Braca u Ponizenju Korektura

7/24/2019 Braca u Ponizenju Korektura

1/108

Mirko uri

BRAA U PONIENJU


2/108

Mirko uri

BRAA U PONIENJU

NakladnikAKOVAKI KULTURNI KRUG

UrednicaBOICA ZOKO

Ilustracija na naslovniciALEXANDAR MAXIMILLIAN SEITZ:BRAA PRODAJU JOSIPA,freska u akovakoj katedrali, 1881.

TisakGrafika d.o.o., Osijek

ISBN

978-953-7295-30-1

Tiskano uz potporu Grada akova


3/108

Mirko uri

BRAA U PONIENJU

prie

akovo, studeni 2012.


4/108


5/108

5

Proslov

ZbirkaBraa u ponienjudruga je moja zbirka pria objeloda-njena nakon Odlaska sa sretnih ulica 2003. godine, a sedma proznaknjiga uope. Zbirka sadri trinaest pria nastalih izmeu 2003. i2012., a najvaniji poticaj za njeno objavljivanje bila je Nagrada

Frana Galoviaza kratku priu na 17. Galovievoj jeseniu Kopriv-

nici 2010. te objavljivanje kratke prie Pismo iz akovau Veer-njem listu. Neto ranije dvije su moje prie prevedene i uvrteneu strane antologije hrvatske knjievnosti. Pria Snjegovi Velebi-taprevedena je na poljski i uvrtena poljsku antologiju hrvatskeknjievnosti Vidzjew Chorvatia/ Vidjeti Hrvatsku (Krakov 2005.), aratna priaOkupacija akova uvrtena je u antologijus a Drva

csak folyot Szlavniai horvt rvidtorozak/ Tekla rijeka Drava-izbor iz kratke prie slavonskog teksta hrvatske knjievnosti (Peuh,

2005.).

Prie u zbirci poredane su kronoloki, ali ne prema vremenunastanka, ve prema dobi glavnih likova jer je uglavnom rije o po-vijesnim osobama (Sofia i Jakob Haibel, Josip Juraj Strossmayer,

Vlaho Bukovac, Mirko Hrvat, Iso Krnjavi, Vladimir Solovjev, Kon-stantin Vojnovi, Vjera Biller, Ivan Ribar, Ivo Lola Ribar). Svimovim osobama, odnosno likovima u knjizi, poveznica je akovo u

akovu su roeni ili su u njemu ivjeli ili su pak bili na neki druginain povezani s ovim gradom. Ujevi je svojedobno pjevao o po-bratimstvu lica u svemiru, a ova knjiga progovara (barem se na-dam) o pobratimstvu ljudi u ponienju, ak i kada je rije o velikimljudima koji su postali likovi ove zbirke.

Jedine prie kojima radnja nije vezana za akovo suBraa u po-nienju, posveena maarskom nobelovcu Kerteszu, teNove mjere

protiv sile, nadahnuta sjajnim kratkom priom Bertolda Brechta


6/108

6

Mjere protiv sile koja mi se uinila kao idealna alegorija za jedantip ljudskoga ponienja.

Na naslovnici knjige nalazi se reprodukcija freske Alexandra

Maximilliana SeitzaBraa prodaju Josipa, jedna od najljepih sli-ka na zidu akovake katedrale. Raskonih boja, orijentalnog am-bijenta, prikazuje znani biblijski motiv braa prodaju Josipa uegipatsko suanjstvo. Dogaaj star vie od 3000 godina, pa opettako znan i suvremen, svakodnevan. Krotki Josip, smrknuta braai poslovni trgovci. Kesa sa zlatom u rukama. Ponienje. Ali ljudiu ijim rukama zvecka novac osjeaju da su najdublje ponieniupravo oni!

Autor


7/108

7

Pismo iz akova

Brate po srcu i sestro!

Kao prvo, najboljem od svih urjaka upuujem svesrdne estit-ke prigodom sretna imendana. Neka vam kao i nadalje SvemoguiBog podari svoj blagoslov, to je sve to ovako nesretna i sama mogu

poeljeti. A kako je svoj imendan proslavila moja draga sestra? Si-gurno bolje nego nesretnica to vam pie iz tmurnog Diakovara.Vani, dodue, sija proljetno sunce, ali meni se sva svjetlost u ovomgradu s mojim Haibelom ugasila. Kada sam vam prole godineonako sretna i spokojna nadugako i nairoko pisala o posljednjimdanima naega neprealjenog Wolfganga, nisam ni slutila kako ese brzo i temeljito promijeniti moj ivot, i da u vam umjesto o Mo-zartu, pisati o smrti moga Haibela. Cvjetni travanj je bio kada sam

pisala o naem Mozartu, a evo u mjesecu koji je dobio ime po bogurata, umro je moj pitomi, miroljubivi Jakob, moj Haibel. Moja srod-na dua zbog koje sam ostavila Be i odselila se, inilo mi se kadasam stigla, a ini mi se i sada kada sam ostala sama, potpuno sama:kao na kraj svijeta. O, vi znate koliko je naa maman plakala kadasmo otili, pa gdje te to on Sofija vodi? Pa je li taj grad u Turskoj?Pa gdje se to zapravo nalazi? Pa zar ete zauvijek otii iz Bea? IzBea u kako se ono zove Diakovar?

Pa tvoj Haibel je skoro slavan: njegova komina operaDer Tyro-ler Wastelsamo je u Beu izvoena 118 puta, a gdje su drugi gra-dovi u Monarhiji. Cijeli Be pjeva njegove vesele pjesme, Monarhijamu se divi, kae maman, a on odluio otii na kraj svijeta. U Dia-kovar. I to to ime zapravo znai: nekakav aki grad? Pa zar steti i Haibel aci? Pa koliko tamo uope ivi ljudi. I kako ive? Zna litko uope njemaki jezik osim toga slatkorjeivog biskupa to je za-

arao Haibela? Zanima li koga tamo Singspiel? Kazalite sigurno,


8/108

8

plakala je maman, oni nemaju. Kome e tamo svirati tvoj Haibel,a tek tvoja karijera? Ah, ja sam stara, vi mladi i valjda bolje znate,ali ostaviti Be

Ta vi bolje znate koliko je maman plakala, ali se umirila kada jeula da je Haibel postao regens chori s 500 forinti plae, i da su mudali 150 forinta za trokove, i namjetenu kuu, a ja sam dobila isluavku, dodue nepismenu seljanku, ali je ta imala zlatne ruke i

jako mi je vrijedila u kui. Biskup Mandi je bio prema nama veli-koduan i ubrzo nas je prola zajednika muka. I maman je samapriznala kako mi ovdje ivimo bolje nego u Beu. Vidi mene nesret-ne, jo se nisam odviknula od mi. Nema vie mi, nema vie mog

Haibela, ja, ja, samo i sama ja!Kako je to bolno, draga moja sestro, koja si nakon smrti Mozar-

ta, nala tako krasnoga mua.

No, ja sam odlutala i nikako da vam kaem kako je moj Haibelumro. Bilo je to 27. oujka 1826. Prethodni dan je bio prohladan i

Jakob se zavukao u svoju sobu i svirao na Mozartovom klavirkordukoji je donio iz Bea. Mnogo ti hvala draga sestro to si nam dozvo-

lila da ponesemo taj klavirkod s nama, s njim u kui kao da ste i tii Mozart i naa draga maman bili prisutni dok je Heibel skladao, a

ja vezla pored njega ili itala kakvu lijepu knjigu. Ne znam to u stim klavirkordom, ne volim ga vie ni vidjeti, sada me ne podsjeasamo na onaj dan kada je umro Mozart ve i na dan kada je umromoj dragi, neprealjeni Jakob. Sluavka je juer istila sobu pa jeudarila sluajno po tipkama, kada sam zaula te zvukove sjetilasam se Mozartove smrti, one svijee to se ugasila u naoj sobi pa

mi je maman rekla da otrim do Mozarta jer su je obuzele zle slut-nje. Pola sam k njegovoj postelji: a on me smjesta oslovio: Ahdraga Sofijo, dobro je da ste tu, morat ete ostati jo noas, moratevidjeti kako umirem. Ja sam pokuala biti jaka i sve opovrgavala,ali on se nije dao: Na jeziku mi je okus smrti, a tko e biti uz mojumilu Constanzu, ne ostanete li vi tu?

Sestra je pola za mnom i zamolila me je da poem sveeniku iz

Svetoga Petra da doe do Mozarta. On se mnogo skanjivao i jedva


9/108

9

sam ga privoljela da doe. Maman me ekala puna zebnje, a bio jeve mrak. Jadnica se uplaila, a ja sam je nagovorila da prespavakod nae sestre, udovice pokojnog Hofera i brzo otrala sestri. UzMozartovu postelju je bio neki Sssmayer. Na pokriva je poloio

Requiem, a Mozart mu je objanjavao kako bi ga nakon smrti nje-gove valjalo dovriti.

Poslali su onda po doktora Closseta, nali su ga u kazalitu, ataj je doao tek kada je odgledao komad do kraja. Propisao mu je

jo hladnih obloga oko uarene glave, to ga je toliko uzdrmalo davie nije dolazio k sebi do samog preminua. Zadnje mu je jo biloda ustima izrazi kako bi htio da zvue bubnjevi uRequiemu. A ti si

se, sestra mojo, bacila na koljena te zazvala Svemoguega da staneuza nj, sva oajna, u suzama

No, ja sam odlutala ali to mogu kada me taj klavirkord uvijekpodsjeao na naega Mozarta, a moj Haibel kao da je nastavio nje-govo djelo. A Haibel je imao lijepu smrt, kako to ovdje kau, iakosumnjam da smrt moe biti lijepa, moda je lijepa onome koji umrepa mu dua s anelima okruena stigne pred Boga, ali nas koji

ostajemo ispunjava strava.Haibel je dugo te noi skladao, ula sam ga kroz san kako uda-

ra po tipkama. Nisam imala snage ustati se i sjesti pokraj njega,a sada mi je toliko ao to sam propustila zadnje njegove ivotnenote. Vi valjda znate da Jakob u Diakovaru nije bio onaj iz Bea.Tamo je skladao Singspiele, operete, aljive pjesmice, a ovdje sepotpuno promijenio. Zadnjih godina skladao je misu za misom, e-snaest misa je napisao i izveo u tronoj akovakoj crkvi koju zovu

katedralom, ali meni prije nalikuje seoskoj bogomolji. Ali kau, gdjeje biskup, tamo je katedrala. Pa je tako i Haibel svirao u katedrali!

Godinama su mom salonu odjekivali ozbiljni, uzvieni tonovi,a Haibel je znao onim svojim lijepim i dubokim glasom zapjevatiGloria in Excelsis Deo ili neto slino. U Beu sam znala izbjeipokoju misu, pogotovu u dane kada nisam imala to lijepa odjenuti,a znate kako sam se voljela ureivati i lijepo odijevati, a ovdje sam

znala po pet-est misa pored svoga Haibela odsluati.


10/108

10

Uvijek je teko kada umru koje voli pa makar te toliko tjeilikao moj Haibel u zadnjim danima. Zna, nita se ne brini, Sofijamoja, tvoje ime znai mudrost pa budi mudra kao to si bila kadasi dola za mnom u akovo. Lijepo nam je bilo, ba lijepo, tako

je lijep na ivot, govorio je Haibel, a ja sam se kao ljutila na tajDiakovar gdje nema kazalita i kavana, gdje nema drutvenogivota, gdje sam ivjela premirno i pretiho, gdje se nisam imalaza koga odijevati i kititi osim za Jakoba, a njemu do toga nije bilostalo. Gdje je ono vrijeme kada si skladao smijene operete, kadasu Beani hrlili na tvoje opere, kada su po kavanama i kasinimapjevali tvoje arije, pozdravljali te na ulici? A on bi samo navodio

Propovjednika: Ispraznost, sve je ispraznost, tako je nekakogovorio. Ovo je Sofija ivot: zapravo, svagdje je ivot kada znakako treba ivjeti! A moj ivot je skladanje misa. Svakom novommisom koju napiem, a moji je dragi prijatelji izvedu, ini mi sekako sam blie Bogu i bolje ga razumijem. A Bog ne mari previeza beke salone i Singspiel.

Umro je moj Haibel u snu. No prije se, kao da je slutio smrt,ispovijedio i priestio.

