije i da ćemo na taj način doprinijeti jedinstvenom

djelovanju.

Želio bih, premda to nije prikladno i to smo do sada stalno izbjegavali, istaknuti ulogu

potpredsjednika Bošnjačke nacionalne zajednice Dževada Jogunčića u pripremi i organiza-

ciji ovog znanstvenog skupa. Znamo da je on pun ideja, agilan i produktivan, i skup o

Husagi Ćišiću je zapravo njegovo djelo, od ideje pa do realizacije.

Na kraju bih još zaželio našim gostima da se ugodno osjećaju u prostorijama BNZH i

među nama u gradu Zagrebu i želim uspješan rad svima.

Page 12: Bošnjačka Pismohrana
Page 13: Bošnjačka Pismohrana

Radovi

idisku

sije

Enes Ratkušić,prof

Dr. sc.Fahrudin Novalić

Doc. dr. sc.Vedad Spahić

Prof. dr. sc.Adib Đozić

Doc. dr. sc. Senadin Lavić

Prof dr. sc.Esad Zgodić

Mr. sc. Alija Hodžić

Doc. dr. sc.Adnan Jahić

Prof. dr. sc.Šaćir Filandra

Page 14: Bošnjačka Pismohrana
Page 15: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 13

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Enes Ratkušić, prof.

Doprinos Huseina Ćišića afirmaciji bosanskohercegovačke

državnosti

O zemljo moja, ti si kao bara.Kad koja glava iz mulja izviri,Ne viri dugo. Ima ko se staraDa dotučena zauvijek se smiri.

Dobrica Cesarić

Suočiti se sa ličnosti i djelom Huseina Ćišića predstavlja nesvakidašnji angažman koji

po mnogo čemu nadilazi uobičajenu logiku intelektualnog izazova. Takvu tvrdnju najilu-

strativnije potvrđuje činjenica da sve do danas, i pored toga što je cijeli njegov opus dostu-

pan već dvije decenije, nitko ozbiljnije nije izučavao njegovo djelo, niti pokušao sublimira-

ti gotovo nepregledno more ideja i misli, koje uistinu zaslužuju znanstveno-teorijsku valo-

rizaciju. Ćišić se još uvijek, uz maksimalno isticanje nesumnjivog doprinosa njegove uloge

u borbi za nacionalnu i kulturno-povijesnu emancipaciju Bošnjaka, Bosne i Hercegovine

posebice, spominje, ali tek sporadično, u brojnim radovima koji tretiraju navedena pitanja.

No, sistematično izučavanje njegovog djela i dalje izostaje, što samo za sebe govori da je

riječ o poduhvatu koji će zahtijevati puno rada i energije, što, opet, današnjim “suvremenim”

istraživačima u zagrljaju sveopće “bolonjske strke” očito ne odgovara.

Da ne bi bilo zabune, u ovako koncipiranom radu, treba, bez ustezanja, navesti i druge li-

mitirajuće odrednice, koje za posljedicu imaju takav odnos. Treba ustvrditi – da je Ćišićevo

djelo uistinu grandiozno! Naime, gotovo da mu je u našoj novijoj historiji nemoguće naći slična

primjera a zbog brojnosti i širine tema kojima se bavio tijekom svog burnog života. S druge

strane, u Bosni prečesto postoji i jedna vrsta krajnje bolesnog odnosa spram svake intelektual-

ne i moralne veličine, i to je naprosto fenomen koji zaslužuje zasebno istraživanje. Opravdanje

za takav odnos u našoj se zbilji nerijetko traži i u najnakaradnijim formama, koje su, valjda, u

stanju izumiti samo podaničke sredine, željne života bez velikih potresa, koji bi narušavali

ustajalu baruštinu života. Takav odnos nadilazi sujetu, ljubomoru, zavist i druga stanja koja su

u izvjesnim povijesnim i političkim okolnostima bitno utjecala na ponašanje ljudi.

Ekskomunikacija i najsnažnijih intelektualnih i moralnih fi gura iz javnog života često

se odigravala i po perfi dno osmišljenim čaršijskim receptima: etiketiranjem nekoga kao

“tabijasuza”, “inadžije”, “čovjeka na svoju ruku” i tome slično. A takve etikete su, treba to

podcrtati, daleko nakaradnije i opasnije od onih, kada se netko proglasi protivnikom, ne-

prijeteljem, i tome slično, jer protivnik, pa i neprijatelj, u pravilu se pozicioniraju bitno

drugačije i predstavljaju osobe koje imaju stav, mišljenje. “Inadžija”ga, “čovjek na svoju

ruku”, suštinski ne posjeduje, budući da je njegov stav utemeljen na njegovoj posebnoj

prirodi i karakteru, a ne na razložnosti vlastitih uvjerenja. Zato je takav način diskvalifi ka-

Page 16: Bošnjačka Pismohrana

ENES RATKUŠIĆ, PROF.

14 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

cije zapravo najrigidniji oblik obezvrijeđivanja djela, koje onda, po logici stvari, ostaje izvan

domašaja objektivne kritike pa čak i svakog zanimanja.

Takav odnos, naravno, u kontinuitetu je prisutan i posebno izražen u sferi politike, gdje

dominiraju zakoni podaništva, kao najefi kasnije šifre za uspjeh i karijeru. Manifestiranje

stava u takvom okruženju bila je gotovo obavezno marginaliziracija, isključenje iz javnog

života, jer takve osobe “ugrožavaju” i “kvare” opći ambijent ( ambijent koji se prepoznaje

u odsustvu jasnog stava spram političkih i kulturnih zbivanja). Preciznije rečeno, takav

ambijent “stavove” i “mišljenja” uvažava samo kao gotova rješenja, koja a priori, bez ikakvih

intelektualnih i moralnih pretresanja, valja tek samo – usvojiti.

Treba, dakako, u kontekstu navedenog maksimalno uvažavati i jednu krajnje nepodno-

šljivu, na momente i užasavajuću zbilju, odnosno okolnosti u kojima se vodila borba za

nacionalnu afi rmaciju Bošnjaka i Bosne i Hercegovine kao države. Status perjanice u takvim

okolnostima bio je više nego pretežak teret, a mogle su ga nositi samo jake ličnosti. Ipak,

takav odnos prema intelektualnim i moralnim veličinama, koje su snagom vlastitih misli i

djela toj borbi davale poseban pečat, bez obzira na posljedice, nisu zaslužili marginalizaci-

ju, a kakvu se, ilustrativno, može prepoznati na primjeru Huseina Ćišića.

Što se tiče njegovog doprinosa u afi rmaciji bosanskohercegovačke državnosti, on je, bez

sumnje, izniman, ne samo zbog u javnosti još uvijek nedovoljno poznate Ćišićeve predstav-

ke predsjedništvu Skupštine naroda Ustavotvorne Skupštine od 18. januara 1946. godine,

odnosno inzistiranja na “šestoj baklji”, koja bi u grbu FNRJ trebala simbolizirati Bošnjake.

Taj čin je zapravo samo kruna kontinuiteta njegova političkog i spisateljskog djelovanja,

koji je, u najvećoj mjeri, bio podređen borbi za afi rmaciju Bosne i Hercegovine kao države

i Bošnjaka kao naroda.

Njegova liberalna orijentacija naprosto nije podnosila političko licemjerje tadašnjeg ko-

munističkog vodstva, a sa kojim se suočio odmah po okončanju Narodnooslobodilačke borbe,

kojoj je, zajedno sa porodicom, dao i Ćišić veliki doprinos. Kao čovjek koji je i pored stalne

presije i prismotre pružao utočište antifašistički orijentiranoj omladini, učesnik Trećeg za-

sjedanja AVNOJ-a, otac dvojice sinova, Husrefa i Mithata (koji su poginuli u partizanskim

redovima) nije očekivao da će nove vlasti izigrati niz vrijednosti u koje su se tijekom NOB-a

zaklinjale. No, kao iskusan poznavalac političkih prilika, Ćišić u brisanju Bošnjaka kao naroda

prepoznaje i atak na samu Bosnu i Hercegovinu, odnosno njenu državnost.

Pozivajući se na značaj odluka Drugog zasjedanja AVNOJ-a Ćišić u svojoj predstavci

piše: “Prema ovim zaključcima AVNOJ-a, svaka federativna jedinica, aktom toga svoga

opredjeljenja, stekla je i pravo na svoje vlastito narodno ime, ali samo je to pravo uskraćeno

bosanskoj federativnoj jedinici. Jedinici, naime, koja je po izvjesnim obrazloženjima, iznimno

zasnovana na nacionalnoj ravnopravnosti Srba, Hrvata i tako nešto”.1 Uočavajući da takav

odnos nema svoje povijesno utemeljenje, Ćišić, vizionarski, upozorava: “Bosanskohercego-

vačka federativna jedinica na tzv. nacionalnoj ravnopravnosti Srba i Hrvata, nema nikakve

garancije za svoj opstanak, niti može imati izgleda na miran i društveni i državni život”.2

Slijedeći vlastiti tekst poduže rasprave pod nazivom Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija3, a koju je Ćišić napisao još 1929., no zbog kursa šestojanuarske dikta-

ture nije dao na uvid javnosti, pa mu, zbog nadolazećih ratnih neprilika, to nije pošlo za

rukom niti 1940. godine, ali kada ju je doradio, Husaga kaže:

“Sve beogradske vlade u Jugoslaviji od oslobođenja do ujedinjenja, pa do pot-

punog njena kraha pod fašističkom okupacijom, u službi srpske nacionalne misli,

Page 17: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 15

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

nastojale su, svaka na svoj način, našoj užoj domovini Herceg-Bosni oduzeti njenu

individualnost i obesnažiti svaki spomen na nekadašnju njenu samostalnost. Po

intencijama beogradskih vlastodržaca imalo se iz školskih udžbenika brisati svo

štivo, koje je, direktno ili indirektno, podsjećalo na nekadašnju samostalnost bo-

sansku, na njezin individualitet, pa bilo u kom obliku, jer ta sjećanja i same insi-

nuacije na ta i takva sjećanja ni u kom pogledu nisu mogle konvenirati zdravoj

‘nacionalnoj misli’ koju sada propagira nacionalni Beograd. Okolnost, pak, da ta

naša uža otadžbina stvarno predstavlja jednu posebnu etničku cjelinu među jugo-

slovenskim narodima i to da je ona u svom vjekovnom zasebnom životu stekla i

vlastitu dušu, pa što više da je i pri oslobođenju ušla u sastav ujedinjenih jugoslo-

venskih zemalja, kao posebna administrativna jedinica po vlastitoj volji, nije im

smetalo u njihovim nastojanjima jer su za ta nastojanja nalazili podrške i kod jednog

dijela samih Bosanaca. Jer po srpskoj nacionalnoj ideologiji, naša uža otadžbina

Bosna i Hercegovina, spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge

nacionalno nepročišćene zemlje, te se zato nameće dužnost svakom nacionalnom

Srbinu, ma gdje se nalazio, da nastoji, da bi se te zemlje i stvarno uklopile u svoj

nacionalni matičnjak, kao sastavni dio njegov. Odatle sukobi i odatle nevolje za sve

one otadžbenike, koji se zanose tom i takvom nacionalnom ideologijom i konse-

kventno tome, koji mirne duše ne podnose da se na tako problematičan način

proigra ugled njihove uže otadžbine Bosne i Hercegovine.”4

Čak i površna analiza jednog tako žestoko intoniranog teksta otkriva suštinske razloge

njegove intelektualne i političke marginalizacije, preciznije rečeno potpune eliminacije iz

javnog života. Njegova karakteristična retorika, u potpunosti lišena demagoškog prizvuka,

kojom je Ćišić iznosio vlastitu argumentaciju jednostavno nije odgovarala partijskoj strate-

giji, koja se više nego očito, s obzirom da je rat tražio širu uključenost, spremala na zauzi-

manje jednog bitno drugačijeg kursa spram duštvenih kretanja u budućnosti.

Suštinski, u partiji je pobijedila kontinuirano prisutna opcija, koja je u Bošnjacima, ali i u

Bosni i Hercegovini, gledala problem, prepreku za ostvaranje starih ambicija, čega je Ćišić

bio duboko svjestan. Partijski vrh u tim pitanjima nije imao jedinstveno gledište, čak niti u

vrijeme Narodnooslobodilačkog rata. “Velike zasluge”, piše Avdo Humo, “za obnavljanje

državnosti Bosne i Hercegovine, pored aktuelnog bosanskog političkog rukovodstva sastav-

ljenog od sva tri bosanska naroda, imaju vođe Narodnooslobodilačkog pokreta Jugoslavije,

Josip Broz Tito i Edvard Kardelj. Nasuprot njima, srbijanski i crnogorski članovi rukovodstva

pokreta Moša Pijade, Sreten Žujović i Milovan Đilas, tome su se suprotstavljali”.5

Na istom fonu se osjećao i nesklad u pitanju identifi ciranja Bošnjaka, kao zasebne na-

cionalne zajednice, što se zorno da primijetiti i u najznačajnijim dokumentima iz rata –

AVNOJ-a i ZAVNOBIH-a. “Politički status naroda, i to pod nazivom ‘Musliman’, koji je

Bošnjacima priznat na ZAVNOBIH-u, uskraćen je na AVNOJ-u. “Bosni i Hercegovini”,

piše Šaćir Filandra, “kompromisno je priznat položaj ravnopravne republike, s tim da su se

Bošnjaci u daljem društvenom razvitku trebali ‘opredijeliti’ između Srba i Hrvata.”6 Ovdje,

naravno, da bi izbjegli moguće nedoumice, treba napraviti malu digresiju, kad je AVNOJ u

pitanju. Naime, Bošnjaci se u samom dokumentu ne spominju, ali su u proglasima, jako,

pa čak i naglašeno prisutni, što je, naravno, presedan.

Što se može zaključiti iz te skoro potpune ideološke nedosljednosti nego da je riječ o

smišljenoj strategiji koja je Bošnjake trebala iskoristiti samo u razdoblju kada je svaki čovjek

Page 18: Bošnjačka Pismohrana

ENES RATKUŠIĆ, PROF.

16 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

bio dragocjen. Dakle, Bošnjaka u odlukama AVNOJ-a – nema, dok ih drugi dokumenti,

proglas narodima Jugoslavije, ali i govori sudionika i te kako tretiraju. “Muslimani ne smi-

ju više biti roba o koju će se nadmetati velikosrpski pljačkaši, (...) pokvarenjaci i izrodi, sve

zbog toga da bi mogli vladati jedni ili drugi Vama svima. I Srbima i Hrvatima i Muslimani-

ma potrebna je iskrena i bratska saradnja da bi Bosna i Hercegovina, kao jedinica u našoj

bratskoj zajednici, mogla napredovati na zadovoljstvo svih, bez razlike na vjeru i stranku”7,

stoji, među ostalim, u navedenom proglasu. Ni prvi čovjek partije Josip Broz Tito Bošnjake

nije zaobišao u svom izlaganju na Prvom zasjedanju AVNOJ-a. “Ova historijska skupština

je dokaz jedinstva naših naroda, Srba, Hrvata, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Musli-

mana...”8 Ivan Ribar je u svom govoru bio još rezolutniji: “Bosna je bila prva koja je ostva-

rila jedinstvo Srba, Hrvata i Muslimana (...) naše divizije junački se bore širom BiH, ali ne

samo zato da oslobode Bosnu i Hercegovinu nego da učine zauvijek kraj zavadama naroda,

hrvatskog, srpskog i muslimanskog, da protjeraju okupatora i unište izdajnike: da Srbi,

Hrvati i Muslimani Bosne i Hercegovine stvore svoje predstavništvo u zajednici sa ostalim

jedinicama federativne i demokratske Jugoslavije u kojoj BiH treba da uzme ono mjesto

koje joj pripada”.9

Na taj fenomen se, govoreći o afi rmaciji Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, u uvodnom

referatu sa osnivanja Kongresa bosanskomuslimanskih intelektualaca u Sarajevu 22. decem-

bra 1992. godine, posebno osvrnuo Mustafa Imamović, a koji podsjeća: “U ratnim uslovima

političko se rukovodstvo NOP-a dosljedno držalo stava da su Bosanski Muslimani poseban

etnički, odnosno nacionalno-politički entitet. To se jasno vidi iz akata AVNOJ-a, političkih

proglasa i članaka vodećih ljudi NOP-a, odluka zemaljskih antifašističkih vijeća BiH, San-

džaka, te Crne Gore i Boke Kotorske. Posebno je to zorno iz odluka Drugog zasjedanja

ZAVNOBIH-a održanog u Sanskom Mostu u ljeto 1944”, ističe Mustafa Imamović. Zaklju-

čuje: “U razdoblju 1946.-1949. komunističke su vlasti povukle i ukinule bosanskomusliman-

sko nacionalno ime priznato u toku NOB-a. Učinjeno je to pod pritiskom, kako se ne bi

povrijedili određeni nacionalni, u stvari nacionalistički, prije svega srpski, interesi prisutni

u BiH i oko BiH već cijelo stoljeće i po”.10

U kontekstu poratnih događanja, odnosno zbivanja oko Bošnjaka i Bosne i Hercegovine,

Ćišićev je istup bio u to vrijeme za vlasti više nego problematičan. Tekst njegove predstavke

koja je dugo vremena skrivana od javnosti, a sam Husaga zbog takvog čina udaljen iz politič-

kog života, suštinski predstavlja skraćenu formu njegove spisateljske djelatnosti, koja je

upravo bila podređena argumentiranom dokazivanju kontinuiteta bosanske državnosti.

Žestina, kojom je Ćišić nastupio na spomenutom skupu, a koji je imao bitno odrediti cjelo-

kupne političke, društvene, ekonomske i kulturne tijekove nove države, bila je posljedica ne

samo njegove iznimne hrabrosti nego i odbijanja da prihvati nešto što je praktički bila svojevrsna

izdaja principa NOB-a. Radikalna promjena stavova čelnih ljudi KPJ za Ćišića je bila svojevrsna

kazna za narod i zemlju kojima je pripadao. O njegovim strahovanjima i sumnjama vezanim za

pripadništvo narodu vidljivo govore i dokumenti do kojih je dolazio i sačuvao ih u osobnoj arhi-

vi. Jedan između njih uistinu je dojmljiv i mogao bi biti predmetom posebne analize. Riječ je

o prijepisu pisma Operativnog štaba NOP Odreda za Hercegovinu, od 18. aprila 1942. godine,

u kome potpisani komandant Petar Ilić, povodom pada Borča u partizanske ruke, poziva ko-

mandanta za ishranu Dušana Aleksića da pobjedu nad “turcima” proslave uz gusle. “Juče sam

posmatrao kako gori Borač. Zamisli, sedam sela u Duboj Vali i na padinama – bukte; “turci” se

uzmuvali ko ajvani, vuku prćiju, a ne znaju kuda. Nikad nisam bio tako veseo u životu”, piše

partizanski komandant Aleksić, uz pozdrav: “Smrt fašizmu – Sloboda narodu!”.11

Page 19: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 17

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Husaga je jasno i glasno u to vrijeme izrazio ono što će tek mnogo decenija kasnije

podvlačiti brojni analitičari ratnog i poratnog odnosa KPJ prema Bosni i Hercegovini i

Bošnjacima. Te kritike, međutim, nisu bile samo preblago intonirane, nego su po nekom

pravilu bile utemeljene na specifi čnoj logici, koja je zapravo afi rmirala stavove da u samoj

partiji postoji jedan demokratski ambijent, zahvaljujući kojem se ideje rađaju, razvijaju i

sazrijevaju. Svi su oni, u ovoj ili onoj formi, suštinski gledano, vlastite poglede samo prila-

gođavali općem trendu glorifi kacije Josipa Broza i partije, kao neprikosnovenih autoriteta

za sva pitanja u tadašnjoj Jugoslaviji, pa i njihove uloge u priznavanju Bošnjaka kao naroda

i Bosne i Hercegovine kao države.

Što se tiče Ćišićevog istupa, pogotovo njegovog protivljenja da glavnom dokumentu

zemlje, u takvom obliku, dade podršku, on je, zahvaljujući odsustvu svake dosljednosti (ili,

preciznije rečeno, upravo dosljednosti partije koja se, vođena idejom o nepogrešivosti, nije

libila ni falsifi ciranja!), sve do danas ostao zaogrnut plaštom misterije. Naime, u ofi cijelnim

zapisnicima nije zabilježeno da je bilo tko glasao protiv prvog Ustava FNRJ.12 Istraživači

tog povijesnog razdoblja su tako stavljeni u nedoumicu. Dokumenti im nisu ponudili opi-

pljiviju argumentaciju da bi mogli konstatirati da je netko od članova Ustavotvorne skup-

štine bio protiv prvog poslijeratnog ustava FNRJ. S druge strane, bili su permanentno su-

očeni sa kuloarskim pričama da je Mostarac Husein Ćišić glasao – protiv.

Suočavajući se sa identičnom enigmom zabilježio sam razgovor sa Safetom Ćišićem, dugo-

godišnjim direktorom Narodnog pozorišta u Mostaru, Husaginim rođakom, koji mi je, mada su

vremena za jednu takvu vrstu opreza defi nitivno prošla, učtivo upozorio da to još uvijek nije za

objavljivanje. Podsjećam, bilo je to u jesen 1995. godine, neposredno uoči okruglog stola o

Huseinu Ćišiću, koji je održan u organizaciji Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Kako je

Safet Ćišić družeći se sa glumcima i književnicima bio veliki prijatelj sa Skenderom Kulenovi-

ćem, a koji je, također, prisustvovao toj čuvenoj sjednici, on mu je jednom prilikom ispričao

sljedeće: “Poslanicima je ponuđen tekst Ustava i rečeno im je da se o njemu izjasne. Kada se

Đilas obratio prisutnima, zbog eventualnih upita odnosno primjedbi, za riječ se javio Husaga i

vrlo jasno ga upitao šta je sa muslimanima. Đilas se odmah uputio za govornicu gdje se zadržao

gotovo dvadeset minuta, stavljajući do znanja prisutnima da je bit novog Ustava rušenje kralja

i proglašenje Republike. Nakon toga poslanicima je sugerirano da se za novi Ustav izjasne na-

čelno. Za načelno prihvatanje Ustava bili su svi, što znači da je on načelno prihvaćen – jedno-

glasno. Nakon navedenog izjašnjavanja nastavljen je rad u klubovima poslanika. Klub poslanika

BiH se, kao i drugi, povukao u posebnu prostoriju. Sastanak je vodio Đuro Pucar, koji je na

samom početku upitao Husagu je li on čuo što govori drug Đilas. ‘Ništa ga ja, brate, nisam ra-

zumio’, odgovorio je Husaga, na šta su se Skender i Hasan Brkić glasno nasmijali. Reagirao je

Pucar, koji ih je ukorio za neozbiljno držanje. Nakon što su poslanici ponovno zauzeli svoja

mjesta, počelo je usvajanje Ustava po točkama. Sve je teklo kako se moglo i očekivati – do po-

glavlja koje je tretiralo nacionalno pitanje. Dizanje ruku bilo je unisono. Ima li tko protiv pitao

je predsjedavajući? Uzgor je bila samo Husagina ruka! On je glasao protiv.”13

Vrlo je vjerojatno da je i Alija Isaković saslušao slično svjedočenje. Da li od Skendera

Kulenovića ili nekog iz obitelji Ćišić, koju je, zbog navedene predstavke posjetio (prihva-

tajući se rada na knjizi O “nacionaliziranju” Muslimana) teško je reći. Međutim, identični

opisi u njegovom uvodniku neodoljivo podsjećaju na Skenderovo svjedočenje, koji on za-

ključuje sljedećim riječima: “Nije teško zamisliti atmosferu u kojoj se razvijala ovakva

ustavotvorna rasprava. Husaga Ćišić, ličnost znatnog liberalnograđanskog pedigrea, nije

popustio u svojem uvjerenju te je prvi Ustav FNRJ usvojen bez njegovog glasa”.14

Page 20: Bošnjačka Pismohrana

ENES RATKUŠIĆ, PROF.

18 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

Kakav zaključak se iz ove dvije oprečne odnosno isključive informacije, zapisnika koji

nisu registrirali glas protiv ili svjedočenja ozbiljnih pojedinaca, može izvesti? Ozbiljnijem

istraživaču Ćišićevog djela daleko primjerenije i vjerodostojnije je Kulenovićevo svjedoče-

nje ili ono koje je, ne otkrivajući izvor, zabilježio Isaković. Ona su, naravno, uvjerljivija od

svih mogućih zapisnika i zabilješki, ma kako to “nezgodno” zvučalo sa stanovišta metodo-

loških premisa u procesu izvođenja validnih zaključaka. Zbog čega? Ne samo zbog eviden-

tne sklonosti svake vlasti da manipulira činjenicama. Nije to, dakako, jedini razlog zbog

kojeg je daleko primjerenije i prihvatljivije vjerovati da je Husein Ćišić uistinu glasao pro-

tiv prvog Ustava FNRJ nego da se u tom pogledu pokolebao. Drugi razlozi su daleko pre-

sudniji za izvođenje takvih stavova. Naime, Husein Ćišić je cijelim svojim djelom svjedočio

nepokolebljivost, u svakom pogledu. Niz činjenica, pored već navedenih, zorno svjedoče o

njegovoj moralnoj i intelektualnoj dosljednosti, nesalomljivom duhu koji ga je krasio.

U vrijeme strahovlade NDH u Mostaru tijekom 1942. godine, Ćišić inicira potpisivanje

čuvene rezolucije, kojom su bošnjački prvaci grada Mostara, ugledni intelektualci i građani,

osudili ustaška zlodjela. Da u tom pogledu nije imao bilo kakvih kalkulacija on je taj doku-

ment prvi potpisao. Vlastitu nepotkupljivost dokazuje i čin vraćanja Džafera Kulenovića,

Pavelićevog glavnog čovjeka za “muslimanska pitanja”, sa kućnog praga. Na sličan način je

prošao i general Ambrosi, rođak italijanske kraljevske porodice, koji je Ćišića, također,

pokušao pridobiti. Ako je, dakle, u najgorim mogućim vremenima po vlastitu sigurnost bio

spreman prihvatiti takav rizik kao sudbinu, više je nego iluzorno vjerovati da se pokolebao

prilikom izglasavanja prvog ustava nove Jugoslavije. U tom kontekstu, svakako, treba biti

daleko bliži uvjerenju da je zapisnik falsifi ciran, nego vjerovati činjenicama. U razumijeva-

nju određenih povijesnih situacija istraživač uistinu mora reagirati hegelovski i jasno reći:

“Tim gore po činjenice”.

Bosanska autonomija, odnosno njena politička samostalnost, bila je centralna tema svih

njegovih intelektualnih i političkih preokupacija i tko god da ju je dovodio u pitanje Ćišić

bi reagirao u žestokom polemičkom, svojstvenom mu, tonu. U svojim radovima on polemi-

zira sa stavovima manje-više svih autora, koji su tretirali važna politička i kulturnopovijesna

pitanja. Iz tih polemika vidljivo je da se radilo o ličnosti izuzetnog obrazovanja i interesa,

koja pored navođenja manje više svih poznatijih autora sa balkanskih prostora, vlastite

stavove potkrepljuje i citatima Aristotela, Platona, Hegela, Gustava Le Bona itd. O inten-

zitetu zaokupljenosti tematikom bosanske samostalnosti svjedoči i njegova pismena kores-

podencija sa mnogim savremenicima, naročito Safetom Krupićem, ali i sinom Husrefom,

zagrebačkim studentom, koji je s vidljivim očevim žarom, također, angažiran u borbi za

autonomnost Bosne i Hercegovine. U tim pismima Husref ga obavještava koliko je ta ide-

ja zaživjela među studentima.15

Aspiracije prema Bosni, naravno, nisu dolazile samo sa njene istočne nego i zapadne

strane. Ćišić je u svom stilu novembra 1939. godine reagirao i na opservacije Bariše Smo-

ljana, ministra bez portfelja, zbog njegovih opservacija o sporazumu Cvetković-Maček. “Mi

Bosanci i suviše iskustva imamo sa izljevima bratske ljubavi te vrste, jer odavo opažamo da

se naša sirotica Bosna za tri koplja ulegla pod ljubavnim zagrljajem samozvanih naših oslo-

boditelja s Istoka, pa nam ne ide u račun da još jednom sličnu probu napravimo i sa braćom

sa Zapada”, navodi Ćišić. Te dodaje: “Mi iz istorije znamo da naša uža domovina Bosna iz

davnih i pradavnih vremena teži svojoj samostalnosti; da je pod Ninoslavom, nakon teških

i krvavih borbi sa Arpadovićima i Nemanjićima bila rasparčana i podjarmljena, da je pod

Kotromanom ponovo uspostavljena u svoje prvobitne granice; da je pod Tvrtkom bila doš-

Page 21: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 19

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

la do zamjerne veličine svoje; da je na koncu nadživila svoje državne tvorevine Južnih

Slovena, naime, državne tvorevine Krešimirovića i Zvonimirovića, kao i Nemanjića, Mrnjav-

čevića, Hrebeljanovića, Brankovića, i tutikvanti, te da je pod dugotrajnom osmanlijskom

vladavinom uvijek živjela posebnim životom kao posebna administrativna jedinica. Ona je

kao takva ulegla u sklop ujedinjenih zemalja Kraljevine Jugoslavije, a to naši prijatelji i s

desne i s lijeve strane ne smiju smetnuti s uma”.16

Mada naprijed navedeno predstavlja samo djelić jednog iznimnog opusa, nije teško

zaključiti da je uistinu riječ o jednoj za naše prilike i neprilike neuobičajenoj intelektualnoj

pojavi. Ne samo zbog činjenice što njegova razmišljanja djeluju toliko suvremeno, da ih je

moguće čitati i razumijevati u kontekstu sadašnjih povijesno-političkih kretanja, nego

prije svega činjenice što je svaki njegov intelektualni stav bio ujedno i njegovo životno

opredjeljenje, što je, mora se priznati, kod njegovih suvremenika, ali i onih koji će doći

poslije njega, bila rijetka pojava. Među ljudima iz politike, posebno. Zbog toga se i moglo

dogoditi da jedno ovako djelo ostane izvan domašaja naučnog interesa, jer je autor tog

djela očito bio veliki nesporazum u političkom životu, “persona non grata”. Zbog svega

rečenog nisam se, u predgovoru njegovoj knjizi pod naslovom Postanak i razvitak grada Mo-stara, ustručavao zapisati da se bez imalo straha od eventualne nedosljednosti može kon-

statirati da većina današnjih bošnjačkih političara u našoj zemlji nije dostojna ni da spome-

ne njegovo ime a kamo li da se s njim usporedi.17 Naravno, takva kvalifi kacija ne bi značila

ništa više od javnog izricanja stava, ali samo pod uvjetom da je sadašnje stanje vezano za

državno-pravni status Bosne i Hercegovine drugačije. Ali, kako je stanje u tom smislu, u

najmanju ruku, neizvjesno sa stanovišta njene budućnosti držim da bi se ovakva vrsta upo-

zorenja morala uzeti daleko ozbiljnije. Bosna danas, možda više no ikad, imperativno za-

htijeva i naprosto vapi za autoritetima, intelektualno-moralnim profi lima Ćišićevog kova.

