45
UVOD Ovaj doista kratak pregled jezika i knjizevnosti naroda u BiH zamisljen je kao presjek kroz glavne epohe literarnog stvaralastva. Uočljivo ce biti svakome da je mnogo više posvećeno prostora bosnjackim autorima - iz jednostavnog razloga zato sto su oni sve do 1992. bili tradicionalno zanemarivani i presucivani - kao da ne postoje. Bez namjere da umanjim vrijednost hrvatske i srpske knjizevnosti na tlu BiH, zeljela sam samo da istaknem znacaj bosnjackih pisaca koji oni stvarno imaju u cjelokupnom duhovnom razvitku Bosnjaka. Isla sam za notornom cinjenicom da se dovoljno zna o piscima drugih nacija iz BiH i racunam na moguce napade na ovakav stav. Mi obrađujemo jednu epohu sa posebnim naglaskom na Bosnjacku poeziju. Bosnjački jezik je tipican za govorni, svakodnevni, dakle kolokvijalni izraz, ali i kao knjizevni jezik (literatura, naucna djela, zurnalistika) u BiH i koriste ga pretezno Bosnjaci. Tako i Bošnjačka poezija ima svoj upečatljiv stil. Onoliko koliko se razlikuje hrvatski jezik od srpskog jezika u BiH toliko se i bosnjacki jezik razlikuje i od hrvatskog i od srpskog. Dakle, ukoliko postoje razlike izmedju hrvatskog i srpskog onda postoje razlike i izmedju tih jezika i bosnjackog. Ogromna vecina srednjovjekovnih autora istice da (se u Bosni) pise bosnjacki jezikom iz prostog razloga jer su se tada ti autori osjecali Bosnjacima. To su: Kontantin Filozof, Biskup Nina, Jeronim Magister, zatim franjevci: Matija Divkovic, Stjepan Matijevic, Stjepan Margitic, Ambroz Matic, Luka Dropuljic, Anto Knezevic, Martin Nedic, Ivan Frano Jukic, Pavle Dragicevic, pa: Mula Mustafa

Bosnjacka poezija

Embed Size (px)

DESCRIPTION

Bosnjacka poezija

Citation preview

Page 1: Bosnjacka poezija

UVOD

Ovaj doista kratak pregled jezika i knjizevnosti naroda u BiH zamisljen je kao presjek kroz

glavne epohe literarnog stvaralastva. Uočljivo ce biti svakome da je mnogo više posvećeno

prostora bosnjackim autorima - iz jednostavnog razloga zato sto su oni sve do 1992. bili

tradicionalno zanemarivani i presucivani - kao da ne postoje. Bez namjere da umanjim

vrijednost hrvatske i srpske knjizevnosti na tlu BiH, zeljela sam samo da istaknem znacaj

bosnjackih pisaca koji oni stvarno imaju u cjelokupnom duhovnom razvitku Bosnjaka. Isla

sam za notornom cinjenicom da se dovoljno zna o piscima drugih nacija iz BiH i racunam na

moguce napade na ovakav stav. Mi obrađujemo jednu epohu sa posebnim naglaskom na

Bosnjacku poeziju. Bosnjački jezik je tipican za govorni, svakodnevni, dakle kolokvijalni

izraz, ali i kao knjizevni jezik (literatura, naucna djela, zurnalistika) u BiH i koriste ga

pretezno Bosnjaci. Tako i Bošnjačka poezija ima svoj upečatljiv stil. Onoliko koliko se

razlikuje hrvatski jezik od srpskog jezika u BiH toliko se i bosnjacki jezik razlikuje i od

hrvatskog i od srpskog. Dakle, ukoliko postoje razlike izmedju hrvatskog i srpskog onda

postoje razlike i izmedju tih jezika i bosnjackog. Ogromna vecina srednjovjekovnih autora

istice da (se u Bosni) pise bosnjacki jezikom iz prostog razloga jer su se tada ti autori osjecali

Bosnjacima. To su: Kontantin Filozof, Biskup Nina, Jeronim Magister, zatim franjevci:

Matija Divkovic, Stjepan Matijevic, Stjepan Margitic, Ambroz Matic, Luka Dropuljic, Anto

Knezevic, Martin Nedic, Ivan Frano Jukic, Pavle Dragicevic, pa: Mula Mustafa Baseskija,

Mehmed Hevaji Uskufi (autor prvog bosnjacko-turskog rjecnika), Bartol Kasic, Jakov

Mikalja, DJore Palmotic, Andija Kacic Miosic, Matija Antun Reljkovic, Antun Kanzilic,

Franjo Matija Appendini, Ivan Popovic, Alberto Fotris, Ivan Grlicic, Matija Mazuranic,

Prokopije Cokorilo, Pero Tunguz i biskup Vujicic. Tu su i: Elvija Celebija, Halil Hrle,

Alipasa Rizvanbegovic, Mustafa Rakim, Mehmed Agic, Omer Humo, zatim autor prve

gramatike u BiH Frane Vuletic, pa: Salih Gasovic, Ibrahim Edhem Berbic, Ibrahim Seljubac,

Junuz Remzi Stovro, Sejfudin Proho, Salih Puska, Dzemaludin Causevic, Arif Sarajlija, Ibro

Kapetanovic, Ahemed Kulender (autor prvog stampanog bosnjackog rjecnika) i Jusuf Midzic.

Uz to na Porti (Vlada Osmanskog carstva) jedan od pet sluzbenih jezika bio je i bosnjacki.

Onaj ko je citao navedene autore moze da zakljuci da su svi oni bar jednom u svojim djelima

naglasili da pisu bosanskim tj. bosnjackim jezikom ili su svoja djela pisali tim jezikom.

Page 2: Bosnjacka poezija

U KRATKIM CRTAMA O BOŠNJAČKOJ POEZIJI

Kako smo upoznati, prvi spomenici bosanske pismenosti javljaju se u XI stoljecu. To su

epigrafski natpisi u kamenu, epitafi (nadgrobni natipis) i ktitorski (od onoga koji je nesto

utemeljio) natpisi kao sto je Humacka ploca i natpis sa Manastirista u Kijevcima kod B.

Gradiske. Kasnije lokacije natpisa na nadgorbnim spomenicima i kamenu oupce su:

Radimlja, Boljuni, Natpis kaznaca (blagajnika) Nespine kod Visokog, Natpis velikog sudije

Gradise iz Podbrezja kod Zenice i Ploca zupana Grda u Poljicma kod Trebinja. Medjutim

prvi rukopisi nisu mladji od XII stoljeca kao sto su Grskovicev i Mihanovicev odlomak

apostola. Bosanski historiografski spisi toga doba su veoma rijetki. Ipak na osnovu leksicke

analize i vizure opisivanja dogadjaja u Bosni historiografi neke dijelove iz hrvatskog prepisa

Dukljaninove kronike; konkretno: Hrvatsku kroniku vezuju za nastanak u Bosni. Na osnovu

istih analiza i Trebinjski ljetopis iz X stoljeca, kao i pojedini dijelovi Orbinnijevog djela

Kraljevstvo Slavena i to: Istorija humskih gospodara i Bosanska kronika su nastali na osnovu

ranijih bosanskih originala. Jedina dva kronicara te epohe kojima je ostalo ime upamceno

jesu: ljetopisac Hrvoja Vukcica, Emanuel i Milic Velimisljic. Najveca i najbolje obradjena

zbirka i srednjovjekovnih povelja Kotromanica i ostalog visokog plemstva nalazi se u knjizi

Stari bosanski tekstovi - ciji je autor Mehmedalija Mak Dizdar.

Period knjizevnosti od 1463. - 1878.

Bosnjaci, zapravo muslimani Bosne od XV do XX stoljeca ukljucivali su se u literarne

tokove Osmanskog Carstva. Pored usmene knjizevnosti, osim knjizevnosti na bosnjackom

jeziku a pisane arapskim pismom, alhamijado knjizevnosti, pocinje se njegovati knjizevnost

na tri orijentalna jezika na kojima se jedino mogla da stekne visa naobrazba: persijskom,

arapskom i turskom. Usmena knjizevnost najvise je izrazena u formi: bosanska sevdalinka.

To je ljubavna pjesma istocnjacko- slavenskog spoja sa orijentalnim muzickim

karakteristikama u nacinu pjevanja uz pratnju tradicionalnog insturmenta saza. Opjevava

ljubavne zgode pojedinaca u gradskim sredinama, karakterizira je slozeno osjecanje (sevdah -

neuzvracena ljubavna ceznja). Uz sevdalinke su i lirsko- epske vrste; balade i romance.

Balada pjeva o obiteljskim odnosima, sukobima jedinke s nazorima patrijarhalne sredine, o

Page 3: Bosnjacka poezija

lokalnim zbivanjima ili dogadjajima od sireg znacenja, uvijek sa tezistem na sudbini

pojedinca. Uz glasovitu baladu Hasanaginica, najpoznatija je Smrt Omera i Mejrime, zatim

balade o braci Moric i Hifzi-begu Đumisicu. Romanca pjeva u vedrom tonu o tjelesnoj

ljubavi, cesto sadrzava lokalna obiljezja, a u brojnim primjerima opjevala je ljubavne zgode

posve odredjenih ljudi sarajevske, banjalucke, mostarske, tuzlanske i drugih sredina. Epika se

bavi junackim djelima i dvobojima znamentih povijesnih licnosti kao sto je Đerzelez Alija, o

vojnim pohodima Bosnjaka u ratovima za sultna, krajiskim sukobima na pogranicnom pojasu

Carstva (tzv. "krajinska epika", ciji su glavni junaci: Mustajbeg Licki, braca Hrnjice,

Tankovic Osman, Tale Licanin/ Budalina Tale. U pripovijetkama je veoma uocljiva

prisutnost istocnjackih tema i islamski dozivljaj zivota i svijeta. U saljivim pricama javlja se

glavni (i stvarani) junak Nasrudin-Hodza. Ravijene su lokalne predaje o pojedincima koji su

mucenicki poginuli za vjeru (sehidi), ili su nevino stradali, o vidovitim i "dobrim" ljudima

(evlijama).