Osjetim zorom u sobi miris kave to ju je sluavka pripravila.Pozovem svoga Haibela da zajedno popijemo jutarnju kavu prijenego ode svirati na jutarnju misu, on je to jako volio, kada nasdvoje u zoru sjedimo uz toplu kavu, dok je jo prohladno i probi-

jaju se prve zrake sunce i svijet izgleda djevianski ist i uzvien.Budim svog Haibela, a onda osjetim kako je hladan i ukoen iotvorenih oiju bulji u strop. Vrisnula sam i pozvala sluavku,

spretna je to ena, opipala ga je, a onda me je zagrlila i poljubilai na hrvatskom mi jeziku izrazila suut te otrala zapaliti svi-jeu i pronala negdje posveene vode i njome ga je pokropilaznakom kria. Nikada me do tada nije poljubila, niti zagrlila, aliu tom trenu nismo bili sluavka ni gospodarica, Haibelova smrt

je prebrisala nakratko te granice. Ona je otrala u biskupiju polijenika i biskupova tajnika i sve se potom nekako odvijalo neo-visno od mene. Prvih sati mi se inilo da moj Haibel samo spava,

ali su ga strpali u koveg i znate kako ve ide: obredi koje je vodio


11/108

11

sam biskup Raffay, moje suze, o gorko sam, gorko plakala, punogore nego kada sam saznala da je umrla maman, a ja iz Diako-vara nikako ne mogu stii na sahranu, moda bi mi bilo i tee dasam je vidjela, nau dragu maman koja je toliko propatila, da sam

je ispratila do vjenog poivalita, ali tko zna? Kada su spustilikoveg u zemlju onda sam izgubila razum, bacila sam se na ko-ljena kao ti moja draga sestro pred Mozartovim grobom, zazvalaSvemoguega da stane uza nj, i onda sam kau, zapjevala iz svegglasa, toga se uope ne sjeam, i to lijepo i zvonko zapjevala, takokau, nekoliko stihova iz posljednje mise Haibelove:

Dmine Deus, Rex clstis, Deus Pater omnpotens.

Dmine Fili Unignite, Iesu Christe, Dmine Deus, AgnusDei, Flius Patris,Qui tollis peccta mundi, miserre nobis;Qui tollis peccta mundi, sscipe deprecatinem nostram.Qui sedes ad dxteram Patris, miserre nobis...

Da, similuj nam se koji sjedi s desne Ocu, koji oduzima grijehesvijeta, meni i Jakobu. I tebi i sestro i tvom Georgu, i Mozartu i

svakom ovjeku. Smilovanja nam treba.

Ovih dana sam posebno neutjena, ne samo jer sam tuna isama i ne mogu vie ivjeti u ovom gradu. Zaboravila sam otisnutiu sadri Haibelovo lice, nemam niti jedan njegov portret, ta on jeuvijek odmahivao rukom kako sada nema vremena i porteretirate se kasnije. Bojim se kako u zaboraviti njegov lik, bojim se kakoemo ga svi zaboraviti. A on je bio tako velik ovjek, jedan od onih

koji su u stanju bili savladati vlastitu tatinu i otii na kraj svijetai postati jo vei ovjek i bolji umjetnik, toliko velik da nitko osimmene, biskupa Mandia i Raffaya i njegovih sudrugova u akova-koj biskupijskoj glazbi, to nije znao niti mogao znati. im doemu Be otii u kod najboljeg dvorskog portretista, neka ga naslikapo mome opisu, novaca imam, to si zasigurno mogu priutiti. Ovihdana spremam stvari i kreem kod vas jedini moji, koji ste mi preo-stali nakon smrti moga Haibela i nae maman. Vraam se bez ara


12/108

12

u taj Be, a Diakovaru iza mene ostaje samo Haibelov grob i Mozar-tov klavirkord. Njega nemam snage ponijeti sa sobom, a vjerujemkako mi vi moji najmiliji to neete zamjeriti.

U duhu vas ljubim i srdano pozdravljam i privijam k srcu tojo uvijek kuca i zanavijek je vae.

Sofija Haibel


13/108

13

Vladimir Solovjevpred otkljuanim vrata

U ljeto 1886. udan gost boravio je kod biskupa Strossmayera:filozof, teolog, pjesnik, mistik, ekumenist prije ekumenizma Vla-dimir Sergejevi Solovjev. Tog bajkovito lijepog i ugodnog ljeta oku-

pilo se zanimljivo drutvo u biskupovom domu, a osim Solovjevatamo se zatekao i hrvatski politiar, pravnik i rektor Zagrebakogsveuilita dr. Kosta Vojnovi sa suprugom Marijom, njegova kiEugenija i sin im Lujo. Mladi Lujo Vojnovi bio je posebno zadivljenSolovjevom, Hristosovim tipom ovjeka, koji ga je oduevljavaone samo filozofskim idejama i uenou ve i osobitim nainom i-vota. Bio je vegetarijanac, spavao je asketiki, u odijelu, a skidao

je samo cipele. Dok je hodao, inilo se kao da nije s ovoga svijeta, a

tako je bilo i kada bi progovorio: esto sam u svome ivotu etaopred jednom sobom za koju sam drao da je zakljuana, a nisamimao nego da gurnem vrata, rekao je Vladimir Solovjev Konstan-tinu Vojnoviu o dogaaju koji prethodne noi uznemirio, a potomnasmijao biskupa Strossmayera i njegove goste u akovakom bi-skupskom dvoru. Oko tri sata poslije ponoi zauli su se teki ko-raci u hodnicima dvora. Zasigurno bi gosti posve zaboravili na njih,da se buka nije nastavila gotovo itav sat. Gluha tiina staroga

dvora preplavljena je bila tekim i ustrajnim koracima, sablasnimkoracima. Zaplaena Marija Vojnovi ponukala je mua da istraito se to dogaa. On se iskrao na hodnik slabano osvijetljen uljani-cama, a u polumraku je meu portretima akovakih i srijemskihbiskupa nazreo veliajnu pojavu Vladmira Solovjeva.

Dragi Vladmire Sergejeviu, to je to? zapitao je Konstantin.

Ne mogu nai svoju sobu, sve su zakljuane, pa ekam zoru,

odgovorio je plaho Solovjev.


14/108

14

Nemogue! odgovorio je Konstantin, doite sa mnom!

Otvorio je irom vrata sobe u kojoj je odsjeo Solovjev. Bila jeosvjetljena svijeama, a na radnom stolu bio je rukopis knjige na

kojoj je radio Vladmir. Obojica su prasnula u smijeh, a Solovjevje uz isprike uao u sobu. Biskupskim dvorom zavladala je tiina,a Konstatin se uvukao u krevet, u kojem je Marija ponovno uto-nula u sladak i miran san, i dugo razmiljao o naizgled obinomdogaaju, uzrokovanom mistikovom zanesenou ili jednostavno- zbrkanou. A drugoga dana su svi biskupovi gosti bili neobinorazdragani: za stolom su pjevali ruske pjesme, uivali u ukusnim

jelima, naravno, svi osim Solovjeva koji je bio vegetarijanac i inae

je jeo kao da je to nekakva teka obveza.Sve te zemaljske stvari kao da su teret naem dragom filozofu,

rekao je Konstantin biskupu, a ovaj se sloio kako Solovjev pripadaonim rijetkim ljudima koji su negdje izmeu zemlje i neba pa imnita zemaljsko nije slatko niti vrijedno borbe.

Jedinstvo crkava, opravdanje dobra, carstvo Boje ve na ze-mlji... samo to zaokuplja naeg dragog prijatelja, rekao je Stro-ssmayer, a nije dodao kako mnoge osoba poput Solovjeva, ako jetada osim njega uope i bilo takvih na svijetu, uznemiruje pa aki sablanjava svojim nemarom za sve to je ljudima toliko bitno. Abiskupu i Konstantinu neobino bitna bila je politika. Za rukomsu razgovarali o izborima za Sabor koji su najavljeni za 1887., ikako ovaj puta Vojnovi u akovakom kotaru pod svaku cijenumora pobijediti onog divljeg nerasta saborskog predsjednikaMirka Hrvata i njegove nasilnike drugove koji su prije tri godine

onako dumanski oteli, upravo ukrali iz depa, mandat cijenjenomgospodinu doktoru Konstantinu. Padali su oba u vatru dok su smi-ljali kako osujetiti Mirkova spletkarenja i kako pridobiti neodlu-ne izbornike jer im se izborna pobjeda u akovu, u biskupovomsijelu, inila kao prevano politiko pitanje o kojem gotovo da ovisisudbina zemlje. Kada su zapitali Solovjeva za miljenje, odgovorio

je kako svaki ovjek svakodnevno u svojoj dui glasuje na izborimakoji su mnogo sudbonosniji od bilo kojeg politikog izjanjavanja,

pa i toga za godinu dana.


15/108

15

A moda e taj izborni poraz biti umjesto ponienja Vaa velikapobjeda?

Zar mislite da u izgubiti? zapitao je Konstantin.

Naravno da ete izgubiti - i jo e Vas poniziti - i Vas i biskupa,odgovorio je Solovjev, a preko lica njegovih sugovornika prela jetamna sjena. Nije ju rastjerala ni Vladimirova opaska kako je Isuskazao da svaki koji seuzvisuje, bit e ponien, a koji se ponizuje,bit e uzvien.

I to je filozofa raalostilo, jer - ak i ovako krasni i umni ljudinisu mogli uvijek protiv grijeha oholosti koji vreba u svakom o-

vjeku.Da, teko je slavnom biskupu kada ga graniarski lajtnati

istjeruju na ulicu, teko je rektoru Sveuilita kada ga na izborimapokrade i ponizi sirovi izmarski sin, divlji nerast. A zar i taj i ta-kav nije na brat kojem valja oprostiti sedam puta sedamdeset i se-dam? I jo toliko. I jo toliko! A zar je bilo lako Gospodinu kada ga

je svjetina pogrivala, vojnici bievali i krunili trnovom krunom,nepismeni krvnici razapeli kao razbojnika na Maslinskoj gori? Aeto: i najvei meu nama...

Poslije podne su se zaputili Konstantin i Vladimir Sergejevi uakovaki park.

Kolovoko sunce je danima prilo akovo i zrak je bio gust odnakupljene topline. Sjeli su na klupu u blizini biskupijskog sta-klenika kojem su zbog vruine bile irom otvorene sve stranice.Cijenjeni profesor, Strosmayerov vjerni prijatelj Konstantin, bio jeodjeven u iroke, udobne hlae i bijelu koulju koju je na mjestimaprobijao znoj, a ruski mistik Vladimir nosio je svoje svakodnevnotamno odijelo, zakopano do vrata. Pa ipak, manje se znojio nego

Vojnovi, unato upravo nesnosnoj vruini. U to vrijeme, kad seovjeku ini da nema snage disati, kad se sunce, uarivi akovo,u suhoj magli sagibalo nekamo iza blistave katedrale park je bioposve pust. Konstantin Vojnovi je neprestano brisao svoje visoko

elo, a Solovjev je zaneseno gledao ispred sebe kao da vidi neto


16/108

16

drugo, a ne tek poljunane staze, zelene kronje, ubave klupe raz-bacane po parku.

Jednoga e dana, u 21. stoljeu, akovaki pisac Mirko Mihovi-

lovi uri, napisati priu o nama, o ovom vrelom danu kada smose nali sami u akovakom parku.

Konstantin Vojnovi je prestao brisati uznojeno elo dok je poku-avao shvatiti to mu Vladimir Sergejevi Solovjev pokuava rei.Pomislio je kako je Solovjevu sunce oito udarilo u glavu. Znao jeda je mistik, kako ima vizije, ali ovo je zvualo luaki. Vojnovi jebio siguran kako nije pustio ni glasa, pa ipak mu je Solovjev odgo-vorio.

Zato se udite? Ta pisano je: Bogu je sve mogue, zar ne?

Pa ipak se udim to vi, evo, znate to e se dogoditi u budu-nosti.

Ponekad jednostavno vidim dogaaje: kao da vrijeme i prostoroko mene nestanu... i vidim...

Recimo, vidio sam tog ovjeka: sjedi za nekakvim strojem, iz

stroja izbija svjetlost, a on udara po sivoj pravokutnoj ploi punojslova kao da svira klavir - i pie o nama. Iz onoga to pie, doznaosam kako u jednoga dana napisati knjigu o posljednjim danima.Zvat e se Tri razgovora ili Pria o Antikristu.

Kada je izgovorio zadnje rijei kao da se zrak u parku zgusnuo.Kosta Vojnovi se prestao znojiti i skoro mu je postalo hladno. Nazapadu je crveno sunce virilo kroz kronje, a Vojnovi je pomislio

kako izgleda kao da krvari.Ba tako izgleda. Kao da krvari, tren prije nego tama pobijedi

svjetlo i pone padati mrak na ovaj na svijet, opet je odgovorioSolovjev na Vojnovievu misao, ali se ovaj vie tomu nije udio.

Kao dijete bojao sam se tame. Bojao sam se trena kada su meostavljali samoga u sobi s ugaenim svjetlom, slika naih predakana zidovima, njihovih ozbiljnih lica, rekao je Dubrovanin Rusu

u akovakom parku. Vojnovia su prole srsi kada se sjetio hlad-


17/108

17

nih soba, gustoga mraka oko malenoga tijela, straha protiv kogase borio molitvama malom Isusu i svom anelu uvaru. Odluio jepromijeniti temu razgovora.

Jeste li vidjeli to o mojoj obitelji? esto zadnjih dana razmi-ljam to e biti s mojom djecom. Vremena su nesigurna, a oni su,ini mi se, nekako krhki, nepripremljeni za sve to ih eka.

Ne brinite se za vau djecu. Svi e vas nadivjeti, a Gjena eumrijeti u Francuskoj u dobi od devedeset godina. Mnoge e ratoveproivjeti i preivjeti vaa djeca!

Hoe li biti uspjeni o onome to budu radili?