Bilješke 1 Kopija Ćišićeve predstavke Predsjedništvu skupštine naroda Ustavotvorne skupštine iz osobne pismohrane. 2 Isto. 3 Tekst Ćišićeve predstavke predstavlja najilustrativnije dijelove njegovog rukopisa pod naslovom Bosanskohercegovački Muslima-

ni i bosanska autonomija, Mostar 1991. Izdanje Preporoda. 4 Isto. 5 Omer Ibrahimagić, Državno-pravni razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, str. 52. 6 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sarajevo 1998., str.189. 7 Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Svjetlost, Sarajevo 1972., str. 59. 8 Nijaz Duraković, Prokletstvo Muslimana, Sarajevo 1993., str. 122. 9 Isto, str. 122. 10 Bošnjačko pitanje, Pres centar AS BiH, Sarajevo 1995., str. 15. 11 Kopija pisma Operativnog Štaba NOP Odreda za Hercegovinu iz osobne pismohrane. 12 Omer Ibrahimagić, Bosna i Bošnjaci između agresije i mira, Kalem, Sarajevo 1998., str. 299. 13 Iz moje bilješke razgovora sa Safetom Ćišićem. 14 Alija Isaković, O “nacionaliziranju” Muslimana, Globus, Zagreb 1990., str. 18. 15 Fotokopije Husagine korespodencije sa Husrefom iz osobne pismohrane. 16 Omer Ibrahimagić, navedeno djelo, str. 292. 17 Iz predgovora knjizi: Husein Ćišić: Postanak i razvoj grada Mostara, IC štamparija Mostar i “Obzorja”.

Page 22: Bošnjačka Pismohrana

20 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

DR. SC. FAHRUDIN NOVALIĆ

Dr. sc. Fahrudin Novalić

Ćišić i identitet Bošnjaka

Ćišićeva ideja bošnjaštva i, neodvojivo od njega, ideja državotvornosti Bosne i Herce-

govine – disidentske su ideje projektnog identiteta Bošnjaka i zemlje im Bosne i Hercego-

vine. Oba identiteta razvijaju se iz Ćišićeva identiteta otpora tadašnjem diskriminirajućem

odnosu vrhovne vlasti u Bosni i Hercegovini i Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslavi-

ji prema nacionalnom identitetu Muslimana.

Ćišić je bio i inicijator i subjekt-akter priznanja i razvoja nacionalnoga identiteta tadaš-

njih Muslimana, danas Bošnjaka, i autonomije Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, tako

se samoodnosio u modernom vremenu – bio je subjekt-akter moderniziranja – oblikovanja

nacionalnog identiteta Bošnjaka i autonomije Bosne i Hercegovine. Takvo samoodnošenje,

koje se u modernom vremenu bezuvjetno reproducira, G. W. F. Hegel naziva subjektivnost,

a objašnjava ga slobodom i ref leksijom. Ponajprije, riječ je o prevladavanju subjektnocen-

triranoga uma (Jürgen Habermas). Svoju subjektivnost Ćišić je iskazao i u djelovanju u

Pokretu za vjersko-prosvjetnu autonomiju za vrijeme austrougarske vlasti u Bosni i Herce-

govini. S obzirom da je ideja modernosti neodvojiva od ideje racionalizacije, subjektiviza-

cije i demokracije, moderniziranja Muslimana/Bošnjaka i autonomne državnosti Bosne i

Hercegovine nije bilo, nema, niti može biti bez:

1. Kritike nepriznavanja – negiranja nacionalnoga identiteta Muslimana/Bošnjaka.

2. Individualizacije Muslimana/Bošnjaka.

3. Autonomnog djelovanja Muslimana/Bošnjaka, i

4 Autonomije Bosne i Hercegovine.

Sve se to očitovalo i u Ćišićevu otporu socijalno-političkom kolektivizmu tadašnje

vlasti, kao i u eksplicitnoj ili implicitnoj kritici konformizma, političke dezorijentacije i

pasivizacije tadašnje muslimanske inteligencije i tzv. muslimanske intelektualne elite.

Prema Maxu Weberu bez intelektualizacije nema ni modernizacije.

Ćišićevo shvaćanje dva navedena projektna identiteta, kao i svakog projektnog identi-

teta, sadrži prospektivnu odgovornost – odgovornost za budućnost – za njihovu ulogu,

opstanak i razvoj. Projektni identitet podrazumijeva udruživanje i javno zajedničko djelo-

vanje s ciljem da se loša rješenja u društvu zamjenjuju boljima. Nažalost, mnogi su tadašnji

Muslimani bili nekritički konformisti, pa je Ćišić, manje ili više, ostao usamljen.

Očito je da se Ćišić zanimao za širi spektar aktualnih tema i problema njegova doba,

kao što su – autonomija, sloboda, nacija, državnost, socijalni pokret. Osim djela ostalih

autora, čuli smo da je Ćišić proučavao djela Aristotela i Platona. Poznato je i njegovo zani-

manje za društveni položaj žene Bošnjakinje, a što je, nesumnjivo, neodvojivo od projektnog

identiteta Bošnjaka i projektnog identiteta Bosne i Hercegovine. Osim ostalih subjekata-

aktera moderniziranja u Bosni i Hercegovini, Ćišićev suvremenik bio je i reis Džemaludin

Čaušević – istaknuti reformator i prosvjetitelj, posebice u području vlastitoga vjerskog

djelovanja. Obojica su shvaćala tradiciju kao afi rmaciju odgovorne slobode izbora, te njezi-

nu vrijednosnu recepciju, a nikako kao puki tradicionalizam.

Page 23: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 21

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Doc. dr. sc. Vedad Spahić

Literarizacija povijestiu historijskoj publicistici

Huseina Ćišića

Otkriće neslućenih bliskosti između historiografske i literarne naracije, kao jedna od

važnih akvizicija poststrukturalističke teorije, pojačalo je interes za decenijama od akadem-

ske huma nistike uredno ignoriran, katkad i neuvjetno bagateliziran žanr historijske publi-

cistike, čije se diskurzivno polje, u novom ozračju, ukazalo kao prirodno mjesto dodira pa

i savezništva dviju disciplina još od Aristotela suprotstavljenih uvjerenjem u nepomirljivu

dihotomiju svojih predmetnih područja – povijesti koja se bavi onim što se dogodilo i knji-

ževnosti koja se ori jentira ka onome što se moglo dogoditi. Knjiga Huseina Ćišića Mostar u Herceg-Bosni pripa da baš tom vidu diskurzivne prakse koji se može podvesti pod široku

žanrovsku odrednicu historijska publicistika a u kome manje ili više beskonf liktno koegzi-

stiraju referencijalno i modalno, dokumentarno i fi kcionalno, analitički razloženo i simbo-

lički sublimirano. Upravo je taj hibridni diskurs bio najprikladniji za ovaploćenje piščeve

namjere da nam povijest pre doči kao pripovijest, ili, kako sam kaže, “čitaocima dadne

zgodna štofa da kroz sadržinu priča kojima su se decenijama građani Mostara opajali i koje

su sastavni dio njegov, upoznaju i duh bez kojeg bi im mnoge činjenice iz istorije našeg

grada bile neshva tljive”.

Ćišićeva knjiga je u popularnoj formi, s mnoštvom literarnih epizoda, umetaka i ekskursa

te dijaloško-polemičkih dionica, ispričana povijest grada Mostara. Osnovnu lokalnu liniju

povi jesnog pripovijedanja autor široko i prilično svrsishodno kontekstualizira u okvire osman-

ske i evropske povijesti. Ponekad nam, doduše, zamašni obuhvat povijesne događajnosti

izgleda kao neko razmetanje erudicijom, ali je takav pristup, očito, u vezi sa piščevim uvje-

renjem da je bosanski prostor u tom razdoblju iznimno referentan za razumijevanje ključnih

procesa evropske povijesti, poglavito tzv. Istočnog pitanja. Interes, naravno, ostaje na Mosta-

ru koji je za Ćišića bedem morala, viteštva i patriotizma u prilog čemu trebaju posvjedočiti

svi sadržaji knjige i sva oružja s kojima je autor raspolagao. Na prvom mjestu historiografska

vjerodo stojnost. O autorovoj informiranosti i daru za sintetičko opserviranje političkih i druš-

tvenih prilika pohvalno su mišljenje dali i ugledni historičari poput Ahmeda S. Aličića. Osta-

li ele menti Ćišićeva spisateljskog profi la nisu popudbina koju tradicionalna historiografska

meto dologija begeniše, a tu prije svega mislimo na konceptualizam, ostrašćenost i sklonost

ka lite rarizaciji. Fetišizacija polazišne teze, u ovom slučaju o Mostaru kao olimpu vrline i

uzoritosti – nužno je vodila “f leksibilnijem” i selektivnijem, ponekad gotovo odvjetničkom

odnosu spram dostupne građe i njene interpretacije, a emotivno unošenje širilo metodološku

slijepu mrlju i pothranjivalo povjerenje u konceptualno dizajniranu sliku prošlosti kao činje-

ničnu istinu. Ali, ta faktografska istina najčešće i nije univerzalna istina. Tragajući za njom

Ćišić je, autodidaktički, decenijama prije nego će to postati trend u humanističkim discipli-

nama, izabrao pravi put – spoznati duh Mostara. Ishod tog pothvata je knjiga koju karakteri-

Page 24: Bošnjačka Pismohrana

22 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

DOC. DR. SC. VEDAD SPAHIĆ

ziraju dva oprečna i po efektima suprotna diskurzivna fenomena: u naslovu naznačena litera-rizacija povijesti i njoj proturječna historizacija književnosti. Elementi literarizacije uočljivi su na

dva nivoa – implicitnom i intencionalnom. Implicitna je u onoj mjeri koliko sam po sebi

publici stički stil šuruje sa različitim vidovima fi gurativnosti prilagođenim širokom krugu

recipijenata različitog obrazovanja, a intencionalna u onim dionicama knjige kada autor svje-

sno beletrizira povijesne događaje, impostira fi kcionalne sadržaje koji funkcioniraju kao sa-

mostalne prozne cjeline (pripovijesti, novele i predaje) ili koristi pripovijednu tehniku skaza

pripisujući priča nje pripovjedaču iz naroda čiji pučki način govorenja i mišljenja baca poseb-

no svjetlo na stvari o kojima govori.

Primjeri Ćišićeve upotrebe fi gurativnih izraza brojni su i različiti, ali, što je važnije,

prikladni i funkcionalni. Nekada su to svježe, gotovo poetske metafore. Nadahnuto pisanje

o starim mostarskim džamijama krase zapažanja poput onog o pozlaćenoj jabuci na kubetu

Ćejvan-ćehajine džamije, koja se “stalno došaptavala sa suncem”. S druge strane, komuni-

kativnost i ekspresivnost Ćišićev stil zahvaljuje frekventnoj upotrebi kolokvijalnog idioma.

Mostarske junake, primjerice, naziva naleticama, nahericama, ukoljicama; razbijenu mle-

tačku vojsku oni će “čičava repa” najuriti preko bosanske granice; i crnogorski brđani su se

poslije primljene porcije batina povukli u svoje škrape; petokolonaško djelovanje dijela

franjevaca je “hajin sko” a vladavina tročlanog vezirskog namjesništva u periodu malodob-

nosti sultana Mahmuda II. odvijala se po onoj Nasrudin-hodžinoj: “Hodža, ne boje te se

djeca! – Pa ni ja djece!”, itd...

U samostalnim pripovjednim cjelinama na djelu je postupak beletrizacije. Za epske

epizode iz povijesti, kakve su krvavi upad Mlećana 1695. godine, podmuklo ubojstvo grad-

skog ajana Mujage Aršinovića i osvetničke akcije njegova brata Nikice po dalmatinskoj

Zagori, te poku šaj smjene ajana Alijage Dadića, Ćišić pronalazi izražajnu mjeru u živoj i

uzbudljivoj literar noj naraciji, dijalozima i monolozima kroz koje može graditi daleko slo-

ženije i psihološki nijansiranije karaktere od onih što ih zdravo za gotovo servira klasični

historiografski diskurs. Beletrizacija se pokazala djelotvornom i u predočavanju nekih za

Bosnu i Bošnjake povijesno važnih pita nja kao što je izbor strategije koja bi bila najadekvat-

niji odgovor realnim prije tnjama po opstojnost naroda u kontekstu planova zapadnih sila

za rješavanje tzv. Istočnog pitanja i s tim u vezi sve očitijeg petokolonaškog djelovanja di-

jela domaćeg nemuslimanskog življa. Dijalog između mostarskog muftije Ali-efendije Ba-

hića i bajraktara Kerima Dvisca predsta vlja u tom pogledu svojevrsno preispitivanje i sa-

mjeravanje oprečnih koncepata suo čavanja sa izazovima povijesne drame, čija je uvjerljivost

u govoru likova koje ne doživljavamo kao glasnogovornike ideja već istinske stvarnim živo-

tom zaokupljene ljude. Da posjeduje osjećaj jezičke smjernosti Ćišić pokazuje i u drugim

primjerima stilski funkcionalne preregistracije diskursa. U romantičnoj ljubavnoj epizodi

Dviščeva ašikovanja s djevojkom Matijom našeg je bajraktara, veli on, “najviše očaravala

njena bujna kosa kestenove boje iz koje su povremeno vrcale neke sitne varnice zlaćanog

sjaja”. Tako je Ćišićeva stilski eklekti čna i tematski razuđena historijska publicistika dala

svoj odgovor na pitanje koliko duha povijesti ima u jeziku pripovijesti.

Nasuprot tome, drugu tendenciju koju smo označili kao historizacija književnosti obi-

lježilo je traganje za golom faktografskom supstancom povijesti, ali na promašenoj adresi

– u knjiže vnim djelima, koja, da paradoks bude potpun, sui generis, kao homolog svijesti

kolektiva, načina mišljenja, ponašanja, izražavanja i ispoljavanja osjećanja, konveniraju

Ćišićevim najplodono snijim nastojanjima da pronikne u viši, duhovni smisao historijskih

tokova. Sevdalinka, mnoštvom svojih lokalnih obilježja, i historijska fi kcija, napose Andri-

Page 25: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 23

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

ćevi romani, svojom neodoljivom referencijalnom iluzijom, zaveli su autora da povjeruje u

historijsku kredibilnost ovih književnih sadržaja. Ćišić pri tom naročito tipuje na sevdalin-

ku koja je temeljito opjevala mostarsku ljubavnu hroniku. Nažalost, reduktivni koncept

etičkog monumentalizma unutar kojeg se povijest shvaća kao resurs čija je upotrebna vri-

jednost u sadašnjosti itekako živa obavezivao je autora da književnu građu podvrgava pozi-

tivističkoj interpretaciji koja uvijek polaže na performativno dejstvo teksta a sevdalinkama

inherentna metafi zička značenja i iskustva ostavlja po strani kao nesvrsihodna u zadatim

utilitarno-pragmatičnim nastojanjima. Posljedica toga je surovo svođenje tropa na referen-

te, poruka na pouke. Sjajnu metaforu o varljivosti ženske ćudi “sadih almu na sred at-mej-

dana” Ćišić će protumačiti kao pogrešnu taktiku nekog siromašnog zaljubljenika koji žele-

ći dragu uvjeriti da će je usrećiti “u nedo staku vlastitog grunta uze razvijati gospodarstvo

na klizavom terenu”. Metaforičko-metonimijska bravura

Nek’ me čeka nek’ se ne udaje.Nek’ mi spremi daha na pamuku,B’jela lica na al-burundžuku,A sevdaha na kamreku zlatnu.gdje predmeti materijalne zbilje koji funkcioniraju, eliotovski kazano, kao objektivni

korelati uzvišenih emocionalnih stanja, biva protumačena u usko referencijalnom ključu

kao traženje “garancije da ga draga nije zaboravila svoga voljenog”, a zbivanja nakon krađe

zlatne jabuke sa kubeta Ćejvan-ćehajine džamije:

Za Aliju jamca ne bijaše,Za Aliju, imamova sina,Za nj se jamči lijepa djevojkaŠećer Hana gradskoga dizdara.objašnjava time da se “jamčevina dizdareve kćeri morala uzeti u obzir, jer joj je otac bio

zapovjednik gradske tvrđave”. Najnemilosrdnija redukcija smisla kompleksnog odnosa

pjesme i zbilje je tumačenje dirljive sevdalinke Kad morija Mostar morijaše, čiju poentu za-

čudne sugestivnosti u kojoj je motiv majčinske ljubavi.

Ne da majka svog jedinka sina,Ne da njega u harem kopati,Neg’ u bašču pod žutu narančutransponiran u mističnu metaforu kontinuiteta života i smrti, Ćišić uprošćuje objašnje-

njem da su mnoge bašče po Mostaru upotrijebljene za hareme, jer je bilo malo ljudi koji su

htjeli da se bave pogrebnim poslovima. Nepravedno bi, međutim, kritiku ove vrste bilo

uputiti isključivo na ime Husage Ćišića kad i danas u Bosni ne mali broj istraživača folklo-

ra pa i same književnosti ne razumije da predmeti imenovani u pjesmi služe samo kao

katalizator čitateljevih emocija i nemaju referencijalnu funkciju. Prvi dio ovoga rada poka-

zao je da je Ćišić prirodu književno sti barem intuitivno shvatao, nesporazum se javio kada

je htio prići racionalno nečemu što, kako kaže Gaston Bašlar, “nije odjek prošlosti”. Doga-

đa se upravo suprotno: sjaj jedne pjesni čke slike izazove odjeke u prošlosti, tako da se ni

sagledati ne može do koje će dubine ti odje ci odzvanjati i gdje će se ugasiti.

Page 26: Bošnjačka Pismohrana

24 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. ADIB ĐOZIĆ

Prof. dr. sc. Adib Đozić

Bosna i Bošnjaci u spisateljskom opusu Huseina Husage Ćišića

UvodPojavom velikodržavnih ideologija u bosanskohercegovačkom susjedstvu i uspostavom

Kraljevine Jugoslavije intenzivira se negiranje društveno-političkog subjektiviteta Bosne i

Hercegovine i njezine etničke i političke kvintesencije – bošnjačke nacije. Zadovoljavanje

izvanbosanskih velikodržavnih političkih apetita i projekata odvijalo se na matrici negiranja

društveno-historijskog i političkog bića Bosne, te negiranja i osporavanja Bošnjaka kao

njezinog etničkog subjekta koji je neodvojivo i neraskidivo povezan i uslovljen, upravo,

Bosnom. Sa uspostavom socijalističke Jugoslavije, Bosni i Hercegovini se vraća ravnopravan

politički status sa ostalim južnoslavenskim zemljama. Kako je poznato, Bosna i Hercego-

vina postaje jedna od šest ravnopravnih republika jugoslovenske federacije. A šta je sa

Bošnjacima? Bošnjaci, pritisnuti dvjestogodišnjom egzistencijom u uvjetima historijske

nužde, nastavljaju živjeti bošnjačko utihnuće. U okvirima bošnjačke političke i kulturne

prakse vlastito historijsko etničko ime Bošnjak, upravo zbog uvjeta historijske nužde (os-

poravanja, negiranja, ratova, velikodržavnih ideologija i projekta, kontinuiranih progona i

genocida), sve više se zamjenjuje jedino dopuštenim i za njih, unekoliko, i prihvatljivim

imenom, Musliman.

Kada je u pitanju socijalno-političko i znanstveno mišljenje između dva svjetska rata,

ali i nakon uspostave SFR Jugoslavije, također, dolazi skoro do potpunog utihnuća uporabe

imena Bošnjak. Jugoslavenska i bosanskohercegovačka socijalno-politička znanstvena misao,

sve do kraja šezdesetih godina dvadesetog stoljeća, uokvirena i određena dogmatskim še-

matizmom vulgarno-marksističke ideologije, ne samo da osporava ime Bošnjak, već i negi-

ra bilo kakvu nacionalnu posebnost Bošnjaka, ostavljajući im mogućnost da se etnički

imenuju Srbima, Hrvatima ili pak, ako to hoće, mogu biti nacionalno neopredijeljeni. Da-

kle, mogli su biti bez nacionalnog imena, mogli su prihvatiti tuđe nacionalno ime (Srbin,

Hrvat), samo nisu mogli biti ono što povijesno jesu – Bošnjaci. Uprkos svih tih političkih i

“znanstvenih” osporavanja i negiranja, u okvirima bošnjačkog socijalnog i političkog mišlje-

nja bilo je autora koji su nedvosmisleno i argumentirano u svom spisateljskom radu ukazi-

vali na neopravdanost osporavanja imena Bošnjak ili pak na neadekvatnost njegove zamje-

ne imenom Musliman. Posebnu upornost i dosljednost u političkoj i znanstveno-spisatelj-

skoj praksi afi rmacije nacionalnog imena Bošnjak, nakon Drugog svjetskog rata, ispoljili su:

Husein (Husaga) Ćišić1, Adil-beg Zulfi karpašić2, Ćamil Avdić3 i Smail Balić4. U ovom radu

istaknut ćemo razumijevanje Bosne i Bošnjaka u spisateljskom djelu Huseina (Husage)

Ćišića, naglašavajući tri značajna pitanja:

a) doprinos metodološkom diskursu prevladavanja stereotipnog interpretiranja bošnjač-

kog nacionalnog identiteta;

b) kritiku vulgarno-marksističkih i nacionalističkih interpretacija bošnjačke nacije;

c) samorazumijevanje Bošnjaka u uslovima historijske nužde.

Page 27: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 25

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

I. Doprinos metodološkom diskursu prevladavanja stereotipnog interpretiranja bošnjačkog nacionalnog identiteta

Da bi osporio dominirajuću ideološku matricu razumijevanja nacionalnog pitanja svoga

vremena, odnosno da bi osporio nastojanja nacionaliziranja Bošnjaka u srpskom, odnosno

hrvatskom nacionalnom smislu, Ćišić ispravno uočava da je potrebno izaći iz vladajućih

ideoloških obrazacaa razumijevanja nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini. On to ek-

splicitno ne kaže, ali iz današnje perspektive teorijskog razumijevanja nacije i nacionalnih

odnosa gledano, jasno je kako Ćišić smatra da je za razumijevanje autentične etničke struk-

ture bosanskohercegovačkog društva i države potrebno napustiti ideologiju jedna nacija – jedna država, ali i ideologiju vulgarnog materijalizma, što on i čini. Doslovce, za shvaćanje

Bošnjaka kao zasebnog, autohtonog i autentičnog bosanskog nacionalnog identiteta, Ćišić

ističe da je potrebno “pitanje drugačije postaviti nego što je do sada postavljano i ja držim

da će nam sve jasno biti k’o na dlanu. Do sada je to pitanje postavljano uvijek tako kao da

je riječ o prilagođavanju našim prilikama jednog tuđeg elementa koji je tek po nekom za-

vičajnom pravu roda i lejleka dospio u našu sredinu, no, koji bi kao takav, po momentalnom

svom biću mogao pojačati šanse revnosnih nacionalista iz srpskih i hrvatskih tabora, te u

izvjesnim spornim pitanjima jednoj ili drugoj strani mogao dati prevagu.”5

Usvajajući novu metodološku matricu mišljenja nacionalnog pitanja, napuštajući tada

dominirajuće dogme velikodržavnog nacionalizma i vulgarnog marksizma, Ćišić služeći se

činjenicama bosanskohercegovačke zbilje uočava kako kaže “da je kod naših Muslimana

posve razvijena svijest o njihovom slavenskom porijeklu, pa sljedstveno tome ne može im

biti nepoznata ni činjenica, da su nesumnjivi ogranak velikog slavenskog naroda i da u et-

nološkom pogledu sa Srbima i Hrvatima čine jednu zajednicu. Tu istinu oni duboko osje-

ćaju, pa je tim zagonetnije njihovo držanje o pitanju tzv. nacionaliziranja njihova u srpskom

ili hrvatskom smislu.”6 Primjećujemo da Ćišić sasvim jasno razlikuje tri etnička (nacional-

na) identiteta u Bosni i Hercegovini i da napušta svoje ranije mišljenje izrečeno 1919.

godine u svom radu Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije. Tamo je tvrdio:

“Mi znamo da smo mi jedno srpsko pleme, koje svoga oružja nije položilo ni u četrnaestom

ni u petnaestom stoljeću.”7 “Bosanci su bez sumnje ogranak stabla srpskog naroda i činje-

nica da su u ovo doba, o kome govorimo, politički fi gurirali kao zaseban narod.”8 Djelo Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija Ćišić je pisao u razdoblju od 1928. do

1945. godine, što upućuje na zaključak da je on svoje ranije (1919.) razumijevanje bošnjač-

kog etničkog bića napustio upravo u razdobljuu od šestojanuarske diktature 1929. godine

pa do kraja Drugog svjetskog rata. Upravo je znanstvena potreba “pitanje drugačije posta-

viti nego što je do sada postavljano” omogućila Ćišiću prevladavanje ili pak napuštanje

vladajuće metodološke matrice mišljenja društva, države i nacije. Istovremeno je ta nova

metodološka matrica mišljenja omogućila Ćišiću da Bošnjake i “bosanštinu” kao autentičan

i zaseban bosanski nacionalni identitet tako i imenuje i da pruži svoj vlastiti doprinos ra-

zumijevanju Bosne, “bosanštine” i bošnjaštva iz njih samih, iznutra, iz vlastite društveno-

povijesne sadržajnosti, a ne izvana, iz dogmatizirane ideologije vulgarnog marksizma i ve-

likodržavnog nacionalizma.

Želeći istaknuti etničku/narodnosnu/nacionalnu zasebnost – individualnost bosansko-

hercegovačkih Muslimana/Bošnjaka/Bosanaca, “isto toliko koliko je imaju Srbi i Hrvati” u

Bosni i Hercegovini, Ćišić piše da sadržaj riječi nacija “obuhvata naciju kao etnografsku i

idejno-političku zajednicu, bez obzira da li se ti zajedničari klanjaju razapetome Gospodu,

Page 28: Bošnjačka Pismohrana

26 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. ADIB ĐOZIĆ

ili Onome kojem takav peh nije mogao pripasti, ili koji se ne klanjaju ni jednome ni drugo-

me.”9 On ne tumači religiju kao faktor nacionalnog individualiziranja, zato tvrdi, misleći

na Bošnjake, da “nas može jedino da privlači jedna zdrava nacionalna misao, koja se ne

ograničava na kojekakvim separatnim prohtjevima pojedinih vjerskih i plemenskih grupa-

cija, misao koja na prvom mjestu obuhvata naciju kao cjelinu.”10 Ispravno ukazujući na je-

dinstveno bošnjačko etničko ime za sve stanovnike Bosne i Hercegovine, bez obzira na

religijsku pripadnost, sve do polovice XIX. stoljeća, Ćišić tvrdi “da prije dolaska nizama u

Bosnu, odnosno, prije zavođenja tzv. tanzimati hajrije (korisnih uredaba) od stane Osmanli-

ja u našim pokrajinama nije bilo spomena ni o srpstvu ni o hrvatstvu među nama.”11

Nastojeći da što eksplicitnije objasni složenu nacionalnu strukturu bosanskohercego-

vačkog društva, on preciznim navođenjem društveno-historijskih faktora, kao što su kul-

turno-politički i vjersko-prosvjetni, objašnjava kako je u historijskom razvoju došlo do toga

da se iz jedinstvenog srednjovjekovnog bosanskog naroda slavenskog podrijetla razviju tri

politička naroda, Srbi, Hrvati i Bošnjaci, koje on najčešće imenuje, tada dominirajućim

imenom, Muslimani.12

II. Kritika vulgarno-marksističkih i nacionalističkih interpretacija bošnjačke nacije

Za znanstveno valoriziranje spisateljskog opusa Huseina (Husage) Ćišića neophodno je i

samog Ćišića, ali i njegovo djelo, promatrati u kontekstu vremena u kojemu je živio, te vla-

dajuće ideologije koja je ne samo određivala sustav vlasti već i sustav/matricu vladajućeg

političkog, društvenog i pojedinačnog mišljenja. Tek kompariranjem Ćišićevog promišljanja

Bosne i Bošnjaka sa tada vladajućim vulgarno-marksističkim ideološkim mišljenjem, koje je

unutar sebe, svjesno ili nesvjesno, inkorporiralo i velikodržavne nacionalističke ideologije,

vidimo koliko Husagino mišljenje u stvari jest ne samo političko neslaganje sa negiranjem

Bošnjaka, već je ono, prije svega, znanstvena kritika vulgarno-marksističkih i nacionalističkih

interpretacija bošnjačke nacije. Da bi se to jasnije uočilo, nužno je da se u najkraćim crtama

upoznamo sa vulgarno-marksističkom ideologijom poimanja nacije, ali i sa stavovima tada

vladajućih jugoslavenskih komunističkih ideologa Moše Pijade i Veselina Masleše.

Nisu samo srbijanski i hrvatski velikodržavni nacionalistički projektanti stereotipno

interpretirali i osporavali bošnjačku naciju. Činjeno je to i iz pozicije vulgarno-marksističkih

dogmi, ali samo na drugoj ideološkoj matrici. U defi niranju pojma nacije iz perspektive

vulgarno-marksističke dogme, na međunarodnom planu, najdalje je otišao Staljin koji je u

potpunosti dogmatizirao ovo pitanje i uspostavio okvirnu defi niciju koja će dugo kao ofi ci-

jelno određenje nacije fi gurirati i na prostorima bivše Jugoslavije. Prema Staljinu, “nacija

je historijski formirana stabilna zajednica ljudi, nastala na bazi zajednice jezika, teritorija,

ekonomskog života i psihičke konstitucije koja se ispoljava u zajednici kulture”. Dajući

ovakvu defi niciju Staljin determinira obilježja i elemente koje treba ispunjavati ili sadrža-

vati da bi jedan narod bio tretiran nacijom.