Alhamijado knjizevnost je nearapska knjizevnost pisana arapskim pismom. Naziv potice od

alhamia, spanjolskog izgovora arapske rijeci al-'agamiya - nearapski, strani. Arapsko pismo u

bosnjackom jeziku (arabica) upotrebljavali su Bosnjaci cijelo vrijeme osmanske uprave, a

kuriozitet je da je pronadjen i jedan starocrkvenoslavenski tekst na ovom pismu. Na

alhamijadu su najvise pisane ilahije - pobozne pjesme, kaside - poucne pjesme, gazele

ljubavne pjesme, arzuhali - peticije, mahzari - zahtjevi, zatim: satiricne pjesme, molitve i

rjecnici. Najstariji sacuvani alhamijado tekst je pjesma "Chirvat Turkisi" islamiziranog

Madjara iz Erdelja nastala oko 1588. U XVII stoljecu najnajcajniji alahmijado pisci su: Hadzi

Jusuf, Muhamed Hevaji Uskufi, Hasan Kaimi, a u XVIII su: Mula Mustafa Baseskija (autor

poznatog visedecenijskog "Ljetopisa"), Mehmed Razi Velihodzic, Sejh Sejid Abdulvehab

Ilahmi Zepcak. U XIX stoljecu djeluju: Umihana Cuvidina, Softa Fejzo, Abudrahman Siri,

Hasan Kadija, Arif Sarajlija, Omer Humo, Salih Gasovic, Sulejman Tabakovic, Ibrahim

Seljubac, Jusufbeg Cengic, Muhamed Ruzdi Dizdarevic i Alija Sadikovic.

Persijski jezik i poezija usko su povezani. Sluzio je za suptilno pjesnicko izrazavnje, a rjedje

za prozno i to uglavnom pjesnika dervisa koji su svoje uzore trazili medju vodjama

mevlevijskog derviskog tarikata. Najpoznatiji predstavnik na persijskom je Ahemd Sudi

Bosnjak, ali tu su i Mustafa Muhlisi i Fevzi Mostarac.

Knjizevnost na arapskom je viseslojna po temama, a najrasirenija forma je bila komentar.

Redovna je pojava da su iole znacajna djela iz svih oblasti knjizevnog stvaralastva

Page 4: Bosnjacka poezija

komentirana na desetine puta. Najpoznatiji autori komentara su Hasan Kjafi Pruscak, Mustafa

Ejubovic - Sejh Jujo, Muhamed - Allamek, Ali - Dede Bosnjak i Ali - Fehmi Dzabic.

Bošnjačka poezija na turskom jeziku posebno je bogata. Prvi predstavnik je Adni

Mahmud-pasa Andjelovic, a onda slijedi plejada, pocev od Ahmedpase Hercegovica (sina

Stjepana Vukcica Kosace), te Dervisa Jakubpase Bosnjaka koji su stvarali u XV stoljecu pa

do Arifa Hikmetbega Rizvanbegovica prodefilovalo je na stotine pjesnika i prozaista. U

poeziji si kao lirici isticu Zijai Mostarac, Dervispasa Bajezidagic, Nerkesi Sarjalija i Ahmed

Celebi. Njihovi suvremenici su: prozaista, kronicar Husein Bosnjak - Kodza Muerih i Husein

Lamekani. Autobiografska djela u stihovima pisao je Alipasa Varvar. Veliki teoreticar

tesafuva i islamskog misticizma (posebno derviskog tarikata bajramija) i komentator cuvenog

Ibn Arabijeveg djela "Fusus al -hikam" je Abdulah Bosnjak. Dva su pjesnika pjevala

paralelno na bosnjackom i na turskom: Hasan Kaimi, autor kompletnog divana i Muhamed

Hevaji Uskufi, autor prvog bosnjackog rjecnika. Sabit Uzicanin je pisao najcesce forme

divanske poezije: kaside, gazele i terkib-i benda. Mehmed Mejli Kurani bio je izuzetno

plodan pjesnik i autor kronograma, a uz to i vrhunski kaligraf. Kasniji predstavnici na

orijentalnim jezicima su Fadilpasa Serifovic, Salih Sidki Madzihusejnovic Muvekit, autor

"Povijesti Bosne" i Muhamed Enver Kadic, autor "Kronike" u 28 tomova.

Treći period knjizevnosti od 1878. - 1918.

Bosnjaci su svoju poeziju u razdoblju austrougarske uprave poceli stvarati nakon jedne

decenije apatije i mrtvila izazvanih okupacijom i novom politickom, kulturnom, vjerskom i

psiholoskom situacijom u kojoj su se zatekli. Sa organizacijom skolstva, otvarnjem citaonica

javlja se i prva generacija ciji su glavni predvodnici bili Mehmedbeg Kapetanovic Ljubusak i

Safvetbeg Basagic. Zahvaljujuci njima dvojici, izmedju ostaloga dolazi prvi put do promocije

lirske vrste koja se zove bosanska sevdalinka. U rodoljubivoj lirici najpoznatiji su: Musa

Cazim Catic, Avdo Hasanbegov Karabegovic, Fadil Kurtagic i Osman Đikic. U proznom

stvaralastvu se javljaju Osman Nuri Hadzic i Ivan A. Milicevic koji djeluju i pod zajednicki

pseudonimom Osman Aziz. Ipak, dva uistinu najveca prozaista u tih cetrdeset godina su:

Abdulrezak Hifzi Bjelevac i Edhem Mulabdic. U dramskom stvaralastvu vazni su: Safvetbeg

Page 5: Bosnjacka poezija

Basagic, Hamid Sahinovic Ekrem, Salih Kazazovic i Husein DJogo Dubravic. Prvi bosnjacki

novinar Mehmed Sacir Kurcehajic izdaje novine "Sarajevski Cvijetnik".

Ali recimo sada malo konkretnije o toj relativno kratkoj, tridesetogdisnjoj, ali po obimu

stvaralastva bogatoj epohi. Nakon Mehmedbega Kapetanovica Ljubusaka koji svojim

zbornicima: "Narodno blago", "Istocno blago" predstavlja spoj prosvjetiteljstva i romantizma

i nastavak knjizevnih teznji iz osmanskog razdoblja, javalju se prvi pjesnici koju su stampali

zbirke pjesama na bosnjackom jeziku. U vecine vidljiv je uticaj usmene lirike i istocnjacke

poezije, a u nekih se ocituju evropska pjesnicka strujanja na prelazu stoljeca. Safvetbeg

Basagic pod pseudonimom Mirza Safvet pjevao je o ljubavi, patriotizmu, prijateljstvu i

prolaznosti svijeta, ugledajuci se na istocnjacke pjesnika, ali je pisao i buntovnicke stihove

(mada je bio clan Zemaljske vlade) i poeziju drustvenokritickog sadrzaja. Musa Cazim Catic

svojim lirskim izrazom pripada pravcu pjesnicke Moderne u juznoslavenskim knjizevnostima

od koje se odvaja vezom sa suvremenom turskom poezijom i tematsko-motivskim

pazajmicama iz muslimanske usmene lirike.

Četvti period u Bošnjačkoj poeziji od 1918. - 1945.

U toku I svjetskog rata knjizevno stvaranje u BiH bilo je sasvim zamrlo. Neki pisci su bili

uhapseni ili internirani, neki su umrli ili poginuli u ratu. Obnova knjizevnog stvaralastva

pocinje 1918. kao deklariranje "integralnog jugoslavenstva".

Najzivlji knjizevni rad odvijao se oko kulturno-literarnih nacionalnih casopisa. Bosnjacki

pisci objavljuju najvise u "Gajretu" 1921/41. i u "Novom Beharu" od 1927. Ali dobar dio

bosnjackih pisaca, zavisno od politickih vjetrova, suradjivao je i u hrvatskim i srpskim

casopisima ne samo u BiH nego i u Zagrebu i Beogradu.

Bosnjaci su zastupljeni sa jednako znacajnim piscima u tom dvadesetogodisnjem periodu kao

u prethodnom: Skender Kulenovic, Hasan Kikic, Hamza Humo, Ahmed Muradbegovic,

Semsudin Sarajlic, Alija Nametak, Husnija Cengic, Safet Krupic, Hamid Dizdar, Atif

Ljubovic, Rasim Filipovic, Akif Seremet, Rizo Ramic. U lirici je uocljiva prisutnost

folklornih motiva i veza s usmenom ljubavnom peozijom, ali je primjetan i uticaj evropskih

Page 6: Bosnjacka poezija

strujanja, npr. ekspresionizma, sto se oogleda i u formalnom oslobadjanju, u lirici nevezanog

stiha. Socijalna tematika okuplja paznju jednog broja liberalno orijentiranih pjesnika. Hamza

Humo je u pocetnoj fazi ekspresionista, a kasnije se vraca zavicnajnim motivima i oglasava

kao ljubavni lirik hercegovackog podneblja nadahnut sevdalinkom, sa veoma jasnim

tragovima i bogumilske i islamske mitologije: "Nutarnji zivot", "Sa ploca istocnih", "Grad

rima i ritmova". Salih Alic, liricar impresionisticke vokacije okrenut je pejsazu: "Lirski

akvareli", "Lirski dnevnik". Hamid Dizdar pretezno je ljubavni poeta hercegovackih motiva:

"Arabeske", "Zapisi u kamenu". Skender Kulenovic je svojim pjesmama duhovnog bratstva i

pjesnickog poistovjecivanja u stradanjima i zanosima bosanskog covjeka, a dao je svoj puni

izraz u poemi: "Stojanka majka Knezepoljka".

Bošnjaci i poezija od 1945. - 1992.