Puno e ostaviti iz sebe, a naroito Ivo njega e nazvati po-sljednjim pjesnikom staroga Dubrovnika. Drame e mu se izvoditidok bude postojao Dubrovnik. A najslavnije djelo Dubrovaku tri-logiju posvetit e upravo Vama.

Solovjev se namrtio i poeo micati usnama kao da ita: Ovatri struka lovorike, pelina i vrijesa ocu mom za ivota darovana,

sada na svetu Mu plou polaem - da u hladu empresa na Mihalju

ne uvehnu.U oima Konstantina Vojnovia pojavile su se suze: Moj Ivo,

moj sin, Boe

Obrisao je brzo suze, kao da ih se stidi, i rekao: Drago mi je dae moj Ivo biti uspjean i sretan.

Nisam rekao da e biti sretan, odgovorio je Solovjev.

U tom trenutku je Konstantin Vojnovi pogledao kroz kronje.Nebo nad akovom kao da je izblijedjelo i potpuno se jasno vidio uvisini pun mjesec, ali jo ne zlatan nego bijel. Disalo se mnogo lak-e, a odnekud su po svim stazama etali mukarci i ene sveanoodjeveni.

A to e biti s Lujom? upitao je ganuti Konstantin.

Kako to mislite? zaudio se Solovjev.


18/108

18

Pa maloprije ste mi govorili kako e Ivo napisati Dubrovakutrilogiju... i posvetu ... menisvom ocu... prije par trenutaka...

Oprostite, ali nieg se ne sjeam. Ne sjeam se ni kako smo se

nali u parku. Meni se to, eto, nekada dogodi, odjednom se naemna nekom mjestu, a da ne znam kako...

Onda moda nita od onoga to ste mi rekli nije istina.

Ne znam to sam kazao, pa ne mogu rei je li to istina ili ne.Oprostite, kao i za ono sino, za ona vrata... radim, izgubim pojamo vremenu i prostoru. Ova me knjiga iscrpljuje...

Zaulo se zvono s prelijepog crvenog tornja nove akovake cr-

kve. Kao po zapovijedi oba su mukarca krenula na veernju misu.I da nije jo u oima osjeao suze, Konstantin bi pomislio da je svesanjao.


19/108

19

Mirko i Matildaili sudbina onih koji su jaki u boju

1.

Na kraju dana gospoa Matilda Hrvat ostala je sama. Ona go-

mila ljudi koja se je motala po njihovoj kui posljednja dva dananekud je nestala. Pomislila je kako gospoa Anica mora odmah uju-tro poeti pospremati taj kolosalni nered, koji je zavladao njenomugodnom, dobro namjetenom i odravanom kuom. Najljepomkuom u Mirkinom sokaku, kako su po njenom suprugu akov-ani nazivali ulicu koja se sputala od gradske kue prema sokakukoji vodi prema akovakim Selcima. Njen Mirko je bio strog o-vjek: uvijek je volio red i urednost, pravila. Silno bi se razbjesnio

kada bi mogao vidjeti blatnjave ilime, sve one uprljane ae i ta-njure preostale nakon karmina, izgaene latice cvijea i granicesmreke u sobi u kojoj je leao, musavu posudu iz koje se dva danatrcala posveena voda po pokojniku.

Nakon to je zavrila s pregledom kue nagonski se zaputila uMirkovu radnu sobu, tiho i oprezno kako je nauila ulaziti u tusobu kako ne bi razljutila supruga nadvijenog na kakav spis, a onda

konano shvatila kako je ostala sama, onako kako to nije uspjelaspoznati u posljednjih nekoliko dana od kako je prvi puta lijenikizgovorio da je njen mu mrtav, a upnik Anelko Vorak joj izraziosuut. Soba je bila puna njegovih predmeta, knjiga, spisa, fotogra-fija i uredno sloenih novina i asopisa. Na stolu su pored naoalaza itanje stajali no za rezanje papira i kameni pritiskiva. Leao

je na osmrtnici na kojoj je kitnjastim slovima pisalo kako je 21.rujna 1893. u 67. godini ivota umro Mirko Hrvat, odvjetnik, pred-

sjednik Sabora i contur reda Franje Josipa I.


20/108

20

Iza sebe je ostavio ucviljenu udovicu Matildu, sa sinom Kamilomi djecu iz svoja prva dva braka: Slavku iz braka sa Marijom Barlo-vi i Olgu iz braka Marijom Lovri.

Mirko je sahranio dvije ene, a sada je trea sahranila njega.Kada su se uzeli, jednom joj je rekao: S Marijama nisam imaosree, rano su me napustile. Ali ti si Matilda - ti e me nadivjeti.Tvoje ime dolazi od njemake rijei Mahthilda - ona koja je snanau boju. To od tebe oekujem! Potporu u mojim bojevima.

I bila sam mu potpora, svome Mirku, nepokolebljiva, vrsta iodana, a sada me je ostavio, mislila je. Sama sam s ovim jadnimmalianom Kamilom, a njihova budunost sada vie nije izgleda-la svijetla i izvjesna kao pred koji mjesec. Jednom je uNarodnimnovinama proitala hvalospjeve njenom muu, kako je uvaenipresvijetli saborski predsjednik zatitnik sirota i udovica! Njensin je sada sirota, a ona je udovica! A tko e biti njen zatitnik?

Prila je stolu i zaplakala od jada koji je osjetila: samoa ju jepoela guiti kao zapretena bolest koju je dugo nosila u sebi, a sada

je prijetila da je potpuno uniti. Samoa i strah od budunosti.

Zaula je tada otvaranje vrata, i odmah joj je bilo lake jer neebiti sama: nakon nekoliko trenutaka u sobu je ula Mirkova unu-ka Jerina Matilda Boellein, osamnaestogodinja djevojka, koja seisticala meu svim lanovima obitelji pokojnoga supruga. Bila jeliena astohleplja i oholosti, prodornosti, snalaljivosti i okrutno-sti kojom je, mogla je to priznati i u asovima kada se o pokojnikumisli samo najbolje, posebno obilovao njen djed Mirko Hrvat. Za

nju su govorili kako e u samostan, to je njenoga Mirka izluiva-lo. Iako je kao mladi uio u zagrebakom sjemenitu bogoslovnenauke, bio je slab vjernik; nakon razlaza sa Strossmayerom mrzio

je sveenike i Katoliku crkvu, a biskupa posebno temeljito. Pod-cjenjivao je njegova djela, a katedralu je napadno izbjegavao. Ako

je ve morao na misu, onda je pohaao oblinju malu crkvu, kakosu u akovu nazivali upnu crkvu Svih Svetih, nekadanju Ibra-him-painu damiju, koju su u 18. stoljeu preuredili u katoliku

bogomolju.


21/108

21

Nekoliko trenutaka nakon Jerine stigla je i njena majka Slavka,koja se lijepo snala nakon kratka udovitva. Mirko je bio oenioSlavku za knjigovou tedionice Janka Boelleina, sina nekadanjegMirkova prijatelja Dragutina, upravitelja biskupijskog vlastelin-stva koji je imao kuu pored Mirkove. To je bio brak po Strossmaye-rovom ukusu: ki njegova odvjetnika i sin njegovog upravitelja vla-stelinstva zdrueni u svetom sakramentu - zalog zdrave hrvatskebudunosti. Meutim, Bog je imao druge planove: Janko je umromlad, a Slavka je ostala udovica. Poput oca, nije dugo zdvajala nadhudom sudbinom: ubrzo se udala za austrijskog asnika plemeni-tog Ljubomira Radoevia i preselila u Zagreb. Kada bi dolazili u

akovo odsjedale su kod Boelleinovih, ali su rado zalazile i djedu,makar se Dragutin esto alio kako e mu onaj bezbonik Mirkopokvariti djecu.

Kao u kakvom njemakom petparakom romanu, tako su izgle-dali obiteljski odnosi kod njenog mua. Sve joj je bilo zapravo smi-

jeno dok je on bio iv, ali sada je bila itekako zabrinuta. Sva pred-nost u materijalnim pitanjima koju je imala kao supruga, dok jeMirko bio iv, sada se izgubila. Teka bitka je pred njom: sva ona

silna rodbina koja je ovih dana tumarala po kui s tunim izrazimana licima, za nju je bila kao nekakva neprijateljska vojska koja ra-zgleda bojno polje i trai slabosti kod protivnika, kod nje posebno

jer ona je - Matilda - snana u boju, a bitka s njom bit e majkasvih bitaka toga malog, nadolazeeg rata.

A neprijatelja je puno. Mnogi e sada traiti svoja prava, svojdio Mirkove bogate ostavtine. Prva Hrvatova supruga je bila Ma-

rija ro. Barlovi, s kojom se vjenao 1853. godine. S njom je imaokerku Slavku. Umrla je 1855. u dobi od dvadeset godina Drugasupruga mu je bila Marija ro. Lovri rodom iz alme, s kojom sevjenao 1863. godine, kada je ova imala tek petnaest godina, nakonto je osam godina bio udovac. Ali, prema akovakim priama, da-leko od toga da je tugovao za prvom suprugom. Legendarne su bileprie o ljubavnim avanturama Mirka Hrvata i mladog splitskogpjesnika Luke Botia, kojega je Strossmayer takoer doveo u a-

kovo i postavio ga za biskupijskog aktuara. Kada se Mirko zamorio


22/108

22

ljubavnih avantura oenio je mlaahnu Marijicu koja mu je rodilaetvero djece: Olgu, Milevu, Danicu i Zdenku, ali su joj djeca redomumirala, osim Zdenke koju je Matilda zatekla u Mirkovoj kui kadase udala. Marija je umrla 1883. u vrijeme Mirkove najvee slave,kada je konano postao predsjednikom Hrvatskoga sabora. Za tu seiznimnu osobu, monog politiara, slavnog i uvaenog, uskoro uda-la, ona, Matilda Thome. Kao i sve Mirkove ene bila je puno mlaaod njega, ali i s pedeset i sedam godina on je bio najmuevniji i naj-ljepi ovjek kojeg je upoznala, pun snage i vrstine koju je susrela

jedino kod njegovih prijatelja i suradnika bana Khuena DragutinaHedervarya i ministra Isidora Krnjavog. To su bili nepokolebljivi

ljudi, poput kakvih generala iz pria, koji znaju to hoe i ne bira-ju sredstva kada treba stii do cilja. I takav jedan ovjek postao jenjenim suprugom!

A sada je njen Mirko poloen u hrastovom lijesu u raskonu grob-nicu na akovakom groblju - GROBNICU MIRKE HRVATA- kako

je za ivota dao uklesati. Ta grobnica je bila za Matildu najuasnijaimovina koju je Mirko posjedovao i osjeala se pred otvorenim gro-bom gotovo poniena gledajui ispisana sva ona silna imena sprijeda

i straga na spomeniku. Imena preminulih Mirkovih supruga, djece,zeta, pa i onih Barlovia, roditelja prve supruge - ti ni vlastitu grob-nicu nisu imali, nego su ih ukopali u Mirkovu grobnicu.

Kada umrem, kako e uklesati moje ime pored svih tih ena,djece i njihove svojte, sav je spomenik ispisan od vrha do dna. I gdjee njeno ime upisati, negdje na boku spomenika, kao da je bila ne-zakonita prilenica, na porugu i zgraanje akovake arije: prve

dvije ene dobile su svaka po jednu stranu obeliska, a ona koja gaje bolesnog njegovala i kranski sahranila, ona e biti potpisananegdje na rubu, da sluajni prolaznik kae kada to vidi: Nisamznao da se saborski predsjednik tri puta enio; ova mu sigurnonije puno znaila dok su joj ime urezali sa strane, tako da se jedvai primijeti

A ne, mene ovdje, ako ostanem pri zdravoj pameti, nee uko-pati: moje ime i ime moga Kamila nee pisati sa strane, dok e se


23/108

23

neki Barlovii i Boelleini epuriti na prednjoj strani spomenika, uzMirkovo ime i prezime.

Govorancije su trajale i trajale. Mirkova sahrana, naravno, bila

je i politiki in.Narodna stranka sjetila se kraj njegova otvorenagroba toplim uvstvom svih onih velikih usluga, to ih je uinionjoj i ustavu zemlje; ona mu je grob obasula cvieem i hvalom, mo-da i bombastinom, kako to ve ine sve politike stranke premamrtvacu iz svojega kola. Historija, koja nemoe biti sluavka po-litikih stranaka ni njihovih interesa, mora mu drugije suditi ai najstroi sud nesmije mu zaniekati tolike vrline, koje su u istinuresile njegov znaaj. Ljudi kao Mirko Hrvat neumiru svaki dan

itala je uNarodnim novinamakoje joj je donijela Slavka. Nepotpi-sani pisac nekrologa obasuo je njenog supruga hvalospjevima, opi-san je kao velikan, ali joj je u tekstu smetalo to se nekoliko putaspominjala i opravdavala Mirkova teka narav koju je pokazivaou politikom djelovanju:Na predsjednikoj je stolici sjedio je prije

Mirka Hrvata Nikola Kresti, mu jovialne blage udi, pravi estitidobriina, koji je, vidivi, kako se tu spremaju parlamentarne bure,bio sretan da je mogao odstupiti, a u itavom saboru nije se do Hr-

vata mogao nai ovjek, koji bi po hladnokrvnosti i odrieitosti kaoi po obsenom izkustvu mogao biti sposobniji predsjednik od njega.