Na prostorima bivše Jugoslavije, prije i nakon Drugog svjetskog rata, službeno je primje-

njivana Staljinova doktrinarna defi nicija nacije, koju karakterizira, prije svega, “dogmatska

recepcija i aplikacija”. Ta defi nicija “poricala je muslimansku, odnosno bošnjačku nacionalnu

egzistenciju, jer se ona nije nikako mogla, u svim elementima uklopiti u tu defi niciju. Bosan-

skohercegovački muslimani nisu imali, kako je to zahtijevala ofi cijelna defi nicija nacije, na

primjer, ni svoju monoetnički čistu teritoriju, ni svoju nacionalnu čistu državu, ni čistu mo-

Page 29: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 27

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

nonacionalnu reprezentaciju u politici, ni svoje zasebne, jednonacionalne i sekularne insti-

tucije u kulturi i obrazovanju, ekonomiji, ni svoj čisti mononacionalni jezik, i sl.”13

U tom smislu “prema Lenjinovom i Staljinovom određenju nacije, bošnjački narod nije

ispunjavao sve uvjete prema kojima je jedan narod u komunističkoj vizuri mogao imati

položaj nacije.”14 Tome je, svakako, u dobrom dijelu doprinjelo autentično jedinstvo različ-

ja Bosne i Hercegovine. Naime, Bosna i Hercegovina nije autentična po tome što u njoj

živi nekoliko vjersko-etničkih zajednica, njezina autentičnost upravo je, u milenijskom

sedimentiranom “jedinstvu Različja” po mjeri čovjeka Bosne. To jedinstvo razbijaju, od-

nosno izgone Bosnu iz Bosne, nebosanske ideologije (ideologija nacija-država, vulgarno-mar-

ksističke dogme i dr.). Te ideologije su bosanske vjersko-etničke zajednice proglasile su-

verenim nacijama, koje na temelju toga nastoje za sebe priskrbiti određeni stupanj držav-

nosti. Taj redukcionistički diskurs je u velikoj mjeri doprinio zbunjivanju i otežavanju ra-

zumijevanja autentičnog identiteta bošnjačke nacije.

Nacionalni redukcionizam Bošnjaka, prvenstveno iskazan u debosniziranju bosanskih

katolika i bosanskih pravoslavaca, svodeći bošnjaštvo samo na muslimansku komponentu,

producirao je svu kompleksnost bošnjačkog nacionalnog pitanja. Za srpske, odnosno hrvat-

ske nacionaliste Bošnjaci su bili “fundamentalisti” koji su zaboravili da vode podrijetlo od

srpske, odnosno hrvatske tradicije, te da su srpskog, odnosno hrvatskog korijena. Takav

nacionalistički diskurs osporavanja i negiranja bošnjačke nacije u dobroj mjeri naslijedili su

i komunisti. Komunisti poriču nacionalni identitet Bošnjaka svodeći ga na religijsku ili u

najboljem slučaju na kulturnu identifi kaciju, jer se navodno ne mogu uklopiti u povijesne

narode (Srbe, Hrvate, Slovence) kršćanskog porijekla. Uz to moramo istaći da komunistič-

ki pokret nije konzistentan o pitanju bošnjačke nacije. Komunistički pokret u Kraljevini

Jugoslaviji nema jasno određen stav o pitanju Bošnjaka. Bošnjaci se ne tretiraju nacijom,

već etničkom grupom. Za razliku od prijeratnog razdoblja, tijekom Drugog svjetskog rata

Bosna je manje upitna nego bošnjačka nacija. ZAVNOBIH i AVNOJ su proturječni o boš-

njačkom pitanju. Politički status naroda koji je Bošnjacima priznat na ZAVNOBIH-u i to

pod nazivom Musliman, osporen je na AVNOJ-u, dok je u državi Bosni i Hercegovini kom-

promisno priznat položaj ravnopravne republike.

Završetkom Drugog svjetskog rata, u novonastaloj državi, Bošnjaci se moraju nacionalno

“opredijeliti” između Srba i Hrvata. Husaga Ćišić “ne vjeruje da su nepravda i zamka s

‘muslimanstvom’ isključivo stvar AVNOJ-a, ali takvo nominiranje za Bošnjake znači ‘grdno

poniženje’. “Naš svijet nije neopredijeljen u narodnosnom smislu… on je, bez sumnje,

izdanak starih Bošnjaka.” Prema Bošnjacima se i nadalje ispoljavaju stare predrasude i

nerazumijevanja, samo što je sada komunistički izgovor da se bošnjačka nacija ne uklapa u

Staljinovu teoriju nacije. To potvrđuje i stav Moše Pijade koji ističe da se Bosna i Herce-

govina ne smije razumjeti tako da doprinose oblikovanju “bosanske nacije”15. Time je M.

Pijade pokazao “svu lepezu neiskrenosti jednog dijela komunista prema Bosni i Bošnjaci-

ma.”16 M. Pijade tvrdi da “Bošnjaci nisu narod, to ne mogu, niti smiju biti, oni moraju biti

asimilirani.”

I Bošnjake iz Sandžaka nakon NOB-e prevarila je komunistička vlast Jugoslavije. Glavnu

ulogu u tom procesu imao je upravo M. Pijade. O čemu se radi? U Rezoluciji o organizaciji

ZAVNOS-a usvojenoj 20. novembra 1943. godine u Pljevljima piše da “će i Sandžak zauzeti

ravnopravno mjesto među ostalim pokrajinama u Jugoslaviji.” U mnogim dokumentima

NOB-e zajedno se spominju Vojvodina i Sandžak i ističe stav da će imati “punu slobodu” u

odlučivanju o jugoslovenskoj federaciji. Sve do februara 1945. godine. Sandžak se izgrađivao

Page 30: Bošnjačka Pismohrana

28 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. ADIB ĐOZIĆ

kao posebna politička jedinica u novoj Jugoslaviji. Postojali su oblasni organi vlasti, oblasne

vojne jedinice, društveno-političke institucije. Kada je 1945. godine rješavana sudbina San-

džaka namjeravalo se Sandžak pripojiti u cijelosti Srbiji ili Crnoj Gori, te ga cjelovitog saču-

vati u okviru Jugoslavije. “U dokumentima se ne predviđa mogućnost vezivanja Sandžačke

oblasti sa susjednom Bosnom i Hercegovinom. U traženju najbolje (ne i za Sandžak, op. A.

Đ.) konačne solucije prevladalo je shvatanje da Sandžak, kao politička zajednica ne treba

postojati, a njegova teritorija se treba podijeliti između Srbije i Crne Gore.”17 Uloga M. Pija-

de u izgradnji unutrašnjeg uređenja nove Jugoslavije i u tom sklopu rješenja problema San-

džaka bila je značajna. Kada je na petoj sjednici Predsjedništva AVNOJ-a, održanoj 24. febru-

ara 1945. godine, obrazlagao prijedlog rješenja KNOJ-a o budućem položaju Sandžaka u ju-

goslovenskoj federaciji M. Pijade je rekao: “Pitanje Sandžaka u toku narodnooslobodilačke

borbe moralo je biti riješeno stvaranjem posebne jedinice... iz posebnih političkih i vojnih

razloga...”. “[...] danas je situacija već takva da više nema razloga za to da Sandžak i dalje

ostane samostalna autonomna jedinica.”18 Pišući o historijskom značaju AVNOJ-a M. Pijade

bilježi: “On je likvidirao Novopazarski Sandžak kao tursku administrativnu jedinicu.”19 I

zaista, u pismu Predsjedništva AVNOJ-a Izvršnom odboru ZAVNOS-a od 21. februara 1945.

godine piše: “Uzimajući za osnovu granice između Srbije i Crne Gore kako je ona bila utvr-

đena posle Balkanskog rata u 1912. godini, AVNO Sandžaka doneće odluku da se povrati

stanje od 1912. godini te da se delovi Sandžaka vrate Srbiji odnosno Crnoj Gori, to znači

prema granici od 1912. godine da Srbiji pripadaju srezovi: Pribojski, Zlatarski, Mileševski,

Sjenički, Deževski, Štavički, a Crnoj Gori srezovi: Pljevaljski, sa bivšom Boljaničkom, Bjelo-

poljski sa bivšom Lozanskom, i Beranski sa bivšim Rožajskim.”20

U prvom Ustavu iz 1946. godine Bosna i Hercegovina je republika ravnopravna drugim

republikama jugoslavenske federacije, dok se Bošnjaci ne spominju ravnopravno s ostalim

jugoslavenskim narodima: Srbima, Hrvatima, Crnogorcima, Slovencima i Makedoncima.

Husaga Ćišić, narodni zastupnik iz Mostara, zahtijeva da se Bošnjacima prizna status na-

cije, te da se bošnjačka nacionalnost pod imenom Bošnjak obilježi posebnom buktinjom u

grbu savezne države Jugoslavije. Ćišić je, zasigurno, već tada osjetio da srpski nacionalisti

posredstvom komunističke partije nastavljaju s predrasudama prema Bošnjacima. Sličan

zahtjev uputio je i Muhamed Hadžijahić Edvardu Kardelju i Avdi Humi, “tražeći uvažava-

nje nacionalnosti Bošnjaka”.21 Komunisti, opterećeni predrasudama prošlosti, nastavljaju

staru srpsku nacionalističku politiku osporavanja i negiranja Bošnjaka s ciljem podjele

Bosne i Hercegovine. I sve to pod izgovorom da se bošnjačka nacija ne uklapa u Staljinovu

teoriju nacije. Dogmatski sljedbenici vulgarno-marksističke Staljinove teorije nacije bili su

u komunističkom pokretu Jugoslavije Moša Pijade i Veselin Masleša.

V. Masleša je eksplicitan kada je riječ o negiranju bošnjačke nacije, te tvrdi “da musli-

mani Bosne i Hercegovine nisu nacija, oni stvarno nemaju ni jedno od objektivnih potreb-

nih svojstava koja čine naciju, a nemaju ni subjektivne svijesti, logične posljedice objektiv-

nih svojstava – o sebi kao naciji. Muslimani nemaju svoga jezika.”22 Jasno je da se ovdje kod

V. Masleše radi o stereotipnom interpretiranju bošnjačke nacije koje je određeno vulgarno-

marksističkom ideologijom.

Esad Zgodić spram specifi čnosti percepcije bošnjačke nacije eksplicitno će reći da “ove

teze implicitno imaju u vidu ovu ili onu defi niciju nacije pa onda, tretirajući je kao apso-

lutni kriterij, ono spram nje u povijesnom razvoju Bošnjaka odstupajuće uzimaju kao izraz

i potvrdu, navodne zakašnjelosti u njihovu nacionalnom uobličavanju. Tvrdimo suprotno:

…pa ona (bosanska nacija) i mimo njih, iznuđuje svoje priznanje, upravo ono, uzmimo

Page 31: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 29

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

hipotetički za trenutak relevantnost tih defi nicija, odstupajuće i u odnosu na etablirane

defi nicije nacije i u odnosu na eurocentrične modele nacionalnog formiranja o kojima,

inače, te teorije i defi nicije govore, nije nikakav dokaz o zakašnjelosti, nego ulazi u konsti-

tutivne elemente uobličavanja bošnjačkog nacionalnog individualiteta. Ako, dakle, Bošnja-

ci u svom povijesnom razvoju ne ponavljaju povijesni razvoj zapadnoevropskih nacija ili ako

taj razvoj ne korespondira sa apstrakcijama kakve su defi nicije nacije – nikako ne znači da

nisu nacija ili da pripadaju krugu zakašnjelih nacija.”23

I dok je nezadovoljstvo Bošnjaka u Kraljevini Jugoslaviji izraženo u vidu nacionalnog

nepriznavanja (uz istodobno priznavanje vjerskog identiteta) donekle i “razumljivo” kada

se zna da je ta Jugoslavija bila izraz ideje velike Srbije, “nerazumljivim se čini nepriznava-

nje Bošnjaka poslije Narodnooslobodilačke borbe.” Dokumenti ZAVNOBIH-a, AVNOJ-a

i cjelokupnog tijeka NOB-e, uvažavali su i afi rmirali zasebnost Muslimana kao ravnopravnog

naroda sa Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovina. “Muslimani su u NOR-u ravnopravno

tretirani sa Srbima i Hrvatima u Bosni i Hercegovini, odnosno sa svim narodima u Jugosla-

viji”24, čemu je, prije svega, doprinijela praktična politika Josipa Broza Tita. Govoreći o

značaju narodnooslobodilačke borbe, Tito Muslimane (Bošnjake) ravnopravno tretira s

ostalim jugoslovenskim narodima, govoreći da bi narodnooslobodilačka borba “osim oslo-

bođenja Jugoslavije, značila u isto vrijeme oslobođenje Hrvata, Slovenaca, Srba, Makedo-

naca, Arnauta, Muslimana itd.”25 No, odmah poslije završetka Drugog svjetskog rata, u

novonastaloj državi se prema Bošnjacima pokazuju stare predrasude i nerazumijevanje i

njih se dovodi pred svršen čin nacionalnog opredjeljivanja. U prvom Ustavu iz 1946. godi-

ne Bošnjaci se ne spominju ravnopravno sa ostalim jugoslovenskim narodima: Srbima,

Hrvatima, Crnogorcima, Slovencima i Makedoncima. Jugoslavija je defi nirana kao država

pet naroda i šest republika. “Oni poslije rata jednostavno ‘zaboravljaju’ BiH, a posebno

muslimane, oni nisu uvršteni u buktinju novog grba, ofi cijelno se govori o samo pet nacija

u Jugoslaviji, njihova tradicija, kultura i ukupna društveno-politička uloga se minorizira i

ignoriše i oni su ponovo, po ko zna koji put, u situaciji da se nacionalno opredjeljuju.”26

Usprkos svim tim osporavanjima Bošnjaci su, imenujući sebe Muslimanima i “opredje-

ljujući se” kao “neopredjeljeni” ukazali na svoju posebnost. Čini to u ime Bošnjaka narod-

ni poslanik Husein (Husaga) Ćišić, bivši gradonačelnik Mostara, u prigovoru koji je uputio

Predsjedništvu Ustavotvorne skupštine u Beogradu 18. januara 1946. godine.27 Međutim,

ovaj apel je ostao usamljen i uzaludan, jer oni koji su odlučivali bili su opterećeni predra-

sudama prošlosti, a u tretiranju i razumijevanju nacionalnog pitanja polazili su od tada

“vladajuće” Staljinove teorije nacije. Dogmatski sljedbenici vulgarno-marksističke Stalji-

nove teorije nacije bili su u komunističkom poretku Jugoslavije Moša Pijade i Veselin

Masleša. Masleša je još 1942. godine, analizirajući “muslimansko pitanje”, ustvrdio da

muslimani Bosne i Hercegovine ne samo da nisu posebna nacija, već nisu ni posebna et-

nička grupa.28 Pijade, obrazlažući nacionalne oznake prilikom popisa stanovništva 1948. i

1953. godine, ističe da izraz “musliman” nema nikakve veze sa pitanjem narodnosti.29

Popis stanovništva Bosne i Hercegovine iz 1948. godine za Bošnjake ili, kako su tada

zvanično tretirani kao vjerska grupa – muslimani, ostavio je sljedeće mogućnosti nacional-

nog izjašnjavanja: “Srbin-musliman,” “Hrvat-musliman,” “Makedonac-musliman” ili naci-

onalno “neopredijeljen”. Rezultat je bio: nacionalno “neopredijeljenih” bilo je 778.403,

“Srba-muslimana” 71.991, “Hrvata-muslimana” 25.295 osoba. Iz toga proizlazi da su mu-

slimani, iskazujući nacionalnu ‘neopredijeljenost’ – kao tada jedinu mogućnost osim izjaš-

njavanja za srpstvo i hrvatstvo, prema popisanom upitniku – ustvari potvrdili svoju musli-

Page 32: Bošnjačka Pismohrana

30 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. ADIB ĐOZIĆ

mansku etničku posebnost, a nikako ne nacionalnu ‘neopredijeljenost’.30 Tada su Bošnjaci

kroz formu ‘neopredijeljenosti’ kao izraza društveno-političke nužde iskazali uistinu svoj

zasebni i autentični nacionalni sadržaj, ne prihvatajući nacionalno ime Srbin i Hrvat. “Time

se došlo do paradoksalne situacije u kojoj su Muslimani, objektivno, u odnosu na sve druge

etničke grupacije u Jugoslaviji, bili tretirani kao građani drugog reda.”31

U popisu stanovništva 1953. godine Bošnjacima se nacionalna kategorija “Jugosloven-

neopredijeljen” ili opredijeljenost za srpsku odnosno hrvatsku naciju nudila kao jedina

mogućnost. Bošnjaci se opredjeljuju kao “Jugosloveni-neopredijeljeni”. Po popisu iz 1953.

godine u Bosni i Hercegovini Bošnjaka opredijeljenih kao “Jugosloveni-neopredijeljeni”

bilo je 891.000.32 “To popisno ‘izluđivanje’, pojmovna i terminološka zbrka se nastavlja.

Tek u popisu stanovništva iz 1961. godine uvodi se kategorija Musliman (etnička pripad-

nost).”33 Ovakva zvanična politika o nacionalnom pitanju na državnoj razini rezultat je

politike vrha KPJ.34 Rezultat takve politike jest da u federalnom partijskom vrhu nije bilo

niti jednog Bošnjaka. Analizirajući uzroke “za raspolućene Muslimane” Nijaz Duraković

ističe svu složenost društveno-historijskih i političkih uvjeta u samorealizaciji bošnjačkog,

kao muslimanskog, nacionalnog identiteta. Među odlučujuće faktore raspolućenosti Mu-

slimana, Duraković ističe:

– dosljednu primjenu tada važeće Staljinove teorije nacije,

– stare etničke predrasude,35

– centralistički društveno-politički sistem i etatističku ekonomiju.36

Opravdano je postaviti pitanje zašto se tada SKJ-SKBIH, kao nosilac vladajuće ideološ-

ke i političke moći, opredjeljuje za nacionalno ime Musliman, umjesto Bošnjak, kada se sa

sigurnošću može konstatirati da nacionalno ime Bošnjak u to vrijeme nije bilo nepoznato.

Nije bila nepoznata politička aktivnost koju je vodila bošnjačka liberalno-demokratska

emigracija37, zalažući se za bošnjačko nacionalno opredjeljenje “bosanskohercegovačkih

Muslimana”.

Zanimljiv stav o tom pitanju iznosi Smail Balić, koji kaže da “uza svu snagu argumena-

ta koji su iznešeni u korist priznanja treće nacije u Bosni, ima se dojam da je novopridošlo

ime u spektru jugoslovenskih nacija prihvaćeno tek iz nedoumice. Očito se pristalije ime

“bošnjaštvo” izbjeglo kako se bosanska državnost ne bi, zabunom kod stranaca ili naciona-

lističkom navikom kod domaćih, pripisivala samo tom bošnjačkom, muslimanskom elemen-

tu.”38 Bez obzira na raznovrsnost mnogobrojnih namjera, dilema i odgovora samih Bošnjaka

i onih koji Bošnjake u narodnosnom smislu imenuju Muslimanima, s punim pravom Šaćir

Filandra tvrdi da “nacionalno ‘muslimanstvo’ ili muslimani s velikim ‘M’ jest oblik i stupanj

razvoja bošnjačke nacionalne ideje i nacionalnosti Bošnjaka, nezaobilazan u povijesnom

stasanju bošnjačkog narodnog bića i, objektivno sagledavajući kontekst u kojem je ostvaren,

treba reći da je i oblikom i stupnjem on bio veliki korak naprijed.”39

III. Samorazumijevanje Bošnjaka u uvjetima historijske nužde

Iako nije bio historičar ni po obrazovanju, niti po vokaciji, Husaga Ćišić se u svom bo-

gatom spisateljskom radu, kao po pravilu, bavio i pitanjem kritičkog propitivanja historije

Bosne i Hercegovine. On se pitanjima iz bosanskohercegovačke historije nije bavio radi

njih samih, već, prije svega, da ih iz svog načina razumijevanja historije učini jasnijim i

budućim generacijama prihvatljivijim. Ćišić se nije bavio samo historijskim reminescenci-

jama svoga rodnog zavičaja40, mnogobrojnim sadržajnostima iz povijesti Bosne i Hercego-

Page 33: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 31

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

vine, već i pitanjima socijalne pravde, agrarnim pitanjem u Bosni i Hercegovini41, položajem

žene muslimanke u bosanskohercegovačkom društvu42, te pitanjima života, rada i djelova-

nja poznatih bošnjačkih plemićkih ličnosti, kao što su Smail-aga Čengić43 i Husein-kapetan

Gradaščević44. Svjestan egzistencije Bosne i Bošnjaka između dva velikodržavna naciona-

lizma Ćišić ulaže napore da pokaže autonomni razvoj Bosne tijekom njenog višestoljetnog

postojanja. On se, prije svega, trudio da pokaže bosansku duhovnu specifi ku, sa njezinom

cjelokupnom složenošću.45

Autohtonost bosanskohercegovačkih Muslimana (Bošnjaka) Ćišić pokazuje na primje-

ru neuspjelog pokušaja njihovog nacionaliziranja “u srpskom, kao i u hrvatskom smislu.”46

“Naš je Musliman na sva dosadašnja pokušavanja u tom smjeru ostajao i ostao savršeno

ravnodušan, ne pokazujući ni najmanje volje da napusti pozu zagonetne sfi nge, koju je saobra-

zno tome već davno zauzeo.”47 Ova odrednica Bošnjaka da se nalaze u pozi zagonetne sfi nge je vrlo karakteristična i autentična simbolička karakteristika u socijalnom i političkom

bošnjačkom samomišljenju kao zasebne etničke grupe u Bosni i Hercegovini. Smatram da

Ćišić ovim stavom izražava povijesnu bošnjačku domišljenost, životni vitalitet na nivou

kolektivnog aktivizma, da u uslovima historijske nužde48 u kojima Bošnjaci žive od druge

polovice XIX. stoljeća iskažu svoju samobitnost i zasebnost u odnosu na nacionalne pokre-

te i ideje koje dolaze iz bosanskohercegovačkog susjedstva. “Zašto je to tako?”, pita se

Ćišić i odmah daje odgovor koji u sebi sadrži životnu fi lozofi ju kako preživjeti kao društve-

no-povijesna zasebnost u uvjetima surove historijske nužde uzrokovane primjenom ideo-

logije nacija-države, koja je neprimjenljiva na višestoljetno bosansko biće multilateralizma

kao bosanskog “jedinstva različja”. Evo tog Ćišićevog odgovora: “On (bosanskohercegovač-

ki Musliman/Bošnjak, op. A. Đ.) svojom zagonetnom pozom pravi utisak na svoju okolicu

kao da ga se to ništa ne tiče.” Na ovakav odnos Bošnjaka prema sebi u vremenu kada ih

nacionalne ideologije pokušavaju asimilirati pokušavani su dati različiti odgovori. Ćišić ih

sistematizira u tri grupe49 i odmah konstatira da su svi “neosnovani i njihovi autori, jamač-

no, i ne slute da bi, upravo zbog tako neosnovanih zaključaka, oni u očima naših Muslima-

na mogli izgledati daleko smješniji i od njihovih zaključaka.”50 Argumentirano osporavaju-

ći svaki od naprijed navedenih uzroka Ćišić autore nacionaliziranja Bošnjaka kvalifi cira kao

“neznalice”, ignorante koje krasi neznanje ili pak “proračunata himbenost”. Nakon preci-

zno iznesenih historijskih, kulturnih, jezičkih, religijskih, te političkih argumenata, kojim

osporava tvrdnje “nacionalnih pionera”, Ćišić daje nedvosmislen odgovor o bošnjačkom

etničkom subjektivitetu duboko ukorijenjenom u žilištu srednjovjekovnog bosanskoherce-

govačkog društva i države. S pravom konstatira da Bošnjaci boreći se za samoodržanje

“skoro osam stoljeća krvare za svoje težnje i svoje JA [....] provlačeći se vjekovno s tim

svojim težnjama između Scile i Haribde, [Bošnjak] jednako nalazi puta i načina da se na

površini održi. Ta, bosanski Muslimani, s pravom računaju da su oni pravi i, ako hoćete,

jedini izdanak onih starih Bošnjana (istakao A. Đ.) koji više stoljeća prije osmanlijske

invazije davahu impulsa cijelom životu u Bosni, te savezno s tim svojataju bosansku prošlost

od dana Kulina bana, sve do druge polovine XIX. stoljeća kao svoju vlastitu prošlost.”51

Osporavajući tvrdnje da su Bošnjaci etnički Turci, Ćišić navodi činjenicu da Osmanlije

prilikom osvajanja srednjovjekovne bosanske države nisu raselili domaće stanovništvo, te

nakon još niza preciznih argumenata52 zaključuje da “mogućnost našeg turskog porijekla

spada skoro u matematične nemogućnosti.”53

Kao što je snagom društveno-historijskih argumenata odbacio interpretacije da su Boš-

njaci etnički Turci, Ćišić sa isto tako ubjedljivom i nedvosmislenom argumentacijom poka-

Page 34: Bošnjačka Pismohrana

32 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. ADIB ĐOZIĆ

zuje da Bošnjaci u etnološkom pogledu nisu ni Srbi ni Hrvati. “Sve beogradske vlade u ne-

kadašnjoj Jugoslaviji bile su po svojoj ideološkoj osnovi srpske, odnosno srbijanske vlade, pa

ukoliko su, ponekad, po obliku imale i drugi izgled, u stvari su redovno reprezentirale srpsku

nacionalnu ideologiju. Zato im je bosanska individualnost bila trn u oku, a riječ Bosanac i

bosanština (istakao A. Đ.) skoro što i pravo svetogrđe! Da bi tim, kako ini misle, egzotičnim

nazivima zadali i smrtni udarac, odredbama su temeljnog zakona, podijelili našu užu otadž-

binu na izvjesne administrativne jedinice i te jedinice (županije) direktno vezali za central-

nu upravu u Beogradu, a nama, nesumnjivom izdanku onih tvrdoglavih i dobrih Bošnjaka

iz Kulinova, Ninoslavova, Kotromanjina, Tvrtkova, Dabišina, Ostojina i Tomaševa doba

ostavili pravo da se zovemo Muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku toga u

svim danim zgodama ospore pravo riječi u nacionalnim i državnopravnim pitanjima uopće,

a napose u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima naše uže domovine Bosne i Hercego-

vine. Ta se tendencija beogradskih vlastodržaca jasno očitovala prilikom podjele naše šire,

a i naše uže otadžbine, na banovine (...) Mi ni kod prvog, ni kod potonjeg slučaja podjele

naše otadžbine nismo došli u obzir, jer, kao anacionalan element, sa svojim egzotičnim i ako

ćete, neukusnim nazivom, nemamo šta tu da kažemo.”54

Braneći “bosanštinu”, kako to Ćišić kaže od “bezočne laži patentiranih nacionalista iz

srpskog i hrvatskog tabora” o navodnoj njezinoj izmišljenosti, “spekulativno-političkom

produktu jednog uglednog stranca”, misli na Benjamina Kalaja, Ćišić ističe da je austrijska

“okupatorska uprava preko svojih Kalaja donijela u Bosnu i izvjesne novitete, no među te

novitete nipošto ne spada i naša bosanština, koju smo mi nasljedstvenim putem od svojih

predaka primili. Našu su bosanštinu austrijske vlasti poznavale i otprije, jer su naši preci

nebrojeno puta imali priliku da im tu svoju bosanštinu podnesu pod nos i da im se u punom

svjetlu prikažu tko su i odakle su. Mi smo se austrijskoj okupatorskoj vlasti, pri njenom

nastupanju u naše krajeve, kao Bosanci (istakao A. Đ.) predstavili i ona nam taj naš gest

[....] nije nikada ni oprostila.”55

Jedan od temeljnih identitetskih sadržaja bošnjačke nacije jest uvjetovanost, neraski-

diva povezanost sa zemljom Bosnom. Upečatljiv primjer navodi i Husaga Ćišić, navodeći

primjer reakcije bošnjačkih prvaka 1737. godine, na preporuku Porte da ne pružaju otpor

austrijskoj vojsci ako napadne Bosnu. Odgovor ajana na Portinu preporuku bio je:”Ako

carska vlada ima zemlje na pretek može je dijeliti kome hoće, ali mi nećemo nikome do-

zvoliti da bez kazne dira u naše granice.”56 Ćišić ukazuje i na samospoznaju bošnjačkog nacionalnog identiteta kroz umjetničko

stvaralaštvo. “Kažu da se duša jednog naroda ogleda u njegovim umotvorinama i da su te

umotvorevine pravo ogledalo duše njegove. Naš je bosanskohercegovački Musliman toliko

toga gradiva dao da svojom obilnošću prelazi sigurno slična gradiva svih drugih elemenata

na Balkanskom poluotoku, pa ne znam zašto ga, bar, ne bismo odatle upoznali. Odatle

ćemo odmah opaziti šta on misli o sebi, i kako on strogo razlikuje svoje od tuđega. On u

svojim pjesmama poznaje samo Bošnjake; Srba i Hrvata u njegovim pjesmama nigdje ni od

lijeka nema.”57

Ovim i mnogim drugim egzaktnim primjerima58, Ćišić eksplicite odbacuje svaki oblik

imenovanja Bošnjaka srpskim ili pak hrvatskim nacionalnim imenom. Istovremeno, on ne

prihvaća nametanje Bošnjacima religijskog imena, kao ni nacionalne neopredijeljenosti. Sve

ove pokušaje nametanja nacionalnog imena on naziva “neukusnim nazivom”. Za Ćišića su

današnji Bošnjaci nesumnjivi i neupitni izdanak “dobrih Bošnjaka iz Kulinova, Ninosla-

vova, Kotromanjina, Tvrtkova, Dabišina, Ostojina i Tomaševa doba.”

Page 35: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 33

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Umjesto zaključkaO društveno-povijesnoj autentičnosti i autonomnosti Bošnjaka, kako ih u svom spisa-

teljskom djelu naziva Husein Ćišić, i njihovoj neraskidivoj povezanosti i uvjetovanosti

zemljom i državom Bosnom i Hercegovinom, najbolji bi dokaz bio upravo sljedeći Ćišićev

stav: “Mi nismo neka repa bez korijena, kako bi to neki htjeli da kažu [a] naša privrženost

bosanštini ne datira od novih datuma, kako to neki već vele, nego je ona produkt jedne

zdrave narodne misli, koja je vjekovima davala impulsa svom javnom životu u našim pokra-

jinama.”

Literatura

1. Balić Smail, Bosna u egzilu, 1945.-1992., Preporod, Zagreb 1995.

2. Ćišić Husein, Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije, vlastito izdanje,

Sarajevo 1919.

3. Ćišić Husein, Jedan prijedlog za razmišljanje zemljovlasnicima (1925.)

4. Ćišić Husein, Husein kapetan Gradaščević (1928.)

5. Ćišić Husein, Muslimanka i njezina peča i feredža (1935.)

6. Ćišić Husein, Istina o Smail-agi Čengiću i njegovoj pogibiji (1936.)

7. Ćišić Husein, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, Preporod, Mostar

1991.

8. Ćišić Husein, Mostar u Herceg-Bosni, Preporod, Mostar 1990.

9. Duraković Nijaz, Prokletstvo Muslimana, Oslobođenje, Sarajevo 1993.

10. Đozić Adib, Bošnjačka nacija, BKC, Sarajevo 2002.

11. Filandra Šaćir, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo 1998.

12. Imamović Mustafa, Bošnjaci u emigraciji – monografi ja Bosanskih pogleda 1955.-1967., Boš-

njački insitut, Zürich, Odjel Sarajevo 1996.