Dok su u medjuratnoj fazi stvaraoci iz BiH, tjerani egistencijalnim potrebom i trazenjem

dostojnijeg kulturnog ambijenta mahom zivjeli i stvarili dobrim dijelom van domovine,

poratni bosanskohercegovacki knjizevnici sve vise vezuju i svoj zivot i stvaranje za BiH. U

sklopu svih poslijeratnih novih okolonosti probija se u svijesti, pa biva i teorijski formularno

novo definiranje pojma bosanskohercegovacke knjizevnosti kao fenomena cija se cjelovitost

utvrdjuje realnim estetskim i knjizevnopovijesnim argumentima, a da se pri tome ne negira

njegova nacionalno- knjizevna slozenost. Tako u nacelu vise nema tradicionalno naslijedjenih

dilema oko odredjivanja pripadnosti bosanskohercegovcakih pisaca nacionalnim literaturama,

jer hrvatski pisci ujedno su i pisci udruzenja Hrvatske, a srpski - Srbije, dok su bosnjacki

autori pripadnici samo Udruzenja pisaca BiH (sa kasnijim izuzecima M. Selimovica i

nekolicine.) Impozantan je spisak knjizevnika: Izet Sarajlic, Mak Dizdar, Husein Tahmiscic,

Zuko Dzumhur, Sait Orahovac, Dervis Susic, Zaim Topcic, Sead Fetahagic, Ćamil Sijaric,

Alija Isakovic, Muhamed Abdagic, Dervis Imamovic, Mubera Pasic, Ahmed Muhamed

Imamovic, Nusret Idrizovic, Iso Kalac, Irfan Horozivic, Ivan Kordic, Dzemaludin Alic,

Bisera Alikadic i Abdulah Sidran.

Da malo detaljnije pogledamo neke bosnjacke knjizevnike te epohe. Mak Dizdar, nesumnjivo

najveci bosnjacki pjesnik u prvom razdoblju je liricar u cijoj se poeziji preplicu socijalni i

Page 7: Bosnjacka poezija

ljubavni motivi, a u najzrelijem dijelu njegovog opusa on je stvaralac koji je ozivio atmosferu

srednjovjekovne "hereticke" Bosne i izrazio sav tragizam njene povijesne sudbine jezikom

starih dobrih Bosnjana i time ostavio neizbrisiv trag u bosnjackoj literaturi svih vremena.

Najpoznatija njegova djela su: "Plivacica", "Vidopoljska noc", "Okrutnosti kruga" i "Kameni

spavac", a kao sakupljac bosanskih povelja iskazao se svojim zbornikom "Stari bosanski

tekstovi". Svi oni drugi, oni novi koji su se javili svojim prvim djelima zadnjih deset godina

pred rat i u samom ratnom usijanju tek treba da kontinuitetom svoga literarnog djela dokazu

da im je zaista mjesto u bosanskohercegovackoj knjizevnosti.

SARAJEVSKI TEKST O GRADU OD NERKESIJA DO ASMIRA KUJEVIĆA

NERKES MUHAMMED: ZMIŠLJANJE O POEZIJI

Za potrebe ovog rada mi ćemo izreći par riječi o poeziji staroga sarajevskoga pjesnika

Nerkesi Muhammeda. O njemu se govori kao o jednom pjesniku Sarajliji koji prema

općeusvojenom sudu književne kritike predstavlja jednog od najvećih stilista u cjelokupnoj

osmanskoturskoj književnosti . On je živio u prvoj polovini 17 stoljeća i pisao je pod

književnim imenom Nargisi . Predstavlja jednog od najvećih stilista u osmanskoj književnosti

uopće i jednog od najvećih bosanskih pisaca u toj književnosti. O porijeklu ovoga pjesnika do

sada se znalo samo ono što je o tome kazao sam pjesnik , da mu je porodica od starine

poznata pod imenom Nergiszade. Svi izvori kažu da se Nergisi rodio u Sarajevu kad mu je

otac tu bio kadija .Neki izvori kazuju da mu je i otac Bošnjak . Pored svoga književnoga

imena Nergisi koje je on uzeo iz porodičnoga prezimena i koje su Turci izgovarali Nergisl a

Bosanci Nerkesi on se mnogo puta predstavljao pod porodičnim prezimenom Nergis-zade a

katkada i Nergisl-zade. Danas se prihvaća da je on rođen prije 1586 godine a najvjerojatnije

1584. Iz rane mladosti pjesnika zna se da se 1601 godine kada je imao 17 ili 18 godina

nalazio u Sarajevu .Tu je , kaže sam , završio svoje školovanje a zatim se uputio u Carigrad

gdje se pridvorio jednom rumelijskom kazaskeru i postao njegov mulazim . Iz toga se sasvim

pouzdano može tvrditi da se Nergisi školovao u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu

kojoj je u to doba bio priznat najviši rang i da se u njoj sticalo fakultetsko obrazovanje.

Putovao je cijelom Bosnom i Turskom gdje je bio nastavnik, pa profesor medrese, pa je u

Page 8: Bosnjacka poezija

Carigradu prešao u sudsku struku i to u grupi kadija i nakon trideset godina života koji mu je

prošao potucajući se po Bosni i Rumeliji iz jednoga kadiluka u drugi ukazom sultana Murata

IV imenovan državnim kroničarem ordije . Kratko vrijeme nakon preuzimanja ove dužnosti

koja mu je pružala priliku da se iskaže i posvjedoči, veliki je stilist u pohodu prema

Carigradu umro 28.3.1635 godine panuvši sa konja u okolini Gebze u 54 godini svoga života.

Za potrebe našeg rada bitno je spomenuti kako je pored sakralnih i prosvjetnih objekata u

Sarajevu je tokom XV i XVI stoljeća sagrađen i veliki broj komunalnih i privrednih objekata.

Među tim objektima dominiraju brojni mostovi čija je izgradnja bila uvjetovana razvojem

komunikacija i raznih objekata na jednoj i drugoj obali rijeke, a to su ćuprija Isa-bega

Ishakovića (Careva ćuprija), Skender -pašina, Latinska, Čobanija, Ćumurija, Šeher Ćehajina.

Sarajevo je dobilo prvi vodovod još sredinom XV stoljeća, a znatno je proširen tokom XVI.

Grad je bio poznat i po velikom broju česama (krajem osmanske vladavine bilo ih je 156),

šadrvana, sebilja, koji su pored toga što su grad opskrbljivali vodom, doprinosili i ljepšem

izgledu grada. Česme su građene kao zadužbine pojedinaca. Narodna predaja kaže da je bolje

sagraditi česmu nego džamiju. Zidane od kamena sa kamenim koritima, često sa uklesanim

tarihom, sarajevske česme svojom ljepotom i ambijentom u kojem su podizane u sjenci

visokih stabala, džamijskih zidova ili pak samostalno postavljene, skladno uklopljene u

ambijent mahale opjevane su u mnogim pjesmama. Tako najpoznatiji sarajevski pjesnik s

kraja XVI i početka XVII stoljeća Nerkesija pjeva o svome rodnom gradu:

"Tu se čovjeku čini da može dugo živjeti,

jer na hiljadu mjesta po Sarajevu teku česme iz vrela neumrlosti. "

Kakos u poslije džamija najljepši i najmonumentalniji objekti islamske arhitekture su

hamami, mnogi pjesnici su stavljali naglasak na baš taj gradski pečat jedne culture. Svi

pomenuti objekti su građeni od kamena, prekriveni sa kupolama a imali su veoma lijepu

unutrašnju dekoraciju. Prvi je podigao Isa-beg Ishaković neposredno uz Carevu džamiju, a

kratko vrijeme iza toga 1477. godine Firuz-beg je sagradio jedan hamam na Baščaršiji koji je

odavno propao a na njega nas danas sjeća samo, jedan naziv male ulice Ćulhan.

Ima još jedna njegova poezija koju je neizostavno spomenuti zbog njenog stila, a koja glasi ovako:

Page 9: Bosnjacka poezija

Ak u loptu zatvorenu,

Metnu jednog malog mrava,

Pa je onda zavaljaju ,

Preko polja i dubrava,

U tom vječnom prevrtanju,

Samrt mu je žiće pravo,

Gledaj! ja sam mrav bijedni,

A ta lopta - nebo plavo.

 

Nema nikakove sumnje u to da je ovdje riječ o različitim pjesmama i da se ova poezija

razlikuje bez obzira koliki bili poticaji Nerkesija a da je riječ o fundamentalnoj razlici

svjetonazora koje dijeli gotovo više od 400 godina svjedoči nekoliko jako važnih momenata.