Nego ni Mirko Hrvat ne bi bio mogao ravnati saborom i njegovomopozicijom bez drakonskih mjera poslovnika, a on je bio za najteemjere, jer je elio, da se slomi opozicija, koja je po njegovu mnienjuugroavala sve ustavne uredbe zemlje. On je traio, da se u njegovoj

asti i dostojanstvu titi u saboru ban, o kojem je bio uvjeren, da gavode ustavne tenje i patriotine namjere na boljak zemlje. Sabor-

ska veina votirala je sve stroge mjere saborskoga poslovnika, a te jemjere imao sada provadjati predsjednik, koji im je bio kum i otac.

Istina je, da se je i u ovo burno doba mogla ta predsjednika vlastvriti s vie obzira i opreznosti, nego ju je vrio Mirko Hrvat, ali seto nije moglo zahtievati od njega, kao to se ne moe zahtievati odhrasta da rodi kruke. Narodna stranka, sama u velikom tjesnacu,hvalila je Bogu, da ima tako energinoga predsjednika, koji je i

prema njoj, ako je trebalo, znao biti otar, no ona mu se je pokora-


24/108

24

vala znaju, da je taj predsjednik uvar, ne kakve slobode govora,jer se o tome nije radilo, i jer Mirko Hrvat nije bio za to rodjen, negoobstanka itavoga parlamentarizma a i ustavnih uredaba; njemuje radikalno polo za rukom, za im su on i stranka morali teiti,slomio je nasilnu opoziciju, koja je doskora morala uvidjeti, da muu toj borbi nije dorasla. Kako su gospoda sijala, tako su i ela

Evo, i nada grobom Mirkovim, vode se politike borbe, istiu senjegove zasluge, ali se stalno naglaava ta njegova estoka narav,koju je ona tako dobro upoznala, ali je upoznala i onu drugu Mirko-vu nesebinu stranu, plemenitost i velikodunost. Pa treba li veegsvjedoanstva toj velikodunosti od ovoga grandioznog nadgrobnog

spomenika koji je gradio za sebe, a sada je zatrpan Barloviima iBoellenima - pa zar taj plemeniti Dragutin o kojem svi priaju sganuem - kako je to divan i duevan ovjek - nije trebao svoga sina

Janka sahraniti u vlastitu grobnicu - nego ga je strpao kod Mirka.Pa zar nije sramotno da otac i majka prve Mirkove supruge Marijelee u zetovoj grobnici. Pa zar bi to dozvolio hrast koji ne raakruke?

Od onoga dana kada se Mirko raziao sa Strossmayerom ovajje grad za njega zakljuao svoje srce i ma to god on plemenito na-pravio, ljudi su na to odmahivali rukom. Jednom je na akovakojpijaci ula nekog musavog seljaka u bunuru kako kudi njenogamua: Nek je stop puta plemeniti gospodin i saborski predsjednik,on je za mene obian izdajnik koji je okrenuo lea svom dobrotvoruStrossmayeru, koji je od njega uinio ovjeka.

Kada su ga upozorili da je u blizini ona, Mirkova supruga, on je

pljunuo na tlo i promrmljao: S kim si, takav si, sudei oito runoi o njoj.

udila se Mirku to se nisu odselili u Zagreb, to je ostao ivjetiu gradu koji ga nije cijenio, koji ga nije bio dostojan: to se silnonastojao svidjeti tim ljudima, dokazati im da je barem jednak, akove nije bolji od tog biskupa. Iracionalna je bila ta njegova upornaudnja za priznanjem grada koji ga je odbacio jednom zauvijek, ma

koliko su mu se ljudi u svakodnevnim odnoajima ulagivali, ma


25/108

25

koliko su mu laskali, ma koliko su od njega bili spremni traiti iprimati usluge.

A sada tek, kako joj je sumoran i tu izgledao taj grad, makar

je posvuda vidjela crvene opeke, rumeno ranojesensko lie i obi-lje plodova po akovakim vonjacima: za nju su ovdje nestale sveboje, osim crne, osim sumraja koje je okruilo duboku tamu Mir-kove grobnice.

Dok je trajala ta beskrajna pogrebna ceremonija dostojna poli-tikog velikana i saborskog predsjednika odjednom se sjetila raz-govora to ga je s Mirkom vodila, negdje 1886. ili 1887., tonog senadnevka nije mogla sjetiti, ali jasno je osjeala kolovoku vrelinukoja se tih dana nesmiljeno obruila na akovo. Svi su tih danapriali o neobinom gostu biskupa Strossmayera koji je zakopando grla hodao po usijanim akovakim ulicama, duge brade i sa-njarskog pogleda. Bio je to Vladimir Sergejevi Solovjev, ruski pje-snik i filozof - ivi svetac koji razgovara s anelima i svecima kao sobinim ljudima, koji vidi dogaaje to se tek imaju zbiti, govorilisu po akovu. Nalikovao je na starozavjetne proroke kakvi su se

mogli vidjeti na freskama u akovakoj katedrali.Kada ga je spomenula muu on se nervozno otresao na nju:

Jo malo pa e taj pop u svoj dvor poeti dovlaiti i cirkuskeakrobate. Nedavno su mu Milko i onaj blesavi bosanski fratar Grgodoveli narodnog pjevaa, nekog Perkana, koji mu je guslio i urlikaouz veeru, a sada je stigao taj raupani i smrdljivi ruski arlatankoji od njega izvlai novce da mu tiska religiozne fantazije, nakon

to je protjeran iz Rusije. Prkosi caru, teti naem narodu. Pa zarto prilii jednom biskupu?

Kau da je on ivi svetac, rekla je Matilda tada o Solovjevu, aMirko joj grubo odgovorio da kod nas svakoga tko se ne pere, neia i ne brije odmah smatraju svecem ili barem posveenim poputSamsona. A taj tvoj svetac je jedan obian bjegunac od carske vla-sti. Tamo su ga potjerali sa sveuilita, cenzura mu ne da objavitiretka, al je u nas ta krpa naa svoju zakrpu. Biskup i njegov pobra-tim Raki tiskaju mu knjiguPovijest i budunost teokracije.


26/108

26

Zato je ta knjiga opasna?

Zato to bi taj upavi fanatik htio uspostaviti nekakvu Bojudravu, u kojoj bi vladali valjda on i Strossmayer, a mi smo u Na-

rodnoj stranci, vidi, za onu biblijsku: Bogu Boje, caru carevo.Brinite se, ti i na vladika, o Bojim stvarima, a dravu emo voditipresvijetli ban i ja, u ime naega cara.

Svejedno je on svetac, slabano se pokuala oduprijeti Matil-da, a mu joj je odgovorio kako bi trebala manje sluati akovakapogovaranja.

Pa, kada bismo se odselili u Zagreb, tada ne bi bilo ni ovoga

razgovara. Pobjegnimo iz ovog kunog grada, u kojem nas mrze,koji nas gui i ubija!

E, pa vidi, ba iz tog razloga ne bjeim niti u bjeati iz ako-va. to me mrze! Ne priznajem poraz. Ovaj e mi se grad klanjati,ovaj e me grad slaviti kao svoga velikana, za ivota ili nakon smr-ti: svejedno! Ali ime Mirka Hrvata u njemu e odjekivati vjeno!Cijeli ivot sam se borio, od onih sivih dana kada me moj pijaniotac, izmar u Vlakoj ulici surovo tukao i tjerao da mu se pokorim pa nisam - pa se neu predati i ovom lanom narodnom proro-ku i njegovim slugama koji me nazivaju divljim nerastom: mene,saborskog predsjednika, mene, koji je umirio onu starevianskurulju to je ruila ustavni poredak i to sam osigurao ovoj zemljistabilnost i prosperitet. Nee, vladiko, nee: kad-tad e me pri-znati, milom ili silom!

Matilda je zautjela jer se bojala Mirka kada bi pao u vatru: bio

je on estok i nemilosrdan prema neprijateljima. Pomalo je alilaStrossmayera, posebno kada je ula kako ga je jednom Mirko naizborima po podnevnoj vruini istjerao iz kotarske zgrade na ulicu:neka bude s narodom u koji se toliko zaklinje, i s kojim je, tvrdi,potpuno jednak: pa neka eka svoj red za glasovanje...

Matilda je znala da Mirko duboko mrzi Strossmayera od onogadana kada ga je otpustio s mjesta vlastelinskog ravnatelja. Priao

joj je kako je biskup samo traio naina da ga otjera nakon to su


27/108

27

se politiki razili. Nemilosrdan je to ovjek, objanjavao joj je, pajoj po tko zna koji put prepriavao kako je idovski trgovac Selin-ger neovlateno preao iz Krndije u Magjarevu baru, to je Stro-ssmayera nagnalo da se urno vrati iz Rima, te kazni vlastelinskoinovnitvo koje je dozvolilo ovaj izgred. I smijeni Mirka Hrvata,naravno jer je cijela ta afera bila namjetena da ga se otjera i upro-pasti.

Sve je on to smislio samo da mene otjera, kada nisam vie htiopodravati njegovu nerazumnu politiku spram Nagodbe, niti nje-gov nerazuman inat spram vodeih ljudi nae politike. Samo onzna to i kako treba, a svi smo mi ostali politika nedonoad,

znao je rei ljutito.Ipak te on doveo iz Zagreba, dao ti posao, uinio te vanim po-

litiarom, prepriavala je Matilda Mirku gradske traeve, a ovajse jo vie ljutio.

Pa zar me je kupio, ako me je plaao za moj poten rad. Zarsam roba na prodaju? Bilo je i drugih koje je on poticao i promicaopa gdje su sada? Od onoga dana kada smo se razili, svoju karijeru

gradim sam. Kakve on ima veze s tim to sam izabran za saborskogpredsjednika? Da je po njegovom, taj bi volio da me nema na ovomsvijetu. I kakav je to sveenik koji moe mrziti, kao to on mrzimene?

Ni ti ne okree drugi obraz, rekla je Matilda oprezno.

Naravno da ga ne okreem. To je samo isprika za slabie: aja slabi nisam: netom to me otjerao postao sam potpredsjednik

sabora, a sada sam predsjednik i mene se u ovoj zemlji vie tuje ivie pita njego njega, ija popovska ruka polako sahne sa svakimposjeenim hrastom, i svakim slobodoumnim zakonom koji u sabo-ru donesemo. Khuen i ja - mi emo umiroviti tog lanog proroka,estio se, silan i snaan kao junak iz drevnih pria, a sada su gaupravo poloili u raku i kanonik Vorak je bacio prvu grudu zemljeda se svi spomenu kako su prah i u prah e se obratiti, a onda je onabacila ona drugu grudu zemlje, pa su za njom mnogi poeli grabitionu akovaku ilovau i bacati ju po Hrvatovom lijesu. Matildi se


28/108

28

inilo, dok je sluala bubnjanje busa o lijes, kao da ga kamenuju,kao da ga i na vlastitoj sahrani ele poniziti.

Jauknula je i neto viknula, zateturala se kao da e poletjeti u

grobnicu, pa su je prihvatili, zadrali, tjeili je nekim nemutimrijeima i frazama, a njoj je bilo jasno kako je sve uzalud. Ovaj jegrad pobijedio njenog Mirka. I nju.

Poela je jecati, a Jerina je dotrala do nje i uzela je u naruje,kao da je ona zrela, iskusna ena, a ne tek dobrohotna djevojica.Matilda je ula kako ova ape neto o utjehi, Bogu, Bojoj pravdi,a upravo ju je to plailo: kakvu e pravdu dobiti onaj koji se nijenikada uzdao u Boga, ve u sebe i u svoje snage?

Rekla je to Jerini, a ona je odgovorila frazom kako je Bog milo-stiv.

Onaj u kog je vjerovao Mirko nije bio milostiv, samo pravedan,odgovorila je.

Ne postoje dva Boga, a na Bog je milostiv, ne bojte se, bakoMatilda! uvjeravala ju je djevojica za koju su svi govorili kako e

u samostan: da je Bog samo pravedan, to bi od nas ostalo?Valjda je tako, odgovorila je Matilda.

Slavka je prekinula teoloku raspravu dvije ene i pozvala ih jena veeru. Matilda je shvatila kako ve satima nije jela. Obrisala jesuze i krenula u blagovaonicu. Odmaknula je Jerininu ruku koju

ju je pridravala: ona je snana u boju i takva e ostati, obeala jesvome Mirku.

2.