13. Isaković Alija, O ‘nacionaliziranju’ Muslimana, Globus, Zagreb 1990.

14. Masleša Veselin, Dela II, Sarajevo 1954.

15. Pijade Moša, Pozdravna riječ na osnivačkom kongresu KP BiH 1948., Osnivački kongres KP BiH, Sarajevo 1950.

16. Pijade Moša, Šest republika, Izabrani spisi, I. tom, knjiga 4, Beograd 1966.

17. Pijade Moša, O popisu stanovništva, Borba, 18/1953.

18. Statistički godišnjak NR BiH,1955., Zavod za statistiku, Sarajevo.

19. Zgodić Esad, Titova nacionalna politika, Kantonalni odbor SDP BiH, Sarajevo 2000.

20. Zgodić Esad, Politike poricanja, DES, Sarajevo 2005.

Bilješke

1 Husein (Husaga) Ćišić (1878.-1956.) rođen je u Mostaru. Osnovnu i srednju školu završio je u rodnom mjestu. Kao mladić bio

je predsjednik Muslimanske čitaonice u Mostaru. Sudjelovao je u pokretu za vjersko-mearifsku autonomiju koju je vodio Ali

Fehmi Đžabić. Bio je predsjednik Općine Mostar 1935. godine. Senator je Kraljevine Jugoslavije, borac protiv sporazuma

Cvetković-Maček 1939. godine. Jedan je od pokretača Muslimanske rezolucije grada Mostara 1941. protiv ustaških zločina.

Član je III. zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Na Trećem zasjedanju AVNOJ-a podnio je amandman o bošnjačkom nacio-

nalnom pitanju, koji, na žalost, nije usvojen. Bio je predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora u Sarajevu do 1945. godine. Kao

član Ustavotvorne skupštine DFJ, nije bio zadovoljan nacrtom novog Ustava, jer u njemu nije bilo šeste baklje koja bi simbo-

lizirala Bošnjake kao narod ravnopravan ostalim narodima jugoslovenske federacije. Iz tih razloga Husaga je 18. januara 1946.

godine predložio amandman na član 3. prijedloga Ustava u kome je tražio da se umjesto pet ugradi šest buktinja u grb koje bi

simbolizirale: “Srbe, Hrvate, Slovence, Makedonce i Crnogorce, kao i ravnopravne federalne jedinice tih naroda. Pri tome se,

vjerovatno slučajno, zaboravilo na šestu buktinju, koja bi uz federalnu jedinicu Bosnu i Hercegovinu simbolično predstavljala

Page 36: Bošnjačka Pismohrana

34 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. ADIB ĐOZIĆ

i sve stanovnike koji vjekovima žive na tom teritoriju, čije je istorijsko narodno ime Bosanac odnosno Bošnjaci” (istakao A.Đ.).

Prijedlog Husage Ćišića nije bio prihvaćen.

Husein (Husaga) Ćišić bio je izuzetno obrazovan čovjek. Za života je napisao mnogo knjiga. Najznačajnije su:

– Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije (1919.),

– Jedan prijedlog za razmišljanje zemljovlasnicima (1925.),

– Husein kapetan Gradaščević (1928.),

– Muslimanka i njezina peča i feredža (1935.),

– Istina o Smail-agi Čengiću i njegovoj pogibiji (1936.),

– Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija (1945.,objavljeno 1990.),

– Mostar u Herceg-Bosni, objavljeno 1990. godine 2 Adil Zulfi karpašić (1921.-2008.) potiče iz bosanske plemićke (begovske) obitelji. Od 1955. godine Zulfi karpašić živi u emi-

graciji. Aktivan je član Liberalne svjetske organizacije. Jedna je od najznačajnijih ličnosti bošnjačke politike u izbjeglištvu.

Pokretač je i vlasnik časopisa Bosanski pogledi, koji je Zulfi karpašić izdavao od 1960. do 1967. godine. U Zürichu je 1968. godine

osnovao Bošnjački institut, sa značajnom bibliotekom i izdavačkom djelatnošću. Institut je prenesen u Sarajevo i danas djelu-

je kao značajna bosansko-bošnjačka kulturno-znanstvena institucija. Sa Alijom Izetbegovićem sudjelovao je 1990. godine u

osnivanju SDA, čiji je bio i potpredsjednik. Pred prve parlamentarne izbore osnovao je vlastitu političku stranku Muslimansko

bošnjačku organizaciju (MBO). Svoj odnos prema Bosni i Bošnjacima Zulfi karpašić je utkao u stavove Rezolucije Liberalnog

Demokratskog Saveza Bošnjaka muslimana usvojene 28. 10. 1963. godine u Munchenu. U Rezoluciji se ističe: “Mi nepokole-

bljivo stojimo na cjelovitosti Bosne i Hercegovine kao nedjeljive povijesne političke cjeline. U isto vrijeme mi izjavljujemo da

je Bošnjaštvo (istakao A.Đ.) za nas naše jedino nacionalno opredjeljenje.” 3 Ćamil Avdić (1913.-1979.) rođen je u Plani kod Bileće. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu. Gazi Husrev-begovu me-

dresu u Sarajevu završio je 1935. godine. Na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi u Sarajevu diplomirao je 1939. godine.

Na Univerzitetu El-Azher u Kairu studirao je arapski jezik i lingvistiku, retoriku, etiku islamsku historiju, siru (biografi ju Bo-

žijeg Poslanika), fi lozofi ju i arapsku književnost. Diplomirao je 1948. godine. U Čikagu, na Rosary College, magistrirao je bi-

bliotekarske znanosti. Kako vidimo, Ćamil Avdić je za sada jedini poznati Bošnjak koji je na tri kontinenta stekao tri univerzi-

tetske diplome. Pored osnovnog imamskog rada Avdić se istakao u oblasti islamskog obrazovanja, književnosti i znanstvenoj

publicistici. Bio je i član sljedećih akademskih asocijacija: Američke asocijacije univerzitetskih profesora, Asocijacije bliskoistočnih studi-ja, Bosansko-američkog kulturnog centra, Vijeća imama i Američkog orijentalnog društva. Objavljivao je u domaćoj i inostranoj obitelji, a

najznačajniji su mu radovi:

– Bosna u historijskoj perspektivi (Beč, 1973.),

– Survey of Islamic Doctrines (Pregled islamske doktrine) (1979.),

– Zajednička (socijalna) svijest i njen uticaj na život društva (1938.),

– Pravda i međusobna ljubav u islamu (1938.),

– Problem reforme braka u vezi sa ženskim pitanjem (1938.),

– Prošlost i budućnost religije (1939.).

4 Smail Balić je rođen 1920. u Mostaru, bio je umirovljeni nadsavjetnik Austrijske nacionalne biblioteke u svojstvu stručnog

referenta za orijentalne jezike i predavač na dvije visoke bečke škole. Od 1938. do 1986. djelovao je u okviru Francuskog in-

stituta za povijest arapsko-islamskih znanosti. Pred osnivanje Islamskog teološkog fakulteta 1977. bio je uz profesora Taiba

Okića predviđen za člana nastavničkog vijeća. Bio je dopisni član Kraljevske akademije za istraživanje islamske civilizacije u

Ammanu i redoviti član Njemačkog orijentalističkog društva. Usto je bio član austrijskog društva za Orijent Hammer-Purgstall i Društva austrijskih književnika. U nizu njegovih brojnih knjiga i članaka ističu se Kultura Bošnjaka, prvo izdanje Beč 1973. i

Bosna u egzilu, 1995. godine. 5 Isto, str. 12. 6 Isto, str. 11. 7 Husein Ćišić, Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije, Sarajevo 1919., str. 12. 8 Isto, str. 39. 9 Husein Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, Mostar 1991., str. 96. 10 Isto. 11 Isto, str. 99. 12 “Još kad tome dodamo da su naši preci odmah po svom dolasku u novu postojbinu bili izloženi stalnim uticajima različitih

kulturno-političkih i vjersko-prosvjetnih smjerova, odmah će nam biti jasno otkud su se tokom vremena izrodile i izvjesne

podvojenosti među njima. Biće nam jasno kako se iz jedne rasne zajednice mogu izroditi i dva i tri politička naroda.” H. Ćišić,

Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, str. 14. 13 Esad Zgodić, Politike poricanja, DES, Sarajevo 2005., str. 213. 14 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo 1998., str. 135. 15 Pozdravna riječ M. Pijade, Osnivački kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1950., str. 15. 16 Š. Filandra, Bošnjačka politika, str. 209. 17 Dragoljub S. Petrović, Konstituisanje federalne Srbije, Beograd 1988., str. 103. 18 Evgeni Dimitrov, Doprinos Moše Pijade izgradnji jugoslovenske federacije, Zbornik Moša Pijade, Beograd 1987., str. 239. 19 Moša Pijade, Šest republika, Izabrani spisi, I tom, knjiga 4, Beograd 1966., str. 294. 20 Branko Petranović, Momčilo Zečević, Jugoslovenski federalizam – ideje i stvarnost, tom 2, Beograd 1987., str. 151. 21 Isto, str. 205. 22 Veselin Masleša, Dela II., Sarajevo 1954., str. 151. 23 E.Zgodić, Politike poricanja, str. 214.-215. 24 Atif Purivatra, Nacionalni i politički razvitak Muslimana, Svjetlost, Sarajevo 1970., str. 68.

Page 37: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 35

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

25 Josip Broz Tito, Nacionalno pitanje u Jugoslaviji u svjetlu narodnooslobodilačke borbe, unutar: Borba za oslobođenje Jugoslavije 1941.-1945., str. 52.

26 Nijaz Duraković, Prokletstvo Muslimana, Sarajevo 1993., str. 162. 27 “Naš muslimanski element u Bosni i Hercegovini nije neopredjeljen u narodnosnom pogledu (istakao A.Đ.) kako to neki hoće da kažu, on

je potpuno svjestan svog slavenskog porijekla (...) Zato pri završetku ovog svog podneska apelujem na sve narodne poslanike

u Skupštini da uvaže moje napomene i da se solidarišu sa mojim prijedlogom: da se u čl. 3, četvrtoj rečenici toga člana Ustava,

umetne, mjesto pet, šest buktinja, koso položenih.” Navedeno prema: Alija Isaković, O ‘nacionaliziranju’ muslimana, Globus,

Zagreb 1990., str. 17. i 18. 28 “Polazimo, dakle, od toga da muslimani Bosne i Hercegovine nisu nacija, oni stvarno nemaju ni jedno od objektivnih potrebnih

svojstava koja čine naciju, a nemaju ni subjektivne svijesti, logične posljedice objektivnih svojstava – o sebi kao naciji. Musli-

mani nemaju svoga jezika.” V. Masleša, Dela II, str. 151. 29 “I doista nema nikakva razloga da se verska oznaka ‘musliman’ i dalje vezuje za određivanje narodnosti Musliman.” M. Pijade,

O popisu stanovništva, Borba, 18/1953. 30 A. Purivatra, Nacionalni i politički, str. 164. 31 N. Duraković, Prokletstvo Muslimana, str. 164. 32 Statistički godišnjak NR BiH, 1955., Zavod za statistiku, Sarajevo, str. 31. 33 N. Duraković, Prokletstvo Muslimana, str. 164. 34 “Bosna i Hercegovina zauzima posebno mjesto među ostalim našim narodnim republikama. Ona je šesta jugoslovenska republi-

ka u zajedničkoj državi u kojoj živi pet jugoslovenskih nacija (...) U njoj živi u nerazrušivoj izmiješanosti dio srpskog i dio hrvat-

skog naroda, dok treći dio stanovništva sačinjavaju muslimani slavenskog porijekla, koji su primili islam i koji sebe obilježavaju

po vjerskoj pripadnosti, a u velikoj većini nacionalno nisu opredjeljeni. Ova činjenica da se danas u Evropi može naći stanovniš-

tvo bez nacionalnog obilježja plod je one teške zaostalosti i vjekovnog stagniranja koji karakteriše skučenost turskog feudalizma.”

M. Pijade, Pozdravna riječ na osnivačkom kongresu KP BiH 1948, Osnivački kongres KP BiH, Sarajevo 1950, str. 13. 35 “Bilo je tu starih etničkih predrasuda, zatomljenog nacionalizma, malograđansko-seljačkog mentaliteta, primitivizma i biro-

kratske krutosti i zatupljenosti, uvjeravanja da je potrebno ići ka stvaranju integralne jugoslovenske nacije i sl.” N. Duraković,

Prokletstvo Muslimana, str. 160. 36 “Centralizam po svojoj unutrašnjoj logici, pogotovo u uslovima višenacionalne zajednice i naslijeđa koje je ostalo od monarhi-

stičke Jugoslavije, neminovno rađa unitarizam, hegemonizam i nacionalnu neravnopravnost.” N. Duraković, Prokletstvo Musli-mana, str. 161. Etatizam kao uzrok neadekvatnog rješenja nacionalnih odnosa ističe i Stipe Šuvar. “Etatizam u birokratskim

odnosima i u javnom mnijenju neodoljivo teži za monolitizmom, za providnim jedinstvom, za zataškavanjem realnih protivr-

ječnosti i sukoba interesa, što i u međunacionalnim odnosima rađa mistifi kacije, te zamagljuje njihovu pravu prirodu, društve-

no značenje i funkciju.” N. Duraković, Prokletstvo Muslimana, str. 255. 37 O djelatnosti bošnjačke emigracije vidi unutar: Mustafa Imamović, Bošnjaci u emigraciji – monografi ja Bosanskih pogleda 1955.-1967.,

Bošnjački insitut, Zürich, Odjel Sarajevo 1996. 38 Smail Balić, Bosna u egzilu, 1945.-1992., Preporod, Zagreb 1995., str. 157. 39 Š. Filandra, Bošnjačka politika, str. 238. 40 Husein Ćišić, Mostar u Herceg-Bosni, KDM Preporod, Mostar 2001. 41 Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije (1919). Jedan prijedlog za razmišljanje zemljovlasnicima (1925.). 42 Muslimanka i njezina peča i feredža (1935.) 43 Istina o Smail-agi Čengiću i njegovoj pogibiji (1936.). 44 Istina o Smail-agi Čengiću i njegovoj pogibiji (1936.). 45 Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija (1945.). 46 H.Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, str.5. 47 Isto. 48 Istina je da Bošnjaci, u posljednjih dvjesto godina, žive u uslovima historijske nužde. U okvirima bosanskohercegovačkog

znanstvenog i publicističkog mišljenja ovaj fenomen nije dovoljno istražen. Osnovne karakteristike sadržajnosti uslova histo-

rijske nužnosti u kojoj Bošnjaci žive su: osporavanje, negiranje, ratovi, velikodržavne ideologije i projekti, kontinuirani progoni

i genocidi, kuge, iseljavanja i sl. U svojim radovima Husaga Ćišić, upravo, na mnogo mjesta i sa mnogo autentičnih primjera

ukazuje na društveno-povijesne uslove historijske nužde u kojima preživljavaju Bošnjaci, grčevito se boreći za svoj biološki i

politički opstanak u zemlji Bosni. Neophodno je istaći neospornu činjenicu da Bošnjaci nisu živjeli u uslovima historijske

nužde samo u vrijeme ratova, već je takvo stanje trajalo i u dugim periodima mira. Najteži uslovi nastali su nakon uspostave

Kraljevine Jugoslavije. Ovom prilikom ukazaćemo samo na nekoliko primjera koje u svojim djelima ističe Husein Ćišić. Opi-

sujući stanje Bošnjaka u nevesinjskom kotaru 1914. Ćišić navodi zastrašujuće primjere nasilja nad svim slojevima bošnjačkog

etničkog bića. “Inicijativom popa Jovičića iz Zovogadola do temelja su upropašteni odžaci Ljubovića, a isto tako i odžaci Paši-

ća u Čajnu.(...) Slična je sudbina postigla i Muratspahića u Brataču, i njihove su kuće i gospodarske zgrade u ime socijalne

pravde posve demolirane.” H. Ćišić, Agrarno pitanje, str. 23. U Kraljevini Jugoslaviji Bošnjaci su bili maltretirani od srpskih

nacionalista, a da im država ne samo da nije pružala nikakvu pravnu zaštitu, već je takvo ponašanje bilo dio državne politike.

O tome Ćišić piše: “Koliko našeg seljaka, muslimana može rabiti ko hoće i kako hoće – tome se demokratizam i socijalna

pravda ni najmanje ne protivi.” Isto, str. 23. “Naša nas je ‘pravdoljubiva’ okolica, istina, odavno prisilila (istakao A. Đ.) da se

i uopšte narodnim pitanjima grupišemo po vjerskoj pripadnosti, ali nam zato s pravom ne može niko prebaciti da smo kada,

bili u prošlosti ili sadašnjosti ili pokušali da narodno ime kitimo i kojekakvim vjerskim amblemima i u možebitnoj vjerskoj

gorljivosti simboliziramo našu narodnu zajednicu i kakvim simbolom islama. Toga u nas nema. Mi, iako izvikani anacionalisti,

znamo šta je vjera, a što narodnost i što je, opet, nacija.” H. Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, str. 87. 49 “Jedni nalaze uzroke tome u navodnoj kratkovidosti bosanskohercegovačkih Muslimana; u pretjeranom konzervatizmu njiho-

vom; u prirođenoj im indolenciji, pak prema svim novatorijama; pa, napokon, i u pukoj pizmi, što ta misao potječe od njihove

inovjerne braće, bivših rajetina itd., te, tobože, zato neće da je kao svoje usvoje.

Page 38: Bošnjačka Pismohrana

36 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. ADIB ĐOZIĆ

Drugi, pak, nalaze uzroke u samoj islamskoj religiji, koja, ima i tu osobinu da apsorbuje sve moralne porive svojih sljedbenika

u sebe samu, pa da je usljed toga i nemoguće Muslimanu nametnuti jednu ovakvu savremenu ideju.

Treći kažu da su bosanskohercegovački Muslimani porijeklom Turci, ili, u najboljem slučaju, da su im ovi, kao poturčenjacima,

nametnuli svoja shvatanja, te su im zato, tobože, Turci prirasli za srce.” Isto, str.5. 50 Isto, str.6. 51 Isto. 52 Odbijajući svako mišljenje da su Bošnjaci etnički Turci, Ćišić navodi mnoge argumente. Jedan od njih je i turski jezik. “Za

Bošnjake turski je važio tek kao nakit, prosto luksuznu stvar. Njime su se, po potrebi, služili samo učeni ljudi. Za prosti narod

on je bio tuđi, kao i svaki drugi tuđi jezik.” H. Ćišić, Mostar u Herceg-Bosni, str. 31. 53 Isto, str. 10. 54 Isto, str. 57. 55 Isto, str. 100. 56 Isto, str. 9. 57 Za karakteristiku svojih bosanskih junaka kaže: Krnje lule, a čibuci kratki/A na njima Ćurci doguznjaci,Po tome se poznaju Bošnjaci. H.

Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, str. 80. 58 “Sa izloženog gledišta historijskog nalazimo da imamo zdravog osnova za posebnu narodnosnu misao isto toliko koliko je

imaju Srbi i Hrvati i što nam nacionalne zajednice njihove, ovakve kakve su, u stvari, i po formi i po svojoj ideološkoj sadržini

izgledaju isuviše tuđe i nepristupačne, jer stvarno one predstavljaju svoje vjerske zajednice.” H. Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, str. 101.

Page 39: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 37

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Prof. dr. sc. Senadin Lavić

Misliti o Bosni – na početkuXXI. stoljeća

Husein Ćišić (Mostar, 15. decembra 1878. – Mostar, 30. avgusta 1956.) povod je i inspi-

racija za neke od ovih misli koje dijelimo s onima koji nas slušaju ili naknadno čitaju.1 Poseb-

no našu pažnju plijeni odvažnost i rezistentnost intelektualnog stava ovoga čovjeka prema

nekim od ključnih pitanja njegovog vremena. Mostarski ‘Preporod’ je 1991. godine u znak

sjećanja na Huseina Ćišića izdao knjižicu pod naslovom Bosanskohercegovački muslimani i bosan-ska autonomija, koja je bila napisana već 1929. godine, ali je zbog “šestojanuarskog kursa

odustao da je preda javnosti”.2 Rasprava je dopunjena 1940. godine, ali zbog rata nije ni tada

objavljena, da bi tek u novembru 1945. godine u Mostaru bio napisan uvod u nju. Kao da se

nije dopustilo autoru da objavi svoje misli i saznanja! Danas ne možemo znati kako bi mu

odgovrili oni koje je dezavuirao u njihovim nakanama, kakve bi bile reakcije velikodržavnih

ideologa koji nisu priznavali bosanskohercegovačku posebnost, autonomnost i pravo na po-

stojanje. Zbog toga je naše razmišljanje o Ćišićevim stavovima prema ljudima njegovog vre-

mena koji su na razne načine – politički, religijski, ekonomski, “znanstveno” i militarno –

konstruirali predrasude i podvale o Bosni i Hercegovini i njenom narodu, dijelom uskraćeno

za odgovore ili komentare. No vrijeme je pokazalo da se dio odgovora mogao pretpostaviti i

da ih, nažalost, danas ponavljaju s istom zaslijepljenošću, mržnjom, obezvrijeđivanjem i be-

zobrazlukom drugi nastavljači “velikih država” malobrojnih naroda.

Ćišić je, pak, prvi u Titovoj Jugoslaviji postavio pitanje o položaju Bošnjaka.3 I to pitanje

je aktualno na početku XXI. stoljeća kao da je sto godina bilo zatomljeno nekom jezivom

igrom preimenovanja i potiskivanja s lica zemlje jednog živog narodnog bića. Činjenica da se

ponovno govori o Huseinu Ćišiću znači da su se Bošnjaci uspjeli oduprijeti srpskoj i hrvatskoj

hegemoniji i da još stoje na svojim nogama kako bi gradili autentičnu budućnost.

Ovdje bih, prije svega, u prvom koraku, želio predstaviti jedan okvir u kojem se poka-

zuju stavovi Huseina Ćišića, kao znak poštovanja prema tom čovjeku i produbljivanja na-

čina elaboracije kompleksnih političkih i znanstvenih pitanja, a onda te stavove, u drugom

koraku, komparirati s današnjom situacijom kako bih mogao izvući neke interesantne za-

ključke za plodonosnu misao o Bosni kao povijesnoj i političkoj činjenici na početku XXI.

stoljeća koja se više ničim ne može opovrgnuti i izbrisati s lica zemlje i iz povijesti.

Kako je govorio Husein Ćišić?Oslanjam se na već spominjani rukopis Bosanskohercegovački muslimani i bosanska autono-

mija u kojem se pokazuje evolucija stavova i pozicija koje Ćišić s vremenom razvija i zastu-

pa. On je vjerovao da ljudi iz historije uče. No, da bismo uzeli pouku iz historije ne smije-

mo je falsifi cirati. Ćišić je svjestan u kojoj mjeri je bio sustavan propagandni rad srpskih i

hrvatskih nacionalističkih krugova da se bosanski muslimani pretvore u neki drugi narod,

no “naš je musliman na sva dosadanja pokušavanja u tom smjeru ostajao i ostao savršeno

Page 40: Bošnjačka Pismohrana

38 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. SENADIN LAVIĆ

ravnodušan, ne pokazujući ni najmanje volje da napusti pozu zagonetne sfi nge, koju je saobra-

zno tome već davno zauzeo.”4 Kakva je to “zagonetna sfi nga” bošnjački narod? To je pitanje

koje Ćišić pokušava razjasniti. Pritom, valja imati u vidu da su dva velikodržavna i nacio-

nalistička projekta izvan Bosne cijelo dvadeseto stoljeće potrošila na potiranje Bosne i

Bošnjaka, jednom se radilo “nacionaliziranjem”5, a drugi put istrebljivanjem muslimanskog

naroda sa zacrtanih velikodržavnih teritorija. O “zagonetnoj pozi bošnjačke sfi nge” postoje

bar tri predrasude ili stereotipa koje uočava Ćišić:

1) muslimanski narod je kratkovid, konzervativan i neprijemčiv prema novotarijama,

2) islamska religija je kriva što muslimani ne mogu prihvatiti suvremene ideje, te ne

mogu razvijati pojam nacije i

3) bosanski Muslimani su podrijetlom Turci.

Ove podvale i predrasude “patentiranih nacionalista” Ćišić raskrinkava kao neznanje,

ignorantsko sljepilo, bezobrazluk i proračunatu himbenost, jer preci Muslimana nikada

nisu zaboravili svoju zemlju, jezik, narodne običaje ili tradiciju, bez obzira što su pokatkad

bili lijeni i indolentni na otvorene nasrtaje na njihovo biće i historijsku svijest. Jesu Boš-

njaci jedno vrijeme vezali svoju sudbinu uz Osmanlije, ali nikada nisu ostavili ili zanema-

rili svoju zemlju. Bošnjaci su 1737. godine pod Banjalukom pokazali tko su i što im znači

Bosna, te su se sami obranili od nasrtaja austrijske soldateske, jer im tada Osmanlije nisu

mogle pomoći uslijed zapletenosti u rat sa Rusima i Perzijancima. Poslije toga kraha au-

strijska vojska pedeset godina nije napadala na Bosnu. Što se tiče treće podmetnute pret-

postavke o turskom podrijetlu, Ćišić odmah primjećuje pitanje s jezikom, smatrajući da bi

današnji muslimani govorili turskim a ne bosanskim jezikom da su pridošli odnekud iz

azijskih prostora.6 Prikrivena velikodržavna pretpostavka o svojedobnom koloniziranju

Bosne i Hercegovine turskim elementom hoće kazati da postoje “pravi prethodnici” kojima

pripada pravo na Bosnu i Hercegovinu. U tom smislu se sve do danas odvija proces etnici-

ziranja prostora i povijesti Bosne i Hercegovine. Nacionalne politike i ideologije prave od

Bosne i Hercegovine poligon teorijsko-ideoloških konstrukcija, a s vremena na vrijeme

ratnih okršaja u kojima strada muslimanski dio stanovništva.7 Otomansko carstsvo bilo je

pravi “mozaik naroda” u kojem su se, i bez “javorovih gusala”, mogli održati mali narodi kao

što su Lazi, Zejbeci, Čerkezi, Pomaci i mnogi drugi.

Ćišić, također, dezavuira priče o pravoslavnim monasima koji su “žišku narodne slobode

iz Nemanjina doba po manastirima skrivali i njegovali, da je novim pokoljenjima nepatvo-

renu dohrane i daruju.”8 Mitološke naracije srpskih ideologa i historiografa posebice su

usmjerene na mit o slijepim guslarima koji su slavu Nemanjića “navodno kroz vijekove pod-

grijavali i putem javorovih gusala budili svijest u narodu o naknadnoj slavi i slobodi njegovoj.”9

I najzad, raskrinkava naracije o velikim i slavnim hajducima koji su opet vijekovima čuvali

narod od zuluma i davali mu poticaja da izdrži u borbi protiv osvajača.

Ćišić smatra da je kod Muslimana razvijena svijest o njihovom slavenskom podrijetlu i

da u etničkom pogledu sa Srbima i Hrvatima sačinjavaju jednu zajednicu. Ali se oni ne

daju nacionalizirati u srpskom ili hrvatskom smislu. No, poanta je u tome da Muslimani u

Bosni i Hercegovini nisu tuđi element, nego su svoji na svome. Hercegovačku pronicljivost

oko ovoga pitanja Ćišić pokazuje u sljedećem stavu: “Već samo pitanje mogu li Muslimani

biti nacionalni, te ima li mogućnosti da se nacionaliziraju, mora ih do srži vrijeđati, jer u

samom pitanju moraju da vide vješto prikrivenu misao o njihovoj inferiornosti. Ta, oni nisu

nikakvi čergaši da bi im sasvim svejedno moglo biti šta se događa u njihovoj okolini, jer oni

se svim silama trude da utječu na tok javnih poslova na našem slavenskom Jugu, dok u

Page 41: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 39

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

internim pitanjima svoje uže domovine Bosne idu još dalje ...”.10 Oni, dakle, mogu i bez

dušebrižničkih blagoslova patentiranih nacionalista sa strane sudjelovati u nacionalnim

poslovima, a posebice u onim poslovima koji tangiraju njihove životne interese. Njima se

podmeće da su anacionalan element, te da iz toga razlog nemaju pravo uplitanja u nacional-

ne poslove, dakle, državno-pravne, administrativno-teritorijalne, ekonomske ili vojne. Oni

se, međutim, ne daju potčiniti srpskim i hrvatskim nacionalistima koji bi da ih nacionali-

ziraju. Ideja nacionaliziranja bosanskih Muslimana proistječe iz elementarnog nepriznava-

nja Muslimana i Bosne kao samostalnih i nezavisnih entiteta na povijesnoj pozornici. Ćišić

srpskim i hrvatskim nacionalistima postavlja pitanja: je li oni uopće znaju što je pravi naci-

onalizam? Očito je da se kod srpskog nacionalizma smiješalo religijsko, etničko, državno,

regionalno, mitsko i na taj način oblikovao jedan model koji nije u stanju da druge prihva-

ti kao posebne i samostalne. Ono što se u dvadesetom stoljeću podmeće pod “nacionalnom

fi rmom” nema nikakve veze s zdravom nacionalnom misli “nego je tu riječ o starim pje-

smama Nemanjinim i Zvonimirovim koje su naši nacionalisti formalno preuredili tek za

nove note. Jer, ma koliko se trudili da postavimo neku analizu Nemanjinih Srbaja i Srba

našeg vremena, s jedne, te Kroate Dimitra Zvonimira i Hrvata našeg vremena, s druge

strane, to nam nikako za rukom ne polazi.”11 Ćišić je uočio historijsko pervertiranje, pod-

metnute kontinuitete i mit o izvornosti u naracijama srpsko-hrvatskih nacionalističkih

propagatora koji ustvari sprovode besramnu mitologizaciju povijesti.