Prvi jest taj da danas više nitko ne osjeća da je posljednji bijednik , neki neznatni stvor koji je

toliko majušan i bijedan da je moguća komparacija sa maloćom i beznačajnošću mrava. Jer i

pored osjećaja ništavnosti našega života mi još uvijek mislimo da je on dovoljno vrijedan i da

ima svoju svrhu. I da taj mrav također ima svoju svrhu u prirodi i da je podjednako važan kao

i sva druga prirodna bića. I da je konačno, u šumskome mravu više umnosti nego u svim

našim umjetnostima kao što sam pokušao pokazati u svojoj Kozmologiji . Drugi moment bio

bi sadržan u tome da Nerkesijeva filozofija ostaje zarobljena srednjovjekovnom koncepcijom

Univerzuma gdje je kozmos sastavljen od sfera: najniža sfera najbliža Zemlji jest sfera

Mjeseca, dok je dalje sfera Merkura iznad kojih su još dvije sfere , sfera fiksnih zvijezda i

sfera najvišega neba ili regija čiste elementarne vatre. Dnevno kretanje najvišega neba od

Istoka prema Zapadu i opet od Zapada prema Istoku razlog je sukcesiji dana i noći . Ova sfera

podjeljena je u 12 sekcija koje su 12 znakova Zodijaka i svaki je znak podijeljen u 30

stupnjeva . Sukcesija godišnjih doba slijedi s obzirom na poziciju Sunca u relaciji prema

ovim znakovima. Međutim ukoliko je sfera plava centrirana s obzirom na čitav kozmos u

cjelini onda ona zadobija sasvim suvremeno značenje da se iza vidljivoga svijeta ili

pojavnoga svijeta nebeske sfere skriva nesumjeran kozmički prostor naseljen galaksijama i

nepoznatim nebeskim tijelima sa milijardama svjetlosnih godina međusobne udaljenosti. Zato

na primjer zvijezda Sirijus nije više samo prividno najveći nebeski objekt noćnoga

zvjezdanoga neba nego i binarni zvjezdani sustav koji ima svoj život, svoje rođenje, svoje

trajanje i svoju smrt. Odatle postoji vječnost, ali je riječ o vječnom procesu gdje stvari i bića

imaju svoj početak, svoje trajanje i svoj kraj. Zato ništa nije vrijednije od naših prijateljstava i

Page 10: Bosnjacka poezija

naših ljubavi prema bliskim prijateljima gdje se sjećanjem oživljuje prošlost koja tako postaje

moment sadašnjosti u jednom vječnom Sada gdje se svekoliko trajanje ukida u jednom

refleksivnom trenutku . Odatle niti geometrija nije više jedinstvena nego egzistira više

različitih sistema geometrijskih aksioma koji pretpostvaljaju i različito konstruirane prostore i

različite svjetove . Međutim važno je imati na umu da ove različite geometrije nisu

suprotstavljene nego su poredane u nizu strogo determinirajućim principima . Znači

govorimo o geometrijama koje u jednom bitnom smislu proširuju horizont euklidske

geometrije kao bazične . Prostor i vrijeme nisu više neko strogo jedinstvo u smislu euklidske

geometrije ili u smislu geometrije nebeske sfere već je riječ o našem svekolikom svijetu kao

heterogenom pluralitetu koji pretpostavlja da je svaka geometrija podjednako istinita i

jednako nužna.

Za kraj ovog kratkog izlaganja o Sarajevskom tekstu i pisanju o gradu, važno je istaknuti još

neke bitne pojedinosti. Cijelo XVI stoljeće bilo je doba općeg prosperiteta Sarajeva. To je

doba njegovog kulturnog procvata, doba u kome su njegovi stanovnici, prihvatanjem islama,

prihvatili i tekovine islamske kulture, prilagođavajući je ovim prostorima. Zahvaljujući

brojnosti kulturno prosvjetnih ustanova tokom XV i XVI stoljeća u Sarajevu je bilo dosta

obrazovanih i uglednih ljudi, koji su svojim naučnim doprinosom utjecali da Sarajevo bude

vodeći kulturni centar Bosanskog sandžaka. Mnogi su se školovali i van granica Bosne. Djela

naših stvaralaca, posebno onih koji su pisali na arapskom, turskom i perzijskom nalaze se po

mnogim bibliotekama u Istanbulu, Parizu, Beču, Budimpešti. Među istaknutijim pjesnicima

koji su rodom iz Sarajeva ili su stvarali u Sarajevu u ovom vremenu bili su Mustafa-paša

Skenderpašić - Suni, Mehmed Ulamapašić Gajreti, Muhamed Karamusić Nihadi, Muhamed

Nerkesi, Sani Salih Bošnjak Potur, Hafiz Ahmed Jazidžizade, Tifli Čelebi. Kao filolog

najpoznatiji u Sarajevu bio je Muhamed Musić Allamek. Među rijetkim piscima umjetničke

proze koji su pisali na arapskom jeziku treba spomenuti još i Ahmeda Šemsudina Sarajliju.

Još jedna od najljepših pjesama napisanih o Sarajevu je pjesma Muhameda Nerkesija:1

"Na moju dušu je djelovala tuga što se rastajem sa Sarajevom ljutu mi je ranu načinio

rastanak sa sarajevskim prijateljima. U njemu čovjek izgleda da poživjeti može dugo

Na hiljadu mjesta u Sarajevu teku česme, vode života. U zimskim danima studen steže

grad, ali se ipak ozbiljni starci i mladići sastaju u halvatima na razgovor Ali kad stigne

doba proljeća i behara, U raj se pretvore bašče ružičnjaka sarajevskih... "

1 http://www.sarajevo.ba/ba/article.php?pid=6 (Pristupljeno: 25.08.2014)

Page 11: Bosnjacka poezija

Da se Sarajevo najintenzivnije razvijalo tokom XVI stoljeća, pokazuje i podatak da je

početkom XVII stoljeća bio izgrađen gotovo cijeli prostor koji je činio gradsku teritoriju sve

do austrougarske okupacije. Jer, iako je Sarajevo i tokom XVII stoljeća veliki i napredan

grad, o kome s oduševljenjem pišu mnogobrojni putopisci koji su ovuda prolazili, nema više

one izgradnje kakva je bila tokom zlatnog perioda Sarajeva, kada je podignuto preko 100

džamija, šest tekija, sedam hamama, više medresa, biblioteka, mostova, hanova,

karavansaraja...2 U XVII stoljeću u cijelom Osmanskom carstvu počinje se osjećati kriza, što

se svakako odrazilo i na razvitak Sarajeva. Izgrađeno je svega nekoliko značajnih vjerskih i

objekata kulturnog značaja. Vakufnama Hurema sina Balije iz 1602. godine sadrži podatke o

izgradnji mekteba u Hadži zade Hadži Ahmedovoj mahali. On je uvakufio 86.400 akči, dvije

kuće i jednu bašču za izdržavanje spomenutog mekteba u selu Donji Nešat (blizu Pala). Vakif

je odredio da se svake godine zasadi po deset stabala u njegovoj bašči što je svakako urađeno

jer na ovome mjestu danas postoji lijep gaj. Jedna ulica na tom prostoru iznad Hrida asocira

na tu vakifovu odredbu i nosi naziv Iza gaja.

ANALIZA BOŠNJAČKE POEZIJE KROZ PRIZMU ODABRANIH

STVARALACA

Asmir Kujović

Rođen je 1973. godine u Novom Pazaru. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu

na Odsjeku za književnosti naroda BiH. Objavio je zbirke pjesama “Vojni sanovnik” (1997.)

i “Zagrobni život” (2000.), te roman “Ko je zgazio gospođu Mjesec” (2002.). Za roman “Ko

je zgazio gospođu Mjesec” nagrađen je Godišnjom nagradom Društva pisaca Bosne i

Hercegovine za najbolju knjigu objavljenu u 2002. godini. U Beču je 2005. godine objavljeno

dvojezično izdanje njegove knjige izabranih pjesama pod naslovom “Das versprochene

Land /Obećana zemlja” na njemačkom i bosanskom jeziku.

2 Ibidem.

Page 12: Bosnjacka poezija

Figure 1: Asmir KUJOVIĆ

Objavljivao je i eseje, putopise, književnu, pozorišnu i filmsku kritiku. Pjesničkim, proznim i

esejističkim tekstovima zastupljen je u brojnim antologijama, pregledima i panoramama

savremene bosanskohercegovačke i bošnjačke književnosti. Bio je glavni urednik sarajevskog

književnog časopisa “Lica”, sekretar u Društvu pisaca Bosne i Hercegovine i urednik u

izdavačkoj kući “Vrijeme” iz Zenice, a radio je i kao novinar u listovima “Slobodna Bosna”,

“BH Dani” i “Walter”. Pojedini tekstovi su mu prevođeni na engleski, njemački, francuski,

turski, flamanski, makedonski i slovenski jezik. Dobitnik je popularnog priznanja “Muškarac

godine” u oblasti književnosti za 2005. godinu kojeg mu je dodijelio sarajevski “Max

magazin”.3 Koscenarista je igranog filma “Sevdah za Karima” reditelja Jasmina Durakovića.

Dobitnik je i književne nagrade «Pero Ćamila Sijarića» koju mu je dodijelilo Bošnjačko

nacinalno vijeće Sandžaka. Jedan od možda najsažetijih opisa Kujovićeve poetike dao je

Enver Kazaz kada je za njega rekao da je pisac koji postvaruje metafiziku i pometafizičuje

stvarnost.4 Kujović je svakako pisac koji meditira kroz tekst i dotiče metafizičko. Govoreći

kako problematizira pitanje stvarnosti, u jednom intervjuu objašnjavao je zašto jedan lik iz

romana Ko je zgazio gospođu Mjesec, Bakir, gleda u ogledalo i vidi svog prijatelja Jasmina.

Ovo Kujović izdvaja kao simbolički ključ svog romana:

“Na jednom mjestu u Kur'anu stoji da će onaj kome knjiga njegovih djela na Sudnjem danu

bude predata u desnu ruku, ući u Raj, dok će onaj, kome knjiga njegovog života bude predata

u lijevu ruku završiti u Paklu. Mislim da sličan detalj postoji i u Bibliji. Kako je u ogledalu

desna strana - lijeva, a lijeva - desna, lik u mojoj knjizi razmišlja o tome da bi mogao ostati sa

3 http://antologija.weebly.com/asmir-kujovi263.html (Pristupljeno: 26.08.2014)4 Enver Kazaz, Iznad prizora uhodanog užasa, u: Morfologija palimpsesta, Tešanj, 1999, 70.