Kada je hrvatski ban Dragutin Khuen Hedervary 11. listopada1893. jedini puta posjetio akovo, odvezao se do kue Mirka Hrva-ta smjetenoj u ulici, koju su svi zvali Mirkin sokak, po svom naj-uvenijem stanovniku. Mirko Hrvat je umro prije dvadeset danapa je ucviljenoj udovi Matildi osobno izrazio suut. ak je ukoeni

i formalni ban zagrlio i poljubio lijepu udovicu. Tvrdi Khuen je bio


29/108

29

istinski potresen gubitkom jednog od najvanijih politikih surad-nika, kremen-znaaja spremnog u viem interesu kriti saborskuproceduru, proganjati politike protivnike, lairati izbore, lagatina sudu Ukratko, biti nezamjenjiv u svakoj stranci koja eli vla-dati. Dragocjen Khuenu koji nije birao sredstva da bi se odrao nabanskoj stolici. inio se kao ovjek koji je ostavio iza sebe znaajantrag!

Odvezli su se koijom do groblja, a onda proetali do grobnice.Ban je zapalio svijeu i poloio vijenac, pomolio se, dugo zamiljengledao u grobnicu, a onda s uzdahom kazao: Doista, bijae to ve-lik ovjek. Moda e proi dosta vremena dok to shvate i ovi ljudi,

ali shvatit e! Budite ponosni, gospoo Matilda, budite ponosni naMirka!

Matilda je odgovorila kako je ponosna na Mirka, ali nije reklakako misli da ga je ovaj grad pobijedio, kako jo uje buse ilovaekako bubnjaju po lijesu, ali ne iz pijeteta nego iz mrnje.

Nije mu ni rekla kako je nekoliko dana prije njegova posjeta a-kovu proitala nepotpisan komentar u Sriemskom Hrvatu:

Kada je nedavno umro, uvaeni saborski predsjednik Mirko Hr-vat, pisao je Martin Poli kako je .oluja je oborila jaki hrast, a

zemlja je zajeala od udarca njegove smrti, te dodao i da e musuditi historija, koja ne moe biti sluavka politikih stranaka ninjihovih interesa. A ja s punim pravom dopisujem: presudit emu, a moda mu je ve i presudila: jer je bio spreman odrei se

svoga pokrovitelja, dobroinitelja, jer je bio spreman raditi protiv

narodnih interesa, jer je bio nemilosrdan, a ne pravian, spremanu viem interesu krivo se zakleti na sudu, pred Bogom i predljudima! Bit e zaboravljen, a moda i prezren, kao to e i mnogidananji hrastovi i velikani, ija se rije oslukuju, prate, od

kojih se strjepi i kojih se poten ovjek boji, biti zaboravljeni imsiu s politike scene. Sumnjam, naravno, da je veini politiaravanija uloga u povijesti od trenutnih probitka koje donosi politi-

ka funkcija, ali sam uvjeren kako nitko od njih i ne sluti kako e

njihove, naizgled toliko vane, rijei i djela prekriti zaborav. Tako


30/108

30

e biti i s njihovim Mirkom! Jer, da je dotini gospodin poznavaoDantea, onda bi znao kako je ovaj veliki um bio nemilosrdan premaizdajicama. Smjestio ih je u najdublji, deveti krug pakla, gusto ihnapuivi u etiri podruja. Onaj nazvan La Guidecca napuio jeizdajicama dobroinitelja. A zar jedan takav, izdajica svojeg dobro-

initelja, koji ga je od prostog izmarskog sina uinio uvaenim sa-borskim predsjednikom, nije bio Mirka Hrvat? Samo se njemu nee

poput slavnijih predasnika Jude i Lucifera, ni ime zapamtiti...

Poela je plakati dok su se vraali prema koiji: Blate mogaMirka, nazivaju ga pogrdnim imenima, mrze ga i mrtva.

Takva je sudbina velikana. Trebat e vremena dok se ne spoznanjihova veliina. Ne bojte se, budite ponosni, hodajte ovim gradomuzdignuta ela!

Ovaj grad je pobijedio, to god vi rekli, mislila je u sebi dok serastajala od preuzvienoga i presvijetlog bana koji je nastavio svojposjet akovu.

Valja spakirati stvari, prodati kuu, valja otii zauvijek, zauvi-jek... Moe li se od mrnje pobjei? Moe li igdje biti sretan? Nisamni znala koliko sam bila sretna dok je Mirko bio iv: kako je sve bilolako, kako su bila iroka njegova lea, kako je bio hrabar i nepoko-lebljiv. I kako boli to to uskoro nitko nee znati osim nje, a za sveostale e biti tek jedan od Juda, jedan od onih koji dobroiniteljimanedjelju viu:Hosana, a u etvrtak ga izdaju...

3.

Godine su, kako bi to napisali pjesnici, prohujale. Stiglo je i dva-deset i prvo stoljee. akovo je danas pet puta vei grad nego u vri-

jeme ivota Mirka Hrvata, a nekada maleno provincijsko grobljena uzvisini, kako je pisao Mato, proirilo se na sve etiri stranesvijeta, sve napuenije mrtvim duama. Negdje u samom sredi-tu groblja i danas je smjetena grobnica Mirke Hrvata. Ne sje-am se da sam ikada vidio cvijee ili zapaljene svijee ispred grob-

nice. akovani prolaze pokraj lijepog obeliska kao pored turskog


31/108

31

groblja, kako bi kazala poslovica. Ne znaju, a valjda ih i ne zani-ma, tko je u grobnici sahranjen. Tek su neto vie, oni koji su htjelisaznati, proitali u mjesnom tisku. U akovakim novinama od19. rujna 2008. akovaki odvjetnik eljko Leki objavio je lanakkojim je elio sprijeiti mjesnu kulturnu sramotu:

Koliko nam je poznato, prvi odvjetnik, koji je imao ured u uakovu, bio je Mirko Hrvat (1826.-1893.). Roen je u Zagrebu uobitelji siromanih obrtnika. U akovo dolazi 1852. godine na po-ziv biskupa Strossmayera, gdje je bio njegovim odvjetnikom. Bioje i ravnateljem, odnosno direktorom vlastelinstva do 1874. go-dine. Prije Hrvata odvjetnik biskupa Strossmayera bio je Andri-

ja Torkvat Brli iz Broda. Sudjelovao je u politici StrossmayeroveNarodne stranke. Bio je biran za saborskog zastupnika od 1861.godine u vie mandata. Iako je 25 godina bio uz Strossmayeroveideje, kasnije je oko 1878. godine pristao uz unioniste (maarone).

Kada je doao na vlast ban Khuen Hedervary izabran je za pred-sjednika Sabora 1884. godine, to je bio sve do smrti. Iako mu jeprezime Hrvat, ponekad se navodilo kao Horvat. Dok je ivio u a-kovu bio je ukljuen u rad i kulturnih drutava. Bio je predsjednik

HPD Sklad 1869. godine. Imao je u vlasnitvu kuu br. 282, kojase nalazila u dananjoj Ulici Stjepana Radia, koju su po njemuakovani nazivali Mirkov sokak. Ta je kua sruena 1997. godi-ne, a na njenom mjestu sagraena nova u vlasnitvu obitelji Mu-tavi. Prva supruga mu je bila Marija ro. Barlovi (1835.-1855.),

s kojom se vjenao 1853. godine. S njom je imao ki Slavku (1855.-1923.). Druga supruga mu je bila Marija ro. Lovri (1848.-1883.),

s kojom se vjenao 1863. godine. Sa drugom suprugom imao je dje-cu: Milevu (1867.-1870.), Danicu (1870.-1872.), Olgu (1865.-1884.)i Zdenku (1879.). Trea supruga bila mu je Matilda ro. Thoma(ili Thom). Sa suprugom Matildom imao je sina Kamila (1888.).Prvi suprug kerke Slavke bio je Janko Boellein (1848.-1878.),

koji je ivio u susjedstvu, a djeca su im bila Melita (1874.-1957.),Jerina (1875.-1952.), Mirko i Janko. Slavkina ki Jerina Bo-ellein kasnije je postala poznata kao Majka Klaudija. Kerka

Zdenka se udala 1891. za Kolomana Mititzky de Nemes Miticzes


32/108

32

Cstrtk, konjanikog satnika 8. husarske pukovnije iz Gradaca.Imao je u vlasnitvu od sedamdesetih godina 19. stoljea i vino-

grad u katastarskoj opini Hrkanovci, na dijelu izmeu Hrkano-vaca i Musia, koje se i danas zove Lisjak. Zasigurno se zbog ob-veza nije mogao o njemu dovoljno brinuti, te ga je 1884. prodaoakovakom idovskom trgovcu Adolfu Kohnu. Taj je posjed kupio1904. godine Vatroslav Raki, a 1919. godine vlasnikom postajeakovaki odvjetnik i kasnije opinski naelnik dr. Antun Niderle.Mirko Hrvat je umro 21. rujna 1893. godine u akovu, gdje jei sahranjen u obiteljskoj grobnici. Kada je tadanji hrvatski ban

Khuen-Hedervary 11. listopada 1893. godine posjetio akovo, od-

vezao se do kue udove Matilde Hrvat osobno joj izraziti suut.Obiteljska grobnica Hrvat je ovea grobnica sa obeliskom i elje-znom ogradom. Za ovo grobno mjesto nitko ne plaa naknadu vegodinama, te je na obelisk stavljen natpis s pozivom rodbini da sejave u upravu groblja. U grobnici je sahranjena i Zora (Aurora)Vuksan-Barlovi (1886.-1935.), ker Stjepana (Pite) Barlovia, a-

kovakog politiara i saborskog zastupnika. Ona je bila dramskaglumica i prva profesionalna hrvatska redateljica. Udala se 1903.

za kotarskog predstojnika Matiju Vuksana, te je odselila iz akovakada je on dobio premjetaj. Iako Mirko Hrvat nije bio omiljen uakovu, prije svega jer je bio suprotstavljen politici biskupa Stro-ssmayera, smatramo da je on ipak istaknuti akovanin, obziromna funkcije koje je obnaao. Stoga i njegov grob zasluuje bolji tre-tman, te ga svakako treba sauvati!


33/108

33

Promicanje i unaprjeenjeznanosti i umjetnosti u Hrvatskoj iSlavoniji za banovanja Dragutina

grofa Khuena Hedrvarya

Kako se lako i neoekivano ovjek nae u tekim mukama i dvoj-bama, puno puta je osjetio i slavni na slikar Vlaho Bukovac, ijeslike danas oboavaju ne samo poznavatelji umjetnosti ve i politi-ari, tajkuni, ratni i ini profiteri. Danas ga smatraju moda i najve-im hrvatskim slikarem, ali za ivota je doivio brojna razoaranja,ponajvie u svojoj domovini, gdje je u kratko vrijeme preao put odnekritikog oboavanja do potpunog negiranja.

Ovo je pria njegovih pet hrvatskih stvaralakih godina, kojeje unato gorini Bukovac nazvao najljepim danima u analimasvoga ivota. Ti dani puno govore ne samo o Bukovcu ve i osvima nama. Jednom davno otiao je siromani djearac nesvje-stan svog velikog talenta u Novi svijet da tamo pronae sreu, aonda se nakon desetljea potucanja po svijetu, kolovanja i muko-trpnog probijanja, naao tamo gdje je mislio da stvarno pripada, uglavnom gradu svih Hrvata. Mislio je, ve uvelike slavan i priznat

po svijetu, kako ga ovdje gdje slikara zapravo i nema, ekaju na-rudbe, velebne kompozicije: med i mlijeko. Toliko toga je trebalonaslikati!

A onda se Vlaho upleo u hrvatsko klupko sujeta, intriga i poli-tikih i ljudskih mrnji i prijepora. A to je bilo najgore: morao seopredijeliti!, stati na neku od tada zavaenih politikih i ljudskihstrana. Nije mogao biti samo slikar, umjetnik, svoj, svaiji i niiji:to se u nas ne moe, to se ne smije biti!


34/108

34

Ili si neiji ili si niiji! A ako si njihov za nas si niiji, a akosi na, i za tebe se, kako je pjevao Kranjevi, pee masna koba-sa, ali pazi: kad si sav na, onda te previe ne cijenimo: ve smoti slomili kimu, a ekaju drugi koje treba poviti, slomiti, pokoriti,kupiti ili zgaziti, svejedno. Pa opet iznova

Nisi to znao, Vlaho? A toliko si svijeta proao? Zar nisi shvatiokako si bitan i znaajan za nas dok si u Parizu, dok izlae u Salo-nu, dok po engleskim dvorovima portretira gospodu, dok potreti-ra kraljeve i kraljice na Cetinju i Beogradu, dok izlae po Rimu,Pragu, Londonu ili Beu? Ali kad se spusti meu nas i sjedneza nau trpezu, pa odlomi komad peenja na koji je netko meu

nama bacio oko, nisi nam vie toliko mio!Zagrebako razdoblje Bukoveva ivota i rada trajalo je tek pet

godina - izmeu 1893. i 1898. - njegovi biografi tvrde kako je obi-ljeeno stalnim previranjem. Pa ipak, bio je to najaktivniji i modanajvaniji dio njegova stvaralakog ivota, nakon kojeg je iza sebeostavio, ne samo sjajna umjetnika djela, ve je oblikovao ikono-grafiju kojom i danas utjee na nau percepciju hrvatske povijesti

i hrvatske kulture, a jo je k tome u Zagrebu po prvi puta stvorioautentinu likovnu kolu s nekoliko sjajnih uenika!

A to zagrebako razdoblje zapoelo je u akovu!