Ćišić bosanske Muslimane smatra nasljednicima bosanske povijesti od dana Kulina

bana12 – neki će ga odmah svrstati u “mitomane bošnjačke provenijencije”! – te dodaje da

prije toga doba nije moguće govoriti o nekoj posebnoj i odvojenoj bosanskoj specifi čnosti,

o posebnoj pokrajnini sa administrativnom upravom, jer je dijelila sudbinu s ostalim susje-

dima kao upravna oblast Bizantskog carstva. Stoga je u znanosti smiješno, netočno i podlo,

prava besmislica, govoriti kako u starijem dobu naše povijesti postoji neka jasna faktička

narodna podvojenost “Slavena na teritorijalnim područjima sadašnje Herceg-Bosne, Slove-

nije, Hrvatske, Dalmacije, Crne Gore i Srbije, bilo u etnografskom bilo u idejno-političkom

smislu”.13 Ovdje je Ćišić udario direktno u mit o izvornosti koji nam podmeće istinu o tome

da su pojedini dijelovi slavenskih naroda na Balkanu u najstarije doba imali već organizira-

nu državu, mudre vladare, administraciju, učene vizionare, vojsku, sustav i tome slično. A

što ta stara plemena nisu bila u stanju da organiziraju neku ozbiljniju i trajniju državnu

organizaciju, Ćišić objašnjava egoističkim djelovanjem njihovih plemenskih poglavica koji

su se uvijek brinuli više za sebe nego za postizanje nekog općeg narodnog interesa.14

Ćišić se pokazuje kao intelektualac koji s taktom uspijeva prozrijeti mitotvoračku svijest

kojom se Bosna stavlja u inferioran položaj različitim plagijatima i podmetanjima. “Jer, po srpskoj nacionalnoj ideologiji” – piše Ćišić – “naša uža otadžbina Herceg-Bosna spada u životni prostor srpske nacije, kao i još mnoge druge, nacionalno nepročišćene zemlje, te se zato nameće svakom nacionalisti Serbinu, pa ma gdje se on nalazio da nastoji da bi se ta zemlja i stvarno uklopila u svoj matičnjak, kao sastavni dio njegov.”15 Velikosrpska laž je zamutila mnoge povijesne tijekove na

Balkanu u zadnjih dvije stotine godina. U tome sudjeluju kao srpski intelektualci Jefto

Dedijer, Jovan Dučić, Vaso Glušac, Nikolaj Velimirović, Vladimir Ćorović i mnogi drugi.

Velikosrpskom hegemonizmu, patologiji slijepih guslara, populističkom mentalitetu i na-

cionalističkoj ideologiji najviše je smetalo sjećanje i pamćenje kod Bošnjaka, tj. prezentiranje

činjenica koje pokazuju da nisu nacionalno biće bez korijena i tradicije, a naročito kod onih

ljudi koji su politički ili znanstveno argumentirano prezentirali bosansku individualnost i

čuvali je od svakog zaborava.

Page 42: Bošnjačka Pismohrana

40 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. SENADIN LAVIĆ

Srpska nacionalna ideologija, a za njom je slijedila i hrvatska, vidjela je prostor Bosne i Her-

cegovine kao svoj životni prostor, projicirala ga za srpski nacionalni interes, a to je značilo geno-cid za sve one koji su se zatekli na njemu. Osnov toga projekta je vojna sila koju su srpski poli-

tičari priskrbili tijekom vremena. Njihovi ciljevi nemaju nikakve veze s povijesnim činjenicama

i povijesnim tijekovima, niti se nekim imaginarnim povijesnim pravom. Tendenciozni plagija-

ti (kakve čitamo od Vase Glušca do Nenada Kecmanovića danas) o Bošnjacima dio su njihove

sudbine među prvim susjedima. Velikosrpski falsifi kati historije postali su gotovo pa “nesum-

njive istine” u srpskoj kulturi, takorekuć naučne činjenice koje se uzimaju zdravo za gotovo,

polazeći od kosovskog mita do današnjih mitova o srpskom etničkom prostoru koje nam pod-

meće Milorad Ekmečić. Zadivljuje pak način govora, odmjerenost, britkost, razina i argumen-

tacija Ćišićeva kad se poigrava s Glušcom kao plagijatorom i prevarantom u nauci. Moglo bi se

prihvatiti da je Ćišić ponudio validan model odnosa prema velikosrpskim plagijatima, podvala-

ma i lažima koje su služile ekspanzionističkom cilju srpske politike. Pojedinci se upinju “iz

petnih žila da stvari i činjenice u našoj historiji prikažu na svoj način, da bi iz tih i takvih prika-

za povukli i svoje zaključke.”16 No, Bošnjaci od XVIII. stoljeća brane Bosnu i čuvaju njezine

granice do dana današnjeg. “Njihova duboka svijest da ova zemlja ni po Božjem ni po ljudskom

pravu, ne može drugome nikome pripadati osim njima, nije im dala da padnu u malodušnost ni

onda kad su ih Osmanlije u stisci prepustili svojoj sudbini, izloživši ih tako svim mogućim na-

padima sa strane.” Od boja pod Banjom Lukom 1737. godine Bošnjaci su svjesni svoje sudbine

i veze s Bosnom kao njihovim okvirom postojanja.17 To govori o njihovoj ljubavi prema domovi-

ni Bosni, ali i o tome da Bosna nije bila samo pašaluk u Otomanskom carstvu kao što su to bili

drugi pašaluci. Bosanci su od istanbulskih sultana bili dobili neka posebna nasljedna prava da

određene istaknute porodice upravljaju kapetanijom svoga kraja.

Bitni uvid ĆišićevHusaga Ćišić je, doista, uočio glavne antibosanske i antibošnjačke konstrukcije koje su in-

stalirane u političkom, historiografskom, ideološkom i vojnom diskursu velikodržavnog ekspan-

zionizma u XX. stoljeću. Radi se, dakle, o tome da: 1) Bosna ne može biti samostalna država, nego

je dio “životnog prostora” patentiranih nacionalista iz susjedstva, 2) Bošnjaci su Turci ili srpski/

hrvatski odmetnici koji ne mogu biti narod niti razvijati svoju nacionalnu ideju.

Ćišić je svjestan da nacionalnu ideju ili misao o naciji treba u budućnosti otrgnuti iz ruku

svećenika i uzdići je iznad religijskih i etničkih stereotipa koji ometaju uspostavu pravnog

poretka i jednakopravnosti ljudi. Nacija ne bi trebala počivati na religiji znao je Husein

Ćišić. On je raskrinkao srpsku i hrvatsku nacionalnu misao kao religijsko-plemensku i et-

noklerikalnu, što se posebice pokazalo u sporazumu između Mačeka i Cvetkovića. “Kakve,

uostalom, mogu imati pojmove o naciji sveštenici uopšte, njihovo nam dojakošnje djelova-

nje to bjelodano pokazuje... Jer, baš u identifi ciranju nacionalnih i vjerskih pojmova kod

Hrvata katolika i Srba pravoslavnih i leži naš opšti nacionalni problem. Odatle i sve zlo

dolazi.”18 Potrebno je razvijati “zdravu nacionalnu misao” koja je mnogo šira od svećeničkog

politikantstva, pokrajinsko-plemenskih separatizama i etničkih mitova u kojima su narodi

zakovani kao u kavezima vlastitih patologija. “Što mi do sada ni uz sve sirenske glasove

patentiranih nacionalista nismo pokazivali volje da mijenjamo kabanicu u naznačenom

smjeru dolazi odatle što sa izloženog gledišta historijskog nalazimo da imamo zdravog

osnova za posebnu narodnosnu misao isto toliko koliko je imaju Srbi i Hrvati i što nam

nacionalne zajednice njihove, ovakve kakve su, ustvari, i po formi i po svojoj ideološkoj

Page 43: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 41

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

sadržini izgledaju isuviše tuđe i nepristupačne, jer stvarno one predstavljaju svoje vjerske

zajednice.”19 Bosanski Muslimani nikada neće biti nešto drugo, tj. niti Srbi ni Hrvati, nego

ono što su kao posebna narodnosna skupina među drugim južnoslavenskim narodima.

Danas o tome svjedoče Bošnjaci svojom političkom i kulturno-povijesnom egzistencijom.

Napokon, potrebno je odvojiti nacionalno od religijskog i etničkog, sekularnu građansku

državu od religijskih institucija i etnoklerikalnih plagijatora.

Danas vidimo da je Ćišić u bitnim crtama uočio dvije kardinalne činjenice, među ostalim.

Dakle, negiranje Bosne i Hercegovine kao glavni politički i kulturni sadržaj srpskog i hrvatskog

nacionalizma i nepriznavanje bića i povijesti Bošnjaka. Taj zadnji element se posebice pokazao

devedesetih godina XX. stoljeća kada je destrukcijski eskalirao u agresiju i otvoreni rat do

uništenje države Republike Bosne i Hercegovine i njenog najbrojnijeg naroda – Bošnjaka.

Ovim smo iscrtali mapu ideja i likova koji su na poseban način zauzimali mjesto u Ći-

šićevim opservacijama, iz dva ključna razloga: prvo, zato što su negirali Bosnu i Hercegovi-

nu i drugo, stoga što su negirali Bošnjake. Iz tog polazišta Ćišić je nesumnjivo jasno odre-

đivao vrijednosti ideja, koncepcija ili političkih ideologija i njihovih zastupnika. U tome se

prepoznaje njegovo umijeće imenovanja bitnih pojava u kontekstu južnoslavenskih naroda.

Posebno jasno se suočava s Ćorovićevim revizijama i plagijatima historije koje on (Ćorović)

pokušava podmetnuti kao historiografske činjenice.

Antibosanski projekatHusaga Ćišić se u političkom i intelektualnom djelovanju, ustvari, razračunava s poli-

tičkim i kulturnim antibosnanskim projektom prvih bosanskih susjeda, a koji Bosnu vide

kao svoj nacionalni prostor. Radi se o ideološkim i političkim tijekovima u prvoj polovici

XX. stoljeća. Taj se projekat odvija u fazama, a započinje u XIX. stoljeću i traje do danas.

U njemu raspoznajemo sljedeće korake u povijesnim ciklusima:

Prvo, pretenciozne interpretacije bosanskog srednjovjekovlja i opaka mitologija izvornosti,

Drugo, prisvajanje znamenitih bošnjačkih ličnosti od strane srpskog ili hrvatskog naci-

onalizma, odnosno sustavno negiranje bosanske posebnosti radi ekspanzionističkog velikodržav-

lja koje Bosnu vidi kao svoj osvajački cilj, pokušaj nacionaliziranja Bošnjaka,

Treće, otvoren rat protiv Bosne kao pokušaj da se ona defi nitivno uništi i pretvori u

nešto drugo što ona nikada nije bila u povijesti, te

Četvrto, neuspjelo uništenje Bosne 1992. godine pokušava se supstituirati etničkom teritorijalizacijom prostora države Bosne i Hercegovine, a kojim bi se separirani i izolirani

etnički identiteti, u perspektivi, pretvarali u mini-države koje bi imale mogućnost dokraj-

čiti Bosnu i Hercegovinu. Znači to da bi srpski i hrvatski etnički element imali svoje dije-

love Bosne i Hercegovine kojima bi mogli raspolagati po svome nahođenju.

Gdje je Bosna danasOkvir u kojem se danas krećemo zadan je i zacrtan iz perspektive kreatora primitivnog

rata za teritorije i pravljenje velikih etničkih država, kao “nacija”, kojima jedan narod do-

minira nad drugima ili ih uništava, na ruševinama uništene Jugoslavije. Taj okvir je osmišljen

u XIX. stoljeću i postvaruje se danas, a objekt zlodjela su Bošnjaci. Pitanje o Bosni na po-

četku XXI. stoljeća treba odvojiti od katastrofi čnih i primitivnih scenarija velikodržavnog

primitivizma, etnoklerikalnih začaravanja svijesti ljudi, neodgovornosti političkih oligarhi-

Page 44: Bošnjačka Pismohrana

42 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. SENADIN LAVIĆ

ja, razularenog kapitalizma bez odgovornosti i razvijati ga u okolnostima pravnog sustava i

europskih integracija. O Bosni treba početi govoriti kao o državi građana, neovisno o tomu

koliko su danas jake etnoklerikalne snage koje rade na njenom rastakanju. Bosna i Herce-

govina je danas politička činjenica, međunarodno etablirana i organizirana kao država. To

se više ne može zanemariti.

Sasvim jasne slike razgoropađenog zločinačkog djelovanja na prostoru Bosne od 1992. godi-

ne stvaraju neku vrst mozaika beznađa. Nepriznavanje Bosne iz kuta velikodržavnog, veliko-

srpskog ekspanzionizma prvi je i najozbiljniji problem njenog suvremenog funkcioniranja. Po-

raženi velikosrpski projekat i njegovi sljedbenici danas vide nadu i šansu da se na račun Bosne

i Hercegovine namire za sve katastrofalne poteze koje su pravili od 1991. godine u Hrvatskoj i

od 1992. godine u Bosni i Hercegovini pa od 1999. godine na Kosovu, sve dok ih odatle avijaci-

ja NATO saveza nije vojnički pomela, bez milosti. Inspiratori i ideolozi velikosrpskog ekspan-

zionističkog projekta i danas ne priznaju Bosnu i Hercegovinu kao neovisnu državu. Beograd

još gaji iluziju da će uspjeti napraviti “srpsku državu” u Bosni i Hercegovini na koju će pristati

Bošnjaci, Hrvati i međunarodna zajednica. To sada jest totalno neizvodivo i stvarat će sve više

i više problema u odnosima Bosne i Srbije, ali i između Bošnjaka i Srba. Jedno je sigurno, veli-

kosrpski rat protiv Bosne i Hercegovine (jednom otvoreno, a drugi put u rukavicama) nije kod

beogradskog režima uzročio valjane zaključke. Ako se Bosna nije mogla uništiti 1992. godine,

kada je bila nenaoružana, onda je to danas apsolutno nemoguće.

Perspektive Bosne kao jedinstvene države su nesumnjive i međunarodno zagarantirane.

Naglasak na ekonomski razvoj i privredni rast u aktualnoj političkoj stranputici etnopolitičkih

manipulacija još uvijek nisu dovoljno ozbiljno uvažili svi sudionici političkog djelovanja. Po-

stoji nesklad između otvorene ekonomije i zatvorene politike koj se ne može sinkronizirati i

harmonizirati bez pomoći međunarodne zajednice, a naročito u okolnostima aktualnih po-

slovnih tijekova i velike krize koja potresa i mnogo razvijenije zemlje širom svijeta.

Današnja Bosna ne napreduje u obimu kako bi mogla i trebala u odnosu na ostale zemlje

jugoistočne Europe. Uz pomoć međunarodne zajednice, prije svega SAD i europskih pri-

jatelja, ona postupno osvaja prostore demokracije i suvremenog djelovanja u višepartijskom

sustavu. Njoj se još uvijek nadređuje etnička separacija kroz “teritorijalnu” konsocijaciju

spram osiguravanja prava i jednakosti za sve njezine građane na cijeloj teritoriji države, a

pritom velikosrpska naracija ne dozvoljava da se u Bosni i Hercegovini govori o građanskom

modelu uređenja. Zato joj i jest mila konsocijacijska priča o etnički separiranim teritorijama

koje bi bile jedne pored drugih u neobveznom i slučajnom odnosu. A to samo karakterizira

cjelokupni sadržaj velikosrpskih ratova protiv prvih susjeda kao ratove za teritorije, dakle,

osvajačke ratove uz pomoć vojske koja je nekada služila mnogo većoj jugoslavenskoj državi.

Rezultat tih osvajačkih ratova i strašnih zločina jest entitet Republika Srpska koji je dayton-

sko-pariškim sporazumom ostao postojati kao administrativno-teritorijalni entitet u Bosni

i Hercegovini. Time su tvorci mirovnog sporazuma ostavili djelo genocida, fašizma i zloči-

na na tlu međunarodno priznate države Bosne i Hercegovine.

U tom košmaru etničkih perverzija čini se kao da smo posljednjih sto godina uludo

potrošili. Danas je Bosni i Hercegovini potrebna liberalna demokratska perspektiva koja

će osigurati svakom građaninu kao pojedincu da bude to što jeste, neovisno od omamlju-

jućeg i zavodljivog govora vođa, svećenika prave sljedbe, dogmatičara i prikrivenih fašista.

Ono što je Ćišić mislio i radio do pedesetih godina prošloga XX. stoljeća, čini se, moramo

nastaviti s još većim zanosom i razumom, jer su ciničke konjunkture naše epohe sasvim

amoralne i opasne za neoprezno držanje u nacionalnim stvarima.

Page 45: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 43

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Bilješke 1 Na Ustavotvornoj skupštini Demokratske Federativne Jugoslavije 1946. godine u Beogradu, Husaga Ćišić je tražio objašnjenje

za jednu “nelogičnost”, tj. zašto u grbu Jugoslavije nedostaje šesta baklja (jedan narod, naime Bošnjaci), jer svakako postoji šest

republika. Đilas mu je odgovorio da se “teoretska pitanja ne mogu riješiti jednim dekretom”. 2 Husein Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, Kulturno društvo Muslimana “Preporod”, Gradski odbor

Mostar, Sarajevo 1991. Uvod. 3 Husein Ćišić je bio inspirativna kombinacija bosanskohercegovačkog političara i intelektualca. O tome svjedoče njegove knji-

ge Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, Postanak i razvitak grada Mostara, te prikaz zgoda i nezgoda kroz koje je u toku razvitka prolazio (ponovo objavljeno 1991. godine pod naslovom Mostar u Herceg-Bosni), rasprave o agrarnom pitanju, pisanje za

časopis Musavat itd. 4 H. Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani, str. 5. 5 Enver Redžić, Sto godina muslimanske politike u tezama i kontoverzama istorijske nauke, Sarajevo 2000. 6 H. Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani, str. 10. 7 Jedan zaboravljeni francuski mislilac, strukturalni marksista L. Althusser, posebno se fokusirao na ulogu koju je igrala ideologi-

ja u društvu i državi. Prema njegovom tumačenju ideologija je bila ta koja oblikuje našu svijest i socijalne strukture. Ideologija

daje i dopušta ljudima da sami zamišljaju da oni slobodno odlučuju i biraju smjerove svog života, iako je to, ustvari, ideologija

sama koja determinira “tekst” (script) koji oni žele slijediti. Althusser referira prema ideološkim državnim aparatima koji su

državne organizacije koje perpetuiraju specifi čne ideološke sustave i pomažu da ih se nametne ljudima. 8 H. Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani, str. 11.

9 Isto, str. 11. 10 Isto, str. 12. 11 Isto, str. 13. 12 Isto, str. 13. 13 Isto, str. 14. 14 Isto, str. 14. 15 Isto, str. 57. 16 Isto, str. 83. 17 Enes Pelidija, Boj pod Banjalukom 1737., El-Kalem, Sarajevo 2007. 18 H. Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani, str. 94. 19 Isto, str. 101. (Šarajte – veli “obojena jaja i postite časne poste” ako ćete da budete primljeni u nacionalnu zajednicu, jer bez

toga ne ide. To je, eto, nacionalni recept “besmrtnog” Njegoša. Drugi su recepti još crnji i beterniji.)

Page 46: Bošnjačka Pismohrana

44 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. ESAD ZGODIĆ

Prof. dr. sc. Esad Zgodić

Husaga Ćišić, Benjamin Kalaj i Avdo Humo – O bosanštini i Bosni

Mogu sada nove generacije bosanskohercegovačke inteligencije, i to one koje slijede in-

tencije kritički i emancipatorski orijentiranih društvenih znanosti, raditi na jednom važnom

zadatku – na znanstvenoj reviziji do sada vladajućih interpretacija povijesti Bosne i Hercegovi-

ne. Unutar tog zadatka od posebnog je značaja preispitivanje do sada dominirajućeg tumače-

nja političkih koncepcija Benjamina Kalaja. U njima je, u tim tumačenjima, uglavnom glavnu riječ imala srpska inteligencija etnocentrične orijentacije. Ona je, zapravo, superiorno bila u matici interpretacija austrougarske vladavine nad Bosnom i Hercegovinom, pa je, otuda, bila u prilici

favorizirati i svoje nalaze kao neupitno znanstvene. Kada se razgrnu, u kritičkom diskursu,

njene interpretacije, vidjet će se, da su one počivale na nizu falsifi kata i mitova.

Centralni je njen mit da se pod Austro-Ugarskom u Bosni i Hercegovini razvio emanci-patorski orijentirani srpski nacionalni pokret. Međutim, po svemu sudeći, ne može se govoriti

o emancipatorsko-demokratskom nego o etnocentričnom i nacionalističkom pokretu. Bio je

heterogen i višeslojan: jedan se njegov segment oblikovao oko Kočićevog lista Otadžbina,

druga se struja sabirala oko Radulovićevog lista Narod, a treća se njegova orijentacija forma-

tirala u liku Mlade Bosne i njenih vodećih aktera kakvi su, uzmimo, Vladimir Gaćinović i

Borivoje Jeftić. No, unutar tih grupacija fi guriralo je jedinstveno stajalište: kada se pregledaju njihove političke koncepcije, kada se ostvare motivi, sadržine i ciljevi njihovih aktiviteta,

vidjet će se – srpski je nacionalni pokret počivao na srpskoetnocentričnim i djelatnim veli-kosrpskim nacionalističkim idejama, ideologijama i političkim aspiracijama. Mada se – treba

to naglasiti i uvažavati – unutar tog pokreta usvajale su se i liberalno-demokratske ideje i

vrijednosti. Valja reći i kako su se do kraja one gubile onda kada se prelazilo na teren nacional-

nog pitanja i zamisli o budućem državno-pravnom statusu Bosne i Hercegovine. Progovorio

je tada, u punoj snazi i u egzaltacijama, srpski parohijalni i hegemonijalni nacionalizam. Nje-

gova su supstancijalna određenja: Bosna i Hercegovina je srpska zemlja; u Bosni i Herce-

govini živi samo jedan narod – Srbi sa tri vjere; u Bosni i Hercegovini se govori samo jednim

jezikom – srpskim jezikom; perspektiva Bosne i Hercegovine, otuda, jeste u njenom anek-

tiranju – Srbiji. Te su temeljne ideje srpskog nacionalnog pokreta i pod režimom Benjami-

na Kalaja. Recimo, niti tada pa, razumljivo, niti iz suvremene perspektive, on to nije. Taj

pokret nije bio emancipatorski, obrnuto, nosio je u sebi, a spram Bosne i Bošnjaka, hege-

monističko-imperijalne aspiracije uz žuđenu perspektivu uništenja individualiteta bosan-

skohercegovačke egzistencije.

Ali i tada, i danas, intrigantno je: zašto su i bosanski Srbi – intelektualci bili tako fanatični

ideolozi antibosanske politike i projekta Velike Srbije? Može se pokazati kako se u doba austro-ugarske vladavine u Bosni unutar srpske inteligencije – od Petra Kočića i Đorđa Lazarevića

preko Vladimira Ćorovića do Vladimira Gaćinovića, od Riste Radulovića, Uroša Krulja pre-

ko Nikole Stojanovića do Jefte Dedijera – uobličavala ideologija i politika negacije povije-

snog individualiteta Bosne i Hercegovine i narodnog identiteta Bošnjaka. Višedecenijska

Page 47: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 45

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

osporavanja, a kasnije i ratnoagresivne negacije Bosne i Bošnjaka, ne mogu se do kraja ra-

zumjeti bez istraživanja te dimenzije velikosrpskog nacionalizma. Jer, u našem uvidu, u

ovo doba, kao u sjemeništu, kao izvoru, pohranjeni su, posebice nakon poraza instaliranja

ideje i politike bosanske nacije, strukturalno-konfi guracijski, mentalni, socijalno-psihološki i

politički temelji, povremeno konf liktne, na kraju i tragične, dakle, zločinima genocida

objektivirane, povijesti Bosne i Hercegovine u XX. stoljeću.

Teška je, istina, i mučna ova dijagnoza. No, jedina je diferencija: nije u to doba – za

razliku od političkih htijenja u Bosni i Hercegovini nakon 1990. godine – ultimativno za-

tražena i ozbiljena teritorijalna getoizacija naroda, odnosno etnička podjela Bosne i Hercego-

vine. No, ta se negacija povijesnog individualiteta Bosne i Hercegovine i radikalna dehuma-nizacija Bošnjaka ( a ona je uvijek bila oblik i metoda socijalno-psiholoških priprema za

masovnu recepciju ratno-ekspanzionističke politike ) ne mogu razumjeti do kraja ni bez

uvida u njihove veze i odnose s velikohrvatskom politikom prema Bosni i Hercegovini i Boš-

njacima. Srpski teritorijalni nacionalizam, a to je njegovo supstancijalno određenje, i u pojmu, i

u ideologijskom samorazumijevanju te u faktičkoj, konkretno-historijskoj objektivaciji,

zapravo, jeste esencijalno relacioni fenomen. Figurira u koleraciji – ali, čas u odnosu rivaliteta i

antagonizama, a čas opet, ovisno od historijskih okolnosti, i u formi sporazuma, konvergen-

cije, savezništva, osovinskih paktova – sa hrvatskim nacionalizmom. I gdje se, u doba austro-ugarske vladavine nad Bosnom mogu naći korijeni i izvori negacije u aranžmanu hrvatske

nacionalističke elite.

Drugi mit kojega je stvarala, posebice, srpska inteligencija u svojoj interpretaciji naci-

onalnih pokreta pod austrougarskom vladavinom jest mit da su drugi pokreti, a napose nacio-

nalni pokret muslimanskog naroda, u suštini prorežimski, odnosno podaničko-neemanci-

patorski. Unutar tog mita sve ono što su Muslimani u Bosni i Hercegovini radili na vlastitoj,

posebno duhovno-kulturnoj i prosvjetiteljskoj samoemancipaciji, jest protumačeno kao

nehistorijsko, anakrono, konformističko, jednom riječju kao servilno i neemancipatorsko.

I, na primjer, pojava Bošnjaka, i pojava Behara i općemuslimanski prosvjetiteljski pokret u

Muslimana falsifi katorski je obezvrijeđen i srozan na djelo skrušene podaničke i fatalistič-

ke svijesti stavljene u funkciju austrougarskog režima.

Pored ta dva, možemo govoriti i o negativnom mitu što ga je srpska inteligencija stvorila

o Benjaminu Kalaju. Ključna komponenta ovoga mita jest teza da su političke ideje Benja-

mina Kalaja bile nehistorijske i artifi cijelne konstrukcije, da su zbog toga doživjele apsolutni histo-rijski poraz i da nisu ostavile nikakva pozitivnog traga na emancipatorski orijentirane pokre-

te u Bosni i Hercegovini u XX. stoljeću. I ovaj mit valja kritički demaskirati, što ovom

prilikom, naravno, nije izvodljivo. Ovdje ćemo tek ukratko prezentirati temeljne ideje

Benjaminovih političkih pogleda na Bosnu i Hercegovinu kako bi, razumljivo, samo u na-

govještaju, anticipirali i moguće pravce te demistifi kacije. Cilj nam je da u ilustrativnom smislu pokažemo kako su neke od Benjaminovih ideja preživjele i u recepciji, prije svega

protagonista muslimanskog nacionalnog bošnjaštva (a Husein Ćišić je jedan od njegovih para-

digmatičnih, uz to, i najistaknutijih protagonista). Moguće je bilo da prežive jer nisu bile

Benjaminova fantazmagorija nego su imale svoje historijsko utemeljenje i svoju tradiciju u

muslimanskoj ali, manje ili više, i u kulturnoj memoriji drugih bosanskih etnovjerskih subiden-titeta. I u doba između dva svjetska rata, u novom povijesnom kontekstu, one su nastavile

živjeti, i to primarno, kao oslonac nacionalno-emancipatorskih težnji Muslimana u Bosni i

Hercegovini. Upravo, kroz maticu emancipatorskih inklinacija Muslimana neke od Benjami-novih ideja nisu doživjele apsolutni historijski poraz.

Page 48: Bošnjačka Pismohrana

46 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. ESAD ZGODIĆ

Naravno, ne radi se o bilo kakvoj apolegetici i nekritičkom idealiziranju, nisu te apolo-

gije i ti idealizmi niti preporučljivi ako se zna da je od početka XX. stoljeća ideja etničkog bošnjaštva i među muslimanima fi gurirala u uskim krugovima okupljenim oko, na primjer,

Mehmeda-bega Kapetanovića Ljubušaka i lista Bošnjak. No, ako je i bila marginalizirana, to

nikako ne znači da nije živjela i da se nije iskazivala u posrednim likovima. Muhamed Emin

Hadžijahić, Ljubušak ili Safvet-beg Bašagić, želeći prevenirati iseljavanje Bošnjaka u Tur-

sku, sukobljavajući se, pri tome, sa akterima tradicionalnog islama unutar kojeg se nisu pre-

ferirale nikakve druge, pa ni otaždbinsko-etničke, identifi kacije osim one sa ummetom, pišu

tekstove i javno populariziraju i bošnjaštvo, i domovinsku svijest i bosanski patriotizam.1 I na taj

način čuva se i afi rmira svijest o Bosni kao historijskom, teritorijalnom, etničkom, običajnom,

kulturnom i političkom individualitetu. Prema tome, sa austrougarskom okupacijom Bosne i

Hercegovine postupno se kroz traumatična iskustva, uz bolnu emancipaciju od proturskih nosta-ligija, bošnjačka inteligencija otvara prema novoj bosansko-domovinskoj osjećajnosti, ka

promišljanju bosanskog državno-pravnog statusa te povijesnih izvorišta i savremenih sadra-

žaja bosanske patriotske svijesti i bošnjačkog vjerskog i etničkog samorazumijevanja.

Riječ je, dakle, naprosto o tome da su neke Benjaminove ideje bile ukorijenjene u povije-sno biće Bosne i Hercegovine, da mu nisu bile ništa izvanjsko i – kako se to pokušavalo

predstaviti sa strane ondašnjih aktera etnocentričnih i nacionalističkih pokreta, odnosno,

onih koji su govorili, sa pežorativnom intencijom i anatemizirajući, o pojavi srednjovjekov-

nog, anakronog, mračnog bošnjakluka među muslimanima – strano i nasiljem nametnuto.2

Bez obzira što je riječ o idejama jednog stranca, koji slijedi okupacijske interese Austro-

Ugarske, njihova utemeljenost u povijesnom biću Bosne i Hercegovine jest ono na šta se

kasnije mogu nastaviti emancipatorske inklinacije matičnog bošnjačkog nacionalnog pokre-

ta. Otuda su te ideje, istodobno, i Benjaminove, i to u mjeri u kojoj ih je usvojio kao temelj

svoje nacionalne politike u Bosni, ali su to ideje koje su proistekle iz logosa povijesnog bivstvo-vanja Bosne i Hercegovine.

***

U temeljne ideje Benjamina Kalaja uvrštavamo: očuvanje teritorijalne cjelovitosti Bosne

i Hercegovine i protivljenje njenoj podjeli između Austrije i Ugarske; Bosna i Hercegovina

je posebnost, zasebni povijesni individualitet koji ima svoj kontinuitet; historija pokazuje

da se taj individualitet može osigurati samo osloncem na moćne sile izvan Bosne i Herce-

govine; bosanska nacija nije stvar voluntarizma nego je utemeljena u povijesti Bosne; bo-

gumilstvo je u srednjem vijeku bilo temelj bosanske posebnosti; Muslimani su poslije

bogumila glavni nosioci bogumilskog separatizma u odnosu na Hrvate i Srbe: oni su čuvari

bosanskog političkog i nacionalnog individualiteta; bosanska samosvijest se kod muslima-

na održala pod Turskom pa je i Husein Kapetan Gradašćević “objavio u Bosni osnovno

načelo muhamedanske slobode” i sanjao o “nezavisnoj muhamedanskoj Bosni”; kako je

muslimansko plemstvo nasljednik bogumilskog mentaliteta u razdoblju Turske, to jesu

Muslimani jezgro i vodeći element bosanske nacije: čak je govorio da su “muhamedanci

danas jedini nosioci državne ideje na Balkanu”, pa i u Bosni i Hercegovini. U povijesnoj

perspektivi, i to je ono, svakako, najiracionalnije u njegovim historijskim anticipacijama,

očekivao je da će muslimani preći na katoličanstvo i da će se Bosna integrirati u Ugarsku

jer, po njemu, muhamedanizam ne stoji u osnovi bosanske narodnosti nego mu je nešto

slučajno, izvanjsko, vještačko.