Page 13: Bosnjacka poezija

ove strane ogledala jedino ako prepozna odraz knjige svog života u ogledalu, tj. onu verziju

koja je u drugoj ruci.5

Čini se da je ogledalo jedan od bitnih ključeva Kujovićeve poetike uopšte i da bi se, prateći

ovaj simbol kroz njegovo djelo, mogla dotaći srž njegovog pisanja. Simbolika ogledala kroz

svjetsku književnost uvijek je bila upotrebljavana u svrhu doticanja onostranog ili

samospoznaje. Ogledalo se najprije vezuje za antički mit o Narcisu. Malarme u poemi

Herodijada onosvetski komplement vlastite ličnosti traži na suprotnoj strani ledenog ogledala,

odnosno nastoji da uspostavi metafizičku punoću svoga ja. Oscar Wild u Slici Doriana Graya

u odrazu, naslikanoj slici, traži pojavu jedne istine višeg reda. Prust u odrazu vlastite duše

nastoji da fiksira misteriju prošlog vremena.6 Jedna ruska priča za djecu govori kako je nebo

nekada bilo ogledalo i tada su svi ljudi bili dobri. Ogledalo je bila i Borhesova i Kišova

fascinacija. Simbolika ogledala je suptilno protkana kroz čitavo Kujovićevo dosadašnje

stvaralaštvo. Prisutno je kod njega i ogledalo kao simbol kosmičke i lične istine. 7 Simbolika

ogledala kao samospoznaje nalazi se i u onim, za Kujovićevo djelo možda suštinskim

riječima prisutnim i u poeziji i u romanu: „Uperena u tamu ulična lampa osvjetljava sama

sebe.” Ogledalo kao sredstvo prelaska u onostrano, postavljeno tako npr. u Kerolovoj Alisi s

one strane ogledala, kod Kujovića je i sredstvo prelaska u nutarnje, u sopstveno, u

samopreispitivanje. Jedno od simboličkih značenja ogledala koje se provlači kroz različite

religije je i ideja ogledala kao ravnoteža između dvije sile.8 U Kujovićevoj poetici stalno je

prisutna ravnoteža dva dijela neke dvojnosti ili ravnoteža između dvije suprotne sile: ega i

alter ega, stvarnog i transcedendalnog, lijevog i desnog, vremenskog i vanvremenskog,

prostornog i vanprostornog, trivijalnog i ozbiljnog, snoviđenja i stvarnosti, akcije i reakcije,

sopstvenog/nutarnjeg i spoljašnjeg.

Odnos između ega i alter ega opisan je kroz Bakira i Jasmina. Bakir je onaj koji priča priču a

Jasmin je glavni lik. Granica između njih dvojice u pojedinim poglavljima je potpuno

nejasna. Čini se da Bakir ipak nastavlja život zasebno od Jasmina koji je u ratu poludio i

poginuo. Pojava da ličnost koja predstavlja ego napiše knjigu nakon gubitka prijatelja, bliske

5 Mario Hibert, Krhotine duše, intervju sa Asmirom Kujovićem, http://www.whynot.com.ba/teme/09/

(Pristupljeno: 07.08.2014)6 Peter Krastev, Na tragu progutanog vremena, Mostovi, 110,

http://www.yurope.com/zines/mostovi/arhiva/97/110/110_12.HTM (Pristupljeno: 05.08.2014)7 Endru T. Kamings, Sve o simbolima, Narodna knjiga Alfa, 2004, 265.8 Isto, 266.

Page 14: Bosnjacka poezija

osobe, svog alter ega, prisutna je u književnosti na primjer kod Dželaluddina Rumija, koji

piše Divan Šemsi Tibriz nakon što izgubi svog šejha Šemsuddina. Sličan je i primjer Ahmeda

Nurudina u romanu Derviš i smrt, koji piše svoju ispovijest nakon gubitka svog brata Haruna

koji je zapravo nadopuna njegove ličnosti, njegov alter ego. No, nasuprot ovim djelima,

Bakirovo pisanje nije izrečeno kroz patnju, nedostatak ili gubitak psihološkog oslonca. Čini

se da je Jasmin onaj dio njegove ličnosti koji je u ratu poginuo, kao što možda dio svake

ličnosti na neki način u ratu pogine, da bi suštinska ličnost mogla da nastavi da živi. Bakirovo

odricanje od njega čini se kao jedini prirodan nastavak događaja.

Simbolika ogledala iskazana kroz odnos između lijevog i desnog, sem u već spomenutom

primjeru u romanu, javlja se i u pjesmi Leonardov zapis na crtežu srca, gdje su melek i šejtan

dvije simboličke suprotne teže ogledala, dok ključ ogledala pjesnik stvalja u sopstvenu

ljevorukost preispitujući odnos ove dvije sile u sebi samom.

Šejtan je u lijevoj komori srca

tu gdje izvire novo gorivo

od oblaka i Zemljinih plodova

i stada što ljenčari između njih.

Melek je u desnoj komori srca

gdje pristiže garež, pepeo i dim -

skršene kosti izrečenih riječi.

Taj garež on mi baca u oči

i traži da ga od rijeke razdvojim.

Šejtan udiše, melek izdiše,

Šejtan šapuće, melek zapisuje...

Ali i ja, dok ovo bilježim,

imam na umu da sam rođeni ljevak

i da su, možda, u mom slučaju

ova dvojica, zamijenili mjesta.

Page 15: Bosnjacka poezija

Odnos između trivijalnog i ozbiljnog, na koji ukazuje i Enver Kazaz, sadržan je u knjizi

Vojni sanovnik, kroz, kako kaže Kazaz, sudar površnog, što je literatrua sanovnika i najjačeg

oblika čovjekovog zatočenja, kakav je vojska.9 Na dvije suprotne strane ogledala kao ose u

Vojnom sanovniku ujedno je postavljen i odnos snoviđenja i stvarnosti kroz odnos između

sna i ratnog užasa.

Vremensko i vanvremensko kao lik i odraz u ogledalu preispituje se u Kujovićevom djelu na

više mjesta kroz relativnost prostora i vremena, neizvjesnost između prošlog i sadašnjeg. U

pjesmi Najdalje nebo kaže:

Ako pogledam u najsitniju zvijezdu

Udaljenu od zemlje bilion svjetlosnih godina,

Vidim je onakvu kakva je bila

Prije bilion godina.

Ako na najdaljem nebu stoji Adem

I gleda u mene teleskopom,

Vidi me onakvog kakav sam bio

Dok sam još bio sa njim, u Edenu.

Čovjek kroz vrijeme, koje je relativno, gleda u prostor čija je udaljenost izmjerena

svjetlosnim godinama koliko prostorna toliko i vremenska. On kroz prostor i kroz vrijeme

gleda u Adema koji istovremeno gleda njega, zapravo vidi svoj odraz u ogledalu dok je i on

Ademov odraz, odnosno spoznaje Adema u sebi, ljudsko u sebi, svoju bit onakvu kakva je još

od Edena, samospoznaje se. Relativnost vremena i neizvjesnost između prošlog i sadašnjeg

preispituje se i u stihovima pjesme Cestom za Rochester:

Pogledam na sat i pomislim

u Sarajevu je ponoć

9 Enver Kazaz, Iznad prizora uhodanog užasa, 66.

Page 16: Bosnjacka poezija

neko ko je doputovao avionom

ovdje doslovno živi u vlastitoj prošlosti

Na sličan način se odnos vremenskog i vanvremenskog kroz relativnost vremena dotiče i u

riječima: „Gabrijela ima oči koje usporavaju svjetlost, tako da vas uvijek gleda iz nekog

prošlog trenutka. To je razlog što nam se pogledi nikako ne mogu sresti. Kaže da sada ličim

na njenog bivšeg momka.”10

Ogledanje nutarnjeg i spoljašnjeg i njihov odnos opisan je na primjer u priči Parfem

paranoja. U ovoj priči koja govori o ludilu kao o odgovoru na poslijeratnu zbilju u Bosni11,

Faruk, reinkrenacija Jima Morrisona, svuda vidi kontraobavještajce koji sve duhovno smeće

Amerikanaca pohranjuju u glave Bosanaca. Faruk govori o kontraobavještajcima koji ulaze u

njega i ubacuju mu lažna sjećanja: „Znaš, ja sam imao jednu platonsku ljubav u srednjoj

školi, bila je smotra u holu škole i tada sam je prvi put vidio, i u trenutku kada su nam se

pogledi sreli, ja sam se u njoj ponovo rodio, to jest znao sam da me je ona rodila; i sad, vidiš,

tu najsvetiju uspomenu u meni oni su oskrnavili, ja sam gledao kako ovaj muškarac siluje tu

moju djevojku...”12 Iskazan kroz ogledanje nutarnjeg i spoljašnjeg, ovo je možda jedan od

najfacinantijih opisa zločina. Kujović ovdje ne postavlja zločin kao nešto što se dešava

čovjeku, nego u čovjeku, a zločin je ono što prlja i napastvuje najčistije uspomene. Riječima

„ja sam se u njoj ponovo rodio, to jest znao sam da me je ona rodila” aludira se na majku, na

zločin nad majkom, nad majkom Zemljom, nad majkom domovinom, nad praiskonskim u

čovjeku.

Sa simbolikom ogledala Kujović komunicira i na drugačije načine. Ona je prisutna i u pjesmi

Drvo života. Drvo života sa svoja 22 lista asocira na 22 slova hebrejskog alfabeta, dalje na

kabalističko dualno drvo života, na hindusko drvo koje ima korijen u podzemnom svijetu,

stablo u svijetu i grane na nebesima koje je ponekad predstavljena kao dva drveta postavljena

jedno na drugo, dva drveta koja se ogledaju jedno u drugom.13 Ogledalo ima i lunranu

simboliku jer Mjesec odražava Sunčevu svjetlost.14 To se može vezati za motiv mjeseca,

10 Asmir Kujović, Ko je zgazio gospođu Mjesec, Vrijeme, Zenica, 2005, 8.11 Nenad Veličković, Buntovna proza. Predgovor, http://www.omnibus.ba/proza/stokavski.htm (06.08.2014)12 Asmir Kujović, Parfem paranoja, http://www.omnibus.ba/proza/stokavski/price/bp51_ak.htm (06.08.2014)13 Dž. K. Kuper, Ilustrovana enciklopedija simbola, Prosveta-Nolit, 1986, 36.14 Endru T. Kamings, Sve o simbolima, 265.