Poetkom listopada 1892. Bukovac sa dvadeset godina mlaomsuprugom Jelicom Pitarevi dva tjedna boravi u akovu kao Stro-ssmayerov gost. Poetkom veljae se oenio, a potom sa mladomi blagom suprugom putovao od Dubrovnika preko Liverpoola do

Pariza i Cavtata, pa onda do akova, u jedno od kljunih mjestanjegovog ivota dolazi prvi i posljednji puta.

Iako su se ranije i kasnije dopisivali, bio je ovo jedini susretslavnoga slikara i njegovog dobrotvora Strossmayera, koji je u pri-

jelomnim parikim godinama na nagovor pjesnika Mede Pucianovano pomagao Bukovca. Nakon Pucieve smrti nije bilo nekovrijeme kontakata izmeu Bukovca i biskupa, no onda mu ovaj, ponagovoru Baltazara Bogiia, na dar alje slikuMlada patricijka,odlikovanu na parikom Salonu 1890.


35/108

35

Obzor daje ovom dogaaju veliku vanost: objavljuje popratnoslikarevo pismo uz sliku te biskupovu zahvalu to je naznaka kakosu vrata budue suradnje ponovno irom otvorena.

Vlaho ne dangubi po akovu. Strossmayer na nagovor neakinjebarunice Adrowsky nevoljko pristaje da ga Bukovac portretira patada nastaje slavni portret biskupa u Crvenom salonu akovakogBiskupskog dvora, jedan od najboljih biskupovih portreta uope:ispred pompejanski crvenoga zida sjedi biskup u jednostavnoj crnojsveenikoj odori. Oko vrata mu visi zlatan kri. Desna ruka mu

je u krilu, a lijeva naslonjena na stoli. Starako lice mu je smire-no, produhovljeno, pravi je narodni pastir. To je slika velikana! Ne

trebaju mu oznake biskupske asti da bismo shvatili kako je isprednas velik i uman ovjek.

Strossmayer, nakon portretiranja, naruuje veliku kompozicijuna temu Gundulieva Osmana to Bukovac s radou prihvaa. Bi-skup je veliki potovatelj Gundulia pa je i svoj nastupni biskupskigovor iz 1850., sav proeo mislima iz uvodnih stihova Osmana, ai Bukovac je gotovo Gunduliev sugraanin, iz oblinjeg Cavtata,

pa tko e bolje oivjeti viziju najveeg naeg pjesnika, kako se tadabespogovorno smatralo, a kasnije e takve stavove kanoniziratisam Bukovac na slavnom zastoru Hrvatskog narodnog kazalita.

Strossmayer je zadovoljan domoljubom i umjetnikom Bukov-cem, a onaj veliki, opozicijski dio hrvatske javnosti naklonjen Stro-ssmayeru, velikim slovima upisuje Vlahu Bukovca kao jednog od svojih! Tisak opseno pie o akovakom susretu velikana, niu sehvalospjevi velikom, najveem naem slikaru i velikom, najveem

naem meceni, slikaju se svijetle perspektive otvorene ovim su-sretom. Bukovac je potom gost Rakog u Zagrebu gdje ga radosnoprima tadanja intelektualna elita hrvatske prijestolnice, a Vienacnaglaava kako je naa domoljubna dunost da ga cijenimo vienego tuina, koji se katkada pozivaju samo zato jer su tuinci.Dosta s tuincima evo naeg roda dike!

Euforija s kojom je doekan Bukovac probudila je u slikaru go-

tovo romantian domoljubni zanos. Da, on je spreman opravdati


36/108

36

oekivanja. Spreman je stvarati, pouavati, zapoinjati i dovrava-ti. U kolu Strossmayerovih sljedbenika razvijati hrvatsku kulturui umjetnost!

Meutim, ni druga strana, za biskupa i njegove - tamna strana- nije ravnoduna spram umijea i slave koja prati tada tridesetsedmogodinjeg Bukovca. Potkraj te iste 1892., dok se jo nisu nistiali hvalospjevi i najave velikih buduih dana, dobio je Vlaho Bu-kovac pismo od samog tadanjeg ministra bogotovlja i prosvjeteIsidora Krnjavog. Krnjavi je vidio Strossmayerov portret, koji muse jako dopao, pie Bukovac Milku Cepeliu, i nudi mu suradnju.Nije slikar bio posebno impresioniran ministrovim dopisom, jer se

ve dopisivao s mnogim velikanima, portretirao biskupe, kraljeve ikraljice, i bilo je jasno da mu slinih kontakata nee u budunostimanjkati. A opet, teko je ostati ravnoduan spram onoga to mu

je predloio Krnjavi. Ne eli, bilo je oigledno, zaostati Zemalj-ska vlada za biskupom Strossmayerom koji je naruio kompozicijuna temu Osmana, pa ministar i kolega slikar - predlae da ovajnaslika dvije velike slike: Dubrovnik, na temu Gundulieve Du-bravke, te alegorijsku sliku dugakog naziva i zahtjevnog sadraja

Promicanje i unaprjeenje znanosti i umjetnosti u Hrvatskoj i Sla-voniji za banovanja Dragutina grofa Khuena Hedrvarya. Ve 29.prosinca 1892. alje Krnjavi Bukovcu slubeni akt br. 17022 kojimnaruuje te dvije slike za dekorativno ureenje vladina Odjela zabogotovlje i nastavu u Zagrebu. Odobren je honorar od 3000 fo-rinti za svaku sliku, a rok za dovrenje je kraj 1893. za prvu te kraj1894. za drugu kompoziciju.

Vjerojatno je poput svog zemljaka Pometa pomislio Vlaho kakoje i on u velikoj prosperitati i kako i njemu olova plivaju s nje-govim Tudekom, samo to je njegovih Tudeaka bilo vie, najma-nje dva Strossmayer, evo sada i Krnjavi - a smijeile su se nakonnjihovih i mnoge druge narudbe i bogati pokrovitelji: S dukatimikraljevi idu, pisao je Dri!

Ipak, kae Pomet, trijeba je bit vjertuozu tko hoe renjat nasvijetu, pogotovo stati na slisko brvno izmeu dva suprotstavljena


37/108

37

tabora, iako je Strossmayer u prvi mah, ne znajui sadraj kompo-zicija, napisao preko tajnika Milka Cepelia neka Vlaho prihvatinarudbu od mrskih politikih neprijatelja, ali zato neka od njihdvostruku plau ite.

Dvostruka plaa, nije loe, mudar je taj Strossmayer, pomislioje opet Bukovac, bit e para i slave, a sa svima u ostati u dobrimodnosima.

Slijedile su od strane Krnjavog narudbe za portrete bana Khu-ena i samog Krnjavoga, cara Franje Josipa i, kao posebna poslasti-ca i poast, obeano mu je oslikavanje zastora za novo narodno ka-zalite koje se uskoro poinje zidati u Zagrebu prigoda da Vlahopokae, urbi et orbi, u kakvog se majstora pretvorio onaj siromanidjeai talijanskoga prezimena Faggioni!

Iz same naravi narudbi bilo je jasno kako su one, ne samo eljabana i suradnika da se privue slavnog slikara u svoj tabor, ve i su-protstavljanje Strossmayeru na jednoj vioj, idejnoj razini. Pogle-dajmo samo koja su Gundulieva djela odabrali biskup i Krnjavi:Strossmayer odabire Osmana koji duboko progovara o nestalnosti

ljudskoga ivota i ljudskih uspjeha, ak i kada su u pitanju najveii najmoniji meu ljudima. Osmanje knjiga koja ovjeka opominjena poniznost, ali je i knjiga snova, vjere, ufanja i nade, dok je Du-bravkatekst koji u konanici slavi ne samo lijepu, dragu i slatkuslobodu, ve i mudru vlast! A svaka vlast, napose kada je vladarpoput Khuena, rado slavi valjanost i mudrost svoje vladavine.

I zato e na prvoj slici, koja je sva u izmaglici, snovita, u prvom

planu biti pjesnik koji lei uz morsku obalu i u nadahnuu mata ozbivanjima koja e predoiti u svoje remek-djelo, dok su na drugojslici u prvom planu dotjerani i dostojanstveni uglednici i vlasto-drci, u kostimima raznih epoha, koji gledaju iz trijema Kneevogdvora prikazivanjeDubravke.

Nakon apoteoze umjetnosti i ljudskih snova, stvaralakog na-dahnua - apoteoza mudre i plemenite vlasti! A takva apoteoza tre-bala je biti i ona sporna naruena slika za koju se ubrzo doznajekako joj je Krnjavi zamislio kompoziciju (protivnici su je posprdno


38/108

38

prozvaliApoteoza Khuenova): Ona bi imala prikazivati u sredituKhuena, Voninu, Spevca i Krnjavog. Po strani u medaljonimapredstavnike znanosti, umjetnosti i glazbe - Drohobeckog, Pavi-a, Spevca ml., Egersdorfera itd. Sve same pristae sustava, piezgranuti Raki biskupu Strossmayeru.

I Raki i Strossmayer su zgroeni kompozijom slike koju doiv-ljavaju kao uvredu i falsifikat, a da je tako, pokazala je povijest:osim Krnjavog veina ostalih preporoditelja predvienih da ihse ovjekovjei pala je u zaborav. Iz biskupova tabora preporuujuBukovcu da odbije narudbu, ali slikar ne dijeli njihovo miljenjepa objanjava svoje stavove u pismu poslanom Strossmayeru u ve-

ljai 1893. tvrdei da: ako inim sliku to je inim za dobit mojkruh!

Politika ga ne zanima pa se ufa kako e ga biskup razumjeti:Ja samo o mojoj radnji ivim, a ako ja sliku ne bih uradio dat e

ju tuinu a sve ostale narudbe ve obeane za kazalite ja bihizgubio i moda dobijo velikih moguijeh neprijatelja.

Bukovac je jasan: od slikanja ivi, pa iako bi najradije sam birao

predmete za sliku i narunike ne misli odustati od narudbi po-gotovo jer je svjestan kako je Khuen nemilosrdan prema onima kojimu se suprotstave.

Zaboravio je kako i Strossmayer ima teku narav, pogotovo kadaga iznevjere oni koje je podupirao i u koje je polagao velike nade.Strossmayeru je Bukovevo pismo kap koja je prelila au. Stro-ssmayer je slobodan ovjek i gnua se silnika, ali i ljudi koji mogu

birati izmeu slobode i neslobode pa iz pragmatinih razloga birajuneslobodu: to se slobode tie, istina je: da je ovjek za slobodustvoren; istina je: da se robstvo s dostojanstvom naravi ovjeanskene slae, napisao je jo 1850., a od ovog Bukovevog pisma prekidasuradnju sa slikarem: Bukovac je preao u tabor hrvatskih nepri-

jatelja, napisao je Rakom, a njegovu komunikaciju s Bukovcemod tog dana, osim Rakoga, obavlja njegov tajnik, kanonik i knji-evnik Milko Cepeli. Iz pisama koje Cepeli alje Bukovcu jasno

je da biskup i dalje eli da slikar odustane od Khuenove apoteoze.


39/108

39

Otar je i izravan, iako bi Strossmayer vjerojatno bio jo otrijii izravniji: to se tie slike Napredovanje znanja i umjetnosti u

Hrvatskoj pod banovanjem grofa Khuena Hedervarya, to vam Pre-uzvieni odgovara isto ono to sam vam ja natuknuo bio, to jest, dabi bilo vrlo smijeno i neasno od ljudi traiti, da va kist ovjeko-vjei eru Hedervaryevu koja je upravo po knjigu i prosvjetu u Hr-vatskoj kobna, jer ti ljudi moraju znati, a i znaju, kako Hedervaryne podupire knjigu, znanost i umjetnost, jer ban Khuen Hedervaryoito je neprijatelj nae Akademije, te ne samo da joj je otkazaosvaku podporu zemaljske vlade, nego joj svakom moguom zgodomsvoje neprijateljstvo iskazuje ter u svojim navlastito sebi prijatnim

maarskim novinama - svakom moguom zgodom na nju navaljujei njeno preustrojstvo zagovora tj. da joj otme svaku slobodu, danjen imetak i galerija jednog dana ode u Petu, kako je i na arhivu nepovrat otiao I zato je prava anomalija, prava satira i iro-nija traiti i eliti da se era bana Khuena Hedervara poput kakvamecenatstva sa lijepom slikom ovekovjei i to jo iz ruke slavnoghrvatskog umjetnika... Krnjavi se eli Hedervaryu ulaskati, svojpoloaj uvrstiti

Na koncu pisma Cepeli moli Bukovca da svojim imenom ne po-kriva sramotu Hrvatske.

I Raki potom u vie navrata uvjerava Bukovca da odustane odte narudbe.