Page 49: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 47

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

***

Naravno, ne može se tvrditi, niti dokazati da se Husein Ćišić direktno inspirirao Kalajevim

koncepcijama. To nije niti bitno. On je zapravo mislio i djelovao u općem političkom duhu

koji je s Kalajevim režimom omogućio da se na svjetlo dana, bez represije ili cenzure, u javnom

životu slobodno pojavi i uobličava ideja o Bošnjacima i bošnjaštvu, odnosno o Bosancima i

bosanstvu. Ustvari, točnije je reći, da se taj duh naklona bosanskoj ideji u Kalajevo doba ne-

smetano obnovio: mogao se nastaviti na onu tradiciju bosanske samosvijesti koja je karakte-

rizirala srednjovjekovnu Bosnu kao i one bosanske samosvijesti koja se – što eksplicitno, a što

u imanentnim i mimikrijskim oblicima – neprestano izgrađivala i reproducirala i pod osman-

skom vladavinom nad Bosnom. Ideja Bošnjaštva, prema tome, slijedi i s Huseinom Ćišićem

tradiciju ideje Bošnjaštva unutar katoličkog kruga, na primjer, jednog Filipa Lastrića ili Antuna

Kneževića3, kao i onu tradiciju iz doba osmanske vladavine u Bosni koja je unutar permanentne bošnjačke kritike osmanske države – paradigmu te kritike imamo, primjerice, kod Muhameda

Emina Isevića ili u Gradaščevićevom pokretu za bosansku autonomiju – čuvala bosansku indi-

vidualnost od asimilatorskog osmanskog uniformizma. Doba Kalajeve vladavine omogućilo je, dakle,

da se generirajućom transmisijom ponovno razmahne ideja bošnjaštva i bosanstva, da stekne

pravo građanstva, da ponovno uđe, prije svega, u muslimanski korpus kao emancipatorska ideja

koja neće više presahnuti sve do današnjih dana, mada će, razumljivo, u sadržinskom smislu,

doživjeti nijansiranja, transformacije i poprimati drugačije povijesne funkcije.

***

Tako, dakle, u Kalajevo doba zamisao bošnjaštva slobodno funkcionira. Na primjer, u

listu Bošnjak, među ostalim, piše se: “Bošnjaštvo, bosanska narodna ideja, ima svoj korijen

i svoju osnovu, tvrdu kao živac kamen u povijesti naše domovine, a mi smo muhamedovci

od vajkada glavni predstavnici i nosioci ove uzvišene narodne ideje.” Riječ je i o bosanskoj naciji kao političkoj naciji: bosanska nacija jest zajednica sve tri konfesije koje su povezane

zajedničkom prošlošću i posebnim povijesnim razvojem i koja jest odvojena od Srba i Hrva-

ta. Istupa se i protiv zasebnih vjersko-etničkih institucija. A list Bosanski vjesnik, primjerice,

piše: “Bosanski narod izražava narodnost u potpunom smislu, koja nije samo genetična,

nego i istorično spojena sa ovom zemljom, i nju ograničavajući također sputava, ostala je

nepovrijeđena različnošću vjeroispovijesti.”

Neke od navedenih ideja nastavljaju živjeti unutar muslimanske inteligencije, pa i kod

Huseina Ćišića. No, on je izazvan i prisiljen da istupa kao kritičar i polemičar – piše pisma,

vodi prepiske, i objavljuje tekstove u kojima razobličava, kako ih on naziva, patentirane srpske

i hrvatske nacionaliste i njihovu ideologiju i politiku poricanja etničkog individualiteta Boš-

njaka i historijskog individualiteta same Bosne. U kontekstu tih polemika on će – budući da

ti nacionalizmi nastoje diskreditirati Benjamina Kalaja kao, navodnog, kreatora antisrpske i,

djelomice, antihrvatske politike – na izvjestan način, sasvim ispravno, dati, u odnosu na te

nacionalizme, drugačiju interpertaciju Kalajeve nacionalne politike. Bio je, dakle, Ćišić u

prilici da pred falsifi katorima Kalajeve nacionalne politike tvrdi kako se “bezočne laži i ten-

dencije kriju u onim stalnim naglašavanjima patentiranih nacionalista i iz srpskog i iz hrvatskog

tabora o bosanštini kao o spekulativnom-političkom produktu [...] Benjamina Kalaja, koji je

tobože izmislio bosanštinu u spekulativno-političke svrhe”.4 U njegovoj slici Kalajeve politi-

ke sadržana je, ustvari, obrana predstave da je bosanstvo autenični historijski produkt, a ne

Page 50: Bošnjačka Pismohrana

48 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. ESAD ZGODIĆ

nešto sintetičko, vještačko, izmišljeno. Međutim, kako kaže Ćišić, u novite koje je austrou-

garska vlast donijela u Bosnu “nipošto ne spada i naša bosanština, koju smo mi nasljedstvenim

putem od svojih predaka primili. [...] naša privrženost bosanštini ne datira od novih datuma,

kako to neki već vele, nego je ona produkt jedne zdrave narodne misli, koja je vjekovima

davala impulsa javnom životu u našim pokrajinama.”

S tom historijski utemeljenom vizijom bosanstva Ćišić će se suprotstavljati različitim

oblicima njegovog poricanja pa i onom poricanju koje se javilo u doktrinarnoj i ideološkoj

formi integralnog jugoslavenstva. Ćišić je odbacivao integralno jugoslavenstvo kao prikrivenu veli-

kosrpsku ideologiju, kao ideologiju koja zahtijeva da se Bosanci odreknu sami sebe, kao politiku

koja hoće da se naša bosanština u njemu dezindividualizira, asimilira i obezliči, kao politiku

koja je “išla za tim da nas Bosance brišu politički, kao nepoćudan element”. Otuda, bosanski

polihistorik Muhamed Hadžijahić s pravom zaključuje: “Osnovno je, dakle, Ćišićevo stano-

vište da bi Muslimani mogli prihvatiti samo šire nacionalne koncepcije uz uvjet da se ravno-

pravno respektira udio i Srba i Hrvata i Muslimana u širokoj narodnoj cjelini.”5

***

Preskačemo epohu i dolazimo do jedne od mogućih komunističkih recepcija Ćišićevog

političkog mišljenja. Kažemo jedne od mogućih budući da su komunisti, pogotovo u prvim go-

dinama nakon II. svjetskog rata, imali spram njega kontroverzan odnos. Podsjećamo, dakle, na

jednog od zaboravljenih, a vrijednih Bosanaca – ljevičara, partizana, antifašista, komunista, na

Avdu Humu i na njegovo, također, zaboravljeno memoarsko djelo Moja generacija. U njemu

nalazimo zanimljiva Humina zapažanja o Ćišiću kao građanskom političaru i kao o ličnosti.

U Huminim sjećanjima on je u Spahinoj stranci “važio kao ugledan građanin i kao čovjek

na svoju ruku. Zadržao je za sebe jedino da u Mostaru može voditi politiku kako je on

misli.”6 Djelujući u toj stranci bio je, kako piše Humo, demokrata koji se rano oslobodio “kon-

zervativnog duha muslimanskih tradicionalista”. No, u politici je demonstrirao svojevrsnu

podvostručenost koju Humo tumači kao izraz izvjesne protivurječnosti u njegovoj osobnosti:

“Bio je protivrječna osoba. S jedne strane, prihvatao je konzervativne i reakcionarne Spahine

političke poglede i sporazume sa reakcionarnim beogradskim režimom, dok je s druge

strane, pokazivao izuzetno razumijevanje za političke stavove i akcije naprednih studenata.”7

Humo, razumljivo, upravo insistira na afi rmaciji te njegove podrške naprednom studentskom

pokretu: Ćišić je “mnogo pomagao” studentski pokret. “Studentima je uvijek izlazio u

susret, bilo u opštinskoj novčanoj pomoći, bilo u dodjeljivanju opštinskih prostorija za

sjedište studentskog udruženja, ili prostorija u opštini za izložbe i pripreme za studentske

zabave, bilo u zaštiti od policije, pogotovu ako se ticalo opštinske, gdje je bio suveren,

ukoliko bi ona pokušala na svoju ruku da se umiješa za ma kakvu studentsku akciju.”8

Pri svemu, Ćišić je bio osobnost za sebe, izgradio je i čuvao svoju autentičnost. Na primjer,

mada mu je sin Husref bio komunist, Ćišić, smatra tako Humo, nije mislio pod njegovim

utjecajem i nije uopće mislio u politici pod komunističkim uticajima, naprotiv, slijedio je ono

svoje autentično i autorsko. Njegova, kaže tako Humo, “angažovana tolerantnost” prema komu-

nistima proizlazila je iz njegovog autentičnog iskustva i mišljenja, odnosno iz “njegove ose-

bujne ličnosti, u koju su se upile borbe iz mladosti koje je vodio protiv Austrougarske”9.

Uz autentičnost Humo u njegov habitus s pravom uvrštava i konzistentnost. Ostao je, prije

svega, konzistentan do kraja u temeljnoj ideji: “da su Muslimani poseban narod, i nije

prihvatao ni pritiske beogradskih režima ni politička nastojanja nacionalnih buržujskih

Page 51: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 49

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

grupa da Muslimani prihvate nacionalnu orijentaciju u srpskom ili hrvatskom pravcu.”10

No, ta se konzistentnost pokazuje u još nečemu što je – tako je to u našim uvidima – u nje-

govom mišljenju i djelovanju presudno: kada je bilo riječi o državno-pravnom statusu Bosne i

Hercegovine, nije pravio nikakve kompromise, niti je tu bilo iskliznuća, nesigurnosti, ko-

lebljivosti ili diskontinuiteta. O toj konzistenciji Humo će reći: “Bio je za saradnju sa

srpskom i hrvatskom građanskom politikom na ravnopravnoj i demokratskoj osnovi, pod

uslovom da ne svojataju Bosnu i Hercegovinu kao srpsku ili hrvatsku zemlju, a ne za Spahino

političko cjenkanje sa beogradskim reakcionarnim režimom.”

I doista, u tom je stajalištu Ćišić do kraja dosljedan, a ta konzistencija do vrhunca dolazi u

razdoblju kada on bespoštedno, uporno, s ogorčenjem, diže svoj glas protiv sporazuma Cvet-

ković-Maček, sporazuma s kojim je izvršeno “razgraničenje interesnih sfera među Hrvatskom

i Srbijom, kako su ih oni zamislili”, odnosno sporazuma s kojim je, kao što je poznato, predvi-

đeno da Bosna bude razdijeljena između banovina koje će se stvoriti i tako nestane u svom

historijsko-teritorijalnom individualitetu. Zato Ćišić na sve strane piše i pita one koji se pred-

stavljaju, kako on kaže, kao novi državni majstor i pita: “s kojim pravom zadiru u prava i granice jedne zemlje, koja je tokom vijekova stekla i svoju vlastitu dušu i koja, po duhu, po prostoru i po historiji svojoj pripada isključivo onima koji su i privatnim i javnim životom, i tradicijama, i historijom svojom srasli sa ovim zemljama”.11 (Kurziv Ćišićev). Tim i sličnim pitanjima – a ona, svakako, u sebi

sadrže i Ćišićev razumljiv odgovor – on bi alarmirao i mobilizirao probosansku javnost: “mi

Bosanci i Hercegovci...” treba “...da se organizujemo u jednu neprobojnu domaću stranku s

isključivim ciljem da od napasti i napasnika branimo ono što nam i po ljudskom i po Božijem

pravu pripada.”12 Teritorijalni integritet i suverenitet Bosne i Hercegovine, te njen autonomni

državno-pravni status – to je, vidimo, vrhunski kredo i vodeći imperativ Ćišićevog političkog

mišljenja i djelovanja. I po tom kredu i po tom imperativu Ćišić zaslužuje naš puni respekt i

izabrano mjesto u našoj kulturnoj, znanstvenoj i političkoj memoriji.

Sa personaliziranim karakternim osobinama i sa konzistentnim političkim pogledima na

Bosnu i Bošnjake Husein Ćišić nije u svijetu makijavelističke politike – svijetu ispunjenom

realpolitičkim pragmatizmima – mogao biti populist niti je mogao steći aklamacijsku podršku,

niti je mogao relevantnije oblikovati stranačku politiku, naprotiv, bio je, kako piše Humo,

unutar dominirajućih orijentacija u političkom svijetu svog vremena uveliko usamljen: “Ostao

je kao usamljen stari hrast, uspravan i čvrst, ali u nemoći da se ikada, iako je jedan dio

njega tome težio, ispolji na širem političkom planu, i pokaže stvarno ono što jest; u vođstvu

Spahine stranke nije mogao naći nijednog istomišljenika za svoj demokratski kurs, a bio je

nesposoban za neku drugu funkciju osim političke jer nije imao nikakve stručnosti, samo

prirodnu intelegenciju.”13 Na kraju, morao je Ćišić živjeti i u iluzijama: “Opterećen velikom

porodicom, u teškom materijalnom stanju, pomirio se sa politikom stranke, živeći u iluziji

da će ona kad-tad ostvariti koncept autonomije Bosne i Hercegovine.”14

Bilješke

1 Šire, u studijskom obliku, o bošnjačkim poimanjima domovine, bošnjaštva, patriotizma i islama u našoj knjizi Bosanska politička misao. Austrougarsko doba, DES, Sarajevo 2003.

2 Tako će, naprimjer, Petar Kočić govoriti o feudalnom bošnjakluku kod bosanskih muslimana, a taj bošnjakluk vrhuni kod Mehmed-

bega Kapetanovića Ljubušaka iz čije ličnosti, tako je to u Kočićevim halucinacijama, izlazi “onaj sebični i uski bošnjakluk, sa svojom

odvratnom nacionalnom bezbojnošću i bezdanom, feudalnom požudom za sabiranjem materijalnih dobara, raznih položaja,

časti i titula.” Petar Kočić, Bošnjakluk, Otadžbina, I/1911, br. 1 (24. august/6. septembar). 3 O Kneževićevim shvatanjima etničkog bošnjaštva – u njegovoj viziji, a ostaje joj vjeran do kraja života, u Bosni egzistira samo jedan

jedini narod, to je bošnjački narod sa tri unutarnje vjerske identifi kacije – i Bosne kao nedjeljive i samostalne države vidjeti u studiji

Ideja konvergencije, Muhamed Emin Isević i Antun Knežević koja je objavljena u našoj knjizi Ideja bosanske nacije i druge teme,

Page 52: Bošnjačka Pismohrana

50 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. ESAD ZGODIĆ

Zalihica, Sarajevo 2008. Također o Kneževićevim političkim i nacionalnim pogledima vidjeti u izuzetno meritornim interpreta-

cijama Slavka A. Kovačića: Fra Antun Knežević – propagator i svjedok bosanskohercegovačkog ustanka 1875./78., Sarajevo, Život, br. 9,

1975.; Samostalna i slobodna Bosna i Hercegovina kategorički imperativ fra Antuna Kneževića, Sarajevo, Nova et vetera, svezak

2, 13, 1979. 4 Husein Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, Preporod, Mostar 1991., str. 100. 5 Muhamed Hadžijahić, Od tradicije do identiteta. Geneza nacionalnog pitanja bosanskh Muslimana, Svjetlost, Sarajevo 1974., str. 116. 6 Avdo Humo, Moja generacija, Sarajevo: Svjetlost; Beograd: Vojnoizdavački zavod; Prosveta, 1984., str. 472. 7 Isto, str. 471. 8 Isto, str. 472. 9 Isto, str. 471. 10 Isto. 11 H. Ćišić, Bosanskohercegovački Muslimani, str. 106. 12 Isto, str. 107. 13 A. Humo, Moja generacija, str. 472. 14 Isto.

Page 53: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 51

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Mr. sc. Alija Hodžić

Bošnjaci i država

Referent koji je malo prije izlagao mogućnost Bosne na početku XXI. stoljeća vidi u

tome da Bošnjaci u ovim dramatičnim okolnostima ne mogu opstati bez države Bosne i

Hercegovine i da ta država mora sačuvati svoju teritorijalnost. Sve ostalo onda slijedi iz

toga. To je važno pitanje danas, ne samo Bosne i Hercegovine nego i većine država. Može

li država mišljena od prije sto ili dvjesto godina, zajednica suverenih građana koji su u sta-

nju uređivati svoj život i kreirati svoju budućnost, funkcionirati u svom neokrnjenom su-

verenitetu? Većina autora danas misli da tako mišljenu državu treba otvoriti ljudima koji

dolaze, mada se još ne zna kako bi taj svijet mogao izgledati, kako će se on strukturirati,

obrazovati, koju će čvrstinu steći. Diskusija o Bosni tako postaje dvostruko dramatična. S

jedne strane, ona je kao zemlja koja je nesređena, nestrukturirana, koja je upitna jer se

iznutra ne uspijeva organizirati kao suverena (za to nije dovoljno samo vanjsko priznanje),

a s druge strane njeno okruženje, ne samo srpsko i hrvatsko nego i europsko i svjetsko ( po

današnjem načinu funkcioniranja globaliziranog svijeta) dovodi u pitanje tako mišljenu,

devetnaeststoljetnu suverenost. Ta dvostrukost, po mome mišljenju, traži od bošnjačke

inteligencije (one koja “misli Bosnu”), više od one druge dvije inteligencije u Bosni i Her-

cegovini, velike intelektualne i moralne napore da bi se mogao odrediti bar nekakav, ne

mogu reći, put, ali nekakva naznaka nekog mogućeg puta. Misliti kao što se mislilo u XIX.

stoljeću, kada se čitava povijest uvelike izmišljala kako bi se podesila prema nacionalno

zadanim svrhama, danas nije više za bilo kakvu upotrebu. Kritičko mišljenje treba vratiti

čak i u svakodnevni život, da i ne govorim o potrebi njegove dominacije među društvenim

naučnicima koji se bave budućnošću Bosne. I njihove odgovornosti u tom poslu.

Kada ovdje govorimo o generacijama prije nas (kao i onim koji će doći nakon nas), go-

vorimo u kategorijama koje su formirane izvan prostora bivše Jugoslavije, u kategorijama

koje su formirane tamo gdje je čovječanstvo bilo, a i sada je, intelektualno najmoćnije. A to

je Zapad. Sve ovo o čemu mi ovdje raspravljamo, o naciji, o Bošnjacima kao naciji, sve je to

došlo sa Zapada, a ovdje jest preko “austrijskih” Hrvata i Srba, i to sa velikim zakašnjenjem.

Ideja nacije koja se iz intelektualnih i političkih centara posredstvom raznih medija širi u

puk ne nastaje u svim dijelovima Evrope istovremeno. Svuda se kasni u odnosu na Engle-

sku – što istočnije to kasnije. Kasni se u centralnoj i južnoj Evropi, Rusiji i Balkanu. U

odnosu na Engleze kasne čak i Francuzi. Dakle, sve dolazi otuda i to s velikim zakašnjenjem.

U tome razumijevanju nacije religijska pripadnost nije se tada tretirala kao konstitutivno

obilježje nacije. Nijemci se kao nacija (a kasnije na Balkanu, i Albanci u današnjem obliku)

ne bi mogli ni formirati da se religijska pripadnost tretirala kao njeno konstitutivno obiljež-

je. Ali vrijeme čini svoje. Danas se kod autora koji se bave ovim problemima, uz ostala

obilježja, i religija u nekim slučajevima smatra konstitutivnim obilježjem. Zapravo, čitava

ta priča poprima obilježja Wittgensteinove “porodične sličnosti”, kao porodice riječi koje

se po svojoj sličnosti (A je slično B, B je slično C, C je slično D itd, ali to znači da A ne

mora biti slično D, mada još uvijek čine jednu “porodicu riječi”) međusobno prožimaju i

ukrštaju. To je samo jedna porodica međusobno sličnih riječi koje čine jednu zajednicu.

Page 54: Bošnjačka Pismohrana

52 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

MR. SC. ALIJA HODŽIĆ

Tako je i sa kriterijima koje upotrebljavamo kada govorimo što je to što bi se danas moglo

navesti da konstituira jednu ili neku drugu naciju. U XIX. stoljeću religija nije bila kriterij,

nije ulazila u “porodicu sličnosti”. Kada je govorio “Ne po zakonu (vjeri) nego po jeziku”

Vuk je zagovarao tadašnje kriterije, slijedio je njemački primjer.

Čin preimenovanja Muslimana u Bošnjake imao je dvostruko značenje: istodobno se

stanovništvo na koje se to odnosilo politički izjednačilo s pripadnicima druga dva nacional-

na “entiteta” i u bosanskohercegovačkom slučaju religijsku pripadnost, ili bolje rečeno

religijsko podrijetlo, uključilo kao tvorbeni element nacije (što je već ranije implicite ura-

đeno u slučaju hrvatske i srpske nacije). Za Evropu to stanovništvo više ne može biti tek

neka egzotična vjerska zajednica, već moderna nacija. Njega se onda, kao i pripadnike

neke druge evropske nacije, moralo i zaštititi od započetih masovnih ubojstava i masovnog

progona. Tada sam govorio da se to preimenovanje mora izvršiti prije svega zbog zaštite

ljudi. Pitanje države i, kako se to kaže u Hrvatskoj, državotvornog naroda dolazi nakon

toga. To je, međutim, bio tek dovršetak nečega što se na ovim prostorima započinjalo u

prvoj polovini XIX. stoljeća. Danas su se okolnosti umnogome promijenile pa i “konstruk-

cijski zahvati” oko nacije i strategije njenog djelovanja i reprodukcije moraju biti umnogo-

me drugačiji nego što je to bilo prije pedeset ili sto godina. Ukoliko je nastojanje usmjere-

no prema miru i napretku, ponavljanje starih obrazaca je kontraproduktivno.

A sada, ja ne bih volio da se stalno govori o naciji i ratu, ponavljaju pogreške naše i

prethodnih generacija, nego da se govori i misli o budućnosti, gledano iz perspektive u

kojoj su Bošnjaci postali ravnopravan bosanskohercegovački entitet, kao i da se agonija

koja vlada, a koja se mora i može riješiti, prevlada u skladu s vremenom u kojeme živimo,

s europskim i svjetskim okolnostima koje nisu nimalo lake ali jesu izazovne za ljude otvo-

renog uma.

Page 55: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 53

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Doc. dr. sc. Adnan Jahić

Husaga Ćišić između ideala i stvarnosti

Tko je bio Husaga Ćišić? Zašto je on važan za historijsku znanost? Imamo li adekvatnu

predodžbu o njegovoj osobi? Svaka znanstvena analiza života i djela znamenitog Mostarca

morala bi poći od navedenih pitanja. Ovakav pristup omogućava sagledavanje stvarnog

Husage, u okvirima historijske zbilje, bez idealizacije i zadržavanja na površini njegove

karakterne pojavnosti.

O Husagi Ćišiću do sada se uglavnom govorilo kao o autoru zahtjeva za priznavanjem

bošnjačke narodne posebnosti u Ustavu poslijeratne Federativne Narodne Republike Ju-

goslavije. Usljed takvog pristupa ostale su na marginama istraživanja druge relevantne či-

njenice iz Husaginog života koje su značajne kako za historijsku revalorizaciju njegova lika,

tako i za rekonstrukciju društvenih prilika u kojima je on djelovao. Tamo, pak, gdje se

težilo cjelovitoj retrospektivi, usljed ideoloških pretenzija, Ćišićevoj osobnosti je dat smi-

sao koji je sadržajno premašivao granice njegovog svijeta, pa je prikazan kao svojevrsni

prorok dolazećih ideja i vrijednosti.1 Noviji osvrti glorifi ciraju ga kao borca za nacionalno

dostojanstvo Bošnjaka2, bakljonošu bošnjačke narodnosti3, stavljajući ga u kontekst moder-

ne rasprave o bošnjačkom kontinuitetu i samosvojnosti. Traži se veći sluh historijske nau-

ke za Husagu i druge borce za nacionalna prava Bošnjaka.

Nećemo pogriješiti ako kažemo da je priča o Husagi Ćišiću kazivanje o čovjeku čiji su

ideali bili u raskoraku sa stvarnošću u kojoj je živio, usljed čega je ovaj Mostarac doživljavao

brojna razočarenja: u ljude, pokrete, države, ideologije... Njegova snaga, pak, ležala je u

činjenici što on ta razočarenja nije prihvatao kao povod za pasivizaciju i konformizam. Nije

se mirio sa postojećim stanjem, najmanje sa rezigniranim povlačenjem u privatnost, daleko

od društvenih problema. Naša je zadaća da osvijetlimo kontraste u koje je ulazio spram

zbilje društva i politike, kad je nastojao promovirati svoje ideje i ciljeve, kad je istrajavao

na principima i idealima za koje je vjerovao da daju smisao društvenom angažmanu i stre-

mljenju. Ti kontrasti predstavljaju područje razumijevanja historijskog Husage, njihove

dubine i jazovi, ali i njihova premošćivanja. Pitanje glasi: što je uticalo na njihov opseg u

pojedinim razdobljima?

“Posvetiću život historiji i ljudima...”Husein Husaga Ćišić4 (1878.-1956.) pripadao je onoj kategoriji ljudi koja se ne zadovo-

ljava životom ispunjenim brigom za materijalni probitak i društveni položaj. Čini se kako

je taj idealizam u sebi prepoznao još kao mladi polaznik medrese, slušajući muderisa Ali

Fehmi ef. Džabića, budućeg vođu pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju. Tradicional-

ni pristup islamskim naukama nije plijenio srce znatiželjnog Husage, čiji je intelektualni

interes nadilazio uske okvire medresanske učenosti. Džabić je u njemu vidio valjanog

vjerskog službenika, ali u Husagi nije bilo sklonosti ka pozivu koji nije otvoren prema iza-

Page 56: Bošnjačka Pismohrana

54 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

DOC. DR. SC. ADNAN JAHIĆ

zovima vremena. S vremenom su Džabićevi nagovori prerasli u pritisak, pa je Husaga

napustio medresu izjavljujući da ima druge životne naume. “Posvetiću život historiji i

ljudima...”5 – programski je opisao svoja opredjeljenja i nazore. Posvećenost historiji i ljudima

značila je borbu za slobodu i čast njegove domovine, za prava i interese njegovog naroda.

Samo dijelom je njegov idealizam imao oslonac u njegovom materijalnom položaju.

Husaga je bio srednji zemljoposjednik, živio je od prihoda porodičnog imanja, bez luksuza

i rasipanja. Nije se upuštao u unosnije poslove, a puno novca je trošio na knjige, obrazova-

nje i društvene inicijative.6 U poslijeratnim godinama ostao je po strani političkih svrsta-

vanja, ali je krajem 1926. godine prihvatio ponudu JMO da joj bude nosilac liste na oblasnim

izborima za grad Mostar.7 Taj mu je angažman donio položaj potpredsjednika Oblasne

skupštine, te mjesto referenta za socijalna i zdravstvena pitanja za Hercegovinu. Nije iz-

gubio samostalnost političkog rasuđivanja, ali mu je egzistencija sve više ovisila o javnoj

službi. Nakon šestosiječanjske diktature, pritisnut teškim bremenom velike porodice8,

odlučio se prikloniti Spahi, istupiti na Mačekovoj listi na petosvibanjskim izborima, što mu

je osiguralo mandat mostarskog gradonačelnika i funkciju predsjednika vakufskog sabora u

Sarajevu. Taj mu je čin donio egzistencijalnu stabilnost, ali samo do sloma jugoslavenske

države i formiranja NDH. Slijedili su novi izazovi, odlazak sinova u partizane, život u oku-

piranom gradu, tegobe ratnog preživljavanja...

Nesporno je Husagino prisustvo u politici i javnim službama, naročito u zrelim godina-

ma, bilo i odrazom njegovog obrazovnog statusa – neposjedovanja odgovarajuće školske

spreme i stručnosti za obavljanje nekih drugih poslova. Ćišić, međutim, nije dozvoljavao

da ta realnost kompromitira principe i ideale u koje je vjerovao. To je jasno pokazao tijekom

ratnih i poratnih četrdesetih, kad se sukobio sa establishmentima režima koji su negirali

bošnjačko pravo na slobodu i nacionalni dignitet u vlastitoj domovini.

Razočarani demokratHusagine nazore u njegovim dvadesetim, kada se uključio u društveni život Bosne i

Hercegovine, odredila je njegova odbojnost prema austrougarskom režimu, kojeg je mladi

Mostarac smatrao pogubnim po interese njegove domovine. Nemirenje s tuđinskom upra-

vom generiralo je njegovu naklonost prema Srbima, kao, smatrao je, prirodnim saveznicima

Bošnjaka u borbi za oslobođenje od nenarodne vlasti. Pozitivno je gledao na spone između

bošnjačke i srpske politike, a i sam je davao doprinos pišući u Musavatu i potičući protua-

ustrijsko raspoloženje. Prvobitni entuzijazam, međutim, ozbiljno će relativizirati politička

zbivanja u domovini nakon aneksije 1908. godine. Tada će u svoj punini doći do izražaja

nepremostivi generacijski jaz između dva svijeta – oportunistički nastrojene narodne poli-

tike, sklone nagodbama s vlastima, i buntovnog idealiste, koji nije prihvatao parcijalna

rješenja i kompromise. Kada je proglašena aneksija, Husagi je bilo tek nepunih trideset.

Odsudni udarac njegovoj vjeri u združenu bošnjačko-srpsku borbu protiv austrougarskog

režima predstavljao je odlazak srpske poklonstvene delegacije u Beč, koja je 3. maja 1909.

godine, pred ministrom Buriánom priznala aneksiju i demonstrirala lojalnost monarhiji.9

Kada je u februaru 1910. godine aneksiju priznalo i čelništvo Muslimanske narodne orga-

nizacije, Husaga je istupio iz njenih redova i zajedno sa Osmanom Đikićem i Smailagom

Ćemalovićem formirao zasebnu političku grupaciju tzv. demokrata, koji su distanciranjem

od narodne politike težili otvoriti novu perspektivu bošnjačko-srpske suradnje protiv tu-

đinske uprave.10

Page 57: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 55

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Bitan oslonac nove borbe bio je pokušaj redizajniranja socijalne podloge bošnjačke po-

litike. MNO je bila izložena nesmiljenoj kritici u demokratskom glasilu Samouprava, koje

je napadalo njenu usku interesnu lociranost u zemljišnom pitanju, tretiranom od strane

agrarne stranke kao općebošnjačko pitanje. Klasno intonirana politika MNO produbljivala

je razlike između bošnjačke i srpske politike, što je za demokrate značilo dugoročno sla-

bljenje bosanskih snaga i doprinos jačanju tuđinske uprave. Kao odgovor na klasni partiku-

larizam MNO demokrati su potencirali socijalne interese širih društvenih slojeva – boš-

njačkog građanstva i seljaštva, zanatlija, radnika i težaka, koje, smatrali su, nakon ostvarene

vjersko-prosvjetne autonomije agrarna stranka više ne može predstavljati.11 Devalviranjem

begovskog pitanja demokrati su nastojali obnoviti bošnjački politički potencijal za općebo-

sansku protuaustrijsku angažiranost.