Page 17: Bosnjacka poezija

prisutan u naslovu i protkan kroz čitav roman Ko je zgazio gospođu Mjesec. Ogledalo je

povezano sa vodom zbog njenih odražajnih sposobnosti. Tom vezom Kujović se služi u

pjesmi Voda u kojoj lice vode poredi sa zrcalom i zatim kaže:

Voda ne viđaše samu sebe

no samo Svjetlo

sve dok je svjetlo ne pogleda

dok se ogleda

(kao što i ti vidiš samo sebe

kada se Bog udalji od tebe).

Ovo stanje suprotno je stanju samozaborava, nestajanju u kontemplaciji, nirvani ili sufijskom

samoponištavanju u zikru. Nakon što je napisao ovu pjesmu, Kujović je našao vezu sa

učiteljem išraqi filozofije, Suhrawardijem.15 Voda uvijek simbolizuje izvorište i utoku svega

u svemiru, ali je i simbol čišćenja, a čišćenje je jedan od puteva samospoznaje koji vodi u

spoznavanje Boga i tu je opet prisutan sistem ogledala.

15 Selman Selhanović, U pokornosti Bogu čovjek stječe i upotpunjuje svijest, intervju sa Asmirom Kujovićem, u:

Preporod, Sarajevo, utorak, 31. oktobar 2006.

Page 18: Bosnjacka poezija

Senadin Musabegović

Rođen je u Sarajevu 1970. godine, je bosanskohercegovački esejist i pjesnik. Završio

jeFilozofski fakultet u Sarajevu. Političku filozofiju diplomirao je na Sienskom univerzitetu u

Italiji kod prof. Petera Wagnera sa radom "Subjekat, Moć, Maska", a doktorirao na

Evropskom institutu u Firenci kod prof. Petera Wagnera sa temom "Rat - konstitucija

totalitarnog tijela".

Figure 2: Senadin Musabegović

Kao gostujući profesor držao je predavanja na evropskim i američkim univerzitetima. Priče,

eseje i poeziju počinje objavljivati u ratu. 1995. godine izdaje svoju prvuknjigu poezije,

"Udarci tijela", a drugu knjigu poezije "Odrastanje domovine" izdaje 1999. godine. Dobitnik

je nagrade Društva pisaca Bosne i Hercegovine i nagrade "Planjaks". Njegovi radovi su

prevođeni na engleski, poljski, italijanski, švedski i arapski jezik. Njegova poezija puna je

imaginacije.

ODRASTANJE DOMOVINE

Dok nas provode kroz dugački hodnik,

puštaju

da nam se dlačice na tek obrijanim vratovima

lijepe o hrapavu kragnu košulje,

kao uz oficirovu ruku

na kojoj su žuti žuljevi

Page 19: Bosnjacka poezija

urezani.

Uvlače nas u svlačionicu, skidaju nas

i puštaju

da u sobi gdje se samo ventilator okreće:

tragovi končanih čarapa po izblijedjelim venama crvene,

šnjura gaćica kožu pored crnog pupka nabira,

bijela potkošulja na ramenima dvije crvene linije

utiskuje.

Poredaju nas i vode na tuširanje

puštaju

da nam hladna voda

spira sav stid

što su nam ga očevi prsti

u pucketavu kožu

ubrizgali.

Osvrčući se na pjesmu, Abdulah Sidran kaže: “Simbolička prezentacija Bosne označavala je

tako neku vrstu Jugoslavije u malom, njen centar u kojem su se odigrale najveće i

najznačajnije bitke i ofanzive u borbi za stvaranje nje same.”16 Pjesma dakako oslikava

duboko stanje duše autora. S druge strane, prezentacija rata na području Bosne označavala je

u simboličkom smislu i novo jugoslavensko povezivanje. Jer, centar Jugoslavije je

najpogodnije mjesto na kojem se to povezivanje može dogoditi, odnosno na kojm se može

otvoriti proces izgradnje novih odnosa između njenih naroda. A situacija rata omogućuje

formiranje i prezentaciju ratnika koji će svojom voljom konstituisati novu istoriju, stvoriti

novo društvo, i, ujedno, novo jednistvo između suprotstavljenih i posvađanih naroda. Bosna

je, dakle, predstavljala centar, no sam odnos prema centru, u simboličkom prikazivanju rata,

iskazuje i svoje drugo značenje, što će reći, svoj dvostruki karakter. Prije svega, taj centar se

formira kroz iskustvo ratne tragedije, fragmentiranosti, rascijepljenosti, rasula. Isto tako, u

simboličkom prikazivanju opsade, obruč, koji je postavio neprijatelj, stiče se utisak da sama

opsada formira jedinstvo ili solidarnost između boraca-partizana, odnosno, unutar samoga

16 http://makdizdar.ba/bosna-kao-simbol-partizanskog-ratovanj/ (Pristupljeno 25.08.2014)

Page 20: Bosnjacka poezija

kruga ili obruča se uspostavlja partizansko jedinstvo, učvršćuje partizanska volja, formirana i

usmjerena na probijanje obruča. Isto tako, kroz krug ili obruč neprijatelj nastoji da uništi

partizanska tijela i tako onemogući svaki vid i pokret otpora. Dakle, obruč ovdje nije kao

Foucaultov panoptikum koji racionalno kažnjava tijela, kontroliše ih i njima vlada. Intencija

kruga ili obruča, u kojem se nalaze partizani, da radikalno negira partizanska tijela, da ih

isključi, uništi. Uostalom, i sva racionalna predviđanja i očekivanja su, kako je to već rečeno,

upućivala na činjenicu da će partizani biti uništeni i likvidirani. Ipak, uprkos mnogim

žrtvama, oružanoj i medicinskoj neopremljenosti, partizani uspijevaju da probiju obruč i

izađu iz kruga, što simbolički označava, ujedno, da su seoni mogli svojom voljom uzdići nad

vlastitim ponorom, da prevazižu smrtni obruč i iz njega niknu i izrastu preporođeni, jači,

snažniji i ujedinjeniji. Tako prezentacija rata ima za cilj da podstakne kolektivni entuzijazam,

kolektivnu solidarnost, i da afirmira kolektivnu sposobnost koja se sastoji u zrelosti i

stasalosti za donošenje odluka o samom sebi.

Faruk Šehić

Rođen 14. aprila 1970. u Bihaću, je bosanskohercegovački književnik i novinar. Dobitnik je

nagrade Evropske Unije za literaturu za njegovu knjigu Knjiga o Uni. Srednju školu završio

je u Bosanskoj Krupi, a studirao na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu i Filozofskom

fakultetu u Sarajevu. Bio je pripadnik 5. korpusa Armije BiH od 1992-95. Jedanput je teško

ranjen. Rat završava u činu poručnika. Poeziju, prozu, eseje, likovne i književne kritike

objavljuje od 1998. godine. Književna kritika ga smatra jednim od najdarovitijih mlađih

pisaca na području bivše Jugoslavije, i predvodnikom tzv. pregažene generacije. Njegove

knjige Hit depo(poezija), Pod pritiskom (kratke priče) i Transsarajevo (poezija) uživaju kultni

status kod čitalačke publike, i objavljivane su u više tiraža. Član je Društva pisaca BiH i

P.E.N. Centra u BiH. Radi kao novinar i kolumnista u sarajevskom magazinu BH Dani. Živi

u Sarajevu.

Page 21: Bosnjacka poezija

Draga drugarice Oprah

Draga drugarice Oprah

pišem Vam ovo pismo

u nadi da ćete imati vremena

da ga pročitate

sinoć sam sanjao debelu zmiju

kako puši cigaru sa bijelim filterom

iskreno sam zabrinut za svoje zdravlje

nezgodno mi je da odem doktoru

jer znate to nije u tradiciji našeg čovjeka

sutra bi se odmah pročulo da sam lud

zato mislim da mi Vi možete pomoći

jer ste tolikim ljudima do sada pomogli

uvijek kad se sjetim Vas krenu mi suze na oči

vrlo ste suosjećajni i susretljivi za probleme

nas običnih i malih ljudi

Vi sa tim Vašim punačkim ručicama i usnama

možete prekrasno čudo učiniti

Vaš stas afrodite iz komšiluka sa debelom guzom

navodi me na vrlo zanimljiva maštanja

Vaš osmijeh i Vaše suze, Vaši kao kokain bijeli zubi

zaštitni su znaci Vaše božanstvene duše

Vaš skromni način života i Vaša simpatična kuća

i to kako ste pobijedili višak kilograma

tu strašnu zvijer koja pati mnoge na svijetu

počesto me ostavlja bez riječi i daha

pa sam se evo i sada zagrcnuo dok ovo pišem

i jedva se suzdržavam da ne zaplačem

draga moja drugarice Oprah

ako možete da mi pošaljete Vaš broj žiro računa

da uplatim koju marku za Vašu zakladu

za borbu protiv mrskog karijesa u male djece

i počesto se sjetim onih divnih panda iz Sechuana

Page 22: Bosnjacka poezija

i nesretnih kitova kako gotovo ljudski pate

dok su nasukani na proklete pješčane plaže

pomozite i njima ako možete, znam da Vi to možete

draga drugarice Oprah

već sam zaboravio razlog zbog kojeg Vam pišem

toliko me sama pomisao na Vaše slatke obraščiće

razrješava svih mojih problema

i nagoni na vrlo zanimljiva maštanja

kad pomislim da idete u zahod

i da radite sve one stvari kao i mi mali ljudi

kad pomislim da iz Vašeg anđeoskog spolovila

teče ona žuta tekućina

i da iz Vaše svetačke guze izlaze smeđi rolati

tada znam da ste Vi anđeo zarobljen u ljudskom tijelu

i podiđe me sveta jeza

ali da ne duljim draga drugarice Oprah

zaista Vas molim nemojte više molim Vas

jednostavno ne mogu više da podnesem Vašu dobrotu

molim Vas oslobodite me Vaše emisije

tog nježnog ispiranja mog mozga malog čovjeka

ili ako hoćete možete mi poslati 100 000 dolara

pa će odmah prestati sve moje patnje

puno Vas ljubim

srdačno Vaš najveći fan i pandoljubac.