Oito kako je ovo za biskupa vrlo vano pitanje; Strossmayer nedaje izbora Bukovcu: biraj, ili si Khuenov ili na! Vjerojatno ga nebi posebno smetalo da je takvu narudbu dobio strani slikar, moda

maarski, ali ovdje je u pitanju slikar kojeg je godinama podra-vao, financirao, u kojeg je ulagao velike nade: kao veliki ljubiteljslikarstva godinama je prieljkivao velikog hrvatskog slikara, jood onog nesretnog Vjekoslava Karasa, prvog ilirskog slikara, koji

je o biskupovom troku neko vrijeme boravio u akovu, a kasnijese utopio u Korani zbog nesretne ljubavi. I sada novi Karas, i topuno bolji i priznatiji nego Karas, prelazi u neprijateljski tabor! Utabor ovjeka s kojim se sukobljavao punih dvadeset godina, u ta-


40/108

40

bor politiara kojega je na svoju alost podcijenio pa ga na poetkunjegova banovanja naziva nedoraem, a potom i ovjekom bezikakva talenta i bez pameti. Ubrzo se Strossmayer uvjerio kako jeKhuen itekako opasan i politiki nadaren pa od nedoraa banpostaje za njega - risom: Ban je ris koji me iz busije vreba, to jevrlo opasan ovjek.

I na primjeru Bukovca pokazalo se kako je Khuen lukav: udarioje tamo gdje biskupa najvie boli. eli sebe proglasiti zatitnikomkulture i umjetnosti, a ako u svoj tabor privue biskupova miljeni-ka, eto dokaza kako je upravo on taj, dostojan apoteoze i kompozi-cije koja ga slavi.

Bukovac to ne shvaa, ili, to je vjerojatnije, gradi se da ne shva-a jer on nije naivan ovjek, odnosno, tisue forinti koje valja do-biti, kao i ugledna mjesta za njegove kompozicije osigurana u vla-dinim zgradama i novom kazalitu, zamagljuju mu percepciju, paodgovara Rakom kako se ne bavi politikom, a kao slikar ne znamimam li pravo da sudim i odabirem naruene predmete.

Franjo Raki ustraje na zahtjevu da Bukovac odbije narudbu i

ovaj na koncu pristaje, ali nema hrabrosti sam to priopiti Krnjavom.Raki slavodobitno izvjeuje ministra, u Bukovevo ime, u pi-

smu od 22. travnja 1893., kako Vlaho Bukovac ne moe izraditisliku koja indirektno vrijea Strossmayera.

Krnjavi, pokazuje to kasniji razvoj dogaaja, na koncu nije pre-vie razoaran, zapravo kao da uope nije razoaran odbijanjem.Uzbunio je svoje bive prijatelje, aktualne politike neprijatelje, i

pokazao kako je lako uzdrmati protivniki tabor: novcem, laskom,narudbama, a ne samo silom. Ljudi u koje biskup toliko ulae, inovaca i nada, za aku forinti spremni su im okrenuti lea, ili ba-rem pokuati sjediti na dva stolca.

Eto vam, biskupe, meceno, vae nade, vaeg Bukovca! Prije je toFaggioni!

Za vrijeme oslikavanja katedrale Strossmayer oduevljen prvim

freskama to su ih dogotovili otac i sin Seitz, proglaava ih stari-


41/108

41

nom po svoj prilici naim ljudima, kakvim Zajcima ili pak Zaje-cima, ali kada je postao nezadovoljan njihovim otezanjem i sporo-u kod izrade fresaka, zapisao je u biskupijskom Glasniku 1874.:Od tada su iste slike pomnoane, ali aliboe ne u onom broju,u kojem bi to moglo i moralo biti. Kolika je nevolja s tudjinom po-slovati! Tudjinac u najboljem sluaju obazire se vie na svoju koristnego li na samu stvar. Sretan narod, koji radi vlastitim silama, kojese osim svoga probitka uvijek vie obaziru na ime i slavu, koju uposao i poduzee svoje ulau. Zato u zaostalom narodu vladi prvai najprea briga ima biti, da se uilita raznovrsna stvaraju i usa-vruju

Eto ti sada vlastitih sila: domaeg slikara kojeg si prieljkivao!Eto ti, plod tvojih uilita, mogao je likovati Khuen.

Bukovevu onodobnu gorinu nakon izgubljene narudbe kasni-je je zamijenila zahvalnost prema Rakom, pa on 1906., u Otvo-renom pismu presvijetlom gospodinu Isidoru Krnjavomobjavlje-nom u asopisuNae Jedinstvo, tvrdi kako je Raki napisao onootro pismo, koje danas kada bolje poznajem okolnosti, potpuno

odobravam, a u grobu ga blagosiljem.Rije je ovdje o Hrvatima tako miloj naknadnoj pameti i Bu-

kovevom pokuaju da nakon biskupove smrti i Khuenova pada udrugaijem svjetlu pokae svoje nekadanje pogrene odluke. i-njenica je da se Krnjavi i Khuen ne svete Bukovcu, nakon to jeRaki otkazao narudbuApoteoze Khuenove, ne postaju mu nepri-

jatelji, ega se ovaj bojao, ve od njega naruuju brojne slike, meukojima i svoje portrete. Tu narudbu Bukovac ne odbija pa uskoro

Strossmayer nije jedini portetirani hrvatski velikan od strane naj-veeg hrvatskoga slikara. Ti se portreti ne mogu mjeriti sa Stro-ssmayerovim portretom, ba kao to se od njih naruenDubrovnikne moe mjeriti s Gundulievim snomkoji su naruili Strossmayeri Raki.

Dok iz Strossmayerova portereta iitavamo ljubav i potovanjekoje je Bukovac gajio prema biskupu, iz porteta Khuena i Krnja-

vog izbija slikarevo strahopotovanje, uljuena odmaknutost: sli-


42/108

42

karsko majstorstvo s malo pozitivnih emocija: posebno se to vidikod Krnjavog koji je naslikan u magnatskoj odori, podboen upasu s desnom rukom, a s lijevom na balaku maa. Umjetnik smaem! Spreman isukati ma iz korica! Pogled mu je sumoran ipronicljiv, ba kao i kod Khuena koji takoer pozira u odori, forma-lan, ukoen, ovjek s kojim nema ale

Bukovac u spomenutom Otvorenom pismupolemizira i s tvrd-njama Krnjavog o razlozima njegova dolaska u Hrvatsku koje jepotonji iznio u lanku objavljenom 1905. uKolu.

Krnjavi tvrdi kako je Bukovac doao u Hrvatsku na njegov na-govor: ivo djelovanje oko preureenja palae (zgrade vladinogOdjela za bogotovolje i nastavu u Opatikoj ulici 10, op. a.) privu-klo je i naeg gotovog umjetnika Bukovca u Zagreb

Dakle, Krnjavi i Khuen su zaslueni za njegov dolazak u Za-greb, koji je urodio, po Krnjavom, trajnim svjetlim tragovima ipo kojom sjenom.

Bukovac to opovrgava i tvrdi da Krnjavog nije poznavao dodolaska u Zagreb, a kao povod dolaska u Hrvatsku istie rad naStrossmayerovom portretu, a potom i nagovor biskupova prijateljapresv. gosp. baruna Vranicaniya da u Zagreb doem, davaju miobilnog rada i obeavaju mi vie toga, te sam pristao i pokajo senisam To su najljepi dani u analima mojega ivota...

Jasno je da su Strossmayer i njegovi prijatelji najzasluniji zadolazak Bukovev, ali ne treba zanemariti ni sirenski zov Krnja-vog, velike vladine narudbe i obeana profesura, koji su takoer

pridonijeli da se na nekoliko godina Bukovac iz Pariza preseli uHrvatsku. Iza sebe je ostavio velika slikarska djela i poneku neo-stvarenu narudbu poput Khuenove apoteoze, slikarsku kolu,prijatelje i neprijatelje, a u sebi nikada prevladanu gorinu. Kada

je dolazio u Zagreb hrvatski tisak je to proglasio najznaajnijimmomentom u kulturnom ivotu grada, a kada je nakon pet godi-na odlazio njemu i umjetnicima oko njega predbacivali su kako suruitelji hrvatske kulture.


43/108

43

Nakon zagrebakog Salona, otvorenog 15. prosinca 1898. uzhladni muk zagrebake kulturne javnosti, Bukovac odlazi iz Hr-vatske. Bila je to jedna od najznaajnijih likovnih izloaba u povi-

jesti hrvatske umjetnosti, koju je kritika otro napadala, a publikana nju hrlila, bila je to izloba za koju je Vladmir Lunaek napisaou Obzoru 1923. kako je ta izloba stvorila hrvatsku umjetnost: Ot-kako je predsjednik tek osnovanog Drutva hrvatskih umjetnika

Vlaho Bukovac otvorio prvi hrvatski salon, od tada egzistira hrvat-ska umjetnost.

Bukovac nakon Salona odlazi u Cavtat, a od tada u Zagreb svra-a vrlo rijetko. Na koncu se skrasio u Pragu gdje postaje 14. listo-

pada 1903. profesorom na tamonjoj Akademiji.Umire u Pragu 23. travnja 1922., gdje je spaljen u mjesnom kre-

matoriju, a potom su njegovi ostaci sahranjeni u Cavtatu. Broj-ni nekrolozi objavljeni u domovini prigodom njegove smrti bili suuglavnom ili neutralni ili ak negativni. Meu piscima nekrologanaao se i Isidor Krnjavi, koji nepovoljno pie o Bukovcu, pokazu-

jui kako u Hrvatskoj ni smrt ne brie stara neprijateljstva...

Epizoda koja je tako puno obeavala, zapoela je dolaskom u a-kovo, u lijepu jesen Strossmayerova grada, kada se u bukolikojokolici beru plodovi jeseni, napose groe po trnavakim i mandi-evakim vinogradima, kada se inilo kako stie vrijeme kada e

Vlaho ostvariti sve velike ideale koje si je zadao, zavrila je otuno.Vlahina berba obilno je rodila, ali on nije otiao sretan, moda izato to je shvatio kako u tekim trenucima nije bio dostojan svo-ga ugleda i talenta, kako se dao izmanipulirati zbog pohlepe za

uspjehom ili novcem, zbog oportunizma ili kukaviluka, zbog ne-pristajanja da bude slobodan, u ime viih ciljeva koji su, valjda je topomislio, iznad ljudske lojalnosti

A kukaviluk je, poruio je Bulgakovljev Juua Pilatu s kria,najgori od svih ljudskih poroka. A on je kukaviluk pokazao kadanije odbio naslikati apoteozu mrzitelja svog dugogodinjeg zatitni-ka, promicitelja i pokrovitelja, odnosno odbio je narudbu tek kada

su ga na to prisilili. Nije se usudio sam izabrati tko to u Hrvatskoj


44/108

44

ima ast da njegovu apoteozu kao promicatelja kulture i umjetno-sti naslika najslavniji hrvatski slikar!

Iste godine kada Vlaho Bukovac odustaje od narueneApoteoze

Khuenovejedini puta u ivotu sreli su se biskup Strossmayer i banKhuen. Dogodilo se to prigodom banovog posjeta akovu 10. listo-pada 1893. Khuen nije mogao mimoii biskupa prigodom posjetaakovu, bez obzira na njihovu osobnu netrpeljivost, razliita poli-tika shvaanja i pokuaje bana i njegova reima da onemogue ilikompromitiraju akovakog biskupa. Biskup je smatrao da Khuenkod njega dolazi po vioj inspiraciji, dakle da je to elja samogacara Franje Josipa, jer je bilo jasno kakav bi se skandal dogodio

kada bi ban u akovu zaobiao biskupa. Biskup se odluuje kakoe ga primiti pristojno ali se nee izustiti niti jedna rije, niti touiniti, to bi moglo izdaleka naslutiti da se ovaj sadanji sustavodobrava.

Ipak, Khuen je naao naina da uvrijedi biskupa: nije elio ru-ati kod biskupa tako da je cijeli njihov susret sveden na vearu inoenje u Biskupskom dvoru. U dvor je Khuen stigao 10. listopada

oko 19.30 sati, a nakon susreta sa Strossmayerom prespavao je ujednoj od soba biskupova sijela. Susret je protekao dostojanstveno:Ban se vladao pristojno, a ja sam ga jo pristojnije doekao i u jav-nih svojih govorih izbjegavao je politikim mislima

Strossmayeru je bilo posebno stalo da nakon susreta ne ostanurepovi, odnosno da se ne stvori dojam da je popustio Khuenu ili da

je spreman suraivati s njegovim reimom. Zna da cijela tadanjajavnost, ne samo u Hrvatskoj i Slavoniji, ve i u cijeloj Monarhiji,

oslukuje odjeke toga susreta. Hoe li Khuen slomiti i Strossmaye-ra, moe li nai naina da privoli Strossmayera na suradnju? Tovjerojatno Khuen nije ni pokuao. Prevelik je zalogaj Josip JurajStrossmayer i za njega. Ako ga nije slomio sam car nakon Bjelo-varske afere, nije se biskup bojao niti hrvatskoga bana, makar ganazivao risom i opasnim ovjekom.