Logika demokratske stranke, međutim, zasnivala se na irealnim premisama, utoliko što

ni sa jedne ni sa druge strane nije bilo sluha za tonove posredništva i suradnje. MNO,

uživajući nepodijeljenu bošnjačku podršku, demokrate je smatrala prosrbima koji ugroža-

vaju ekonomski položaj Bošnjaka. Nakon pakta sa Hrvatima 1911. godine, prvake MNO

Samouprava je nazvala izdajnicima koji su prihvatili hrvatski jezik i pristali na pripajanje

Bosne i Hercegovine Kraljevini Hrvatskoj i Slavoniji. “Dakle, pristali na sve, protiv čega

smo se do danas najodlučnije borili i možda nesavjesno, zaplivali strujom, koja naš islamski

millet može dovesti do katastrofe.”12 Drugo razočarenje poticalo je ponašanje srpskih po-

litičara, njihova stranačka i konfesionalna uskogrudnost, njihovi stavovi i izjave kojim su

osobne interese pretpostavljali združenoj borbi protiv tuđina, hraneći razdor i potičući

muslimane na odlučan otpor agrarnoj reformi. Pokreti krajiških seljaka, koje je Srpska reč opisivala kao primjere dostojanstva i odvažnosti, za Husagu Ćišića su bile apsurdne mani-

festacije nasilja i bespravlja, ali i potrebni dokaz vladi, za vrijeme proračunske debate, da

Bosni i Hercegovini treba više žandarmskih kasarni nego škola.13 Husaga nije imao razumi-

jevanja za izjave srpskih političara koji su prijetećim tonom, prema njegovim navodima,

počeli po zborovima proricati “kako nije daleko čas kada će novi vjetar otpuhnuti smrdljive

čardake ‘feudalaca’, navodno, koji su i moralni i materijalni život svoj na smradu zasnovali”14.

Po izbijanju balkanskih ratova pojedini srpski prvaci su poručivali Bošnjacima da gubitak

posjeda nije ono najgore što bi im se u skorije vrijeme moglo dogoditi.15

Ipak, vjerovatno najveće razočarenje Husagi je priuštio Šerif ef. Arnautović. Čovjek

kojem se divio u ranoj fazi pokreta za vjersku i vakufsko-mearifsku autonomiju nakon

aneksije se, u njegovim očima, pretvorio u nestabilnog političara sklonog spektakularnim

obratima i kompromisima. Husagu je posebno pogađalo Šerifovo demonstrativno okretanje

vladi i nuđenje političkih usluga. “Ta ako je baš bilo potrebno da se neko i od Muslimana

nadmeće sa ondašnjim vođstvom ‘Srp. Nar. organizacije’ u iskazivanju preduboke lojalnosti

i odanosti Austrijskome ćesaru i t.d., zar je tu baš morao biti Šerif Arnautović, zar ne bi

mnogo shodnije bilo da se je ta stvar prepustila starim udvaračima i ulizicama [...]”.16

U real-politici sabora svoga vremena Husaga, očito, nije pronalazio nikakvu perspektivu

za principe i ciljeve za koje se zalagao.

Od lošega ka goremHusaga Ćišić je pozdravio stvaranje Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca 1918. godine

kao veliko djelo narodnog oslobođenja i ujedinjenja kojem je i sam stremio kao nepomirlji-

vi austrofob i patriota. Ali su ga događaji u novoformiranoj državi, nadasve položaj musli-

Page 58: Bošnjačka Pismohrana

56 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

DOC. DR. SC. ADNAN JAHIĆ

mana i ponašanje vlasti, ubrzo otrijeznili i doveli do novog razočarenja. Nova država bila je

daleko od ideala slobodne narodne zajednice za kojeg se on borio.

Husaga je smatrao da je glavni krivac za negativno stanje u državi prečanska politika oli-

čena u Pribićevićevoj Jugoslavenskoj demokratskoj stranci. On je u njoj gledao gomilu dema-

goga i karijerista koji su pod plaštom jugoslavenstva i demokracije težili ostvariti svoje mate-

rijalne ciljeve. Nazivao ih je, ne bez osjetne doze šovinizma, neljudima bez nacionalnog

osvjedočenja, Čivutima slavenske pasmine, Gogoljevim židovima Jankelova tipa, “koji kad se

i krste i klanjaju misle samo na kakav šićar.”17 Oni su, prema njegovom shvatanju, bili zasluž-

ni za promociju nestručnosti, diletantizma i bespravlja u političkoj i administrativnoj praksi

mlade jugoslavenske države.18 Rješenje je vidio u većem oslanjanju na znanje i iskustvo srbi-

janskih kadrova, “koji su sve faze državničkoga života preko glave preturili”19.

Čini se kako je Husagino negativno gledanje na prečansku politiku poticalo iz njene

uloge u zbivanjima koja su prethodila nastanku zajedničke države. Nije bio oduševljen

načinom na koji su formirana narodna vijeća, nadasve paternalističkim odnosom Zagreba

prema Sarajevu i, kako je smatrao, neovlaštenim uključivanjem Bosne i Hercegovine u

provizornu Državu Slovenaca, Hrvata i Srba.20 Ipak, glavno nezadovoljstvo prečanskom

politikom bilo je generirano njenom ulogom u rješavanju agrarnog pitanja. Husaga je dobro

poznavao agrarnu problematiku, bio prisutan na sastancima gdje se o njoj raspravljalo,

nudio relevantna tumačenja agrarnih prilika i prakse u Bosni i Hercegovini. Nije se libio,

perom i govorom, demaskirati politiku agrarnog ministarstva, svodeći je na bezobzirnu

otimačinu bošnjačke imovine – sve u ime socijalne pravde i progresa.21

Slabost Husagine percepcije, međutim, bio je njegov oprez u kritici vladajućih srbijanskih

krugova, čiju je politiku nevješto apstrahirao od ostatka vladajućeg establishmenta, terećenog

da je izvor svih nevolja i problema koje trpi Bosna pod režimskom čizmom. Oštro je napadao

uskoplemenski separatizam, upirući prstom u ‘patentirane nacionaliste’ kojim je, kako je

navodio, protubalijska, protušuckorska, protubegovska, zapravo protumuslimanska politika

“milija od zdrave nacionalne politike zasnovane na najširim narodnosnim koncepcijama [....]”22.

Istodobno je objašnjavao, u prepisci sa političarima, da u Bosni neće biti mira dok se u Beo-

gradu ne ograniči upliv tzv. poznavalaca bosanskih prilika, od kojih potiče svo zlo koje truje

odnose u njoj od ujedinjenja.23 Premda nije bio izričit, izvjesno je da je mislio na dr. Milana

Srškića i bosanske radikale koji su mutili vodu u Bosni još od prve beglučke uredbe i napada

na Stojana Protića, kojeg je Husaga neobično uvažavao i poštovao.24

Ipak, zaoštravanje srpsko-hrvatskih odnosa i uvođenje šestosiječanjske diktature suo-

čilo je Husagu sa velikosrpskom hegemonijom kao glavnom preprekom normalizaciji stanja

u državi, ali i ozbiljnom prijetnjom opstanku Bosne i Hercegovine. Nije izgubio nadu u

jugoslavensku državu, ali jeste u njenu perspektivu na postojećim političkim i nacionalnim

osnovama. Autonomija Bosne i Hercegovine postala je središnja točka njegove vizije kon-

solidacije zajedničke države.

Prema Spahi i JMODa je na međuratnoj političkoj sceni postojala autentična bosanskohercegovačka soci-

jaldemokracija, Husaga Ćišić bi bio, po svoj prilici, jedan od njenih istaknutih predstavni-

ka. Osobno je isticao da je čovjek koji ide lijevim putem, no politička praksa u državi iz

dana u dan ga je uvjeravala u destruktivni karakter tadašnjih stranaka. Do zavođenja šesto-

januarskog režima imao je prilično negativno mišljenje o Jugoslavenskoj muslimanskoj or-

Page 59: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 57

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

ganizaciji i njenom vođi dr. Mehmedu Spahi, koje je poticalo iz karaktera njihovog odnosa

prema beogradskom režimu. Taj se odnos kretao od oštre opozicije do učešća u vladi, sa i

bez radikala, nositelja centralizma i isključivosti u državi. Husaga nije imao razumijevanja

za politiku stalne prilagodbe i kompromisa vodeće bošnjačke partije.

Glavna podloga njegove kritike Spahine politike bila je, smatrao je, njena legitimiraju-

ća uloga u državnoj pljački bošnjačke imovine. Za vrijeme Spahinog i Karamehmedovićevog

prisustva u drugoj vladi Nikole Pašića donijete su Druga beglučka i Uredba o fi nansijskoj

likvidaciji kmetskih odnosa u Bosni i Hercegovini. Husagi je bilo nepojmljivo da je vlada u

kojoj sjede bošnjački ministri mogla donijeti uredbe kojim je “lišila stoljetnih baštinskih

imanja sve male i velike posjednike u našim pokrajinama, ostavivši ih tako bez ikakvih

sredstava za život.”25 Pritom je načinjena nagodba oko stvari o kojoj nije smjelo biti poga-

đanja. “Da bi, valjda, ovaj prvi ‘šiš-marš’ našeg dičnoga doktora [Spahe, op. a.] i družine u

beogradsku vladu bio što skuplji i pompozniji, on se usput odrekao i temeljne točke svoga

stranačkoga političkoga programa, tek da se vidi, da u velikim pitanjima on nije nikakav

sitničar i da njegov autonomistički pravac ne smije biti bauk ni za koga, ako se on u vladi

nalazi.”26 Nakon Spahinog ulaska u prvu vladu Velje Vukičevića 17. aprila 1927. godine

Husaga je isticao da je svaki Spahin ulazak u vladu Bošnjacima donosio samo nova iskuše-

nja i nesreće. Dok je bio ministar fi nancija u trećoj vladi Ljube Davidovića, u drugoj polo-

vici 1924. godine, njegovi birači su bili izloženi stalnom nasilju radikalske opozicije koje je

nerijetko rezultiralo ubojstvima nedužnih ljudi. “Čuli smo tada kroz usta jednog Veljke

Grgurevića šta oprobani državotvorci misle o nama, kao što smo tada imali prilike da čuje-

mo, kako naši državotvorci po javnim zborovima veličaju ime nekakva Soldana Popovića,

koji je u prisustvu organa javne bezbjednosti, pri jednoj sudskoj komisiji, junački, proparao

jednom begu trbuh!”27 U isto vrijeme, prema Husaginim navodima, desili su se i oni stra-

vični pokolji nedužnih muslimana u Šahovićima i Pavinom Polju. Posljednji Spahin ulazak

u Vukičevićevu vladu, zajedno sa dr. Milanom Srškićem i Vladimirom Andrićem, nepomir-

ljivim borcima protiv bosanskih aga i begova, za Husagu je bio signal da se Bošnjacima

spremaju samo nove nevolje i nepravde.

Husaga je tijekom dvadesetih u Spahi gledao manipulatora koji je vješto iskoristio težak

položaj bošnjačkog naroda za vlastito političko uzdizanje, usljed čega je postao ne samo

neprijeporni narodni vođa, nego čak i neka vrst fetiša među muslimanima. Narodna nevo-

lja je, međutim, nesposobnost da se prodre u stvarne motive njegove borbe za bošnjačka

prava. “Jer, ma koliko se trudili, da u osamgodišnjem poslaničkom radu njegovu otkrijemo

i jedan cigli muški gest, koji bi bio izveden u odbranu opljačkanih, poniženih i povrijeđenih

njegovih birača, trud će nam oko toga uzaludan biti. – On je izgleda, ratoboran samo za

tezgama sarajevskih bakalina i ondje, gdje ga dinski dušmani ne čuju.”28

Ne treba biti veliki poznavalac političke historije Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca

da se zaključi da navedene Husagine ocjene nisu bile samo proizvod objektivne analize

Spahine politike. Prešućivao je činjenicu da je Spaho napustio prvu vladu Stojana Protića

upravo zbog neslaganja sa nacrtom teksta koji je bio ugrađen u Prethodne odredbe za pri-

premu agrarne reforme od 25. februara 1919. godine29 JMO je mogla ostati izvan svih vla-

dinih kombinacija, no da li bi to značilo i povoljnija rješenja za zemljoposjednike? Na

koncu, i druga beglučka uredba i beglučki zakon iz 1928. godine doneseni su nakon iscrpnih

pregovora između radikala i JMO i predstavljali su za bošnjačke zemljoposjednike kudika-

mo prihvatljivija rješenja u odnosu na prvu beglučku uredbu od 14. februara 1920. godine

Takođe, Husagini prigovori u pogledu nasilja 1924. teško su održivi, jer su Bošnjaci bili

Page 60: Bošnjačka Pismohrana

58 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

DOC. DR. SC. ADNAN JAHIĆ

predmet zločina još od 1918. godine. I sam Husaga je 14. augusta 1925. godine napisao i

potpisao rezoluciju građana Mostara protiv pokolja Bošnjaka u istočnoj Hercegovini.30 Što

se tiče krvoprolića u Šahovićima i Pavinom Polju, on se dogodio nakon kratkotrajnog man-

data vlade u kojoj je Spaho držao resor fi nancija.

Godine šestosiječanjske diktature su uticale na Husaginu percepciju utoliko što je

defi nitivno promijenio svoj odnos prema JMO i od žestokog kritičara, preko političara

sklonog pogodbi, postao njen lojalni pristaša i branitelj. Vezivanje za Spahu donijelo mu je

gradonačelničko mjesto u Mostaru ali i čast predsjednika iznova autonomnog vakufskog

sabora u Sarajevu. Sve je to imalo svoju cijenu, koja je prijetila ozbiljnom kompromitacijom

njegove ličnosti: Spahin ulazak u Stojadinovićevu vladu i formiranje Jugoslavenske radikal-

ne zajednice služili su konsolidaciji centralističkog režima i izolaciji hrvatske opozicije.31

Husaga je po prvi put u svojoj političkoj i društvenoj karijeri, bez rezerve, postao dio vla-

dajućeg establishmenta, uvaženi gradonačelnik, senator, javni radnik, osoba od koje se

očekivao mudar savjet, korisna preporuka, materijalna potpora.

Na konstituirajućoj sjednici Vakufsko-mearifskog sabora od 5. juna 1937. godine na

prijedlog dr. Mehmeda Spahe, Husaga Ćišić je jednoglasno izabran za novog predsjednika

tog sabora.32 Tom prilikom održao je govor više političkog a manje vjerskog i prosvjetnog

sadržaja. Nakon izraza zahvalnosti kruni i državnim zvaničnicima uputio je kraći panegirik

u čast bošnjačkog vođe, nezamisliv u ranijim godinama:

“Ali svakako jedna od najprijatnijih mojih dužnosti jeste ta, što kao člana ovog

visokog foruma mogu pozdraviti i našeg dragog vođu g. dr. Mehmeda Spahu.

Naša radost je tim veća, što ga evo danas vidim u svojoj sredini kao našega druga,

od čijeg autoriteta, sposobnosti i iskustva mi sa sigurnošću očekujemo najjaču

potporu u našem odgovornom radu. Muslimani Kraljevine Jugoslavije – a speci-

jalno sa ovog našeg područja – će pokoljenjima predavati ime tog našeg – musli-

manskog – najistaknutijeg čovjeka zadnjih decenija, koji je kao vođa nas musli-

mana dostojno branio naše interese i svojom mudrom politikom vratio nam ono

zašto su se Firdus, Džabić i ostali narodni prvaci prije dvadeset godina borili i

što su ostvarili. Neka g. dr. Spahi bude najjača zahvalnost saznanje, da musli-

manski elemenat u njemu gleda najdragocjeniji svoj kapital.”33

Za pristajanje uz Spahu Husaga je imao konkretna objašnjenja. U pismu Suljagi Saliha-

giću isticao je bespredmetnost oponiranja partiji iza koje stoji bezmalo sav bošnjački narod,

ali i potrebu da se izbjegne jalovo kritizerstvo u zavjetrini političke neaktivnosti. “Moja

ambicija uvijek je bila u tome da moji napori ne idu u vjetar, nego da donesu koristi sredi-

ni iz koje sam potekao, a Bog mi je svjedok, da za to nikad nisam žalio žrtava.”34 Sebe je

opisivao kao pragmatičara koji se bori za moguće i realno. “Treba se gurati kroz život, jer

dok plivaš nećeš potonuti.”35 Svoje devize je provodio u praksu plodotvornim radom za

žitelje grada na Neretvi, uključujući simpatizere i pristaše budućeg establishmenta.36

Husagino bosanstvoHusagini stavovi o naciji nisu bili proizvod nekog konzistentnog teorijskog pristupa već

su evoluirali iz političke zbilje određene epohe, ref lektirajući težnju da se domisli i ekspli-

cira najoptimalnija nacionalna platforma za vlastiti narod i okruženje u kojem živi. Vjerovao

Page 61: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 59

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

je u historijsku i političku individualnost bošnjačkog naroda, ali je u različitim razdobljima

različito tumačio njegov identitet. U svojim tridesetim i ranim četrdesetim Bošnjake je

smatrao “srpskim plemenom” koje je svoju posebnost izgradilo u stalnim ratovima protiv

osvajačkih vojski, položivši oružje tek pred Omer pašom Latasom 1850. godine37 Teorija

troplemenskog naroda, međutim, prestala mu je biti uvjerljiva zahvaljujući neravnopravno-

sti koju je perpetuirao centralistički poredak, naročito Nikola Pašić, koji je svojom politikom

selektivne primjene zakona relativizirao i ono malo političkih i građanskih sloboda koje je

nudio vidovdanski sustav.38 Isti je bio slučaj sa integralnim jugoslavenstvom koje nije na-

stalo sintezom etničkih, konfesionalnih i kulturnih različitosti već diktatom vlasti kako bi

se “osigurao prestiž u državi onima koji su tu i prije vedrili i oblačili”39. Najdeblji kraj še-

stosiječanjskim nacionalnim i administrativnim režimom izvukli su ponovo Bosanci, koji

su politički trebali nestati kao nelojalan i nepoćudan element.

Nakon gorkog iskustva sa jugoslavenskim režimima, vidovdanskim i šestosiječanjskim,

Husaga je bio ubijeđen da bosanskohercegovačko stanovništvo treba tretirati kao poseban

političko-nacionalni entitet u decentraliziranoj jugoslavenskoj zajednici. Burna zbivanja

1939. godine pomažu mu da artikulira svoje bosanstvo, koje ne ograničava samo na bosan-

skohercegovačke muslimane već ostavlja otvorenim za sve žitelje Bosne i Hercegovine.

Podržava ciljeve Pokreta za autonomiju Bosne težeći uticati na njegov tok i ishod i riječju

i djelom.

Husaga je vjerovao da se bosanstvo i bosanska autonomija mogu ostvariti najširom mo-

bilizacijom narodnih masa, uslijed čega je poticao lokalne prvake na odlučnu akciju.40 Nije

bio zadovoljan politikom novog vođe dr. Džaferbega Kulenovića koji je sjedio u vladi i čekao

pozitivan administrativni rasplet u državi. U jednom pismu Kulenoviću je izrazio sumnju

u mogućnost da “putem neke milosti Jugo-Bosna dobije svoju samoupravu”41. Isto intoni-

rana pisma stizala su Husagi od ljevičarski nastrojene omladine koja nije imala sluha za

metode građanske borbe.42 Njemu pak nije preostalo ništa drugo do li da radi za autono-

miju u sklopu postojećeg bošnjačkog establishmenta.

Drugi svjetski rat iz osnove je promijenio izglede njegove borbe utoliko što se pojavio

partizanski oslobodilački pokret čija je ratna platforma oružanog bratstva bosanskoherce-

govačkih naroda u velikoj mjeri konvenirala njegovoj koncepciji bosanske političko-nacio-

nalne individualnosti. U tom pokretu sudjelovali su i poginuli njegovi sinovi, Husref i

Midhat, a ni za njega, rezolutnog antifašistu i antiustašu, nije bilo dileme da je borba koju

vode partizani jedini spas za njegov narod i okupiranu domovinu. Nema sumnje da su od-

lukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine

ostvarena Husagina stremljenja u pogledu bosanskohercegovačke političko-državne samo-

stalnosti, ali je tek predstojalo suočavanje sa presudnom točkom priznavanja Bosne – pita-

njem prihvatanja njene narodnosne posebnosti.

Husagi je moralo biti golemo razočarenje kad je početkom 1946. godine spoznao da

nacionalnom politikom novonastajuće države iznova kormilare ljudi koji žmire pred činje-

nicama zarad političkih interesa. Poslije rata pisao je o bošnjačkim žrtvama uloženim u

izgradnju novog društvenog poretka, “u kojem neće biti povlašćenih i podvlašćenih eleme-

nata, povlašćenih i podvlašćenih po otrcanim nacionalnim receptima patentiranih nacio-

nalaca nego poretka u kojem će princip pune ravnopravnosti među ljudima dobre volje

nehvaljeno doći do svoga izražaja.”43 Da taj poredak neće biti odraz njegovih vizija shvatio

je kad mu je Ustavotvorna skupština FNRJ odbila prijedlog o uvrštavanju šeste buktinje u

grb nove države kao simbola narodne posebnosti Bosne i Hercegovine.44 Husaga se založio

Page 62: Bošnjačka Pismohrana

60 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

DOC. DR. SC. ADNAN JAHIĆ

za ustavno defi niranje bosanske narodnosti (princip Bosna – Bosancima), ali je naišao na zid

otpora i nerazumijevanja nove elite. Komunistička vlast je priznala njegovu Bosnu, ali samo

sa Hrvatima, Srbima i ostalim, od kojih se i dalje očekivalo da se opredjeljuju, baš kao u

vrijeme ‘patentiranih nacionalista’ kojim je tijek historije tek zameo trag. Bio je to kraj

stremljenja jednog odvažnog Mostarca, koji je bio zatvaran zbog borbe za Bosnu, koji je

odvažno oponirao ustašama i okupatorima kad su ga pozivali u svoj tabor, koji je zamjerio

Hamidbegu Kurbegoviću što je u vakufskom saboru istupio protiv širenja komunizma

među muslimanskom omladinom.45 Husaga je još jednom spoznao historijsku istinu da

politička pragma i ljudski ideali teško bivaju dobri saveznici.

Umjesto zaključkaGodine 1927., u spomen Osmanu Đikiću, Husaga Ćišić je sljedećim riječima opisao

bošnjački narodni karakter i profi l:

“Jedna od najizrazitijih karakternih crta naših pređa, naših starih ‘Bošnjana’’

najstarijega, kao i starijega doba, bila je jedna vrst otmene netrpeljivosti prema

svemu – što nije njihovo. – Ni samo vrijeme, ni sve one faze političkog života,

kroz koje se, tijekom vremena, nevoljno promicahu nije dostajalo, da tu crtu u

njihovu karakteru izmijeni. – Oni su uvijek ostajali i ostali dosljedni sami sebi.

Razne siledžije, istina, uspijevale su da ih, od vremena na vrijeme, pritjeraju zidu i

prisile u jednu ruku da zatvaraju svoja srca pred njima, da bi tako povučeni sami u sebe

izdržali sve napasti napastnika do kraja i to – do svakoga kraja.”46

Desetljeća koja su uslijedila bila su zorna historijska potvrda osnovanosti navedenih

Husaginih opservacija.

Bilješke

1 Pogledati: Mugdim Karabeg, Život i djelo Husage Ćišića, Feljton 1-7, Oslobođenje, 9. 2. 1986. – 15. 2. 1986.godine. Autor se pri

izradi feljtona služio brojnom relevantnom dokumentacijom, donio mnoge zanimljive i korisne obavijesti, ali je Ćišića, očito,

težio dovesti u sklad sa vladajućim sustavom vrijednosti, odnosno važećim predstavama o naprednim Bošnjacima. “Godinama

je bio najistaknutija fi gura Muslimana Jugoslavije, ali nikad nije zagazio čak ni u plićake nacionalizma ili islamskog fundamen-

talizma. Naprotiv, još između dva rata zalagao se za rješenje ‘muslimanskog pitanja’ u stilu koji je ozakonjen nakon oslobođenja.”

M. Karabeg, Sužanj, senator i avnojevac, Oslobođenje, 9. 2. 1986., str. 9.

2 Faruk Vele, Husaga Ćišić, http://www.bosnjacki-topraci.com

3 Avdo Metjahić, Ko je Husaga Ćišić, http://www.orbus.be/aktua/arhiva/aktua2345.htm 4 O Husagi Ćišiću pogledati: Hivzija Hasandedić, Merhum Husaga Ćišić iz Mostara, Glasnik VIS, VIII/1957.., br. 1-3, str. 138-141.

Također pogledati: Sto trideset godina od rođenja Husage Ćišića, Godišnjak BZK Preporod, VIII/2008, str. 120-121. 5 Bošnjački institut Sarajevo (dalje: BIS), Glas protiv Ustava – Život i djelo Huseina Husage Ćišića (dalje: GPU), zbirka komentara i

dokumenata, rukopis br. 89037693, bez autora, mjesta i godine, str. 9. 6 BIS, GPU, str. 108. 7 Pravda, VI/1926., br. 50, str. 1. Kao Husagino zanimanje na listi je navedeno: ‘posjednik’. Prohrvatska muslimanska opozicija

u Mostaru isticala je kako je kandidiranjem Husage Ćišića JMO zaplivala u ‘srpske redove’. M.O. Ćišić – opet muhtar, Pravda,

VII/1927., br. 41, str. 2. 8 Avdo Humo, Moja generacija, Sarajevo 1984, str. 472. 9 Mustafa Imamović, Pravni položaj i unutrašnjo politički razvitak Bosne i Hercegovine od 1878. do 1914. [drugo izdanje], Sarajevo 1997.,

str. 201. 10 Ibrahim Kemura, Uloga ‘Gajreta’ u društvenom životu Muslimana Bosne i Hercegovine (1903-1941), Sarajevo 1986., str. 59. 11 M. Imamović, Pravni položaj, str. 239. 12 Samouprava, II/1911., br. 14, 4 .4. 1991. 13 Husein Ćišić, Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije, Sarajevo 1919., str. 19. 14 Isto, str. 101.

Page 63: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 61

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

15 Edin Radušić, Odnos vlasti i domaćih političkih snaga prema stranim naseljenicima i naseljenicima izbjeglim povratnicima u

Bosnu i Hercegovinu u kontekstu borbe za zemlju u prvom ustavnom razdoblju 1910.-1914., unutar: The Shared History – The Faith of Refugees and Emigrants from the Territory of Former Yugoslavia, Sremska Kamenica 2008, str. 183.

16 H. Ćišić, Agrarno pitanje, str. 21. 17 Isto, str. 9. 18 Isto, str. 8-9. 19 Isto, str. 9. 20 BIS, Husein Ćišić, Muslimanka i njezina – peča i feredža, rukopis, bez mjesta i godine, bez strane. 21 H. Ćišić, Agrarno pitanje, str. 31-36. Takođe: Husein Ćišić, Malo odgovora ‘stručnjaku’ iz agrarnog ministarstva gosp. Gj. M. Mariću,

Mostar 1920., str. 28-29. 22 BIS, GPU, str. 138. Pismo dr. Hamdiji Karamehmedoviću od 3. 12. 1924. godine 23 Isto, str. 143. 24 M. Karabeg, Sužanj, senator i avnojevac. 25 BIS, GPU, str. 175. 26 Isto, str. 176. 27 Isto, str. 177. 28 Isto, str. 178. 29 Milivoje Erić, Agrarna reforma u Jugoslaviji 1918. – 1941. godine, Sarajevo 1958., str. 156. 30 BIS, GPU, str. 128. “U rezoluciji sa zbora istaknuti su zločini od 1918. do 1925. godine u kojoj se spominje klanje i ubojstvo

preko sto Bošnjaka gatačkog, bilećkog i trebinjskog sreza. Na kraju rezolucije stoji: ‘Nadalje tražimo da se državne vlasti pri-

hvate najefi kasnijih mjera da se jedanput zauvijek stane na put pokoljima i razbojstvima nad Muslimanima, a da se obezbijedi

život i imetak za njihova ognjišta’.” Navod preuzet iz: http://www.gacko.net/osman_saric.htm 31 Ljubo Boban, Sporazum Cvetković – Maček, Beograd 1965., str. 20. 32 Arhiv Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (ARIZBH), Zapisnici Vakufsko mearifskog sabora za 1937. g[odinu].

Zapisnik Prve sjednice Vakufsko-mearifskog sabora u Sarajevu održane dne 5. augusta 1937. godine, str. 2. 33 BIS, GPU, str. 171. Govor na prvoj sjednici vakufskog sabora. 34 Isto, str. 159. 35 Isto, str. 160. 36 M. Karabeg, Opozicionar na vlasti, Oslobođenje, 12. 2. 1986., str. 13. 37 H. Ćišić, Agrarno pitanje, str. 12. 38 Husein Ćišić, Bosanskohercegovački muslimani i bosanska autonomija, Sarajevo 1991., str. 104. 39 Isto. 40 BIS, GPU, str. 227. Pismo Ibrahim ef. Mehinagića. 41 Isto, str. 222. Pismo dr. Džaferu Kulenoviću. 42 “Na jednom sastanku sa kolegama – delegacijom kolega iz Beograda, pretresali smo pitanje našeg odnosa sa drugim autonoma-

šima, prvenstveno sa Džaferbegom Kulenovićem i odlučili smo da sad za sad nema ni govora da direktno s njime sarađujemo i

to zato što se on nalazi u vladi i partiji koja je protiv autonomije Bosne i Hercegovine.” Pismo sina Husrefa naslovljeno “Dragi

tatek!” od 15. listopada 1939. godine. Dokument u vlasništvu profesora Enesa Ratkušića. 43 H. Ćišić, Bosanskohercegovački muslimani, str. 112. 44 Više pogledati: Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sarajevo 1998., str. 201-205. 45 “Jednom je istupio u Saboru protiv širenja komunizma među muslimanskom omladinom, što mu je zamjerio predsjednik

Husaga Ćišić, čija su dva sina bili organizirani komunisti, a jedan je odležao neko vrijeme u kaznionici u Sremskoj Mitrovici.”

Alija Nametak, Sarajevske uspomene, Zagreb 1997., str. 160. 46 Alija Isaković, O ‘nacionaliziranju’ Muslimana, Zagreb 1990., str. 72.