P.S.

ako slučajno negdje vidite dr. Phila

puno ga pozdravite, on dobra duša kao i Vi

zato Vama i dr. Philu šaljem po jednu veliku pusu

želim Vam sretan božić i novu godinu

srdačno Vaš.

Faruk Šehić (iz knjige poezije ''hit depo'')

Page 23: Bosnjacka poezija

Pjesma bez naslova, koja počinje stihom: draga drugarice Oprah, iz zbirke Hit depo,

zamišljena je kao pismo upućeno još jednoj od megazvijezda koje spašavaju svijet, samo što

za razliku od priče Automatovdje nema direktnog prisustva rata, jer je Oprah mirnodopska

megazvijezda. U tom pismu se ironično podiže spomenik pretvaranju u show i ljudske

dobrote, procesu nježnog ispiranja mozga malog čovjeka,17 banalizaciji elementarnih ljudskih

vrijednosti i potrage za toplinom (naslov drugog poglavlja zbirke Pod pritiskom); Oprah je,

kako formuliše Dubravka Ugrešić, megametafora suvremene fetišizacije spontanosti i

iskrenosti.18 Ako se zanemare trenuci u kojima se u ovoj pjesmi Oprah iz zone božanstva

spušta među ljude, i ako se zanemari molba na kraju pjesme (molim Vas oslobodite me Vaše

emisije)19, sve ostalo, bez ikakvog preuveličavanja i ironiziranja, jeste jedno od pisama kakve

i dobija Oprah.

Pjesma bez naslova o brkovima Harisa Džinovića,20 ovaj put na primjeru lokalne

megazvijezde, u brkove koji probijaju limite džambo plakata, sinegdohično okuplja probleme

jednog od najvažnijih aspekata procesa globalizacije: eutanaziju kulture,21 pretvaranje i

kulture u robu. Muzika, koja je, po riječima Ivana Fohta, nešto najčistije i najuzvišenije što je

čovjek izumio, danas se ponižava srozavanjem na turbo folk, u svrhu ostvarivanja profita i

zadovoljenja turbo folk osjećaja i potreba; ili, kako bi rekao Rambo Amadeus: Muzika je

miljenica svih muza, harmonija svih umjetnosti. Turbo folk nije muzika, turbo folk je

miljenica masa, kakofonija svih ukusa i mirisa.22

Dok s jedne strane Šehić daje ironijske portrete megazvijezda koje se serviraju danas čovjeku

kao najveći uzori u svim oblastima, i u tome otkriva banalizaciju elementarnih ljudskih

vrijednosti, koja u pozadini ima ideju profita, s druge strane, kao u priči Automat, veličini i

besmislu tih postmodernihgurua, po principu groteske, Šehić suprotstavlja ogoljenu stvarnost

“malog čovjeka’’. Kao kod Asmira Kujovića, u poglavlju Sarajevo noću, romana Ko je

zgazio gospođu mjesec, tako se i kod Šehića kao u noćnoj mori kojom luđak klizi kroz

gomilu prestrašen onim što vidi,23 halucinantno pojavljuju aveti savremenog svijeta, svijeta

17 Faruk Šehić, Hit depo, str. 21.18 Dubravka Ugrešić, nav. djelo, str. 66. (poglavlje: Cinici, vratite se, sve vam je oprošteno!)19 Faruk Šehić, Hit depo, str. 21.20 Faruk Šehić, Hit depo, str. 57. (pjesma počinje stihom: brkovi Harisa Džinovića u Bulonjskoj šumi)21 Tomislav Šola, nav. djelo, str. 21.22 Rambo Amadeus, Turbo folk23 Faruk Šehić, Hit depo, str. 49. (pjesma: Dok sam čekao da sunce zađe za zgradu)

Page 24: Bosnjacka poezija

običnog čovjeka, a čovjeku koji je još uvijek pod šokom preživljenog rata, otkrivaju se goli u

svojoj besmislenosti i nakaznosti. Od najniže fudbalske lige u galaksiji,24 pa sve do ljudi iz

konzerve25 i noćnih prikaza gradova u kojima caruje isključivo i bezmjerno NIŠTA26:

narkomani u dvorcima ništavila, božanstvo ljubavi pretvoreno u kurvu, kao Olimpija Eduara

Manea – prosjak čija ruka se transformiše u kuku očaja kojom uporno grabi novčane

planktone u tranzicijskom vazduhu.27

Zato su i psovke i vulgarizmi neizostavni dio Šehićevog stila, i svoje književno opravdanje

nalaze u reakciji na šok rata, ili u ispoljavanju frustracija uzrokovanih tričavim drangulijama

mira, gdje željezni prst demijurga svrdla duboko u tlo, praveći jame za čelične temelje

solitera koji će biti nenadjebiva proteza ka bulevaru skršenih snova.28 U tom slučaju može se

reći da za Šehića vrijedi isto ono što Edin Pobrić govori za Emira Šakovića: Jezičko

oponašanje i prikazivanje primjereno je stanju i radnjama u kome se nalazio (ili još uvijek

nalazi?) bosanski čovjek: agresija, smrt, hladnoća, glad, pomjerane granice moralnosti,

izopačenost državnog sistema, laž, malograđanštvina...29

Odatle se kod Šehića sjećanja na rat u miru ne javljaju samo u vidu Pekićevih munjevitih

snimaka (koji nisu Proustovi medenjaci koji vode prema lepotama izgubljenog vremena, nego

okrutno bacaju u njegove jame kojih se dobrovoljno nikad ne biste setili30), nego se javljaju

kao u Razglednicama sa Marsa, u posljednoj priči zbirke Pod pritiskom, svjesno dozvana da

bi se suprotstavila beživotu mira, jer se čini da je, uz sav užas, u stalnom prisustvu prijetnje

nasilnom smrću, život u ratu, i tako jeftin, (šta je jeftinije / život čovjeka ili život kokoši –

pitanje je sad, piše Šaković31), bio vrjedniji i stvarniji nego što je u miru.32

24 Faruk Šehić, Pod pritiskom (priča: Kvart u konzervi)25 Ibidem.26 Faruk Šehić, Pod pritiskom (priča: Džepna odiseja)27 Faruk Šehić, Pod pritiskom, str. 150. (priča: Faruk Sehic & The Blackhearts)28 Faruk Šehić, Pod pritiskom, str. 144. (priča: Džepna odiseja)29 Emir Šaković, Pjesme iz pouzdanih izvora, Sarajevo: Biblioteka grada Sarajeva, 2005. (pogovor: Edin

Pobrić, Poetsko svjedočanstvo, str. 116)30 Borislav Pekić, Godine koje su pojeli skakavci, Beograd: BIGZ, 1987, str. 88.31 Emir Šaković, nav. djelo, str. 44. (pjesma: Još jednom i još jedno razmišljanje o čovjeku)32 Današnja tržišna književnost je realistična, optimistična, vesela, seksi, eksplicitno ili implicitno didaktična i

namijenjena širokim čitalačkim masama. Kao takva ona idejno preobražava i odgaja trudbenike u duhu

personalne pobjede nekog dobra nad nekim zlom. Kao takva ona je socrealistička.(Dubravka Ugrešić, nav. djelo,

str. 33, poglavlje: Živio socrealizam!)

Page 25: Bosnjacka poezija

Abdulah Sidran 

Rođen je 2. oktobar 1944, u Sarajevu i bosanskohercegovački je pjesnik, prozaik i filmski

scenarist. Osnovnu školu, gimnaziju i Filozofski fakultet pohađao u Sarajevu. Uređivao

omladinske listove i časopise, predavačke tribine, itd. Do aprila 1992., kad je počeo rat u

BiH, bio zaposlen na TV Bosne i Hercegovine, kao ”vodeći dramaturg.” U književnosti se

javio šezdesetih godina, pjesmama i prozom, u generaciji mladih književnika koju često

nazivaju ”šezdesetosmaškom”. Za svoje pjesničke knjige nagrađivan je najznačajnijim

književnim i društvenim priznanjima (Šestoaprilska nagrada grada Sarajeva, Godišnja

nagrada Udruženja književnika BiH, Godišnja nagrada Izdavačkog preduzeća

”Svjetlost”, Zmajeva nagrada, itd.) U ratu objavljena, knjiga njegove poezije ”Sarajevski

tabut”, nagrađena je izuzetnim priznanjem, ”Nagradom slobode”, PEN-centra Francuske.

(Prethodni laureati: Solzenjicin, Saharov, Havel.) Izbori iz njegove poezije, u prevodu

na njemački, francuski, italijanski, objavljeni u Austriji, Francuskoj, Italiji (Insel bin ich, im

Herzen der Welt, Cercueil de Sarajevo, La bara di Sarajevo). Za italijansko, dvojezično,

izdanje, dobio nagradu ”Premio letterario 1996 della Fondazione Laboratorio Mediterraneo”.

Jedan je od najznačajnijih filmskih autora (scenarista) u eks-jugoslavenskoj kinematografiji

(”Sjećaš li se Dolly Bell?”, ”Otac na službenom putu”, reditelja Emira Kusturice,

”Kuduz” Ademira Kenovića, (A)Torzija, itd.) Kao filmski autor, dobitnik je brojnih nagrada i

priznanja. Redovni je član Akademije nauka i umjetnosti BiH i majstorski kandidat u šahu.

Živi i radi u Sarajevu i u Goraždu.

S obzirom na tematiku odnosa jezika i subjekta u Sidranovoj poeziji, uočavaju su dvije opće

tendencije: (1) jedna je, da pjesnik jezik svoje poezije čini privilegiranim medijem za

artikulaciju subjektivnog (pjesme nastale nakon rata) i (2) druga, da je jezik medij u kojem je

subjekt izmišljen, on je fikcija stvorena iz materije jezika, himerička umjetna figura, koja

uzima određene diskurzivne funkcije, koje se ne poklapaju s određenom realnom instancom.