Afera se dogodila nakon Strossmayerova brzojava u Kijev u po-

vodu 900. godinjice pokrtavanja Rusa te je izazvao estoke reak-


45/108

45

cije vrhova Habsburke monarhije, te maarske i beke tampe.Strossmayer je bio svjestan da e njegov brzojav izazvati negativnereakcije te to odmah saopava Rakom: Ljutit e se na to i u Za-grebu i u Peti i u Beu, a moebit i kratkoumnici i kratkovici i uRimu, ali je zabadava. Ipak, takvu estinu napada koja se obruilana njega nije predvidio. Vrhunac afere odigrao se 12. rujna 1888.kada je car Franjo Josip posjetio Bjelovar i istoga dana meu osta-lima primio i Strossmayer. Pokuao mu je sugerirati da prizna da

je bio bolestan kada je poslao taj telegram, ali Strossmayer se nijedao pokolebati, to je izazvalo burnu carevu reakciju.

Bjelovarska afera je ohrabrila protivnike Strossmayera u Hr-

vatskoj, koji su se zalagali za biskupovo urno umirovljenje, ali jebiskup hrabro izdrao nevienu hajku na sebe. Tako je preivio iprovokativni banov posjet, iako se ni ovaj vjerojatno nije najboljeosjeao kao biskupov gost. Unato slavolucima kroz koje je doaou grad, akovo ga je doekalo bez oduevljenja. Ban je posjetio u-pnu crkvu i otiao u katedralu na misu, a nakon toga posjetio je sje-menite, sinagogu, kole i dravne urede pa otputovao u Naice. Ubiskupijskom Glasnikuprenose Khuenove kurtoazne rijei, kako

mu je drago to je doao u sijelo mecene narodnoga, da se nadiviprekrasnoj stolnoj crkvi i da se zahvaljuje na doeku iz biskupovekue, kue ljubavi prema vjeri i prema domovini.

Gradske vlasti potroile su veliki novac kako bi ban bio to sve-anije doekan, ali je unato silnim naporima inovnitva bilo ja-sno kako je unato svemu akovo bilo i ostalo - Strossmayerovo.I biskup je zadovoljan pa pie Rakom: Ima se misliti da je ban i

da je inovnitvo , koje danas svu dravnu silu dri, dokazati htjeloda je ban i njegov sustav svuda prodro te da ve i u akovu ugledbiskupov nita ne vrijedi.

Nije pomoglo desetljee u kojem je Khuen na sve naine u a-kovu pokuao poniziti biskupa i njegove pristae, pokuavi muak oduzeti upravljanje biskupijskim vlastelinstvom, navodno zbogloeg gospodarenja umama, ime bi preshnuo izvor Strossmayero-vih kulturnih poduhvata. Khuen u akovo alje i svog inovnika za


46/108

46

posebne zadatke - Slavka Cuvaja - koji postaje akovaki podupan- a kasnije ak i hrvatski ban i komesar. Strossmayer je ogorenCuvajevim postupcima pa za njega pie: Najdivljiji i najgluplji o-vjek: pravi graniarski lajtnat, nagrauje se zbog divljatva, sile ibahatosti.

Taj razbojnik u inovnikoj slici u akovu provodi Khuenovupolitku, a kao vrhunac dva puta laira izbore za Hravatski sabor ukojem prije njegova dolaska redovito pobjeujuju Strossmayerovipristae. Na izborima 1884. u akovu su se suelili Strossmayerovkandidat dr. Kosta Vojnovi, koji je ve dva puta iz akova izabranu Sabor te Hugo Sudarevi, nekadanji Strossmayerov pristaa i

dugogodinji provizor biskupijskog vlastelinstva. akovaki povje-sniar Branko Ostajmer zakljuuje kako je za izbora 1884. godinena strani maarona, a protiv Strossmayera, nastupao velik brojnekadanjih biskupovih tovatelja, pobornika i bliskih suradnika izakovake sredine (Mirko Hrvat, Hugo Sudarevi, Vatroslav Ra-ki, Vatroslav Donegani...), pa je proreimski list Slobodalikujuiizvijestila kako se je u akovu za izbora moglo opaziti umiranjeStrossmayerovo Da, umiranje; jer kad te ostavljaju ne samo sta-

ri prijatelji, ve i vlastiti rodjaci, to znai vie nego umirati. Padeugled, pade i tobonja slava.

Unato pritiscima, laima, prijetnjama, pa i tolikoj mnoini biv-ih suradnika koji su bili spremni odrei se biskupa, ipak je na iz-borima trebao pobijediti Vojnovi, meutim, Cuvaj je bio spremanna sve. Izjavio je kako e njegovi pobijediti makar ga to stajaloglave. Ponajprije se odluio na javno ponienje biskupovo: Stro-ssmayera i njegove suradnike istjerao iz zgrade u kojoj su se odra-vali izbori na dvorite, jer su svi izbornici jednaki. Izbore je zapo-eo pola sata kasnije do dolaska Sudarevievih pristaa, a pola sataprije vremena zatvorio je biralite jer je njegov kandidat tada vodios glasom prednosti, iako je trebalo glasovati jo nekoliko oporbenihpristaa koji bi donijeli pobjedu Vojnoviu. Za Cuvaja je toga dana,piu svjedoci, u pola dvanaest bilo podne!

Jo gora situacija se odigrala tri godine kasnije. Oporba je po-

novno kandidirala Vojnovia, a Khuenovi maaroni Mirka Hrvata.


47/108

47

Cuvaj na ogorenje graana dovodi dvije satnije vojnika iz Osije-ka i rasporeuje ih oko biralita, zlu ne trebalo. Zatvorio je prijeizbora i dvadeset i est oporbenih glasaa, kako ne bi mogli datisvoj glas Vojnoviu. I Strossmayer dolazi glasovati, meutim ga jeCuvaj ponovno ponizio i istjerao na dvorite dok ne bude prozva-no ime njegovo. Nekoliko uglednih graana akova je prosvjedo-valo zbog takvog Cuvajevog postupka prema svom biskupu, ali jeovaj naredio vojsci da ih uhite i sprovedu u vojni zatvor. Hrvat jepobijedio tijesno Vojnovia, sa samo etiri glasa prednosti, a Cuvaj

jo jednom demonstrirao to tadanje vlasti misle o biskupu Stro-ssmayeru koji je u svom gradu doivio strahovito javno ponienje.

U gradu koji je preporodio, koji je uinio doslovce svjetski pozna-tim, tamo ga graniarski lajtnati istjeruju na ulicu, tamo ga poni-avaju, kradu glasove njegovim kandidatima, izruguju mu se bivipristae, koji su jeli iz njegove zdjele i estoko nasru na njega.

Ali Strossmayer je bio biskup, sveenik, ispovjednik, i dobro jeznao kako su ljudi slabi, nestalni, kako rado mrze svoje dobroini-telje

Strossmayer je ostao uspravan, nepokolebljiv, slobodan ovjek!Kada znamo na to je sve bio spreman Khuen sa svojim ljudima

uraditi protiv Strossmayera, jasnije je zato Strossmayer nije mo-gao odustati u Bukovevom sluaju, zato toliko protivio da ovajnaslikaNapredak i unaprjeenje znanosti i umjetnosti u Hrvatskoji Slavoniji za banovanja Dragutina grofa Khuena Hedrvarya.Sveto je Strossmayer bio i inio bilo je u suprotnosti s tom slikom i snjenom nakanom, a Bukovev pristanak znaio bi da se ba svako-

ga u Hrvatskoj moe kupiti: biskupovo krajnje ponienje!

I da je Bukovac naslikao tu sliku, ona ga ne bi proslavila, ona nebi puno vrijedila, nikada ne bi dostigla onu tajnovitu i nedokuivuaroliju kojom odie Gunudliev san, ta slika koja se rodila za onihlijepih akovakih listopadskih veeri 1892., kada si, Vlaho, bio ne-tom oenjen, zaljubljen i sretan, u domu svoga mecene, prijatelja ipotovatelja.


48/108

48

I zato je ta slika toliko uspjela: iako je na njoj Gunduli, u nje-govom liku vidimo Bukovca i Strossmayera, Bukovca koji sanjavelianstvene kompozicije koje e naslikati, i Strossmayera koji umaglenim obrisima vidi sve ono to je sagradio, podigao, potakao,uinio za domovinu, za tolike umjetnike, meu ostalim i za VlahuBukovca!

Ta slika je pravaApoteoza Strossmayerovai pravaApoteoza Bu-koveva, koja pokazuje da je u vrijeme banovanja Dragutina Khue-na Hedervarya hrvatska umjetnost napredovala unato njegovimnastojanjima!


49/108

49

Ugaena Vjera

Nekoliko sam puta zapoinjao pisati priu o akovakoj slikariciVjeri Biller. Malo je podataka o njenom ivotu, ali to nije najva-niji razlog zato se ova pria odbijala napisati. Pria Vjere Billerbeskonano je tuna i poniavajua, ona opominje kako se sve okonas brzo i dramatino moe promijeniti.

Vjera Biller se rodila u akovu 1903. u vrijeme najveeg pros-periteta u povijesti ovoga grada. Strossmayer je jo iv, grad se ra-zvija i raste, kulturna klima je poticajna: roditi se 1903. u akovu,sigurno nije bila najgora stvar na svijetu. I idovske obitelji, poputobitelji Biller, ugodno se osjeaju u akovu: nezamisliva je pomisaoda e u ovom pitomom gradu za etiri desetljea gorjeti templ, aidovski stanovnici biti odvoeni u logore. Zapravo, ta je pomisao

tek relativno nezamisliva, jer da su stanovnici tog mirnog i prospe-ritetnog dijela svijeta bolje oslukivali udaljenu tutnjavu ratnikihbubnjeva, saznali bi da su u vrijeme Vjerina roenja u Junoj Africipostojali prvi koncentracijski logori u suvremenom svijetu. Logorisu bili za bijelce, Bure, a osnivali su ih pripadnici civiliziranog iuglaenog Britanskog Carstva. Ali ono je Afrika, a ovo je akovo.Praznicima obitelji eu gradskim korzom, jedu kolae i piju bije-lu kavu, odlaze svake prve nedjelje na pjevaku veselicu u Veliku

gostionicu, okupljaju se u raznim drutvima, meu kojima je naju-glednijePjevako drutvo Sklad Preradovi. Meu lanovima togdrutva su i akovaki idovi, a u upravnom odboru 1903. su i vla-snik tiskare, nakladnik Makso Bruck te Emil Biller. Vjerojatno

je ba on otac nae junakinje, jer se Billeri u akovakoj povjesnicirijetko spominju. Svakako je bio ugledan, vjerojatno i imuan, jer usuprotnom ne bi bio biran u upravu ovog drutva koje je u akovubilo ne samo kulturno ve i politiki vano. idovi su se naselili

u akovo sredinom 19. stoljea, a porijeklom su bili iz Slovake,


50/108

50

Moravske i Maarske. idovska opina je osnovana 1852., a HevraKadisha 1861. Sinagoga je sagraena 1880. u dananjoj Franko-panskoj ulici. Za razliku od nekih drugih akovakih idovskih obi-telji, kao to su Kohnovi, Mahleri, Spitzeri ili Bruckovi, o Billerima

se malo zna jer vjerojatno nisu dugo vremena ostali u akovu. Uvrijeme roenja Vjere Biller u akovu ivi oko 150 idova. Malazajednica okupljala je dvadesetak obitelji, koje su se uglavnom me-usobno enile i udavale. Ta mala zajednica poveala se 7. prosinca1903. za jedno ensko djetece. Roditelji su svojoj djevojici dali hr-vatsko ime, prekrasno ime - Vjera.Nomen est omen, kae poslovicaa sudei po odabranom imenu roditelji Vjere Biller bili su optimisti- vjera u hrvatskom jeziku znai veliko pouzdanje u koga ili u to;

povjerenje, aprimiti na vjeru- priznati unaprijed to za istinito, netraei dokaze. U filozofskom smislu rije vjera oznaava znanjekoje se svodi na subjektivno intuitivno uvjerenje i koje se ne moeprovjeriti racionalnim postupkom.

Dakle, oni su vjerovali u budunost, vjerovali su u grad i u dra-vu u kojoj su ivjeli, vjerovali su u svoje dijete: kako e ono ostva-riti lijep, dug i sretan ivot. O njenom djetinjstvu u akovu nita

ne znamo. Iz turih biografskih podataka, koji se mogu o slikaricipronai u pokojoj enciklopediji, saznajemo da s obitelji od 1912. iviu Budimpeti, gdje poinje njena umjetnika formacija. Ui na ta-monjoj likovnoj akademiji i povezuje se s avangardnom skupinomokupljenom oko asopisaMa. Prvi puta izlae sa samo 16 godina,a kritiari spominju kako slika naivne urbane scene oponaajuistil djejih crtea. Maarski izvori navode nau Vjeru, po njimajunomaarsku slikaricu, kao jednu od izlagaica s umjetnicima

okupljenima oko berlinskog asopisaDer Sturm1920.Ve idue godine samostalno izlae u Galeriji der Sturmu Ber-

linu. Tek joj je 18 godina, a njeno ime stoji na popisu zajedno simenima Paula Kleea, Oskara Kokosche, Pabla Picassa, ValerijaKandinskog Stalna je suradnica MicievogZenita, a s Miciem jebila u prepisci i, zahvaljujui toj suradnji, njezini su radovi dospje-li u Zenitovu zbirku. Na njezinim linorezima, nastalima izmeu1920. i 1921., s gotovo turistikim motivima Ven

Documents

Braca u Ponizenju Korektura