Page 64: Bošnjačka Pismohrana

62 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. ŠAĆIR FILANDRA

Prof. dr. sc. Šaćir Filandra

Dvojbe o naciji i državi

Završetkom Drugog svjetskog rata Bosna i Hercegovina je federalna jedinica (komuni-

stičke) Federativne narodne republike Jugoslavije (FNRJ). U ustavnom i formalno-pravnom

smislu ona je republika ravnopravna drugim republikama jugoslavenske federacije. Od svih

republika Bosna i Hercegovina se razlikuje utoliko što svoju državotvornost zasniva na hi-

storijskom i teritorijalno-političkom, a ne na isključivo nacionalnom načelu. Ostale repu-

blike, Slovenija, Hrvatska, Srbija, Crna Gora i Makedonija, jesu i nacionalno-političke za-

jednice jednog preovlađujućeg naroda – Slovenaca, Hrvata, Srba, Crnogoraca i Makedona-

ca – a Bosna i Hercegovina je politička zajednica triju naroda, Srba, Bošnjaka i Hrvata.

Politički položaj Bosne i Bošnjaka odmah nakon rata određivao se na dva važna skupa,

jednom partijskom i jednom državnom. Nedoumice Komunističke partije Jugoslavije glede

Bosne i Bošnjaka prenose se i na ravan ustroja države. Komunistička partija oblikuje jugosla-

vensku državu, te se svi stranački ideološki nacrti i sudovi iz partije prenose i na državu.

Na zasjedanju Ustavotvorne skupštine FNRJ1, krajem 1945. i početkom 1946. godine,

zasjedanju koje je još imalo demokratsku i slobodarsku narav, Bošnjaci koji nisu djelatno

pripadali komunističkoj partiji postavili su vjerske i političke zahtjeve, s namjerom da osigu-

raju svoja prava u novoj državi. Zasjedanju Ustavotvorne skupštine prethodili su izbori koje

su komunisti organizirali septembra 1945. godine. Skupštini su upućene brojne predstavke.

Sadržaj predstavke Ulema-medžlisa iz Sarajeva, koju su “potpisali Pašić i Riđanović”2, odno-

si se na zahtijevanje većih vjerskih sloboda, osiguranje samostalnosti Islamske zajednice i

neotuđivost njene imovine. Slično su zahtijevali katolici i pravoslavci, a podnositelji su bili

biskupi Akšamović i srpski Sveti sinod. Muslimanski zahtjevi, prema riječima Milovana Đi-

lasa, ministra za Crnu Goru i zamjenika ministra za Konstituantu, bili su utoliko posebniji

“što su oni postavljali još i to da u bračnim, porodičnim i vakufskim stvarima sude šerijatske

sudije, vjerske sudije, čija će se nadležnost urediti posebnim zakonom.”3

Zahtjev Bošnjaka da se u njihovom porodičnom pravu ostanu primjenjivati šerijatski

zakoni proističe iz svjesnosti o porodici kao osnovnom oblikovatelju društva i zaštitniku

njegove muslimanske naravi. Razaranje, kao i ateiziranje muslimanske porodice, tijek je

koji se po Bošnjake smatrao opasnim i štetnim za moralne zasade njihove zajednice. Ko-

munistička ideološka jednoličnost zahtjev za njihovo izuzeće nije uvažavala. Sloboda vjer-

skih obreda i sloboda vjeroispovijesti jest postala ustavno načelo kojim se formalno riješio

i izjednačio položaj svih vjeroispovijesti.

Drugi činilac bitan za određivanje položaja Bošnjaka u jugoslavenskoj komunističkoj

federaciji jeste zahtjev Husage Ćišića4, narodnog zastupnika iz Mostara, da se Bošnjacima

politički uvaži status nacije i da se ta nacionalnost pod imenom “Bošnjak” obilježi posebnom

buktinjom u grbu savezne države. U državnom grbu sve nacije kao konstituenti savezne

države bile su simbolizirane sa po jednom buktinjom, samo bošnjačke buktinje u prijedlo-

gu grba nije bilo, mada je bošnjačka nacionalnost od komunista tijekom rata “priznavana”,

i ta činjenica bunila je Ćišića, kao i sve Bošnjake. Navodeći da je Skupštini upućen niz

prijedloga, Đilas posebno naglašava “karakterističan predlog jednog muslimana da bi tre-

Page 65: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 63

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

balo unijeti šestu buktinju u naš državni grb. Predlog se motiviše time da su muslimani

posebna nacionalnost, da su muslimani odobrili nacrt Ustava u svim njegovim pojedinosti-

ma, ali da su bili nezadovoljni time što nije u državni grb ušla šesta buktinja kao simbol

muslimanske nacionalnosti”.

S obzirom na to da se u spomenutom slučaju radilo o iskušavanju demokratske i pravične

naravi nove države i novog društva, te odnosa komunista kao jedine njegove određujuće

snage prema pitanju nacionalne ravnopravnosti, posebno prema muslimanima, Bošnjacima i

Bosni, Đilas je vješto politički izbjegao jasan odgovor na upućeni zahtjev, dignuvši ga na te-

orijsku razinu, na kojoj je uvijek moguće obrazlaganje pro et contra, pritom jasno dajući

Bošnjacima do znanja da im se u političkom smislu nacionalnost ne “priznaje”. “Ja mislim da

parlament ne može pretresati pitanje jesu li muslimani nacionalna grupa ili nijesu, jer, na

kraju krajeva, da li je neko nacionalna grupa ili posebnost ne zavisi od rješenja Narodne skup-

štine, jer ona je onakva kakva jest. To je jedno teorijsko pitanje o kome se ljudi mogu prepi-

rati na ovaj ili onaj način, ali ni u kom slučaju ne može se riješiti jednim dekretom. Ako bi se

jedan takav predlog motivirao time da bi šestu buktinju trebalo unijeti kao simbol šeste fe-

deracije, to bi moglo biti predmetom pretresa. Ali, budući se stalo na stajalištu da svaka na-

cionalnost dobije svoju buktinju tada u svakom slučaju mora biti samo pet buktinja. Time,

razumije se, ja ne mislim negirati posebne crte kod muslimana koje danas postoje.”

Ćišić je osjetio da Srbi posredstvom komunista varaju i Bosnu i Bošnjake. Da nastavlja-

ju staru politiku osporavanja Bošnjaka i da idu na tihu podjelu Bosne. On je uviđao da se

određivanjem Bosne kao države “Srba i Hrvata i tako nešto...” ostavlja prostor za njenu

podjelu. Zato traži da se ona odredi kao bosanska republika, a ne kao republika “Srba,

Hrvata i tako nešto...”, te da se bosanska narodnost prikaže posebno, šestom buktinjom u

grbu države. S tim ciljem on podnosi pismenu predstavku Ministarstvu za konstituantu 5.

decembra 1945. godine. U drugoj predstavki, pošto prva nije urodila plodom, od 16. janu-

ara 1946. godine Ćišić ističe da su sve beogradske vlade od ujedinjenja do fašističkog sloma

nastojale “da našoj užoj domovini Herceg-Bosni oduzmu njenu individulanost i da obesna-

že svaki spomen na nekadašnju njenu samostalnost”. Činjenicu da je Bosna vijekovima

zadržala samostalnost, “da je i pri oslobođenju ušla u sustav ujedinjenih jugoslavenskih

zemalja kao posebna upravna jedinica po vlastitoj volji” – Srbi to ignoriraju, ističući stalno

njen srpski karakter. Beogradskim vladama je riječ “Bosanac” isto što i svetogrđe.

Ćišić ingeniozno otkriva sve slabosti i zamke nacionalne nominacije Bošnjaka nazivom

“Musliman”. Zato ističe: “Nama Bosancima, kao nesumnjivom izdanku onih starih Bošnja-

ka ostavili su pravo da se zovemo muslimanima s prozirnom tendencijom da nam u znaku

toga, u svim danim zgodama ospore pravo riječi u nacionalnim i državno-pravnim pitanjima

naše uže otadžbine Bosne i Hercegovine.” Ta zamka s “muslimanstvom”, koga komunisti

Bošnjacima, doduše, nisu nametali, ali ga kao jedini oblik nominacije jesu prešutno dozvo-

ljavali, dok su bošnjaštvo oštro napadali, najbolje se, prema Ćišiću, ogleda u tome što su

Bošnjaci pri podjeli zemlje Maček-Cvetković sporazumom bili mimoiđeni kao anacionalni

element, jer zemlju dijele narodi, a ne vjerske zajednice. “I danas, kad nam se stalno suge-

rira da je naša uža domovina jednakopravna s ostalim federativnim jedinicama a mi Bosan-

ci sa ostalim narodima u Jugoslaviji, a eto nam ni sada nije dozvoljeno niti da se pravim

imenom svojim zovemo. Našem se čovjeku ne daju pisati ni Bosancem ni Jugoslavenom, a

kada se po nevolji kaže Musliman, onda to pasira, valjda zato što je to kolektivni naziv za

tristo milijuna ljudi razbacanih na pet kontinenata, koji pripadaju svim mogućim rasama

čovječjeg roda”5, ističe Ćišić.

Page 66: Bošnjačka Pismohrana

64 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. ŠAĆIR FILANDRA

Ćišić ne vjeruje da su nepravda i zamka s “muslimanstvom” isključivo stvar AVNOJ-a,

ali je takvo nominiranje za Bošnjake “grdno poniženje”. Naš svijet nije neopredijeljen u

narodnosnom smislu, “kako to neki hoće da kažu”, već je on, bez sumnje, izdanak starih

Bošnjaka. Hrvatska i srpska nacionalistička propaganda kod njega neće polučiti nikakav

uspjeh. Zato Ćišić ponovno traži da se u čl. 3 Ustava stavi umjesto pet “šest buktinja koso

položenih”, kako bi se pravdi udovoljilo.

Poslije Đilasovog cjelonoćnog vijećanja s Titom o Husaginom zahtjevu i pritiska na Klub

poslanika muslimana Bosne i Hercegovine, Ustav je donesen neprihvaćanjem Ćišićevog

zahtjeva. Tako je prvi ustav FNRJ donijet bez udovoljavanja bošnjačkom zahtjevu, jer je

Ćišić predstavljao volju naroda u tom trenutku, što se ne bi moglo reći za sve ostale boš-

njačke komunistički usmjerene zastupnike. Time je bošnjaštvo za narednih pedeset godi-

na bilo pokopano, a Bosna postavljena na klimave noge, vječito u procjepu svojatanja Srba

i Hrvata, što je njenu suvremenu povijest bitno obilježilo. I još gore, ni “muslimanstvo”, tj.

izjašnjavanje Bošnjaka kao “Muslimana”, što je od komunista kroz Drugi svjetski rat bilo

uvažavano i podupirano, a što je značilo priznavanje njihova nacionalnog individualiteta i

političkih prava koja iz toga proizlaze, u Ustavu nije prošlo. U svom prvom Ustavu komu-

nisti su Bošnjake kao naciju izbrisali, ostali su neuvaženi i svedeni na vjersku skupinu koja

je pod usmjeravajućom palicom velikosrpskih i velikohrvatskih ideologija trebala “opredi-

jeliti” između jednih i drugih.

O pitanju ustroja komunističke Jugoslavije i oblikovanja njene heraldike, preko čega su

se prelamala krupna pitanja s bošnjačkog gledišta treba istači i protest Muhameda Hadži-

jahića. On je iz Zagreba uputio pismo Edvardu Kardelju, Osmanu Karabegoviću, Avdi

Humi i Glavnom odboru Muslimana Bosne i Hercegovine tražeći uvažavanje nacionalnosti

Bošnjaka. Hadžijahić upozorava da “muslimanske mase nisu zadovoljne što državni savezni

grb ističe samo pet buktinja kao simbola pet nacija”, da je na sastancima izražena želja da

“grb dobije i šestu buktinju kojom će se i formalno pokazati da su Muslimani subjekt rav-

nopravan sa braćom Srbima, Hrvatima, Slovencima, Makedoncima i Crnogorcima...” Uko-

liko se oni ne priznaju kao narod ravnopravan s ostalim narodima, već samo kao vjerska

zajednica, onda se iz duha Ustava, prema Hadžijahiću, dovodi u pitanje i daljnji opstanak

Glavnog odbora muslimana Bosne i Hercegovine.

Zanimljivo je da su Hadžijahić6 i Ćišić prije rata pripadali oprečnim političkim usmje-

renjima. Drugi svjetski rat i stradanje Bošnjaka poravnali su njihova stajališta, naglasili

njihovu bosansku dimenziju i doprinijeli tomu da obojica, neovisno jedan od drugom, traže

uvažavanje nacionalnosti Bošnjaka i pojačavanje državnosti Bosne i Hercegovine. Takve

predstavke još u ta doba bilo je moguće pisati i iznositi jer se komunistički režim kao dr-

žavni, represivni sustav, ustrojio tek pedesetih godina XX. stoljeća.

Kao politička osnovica novog društvenog uređenja, svi zastupnici u Skupštini kritizira-

li su građansku ideologiju i politiku vlastitog naroda. Osnov je bilo ideološko razračunavanje

s prošlošću i zahtjev za sasvim novim zajedničkim narodnim i društvenim pretpostavkama.

Tako Zaim Šarac u ime Bošnjaka ističe da je “muslimansko političko voćstvo iskorišćavalo

vjerske osjećaje svojih birača i periodično zaoštravalo i podržavalo politički neobaviještene

kulturno-prosvjetno zaostale mase, a sve u cilju da bi to politikantsko voćstvo moglo vodi-

ti politikantsku, trgovačku politiku, pomažući svakoga i svašta samo da bi ostalo na povr-

šini, na vlasti”7. Takva ocjena prethodnih decenija bošnjačke politike postala je ideološki

neupitan i odredivi okvir razumijevanja suvremene bošnjačke politike, a time i Bošnjaka

kao naroda. Ona je bila toliko ideološki opterećena i povijesno netočna da je svojom proi-

Page 67: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 65

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

zvoljnošću i politikantstvom nanijela nesagledivu štetu daljnjem bošnjačkom nacionalnom

i duhovnom razvoju. Njome je sve bošnjačko, što nije bilo komunističko, do te mjere ocr-

njeno i satanizirano da se svaki daljnji život mogao odvijati samo u krajnjem odvajanju od

te i takve tradicije. Muslimansko naslijeđe i predanje prikazani su kao balast, zaostalost i

nezadnjaštvo. Novi život tražio je njegovo odbacivanje i gaženje. Pošto Bošnjaci nisu imali

priznati politički položaj nacije, odricanje od predanja odnosilo se i moglo se odnositi jedi-

no na područje duha. U odricanju od “reakcionarne prošlosti” Bošnjaci su se odvojili, više

od drugih naroda bivše Jugoslavije, od svoje vjere islama, izvorišta svoje duhovnosti i pred-

voditelja i oblikovatelja svih iskaza svoga života. Time je bošnjačka i bosanska samosvijest,

udaljena od islama, zapala u neuravnoteženost, u čijim se krajnostima sljedećih decenija,

uglavnom, i razvijala.

Ustavotvorna skupština je jedino dosljedno zadržavala i branila teritorijalno-političku

jedinstvenost i samostalnost Bosne i Hercegovine. Bosnu je nemoguće podijeliti, deklara-

tivno se izjavljivalo, ona je spona Srba i Hrvata, “ona je kičma naše zajedničke države”, a

valja imati na umu i činjenicu “da je veliki dio muslimanskog življa nacionalno neopredije-

ljen”.8 Pitanja velikosrpskih i velikohrvatskih snaga “čija je Bosne i Hercegovina”, “srpska

ili hrvatska”, revolucijom je narod Bosne i same Jugoslavije pravedno riješio. “Nije bilo

moguće pripojiti Bosnu i Hercegovinu kao autonomnu pokrajinu ni Srbiji ni Hrvatskoj,

nije bilo moguće zbog toga što bi to izazvalo čitav niz pitanja i sumnji kod Srba, odnosno

Hrvata. Nije bilo moguće to učiniti i zbog naše muslimanske braće koja jedino u ovakvim

uvjetima, kao što predviđa taj Ustav, mogu slobodno, ekonomski i kulturno da se razvijaju

i da se slobodno, nacionalno opredjeljuju.”9 Bosanske granice nisu brana jednakopravnom

razvoju srpske i hrvatske kulture, a i “Muslimani Bosne i Hercegovine koji imaju svoje

kulturne tradicije i svoje oblike kulturnog života, razvijat će svoj kulturni život u plemeni-

tom nadmetanju sa Srbima i Hrvatima”10. Tim riječima Bošnjacima se priznaje kulturna,

ali ne i nacionalna posebnost. Oni se razvojem države mogu “opredijeliti”, te, ukoliko hoće,

u Srbe ili Hrvate pretopiti.

Rješenje bošnjačkog pitanja na državnoj razini sukladno je njegovu razumijevanju na

partijskoj, komunističkoj ravni. Ustavno-pravno rješenje proizilazilo je iz partijskog, s ob-

zirom na činjenicu da su u svim komunističkim jednopartijskim društvima država i društva

bila samo jedan od iskaza komunističke ideologije. Na Osnivačkom kongresu Komunistič-

ke partije Bosne i Hercegovine 1950. godine Moše Pijade iznio je komunističko razumije-

vanje političkog položaja Bosne i Bošnjaka. “Bosna i Hercegovina zauzima zasebno mjesto

među ostalim našim narodnim republikama. Ona je šesta jugoslavenska republika u zajed-

ničkoj državi u kojoj živi pet jugoslavenskih nacija.”11 To da pet nacija živi u šest republika

jasno svjedoči da Bošnjaci u političkom smislu nisu ravnopravno postavljeni s ostalim na-

rodima jugoslavenske socijalističke federacije. Oni se samo spominju kao bosansko stanov-

ništvo riječima: “treći dio stanovništva sačinjavaju muslimani slavenskog porijekla, koji su

primili islam i koji sebe obilježavaju po vjerskoj pripadnosti, a uvelike nacionalno nisu

opredijeljeni.” Ta iznimka u evropskim razmjerama, to da postoji “stanovništvo bez naci-

onalnog obilježja”, plod je njihove teške zaostalosti i stoljetnog stagniranja, ističe Pijade.

Bosanska autonomija je, doduše, ostvarena u znatnoj mjeri, u formi obrazovanja poseb-

ne suverene narodne republike ravnopravne s ostalim narodnim republikama, mada “na-

rodna Republika Bosna i Hercegovina nema obilježje nacionalne republike kao ostale”12.

Razlog za njenu posebnost je u kombinaciji nacionalnih i historijsko-državno-pravnih ra-

zloga. Historijski razlozi poštivanja i ozakonjenja bosanske posebnosti, i pored toga što ona

Page 68: Bošnjačka Pismohrana

66 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROF. DR. SC. ŠAĆIR FILANDRA

oduvijek “predstavlja određenu istorijsku jedinicu”, što je u srednjem vijeku “imala svoju

posebnu državnu organizaciju”, komunistima nisu dovoljni jamac za priznavanje bosanske

političke zasebnosti. Bilo je jakih snaga u komunističkim redovima koje bi preko tisućgo-

dišnje bosanske državnosti olahko prešle da su mogle sporazumno riješiti odnose između

dijelova srpskog i hrvatskog stanovništva u njoj, ili, drugačije rečeno, da su je uspjele “sret-

no” i “pravično” podijeliti. Specifi čni odnosi u nacionalnom sustavu bosanskog stanovništva,

to da u njoj živi “u nerazrušivoj izmiješanosti dio srpskog i dio hrvatskog naroda”, kao i

“neopredijeljeni” muslimani, razlog je koji u kombinaciji s hostorijskim dokazima poluču-

je bosanskohercegovačku državnost. Bosna je zamišljena kao zemlja spajanja svih oprečno-

sti komunističke jugoslavenske federacije. Kako je jučer bila zemlja srpsko-hrvatskog raz-

dora, tako sutra treba da bude “osnovom čvrstog i više neraskidivog bratstva i jedinstva”

Srba i Hrvata i svih jugoslavenskih naroda, nastavlja Pijade.

Mjeru srpsko-hrvatske isprepletenosti i neraskidivosti u Bosni Pijade ističe stavom da

se Bosna ne smije razumjeti tako da doprinese oblikovanju “bosanske nacije”. Mada je

“nacionalno pitanje riješeno”, ne smije se zaboraviti njegovo postojanje, ili “padati u po-

grešno shvaćanje da proces razvitka vodi stvaranju neke nove bosanske nacije.13 To je za-

bluda, opasna zabluda koja ne znači nikakav napredak”, već nazadak prema postignutim

rješenjima u tim područjima. Pijade je time razotkrio svu lepezu neiskrenosti jednog dije-

la komunista prema Bosni i Bošnjacima. Bošnjaci nisu narod, to ne mogu, niti smiju biti

sami, oni moraju biti asimilirani, jedini je logički sukus njegovog krajnje ideološki obojenog

stava prema Bošnjacima. Bosna i Hercegovina, također, ne može biti, “talionica” nacija,

niti područje neke vlastite nacionalne osobenosti, čime je ona postavljena na staklene

noge, prepuštena iščekivanju njene podjele između Srbije i Hrvatske, jer je i “bosanstvo”,

za koje on ne kaže što pod tim pojmom misli, označeno kao opasno i zabranjeno.

Na taj način je Moše Pijade, kao predstavnik Centralnog komiteta KPJ na osnivačkom

kongresu partije bosanskih komunista, iznio stav vodstva nove države prema Bosni i Boš-

njacima. On se ideološki postavio prema Bosni i Bošnjacima na način koji nije odgovarao

niti njihovoj stvarnosti, niti njihovim potrebama. Njegova rješenja su postala, a u osnovi

kod najvećeg i najjačeg jugoslavenskog dijela komunista i ostala, važeća tijekom čitavog

trajanja komunističkog pokreta u jugoslavenskoj federaciji. Bošnjacima je jedino ostalo da

se “opredijele” i nacionalno “moderniziraju”, a Bosni je ostalo zadugo zabranjeno da obli-

kuje svoje, bosansko biće i tako obavlja sabiranje države i naroda. Cjelovito bosansko sta-

novništvo mogli bi prerasti u “bosansku naciju”, pomrsiti račune Srbima i Hrvatima u Bosni,

a to je ono čega se komunisti očito strahuju, jer prema njihovom ideološkom svjetonazoru

o nacionalnom pitanju, s ciljem pobjede komunizma, nacije treba da nestanu i prepuste

prvenstvo klasnom, tako da u toj optici nije bilo govora o nacionalnosti Bošnjaka, a pogo-

tovo ne o bosanskoj naciji.

Bilješke 1 Zasedanje Ustavotvorne skupštine, 29. novembar 1945. – 1. februara 1963. – februar 1964., – stenografske beleške, Beograd

– izdanje Prezidijuma Narodne skupštine FNRJ. 2 Isto, str. 186. 3 Isto. 4 Husaga Ćišić (1878.-1956.) rodio se u Mostaru, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Djelatniji je sudionik Džabićevog

pokreta za vjersko-mearifsku autonomiju, a kao mladić bio je predsjednik muslimanske čitaonice u Mostaru. Jedan je od

osnivača Muslimanske demokratije i suradnik njenog lista Samouprava. U sukobu je sa austrougarskom vlašću koja ga protje-

ruje iz Mostara i Hercegovine, te nasilno šalje na bojište. Predsjednik je općine Mostar 1935. godine, senator je Kraljevine

Jugoslavije, predsjednik Vakufsko-mearifskog sabora u Sarajevu do 1945. godine, borac protiv sporazuma Maček-Cvetković,

Page 69: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 67

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

pokretač Muslimanske rezolucije grada Mostara 1941., antifašista i član III. zasjedanja AVNOJ-a i ZAVNOBiH-a. Na Trećem

zasjedanju AVNOJ-a podnosilac je neusvojenog amandmana o bošnjačkim nacionalnim pravima, a poslanik je Saveznog vijeća

do smrti. Bio je svestrano obrazovan čovjek i mnogo je knjiga i studija napisao. Izdvajamo: Agrarno pitanje i pojam o socijalnoj pravdi naše demokratije (1919.). Obespravljeni (1920.), Jedan prijedlog za razmišljanje zamljovlasnicima (1925.), O beglučkoj uredbi, Husein kapetan Gradaščević (1928.), Istina o Smail-agi Čengiću i njegovoj pogibiji (1936.), Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija (1945., obnovljeno 1990.), Muslimanka i njezina peča i feredža (1935.), Mostar u Herceg-Bosni (objavljeno 1990.).

5 Obje navedene predstavke Husage Ćišića nalaze se u autorovoj arhivi, na čemu zahvaljujem Kerimu Ćišiću, Husaginu sinu,

koji mi ih je dao 1990. godine u Mostaru. 6 Muhamed Hadžijahić (1918.-1986.) rođen je u Sarajevu. Osnovno i srednje obrazovanje stekao je u rodnom gradu, a Pravni

fakultet završio je u Zagrebu. Službovao je u Sarajevu, Zagrebu, Raši (Istra), Mostaru, Gradačcu, pa ponovno u Sarajevu. U

mirovinu je otišao u svojstvu naučnog savjetnika na položaju sekretara Komisije za historiju Bosne i Hercegovine pri Akademi-

ji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Dugi niz godina bio je vanjski suradnik Instituta za društvena istraživanja Fakulte-

ta političkih nauka u Sarajevu. Kao trinaestogodišnjak prvi put javio se radom u Novom beharu, da bi surađujući u brojnoj boš-

njačkoj periodici, zatim jugoslavenskoj i inozemnoj, objavio veliki broj studija, rasprava i članaka s tematikom Bosne, Bošnjaka

i islama. Najznačajnija knjiga mu je Od tradicije do identiteta, a koautor je knjige Islam i muslimani u Bosni i Hercegovini (1977.).

Autor je obimnih studija Etnogeneza bosanskih Muslimana i Predislamski elementi u kulturi bosanskih muslimana. Nije bilo područja

bošnjačkog i bosanskog življenja u kome nije dao značajan doprinos svojim istraživačkim radom, te se s pravom smatra prvim

bošnjačkim polihistorom.

7 Zaim Šarac, Zasjedanje Ustavotvorne skupštine, 29. novembar 1945. – .1 februar 1946., – stenografske bilješke,

str. 306. 8 Isto, str. 307. 9 Isto, str. 575. 10 Ante Babić. Isto, str. 599. 11 Pozdravna riječ Moše Pijade, Osnivački kongres Komunističke partije Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1950., str. 13. 12 Isto, str. 13. 13 Isto, str. 15.

Page 70: Bošnjačka Pismohrana

68 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

PROGRAM SKUPA

Znanstveni skup

ULOGA HUSEINA HUSAGE ĆIŠIĆA U RAZVOJU I

AFIRMACIJI BOŠNJAKA I BOSNE I HERCEGOVINE

– 130 godina od rođenja –

Subota, 21. 3. 2009. godine

Zagreb, Ilica 54, Dvorana BNZH

PROGRAM ZNANSTVENOG SKUPA

Prijepodnevno zasjedanje

Voditelji: Dr. sc. Fahrudin Novalić

Prof. dr. sc. Sulejman Čamdžić

10.00 Otvaranje skupa i pozdravni govori

10.30 Enes Ratkušić, prof.: Doprinos Huseina Ćišića afi rmaciji bosanskohercegovačke državnosti

11.00 Doc. dr. sc. Vedad Spahić: Literalizacija povijesti u historijskoj publicistici Huseina Husage Ćišića

11.30 Pauza

11.45 Prof. dr. sc. Adib Đozić: Bosna i Bošnjaci u spisateljskom opusu i političkoj praksi Husage Ćišića

12.15 Doc. dr. sc. Senadin Lavić: Kako misliti Bosnu na početku XXI. stoljeća

Poslijepodnevno zasjedanje

Voditelji: Mr. sc. Alija Hodžić

Prof. dr. sc. Džemal Pezerović

Prof. dr. sc. Sead Berberović

17.00 Prof. dr. sc. Esad Zgodić: Husaga Ćišić, Benjamin Kalaj i Avdo Humo

17.30 Doc. dr. sc. Adnan Jahić: Husaga Ćišić između ideala i stvarnosti

18.00 Pauza

18.15 Prof. dr. sc. Šaćir Filandra: Dvojenja o naciji i državi

18.45 Diskusija

19.15 Domjenak

Page 71: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 69

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

Husein Husaga Ćišić – 130 godina od rođenja

Husein Husaga Ćišić sa suprugom

Page 72: Bošnjačka Pismohrana

70 BOŠNJAČKA PISMOHRANA

FOTO-GALERIJA

Sudionici

Page 73: Bošnjačka Pismohrana

BOŠNJAČKA PISMOHRANA 71

ZNANSTVENI SKUP O HUSEINU HUSAGI ĆIŠIĆU

znanstvenog skupa

Page 74: Bošnjačka Pismohrana

Uputa suradnicima

Časopis Bošnjačke nacionalne zajednice za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

“Bošnjačka pismohrana” bavi se povijesnim, kulturnim i društvenim pitanjima vezanim uz

život Bošnjaka u Hrvat skoj. “Bošnjačka pismohrana” objavljuje znanstvene, stručne i

istraživačke radove, intervjue, prijevode, recenzije, prikaze i osvrte o različitim aspektima

bošnjačkog života u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u prošlosti i danas. Pozivamo vas na

suradnju.

Radovi se mogu poslati ili osobno donijeti na adresu:

Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

(za Redakciju “Bošnjačke pismohrane”)

Ilica 54, 10 000 ZAGREB

e-mail: [email protected] (redakcija)

e-mail: fi [email protected] (glavni urednik)

S obzirom na ritam objavljivanja “Bošnjačke pismohrane” prikupljanje radova nije vre-

menski ograničeno. Radovi se ne vraćaju.

Vaši prilozi značajni su u promicanju bošnjačke kulture i tradicije u Hrvatskoj zato vas

pozivamo da nam se pridružite.

Redakcija

Page 75: Bošnjačka Pismohrana

SUDIONICI ZNANSTVENOG SKUPA

Dževad Jogunčić, dipl.ing.teh., Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske

Prof. dr. sc. Sead Berberović, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske

Enes Ratkušić, prof, Mostar

Dr. sc. Fahrudin Novalić, Zagreb

Doc. dr. sc. Vedad Spahić, Filozofski fakultet u Tuzli

Prof. dr. sc. Adib Đozić, Filozofski fakultet u Tuzli

Doc. dr. sc. Senadin Lavić, Fakultet političkih nauka u Sarajevu

Prof dr. sc. Esad Zgodić, Fakultet političkih nauka u Sarajevu

Mr. sc. Alija Hodžić, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske

Doc. dr. sc. Adnan Jahić, Filozofski fakultet u Tuzli

Prof. dr. sc. Šaćir Filandra, Fakultet političkih nauka u Sarajevu

Page 76: Bošnjačka Pismohrana

R A D O VA

Z B O R N I K