Ove dvije opće tendencije u korelaciji su sa shvatanjem subjekta kao konstitucionog i

smisaonog centra svijeta i sa tog stajališta se određuje istina izvjesnosti, dok druga ovo

stajalište dovodi u pitanje, obezvrjeđuje se njegov dotadašnji status na taj način da se subjekt

disperzira u seriju partikularnih subjekata, koji sa smiješkom i pod dvostrukim znakom

pitanja asociraju svog prethodnika.

Kad sagledavamo subjekt poezije općenito, te subjekt Sidranova poetskog teksta posebno, u

aspektu usmjerenosti subjekta prema jeziku, onda se nameće nerješivo pitanje o subjektu kao

Page 26: Bosnjacka poezija

instanci koja govori, pitanje o tome ko stoji iza zamjenice prvog lica singulara „ja“? Subjekt

što u poeziji artikulira ja – govorenje tom govornom radnjom ukazuje na samog sebe, pa je

logično pretpostaviti da se ovo „ja” poklapa sa subjektom. Ali, iskustva poezije i poetike, ali i

spoznaje filozofije, jezične i literarne teorije, ukazuju da se iza ovih izričaja krije jezična

metamorfoza, pa onaj ko o sebi govori kao ja igra ulogu koju mu je jezik propisao i kojem on

daje određenu formu. Da se zaista radi o ja – s - ulogom, pokazuje letimičan pogled na

pjesme Abdulaha Sidrana iz njegove rane i srednje stvaralačke faze, gdje je uloga subjekta

dodijeljena fiktivnim i stvarnim (stvaralačkim) osobama iz bosanske kulture i povijesti –

Mula Mustafi Bašeskiji, Ivanu Frani Jukiću, Gavrilu Principu, braći Morića, persifliranim

likovima Mešinih romana i Dizdareve poezije, etc. Ovo implicira da Sidran u ovim svojim

stvaralačkim fazama sustavno izbjegava udio individualnog subjekta u jeziku, zbog čega

njegov jezik nema subjektivno – individualna obilježja, to nije „njegov“ jezik, nego jezik

kulturne i povijesne općenitosti.

Istina, postoji u ovoj stvaralačkoj fazi Abdulaha Sidrana i izvjestan broj pjesama u kojima se

subjekt pojavljuje kao instanca nezavisno i izvan jezika u kojima se prekoračuju granice

jezične saopćivosti, gdje „duša“ govori sa subjektom poetskog teksta i gdje se ona

izjednačava, da parafraziramo Wittgensteina, sa kukcem u zatvorenoj kutiji. Osim toga,

znatan je broj pjesama u Sidrana u kojima ulogu govornika preuzimaju druge instance, drugi

ljudi (Kozma Astrolog), objekti i diskurzivne konfiguracije, pa se ima dojam da pjesnik ne

govori u jeziku, nego kroz jezik i da je, zbog toga, veoma teško odrediti ko govori u ovim

pjesmama, ko govori kroz jezik poezije te ko se brine oko toga, ko govori?

Poput velikog broj literarnih tekstova 20. stoljeća i ovdje se eksponira ideja

„bezsubjekatskog“ pisanja u kojima se poriče i osporava ekskluzivna uloga ja–subjekta kao

konstitucionog centra svijeta i gdje ovaj i ovakav subjekt govori iza maske drugog, čime

pjesnik dopušta jeziku da mu bude sa–igrač u stvaralačkom procesu i tako mu omogući da u

simultanoj artikulaciji iskaže vlastito i tuđe iskustvo – vlastito u stranom jeziku i strano u

vlastitom jeziku. Iz unutrašnjeg konteksta Sidranovih pjesama teško su utvrdive okolnosti

pod kojima možemo spoznati da samo „ja“ nastupa kao subjekt govora i koja dimenzija

procesa jezične artikulacije nastupa kao nosilac traga govornog subjekta, tako da nismo

daleko od spoznaje da tim pjesmama nedostaje utemeljujući subjekt pjesničkog i tekstualnog

svijeta koji, poput aristotelijanske duše, sudjeluje u svemu, nego je posrijedi djelatnost

subjekta što sve zbira i sabire sobom i na sebi, čime nedvojbeno uvlači subjekt u krizu, a time

i sam jezik.

Page 27: Bosnjacka poezija

Svi ovi spomenuti podaci i sama analiza prvenstveno su važni iz razloga što su pojedini čitači

Sidranova pjesništva bili skloni da njegov pjesnički subjekt čvršće vežu za sami njegov život.

Sidran pjeva onako kako živi; Sidran živi onako kako poetizira (samo)zadatu stvarnost oko

sebe. U pogovoru Sarajevskom tabutu Marko Vešović zapisuje da se "može reći da je Sidran,

kao čovjek, sazdan od iste tvari od koje i pjesnik u njemu. Ja, koje nam se obraća iz njegove

pjesme, nikad nije uslovna književna tvorevina u manjoj ili većoj mjeri različita od

pjesnikova empirijskog ja. čak i njegovi brojni lirski junaci ponajčešće susušti Sidran..."

Vešović je sasvim tačno podvukao da je poezija ovoga pjesnika prvenstveno uvjetovana

dramom svijesti о vlastitom postojanju, odnosno dramom о kratkotrajnosti postojanja i

nedostatnosti da se praznine svijeta zatome govorom poezije. Pjesničkom je subjektu mnogo

dobroga i željenoga u životu oteto. Najviše ga okružuju posvemašnje svakodnevnoživotne

otetosti. Pjesnikovo je da о tome ne šuti. Da о tome govori pa makar i ponovio poneku bol.

Prve stihove Šahbaze Sidran počinje jednom takvom odlukom:

dugo sam šutio

i mnogi već govore da mrtav,

napokon uspokojen

negdje s one strane mjeseca počivam

čedno opružen...

Takvo osjećanje posvemašnje životne zakinutosti i bojazni hoće li to u pjesmi moći biti

prepoznato provlači se kroz sve Sidranove knjige pjesama, da bi, kao, primjerice, u pjesmi

"Hoće li išta znati о meni", znalo narasti do razine bola:

Hoće li išta о meni znati onaj

što noću će, uz lampu i mrak uokolo,

ove redove čitati?

Hoće li čuti drhat, i strepnju

srca koje misli, dok biskao bude

slovo svako i redak, ко brižna majka

kosu dječiju, češljem najgušćim?

Hoće li išta, išta uistinu znati?

To, naravno, ne znači da bi čitanje poezije u ovom ili u svakom drugom slučaju bilo

pomjereno na čitanje pjesnika. Pjesništvo jest nedostatno u obuhvatanju cjeline pjesnikova

Page 28: Bosnjacka poezija

osjećanja svijeta. Pjesnik otvoreno sumnja u mogućnosti krhkog svjetla vlastitih riječi ili,

tačnije rečeno, sumnja u onoga ко će svojim čitateljskim svijetlom razrijeđivati vlastiti

zatečeni i opći uokolni mrak. U Sidranovu slučaju vrlo je teško držati se Eliotovih opaski da

je najbolje odvratiti interesiranje od pjesnika u korist interesiranja za samu poeziju. Sidranovi

lirski upitnici, očuđenja i tjeskobe vrve od pitanja na koja nisu bitni odgovori koliko su bitna

pitanja sama. Kroz pitanja se provlače opće nevjerice i smutnje u jeziku i oko jezika. Sidran

nastoji tačno znati šta će, koliko će i kojim to povodom pjesnički uobličiti neko osobno

osjećanje ili emociju. Jako mu je stalo do punoga stilskoga odnosa između fonostrukture

stiha, sintakse stiha i semantičkog aspekta svijeta pjesme. Zato pjesmu lomi tamo gdje je kraj

stiha kraj daha. Sve valja biti tačno odmjereno i uobličeno. A sve, opet, treba biti u punoj

saobrazbi sa onim prepoznatljivim, najvlastitijim osjećanjem svekolikih pulsacija svijeta.

Page 29: Bosnjacka poezija

LITERATURA:

Knjige

1. Asmir Kujović, Zagrobni život, Mak, 33, Novi Pazar, april 2003, 42-43.

2. Asmir Kujović, Ko je zgazio gospođu Mjesec, Vrijeme, Zenica, 2005.

3. Asmir Kujović, Obećana zemlja / Das versprochene Land, Weiser Verlag, Klagenfurt-

Wien-Ljubljana-Sarajevo, 2005.

4. Asmir Kujović, Parfem paranoja,

http://www.omnibus.ba/proza/stokavski/price/bp51_ak.htm (06.08.2014)

5. Asmir Kujović, Poezija, Oblici, 22, Sarajevo, 12. oktobar/listopad 1999, 13.

6. Al-Gazali, O samospoznaji, Zlatni zmaj, Beograd, 2003.

7. Mario Hibert, Krhotine duše, intervju sa Asmirom Kujovićem,

http://www.whynot.com.ba/teme/09/ (07.08.2014)

8. Endru T. Kamings, Sve o simbolima, Narodna knjiga Alfa, 2004.

9. Enver Kazaz, Iznad prizora uhodanog užasa, u: Morfologija palimpsesta, Tešanj,

1999, 49-82.

10. Peter Krastev, Na tragu progutanog vremena, Mostovi, 110,

http://www.yurope.com/zines/mostovi/arhiva/97/110/110_12.HTM (05.08.2014)

11. Dž. K. Kuper, Ilustrovana enciklopedija simbola, Prosveta-Nolit, 1986.

12. Kur'an, El-Kelimeh, Novi Pazar, 1998.

13. Selman Selhanović, U pokornosti Bogu čovjek stječe i upotpunjuje svijest, intervju sa

Asmirom Kujovićem, u: Preporod, Sarajevo, utorak, 31. oktobar 2006.

14. Nenad Veličković, Buntovna proza. Predgovor,

http://www.omnibus.ba/proza/stokavski.htm (06.08.2014)